KIKA

Ken Follet
U lavljoj špilji

Za Barbaru

Postoji nekoliko stvarnih organizacija koje su u Afganistan slale

liječnike dobrovoljce, međutim Medecins pour la Liberte je
izmišljena. Svi lokaliteti opisani u ovoj knjizi su stvarni, osim sela
Banda i Darg, koja su izmišljena. Svi su likovi u knjizi izmišljeni,
osim Masuda.
Premda sam nastojao pozadinu priče učiniti što autentičnijom, ovo je
ipak roman, te ga prema tome ne treba uzimati kao izvor nepogrešivih
informacija o Afganistanu ili bilo čemu drugome.

PRVI DIO
1981
1.
Momci koji su htjeli ubiti Ahmeta Yilmaza bili su ozbiljni ljudi,
prognani turski studenti koji su se nastanili u Parizu, a dosad su već
ubili jednog atašea turske ambasade i požarnim bombama spalili kuću
jednog od direktora Turske nacionalne avionske kompanije. Studenti
su odabrali Yilmaza za svoj u sljedeću žrtvu, jer je on bio bogati
pristaša vojne diktature i živio je, vrlo prikladno, u Parizu.
Yilmazova kuća i ured bili su dobro čuvani i njegov je mercedes bio
blindiran, ali svatko ima neku slabost, vjerovali su studenti, a kod
muškarac;a je to obično seks. U Yilmazovu slučaju imali su pravo.
Dva tjedna ležernog nadziranja otkrila su im da Yilmaz dva do tri puta
tjedno odlazi od kuće renaultom 4, što ga je inače njegova posluga
 KIKA

koristila za nabavke, kako bi u jednoj pokrajnjoj uličici XV. okruga

posjetio lijepu, mladu Turkinju, koja je, po svemu sudeći, bila u njega
zaljubljena.
Studenti su odlučili postaviti bombu u renault dok Yilmaz bude vodio
ljubav s djevojkom.
Znali su tko će im dobaviti eksploziv: Pepe Gozzi, jedan od sinova
korzikanskog kuma Memea Gozzia. Pepe je trgovao oružjem. Bio je
spreman prodati ga bilo kome, ali su mu političke mušterije bile
najdraže, jer, kako je raspoloženo izjavljivao, "idealisti bolje plaćaju".
On je već pomogao turskim studentima u pripremi oba njihova
prethodna atentata.
Plan s automobilom-bombom imao je jednu slabu točku. Yilmaz bi
nakon sastanka s djevojkom obično odlazio sam u
renaultu, ali ne uvijek. Katkad bi djevojku izveo na večeru. Često bi
ona izišla i odvezla se kolima, te bi se pola sata kasnije vratila
natovarena vrećicama s kruhom, sirom i vinom, očigledno
namijenjenima za intimnu gozbu. Ponekad bi se opet Yilmaz vratio
kući taksijem, a svoj bi automobil na dan-dva posudio djevojci.
Studenti su, kao i svi teroristi, bili romantični i nije im se sviđala
mogućnost da ubij u lijepu ženu, čiji je jedini i lako oprostiv zločin
bio što je voljela muškarca koji je nije bio dostojan.
Raspravljali su o ovom problemu na demokratski način. Studenti su
sve svoje odluke donosili glasanjem i nisu priznavali nikakvog vođu,
ali je među njima ipak postojao mladić koji je snagom svoje ličnosti
dominirao grupom. Zvao se Rahmi Coskun i bio je lijep, strastven
mladi čovjek, s gustim brkovima i stanovitim fanatičnim sjajem u
očima. ZahvaIjujući njegovoj odlučnosti i energiji izvršena su i prva
dva atentata, usprkos brojnim problemima i opasnostima. Rahmi je
predložio da se u ovome posavjetuju s nekim stručnjakom.
Ta se ideja isprva nije svidjela ostalima. "Kume bi mogli vjerovati?"
pitali su. Rahmi predloži Ellisa Thalera. Thaler je bio Amerikanac koji
je sebe nazivao pjesnikom, ali se zapravo izdržavao poučavanjem
engleskog jezika. Svoje znanje o eksplozivima stekao je u Vijetnamu,
kamo je bio upućen na odsluženje vojne obveze. Rahmi je Thalera
poznavao otprilike godinu dana: obojica su surađivali u
revolucionarnim novinama koje su bile kratkog vijeka i zvale se Kaos,
a osim toga su zajednički organizirali večer čitanja poezije u cilju
 KIKA

prikupljanja priloga za Palestinski oslobodilački pokret. Thaler je,

činilo se, shvaćao Rahmijev bijes zbog onog što se događa u Turskoj i
njegovu mržnju prema barbarima koji to čine. I neki drugi studenti u
grupi također su poznavali Ellisa iz viđenja; zamijetili su ga u
nekoliko demonstracija i pretpostavljali su da je on neki apsolvent ili
mladi profesor. Ipak, oklijevali su da u akciju uključe nekog tko nije
Turčin; međutim, Rahmi je inzistirao i na kraju su pristali.
Ellis je odmah pronašao rješenje za njihov problem. Treba nabaviti
upaljač koji se aktivira putem radiosignala, rekao je. Rahmi će sjediti
uz prozor u zgradi preko puta ili u automobilu, parkiranom malo dalje
niz ulicu, odakle će motriti na renault. U ruci će imati mali
radioodašiljač veličine kutije cigareta, nešto poput daljinskog
upravljača za otvaranje automatskih vrata na garažama. Ako Yilmaz
ude sam u automobil, što je najčešće bio slučaj, onda će Rahmi
pritisnuti dugme na odašiljaču, radiosignal će aktivirati upaljač i
bomba će eksplodirati čim Yilinaz upali motor. Međutim, ako u kola
ude djevojka, Rahmi neće pritisnuti dugme i djevojka se može mirno
odvesti u blaženom neznanju. Bomba će biti
posve bezopasna, sve dok se ne aktivira upaljač.
- Bez pritiska, nema praska - rekao je Ellis.
Rahmiju se to svidjelo i pitao je Ellisa bi li htio surađivati s Pepeom
Gozziem na izradi bombe.
- Naravno - rekao je Ellis.
- Mđutim, ima još nešto. Jedan moj prijatelj - rekao je Rahmi - želi vas
obojicu upoznati, Ellisa i Pepea. Zapravo, da kažem istinu, on vas
mora upoznati, inače cijela stvar propada jer je to prijatelj koji nam
daje novac za eksploziv i automobile i mito i oružje i sve drugo.
- Zašto nas on želi upoznati? - htjeli su znati Ellis i Pepe.
- On mora biti siguran da će bomba pouzdano eksplodirati, a želio bi
se, osim toga, uvjeriti da u vas može imati povjerenje - ispričavao se
Rahmi. - Morate mu samo odnijeti bombu i objasniti način djelovanja,
a zatim se još morate s njim rukovati i dopustiti mu da vas pogleda u
oči. Zar je to prevelik zahtjev za čovjeka koji će omogućiti cijelu
akciju?
- Što se mene tiče, to je u redu - reče Ellis.
 KIKA

Pepe je oklijevao. Želio je novac koji će mu donijeti ovaj posao, on je

uvijek bio pohlepan na novac, kao svinja na napoj, ali nije volio
upoznavati nove ljude.
Ellis ga je pokušao urazumiti.
- Slušaj - rekao je - te studentske grupe cvjetaju i venu kao mimoza u
proljeće pa će sigurno i Rahmija vjetar uskoro odnijeti. Medutim, ako
poznaješ tog njegovog "prijatelja" bit će poslova i kad Rahmija više
ne bude.
- Imaš pravo - rekao je Pepe, koji nije bio nikakav genije, ali je dobro
shvaćao poslovne principe, ukoliko bi mu ih netko jednostavno
objasnio.
Ellis onda obavijesti Rahmija da Pepe pristaje i Rahmi dogovori s
njima da se nadu iduće nedjelje.
Tog jutra Ellis se probudi u Janeinu krevetu. Probudio se naglo
prestrašen, kao da je nešto ružno sanjao. Trenutak kasnije sjetio se
zbog čega je tako napet.
Pogleda na sat. Još je rano. U mislima još jednom ponovi svoj plan.
Ako sve bude išlo kako treba, danas bi trebalo pobjedonosno okončati
više od godinu dana strpljivog, opreznog rada. I što je najbolje od
svega, moći će taj svoj trijumf podijeliti s Jane, ukoliko na kraju dana
još bude živ.
Okrene glavu da je pogleda, pazeći na svaki pokret, kako je ne bi
probudio. Srce mu poskoči u grudima, kao i svaki put kad bi ugledao
njento lice. Ona je ležala ispružena na leđima, prćasti joj je nosić bio
uperen prema stropu, a crna kosa razastrta preko jastuka poput
raširenog krila neke ptice. Pogledao je njezina široka usta, pune
usnice koje su ga tako često i tako slatko ljubile. Proljetno sunce
učinilo je vidljivim gusti, svijetli mašak na njezinim obrazima, njezinu
bradu, kako je on znao u šali govoriti kad bi je htio dražiti.
Bio je rijetki užitak vidjeti je ovako usnulu, opuštena i bezizražajna
lica. Obično je to lice bilo stalno u pokretu: nasmijano, namršteno,
iskrivljeno u grimasu, izražavajući iznenađenje, ili sumnju, ili
suosjećanje. Njezin je najčešći izraz bio vragoljasti osmijeh, kao u
dječaka koji je upravo izveo neku osobitu pakosnu psinu. Ovako bi
izgledala samo dok bi spavala ili napregnuto razmišljala, ali ju je on
ovakvu najviše volio jer kad bi bila ovako nesvjesna i bez kontrole,
izgled joj je odavao lijenu senzualnost koja je u njoj plamtjela ispod
 KIKA

površine poput stalne, vrele podzemne vatre. Kad bi je ovakvu vidio,

ruke bi ga svrbjele od želje da je dotakne.
To ga je iznenadilo. Kad se s njom upoznao, ubrzo nakon što je stigao
u Pariz, učinila mu se tipičnom predstavnicom one vrste nametljivaca
kakvih uvijek ima medu omladinom i radikalima svakog glavnog
grada, jednom od onih aktivista koji neumorno predsjedaju
komitetima i organiziraju kampanje protiv apartheida i za atomsko
razoružanje, predvode
protestne marševe zbog Salvadora i zagađenja vode, prikupljaju novac
za gladne u Čadu ili pak nastoje propagirati nekog darovitog mladog
filmskog redatelja. Ljudi su se osjećali privučeni njezinom upadljivom
ljepotom, očarani njezinim šarmom i nadahnuti njezinim
entuzijazmom. On je izišao s njom nekoliko puta, jednostavno zato jer
je uživao gledati lijepu djevojku kako s tekom uništava odrezak; a
potom je otkrio, nikad se nije mogao točno sjetiti kako se to zapravo
dogodilo, da se u toj neuravnoteženoj djevojci krije strastvena žena i
zaljubio se.
Pogled mu je lutao po njezinom malom, studentskom stanu. Sa
zadovoljstvom je primjećivao poznate stvari koje su bile njezino
osobno vlasništvo i koje su ovaj stančić označavale kao njezin: lijepu
svjetiljku napravljenu od male kineske vaze; policu s knjigama o
ekonomici i siromaštvu u svijetu; prostranu, meku sofu u kojoj se
čovjek lako mogao utopiti; fotografija njezina oca, naočita muškarca u
kaputu s dvostrukim kopčanjem, vjerojatno snimljenu početkom
šezdesetih; mali srebrni pokal što ga je osvojio njezin poni Maslačak i
na kojem je bila upisana godina, 1971. Dobila ga je, znači, prije deset
godina. Tada je imala trinaest godina, razmišljao je Ellis, a ja dvadeset
tri; dok je pobjeđivala na trkama ponija u Hampshireu, ja sam u Laosu
polagao nagazne mine duž Ho Chi Minhova puta.
Kad je prvi put vidio ovaj stan, prije gotovo godinu dana, ona se
upravo bila doselila ovamo iz predgrađa i stančić je bio prilično
prazan: mala sobica u potkrovlju, s kuhinjom u niši, tušem u plakaru i
zahodom na drugom kraju hodnika. Malo pomalo, ona je tu prljavu
rupu pretvorila u vedro, ugodno gnjezdašce. Premda je dobro
zarađivala kao prevodilac, prevodila je s francuskoga i ruskoga na
engleski, stanarina je ovdje bila visoka, stančić se nalazio u blizini
Bulevara St. Michel, pa je stoga morala pažljivo kupovati: štedjela bi
 KIKA

dok ne bi skupila dovoljno za upravo onaj pravi stol od mahagonija,

za antikni krevet ili tepih iz Tabriza. Ellisov otac bi za nju rekao da je
prava dama. Tebi će se ona sigurno svidjeti, tata, pomislio je Ellis.
Jednostavno ćeš poludjeti za njom.
Prevrne se na bok, licem prema njoj i nju taj pokret probudi, što je i
očekivao. Velike plave oči zurile su djelić sekunde u strop, a onda je
pogledala u njega, nasmiješila se i prevalila mu se u zagrljaj.
- Zdravo - šapnula je i on je poljubi.
Odmah se uzbudio. Ležali su neko vrijeme tako zagrljeni, napola
spavajući i s vremena na vrijeme bi se poljubili, a onda je ona
prebacila jednu nogu preko njegova boka pa su lijeno, bez riječi,
počeli voditi ljubav.
U početku, kad su tek postali ljubavnici i kad su počeli voditi ljubav
ujutro i navečer, a često i usred popodneva, Ellis je pretpostavljao da
takva strast neće dugo trajati i da će se kroz nekoliko dana ili možda
tjedana, izgubiti c'`ar novine, te da će se i oni ustaliti na statističkom
prosjeku od dva i pol puta tjedno, ili tako nekako. Nije bio u pravu.
Godinu dana kasnije oni su se još uvijek ševili poput mladenaca u
medenom mjesecu.
Ona se prevali na njega i opruži se po njemu punom težinom. Njezina
vlažna koža lijepila se o njegovu. On ovije ruke oko njezina malog
tijela i čvrsto je stisne uza se, gurajući se žudno duboko u nju. Ona
osjeti da se bliži trenutak njegovog klimaksa, podigne glavu i pogleda
dolje u njega, a onda ga poljubi otvorenim ustima dok je on svršavao
u njoj. Odmah potom, ona tiho zaječi dubokim glasom i on je osjeti
kako svršava u produženom, blagom, valovitom orgazmu, opuštenom
i neužurbanom poput nedjeljnog jutra. Ostala je ležati na njemu, još
uvijek napola spavajući. On ju je gladio po kosi.
Nakon nekog vremena, ona se promeškolji. - Koji je danas dan? -
promrmlja.
- Nedjelja.
- Ove je nedjelje na tebe red da kuhaš ručak. - Nisam zaboravio.
- Dobro. - Napravila je malu stanku. - Što ćeš mi dati za ručak?
- Odrezak, krumpir, grašak, kozji sir, jagode i kremu chantilly.
Ona podigne glavu, smijući se.
- Uvijek isto!
- Nije točno. Prošli put smo imali mahune.
 KIKA

- A pretprošli put si zaboravio da je tvoj red pa smo jeli vani. Kako bi

bilo da uneseš malo raznolikosti u svoje kuhanje?
- Hej, čekaj malo. Dogovorili smo se da ja kuham ručak svake druge
nedjelje. Nitko ništa nije rekao o tome da svaki put treba napraviti
drugačiji ručak.
Ona se opet mlitavo sruši na njega, hineći poraz. Njemu je stalno u
podsvijesti bio posao koji je danas trebao obaviti. Bit će mu potrebna
njezina nesvjesna pomoć i sad je bio pravi trenutak da je to pita.
- Danas prije podne moram se vidjeti s Rahmijem započne.
- U redu. Ja ću onda kasnije doći ravno u tvoj stan.
- Mogla bi nešto učiniti za mene, ako ti nije teško da dođeš malo
ranije.
- Što?
- Skuhati ručak. Ne! Ne! Šalim se. Htio bih da mi pomogneš u jednoj
maloj zavjeri.
- Govori dalje - reče ona.
- Rahmi danas ima rođendan, a njegov brat Mustafa je u Parizu, ali
Rahmi to ne zna. - Ako ovo ispadne kako treba, pomisli Ellis, nikad ti
više neću lagati. - Htio bih da se Mustafa pojavi na Rahmijevu
rođendanskom ručku i da to bude iznenađenje. Međutim, za to mi je
potrebna nečija pomoć.
- Ja sam za - reče ona. Zatim se skotrlja s njega, sjedne uspravno i
prekriži noge. Dojke su joj bile kao jabuke: glatke, okrugle i čvrste.
Krajevi kose draškali su joj bradavice. - Što trebam napraviti?
- Problem je jednostavan. Moram Mustafi reći kamo da ode, ali Rahmi
još nije odlučio gdje želi jesti. Zato ću morati u zadnji tren dostaviti
poruku Mustafi. A Rahmi će vjerojatno stajati kraj mene dok budem
telefonirao.
- I kako to misliš riješiti?
- Nazvat ću tebe. Pričat ću gluposti. Ti zanemari sve osim adrese.
Onda nazovi Mustafu, reci mu adresu i objasni mu
kako da tamo dođe. - Ovo je sasvim dobro zvučalo kad je Elli to
smislio, ali sad mu je izgledalo krajnje neuvjerljivo.
Međutim, činilo se da Jane ništa nije posumnjala. - Zvuči prilično
jednostavno - rekla je.
- Odlično - brzo reče Ellis, prikrivajući olakšanje. - Nakon tog poziva,
koliko se još misliš zadržati?
 KIKA

- Manje od sata. Htio bih sačekati i prisustvovati iznenađenju, ali ću

se nekako izvući da ne ostanem na ručku. Jane je izgledala zamišljena.
- Tebe su pozvali, a mene nisu. Ellis slegne ramenima.
- Pretpostavljam da se radi o isključivo muškom slavlju - On dohvati
notes sa stolića pokraj kreveta, napiše Mustafi ispod toga telefonski
broj.
Jane siđe s kreveta i prijeđe preko sobe do kabine tušem. Otvori vrata
i odvrne slavinu. Raspoloženje joj s promijenilo. Više nije bila
nasmiješena. Ellis reče:
- Zbog čega se sad ljutiš?
- Ne ljutim se - reče ona. - Samo mi se ponekad ne sviđa kako se tvoji
prijatelji odnose prema meni.
- Ali ti znaš kakvi su Turci prema djevojkama.
- Točno, djevojkama. Pristojne, udate gospođe, to je već nešto drugo,
ali ja sam samo djevojka.
Ellis uzdahne.
- Nije tvoj običaj da se tako uzrujaš zbog prethistorijskih nazora
nekoliko muških šovinista. Što mi zapravo pokušava reći?
Razmišljala je trenutak, stojeći gola ispred tuša i bila je toliko lijepa
da je Ellis poželio opet voditi ljubav.
- Mislim da ti pokušavam reći da mi se ne sviđa moj status. Ja
pripadam tebi i to svi znaju. Ne spavam ni s kim drugim, čak i ne
izlazim s drugim muškarcima, a ti ničim ne pokazuješ da si vezan uz
mene. Ne živimo zajedno, ja uglavnom ne znam kamo ideš, ni što
radiš, nikad me nisi odveo svojim roditeljima, niti si se htio upoznati s
mojima... A ljudi sve to znaju, zato se i odnose prema meni kao prema
kakvoj kurvi.
- Mislim da pretjeruješ.
- Ti to uvijek kažeš.
Ona ude pod tuš i zalupi za sobom vrata. Ellis ode do ladice u kojoj je
držao neke svoje stvari, izvadi aparat za brijanje i počne se brijati
iznad kuhinjskog slivnika. Sličnih je prepirki bilo i ranije, mnogo
dugotrajnijih, i on je vrlo dobro znao što se krije iza toga: Jane je
željela da napokon počnu zajedno živjeti.
On je to također želio, naravno; želio se njome oženiti i živjeti uz nju
do kraja života. Ali morao je čekati, morao je do kraja obaviti ovaj
zadatak, a to joj nije mogao reći. I tako joj je stalno govorio Nisam još
 KIKA

spreman ili Treba mi vremena, a nju su takvi neodređeni odgovori

dovodili do bjesnila. Njoj se to činilo dugo, punih godinu dana voljeti
nekoga tko se ni na što ne želi obavezati. Bila je u pravu, naravno.
Međutim, ako danas sve prođe u redu, onda će sve to moći ispraviti.
On završi s brijanjem, zamota aparat u ručnik i stavi ga u svoju ladicu.
Jane je izišla iz tuš-kabine i on uđe da se istušira. Ne razgovaramo,
pomisli; to je glupo.
Dok se tuširao, skuhala je kavu. On brzo navuče izblijedjele traperice
i crnu majicu, te sjedne za stolić od mahagonija, sučelice njoj. Jane
natoči kavu i reče:
- Hoću s tobom ozbiljno razgovarati.
- U redu - reče on brzo - razgovarat ćemo za ručkom.
- Zašto ne sada?
- Nemam vremena.
- Zar je Rahmijev rođendan važniji od naše veze?
- Naravno da nije. - Ellis začuje svoj razdraženi ton i kroz je glavu mu
bljesne upozorenje: Pazi, mogao bi je izgubiti. - Ali, obećao sam, a za
mene je važno da održim ono što obećam. S druge strane, ne čini mi
se da je baš toliko važno da li ćemo razgovarati sada ili kasnije.
Njezino je lice poprimilo onaj ukočeni, tvrdoglavi izraz koji mu je
bio dobro poznat: uvijek bi tako izgledala kad bi donijela neku odluku
i kad bi je netko pokušao skrenuti s i njezina puta.
- Meni je važno da razgovaramo sada.
Za trenutak je bio u napasti da joj smjesta kaže cijelu istinu. Ali nije
tako planirao. Žurilo mu se, mislio je na druge
stvari i nije se bio pripremio. Bit će mnogo bolje da to ostavi za
kasnije, kad oboje budu opušteni i kad joj bude mogao reći da je
njegov posao u Parizu obavljen. I tako joj je rekao:
- Mislim da se nerazumno ponašaš i neću dopustiti da me ucjenjuješ.
Molim te, ostavimo to za kasnije. Ja sad moram ići. - On ustane.
Dok je prilazio vratima, ona reče:
- Jean-Pierre me pozvao da idem s njim u Afganistan. To je bilo toliko
neočekivano da je Ellis morao malo razmisliti prije nego što je do
kraja shvatio što je to ona rekla. - Ti to ozbiljno govoriš?
- Najozbiljnije.
Ellis je znao da je Jean-Pierre zaljubljen u Jane. Ali u nju su bili
zaljubljeni još najmanje petorica ili šestorica drugih muškaraca: s
 KIKA

takvom je ženom to jednostavno bilo neizbježno. Međutim, nitko od

njih nije mu bio ozbiljan suparnik; barem je tako mislio, do ovog
trenutka. Polako se pribrao.
- Zašto bi tebe zanimalo da ideš u ratnu zonu s takvim šmokljanom? -
upita.
- Ovo nije nikakva šala! - žestila se ona. - Radi se o mom životu.
On zatrese glavom u nevjerici. - Ne možeš otići u Afganistan. - A
zašto ne?
- Zato jer me voliš.
- To ne znači da možeš raspolagati sa mnom.
Barem nije rekla: Ne, ne volim te. On pogleda na sat. Ovo je idiotski:
još samo nekoliko sati i moći će joj reći sve ono što je željela čuti od
njega.
- Nije mi drago što to činim, ali moram prekinuti - reče - Mi sad
razgovaramo o našoj budućnosti, a takav se razgovor ne može obaviti
na brzinu.
- Ja neću vječno čekati - reče ona.
- Ja i ne tražim od tebe da vječno čekaš, ja te samo molim da pričekaš
nekoliko sati. - On joj dotakne obraz. - Nemojmo se svađati zbog
nekoliko sati.
Ona ustane i silovito ga poljubi.
- Nećeš otići u Afganistan, zar ne?
- Ne znam - odgovori mu ona iskreno. On je pokuša udobrovoljiti
osmijehom.
- Barem ne prije ručka.
Ona mu uzvrati osmijeh i kimne glavom. - Ne prije ručka.
Ostane još na trenutak zagledan u nju, a onda iziđe.

Široki bulevari Champs-Elyseesa bili su prepuni turista i Parižana koji

su izišli u jutarnju šetnju. Ljudi su miljeli naokolo pod toplim
proljetnim suncem poput ovaca u toru, a svi su stolovi na pločnicima
ispred kavana bili zauzeti. Ellis je stajao u blizini dogovorenog
mjesta, držeći u ruci naprtnjaču koju je kupio u jednoj jeftinoj
prodavaonici. Izgledao je kao neki američki autostoper na putu po
Evropi.
Da barem Jane nije upravo ovaj dan izabrala za svađu, priželjkivao je;
sad će o tome mozgati cijelo jutro i sigurno će biti nabrušena kad on
 KIKA

stigne kući. No, što se može, morat će nešto vremena utrošiti na to da

je odobrovolji.
On izbaci Jane iz glave i usredotoči se na posao koji ga je čekao.
Postojale su dvije mogućnosti s obzirom na identitet Rahmijeva
"prijatelja", čovjeka koji je financirao tu malu grupu terorista. Prva je
bila da je to neki bogati, slobodoljubivi Turčin koji je, bilo iz
političkih, bilo iz osobnih razloga, zaključio da je nasilje opravdan
način borbe protiv vojne prodiktature i njezinih pristaša. A ako se ta
mogućnost pokaže kao točna, Ellis će biti razočaran.
Druga je mogućnost bila da je to Boris.
"Boris" je bio legendarna ličnost u krugovima unutar kojih se Ellis
kretao, među revolucionarnim studentima, palestinskim izbjeglicama,
poluprofesionalnim političkim predavačima, izdavačima loše tiskanih
ekstremističkih glasila, anarhistima, maoistima, Armencima i
militantnim vegetarijancima. Za njega se pričalo da je Rus, agent
KGB-a, te da je voljan financirati bilo kakav ljevičarski čin nasilja na
Zapadu. Mnogi su sumnjali u njegovo postojanje, pogotovu oni koji
su pokušali i nisu uspjeli dobiti novčanu pomoć od Rusa. Međutim,
Ellis je primijetio kako bi s vremena na vrijeme neke od grupa čija se
aktivnost mjesecima svodila na jadikovanje kako nemaju novaca čak
ni za stroj za umnožavanje, odjednom prestala govoriti o novcu i
počela strogo paziti na konspirativnost; a onda bi, malo kasnije, došlo
do neke otmice, ili bi netko bio ustrijeljen, ili bi eksplodirala neka
bomba.
Posve je sigurno, mislio je Ellis, da Rusi daju novac takvim grupama
kao što su ovi turski disidenti; teško je vjerovati da bi mogli odoljeti
napasti da na tako jeftin i gotovo bezopasan način izazivaju gužvu.
Osim toga, Sjedinjene Američke Države financiraju otmičare i ubojice
u Srednjoj Americi, a Ellis nije mogao zamisliti da bi Sovjetski Savez
imao više skrupula od njegove vlastite domovine. A kako se u toj vrsti
posla novac ne drži na bankovnim računima, niti se šalje putem
teleksa, netko je morao uručivati teroristima pakete novčanica; iz čega
slijedi da takav nekakav Boris mora postojati.
Ellis se silno želio s njime sresti.
Rahmi je prošao pokraj njega točno u pola jedanaest, odjeven u
ružičastu Lacoste majicu i besprijekorne izglačane žutosmeđe hlače,
 KIKA

vidljivo nervozan. Kratko je pogledao Ellisa zažarenim očima i odmah

okrenuo glavu.
Ellis je krenuo za njim, držeći se na udaljenosti od kojih deset ili
petnaest metara, kao što su se prethodno bili dogovorili.
Za jednim stolom ispred sljedeće kavane, sjedio je mišićavi, debeli
Pepe Gozzi, u crnom svilenom odijelu kao da je upravo došao s mise,
a vjerojatno je tako i bilo. U krilu je držao veliku torbu za spise. Pepe
je ustao i počeo hodati više-manje usporedo s Ellisom, na takav način
da neki slučajni promatrač ne bi mogao biti siguran jesu li njih dvojica
zajedno ili nisu.
Rahmi krene uzbrdo prema Slavoluku Pobjede.
Ellis je kutkom oka motrio Pepea. Korzikanac je posjedovao
životinjski instinkt samoodržanja: neprimjetno je provjeravao da li ga
netko prati - jednom, kad je prešao ulici i kad se sasvim prirodno
mogao okrenuti i pogledati na bulevar iza sebe, čekajući da se
promijeni svjetlo na semaforu, a zatim još jednom, dok je prolazio
pokraj jedne trgovine na uglu pa je u dijagonalnom staklu izloga
mogao vidjeti odraženu sliku ljudi iza sebe.
Ellisu se Rahmi sviđao, ali ne i Pepe. Rahmi je bio čestitih i
uzvišenih načela, a ljudi koje je ubijao vjerojatno su zaslužili da umru.
Pepe je bio sasvim drukčiji. On je ovo radio zbog novca i zbog toga
što je bio previše glup i neuglađen da bi mogao opstati u svijetu
zakonitih poslova.
Tri bloka kuća istočno od Slavoluka Pobjcde, Rahmi
skrene u jednu pokrajnu ulicu. Ellis i Pepe su ga slijedili.
Rahmi ih povede preko ulice i ude u hotel Lancaster.
To je, dakle, bilo mjesto sastanka. Ellis se nadao da će se susret
odigrati u baru ili u restoranu hotela: osjećao bi se sigurnije na javnom
mjestu.
Mramorno predvorje hotela bilo je hladno nakon toplogsunca vani, na
ulici. Ellis zadrhti od hladnoće. Neki konobar u smokingu prezirno
pogleda njegove traperice. Rahmi je upravo ulazio u malo dizalo u
dnu predvorja koje je bilo u obliku slova L. Hotelska soba, znači. Pa
neka. Ellis uđe za Rahmijem u dizalo, a Pepe se ugura za njim.
Ellisovi su živci bili napeti poput žica, dok su se uspinjali dizalom.
Izišli su na četvrtom katu, a zatim ih Rahmi povede do sobe broj 41 i
pokuca.
 KIKA

Ellis pokuša namjestiti lice u miran i ravnodušan izraz.

Vrata se polako otvore.
To je bio Boris. Ellis je znao da je to on čim ga je ugledao i osjetio je
ushit zbog uspjeha, ali istodobno i ledene trnce straha. Sve je na ovom
čovjeku jasno govorilo tko je i odakle je, kao da mu je na čelu pisalo
"Moskva": od loše podšišane kose do čvrstih, praktičnih cipela, dok se
u hladnom, procjenjivačkom pogledu i brutalno stisnutim usnicama
prepoznavao karakterističan stil KGB-a. Ovaj čovjek nije bio kao
Rahmi ili Pepe; to nije bio ni vatreni idealist, ni svinjski
mafioso. To je bio bešćutni, profesionalni terorist koji ne bi oklijevao
da raznese mozak bilo kojem ili svoj trojici mladića koji su sad stajali
pred njim.
Dugo sam te tražio, pomisli Ellis.
Boris je na trenutak zadržao vrata poluotvorena, zaklanjajući se
djelomično iza njih dok ih je proučavao, a zatim je stupio korak natrag
i rekao im na francuskome;
- Uđite.
Ušli su u salon hotelskog apartmana. Salon je bio vrlo ukusno
namješten; stolice, stolići i vitrina bili su, izgleda, antikni komadi
pokućstva iz 18. stoljeća. Na jednom od krhkih stolića sa zakrivljenim
nogama, nalazio se paket s deset kutija cigareta marlboro i litra
konjaka s etiketom duty-freeja. Poluotvorena vrata u dnu salona
vodila su u spavaću sobu.
Rahmi ih je nervozno i na brzinu predstavio: - Pepe. Ellis. Moj
prijatelj.
Boris je bio plećat muškarac, a na sebi je imao bijelu " košulju sa
zavrnutim rukavima, tako da su mu se vidjele ' mesnate, dlakave
podlaktice. Hlače od plavog serža bile su pretople za ovo vrijeme.
Preko naslona jedne stolice bio je prebačen crno-smeđi karirani kaput
koji se nikako nije slagao s plavim hlačama.
Ellis spusti naprtnjaču na tepih i sjedne. Boris pokaže na bocu
konjaka.
- Hoćete nešto popiti?
Ellisu se nije pio konjak u jedanaest sati prije podne. - Da, molim,
kavu.
Boris mu dobaci tvrd, neprijateljski pogled, a onda reče: - Svi ćemo
popiti kavu - i ode do telefona.
 KIKA

On je navikao da ga se svi boje, pomisli Ellis, ne sviđa mu se što se

prema njemu odnosim kao prema sebi ravnom. Rahmi se očigledno
bojao Borisa i nemirno se vrpoljio,
zakopčavajući i otkopčavajući gornje dugme svoje ružičaste majice,
dok je Boris telefonom naručivao kavu.
Boris spusti slušalicu i obrati se Pepeu.
- Drago mi je da sam vas upoznao - reče na francuskome. - Mislim da
jedan drugome možemo biti od pomoči.
Pepe bez riječi kimne glavom. Sjedio je uspravno na rubu stolice
presvučene baršunom, a njegovo snažno, krupno tijelo doimalo se
nekako čudno ranjivim medu ovim krhkim pokućstvom, kao da bi ta
stolica mogla njega slomiti. Pepe i Boris imaju mnogo toga
zajedničkog, mislio je Ellis: obojica su snažni, okrutni muškarci, bez
osjećaja poštenja ili suosjećanja. Da je Pepe slučajno Rus, bio bi agent
KGB-a, a da je Boris Francuz, bio bi u mafiji.
- Pokažite mi bombu - reče Boris.
Pepe otvori svoj u torbu za spise. Torba je bila puna ploča od nekakve
žućkaste tvari, dugačkih oko trideset centimetara i otprilike pet
centimetara širokih. Boris klekne na tepih pokraj torbe i pritisne
kažiprstom jednu ploču. Ploča se pod pritiskom udubi, kao da je od
kita. Boris onjuši ploču.
- Pretpostavljam da je to C3 - reče Pepeu. Pepe kimne glavom.
- Gdje je mehanizam?
- Ellis ima mehanizam u naprtnjači - reče Rahmi. - Ne, nemam ga -
dometne Ellis.
U sobi je na trenutak zavladala mrtvačka tišina. Na Rahmijevu
lijepom, mladom licu ukaže se izraz panike.
- Kako to misliš? - reče on uzbudeno. Oči su mu uplašeno skakale s
Ellisa na Borisa i ponovo na Ellisa. - Rekao si... ja sam mu rekao da
ćete...
- Zaveži - grubo ga prekine Boris. Rahmi ušuti. Boris upitno pogleda
Ellisa.
Ellisov je glas odražavao nemarnu ravnodušnost koju nije osjećao.
- Bojao sam se da bi ovo mogla biti klopka, zato sam mehanizam
ostavio kod kuće. Medutim, možemo ga imati ovdje za nekoliko
minuta. Trebam samo nazvati moju djevojku.
 KIKA

Boris je nekoliko sekundi šutke zurio u njega. Ellis je, koliko je

mogao hladnije, uzvraćao njegov pogled. Napokon, Boris upita:
- Zašto ste mislili da bi ovo mogla biti klopka?
Ellis procijeni da bi svako opravdanje moglo djelovati kao da se brani.
Pitanje je ionako bilo glupo. On dobaci Borisu arogantan pogled,
zatim slegne ramenima i ništa ne reče.
Boris ga je i dalje ispitivački motrio. Na kraju reče: - Ja ću nazvati
tvoju djevojku.
Ellisu su već na usnama bile riječi prosvjeda, ali ih brzo proguta. Nije
očekivao ovakav razvoj situacije. Brižljivo je
nastojao održati svoju ravnodušnu, baš-me-briga pozu, dok je
istodobno bjesomučno razmišljao. Kako će Jane reagirati na nepoznati
glas? I što, ako ne bude tamo, što ako je odlučila ne održati obećanje?
Požalio je što je nju upotrijebio kao pomoćnu vezu. Ali sad je
prekasno,
- Oprezni ste - reče on Borisu.
- I vi također. Koji je vaš broj telefona?
Ellis mu reče. Boris zapiše broj na blok za poruke pokraj telefona, a
zatim počne okretati brojčanik.
Ustali su čekali u tišini. Boris reče:
- Halo? Zovem u Ellisovo ime.
Možda je nepoznati glas ipak neće zbuniti, mislio je Ellis;
ona ionako očekuje pomalo šašavi poziv. Zanemari sve, osim adrese,
tako joj je rekao.
- Kako? - rekao je Boris razdražljivo, a Ellis pomisli: Oh, sranje, što
to ona sad govori? - Da, jesam, ali pustimo to sada - govorio je Boris.
- Ellis hoće da donesete mehanizam u sobu broj četrdeset jedan u
hotelu Lancaster, Rue de Berri.
Opet je nastala stanka.
Odigraj to kako treba, Jane, mislio je Ellis. - Da, ovo je vrlo lijep
hotel.
Prestani se zafrkavati! Samo mu reci da ćeš to učiniti, molim te!
- Hvala - reče Boris i doda sarkastično: - Vrlo ste ljubazni. - Zatim
spusti slušalicu.
EIlis je pokušavao izgledati kao da je sve vrijeme znao da s tim neće
biti nikakvih problema.
 KIKA

- Znala je da sam Rus - reče Boris. - Kako je to otkrila? Ellis je načas

bio zbunjen, a onda mu sine.
- Ona je lingvist - reče. - Poznaje naglaske. Pepe progovori, prvi put
otkako su došli.
- Dok čekamo da ta pička stigne, dajte da vidimo novce - U redu. -
Boris ode u spavaću sobu.
Dok je on bio u drugoj sobi, Rahmi pride Ellisu i tiho prosikće:
- Nisam znao da namjeravaš izvesti taj trik!
- Naravno da nisi - odgovori Ellis tonom hinjene dosade. - Da si znao
što ću učiniti, to više ne bi bilo nikakvo osiguranje, je li tako?
Boris se vrati u salon s velikom, smedom omotnicom i pruži je Pepeu.
Pepe otvori omotnicu i počne brojati novčanice od sto franaka.
Boris otvori paket s cigaretama i zapali.
Ellis pomisli: Nadam se da Jane neće čekati da nazove "Mustafu".
Trebao sam joj reći da je važno da odmah prenese poruku.
Nakon izvjesnog vremena Pepe reče:
- Sve je ovdje. - Zatim vrati novac u omotnicu, lizne rub
preklopa, zalijepi ga i stavi omotnicu na jedan stolić sa strane.
Četvorica muškaraca sjedila su nekoliko minuta u potpunoj tišini.
Boris upita Ellisa:
- Koliko je daleko vaš stan?
- Petnaestak minuta vožnje na mopedu. Netko pokuca na vrata. Ellis
se ukoči.
- Cura brzo vozi - reče Boris. Ode do vrata i otvori ih. Kava - reče s
gađenjem i vrati se na svoje mjesto.
Dva konobara u bijelim bluzama uguraju u sobu stolić na kotačima.
Zatim se usprave i okrenu, svaki s pištoljem model "D" MAB u
rukama, standardnim naoružanjem francuskih policajaca. Jedan od
njih reče:
- Ne mičite se.
Ellis osjeti kako se Boris priprema za skok. Zašto su došla samo
dvojica detektiva? Ako bi Rahmi sad učinio neku glupost i natjerao ih
da pucaju u njega, to bi im dovoljno odvratilo pozornost da ih Pepe i
Boris mogu svladati.
Vrata spavaće sobe silovito se otvore. U dovratku su stajala još dva
čovjeka u konobarskim bluzama, naoružani istim oružjem kao i
njihovi kolege.
 KIKA

Boris se opusti, a na licu mu se ukaže izraz rezignacije.

Ellis odjednom shvati da je sve to vrijeme suzdržavao dah. Sad ga
ispusti iz sebe u dugom, sporom izdahu.
Sve je bilo gotovo,
U sobu uđe jedan policijski poručnik u uniformi. - Klopka! - prasne
Rahmi. - Ipak je klopka!
- Zaveži - reče mu Boris i njegov oštar glas još jednom ušutka
Rahmija. Zatim se obrati policajcu. - Najoštrije protestiram zbog ovog
nasilja - počne. - Izvolite primiti na znanje da...
Folicajac stisne ruku u kožnoj rukavici i udari ga šakom u usta.
Boris dotakne usnice, zatim pogleda krvlju umrljane prste. Sad kad je
vidio da je ovo isuviše ozbiljno da bi se mogao izvući blefom, držanje
mu se potpuno izmijenilo.
- Upamti moje lice - reče policajcu glasom hladnim poput groba. -
Vidjet ćeš ga ponovo.
- Ali tko je izdajica? - krikne Rahmi. - Tko nas je izdao? - On - reče
Boris, pokazujući na Ellisa.
- Ellis? - s nevjericom izusti Rahmi.
- Telefonski poziv - reče Boris. - Adresa.
Rahmi se zabulji u Ellisa. Izgledao je duboko povrijeđen. U
sobu ude još nekoliko uniformiranih policajaca. Poručnik pokaže na
Pepea.
- To je Gozzi - reče. Dva policajca nataknu Pepeu lisice na ruke i
odvedu ga. Poručnik pogleda Borisa. - Tko ste vi? Boris je izgledao
kao da se dosađuje.
- Zovem se Jan Hocht - reče. - Ja sam argentinski građanin.
-Ne trudite se -s gađenjem ga prekine policajac. - Vodite ga. - Zatim
se okrene Rahmiju. - Dakle?
- Ja nemam što reći! - izjavi Rahmi, uspijevajući da to zazvuči
herojski.
Poručnik trzne glavom i Rahmiju, također, namaknu lisice. S mržnjom
je zurio u Ellisa dok su ga izvodili. Uhićenike su vodili dolje dizalom,
jednog po jednog
Pepeova torba i omotnica puna novčanica od sto franaka spremljene
su u plastične vrećice. Zatim je u apartman ušao policijski fotograf i
postavio tronožac.
 KIKA

- Ispred hotela je parkiran crni citroen DS - poručnik ree Ellisu.

Oklijevajući doda: - Gospodine.
Opet sam na strani zakona, pomisli Ellis. Jedino je šteta što je Rahmi,
kao čovjek, mnogo privlačniji od ovog žandara.
Spustio se dolje dizalom. U hotelskom predvorju stajao je direktor
hotela u crnom kaputu i prugastim hlačama, te sa zaleđenim izrazom
nelagode na licu promatrao kako ulazi još jedna skupina policajaca.
Ellis iziđe van, na sunce. Crni citroen je čekao na drugoj strani ulice.
U njemu je sprijeda sjedio vozač, a straga još jedan muškarac. Ellis
sjedne na stražnje sjedište. Automobil odmah krene.
Onaj se muškarac okrene Ellisu i reče: - Zdravo, Johne.
Ellis se nasmiješi. Nakon više od godine dana, čudno mu je zvučalo
njegovo pravo ime. On reče:
- Kako si, Bille?
- Pao mi je kamen sa srca! - reče Bill. - Trinaest mjeseci od tebe stižu
samo zahtjevi za novac. Onda najednom dobijemo konačan telefonski
poziv koji nam kaže da imamo dvadeset četiri sata vremena da
osiguramo lokalne snage za uhićenje. Možeš misliti kakve smo muke
imali da nagovorimo Francuze da to obave, a da im ne kažemo zašto!
Odred policajaca trebao je čekati spreman u blizini ChampsElysesa,
ali da dobijemo točnu adresu trebali smo čekati na telefonski poziv
nepoznate žene koja će pitati za Mustafu. I to je bilo sve što smo
znali!
- To je bio jedini način - ispričavao se Ellis.
- Pa, mogu ti reći da nije bilo lako. Ja sad dugujem velike
usluge nekim ljudima u ovom gradu, ali obavili smo posao. A sad mi
reci je li vrijedilo tolikog truda. Koga smo pokupili?
- Rus je Boris - reče Ellis.
Billovo lice se rastegne u široki osmijeh.
- Neka me vrag odnese - reče. - Upecao si Borisa. Bez šale?
- Bez šale.
- Isuse, moram ga odmah oteti Francuzima, prije nego što se dosjete
tko je on.
Ellis slegne ramenima.
- Iz njega ionako nitko neće mnogo izvući. Tip je dušom i tijelom
odan svom poslu. Najvažnije je da smo ga izvukli iz opticaja. Trebat
će im nekoliko godina da ubace zamjenu i da novi Boris izgradi svoje
 KIKA

veze. A to znači da smo na neko vrijeme stvarno usporili njihovo

djelovanje.
- To je sigurno. Ovo je senzacionalno.
- Korzikanac je Pepe Gozzi, trgovac oružjem - nastavi Ellis. - On je u
posljednjih nekoliko godina isporučio oružje za gotovo svaku
terorističku akciju u Francuskoj i za mnoge u drugim zemljama. Njega
treba ispitati. Pošalji nekog francuskog detektiva u Marseille, da
razgovara s njegovim ocem, Memeom Gozzijem. Predviđam da će
ustanoviti kako se starom nikad nije sviđala ideja da mu obitelj bude
upetljana u političke zločine. Ponudi mu nagodbu: imunitet za Pepea,
ako Pepe pristane svjedočiti protiv svih političkih tipova kojima je
prodao robu, ali ne protiv običnih kriminalaca. Meme će pristati na to
jer se to ne računa kao izdaja prijatelja. Ako Meme na to pristane,
Pepe će to učiniti. Francuski sudovi će imati godinama što raditi.
- Nevjerojatno. - Bill je izgledao ošamućen. - U jedan dan
si onesposobio dva vjerojatno najveća potpirivatelja terorizma u
svijetu.
- U jedan dan? - nasmiješi se Ellis. - Trebalo mi je godinu dana.
- Isplatilo se.
- Onaj mladi momak je Rahmi Coskun - reče Ellis. Žurio se jer je
postojao još netko kome je sve to želio ispričati. Rahmi i njegova
grupa su podmetnuli požarne bombe u kuću onog direktora Turske
avionske kompanije prije nekoliko mjeseci, a prije toga su ubili
jednog turskog atašea. Ako pohvataš cijelu grupu, sigurno ćeš naći
nekakav dokazni materijal za sud.
- Ili će ih francuska policija nagovoriti da priznaju.
- Tako je. Daj mi olovku i papir da ti napišem imena i adrese.
- Ne moraš se truditi - reče Bill. - Dat ćeš mi kompletan izvještaj u
ambasadi.
- Ja ne idem s tobom u ambasadu.
- Johne, ne ruši program.
- Dat ću ti imena i onda ćeš zapravo imati sve bitne informacije, čak i
ako mene danas popodne pregazi kakav ludi francuski taksist. Ako
preživim, doći ću k tebi sutra ujutro i izvijestiti te o detaljima.
- Zašto tek sutra?
- Dogovorio sam se s nekim za ručak. Bill zakoluta ovima.
- Pretpostavljam da ti toliko dugujemo - oklijevajući reče.
 KIKA

- To sam i ja mislio. - Tko je ona?

- Jane Lambert. Njezino je ime bilo medu onima koje si mi dao kad si
me pripremao za ovaj zadatak.
- Sjećam se. Rekao sam ti da će te ona, ako nađeš put do njezina srca,
upoznati sa svakim ludim ljevičarom, arapskim teroristom, Baader-
Meinhofovcem i avangardnim pjesnikom u Parizu.
- Točno tako je i bilo, osim što sam se zaljubio u nju. Bill je izgledao
kao bankar iz Connecticuta kojemu su rekli da mu se sin ženi kćerkom
nekog crnog milijunaša: nije znao da li da se oduševi ili zgrozi.
- Ovaj, kakva je ona zapravo?
- Ona nije luda, makar ima lude prijatelje. Što da ti kažem? Lijepa je
kao slika, vrlo inteligentna i uspaljena kao magarica. Divna je. Ona je
žena koju sam tražio cijelog života.
- No da, jasno mi je zašto bi ti radije proslavio ovaj uspjeh s njom,
nego sa mnom. Što planiraš?
Ellis se nasmiješi.
- Otvorit ću bocu vina, ispeći dva odreska, reći joj da živim od tog što
hvatam teroriste i zamoliti je da se uda za mene.

2.
Jean-Pierre se nagne preko stola kantine i zapilji se u brinetu
pogledom punim suosjećanja.
- Mislim da znam kako ti je - toplo joj reče. - Sjećam se kako sam bio
strašno deprimiran pred kraj prve godine na medicini. Čini ti se da si
primila više informacija nego što može upiti bilo čiji mozak i
jednostavno ne znaš kako ćeš sve to uspjeti svladati do ispita.
- Upravo tako - reče ona, živahno kimajući glavom. Bila je na rubu
suza.
- To je dobar znak - ohrabri je on. - To znači da si na putu da ovladaš
gradivom. Na ispitu će pasti oni koji nisu zabrinuti. Njezine se smeđe
oči ovlaže od zahvalnosti.
- Stvarno tako misliš?
- Siguran sam u to.
Ona se zagleda u njega s obožavanjem. Ti bi radije popapala mene,
nego taj ručak, zar ne? pomisli on. Ona se malo pomakne, a otvor na
njezinu džemperu se raširi, otkrivajući čipkasti rub grudnjaka. Jean-
Pierre je na trenutak došao u napast. U istočnom krilu bolnice nalazila
 KIKA

se jedna sobica za posteljno rublje, u koju poslije otprilike pola deset

ujutro nitko više nije ulazio. Jean-Pierre je više nego jednom
iskoristio prednost te sobice. Mogao si se iznutra zaključati i leći na
meku hrpu čistih plahti...
Brineta uzdahne i viljuškom ubaci u usta komad odreska a kad je
počela žvakati, Jean-Pierre se ohladi. Nije podnosiš gledati ljude kako
jedu. Ionako se samo provjeravao, da sebi dokaže da još uvijek to
može: nije ju stvarno želio zavesti. Ona
je bila vrlo zgodna, kovrčave kose i tople, mediteranski tamne, boje
kože, i imala je divno tijelo, ali Jean-Picrrea su u posljednje vrijeme
prestale oduševljavati usputne avanture. Jedina djevojka koja ga je
mogla očarati na duže od nekoliko minuta, bila je Jane Lambert, a ona
ga nije htjela čak ni poljubiti.
On skrene pogled sa brinete i nemirno preleti očima naokolo po
bolničkoj kantini. Nije vidio nikog poznatog. Kantina je bila gotovo
prazna: rano je ručao jer je radio u ranoj smjeni.
Prošlo je šest mjeseci otkako je prvi put vidio zapanjujuće lijepo lice
Jane Lambert preko sobe prepune ljudi, na koktelu priređenom
povodom izlaženja jedne knjige o feminističkoj ginekologiji. Rekao
joj je kako ne postoji nešto što bi se zvalo feministička medicina,
postoji samo dobra i loša medicina. Ona mu je na to odgovorila da ne
postoji nešto što bi se zvalo kršćanska matematika, ali je ipak trebalo
da se pojavi jedan heretik kao Galilej, da bi dokazao kako se Zemlja
okreće oko Sunca. Jean-Pierre je uzviknuo: "Imate pravo!" uz
zbunjeni osmijeh kojim ju je razoružao i oni su postali prijatelji.
Ipak, ona se pokazala otpornom na njegov šarm, ako ne čak prilično
nepristupačnom. Bio joj je simpatičan, ali je izgleda bila čvrsto
vezana za svog Amerikanca, iako je Ellis bio dosta stariji. To ju je na
neki način činilo još poželjnijom. Samo kad bi Ellis nestao iz kadra,
kad bi ga pregazio autobus, ili tako nešto... U posljednje vrijeme mu
se činilo da njezin otpor počinje slabiti.,. ili je to samo zamišljao.
- Je li istina da odlaziš u Afganistan na dvije godine? upita brineta.
- Istina je. - Zašto?
- Zato što vjerujem u slobodu, pretpostavljam. I zato što nisam prošao
tolike škole sam zato da ugrađujem bypasse debelim biznismenima. -
Lagao je gotovo automatski.
 KIKA

- Ali zašto na dvije godine? Ljudi koji se odluče na to obično idu na

tri do šest mjeseci, najviše na godinu dana. Dvije godine mi se čine
cijela vječnost.
- Da? - Jean-Pierre se nasmiješi kutkom usana. - Vidiš, u kraćem
razdoblju se teško može postići nešto što bi bilo od stvarne
vrijednosti. Ideja da se liječnike šalje tamo samo u kratku posjetu,
krajnje je nedjelotvorna. Ono što pobunjenici trebaju neka je vrsta
stalne medicinske službe; treba im bolnica koja će ostati na istom
mjestu i u kojoj se barem dio osoblja neće mijenjati iz godine u
godinu. Ovako, polovica tih ljudi ne zna kamo mogu odvesti svoje
bolesne i ranjene, bolesnici se ne drže odredbi liječnika jer ga nikad
dovoljno ne upoznaju da bi u njega mogli imati povjerenja i nitko
nema vremena pozabaviti se zdravstvenim obrazovanjem. A troškovi
prijevoza dobrovoljaca tamo i natrag čine njihove
"besplatne" usluge prilično skupima. - Jean-Pierre je toliko truda
uložio u ovaj svoj mali govor da je gotovo i sam u to povjerovao, tako
da je sam sebe morao podsjetiti na pravi motiv svog odlaska u
Afganistan i pravi razlog zbog kojeg mora ostati dvije godine.
Jedan glas iza njegovih leda reče:
- Tko se to sprema davati besplatno svoje usluge?
Okrene se i ugleda još jedan par s pladnjevima u rukama: Valerie,
koja je, poput njega, bila ovdje na stažu i njezina momka, radiologa.
Oni sjednu za stol za kojim su sjedili Jean-Pierre i brineta.
Brineta odgovori Valerie na njezino pitanje.
- Jean-Pierre ide u Afganistan raditi za pobunjenike.
- Stvarno? - iznenadi se Valerie. - Ja sam čula da su ti ponudili
izvrstan posao u Houstonu.
- Odbio sam.
Ona se zagleda u njega, impresionirana. - Ali, zašto?
- Smatram da je vrijedno truda spašavati živote boraca za slobodu,
dok nekoliko teksaških milijunaša više ili manje neće ni za koga ništa
izmijeniti.
Radiolog nije bio tako očaran Jean-Pierreom kao njegova djevojka.
On proguta krumpir koji je imao u ustima i reče:
- Nema frke. Kad se vratiš, nećeš imati nikakvih problema da ih
nagovoriš da ti opet ponude isti posao, jer ćeš povrh toga što si
liječnik, još biti i heroj.
 KIKA

- Misliš? - hladno reče Jean-Pierre. Nije mu se sviđao ovakav zaokret

u razgovoru.
- Prošle godine su dvojica iz ove bolnice otišli u Afganistan - nastavi
radiolog. - Obojica su dobili sjajna mjesta kad su se vratili.
Jean-Pierre se tolerantno nasmiješi.
- Pa, lijepo je znati da neću ostati bez posla ako preživim.
- Samo bi to trebalo! - srdito reče brineta. - Nakon takve žrtve!
- Što tvoji roditelji kažu na to? - upita Valerie.
- Majka odobrava moju odluku - reče Jean-Pierre. Naravno da mu ona
odobrava: ona obožava heroje. Jean-Pierre je mogao zamisliti što bi
njegov otac rekao o mladim, idealistički nastrojenim liječnicima koji
idu raditi za afganistanske pobunjenike. Socijalizam ne znači da
svatko može raditi što hoće! rekao bi promuklim i uzbuđenim glasom,
a pritom bi se malo zacrvenio u licu. Što ti misliš, tko su ti
pobunjenici? To su banditi koji pljačkaju poštene seljake. Prvo treba
srušiti instituciju feudalizma pa tek onda možeš uvoditi socijalizam.
Tu bi sigurno udario po stolu svojom krupnom šakom. Ako hoćeš
napraviti souffle, moraš razbiti jaja - ako hoćeš stvoriti socijalizam,
moraš razbiti glave! Bez brige, tata, sve ja to znam. - Otac je umro -
reče Jean-Pierre. - Ali on je i sam bio borac za slobodu. Borio se u
pokretu otpora za vrijeme rata.
- A što je radio? - upita skeptični radiolog, ali mu Jean-Pierre na to
nije odgovorio jer je ugledao kako s drugog kraja kantine, znojeći se u
nedjeljnom odijelu, dolazi Raoul Clermont, urednik lista La Revolte.
Kog vraga traži debeli novinar u bolničkoj kantini?
- Moram s tobom razgovarati - reče Raoul, bez uvoda. Bio je zadihan.
Jean-Pierre pokaže na stolicu.
- Raoul...
- Hitno je - prekine ga Raoul, gotovo kao da nije želio da ostali čuju
njegovo ime.
- Zašto ne sjedneš i ne ručaš s nama? Onda bismo mogli bez žurbe
razgovarati.
- Žao mi je, ne mogu.
Jean-Pierre osjeti u debeljkovu glasu notu panike. Pogleda mu u oči i
ustanovi da ga one preklinju neka se prestane zezati. Iznenađen, Jean-
Pierre ustane.
 KIKA

- U redu - reče. Da prikrije nenadanost svega toga, upozori ostale,

šaleći se: - Nemojte mi pojesti ručak, ja se vraćam. - Zatim uhvati
Raoula za ruku i iziđe s njim iz kantine.
Jean-Pierre je namjeravao stati i razgovarati odmah ispred ulaza, ali
Raoul je produžio dalje niz hodnik.
- Poslao me je monsieur Leblond - reče.
- Dosjetio sam se već da on mora biti iza toga - reče Jean-Pierre. Bilo
je tome mjesec dana kako ga je Raoul odveo da upozna Leblonda, koji
je tada zatražio od njega da ode u Afganistan, tobože da pomaže
pobunjenicima kao toliki drugi mladi francuski liječnici, ali zapravo
da špijunira za Ruse. Prilika da učini nešto stvarno spektakularno za
stvar komunizma, ispunila je Jean- Pierrea ponosom, zabrinutošću i
više od svega, radosnim uzbuđenjem. Jedino se bojao da bi ga
organizacije koje su slale liječnike u Afganistan mogle odbiti zbog
toga što je komunist. Ti ljudi ni na koji način nisu mogli znati da je on
član partije, a on im to sigurno neće reći, ali mogli su znati da je
simpatizer. Međutim, medu francuskim je komunistima bilo mnogo
onih koji nisu odobravali invaziju na Afganistan. Ipak, postojala je
mala mogućnost da neka oprezna organizacija natukne kako bi Jean-
Pierre možda bio sretniji radeći za neku drugu grupu boraca za
slobodu - oni su također slali ljude da pomažu pobunjenicima u
Salvadoru, na primjer. To se ipak nije dogodilo: Jean-Pierrea je
odmah prihvatila organizacija Medecins pour ln Liberte. On je javio
Raoulu dobru vijest, a Raoul mu je rekao da će imati još jedan
sastanak s Leblondom. Možda je ovo bilo u vezi s tim. - Ali čemu
takva panika?
- On te odmah hoće vidjeti.
- Odmah? - Jean-Pierre se ozlovolji. - Ja sam sad na dužnosti. Imam
pacijente...
- Sigurno će se netko drugi pobrinuti za njih.
- Ali zbog čega tolika žurba? Ja idem tek za dva mjeseca. - Ovo nije u
vezi s Afganistanom.
- Nego u vezi s čime? - Ne znam.
A što te je onda tako uplašilo? pomisli Jean-Pierre. - Nemaš nikakvu
pretpostavku?
- Znam da je uhićen Rahmi Coskun. - Onaj turski student?
- Da.
 KIKA

- Zbog čega? - Ne znam.

