Socijalno pravo – skup pravnih normi i pravnih principa koji reguliraju odnose socijalne zaštite kao jednu

posebnu vrstu društvenih odnosa.

PODJELA SOCIJALNOG PRAVA

Opće socijalno pravo karakterizira njegov predmet a to su socijalne potrebe koje radnici, građani i članovi
njihovih porodica zadovoljavaju i jedno mogu zadovoljiti putem sticanja i ostvarivanja određenih socijalnih
prava. Karakteristike su:normativni socijalno-politički ciljevi društva i njihova razrada u načelima socijalnog
prava, izvori prava, socijalno-pravni odnosi, organizacija i izvori finansiranja socijalnih prava, organizacija i
postupak sticanja, ostvarivanje i zaštita prava.
Podjela socijalnog prava: materijalno i procesno. Normama materijalnog socijalnog prava uređuju se vrste i
obim osiguranih rizika odnosno stanja potrebe, krug osiguranih lica odnosno korisnika prava te vrste i obim
prava. Normama procesnog socijalnog prava uređuje se nadležnost i postupak za ostvarivanje i zaštitu prava u
oblasti socijalnog osiguranja i socijalne zaštite kao i drugim oblastima koje pripadaju sistemu socijalne
sigurnosti.
Socijalni slučaj, socijalni rizik, osigurani rizik
Socijalni slučaj je uvijek individualan slučaj pojedinca koji ga dovodi u situaciju u kojoj je došlo do pogoršanja
njegovih životnih i rdnih uslova ili ipak postoji opasnost da će doći do takvih uslova.Socijalni slučaj obuhvata
sve objektivne događaje koji se po vladajućem shvatanju odnose na životne i radne uslove čovjeka koji mu
umanjuju izglede za napredovanje u životu. Nastupanje nekih od ovih slučajeva je apsolutno neizvjesno jer se
ne zna da li će se uopće dogoditi poput povrede na radu ili bolesti.
Ukoliko su socijalni slučajevi pravno „pokriveni“ tada su u pitanju SOCIJALNI RIZICI.Rizici su buduća ili
sadašnja stanj koja su više ili manje negativna u smislu zadovoljavanja životnih potreba bez obzira na to da li su
očekivani, planirani, željeni ili ne.Od klasičnih rizika socijalni se razlikuju u pogledu budućnosti i
eventualnosti.Socijalno pravo osigurava i postojeći rizik a ne samo budući.Uz klasični rizik „vezana“ je renta a
uz socijalni rizik „vezan“ je doprinos.Kod socijalnih rizika prisutno je davanje u novcu, stvarima, uslugama dok
se ponovo ne uspostavi stanje socijalne ravnoteže bez obzira na to da li su u pitanju privremeni rizici poput
bolesti ili nezposlenosti ili dugotrajni:invalidnost ili starost.U slučaju nastupanja socijalnog rizika, osiguranik
dobija određenu prestaciju u nekim slučajevima i kada nije dao doprinos (povreda na radu koja se desila prvi
radni dan).
SOCIJALNI RIZIK u socijalnom pravu se označava i kao nepovoljni i kao željeni događaj (invalidnost, rođenje
djeteta) ali uvijek i jedni i drugi događaji doprinose gubitku ili smanjivanju zarade.
Ako je socijalni rizik normiran u sistemu socijalnog osiguranja koji je uvijek baziran na uplati doprinosa tada se
taj socijalni rizik klasificira kao OSIGURANI RIZIK.U sistemu socialnog osiguranja za rizike u njemu
određene pojedinac se unaprijed osigurva u slučaju njihovog nastupanja.Znata dio osiguranih rizika poput
bolesti, invalidnosti, nezaposlenosti pojedinac će ostvariti pravo na davanje samo ako nije kriv za njihovo
nastajanje.
VRSTE SOCIJALNIH RIZIKA
1.Fiziološki rizici – odnosno slučajevi koji su nastali zbog:bolesti, materinstva, starosti, smrti.
2.Profesionalni rizici, odnosno slučajevi koji su nastali zbog vršenja određenih profesija, a javljaju se u vidu:
zaposlenosti, invaliditeta u vezi sa radom na određenom radnom mjestu;
3.Socijalni slučajevi – odnosno rizici koji nastaju zbog porodičnih uslova i okolnosti;
4.Socijalni rizici – slučajevi nastali i zbog društvene sredine (rat, promjena političkog režima)
5.Socijalni rizici nastali zbog fizičke odnosno prirodne sredine (socijalni sluč.izazvani zemljotresima, većim
erozijama, klizanjem terena, poplavama)
SOCIJALNA ISKLJUČENOST I SOCIJALNA KOHEZIJA
Socijalna isključenost je pojava koja je u većoj ili manjoj mjeri prisutna u svim društvima, a karakterizria je
izoliranost pojedinaca ali i čitava skupina iz glavnih društvenih tokova u oblastima političkog, ekonomskog ili
socijalnog života. Jedan od glavnih uzročnika socijalne isključenosti ali ne i jedini jeste izrazito siromaštvo koje
onemogućava pojedinca i članove njegove porodice da održe povoljno zdravlje te budu uključeni na tržište
rada.Socijalna isključenost najčešće se veže za siromaštvo i nezaposlenost ali to i nisu jedina obilježja i uzroci
socijalne isključenosti. Socijalnoj isključenosti podložne su sljedeće skupine: djeca, mladi, porodice u
nesigurnom životnom okruženju(samohrani roditelji), migranti i etničke manjine, lica sa inavliditetom, starija
lica a naročito ona koja žive sama bez porodične podrške.
Socijalna kohezija je nasuprot socijalne isključenosti. Socijalna kohezija definira se kao sposobnost društva da
osigura dobrobit svih svojih članova svođenjem nejednakosti na najmanju moguću mjeru i izbjegavajući
marginalizaciju da upravlja razlikama i podjelama, te da svojim članovima osigura priliku za postizanje
dobrobiti.
Postoji 5 dimenzija socijalne kohezije: uključenost nasuprot isključenosti, pripadnost nasuprot izolaciji,
participacija nasuprot pasivosti, priznanje nasuprot odbacivanju, legitimnost nasuprot nelegitimnosti.
SOCIJALNA POLITIKA
Socijalna politika se označava kao svjesna i organizirana djelatnost države, drugih subjekata političke moći i
društvenih institucija u određivanju ciljeva, načela, priroiteta, sredstava i nosilaca socijalne sigurnosti. U okviru
sistema UN-a socijalnom politikom i ukupnom socijalnom djelatnošću rukovodi Ekonomsko- socijalni savjet
pod rukvodstvom Generalne skupštine UN-a.Kao začetak savremene socijalne politike smatra se uvođenje
općeg socijalnog osiguranja koji je danas u uskoj vezi sa većom afirmacijom sigurnosti i blagostanja. Sigurnost
naročito podrazumijeva zaštitu ljudskog života i poretka političke zajednice od nasilnog ugrožavanja, dok se
BLAGOSTANJE odnosi na dostupnost materijalnih sredstava za azdovoljavanje osnovnih ljudskih
potreba.Socijalna politika u okviru globalne i ekonomske politike teži afirmaciji svojih sadržaja koji se svode
na:ljudske potrebe, radne i životne uslove, osiguranje prilikom različitih rizika i teškoća, osmišljavanje
socijalnih promjena i ublažavanje protuslovlja, socijalne inovacije, poticanje i usmjeravanje socijalnog razvoja.
Ciljevi socijalne politike svode se prvenstveno na: stvaranje i reprodukciju radne snage; povećavanje
produktivnosti rada.
Faktori socijalne politike:
1.Ekonomski faktori socijalne politike – obim socijalnih davanja i uopće politika socijalnih davanja mora biti
odraz dostignutog nivoa društveno-ekonomskog razvoja.Količina radne snage jedne zemlje predstavlja značajnu
i nezaobilaznu činjenicu u životu svake zemlje a posebno u njenom ekonomskom i socijalnom životu.Svaka
država koja želi da bude socijalna država nastoji uspostaviti adekvatan odnos makroekonomske i razvojne
politike kao i socijalne radii stvaranja uslova za rješavanje osnovnih socijalnih pitanja društava.
2.Demografski faktori socijalne politike – stanovništvo jedne države ne posmatra se samo u pogledu stanovnika,
veličine i smrtnosti nego i u pogledu raspodjele stanovništva prema različitim kriterijima /starost, spol, vrsta i
stepen obrazovanja, bračno stanje) što ima za posljedicu proučavanja strukture stanovništva sa razčitih aspekata
(socijalnog, ekonomskog, sociološkog, psihološkog).Za socijalnu politiku značajna je struktura stanovništva po
starosti jer je u uskoj vezi sa standardom života.Logično se uočava da što je broj aktivnog stanovništva veći,
veće su i mogućnosti za izdavanje sredstava za socijalno i obezbjeđenje i socijalno stanje.
3.Socijalpolitička doktrina- ima za cilj da svojim odgovarajućim metodama i sredstvima obezbijedi uslove za
život i napredovanje u životu onim članovima društva koji bez svoje krivice stalno ili privremeno nisu u
mogućnosti da svojim sredstvima ili radom ostvare sebi te uslove.Socijlpolitička doktrina u sebi
sadrži:filozofsko učenje kao svoju bazu, ciljeve koji se žele postići, sredstva kojima se ovi ciljevi postižu.
Savremeni modeli socijalne politike:
Postoje 4 savremena modela socijalne politike:
1.Moderi liberalni model (SAD); 2.Socijalno-demokratski model (Švedska); 3.Moderni konzervativni
model(Njemačka); 4.Mediteranski model (Italija).
1.MODERNI LIBERALNI MODEL – ovaj model ne poznaje sistem pomoći u slučaju bolesti, nema programa
pomoći za djecu, a također nema nacionalnog plana zdravstvene zaštite cjelokupnog stanovništva. Ne postoji
sistem javnog zdravstvenog osiguranja nego građani uplaćuju privatno zdravstveno osiguranje sa različitim
nivoima zdravstvene zaštite i usluga.Na nacionalnom planu postoji samo sistem bonova za hranu koji je
dostupan svima.Mogu se ostvariti i neke povremene ili privremene pomoći i to ovisno o imovinskom stanju ali
su i one nesigurne i promjenjive.Veoma ograničen sistem socijalne sigurnosti.
2.SOCIJALNO-DEMOKRATSKI MODEL – počiva na savremenoj ideji o iskorjenjivanju siromaštva i
obezbjeđivanju socijalne sigurnosti za sve građane koja je osnovna ideja i u teorijama o savreenoj državi
blagostanja.Cilj ovog modela je postizanje socijalne solidarnosti putem socijalne politike koja se maksimalno
zasniva na filozofiji uvažavanja ljudskog faktora kao najveće vrijednosti za razvoj jednog društva i podizanje
produktivnosti putem garatiranja odgovarajućeg socijalnog položaja kako pojedincu u radnom odnosu tao i
njegovoj porodici, pa i ukupnom stanovništvu.Ovaj model ocjenjuje se kao najrazvijeniji i najhumaniji model
socijalne politike.Praktična primjena doktrine i razvojne strategije UN-a u oblasti zaštite porodice i djece,
zaštite starih, društvenog položaja žene, likvidacije siromaštva i tretmana ulaganja u ljudski faktor koji je
najvažniji za ekonomski i socijalni napredak zemlje.
3.MODERNI KONZERVATNI MODEL – ovaj model socijalne politike obezbjeuje zaštitu plaće, odnosno
naknade umjesto plaće zaposlenim licima ali to nije slučaj sa onima koji su van zaposlenja (udovice, samohrani
roditelji, više vremena nezaposleni). Također, ovaj model je kombinacija tzv.države blagostanja i liberalističkog
modela proizvodnje.Socijalna politika se ne odvaja od ekonomske već su one uzajamno uvjetovane i povezane.
VIDOVI SOCIJALNE POLITIKE
Tu se podrazumijeva socijalno osiguranje i socijalna zaštita.