- Kakve to ima veze sa mnom? Ja ga jedva poznajem. -Monsieur
Leblond će ti objasniti.
Jean-Pierre bespomoćno raširi ruke.
- Ne mogu jednostavno otići iz bolnice.
- Što bi se dogodilo da ti iznenada pozli? - reče Raoul.
- Obavijestio bih glavnu sestru i ona bi pozvala zamjenu. Ali...
- Pa, nazovi je. - U međuvremenu su stigli do glavnog ulaza u bolnicu
i tu je na zidu bio niz internih telefona.
Ovo bi mogao biti test, pomisli Jean-Pierre, test odanosti, da vide
jesam li dovoljno ozbiljan da mi povjere ovaj zadatak. On odluči
riskirati srdžbu bolničke uprave. Podigne slušalicu.
- Morat ću izići zbog nenadanog hitnog slučaja u obitelji - reče kad je
dobio vezu. - Morate odmah pozvati doktora Rochea.
- Svakako, doktore - mirno odgovori medicinska sestra. - Nadam se da
nije ništa loše.
- Pričat ću vam kasnije - reče on žustro. - Zbogom. Oh, samo tren. -
Imao je jedan postoperativni slučaj koji je krvario tijekom noći. -
Kako je madame Ferier?
- Dobro je. Krvarenje nije ponovo počelo. - Odlično. Stalno je
nadzirite.
- U redu, doktore.
Jean-Pierre spusti slušalicu.
- U redu - reče Raoulu. - Idemo.
Otišli su do parkirališta i ušli u Raoulov renault S. Unutrašnjost kola
bila je ugrijana od podnevnog sunca. Raoul je brzo vozio sporednim
ulicama. Jean-Pierre je bio nervozan. On nije točno znao tko je
Leblond, ali je pretpostavljao da je nešto u KGB-u. Odjednom se
počeo pitati nije li učinio nešto što je naljutilo tu zastrašujuću
organizaciju; i ako jest, kakva bi mogla biti kazna.
Sigurno nisu mogli saznati za Jane.
To što ju je on pozvao da ide s njim u Afganistan, to se njih ništa ne
tiče. Sigurno će biti još nekih ljudi u grupi, možda neka bolničarka
koja bi njemu trebala pomagati ili drugi liječnici, upućeni u druge
krajeve Afganistana: zašto Jane ne bi mogla biti medu njima? Ona
nije bolničarka, ali mogla bi završiti ubrzani tečaj, a njezina je velika
 KIKA

prednost što govori nešto malu farsi, perzijski jezik, i to onaj oblik
koji se govori na području kamo njega šalju.
Nadao se da će ona poći s njim, potaknuta idealizmom i
osjećajem za pustolovinu. Nadao se da će zaboraviti Ellisa dok bude
tamo i zaljubiti se u najbližeg Evropljanina, a to će, naravno, biti Jean-
Pierre.
Također se nadao da partija nikad neće saznati da ju je on nagovorio
na to iz vlastitih razloga. Nije bilo potrebe da oni to znaju i nije bilo
načina da to saznaju, normalnim putem - odnosno, tako je on barem
mislio. Možda se varao. Možda su se razljutili.
Ovo je glupo, reče on sam sebi. Zapravo, nisam učinio ništa loše, a
čak i da jesam, nitko me zbog toga ne bi kaznio. Ovo je pravi KGB, a
ne ona mitska institucija koja tjera strah u kosti pretplatnicima
Reader's Digesra.
Raoul parkira kola. Stali su ispred jedne otmjene stambene zgrade u
Rue de 1'Universitč. U toj je kući Jean-Pierre prošli put upoznao
Leblonda. Ostavili su kola i ušli unutra.
Predvorje je bilo mračno. Uspeli su se uz zavojito stubište do prvog
kata i pozvonili. Koliko se moj život promijenio, pomisli Jean-Pierre,
otkako sam posljednji put čekao pred ovim vratima!
Monsieur Leblond im otvori. On je bio nizak, vitak, proćelav
muškarac s naočalama, a u svom tamnosivom odijelu i srebrnastoj
kravati izgledao je poput sobara. Leblond ih povede do sobe u
stražnjem dijelu zgrade, gdje je i prošli put razgovarao sa Jean-
Pierreom. Visoki prozori i štukatura na zidovima ukazivali su da je to
nekoć bio elegantan salon, ali je sad u njemu bio prostirač od
sintetike, jeftin uredski stol i nekoliko stolica izlivenih od plastike,
narančaste boje.
- Pričekajte trenutak ovdje - reče Leblond. Glas mu je bio tih,
odsječen i suh poput prašine. Lagani naglasak odavao je da njegovo
pravo ime nije Leblond. On iziđe iz sobe kroz druga vrata.
Jean-Pierre sjedne na jednu od plastičnih stolica. Raoul ostane stajati.
U ovoj mi je sobi, mislio je Jean-Pierre, taj suhi glas rekao: Vi ste od
djetinjstva potajno bili član partije. Vaš karakter i obitelj iz koje
potječete navode na pomisao da ćete dobro služiti partiji u ovakvoj
tajnoj ulozi.
Nadam se da nisam sve pokvario pozivajući Jane, pomisli.
 KIKA

Leblond se vrati s jednim drugim muškarcem. Ostali su stajati kraj

vrata, a Leblond rukom pokaže na Jean-Pierrea. Onaj drugi se
pozorno zagleda u Jean-Pierrea, kao da nastoji upamtiti njegovo lice.
Jean-Pierre mu uzvrati jednako upornim pogledom. Taj je muškarac
bio vrlo krupan, širokih ramena kao u igrača ragbija. Kosa mu je bila
duga, ali prorijeđena na tjemenu i imao je velike, opuštene brkove. Na
sebi je imao jaknu od zelenog, rebrastog samta, pocijepanu na rukavu.
Nakon nekoliko sekundi, krupni neznanac kimne glavom i iziđe iz
sobe.
Leblond zatvori za njim vrata i sjedne za stol, - Dogodila se velika
nesreća - reče.
Ne radi se o Jane, pomisli Jean-Pierre, Hvala Bogu. Leblond nastavi:
- Jedan iz kruga vaših prijatelja je agent CIA-e. - Gospode Bože - reče
Jean-Pierre.
- To nije ta nesreća - razdraženo reče Leblond. - Nije nikakvo čudo da
među vašim prijateljima postoji američki špijun. Bez sumnje postoji
isto tako izraelski, južnoafrički i
francuski špijun. Što bi ti ljudi sve poduzeli da se infiltriraju u grupe
mladih političkih aktivista? I mi imamo svog čovjeka,
naravno. - Tko je to? - Vi.
- Oh! - Jean-Pierre je bio osupnut. Zapravo, on o sebi nije mislio kao
o špijunu. Ali što je drugo moglo značiti: služiti partiji u tajnoj ulozi?
- Tko je agent CIA-e'? - upita, goreći od znatiželje.
- Neki Ellis Thaler.
Jean-Pierrea je to toliko zgranulo da je ustao. - Ellis?
- Poznajete ga, znači. To je dobro. - Ellis radi za CIA-u?
- Sjednite - reče Leblond hladno. - Naš problem nije tko je on, nego
što je učinio.
Jean-Pierre je razmišljao: ako Jane ovo sazna, pobjeći će
od Ellisa kao da je kužan. Hoće li mi dopustiti da joj to
kažem? Ako ne, hoće li ona to saznati na neki drugi način? Hoće li
povjerovati? Hoće li Ellis poricati?
Leblond je govorio. Jean-Pierre se silom pribere i počne ; slušati što
mu on govori.
- Nesreća o kojoj sam govorio je to što je Ellis namjestio stupicu u
koju se ulovio netko tko je nama prilično važan.
Jean-Pierre se sjeti da mu je Raoul rekao da je uhićen Rahmi Coskun.
 KIKA

- Rahmi je tako važan za nas?

- Ne Rahmi
- A tko onda?
- Nije potrebno da vi to znate.
- Zašto ste me onda doveli ovamo?
- Zavežite i slušajte - oštro mu naredi Leblond i JeanPierre se, po prvi
put, uplaši tog čovjeka. - Ja, naravno, ne poznajem tog vašeg prijatelja
Ellisa. Na nesreću, ne poznaje ga ni Raoul. Prema tome, nijedan od
nas dvojice ne zna kako on izgleda. Ali vi znate. Zato sam vas doveo
ovamo. Da li također znate gdje on stanuje?
- Znam. U iznajmljenoj sobi iznad jednog restorana u Rue de
1'Ancienne Comedie.
- Da li soba gleda na ulicu?
Jean-Pierre se namršti. Bio je tamo samo jednom. Ellis nije često
pozivao ljude k sebi.
- Mislim da je na uličnoj strani. - Niste sigurni?
- Pustite me da razmislim. - Otišao je tamo kasno jedne noći, zajedno
sa Jane i skupinom drugih ljudi, nakon jedne filmske projekcije na
Sorbonni. Ellis im je skuhao kavu. Soba je bila mala. Jane je sjedila
na podu ispod prozora... - Da. Prozor gleda na ulicu. Zašto je to
važno.
- To znači da nam možete dati znak.
- Ja? Zašto? Kome?
Leblond mu dobaci opasan pogled. - Oprostite - reče Jean-Pierre.
Leblond je trenutak oklijevao. Kad je ponovo progovorio, glas mu je
bio za nijansu blaži, mada mu jc lice i dalje bilo potpuno bezizražajno.
- Ovo je vaše vatreno krštenje. Meni je žao što vas moram upotrijebiti
u jednoj ovakvoj... akciji... s obzirom da još nikad ništa niste za nas
radili. Ali vi poznajete Ellisa i tu ste, a u ovom trenutku nemamo
nikoga drugoga tko ga poznaje. Međutim, ono što želimo napraviti
mora biti izvršeno odmah, inače neće imati pravog učinka. Tako. Sad
pažljivu slušajte jer ovo je važno. Morate otići u njegov stan. Ako je
on tamo, uđite unutra... smislite nekakav izgovor. Zatim otiđite do
prozora i nagnite se van, pazite pritom da vas zapazi Rauul, koji će
čekati dolje na ulici.
Raoul se uzvrpolji kao pas kad čuje da ljudi u razgovoru spominju
njegovo ime.
 KIKA

Jean-Pierre upita:
- Ako Ellis ne bude kod kuće'?
- Razgovarajte sa susjedima. Pokušajte saznati kamo je otišao i kad će
se vratiti. Ako izgleda da je izišao na nekoliko minuta, ili čak na sat ili
dva, čekajte ga. Kad se on vrati, postupite kako sam vam ranije rekao:
uđite u sobu, otiđite do prozora i nastojte da vas Raoul vidi. Vaše
pojavljivanje na
prozoru je znak da je Ellis unutra. Prema tome, ako ga nema, nipošto
nemojte prilaziti prozoru. Jeste li razumjeli?
- Jasno mi je što želite da učinim - reče Jean-Pierre. Jedino ne
shvaćam koja je svrha svega toga.
- Vi nam morate identificirati Ellisa.
- I što zatim, nakon što ga identificiram?
Leblond na to izgovori riječi kojima se Jean-Pierre jedva usuđivao
nadati i na koje je sav uzdrhtao od ushita:
- Ubit ćemo ga, naravno.

3.
Jane prostre bijeli, zakrpljeni stolnjak preko Ellisova malena stola,
zatim postavi dva tanjura i odgovarajući, prilično neugledan i ulupljen
pribor za jelo. U ormariću ispod slivnika nade bocu fleurica i otvori
je. Bila je u napasti da kuša vino, ali onda odluči čekati Ellisa. Iznese
čaše, sol i papar, senf i papirnate ubruse. Razmišljala je da li da počne
kuhati. Ne, bolje je da to njemu ostavi.
Nije joj se sviđala Ellisova soba. Bila je oskudno namještena,
tjeskobna i bezlična. Jane je bila prilično šokirana kad ju je prvi put
vidjela. Izlazila jc s tim uzbudljivim, opuštenim, zrelim muškarcem i
očekivala je da živi u prostoru koji izražava njegovu ličnost, nekom
lijepom, udobnom stanu, ispunjenom uspomenama na njegovu burnu
prošlost. Međutim, nikad se ne bi reklo da je muškarac koji ovdje živi
bio već jednom oženjen, da se borio u ratu, da je nekoć uzimao LSD i
bio kapetan školske nogometne momčadi. Hladni bijeli zidovi bili su
ukrašeni s nekoliko na brzinu odabranih postera. Tanjuri i šalice
potjecali su iz staretinarnica, a posude za kuhanje bile su od jeftinog
lima. U broširanim svescima poezije, poslaganim na polici za knjige,
nisu bila upisana nikakva imena, ni posvete. Svoje traperice i
džempere držao je u kovčegu od plastike ispod rasklimanog kreveta.
 KIKA

Gdje su mu stare školske svjedodžbe, fotografije njegovih nećaka i

nećakinja, brižljivo čuvan primjerak ploče Heartbreak Hotel, njegov
džepni nožić, suvenir iz Boulogne ili Niagarinih slapova, zdjela za
salatu od tikovine, kakvu prije ili kasnije svatko dobije na dar od
roditelja? U toj sobi nije bilo ničeg
doista važnog, ni jedne od onih stvari koje nc čuvamo zbog onog što
jesu, već zbog onog što predstavljaju; nije bilo ni jednog djelića
njegove duše.
To je bila soba povučenog muškarca, tajnovitog muškarca, muškarca
koji nikad ni s kim ne dijeli svoje najskrovitije misli. Malo pomalo, s
dubokom tugom, Jane je došla do zaključka da je Ellis doista takav,
kakva je njegova soba, hladan i tajnovit.
To je bilo upravo nevjerojatno. On je bio tako pun
samopouzdanja. Hodao je visoko podignute glave, kao da se
nikad u životu nikoga nije bojao. U krevetu je bio krajnje
nesputan, bez ikakvih kompleksa u odnosu na svoju seksualnost. Bio
je spreman učiniti i reći bilo što, bez ikakve bojazni, oklijevanja ili
srama. Jane još nikad nije srela takvog muškarca. Međutim, bilo je
mnogo, previše trenutaka, u krevetu
ili u restoranu, ili dok bi jednostavno hodali ulicom, kad bi
se zajedno smijali, ili kad bi ga ona slušala kako govori, ili dok
bi promatrala kako mu se koža oko očiju nabire kad intenzivno
razmišlja, ili dok bi grlila njegovo toplo tijelo; trenutaka kad bi
odjednom osjetila da se on isključio. Kad bi se tako isključio, više
nije bio pun ljubavi, više nije bio zabavan, nije više bio pažljiv, ni
obziran, ni kavalir, ni suosjećajan. Natjerao bi je da se osjeti
odbačenom, strancem, uljezom u njegovu privatnom svijetu. Bilo je to
kao kad sunce zađe iza oblaka. Jane je bila svjesna toga da će ga
morati ostaviti. Ona ga je voljela do ludila, ali izgleda da on nju nije
mogao voljeti na isti način. On je sad imao trideset tri godine i ako
dosad nije ovladao umijećem bliskosti i intimnosti, nikad i neće.
Ona sjedne na sofu i počne čitati The Observer koji je kupila na putu
ovamo, na jednom kiosku s internacionalnom štampom na Bulevaru
Raspail. Na prvoj je strani bila reportaža iz Afganistana. Činilo joj se
da bi to bilo pravo mjesto kamo bi trebala otići da zaboravi Ellisa.
Odmah ju je privukla ta ideja. Iako je voljela Pariz, i premda je posao
koji je radila u najmanju ruku bio raznolik, Jane je željela više od
 KIKA

toga: željela je iskustvo, pustolovinu i šansu da i ona doprinese borbi

za slobodu. Nije osjećala nikakav strah. Jean-Pierre joj je rekao da
liječnike smatraju
odveć dragocjenima da bi ih slali u borbenu zonu. Postojala je
opasnost da nastradaš od neke zalutale bombe ili da te uhvate u
nekom okršaju, ali taj rizik vjerojatno nije bio veći od rizika da te u
Parizu pregazi neki automobil. Silno ju je zanimalo kako žive
afganistanski pobunjenici. "Što oni jedu?" ispitivala je Jean-Pierrea.
"Kako su odjeveni'? Da li žive u šatorima? Da li imaju zahode?"
"Nema zahoda", odgovorio joj je. "Nema elektrike. Nema cesta. Nema
vina. Nema automobila. Nema centralnog grijanja. Nema zubara.
Nema poštara. Nema telefona. Nema restorana. Nema reklama. Nema
koka-kole. Nema prognoze vremena, ni izvještaja s burze, ni
dekoratera, ni socijalnih radnika, ni rumenila za usnice, ni tampona, ni
mode, ni svečanih večera, ni stajališta taksija, ni redova za autobus..."
"Stani!" prekinula ga je ona: on bi tako mogao satima nastaviti.
"Moraju imati autobuse i taksije."
"Samo u gradovima. Ja idem u područje koje se zove Dolina pet
lavova, pobunjeničko uporište u podnožju Himalaje. To je područje
bilo primitivno i prije nego što su ga Rusi bombardirali."
Jane je bila prilično sigurna da bi mogla sasvim lijepo živjeti bez
vodovoda, ili rumenila za usnice, ili vremenske prognoze. Međutim,
sumnjala je da on potcjenjuje opasnost, čak i izvan borbene zone, ali
to je nekako nije odvraćalo od puta. Njezinu majku će uhvatiti napad
histerije, naravno. Otac bi joj, da je živ, vjerojatno rekao: "Sretno,
Janey." On je shvaćao koliko je važno iskoristiti život za nešto
vrijedno truda. Iako je bio dobar liječnik, nikad nije mnogo zarađivao
jer je svugdje, ma gdje da su živjeli - u Nassauu, Kairu, Singaporeu, a
najduže u Rodeziji - uvijek besplatno liječio siromašne, tako da su oni
hrlili k njemu u gomilama i rastjerali mu one pacijente koji su plaćali.
Njezino je snatrenje prekinuo zvuk koraka na stubama. Jane shvati da
je od novina pročitala samo nekoliko redaka. Ona nagne glavu,
osluškujući. To nije zvučalo kao Ellisov korak. Ipak, na vratima se
čulo lagano kucanje.
Jane odloži novine ustranu i otvori vrata. Pred vratima je stajao Jean-
Pierre. Izgledao je gotovo isto toliko iznenađen
kao i ona. Za trenutak su šutke zurili jednu u drugu. Onda
 KIKA

Jane reče:
- Izgledaš kao da si nešto skrivio. Da li i ja tako izgledam? - Da - reče
on i nasmiješi se.
- Upravo sam mislila na tebe. Uđi. On uđe u sobu i osvrne se oko
sebe. - Ellis nije ovdje?
- Očekujem da bi se uskoro trebao vratiti. Sjedni. Jean-Pierre spusti
svoje dugačko tijelo na sofu. Jane pomisli, a to nije bilo prvi put,
kako je on vjerojatno najljepši
muškarac kojeg je ikad susrela u životu. Lice mu je imalo savršeno
pravilan oblik, s visokim čelom, jakim, prilično aristokratskim nosom,
vlažnim smeđim očima i senzualnim usI tima, djelomično skrivenim
iza guste, tamnosmeđe brade s ponekim crvenkastim odbljeskom na
brkovima. Odjeća mu je bila jeftina ali brižljivo odabrana, a nosio ju
je s takvom i nonšalantnom elegancijom, da mu je na tome zavidjela
čak i Jane.
Njoj je on bio jako drag. Najveći mu je nedostatak bio što je o sebi
imao previše dobro mišljenje; ali je u tome bio razoružavajuće naivan,
poput hvalisava djeteta. Sviđao joj se
njegov idealizam i njegova predanost medicini. Imao je neizmjerno
mnogo šarma. Bio je također upravo strastveni maštar i ponekad je
znao biti vrlo duhovit: potaknut nekim apsurdom, možda samo
nečijim lapsusom, upustio bi se u imaginarni monolog koji je mogao
potrajati čak deset ili petnaest minuta. Kad je jednom netko u društvu
citirao primjedbu koju je Jean Paul Sartre izrekao o nogometu, Jean-
Pierre im je spontano izveo prijenos nogometne utakmice na
način kako bi je prenosio neki egzistencijalistički filozof. Jane se
toliko smijala da ju je zabolio trbuh od smijeha. Ljudi su govorili da
njegova veselost ima i drugu stranu, razdoblja duboke depresije, ali
Jane nikad nije kod njega primijetila ni najmanjeg traga takvog
raspoloženja.
- Da ti natočim malo Ellisova vina? - upita ona i dohvati , bocu sa
stola.
- Ne, hvala.
- Što je, vježbaš se za život u muslimanskoj zemlji?
- Ne naročito.
gledao je vrlo ozbiljan. - Što ti je? - upita ona.
- Moram s tobom ozbiljno razgovarati - reče on.
 KIKA

- To smo obavili prije tri dana, ne sjećaš se`? - reče ona neozbiljno. -
Tražio si od mene da ostavim svog momka i da s tobom odem u
Afganistan. Moram priznati, takvoj bi ponudi malo djevojaka moglo
odoljeti.
- Budi ozbiljna.
- U redu. Još uvijek se nisam odlučila.
- Jane. Otkrio sam nešto strašno o Ellisu.
Ona ga zamišljeno pogleda. Što će sad reći'? Hoće li izmisliti neku
priču, hoće li ispričati neku laž kako bi je nagovorio da pode s njim?
Mislila je da ipak neće.
- U redu, što?
- On nije ono što se pravi da jest - reve Jean-Pierre. Ton kojim je to
rekao zvučao je strašno melodramatski.
- Nema nikakve potrebe da govoriš kao da si na pogrebu. Kako to
misliš?
- On nije nikakav siromašni pjesnik. On radi za američku vladu.
Jane se namršti.
- Za američku vladu? - Prva joj je pomisao bila da je Jean-Pierre nešto
pobrkao. - On daje satove engleskoga nekim Francuzima koji rade za
američku vladu...
- Ne mislim to. Ellis špijunira radikalne grupe. On je tajni agent. Radi
za CIA-u.
Jane prasne u smijeh.
- Govoriš gluposti! Zar si mislio da ćeš me na taj način nagovoriti da
ga ostavim?
- Jane, to je istina.
- Nije istina. Ellis ne može biti uhoda. Misliš da ja to ne bih znala? Ja
s tim čovjekom praktički živim već godinu dana.
- Ali, zapravo, ne živite zajedno, je li tako?
- To ništa ne znači. Ja ga poznajem. - Istodobno, dok je to govorila,
Jane pomisli: To bi mnogo toga objasnilo. Ona nije uistinu poznavala
Ellisa. Ali poznavala ga je dovoljno dobro da može biti sigurna kako
on nije podlac, gad, izdajica i jednostavno zao čovjek.
- O tome bruji cijeli grad - nastavljao je Jean-Pierre. Jutros je uhapšen
Rahmi Coskun i svi kažu da je to Ellisovo maslo.
- Zašto je Rahmi uhapšen? Jean-Pierre slegne ramenima.
 KIKA

- Sigurno zbog subverzije. U svakom slučaj u, Raoul Clermont juri

naokolo po gradu i pokušava naĆi Ellisa, a netko mu se želi osvetiti.
- Oh, Jean-Pierre, to je smiješno - reče Jane. Odjednom joj je postalo
vruče. Ona ode do prozora i širom ga otvori. Kad je pogledala dolje na
ulicu, ugleda Elliswu plavokosu glavu kako zamiče u vežu. - No -
reče ona Jean-Picrreu - evo a, dolazi. Sad će cijelu tu glupu priču
ponoviti pred njim. Čula je Ellisove korake na stepenicama.
- To i namjeravam - reče Jean-Pierre. - Što misliš, zašto sam ovdje'?
Došao sam ga upozoriti da ga traže.
Jane shvati da je Jean-Pierre zaista ozbiljan: on stvarno vjeruje u tu
priču. No, Ellis će ga uskoro razuvjeriti.
Vrata se otvore i Ellis ude unutra.
Izgledao je presretan, kao da jedva čeka da joj kaže neke dobre vijesti
i kad je ugledala njegovo okruglo, nasmije~eno lice, s onim njegovim
slomljenim nosom i prodornim plavim očima, Jane osjeti kako joj se
src;e zgrčilo od osjećaja krivnje na pomisao kako je maločas
koketirala s Jean-Pierreom.
Ellis zastane kod vrata, iznenađen što vidi Jean-Pierrea. Osmijeh mu
djelomično izblijedi.
- Zdravo, vas dvoje - reče. Zatim zatvori vrata za sobom i zaključa ih,
kao što je uvijek činio. Jane je to jednostavno smatrala ekscentričnom
navikom, ali joj je sad palo na pamet da je takav oprez prirodan za
jednog špijuna. Ona brzo izbaci tu misao iz glave.
Jean-Pierre prvi progovori.
- Otkrili su te, Ellise. Sve znaju. Traže te.
Jane je gledala sad jednoga, sad drugoga. Jean-Pierre je bio viši od
Ellisa, ali je Ellis imao šira ramena i snažnije
razvijen grudni koš. Njih dvojica su stajali i zurili jedan u drugoga,
kao dva mačka koji se odmjeravaju prije borbe.
Jane zagrli Ellisa, pokajnički ga poljubi i reče:
- Jean-Pierre je čuo nekakvu glupu priču o tebi da si agent C1A- e.
Jean-Pierre se naginjao kroz prozor i pogledom pretraživao ulicu. Sad
se uspravi i okrene prema Ellisu.
- Hajde, reci joj istinu.
- Odakle ti ta ideja? - upita ga Ellis. - Cijeli grad o tome govori.
- A od koga si ti to čuo? - upita Ellis glasom koji je zvonio poput
čelika.
 KIKA

- Rekao mi je Raoul Clermont.

Ellis kimne glavom. Zatim, na engleskome, reče: - Jane, hoćeš sjesti,
molim te.
- Neću sjediti - razdraženo odgovori Jane. - Moram ti nešto reći - reče
on.
To ne može biti istina, ne može. Jane osjeti kako joj panika steže grlo.
- Onda reci - reče - i prestani me nagovarati da sjednem! Ellis pogleda
Jean-Pierrea.
- Da li bi nas htio ostaviti same? - reče na francuskome. Jane osjeti
kako je hvata srdžba.
- Što mi to hoćeš reći? Zašto jednostavno ne kažem da Jean-Pierre
nema pravo? Reci mi da ti nisi uhoda, Ellise, prije nego što poludim!
- To nije tako jednostavno - reče Ellis.
- Naprotiv, jednostavno je! - Više se nije mogla svladavati i u glasu
joj se osjećao prizvuk histerije. - On kaže da si ti uhoda, da radiš za
američku vladu i da si mi lagao, stalno, besramno i izdajnički, od
prvog dana kad sam te upoznala. Je li to istina? Je li to istina ili nije?
Dakle'?
Ellis uzdahne
- Istina je, pretpostavljam. , Jane se činilo da će eksplodirati.
- Gade! - vrisne. - Jebeni gade!
Ellisovo je lice izgledalo kao od kamena. - Danas sam ti to htio reći -
reče on.
Netko pokuca na vrata. Ni Ellis, ni Jane se nisu na to osvrnuli.
- Špijunirao si mene i moje prijatelje! - vikala je Jane. Umrijet ću od
srama.
- Moj posao ovdje je završen - reče Ellis. - Više ti neću morati lagati.
-Nećeš više imati ni prilike. Ne želim te više nikad vidjeti. Kucanje na
vratima se ponovi i Jean-Pierre reče:
- Netko kuca.
- Ti to ne misliš ozbiljno... to da me više ne želiš vidjeti reče Ellis.
- Ti uopće ne shvaćaš što si mi učinio, zar ne? - upita ona.
- Za ime božje, otvori ta prokleta vrata! - dobaci Jean-Pierre.
Jane promrmlja: "Isuse Kriste", i ode do vrata. Otključa ih i otvori.
Pred vratima je stajao krupan muškarac, širokih ramena, u jakni od
zelenog, rebrastog samta, s pocijepanim rukavom. Jane ga nikad
dosad nije vidjela.
 KIKA

- Koga vraga hoćete? - upita ona, a onda spazi da on u ruci drži

revolver.
Idućih nekoliko sekundi oteglo se kao na usporenom filmu.
Jane odjednom shvati, ako je Jean-Pierre imao pravo kad je za Ellisa
rekao da je špijun, da je onda vjerojatno bio u pravu i kad je rekao da
netko traži osvetu, te da u tom svijeta, u kojem se Ellis potajno kretao,
"osveta" doista može značiti kucanje na vratima i neznanca s
revolverom.
Ona otvori usta za vrisak.
Neznanac na vratima oklijevao je djelić sekunde. Izgledao je
iznenađen, kao da nije očekivao da će ovdje ugledati neku ženu. Oči
su mu skakale s Jane na Jean-Pierrea i opet natrag: znao je da Jean-
Pierre nije njegova meta. Ali je bio zbunjen jer nije vidio Ellisa, koji
je bio skriven iza poluotvorenih vrata.
Umjesto da vrisne, Jane pokuša zalupiti vrata.
Kad ih je gurnula prema neznancu s revolverom, on je shvatio što ona
pokušava učiniti i gurnuo je nogu ispred dovratka. Vrata su udarila u
njegovu cipelu i zabila se natrag u sobu. Međutim, kad je naglo
zakoračio unutra, neznanac je načas izgubio ravnotežu i raširio ruke,
tako da mu je sad revolver bio uperen prema stropu.
On će ubiti Ellisa, mislila je Jane. On će ubiti Ellisa. Ona se baci na
neznanca s revolverom, udarajući ga šakama po licu jer, premda je
mrzila Ellisa, odjednom nije željela da on umre.
Slika onog što se zatim dogodilo odražavala se u njezinim očima
zastrašujuće jasno i izoštreno.
Ruka koja je nju odgurnula ustranu povukla se unazad i silovito
odgurnula vrata. U trenutku kad je neznanac okrenuo ruku s
revolverom prema Ellisu, Ellis je jurnuo prema njemu s bocom vina
podignutom visoko iznad glave. Revolver je opalio u istom trenu kad
se boca spustila i prasak revolvera se poklopio sa zvukom razbijenog
stakla.
Jane je užasnuto zurila u njih dvojicu.
Onda se neznanac skljokao na pod, a Ellis je ostao stajati i ona shvati
da je hitac promašio.
Ellis se sagne i istrgne revolver iz ruke neznanca. Jane se s naporom
podigne s poda.
- Jesi li dobro? - upita je Ellis. - Živa sam - odgovori ona.
 KIKA

On se okrene prema Jean-Pierreu. - Koliko ih ima vani, na ulici? Jean-

Pierre baci pogled kroz prozor. - Nema nikoga.
Ellis je izgledao iznenađen.
- Sigurno su se sakrili. - On strpa revolver u džep i priđe polici s
knjigama. - Odmaknite se - reče i prevrne policu u stranu.
Iza nje su bila vrata. Ellis ih otvori.
Pogleda Jane dugim pogledom, kao da joj želi nešto reći, ali ne može
naći prave riječi. Zatim prođe kroz ona vrata i nestane.
Jane je trenutak ukočeno stajala, a onda polako pride tajnim vratima i
pogleda kroz njih. S druge strane je bila ista ovakva garsonijera,
oskudno namještena i užasno prašnjava,
kao da u njoj nitko nije stanovao najmanje godinu dana. U dnu sobe
su se vidjela otvorena vrata i iza njih stubište.
Jane se okrene i pogleda u Ellisovu sobu. Neznanac je ležao na podu
u lokvi vina, još uvijek bez svijesti. On je pokušao ubiti Ellisa, ovdje,
u ovoj sobi: već joj se to činilo nestvarno. Sve joj se činilo nestvarno,
i to da je Ellis uhoda, i to da je Jean-Pierre to znao, i da je Rahmi
uhapšen, i ovaj stan kroz koji je Ellis pobjegao.
Otišao je. Ne želim te nikad više vidjeti, rekla mu je prije samo
nekoliko minuta. Izgleda da će joj se želja ispuniti. Ona začuje korake
na stepenicama.
Podigne pogled s nesvjesnog revolveraša i pogleda Jean-Pierrea. On
je također izgledao zapanjen. Trenutak kasnije, on prijeđe preko sobe
i zagrli je. Ona klonulu spusti glavu na njegovo rame i brizne u plač.
 KIKA

DRUGI DIO
1982
4.
Rijeka je dolazila s planina, s granice vječnog leda, hladna i bistra i
uvijek nabujala, ispunjavajući dolinu svojim hučanjem, pjeneći se
kroz klance i jureći pokraj žitnih polja, bezglavo srljajući prema
dalekim nizinama. Jane je taj šum neprekidno imala u ušima već
zamalo godinu dana: ponekad glasan, kad bi otišla na kupanje ili kad.
bi se strmim, krivudavim puteljcima zaputila do susjednog sela; a
ponekad opet prigušen, kao sada, kad se popela visoko iznad Doline i
kad je Rijeka pet lavova bila još samo odsjaj i mrmor u daljini. Kad
jednom ode odavde, mislila je, vjerojatno će je smetati tišina, baš kao
stanovnike velikih gradova koji kad odu preko praznika na selo ne
mogu spavati, jer im jc tamo previše tiho. Osluškujući, Jane začuje još
nešto i shvati da je zbog tog novog zvuka postala svjesna starog,
dobro poznatog šuma. Nadglasavajući stalni pripjev rijeke, zrak iznad
Doline ispunio je bariton elisnog zrakoplova.
Jane otvori oči. Bio je to antonov, razbojnički spor izviđački avion,
čije je uporno brujanje obično najavljivalo dolazak bržih, bučnijih
mlaznih letjelica koje su sijale bombe. Jane se uspravi u sjedeći
položaj i uznemireno pogleda preko Doline.
Nalazila se u svom tajnom pribježištu - širokoj, ravnoj izbočini,
negdje na sredini visoke, strme litice. Stijena, koja joj je stršala iznad
glave, zaklanjala ju je od pogleda, ali joj nije zaklanjala sunce, a
djelovala je tako zastrašujuće da bi svatko, osim nekog alpinista,
odustao od pokušaja da tim putem silazi. Prilaz do kamene izbočine s
donje strane bio je strm, kamenit i bez ikakva raslinja: nitko joj se tim
putem nije mogao približiti, a da ga ona ne čuje i ne vidi. Međutim,
nitko ionako nije imao razloga da amo dolazi. Jane je nabasala na ovo
mjesto samo zato jer je skrenula s puta i zalutala. Skrovitost ove
kamene izbočine bila jc za nju naročito važna, jer Jane je ovamo
dolazila da se svuče i da gola leži na suncu, a Afganistanci su čedni
poput opatica: linčovali bi je da je netko vidi ovako golu.
 KIKA

S njezine desne strane, strma se planinska kosa naglo rušila prema

dolini. U podnožju, blizu rijeke, tamo gdje se strmina počinjala
izravnavati, ležalo je selo Banda, pedesetak ili šezdesetak kuća,
pribijenih uz komad neravna, krševita zemljišta koje nitko na svijetu
ne bi mogao obrađivati. Kuće su bile sagrađene od sivog kamena i
blata, a ravni su krovovi bili od utabane zemlje, nanesene na prostirke
od rogoza. Uz malu džamiju stajala je nevelika skupina razrušenih
kuća: posljedica izravnog pogotka jednog ruskog bombardera od prije
nekoliko mjeseci. Jane je jasno mogla vidjeti selo, iako je bilo
udaljeno dobrih dvadeset pet minuta napornog hoda. Pretraživala je
pogledom krovove, zidovima ograđena dvorišta i blatnjave seoske
puteve, strahujući da nije kuje dijete ostalo vani, na otvorenom, ali
srećom, nije bilo nijednoga. Selo je ležalo pusto, kao izumrlo pod
vrelim plavim nebom.
Lijevo od nje dolina se širila. Male njive, pune kamenja, bile su
prošarane kraterima od bombi, a na nižim padinama planinske kose
urušilo se nekoliko drevnih kamenih podzida oko terasasto položenih
polja. Pšenica je bila zrela, ali nitko nije žeo.
Iza polja, u podnožju strme stijene koja je poput zida zatvarala Dolinu
na drugoj strani, tekla je Rijeka pet lavova: mjestimice duboka,
mjestimice plitka; sad uska, sad široka, ali uvijek brza i uvijek puna
kamenja. Jane osmotri rijeku od jednog od drugog kraja Doline. Nije
bilo žena koje bi se kupale ili prale rublje, u plićacima se nisu igrala
djeca, muškarci nisu vodili konje ili magarce preko gaza.
Razmišljala je da li da se na brzinu obuče i popne još više uz planinu,
do pećina. Tamo su sada bili svi seljani: muškarci
vjerojatno spavaju, nakon noći provedene na poljima; žene kuhaju i
pokušavaju spriječiti djecu da odlutaju; krave su u oborima, koze
svezane, a psi se tuku oko ostataka hrane. Vjerojatno je i ovdje
prilično sigurna jer Rusi bombardiraju sela, a ne gole planinske kose,
ali uvijek postoji opasnost od neke pogrešno bačene bombe, dok bi
gore, u pećini, bila zaštićena od svega, osim od izravnog pogotka.
Još se dvoumila kad je začula grmljavinu mlažnjaka. Pogledala je u
nebo, žmirkajući od sunca. Buka mlaznih bombardera ispunila je
Dolinu, nadjačavši huk rijeke, dok su prelijetali iznad njezine glave, u
pravcu sjeveroistoka, visoko ali spuštajući se naniže, jedna, dvije, tri,
četiri srebrne, ubojite ptice, vrhunac genijalnosti ljudskog roda
 KIKA

razvijen u borbenom poretku, odaslan sa zadatkom da osakati

nepismene seljake, poruši kuće od blata i ponovo se vrati u bazu
brzinom od tisuću dvjesta kilometara na sat.
Minutu kasnije, više ih nije bilo. Jane se polako opusti. Mlažnjaci su
jc užasavali. Selo Banda je prošlog ljeta sasvim izbjeglo
bombardiranja, a cijela Dolina predahnula je tijekom zime, ali su
bombardiranja proljetos opet započela svom žestinom i Banda je
pogođena više puta, jednom čak i u samo središte sela. Otada je Jane
mrzila mlažnjake.
Hrabrost seljana bila je zadivljujuća. Svaka jc obitelj imala još jedan
dom gore u pećinama i svi su svakog jutra odlazili u planinu, da tamo
provedu dan, vraćajući se u sumrak ponovo u selo, jer noću nije bilo
bombardiranja. Budući da je danju bilo opasno raditi na poljima,
muškarci su te poslove obavljali noću - odnosno, time su se bavili
stariji muškarci, jer mladi su gotovo uvijek bili odsutni, pucajući po
Rusima dolje, na južnom kraju doline ili negdje još dalje. Ovog je
ljeta bombardiranje bilo žešće nego ikad u svim pobunjeničkim
područjima, prema onome što je Jean-Pierre slušao od gerilaca.
Međutim, ako su Afganistanci u drugim krajevima zemlje bili poput
ovih ovdje, u Dolini pet lavova, onda su sigurno bili sposobni da se
prilagode i prežive: spašavajući po nekoliko dragocjenih stvari iz
ruševina bombom pogođene kuće, sadeći neumorno uvijek iznova
uništene povrtnjake, njegujući ranjene i pokapajući mrtve, te šaljući
sve mlade dječake da se priključe gerilskim vodama. Rusi nikad neće
moći potući ove ljude, osjećala je Jane, osim ako cijelu zemlju ne
pretvore u radioaktivnu pustinju.
Što se pak tiče toga da li bi pobunjenici ikad mogli potući Ruse, to je
bilo drugo pitanje. Gerilski su udredi bili hrabri i neukrotivi, i u
njihovim je rukama bilo područje cijele zemlje,
osim gradova, ali su se suparnička plemena međusobno mrzila gotovo
isto toliko koliko su mrzili okupatore, a njihove su puške bile
beskorisne protiv mlaznih bombardera i oklopljenih helikoptera.
Jane odagna misli o ratu. Ovo je najtopliji dio dana, vrijeme
popodnevnog počinka koje je ona najradije provodila sama i
opuštena. Zagrabivši rukom u kozju mješinu punu masla, Jane počne
mazati napetu kožu na svom golemom trbuhu, razmišljajući kako je,
zaboga, mogla biti toliko glupa da zatrudni u Afganistanu.
 KIKA

Doputovala je ovamo s dvogodišnjom zalihom kontracepcijskih

pilula, s dijafragmom i s velikom kartonskom kutijom punom
spermicidnog želea, a ipak je, samo nekoliko tjedana kasnije,
zaboravila iznova početi uzimati pilule nakon menstruacije, a zatim je
još nekoliko puta zaboravila staviti dijafragmu. "Kako si mogla
napraviti takvu grešku?"
Međutim sada, dok je ovako ležala na suncu kao spokojna trudnica s
divnim, nabreklim grudima i trajnom boli u križima, jasno je uviđala
da je to bila namjerna greška, neka vrsta stručno izvedenog faula koji
je odigrala njezina podsvijest. Ona je željela dijete, a znala je da ga
Jean-Pierre ne želi, pa je tako začela slučajno.
"Zašto sam tako silno željela dijete? pitala se i odjednom, niotkuda,
stigao je odgovor: zato što sam bila osamljena.
-Je li to istina? - glasno je rekla. To bi stvarno bila ironija.
U Parizu, iako je živjela sama, kupovala hranu za jednu osobu
i razgovarala sama sa sobom u zrcalu, nikad se nije osjećala
usamljenom, a nakon udaje, kad je svaku večer i svaku noć
provodila s mužem, te usto još i radila uz njega gotovo cijeli dan, tada
se počela osjećati izoliranom, prestrašenom i osamljenom.
Vjenčali su se u Parizu, neposredno prije dolaska ovamo. To im se
nekako činilo prirodnim dijelom avanture: ju~ jedan izazov, još jedan
rizik, još jedno uzbuđenje. Svi su govorili kako su njih dvoje sretni i
lijepi, i hrabri, i zaljubljeni, i to je bila istina.
Nema dvojbe, ona je previše očekivala. Nadala se da će ljubav i
intimnost između nje i Jean-Pierrea stalno rasti. Zamišljala je da će joj
on reći u koga je bio zaljubljen u djetinjstvu i čega se stvarno boji i je
li istina da muškarci nakon pišanja otresaju kapljice, a da će ona,
zauzvrat, njemu ispričati kako je njezin otac bio alkoholičar i kako je
u pubertetu fantazirala o tome da je siluje neki crnac i kako ponekad,
kad je uznemirena, siše palac. Međutim, Jean-Pierre je, izgleda,
smatrao da njihov odnos nakon vjenčanja treba ostati točno onakav
kakav je bio prije braka. Bio je uljudan, nasmijavao bi je kad bi bio u
maničnom raspoloženju i padao joj bespomoćno u naručje kad bi ga
uhvatila depresija, razgovarao je s njom o ratu i politici, stručno je
ljubio jedanput tjedno svojim vitkim tijelom i snažnim, osjetljivim
rukama kirurga i općenito se u svakom pogledu ponašao više kao
 KIKA

momak, nego kao suprug. Jane još uvijek nije s njim mogla
razgovarati o nekim glupim, duboko intimnim stvarima, kao na
primjer: da li joj nos izgleda duži kad stavi šešir ili kako se još uvijek
ljuti što je dobila batine jer je tobože prolila crvenu tintu po sagu u
primaćoj sobi, a zapravo je to napravila njezina sestra, Pauline. Željela
je nekoga pitati: Da li to treba biti tako, ili će s vremenom postati
bolje?, ali njezine prijateljice i obitelj bili su daleko, a afganistanske
bi žene smatrale da su njezina očekivanja pretjerana. Odoljela je
napasti da Jean-Pierrea suoči sa svojim razočaranjem, dijelom zato što
su njezine pritužbe bile tako neodređene, a dijelom zato jer se bojala
onoga što bi joj on na to mogao odgovoriti.
Gledajući unatrag, shvatila je da joj se ideja o djetetu javila negdje u
podsvijesti još i ranije, dok je bila s Ellisom Thalerom. Te je godine
otišla iz Pariza u London da prisustvuje krštenju sestrinog trećeg
djeteta, a to normalno nikad ne bi učinila jer su joj se gadile takve
obiteljske prigode.
Također je tada počela čuvati dijete jednom bračnom paru u njezinoj
zgradi, nekom histeričnom antikvaru i njegovoj aristokratskoj ženi, te
je najviše uživala kad bi se mališan rasplakao pa bi ga morala uzeti na
ruke i tepati mu.
"I zatim ovdje, u Dolini pet lavova, gdje je njezina dužnost bila
podsticati žene da ne rađaju jedno dijete za drugim, kako bi im djeca
bila zdravija, odjednom se zatekla kako i ona dijeli radost s kojom je
ovdje pozdravljana svaka nova trudnoća, čak i u najsiromašnijim i
najbrojnijim obiteljima. Tako su se u njoj osamljenost i majčinski
nagon urotili protiv zdravog razuma.
''Je li postojalo neko vrijeme, makar samo jedan letimični
trenutak, kad je bila svjesna toga da ju podsvijest pokušava
nagovoriti da zanese? Je li ikad pomislila: Možda ću zanijeti, u
trenutku kad bi Jean-Pierre prodirao u nju, klizeći polako
i graciozno poput broda koji ulazi u pristanište, dok bi ga ona
čvrsto grlila; ili u onoj sekundi oklijevanja, neposredno prije
klimaksa, kad bi on čvrsto sklopio oči i kad bi se činilo da se
potpuno povukao u sebe, nalik na svemirski brod koji pada u
središte sune;a; ili poslije, dok bi blaženo tonula u san, s njegovim
vrelim sjemenom u sebi?
- Jesam li bila svjesna? - reče glasno; međutim, pomisao
 KIKA

na to kako njih dvoje vode ljubav uzbudila ju je i ona se počne

s nasladom milovati prstima skliskim od masla, zaboravljajući
pitanje koje ju je mučilo i puštajući da joj duh ispuni nejasno
vrtloženje slika strasti.