Socijalno osiguranje – sigurnost koja treba da predstavlja opći sistem društva za obezbjeđenje
građana.Socijalnim osiguranjem nastoji se obuhvatiti što veći krug stanovništva koji će moći ostvariti određena
prava u novcu, uslugama, stvarima ako i kad ih pogodi osigurani rizik.4 najvažnije grane osiguranja su:
zdravstveno osiguranje, penzijsko osiguranje, invalidsko osiguranje, osiguranje za slučaj nezaposlenosti.Javno
osiguranje predstavlja izraz nacionalnog konzeusa o obaveznoj štednji, odnosno pomoću njega stanovnici mogu
prevazići oskudicu materijalnih sredstava kada nastupi zakonom određeni kratkoročni ili dugoročni rizik.
Socijalna zaštita – usmjerena je prema onim licima koji nisu u stanju da svojim radom obezbijede sredstva za
dostojanstven život sebi i članovima svoje porodice.Socijalna zaštita obuhvata:soijalno stanje, razne socijalne
orgnizacije, socijalne pomoći (socijalno zbrinjavanje neozbjeđenih lica, bolesnih i nesposobnih za rad), zaštita
djece i materinstva, dječije domove i vrtiće, RVI (porodica, djeca), kao i druga lica obuhvaćena raznim
vidovima socijalne pomoći pod uslovom da pojedina od ovih prava nisu obuhvaćena sistemom socijalnog
osiguranja.
SOCIJALNA POLITIKA U BIH
BiH je složena državna zajednica koja se sastoji od dva entiteta: Federacije BiH i Republike Srpske.
U skladu s tom činjenicom utvrđivanje socijalne politike i donošenje zakona između ove oblasti nužno je
sagledavati u okviru izvršene podjele nadležnosti između BiH I njenih entiteta.Kada se pođe od isključive
nadležnosti institucija BiH moglo bi se zaključiti da su entiteti isključivo nadležni za oblast socijalne politike
osim pitanja imigracije i izbjeglica.U svakoj složenoj državnoj zajednici pored postojanja vertikalnih odnosa
postoji i jedan horizontalni odnos.U ovom slučaju radi se o međuentitetskom ili interentitetskom odnosu.Ovaj
odnos treba da bude stavljen u funkciju stvarne zaštite ljudskih prava i sloboda građana u najširem smislu što bi
predstavljalo značajan faktor za stvaranje opće klime za očuvanje ideje BiH kao jedinstvene i složene državne
zajednice tj.vertikalni odnos –odnos između BiH I entiteta i horizontalni odnos- odnos između samih entiteta
treba da bude u funkciji jačanja BiH.U RS-u se radi o unutrašnjem organiziranju vlasti pa se sastoji od 3
nivoa:1.nivo BiH; 2.nivo RS; 3.nivo općine odnosno lokalne samouprave.
BiH je organizirana na 4 nivoa vlasti: nivo BiH; nivo FBiH; nivo kantona; nivo lokalne samouprave.
Socijalna politika u FBiH
Socijalna politika izričito se navodi u ustavnoj odredbi u kojoj je predviđena zajednička nadležnost federalne
vlasti i kantona.To upućuje na zaključak da se socijalna politika, socijalno zakonodavstvo kao njen sastavni dio
mogu ostvariti odnosno uređivati zajednički ili odvojeno ili od strane kantona kooridinirano od federalne vlasti.
Kantoni i federalna vlast dogovoraju se na trajnoj osnovi.Federalna vlast ima pravo utvrđivati politiku i donositi
zakone koji se tiču svakog pitanja uvrštena u zajedničku nadležnost što se odnosi i na socijalnu politiku jer
spada u ovu nadležnost.
Kantoni kao treći nivo organiziranja vlasti u oblasti socijalne politike i socijalnog zakonodavstva imaju pravo
utvrđivati politiku kao i FBiH, provoditi zakone iz ove oblasti što nije u nadležnosti FBiH.U okviru FBiH
imamo dvije socijalne politike: jednu federalnu i jednu kantonalnu kao i izvršavanje zakona i provođenje
politike u nadležnosti kantona.Četvrti nivo, odnosno općinski u okviru svog samoupravnog djelokruga
prvenstveno osigurva lokalne potrebe stanovništva u oblasti brige o djeci, obrazovanja i odgoja, rada i
zapošljavanja kao i socijalne skrbi.
Odnos normativnih akata u oblasti socijalne politike
Federalna vlast ima pravo utvrđivati socijalnu politiu i donositi federalne zakone iz ove oblasti a kantoni imaju
pravo samo utvrđivati kantonalnu socijalnu politiku, provođenje socijalne politike i socijalnog zakonodavstva.
SOCIJALNA SIGURNOST
-je subjektivno pravo svakog pojedinca ili državljanina na osnovne životne potrebe. Socijalna sigurnost pokriva
sve mjere za obezbjeđivanje benefita, bilo u novcu ili dobrima za osiguravanje zaštite, između ostalog
od:nedostatka prihoda povezanog sa radom uzrokovanog bolešću, onesposobljavanje, materinstvom, povredom
na radu, nezaposlenošću, smrću člana porodice, starošću; nedostatkom pristupa ili isuviše skupog pristupa
zdravstvenoj zaštiti; nedovoljne podrške porodice posebno za djecu ili odrasle izdržavane osobe; generalnog
siromaštva i socijalne isključenosti.
Socijalnom sigurnoću obezbjeđuju se:
a) Stabilni i povoljni uslovi života i rada pojedinca, porodica i drugih društvenih grupa
b) Mogućnost napredovanja u životu i radu saglasno ispoljenim sposobnostima i dinamici društvenog
razvoja
c) Preventivno otklanjanje ili ublažavanje različitih uzroka i odnosa otuđenosti i ugroženosti
POJAM SOCIJALNOG OSIGURANJA
Socijalno osiguranje se definira kao opći sistem materijalne zaštite i obezbjeđenja radnika i drugih osiguranih
lica i članova njihovih porodica u slučajevima utvrđenim propisima iz oblasti socijalnog osiguranja.Socijalno
osiguranje je obavezno osiguranje što je njegova temeljna karakteristika. Sprovodi se na osnovu zakona i nije
zavisno od volje pojedinca ili službi socijalnog osiguranja.Prava na osnovu socijalnog osiguranja su prava
određena u zakonu ili na osnovu zakona.Socijalno osiguranje karakterizira usmjerenot zaštite i obezbjeđenja
prvenstveno prema radnicima i članovima njihovih porodica (lični rad javlja se kao temelj i osnov kako za
sticanje tako i za uživanje prava iz socijalnog osiguranja a z tog rada posredno i porodica osiguranika stiče
odnosno izvodi prava socijalnog osiguranja); država tj njeni organi su odgovori za uspostavljanje sistema
socijalnih osiguranja i njihovo funkcionisanje.
SUBJEKTI SOCIJALNOG OSIGURANJA
-možemo podijeliti na subjekte socijalnog osiguranja i subjekte soijalne zaštite.Kada se govori o socijalnom
osiguranju onda su na jednoj strani fizička lica koja imaju status osiguranih lica a na drugoj strani su nosioci
osiguranja u vidu odgovarajućih fondova, zavoda, ustanova. U okviru socijalne zaštite subjekte čini na jednoj
strani fizička lica koja imaju status korisnika prava i na drugoj strani ustanove socijalne zaštite kod kojih se
ostvaraju prava.
Postoje subjekti socijalnih odnosa zdravstvenog osiguranja, subjekti socijalnih odnosa penzijsog i invalidskog
osiguranja, subjekti socijalnih odnosa, osiguranja za slučaj nezaposlenosti i sl.Jedno fizičko lice može stuati u
odnose sa različitim subjektima ovisno o kojoj grani osiguranja se radi.Subjekti socijalne zaštite su uvijek
korisnik socijalne zaštite i ustanova kod koje se ostvaraju prava
Osigurana lica
Mogu se podijeliti na:osiguranike, članove porodoica osiguranika, lica osigurana za određene slučajeve pod
određenim okolnostima.
1. Osiguranici su lica koja su osigurana po osnovu svog ličnog svojstva odnosno statusa po načelu
obaveznosti.To su sva lica u radnom odnosu kao i lica koja su u pogledu prava iz socijalnog osiguranja
izjednačena sa licima u radnom odnosu.
2. Članovi porodice osiguranika su lica koja su osigurana po osnovu rodbinskog svojstva s osiguranikom
od kojeg „izvode“ određena prava iz socijalnog osiguranja.
3. Lica koja su osigurana za određene slučajeve pod određenim okolnostima su lica koja su osigurana za
neke rizike, a samo ostvarivanje prava u pravilu uslovljeno je posebnim okolnostima(posljedica nesreće
na poslu, profesionalne bolesti).
Nosioci osiguranja
-su pravna lica kod kojih osigurana lica ostvaraju svoja prava.Osnovna uloga nosioca osiguranja jeste da
saglasno utvrđenom normativnom okviru svake pojedine grane prava omogući osiguranim licima da u zakonom
i drugim aktom propisanoj proceduri mogu ostvarii svoja prava.Nosioci osiguranja svoj rad moraju bazirati na
načelima legaliteta, javnosti, dostupnosti i efikasnosti iz razloga što su oni neposredno odgovorni da se
zadovolji javni interes solidarnosti i adeekvatnosti u preraspodjeli sredstava ka onim koji su pogođeni
osiguranim rizikom.
PRAVA IZ SOCIJALNOG OSIGURANJA
Prava iz socijalnog osiguranja su strogo lična prava i priznaju se u pravilu na zahtjev osiguranog lica.Prava iz
socijalnog osiguranja razvrstavaju se na;
1. Osnovna prava- su ona koja su kao takva utvrđena temeljnim zakonom a koja se priznaju na osnovu
nekog osigurana slučaja odnosno rizika osiguranom licu ukoliko ispunjava i propisane uslove (prava na
zdravstvenu zaštitu i drug.prava za slučaj bolesti). U penzijsko invalidskom osiguranju kao osnovna
prava predviđena su:profesionalna rehabilitacija, zaposlenje na osnovu rizika invalidnosti ili neposredno
opasnosti od invalidnosti; novčana naknada za tjelesno oštećenje na osnovu rizika tjelesnog oštećenja;
starosna penzija na osnovu rizika starosti; porodična penzija na osnovu rizika smrti osiguranika.
2. Provizorna prava- su sva prava koja se priznaju kao alternativna- zamjena za neko pravo i to sve dok se
to osnovno pravo ne ostvari.To su u pravilu, jednokratna socijalna davanja (otpremnina udovice,
novčane naknade razne vrste)
3. Supsidijarna prava- su ona prava koja se samostalno nikada ne mogu priznati
4. Ostala prava mogu se zakonima kao i općim aktima orgnizacija socijalnog osiguranja predvidjeti pa se
ona u odnosu na navedena prava mogu posmatratii kao dodatna odnosno proširena prava socijalnog
osiguranja.
GRANE OPĆEG SISTEMA SOCIJALNOG OSIGURANJA
Socijalnim osiguranjem obezbijeđena je:zdravstvena zaštita i to kako preventivne prirado tako i kurativne do
koje dolazi ukoliko se zdravlje ošteti (slučajevi bolesti i povrede); naknada umjesto plaće-u slučaju boelsti,
trudnoće; invalidnina-u slučaju djelimičnog gubitka radne sposobnosti; invalidska penzija- u slučaju potpunog
gubitka radne sposobnosti; upućivanje na drugi posao i prekvalifikacija; lična penzija- u slučaju ispunjavanja
određenog vremena provedenog na radu a za neke penzije traži se i dodatni uslov- određeni broj godina života;
porodična penzija- u slučaju smrti osiguranika
Navedeni osigurani slučajevi spadaju u određene grupe:
1. Zdravstveno osiguranje -sadrži i preventivno i kurativno djelovanje društva.Sve više se proučava kao
grana socijalnog osiguranja koja omogućuje podmirenej socijalnih potreba za zaštitu zdravlja ljudi, a
ukoliko se zdravlje ošteti dolazi do kurativne zaštite pod određenim uslovima.