Vrisak mlažnjaka vrati je u stvarnost. Zurila je, uplašena,

dok su još četiri bombardera preletjela iznad Doline i nestala.
Kad se izgubio i posljednji odjek njihova bučna preleta, Jane
se iznova počne dirati, ali joj je raspoloženje bilo pokvareno.
Ležala je nepomično na suncu i mislila o djetetu.
Jean-Pierre je na njezinu trudnoću reagirao kao da se radilo o
predumišljaju. Bio je toliko bijesan da joj je htio odmah, vlastoručno,
obaviti pobačaj. Jane se ta njegova želja učinila jezivo morbidnom i
on joj se odjednom pričinio strancem. Međutim, najteže joj je bilo
podnijeti osjećaj da je odbačena. Duboko ju je rastužila misao da
njezin muž ne želi njezino dijete. Usto je on cijelu situaciju još više
pogoršao time što ju neko vrijeme nije htio ni taknuti. Nikad se u
životu nije osjećala tako bijedno. Prvi put joj je postalo jasno zašto se
ljudi katkad pokušavaju ubiti. Uskraćivanje fizičkog kontakta bilo je
najstrašnije od svega. Iskreno je priželjkivala da je Jean-Pierre radije
premlati, toliko joj je silno bio potreban dodir. Kad se sjetila tih dana,
osjetila je da je još uvijek ljuta na njega, iako je znala da je za sve
sama kriva.
A onda, jednog jutra, Jean-Pierre ju je zagrlio i ispričao se zbog svog
ponašanja; i mada je dio nje žudio za tim da mu kaže: "To nije
dovoljno, gade", ostatak nje je tako očajnički čeznuo za njegovom
ljubavlju, da mu je odmah sve oprostila. On joj je potom objasnio
kako se već užasno boji da ju ne izgubi, ali sad, kad zna da ona možda
nosi njegova sina jednostavno će umirati od straha, jer to znači da ih
može oboje izgubiti. Ta njegova ispovijest ganula ju je do suza,
shvatila je da je time što je zanijela nametnula Jean-Pierreu neopozivu
obavezu i odlučila je da će, bez obzira što se dogodilo, učiniti sve ~to
može da njihov brak bude sretan.
On je nakon toga postao nježniji prema njoj. Počeo se zanimati za
razvoj djeteta I brinuti se za njezino zdravlje i sigurnost, onako kako
to i priliči budućem ocu. Njihov će brak biti nesavršena, ali sretna
zajednica, mislila je Jane, i zamišljala idealnu sliku njihove
 KIKA

budućnosti: Jean-Pierrea kao francuskog ministra zdravlja u

socijalističkoj vladi, sebe kao članicu Evropskog parlamenta i njihovo
troje nadarene djece - jedno na Sorbonni, drugo na studiju ekonomije
u Londonu, a treće na Visokoj školi za dramske umjetnosti u New
Yorku.
U tim njezinim maštanjima, najstarije i najdarovitije dijete bila je
djevojčica. Jane dotakne svoj trbuh, pritišćući nježno vršcima prstiju,
opipavajući oblike malenog tijela: Rabia Gul, stara seoska babica,
tvrdila je da će to dijete biti djevojčica jer ga se moglo napipati na
lijevoj strani, dok muška djeca uvijek rastu na desnoj strani. U skladu
sa svojom prognozom, Rabia joj je pripisala dijetu od povrća. Za
dječaka bi preporučila mnogo mesa. U Afganistanu muškarce bolje
hrane još i prije nego što se rode.
Misli joj prekine glasan prasak. Za trenutak je bila zbunjena, povezala
je eksploziju s mlažnjacima koji su nekoliko minuta ranije preletjeli
iznad nje na putu do nekog drugog sela koje će bombardirati; a onda
je čula, prilično blizu, i prodoran, neprekinuti dječji vrisak bola i
panike.
U hipu je shvatila što se dogodilo. Rusi su, služeći se taktikom koju
su naučili od Amerikanaca u Vijetnamu, posuli cijeli kraj takozvanim
minama iznenađenja. Cilj im je navodno bio prekinuti gerilske linije
opskrbe; međutim, kako su "gerilske linije opskrbe" bile planinske
staze, kojima su svakodnevno prolazili starci, žene, djeca i životinje,
stvarna je svrha toga bila najobičniji teror. Ovaj vrisak je značio da je
neko dijete aktiviralo jednu od tih mina.
Jane skoči na noge. Činilo se da vrisak dolazi s nekog mjesta blizu
muline kuće, koja je stajala uz planinsku stazu, oko osamsto metara
izvan sela. Jane ju je odavde mogla tek nazrijeti: kuća je bila lijevo od
nje i malo niže. Ona navuče cipele, dograbi odjeću i potrči u tom
smjeru. Prvi, otegnuti vrisak prekinuo se i prešao u niz kratkih,
užasnutih krikova: sudeći po zvuku, Jane se činilo da je dijete vidjelo
ranu koju mu je nanijela mina i da je sad kričalo od straha. Hitajući
kroz oštru šikaru, Jane shvati da je i nju uhvatila panika, taku su
zastrašujuće zvučali pozivi u pomoć nesretnog djeteta.
- Smiri se - zadihano je rekla samoj sebi. Ako ona sada padne i
povrijedi se, onda će samo dvije osobe biti u nevolji i nitko nikome
 KIKA

neće moći pomoći; a ionako za prestrašeno dijete nema ničeg goreg

od prestrašene odrasle osobe.
Sad je već bila blizu. Dijete će biti skriveno negdje u grmlju, neće
ležati na stazi, jer svaki put nakon polaganja mina, muškarci bi
pažljivo očistili sve staze, međutim, bilo je nemoguće očistiti cijelu
padinu brda.
Stala je i osluhnula. Njezino je dahtanje bilo toliko glasno da je
morala zadržati dah. Krikovi su dopirali iza busena visoke oštre trave
i grmlja borovice. Jane se probije kroz šiprag i nazre dio kaputića,
izrazito plave boje. To mora
biti Musa, devetogodišnji sin Mohameda Khana, jednog od gerilskih
vođa. Trenutak kasnije bila je kraj njega.
Dječak je klečao u prašini. Očigledno je pokušao podignuti minu jer
mu je otkinula ruku i sad je zurio u krvavi batrljak i vriskao od užasa.
Jane se u proteklih godinu dana nagledala svakakvih rana, ali ju je ova
ipak potresla.
- Oh, blagi Bože - rekla je. - Jadno dijete. - Klekla je pred dječaka,
zagrlila ga i mrmljajući tepala umirujuće riječi. Malo kasnije, dječak
je prestao vriskati. Jane se nadala da će početi plakati, ali za njega je
ovo bio preveliki šok i sad je potpuno zanijemio. Držeći ga i dalje u
naručju, ona potraži i nađe točku pritiska ispod dječakova pazuha, te
zaustavi krvarenje.
Trebat će joj njegova pomoć. Mora ga nekako natjerati da progovori.
- Musa, što je to bilo? - upitala ga je na jeziku dari. Dječak nije
odgovorio. Ona ga ponovo upita.
- Ja sam mislio... - Sjećajući se, dječak razrogači oči od užasa, a glas
mu se opet uzdigne do krika: - Ja sam mislio da je LOPTA!
- Tiho, tiho - promrmlja ona. - Reci mi što si učinio. - POD1GAO
SAM JE! PODIGAO SAM JE!
Ona ga još čvršće privine uza se, umirujući ga. - I što se dogodilo?
Glas mu je bio drhtav, ali nije više zvučao histerično. - Puknulo je -
reče. Brzo se smirivao.
Ona uzme njegovu lijevu ruku i stavi mu je pod desno pazuho.
- Pritisni tu, gdje ja pritišćem - reče. Dovela mu je prste do točke
pritiska i odmakla svoju ruku. Krv je iznuva potekla iz rane. - Jako
pritisni - rekla mu je. On posluša. Krv prestane teći. Ona ga poljubi u
čelo. Bilo je vlažno i hladno.
 KIKA

Jane spusti smotuljak svoje odjeće na zemlju pokraj Muse. To je bila

odjeća kakvu su nosile afganistanske žene: vrećasta haljina povrh
pamučnih hlača. Ona dohvati haljinu i razdere tanku tkaninu u
nekoliko traka, zatim počne podvezivati ranu. Musa ju je gledao,
razrogačenih očiju i šutke. Ona otkine s grma borovice jednu suhu
granu da dovrši podvez.
Dječaku je sad trebao sterilni zavoj preko batrljka,
sedativ, antibiotik da se spriječi infekcija i njegova majka da spriječi
traumu.
Jane navuče hlače i zaveže uzicu u pojasu. Požalila je što je tako na
brzinu razderala haljinu, mogla je sačuvati dovoljno da pokrije gornji
dio tijela. Ovako joj sad preostaje samo da se nada da na putu do
spilja neće susresti nijednog muškarca.
A kako će Musu prebaciti do tamo? Nije ga htjela tjerati da pokuša
sam hodati. Nije ga mogla nositi na leđima jer se on nije mogao držati
za nju. Ona uzdahne: nema druge, morat će ga nositi u naručju. Jane
čučne, uhvati dječaka jednom rukom oko ramena, drugu podvuče pod
njegova bedra i podigne ga, dižući ga koljenima umjesto leđima,
onako kako je naučila na svom feminističkom tečaju za razvijanje
fizičke kondicije. Stišćući na grudi ranjeno dijete, čija su leđa pala na
njezinom ispupčenom trbuhu, Jane se polako počela uspinjati uz brdo.
Mogla ga je ovako nositi samo zato jer je dječak bio napola izgladnio:
neko evropsko dijete ud devet godina bilo bi za nju pretežak teret.
Ubrzo je izišla iz šipražja i pronašla stazu. Međutim, nakon
četrdesetak ili pedesetak metara osjetila je da je iscrpljena. U zadnjih
nekoliko tjedana ustanovila je da se vrlu brzo zamara i to ju je silno
ljutilo, ali je naučila da se ne smije prisiljavati. Spustila je Musu na
zemlju i stajala je s njim, grleći ga nježno dok se odmarala, oslonjena
o strmu stijenu, koja se poput zida uzdizala na jednoj strani planinske
slaze. Dječak je ponovo zanijemio, što je nju uznemiravalo više od
krikova. Čim se osjetila malo bolje, podigla ga je i nastavila hodati.
Odmarala se blizu vrha brda, petnaest minuta kasnije, kad se na stazi
pred njom pojavio jedan muškarac. Jane ga prepozna.
- Ah, ne - reče na engleskome. - Nitko drugi, nego baš Abdullah.
Bio je to onizak muškarac od oko pedeset i pet godina, prilično
trbušast unatoč nestašici hrane. Uz žutosmeđi turban i široke crne
hlače, nosio je vuneni džemper sa škotskim uzorkom i modri kaput s
 KIKA

tankim, bijelim prugama i dvostrukim kopčanjem koji je gledao kao

da je nekoć pripadao nekom londonskom burzovnom mešetaru. G usta
mu je brada bila crveno obojena: on je bio seoski mula.
Abdullah nije vjerovao strancima, prezirao je žene i mrzio sve one
koji su primjenjivali tuđinsku medicinu. Jane, kao predstavnica svc tri
kategorije, nikad nije imala ni najmanju šansu da osvoji njegove
simpatije. Da stvar bude još gora, mnogi su ljudi u Dolini shvatili da
su njezini antibiotici uspješniji lijek od udisanja dima od zapaljene
trake papira, na koju bi Abdullah šafranovom tintom upisao sveti
tekst, te je stoga mula ostao bez dijela prihoda. Njegova je reakcija
bila da Jane proglasi "zapadnjačkom kurvom", ali je teško mogao
učiniti nešto više od toga, jer su ona i Jean-Pierre bili pod zaštitom
Ahmeda Shaha Masuda, proslavljenog gerilskog vođe, a čak je i mula
prezao pred tim da se suprotstavi takvom junaku.
Kad ju je Abdullah ugledao, stao je kao ukopan, a izraz krajnje
nevjerice preobrazio je njegovo, inače uvijek dostojanstveno lice u
komičnu masku. Doista je imala nesreću što je baš njega srela. Bilo
koji drugi muškarac iz sela zbunio bi se od nclagode i možda
sablaznio kad bi je susreo ovako polugolu, ali Abdullah će
jednostavno pobjesnjeti.
Jane odluči prkosno nastupiti. Rekla mu je na jeziku dari:
- Mir s tobom. - To je bila početna fraza ceremonijalne razmjene
pozdrava, koja bi katkad znala potrajati i nekoliko minuta. Međutim,
Abdullah joj nije odgovorio uobičajenim riječima: I s tobom. Umjesto
toga, razjapio je usta i kričeći obasuo je bujicom uvreda, koje su,
između ostalog, uključivale i dari izraze za prostitutku, spolno
nastranu osobu i zavodnicu djece. Lica zažarenog od bijesa, krenuo je
prema njoj s uzdignutim štapom.
To je ipak bilo previše. Jane pokaže na Musu, koji je
stajao uz nju, omamljen od bola i onemoćao od gubitka krvi. -
Pogledaj! - viknula je Abdullahu. - Zar ne vidiš...
Ali on je bio slijep od bijesa. Prije nego što mu je do kraja uspjela reći
to što je kanila, on je snažno udari štapom po glavi. Jane krikne od
bola i srdžbe: iznenađena time koliko ju je to zaboljelo i razjarena
zbog tog što se on tu usudio učiniti.
Mula još uvijek nije primijetio Musinu ranu. Njegove raskolačene oči
zurile su u njezine grudi i ona odjednom shvati da za njega pogled na
 KIKA

gole grudi trudne, bijele, zapadnjačke žene i to još usred bijela dana,
predstavlja strahovit šok koji oslobađa toliko seksualnih napetosti, da
je neizbježno morao izgubiti vlast nad sobom. On nju ne kani kazniti s
nekoliko udaraca, kako bi kaznio vlastitu ženu zbog neposluha. U
njemu je plamtjela želja za ubojstvom.
Jane se od jednom silno prestraši - za samu sebe, za Musu,
za svoje nerođeno dijete. Posrne unazad, izmičuči se njegovu dohvatu,
ali on pođe za njom i nanovo podigne štap. Potaknuta iznenadnim
impulsom, Jane skoči na njega i zabode mu prste u oči.
Abdullah je zarikao kao ranjeni bik. Nije ga toliko zaboljelo, koliko
ga je razgnjevilo što jedna žena ima toliko drskosti da se brani od
njegovih batina. Iskoristivši njegovo trenutačno sljepilo, Jane ga
objema rukama uhvati za bradu i snažno povuče. Mula posrne
naprijed, spotakne se i padne. Kotrljao se nekoliko metara niz padinu i
napokon zaustavio u jednom grmu patuljaste vrbe.
Jane pomisli: Gospode, što sam to učinila'?
Gledajući naduvenog, pakosnog svećenika kako ponižen leži, Jane
shvati da joj on nikad neće oprostiti to što je učinila! Možda će se
požaliti "bijelim bradama", seoskim starješinama. A mogao bi otići i
Masudu, te zahtijevati da strane liječnike pošalje odakle su i došli.
Mogao bi čak pokušati nahuškati muške stanovnike sela Bande da je
kamenuju.
Međutim, čim je to pomislila, gotovo istog trena palu joj je na pamet
da bi mula, ukoliko bi želio iznijeti protiv nje bilo kakvu optužbu,
morao ispričati cijeli događaj, sa svim sramotnim pojedinostima i
seljani bi mu se potom dovijeka rugali okrutnost Afganistanaca nije
znala za milost. I tako, možda ovo ipak prođe bez posljedica.
Jane se okrene. Sad ima važnijih briga. Musa je stajao tamo gdje ga je
spustila, nijem, bezizražajna lica, još uvijek pod šokom i nesposoban
da shvati što se oko njega zbiva. Jane duboko udahne, podigne
dječaka i nastavi put prema pećinama.
U nekoliko koraka stigla je do vrha uspona i sad je, po ravnom, mogla
i brže hodati. Prešla je preko kamenite visoravni. Bila je umorna i
boljela su je leđa, ali već je zamalo bila na cilju: pećine su se nalazile
odmah ispod hrpta planine. Došla je do drugog kraja sedla i kad se
počela spuštati, začula je dječje glasove. Trenutak kasnije, ugledala je
skupinu šestogodišnjaka koji su se igrali "neba i pakla", igre u kojoj bi
 KIKA

dijete uhvatilo nožne palce i čvrsto ih držalo dok bi ga druga dva

djeteta nosila u "nebo", ukoliko dijete ne bi ispustilo palce, ili u
"pakao", a to je obično bilo smetlište ili poljski zahod, ukoliko bi ih
ispustilo. Jane shvati da se Musa nikad više neće moći igrati i
odjednom njome ovlada osjećaj tragedije. Djeca su je spazila i dok je
prolazila kraj njih, prekinula su igru, te su ukočeno zurila. Jedno od
njih prošapče: "Musa". Drugi ponove za njim dječakovo ime.
Opčinjenosti je nestalo i svi potrče ispred Jane, vikom objavljujući
vijest.
Dnevno skrovište mještana sela Banda izgledalo je poput pustinjskog
logorišta nekog nomadskog plemena: prašno tlo, žarko podnevno
sunce, poluugasle vatre na kojima se kuhalo, zastrte žene, prljava
djeca. Jane prijeđe preko malog zaravanka ispred pećina. Žene su već
nagrnule prema najvećoj pećini, koju su Jane i Jean-Pierre uredili kao
ambulantu. Jean-Pierre je čuo komešanje i izišao. Jane mu sa
zahvalnošću preda Musu, govoreći na francuskome:
- Mina. Izgubio je ruku. Daj mi tvoju košulju. Jean-Pierre unese Musu
u pećinu i položi ga na čilim koji je služio kao stol za preglede. Prije
nego što se pozabavio djetetom, skinuo je svoju izblijedjelu kaki
košulju i dao je Jane. Ona je obuče.
Osjetila ja laganu vrtoglavicu. Pomislila je da će otići sjesti u hladniji,
stražnji dio spilje i malo se odmoriti, ali nakon što je napravila
nekoliko koraka u tom smjeru, predomislila se i odmah sjela. Jean-
Pierre reve:
- Donesi mi tampone.
Jane nije reagirala. U spilju je utrpala Musina majka, Halima, i počel
vriskati kad je ugledala sina. Trebala bih je umiriti, pomisli Jane, ona
mora utješiti dijete; zašto ne mogu ustati? Sklopit ću načas oči. Samo
jednu minutu.
Kad je pala noć, Jane je shvatila da je počeo porod. Tamo u pećini,
kad se povratila iz nesvjestice, osjetila je bol u leđima, za koju je
pretpostavljala da je posljedica nošenja Muse. Jean-Pierre se složio s
njenom dijagnozom, dao joj aspirin i naložio joj da mirno leži. Rabia,
seoska babica, došla je pogledati Musu i usput joj je dobacila oštar
pogled, ali Jane tada nije shvatila značenje tog pogleda. Jean-Pierre je
očistio i previo Musin batrljak, dao mu penicilin i injekciju protiv
tetanusa. Dječak neće umrijeti od infekcije, što bi se bez zapadnjačkih
 KIKA

lijekova gotovo sigurno dogodilo, ali se Jane istodobno pitala da li će

njegov život biti vrijedan življenja. Ovdje je opstanak bio težak i za
najsposobnije, a sakata djeca u načelu nisu dugo živjela.
Kasno poslije podne Jean-Pierre se pripremio za odlazak. Prema
rasporedu, sutradan je trebao biti na ambulantnoj službi u jednom selu
udaljenom nekoliko kilometara, a on, iz razloga koji njoj nisu bili
posve jasni, nikad nije propuštao takve dogovore, premda jc znao da
Afganistanci ne bi bili nimalo iznenađeni ako bi zakasnio jedan dan ili
čak došao i tjedan dana kasnije.
U trenutku kad ju je poljubio, pozdravljajući se s njom prije odlaska,
ona je već počela sumnjati da bi ova bol u leđima mogla značiti
početak prijevremenih trudova izazvanih naprezanjem, ali kako nikad
ranije nije rađala, nije u to mogla biti sigurna. Pitala je Jean-Pierrea.
- Ne brini - odgovorio je žustro. - Imaš još šest tjedana.
Upitala ga je ne bi li možda ipak trebao ostati, za svaki
slučaj, ali on je to smatrao nepotrebnim, a i ona se sama već
pomalo glupo osjećala i tako ga je pustila da ode, s mršavim
konjem natovarenim opremom i lijekovima, kako bi stigao tamo prije
mraka, tako da sutra može odmah ujutro početi raditi.
Kad je sunce počelo zalaziti za visoke stijene na zapadnoj strani i kad
se dolina ispunila sjenkama, Jane se, sa ženama i djecom, spustila s
planine u selo utonulo u suton, dok su muškarci krenuli u polja da
obave žetvu dok bombarderi spavaju.
Kuća u kojoj su stanovali Jane i Jean-Pierre, pripadala je zapravo
seoskom trgovcu kuji je izgubio nadu da će u ratno doba bilo što
zaraditi - jedva je imao što prodavati - te je, zajedno s obitelji,
pobjegao u Pakistan. U prednjoj sobi, u kojoj je nekoć bila trgovina,
bila je Jean-Pierreova ambulanta, sve dok žestina ljetnih
bombardiranja nije seljane otjerala u pećine. Kuća je imala još dvije
sobe u stražnjem dijelu: jedna od njih normalno bi bila za muškarce i
njihove goste, a druga za žene i djecu. Jane i Jean-Pierre su ih
upotrebljavali kao spavaću i kao dnevnu sobu. S jedne strane kuće
bilo je dvorište ograđeno zidom od blata, u kojem se nalazilo ognjište
za kuhanje i mali bazen za pranje rublja, posuda i djece. Trgovac je
ostavio u kući nešto grubo sklepanog drvenog pokućstva, a seljani su
posudili Jane nekoliko prekrasnih ćilima za podove. Jane i Jean-Pierre
su spavali na madracu, kao i Afganistanci, ali su imali perjem
 KIKA

ispunjene vreće za spavanje umjesto gunjeva. Poput ostalih, i oni bi

preko dana smotali madrac ili bi ga, po lijepu vremenu, iznijeli na
ravni krov da se prozrači. Ljeti su svi seljani spavali na krovovima.
Hodanje od pećina do kuće imalo je neobično djelovanje na Jane. Bol
u leđima primjetno se pogoršala i kad je stigla do kuće, gotovo se
srušila od bolova i iscrpljenost. Strašno joj se piškilo, ali je bila odveć
umorna da bi otišla do poljskog zahoda, te je stoga upotrijebila
priručnu noćnu posudu, koja je stajala iza paravana u spavaćoj sobi.
Upravo je tada primijetila malu, krvlju prošaranu mrlju na hlačama,
između nogavica.
Nije imala snage da se izvana popne ljestvama na krov po madrac,
nego se jednostavno ispružila na ćilim u spavaćoj sobi. "Bol u leđima"
nailazila je u valovima. Jane stavi ruke na trbuh kad je naišao idući
val i osjeti kako se trbuh miče: napeo se i još više ispupčio dok se bol
pojačavala, a potom je opet splasnuo, kako je bol jenjavala. Sad više
nije bilo nikakve dvojbe da su to trudovi.
Uplašila se. Sjetila s razgovora o porodu koji je vodila sa svojom
sestrom Pauline. Nakon rođenja Paulinina prvog djeteta, Jane joj je
došla u posjetu s bocom šampanjca i malo marijuane. Kad su obje bile
krajnje opuštene, Jane ju je pitala kako to stvarno izgleda, a Pauline
joj je odgovorila: "Kao da sereš lubenicu." Poslije su se dugo hihotale,
činilo im se kao da satima ne mogu prestati.
Ali Pauline je rodila na Sveučilišnoj klinici u srcu Londona, a ne u
kući sagrađenoj od sušenog blata u Dolini pet lavova.
Jane pomisli: Što ću učiniti?
Ne smijem paničariti. Moram se oprati toplom vodom i sapunom; naći
oštre škare i prokuhati ih petnaest minuta u kipućoj vodi; uzeti čiste
plahte na koje ću leći; piti tekućinu; i opustiti se.
Ali prije nego što je bilo što dospjela učiniti, počeo je novi grč i ovaj
put je snažno boljelo. Zatvorila je oči i pokušala disati polako, duboko
i ujednačeno, onako kako joj je Jean-Pierre objasnio, ali bilo je teško
zadržati takvu kontrolu nad sobom kad bi najradije zavriskala od
straha i bola.
Ovaj ju je grč potpuno iscrpio. Ležala je mirno, oporavljajući se.
Shvatila se da ne može učiniti ništa od onoga što je u mislima
nabrojila: neće to moći sama obaviti. Čim prikupi dovoljno snage,
ustat će i otići do najbliže kuće, te zamoliti žene da pozovu babicu.
 KIKA

Slijedeći je grč došao ranije nego što je očekivala, činilo joj se da je

prošla tek minuta-dvije. Kad je bol dosegla vrhunac, Jane glasno reče:
- Zašto ti nitko ne kaže koliko to boli?
Čim je najžešća bol malo popustila, prisilila se da ustane. Strah od
toga da će roditi posve sama, dao joj je snage. Odvukla se iz spavaće
u dnevnu sobu. Osjećala je da joj se sa svakim korakom vraća malo
snage. Uspjela je izići u dvorište, a onda joj se iznenada slila niz bedra
topla tekućina i hlače su joj u sekundi bile potpuno mokre: istekla je
plodna voda.
- Ah, ne - zastenjala je. Naslonila se na dovratak. Nije bila sigurna
može li priječi čak i nekoliko metara, s tim hlačama koje su joj
spadale. Osjećala se poniženom.
- Moram - rekla je; ali uto je počeo novi grč i ona spuzne na zemlju,
misleći: Ipak ću to morati sama obaviti.
Kad je ponovo otvorila oči, ugledala je, nagnuto nad sobom, lice
nekog muškarca. Muškarac je bio nalik na kakvog arapskog šeika:
imao je tamnu, smeđu kožu, crne ovi i crne brkove, a crte lica bile su
aristokratske - visoke jagodice, rimski nos, bijeli zubi i istaknuta
brada. To je bio Mohammed Khan, Musin otac.
- Hvala Bogu - s mukom je promrmljala Jane.
- Došao sam da ti zahvalim što si spasila život mog sina jedinca - reče
Mohammed na jeziku dari. - Jesi li bolesna`?
- Rodit ću.
- Sada? - upita iznenađen.
- Uskoro. Pomozi mi da se vratim u kuću.
Mohammed je oklijevao. Porod, kao i sve isključivo ženske stvari,
smatralo se nečim nečistim. Međutim, služilo mu je na čast što je to
bilo samo trenutak oklijevanja. Podigao ju je na noge i pridržavao je
cijelim putem do spavaće sobe. Jane ponovo legne na ćilim.
- Idi i dovedi nekoga da mi pomogne - rekla mu je. Mrštio se, ne
znajući što da učini, a pritom je izgledao dječački zbunjen i vrlo lijep.
- Gdje je Jean-Pierre?
- Otišao je u Khawak. Potrebna mi je Rabia. - Da - reče on. - Poslat ću
ženu.
- Prije nego odeš... - Da?
- Molim te, donesi mi malo vode.
 KIKA

Mohammed je izgledao zgranut. Tražiti od muškarca da posluži ženu,

makar samo običnom čašom vode, to je ovdje bilo nečuveno.
Jane doda:
- Iz onog posebnog vrča. - Uvijek je imala pri ruci filtrirane,
prokuhane vode za piće: to je bio jedini način kako da izbjegnu brojne
crijevne parazite, od kojih je gotovo sveukupno domaće stanovništvo
patilo cijclog života.
Mohammed odluči zanemariti ustaljeno pravilo.
- Naravno - reče. Zatim ode u susjednu sobu i trenutak kasnije, vrati
se s lončićem vode. Jane mu zahvali i s užitkom otpije malo vode.
- Poslat ću Halimu da ode po babicu - reče Mohammed. Halima je bila
njegova žena.
- Hvala ti - reče Jane. - Reci joj da požuri.
Mohammed ode. Imala je sreću što se pojavio on, a ne neki drugi
muškarac. Drugi bi odbili taknuti bolesnu ženu, ali Mohammed je bio
drugačiji od njih. On je bio jedan od najznačajnijih gerilskih boraca i
praktički je bio lokalni predstavnik pobunjeničkog vođe Masuda.
Mohammed je imao samo dvadeset četiri godine, ali u ovoj zemlji
mladići njegove dobi nisu bili premladi da budu gerilske vođe ili da
imaju sina od devet godina. On se školovao u Kabulu, govorio je malo
francuski i znao je da običaji Doline nisu jedini oblik pristojnog
ponašanja na svijetu. Njegov je glavni zadatak bio organiziranje
konvoja do Pakistana i natrag. Tim su putem stizale životno važne
pošiljke oružja i municije za pobunjenike. S jednim od tih konvoja
stigli su u Dolinu Jane i Jean-Pierre.
Čekajući ponovni nailazak trudova, Jane se prisjeti tog strašnog
putovanja. Ona je dotad za sebe mislila da je zdrava, okretna i snažna,
te da je sposobna hodati cijeli dan bez velikog napora; međutim, nije
predvidjela oskudicu u hrani, strme uspone, grbave kamenite staze i
iscrpljujući proljev. Povremeno su se kretali isključivo noću, zbog
straha od ruskih helikoptera. Mjestimice su imali neprilika s
neprijateljski raspoloženim seljanima: plašeći se da konvoj ne privuče
Ruse, lokalno je stanovništvo odbijalo prodati gerilcima hranu, ili bi
se svi posakrivali u kuće i zakračunali vrata, ili bi uputili konvoj do
neke livade ili voćnjaka, nekoliko kilometara dalje, gdje je tobože
idealno mjesto za logorovanje, a onda bi se pokazalo da ta livada ili
voćnjak uopće ne postoje.
 KIKA

Zbog ruskih napada na konvoje, Mohammed je stalno mijenjao rute.

Jean-Pierre je u Parizu bio dobavio američke karte Afganistana koje
su bile mnogo bolje od karata što su ih imali pobunjenici, tako da je
Mohammed često dolazio k njima u kuću da pogleda karte prije nego
što pošalje novi konvoj.
Zapravo, Mohammed je dolazio češće nego što je doista bilo
potrebno. Također se njoj obraćao češće nego što su to obično činili
afganistanski muškarci, a uz to je malo prečesto očima tražio njezin
pogled i krišom pogledavao na njezino tijelo. Jane je mislila da je on
zaljubljen u nj u, odnosno barem je to bio, prije nego što je njezina
trudnoća postala uočljiva.
Ona je pak, tijekom onog razdoblja kad je bila nesretna zbog Jean-
Pierrea, osjetila da je Mohammed privlači. $io je vitak i tamnoput,
snažan i pun energije. Po prvi put u životu, Jane je osjetila da je
privlači jedna stopostotna muška šovinistička svinja.
Mogla se upustiti s njim u ljubavnu vezu. On je bio pobožni
musliman, kao i svi gerilski borci, ali Jane je iskreno sumnjala da bi to
nešto izmijenilo. Jane je vjerovala u točnost onoga što je njezin otac
katkad znao reći: "Pobožnost može osujetiti bojažljivu želju, ali ništa
ne može stati na put pravoj pohoti." Ta njegova uzrečica naročito je
ljutila njezinu mamu. Ne, u ovoj je puritanskoj seljačkoj zajednici
preljub bio isto tako čest kao bilo gdje drugdje u svijetu, što je Jane
vrlo brzo saznala slušajući ogovaranja žena na obali rijeke, kad bi
dolazile po vodu ili se kupale. Štoviše, Jane je čak znala kako se to
ovdje izvodi. Mohammed joj je to rekao. "Tamo, iza zadnje vodenice,
možeš u sumrak gledati ribe kako skaču ispod vodopada", rekao joj je
jednog dana. "Ponekad odlazim tamo da ih lovim." Žene su u sumrak
sve bile zauzete kuhanjem, a muškarci su sjedili u dvorištu džamije,
pušeći i pričajući: ljubavnike ne bi mogli slučajno otkriti tako daleko
od sela, a nikome ne bi izgledalo čudno što nema Jane i Mohammeda.
Jane je prilično mamila pomisao da s ovim lijepim, primitivnim
plemenskim ratnikom vodi ljubav kraj vodopada, ali je onda ostala u
drugom stanju i kad joj je potom Jean-Pierre priznao koliko se boji da
je ne izgubi, odlučila je svu svoju energiju posvetiti tome da njihov
brak učini uspješnim. I tako nikad nije otišla do vodopada, a kad je
postalo vidljivo da je trudna, Mohammed je prestao pogledavati na
njezino tijelo.
 KIKA

Možda je upravo ta njihova latentna intimnost osokolila Mohammeda

da uđe u dvorište i da joj pomogne, jer drugi bi muškarci to sigurno
odbili učiniti i možda bi se već na vratima okrenuli i otišli. Ili je
možda to učinio zbog Muse. Mohammed je imao samo jednog sina, i
tri kćeri, i vjerojatnu je sad osjećao nepodnošljivo golem dug prema
Jane. Danas sam stekla jednog prijatelja i jednog neprijatelja,
pomislila je: Mohammeda i Abdullaha.
Bolovi su iznova počeli i ona shvati da se ovaj put odmarala duže
nego obično. Zar su trudovi postali neredoviti? Zašto? Jean-Pierre joj
nije ništa o tome rekao. Međutim, on je ginekologiju učio prije tri ili
četiri godine i dosta je toga već zaboravio.
Ovi su trudovi bili najgori dosad i kad je bol popustila, Jane osjeti
mučninu i drhtavicu. Što je s babicom? Mohammed je sigurno poslao
ženu da je dovede, on to sigurno ne bi zaboravio, niti bi se
predomislio. Ali, hoće li ona poslušati muža? Naravno da hoće,
afganistanske žene uvijek slučaju svoje muževe. Međutim, mogla je
ići polako, pričati usput s drugim ženama, ili čak svratiti kod nekog na
šalicu čaja. Ako u Dolini pet lavova ima preljuba, onda sigurno ima i
ljubomore, a Halima je morala znati, ili barem slutiti, kakvi su osjećaji
njezina muža prema Jane; žene to uvijek osjete Možda će je razljutiti
šio se od nje traži da trči po pomoć za svoju suparnicu, tu egzotičnu,
bjeloputu i obrazovanu strankinju koja joj je očarala muža. Jane se
odjednom rasrdi na Mohammeda, ali i na Halimu. Ja nisam ništa lošeg
učinila pomisli. Zašto su me svi napustili? Zašto moj muž nije sad kraj
mene?
Kad su počeli novi trudovi, ona brizne u plač. Ovo jednostavno
nadilazi njene snage.
- Ne mogu više - reče glasno. Tresla ju je žestoka drhtavica. Poželjela
je da umre prije nego bolovi postanu jači. - Mamice, pomozi mi,
mamice - jecala je.
Odjednom osjeti kako je grli neka snažna ruka i začuje neki ženski
glas kako joj tiho mrmlja na uho nerazumljive, ali umirujuće riječi na
jeziku dari. Ne otvarajući oči, Jane se uhvati za tu ženu, plačući i
vičući od bola dok je grčenje postalo još žešće, i držala se tako za nju
sve dok bolovi napokon nisu počeli jenjavati, odveć sporo, ali uz
nekakav osjećaj konačnosti, kao da bi to mogli biti posljednji, ili
možda posljednji tako strašni trudovi.
 KIKA

Pogledala je uvis i ugledala mirne smeđe oči i kao orah smeđe obraze
stare Rabie, seoske babice.
- Bog bio s tobom, Jane Debout.
Jane osjeti olakšanje, kao da joj je netko skinuo s leđa strašan teret.
- I s tobom, Rabia Gul - zahvalno prošapće. - Da li su bolovi česti?
- Svaku minutu, ili dvije. Jedan drugi ženski glas reče: - Dijete će doći
ranije.
Jane okrene glavu i ugleda Zaharu Gul, babičinu snahu, djevojku
njenih godina, raskošnih oblina, valovite, gotovo crne kose i širokih,
nasmijanih usta. Od svih žena u selu, Zahara je bila jedina za koju je
osjećala da joj je nekako bliska.
- Drago mi je da si ti tu - rekla je. Rabia reče:
- Naprezala si se noseći Musu uzbrdo i to je izazvalo porod.
- Samo to? - reče Jane.
- To je više nego dovoljno.
Znači, one ne znaju za okršaj s Abdullahom, pomisli Jane. Očigledno,
mula je odlučio da o tom ne govori.
- Hoću li prirediti sve što treba? - upita Rabia.
- Da, molim te. - Sam Bog zna kakvoj li se vrsti primitivne
ginekologije izlažem, pomisli Jane, a1i ne mogu to sama obaviti,
jednostavno ne mogu.
- Hoćeš da Zahara skuha malo čaja - upita je Rabia. - Da, molim. - U
tom, barem, nema praznovjerja.
Žene se dadu na posao. Već sama njihova prisutnost bila je dovoljna
da se Jane počne bolje osjećati. Kako je to lijepo, mislila je, što je
Rabia tražila dopuštenje da joj pomogne. Zapadnjački bi liječnik ušao
i preuzeo komandu bez pitanja, kao da je u svojoj kući. Rabia obavi
ritual pranja ruku, zazivljući proroke da joj podare rumene obraze, što
je značilo: uspjeh, a zatim je iznova, još jednom, temeljito oprala ruke
sapunom i u mnogo vode. Zahara je donijela posudu s divljom
rutvicom i Rabia je prosula šaku sitnih, tamnih sjemenki po
raspaljenom ugljevlju. Jane se sjeti da je čula govoriti kako miris
spaljene rutvice navodno tjera zle duhove. Tješila se mišlju da će jetki
dim, ako ništa drugo, barem otjerati muhe.
Rabia nije bila samo obična babica. Primaljstvo je, doduše, bilo njezin
glavni posao, ali je ona također ljekovitim travama i čaranjem
pomagala ženama koje nisu mogle zanijeti. Imala je i neke svoje
 KIKA

metode za sprečavanje začeća i izazivanje pobačaja, ali je za tim bila

mnogo manja potražnja: afganistanske su žene općenito željele mnogo
djece. Po Rabiu su slali u slučaju bilo kakve "ženske" bolesti. I obično
bi nju zvali da opere mrtvaca, jer se to, baš kao i pomaganje pri
porodu, smatralo nečistim poslom.
Jane ju je promatrala kako se kreće po sobi. Rabia je vjerojatno bila
najstarija žena u selu, mogla je imati negdje oko šezdeset godina. Bila
je niska rastom, jedva kuji centimetar preko metra i pedeset, i jako
mršava, kao što je to ovdje bila većina. Naborano smeđe lice
okruživala sijeda kosa. Kretala se tiho, a njezine koščate stare ruke
bile su vješte i precizne.
Njihov je međusobni odnos započeo s nepovjerenjem i
neprijateljstvom. Kad ju je Jane upitala koga zove u slučaju teškog
poroda, Rabia je odbrusila: "Da ne čuje zloduh, kod mene nema teških
poroda i još mi nikad nisu umrli ni majka, ni dijete." Međutim, kasnije
je Jane, kad bi joj došle žene s manjim menstrualnim problemima ili s
uobičajenim trudničkim tegobama, sve takve bolesnice slala staroj
babici, umjesto da im prepiše neki prašak, te su tako njih dvije počele
surađivati. Rabia je došla k Jane da je upita za savjet u vezi s jednom
rodiljom kod koje je došlo do vaginalne infekcije. Jane ju je snabdjela
penicilinom i uputila je kako će ga upotrebljavati. Primalji je silno
porastao ugled kad se raščulo da su joj povjerili zapadnjačke lijekove
pa joj je Jane slobodno mogla reći, bez straha da će se starica
uvrijediti, kako je vjerojatno ona sama prouzročila tu infekciju svojom
metodom manualne lubrikacijc rodnice.
Otada je Rabia počela dolaziti u ambulantu jedanput ili dvaput tjedno,
da porazgovara sa Jane i da je promatra kako radi. Jane je te njezine
posjete iskoristila da joj, onako usput, objasni neke stvari, kao na
primjer: zašto ona tako često pere ruke, zašto sve instrumente stavlja
nakon uporabe u kipuću vodu i zašto dojenčadi koja boluju od
proljeva daje tako mnogo tekućine.
Zauzvrat, Rabia je njoj otkrila neke svoje tajne. Jane je zanimalo što
Rabia stavlja u svoje napitke i za neke je sastojke čak mogla
pretpostaviti na koji način djeluju: primaljini lijekovi za povećanje
plodnosti sadržavali su zečji mozak ili mačju slezenu, što je moglo
predstavljati izvor hormona koji su organizmu nedostajali zbog
poremećaja u metabolizmu; dok su metvica i mačja trava, koje je
 KIKA

Rabia stavljala u mnoge svoje napitke, vjerojatno pomagale da se

pacijentice očiste od infekcija koje su sprečavale začeće. Rabia je
također imala jednu ljekariju koju su žene davale impotentnim
muževima, ali tu nije bilo nikakve dvojbe o načinu djelovanja: ta je
ljekarija sadržavala opijum.
Nepovjerenje je postupno ustupilo mjesto opreznom uzajamnom
poštovanju, ali Jane nije nijednom zatražila od Rabie savjete u vezi s
vlastitom trudnoćom. Jedno je priznati da njezina mješavina folklora i
vradžbina može biti djelotvorna kod afganistanskih žena, ali da se
sama izloži tome, to je ipak nešto sasvim drugo. Osim toga, Jane je
očekivala da će Jean-Pierre biti uz nju kad bude rađala. Zato je, kad ju
je Rabia pitala za položaj djeteta, te joj propisala vegetarijansku dijetu
za žensko dijete, jasno i odlučno izjavila da će se u svojoj trudnoĆi
držati zapadnjačkih običaja. Rabia je izgledala povrijeđena, ali je s
dostojanstvom prihvatila njezinu odluku. A sad je Jean-Pierre u
Khawaku, a Rabia je ovdje i Jane je presretna što će uz nju biti ta
starica kuja je porodila na stotine žena, a usto i sama rodila
jedanaestoro djece.
Već neko vrijeme nije imala bolove, ali je u zadnjih nekoliko minuta,
dok je promatrala Rabiu kako se tiho kreće po sobi, počela osjećati
nešto novo: izrazit osjećaj pritiska u trbuhu, popraćen jakim
podražajem da tiska. Podražaj je postao neizdrživ i ona počne tiskati.
Glasno je stenjala, ali ne od boli nego od naprezanja.
Čula je, kao iz daljine, Rabiu kako govori: - Počinje. To je dobro.
Nakon stanovitog vremena, podražaja je nestalo. Zahara joj donese
šalicu zelenog čaja. Jane se uspravi i sjedne, te zahvalno počne srkati
čaj. Bio je topao i jako zaslađen. Zahara i ja smo istih godina, pomisli
Jane, a ona je već izrodila četvoro djece, ne računajući pobačaje i
mrtvorođenčad. Medutim, ona je jedna od onih žena koje izgledaju
upravo nabijene životnom energijom, poput zdravih mladih lavica.
Ona će vjerojatno roditi još nekoliko djece. Onih prvih dana nakon
dolaska, kad su se druge žene većinom držale sumnjičavo i
neprijateljski, Zahara joj je pristupila s otvorenom znatiželjom, a
kasnije je još saznala da Zaharu ljute neki nerazumni običaji i tradicije
Doline, te da žarku želi naučiti od stranaca sve što može o zdravlju,
njegovanju djece i ishrani. Stoga Zahara nije postala samo njezinom
 KIKA

prijateljicom, nego i udarnom snagom njezinog programa

zdravstvenog prosvjećivanja.
Međutim, sad je na nju došao red da nauči afganistanske metode.
Gledala je Rabiu kako prostire po podu komad tanke plastike (što li su
upotrebljavali u vrijeme kad nije posvuda bilo plastičnog otpada?) i
kako ga zatim prekriva slojem pjeskovite zemlje, koju je Zahara
donijela izvana u vedru. Zatim je Rabia razastrla na podu komad
platna i po njemu poslagala svoj primaljski pribor. Jane je zadovoljno
uzdahnula kad je vidjela čiste pamučne krpe i novu britvicu, još
uvijek u papirnatom omotu.
Iznova joj se vratila potreba da tiska i Jane zatvori oči, kako bi se
bulje koncentrirala. Zapravo, to je nije boljelo, više je sličilo na
nekakvu nepojmljivu, čudovišnu začepljenost. Ustanovila je da joj je
lakše ako stenje dok se napinje i željela je starici objasniti da ne ječi
zbog bolova, ali je odveć bila zaokupljena tiskanjem da bi mogla
govoriti.
U sljedećoj pauzi Rabia klekne pokraj nje i razveže joj uzicu na
hlačama, a zatim ih pažljivo svuče.
- Da li možda želiš pustiti vodu prije nego te operem? upita.
- Da.
Rabia joj pomogne da ustane i ode iza paravana, a zatim ju je
pridržavala za ramena dok je ona sjedila na noćnoj posudi.
Zahara donese zdjelu tople vode i iznese noćnu posudu. Rabia opere
Jane. Oprala joj je trbuh, bedra i intimne dijelove tijela, poprimivši po
prvi put žustro odlučno držanje profesionalne primalje. Zatim je Jane
ponovo legla. Rabia je još jednom oprala ruke i posušila ih. Pokazala
je Jane posudicu s nekakvim modrim praškom, bakrenim sulfatom,
pretpostavljala je Jane, i rekla:
- Ova boja plaši zle duhove. - Što ćeš s tim učiniti?
- Stavit ću ti malo toga na čelo.
- U redu - reče Jane, zatim doda: - Hvala ti.
Rabia joj namaže malo praška na čelo. Nemam ništa protiv čaranja
kad je bezopasno, pomisli Jane, ali što će ona učiniti ako se pojavi
neki pravi medicinski problem? I koliko je, zapravo, tjedana ranije
počeo porod?
Još uvijek je bila zaokupljena tim brigama kad su počeli novi trudovi,
tako da nije bila koncentrirana na to da svojim upinjanjem prati val
 KIKA

pritiska iznutra i zbog toga ju je ovaj put jako boljelo. Ne smijem se

brinuti, pomisli, moram se opustiti.
Kad su trudovi prestali, osjećala se iscrpljenom i prilično pospanom.
Zatvorila je oči. Osjetila je kako joj Rabia raskopčava košulju, onu
koju je tog poslijepodneva posudila od Jean-Pierrea. Sad joj se činilo
kao da je to bilo prije sto godina. Rabia joj je počela masirati trbuh
nekom vrstom maziva, vjerojatno maslom. Zabola joj je prste u trbuh.
Jane otvori oči i reče:
- Ne pokušavaj pomaknuti dijete.
Rabia kimne glavom, ali nastavi opipavati: jednom je rukom pipala
izbočeni vrh, a drugom donji dio trbuha.
- Glava je dolje - reče napokon. - Sve je u redu. Ali dijete će vrlo brzo
doći. Sad trebaš ustati.
Zahara i Rabia pomognu Jane da stane na noge i prijeđe dva koraka
do polivinila posutog zemljom. Rabia joj zađe iza leđa i reče:
- Stani mi na noge.
Jane posluša, iako joj nije bila jasna logika tog zahtjeva. Rabia je
zatim polako spusti u čučanj, čučnuvši iza nje. Znači, to je ovdašnji
položaj za rađanje.
- Sjedni na mene - reče Rabia. - Ne boj se, mogu te držati.
Jane se svom težinom spusti na staričina bedra. Taj je položaj bio
iznenađujuće udoban i umirujući.
Jane osjeti kako joj se mišići ponovo zatežu. Ona stisne zube i potisne
nadolje svim silama, stenjući. Zahara je čučnula ispred nje. Neko
vrijeme ni na što drugo nije mislila nego na pritisak u trbuhu.
Napokon je pritisak popustio i ona se mlitavo zavali, iscrpljena i
napola usnula, puštajući da Rabia nosi svu njezinu težinu.
Kad je stezanje ponovo počelo, pojavila se nova bol, oštro žarenje u
preponama. Zahara odjednom reče:
- Dolazi.
- Nemoj sad tiskati - reče Rabia. - Pusti da dijete ispliva van.
Pritisak popusti. Zahara i Rabia su zamijenile mjesta i sad je Rabia
čučala medu njezinim nogama, pozorno motreći. Pritisak se ponovo
javi. Jane stisne zube.
- Ne tiskaj - reče Rabia. - Budi mirna. - Jane se pokuša opustiti. Rabia
je pogleda, podigne ruku i dotakne joj lice, govoreći: - Ne stišći zube.
 KIKA

Olabavi usta. - Jane pusti da joj brada mlitavo padne i otkrije da joj to
pomaže da se opusti.
Onaj se osjećaj žarenja ponovo javi, jače nego ikad i Jane shvati da je
dijete već gotovo izišlo: osjećala je glavicu kako se gura, šireći joj
otvor rodnice do nemogućih razmjera. Kriknula je od bola, i
odjednom je bol popustila, te za trenutak nije osjećala baš ništa.
Pogleda dolje. Rabia posegne rukama medu njena bedra, zazivajući
glasno imena proroka. Kroz maglicu suza Jane ugleda nešto okruglo i
tamno među dlanovima primalje.
- Ne vuci - reče Jane. - Ne vuci glavu. - Neću - odvrati Rabia.
Jane ponovo osjeti pritisak. U tom trenutku Rabia reče: - Potisni malo
za rame. - Jane sklopi oči i nježnu potisne. Nekoliko trenutaka
kasnije, Rabia reče:
- Sad drugo rame.
Jane se napne, a onda osjeti golemo olakšanje i shvati da je dijete
rođeno. Pogleda dolje i ugleda sićušno tijelo na Rabijinoj ruci. Koža
mu je bila naborana i mokra, a glava pokrivena mokrom crnom
kosom. Pupčana je vrpca izgledala nestvarno: debeli, modri konop
koji je pulsirao poput vene.
- Je li sve u redu? - upita Jane.
Rabia joj nije odgovorila. Napućila je usnice i puhnula na zgužvano,
nepomično lice djeteta.
Oh, Bože, mrtvo je, pomisli Jane.
- Je li sve u redu? - ponovi još jednom.
Rabia ponovo puhne i dijete otvori sićušna usta i zaplače. - Oh, hvala
Bogu, živo je - reče Jane.
Rabia dohvati čistu pamučnu krpu i obriše djetetu lice. - Je li
normalno? - upita Jane.
Rabia napokon progovori. Pogleda Jane u oči, nasmiješi se i reče:
- Da. Ona je normalna.
Ona je normalna, ponovi Jane u sebi. Ona. Stvorila sam djevojčicu.
Djevojčicu.
Odjednom osjeti da je potpuno iscrpljena. Ni trenutka duže nije mogla
ostati u ovom položaju.
- Hoću leći - reče.
Zahara joj pomogne natrag do madraca i naslaže jastuke iza nje, tako
da je zapravo sjedila, a kroz to je vrijeme Rabia držala dijete, koje je
 KIKA

još uvijek bilo pupkovinom vezano za Jane. Kad se Jane smjestila,

Rabia je počela nježno brisati dijete pamučnim krpama.
Jane primijeti da je pupčana vrpca prestala pulsirati, te da se skvrčila i
pobijelila.
- Možeš prerezati pupkovinu - reče Rabiji.
- Mi uvijek čekamo da iziđe posteljica - reče Rabia. - Molim te, učini
to sada.
Staričino je lice izražavalo sumnju, ali je poslušala. Uzela je s onog
svog platnenog "stota" komad bijele uzice i svezala je oko pupkovine,
nekoliko centimetara iznad djetetova pupka. Trebala je svezati bliže,
pomisli Jane, ali nije važno.
Rabia razmota novu britvicu.
- U ime Alaha - reče i prereže pupčanu vrpcu. - Daj mi je - reče Jane.
Rabia joj pruži dijete, govoreći: - Nemoj je pustiti da sisa.
Jane je znala da Rabia nije u pravu.
- To pomaže da iziđe posteljica - reče. Rabia slegne ramenima.
Jane položi dijete licem prema grudima. Bradavice su joj bile
ispupčene i vrlo osjetljive, kao onda kad bi ih Jean-Pierre ljubio. Kad
je bradavica dotakla djetetov obraz, djevojčica refleksnim pokretom
okrene glavu i otvori malena ustašca. Čim joj je bradavica ušla u usta,
počela je sisati. Jane se zaprepasti kad je otkrila da to u njoj izaziva
osjećaj seksualne naslade. U prvi tren je bila šokirana i bilo joj je
neugodno, ali onda pomisli: Baš me briga.
Odjednom ponovo osjeti stezanje u trbuhu. Posluša poriv da se
napregne i osjeti kako iz n je izlazi placenta, sluzavi mali porod.
Rabia brižljivo zamota posteljicu u krpu.
Djevojčica je prestala sisati i izgledalo je kao da je zaspala.
Zahara pruži Jane šalicu vode. Ispila ju je u jednom gutljaju.
Izvanredno joj je prijala. Zatraži još.
Sve ju je boljelo i bila je krajnje iscrpljena, ali u isti mah blažena od
sreće. Pogleda dolje, na sićušnu djevojčicu koja joj je mirno spavala
na grudima, te osjeti kako i nju hvata san.
- Mi ćemo umotati malu - reče Rabia.
Jane podigne djevojčicu, bila je lagana poput lutke, i pruži je starici.
- Chantal - reče, spuštajući je Rabiji na ruke. - Zvat će se Chantal. - I
potom sklopi oči.
 KIKA

5.
Ellis Thaler je od Washinbtona do New Yorka letio avionom
međugradske linije kompanije Eastern Airlines. Na aerodromu La
Guardia uzeo je taksi do hotel Plaza u centru New Yorka. Taksi ga je
iz Pete avenije dovezao do ulaza u hotel. Ellis ude unutra. U predvorju
skrene lijevo i ode do dizala na strani 58. ulice. Neki muškarac u
tamnom, uredskom odijelu i jedna žena s vrećicom iz robne kuće Saks
ušli su zajedno s njim u dizalo. Muškarac je izišao na sedmom katu.
Ellis iziđe na osmom. Žena se odvezla dalje. Ellis je, potpuno sam,
hodao niz dugački, mračni hotelski hodnik, sve dok nije došao do
dizala na strani 59. ulice. Spustio se u prizemlje i izišao iz hotela kroz
ulaz na 59. ulici.
Ustanovivši tako da ga nitko ne prati, zaustavio je taksi na Aveniji
Central Park South, odvezao se do stanice Penn i ukrcao u vlak za
Douglaston, u Queensu.
Dok se vozio vlakom, neprestano je u sebi ponavljao nekoliko stihova
iz Audenove Uspavanke:

Vrijeme i groznice sagore

Svojstvenu ljepotu
Ozbiljne djece, a grob potvrđuje prolaznost djeteta.