2. Penzijsko osiguranje – u pitanju je grana socijalnog osiguranja kojom se određuje materijalni položaj
radnika kad oni prestanu aktivno raditi a u slučaju njihove mrti položaj njihovih porodica. (spada u
grupu dugoročnih osiguranja)
3. Invalidsko osiguranje – je takva grana prava socijalnog isguranja kojom se pod određenim uslovima
radnicima priznaju socijalna davanja (prestacije) u slučaju nastupa rizika invalidnosti, tjelesnog
oštećenja i neposredne opasnosti od invalidnosti.
Prema obuhvatnosti rizika osiguranja, osiguranje se može posmatrati kao:
1. Potpuno osiguranje – obuhvaćeni su osiguranici rizične zajednice jer su osigurana lica za sve rizike,
osim rizika smrti.
2. Nepotpuno osiguranje – odnosi se na članove porodice osiguranog lica i lica koja su osigurana za
određene slučajeve pod utvrđenim okolnostima.
3. Prošireno osiguranje – bazira se na načelu dobrovoljnosti za razliku od potpunog i nepotpunog koje se
provodi po načelu obaveznosti.
NAČELA SOCIJALNOG PRAVA
Opća načela socijalnog prava
1. Načela obaveznosti i dobrovoljnosti – načelo dobrovoljnosti nije u suprotnosti sa načelom obaveznosti
već u uskoj relaciji sa njim. Ono se javlja u dva vida: a) lica koja su obuhvaćena obaveznim socijalnim
osiguranjem mogu se na osnovu načela dobrovoljnosti sama odlučiti da plaćanjem doprinosa osiguraju
sebi i članovima porodice veća prava ili veći obim od onih koji su im garantirani načelom obaveznosti
b) lica koja nisu obuhvaćena obaveznim osiguranjem u određenim granama osiguranja mogu se na
osnovu načela dobrovoljnosti osigurati za sve ili određene rizike na osnovu plaćanja posebnih doprinosa.
Previđanje načela dobrovoljnosti u propisima socijalnog osiguranja opravdava tezu da načelo obaveznosti nema
odgovarajući i isključivi karakter jer obavezno osiguranje ne mora osiguranicima po svom obimu odgovarati
pojedinačnim potrebama i interesima kao i njihovim interesima, a sve se odnosi i na neosigurana lica.
2. Načelo uzajamnosti i solidarnosti – socijalno osiguranje zasniva se na načelu uzajamnosti i solidarnosti
u obezbjeđivanju sredstava i ostvarivanju prava pa kao takva isprepliću i dopunjavaju zbog čega se često
smatraju kao jedno načelo. Načelo uzajamnosti najvećim dijelom prepoznaje se i implementira u
segmentu socijalnog osiguranja. U ovom načelu u sisteme socijalne sigurnosti svi finansijski doprinose
prema mogućnostima(prihodima) ako bi se kasnije vršilo raspoređivanje prema potrebama. Načelo
solidarnosti u sistemu socijalne sigurnosti prisutno je u svim aspektima njegova 2 glavna segmenta:
socijalnom osiguranju i socijalnoj zaštiti.Socijalna zaštita počiva na nedoprinosnim davanjima za koja se
sredstva prikupljaju putem budžeta države i jedinica lokalne samouprave te putem raznih grana donacija
i sl.U segmentu socijalnog osiguranja načelo solidarnosti manifestira se u svim onim slučajevima kda
osigurana lica ostvaraju prava a da nisu uplačivala doprinose ili zbog objektivnih razloga poput godina
života ili nezaposlenosti nisu mogla uplaćivati doprinose.
3. Načelo jedinstvenosti – Ispoljava se u tri aspekta:
a) Pravanom – podrazumijeva da su prava iz socijalnog osiguranja utvrđena zakonom ili ugovorima
zasnovanim na zakonu, jedinstvena za sve osiguranike iste kategorije.
 b) Funkcionalno – manifestira se u postojanju jednog ili više ministarstava koje upravljaju i kooridiniraju
sistemom socijalne sigurnosti koji se staraju za zakonito ostvarivanje prava kroz upravni nadzor ze
odlučivanje po žalbama prvostepenih organa.
c) Organizaciono – ogleda se u primjeni jednakih standarda i procedura ustanova kod kojih se ostvaraju
prava iz socijalnog osiguranja i socijalne zaštite.
4. Načelo zakonitosti – postoje objektivna i pravna zakonitost na koju utječe nauka kao i zakonitost u radu
subjekta, koji treba da primjenjuje pravna pravila i da poštuje hijerarhiju pravnih izvora.
5. Načelo neotuđenosti i nezastarjelosti – prava iz socijalnog osiguranja karakterizira nemogućnost
otuđivanja jer su u pitanju strogo lična pravila i nezastarjelost koja je određena pravnim propisima.
Prava iz socijalnog osiguranja ne mogu se nasljeđivati niti se mogu prenositi na druga lica
ugovorom.Načelo nezastarivosti se u aposolutnom smislu primjenjuje u penzijskom i invalidskom
osiguranju jer su starost i invalidnost dugoročni rizici tako da lice nije ograničeno bilo kakvim rokom za
podnošenje zahtjeva za ostvarivanje prava.
6. Posebna načela socijalnog prava – osnovna načela socijalnog prava povezuju sve grane socijalnog
osiguranja u jedan cjelovit i usklađen sistem socijalne zaštite i obezbjeđenja radnika i članova njihovih
porodica. Postoje dva posebna načela socijalnog osiguranja a to su:
a) Načelo međuzavinosti prava o radnom doprinosu osiguranika – primjenom ovog načela prava iz
penzijskog i invalidskog osiguranja ostvaraju se ako je ispunjen uslov propisanog penzijskog
staža.Primjena ovog načela dolazi do izražaja i po periodičnom usaglašavanju penzije.
b) Načelo prevencije – (karater.za zdravstveno i invalidsko osiguranje), počiva na principu da radnik
ima pravo na uslove rada koji osiguravaju njegov fizički i moralni integritet i sigurnost kao i pravo
na zdravstvenu zaštitu kao i drugu zaštitu te ličnu sigurnost na radu.