Prošlo je više od godine dana otkako se u Parizu predstavljao za

mladog američkog pjesnika, ali još nije izgubio osjećaj za dobar stih.
Nastavio je provjeravati da li ga prate jer ovaj put se radilo o stvarima
koje njegovi neprijatelji nikako nisu smjeli saznati. Sišao je s vlaka u
Flushingu i pričekao na peronu idući vlak. Nitko drugi nije sišao i
čekao zajedno s njim.
Zbog ovako temeljitih mjera opreza stigao je u Douglaston tek u pet
popodne. Uputio se sa stanice žustrim korakom i hodao oko pola sata,
premećući putem u mislima način na koji će nastupiti, riječi koje će
izgovoriti i različite reakcije koje može očekivati.
Došao je do jedne ulice u predgrađu iz koje se otvarao vidik na zaljev
Long Island Sound, te zastao ispred jedne male, skladne kućice,
sagrađene tobože u tudor-stilu: s lažnim zabatima i prozorom od
raznobojnog stakla na jednom zidu. Na prilaznom putu stajao je mali
 KIKA

japanski automobil. Kad se uputio stazom prema kući, ulazna vrata je

otvorila jedna plavokosa djevojčica od otprilike trinaest godina.
- Zdravo, Petal - pozdravi je Ellis. - Zdravo, tata - odgovori ona.
On se nagne da je poljubi, osjećajući kao i uvijek istodobno žar
ponosa i grč krivnje.
Promatrao ju je. Ispod majice s portretom Michaela Jacksona
djevojčica je nosila grudnjak. Ellis je bio prilično siguran da je to
nešto sasvim novo. Odnio me vrag ako se Petal ne pretvara u ženu,
pomislio je.
- Hoćeš li ući na trenutak? - uljudno je upitala. - Naravno.
Pošao je za njom u kuću. Odostrag je izgledala ženstvenije. Podsjetila
ga je na njegovu prvu curu. Njemu je tada bilo petnaest, a ona nije
bila mnogo starija od Petal... Ne, čekaj, pomisli Ellis, bila je mlada,
imala je dvanaest godina. A ja sam joj zavlačio ruku pod džemper.
Neka Bog sačuva moju kći od petnaestogodišnjaka.
Ušli su u malu, urednu dnevnu sobu. - Hoćeš li sjesti? - upita Petal.
Ellis sjedne.
- Što ti mogu ponuditi?
- Opusti se - reče joj Ellis. - Ne moraš biti toliko uljudna. Ja sam tvoj
tata.
Djevojčica je izgledala začuđena i zbunjena, kao da su je ukorili zbog
nečeg za što ona uopće nije znala da je pogrešno. Trenutak kasnije
reče:
- Moram još samo očetkati kosu. Onda možemo ići. Ispričaj me načas.
- Naravno - reče Ellis. Ona iziđe. Bila mu je mučna njezina uljudnost.
To je bio znak da je on za nju još uvijek stranac. Još mu nije uspjelo
da postane normalnim članom njezine obitelji.
U proteklih godinu dana, otkako se vratio iz Pariza, vidao se s njom
najmanje jedanput mjesečno. Katkad bi proveli zajedno cijeli dan, ali
najčešće bi je on samo izveo negdje na večeru, što će učiniti i danas.
Da bi proveo s njom taj jedan sat, morao je putovati punih pet sati uz
najstrože mjere predostrožnosti, ali ona to, naravno, nije znala. Cilj
koji je sebi postavio bio je skroman: želio je da bez mnogo
uznemiravanja i bez drame zauzme malo, ali stalno mjesto u životu
svoje kćeri.
To je značilo da mora promijeniti vrst posla kojim se bavio. Odrekao
se rada na terenu. Njegovi su pretpostavljeni bili vrlo nezadovoljni
 KIKA

tom njegovom odlukom: dobri tajni agenti su rijetki (loših ima na

stotine). I on je nerado donio tu odluku jer je osjećao da je dužan
iskoristiti dar koji posjeduje. Ali nikad ne bi uspio da ga Petal zavoli,
ako bi svake godine, ili tako nekako, nestajao u nekom dalekom kutku
svijeta, a pritom joj ne bi mogao reći ni kamo ide, ni koliko će dugo
izbivati. Osim toga, nije se mogao izlagati opasnosti da pogine upravo
sada, kad se ona počela navikavati na njega i voljeti ga.
Nedostajali su mu uzbuđenje, opasnost, uzbudljivost lova i osjećaj da
obavlja važan posao koji nitko drugi ne bi mogao tako dobro obaviti.
Međutim, odveć dugo su sve njegove emocionalne veze bile kratke i
prolazne, a otkako je izgubio Jane, osjećao je potrebu za barem
jednom osobom čija će ljubav biti trajna.
Dok je čekao, u sobu ude Gill. Ellis ustane. Njegova bivša žena
djelovala je svježe i sabrano u bijeloj ljetnoj haljini. On poljubi njezin
pruženi obraz.
- Kako si? - upita ga. - Kao i uvijek. Ti?
- Ja imam neopisivo puno posla. - Počela mu je zatim, prilično
podrobno, pričati i;to sve radi. Kao i obično, Ellis se isključi. Bila mu
je draga, ali smrtno dosadna. Čudno mu je bilo i pomisliti da je nekoć
njome bio oženjen. Međutim, ona je bila najljepša djevojka na
anglistici, a on je bio najpametniji dečko, a bila je 1967. godina,
vrijeme kad su svi pušili travu i kad se svašta moglo dogoditi,
naročito u Kaliforniji. Vjenčali su se u bijelim haljama, na kraju prve
godine studija, a netko je svirao Svadbeni marš na sitaru. Onda je
Ellis pao na ispitima i bio izbačen s koledža, a zatim je došao poziv za
vojsku i umjesto da pobjegne u Kanadu ili Švedsku, on je pokorno
otišao u regrutni ured, kao janje na klanje, što je iznenadilo svakoga
osim Gill jer je ona tada već bila svjesna toga da se njihov brak neće
održati i samo je čekala da vidi kako se Ellis kani izvući.
Ležao je u bolnici u Saigonu, gdje se oporavljao od rane u listu,
najčešće povrede pilota helikoptera, budući da je sjedalo pilota bilo
oklopljeno ali pod nije, kad je rastava postala pravomoćna. Netko mu
je bacio obavijest o tome na krevet dok je on bio u zahodu i on ju je tu
našao kad se vratio, zajedno s odličjem za hrabro držanje u borbi,
dvadeset petim po redu (tih su se dana medalje dijelile šakom i
kapom). Upravo sam saznao da sam rastavljen, rekao je, a vojnik u
 KIKA

susjednom krevetu mu je odgovorio: Oz6iljno? Hoćemo li se malo

kartati?
Ona mu ništa nije rekla za dijete. On je to otkrio nekoliko godina
kasnije, kad je već postao špijun i kad je za vježbu pokušao ući u trag
Gill te saznao da ona ima dijete, čije ime Petal nedvojbeno potječe iz
kasnih šezdesetih i muža po imenu Bernard, koji posjećuje jednog
specijalistu za liječenje steriliteta. Odluka da mu zataji Petal bila je
jedina stvarna podlost koju mu je Gill ikad napravila, pomisli Ellis,
iako ona još uvijek tvrdi da je to napravila za njegovo vlastito dobro.
Inzistirao je na tome da s vremena na vrijeme viđa Petal i postigao je
djevojčica prestane Bernarda zvati "tata". Ali nije pokušavao postati
sastavnim dijelom njihova obiteljskog života, barem ne do prošle
godine.
- Hoćeš li uzeti moja kola? - pitala je Gill. - Ako ti ne smeta.
- Naravno.
- Hvala. - Bilo mu je neugodno posuđivati od nje automobil, ali bi
putovanje kolima od Washingtona predugo trajalo, a nije želio često
unajmljivati kola na ovom području jer bi njegovi neprijatelji to
sigurno jednog dana otkrili u kartotekama agencija za iznajmljivanje
automobila ili podacima kompanija čije kreditne kartice posjeduje, a u
tom bi slučaju već bili na putu da otkriju Petal. Alternativa bi bila
koristiti drugi identitet svaki put kad unajmljuje auto, ali identiteti su
skupi i Agencija ih nije spremna pribavljati običnim službenicima. I
tako je posuđivao njezinu hondu ili bi se vozio taksijem.
Petal se vrati u sobu, s očetkanom plavom kosom koja joj je meko
padala s ramena. Ellis ustane.
- Ključevi su u kolima - dobaci Gill.
- Ti uskoči u kola. Ja ću odmah doći - Ellis reče Petal. Petal iziđe.
Zatim se obrati Gill: - Htio bih je pozvati u Washington preko
vikenda.
Gill je odgovorila ljubazno, ali odlučno:
i - Ako ona želi ići, naravno da može, ali ako ne želi, ja ju ' neću
prisiljavati.
Ellis kimne glavom.
- To je u redu. Doviđenja.
Odvezao je Petal u kineski restoran u Little Necku.
Voljela je kinesku kuhinju. Sad, kad je bila izvan kuće, malo
 KIKA

se opustila. Zahvalila je Ellisu za pjesmu koju joj je poslao za

rođendan.
- Nitko od mojih znanaca nije nikad dobio pjesmu za rođendan - rekla
je.
Nije bio siguran da li je to dobro ili loše.
- Nadam se da je to bolje od čestitke sa slikom slatke mačkice.
- Da. - Nasmijala se. - Sve moje prijateljice misle da si ti tako
romantičan. Nastavnica iz engleskoga me pitala da li si nekad nešto
objavio.
- Nikad nisam napisao nešto što bi bilo dovoljnu dobro da se objavi -
odgovori on. - Još uvijek ti se sviđa engleski?
- Puno više od matematike. Matematika mi je grozna. - Što sad radite
na engleskome? Neke drame'?
- Ne, ali ponekad čitamo pjesme. - Da li ti se neka posebno sviđa?
Ona se na trenutak zamisli.
- Sviđa mi se ona o sunovratima.
Ellis kimne glavom. - I meni.
- Zaboravila sam tko ju je napisao. - William Wordsworth.
- Ah da, točno. - Još neka?
- Ne, zapravo. Više volim muziku. Da li se tebi sviđa Michael
Jackson?
- Ne znam. Nisam siguran da sam čuo njegove pjesme.
- Strašno je sladak. - Ona se zahihoće. - Sve su moje prijateljice lude
za njim.
U njezinim godinama pripadnost grupi vršnjaka najvažnija je stvar u
životu.
- Volio bih jednom upoznati neke od tvojih prijatelja reče.
- Oh, tata - reče ona prijekorno. - Tebi se to ne bi svidjelo, to su samo
curice.
Osjećajući se blago odbačenim, Ellis se neko vrijeme posveti jelu.
Popio je čašu bijelog vina: ostale su mu navike koje je stekao u
Francuskoj.
Kad je završio s jelom, reče:
- Slušaj, nešto sam mislio. Zašto ti jedan vikend ne bi došla k meni u
goste? Let do Washingtona traje samo jedan sat, a mogli bismo se
lijepo provesti.
 KIKA

Izgledala je zatečena njegovim prijedlogom. - A što ima u

Washingtonu?
- Pa, mogli bismo razgledati Bijelu kuću, vidjeti gdje to žive naši
predsjednici. Pa onda, Washington ima nekoliko muzeja za koje kažu
da su najbolji na svijetu. Osim toga, nikad nisi vidjela moj stan. Imam
dvije spavaće sobe... - On zašuti. Vidio je da nju to ne zanima.
- Oh, tata, ne znam - reče ona. - Subotom i nedjeljom sam uvijek tako
zauzeta... zadaće, pa zabave, pa kupovanje, pa baletna škola i svašta...
Ellis sakrije razočaranje.
- Nemoj se zbog toga brinuti - reče. - Možda ćeš moći doći jednom
kad ne budeš toliko zauzeta.
- Da, jasno - reče ona s vidnim olakšanjem.
- Mogao bih kroz to vrijeme urediti ovu drugu spavaću sobu pa ti
onda možeš doći kad god hoćeš.
- OK.
- Kakvom bojom da oličim zidove? - Ne znam.
- Koju boju najviše voliš? - Mislim, ružičastu.
- Onda će soba biti ružičasta. - Ellis se prisili na smiješak. - Hajdemo.
U kolima, putem do kuće, pitala ga je da li bi imao nešto protiv toga
da si ona probuši uši.
- Ne znam - oprezno je odgovorio. - A što mama kaže na to?
- Ona je rekla da će mi dopustiti ako se ti s time složiš. Je li to Gill
rekla u želji da i njega uključi u tu odluku ili se samo htjela riješiti
odgovornosti?
- Moram reći da se meni ne sviđa ta ideja - reče Ellis. Možda si ipak
još malo premlada da počneš po sebi bušiti rupe zbog kićenja.
- Da li misliš da sam premlada da imam dečka?
Ellis je htio reći "da". Ona je njemu izgledala daleko premlada.
Međutim, nije ju mogao spriječiti da odraste.
- Dovoljno si odrasla da iziđe~ s nekim dječakom, ali još si premlada
za ozbiljno hodanje - reče. Krišom baci na nju pogled, da ulovi
njezinu reakciju. Lice joj je imalo podsmješljiv izraz. Možda oni to
više ne zovu "hodati za ozbiljno", pomisli.
Kad su stigli do kuće, na prilaznom je putu stajao parkiran Bernardov
ford. Ellis ostavi hondu iza nje;ga i ude s Petal u kuću. Bernard je bio
u dnevnoj sobi. Omalen rastom i vrlo kratko ošišane kose, očuh
njegove kćeri bio je dobroćudan čovjek, bez mrvice mašte. Petal ga je
 KIKA

oduševljeno pozdravila, bacila mu se oko vrata i izljubila ga. Bernard

je izgledao kao da mu je pomalo neugodno. Pozdravio je Ellisa
Lvrstim stiskom ruke, govoreći:
- Tamo dolje, u Washingtonu, još uvijek sve funkcionira kako treba?
- Kao i uvijek - odgovori Ellis. Oni su mislili da on radi za
ministarstvo vanjskih poslova, te da se njegov posao sastoji iz čitanja
francuskih novina i časopisa i pripremanja dnevnog izbora tekstova za
Francuski odsjek.
- Jesi li za pivo?
Ellisu se zapravo nije pilo pivo, ali je prihvatio jer nije želio ispasti
neljubazan. Bernard ode u kuhinju po pivo. On je bio upravitelj
kreditnog odsjeka u jednoj robnoj kući u centru New Yorka. Izgledalo
je da ga Petal voli i poštuje, a on se prema njoj odnosio s mnogo
nježnosti i ljubavi. On i Gill nisu imali druge djece: onaj specijalist
mu očito nije pomogao.
Bernard se vrati s dvije čaše piva i pruži jednu Ellisu.
- Ti sad idi i napiši zadaću - reče zatim djevojčici. - Tata će se doći
pozdraviti s tobom prije odlaska.
Ona ga ponovno poljubi i otrči. Kad se dovoljno udaljila da ga ne
može čuti, Bernard reče:
- Obično nije tako mazna. Kao da namjerno pretjerava kad si ti ovdje.
Ja to ne razumijem.
Ellisu je, naprotiv, sve bilo jasno, ali zasad još nije želio o tom
razmišljati.
- Ne brini zbog toga - reče. - Kako posao?
- Nije loše. Visoke kamate nisu djelovale onako kako smo se bojali.
Izgleda da su ljudi još uvijek voljni posuditi novac kako bi mogli
kupovati stvari, barem u New Yorku. Sjedne i otpije malo piva.
Ellis je oduvijek imao osjećaj da ga se Bernard 6zički boji. To se
očitovalo u načinu na koji je ovaj čovjek šetao po sobi, poput psa
kojemu zapravo nije dopušteno da bude u kući pa dobro pazi da
uvijek bude barem nekoliko centimetara izvan domašaja gazdine
noge.
Razgovarali su nekoliko minuta o ekonomiji; Ellis je popio pivo što je
brže mogao, zatim je ustao i oprostio se. Otišao je do podnožja stuba i
viknuo:
- Zbogom, Petal. Izišla je na vrh stuba.
 KIKA

- Smijem probušiti u~i?

- Mogu li još malo razmisliti? - odvrati on. - Jasno. Zdravo.
Gill siđe.
- Odvest ću te na aerodrom - reče. Ellis se iznenadi.
- Odlično. Hvala.
Kad su se izvezli na glavnu cestu, Gill reče:
- Rekla mi je da ne želi provesti vikend s tobom. - Tako je.
- Povrijedilo te, zar ne? - Zar se to vidi?
- Ja vidim. Ne zaboravi, bila sam udata za tebe. - Zastane. - Žao mi je,
Johne.
- Ja sam kriv. Nisam o svemu tome dovoljno razmišljao. Dok se ja
nisam pojavio, imala je mamicu, taticu i obiteljski dom, sve što jedno
dijete želi. Međutim, ja nisam samo suvišan. Svojom prisutnošću, ja
ugrožavam njezinu sreću. Ja sam uljez, ja remetim ravnotežu njezina
svijeta. Zato ona preda mnom grli Bernarda. Ona me s time ne želi
povrijediti. Ona to radi zato ~to se boji da bi mogla njega izgubiti. Ja
izazivam u njoj taj strah.
- Proći će je to - reče Gill. - Amerika je puna djece s dva tate.
- To nije nikakva isprika. Zajebao sam stvar i moram se s tim suočiti.
Ona ga ponovo iznenadi prijateljskim tapšanjem po koljenu.
- Nemoj si previše predbacivati - reče. - Ti jednostavno nisi stvoren za
brak. Znala sam to već mjesec dana nakon vjenčanja. Ti nisi želio
kuću, posao, život u predgrađu, djecu. Pomalo si čudan. Upravo sam
se zato u tebe zaljubila i upravo zato sam te tako spremno pustila da
odeš. Voljela sam te zato što si bio drukčiji, šašav, originalan,
uzbudljiv. Ti si pripravan učiniti bilo što. Ali nisi obiteljski čovjek.
Ellis je šutke sjedio dok je ona vozila i razmišljao o onome što mu je
rekla. To je bilo prijateljski rečeno i on joj je zbog toga bio duboko
zahvalan; ali da li je to stvarno tako? On misli da nije. Ja ne želim
kuću u predgrađu, mislio je, ali bih želio imati dom: možda neku vilu
u Maroku, ili potkrovlje u Greenwich Villageu, ili mansardu u Rimu.
Ja ne želim ženu koja će mi biti domaćica, koja će kuhati, čistiti,
odlaziti u trgovinu i pisati zapisnik na roditeljskim sastancima u školi;
ali bih želio imati drugaricu, nekoga s kim bih mogao razgovarati o
knjigama, o filmovima, o poeziji, nekoga s kim bih uvečer mogao
pričati. Čak bih volio imati i djecu, i odgojiti ih tako da ih zanima
nešto više od Michaela Jacksona.
 KIKA

Ništa od toga nije rekao Gill.

Ona ugasi motor i on shvati da se nalaze ispred terminala
kompanije Eastern Airlines. Pogleda na sat: osam i pedeset.
Ako požuri, još može stići na avion koji polijeće u devet sati. - Hvala
na vožnji - reče.
-Tebi treba žena koja bi bila slična tebi, neka srodna duša - reče Gill.
Ellis pomisli na Jane.
- Susreo sam jednu takvu, jednom. - I što se dogodilo?
- Udala se za jednog zgodnog liječnika. - Je li taj liječnik lud poput
tebe?
- Mislim da nije.
- Onda to neće dugo trajati. Kad se udala? - Prije otprilike godinu
dana.
- Ah. - Gill je vjerojatno izračunala kako se upravo nekako u to
vrijeme Ellis naglo počeo zanimati za svoju kćer, ali je bila toliko
pristojna da to ne kaže. - Poslušaj moj savjet - rekla je. - Provjeri što
je s njom.
Ellis iziđe iz auta.
- Nazvat ću te uskoro. - Zdravo.
On zalupi vrata i ona se odveze.
Ellis požuri u zgradu terminala. Uspio je ući u avion minutu-dvije
prije polijetanja. Kad je avion uzletio, on nade u džepu na naslonu
sjedala ispred sebe jedan novinski časopis i potraži izvještaj iz
Afganistana.
Pažljivo je pratio ratna zbivanja otkako je od Billa u Parizu saznao da
je Jane ostvarila svoju namjeru da ode tamo sa Jean-Pierreom. Rat u
Afganistanu nije više bio vijest za prvu stranu. Često bi prošao tjedan
ili dva, a da u novinama ne bi bilo ni riječi o tome. Međutim, sada kad
je prekinuto zimsko zatišje, u novinama se opet ponešto moglo naći,
barem jedanput tjedno.
Ovaj je časopis donio analizu ruske situacije u Afganistanu. Ellis
počne čitati s nepovjerenjem, jer je znao da mnoge takve članke u
časopisima lansira CIA: novinar bi dubio ekskluzivnu informaciju o
procjeni neke situacije na temelju izvještaja agenata, a zapravo bi
nesvjesno poslužio kao kanal za lansiranje dezinformacije, upućene
obavještajnoj službi druge zemlje pa bi tako reportaža koju bi taj
 KIKA

novinar napisao imala isto toliko veze s istinom, koliko i neki članaka
u Pravdi.
Međutim, ovaj članak nije djelovao kao dezinformacija. Javljao je o
gomilanju ruskih trupa i oružja, što je znak da se priprema velika
ljetna ofenziva. U Moskvi na ovo ljeto gledaju kao na odlučujuće:
moraju ove godine uništiti pokret otpora ili će biti prisiljeni da se na
neki način nagode s pobunjenicima. Ellisu se ovo činilo logičnim:
provjerit će još što javljaju agenti CIA-e iz Moskve, ali imao je
osjećaj da će se njihove procjene slagati sa zaključcima ovog
novinara.
Među ključnim područjima, koja će predstavljati glavne mete ruske
ofenzive, u članku je bila spomenuta dolina Panisher.
Ellis se sjeti da je Jean-Pierre govorio o Dolini pet lavova. U članku je
također bio spomenut Masud, vođa ustanika. Ellis se prisjeti da je
Jean-Pierre i o njemu govorio.
Gledao je kroz prozor, promatrajući sunce kako zalazi. Nema sumnje,
pomisli i osjeti grč straha, da će se Jane ovog ljeta naći u ozbiljnoj
opasnosti.
Ali to nije njegova briga. Sad je udata za drugoga. Uostalom, on tu
ionako ništa nije mogao učiniti.
Ponovo je svrnuo pogled na časopis, okrenuo stranicu i počeo čitati
članak o Salvadoru. Avion je brujeći letio prema Washingtonu. Na
zapadu je sunce zašlo za horizont i spustila se tama.
Allen Winderman je pozvao Ellisa Thalera na ručak u riblji restoran
na obali rijeke Potomac. Winderman je zakasnio pola sata. Bio je
tipičan vašingtonski maher: tamnosivo odijelo, bijela košulja,
prugasta kravata; gladak i opasan kao morski pas. Budući da je ručak
plaćala Bijela kuća, Ellis naruči jastoga i čašu bijelog vina.
Winderman je naručio mineralnu vodu perrier i salatu. Sve se u vezi s
Windermanom činilo prečvrsto i pretijesno: njegova kravata, cipele,
njegova satnica i njegova samokontrola.
Ellis je bio oprezan. Nije mogao odbiti poziv predsjednikova
pomoćnika, ali nije volio ovakve diskretne, neslužbene ručkove i nije
mu se sviđao Allen Winderman.
Winderman odmah prijeđe na stvar. - Potreban mi je vaš savjet -
počne. Ellis ga prekine.
 KIKA

- Prije svega, moram znati da li ste obavijestili Agenciju 0 ovom

našem sastanku. - Ako Bijela kuća možda planira neku tajnu akciju
mimo znanja CIA-e, Ellis s tim ne želi imati nikakve veze.
- Naravno - odgovori Winderman. - Što znate o Afganistanu?
Ellisa odjednom zazebe oko srca. Prije ili kasnije, u ovo će biti
uvučena Jane, pomisli. Oni naravno znaju za nju: ja to nisam tajio.
Rekao sam Billu u Parizu da je kanim pitati da se uda za mene. Poslije
sam nazvao Billa da saznam je li doista otišla u Afganistan. Sve je to
ušlo u moj dosje. Sad ovaj kučkin sin zna za nju i sprema se
upotrijebiti to svoje znanje.
- Znam vrlo malo - oprezno reče, a onda se sjeti jedne Kiplingove
strofe i izgovori je:
Kad si ranjen i ostavljen na visoravnima Afganistana, 1 kad žene iziđu
da te dokraja sasijeku,
Okreni se pušci i raznesi sebi mozak i pođi svom Bogu kao vojnik
Po prvi put mu se učini da je Windermanu neugodno.
- Nakon što ste dvije godine izigravali pjesnika, vjerojatno znate
mnogo stihova.
- Znaju ih Afganistanci - reče Ellis. - Svi su oni pjesnici, kao što su
Francuzi gurmani, a Velšani pjevači.
- Stvarno?
- Zato jer su nepismeni. Poezija je usmena umjetnička forma. -
Winderman je postajao vidljivo nestrpljiv: njegova satnica nije
predviđala vrijeme za poeziju. Ellis nastavi: Afganistanci su divlji,
žilavi, neobuzdani brđani koji još žive u plemenskom uređenju i jedva
da su izišli iz srednjeg vijeka. Navodno su kićeno uljudni, hrabri kao
lavovi i nemilosrdno okrutni. I njihova je zemlja divlja, spr3ena
sušom i gola. Što vi znate o njima?
- Afganistanci ne postoje - reče Winderman. - Postoj i šest milijuna
Paštuna na jugu, tri milijuna Tadžika na zapadu, milijun Uzbeka na
sjeveru i još dvanaestak narodnosti s manje od milijun pripadnika.
Suvremene granice njima malo znače: Tadžika ima u Sovjctskom
Savezu, a Paštuna u Pakistanu. Neki su od njih podijeljeni u plemena.
Oni su poput američkih Indijanac;a koji sebe nikad nisu smatrali
Amerikancima, nego Apašima, Vranama ili Siouxima. I u svakom su
trenu spremni pobiti se međusobno, kao što su spremni boriti se protiv
 KIKA

Rusa. Naš je problem kako da ujedinimo Apaše i Siouxe protiv

bljedolikih.
- Razumijem. - Ellis kimne glavom. U sebi se pitao: Kad će u sve to
uključiti Jane? Reče: - Znači, glavno je pitanje: Tko će biti Veliki
poglavica?
- To je lako. Ahmed Shah Masud, u dolini Panisher, daleko je
najsposobniji od svih gerilskih voda.

Dolina pet lavova. Što to smjeraš, gade ljigavi. Ellis se ispitljivo

zagleda u Windermanovo glatko izbrijano lice. Winderman je
hladnokrvno podnio njegovo zurenje. Ellis upita:
- Zbog čega je Masud tako izuzetan?
- Većina pobunjeničkih voda se zadovoljava da vladaju svojim
plemenima, ubiru poreze i brane vladinim predstavnicima pristup na
njihov teritorij. Masud čini više od toga. On izlazi iz svog planinskog
uporišta i napada. Unutar njegova domašaja nalaze se tri važne
strateške točke: Kabul, glavni grad Afganistana; tunel Salang na
jedinoj cesti koja vodi od Kabula do Sovjetskog Saveza; te Bagram,
najvažnija vojna zračna baza. On je na takvu položaju da može
nanijeti značajne štete, a to i čini. Osim toga, temeljito je proučio
umijeće gerilskog ratovanja. Čitao je Maova djela. On je vrlo
vjerojatno najbolji i najinteligentniji vojskovođa u zemlji. Povrh toga,
on raspolaže i financijskim sredstvima. U njegovoj je dolini rudnik
smaragda. Smaragdi se prodaju u Pakistanu, a Masud ubire deset
posto od svake prodaje i tim novcem oprema svoje borce. Dvadeset
osam mu je godina i posjeduje karizmatsku ličnost, ljudi ga
obožavaju. I napokon, on je Tadžik. Najbrojnija skupina su Paštuni,
koje svi ostali mrze i prema tome, vrhovni voda ne može nikako biti
Paštun. Tadžici su druga narodnost po brojnosti. Postoji šansa da bi ih
jedan Tadžik mogao ujediniti.
- A mi želimo pomoći da dođe do toga?
- Tako je. Što ustanici budu jači, to će više štete nanositi Rusima.
Osim toga, jedan značajan uspjeh američkih obavještajnih službi
dobro bi nam došao ove godine.
Windermanu i ljudima njegove vrste ništa ne znači što se Afganistanci
bore za slobodu, protiv brutalnog okupatora, pomisli Ellis. U
Washingtonu moral nije u modi: jedino je važna igra oko moći. Da se
 KIKA

Winderman slučajno rodio u Lenjingradu, umjesto u Los Angelesu,

opet bi bio jednako sretan, jednako uspješan i jednako moćan. I
primjenjivao bi istu taktiku boreći se na drugoj strani.
- Što vi zapravo hoćete od mene? - upita Ellis.
- Vaše znanje i iskustvo. Postoji li nekakav način na koji bi tajni agent
mogao pomoći ostvarivanju saveza između različitih afganistanskih
plemena.
- Pretpostavljam da postoji - reve Ellis. Uto su donijeli jelo i prekinuli
ga, te mu dali nekoliko trenutaka da razmisli - Trebalo bi biti moguće,
uz uvjet da postoji nešto što oni žele od nas, a pretpostavljam da bi to
moglo biti oružje.
- Tako je. - Winderman počne jesti, oklijevajući, poput čovjeka koji
ima čir na želucu. Između malih zalogaja salate reče: - Oni trenutno
kupuju oružje preko granice, u Pakistanu. Jedino što tamo mogu
dobiti su kopije engleskih, viktorijanskih pušaka, odnosno, čak ne
samu kopije, nego originalne primjerke, koji su stari sto godina i još
pucaju Usto još kradu kalašnjikove od mrtvih ruskih vojnika
Međutim, očajnički im je potrebno malo artiljerijsko oružje
protuavionski topovi i raketa zemlja-zrak koje se lansiraju i ruke,
kako bi mogli obarati avione i helikoptere.
- Jesmo li im mi voljni dati to oružje?
- Jesmo. Ali ne izravno. Željeli bismo prikriti naš angažiranje slanjem
oružja preko posrednika. Međutim, to nije nikakav problem. Možemo
upotrijebiti Saudijce za ta posao.
- U redu. - Ellis proguta zalogaj jastoga. Bio je izvrstan - Dopustite da
vam kažem što ja mislim da bi trebao biti po korak. U svakoj gerilskoj
skupini trebalo bi stvoriti jezgru onih koji poznaju i shvaćaju Masuda,
odnosno imaju u njega povjerenja. Te bi jezgre zatim postale odredi
za vezu koje komuniciraju s Masudom. Oni bi trebali postupno graditi
svoju ulogu: prvo bi započeli s razmjenom informacija, zatim bi prešli
na međusobnu suradnju i na kraju došli do usklađivanja planova za
borbu.
- Zvuči dobro - reče Winderman. - Kako bi se to moglo postići?
- Ja bih nagovorio Masuda da u Dolini pet lavova vodi program vojne
obuke. Svaka ustanička grupa poslala t nekoliko svojih mladih ratnika
da se neko vrijeme bore po Masudovim zapovjedništvom i nauče
metode koje njega čin tako uspješnim. Ako je on tako dobar
 KIKA

vojskovođa kao što kažete, onda bi ih on istodobno naučio da ga

poštuju i da mu vjeruju.
Winderman zamišljeno kimne glavom.
- To bi mogao biti prihvatljiv prijedlog za one plemenske vođe, koji bi
odbili svaki plan, ukoliko bi im nametao obavezu da slušaju
Masudove naredbe.
- Postoji li neki konkurentski voda, čija je suradnja bitna za sklapanja
bilo kakvog saveza?
- Da. Zapravo, dvojica. Jahan Kamil i Amal Azizi, obojica Paštuni.
- Onda bih ja poslao tamo jednog tajnog agenta, čiji bi zadatak bio
nagovoriti tu dvojicu da sjednu za stol s Masudom. Kad bi se taj agent
vratio s komadom papira, na kojem bi bila sva tri potpisa, poslali
bismo prvu pošiljku raketnih bacača. Daljnje bi pošiljke ovisile o
uspješnom odvijanju programa obuke.
Winderman spusti viljušku i zapali cigaretu. On sasvim sigurno ima
čir, pomisli Ellis. Winderman reče:
- Upravo sam tako nešto i ja imao na umu. - Ellis je vidio da on već
smišlja kako da to prikaže kao svoju ideju. Sutra će reći: Smislili smo
to za ručkom, a u izvještaju ~e napisati: Obavještajni stručnjaci
ocijenili su da je moj plan izvediv. Kakav je naš rizik?
Ellis razmisli.
-Ako bi Rusi uhvatili našeg agenta, mogli bi iz svega toga izvući
znatnu propagandnu korist. Njihov je problem trenutno u Afganistanu
ono što bi Bijela kuća definirala kao "problem imagea". Njihovi
saveznici medu zemljama Trećeg svijeta nevoljko gledaju na njihovu
invaziju na jednu malu, primitivnu zemlju. Naročito njihovi
muslimanski prijatelji pokazuju simpatije prema ustanicima. Međutim,
Rusi se pravdaju tvrdnjom da su takozvani ustanici obični banditi koje
financira i naoružava CIA. Oni bi bili presretni kad bi to mogli
dokazati hvatanjem pravog, živog agenta C1A-e usred Afganistana i
kad bi ga mogli izvesti pred sud. Pretpostavljam da bi nam to moglo
nanijeti velike štete u okvirima globalne politike.
- Kakvi su izgledi da bi Rusi mogli uhvatiti našeg čovjeka?
- Mršavi. Ako ne mogu uhvatiti Masuda, zašto bi onda bili u stanju
uhvatiti jednog tajnog agenta, poslanog da ! sastane s Masudom.
- Vrlo dobro. - Winderman ugasi cigaretu. - Želim da budete taj agent.
 KIKA

Ellis je bio zatečen. Shvati da je to trebao naslutiti, ali : bio odveć

udubio u teoretsko razmatranje problema.
- Ja se više ne bavim tim poslom - reče, ali mu je glas odjednom
zvučao promuklo i nije mogao a da ne pomisli. Vidjet ću Jane. Vidjet
ću Jane!
- Razgovarao sam telefonom s vašim šefom - reče Winderman. -
Njegovo je mišljenje da bi vas neki zadatak Afganistanu mogao
dovesti u napast da se vratite radu r terenu.
Znači, namjestili su mu klopku. Bijela kuća je željela postići nekakav
dramatičan uspjeh u Afganistanu i stoga : zatražila od CIA-e da im
pozajmi jednog svog agenta. CIA je željela da se Ellis vrati radu na
terenu, te je stoga rekla Bijeloj kući neka mu ponude ovaj posao,
budući da su znali i naslućivali da bi za njega mogućnost da se
ponovo sretne Jane bila gotovo neodoljiva.
Ellis nije podnosio da netko s njim manipulira. Ali je želio otići u
Dolinu pet lavova.
Šutnja se oduljila. Winderman nestrpljivo upita: - Hoćete li prihvatiti?
- Razmislit ću o tome - odgovori Ellis.
Ellisov otac tiho podrigne, ispriča se i reče: - Ovo je bilo odlično.
Ellis odgurne svoj tanjur s pitom od trešanja i tučenu
vrhnjem. Prvi put u životu morao je paziti na svoju težinu.
- Stvarno je odlično, mama, ali ja ne mogu više - reče ispričavajući se.
- Nitko više ne jede onako kako se nekad jelo - reče ona i ustane, te
počne raspremati stol. - To je zato što ljudi više nikud ne znaju otići
bez auta.
Otac odgurne stolicu.
- Moram pregledati neke račune.
- Ti još uvijek nemaš knjigovođu? - upita Ellis.
- Nitko ne vodi računa o tvom novcu bolje od tebe odgovori mu otac.
- Sam ćeš doći do toga, ako ikad budeš imao novaca. - On iziđe iz
blagovaonice i ode u svoju radnu sobu.
Ellis pomogne majci da raspremi stol. Njegova se obitelj preselila u
ovu kuću s četiri spavaće sobe u Teanecku, u državi New Jersey, kad
je Ellisu bilo trinaest godina, ali se on još uvijek sjećao te selidbe kao
da je bila jučer. Doslovce su godinama čekali da se usele. Njegov otac
je sagradio tu kuću, prvo sam, a kasnije uz pomoć radnika iz svog
rastućeg građevinskog poduzeća, ali uvijek samo u razdobljima izvan
 KIKA

građevinske sezone, ostavljajući rad na kući čim bi posao opet krenuo.

Kad su se napokon uselili, kuća zapravo još nije bila dovršena: nije
radilo grijanje, u kuhinji nije bilo nikakvog pokućstva i ništa još nije
bilo oličeno. Toplu vodu su dobili odmah drugi dan jer je mama
zaprijetila rastavom, ukoliko se to ne napravi. No, s vremenom je kuća
ipak dovršena pa su Ellis, njegova braća i njegove sestre imali svako
svoju sobu u kojoj je mogao odrasti. Mami i tati sada nije bila
potrebna tako velika kuća, ali se Ellis nadao da je neće prodati. Sve je
u toj kući bilo tako prisno i udobno.
Kad su napunili stroj za pranje suda, Ellis reče:
- Mama, sjećaš se onog mog kovčega koji sam ovdje ostavio kad sam
se vratio iz Azije?
- Naravno. Tamo je, u ormaru, u maloj spavaćoj sobi. - Hvala. Htio
bih nešto pogledati.
- Samo ti idi. Ja ću ovo završiti.
Ellis se uspne stubama do male spavaće sobe na vrhu kuće. Ta se soba
rijetko upotrebljavala pa je prostor oko uskog kreveta bio zatrpan
polomljenim stolicama, jednom starom sofom i kartonskim kutijama,
u kojima su bile dječje knjige i igračke. Ellis otvori ormar i izvuče
jedan mali, crni, plastični kovčežić. Položi ga na krevet, podesi
šifrirane bravice i podigne poklopac. Osjeti miris plijesni: kovčežić je
stajao zatvoren punih deset godina. Sve je bilo tu: odlikovanja; oba
metka koja su liječnici izvadili iz njega; priručnik z vojnike na fronti,
FM 5-31, s naslovom Minirane zamke fotografija na kojoj Ellis stoji
pokraj helikoptera, svog prvo hueyja, nasmijan, mladolik i (oh,
sranje!) mršav; bilješke Frankieja Amalfija: Kučkinom sinu koji mi je
ukrao nogu- šala, iza koje se skrivala velika hrabrost jer Ellis je
pažljivo razvezao Frankieju vezice i povukao čizmu, a s njom i pola
noge, koju je u koljenu prerezala elisa rotora; sat Jimmyj; Jonesa, čije
su se kazaljke zauvijek zaustavile na pola šest. Zadrži ga ti, sinko,
rekao mu je Jimmyjev otac kroz maglicu alkoholnih para, ti si mu bio
prijatelj, to je mnogo više od onog što sam ja bio Jimmyu; i dnevnik.
Listao je stranice. Dovoljno je bilo da pročita samo nekoliko riječi pa
da se sjeti cijelog tog dana, tjedna, bitke Dnevnik je započinjao vedro,
s osjećajem pustolovine i dosta zbunjeno, a zatim se postupno javljalo
razočaranje, ozbiljnost, melankolija, očajanje i na kraju, pomisao n
samoubojstvo. Srdite rečenice oživljavale su mu u sjećanje ratne
 KIKA

prizore: prokleti Arvini, ti vojnici Južnog Vijetanama, nisu uopće

htjeli izići iz helikoptera; ako toliko žele spas od komunizma, zašto se
onda ne bore? pa onda: Kapt. Johnson je, pretpostavljam, uvijek bio
guzica, ali kakva smrt - raznijet granatom koju je na njega bacio
vojnik iz njegove vlastite čete a zatim, malo dalje: Žene skrivaju
puške ispod sukanja, a djeca na grudima, ispod košulja, nose ručne
bombe i što bismo mi sad koji kurac, trebali napraviti -predati se?
Posljednje rečenice u dnevniku glasile su: Mi smo na krivoj strani, eto
što ne valja i ovome ratu. Mi smo loši momci. Zato klinci bježe od
regrutacije zato se Vijetnamci ne žele boriti; zato mi ubijamo žene i
djecu zato generali lažu političarima, i političari novinarima, novinari
javnosti. Njegova su razmišljanja nakon ovog postala odveć
buntovnička da bi ih stavio na papir, a osjećaj krivnje pretežak da bi
se mogao okajati riječima. Činilo mu se da ostatak života morati
utrošiti na ispravljanje zla koje je počinio u tom ratu. I danas, nakon
svih ovih godina, još uvijek mu se tako činilo. Kada zbroji sve ubojice
koje je otada strpao u zatvor, sve otmičare ljudi i aviona, sve
podmetače bombi koje je uhitio, sve to nije ništa u usporedbi s
tisućama metaka koje je ispalio i s tonama eksploziva koje je bacio na
Vijctnam, Laos i Kambodžu.
Znao je da je to potpuno iracionalno. Shvatio je to kad se vratio iz
Pariza i neko vrijeme razmišljao o tome kako mu je posao uništio
život. Tada je odlučio da više ne pokušava iskupiti grijehe Amerike.
Medulim, OVO... ovo je nešto drugo. Ovo je prilika da se bori za
malog čovjeka, da se bori protiv lažljivih generala, i mešetara moći, i
novinara kojima su nataknuli naočnjake. Štoviše, ovo nije samo
prilika da sudjeluje u borbi i dade svoj mali doprinos, nego i šansa da
stvarno dovede do promjene situacije: da promijeni tok rata,
izmijeni sudbinu jedne zemlje i uistinu značajno doprinese borbi za
slobodu.
A zatim, tu je i Jane.
Već i sama mogućnost da je opet vidi, probudila je u
njemu zapretenu strast. Još prije nekoliko dana mogao je misliti o njoj
i o opasnosti u kojoj se ona nalazi, te zatim potisnuti te misli iz glave i
okrenuti stranicu časopisa. Sad gotovo uopće nije mogao prestati
misliti na nju. Razmišljao je da li joj je kosa duga ili kratka, je li se
udebljala ili je smršavila, da li je zadovoljna svojim životom, da li je
 KIKA

Afganistanci vole i, najviše od svega, da li još uvijek voli Jean-

Pierrea? Poslušaj moj savjet, rekla mu je Gill; provjeri što je s njom.
Pametna stara Gill.
Na kraju pomisli na Petal. Pokušao sam, reče sam sebi; stvarno sam
pokušao i mislim da nisam napravio mnogo pogrešaka, ali moj je
pokušaj unaprijed bio osuđen na neuspjeh. Gill i Bernard pružaju joj
sve što je njoj potrebno. U njezinu životu nema mjesta za mene. Ona
je i bez mene sretna.
Ellis zatvori dnevnik i vrati ga u kovčežić. Zatim dohvati jednu malu,
jeftinu draguljarsku kutijicu. U njoj je bio par malih, zlatnih naušnica
s biserima. Žena, kojoj su te naušnice bile namijenjene, kosooka
djevojka s malim grudima koja ga je naučila da ništa nije tabu, nije
više živa - ubio ju je neki pijani vojnik u jednom baru u Saigonu, prije
nego što joj ih je dospio dati. On nije volio tu djevojku: samo mu je
bila drag i bio joj je zahvalan. Naušnice su trebale biti njegov
oproštajni poklon.
Ellis dohvati komad papira i izvuče olovku iz džep košulje. Razmislio
je malo i zatim napisao:

Za Petal
Da, možeš ih dati probušiti. S ljubavlju tata.

6.
Rijeka pet lavova nikad nije bita topla, ali se činila nekako manje
hladnom sada, u blagom večernjem zraku na kraju prašnjavog dana,
kad su žene sišle na rijeku, na onaj isključivo njihov djelić obale, da
se okupaju. Jane stisne zube i ude u rijeku zajedno s ostalim ženama,
podižući haljinu centimetar po centimetar kako je ulazila dublje u
vodu, sve dok nije stajala u vodi do pasa, a onda se počne prati: nakon
mnogo vježbe, uspjela je svladati specifičnu afganistansku vještinu
pranja od glave do pete, bez skidanja odjeće.
Kad je završila s pranjem, iziđe iz rijeke, drhteći od hladnoće i stane
blizu Zahare, koja je, uz mnogo pljuskanja i pljuvanja, prala kosu na
jednom mjestu uz obalu, gdje je rijeka tvorila mali zaton i istodobno
se dovikivala i šalila s ostalim ženama. Zahara još jednom zagnjuri
glavu u vodu, zatim posegne za ručnikom. Grabila je naokolo po
jednoj udubini u pjeskovitoj zemlji, ali ručnik nije bio tamo.
 KIKA

- Gdje je moj ručnik? - zavikala je. - Stavila sam ga u ovu rupu. Tko
ga je ukrao?
Jane dohvati ručnik koji je bio Zahari iza leda i reče: - Evo ti ga.
Stavila si ga u krivu rupu.
- To je rekla i mulina žena! - vikne Zahara, a sve žene zavrište od
smijeha.
Seoske su žene sada prihvatile Jane kao jednu od njih. Posljednji
ostaci suzdržanosti i opreza nestali su nakon rođenja Chantal, koje je
za njih, izgleda, bilo potvrda da je Jane žena, nimalo drugačija od bilo
koje druge žene. Razgovori žena na riječnoj obali bili su iznenađujuće
otvoreni možda zato što su djeca ostajala u selu, sa starijim sestrama
bakama, ali je vjerojatnije to bilo zbog Zahare. Njezin jak glas,
blistave oči i raskošan, grleni smijeh dominirali si skupinom kupačica.
Nema sumnje, njezino je ponašanje ovdje bilo još razuzdanije zbog
toga što je ostatak dana morala potiskivati svoju ličnost. Zahara je
voljela vulgarne šale, što Jane nikad nije primijetila kod drugih
Afganistanaca bilo muškaraca, bilo žena, a njezine prostačke
primjedbe dvosmislene šale često su otvarale put za ozbiljnu raspravu
Tako je i Jane katkad uspijevala pretvoriti večernje kupanje u
improvizirani sat zdravstvenog odgoja. Kontrola rađanja bila je
najpopularnija tema, iako je žene iz sela Banda višE zanimalo kako da
zanesu, nego kako da spriječe začeće Međutim, pokazivale su
stanovito razumijevanje za ideje koju je Jane pokušavala propagirati -
kako žena može bolje hraniti svoju djecu i bolje se o njima brinuti,
ako rada svake dvije godine, umjesto svakih dvanaest ili petnaest
mjeseci Jučer su razgovarale o menstrualnom ciklusu i pokazalo se da
afganistanske žene misle da su najplodniji dani neposredne prije i
poslije menstruacije. Jane im je objasnila da najpogodnije razdoblje
traje od dvanaestog do šesnaestog dana i one su to naizgled prihvatile,
ali se Jane nije mogla otresti dojma da one zapravo smatraju da ona
nema pravo, ali su previše pristojne da bi joj to rekle.
Danas su sve žene bile uzbuđene. Noćas je trebao stići konvoj iz
Pakistana. Muškarci će sa sobom donijeti sitne darove - svileni šal,
nekoliko marama i, narukvice od plastike kao i nadasve važno oružje,
municiju i eksploziv za borce.
Konvoj je vodio Zaharin muž, Ahmed Gul, jedan od sinova stare
primalje i Zahara je bila vidljivo uzbuđena što će ga uskoro opet
 KIKA

vidjeti. Kad su njih dvoje bili zajedno, izgledali su kao svi ostali
afganistanski parovi: ona bi bila šutljiva i pokorna, a on nehajno
bahat. Međutim, Jane je po načinu na koji su se gledali znala da se oni
vole; a po Zaharinom slobodnom načinu izražavanju bilo je jasno da
se tu radi c naglašeno tjelesnoj ljubavi. Danas je Zahara bila gotovo
izvan sebe od žudnje; trljala je kosu upravo mahnitom, pomamnom
energijom. Jane je suosjećala s njom: ponekad se i ona sama tako
osjećala. Nema sumnje, njih dvije su upravo zato postale prijateljice
jer su jedna u drugoj prepoznale srodnu dušu.
Čim je izišla iz vode, koža joj se u hipu osušila u toplom zraku koji je
mirisao po prašini. Bila je sredina ljeta i svaki je dan bio dug, suh i
vruć. Lijepo vrijeme će potrajati još mjesec ili dva, a onda će, sve do
idućeg ljeta, opet biti jako hladno.
Zaharu je još uvijek zanimala jučerašnja tema razgovora. Prekinula je
načas trljanje kose ručnikom i rekla:
- Neka kaže tko što hoće, ali ako hoćeš zanijeti, jedini ti je siguran
način da one stvari radiš svaki dan.
Halima, mrgodna, tamnooka žena Mohammeda Khana, odmah se
složila s njom.
-A tko ne želi zanijeti, jedini mu je siguran način da nikad ne radi one
stvari. - Halima je imala četvoro djece, ali samo jednog sina, Musu, i
veoma se razočarala kad je čula da Jane ne zna nikakav način pomoću
kojeg bi se mogli poboljšati izgledi neke žene da rodi muško dijete.
Zahara reče:
- Ali što da kažeš mužu kad ti se vrati kući nakon šest tjedana
putovanja s konvojem?
Jane dobaci:
- Budi kao mulina žena i stavi ga u krivu rupu.
Zahara prasne u grohotan smijeh. Jane se nasmiješi. Tu
kontracepcijsku tehniku nisu spomenuli na ubrzanom medicinskom
kursu u Parizu, ali moderne metode očito neće ovamo stići još mnogo
godina, prema tome, dobro će doći i tradicionalna sredstva,
potpomognuta, možda, s malo obrazovanja.
Razgovor je prešao na žetvu. Dolina je bila ustalasano more zlatne
pšenice i brkatog ječma, ali velik dio toga će istrunuti na poljima jer
mladi su muškarci najveći dio vremena provodili u borbi, a starijima
je bilo teško obavljati žetvene radove po mjesečini. Krajem ljeta
 KIKA

obitelji će zbrojiti vreće brašna i košare sušenog voća, pobrojati

kokoši i koze, izbrojati ono malo ušteđevine, te razmisliti o
nadolazećoj zimi bez dovoljno jaja i mesa, nagađajući koliko će ove
zime porasti cijena riži i jogurtu pa će neki od njih pokupiti nekoliko
najdragocjenijih stvari i uputiti se na dugo putovanje preko planina do
izbjegličkih logora u Pakistanu, da tamo, poput seoskog trgovca,
pokušaju zasnovati svoj novi dom, zajedno s milijunima drugih
Afganistanaca.
Jane se bojala da će Rusi tu evakuaciju pretvoriti u svoju politiku,
naime da će, budući da nisu u stanju pobijediti gerilu, pokušati razoriti
zajednice u kojima gerilci žive, kao što su to Amerikanci učinili u
Vijetnamu, uništavajući "tepihom" bombi cijela područja zemlje, pa
da će tako i Dolina pet lavova postati nenastanjenom pustoši, a
Mohammed i Zahara i Rabia će se morati pridružiti izbjeglicama u
logorima, ljudima bez domova, bez statusa i bez cilja. Ustanici se ne
bi mogli oprijeti jednom masovnom napadu u stilu blickriga, jer
praktički nisu imali protuavionskog naoružanja.
Počelo se smrkavati. Žene su polako kretale prema selu. Jane je
hodala pokraj Zahare, slušajući s pola uha razgovor žena i
razmišljajući o Chantal. Njezini osjećaji u vezi s djetetom prošli su
kroz nekoliko faza. Neposredno nakon poroda, izmiješani osjećaji
olakšanja, likovanja i radosti što je donijela na svijet živo i savršeno
zdravo dijete, izazvali su kod nje jak osjećaj ushita. Kad je nastupila
reakcija, osjetila se duboko nesretnom. Nije se snalazila s djetetom, a
suprotno onom što ljudi govore, nije se u njoj probudilo nikakvo
instinktivno znanje. Dijete ju je plašilo. Nije osjetila nikakvu provalu
majčinske ljubavi. Ali su je zato mučili čudni, zastrašujući snovi i
opsjedale su je sulude misli o djetetovoj smrti. Vidjela bi kako joj
dijete ispada iz ruku u nabujalu rijeku, kako gine od bombe ili bi
zamišljala kako ga noću odnosi planinski tigar. Još uvijek nije Jean-
Pierreu ništa rekla o tim svojim opsesijama, iz straha da će on
pomisliti da je luda.
Došlo je do razmirica između nje i njezine primalje, Rabije Gul. Rabia
joj je rekla da žena ne smije prva tri dana dojiti dijete jer to, što tada
izlazi iz dojki, nije mlijeko. Jane je zaključila da bi bilo smiješno tako
nešto vjerovati: priroda nikad ne bi odredila da dojke rodilje luče
nešto što škodi novorođenom djetetu, te je jednostavno ignorirala
 KIKA

staričin savjet. Rabia joj je također rekla da se dijete ne smije prati

četrdeset dana, ali je ona kupala Chantal svaki dan. Onda se Jane
naljutila jer je uhvatila Rabiju kako djetetu gura u usta svoj smeđi,
smežurani prst umočen u smjesu od maslaca i šećera. Idućeg dana
Rabia je otišla pomagati nekoj drugoj rodilji pa je poslala jednu od
svojih mnogobrojnih unučica, trinaestogodišnju Faru, da pomogne
Jane. To je bilo mnogo bolje rješenje. Fara nije imala nikakvih
predrasuda u vezi s njegom dojenčadi i radila je ono što bi joj se reklo
da napravi. Nije tražila nikakvu plaću: radila je za hranu, koja je ovdje
bila mnogo bolja nego u kući njezinih roditelja, i za povlasticu da
nauči brinuti o djetetu i tako se pripremi za vlastitu udaju koja ju je
vjerojatno čekala već kroz godinu-dvije. Jane je također mislila da
Rabia možda priprema Faru za buduću babicu, u kojem slučaju bi
djevojci bilo od velike koristi što je pomagala njegovati dijete jedne
zapadnjačke žene.
Sad, kad mu se Rabia maknula s puta, Jean-Pierre je došao na svoje.
Bio je nježan, ali siguran sa Chantal, te obazriv i pun ljubavi prema
Jane. Štoviše, on je predložio, i to prilično odlučno, da se djevojčici
počne noću davati prokuhano kozje mlijeko, te se potrudio da od
svojih medicinskih potrepština improvizira bočicu za hranjenje, kako
bi noću on mogao ustajati da je nahrani. Jane bi se, naravno, svaki put
probudila kad bi Chantal zaplakala i ostajala bi budna dok ju je Jean-
Pierre hranio, ali to je ipak bilo mnogo manje zamorno pa se napokon
oslobodila onog deprimirajućeg osjećaja krajnje, očajničke
iscrpljenosti.
Konačno je, premda je još uvijek bila napeta i nesigurna, otkrila u sebi
strpljivost, vrlinu koju ranije nikad nije posjedovala i mada to nije bilo
ono duboko instinktivno znanje i sigurnost kojima se bila nadala, ipak
joj je pomagalo da se staloženije suočava sa svakodnevnim
problemima. Evo i sad, shvatila je, provela je gotovo cijeli sat daleko
od Chantal, a da se nijednom nije zabrinula.
Stigle su do skupine kuća koje su predstavljale središte sela i žene su,
jedna po jedna, nestajale iza zidova svojih dvorišta. Jane rastjera jato
kokošaka i odgura u stranu mršavu kravu, kako bi ušla u svoju kuću.
Unutra zatekne Faru kako uz upaljenu svjetiljku tiho pjevuši
djevojčici, Chantal je bila budna i imala je široko otvorene oči,
očigledno očarana djevojčinim pjevanjem. Bila je to uspavanka, s
 KIKA

jednostavnim riječima i složenom, orijentalnom melodijom. Ona je

tako lijepo dijete, pomisli Jane, s tim debeljuškastim obrazima,
sićušnim nosićem i plavim, plavim očima.
Jane pošalje Faru da pripravi čaj. Djevojka je bila strahovito stidljiva i
došla je s mnogo straha raditi za ove strance, ali je njezina nervoza
polako nestajala, a početna strepnja pred Jane postupno je prelazila u
odanost punu obožavanja.
Nekoliko minuta kasnije u kuću je ušao Jean-Pierre. Na uprljanim,
vrećastim pamučnim hlačama i košulji bilo je mrlja osušene krvi, a
dugačka smeđa kosa i tamna brada bile su pune prašine. Izgledao je
umorno. Cijeli je dan proveo u Khenju, jednom selu na južnom kraju
Doline, udaljenom šesnaest kilometara od Bande, gdje je liječio
preživjele nakon nedavnog bombardiranja. Jane se protegne na prste
da ga poljubi.
- Kako je bilo? - upita ga na francuskome.
- Gadno. - Kratko je stisne uza se, zatim ode i nagne se nad Chantal. -
Zdravo, malena. - Nasmiješi se, a Chantal zaguguče.
- Što se dogodilo? - upita Jane.
- Radilo se o jednoj obitelji, čija je kuća bila izvan sela
pa su mislili da su sigurni. - Jean-Pierre slegne ramenima. -
Onda su donijeli gerilce ranjene u jednom okršaju još dalje
prema jugu. Zato sam toliko zakasnio. - Jean-Pierre se spusti na
jastuke. - Ima li čaja?
- Sad će ga donijeti - reče Jane. - Kakav je to bio okršaj? On zatvori
oči.
- Uobičajena priča. Vojska je došla u helikopterima i upala u jedno
selo iz razloga koje samo oni znaju. Seljani su pobjegli. Muškarci su
se pregrupirali, pozvali pojačanje i počeli pucati po Rusima s okolnih
brda. Obje su strane pretrpjele gubitke. Gerilci su na kraju ostali bez
municije pa su se povukli.
Jane kimne. Bilo joj je žao Jean-Pierrea: mora biti deprimirajuće
previjati žrtve besmislene bitke. Banda nikad nije bila napadnuta, ali
je ona živjela u stalnom strahu; progonile su je slike sebe kako trči,
trči, sa Chantal u naručju, dok helikopteri vitlaju zrak iznad njezine
glave, a meci iz strojnica tupo udaraju o prašnjavo tlo ispred njezinih
nogu.
 KIKA

Fara ude s loncem zelenog čaja, nekoliko lepinja koje su ovdje zvali
nan i glinenom posudom punom svježeg maslaca. Jane i Jean-Pierre
počnu jesti. Maslac je bio rijetka poslastica. Inače su obično svoj
večernji nan umakali u jogurt, skutu ili ulje. U podne su obično jeli
rižu s umakom, u kojem je katkad bilo malo mesa. Jednom tjedno jeli
su kokošje ili kozje meso. Jane je još uvijek jela za dvoje i dopuštala
si je luksuz da svakog dana pojede još i jedno jaje. U to doba godine
bilo je u obilju svježeg voća za desert: marelica, šljiva, jabuka i
doslovce, na vreće murvi. Jane je prijala takva ishrana i osjećala se
vrlo zdravo, mada bi većina Engleza to smatralo gladovanjem, a neki
Francuzi razlogom za samoubojstvo. Ona se nasmiješi mužu.
- Hoćeš li još malo umaka bernaise uz tvoj biftek?
- Ne, hvala. - On joj pruži svoju šalicu. - Možda samo još kapljicu
ovog Chaceau Cheval-Blanca. - Jane mu ulije čaja, a on se počne
pretvarati kao da kuša vino, premećući čaj po ustima i grgljajući. -
Berba 1962. uglavnom je podcijenjena jer je uslijedila nakon
nezaboravne 1961, ali ja sam oduvijek smatrao da relativna srdačnost
i besprijekorne manire vina tog godišta pružaju isto toliko
zadovoljstva, koliko i savršena elegancija koja svojom strogošću
odlikuje umišljene predstavnike prethodne berbe.
Jane se nasmiješi. Jean-Pierre se očigledno bolje osjećao.
Chantal zaplače i Jane osjeti trenutnu reakciju u svojim
grudima. Podigne djevojčicu i počne je hraniti. Jean-Pierre je nastavio
jesti.
- Ostavi malo maslaca za Faru - reče Jane.
- Jasno. - On iznese ostatke večere u dvorište i vrati se sa zdjelom
punom murvi. Jane je jela murve dok je Chantal sisala. Djevojčica je
ubrzo zaspala, ali je Jane već znala da će se za nekoliko minuta
probuditi i opet htjeti jesti.
Jean-Pierre odgurne zdjelu od sebe i reče: - Danas su mi se opet žalili
na tebe.
- Tko? - oštro upita Jane.

Jean-Pierre je izgledao kao da se ograđuje od svega, ali u isti mah i

tvrdoglavo.
- Mohammed Khan.
- Ali nije govorio za sebe? - Možda nije.
 KIKA

- Što je rekao?
- Da ti učiš žene iz sela kako da budu jalove.
Jane uzdahne. Nije je ljutila samo glupost ovdašnjih muškaraca, nego
i susretljivost s kojom je Jean-Pierre primao njihove pritužbe. Ona je
htjela da je on brani, a ne da se solidarizira s njezinim optužiteljima.
- Naravno, iza toga stoji Abdullah Karim - reče. Mulina je žena često
bila na riječi i bez sumnje je izvještavala muža o svemu što je tamo
čula.
- Možda ćeš morati prestati s tim - reče Jean-Pierre.
- S čime to? - Primijetila je kako joj je glas opasno zazvučao.
- S podučavanjem žena kako da izbjegnu trudnoću.
To nije bio točan opis onoga što je Jane pokušavala naučiti seoske
žene, ali se Jane nije željela braniti, ni ispričavati.
- Zašto bih prekinula? - upitala je.
- Zato što to stvara teškoće - odgovori Jean-Pierre strpljivim tonom
koji ju je još više razdražio. - Ako ozbiljno uvrijedimo mulu, možda
ćemo morati otići iz Afganistana. Što je još važnije, to bi organizaciju
Medecins pour la Liberte dovelo na loš glas i ustanici bi mogli odbiti
da prime druge liječnike. Ovo je za njih sveti rat, shvaćaš? Duhovno
zdravlje je za njih važnije od fizičkog. Mogu odlučiti da im nismo
potrebni.
Postojale su i druge organizacije koje su slale mlade, idealistički
nastrojene francuske liječnike u Afganistan, međutim Jane to nije
rekla. Samo je hladno odgovorila:
- Morat ćemo prihvatiti taj rizik.
- Je li? - reče on. Vidjela je da ga počinje hvatati srdžba. - A za~to
bismo morali?
- Zato što zapravo postoji samo jedna stvar od trajne vrijednosti koju
mi možemo dati ovim ljudima, a to je informacija. Sve je to lijepo i
krasno, liječiti im rane i davati im lijekove da ubiju bacile, ali oni
nikad neće imati dovoljno liječnika, ni dovoljno lijekova. Ako im
ucijepimo temeljne pojmove o ishrani, higijeni i zdravstvenoj
preventivi, možemo trajno poboljšati njihovo zdravstveno stanje.
Bolje da uvrijedimo Abudllaha, nego da odustanemo od toga.
- Ipak, bilo bi mi draže da ga nisi učinila neprijateljem.
- On me udario štapom! - bijesno vikne Jane. Chantal se
rasplače. Jane se na silu svlada. Umirila je Chantal, ljuljuškajući je
 KIKA

trenutak u naručju, a zatim joj je opet dala da sisa. Zar Jean-Pierre ne

shvaća koliko je kukavičko njegovo držanje? Kako može dopustiti da
ga zaplaši prijetnja protjerivanja iz ove bijedne zemlje? Jane uzdahne.
Chantal okrene glavu od dojke i nezadovoljno zakenjka. Prije nego
što su mogli nastaviti s prepirkom, izvana se začuje udaljena vika.
Jean-Pierre se namršti, osluškujući, zatim ustane. U njihovu dvorištu
čuo se neki muški glas. Jean-Pierre dohvati šal i prebaci ga Jane preko
ramena. Ona preklopi krajeve šala pred grudima. To je bio
kompromis: šal ju nije dovoljno pokrivao, po afganistanskim
mjerilima, ali je ona kategorički odbila bježati navrat-nanos iz kuće
kao kakav građanin drugog reda, svaki put kad neki muškarac naiđe
dok ona doji dijete, a kome to ne odgovara, objavila je, neka ne dolazi
doktoru u kuću.
Jean-Pierre dovikne na dariju: - Uđite.
Bio je to Mohammed Khan. Jane je bila u pravom raspoloženju da mu
istrese u lice ono što misli o njemu i ostalim muškarcima u selu, ali se
suzdržala kad je vidjela napetost na njegovu plemenitom licu. Ovaj
put jedva ju je pogledao.
- Napali su konvoj iz zasjede - reče Mohammed bez ikakva uvoda. -
Izgubili smo dvadeset sedam boraca, i svu robu.
Jane zatvori oči, potresena. Ona je doputovala u Dolinu pet lavova s
jednim takvim konvojem i nije mogla spriječiti da joj se sad pred
očima ne ukaže slika napada: mjesečinom obasjana kolona
tamnoputih muškaraca i mršavih konja, razvučena u nepravilnu liniju
na uskom, kamenitom putu kroz sjenoviti klanac; lepet helikopterskih
elisa u naglom krešendu; svjetlosne rakete, granate, mitraljeska vatra;
panika u konvoju dok ljudi pokušavaju naći zaklon na golim,
stjenovitim planinskim kosama; uzaludni pucnjevi ispaljeni na
neranjive helikoptere i, na kraju, vika ranjenih i krici umirućih.
Odjednom se sjeti Zahare: njezin muž je bio s konvojem. - Što... što je
s Ahmedom Gulom?
- Živ je.
- Oh, hvala Bogu - uzdahne Jane. - Ali je ranjen.
- Tko je poginuo od ljudi iz ovog sela.
- Nitko. Imali smo sreće. Moj brat Matullah se sretno vratio, a isto
tako i mulin brat, Alishan Karim. Još trojica iz našeg sela su medu
preživjelima, dvojica od njih su ranjena.
 KIKA

- Odmah ću doći - reče Jean-Pierre. On iziđe u prednju sobu, onu koja

je nekoć bila trgovina, zatim ambulanta, a sad je služila kao skladište
medicinskih zaliha.
Jane spusti Chantal u improviziranu kolijevku u uglu sobe i žurno se
zakopča. Jean-Pierreu će vjerojatno biti potrebna njezina pomoć, a
ukoliko njemu ne bude potrebna, Zahari će sigurno trebati malo
prijateljske utjehe.
- Više gotovo uopće nemamo municije - napomene Mohammed.
Jane nije mnogo žalila zbog toga. Rat joj je bio odvratan i sigurno se
neće rasplakati ako ustanici budu primorani da neko vrijeme prestanu
ubijati jadne sedamnaestogodišnje ruske vojnike, bolesne od čežnje za
domom.
Mohammed nastavi:
- Izgubili smo četiri konvoja u godinu dana. Samo su tri uspjela proći.
- Kako Rusima uspijeva da ih otkriju? - upita Jane. Jean-Pierre, koji je
slušao razgovor iz druge sobe, dobaci kroz otvorena vrata.
- Sigurno su pojačali nadzor nad prijevojima iz helikoptera koji se
nisko spuštaju, ili čak pomoću fotografija sa satelita.
Mohammed zatrese glavom. - Paštuni nas izdaju.
Jane pomisli da je to sasvim moguće. U selima kroz koje su oni
prolazili, ljudi su ponekad u konvojima vidjeli jedino magnet koji će
privući Ruse i stoga nije bilo teško zamisliti da bi neki seljani
pokušali kupiti vlastitu sigurnost izdajom pozicije konvoja, iako joj
nije bilo sasvim jasno kako su te podatke javljali Rusima.
Sjetila se onoga što je njoj trebao donijeti napadnuti konvoj. Tražila je
antibiotike, igle za injekcije i što više sterilnih zavoja. Jean-Pierre je
također ispisao dugački popis lijekova. Organizacija Medecins pour la
Liberte imala je svog čovjeka za vezu u Peshawaru, gradu u
sjeverozapadnom Pakistanu gdje su gerilci kupovali oružje. On je
neke od osnovnih stvari možda uspio nabaviti u Peshawaru, ali je za
lijekove sigurno morao javiti da mu ih avionom pošalju iz Zapadne
Evrope. Kakva šteta. Moglo bi potrajati i više mjeseci dok stigne
iduća pošiljka. U njezinim očima to je bio mnogo veći gubitak od
gubitka municije.
Jean-Pierre se vrati u sobu s liječničkom torbom u rukama. Njih troje
iziđu u dvorište. Već je bio mrak. Jane zastane da kaže Fari neka
djetetu promijeni pelene, a zatim požuri za dvojicom muškaraca.
 KIKA

Dostigla ih je kad su već bili blizu džamije. To nije bila neka

impresivna zgrada. Nigdje na njoj nije bilo onih raskošnih boja i
prekrasnih ornamenata poznatih iz luksuznih monografija o islamskoj
umjetnost. Bila je to otvorena građevina, bez vanjskih zidova, s
krovom oslonjenim na kamene stupove i po mišljenju Jane, izgledala
je kao malo bolje autobusno stajalište, ili možda, kao veranda neke
ruševne kolonijalne palače. Nadsvođeni hodnik vodio je kroz sredinu
zgrade do zidom ograđenog unutrašnjeg dvorišta. Seljani se nisu
prema toj zgradi odnosili s naročitim poštovanjem. To je bilo mjesto
gdje su obavljali molitvu, ali im je ujedno služilo i kao dvorana za
sastanke, tržnica, škola i konačište. A noćas će poslužiti kao bolnica.
Uljne svjetiljke, obješene o kuke na kamenim stupovima, osvjetljavale
su džamiju nalik na verandu. Seljani su bili okupljeni u gomilu lijevo
od središnjeg prolaza. Svi su potišteno šutjeli, čuli su se samo tihi
jecaji žena i dva muška glasa: jedan je postavljao pitanja, a drugi
odgovarao. Gomila se razdvoji da propusti Jean-Pierrea, Mohammeda
i Jane.
Šestorica preživjelih iz napadnutog konvoja bili su šćućureni u
zasebnu grupu na podu od nabijene zemlje Trojicu koji nisu bili
ranjeni, čučali su prljavi, potišteni iscrpljeni, još uvijek s okruglim
chirrali kapicama na glavi Jane prepozna Matullaha Khana, mlade
izdanje svog bran Mohammeda, i Alishana Karima, vitkijeg od svog
brata, mule ali jednako podmukla izgleda. Dva su ranjenika sjedila n~
podu, leđima oslonjeni o zid - jedan s prljavim, krvlju na. topljenim
zavojem oko glave, a drugi s rukom u improviziranom povoju.
Obojica su joj bili nepoznati. Automatski je ocijenila težinu njihovih
ozljeda: ovako, na prvi pogled činilo se da nisu teško ranjeni.
Treći ranjenik, Ahmed Gul, ležao je ispružen na nosilima
napravljenim od dva štapa i pokrivača. Oči su mu bile zatvorene, a
lice sivo poput pepela. Njegova žena, Zahara čučala je iza njega i
držala mu glavu u svom krilu, milujući ga po kosi i tiho plačući. Jane
nije mogla vidjeti njegove rane, al: je odmah znala da moraju biti
ozbiljne.
Jean-Pierre naredi da mu donesu jedan stol, vruće vode i ručnike,
zatim klekne pokraj Ahmeda. Nekoliko sekundi kasnije, podigne
glavu, pogleda ostalu petoricu gerilaca i upita na dariju:
- Je li ranjen u nekoj eksploziji?
 KIKA

- Helikopteri su imali rakete - odgovori jedan od trojice neozlijeđenih.

- Jedna je eksplodirala pokraj njega. Jean-Pierre prijeđe na francuski i
reče Jane:
- U lošem je stanju. Pravo je čudo da je preživio transport.
Jane ugleda osušenu krv na Ahmedovoj bradi: pljuvao je krv, a to je
znak unutarnjih povreda.
Zahara se molećivo zagleda u Jane. - Kako je? - upita.
- Žao mi je, prijateljice - odgovori joj Jane, što je mogla nježnije. -
Loše je.
Zahara rezignirano kimne glavom: ona je to i sama znala, ali sad, kad
je Jane to potvrdila, lijepo joj se lice iznova oblilo suzama.
Jean-Pierre zamoli Jane:
- Pogledaj ti ostale, a ja ću preuzeti Ahmeda. Ne bih htio izgubiti ni
trenutka.
Jane pregleda drugu dvojicu ranjenih.
- Ova rana na glavi je samo ogrebotina - reče malo kasnije.
- Ti to preuzmi - reče Jean-Pierre. On je nadgledao ljude koji su
prenosili Ahmeda na stol.
Jane pogleda čovjeka s rukom u povezu. Njegova je ozljeda bila
ozbiljnija: činilo se da je metak smrskao kost.
- Ovo je moralo boljeti - reče mu na dariju. On se naceri i kimne
glavom. Ovi su ljudi izgleda napravljeni od željeza. Metak je slomio
kost - reče Jean-Pierreu.
Jean-Pierre nije skrenuo pogled s Ahmeda.
- Daj mu lokalnu anesteziju, očisti ranu, povadi komadiće i stavi ruku
u čisti povez. Kasnije ćemo namjestiti kost.
Jane počne pripremati injekciju. Kad Jean-Pierreu zatreba njezina
pomoć, pozvat će je. činilo se da će ovo biti duga noć.
Ahmed je izdahnuo nekoliko minuta poslije ponoći i Jean-Pierre se
umalo nije rasplakao, ne od tuge, jer on je Ahmeda jedva poznavao,
nego od bespomoćnog bijesa jer je znao da bi mu uspio spasiti život
da je imao anesteziologa, električnu struju i operacionu dvoranu.
Pokrio je mrtvom čovjeku lice i pogledao njegovu ženu, koja je tu
satima, ne mičući se, stajala i gledala.
- Žao mi je - reče joj. Ona kimne glavom. Bilo mu je drago što je tako
mirna. Ponekad bi ga optužili da nije pokušao sve što može: oni su,
izgleda, mislili da on toliko mnogo zna, da nema stvari koju ne bi
 KIKA

mogao izliječiti i njemu bi tada došla želja da zaviče na njih Ja nisam

Bog, ali ovaj je, izgleda, shvaćala.
Okrene se od mrtvog tijela. Bio je umoran do srži u kostima. Cijeli
dan je krpao raskomadana tijela, ali mu je ovo bio jedini kojega je
izgubio. Ljudi koji su ga gledali kako radi uglavnom rodbina umrlog,
priđu sada stolu da pripreme tijelo za ukop. Udovica počne naricati i
Jane je odvede u stranu.
Jean-Pierre osjeti nečiju ruku na ramenu. Okrene se i ugleda
Mohammeda, gerilskog vodu koji organizira konvoje, Prožme ga
osjećaj krivnje.
- Allah je tako htio - reče Mohammed.
Jean-Pierre kimne. Mohammed izvadi iz džepa kutiju
pakistanskih cigareta i zapali. Jean-Pierre pokupi svoje instrumente i
stavi ih u torbu. Ne gledajući Mohammeda, upita: - Što ćete sada?
- Poslat ćemo odmah novi konvoj - reče Mohammed. Moramo
dobaviti municiju.
Jean-Pierre se odmah razbudi, usprkos umoru. - Hoćeš li pogledati
karte?
- Da.
Jean-Pierre zatvori torbu i njih dvojica iziđu iz džamije. Zvijezde su
im rasvjetljavale put kroz selo do trgovčeve kuće. U dnevnoj sobi
nadu Faru kako spava na ćilimu pokraj Chantaline kolijevke.
Djevojka se odmah probudi i ustane.
- Možeš sada otići kući - reče joj Jean-Pierre. Ona bez riječi iziđe.
Jean-Pierre spusti svoj u liječničku torbu na pod, podigne pažljivo
kolijevku i odnese je u spavaću sobu. Chantal je nastavila spavati, sve
dok nije spustio kolijevku na pod, a onda je počela plakati.
- Što ti je sad? - promrmlja. Zatim pogleda na sat i shvati da je dijete
vjerojatno gladno. - Mama će brzo doći - reče djevojčici. Međutim, to
nije imalo nikakvog učinka. Podigne dijete iz kolijevke i počne je
zibati na rukama. Djevojčica prestane plakati. S djetetom na rukama,
Jean-Pierre se vrati u dnevnu sobu.
Mohammed je strpljivo stajao i čekao ga. Jean-Pierre mu reče:
- Znaš gdje su.
Mohammed kimne glavom i otvori obojenu drvenu škrinju. Izvuče
debeli svežanj karata, odabere nekoliko i rasprostre ih po podu. Jean-
 KIKA

Pierre je ljuljuškao Chantal u naručju i gledao Mohammedu preko

ramena.
- Gdje ih je dočekala zasjeda'? - upita.
Mohammed mu pokaže na karti jedno mjesto u blizini Jalalabada.
Staze po kojima su se kretali Mohammedovi konvoji
nisu bile upisane na ovim, ni na bilo kojim drugim kartama.
Međutim, Jean- Pierreove karte su pokazivale neke od dolina,
visoravni i vododerina, gdje su mogli postojati putevi. Katkad
je Mohammed po sjećanju znao kako izgleda neki predio.
Katkad je morao nagađati pa bi Jean-Pierre i on pokušavali
precizno interpretirati obrise reljefa ili nekog, manje razgovijetno
naznačenog terena, kao što su na primjer morene. Jean-Pierre
predloži:
- Mogao bi skrenuti malo više na sjever i zaobići Jalalabad. - Iznad
ravnice, u kojoj je ležao grad, u prostoru između dvije rijeke, Konara i
Nuristana, nalazio se pravi labirint dolina, nalik na paukovu mrežu.
Mohammed zapali novu cigaretu. Poput većine gerilskih boraca,
mnogo je pušio. Sumnjičavo zatrese glavom, ispuštajući dim.
- U tom je području bilo previše zasjeda - reče. - Ako nas ljudi tamo
još ne izdaju, uskoro će početi. Ne, idući će konvoj zakrenuti južno od
Jalalabada.
Jean-Pierre se namršti.
- Ne vidim kako će to biti moguće. Prema jugu nema ničega, samo
ravnica, sve do prijevoja Khyber. Primijetit će vas.
- Nećemo ići na prijevoj Khyber - reče Mohammed. On stavi prst na
kartu i pode njime po liniji afganistansko-pakistanske granice prema
jugu. - Priječi ćemo granicu kod Teremengala. - Prstom dođe do grada
koji je spomenuo, zatim opi~e rutu od tog mjesta do Doline pet
lavova.
Jean-Pierre kimne glavom, skrivajući zadovoljstvo. - Vrlo dobro
zamišljeno. Kad polaze odavde? Mohammed počne slagati karte.
- Prekosutra. Nemamo vremena za gubljenje. - Vrativši karte u
škrinju, pode prema vratima.
Jane ude upravo u trenutku kad je on izlazio. On joj odsutno poželi
"Laku noć" i ode. Jean-Pierreu je bilo drago što je ovaj zgodan gerilac
izgubio želju za Jane otkako je zanijela. Po njegovu mišljenju, Janeina
 KIKA

je seksualnost bila apsolutno pretjerana i sasvim bi bila u stanju pustiti

se da je on zavede, a to bi izazvalo beskrajne nevolje.
Jean-Pierreova liječnička torba stajala je na podu gdje ju je ostavio i
Jane se sagne da je pokupi. Njegovo srce preskoči jedan otkucaj. Brzo
joj uzme torbu iz ruke. Ona ga pogleda, blago začuđena.
- Ja ću to staviti na mjesto - reče. - Ti uzmi Chantal. Gladna je. - On
joj preda dijete.
Kad se Jane namjestila i počela dojiti Chantal, on ponese svjetiljku i
svoju liječničku torbu u prednju sobu. Kartonske kutije s medicinskim
zalihama stajale su, naslagane jedna na drugu, na zemljanom podu.
Sadržaj već otvorenih kutija bio je poslagan po grubo izdjelanim
policama nekadašnje trgovine. Jean-Pierre stavi torbu na plavim
pločicama popločenu tezgu i izvadi iz nje nekakvu crnu plastičnu
kutiju, veličine i oblika prenosivog telefona, te to stavi u džep.
Potom isprazni torbu, ostavljajući instrumente za sterilizaciju na
stranu, a neupotrijebljene stvari vrati na police.
Onda se vrati u dnevnu sobu.
- Idem dolje do rijeke da se okupam - reče. - Ne mogu ovako prljav u
krevet.
Jane mu se nasmiješi pospanim, zadovoljnim osmijehom, kakav bi joj
se često ukazao na licu dok bi dojila.
- Nemoj dugo - reče. On iziđe.
Selo je, napokon, tonulo u san. U nekoliko su kuća još gorjele
svjetiljke i kroz jedan je prozor čuo gorki plač neke žene, ali je veći
dio sela bio tih i mračan. Prolazeći pokraj posljednje kuće u selu, čuo
je glas neke žene kako zapijevajući tužno nariče i na trenutak ga teško
pritisne teret smrti koje je izazvao, ali se brzo otrese tih misli.

Išao je kamenitom stazom između dvije njive zasijane ječmom, stalno

se ogledavajući i brižljivo osluškujući: seljani bi sad trebali biti na
poljima. S jednog od uskih, terasasto položenih polja čuo je skitanje
kose i ugledao dva muškarca kako kose korov pri svjetlu svjetiljke.
Nije ih pozdravio.
Došao je do rijeke, prešao preko gaza i popeo se krivudavom stazom
uz stijenu na suprotnoj obali. Znao je da je sasvim siguran, ali je ipak
osjećao kako u njemu raste napetost dok se uspinjao uz strminu u
blijedom svjetlu zvijezda.
 KIKA

Poslije deset minuta hoda došao je do vrha stijene. Izvadio je radio iz

džepa i izvukao sklopivu antenu. To je bio najnoviji i najsavršeniji
džepni odašiljač s kojim je raspolagao KGB, ali je ovdje teren bio
tako nepogodan za prijenos radiovalova, da su Rusi morali na jednom
brdu uz samu granicu teritorije pod njihovom kontrolom sagraditi
specijalnu relejnu stanicu koja je preuzimala signale i slala ih dalje.
Jean-Pierre pritisne tipku za govor i izgovori šifrirani poziv na
engleskome.
- Ovdje Simplex. Javite se, molim. Pričekao je malo, zatim je ponovio
poziv.
Nakon trećeg pokušaja, stigao je, uz krčanje, odgovor na engleskome
s izrazitim stranim naglaskom.
- Ovdje Sobar. Govori, Simplexu.
- Vaša je zabava postigla veliki uspjeh.
- Ponavljam: Zabava je postigla veliki uspjeh - stigao je odgovor.
- Dvadeset sedmoro ljudi je prisustvovalo, a kasnije je došao još
jedan.
- Ponavljam: Dvadeset sedmero prisutnih, kasnije došao još jedan.
- Pripreme za iduću u toku, trebaju mi tri deve. - Ova je šifrirana
poruka značila: "Dođite na sastanak za tri dana."
- Ponavljam: Trebaju ti tri deve.
- Vidjet ćemo se kod džamije. - I ovo je bila šifra: "džamija" je bilo
jedno mjesto, udaljeno odavde desetak kilometara, na kojem su se
sastajale tri doline.
- Ponavljam: Kod džamije.
- Danas je nedjelja. - Ovo nije bila šifra, nego mjera opreza: postojala
je mogućnost da tupoglavac koji zapisuje poruku možda nije svjestan
toga da je već prošla ponoć pa bi se moglo dogoditi da Jean-Pierreov
kontakt stigne dan ranije na mjesto sastanka.
- Ponavljam: Danas je nedjelja. - Svršetak poruke. Prekidam.
Jean-Pierre uvuče antenu i vrati radio u džep, zatim se spusti niz
stijenu do rijeke.
Brzo se svukao. Iz džepa na košulji izvadi četkicu za nokte i komadić
sapuna. Sapun je bio rijetkost, ali je on kao liječnik imao prednost.
Oklijevajući uđe u rijeku, klekne i ispljuska se ledenom vodom. Zatim
nasapuna tijelo i kosu, dohvati četku i počne se ribati: prvo noge,
zatim trbuh, grudi, lice i ruke. Posebno je brižljivo ribao ruke i stalno
 KIKA

ih iznova sapunao. Klečeći u plićaku, gol, drhtureći od hladnoće pod

zvijezdama, ribao se i ribao kao da ne kani prestati.
- Dijete ima ospice, gastroenteritis i lišajeve - reče Jean-Pierre. - Osim
toga, prljavo je i neishranjeno.
- Kao i sva ostala - odgovori Jane.
Govorili su francuski, kao što su inače uvijek govorili kad su bili
nasamo, a djetetova ih je majka gledala, pažljivo motreći pokrete
njihovih usnica, pitajući se što to oni sad govore. Jean-Pierre primijeti
njezin nemir, obrati joj se na dariju i jednostavno reče:
- Ozdravit će ti sin.
Prijeđe zatim na drugu stranu pećine i otvori sanduk s lijekovima. Svu
djecu koju bi doveli u ambulantu, automatski su cijepili protiv
tuberkuloze. Dok je pripremao injekciju s preparatom BCG, kutkom
oka je promatrao Jane. Ona je dehidriranom dječaku davala u malim
gutljajima napitak koji će mu pomoći da nadoknadi izgubljenu
tekućinu - mješavinu glukoze, soli, sode bikarbone i kalijeva klorida
otopljenih u čistoj vodi, a između gutljaja, nježno mu je brisala prl
javo lice. Pokreti su joj bili hitri i graciozni, kao u vještog zanatlije,
lončara koji mijesi glinu, možda, ili zidara koji barata zidarskom
žlicom. Promatrao je njezine uske ruke kako nježno, umirujući
dodiruju uplašeno dijete. Volio je njezine ruke.
Kad je ruku s injekcijom izvukao iz sanduka, okrenuo se ustranu,
kako dijete ne bi vidjelo iglu, zatim ju je sakrio u rukav i ponovo se
okrenuo, čekajući da Jane pripremi dijete. Proučavao je njezino lice
dok je prala dječakovo desno rame i prebrisala ga alkoholom. Bilo je
to vragoljasto lice, s krupnim očima, prćastim nosićem i širokim
ustima koja su se čest smiješila. Sad je na tom licu bio ozbiljan izraz,
a donja joj ~ vilica lagano micala lijevo i desno, kao da škrguće
zubima, t je kod nje bio znak koncentracije. Jean-Pierre je poznavao
svaki njezin izraz, ali su mu njezine misli bile totalna nepoznanica.
Često je, gotovo stalno, pokušavao pogoditi što on misli, ali se nikad
nije usudio da je to izravno upita. Takav je razgovor lako mogao
skrenuti na zabranjeno područje. Neprekidno je morao biti na oprezu,
poput nevjerna muža jer se bojao da bi ga neka nesmotrena riječ, ili
čak izraz lica mogli odati. Stoga je bilo kakav razgovor o istini i laži,
povjerenju i izdaji, o slobodi i tiraniji bio tabu, a isto tako teme koje
su mogle dovesti do takvih razgovora, kao na primjer: ljubav, rat i
 KIKA

politika. Bio je na oprezu čak i kad su govorili o sasvim bezazlenim

stvarima. Posljedica toga bio je začuđujući nedostatak intimnosti u
njihovu braku. Čak je ljubavni čin postao nekako čudan. On je
ustanovio da ne može doseći klimaks ukoliko ne zatvori oči i ne
zamisli da s nalazi negdje drugdje. Za njega je bilo pravo olakšanje
što zadnjih nekoliko tjedana nije morao voditi ljubav, zbog rođenja
Chantal.
- Možeš doći, mi smo spremni - reče Jane i on shvati d mu se ona
smješka.
On uhvati dijete za nadlakticu i upita ga na dariju: - Koliko imaš
godina?
- Pet.
Kad je dječak progovorio, Jean-Pierre zabode iglu. Dječak je odmah
počeo vriskati. Zvuk njegova glasa podsjeti Jean-Pierrea na vrijeme
kad je on imao pet godina i kad j pao sa svog prvog bicikla i isto se
ovako derao, oštro protestirajući zbog neočekivane boli. Zurio je u
zgrčeno lice svog petogodišnjeg pacijenta, sjećajući se koliko je njega
boljelo kako je bio ljut zbog toga, te se odjednom zatekne kako misli.
Kako li sam samo od onoga stigao ovamo?
On pusti dijete i ono otrči majci. Jean-Pierre izbroj trideset kapsula od
dvjesto pedeset grama griseofulvina i dade ih majci.
- Natjerajte ga da svaki dan proguta po jednu dok sve ne potroši - reče
joj na dariju, služeći se što jednostavnijim riječima. - Nemojte ih
nikome drugome davati, sve je ovo njemu potrebno. - To će ga riješiti
lišaja. Ospice i gastroenteritis će ići svojim tokom. - Držite ga u
krevetu dok osip ne nestane i pazite da pije puno tekućine.
Žena kimne glavom.
- Da li ima braće i sestara? - upita Jean-Pierre.
- Petoro braće i dvije sestre - odgovori žena ponosno.
- On će morati sam spavati, inače će se svi razboljeti. Žena ga pogleda
u nedoumici: vjerojatno je imala samo jedan krevet za svu svoju
djecu. Tu se ništa nije dalo učiniti. On nastavi. - Ako mu ne bude
bolje kad popije sve tablete, dovedite ga opet k meni. - Ono što je
ovom djetetu zapravo trebalo, nisu mu mogli osigurati ni Jean-Pierre,
ni njegova majka: obilje zdrave i kalorične hrane.
Njih dvoje iziđu iz pećine: mršavo, bolesno dijete i krhka, iscrpljena
majka. Vjerojatno su prešli najmanje desetak kilometara da bi došli
 KIKA

ovamo i majka je sigurno veći dio puta nosila dječaka. A sad ih čeka
pješačenje do kuče. I uza sve to, dječak će možda ipak umrijeti. Ali ne
od tuberkuloze.
Vani je čekao još jedan pacijent, malang. Za seljane Bande on je bio
sveti čovjek. Polulud i najčešće polugol, malang je lunjao kroz Dolinu
pet lavova od Comara, četrdeset kilometara uzvodno od Bande, do
devedeset šest kilometara udaljenog Charikara na jugozapadu, u
ravnici koju su Rusi držali pod svojom kontrolom. Sveti je čovjek
brbljao besmislice i imao priviđenja. Afganistanci su vjerovali da im
malang donosi sreću, tolerirali su njegovo suludo ponašanje i davali
mu hranu, piće i odjeću.
Malang uđe u pećinu. Od odjeće je imao samo krpu omotanu oko
bokova i na glavi rusku oficirsku kapu. Držao se za trbuh i mimikom
pokazivao da ima bolove. Jean-Pierre istrese šaku pilula diamorfina i
dade mu ih. Luđak istrči iz pećine, stežući u ruci tablete sintetičkog
heroina.
- To ga je dosad sigurno već učinilo ovisnikom - reče Jane. U glasu
joj se jasno osjećao prizvuk negodovanja.
- Naravno - potvrdi Jean-Pierre.
- Zašto mu onda to daješ?
- Čovjek ima čir na želucu. Što bih trebao učiniti operirati?
- Ti si liječnik.
Jean-Pierre počne pakirati svoju torbu. Ujutro su ga čekali pacijenti u
Cobaku, planinskom selu udaljenon desetak kilometara odavde, i na
tom putu trebao se sastati sa svojom vezom.
Plač petogodišnjeg dječaka unio je u pećinu dah prošlosti, poput
mirisa starih igračaka ili nekog čudnog svjetla koje čovjeka natjera da
počne trljati oči. Kod Jean-Pierre je to izazvalo blagu smućenost.
Stalno su mu se pred očima ukazivala lica ljudi iz njegova djetinjstva,
vidio ih je na stvarima oko sebe poput scena iz filma koje nekakav
loše postavljen projektor projicira na leđa gledalaca, umjesto n~
ekran. Vidio je svoju prvu učiteljicu, mademoiselle Medecin s
okruglim naočalama u čeličnim okvirima; Jacquesa Lafontainea, koji
mu je razbio nos zato što mu je rekao da je con idiot; svoju majku,
mršavu, loše odjevenu i vječno nesretnu te prije svega svog oca,
krupnog, zadriglog i srditog muškarca iza tankog pregradnog zida u
njihovu stanu.
 KIKA

S naporom se koncentrirao na opremu i lijekove koji će mu biti

potrebni u Cobaku. Napunio je čuturicu pročišćenu vodom za piće.
Hranu će dobiti od seljana.
Iznio je torbe pred pećinu i natovario ih na ćudljivu staru kobilu koju
je koristio za svoje liječničke pohode. Ta je životinja bila u s tanju
hodati cijeli dan ravno, ali je krajnje nerado ulazila u zavoje, zbog
čega ju je Jane nazvala Maggie, po britanskoj premijerki Margaret
Thatcher.
Nakon što je učvrstio tovar, Jean-Pierre je bio spreman za polazak.
Vratio se u pećinu i poljubio meke Jancine usne, Upravo kad se
okrenuo da ponovo iziđe, u spilju ude Fara sa Chantal. Djevojčica je
plakala. Jane raskopča košulju i odmah je počne dojiti. Jean-Pierre
nježno dotakne rumeni obraz svoje kćeri i reče:
- Bon appetit. - Zatim iziđe.
Uhvativši uzde, povede Maggie niz planinu do napuštenog sela i uputi
se prema jugozapadu, krećući se uz obalu rijeke. Koračao je hitro i
bez zamora pod vrelim suncem: već se bio navikao na ovdašnje
vrućine.
Ostavivši za sobom svoj liječnički identitet, počeo je razmišljati o
predstojećem sastanku i osjeti kako ga obuzima napetost. Hoće li ga
Anatolij čekati na mjestu sastanka? Možda ga nešto zadrži. Možda je
čak i uhvaćen. Ako su ga uhvatili, je li progovorio? Je li izdao Jean-
Pierrea ako su ga mučili? Hoće li ga na mjestu sastanka čekati gerilci,
okrutni i nemilosrdni, žudeći za osvetom?
Uza svu svoju poetičnost i pobožnost, oni su pravi barbari, ti
Afganistanci. Njihov je najpopularniji sport buzkashi, opasna i krvava
igra: u središte polja stavili bi tijelo teleta bez glave, a dvije
suparničke skupine jahača poredale bi se u liniju i na pucanj iz puške,
jurnuli bi svi prema teletu. Cilj je igre pokupiti tele, nositi ga do
unaprijed određenog okretišta, što je značilo da moraju prijeći
udaljenost od otprilike kilometar i pol, i zatim ga ponovo donijeti do
centra, ne dopuštajući da ga usput ugrabi netko od jahača iz
protivničke skupine. Kad bi igrači u međusobnom natezanju rastrgnuli
krvavi plijen, što se često događalo, sudac bi procijenio koja je
skupina prigrabila veći komad. Jean-Pierre je prošle zime naišao na
jedan buzkashi koji je već bio u toku i promatrao je igrače nekoliko
minuta prije nego što je shvatio da plijen ovog puta nije tele, nego
 KIKA

čovjek i da je raj čovjek još uvijek živ. Užasnut, pokušao je prekinuti

igru, ali mu je netko rekao da je taj čovjek ruski oficir, kao da to sve
objašnjava. Igrači se jednostavno nisu obazirali na Jean-Pierrea i on
ničim nije uspijevao svratiti na sebe pozornost pedeset krajnje
uzbuđenih jahača, zanesenih divljačkom igrom. Nije ostao da vidi
kako će taj čovjek umrijeti, iako je možda trebao jer mu se otad, kad
god bi se uplašio da ne bude otkriven, uvijek javljala pred očima slika
tog Rusa, bespomoćnog i krvavog, kako ga živog trgaju na komade.
Još uvijek su ga pratila sjećanja na prošlost i dok je promatrao
žućkastosmeđe zidove kanjona kroz koji je prolazio, pred očima su
mu se smjenjivali prizori iz djetinjstva i zastrašujuće slike mučenja
koje ga očekuje ukoliko ga uhvate pobunjenici. Njegova najranija
sjećanja odnosila su se na suđenje, te na snažan osjećaj uvrede i
nepravde koji ga obuzeo kad su njegovog tatu poslali u zatvor. On je
tada jedva umio sricati, ali je uspio pročitati ime svog oca u novinski
naslovima. U tim godinama, tada mu je bilo četiri godine Jean-Pierre
nije znao što to znači biti heroj pokreta otpora. Znao je da je njegov
otac komunist, kao što su to bili i oče prijatelji: svećenik, postolar i
onaj čovjek što je radio u seoskoj pošti; ali je mislio da njegova oca
zovu Crveni Roland za što je uvijek bio rumen u licu. Kad je otac bio
optužen zbog izdaje i osuđen na pet godina zatvora, njemu su rekli da
je u vezi sa stricem .Abdulom, jednim preplašenim čovjekom smeđe
kože koji je nekoliko tjedana stanovao kod njih i koji je bio iz FLN-a,
ali Jean-Pierre nije znao što je to FLN i mislio je da oni govore o
slonu iz zoološkog vrta. Jedino je jasno shvatio i otada uvijek
vjerovao da je policija okrutna, da su suci nepošteni i da nikad ne
treba vjerovati novinama.
S godinama je više toga shvatio, još više patio i osjećaj uvrede je
rastao. Kad je pošao u školu, drugi su mu djeca govorili da je njegov
otac izdajnik. On im je na to odgovara da se njegov otac hrabro borio
u ratu i mnogo puta stavlja svoj život na kocku, ali mu oni to nisu
vjerovali. On i njegova majka su se onda odselili u jedno drugo selo,
ali su susjedi nekako otkrili tko su oni i zabranili su svojoj djeci da se
igraj sa Jean-Pierreom. Najgore od svega bile su posjete u zatvoru.
Otac se zamjetno promijenio, postao je mršav, blijed boležljiv, ali je
gore od toga bilo gledati ga zatvorenog, odjevenog u sivo
zatvoreničko odijelo, slomljenog i zaplašeno; kako pokorno govori
 KIKA

"gospodine" nadutim stražarima pendrecima. Nakon nekog vremena,

zatvorski je miris počeo kod Jean-Pierrea izazivati mučninu i čim bi
prekorači prag zatvora, počeo bi povraćati pa ga je majka prestala
vodi sa sobom.
Tek kad se tata vratio iz zatvora, Jean-Pierre je s njim svemu
razgovarao i napokon mu je sve postalo jasno, ali j tada uvidio da je
nepravda nanesena ocu još gora nego što e mislio. Kad su Nijemci
okupirali Francusku, vodeću ulogu pokretu otpora preuzeli su
francuski komunisti, budući da s oni već bili organizirani. Nakon
završetka rata, njegov se otac nastavio boriti protiv desničarske
tiranije. U to je vrijeme Alžir bio francuska kolonija. Alžirski narod,
potlačen i eksploatiran, hrabro se borio za slobodu. Francuske su
mladiće mobilizirali i tjerali da se bore protiv Alžiraca u tom
okrutnom ratu, u kojem se, po mišljenju mnogih ljudi, zločini i nasilje
koje je vršila francuska vojska nisu nimalo razlikovali od onoga što su
radili nacisti. FLN, ime koje će Jean-Pierrea uvijek asocirati na
šugavog starog slona u provincijskom zoološkom vrtu, bilo je kratica
za Front de Liberation Nationale, Fronta narodnog oslobođenja
alžirskog naroda.
Jean-Pierreov otac je, zajedno s još stotinu dvadeset drugih uglednih
Francuza, potpisao peticiju za oslobođenje Alžira. Budući da je
Francuska vodila rat protiv Alžira, ta je peticija proglašena
izdajničkom jer se mogla protumačiti kao poziv francuskim vojnicima
da dezertiraju. Međutim, tata je učinio još nešto mnogo gore: on je
uzeo kovčeg pun novca prikupljenog od Francuza za FLN i prenio ga
preko granice u Švicarsku, te ga tamo položio u banku, a usto je još i
pružio zaklon stricu Abdulu koji nije bio nikakav stric, nego alžirski
borac za kojim je tragala tajna policija, DST.
To su sve bile stvari koje je on radio i tijekom rata protiv nacista,
objasnio je otac Jean-Pierreu. Za njega je to još uvijek bila ista borba.
Neprijatelji nikad nisu bili Nijemci, baš kao što sad to nije bio
francuski narod: neprijatelji su kapitalisti, posjednici, bogati i
privilegirani, vladajuća klasa koja je spremna upotrijebiti bilo kakva
sredstva da se održi na vlasti i zaštiti svoje pozicije. Oni su toliko
moćni da pola svijeta drže pod svojom kontrolom, ali ipak postoji
nada za siromašne, bespomoćne i potlačene, jer u Moskvi je vlast u
rukama naroda i radnička klasa cijelog svijeta računa na pomoć,
 KIKA

vodstvo i duhovni poticaj Sovjetskog Saveza u svojoj borbi za

slobodu.
Kad je Jean-Pierre postao nešto stariji, ta je blistava slika donekle
potamnjela. Otkrio je da Sovjetski Savez ipak nije radnički raj, ali
ništa od onoga što je saznao nije ga poljuljalo u njegovu osnovnom
uvjerenju da je komunistički pokret, pod rukovodstvom Moskve,
jedina nada za potlačene narode svijeta i jedini način borbe protiv
sudaca, policije i novinar koji su tako okrutno iznevjerili njegova oca.
Jean-Pierreov je otac uspio predati baklju sinu. I kao d je toga bi
svjestan, gotovo se potpuno povukao. Nikad se više njegovi obrazi
nisu ponovo zarumenjeli. Više nije sudjelovao u demonstracijama,
nije više organizirao plesove u svrhu prikupljanja priloga, niti je pisao
pisma lokalnim novinama Još uvijek je obavljao neke nevažne
administrativne dužnost Dakako, i dalje je ostao član partije i
sindikata, ali više nije predsjedavao komitetima, ni vodio zapisnike, ni
pripremao dnevni red sastanaka. Još uvijek je igrao šah i pio anisette s
svećenikom, postolarom i čovjekom koji je upravljao seoskom
poštom, ali je iz njihovih političkih diskusija, nekoć tak strastvenih,
sada nestalo žara, kao da je revolucija, za koju s se cijelog života
borili, odgođena na neodređeno vrijeme Nakon nekoliko godina, tata
je umro. Jean-Pierre je tek tad saznao da je otac u zatvoru obolio od
tuberkuloze. Oduzeli su mu slobodu, slomili duh i uništili zdravlje.
Ali najgore o~ svega što su mu učinili, bilo je što su ga žigosali kao
izdajnika Njegov je otac bio heroj koji je bio spreman dati život z
slobodu svog naroda, a umro je kao osuđeni izdajnik.
Oni bi se sad gorko kajali zbog toga, tata, kad bi znali kakvu im
osvetu spremam, mislio je Jean-Pierre vodeći svoju mršavu kobilu uz
strmu planinsku stazu. Zahvaljujući mojim obavještenjima, komunisti
su uspjeli prekinuti Masudove linije opskrbe. Stoga protekle zime
pobunjenici nisu mogli nabaviti nove zalihe oružja i municije. Ovog
ljeta, umjesto da napada zračnu bazu, elektrane i vojne transporte,
Masud je prisiljen braniti se od upada vladinih trupa na svom
teritoriju Sam, tata, potpuno s5m, uspio sam gotovo potpuno uništit
mogućnost borbenog djelovanja tog barbara koji bi svoju domovinu
htio vratiti natrag u mračno doba divljaštva, nerazvijenosti i islamskog
praznovjerja.
 KIKA

Naravno, nije bilo dovoljno prekinuti Masudove linije opskrbe. On je

već bio ličnost s velikim ugledom u narodu. Osim toga, imao je pamet
i snagu karaktera potrebnu da iz pobunjeničkog vođe preraste u
zakonitog predsjednika države. Masud je bio afganistanski Tito, De
Gaulle, Mugabe
Njega se nije moglo neutralizirati, on je morao biti uništen. Morao je
pasti u ruke Rusima, živ ili mrtav.
Poteškoća je bila u tome što se Masud kretao brzo i tiho, poput jelena
u šumi; iznenada bi iskrsnuo iz šipražja i isto tako naglo nestao. Ali
Jean-Pierre je bio strpljiv, a to su bili i Rusi. Doći će vrijeme, prije ili
kasnije, kad će Jean-Pierre sa sigurnošću znati gdje će se točno Masud
nalaziti u toku iduća dvadeset četiri sata - možda će biti ranjen ili će
se spremati da prisustvuje nekom pogrebu - i tada će Jean-Pierre
upotrijebiti svoj radio da pošalje šifriranu poruku. I jastreb će se
obrušiti na plijen.
Želio je da može reći Jane zbog čega je on zapravo ovdje. Možda bi je
čak uspio uvjeriti da je to ispravno. Objasnio bi joj kako je njihov
medicinski rad beskoristan jer pomagati pobunjenike znači pomagati
da se produži stanje bijede i neznanja u kojem ovi ljudi žive, znači
odlagati trenutak kad će Sovjetski Savez zgrabiti ovu zemlju za šij u,
da se tako izrazi, i uvući je, milom ili silom, u dvadeseto stoljeće. Jane
bi to mogla shvatiti. Međutim, instinktivno je predosjećao da mu ona
ne bi oprostila što ju je prevario. Dapače, to bi je silno naljutilo. Lako
ju je mogao zamisliti: nemilosrdnu, neumoljivu, ponosnu. Odmah bi
ga ostavila, isto onako kako je ostavila Ellisa Thalera. Pogotovo bi je
razbjesnilo što su je na identičan način prevarila dva muškarca, jedan
za drugim.
I tako, u strahu da je ne izgubi, nastavljao ju je varati, ponašajući se
poput čovjeka na rubu provalije, ukočenog i paraliziranog od straha.
Ona je, naravno, znala da nešto nije u redu, on je to vidio po načinu
kako bi ga ponekad gledala. Ali ona je mislila da se radi o problemima
između njih dvoje, u to je bio siguran. Uopće joj nije padalo na pamet
da je cijeli njegov život laž i pretvaranje.
Potpuna sigurnost nije bila moguća, ali je on poduzeo sve mjere
opreza i učinio sve da ga ne otkriju, ona ili bilo tko drugi. Kad se
služio radijem, govorio je u šiframa, ne zato što se bojao da bi ga
mogli prisluškivati pobunjenici, oni nisu imali radioprijemnike, nego
 KIKA

zbog afganistanske vojske koja je bila prepuna izdajica, tako da nije

postojala informacija koju Masud ne bi odmah saznao. Njegov je
radio bio dovoljno mali da ga je lako mogao sakriti u lažnom dnu
svoje liječničke torbe, ili u džepu košulje ili prsluka, ukoliko nije sa
sobom imao torbu. Nedostatak je bio u tome što je takav radio imao
dovoljno snage samo za vrlo kratko komuniciranje. šifriranu poruku
sa svim detaljima o rutama i datumi prolaska konvoja, trebalo bi mu
mnogo više vremena i veći odašiljač. Jean-Pierre i monsieur Leblond
zajednički odustali od toga. Jean-Pierre se morao sastati sa svoj
vezom, kako bi mogao prenijeti te informacije.
Jean-Pierre se uspne do vrha i pogleda dolje. Nalazio se na ulazu u
malu dolinu. Staza kojom je išao spuštala se u jednu drugu dolinu
koja je ležala pod pravim kutem u odnosu na ovu prvu i sredinom koje
je tekla brza planinska rijeka koja se ljeskala na popodnevnom suncu.
Dio doline na dru obali rječice vodio je prema planinama i Cobaku,
njegovom krajnjem odredištu. Na mjestu gdje su se sve tri doline
spajale na ovoj strani rječice, stajala je mala kamena kućica. Tal su
primitivno građene kolibe bile razasute po cijelom području. Jean-
Pierre je zamišljao da su te kućice postaje nomadi i putujući trgovci
koji su se u njih sklanjali preko noći.
Krenuo je niz brijeg vodeći Maggie. Anatolij je vjerojatno već tamo.
Jean-Pierre nije znao njegovo pravo ime, ali je pretpostavljao da je u
KGB-u, a prema jednoj njegovoj usputnoj primjedbi o generalima,
zaključio je da je on pukovnik. No, bez obzira na čin, Anatolij sigurno
nije bio administrativac. Od Bagrama do ovog mjesta trebalo je prijeći
osamdeset kilometara kroz planine, a Anatolij je taj put prelazio
pješice za dan i pol. On je bio odnekud iz istočnih dijelova Sovjetskog
Saveza, imao je istaknute jagodice i žućkastu boju kože, te je odjeven
u afganistansku nošnju lako mogao proći kao Uzbek, pripadnik
mongolske etničke skupine sa sjevera Afganistana. To je objašnjavalo
zašto tako loše govori dari - Uzbeci su govorili vlastitim jezikom.
Anatolij je bio hrabar čovjek jer on, dakako, nije znao uzbečki, te je
prema tome uvijek postojala opasnost da ga otkriju, a znao je da
pobunjenici sa zarobljenim ruskim oficirima igraju buzkashi.

Za Jean-Pierrea su ovi sastanci predstavljali nešto manju opasnost.

Njegova stalna putovanja do udaljenih sela radi liječenja bolesnika,
 KIKA

izazivala su tek blago čuđenje. Međutim, sumnja se mogla javiti ako

je netko primijetio da je on već više puta slučajno nabasao na istog
lutajućeg Uzbeka. I, naravno, ako bi neki Afganistanac koji razumije
francuski nekako uspio prisluškivati razgovor između doktora i tog
lutajućeg Uzbeka, Jean-Pierre se samo mogao nadati da će brzo
umrijeti.
Njegove sandale nisu stvarale nikakvu buku, a Maggiena su kopita
gotovo nečujno tapkala po prašnoj stazi pa je Jean-Pierre, kad se
približio kamenoj kolibi, počeo fućkati neku pjesmicu, za slučaj da u
kolibi nije Anatolij, nego netko drugi: nije želio da slučajno iznenadi
Afganistance, koji su svi bili naoružani i nervozni. Pognuo je glavu i
ušao. Na njegovo iznenađenje, ugodno svježa unutrašnjost kolibe bila
je prazna. On sjedne, nasloni se leđima na kameni zid i pripremi se na
čekanje. Nekoliko minuta kasnije, sklopio je oči. Bio je umoran, ali
odveć napet da bi zaspao. Ovo je bilo najgori dio toga što je radio:
kombinacija straha i dosade što bi ga obuzela za ovakovih dugih
čekanja. Naučio je prihvaćati neizbježnost kašnjenja u ovoj zemlji bez
ručnih satova, ali nikad nije uspio doseći beskrajnu strpljivost
Afganistanaca. Stoga je i sada, nehotice, počeo zamišljati kakve su se
sve nesreće mogle dogoditi .Anatoliju. Kakva bi to bila ironija ako je
slučajno stao na neku od ruskih nagaznih mina i ostao bez noge. Te su
mine, zapravo, bile pogibeljnije za stoku nego za ljude, ali zato ipak
nisu bile ništa manje smrtonosne, jer za neku afganistansku obitelj
gubitak krave značio je jednako sigurnu smrt kao da im je bomba pala
na kuću i sve ih pobila. Jean-Pierre se odavna više nije smijao kad bi
ugledao neku kravu ili kozu s grubo istesanom drvenom nogom.
Usred razmišljanja, Jean-Pierre osjeti nečiju prisutnost i otvori oči, te
na samo nekoliko centimetara pred sobom ugleda Anatolijevo
orijentalno lice.
- Mogao sam te orobiti - reče mu Anatolij na tečnom francuskom
jeziku.
- Nisam spavao.
Anatolij sjedne prekriženih nogu na zemljani pod. Bio je onizak i
mišićav, a na sebi je imao široku pamučnu košulju i hlače, turban,
kariranu maramu i mrki vuneni pokrivač, paitu, prebačen preko
ramena. Pustivši da mu marama padne s lica, Anatolij se nasmiješi i
otkrije zube, pocrnjele od pušenja.
 KIKA

- Pa, kako si, prijatelju? - Dobro.