IZVORI SOCIJALNOG PRAVA
Može se reći da su izvori socijalnog prava i kod nas oni opći akti pravnog karaktera koji se i inače tretiraju kao
pravni izvori u našem pravnom sistemu.Mogu se podijeliti u sljedeće grupe: a)državni propisi; b) opći akti
fondova i drugih subjekata socijalnog osiguranja; c) međunarodni izvori; d)sudska praksa.
U pogledu egzistiranja paralelnih izvora prava socijalnog osiguranja mogu nastati problemi :
a) U pogledu subjektivnih granica učinaka- problemi se javljaju zbog toga što se određena pravila
primjenjuju na sva osigurana lica (opća pravna pravila), a neka samo za određene grupe osiguranika
(posebna pravna pravila).
b) U pogledu vremenskih učinaka
c) Problemi koji se javljaju u vezi s prostorima – granicama učinaka prava socijalnog osiguranja mogu biti
aktuelni iz više razloga.Radi se o kolizionim normama kojima treba na adekvatan način rješavati
problem primjene mjerodavnog prava.
Državni propisi kao izvori socijalnog prava
1. Ustav – uređuje osnove društvenog, pravnog i državnog uređenja pa se zbog toga ovaj ustavnopravni
dokument javlja kao izvor svih grana našeg pravnog sistema. To znači da su ovim najvišim pravnim
aktom uređena samo osnovna i vitalna pitanja. Ustavne odredbe kao izvor socijalnog prava imaju 2
vrijednosti: a) Teorijsku vrijednost sastoji se u pružanju „putokaza“ za reguliranje prava iz oblasti putem
drugih izvora; b) praktičnu vrijednost sastoji se u zakonskoj i izuzetnoj podzakonskoj razradi osnovnih
pravila koja već sadrže ustavne odredbe
2. Zakoni – poslije ustava najvažniji izvor socijalnog prava. Pravni akt koji sadrži opća pravna pravila
najveće pravne snage poslije ustava. To je materijalno shvatanje zakona bez obzira na to ko ga je i kako
donio. U pravnom smislu zakon je izvor socijalnog prava samo ako je donesen od strane zakonodavne
vlasti po postupku predviđenom za takve akte i ako sadrži opće sisteme.
3. Podzakonski akti – su opći pravni akti koje po pravilu donose izvršni odnosno političko-izvršni i upravni
organi.U podzakonske akte spadaju i opći prvni akti lokalne samouprave.Kao podzakonski akti izvršnih
državnih organa javljaju se:uredbe, odluke, uputstva i smjernice. Izvršni organi lokalnih zajednica mogu
donositi:pravilnik, naredbne, uputstva i smjernice.
Međunarodni izvori socijalnog prava
- Javljaju se u slučajevima kada naša zemlja zaključuje ugovore sa drugim zemljama ili međunarodnim
organizacijama. Tu ubrajamo:
a) Međunarodne ugovore koji mogu biti višestrani (multilateralni) i dvostrani (bilateralni) . Oni obuhvataju
radnopravno i socijalnopravno pitanju počevši od zaposlenja, socijalnog osiguranja, pa do migracije
radne snage. Ratifikacijom( odobravanje, potpisivanje) ovi ugovori postaju izvori radnopravnog,
odnosno socijalnopravnog karaktera.
b) Multilateralni međunarodni ugovori – BiH je prihvatila da je na snazi 66 konvencija Međunarodne
organizacije rada.
c) Konvencija broj 102 o najnižim standardima socijalne sigurnosti – jedna od najobimnijih i osnovnih
konvecnija MOR-a je Konvencija broj 102 o najnižim standardima socijalne sigurnosti koja je usvojena
od strane Opće konferencije MOR-a 1952.godine u Ženevi.Konvencija ima 87 članova i sadržajno
predstavlja jednu od najobimnijih konvencija MOR-a. Njome su postavljene minimalne norme sistema
socijalne sigurnosti oslonjene na sljedeća davanja: davanja za slučaj bolesti, davanja za slučaj
nezaposlenosti, davanja za starost, za slučaj nesreće na poslu i profesionalnog oboljenja, porodične
potpore, davanja za slučaj materinstva, davanja za slučaj invalidnosti, davanja članovima porodice za
slučaj smrti hranitelja porodice, davanja u kontekstu zdravstvene zaštite.
d) Evropska socijalna povelja – uvrštava se među 4 najvažnija dokumenta ostala tri su:Evropska
konvencija o ljudskim pravima i osnovnim slobodama; Evropska konvencija za zaštitu od torture i
nehumanog postupka ili kažnjavanja i Okvirna konvencija za zaštitu nacionalnih manjina; koji su
doneseni pod okriljem Vijeća Evrope.Potpisana je 1961.godine u Torinu a stupila na snagu
1965.Osnovni cilj Povelje je da progresivno unaprijedi standarde života u Evropi i da podstiče socijalno
blagostanje ljudi.Sadrži 19 načela i socijalnih prava. Revidirana je 1996.godine i stupila je na snagu
1999.godine gdje obavezuje države članice da svojim politikama ostvare uslvoe za efikasno reliziranje
31.ekonomskog i socijalnog principa i prava.Države koje potpišu Evropsku socijalnu povelju imaju
obavezu da izaberu 6 od 9 načela koja su proglašena osnovnim. Država potpisnica povelju implementira
putem:zakona i propisa; kolektivnih ugovora (sporazumi između orgnizacija radnika i poslodavaca);
kombinacijom ova dva načela kao i na drugi način.

ORGANIZACIJSKA NAČELA SOCIJALNOG OSIGURANJA

 Načelo supsidijarnosti – svodi se na zahtjev da svaki pojedinac treba da shvati kao svoju obavezu da
sam sebi pomogne (princip samopomoći).Znači uvijek neposredna socijalna pomoć slijedi samo u
onim slučajevima kda su iscrpljene sve ostale mogućnosti za rješavanje socijalnog slučaja.
 Finalno i kauzalno načelo – oslanja se na one slučajeve kada su neophodne mjere da se ti slučajevi
riješe, odnosno u pitanju je korelacija konkretne socijalne usluge s ciljem koji se svodi na otklanjanje
neke štete, nezavisno od uzroka.