- Kako tvoja žena?
Bilo je nečeg neugodnog u načinu na koji se Anatolij uvijek raspitivao
o Jane. Rusi su se oštro protivili tome da on povede Jane sa sobom u
Afganistan, tvrdeći da će mu ona samo smetati. Jean-Pierre im je
objasnio da bi ionako morao voditi sa sobom neku bolničarku,
Medecins pour la Liberte je u načelu uvijek slala samo parove, te da
bi on vjerojatno spavao s tom ženom, osim ako baš ne bi izgledala kao
King Kong. Na kraju su Rusi, doduše nerado, ipak pristali.
-Jane je odlično - odgovori. - Rodila je prije šest tjedana. Djevojčicu.
- Čestitam! - Izgledalo je kao da je Anatolija iskreno razveselila ta
vijest. - Ali zar to nije malo prerano?
- Da. Na sreću, nije bilo komplikacija. Zapravo, kod poroda joj je
pomogla seoska babica.
- A ne ti?
- Ja nisam bio tamo. Bio sam s tobom.
- Zaboga. - Anatolij je izgledao užasnut. - Odvukao sam te od žene u
jednom tako važnom trenutku...
Jean-Pierreu je bilo drago što Anatolij pokazuje toliko brige, ali to
nije pokazao.
- To se nije moglo predvidjeti - reče. - Osim toga, vrijedilo je: napao
si konvoj o kojem sam te obavijestio.
- Da. Tvoje su informacije vrlo dobre. I za to si zaslužio čestitke.
Jean-Pierreovo se lice zažari od ponosa, ali je nastojao izgledati
hladnokrvno, kao profesionalac.
- Čini se da naš sistem vrlo dobro funkcionira - skromno odgovori.
Anatolij kimne glavom.
- Kakve su bile njihove reakcije na taj napad?
- Rastuće očajanje. - Rekavši to, Jean-Pierre pomisli kako je još jedna
prednost ovakvih izravnih sastanaka to što je svojoj vezi mogao
prenijeti i ovu vrst popratnih informacija, osjećaja i dojmova, sve ono
što nije bilo dovoljno konkretno da bi se odaslalo putem radija, u
obliku šifrirane poruke. - Sada je njihov najveći problem nedostatak
municije.
- A kad bi trebao krenuti sljedeći konvoj? - Jučer su krenuli.
 KIKA

- Stvarno su očajni. To je dobro. - Anatolij posegne rukom ispod

košulje i izvuče kartu, te je raširi na podu. Na karti je bilo prikazano
područje između Doline pet lavova i pakistanske granice.
Jean-Pierre se koncentrira i prisjećajući se pojedinosti koje je
zapamtio iz razgovora s Mohammedom, počne Anatoliju na karti
pokazivati put kojim će se konvoj kretati na povratku iz Pakistana.
Nije točno znao kad će se vraćati jer Mohammed nije znao koliko će
se zadržati u Peshawaru, kupujući sve što im je potrebno. Međutim,
Anatolij je imao svoje ljude u Peshawaru koji će ga obavijestiti kad je
konvoj iz Doline pet lavova otišao iz grada pa će on na osnovi toga
moći izračunati etape njihova putovanja.
Anatolij ništa nije zapisivao, ali je memorirao svaku riječ koju je Jean-
Pierre izrekao. Kad su završili, još jednom su sve ponovili tako da je
sad Anatolij govorio, a Jean-Pierre je pažljivo pratio je li Rus sve
dobro upamtio.
Nakon toga, Anatolij složi kartu i gurne je pod košulju. - A što je s
Masudom? - tiho upita.
- Nismo ga uopće vidjeli otkako sam posljednji put s tobom
razgovarao - odgovori Jean-Pierre. - Vidio sam samo Mohammeda, a
on nikad nije siguran gdje se Masud nalazi, ni gdje će se idući put
pojaviti.
- Masud je lukava lija - primijeti Anatolij uz za njega vrlo rijedak
blijesak emocija.
- Ipak ćemo ga uhvatiti - reče Jean-Pierre.
- Oh, uhvatit ćemo ga, naravno. On zna da je lov na njega u punom
jeku pa prikriva tragove. Ali psi su ga nanjušili i neće nam moći
vječno izmicati. Nas je mnogo, jaki smo i dovoljno ljuti. - Postavši
odjednom svjestan da otkriva svoje osjećaje, Anatolij se nasmiješi i
ponovo se vrati praktičnim stvarima. Baterije - reče i izvuče paket s
baterijama iz košulje.
Jean-Pierre izvadi mali radioodašiljač-prijemnik iz tajnog odjeljka na
dnu svoje liječničke torbe, povadi stare baterije i zamijeni ih novima.
To su činili svaki put kad bi se sastali kako bi isključili mogućnost da
Jean-Pierre izgubi kontakt jednostavno zbog dotrajalih baterija.
Anatolij će stare baterije odnijeti sa sobom u Bagram jer nije imalo
smisla izlagati se opasnosti na taj način što bi te baterije ruske
 KIKA

proizvodnje bacili ovdje, u Dolini pet lavova, gdje nitko nije

posjedovao nikakve električne aparate.
Dok je Jean-Pierre spremao radio, Anatolij upita:
- Imaš li možda unutra nešto za žuljeve? Moje noge... -
Naglo je zašutio i mršteći se, napregnuto počeo osluškivati. Jean-
Pierre se ukoči. Dosad ih još nitko nikad nije primijetio zajedno.
Međutim, znali su da se to mora jednom dogoditi, prije ili kasnije, i
točno su dogovorili što će učiniti: kako će se ponašati kao dva stranca
koji su se slučajno sreli na odmorištu, te da će nastaviti razgovor kad
taj namjernik ode, odnosno, ako ovaj bude pokazivao znakove da kani
dulje ostati, njih dvoje će zajedno otići, kao da slučajno idu u istom
pravcu. Sve su to unaprijed isplanirali, ali je Jean-Pierre ipak osjećao
kako mu se na licu sigurno jasno ocrtava osjećaj krivice.
Idućeg trenutka začuo je zvuk koraka ispred kolibe i šum nečijeg
napornog disanja, a onda se na suncem obasjanom ulazu ukaže nečija
sjenka i Jane uđe u kolibu.
- Jane! - usklikne Jean-Pierre. Obojica muškaraca skoče na noge.
- Što to znači? Zašto si ti ovdje? - upita Jean-Pierre.
- Hvala Bogu da sam te dostigla - reče Jane zadihano. Kutkom oka
Jean-Pierre je vidio kako se Anatolij okrenuo ustranu, kao što bi se
svaki Afganistanac okrenuo od neke drske i besramne žene. Taj je
Anatolijev pokret pomogao Jean-Pierreu da se pribere od šoka. Hitro
se osvrne oko sebe. Anatolij je, nasreću, sklonio kartu nekoliko
minuta ranije. Ali radio... radio je još uvijek malo virio iz liječničke
torbe. Međutim, Jane ga, zasad, još nije zapazila.
- Sjedni - reče Jean-Pierre. - Predahni malo. - On također sjedne, u isti
tren kad i ona, te iskoristi taj pokret kao izliku da pomakne liječničku
torbu tako da je otvor pretinca s radijem bio okrenut prema njemu. - O
čemu se radi? - upita.
- O jednom medicinskom problemu koji ja ne mogu sama riješiti.
Jean-Pierreova napetost malo popusti: on se pobojao da je ona nešto
posumnjala i da ga je zbog toga slijedila.
- Popij malo vode - reče. Posegnuvši rukom u torbu, on drugom
rukom brzo gurne radio u tajni pretinac, pretvarajući se da traži
čuturicu. Kad je radio bio skriven, on izvuče čuturicu s pročišćenom
vodom i pruži je Jane. Srce mu je polako opet počelo kucati normalno.
Opet je mogao jasno misliti. Više nije bilo nikakvog vidljivog dokaza
 KIKA

njegove krivnje. Što bi još moglo pobuditi njezinu sumnju? Možda je

čula Anatolija kako govori francuski, ali to nije bilo neobično:
ukoliko je neki Afganistanac govorio neki strani jezik, onda je to
najčešće bio francuski, a neki Uzbek je vrlo lako mogao bolje govoriti
francuski, nego dari. Što je Anatolij govorio u trenu kad je Jane ušla u
kolibu'? Jean-Pierre se sjeti: pitao ga je da li ima neku mast za žuljeve.
To je bilo savršeno. Afganistanci su uvijek tražili lijekove kad bi se
sreli s nekim liječnikom, čak i kad bi bili savršeno zdravi.
Jane popije malo vode iz čuturice i zatim počne pričati.
- Nekoliko minuta nakon tvog odlaska donijeli su jednog
osamnaestogodišnjeg mladića s ružnom ranom na bedru. -
Zastala je i popila još jedan gutljaj vode. Nije se obazirala na
Anatolija i Jean-Pierre shvati da je ona toliko zabrinuta zbog
tog ranjenika da je jedva primijetila prisutnost tog drugog
muškarca. - Mladić je ranjen tijekom okršaja u blizini Rokhe
i njegov otac ga je nosio cijelim putem do Doline, puna dva
dana. Kad su napokon stigli do mene, rana je već bila
zahvaćena gangrenom. Dala sam mu često miligrama kristaliziranog
penicilina injekcijom u debelo meso, a zatim sam očistila ranu.
- Potpuno ispravan postupak - reče Jean-Pierre.
- Nekoliko minuta kasnije, oblio ga je hladan znoj i počeo je buncati.
Izmjerila sam mu puls: bio je ubrzan, ali slab.
- Da li je problijedio u licu, ili dobio sivkastu boju i je li imao
problema s disanjem?
- Da.
- I što si učinila?
- Sve ono što se radi u slučaju šoka: podignula sam mu noge, pokrila
ga i dala mu čaja, zatim sam požurila za tobom. - Bila je na rubu suza.
- Otac ga je nosio dva dana, ne mogu ga pustiti da umre.
- Ne mora doći do toga - reče Jean-Pierre. - Alergički šok je rijetka, ali
dobro poznata reakcija na penicilin. Treba mu dati injekciju
adrenalina, pola milimetra, u mišić, a zatim neki antihistamin, recimo,
šest milimetara diphenhydramina. Hoćeš da se ja vratim s tobom? -
Dok je to govorio, Jean-Pierre krišom pogleda Anatolija, ali Rus nije
pokazivao nikakvu reakciju.
Jane uzdahne.
 KIKA

- Ne - reče. - Sigurno te tamo, iza brda, čeka netko drugi, čiji je život
u opasnosti. Bolje je da produžiš u Cobak, kako si namjeravao.
- Jesi li sigurna? - Jesam.
Anatolij zapali šibicu i pripali cigaretu. Jane baci pogled na njega,
zatim se ponovo okrene Jean-Pierreu.
- Pola milimetra adrenalina i zatim šest milimetara diphenhydramina -
ponovi i ustane.
- Tako je. - Jean-Pierre također ustane i poljubi je. Sigurna si da ćeš
moći sama?
- Naravno.
- Moraš požuriti. - Znam.
- Hoćeš da ti dam Maggie? Jane razmisli.
- Bolje ne. Po ovakvom putu, brže ću stići pješice. - Kako hoćeš.
- Zbogom.
- Zbogom, Jane.
Gledao ju je kako izlazi iz kolibe. Još neko vrijeme je ostao tako
stajati. Ni on, ni Anatolij nisu ništa rekli. Nakon minutu-dvije, Jean-
Pierre ode do vrata i pogleda van. Vidio je Jane, oko dvjesta ili trista
metara dalje, sitnu i mršavu u tankoj pamučnoj haljini, kako se
odlučno uspinje ura stazu, sama u smeđem, prašnom krajoliku. Gledao
je za njom, sve dok nije nestala iza brijega.
Potom se vrati u kolibu i sjedne na zemlju, oslanjajući se leđima o zid.
On i Anatolij se pogledaju.
- Kriste Bože svemogući - reče Jean-Pierre. - Ovo je bilo opasno.

8.
Mladić je umro.
Bio je mrtav već gotovo cijeli sat kad se Jane vratila, oznojena, prašna
i na rubu snaga. Mladićev otac ju je čekao na ulazu u pećinu, utučen i
prijekorna izraza lica. Po njegovu rezigniranom držanju i smirenom
pogledu njegovih smeđih očiju, odmah je znala da je sve gotovo.
Ništa joj nije rekao. Ona uđe u pećinu i pogleda mladića. Bila je
odveć iscrpljena da bi se ljutila, jedino što je osjećala bilo je duboko
razočaranje. Jean-Pierre nije bio tu, a Zahara je, zatvorena u kuću,
tugovala za svojim mužem i tako nije bilo nikoga s kime bi mogla
podijeliti svoju bol.
 KIKA

Plakala je kasnije, dok je ležala na svom krevetu na krovu

trgovčeve kuće, uz Chantal koja je spavala pokraj nje na
i malenom madracu, mrmljajući s vremena na vrijeme u blaženom snu
zadovoljna dojenčeta. Plakala je zbog mladićeva oca, jednako koliko i
zbog mrtvog mladića. Poput nje, i on se bio doveo do ruba krajnje
iscrpljenosti, pokušavajući spasiti sina. Koliko je stoga morala biti
veća njegova žalost. Očima mutnim od suza gledala je zvijezde prije
nego što je zaspala.
Sanjala je kako je Mohammed došao do njezina kreveta i kako je s
njom vodio ljubav dok ih je cijelo selo gledalo; zatim joj je rekao da
Jean-Pierre spava sa Simone, ženom debelog novinara Raoula
Clermonta, i da se njih dvoje sastaju u Cobaku, kamo Jean-Pierre
tobože odlazi liječiti bolesnike.
Idućeg ju je dana cijelo tijelo boljelo jer je, obuzeta panikom,
pretrčala veći dio puta do kamene kolibe i natrag.
Prava je sreća, mislila je obavljajući svoje svakodnevne poslove, što
je Jean-Pierre stao kod te kolibe, vjerojatno da se odmori, jer ga inače
nikad ne bi dostigla. Kakvo je olakšanje osjetila kad je vidjela Maggie
privezanu ispred kolibe i kad je ugledala Jean-Pierrea u kolibi s onim
smiješnim, malim Uzbekom. Obujic;a su skočili kao opareni kad jc
ona ušla unutra. Bilo je upravo komično koliko su se prepali. Prvi pu t
jc vidjela jednog Afganistanca da ustaje kad u kuću ulazi neka žena.
Popela se do pećine sa svojom liječničkom torbom i otvorila
ambulantu. Dok se bavila uobičajenim slučajevima neishranjenosti,
malarije, inficiranih rana i crijevnih parazita, razmišljala je o onome
što se jučer dogodilo. Ona do jučer nikad nije čula za alergički šok. U
normalnim okolnostima, ljude koji su trebali davati injekcije
penicilina sigurno su učili kako da postupe u takvom slučaju, ali
njezina je poduka bila tako kratka i na brzinu obavljena da je mnogo
toga bilo jednostavno izostavljeno. Zapravo, na tečaju koji su završili
bili su gotovo potpuno zanemareni svi medicinski detalji jer se
smatralo da će Jean-Pierre, kao kvalificirani liječnik, uvijek biti uz nju
da joj kaže što treba učiniti.
Kako su to bili naporni dani, provedeni u učionicama, katkad s
drugim djevojkama koje su se školovale za bolničarke, katkad sama,
trudeći se da upamti propise i procedure medicine i zdravstvenog
odgoja, pitajući se što je čeka u Afganistanu. Neke od lekcija koje je
 KIKA

slušala prilično su je uznemirile. Prvo što mora napraviti, rečeno joj

je, mora za sebe sagraditi poljski zahod. Zašto? Zato što je najbrži
način da se poboljša zdravstveno stanje ljudi u nerazvijenim zemljama
taj da ih se oduči da kao zahode koriste rijeke i potoke, a to se može
postići jedino primjerom. Njezina joj je nastavnica, Stephanie,
punačka četrdesetogodišnja žena s naočalama, odjevena u radnički
kombinezon i sandale, posebno naglasila kako se treba čuvati
pretjeranog davanja lijekova. Većina bolesti i manjih ozljeda zaliječit
će se i bez medicinske pomoći, ali primitivni ljudi (ali i oni koji nisu
baš toliko primitivni) uvijek od liječnika traže pilule i sirupe. Jane se
sjeti da je i onaj mali Uzbek tražio od Jean-Pierrea mast za žuljeve.
Taj čovjek sigurno pješači cijeli život, ali čim se susreo s liječnikom,
odmah se počco žaliti da ga bole noge. Opasnost od pretjeranog
davanja lijekova, osim što su se na taj način nepotrebno rasipale
dragocjene zalihe, bila je u tome da je lijek, uziman zbog trivijalnih
oboljenja, mogao kod pacijenta razviti toleranciju, tako da u slučaju
ozbiljne bolesti, lijek više ne bi djelovao. Stephanie je također
savjetovala Jane da pokuša surađivati s tradicionalnim vračevima i
iscjeliteljima, umjesto da se bori protiv njih. Jane je to pošlo za rukom
s Rabiom, seoskom babicom, ali ne i s Abdullahom, seoskim mulom.
Najlakše od svega bilo je učenje jezika. Jane je u Parizu, još prije
nego što je uopće pomišljala o odlasku u Afganistan, počela učiti
farsi, jezik kojim se govori u Perziji, u želji da poboljša svoje
poslovne mogućnosti prevodioca i tumača. Farsi i dari su dva dijalekta
istog jezika. Drugi glavni jezik u Afganistanu je pošto, jezik kojim
govore Paštuni, ali dari je jezik Tadžika, a Dolina pet lavova je
područje Tadžika. Oni malobrojni Afganistanci koji putuju, na primjer
nomadi, obično govore oba glavna jezika, pašto i dari. Ako govore
neki evropski jezik, onda je to engleski ili francuski. Onaj Uzbek u
kamenoj kolibi govorio sa s Jean-Pierreom na francuskome. Za Jane
je to bilo prvi put da čuje francuski govoren s uzbečkim naglaskom.
Zvučalo je isto kao kad Rusi govore francuski.
Tijekom tog dana misli su joj se stalno vračale na tog Uzbeka. Nikako
nije mogla prestati na njega misliti. Mučio ju je osjećaj kakav bi joj se
ponekad javio kad bi znala da mora nešto važno obaviti, a ne može se
sjetiti što je to. Možda joj se nešto učinilo čudno u vezi s tim
čovjekom.
 KIKA

U podne je zatvorila ambulantu, nahranila Chantal i promijenila joj

pelene, a zatim je skuhala ručak od riže i mesa, te ga podjelila s
Farom. Fara joj je postala neobično odana i trudila se na sve načine da
joj udovolji. Uvečer bi je Jane jedva natjerala da ode kući. Jane je
pokušavala da se prema njoj odnosi kao prema sebi ravnoj, ali je to
kod nje, čini se, izazivalo samo još veće obožavanje.
U vrelim satima ranog poslijepodneva, Jane ostavi Chantal s Farom i
siđe do svog tajnog utoči~ta, sunčanog zaravanka skrivenog ispod
nagnute stijene. Tu je isprva neko vrijeme gimnasticirala, budući da je
čvrsto odlučila vratiti liniju kakvu je imala prije poroda. Dok je
stezala i opuštala mišiće, stalno joj je pred očima bio onaj Uzbek kako
skače na noge u kolibi, s izrazom zaprepaštenja na svom orijentalnom
licu. Zbog nekog nejasnog razloga, ta je slika u njoj izazivala
predosjećaj neke skore tragedije.
Kad je napokon shvatila istinu, to joj se nije otkrilo u iznenadnom
blijesku, nego je više sličilo na lavinu: počinjući od sitnice i
neprekidno rastući do potpune spoznaje.
Nijedan se Afganistanac ne bi žalio na žuljeve na nogama, čak ni
onda ako bi se samo pretvarao, jer žuljevi su za njih nepoznata stvar -
to je bilo isto toliko nevjerojatno kao da neki farmer iz
Gloucestershirea kaže da ima beri-beri. I nijedan Afganistanac, ma
kako bio iznenađen, ne bi reagirao na taj način da ustane kad neka
žena uđe u kuću. Ako taj čovjek nije bio Afganistanac, što je onda
bio? Njegov naglasak joj je davao jasan odgovor na to pitanje, iako bi
malo ljudi uspjelo prepoznati o kakvom se naglasku radi. Jedino
zahvaljujući svom lingvističkom znanju i činjenici da je poznavala
oba jezika, ruski i francuski, Jane je mogla odmah prepoznati da on
govori francuski s ruskim naglaskom.
Dakle, Jean-Pierre se sastao s nekim Rusom prerušenim u Uzbeka u
jednoj kamenoj kolibi u pustoši.
Je li to bilo slučajno? To je bilo moguće, iako jedva vjerojatno, ali kad
se sada sjetila njegova lica kad je ušla u kolibu, uočila je na njemu
izraz koji tada nije zapazila: izraz krivice.
Ne, to nije bio slučajan susret, to je bio tajni sastanak. I možda nije
prvi. Jean-Pierre je stalno putovao do udaljenih sela zbog liječenja
bolesnika. Štoviše, bio je upravo pretjerano savjestan u tome da se
točno drži rasporeda svojih posjeta, što je bilo prilično glupo u ovoj
 KIKA

zemlji, gdje nitko nije vodio računa o kalendaru, ali nije bilo toliko
glupo ako se radilo o jednom drugom rasporedu, o nizu potajnih
sastanaka.
A zašto se sastajao s tim Rusom? To je, također, bilo očigledno. Jane
osjeti kako joj se oči pune suzama kad je shvatila da svrha tih
sastanaka mora biti izdaja. On im je davao informacije, naravno.
Prenosio im je obavještenja o kretanjima konvoja. Uvijek je točno
znao rute po kojima će se kretati jer se Mohammed služio njegovim
kartama. Mogao je otprilike proračunati i vremenske etape jer bi vidio
kad su polazili iz Bande i ostalih sela u Dolini pet lavova. On je
očigledno te informacije prenosio Rusima i zato su Rusi tijekom
prošle godine počeli tako uspješno postavljati zasjede konvojima, zato
je sada u Dolini bilo toliko tugujućih udovica i siročadi.
Što je to sa mnom? pomisli Jane, obuzeta naglim osjećajem
samosažaljenja i suze joj ponovo poteku niz lice. Prvo Ellis, zatim
Jean-Pierre. Zbog čega ja odabirem takve gadove? Da li me posebno
privlače upravo takvi, tajnoviti muškarci? Da li me privlači izazov da
prodrem kroz njihov oklop? Zar sam toliko luda?
Sjetila se kako joj je Jean-Pierre tumačio da je sovjetska invazija na
Afganistan opravdana. U jednom trenutku odjednom je promijenio
mišljenje i ona je mislila kako ga je uvjerila da nema pravo.
Očigledno se on samo pretvarao da je promijenio mišljenje. Kad je
odlučio poći u Afagnistan kao ruski špijun, usvojio je antisovjetska
stajališta kao krinku, kao dio svoje uloge.
Je li i njegova ljubav prema njoj bila lažna?
Već je i sama pomisao na to bila bolna. Jane pokrije lice rukama. To
je bilo užasno, nezamislivo. Ona ga je zavoljela, udala se za njega,
poljubila njegovu zlovoljnu majku, privikla se na njegov način
vođenja ljubavi, preživjela je njihovu prvu svađu, borila se za njihov
brak i rodila mu dijete u strahu i boli. Zar je sve to činila zbog puke
iluzije, zbog muža od kartona, zbog muškarca kojem uopće nije bilo
stalo do nje? To je bilo jednako strašno kao hodati i trčati toliko
kilometara da sazna kako može izliječiti osamnaestogodišnjeg dječaka
i zatim, po povratku, ustanoviti da je on već mrtav. Još i gore od toga.
Ovako se, zamišljala je, morao osjećati mladićev otac kad ga je gledao
kako umire, nakon što ga je dva dana nosio na rukama preko
planinskih bespuća.
 KIKA

Osjetila je kako su joj grudi nabrekle i shvatila da je vrijeme da

nahrani Chantal. Navukla je odjeću, obrisala lice rukavom i uputila se
uz strminu. Kad je prva bol malo uminula i kad je opet mogla jasnije
misliti, učini joj se da je ona tijekom cijelih godinu dana njihova braka
osjećala neko neodređeno nezadovoljstvo. Sad joj je bilo jasno zbog
čega se tako osjećala. Na neki način ona je sve to vrijeme osjećala da
Jean-Pierre nešto skriva pred njom. Zbog tog zida među njima, oni
nikad nisu uspjeli postati uistinu bliski.
Kad je stigla do pećine, zatekla je Chantal kako glasno plače i Faru
kako je pokušava umiriti zibanjem. Jane uzme dijete i stavi ga na
grudi. Chantal odmah počne sisati. Jane osjeti početni neugodan
osjećaj, nešto nalik na grč u trbuhu, a zatim onu ugodnu i prilično
erotičnu senzaciju u grudima.
Željela je biti sama. Rekla je Fari da ode i provede popodnevni odmor
u pećini svoje majke.
Dojenje ju je smirilo. Jean-Pierreova joj se izdaja počela činiti nešto
manje strašnom. Bila je sigurna da se on nije pretvarao da je voli.
Kakvog bi to imalo smisla'? Zbog čega bi je vodio sa sobom ovamo?
Ona mu nije bila ni od kakve koristi u njegovu špijunskom radu. Ne,
sigurno ju je doveo zato što je voli.
A ako je on voli, svi se ostali problemi mogu riješiti. Morat će prestati
raditi za Ruse, naravno. U ovom trenutku nije mogla sebi točno
predočiti što će mu reći; hoće li, na primjer, reći: "Sve se otkrilo"? Ne.
Ali sjetit će se pravih riječi kad to bude potrebno. Onda će on morati
vratiti nju i Chantal natrag u Evropu...
Natrag u Evropu. Kad je shvatila da će se morati vratiti kući,
preplavio ju je osjećaj dubokog olakšanja. To ju je iznenadilo. Da ju
je netko pitao kako joj se sviđa u Afganistanu, odgovorila bi mu da je
to što ona ovdje radi izuzetno zanimljivo i korisno, da se ovdje vrlo
dobro snalazi i da čak uživa u svemu tome. Ali sad, kad je pred njom
bila mogućnost povratka u civilizaciju, odjednom ju je napustila
njezina žilava otpornost i morala je sebi priznati da su joj ova surova
zemlja, oštre zime, čudni i nedokučivi ljudi, bombardiranja i
beskrajne kolone osakaćenih i izranjenih muškaraca i mladića napeli
živce do pucanja.
Ovdje je užasno, pomislila je, to je prava istina. Chantal prestane
sisati. Zaspala je. Jane je spusti na pod, promijeni joj pelene i prenese
 KIKA

je na njezin madrac, a Chantal se pritom nije nijednom probudila. Što

se toga tiče, to je bilo blaženo dijete. Ako je bila sita i suha, nikakva je
buka, ni kretanje nisu mogli probuditi. Međutim, bila je vrlo osjetljiva
na majčino raspoloženje i često bi se probudila ako bi Jane bila tužna
ili plakala, čak i kad bi se Jane trudila da bude sasvim tiha.
Jane je sjedila prekriženih nogu na svom madracu, gledajući svoje
usnulo dijete, razmišljajući o Jean-Pierreu. Voljela bi da je on sada
ovdje, da to može odmah s njim raščistiti. Čudila se što ju nije više
naljutilo, dapače, razbjesnilo, to što on odaje gerilce Rusima. Da li je
tome razlog što se ona već pomirila s time da su svi muškarci
lažljivci? Ili je počela vjerovati da su jedine nedužne osobe u ovom
ratu majke, žene i kćeri na obje strane? Da li su brak i majčinstvo
toliko izmijenili njezinu ličnost da ovakva izdaja nije više u njoj
izazivala srdžbu i bijes? Ili je to jednostavno zato što voli Jean-
Pierrea? Nije znala na to odgovoriti.
U svakom slučaju, vrijeme je da razmišlja o budućnosti, a ne o
prošlosti. Vratit će se u Pariz, tamo gdje postoje poštari, knjižare,
vodovod. Chantal će imati lijepe haljinice, kolica i pelene koje će
nakon upotrebe moći jednostavno baciti. Živjet će u malom stanu u
nekoj zanimljivoj četvrti, gdje će vozači taksija predstavljati jedinu
stvarnu opasnost. Jane i Jean-Pierre će sve početi iznova i ovaj put će
uistinu upoznati jedno drugo. Zajednički će raditi na tome da svijet
učine boljim za sve ljude, služeći se postupnim i zakonitim
sredstvima, bez spletaka i izdaje. Iskustvo stečeno u Afganistanu
pomoći će im da ih angažiraju na poslovima vezanim za programe
razvoja zemalja Trećeg svijeta, možda na nekom od projekata
Svjetske zdravstvene organizacije. Obiteljski će život biti onakav
kakvim ga je ona zamišljala - njih troje će činiti dobro i bit će sretni i
sigurni.
Fara uđe u pećinu. Popodnevni je odmor prošao. Djevojka s
poštovanjem pozdravi Jane, pogleda Chantal i zatim, vidjevši da dijete
spava, sjedne na pod prekriženih nogu, čekajući da joj Jane kaže što
da radi. Fara je kći najstarijeg sina babice Rabije, Ismaela Gula, koji
je trenutno bio na putu prema Pakistanu, s konvojem...
Jane oštro udahne. Fara je upitno pogleda. Jane odmahne rukom i Fara
ponovo spusti pogled.
Njezin je otac u konvoju, pomisli Jane.
 KIKA

Jean-Pierre je Ruse obavijestio o tom konvoju. Farin će otac poginuti,

ukoliko ona ne učini nešto da to spriječi. Ali što? Mohammed bi
mogao poslati glasnika da presretne konvoj na prijevoju Khyber i da
ih pošalje drugim putem. Ali Jane bi prvo morala Mohammedu reći
otkud zna da će konvoj biti napadnut, a kad bi mu to rekla,
Mohammed bi sasvim sigurno ubio Jean-Pierrea, vjerojatno golim
rukama.
Ako već netko od njih dvojice mora umrijeti, neka onda umre Ismael,
radije nego Jean-Pierre, mislila je Jane.
Ali onda pomisli na ostalih tridesetak muškaraca iz Doline koji su bili
u konvoju i sa zebnjom se upita: Zar svi oni moraju umrijeti kako bi
moj muž ostao živ - Kahmir Khan sa svojom rijetkom bradom i
Shahazai Gul, starac izbrazdan ožiljcima, i Jusuf Gul koji tako lijepo
pjeva, i pastir Sher Kador, i krezubi Abdur Mohammed, i Ali Ghanim
koji ima četrnaestoro djece?
Mora postojati neki drugi način.
Jane ode do ulaza u pećinu i zagleda se u djecu koja su nakon
popodnevnog odmora izišla iz pećina i nastavila svoje igre medu
kamenjem i trnovitim grmljem. Medu njima je bio i devetogodišnji
Musa, Mohammedov sin jedinac, još razmaženiji otkako je ostao bez
jedne ruke. Dječak se hvalisavo razmetao pred drugom djecom novim
nožem što mu ga je poklonio njegov otac. Jane ugleda Farinu majku
koja se penjala uzbrdo sa svežnjem pruća na glavi. Tu je bila i mulina
žena; prala je muževu košulju. Nije vidjela Mohammeda, ni njegovu
ženu Halimu. Medutim, znala je da je on ovdje jer ga je jutros vidjela.
Sigurno je ručao sa ženom i djecom u njihovoj pećini. Gotovo je
svaka obitelj imala svoju, zasebnu pećinu. Vjerojatno je on sada tamo,
ali Jane nije željela da je vide kako odlazi do njega. To bi
skandaliziralo seljane, a ona je to željela diskretno izvesti.
Što ću mu reći? pitala se.
Razmišljala je o tome da ga jednostavno zamoli: Učini to za mene,
zato što te ja za to molim. To bi bilo dovoljno za nekog Evropljanina
ili Amerikanca koji bi bio zaljubljen u nju, ali muslimanski muškarci
nisu izgleda ljubav shvaćali tako romantično. Ono što je Mohammed
osjećao prema njoj više je bila neka vrst nježne pohote. I sasvim
sigurno ga taj osjećaj nije činio ni na koji način podložnim njoj.
Uostalom, nije bila sigurna da li on još uvijek tako osjeća. Onda, što
 KIKA

da mu kaže? On joj ništa nije dugovao. Ona ga nikad nije liječila, ni

njega, ni njegovu ženu. Ali je liječila Musu - spasila je život njegovu
jedincu. To Mohammeda obavezuje na dug časti.
Učini to za mene, zato što sam spasila život tvome sinu. To bi moglo
djelovati.
Samo, on će je pitati zašto to traži.
Još je nekoliko žena izišlo iz pećina. Odlazile su po vodu, čistile
pećine, hranile stoku i pripremale večeru. Jane je znala da će se
Mohammed sigurno uskoro pojaviti.
Što ću mu reći?
Rusi znaju rutu konvoja. Kako su to saznali?
Ne znam, Mohammede.
Kako onda možeš biti tako sigurna?
Ne mogu ti reći. Slučajno sam čula jedan razgovor. Dobila sam
poruku od Britanske tajne službe. Imam predosjećaj. Vidjela sam u
kartama. Usnilo mi se.
To je najbolje rješenje: san.
Ugledala ga je. Izišao je iz pećine, visok i naočit, odjeven u putnu
odjeću: na glavi je imao okruglu kapu chitrali, kakvu je nosio Masud i
većina gerilaca; smeđi pattu koji je služio kao kabanica, ručnik,
pokrivač i kamuflaža; te kožne čizme do koljena koje je skinuo s
nekog mrtvog ruskog vojnika. Prošao je preko zaravanka ispred
pećina korakom čovjeka koji namjerava prijeći dobar komad puta
prije mraka. Krenuo je stazom niz planinu, prema napuštenom selu.

Jane je gledala za njim, sve dok joj njegova visoka prilika nije nestala
iz vida. Sad ili nikad, pomisli i krene za njim. Isprva je hodala polako,
nehajnim korakom, kako ne bi bilo previše očigledno da ide za
Mohammedom, a kad je seljani ispred pećina više nisu mogli vidjeti,
počne trčati. Skližući se i spotičući, trčala je niz prašnu stazu, misleći:
ne bih smjela ovoliko trčati tako brzo nakon poroda, tko zna kakve će
to posljedice imati. Kad je ugledala Mohammeda na stazi ispred sebe,
zazove ga. On stane, okrene se i sačeka da ona dođe do njega.
- Bog s tobom, Mohammede Khane - reče Jane kad ga je dostigla.
- I s tobom, Jane Debout - odgovori on uljudno.
Jane nije odmah nastavila govoriti, stajala je i zadihano hvatala zrak.
Mohammed ju je gledao s izrazom podrugljive tolerancije.
 KIKA

- Kako je Musa? - upita Jane.

- Zdrav je, veseo i uči se služiti lijevom rukom. Jednog će dana njome
ubijati Ruse.
To je bila mala šala: lijeva ruka je tradicionalno služila za "prljave"
poslove, dok je desnica služila za jelo. Jane se nasmiješi, pokazujući
mu da je razumjela njegovu dosjetku, zatim reče:
- Tako mi je drago da smo mu uspjeli spasiti život. Ukoliko se
Mohammedu ovo spominjanje vlastitih zasluga učinilo neuljudnim,
on to ničim nije pokazao.
- Ostat ću vječno tvojim dužnikom - odgovorio je. To je bilo upravo
ono što je ona htjela da on kaže. - Ima nešto što bi mogao učiniti za
mene - reče. Izraz na njegovu licu bio je nedokučiv.
- Ako je to u mojoj moći...
Ona se osvrne oko sebe, tražeći neko mjesto gdje bi mogli sjesti.
Blizu njih stajala je jedna bombom pogođena kuća. Prednji je zid bio
srušen, tako da je unutrašnjost kuće bila otvorena pogledu. U kući je
od stvari ostao samo jedan napukli lonac i apsurdna slika cadillaca u
bojama, prikucana na zid. Jane sjedne na hrpu ruševina i nakon
kratkog oklijevanja, Mohammed sjedne pokraj nje.
- To je svakako u tvojoj moći - reče Jane. - Ali stvorit će ti malo
neprilika.
- O čemu se radi.
- Možda će ti se to učiniti hirom nerazumne žene. - Možda.
- Bit ćeš u napasti da me prevariš, da se tobože složiš s mojim
zahtjevom i da ga zatim jednostavno "zaboraviš" izvršiti.
- Neću.
- Molim te da budeš iskren prema meni, bez obzira da li ćeš odbiti moj
zahtjev ili ne.
- Hoću.
Dosta je okolišanja, pomisli ona.
- Hoću da pošalješ glasnika za konvojem i narediš im da promijene
povratnu rutu.
Mohammed je bio prilično zatečen. Vjerojatno je očekivao neku
trivijalnu molbu.
- Ali zašto? - upita.
- Vjeruješ li ti u snove, Mohammede Khane? On slegne ramenima.
- Snovi su snovi - odgovori neodređeno.
 KIKA

Možda sam odabrala krivi pristup, pomisli Jane, možda bi bilo bolje
da sam rekla kako mi se nešto ukazalo.
- Dok sam se danas, po vrućini, odmarala sama u svojoj pećini,
učinilo mi se da sam vidjela bijelog goluba. Mohammed je pozorno
pogleda i odmah joj je bilo jasno da je rekla pravu stvar. Afganistanci
su vjerovali da u bijelim golubima katkad prebivaju duhovi.
Jane nastavi:
- Ali sigurno sam sanjala jer mi je golub pokušavao nešto reći.
On to uzima kao znak da sam doživjela viziju, a ne san, pomisli Jane i
produži:
- Nisam razumjela što je govorio, iako sam ga pozorno slušala. Mislim
da je govorio pašto.
Mohammed je zurio u nju razrogačenih očiju. - Glasnik s teritorija
Paštuna...
- Onda sam ugledala Ismaela Gula, Rabijina sina, Farina oca, kako
stoji iza goluba. -Jane položi ruku Mohammedu na mišicu i zagleda
mu se u oči, misleći: Ti tašta, budalasta muškarčino, mogla bih te
zapaliti tako lako kao da palim električno svjetlo. - Imao je nož u srcu
i plakao je krvavim suzama. Pokazivao je rukom na nož, kao da želi
da mu ga izvučem iz grudi. Drška noža bila je ukrašena draguljima. -
Dok je govorila, Jane pomisli: Gdje sam samo ovo pokupila? - Ustala
sam s kreveta i pošla prema njemu. Bilo me strah, ali morala sam mu
spasiti život. A onda, kad sam posegnula za drškom noža...
- Što se dogodilo?
- On je nestao. Mislim da sam se u tom trenutku probudila.
Mohammed zatvori razjapljena usta, zauzme ponovo dostojanstveno
držanje i važno se namršti, kao da napregnuto razmišlja o značenju
tog sna. Sad je vrijeme da mu malo ugađam, pomisli Jane.
- Možda su to gluposti - reče i navučena lice izraz stidljive djevojčice,
spremne da se podvrgne njegovu superiornom, muškom sudu. - Zato
te molim da to učiniš meni za ljubav. Učini to za osobu koja je spasila
život tvome sinu i vrati mi duševni mir.
Njegov je izraz odmah postao pomalo ohol. - Nema potrebe da se
pozivaš na dug časti. - Da li to znači da ćeš ispuniti moju molbu? On
joj na to odgovori pitanjem:
- Kakvi su dragulji bili u dršci noža?
 KIKA

Oh, Bože, pomisli Jane, što bi trebao biti ispravan odgovor? Pomislila
je da kaže: "Smaragdi", ali oni su se tradicionalno povezivali s
Dolinom pet lavova pa bi to moglo značiti da je Ismaela ubio neki
izdajica iz Doline.
- Rubini - odgovori.
Mohammed sporo kimne glavom. - Ismael ti ništa nije rekao?
- Činilo mi se da mi hoće nešto reći, ali nije mogao govoriti.
On ponovo kimne glavom, a Jane pomisli: Hajde, odluči se već
jednom. Napokon, Mohammed reče:
- Znamenje je jasno. Konvoj mora promijeniti rutu.
Hvala Bogu, pomisli Jane.
- Skinuo si mi veliki teret s duše - reče mu ona iskreno. Nisam znala
što da učinim. Sad mogu biti sigurna da će Ahmed biti spašen. - Pitala
se što bi još mogla učiniti da čvrsto veže Mohammeda i onemogući
mu da se predomisli. Na kraju odluči da zapečati njegovo obećanje
jednom drevnom gestom: nagnula se naprijed i poljubila ga u usta,
nježno ali brzo, ne dajući mu šansu da odbije poljubac, ni da odgovori
na njega. - Hvala ti! - reče. - Znam da si ti čovjek od riječi. - Zatim
ustane. Ostavljajući ga pomalo zbunjenog, ona se okrene i potrči uz
stazu natrag prema pećinama.
Na vrhu uspona je stala i osvrnula se. Mohammed je već odmakao
komad puta od bombardirane kuće, silazeći nizbrdo poletnim
korakom i visoko podignute glave, mašući u hodu rukama. Sretan je
zbog onog poljupca, pomisli Jane. Trebalo bi me biti sram. Iskoristila
sam njegovo praznovjerje, njegovu taštinu i njegovu seksualnost. Kao
feministkinja, nisam smjela tako izrabiti njegove predrasude o
vidovitim, pokornim i koketnim ženama, samo zato da ga navedem da
učini ono što hoću. Ali uspjelo mi je. Uspjelo mi je!
Jane krene dalje stazom prema pećinama. Sljedeći je na redu Jean-
Pierre. On će se vratiti negdje pred noć: sigurno je čekao do sredine
popodneva, da prođe ona najgora žega pa je tek tada krenuo na put,
ba~ kao što je i Mohammed učinio. Smatrala je da će razgovor s njim
biti lakši od razgovora s Mohammedom. Kao prvo, njemu može reći
istinu. Kao drugo, kriv je pa je prema tome u slabijem položaju.
Stigla je do pećina. U malom je logoru sada vladala živost. Skupina
ruskih mlažnjaka preletjela je preko neba. Svi su prekinuli posao i
promatrali ih, iako su avioni bili previsoko i predaleko za
 KIKA

bombardiranje. Kad su nestali s obzorja, dječaci su raširili ruke i

rastrčali se naokolo, ispuštajući iz sebe zvukove nalik na zvuk
mlaznog motora. Koga oni bombardiraju dok ovako zamišljaju da su
avioni, pitala se Jane.
Ona uđe u pećinu, pogleda što radi Chantal, nasmiješi se Fari i zatim
uzme dnevnik. Jean-Pierre i ona su gotovo svakog dana zapisivali
svoja iskustva i doživljaje. To su prvenstveno bile medicinske bilješke
i namjeravali su taj dnevnik ponijeti sa sobom u Evropu, kako bi se
njihovim bilješkama mogli koristiti oni koji će nakon njih poći u
Afganistan. Preporučeno im je da također zapisuju i osobne osjećaje i
probleme, kako bi njihovi nasljednici znali što ih očekuje pa je tako
Jane prilično iscrpno bilježila tok svoje trudnoće i podrobno opisala
porod, ali je izvještaj u svojim osjećajima ograničila na nekoliko
šturih, kratkih rečenica.
Sjela je uza zid pećine, položila bilježnicu na koljena i počela
zapisivati priču o osamnaestogodišnjem mladiću koji je umro od
alergičkog šoka. Ponovo preživljavanje tog događaja iznova ju je
rastužilo, ali je nije deprimiralo, što je zdrava i normalna reakcija,
rekla je sama sebi.
Dodala je nekoliko kratkih bilješki o današnjim slučajevima, a zatim
je, polako i dokono, počela listati unatrag, prema početku dnevnika.
Bilješke, zapisane Jean-Pierreovim nemarnim, nečitkim rukopisom,
bile su vrlo kratke i sastojale su se gotovo isključivo od simptoma,
dijagnoza, načina liječenja i rezultata: Gliste, zapisao bi, ili Malarija; a
potom: Izliječen ili Stanje stabilizirano, ili ponekad: Umro. Međutim,
Jane je zapisivala rečenice, kao na primjer: Jutrvos se bolje osjećala ili
Majka ima tuberkulozu. Ponovo je pročitala svoje bilješke iz prvih
mjeseci trudnoće o osjetljivosti bradavica, o debljanju bedara i
jutarnjoj mučnini. Sa zanimanjem je pročitala bilješku koju je upisala
u dnevnik prije gotovo godinu dana: Bojim se Abdullaha. Potpuno je
na to zaboravila.
Jane odloži dnevnik. Iduća dva sata ona i Fara su provele u čišćenju i
spremanju ambulante, a nakon toga je već bilo vrijeme da sidu dolje u
selo i pripreme se za noć. Dok je silazila niz planinu i kasnije, dok je
poslovala po kući, Jane je razmišljala o predstojećem razgovoru sa
Jean-Pierreom. Znala je što treba učiniti: pozvat će ga na šetnju,
mislila je, ali nije bila sigurna što će mu točno reći.
 KIKA

Kad je on nekoliko minuta kasnije stigao, još se uvijek nije bila

odlučila. Otrla mu je prašinu s lica vlažnim rukom i ponudila mu
zeleni c"aj u šalici od porculana. Znala je da ga put nije iscrpio, samo
ugodno zamorio: on je s lakoćom prelazio mnogo veće udaljenosti.
Sjedila je kraj njega dok je pio čaj, trudeći se da ne zuri u njega,
misleći: Lagao si me. Kad se malo odmorio, ona mu reče:
- Hajdemo se malo prošetati, kao nekoć. Njega je to malo iznenadilo.
- Kamo bi htjela ići?
- Bilo kamo. Zar se ne sjećaš kako smo prošlog ljeta znali izići
jednostavno zato da uživamo u večeri?
On se nasmiješi.
- Da, sjećam se. - Bio joj je drag kad bi se tako nasmiješio. - Hoćemo
li uzeti Chantal sa sobom?
- Ne. - Nije htjela da je bilo što ometa. - Njoj će biti sasvim dobro
ovdje, s Farom.
- U redu - odgovori on, pomalo zbunjeno.
Jane naredi Fari da im pripravi večeru: čaj, kruh i jogurt, potom ona i
Jean-Pierre iziđu iz kuće. Vani se već spuštao sumrak, a večernji je
zrak bio blag i mirisan. To je ljeti bio najugodniji dio dana. Dok su
polako išli kroz polja prema rijeci, Jane se prisjeti kako se na ovoj
istoj stazi osjećala prošlog ljeta - uznemirena, zbunjena, uzbuđena i
odlučna. Sad je bila ponosna na sebe i ono što je postigla, ali je u isti
mah bila zadovoljna što će se ta pustolovina ubrzo završiti.
Međutim, kako se bližio trenutak sučeljavanja, počela je osjećati svu
jaču napetost, iako je stalno samoj sebi govorila kako nema što
skrivati i nema se zašto osjećati krivom, niti se ima čega bojati.
Pregazili su rijeku na mjestu gdje je tekla plitka i široka preko
kamenih ploča, a zatim su se strmom, krivudavom stazom uspeli uz
visoku hridinu na drugoj obali. Kad su stigli do vrha, sjeli su na
zemlju i pustili da im noge vise preko ruba ponora. Tridesetak metara
ispod njih, žustro je tekla Rijeka pet lavova, udarajući o kamene
gromade i ljutito se pjeneći kroz tjesnace. Jane prijeđe pogledom
preko Doline. Obrađena je zemlja bila iskrižana kanalima za
navodnjavanje i potpornim kamenim zidovima terasasto položenih
polja. Zelena i zlatna, polja su izgledala kao krhotine obojenog stakla
od neke razbijene igračke. Tu i tamo sliku su kvarili tragovi
 KIKA

bombardiranja: srušeni zidovi, zatrpani jarci i blatni krateri usred

uzbibane pšenice. Poneka okrugla kapa ili tamni turban pokazivali su
da su neki muškarci već izišli na polja, kako bi iskoristili noć, kad
Rusi zaustavljaju svoje mlažnjake i odlažu bombe, da završe žetvu.
Sitnije prilike i glave pokrivene maramama bile su žene i starija djeca.
Oni će pomagati dok se sasvim ne smrači. U donjem kraju Doline
polja su se s mukom uspinjala uz niže obronke u podnožju planine, ali
su brzo uzmicala pred kamenjem i prašinom. Iz skupine kuća lijevo od
njih, dim nekoliko kuhinjskih vatri dizao se prema nebu uspravan
poput olovke dok ga ne bi raspršio večernji povjetarac. Isti je
povjetarac donosio do njih nerazumljive odsječke razgovora žena koje
su se kupale uzvodno, iza jedne krivine. Glasovi su im bili prigušeni i
više se nije čuo Zaharin srdačan smijeh jer je Zahara bila u koroti. A
sve zbog Jean-Pierrea...
Ta joj je misao dala hrabrosti.
- Hoću da me odvedeš kući - naglu je rekla. U prvi tren ju je krivo
shvatio.
- Pa tek smo došli ovamo - razdraženo je odgovorio, a onda ju je
pogledao i prestao se mrštiti. - Oh - rekao je. Glas mu je hladnokrvno
zvučao i Jane se uznemiri, shvaćajući da će se možda morati boriti da
postigne ono što želi.
- Da - reče odlučno. - Kući.
On je obgrli oko ramena.
- Ova zemlja može ponekad obeshrabriti čovjeka - reče. Nije gledao u
nju, nego u brzu rijeku pod njihovim nogama. - Ti si trenutno posebno
sklona depresijama, što je normalno nakon poroda. Za nekoliko
tjedana vidjet ćeš...
- Nemoj sa mnom govoriti takvim pokroviteljskim tonom! - obrecne
se Jane. Nije bila spremna slušati takve gluposti. - Sačuvaj to za svoje
pacijente.
- U redu. - On makne ruku s njezinih ramena. - Prije nego što smo
krenuli ovamo, odlučili smo da ćemo ostati dvije godine. Složili smo
se da kraći boravci nemaju smisla, s obzirom na to koliko se vremena
i novca potroši na obuku, putovanje i prilagođavanje. Htjeli smo da
naš boravak ovdje urodi nekim stvarnim rezultatima, zato smo se
obavezali da ćemo ostati dvije godine...
- A onda nam se rodilo dijete. - To nije bila moja ideja!
 KIKA

- Bilo kako bilo, ja sam se predomislila.

- Ne možeš se predomisliti, nemaš na to pravo.
- Ja nisam tvoje vlasništvo! - srdito odvrati Jane.
- To jednostavno ne dolazi u obzir. Nemojmo više o tome razgovarati.
- Tek smo počeli - reče ona. Razbjesnilo ju je njegovo držanje.
Razgovor se pretvorio u prepirku o njezinim pravima da sama o sebi
odlučuje, a ona nekako, barem zasada, nije željela prekinuti prepirku
time što će mu reći da zna za njegovo špijuniranje; željela je da joj on
prizna pravo na samostalno odlučivanje. - Ti nemaš pravo ne obazirati
se na mene i prelaziti preko mojih želja - reče. - Ja želim otići još
ovog ljeta.
- To ne dolazi u obzir.
Ona odluči da ga pokuša urazumiti.
- Ovdje smo već godinu dana. Postigli smo određene rezultate.
Također smo podnijeli prilične žrtve, veće nego što smo očekivali.
Zar nismo dovoljno učinili?
- Dogovorili smo se da ćemo ostati dvije godine tvrdoglavo odgovori
Jean-Pierre.
- To je bilo davno i prije nego što smo dobili Chantal. - Onda vas
dvije idite, a mene ostavite ovdje.
Jane razmisli o tom prijedlogu. Putovati s konvojem do Pakistana, s
malim djetetom na rukama, bilo bi teško i opasno. Pogotovo ako on ne
bi bio s njom. Ali nije bilo neizvedivo. Ali to bi značilo ostaviti njega
ovdje. U tom slučaju, on bi nastavio davati Rusima podatke o
konvojima i svakih nekoliko tjedana poginulo bi još nekoliko muževa
i sinova iz Doline. Postojao je još jedan razlog zbog kojeg ga nije
mogla ostaviti ovdje: to bi razorilo njihov brak.
- Ne - reče ona. - Ne mogu otići bez tebe. Moraš i ti poći s nama.
- Ja ne idem - reče srdito. - Ja ne idem!
Sad ga je morala suočiti s onim što zna. Ona duboko udahne.
- Morat ćeš - započne.
- Ništa ja ne moram - prekine je. Upro je prstom u nju i ona mu
pogleda u oči i ugleda u njima nešto što je prestraši. - Ne možeš me
prisiliti. Nemoj ni pokušavati.
- Ali ja to mogu.
- Savjetujem ti da to ne činiš - reče on, a glas mu je bio zastrašujuće
leden.
 KIKA

Odjednom joj se učinio strancem, potpunim neznancem. Šutjela je

trenutak, razmišljajući. Promatrala je jednog goluba kako polijeće iz
sela i leti prema njoj. Sletio je na hridinu, malo ispod njezinih nogu.
Ja ne poznajem tog čovjeka! pomislila je s osjećajem panike. Nakon
cijele godine dana ja još uvijek ne znam tko je on zapravo!
- Da li ti mene voliš? - upitala ga je.
- Voljeti nekoga ne znači da moraš činiti sve što ta osoba želi.
- Je li tu potvrdan odgovor na moje pitanje?
Zagleda se u nju. Ona mu mirno uzvrati pogled. Iz njegovih očiju
polako se izgubi onaj okrutan, maniti sjaj i on se opusti. Napokon se
nasmiješi.
- Da - reče. Ona se nasloni na njega i on je ponovo obgrli rukom oko
ramena. - Da, volim te - tiho reče i poljubi je u tjeme.
Jane prisloni lice uz njegove grudi i pogleda dolje. Golub kojeg je
maločas promatrala ponovo uzleti. Bio je tu bijeli golub, kao onaj u
njezinoj izmišljenoj viziji. Lebdio je u zraku, klizeći bez napora
nadolje, prema suprotnoj obali. Jane pomisli: Oh, Bože, a što ću sad?
Upravo je Mohammedov sin, Musa, koji je sada nosio nadimak
Ljevoruki, prvi spazio konvoj. Dotrčao je na čistinu ispred pećina,
vičući iz sveg glasa:
- Vratili su se! Vratili su se!
Nitko nije trebao pitati tko se vratio.