 Načelo osiguranja i socijalne zaštiti – uspoređuje se sa brigom za slučaj oskudice. Osobe koje se
susreću sa individualnim rizikom zaključuju osiguranje radi njegovog pokrivanja jer se radi o
relativno česti rzicima pa se kao takvi mogu osigurati.
 Načelo zbrinjavanja – povezuje se sa brigom za slučaj nastupanja osiguranog rizika i željom da se taj
rizik otkloni. Zahtjev za ostvarivanje prava nije uvjetovan uplatom doprinosa.
  Načelo neposredne socijalne zaštite - dolazi do njegove primjene tek kada se rizik ne može spriječiti
drugim mjerama. Također ostvaruje se bez obavezne uplate doprinosa.
Zavod za zapošljavanje BiH: obuhvata sljedeća ministarstva i nadležne općinske organe:
- Ministarstva za izbjeglice i socijalnu politiku (Republičkog fonda za socijalnu i dječiju zaštitu,
Društvenog fonda penzijsko i invalidskog osiguranja BiH, Zavod za zapošljavanje)
- Ministarstvo zdravlja – Republičkog fonda za zdravstvenu zaštitu
- Općinski organ nadležan za poslove socijalne i dječije zaštite – općinskog fonda za socijalnu i dječiju
zaštitu.
ZDRAVSTVENO OSIGURANJE I ZDRAVSTVENA ZAŠTITA
Zdravlje je osnovno ljudsko pravo i kao takvo ono predstavlja jedno od najznačajnijih pretpostavki za
ekonomski razvoj i kvalitet života jedne zemlje.
Općenito ciljevi zdravstvene politike su:
- Produženje trajanja života stanovništva; jačanje zdravlja stanovništva, smanjivanje rizika u
zdravstvenom stanju stanovništva; osiguranje od finansijskog rizika odnosno krize.
Zdravlje je označeno kao „stanje potpunog fizičkog, psihičkog i socijalnog blagostanja koje se može
ostvariti postizanjem ravnoteže između procesa koji se odigravaju unutar čovjekovog organizma, njegove
ličnosti i ondosa čovjeka sa okolinom.“ Zdravlje se definira i kao odustvo bolesti.
NA zdravstveno stanje stanovništva utiče veliki broj faktora koji se dijele na: unutrašnje (nasljedne osobine,
stil života, način ishrane); spoljašne (razvijanje ekonomije, nivo kulture).
Kada je u pitanju pojedinac može se podijeliti na:
- Faktore na koje pojedinac ne može uticati (spol, genetske osobine) ; faktore na koje pojedinac može
uticati (fizička aktivnost, ishrana, stil života); faktore na koje može teško uticati (kvalitet vode, zdrava
hrana)
Pravo zdravstvenog osiguranja razvrstva se na:
Materijalno zdravstveno osiguranje - je skup pravnih pravila kojima se utvrđuje prava, obaveze i
odgovornosti (rizici-slučajevi, uslovi) u zdravstvenom osiguranju kao posebnoj grani socijalnog osiguranja.
Procesno zdravstveno osiguranje – je dio prava zdravstvenog osiguranja kojim se uređuje postupak, rokovi i
organi za reguliranje, realizaciju i zaštitu prava obavza i odgovornosti subjekata koji uspostavljaju pravne
odnose u ovoj grani socijalnog osiguranja.
Osim socijalnog osiguranja za slučaj bolesti, zdravstvenim socijalnim osiguranjem pokriveni su i slučajevi:
povrede, trudnoće, porođaja, spriječenosti za rad, preventivne zdravstvene zaštita i smrti.
Zdravstvena zaštita građana je skup mjera, aktivnosti, postupaka na unapređenju prava na život, očuvanja i
poboljšanja zdravlja ljudi. (U okviru Federacije, entiteta, kantona, općina)

Osnovni principi zdravstvenog socijalnog osiguranja jesu:

1.Načelo obaveznosti – funkcionira prem načelima tržišta, odnosno prema načelu ugovorne slobode i načelu
imovinskog cenzusa, a izuzetno prema načelu obaveznosti.
2.Načelo solidarnosti – manif.se na osnovu ulaganja u odgovarajući fond zdravstvenog osiguranja, u pristajanju
svih ulagača (osiguranika) na obezbijeđenju zdravstvene zaštite koja je predviđena osiguranjem pod jednakim
uslovima.
3.Načelo uzajamnosti- očituje se u pravima na naknade i pomoć (naknade plaće osiguranicima)
Od svih sredstava formira se fond u okviru Zavoda za zdravstveno osiguranje i reosiguranje Federacije BiH
Vrste zdravstvenog osiguranja
Zdravstveno osigurnje razvrstava se na:
1. Obavezno zdravstveno osiguranje (gransko, klasno ili građanso uz veće ili manje asist države) ;
 2. Dobrovoljno zdravstveno osiguranje (-II-);
3. Privatno zdravstveno osiguranje
Obavezno zdravstveno osiguranje
Kao kriterij od kojih se polazi pri uspostavljanju ovog osiguranja najčešće se navode: Zdravstveni rizici vezani
za cjelokupnu populaciju (zarazne bolesti, endemske); Uslovi rada vezani za pojedine djelatnosti, grane
privrede (Šumarstvo, rudarstvo, pojedine vrste saobraćaja); Uslovi životne sredine (zagađenost tla, vode);
Materijalne sposobnosti pojedinca da sami zaštite svoje zdravlje (utvrđivanje donje granice zarade ispod koje je
određena vrsta obaveznog osiguranja)
U obaveznom osiguranju zakonom se utvrđuje učešće poslodavca, radnika kao i pojedinca korsnika usluga
zdravstvene zaštite. Propisuju vrste rizika, obim pokrića.

Dobrovoljno zdravstveno osiguranje

Zakonom se omogućuje osnivanje osiguravajućih društava koja se na načelu dobrovoljnosti uspostavljaju na
nekom od principa zajedništva. U pravilu kod ovog osiguranja vrijede ona načela koja prate dopunsko, odnosno
privatno osiguranje. Organ upravljanja je skupština osiguranika, a sredstvima upravljaju upravni ili izvršni
organi.
Privatno zdravstveno osiguranje
Pojedinac ili grupa lica polazeći od načela ugovorne slobode polažu svoj kapital u osnivanje institucija
osiguranja (Zavod, biro, agencija). Na insitucije privatnog osiguranja primjenjuju se propisi koji se odnose na
dionička društva kapitala. Svaki građanin kao i pravna lica pod uslovima utvrđenim pravilima osiguranja mogu
se učlaniti u ovo osiguranje.
PRAVNI ODNOSI ZDRAVSTVENOG OSIGURANJA
Da bi nastao socijalnopravni odnos treba da budu ispunjeni sljedeći ciljevi:
a) Postojanje Pravnog osnova zdravstvenog socijalnog osiguranja kao uslova za sticanje prava – nastajanje
pravnog odnosa pretstavlja postojanje pravnog osnosa socijalnog osiguranja kojim je unaprijed
obuhvaćen krug lica koja pod zakonom određenim uslovima mogu steći pravo iz zdravstvenog
osiguranja. Prava iz obavezbog zdravstvenog osiguranja mogu ostvariti samo ona lica za koja se utvrdi
da imaju svojstva osiguranih lica. A to utvrđuje kantonalni zavod zdravstvenog isiguranja, a
zainteresirano lice posjeduje zdravstvene legitimacije. Lice treba da ispunjava tri uslova da bi moglo
ostvariti neko od prava iz socijalnog osiguranja a uslovi su: postojanje svojstva osiguranog lica,
scoijalnog slučaja i zahtjeva.
b) Nastupanje osiguranog slučaja kao uslova postanka prava iz zdravstvenog socijalnog osiguranja –
zakonom o zdravstvenom osigurnju određeni su slučajevi koji su pokriveni obaveznim zdravstvenim
osiguranjem zbog kojih se smatra da nastaje stanje socijalne potrebe, odnosno koji su pokriveni pravnim
osnovom. Ti slučajevi su za osiguranike i članove njihove porodice zdravstvene zaštite, naknade putnih
troškov u vezi sa korištenjem zdravstvene zaštite. Osiguranici još imaju i pravo na naknadu plaće.
c) Zahtjev lica pogođenog osiguranim slučajem – Postojanjem pravnog uslova i zastupanjem osiguranog
slučaja predstavlja se pravna situacija koja se može označiti kao dospjelost prava. Tek podnošnjem
zahtjeva, ispunjava se uslov za sticanje nekog usbjektivnog socijalnog prava iz zdravstvenog socijalnog
osiguranja, tj pravo na određenu socijalnu prestaciju.
ELEMENTI PRAVNIH ODNOSA ZDRAVSTVENOG SOCIJALNOG OSIGURANJA
Elementi socijalnopravnih odnosa pa time i zdravstveno socijalnog osiguranja su:
1. Subjekti pravnih odnosa zdravstvenog socijalnog osiguranja;
2. Prava i obaveze iz pravnih odnosa zdravstvenog socijalnog osiguranja;
3. Objekt, odnosno socijalne prestacije iz pravnog odnoa zdravstvenog socijalnog osiguranja.
-Subjekti pravnog odnosa zdravstvenog socijalnog osiguranja: 1. osigurana lica (osiguranici, članovi njihovih
porodica i druga lica osigurana u određenim okolnostima) ; 2. zavodi, odnosno službe fonda zdravstvenog
osiguranja i drugi subjekti.
1.Osigurana lica dijele se na: osiguranici, članovi porodice osiguranika, druga lica osigurana u određenim
okolnostima.
 Osiguranici kao prva grupa osiguranih lica su lica koja su osigurana na osnovu svoga ličnog svojstva
i to u pravilu obaveznim zdravstvenim osiguranjem. Osiguranici u FBiH su:
 Prema zakonskim odredbama članovima porodoice osiguranika smatraju se: supružnik tj.supruga i
suprug (bračni i vanbračni saglasno propisima o braku i porodici); djeca (rođena u braku, van braka,
usvojena) i djeca bez roditelja ako ih osiguranik izdržava; roditelji (otac, oćuh, maćeha, usvojitelji
osiguranika), ako ih je osiguranik izdržavao; unuci, braća, djed i baka, ako su nesposobni za
samostalan život i rad i ako nemaju sredstva za izdržavanje pa ih osiguranik izdržava.
Pravo na obavezno zdravstveno osiguranje imaju pod uslovom da isto pravo ne ostvaruju po osnovu
radnog odnosa ili onavljanja privrede neprivredne djelatnosti.
 Druga lica osigurana u određenim okolnostima: lica koja učestvuju u organiziranim javnim radovima
na teritoriji Federacije; lica koja ispunjavaju obaveze učestvovanja u civilnoj zaštiti ili obavezu
učestvovanja u službi obavještavanja; lica koja kao članovi operativnih sastava dobrovoljnih
vatrogasnih jedinica vrše dužnosti po propisima o zaštiti požara.
2.Zavodi zdravstvenog osiguranja (kantonalni zavod osiguranja, zavodi za dobrovoljno zdravstveno
osiguranje i drugi ) su drugi subjekti pravnih odnosa zdravstvenog socijalnog osiguranja. Zavodi zdravstvenog
osiguranja su zakonom određeni subjekti osiguravanja i ostvarivanja sredstava a koji se osnivaju na nivou
kantona. Na nivou Federacije osnovan je Zavod zdravstvenog osiguravanja i reosiguranja FBiH u čiji djelokrug
spada obavljaje poslova i ostvarivanje prava iz obaveznog zdravstvenog osiguranja koja su od interesa za sve
kantone kao i za provođenjee određenih prava po osnovu konvencija, i obavvljanje poslova obaveznog
zdravstvenog osiguranja građana. Kantonalni zavod osiguranja pored toga što provodi politiku razvoja i
unapređivanja zdravstvene zaštite, koja se osigurava obaveznim zdavstvenim osiguranjem, planira i prkuplja
novčana sredstva ovog osiguranja, obavlja i poslove u vezi s ostvarivanjem prava osiguranih lica, brine se o
zakonitom i blagovremenom ostvarivanju ovih prava te pruža stručnu pomoć u ostvarivanju prava o zaštiti
njihovih interesa.