Bilo je oko sredine prijepodneva. Jane i Jean-Pierre su bili u

ambulanti. Jane pogleda Jean-Pierrea. Na njegovu se licu načas ukaže
jedva primjetan izraz zbunjenosti: čudio se zašto Rusi nisu iskoristili
podatke koje im je dao i napali konvoj. Jane brzo okrene glavu, kako
on ne bi primijetio radostan osjećaj trijumfa koji ju je prožeo. Ona im
je spasila život! Jusuf će noćas pjevati, Sher Kador će brojati svoje
koze, a Ali Ghanim će izljubiti svako od svoje četrnaestoro djece.
Jusuf je jedan od Rabijinih sinova: spasivši mu život, odužila se
njegovoj majci za njezinu pomoć pri porodu. Sve one majke i kćeri,
koje bi se danas zavile u crno, mogu se sada veseliti.
Pitala se kako li se sada osjeća Jean-Pierre. Da li je Ijut, ili frustriran,
ili razočaran? Teško je bilo zamisliti da bi netko bio razočaran zbog
toga što ti ljudi nisu pobijeni. Ona ga krišom pogleda, ali na njegovu
 KIKA

se licu ništa nije moglo vidjeti. Da mi je samo znati što on sada misli,
pomislila je.
U samo nekoliko minuta, ambulanta je ostala prazna: svi su njihovi
bolesnici otišli dolje u selo da pozdrave putnike.
- Hoćemo li i mi dolje? - upita Jane.
- Idi ti - odgovori Jean-Pierre. - Ja ću prvo ovdje završiti pa ću onda
doći za tobom.
- U redu - reče Jane. Trebalo mu je malo vremena da se; pribere,
nagađala je, kako bi mogao odglumiti da je sretan što su se svi vratili
kući živi i zdravi.
Ona uzme Chantal i uputi se strmom stazom prema selu. Osjećala je
vrelinu kamenja kroz tanke potplate svojih sandala.
Još uvijek nije rekla Jean-Pierreu da zna istinu. Međutim, neće to
moći dugo odgađati. Prije ili kasnije, Jean-Pierre će saznati od
Mohammeda da je poslao glasnika s uputama da se konvoj vrati
drugim putem. Tada će, naravno, pitati Mohammeda zašto je to
učinio, a Mohammed će mu ispričati njezinu "viziju". Međutim, Jean-
Pierre je znao da ona ne vjeruje u vizije...
Zašto se ja zapravo bojim? pitala se Jane. Ja nisam ništa kriva, on je
kriv. Pa ipak osjećam kao da je njegova tajna nešto zbog čega se ja
moram sramiti. Trebala sam odmah s njim o tome razgovarati one
večeri kad smo otišli do hridine iznad rijeke. Čuvajući to tako dugo u
sebi, postala sam i ja varalica. Možda je to ono što me plaši. Ili me
možda plaši onaj čudni pogled što se ponekad javi u njegovim
očima...
Jane nije odustala od odluke da se vrati kući, ali dosad još nije uspjela
smisliti način kako da Jean-Pierrea nagovori da pođe s njom. Padale
su joj napamet svakojake bizarne zamisli, od lažne poruke da mu je
majka na samrti do trovanja jogurta nekim sredstvom koje bi kod
njega izazvalo simptome neke ozbiljne bolesti, što bi ga primoralo da
se vrati u Evropu zbog liječenja. Najjednostavnije i najrealnije bilo bi
zaprijetiti da će sve reći Mohammedu. Dakako, nikad to ne bi stvarno
napravila jer bi to bilo isto kao da ga je ubila svojom rukom.
Međutim, da li bi on mislio da će ona ostvariti svoju prijetnju?
Vjerojatno ne bi. Morao je biti uistinu nemilosrdan i kamena srca pa
da povjeruje kako je ona u stanju praktički ubiti vlastitog muža. A ako
 KIKA

je doista toliko nemilosrdan i kamena srca, mogao bi je možda čak i

ubiti.
Zadrhtala je, unatoč vrućini. Sve te misli u ubijanju, to je jednostavno
apsurdno. Kad dvoje ljudi toliko fizički uživaju jedno u drugome kao
nas dvoje, kako bi uopće mogli pomisliti da jedno nad drugim izvrše
nasilje?
Kad je stigla do sela začula je neujednačenu pucnjavu iz pušaka koja
je pratila svako afganistansko slavlje. Jane pođe ravno prema džamiji;
sve se uvijek odigravalo ispred džamije. Konvoj je bio u dvorištu
džamije: muškarce, konje i teret okruživale su nasmijane žene i
kričava djeca. Jane zastane na rubu gomile, promatrajući. Vrijedilo je,
pomisli. Brige, strah i nelagoda zbog nedostojnog načina na koji je
obradila Mohammeda, sve je to vrijedilo proživjeti da na kraju vidi
ovo, ovaj radostan prizor ponovnog susreta ratnika sa svojim ženama,
majkama, sinovima i kćerima.
Ono što se zatim dogodilo predstavljalo je vjerojatno najveći ~ok koji
je Jane ikad doživjela.
Tamo u gomili, između okruglih kapa i turbana, pojavila se jedna
glava obrasla plavim kovrčama. U prvi tren nije prepoznala o kome se
radi, ali joj se nešto učinilo poznato i srce joj je jače zakucalo. A onda
su se ljudi oko te glave malo razmaknuli i Jane ugleda nevjerojatno
bujnu plavu bradu, a iza nje lice Ellisa Thalera.
Koljena joj klecnu od iznenadne slabosti. Ellis? Ovdje? Nemoguće.
On pođe prema njoj. Na sebi je imao široku pamučnu odjeću
Afganistanaca, nalik na pidžamu, i prljavi pokrivač ogrnut prekou
ramena. Onaj mali dio lica koji nije prekrivala brada bio je tako
preplanuo od sunca i vjetra da su se nebeskoplave oči isticale još više
nego inače, poput različaka u polju zrelog žita.
Jane se ukočila od zaprepaštenja. Ellis je stao pred nju, ozbiljna lica.
- Zdravo, Jane.
Jane shvati da ga viče ne mrzi. Još prije mjesec dana proklela bi ga
zbog njegove izdaje i zbog špijuniranja njezinih prijatelja, ali sada
više nije osjećala srdžbu. On joj nikad više neće biti drag, ali mogla ga
je podnositi. Osim toga, bilo je lijepo ponovo čuti engleski, prvi put
nakon više od godine dana.
- Ellis - reče slabašnim glasom. - Za ime božje, što ti ovdje radiš?
- Istu što i ti - odgovori on.
 KIKA

Što je to trebalo značiti? Je li mislio na špijuniranje? Ne, Ellis ne zna

za Jean-Pierrea.
Ellis primijeti njezinu zbunjenost i reče:
- Mislim, ovdje sam da pomognem pobunjenicima. Hoće li on otkriti
što radi Jean-Pierre'! Jane se odjednom uplaši za svog muža. Ellis bi
ga mogao ubiti...
- Čija je tu beba? - upita Ellis.
- Moja. I Jean-Pierreova. Zove se Chantal. - Jane primijeti da se
Ellisovo lice iznenada duboko snuždilo. Shvatila je da se on nadao da
je ona nesretna u braku. Oh, Bože, pomisli, izgleda da me on još
uvijek voli. Ona pokuša promijeniti temu. - Ali kako ćeš ti pomoći
pubunjenicima?
On podigne svoj u torbu. Bila je tu velika torba od žućkastosmeđeg
platna, čiji je oblik podsjećao na kobasicu, pomalo nalik na
staromodne vojničke torbe;.
- Naučit ću ih kako će dizati u zrak ceste i mostove reče. - Prema
tome, vidiš, u ovom smo ratu oboje na istoj strani.
Ali ne na istoj strani kao Jean-Pierre, pomisli ona. Što će se sad
dogoditi? Afganistanci nisu ni u jednom trenutku posumnjali u Jean-
Pierrea, ali Ellis je profesionalac. Prije ili kasnije on će naslutiti što se
događa.
- Koliko ćeš dugo ostati? - upita. Ako je došao nakratko možda neče
imati vremena da nešto posumnja.
- Preko ljeta - odgovori on neodređeno.
Možda neće mnogo vremena provoditi u Jean-Pierreovoj blizini.
- Gdje ćeš stanovati? - upita ona. - U ovom selu.
- Oh.
Čuo je razočaranje u njezinu glasu i ironičnu se nasmiješio.
- Pretpostavljam da nisam smio očekivati da će tebi biti drago što me
vidiš...
Njezin je mozak užurbano radio. Ako uspije natjerati Jean-Pierrea da
prekine s onim što radi, onda mu više ne bi prijetila nikakva opasnost.
Odjednom je osjetila da će sad moći s njim o tome razgovarati. Zašto
mi to više ne predstavlja problem? pitala se. Zato što ga se više ne
bojim. A zašto ga se više ne bojim? Zato što je tu Ellis.
Sve dosad nisam bila svjesna da se bojim muža.
 KIKA

- Naprotiv - odgovorila je Ellisu, misleći: Kako mogu biti tako

hladnokrvna? - Sretna sam što si ovdje.
Trenutak su oboje šutjeli. Ellis očigledno nije znao kako protumačiti
njezinu reakciju. Napokon reče:
- Ovaj, negdje među ovom gomilom su moje stvari i prilična gomila
eksploziva. Mislim da će biti pametnije da to sklonim.
Jane kimne glavom. - Imaš pravo.
Ellis se okrene i nestane u gužvi. Jane polako izide iz dvorišta, još
uvijek donekle omamljena šokom. Ellis je ovdje, u Dolini pef lavova i
po svemu sudeći još je uvijek vuli.

Kad je došla do trgovčeve kuće, Jean-Pierre iziđe pred nju. On je

svratio u kuću na putu do džamije, vjerojatno da ostavi liječničku
torbu. Jane nije znala što bi mu rekla.
- S konvojem je došao netko koga poznaješ – počne. - Neki
Evropljanin?
- Da.
- Tko?
- Pođi i vidi. Iznenadit ćeš se.
On požuri prema džamiji. Jane ude u kuću. Što će Jean-Pierre učiniti
sad kad je Ellis ovdje? pitala se. Pa, sigurno će to javiti Rusima. A
Rusi će sigurno htjeti ubiti Ellisa.
Ova misao razljuti Jane.
- Više neće biti ubijanja! - reče glasno. - Ja to neću dopustiti! - Njezin
ljutiti glas rasplače Chantal. Jane je uzme u naručje i djevojčica se
smiri.
Što da učinim? mislila je Jane.
Morat ću ga spriječiti da dođe u vezu s Rusima. Kako?
Njegova veza se ne može s njim sastati ovdje u selu. Znači, moram ga
samo nekako zadržati u selu.
Reći ću mu: Moraš obećati da nećeš odlaziti iz sela. Ako mi to ne
obećaš, reći ću Ellisu da si špijun pa će se on postarati da ne izideš iz
sela.
A što ako joj Jean-Pierre obeća i onda prekrši obećanje'?
Pa, ja ću znati da je izišao iz sela, znat ću da je utišao na sastanak s
vezom i moći ću upozoriti Ellisa.
Da li on možda ima i neki drugi način komunikacije s Rusima?
 KIKA

Mora postojati neki način kako može stupiti u vezu s njima u slučaju
nužde.
Ali ovdje nema telefona, ni pošte, ni kurirske službe, ni golubova
listonoša...
Sigurno ima radio.
Ako ima radio, onda ga neću moći spriječiti da stupi s njima u
kontakt.
Što je više o tom razmišljala, to je više bila uvjerena da mora imati
radio. Morao je nekako dogovoriti one sastanke u kamenoj kolibi.
Teoretski je raspored tih sastanaka mogao biti dogovoren unaprijed,
prije nego što su otputovali iz Pariza, ali je u praksi to bilo gotovo
nemoguće: što bi se dogodilo ako bi iznenada morao otkazati
sastanak, ili zakasniti, ili ako bi se trebao hitno sastati sa svojom
vezom? Morao je imati radio.
Što ja mogu učiniti ako on ima radio? Mogu mu ga oduzeti.
Jane položi Chantal u kolijevku i dade se u potragu. Ode u prednju
sobu. Tamo, na keramičkim pločicama opločenoj tezgi, usred
prostorije koja je nekoć služila kao trgovina, stajala je Jean-Pierreova
liječnička torba.
Torba je bila najvjerojatnije mjesto za čuvanje radija. Nikome nije
bilo dopušteno otvarati torbu osim Jean-Pierrea i Jane, a ona za to
nikad nije imala razloga.
Jane otvori torbu i pregleda sadržaj, vadeći jednu stvar za drugom.
Ništa nije našla.
To ipak neće biti tako lako.
On mora imati radio i ja ga moram naći: ako ga ne nađem, onda će
Ellis ubiti njega ili će on ubiti Ellisa.
Odlučila je pretražiti cijelu kuću.
Pregledala je medicinske zalihe na policama nekadašnje trgovine,
zavirujući u sve kutije i pakete na kojima su bili slomljeni pečati,
žureći se, strahujući da se on ne vrati prije nego što ona završi s
potragom. Ništa nije našla.
Potom je otišla u spavaću sobu. Tražila je medu odjećom i medu
zimskom posteljinom, spremljenom u jednom kutu. Ništa. Krećući se
sve brže, otišla je u dnevnu sobu i počela se panično osvrtati tražeći
moguća skrovišta. Sanduk s kartama! Ona ga otvori. Unutra su bile
samo zemljopisne karte. Jane ljutito spusti poklopac. Chantal se
 KIKA

promeškolji, ali nije zaplakala, iako će uskoro biti vrijeme da je

ponovo nahrani. Ti si dobra djevojčica, pomisli Jane, hvala Bogu!
Pogleda zatim iza ormarića s hranom i podigne tepih da provjeri ne
postoji li možda neka skrivena rupa u podu.
Ništa.
Ipak mora biti ovdje negdje. Nije mogla zamisliti da bi se on izložio
riziku da ga drži negdje izvan kuče jer bi tako postojala velika
opasnost da ga netko slučajno nade.
Ponovo se vratila u nekadašnju trgovinu. Kad bi samo mogla naći
radio, sve bi se sredilo; on ne bi imao drugog izbora nego da popusti
njezinim zahtjevima.
Njegova je torba bila još uvijek najlogičnije skrovište, budući da je on
tu torbu nosio sa sobom kamo god je išao. Jane je podigne. Bila je
teška. Ona zavuče ruku i počne pipati iznutra. Torba je imala debelo
dno.
Odjednom joj sine.
Torba može imati lažno dno.
Ona pritisne dno prstima. Mora biti tu, mislila je, mora. Jane gurne
dno nadolje i povuče.
Lažno dno se bez teškoća odvoji od torbe. Gušeći se od uzbuđenja,
ona pogleda unutra.
Tamo, u skrivenom udubljenju, ležala je crna plastična kutija. Jane je
izvadi.
To je to, mislila je, on komunicira s njima pomoću ovog malog radija.
Zašto se onda još i sastaje s njima?
Možda im ne može slati tajne obavijesti preko radija jer se boji da
netko možda prisluškuje. Možda mu radio služi samo za dogovaranje
sastanaka i za hitne poruke.
Kao na primjer, kad ne može otići iz sela.
Jane začuje zvuk otvaranja stražnjih vrata. Prestrašeno spusti radio na
pod i brzo se okrene, te pogleda u dnevnu sobu. Bila je to samo Fara,
s metlom.
- Oh, Kriste Bože - glasno reče. Zatim se ponovo okrene, osjećajući
kako joj srce udara kao ludo.
Mora se nekako osloboditi radija prije nego što se Jean-Pierre vrati.
Ali kako? Ne može ga jednostavno baciti, netko će ga naći.
Mora ga smrskati. Čime?
 KIKA

Nije imala čekića. Onda kamenom.

Ona požuri kroz dnevnu sobu u dvorište. Zid oko dvorišta bio je
izgrađen od grubog kamenja, povezanog pjeskovitom žbukom. Jane
uhvati jedan kamen u najgornjem redu i pokuša ga iščupati. Nije ga
uspjela ni pomaknuti. Ona pokuša izvući drugi, treći. Četvrti se malo
klimao. Ona uhvati objema rukama i počne ga drmati. Kamen se malo
pomakne.
- Hajde, hajde! - poviče Jane i povuče svom snagom. Gruba površina
kamena urezala joj se u dlanove. Ona se opre rukama o kamen i
gurajući svim silama, otrgne ga iz ležišta. Zatim brzo odskoči korak
unazad i pusti da kamen padne na zemlju. Bio je otprilike velik kao
konzerva graha, upravo onakav kakav joj je odgovarao. Podigavši ga
s obje ruke, Jane požuri natrag u kuću.
Kad se vratila u prednju sobu, podigne radio s poda i položi ga na
tezgu. Zatim zamahne kamenom visoko iznad glave i spusti ga svom
snagom na radio.
Plastična kutija napukne od udarca. Morat će jače udariti.
Jane iznova zamahne i još jednom udari. Ovaj put je uspjela do kraja
razbiti plastični omot, tako da se ukazala unutrašnjost radija. Jane
zapazi otisnutu shemu, stožac zvučnika i dvije baterije s ruskim
slovima na njima. Ona izvadi baterije i baci ih na pod, te nastavi
udarati kamenom po mehanizmu.
Odjednom osjeti kako je netko odostrag grabi i začuje Jean-Pierrea
kako viče:
- Što to radiš?
Ona se počne otimati, otrgne mu se načas iz ruku i još jednom udari
po radiju.
Jean-Pierre je zgrabi za ramena i odgurne je ustranu. Jane posrne i
padne na pod. Tako je nespretno pala da je bolno izvila ručni zglob.
Jean-Pierre se ukočeno zagleda u radio.
- Uništen je! - reče. - To se više ne da popraviti! Zgrabivši je grubo za
košulju, on je podigne s poda. - Ti uopće ne znaš što si napravila! -
krikne. Zurio je u nju očima punim očajanja i mahnitog bijesa.
- Pusti me! - poviče Jane. Nije imao nikakvog prava da se tako ponaša
kad joj je sve vrijeme lagao. - Kako se usuđuješ biti tako grub prema
meni?
 KIKA

-Kako se usuđujem?- On ispusti njezinu košulju, povuče ruku unazad

i udari je šakom. Udarac ju je zahvatio posred trbuha. U jednom
djeliću sekunde, Jane je jednostavno bila paralizirana od šoka, a onda
je došla bol, duboko unutra, tamo gdje je još uvijek bila osjetljiva od
poroda. Vrisnula je i savila se prema naprijed, držeći se s obje ruke za
trbuh.
Oči su joj bile čvrsto stisnute pa tako nije vidjela da on ponovo
zamahuje šakom.
Drugi ju je udarac pogodio u usta. Jane krikne od bola. Jednostavno
nije mogla vjerovati da je on stvarno sposoban da je tako divljački
udara. Ona otvori oči i pogleda ga, strahujući da će je opet udariti.
- Kako se usuđujem? - urlao je Jean-Pierre. - Kako se usuđujem?
Jane se sruši na koljena i počne glasno jecati od boli, užasnuta i u
šoku. Usta su je toliko boljela da je jedva uspjela reći:
- Molim te, nemoj me tući. Nemoj me više tući. - Podigla je ruku
ispred lica, pokušavajući se zaštititi.
Jean-Pierre klekne na pod pokraj nje, odgurne joj ruku ustranu i
zapilji joj se u oči.
- Kako dugo znaš za ovo? - prosikće.
Jane oprezno lizne usne. Već su počele oticati. Ona lagano prisloni
usta na rukav košulje i primijeti da je na tkanini ostala krvava mrlja.
- Otkako sam te našla u onoj kamenoj kolibi... na putu za Cobak -
odgovori.
- Ali ništa nisi vidjela!
- Onaj čovjek je govorio s ruskim naglaskom i rekao je
da ima žuljeve na nogama. Nakon toga sam pokušla razmišljati. Jean-
Pierre ju je šutke gledao. Zatim reče:
- Zašto sada? Zašto nisi ranije razbila radio? - Nisam se usuđivala.
- A sada?
- Ellis je ovdje?
- I što onda?
Jane prikupi ono malo hrabrosti što joj je preostalo. -Ako ne prestaneš
s tim... špijuniranjem... reći ću Ellisu pa će te on primorati da
prestaneš.
On je zgrabi za grlo.
- A ako te ja sada zadavim, kučko?
 KIKA

- Ako mi se nešto desi... Ellis će nastojati saznati zašto. On me još

uvijek voli.
Zurila je u njega. Jean-Pierreove su ovi gorjele od , mržnje.
- Sad ga se nikad više neću domoći! - reče. Pitala se na koga to misli.
Na Ellisa? Ne. Na Masuda? Je li to bio njegov krajnji cilj? Ubiti
Masuda? Njegove su ruke još uvijek bile ovijene oko njezina vrata.
Osjetila je kako se stisak pojačava.
Ukočeno je zurila u njega, obuzeta užasom. Tada Chantal zaplače.
Izraz Jean-Pierreova lica naglo se izmijeni. Iz očiju mu nestane mržnje
i pogled mu prestane biti onako mahnito, luđački ukočen. Na kraju, na
njezino zaprepaštenje, Jean-Pierre pokrije lice rukama i počne plakati.
Jane je gledala u njega s nevjericom. Uhvativši samu sebe kako ga
počinje žaliti, pomisli: Ne budi luda, taj te je čovjek maločas
premlatio. Ipak, usprkos svemu, ganule su je njegove suze.
- Ne plači - tiho reče. Glas joj je bio iznenađuuće nježan. Podigne
ruku i lagano mu dotakne obraz.
- Žao mi je - reče on. - Žao mi je zbog ovoga što sam ti
učinio. Cijeli moj život, sve što sam radio... sve je bilo uzalud. S
iznenađenjem i s blagim osjećajem gađenja nad samom sobom, Jane
otkrije da više nije ljuta na njega, usprkos natečenim ustima i
bolovima u trbuhu. Prepuštajući se osjećajima ganuća i sažaljenja, ona
ga zagrli i potapša po leđima, tješeći ga poput djeteta.
- Samo zbog Anatolijeva naglaska - promrmlja Jean-Pierre. - Samo
zbog toga.
- Zaboravi Anatolija - reče mu ona. - Otići ćemo iz Afganistana i
vratiti se u Evropu. Poći ćemo sljedećim konvojem.
On spusti ruke s lica i pogleda je. - Kad se vratimo u Pariz...
- Da?
- Kad se vratimo kući... htio bih da i dalje ostanemo zajedno. Možeš li
mi oprostiti? Ja te volim, uistinu te volim, uvijek sam te volio. Ti si
moja žena. A tu je i Chantal. Molim te, Jane, molim te, nemoj me
ostaviti. Molim te.
Jane s iznenađenjem ustanovi da u sebi ne osjeća nikakve dvojbe. On
je muškarac kojeg voli, njezin muž, otac njezina djeteta, a sad je u
nevolji i moli je za pomoć.
- Ne boj se, nikud neću otići - odgovori mu.
 KIKA

- Obećaj mi - reče on. - Obećaj mi da me nećeš ostaviti. Ona mu se

nasmiješi svojim bolnim, okrvarenim ustima. - Ja te volim - reče. -
Obećajem da te neću ostaviti.

9.
Ellis je bio frustriran, nestrpljiv i ljut. Bio je frustriran zato što je u
Dolini pet lavova proveo već punih sedam dana i još se nije sastao s
Masudom. Bio je nestrpljiv zato što je za njega bilo pravo mučenje
gledati kako Jane i Jean-Pierre žive zajedno, rade zajedno i zajedno
uživaju u svojoj dražesnoj i uvijek nasmijanoj maloj djevojčici. A bio
je ljut zato što ga nitko nije tjerao, sam je sebe doveo u tu mučnu
situaciju.
Rekli su mu da će se danas sastati s Masudom, ali veliki se vođa
dosad još nije pojavio. Ellis je jučer pješačio cijeli dan kako bi stigao
ovamo. Nalazio se na jugozapadnom kraju Doline pet lavova, na
ruskom teritoriju. Iz Bande je krenuo u pratnji tri gerilca -Ali
Ghanima, Matullaha Khana i Jusufa Gula - ali su im se u svakom selu
priključila još dva-tri čovjeka, tako da ih je sada bilo ukupno trideset.
Sjedili su u krugu, ispod jedne smokve visoko na brdu, blizu
sljemena, jeli smokve i čekali.
U podnožju brda na kojem su sjedili, počinjala je prilično prostrana
ravnica koja se protezala prema jugu, zapravo sve do Kabula, iako je
glavni grad bio udaljen osamdeset kilometara i nisu ga mogli vidjeti.
U istom pravcu, ali mnogo bliže, samo šesnaest kilometara daleko od
njih, nalazila se zračna baza Bagram: zgrade nisu bile vidljive, ali su
mogli pratiti povremena uzlijetanja mlažnjaka. Ravnica je bila plodan
mozaik njiva i voćnjaka, ispresijecan potocima koji su se svi ulijevali
u Rijeku pet lavova dok je ona tekla, sad već šira i dublja ali jednako
brza, prema glavnom gradu. Prašnjavi je put prolazio uz podnožje
brda i nastavljao se dalje, uz Dolinu, sve do grada Rokhe, koji je
označavao sjevernu granicu ruskog teritorija. Na cesti nije bilo mnogo
prometa: osim malobrojnih seljačkih kola, povremeno bi se proverao
poneki oklopljeni automobil. Na mjestu gdje je cesta dolazila do
rijeke, nalazio se novi most koji su sagradili Rusi.
Ellis se spremao srušiti taj most.
Obuka rukovanja eksplozivima, koju je vodio kako bi njome što je
moguće duže maskirao svoj pravi zadatak, bila je toliko popularna
 KIKA

medu gerilcima da je bio prisiljen ograničiti broj polaznika.

Popularnosti Ellisovih predavanja nije smetalo čak ni njegovo
ograničeno znanje darija. Sjećao se još nešto malo farsija iz Teherana,
a putem ovamo je od ljudi iz konvoja naučio dosta darija, tako da je
mogao s njima govoriti o krajoliku, hrani, konjima i oružju, ali još
uvijek nije mogao na dariju sročiti takve rečenice, kao na primjer:
Narezivanjem eksplozivnog materijala može se utjecati na smjer
eksplozije. Usprkos tome, ideja o podmetanju eksplozija toliko je
odgovarala machizmu Afganistanac;a da je uvijek mogao računati na
punu pozornost svojih učenika. Nije ih mogao naučiti formule za
proračunavanje količine TNT-a potrebne za rušenje određenih ciljeva,
niti im je čak mogao pokazati kako se upotrebljava njegov, krajnje
pojednostavljen proračunski metar, dio standardne opreme američkih
diverzantskih jedinica, jer nitko od njih nije poznavao čak ni osnove
aritmetike i većina ih je bila nepismena. Ipak ih je mogao naučiti kako
će sigurnije razoriti ciljeve i istodobno upotrijebili manje materijala,
što je za njih bilo osobito važno, jer su uvijek raspolagali oskudnim
zalihama. Pokušao ih je također navesti da usvoje neke osnovne mjere
opreza, ali u tome nije uspio: za njih je bilo kukavički paziti na
vlastitu sigurnost.
U međuvremenu, bio je na mukama zbog Jane.
Kad ju je vidio kako dodiruje Jean-Pierrea, bio je ljubomoran; kad ih
je vidio u njihovoj ambulanti kako uspješno i harmonično rade, rame
uz rame, osjetio je zavist, a kad je u prolazu slučajno ugledao njezinu
nabreklu dojku dok je dojila dijete, obuzela ga je strastvena požuda.
Ležao bi budan noču ispod svoje vreće za spavanje, u kući Ismaela
Gula gdje je stanovao i neprekidno bi se nemirno vrtio, sad okupan
znojem, sad drhtureći od zime, ne uspijevajući nikako pronaći udoban
položaj na tvrdom podu od nabijene zemlje, pokušavajući ne slušati
prigušene zvukove iz susjedne sobe, u kojoj su Ismael i njegova žena
vodili Ijubav, a dlanovi su ga svrbjeli od želje da dotakne Jane.
Za sve to mogao je okriviti jedino sebe. Sam se dobrovoljno javio za
ovaj zadatak, nerazumno se nadajući da će možda uspjeti nagovoriti
Jane da mu se vrati. Jedino što sad može učiniti je da se što prije
pokupi odavde.
A ništa ne može učiniti dok se ne sastane s Masudom.
Ellis ustane i počne se nemirno šetati naokolo, pazeći
 KIKA

pritom ipak da ne iziđe iz sjene, kako ga ne bi primijetili s

ceste. Nekoliko metara dalje, ležala je bezoblična hrpa metala
- ostaci srušenog helikoptera. Ugleda jedan tanki komad
čelika, veličine i oblika tanjura, i to mu dade ideju. Već je
dugo razmišljao kako demonstrirati učinak oblikovanog naboja i sad
se sjetio zgodnog načina.
Izvukao je iz svoje torbe jedan mali, pljosnati komadić TNT-a i
džepni nožić. Gerilci su se sjatili oko njega. Medu njima je bio i Ali
Ghanim, sitan i gotovo nakazno ružan čovjek, kriva nosa,
deformiranih zuba i s malom grbom na leđima, za kojega su govorili
da ima četrnaestoro djece. Ellis ureže ime Ali u TNT, upotrijebivši
perzijsko pismo. Zatim to pokaže ljudima. Ali prepozna svoje ime.
- Ali - reče, zadovoljno se cereći i pokazujući svoje grozne zube.
Ellis položi eksploziv, okrenuvši stranu s urezanim imenom nadolje,
na okrugli komad čelika.
- Nadam se da će ovo uspjeti - reče sa smiješkom i gerilci mu svi
uzvrate osmijeh, iako nitko od njih nije znao engleski. Zatim izvuče
smotak fitilja iz svoje široke torbe i odreže komad, nešto dulji od
metra. Iz kutije s kapsulama izvadi jednu i uvuče kraj fitilja u
cilindričnu kapicu. Zatim pričvrsti kapsulu za TNT ljepljivom trakom.
Kad je to obavio, pogleda niz brijeg dolje na cestu. Nigdje nije bilo
nikoga. Odnese svoj u malu bombu pedesetak metara dalje i spusti je
na zemlju. Zatim zapali šibicom fitilj i vrati se natrag do smokve.
Fitilj je sporo gorio. Čekajući, Ellis se pitao da li je Masud naredio
gerilcima da ga promatraju i da mu prenesu svoj sud o njemu. Da li
gerilski voda možda čeka potvrdu da je Ellis ozbiljan čovjek kojeg
pobunjenici mogu poštovati? Protokol je uvijek važan u svakoj vojsci,
čak i revolucionarnoj. Ali Ellis neće moći više dugo ovako okolišati.
Ako se Masud ni danas ne pojavi, on će morati prekinuti cijelu tu
glupu priču s eksplozivima, morat će im otkriti da ga šalje Bijela kuća
i zahtijevati hitan sastanak s pobunjeničkim vođom.
Začuo se slabi prasak i na mjestu gdje je ležala bomba podigao se
mali oblak prašine. Gerilci su izgledali razočarani takvom slabašnom
eksplozijom. Ellis ode po čeličnu ploču, te je dohvati rukom
omotanom rupcem, pazeći da se ne opeče. Ime Ali, ispisano
perzijskim pismenima nazubljenih rubova, ostalo je urezano u čeliku.
On to pokaže gerilcima i oni uzbuđeno zažagore. Ellis je bio
 KIKA

zadovoljan: ovo je bila očigledna demonstracija činjenice da je

eksploziv snažniji kad ga se zasječe, suprotno od onoga na što nas
upućuje zdrav razum.
Gerilci naglo ušute. Ellis se osvrne i ugleda skupinu od sedam-osam
muškaraca kako im prilazi preko padine. Po njihovim puškama i
chitrnli kapama vidjelo se da su i to pobunjenici. Kad su prišli bliže,
Ali se ukoči kao da se sprema salutirati. Ellis upita:
- Tko je to?
- Masud - odgovori Ali. - Koji od njih?
- Onaj u sredini.
Ellis se radoznalo zagleda u čovjeka u središtu grupe. Masud je na
prvi pogled izgledao isto kao i svi drugi: mršav muškarac osrednje
visine, odjeven u sivo-žutu odjeću, s ruskim čizmama na nogama.
Ellis je proučavao njegovo lice. Imao je svijetlu boju kože, rijetke
brkove i paperjestu bradu kao u kakva dječaka. Nos mu je bio
dugačak i zakrivljen. Žive, crne oči bile su okružene dubokim borama,
što ga je vinilo najmanje pet godina starijim od njegovih dvadeset
osam godina, koliko je navodno imao. To nije bilo lijepo lice, ali ga je
izraz žive inteligencije i spokojnog autoriteta izdvajao od ostalih ljudi
oko njega.
On pode ravno prema Ellisu, s ispruženom rukom. - Ja sam Masud.
- Ellis Thaler - odgovori Ellis, rukujući se s njim.
- Dignut ćemo u zrak ovaj most - reče Masud na francuskome.
- Želite odmah početi? - Da.
Ellis pospremi svoj pribor u naprtnjaču, dok je Masud za to vrijeme
obišao skupinu gerilaca: rukovao se s nekima od njih, kimnuo glavom
drugima, zagrlio jednog ili dvojicu i svakome od njih uputio nekoliko
riječi.
Kad su bili spremni, uputili su se nizbrdo raštrkano, bez reda, nadajući
se, pretpostavljao je Ellis, da će tako, ako ih netko vidi, izgledati kao
grupa seljaka, a ne kao jedinica pobunjeničke vojske. Kad su stigli do
podnožja brda više ih se nije moglo vidjeti sa ceste, iako bi ih odozgo,
iz helikoptera, svatko lako zamijetio: Ellis je pretpostavljao da bi oni
vjerojatno otrčali u zaklon ako bi čuli zvuk helikoptera. Kretali su se
prema rijeci, idući stazom kroz obrađena polja. Prošli su pokraj
nekoliko kućica i sad su ih vidjeli ljudi koji su radili na poljima. Neki
su se od njih pravili da ih ne primjećuju, a drugi su mahali i dovikivali
 KIKA

pozdrave. Gerilci su stigli do rijeke i krenuli uz obalu, zaklanjajući se

koliko su mogli iza gromada kamenja i škrtog raslinja. Kad su bili na
oko tristo metara od mosta, naišao je mali konvoj vojnih kamiona i
počeo prelaziti preko rijeke, te su se svi posakrivali dok teretnjaci nisu
progrmjeli pokraj njih, na putu za Rokhu. Ellis je ležao ispod jedne
vrbe i odjednom otkrije Masuda pokraj sebe.
- Ako razorimo most - reče Masud - presjeći ćemo im liniju
snabdijevanja prema Rokhi.
Nakon što su kamioni prošli, gerilci su sačekali nekoliko minuta,
zatim prešli ostatak puta do mosta i okupili se ispod njega, skriveni
pogledima s ceste.
Središnja točka mosta nalazila se oko šest metara iznad rijeke, koja se
na ovom mjestu činila dubokom oko tri metra. Ellis zapazi da je most
jednostavne konstrukcije - dvije dugačke čelične traverze podupirale
su betonsku ploču ceste i protezale se od jedne obale do druge, bez
ikakvih potpornih stupova. Sav teret betonske ploče počivao je na ta
dva čelična nosača. Ako njih slomi, most će se srušiti.
Ellis počne s pripremama. Njegov TNT bio je pakiran u obliku žutih
opeka od pola kilograma. Nasla~e deset takvih opeka i omota ih
ljepljivom trakom. Zatim napravi još tri takva paketa, upotrijebivši
sav eksploziv koji je imao. Upotrebljavao je TNT jer je to bio
eksploziv koji se najviše nalazio u bombama, topovskim granatama,
minama i ručnim granatama, a gerilci su najveći dio svojih zaliha
eksploziva prikupljali iz neeksplodiranog ruskog materijala. Plastični
eksploziv bio bi mnogo pogodniji za njihove potrebe, jer se on mogao
ugurati u rupe, obaviti oko potpornih greda mostova i općenito
modelirati u bilo kakav oblik prema potrebi, ali morali su raditi s
materijalima koje su mogli naći ili ukrasti. Povremeno su uspijevali
nabaviti male količine plastičnog eksploziva od ruskih inženjeraca, u
zamjenu za marijuanu uzgojenu u Dolini, ali je ta trampa, kuja je
ukljčivala posrednike medu vojnicima regularne afganistanske vojske,
bila prilično opasna i na taj se način nisu mogle dobaviti veće zalihe.
Sve je to Ellisu rekao agent C1A-e u Peshawaru i pokazalo se da je
bio u pravu.
Čelične traverze bile su u obliku slova I, a razmak između njih iznosio
je oko dva i pol metra. Ellis reče na dariju:
 KIKA

- Neka mi netko potraži štap ove dužine - pokazujući na razmak

između čeličnih nosača. Jedan od gerilaca ode niz obalu i iščupa iz
korijena jedno mlado stablo. - Treba mi još jedan, isto takav - reče
Ellis.
On postavi jedan paket TNT-a na donji izbočeni rub jedne čelične
grede i pozove jednog borca da ga tu pridrži. Zatim postavi drugi
paket na drugu gredu, u sličnu poziciju, a onda ugura mlado stablo
između dva paketa eksploziva da ih učvrsti.
Potom prepliva rijeku i isto to ponovi na drugom kraju mosta.
Opisivao je sve što radi mješavinom darija, francuskoga i engleskoga,
puštajući da gerilci pohvataju iz njegovog pričanja ono što mogu;
najvažnije je bilo da oni vide što on radi, te da na kraju vide rezultat.
Povezao je eksploziv s primacord fitiljem, visokoeksplozivnim
detonatorom koji gori brzinom od 6.400 metara u sekundi, a sva četiri
eksplozivna naboja povezao je tako da eksplodiraju u istom trenutku.
Zatim je napravio prsten, tako da je u obliku petlje fitilj povezao
natrag na fitilj. Učinak koji se time postiže, objasnio je Masudu na
francuskome, sastoji se u tome da fitilj gori prema eksplozivu s oba
kraja pa ako je slučajno na jednom mjestu oštećen, bomba će ipak
eksplodirati. Preporučio je to kao rutinsku mjeru opreza.
Osjećao se nekako čudno sretnim dok je radio. Bilo je nečeg
umirujućeg u mehaničkim radnjama i hladnim proračunima količine
eksploziva i jačine udara. A sad kad se Masud napokon pojavio, moći
će nastaviti s izvršenjem svoje misije.
Provukao je primacord kroz vodu kako bi bio manje primjetan - fitilj
će bez ikakvih smetnji gorjeti i pod vodom i izišao s njim na obalu. Tu
je pričvrstio kapicu detonatora na kraj primacordn i zatim dodao
komad običnog, sporogurućeg fitilja, proračunavajući dužinu tako da
gori četiri minute.
- Spremni? - upita Masuda. - Da - odgovori Masud. Ellis pripali fitilj.
Svi se udalje brzim korakom, hodajući obalom uzvodno. Ellis osjeti
potajno dječačko zadovoljstvo zbog strahovitog praska koji će im
prirediti. Izgledalo je da su i gerilci uzbuđeni i pitao se da li on isto
tako loše prikriva svoje oduševljenje kao oni. Dok ih je tako
promatrao, izraz na njihovim licima dramatično se promijeni i svi
odjednom počnu napeto osluškivati, poput ptica koje osluškuju crve u
 KIKA

zemlji, a onda i Ellis začuje ono što je njih tako uzbunilo - daleki
štropot tenkovskih gusjenica.
S mjesta na kojem su se nalazili nije se vidjela cesta, ali jedan se
gerilac brzo uspuže uz najbliže stablo.
- Dva - izvijesti on.
Masud uhvati Ellisa za mišicu.
- Možeš li razoriti most kad tenkovi budu na njemu? upita.
Oh, sranje, pomisli Ellis; ovo je test. - Da - odgovori nepromišljeno.
Masud kimne glavom i razvuče usnice u jedva primjetan osmijeh.
- Odlično.
Ellis se uspuže na stablo do onog gerilca i pogleda preko polja. Dva
crna tenka sporo su se kretala uskom, kamenitom cestom iz pravca
Kabula. Ellis osjeti jaku nervozu: ovo je za njega bio prvi izravni
susret s neprijateljem. Onako oklopljeni i s golemim topovima,
tenkovi su izgledali apsolutno neranjivi, osobito naspram odrpanih
gerilaca i njihovih pušaka. No, Dolina je bila posuta ostacima tenkova
koje su gerilci razorili primitivnim minama vlastoručne izrade, vješto
naciljanim granatama i ukradenim bazukama.
Nikakva druga vozila nisu pratila tenkove. To nije bila patrola, ni
kaznena ekspedicija; tenkovi su se vjerojatno vraćali u Rokhu nakon
popravka u Bagramu, ili su možda upravo stigli iz Sovjetskog Saveza.
Ellis počne računati.
Tenkovi su se kretali brzinom od oko šesnaest kilometara na sat,
prema tome će stići do mosta za minutu i pol. Fitilj je gorio manje od
minute, znači da je preostalo još najmanje tri minute. Ako tako ostane,
tenkovi će prijeći most i nalaziti se na sigurnoj udaljenosti kad dođe
do eksplozije. Mora skratiti fitilj.
Ellis skoči sa stabla i počne trčati, misleći: Dovraga, koliko je godina
prošlo otkako sam posljednji put bio u borbenoj zoni?
Začuje korake iza sebe i baci pogled preko ramena. Ali je trčao odmah
iza njega, jezivo se cereći, a slijedila su ga još dva gerilca. Ostali su se
razišli po obali, tražeći zaklon.

Trenutak kasnije, Ellis stigne do mosta i klekne na jedno koljeno uz

sporogorući fitilj, zbacujući s leđa naprtnjaču u istom pokretu.
Nastavio je računati dok je prtljajući, u žurbi, otvarao torbu i
nestrpljivo pipao po njoj, tražeći džepni nož. Tenkovi su sad udaljeni
 KIKA

jednu minutu. Fitilj gori brzinom od trideset centimetara u trideset do

četrdeset pet sekundi. Da li je ovaj kolut koji je upotrijebio bio spor,
prosječno brz ili brz? Činilo mu se da je bio brz. Recimo, dakle, da
gori trideset centimetara u trideset sekundi. U trideset sekundi on
može pretrčati oko sto pedeset metara, dovoljno za sigurnost. Jedva,
ali dovoljno.
Otvori džepni nož i doda ga Aliju koji je kleknuo kraj njega. Zatim
dohvati fitilj na trideset centimetara od kapice detonatora i držeći ga s
obje ruke dade znak Aliju da ga presiječe. Držao je odrezani kraj u
lijevoj ruci, a gorući komad u desnoj. Nije bio siguran da li da odmah
pripali odrezani kraj. Morao je prvo vidjeti dokle su stigli tenkovi.
Uspuzao se uz nasip, još uvijek držeći u rukama oba kraja fitilja. Iza
njega primacord se gubio pod vodom. Isturio je glavu preko ograde
mosta. Veliki crni tenkovi polako su dolazili prema njemu. Koliko im
treba da stignu do mosta? Nervozno je pokušavao proračunati. Brojio
je sekunde, mjerio njihovo napredovanje i onda, ne računajući više,
nego nadajući se da nije pogrije~io, prisloni gorući kraj odrezanog
komada fitilja kraju koji je još uvijek bio povezan s eksplozivom.
Zatim pažljivo spusti gorući fitilj na zemlju i počne trčati. Ali i ona
druga dva gerilca potrče za njim.
Isprva ih je od tenkova skrivala riječna obala, ali kad su tenkovi došli
bliže, lako su ih mogli vidjeti kako trče. Ellis je brojio spore sekunde
dok se buka tenkova pretvarala u tutnjavu.
Vojnici u tenkovima nisu dugo oklijevali: Afganistanci koji bježe
gotovo sigurno su pobunjenici i prema tome prikladne mete za vježbe
iz gađanja. Začuo se dvostruki bum i dvije granate prelete preko
Ellisove glave. On brzo promijeni smjer, potrči ustranu, dalje od
rijeke, razmišljajući: Sad ispravljaju domet... sad okreću cijev prema
meni... ciljaju... sad. On opet promijeni smjer, potrči prema rijeci i
sekundu kasnije opet začuje bum. Granata je pala dovoljno blizu da ga
zaspe zemljom i kamenjem. Iduća će me pogoditi, pomisli Ellis, osim
ako prokleta bomba ne eksplodira prije nego što on ponovo nacilja.
Sranje. Zašto sam se morao praviti važan pred Masudom, pokazivati
mu kakav sam ja jebeni n:ncho? Onda začuje praštanje mitraljeza.
Nije lako ciljati ravno iz tenka u pokretu, pomisli; ali možda će
prestati. A onda zamisli mlaz metaka iz mitraljeza kako skreće prema
njemu i počne trčati u cik-caku. Odjednom shvati da može točno
 KIKA

predvidjeti što će Rusi učiniti: oni će zaustaviti tenkove na mjestu s

kojeg imaju najbolji pogled na trčeće gerilce, a to će biti na mostu.
Međutim, hoće li bomba eksplodirati prije nego što mitraljesci pogode
svoje mete? On potrči još brže, osjećajući kako mu srce tuče i s
mukom hvatajući zrak. Ne želim umrijeti, čak i ako ona voli njega,
pomisli. Onda ugleda kako jedan metak udara u kamen sasvim blizu
njega. Naglo skrene, ali mitraljez ga je slijedio. Činilo se da nema
nade: bio je potpuno izložen. Čuo je kako je jedan od gerilaca iza
njega kriknuo, a onda osjeti da je pogođen, dva puta, jednom pa drugi
put: osjetio je žareću bol na boku, zatim snažan udarac u desnu stranu
stražnjice. Drugi mu je metak na trenutak paralizirao nogu i on posrne
i padne, udarivši se jako u grudi, zatim se prevrne na leda. Uspravi se
u sjedeći položaj, ne obraćajući pozornost na bol i pokuša ustati.
Tenkovi su se zaustavili na mostu. Ali, koji je stalno bio iza njega,
uhvati Ellisa ispod pazuha i pokuša ga dignuti. Njih dvojica su sad
sličili na glinene golubove na strelištu: mitraljesci u tenkovima ih
jednostavno nisu mogli promašiti.
Onda odjekne detonacija. Bilo je divno.
Četiri simultane eksplozije otcijepile su oba kraja mosta, ostavljajući
srednji dio, s tenkovima, bez ikakva oslonca. Taj se dio počeo polako
gibati, uz stravičnu škripu razrušenih krajeva, a onda se oslobodio i
spektakularno srušio u nabujalu rijeku, tresnuvši u vodu s
monstruoznim pljuskom. Voda se razdvoji, otkrije načas korito rijeke,
a zatim se ponovo spoji uz prasak nalik na udar groma.

Kad se sva ta buka stišala, Ellis začuje oduševljenu viku gerilaca.

Neki su od njih izišli iz zaklona i potrčali prema napola potonulim
tenkovima. Ali podigne Ellisa na noge. Šok od udarca metka je
prestao i on osjeti bol.
- Ne znam da li ću moći hodati - reče na dariju. Pokuša napraviti jedan
korak. Pao bi da ga Ali nije držao. - Oh, sranje - reče Ellis na
engleskome. - Mislim da sam dobio metak u guzicu.
Čuo je pucnjeve. Podignuvši glavu, ugleda preživjele Ruse kako
pokušavaju pobjeći iz tenkova i gerilce kako ih sistematski likvidiraju,
jednog po jednog. Okrutni gadovi, ovi Afganistanci. Spustivši pogled
dolje, Ellis primijeti da mu jc desna nogavica natopljena krvlju. To je
 KIKA

vjerojatno krv iz površinske rane na boku, pretpostavljao je: osjećao

je da je druga rana još uvijek začepljena metkom.
Masud dođe do njega, široko se smiješeći.
- Dobro ste obavili ovo s mostom - reče na francuskome s jakim
naglaskom. - Veličanstveno!
- Hvala - odgovori mu Ellis. - Ali ja nisam došao ovamo dizati
mostove u zrak. - Osjećao se slabim i vrtjelo mu se u glavi, ali sad je
bio trenutak da kaže zbog čega je došao. Došao sam da zaključimo
pogodbu.
Masud ga znatiželjno pogleda. - Odakle ste došli?
- Washington. Bijela kuća. Ja predstavljam predsjednika Sjedinjenih
Američkih Država.
Masud kimne glavom. Nije izgledao iznenađen. - Dobro. Drago mi je.
Upravo u tom trenutku, Ellis se onesvijesti.
Te je noći iznio Masudu svoj prijedlog.
Geriki su napravili improvizirana nosila i prenijeli ga do Astane, gdje
su se zaustavili u sumrak. Masud je već poslao glasnika u Bandu po
Jean-Pierrea koji bi trebao stići tijekom sutrašnjeg dana da Ellisu
izvadi metak iz rane na stražnjici. U međuvremenu su se svi smjestili
u dvorištu jedne seljačke kuće. Ellis više nije osjećao tako o~tru bol,
ali ga je putovanje oslabilo. Gerilci su mu samo previli rane
primitivnim zavojima.

Otprilike sat vremena nakon dolaska dali su mu vruć, jako zaslađen

zeleni čaj koji mu je donekle vratio snagu, a malo kasnije su svi dobili
murve i jogurt za večeru. Obično bi tako bilo - Ellis je to već
zamijetio putujući s gerilcima od Pakistana do Doline: otprilike sat-
dva nakon što bi se negdje zaustavili, pojavila bi se hrana. Ellis nije
znao da li su gerilci tu hranu kupovali, rekvirirali ili dobivali na dar,
ali je ipak pretpostavljao da su je seljaci davali besplatno, katkad
drage volje, a katkad nerado.
Kad su završili s jelom, Masud sjedne kraj Ellisa i u idućih nekoliko
minuta većina gerilac;a nenapadno se odmaknula, ostavljajući Masuda
i dva njegova poručnika same s Ellisom. Ellis je znao da mora sad
razgovarati s Masudom jer mu se druga ovakva prilika možda neće
ukazati idućih tjedan dana. A opet, osjećao se odveć slabim i
iscrpljenim za jedan tako osjetljiv i težak zadatak.
 KIKA

- Prije mnogo godina - reče Masud - jedna je strana zemlja zatražila

od kralja Afganistana da pošalje pet stotina ratnika. Ta je zemlja
ratovala i bila joj je potrebna pomoć. Afganistanski je kralj poslao
petoricu ljudi iz naše Doline s porukom kako je bolje imati pet lavova,
nego pet stotina lisica. Tako je naša Dolina dobila ime Dolina pet
lavova. Masud zastane i sa smiješkom doda: - Ti si danas bio lav.
- Legenda koju sam ja čuo - odvrati Ellis - kaže da su nekoć postojali
pet velikih ratnika koje su zvali Pet lavova i svaki je od njih čuvao
jedan od pet ulaza u Dolinu. I čuo sam da tebe zato zovu Šesti lav.
- Dosta smo govorili o legendama - reče Masud sa smiješkom. - Što
mi imaš reći.
Ellis je unaprijed zamislio ovaj razgovor i njegov scenarij nije
predviđao ovako nagli početak. Očigledno, istočnjačko okolišanje nije
bilo oznaka Masudova stila.
- Prvo te moram pitati kako ti ocjenjuješ ovaj rat? - upita ga Ellis.
Masud kimne glavom, razmisli trenutak i zatim reče:
- Rusi imaju dvanaest tisuća vojnika u gradu Rukhi, na pristupu u
Dolinu. Oni se uvijek drže istog rasporeda: prvo dolaze minska polja,
zatim jedinice afganistanske vojske, a zatim ruski vojnici koji ne daju
Afganistancima da pobjegnu. Trenutno očekuju pojačanje od još
tisuću dvjesta ljudi. Za dva tjedna planiraju započeti veliku ofenzivu
na Dolinu. Cilj im je uništiti naše snage.
Ellis se pitao kako je Masud došao do tako preciznih informacija, ali
nije bio toliko aktivan da ga tu pita. Umjesto toga upita:
- A hoće li ta ofenziva uspjeti?
- Neće - odgovori Masud tihim i sigurnim glasom. - Kad oni napadnu,
mi se povučemo u brda i jednostavno se nemaju s kim boriti. Čim se
zaustave, mi ih počnemo napadati odozgo, s planine, i prekidamo
njihove linije komunikacije. Tako ih postupno iscrpljujemo.
Primoravamo ih da troše goleme količine municije i ostalog
materijala, samo zato da zadrže teritorij koji im nije ni od kakve
strategijske koristi. Na kraju se povuku. Uvijek je tako.
Ovo bi moglo poslužiti kao tekst za priručnik o gerilskom ratovanju,
pomisli Ellis. Nema sumnje, Masud bi mnogo čemu mogao naučiti
ostale plemenske vode.
- Što misliš, kako dugo mogu Rusi nastaviti trošiti snagc i municiju na
takve bezuspješne napade?
 KIKA

Masud slegne ramenima. - To je u Božjim rukama.

- Hoćete li ih ikad uspjeti istjerati iz zemlje?
- Vijetnamci su istjerali Amerikance - reče Masud sa smiješkom.
- Znam, bio sam prisutan - odvrati Ellis. - Znaš li kako su to uspjeli?
- Po mom mišljenju, jedan od važnih činilac;a bio je taj što su od Rusa
dobivali najmodernije oružje, posebice prenosive bacače raketa
zemlja-zrak. To je jedini način kako se gerilske snage mogu boriti
protiv aviona i helikoptera.
- Slažem se - reče Ellis. - A što je još važnije, slaže se vlada
Sjedinjenih Američkih Država. Mi bismo vam rado pomogli da dođete
do modernog oružja. Ali morat ćete nam pokazati kako stvarno nešto
postižete s tim oružjem. Amerilki narod voli vidjeti što dobiva za
svoje novce. Što misliš, kako brzo bi afganistanski pobunjenici mogli
započeti s ujedinjenim, zajedničkim napadima na Ruse širom zemlje,
onako kako su to učinili Vijetnamci potkraj rata'?
Masud sumnjičavo zatrese glavom.
- Ujedinjenje pokreta otpora još je u početnoj fazi.
- Koje su glavne prepreke? - Ellis zaustavi dah, moleći se u sebi da
mu Masud da očekivani odgovor.
- Glavna je zapreka nepovjerenje između pojedinih borbenih skupina.
Ellis prikrije uzdah olakšanja. Masud nastavi:
- Mi se međusobno razlikujemo, to su različita plemena, različiti
narodi i svaka skupina ima svog zapovjednika. Druge gerilske
skupine napadaju moje konvoje iz zasjede i kradu moje oružje i hranu.
- Nepovjerenje, znači - ponovi Ellis. - Što još?
- Komunikacije. Potrebna nam je organizirana i redovita kurirska
služba. S vremenom ćemo morati uspostaviti radiovezu, ali to je zasad
još daleka budućnost.
- Nepovjerenje i loša komunikacija. - To je bilo upravo ono što se
Ellis nadao čuti. - Daj da porazgovaramo o nečem drugom. - Osjećao
je strahoviti umor: izgubio je prilično mnogo krvi. - Vi ste ovdje u
Dolini razvili umijeće gerilskog ratovanja bolje od bilo koje druge
borbene grupe u Afganistanu. Drugi zapovjednici još uvijek trate
snagu i municiju braneći položaje u ravnici i napadajući jaka uporišta.
Mi bismo htjeli da ti obučiš ljude iz drugih krajeva Afganistana, da im
objasniš suvremenu taktiku gerilskog ratovanja. Da li bi se ti toga
prihvatio?
 KIKA

- Da... i mislim da znam na što ciljaš - reče Masud. - Za otprilike

godinu dana u svakoj pobunjeničkoj zoni postojao bi mali kadar ljudi
koji su prošli obuku u Dolini pet lavova. Oni bi mogli uspostaviti
mrežu komunikacija. Ti bi se ljudi međusobno razumjeli i imali bi
povjerenja u mene... - Zašutio je, ali mu je Ellis na licu vidio da je
nastavio razmišljati o daljnjim implikacijama.
- U redu - reče Ellis. Osjećao je kako mu ponestaje energije, ali
razgovor se bližio kraju. - Evo što ti mi nudimo. Ako uspiješ dobiti
pristanak ostalih pobunjeničkih voda i započeti s programom obuke,
Sjedinjene Američke Države će ti dati raketne bacače RPG-7, rakete
zemlja-zrak i radioopremu. Ali moraš pridobiti za suradnju Jahana
Kamila iz Doline Pich i Amala Azizija, zapovjednika Faizabada.
Masud se snuždeno nasmiješi.
- Odabrao si dva najteža čovjeka.
- Znam - reče Ellis. - Hoćeš li ih moći nagovoriti?
- Pusti me da razmislim o svemu tome - reče Masud.
- U redu. - Ellis se iscrpljeno spusti na hladnu zemlju i zatvori oči.
Trenutak kasnije već je spavao.

10.
Jean-Pierre je besciljno hodao preko mjesečinom obasjanih polja
utonuo u duboku depresiju. Tjedan dana ranije osjećao se sretnim i
ispunjenim, gospodarom situacije, radeći koristan posao i čekajući na
svoju veliku priliku. Sad je sa svim tim bilo gotovo i on se osjećao
bezvrijednim, promašenim, osjećao je da je zakazao.
Nije bilo izlaza. Pretresao je u glavi bezbroj puta sve mogućnosti, ali
je svaki put došao do istog zaključka: morat će otići iz Afganistana.
Kao špijun više nije bio ni od kakve koristi. Nije bilo načina da
uspostavi kontakt s Anatolijem, a čak i da Jane nije razbila radio, ne bi
mogao izići iz sela da se s njim sastane jer bi Jane odmah znala kamo
ide i rekla bi Ellisu. Možda bi mogao nekako ušutkati Jane (Ne misli
na to, nemoj misliti o tome), ali ako bi se njoj nešto dogodilo, Ellis bi
sigurno htio znati zašto. Sve se na kraju svodilo na Ellisa. Najradije
bih ubio Ellisa, samo kad bih imao petlje za to. Ali kako? Nemam ni
pištolj, ni pušku. Što bih učinio, prerezao mu grlo skalpelom? On je
puno jači od mene, nikad ga ne bih mogao svladati.
 KIKA

Razmišljao je gdje je pogriješio. Bili su neoprezni. Trebali su se

sastati na nekom mjestu odakle su imali otvoren pogled na sve strane,
tako da odmah vide svakog tko im se približava. Ali tko je mogao
misliti da će Jane poći za njim? Upropastio ga je niz groznih pehova:
počevši od toga da je ranjeni dječak bio alergičan na penicilin pa
preko toga da je Jane ču:a Ar:atol:ja kako govori i bila u stanju
prepoznati ruski naglasak, do toga da se iznenada pojavio Ellis, što je
njoj dalo hrabrosti. To je stvarno bio peh. Samo, povijest ne pamti
ljude koji su zamalo učinili nešto značajno. Trudio sam se koliko god
sam mogao, tata, pomislio je i gotovo je mogao čuti svog oca kako mu
odgovara: Mene ne zanima jesi li se i koliko si se trudio, mene zanima
da li si uspio ili nisi.
Približavao se selu. Odluči vratiti se kući. Posljednjih dana nije
mogao spavati, ali nije se dalo ništa učiniti osim poći u krevet. Uputi
se prema kući.
Nekako mu činjenica da još uvijek ima Jane nije predstavljala veliku
utjehu. To što je ona otkrila njegovu tajnu nije ih zbližilo, nego
razdvojilo. Udaljili su se, postali nekako rezervirani jedno prema
drugom, iako su planirali povratak kući i čak razgovarali o tome da
započnu novi život kad se vrate u Evropu.
Ako ništa drugo, barem su još uvijek spavali zagrljeni. I to je bilo
nešto.
Jean-Pierre uđe u trgovčevu kuću. Očekivao je da će Jane većbiti u
krevetu, ali na njegovo iznenađenje, ona je još uvijek bila na nogama.
Čim je ušao u kuću rekla mu je:
- Upravo je bio ovdje Masudov glasnik. Moraš ići u Astanu. Ellis je
ranjen.
Ellis ranjen. Jean-Pierreu na te riječi zakuca srce. - Kako?
- Ništa ozbiljno. Koliko sam shvatila, ima metak u stražnjici.
- OtiĆi ću sutra u zoru. Jane kimne glavom.
- Glasnik će poći s tobom. Do večeri se već možeš vratiti.
- Naravno. - Jane se pobrinula da mu onemogući sastanak s
Anatolijem. Njezin je oprez bio izlišan: Jean-Pierre nije imao nikakva
načina da zakaže taj sastanak. Osim toga, Jane se osiguravala protiv
manje važne opasnosti, a previdjela je pravu opasnost. Ellis je ranjen.
A to ga je učinilo ranjivim. A to sve mijenja.
Sad ga Jean-Pierre može ubiti.
 KIKA

Jean-Pierre je cijelu noć bio budan i razmišljao o tome. Zamišljao je

Ellisa kako leži na madracu ispod neke smokve, škrgućući zubima od
boli zbog smrvljene kosti, ili možda napola bez svijesti, blijed i slab
od gubitka krvi. Vidio je sebe kako priprema injekciju. "Ovo je
antibiotik... da spriječimo infekciju", reći će, a onda će mu ubrizgati
prekomjernu dozu digitalisa, što će izazvati srčani napad.
Prirodan srčani napad nije nešto što se može očekivati kud muškarca
od trideset četiri godine, ali nije ni nemoguć, posebno ako se taj
čovjek izlagao velikim naporima nakon dugog razdoblja relativno
mirnog života, bez mnogu kretanja. U svakom slučaju, neće biti
nikakve istrage, ni obdukcije i nitko neće ništa posumnjati: na Zapadu
će povjerovati da je Ellis ranjen u borbi i da je umro od posljedica
rane. Ovdje u Dolini, svi će bez pitanja prihvatiti Jean-Pierreovu
dijagnozu. Njemu ovdje vjeruju jednako kao i bilo kojem od
Masudovih najbližih suboraca, što je posve prirodno jer se njima mora
činiti da se on žrtvuje isto kao i oni. Ne, jedino će Jane sumnjati. A što
ona može učiniti?
Jean-Pierre ipak nije bio siguran. Jane je prilično jak protivnik kad iza
sebe ima Ellisa, ali sama nije opasna. Možda bi je mogao nagovoriti
da ostanu u Dolini još godinu dana: mogao bi joj obećati da neće
odavati konvoje, a zatim pronaći neki način da ponovo uspostavi vezu
s Anatolijem i sačeka priliku da Masuda preda Rusima.
U dva ujutro dao je Chantal njezinu bočicu, zatim se vratio u krevet.
Nije ni pokušavao spavati. Bio je previše napet, previše uzbuđen i
odviše uplašen. Dok je ležao u krevetu čekajući izlazak sunca,
razmišljao je o svemu što bi eventualno moglo dovesti do toga da se
njegov plan izjalovi: Ellis bi mogao odbiti injekciju, on sam bi mogao
pogriješiti u određivanju potrebne doze, Ellisova je rana možda
obična ogrebotina i Ellis možda normalno hoda, a možda su čak
Masud i on već otišli iz Astane.
Jane je izgleda nešto ružno sanjala. Vrtjela se i bacala po krevetu
pokraj njega, mrmljajući povremeno nešto nerazumljivo. Samo je
Chantal mirno spavala.

Malo prije svitanja, Jean-Pierre ustane iz kreveta, upali vatru i ode do

rijeke da se okupa. Kad je došao natrag, u dvorištu ga je čekao
 KIKA

glasnik, pijući čaj koji je pripravila Fara i jedući kruh koji je preostao
od sinoćnje večere. Jean-Pierre uzme čaja, ali ništa nije mogao jesti.
Jane je gore na krovu hranila Chantal. Jean-Pierre se popne do njih i
pozdravi se s Jane, te ih obje poljubi. Svaki put kad bi dotakao Jane
sjetio bi se kako ju je udario i zadrhtao bi u sebi od srama. Ona mu je,
izgleda, oprostila, ali on sebi nije mogao oprostiti.
Poveo je svoju staru kobilu kroz selo do riječne obale, te se zatim, s
glasnikom pokraj sebe, uputi nizvodno. lzmeđu sela i Astane postojao
je put, odnosno ono što se u Dolini pet lavova moglo smatrati putom:
trak neravne, kameniti zemlje, širok dva i pol ili tri metra, pogodan za
zaprežna kola ili vojne džipove, iako bi se neki običan automobil
raspao na njemu za nekoliko minuta. Dolina pet lavova sastojala se iz
niza uskih klanaca koji su se tu i tamo širili u male, obrađene ravnice,
široke dva-tri kilometra i dugačke najviše kilometar i pol, na kojima
su seljani s mukom uzgajali povrće i žitarice, uz mnogo teškog rada i
pomoću domišljatog sistema navodnjavanja. Međutim, put je bio
dovoljno dobar da Jean-Pierre može na nizbrdicama pojahati kobilu.
(Konj nije bio dovoljno jak da ga jaše na usponima.)
Nekoć je ovo morao biti idiličan kraj, mislio je Jean-Pierre dok je
jahao prema jugu, uživajući u sunčanom jutru. Rijeka pet lavova
osiguravala je stanovnicima obilje vode, visoke klisure s obje strane
pružale su zaštitu seljanima koji su živjeli u skladu s drevnim
tradicijama, neometani ničim osim dolaskom prodavača maslaca iz
Nuristana ili nekog pokućarca sa šarenim trakama iz Kabula i
vjerojatno se u njihovu načinu života ništa nije mijenjalo još od
srednjeg vijeka. Međutim, sad je u Dolinu silovito provalilo dvadeseto
stoljeće. Nije gotovo bilo nijednog sela u kojem bombe nisu ostavile
tragove: razrušeni mlin, livada izrovana kraterima, stari drveni
vodovod porušen i pretvoren u triješće, zidani, kameni most sveden na
nekoliko kamenih ploča u bujici. Posljedice svega toga na život u
Dolini bile su više nego očigledne. Ova je kuća bila mesnica, mislio je
Jean-Pierre ogledavajući se oko sebe, ali na kamenoj klupi ispred
kuće nije više bilo mesa. Ovaj komad zemlje, zarastao u korov, bio je
nekoć vrt, ali je vlasnik vrta pobjegao u Pakistan. U onom voćnjaku
voće trune na zemlji, umjesto da se suši na krovu kako bi potrajalo
cijele duge, hladne zime: žene i djeca koji su se brinuli o voćnjaku sad
su mrtvi, a otac obitelji je gerilski borac. Ova hrpa blata i kamenja
 KIKA

nekoć je bila džamija, a seljani su odlučili da je ne popravljaju jer će

vjerojatno opet biti razrušena. Sve su se te nesreće i razaranja
dogodila zato što su se ljudi poput Masuda pokušali oprijeti
nezaustavljivu tijeku povijesti i što su zaveli neuke seljane da ih u
tome podrže. Kad više ne bude Masuda, sve će te strahote prestati.
A kad ukloni Ellisa, Jean-Pierre će se moći pozabaviti Masudom.
Kad su se oko podneva približili Astani, počco se pitati hoće li mu biti
teško zabosti iglu. Ideja ubojstva pacijenta činila se toliko grotesknom
da jednostavno nije znao kako će reagirati. Naravno, on je već vidio
pacijente kako umiru, ali je svaki put bio obuzet žaljenjem što ih nije
mogao spasiti. Kad Ellis bude bespomoćno ležao pred njim i kad bude
imao injekciju u ruci, hoće li ga mučiti sumnje, kao Macbetha, ili će
se kolebati, kao Raskoljnikov u Zločinu i kazni'?
Prošli su kroz Sanganu, s njezinim grobljem i pješčanom plažom,
zatim pošli dalje putem koji je ovdje obilazio okuku rijeke. Kad su
izišli iz zavoja, pred njima su se ukazala obrađena polja i skupina
kuća na uzvišici. Trenutak kasnije, preko polja je dotrčao jedan dječak
od kojih jedanaest-dvanaest godina i umjesto do sela na brdu, odveo
ih je do jedne velike kuće na rubu obrađenog zemljišta.
Jean-Pierre još uvijek nije u sebi osjećao dvojbe, ni oklijevanja; samo
neku vrst treme, kao sat prije nekog važnog ispita.
Skinuo je s konja liječničku torbu, predao uzde dječaku i ušao u
dvorište.
Dvadesetak gerilaca bilo je raštrkano naokolo po dvorištu. Čučali su i
zurili nekud u prostor, čekajući s pasivnom strpljivošću urođenika.
Masud nije bio ovdje, primijetio je Jean-Pierre osvrćući se uokolo, ali
tu su bila dvojica njegovih najbližih ađutanata. Ellis je ležao na
razastrtom pokrivaču u jednom sjenovitom kutu.
Jean-Pierre klekne pokraj njega. Ellisova je rana očigledno bila bolna.
Ležao je na trbuhu. Lice mu je bilo zategnuto, zubi c.'`vrsto stisnuti.
Koža mu je bila blijeda, a čelo orošeno znojem. Šumno je disao.
- Boli, ha? - reče Jean-Pierre na engleskome. - Kako si pogodio? -
procijedi Ellis kroz zube. Jean-Pierre povuče u stranu plahtu kojom je
Ellis bio
pokriven. Gerilci su izrezali odjeću oko rane i pokrili je
improviziranim zavojem. Jean-Pierre odmakne zavoj. Odmah je vidio
da rana nije ozbiljna. Ellis je izgubi dosta krvi, i metak, koji je još
 KIKA

uvijek ležao u mišiću, očigledno mu je stvarao jake boli, ali nalazio se

daleko od bilo koje kosti ili veće krvne žile i kad ga jednom odstrani,
rana će brzo zarasti.
Ne, neće, podsjeti se Jean-Pierre. Uopće neće zarasti. - Prvo ću ti dati
nešto protiv bolova - reče.
- Bio bih ti od srca zahvalan - odvrati Ellis gorljivo. Jean-Pierre
odmakne plahtu. Ellis je na leđima imao veliki ožiljak u obliku križa.
Gdje ga je samo zaradio, pomisli Jean-Pierre.
Nikad to neću saznati, dometne.
On otvori torbu. Sad ću ubiti Ellisa, pomisli. Nikad nikoga nisam
ubio, čak ni slučajno. Kako to izgleda, ubiti čovjeka? Ljudi to čine
svakog dana, širom svijeta: muževi ubijaju žene, žene ubijaju djecu,
atentatori ubijaju političare, provalnici ubijaju stanare, krvnici ubijaju
ubojice. On dohvati veliku injekciju i počne je puniti digitoksinom:
lijek je bio pakiran u male bale i morao ih je isprazniti čak četiri da
dosegne smrtonosnu dozu.
Kakav će to biti osjećaj, gledati Ellisa kako umire? Otrov će prvo
djelovati tako da mu ubrza kucanje srca. Ellis će to osjetiti i to će ga
uplašiti i uznemiriti. Zatim će se ritam poremetiti i javit će se dodatni
otkucaji - jedan kratki otkucaj nakon svakog normalnog otkucaja.
Tada će se već osjećati jako loše. Napokon će kucanje srca postati
sasvim neredovito, gornje i donje komore srca kucat će nezavisno
jedne od drugih i Ellis će umrijeti u bolovima i u času. Što ću učiniti,
pomisli Jean-Pierre, kad počne jaukati od bolova i kad počne mene,
liječnika, moliti da mu pomognem? Hoću li mu otkriti da ja želim da
on umre? Hoće li se on dosjetiti da sam ga ja otrovao? Ili ću ga
umirivati blagim riječima, kao što bih umirivao bilo kojeg drugog
pacijenta, pokušavajući mu olakšati umiranje? Opusti se, to je
norntolan popratna pojava kod davanja sredstva protiv bolova, sve će
biti u redu.
Injekcija je bila pripremljena.
Mogu to učiniti, shvati Jean-Pierre. Mogu ga ubiti. Jedino ne znam
kako ću se poslije osjećati.
On otkrije Ellisovu mišicu i po navici, prebriše mjesto uboda
alkoholom.
U tom se trenutku pojavi Masud.
 KIKA

Jean-Pierre ga nije čuo kako im prilazi, tako da se činilo kao da se

odjednom stvorio kraj njega i poskočio je od iznenađenja. Masud mu
spusti ruku na rame.
- Uplašio sam vas, monsieur le docteur - reče. Zatim klekne uz
Ellisovo uzglavlje. - Razmislio sam o prijedlogu američke vlade - reče
Ellisu na francuskome.
Jean-Pierre je ukočeno klečao, s injekcijom u ruci. Kakav prijedlog?
Što je sad to, dovraga? Masud je govorio otvoreno, kao da je Jean-
Pierre jedan od njegovih drugova, što je on, na neki način i bio, ali
Ellis... Ellis bi mogao zatražiti da ih ostavi nasamo.
Ellis se s mukom pridigne na jedan lakat. Jean-Pierre suzdrži dah. Ali
Ellis samo reče:
- Nastavi.
Odveć je iscrpljen, pomisli Jean-Pierre, i previše ga boli da bi sad
mislio na mjere opreza; osim toga, nema nikakva razloga da sumnja u
mene, baš kao ni Masud.
- Prijedlog je dobar - reče Masud. - Ali pitao sam se kako ću ja
ispuniti svoj dio pogodbe.
Naravno! pomisli Jean-Pierre. Amerikanci nisu poslali jednog od
najboljih agenata CIA-c samo zato da nekoliko gerilaca nauči kako se
dižu u zrak mostovi i tuneli. Ellis se došao nagoditi s Masudom!
Masud nastavi:
- Taj plan obučavanja kadrova iz drugih zona morat će se prvo
objasniti zapovjednicima. A to neće biti lako. Siguran sam da će biti
sumnjičavi, naročito ako ja iznesem taj prijedlog. Zato mislim da će
biti najbolje da im ti to predložiš i da im kažeš što im nudi tvoja vlada.
Jean-Pierre se sav pretvorio u uho. Plan obučavanja kadrova iz drugih
zona? Što bi to, dovraga, trebalo značiti'? Ellis s naporom odgovori:
- Drage volje ću to učiniti. Ali morat ćeš ih sve okupiti.
- Znam. - Masud se nasmiješi. - Pozvat ću sve pobunjeničke vode da
za osam dana dođu ovamo, u Dolinu pet lavova, u selo Darg, na
sastanak. Još danas ću odaslati glasnike s porukom da je predstavnik
vlade Sjedinjenih Američkih Država došao da s njima pregovara o
isporukama oružja.
Sastanak! Isporuke oružja! Nagodba je polako počela dobivati oblik.
Ali kako bi on mogao iskoristiti tu informaciju? razmišljao je Jean-
Pierre.
 KIKA

- Hoće li doći? - upita Ellis.

- Većina će doći - odgovori Masud. - Neće doći drugovi iz zapadnih
pustinja, odviše su daleko i ne poznaju nas.
- A ona dvojica do kojih nam je posebno stalo, Kamil i Azizi?
Masud slegne ramenima. - To je u božjim rukama.
Jean-Pierre je drhtao od uzbuđenja. To će biti najznačajniji skup u
povijesti afganistanskog pokreta otpora.
Ellis je tražio nešto u svojoj naprtnjači koja je ležala na zemlji pored
njegove glave.
- Možda bih ti ja mogao pomoći da nagovorim Kamita i Azizija -
rekao je. Izvukao je zatim iz turbe dva mala paketića i razmotao jedan.
Unutra je bio pljosnati, pravokutni komad žutog metala. - Zlato - reče
Ellis. - Svaki od ova dva komada vrijedi oko pet tisuća dolara.
To je bilo pravo bogatstvo. Pet tisuća dolara bilo je više
nego što prosječni Afganistanac može zaraditi u dvije godine. Masud
uzme zlato i odvagne ga u ruci.
- Što je ovo? - upita, pokazujući utisnuti znak u sredini pravokutnika.
- Žig predsjednika Sjedinjenih Američkih Država odgovori Ellis.
Lukavo, pomisli Jean-Pierre. Najbolji način da se izazove dojam kod
plemenskih voda i da ih se zainteresira za sastanak s Ellisom.
- Hoće li to pomoći? - upita Ellis. Masud kimne glavom.
- Mislim da će doći.
Možeš ruku staviti u vatru da će doći, pomisli Jean-Pierre.
I odjednom je točno znao što treba učiniti. Masud, Kamil i Azizi,
trojica najvećih pobunjeničkih voda, sastat će se u selu Darg za osam
dana.
Mora to javiti Anatoliju.
Onda će ih Anatolij moći odjednom sve pobiti.
Tako je, razmišljao je Jean-Pierre; ovo je trenutak na koji sam čekao
otkako sam došao u Dolinu. Napokon mogu izručiti Masuda, i još
dvojicu drugih voda.
Ali kako ću to dojaviti Anatoliju? Mora postojati nekakav način.
- Sastanak na vrhu - reče Masud. Ponosno se smješkao. - To će biti
dobar početak novog jedinstva pokreta otpora, zar ne?
Možda to, pomisli Jean-Pierre, a možda početak kraja. On spusti ruku
s injekcijom prema zemlji i pritisne potisini čep, prazneći injekciju.
 KIKA

Promatrao je kako otrov nestaje u prašini. Novi početak, ili početak

kraja.
Jean-Pierre je Ellisu dao anestetik, izvadio je metak, očistio ranu,
stavio svježi zavoj i dao mu injekciju antibiotika da spriječi infekciju.
Zatim se pozabavio s dvojicom gerilaca koji su također bili lakše
ranjeni. U međuvremenu se u selu pročulo da je stigao liječnik i u
dvorištu se okupila grupica pacijenata. Jean-Pierre je pregledao jedno
dijete s bronhitisom, tri lakše infekcije i jednog mulu koji je imao
gliste.
Zatim je ručao. Negdje oko sredine poslijepodneva, spakirao je svoju
torbu i uzjahavši Maggie, krenuo kući.
Ostavio je Ellisa s gerilcima. Bolje mu je da nekoliko dana ostane
tamo gdje jest; rana će brže zacijeliti ako bude mirno ležao. Jean-
Pierreu je sad, paradoksalno, bilo silno stalo do toga da se Ellis što
prije oporavi, jer ako bi Ellis umro, konferencija bi bila otkazana.
Dok je jahao na svojoj staroj kobili prema Dolini, razbijao je glavu
kako da uspostavi vezu s Anatolijem. Naravno, mogao je jednostavno
okrenuti konja i odjahati do Rokhe, te se tamo predati Rusima.
Ukoliko ga ne bi ustrijelili bez pitanja, mogao bi se još danas sastati s
Anatolijem. Ali onda bi Jane znala kamo je otišao i rekla bi Ellisu, a
Ellis bi odmah promijenio vrijeme i mjesto sastanka.
Morat će nekako poslati pismo Anatoliju. Ali tko će ga odnijeti?
Kroz Dolinu su stalno prolazili ljudi na putu do Charikara, grada na
teritoriju pod ruskom okupacijom, udaljenog nešto preko sto
kilometara, ili do Kabula, glavnog grada, udaljenog sto šezdeset
kilometara. To su bili seljaci iz Nuristana s maslacem i sirom; putujući
trgovci koji su prodavali lonce i tave; pastiri koji su gonili na sajam
mala stada debelih ovaca i obitelji nomada koje su išle za nekim
svojim tajanstvenim nomadskim poslom. Mogao je bilo koga od njih
potkupiti da odnese pismo do prve pošte ili da ga jednostavno tutne u
ruku nekom ruskom vojniku. Do Kabula je bilo tri dana puta, do
Charikara dva. Rokha, najbliži grad u kojem ima ruskih vojnika, ali
nema pošte, udaljen je samo dan putovanja od Doline. Jean-Pierre je
bio prilično siguran da bi mogao naći nekoga tko bi pristao ponijeti
pismo. Doduše, postojala je opasnost da to pismo bude otvoreno i
pročitano, što bi za Jean-Pierrea značilo mučenje i smrt. Jean-Pierre bi
možda čak bio spreman prihvatiti taj rizik. Ali postojala je još jedna
 KIKA

teškoća. Hoće li taj netko, nakon što uzme novac, doista isporučiti
pismo? Ništa ga nijc sprečavalo da ga putem "izgubi". Jean-Pierre
nikad ne bi saznao što se dogodila. Cijela je ta zamisao bila
jednostavno odveć nesigurna.

Kad je u sumrak stigao u Bandu, još uvijek nije uspio riješiti problem.
Jane je sjedila na krovu trgovčeve kuće s djetetom na krilu, uživajući
u svježini večernjeg povjetarca. Jean-Pierre im mahne, zatim ude u
kuću i odloži liječničku torbu na tezgu u prostoriji nekadašnje
trgovine, Tek kad je počeo vaditi stvari iz torbe i kad je ugledao pilule
diamorfina, shvatio je da ipak postoji jedna osoba kojoj može
povjeriti pismo za Anatolija.
Našao je u torbi olovku. Skinuo je papirnati omot s jednog paketa vate
i otcijepio od njega uredan pravokutni komad; u Dolini nije bilo
nikakvog papira za pisanje. Napisao je na francuskome:
Pukovniku Anatoliju iz KGB-a
To je zvučalo čudno i melodramatski, ali nije znao kako bi drugačije
započeo pismo. Nije znao Anatolijevo puno ime i prezime, i nije imao
nikakvu adresu.
On nastavi:

Masud je sazvao vijeće vođa pokreta otpora. Sastaju se za osam

dana, u četvrtak 27. kolovoza, u Dargu, malom selu južno od Bande. I
vjerojatno će tu noć prespavati u džamiji i provesti zajedno idući dan,
petak jer je to blagdan. Sastanak je sazvan radi razgovora s agentom
CIA-e kojega poznajem pod imenom Ellis Thaler, a koji je ovamo
stigao prije tjedan dana.
To je prilika koju smo čekali!

Dodao je datum i potpisao se šifriranim imenom: Simplex.

Nije imao omotnicu, zapravo, omotnice nije vidio otkako je otišao iz
Evrope. Razmišljao je u što bi mogao staviti pismo. Pogled mu zapne
za kartonsku kutiju s plastičnim tubicama za pilule. Uz njih su u kutiji
bile i samoljepljive etikete koje Jean-Pierre nikad nije upotrebljavao
jer nije znao pisati perzijskim pismom. On smota pismo poput cigarete
i stavi ga u jednu plastičnu tubicu.
 KIKA

Pitao se kako da je označi. U jednom trenutku tubica s pismom naći će

se u rukama nekog ruskog redova. Jean-Pierre zamisli nekog
nervoznog vojnog službenika s naočalama u hladnom uredu, ili možda
nekog tupavog, priprostog vojnika na straži ispred ograde od
bodljikave žice. Nije uopće sumnjao u to da je umijeće izbjegavanja
odgovornosti jednako razvijeno u ruskoj vojsci kao što je to bilo u
francuskoj, u vrijeme kad je on bio na odsluženju vojnog roka.
Razmišljao je kako da plastičnoj tubici dade dostatno značajan izgled
kako bi dospjrla do nekog višeg oficira. Nije imalo smisla da napiše
Važno ili KGB ili bilo što na francuskome ili engleskome pa čak ni na
dariju, jer običan vojnik neće znati pročitati latinicu ili perzijsko
pismo. Jean-Pierre nije znao ćirilicu. Najveća je ironija bila to što ova
žena, koju čuje kako iznad njega, na krovu, pjeva uspavanku, tečno
govori ruski i mogla bi mu reći kako da napiše što god želi, samo kad
bi htjela. Jean-Pierre na kraju napiše Anatolij - KGB latinicom i
zalijepi etiketu na plastičnu tubicu, zatim tubicu stavi u jednu praznu
kutiju od lijekova na kojoj je pisalo Otrov! na petnaest raznih jezika i
povrh toga je još bila označena s tri međunarodna simbola. Zatim
poveže kutiju uzicom.
Potom brzo vrati sve stvari natrag u torbu, nadomjesti lijekove koje je
potrošio u Astani i u džep na košulji stavi šaku tableta diamorfina. Na
kraju zamota kutiju s natpisom Otrov! u ručnik.
Kad je sve to obavio, iziđe iz kuće.
- Idem do rijeke da se operem - vikne prema krovu. - Dobro - odvrati
Jane.
Žustrim je korakom prošao kroz selo, kimajući kratko glavom na
pozdrav ljudima koje je susreo i uputio se preko polja. Bio je pun
optimizma. Njegov je plan uključivao svakovrsne rizike i opasnosti,
ali se sad opet mogao nadati trijumfu. Zaobišao je polje djeteline koje
je pripadalo muli i počeo se spuštati preko niza terasasto položenih
njiva. Na oko kilometar i pol od sela, na jednoj kamenitoj uzvišici,
stajala je usamljena kućica, pogođena bombom. Već se počelo mračiti
kad je Jean-Pierre došao nadomak te polu srušene kuće. Polako se
približavao, pazeći kamo staje, žaleći što se nije sjetio ponijeli
baterijsku svjetiljku.
 KIKA

Zaustavio se ispred hrpe kamenja koja je nekoć bila prednji zid.

Pomislio je da ude, ali su ga smrad i mrak odvratili od te namjere.
Zazvao je:
- Hej!
Neka bezoblična prilika podigne se sa zemlje ispred njegovih nogu i
uplaši ga. On glasno prokune i odskoči. Malang se uspravi.
Jean-Pierre se zapilji u mršavo lice i zapuštenu bradu luđaka.
Pribravši se, pozdravi ga na dariju:
- Bog bio s tobom, sveti čovječe. - I s tobom, doktore.
Ulovio ga je u koherentnoj fazi. Odlično. - Kako tvoj trbuh?
Čovjek odglumi bolove u trbuhu: kao i uvijek, tražio je drogu. Jean-
Pierre mu da jednu pilulu diamorfina, dopusti mu da vidi ostale, a
zatim ih vrati natrag u džep. Malang proguta heroin i reče:
- Hoću još.
- Možcš dobiti još - reče mu Jean-Pierre. - Još puno više. Čovjek
ispruži ruku.
- Ali morat ćeš nešto napraviti za mene - reče Jean-Pierre.
Malang revnosno zakima glavom.
- Otići ćeš u Charikar i dati ovo nekom ruskom vojniku.
Odlučio se za Charikar, premda je to značilo još jedan
dodatni dan izgubljen na putovanje jer se plašio da bi u Rokhi,
pobunjeničkom gradu koji su Rusi privremeno okupirali,
mogla vladati prilična zbrka pa bi se paketić lako mogao
izgubiti, dok se Charikar nalazio unutar područja koje su Rusi
trajno držali u svojoj vlasti. I odlučio se za vojnika, radije nego
za poštu, jer bi za malanga možda bilo previše komplicirano kupiti
marku i predati paketić poštanskom službeniku.
Pozorno se zagledao u njegovo neoprano lice. Dolazeći ovamo pitao
se hoće li on biti sposoban shvatiti čak i tako jednostavna uputstva, ali
izraz straha koji se pojavio na njegovu licu kad je spomenuo ruskog
vojnika, uvjerio je Jean-Pierrea da ga je luđak dobro razumio.
Međutim, postoji li neki način kako bi se mogao osigurati da će
malang doista poslušati njegove instrukcije. On je također mogao
negdje usput baciti paketić i vratiti se tvrdeĆi kako je obavio zadatak,
jer ako je bio dovoljno inteligentan da shvati ~to mora učiniti, mogao
bi biti sposoban i lagati.
Jean-Pierreu iznenada sine jedna ideja. - I kupi kutiju ruskih cigareta.
 KIKA

Malang mu pokaže prazne ruke. - Nemam novca.

Jean-Pierre je znao da on nema novca. Dao mu je sto afganija. To bi
ga trebalo primorati da stvarnu ode u Charikar. Ali kako da ga nagna
da doista preda paketić.
- Ako napraviš sve kako sam ti rekao - reče Jean-Pierre - dat ću ti
pilule, koliko god ih budeš htio. Ali nemoj me prevariti, jer ako me
prevariš, ja ću znati da si me prevario i nikad ti više neću dati pilule, a
tebe će trbuh sve jače boljeti i nadut ćeš se i crijeva će ti se rasprsnuti
kao granata i umrijet ćeš u mukama. Jesi li shvatio?
- Jesam.
Jean-Pierre se zapilji u njega. U sve gušćem sumraku malangove su
bjeloočnice luđački bljeskale. Izgledao je smrtno prestrašen. Jean-
Pierre mu dade preostale pilule.
- Pojedi jednu svakog jutra dok se ne vratiš u Bandu. Luđak gorljivo
zakima glavom.
- Idi sad i nemoj pokušati da me prevariš.
Malang se okrene i potrči niz neravnu stazu, krećući se čudno, poput
životinje. Gledajući ga kako nestaje u sve gušćem mraku, Jean-Pierre
pomisli: Budućnost ove zemlje leži u tvojim prljavim rukama, bijedna
ludo. Bog neka te prati na tvom putu.
Tjedan dana kasnije, malang se još uvijek nije vratio iz Charikara.

U srijedu, dan prije dogovorenog sastanka, Jean-Pierre je već bio

očajan. Svakog je sata sam sebi govorio kako će se malang sigurno
pojaviti u toku idućeg sata. Svake večeri; govorio bi da će sutra
sigurno doći.
Napadi iz zraka su se pojavili, kao da Jean-Pierre i bez toga nije imao
dovoljno briga. Cijelog tog tjedna mlažnjaci su nadlijetali Dolinu i
bombardirali sela. Selo Banda je imalo sreće: samo je jedna bomba
bačena na selo i jedina je šteta bila velika rupa u Abdullahovu polju
djeteline, ali stalna buka i opasnost djelovale su na ljude i svi su bili
krajnje razdražljivi. Stalna je napetost u Jean-Pierreovu ambulantu
dovela predvidljivo povećani broj bolesnika sa simptomima stresa:
porastao je broj pobačaja, nezgoda, neobjašnjivog povraćanja i
glavobolja. Glavobolje su se uglavnom javljale kud djece. U Evropi bi
ih Jean-Pierre poslao psihijatru. Ovdje ih je slao muli. No, njima nije
 KIKA

mogla pomoći ni psihijatrija, ni vjera, jer glavni je uzrok nevolja ove

djece bio rat.
Jean-Pierre je proveo jutro mehanički obavljajući dužnost u
ambulanti, postavljajući pacijentima rutinska pitanja na dariju,
obavještavajući Jane o dijagnozama na francuskome, previjajući rane i
dajući injekcije, dijeleći plastične tube s tabletama i staklene bočice sa
sirupima u raznim bojama. Malanba je trebalo dva dana hoda do
Charikara. Recimo da mu je trebao još jedan dan da skupi hrabrosti da
priđe nekom ruskom vojniku i jedna noć da se oporavi od pretrpljenog
straha. Ako je krenuo idućeg jutra, za povratak mu je trebalo još dva
dana. Kad se sve to zbroji, trebao se vratiti u Bandu prekjučer. Što se
dogodilo? Je li možda izgubio paketić pa se ne usuđuje vratiti od
straha? Je li progutao odjednom sve pilule pa mu je pozlilo? Je li pao
u rijeku i utopio se? Ili su ga Rusi upotrijebili kao metu za gađanje?
Jean-Pierre pogleda na sat. Pola jedanaest. Malanb bi mogao stići
svakog trena, noseći kutiju ruskih cigareta kao dokaz da je bi u
Charikaru. Jean-Pierre se na trenutak zapita kako će objasniti Jane te
cigareta jer on nije pušio. Brzo je zaključio da nema potrebe
objašnjavati postupke jednog luđaka.
Upravo je previjao ruku jednog dječaka koji se opekao na vatri kad su
se ispred pećine začuli brzi koraci i pozdravi, što je značilo da je
netko došao. Jean-Pierre se primora da nastavi s previjanjem. Kad je
čuo Jane kako govori, okrene glavu i s dubokim razočaranjem
ustanovi da u pećinu nije ušao malang, nego dva neznanca.
- Bog bio s tobom, doktore - pozdravi jedan od njih.
- I s tobom također - odgovori Jean-Pierre. A zatim, preskačući
dugački uvod s razmjenjivanjem uljudnih frara, upita: - O čemu se
radi?
- Skabun je teško bombardiran. Ima mnogo mrtvih i ranjenih.
Jean-Pierre pogleda Jane. Još uvijek nije mogao otići iz Bande bez
njezina dopuštenja jer se ona bujala da će nekako stupiti u vezu s
Rusima. Međutim, on očigledno nije mogao namjestiti ovaj poziv.
- Da idem ja? - upita je na francuskome. - lli ideš ti? Zapravo mu se
nije išlo jer bi to vjerojatno značilo da mora ostati tamo preko noći, a
sad mu je bilo najvažnije da vidi malanga.
 KIKA

Jane je oklijevala s odgovorom. Jean-Pierre je znao da ona sad misli

kako će morati uzeti Chantal sa sobom, ako pođe u Skabun. Osim
toga, znala je da sama nije u stanju obraditi teške rane.
- Odluči - reče Jean-Pierre. - Idi ti - reče ona.
- U redu. - Skabun je bio udaljen nekoliko sati. Ako brzo radi i ako
nema previše ranjenih, mogao bi možda krenuti natrag prije mraka,
razmišljao je Jean-Pierre. Glasno reče: Pokušat ću još noćas doći
natrag.
Jane mu priđe i poljubi ga u obraz. - Hvala - reče.
Jean-Pierre brzo provjeri da li u torbi ima sve što mu treba: morfij za
bolove, penicilin za sprečavanje infekcija, igle i kirurški konac,
dovoljno zavoja. Dohvati kapu i stavi je na glavu, a preko ramena
prebaci pokrivač.
- Neću uzeti Maggie - reče. - Skabun nije daleko, a put jc vrlo loš. -
Poljubi Jane, zatim se okrene glasnicima. - Idemo reče.
Spustili su se do sela, zatim pregazili preko rijeke i uspeli se uz strme,
u kamen usječene stube na drugoj strani. Jean-Pierre je razmišljao o
poljupcu koji je dao Jane. Ako njegov plan uspije i Rusi ubiju
Masuda, kako će ona reagirati'? Ona će znati da se on krije iza toga.
Ali ga neće izdati, u to je bio siguran. Hoće li ga još uvijek voljeti'?
Nije ju želio izgubiti. Otkako su zajedno, sve su se rjeđe javljale
duboke depresije od kojih je ranije redovito patio. Već samim tim što
ga je voljela, ona je u njemu stvarala osjećaj samopouzdanja. Nije to
htio izgubiti. Ali je isto tako želio uspješno obaviti ovaj zadatak.
Razmišljao je: Pretpostavljam da mi je uspjeh ipak važniji od sreće,
inače ne bih bio spreman riskirati da zbog likvidacije Masuda izgubim
Jane.
Hodali su stazom preko litica u pravcu jugozapada, praćeni glasnim
šumom riječnih brzaka. Jean-Pierre upita:
- Koliko je ljudi poginulo?
- Mnogo - odgovori jedan glasnik.
Jean-Pierre je već bio navikao na takve odgovore. On strpljivo
ponovo pokuša:
- Pet? Deset? Dvadeset? Četrdeset?
- Stutinu.
Jean-Pierre mu nije povjerovao: Skabun je bio selo s manje od stotinu
stanovnika.
 KIKA

- Koliko ima ranjenih? - Dvije stotine.

Ovo je bilo preglupo. Zar taj čovjek ne zna prave podatke? pitao se.
Ili pretjeruje iz straha da će se liječnik okrenuti i vratiti kući ako mu
ne kaže dovoljno velike brojke? A možda on jednostavno ne zna
brojiti dalje od deset.
- O kakvim se ranama radi? - upita Jean-Pierre. - Rupe, posjekotine,
krvarenje.
To je više sličilo na rane iz borbe. Ozljede od bombardiranja bile su
lomovi, opekotine i nagnječenja od srušenih zgrada. Ovaj čovjek očito
ne umije dobro zapažati. Nije imalo nikakvog smisla nastaviti s
ispitivanjem.

Kad su se od Bande udaljili nekoliko kilometara, skrenuli su sa staze

preko litica i uputili se prema sjeveru stazom kojom Jcan-Pierre još
nikad nije prošao.
- Je li ovo put za Skabun? - pitao je. - Da.
Očito se radilo o prečici koju on dosad nije otkrio. Išli su u dobrom
pravcu, toliku je mogao ucijeniti.
Nekoliko minuta kasnije, ugledao je jednu od onih kamenih kućica,
sagrađenih kako bi se putnici u njima mogli odmoriti ili prenoćiti. Na
Jean-Pierreovo iznenađenje, glasnici su se uputili prema toj kućici i
ulazu na kojem nije bilo vrata.
- Nemamo vremena za odmor - razdraženo je rekao. Mene čekaju
ranjenici.
U tom trenutku iz kućice iziđe Anatolij.
Jean-Pierre se zapanji. Nije znao da li da se veseli što će Anatoliju
sada moći reći za sastanak, ili da se prepadne, jer bi Afganistanci
mogli ubiti Anatolija.
- Ne boj se - reče Anatolij, pročitavši mu s lica što misli. - Ovo su
vojnici redovne afganistanske vojske. Ja sam ih poslao po tebe.
- Gospode Bože! - Kakva briljantna ideja. Skabun nije bombardiran,
to je bila samo varka koju je Anatolij smislio da Jean-Pierrea izvuče iz
Bande. - Sutra - uzbuđeno reče Jean-Pierre - sutra će se dogoditi nešto
strašno važno...
- Znam, znam, dobio sam tvoju poruku. Zato sam sada ovdje.
- Znači, zgrabit ćeš Masuda...
Anatolij se hladno nasmiješi, otkrivajući zube žute od duhana.
 KIKA

- Mi ćemo zgrabiti Masuda. Smiri se.

Jean-Pierre shvati da se ponaša poput uzbuđena djeteta na Božić. On s
naporom svlada svoje oduševljenje.
- Kad se malang nije vratio u Bandu, mislio sam...
- Tek je jučer stigao u Charikar - objasni Anatolij. - Sam Bog zna što
ga je toliko zadržalo. Zašto nisi upotrijebio radio?
-Pokvaren je-reče Jean-Pierre. Nije se sad htio upuštati u priču o Jane.
- Malang bi sve učinio za mene jer od mene dobiva heroin bez kojega
ne može živjeti.
Anatolij se načas pozorno zagleda u Jean-Pierrea, a u očima mu se
pojavi nešto nalik na divljenje.
- Drago mi je da si ti na mojoj strani - reče. Jean-Pierre se nasmiješi.
- Hoću da mi kažeš sve što znaš - reče Anatolij. Obgrli Jean-Pierrea
rukom oko ramena i povede ga u kolibu. Sjeli su na zemljani pod i
Anatolij zapali cigaretu. - Kako si saznao za taj sastanak?
Jean-Pierre mu ispriča o Ellisu, o njegovoj rani, o Masudovu
razgovoru s Ellisom dok se Jean-Pierre spremao da mu da injekciju, o
zlatnim polugama i planu za obuku gerilaca, i o obećanom oružju.
- Fantastično - reče Anatolij. - Gdje je Masud sada?
- Ne znam. Ali će vjerojatno doći u Deng večeras. Ili najkasnije sutra.
- Kako znaš?
- On je sazvao sastanak, kako bi mogao izostati? Anatolij kimnc
glavom.
- Opiši tog agenta CIA-c.
- Pa, visok je oko metar sedamdeset sedam, težak otprilike šezdeset
osam kila, plave kose, plavih očiju, ima trideset četiri godine ali
izgleda nešto stariji, završio je fakultet.
- Ubacit ćemo to u kompjutor. - Anatolij ustane i iziđe iz kolibe. Jean-
Pierre pođe za njim.
Anatolij izvadi iz džepa mali radioodašiljač. Izvuče antenu, pritisne
dugme i promrmlja u mikrofon nešto na ruskome. Zatim se okrene
Jan-Pierreu.
- Prijatelju moj, uspješno si obavio zadatak. Istina je, pomisli Jean-
Pierre. Uspio sam. Zatim upita:
- Kad ćeš izvršiti udar? - Sutra, naravno.
Sutra. Jean-Pierre osjeti divljačku, neobuzdanu radost. Sutra.
 KIKA

Ostali su gledali u nebo. Jean-Pierre također podigne glavu i ugleda

kako se spušta jedan helikopter. Anatolij ga je vjerojatno maločas
pozvao preko svog odašiljača. Očigledno, Rus nije više smatrao
potrebnim nastavljati s uobičajenim mjerama opreza: igra je bila
gotovo završena, na redu je bio posljednji potez i sad je skrovitost i
prerušavanje trebalo zamijeniti smjelošću i brzinom. Helikopter se uz
dosta teškoća spustio na jedan mali komadić ravnog zemljišta oko sto
metara dalje.
Jean-Pierre krene za ostalima prema helikopteru. Razmišljao je usput
kamo da pode nakon njihova odlaska. Nije imalo smisla ići u Skabun,
ali nije se mogao odmah vratiti u Bandu jer bi tako otkrio da je vijest
o bombardiranju bila lažna. Odluči da će biti najbolje da sačeka
nekoliko sati u kolibi pa da tek onda krene natrag.
Ispruži ruku da se pozdravi s Anatolijem. -Au revoir.
Anatulij nije prihvatio ispruženu ruku. - Ulazi.
- Molim?
- Ulazi u helikopter.
Jean-Pierre ga zapanjeno pogleda. - Zašto?
- Ideš s nama.
- Kamo'? U Bagram. Na ruski teritorij? - Da.
- Ali ne mogu...
- Prestani se čuditi i slušaj - reče Anatolij strpljivo. - Kao prvo, tvoj je
posao završen. - Obavio si ono što si trebao obaviti. Postigao si cilj.
Sutra ćemo uhvatiti Masuda. Ti se možeš vratiti kući. Kao drugo, ti
sad predstavljaš potencijalnu opasnost za sigurnost našeg pothvata.
Upoznat si s našim planom i zbog razloga sigurnosti ne možeš ostati
na pobunjeničkom teritoriju.
- Ali ja nikome ne bih ništa rekao!
- A što ako te počnu mučiti? Što ako pred tobom počnu mučiti tvoju
ženu? Što ako počnu trgati udove tvojoj kćeri pred očima tvoje žene?
- Ali što će biti s njima ako sad odem s vama? - Mi ćemo ih sutra
pokupiti i dovesti k tebi.
- Meni sve to izgleda pretjerano. - Jean-Pierre je znao da je Anatolij u
pravu, ali ideja da se više ne vraća u Bandu bila je toliko neočekivana
da se uopće nije mogao snaći. Hoće li Jane i Chantal biti sigurne?
Hoće li ih Rusi stvarno sutra pokupiti? Hoće li im Anatolij dopustiti
da se zajedno vrate u Pariz? Koliko će ih dugo držati?
 KIKA

- Ulazi - ponovi Anatolij.

Dva afganistanska glasnika stali su lijevo i desnu od Jean-Pierrea i on
shvati da zapravo nema izbora: ako odbije ući u helikopter, oni će ga
jednostavno zgrabiti i ubaciti unutra.
Jean-Pierre se uspne u letjelicu.
Anatolij i Afganistanci uskoče za njim i helikopter se digne sa zemlje.
Nitko nije zatvorio vrata.
Kad se helikopter podigao uvis, Jean-Pierre prvi put ugleda Dolinu
pet lavova iz zraka. Bijela, pjenušava rijeka krivudala je žutosmeđim
zemljištem podsjećajući ga na ožiljak od noža na smeđem čelu
Shahazai Gula, brata seoske babice. Ugledao je Bandu i žuto-zelene
kocke okolnih polja. Pozorno je piljio u brdo iznad sela gdje su se
nalazile pećine, ali ništa nije mogao vidjeti: seljani su dobro odabrali
svoje skrovište. Helikopter se podigne još više i promijeni pravac.
Nije više mogao vidjeti Bandu. Pogledom je pretraživao tlo ispod
sebe, tražeći druga mjesta koja bi mogao prepoznati. Ovdje sam
proveo godinu dana svog života, mislio je, a sad, još nekoliko minuta
i nikad više neću vidjeti ovu dolinu. Prepoznao je selo Darg, s
njegovom razrušenom džamijom. Ova je dolina bila čvrsto uporište
pobunjenika, pomisli. Sutra će biti još samo spomenik neuspjele
pobune. A sve to, zahvaljujući meni.
Helikopter naglo skrene na jug, preleti preko planine i nekoliko
sekundi kasnije, Dolina nestane s vidika.

11.
Kad je Fara čula da će Jane i Jean-Pierre otići s idućim konvojem,
plakala je cijeli dan. U proteklih je godinu dana ona postala neobičnu
privržena Jane i nježno je voljela Chantal. Jane je to bilo drago, ali
pomalo i neugodno: katkad se činilo da Fara više voli Jane od vlastite
majke. No, Fara se na kraju izgleda pomirila s tim da Jane odlazi i
sljedećeg se dana opet normalno ponašala: bila je udana kao i uvijek,
ali više nije bila tužna.
Jane je bila zabrinuta zbog putovanja koje ih očekuje. Od Doline do
prijevoja Khyber trebalo je prijeći 240 kilometara. Kad su dolazili
ovamo, trebalo im je četrnaest dana da prevale tu udaljenost. Nju su
putem mučili žuljevi i proljev, kao i neizbježni bolovi od napornog
pješačenja. Sad je sve tu ponovo trebalo podnijeti i uz to još nositi
 KIKA

dvomjesečnu bebu. Doduše, konvoj će voditi sa sobom konje, ali veći

dio puta neće moći jahati jer su se pobunjenički konvoji uvijek kretali
po najužim i najstrmijim planinskim stazama, najčešće noću.
Napravila je neku vrst viseće mreže od pamučnog platna koju će moći
prebaciti oko vrata i u njoj nositi Chantal. Jean-Pierre će morati nositi
sve što će im biti potrebno tijekom dana jer, kako je Jane naučila dok
su putovali ovamo, konji i ljudi ne idu jednako brzo: konji se kreću
brže od Ijudi uzbrdo i sporije nizbrdo, tako da su ljudi često duže
vrijeme odvojeni od prtljage.
Ovog popodneva, dok je Jean-Pierre bio u Skabunu, Jane je bila
zaokupljena problemom što ponijeti. Kao prvo, moraju uzeti osnovne
medicinske zalihe, antibiotike, zavoje, morfij, ali to će biti Jean-
Pierreova briga. Zatim, morat će ponijeti nešto hrane. Na putu ovamo
imali su sa sobom zapadnjačke obroke visoke kalorične vrijednosti,
čokoladu, juhu u kockama i omiljenu hranu istraživača svih vremena -
Kendal Mint Cake. Sad će imati samo ono što mogu naći u Dolini:
rižu, sušeno voće, suhi sir, tvrdi kruh i ono što će moći kupiti usput.
Sva sreća da se ne moraju brinuti u hrani za Chantal.
Međutim, postojale su druge teškoće u vezi s djetetom. Majke u
Dolini ne upotrebljavaju pelene, nego dijete od pasa nadolje ostavljaju
golo i peru ručnik na kojem ono leži. Jane je smatrala da je to mnogo
zdraviji način od zapadnjačkog sistema, ali taj način nije bio nimalo
praktičan za putovanje. Stoga je Jane sašila od ručnika tri pelene i
improvizirala je nepropusne gaćice od najlonskih vrećica u koje su
bili umotani lijekovi. Morat će prati pelenu svake večeri - u hladnoj
vodi, naravno - i pokušati je osušiti preko noći. Ako se ne osuši, ima
rezervnu, a ako sve tri budu vlažne, Chantal će dobiti osip. Nijedna
beba još nije umrla zbog osipa od vlažnih pelena, umirivala je samu
sebe. Konvoj se sasvim sigurno neće zaustavljati zbog toga da dijete
spava, ili jede, ili da joj promijene pelene. Prema tome, Chantal će
morati sisati i spavati u pokretu, a previjat će je kad se za to ukaže
prilika.
Jane je sada bila izdržljivija nego prije godinu dana. Koža na
tabanima joj je otvrdnula i želudac joj je postao otporan na običnije
vrste lokalnih bakterija. Dok su je na putu ovamo noge znale užasno
boljeti od hodanja, sad je bila sposobna pješačiti mnogo kilometara
bez zamora. Međutim, nakon trudnoće i poroda često su je boljela
 KIKA

križa i brinula se hoće li moći nositi dijete cijeli dan. Inače, činilo se
da joj se tijelo oporavilo od poroda. Osjećala je da bi mogla ponovo
voditi ljubav, ali nije to rekla Jean-Pierreu, premda nije zapravo znala
zašto.
Kad je netom stigla u Dolinu, Jane je snimila mnogo fotografija sa
svojim polaroidnim fotoaparatom. Ostavit će aparat ovdje, to je
ionako bila jeftina stvarčica, ali je, naravno, htjela ponijeti što višc
fotografija. Pregledavala ih je, razmišljajući koje da baci. Imala je
slike gotovo svih seljana. Tu su bili gerilci, Mohammcd i Alishan i
Kahmir i Matullah, u nemogućim herojskim pozama i ratoborna
izraza. Tu su bile i žene: raskošno obla Zahara, naborana stara Rabia i
tamnooka Halima, sve su se stidljivo hihotale, snebivajući se poput
djevojčica. Tu su naposljetku bile slike djece: Mohammedove tri
kćeri, njegov sin Musa, Zaharina djevica od dvije, tri, četiri i pet
godina, te četvoro djece seoskog mule. Nijednu od tih slika nije mogla
baciti, morat će nekako naći mjesta za sve njih.
Slagala je odjeću u torbu, dok je Fara mela pod, a Chantal spavala u
susjednoj sobi. Danas su rano sišle iz pećina u selo, kako bi stigle
obaviti posao. Međutim, pakiranje nije dugo trajalo: osim Chantalinih
pelena, stavila je u torbu samo jedne čiste gaćice za sebe i jedne za
Jean-Pierrea, te po jedan rezervni par čarapa za oboje. Nije ponijela
ništa od gornje odjeće. Chantal ionako nije imala nikakve odjeće - ona
je noću bila umotana u šal, a danju gola. Za Jane i Jean-Pierrea
dostajat će jedne hlače, košulja, marama i parru, pokrivač ogrnut oko
ramena za cijelog putovanja, što će vjerojatno spaliti kad stignu u
hotel u Peshawaru, da proslave povratak u civilizaciju.
Ta će joj pomisao dati snage da izdrži putovanje. Nejasno se sjećala
kako joj se Dennov hotel u Peshawaru činio primitivnim, ali se više
nije mogla sjetiti što ju je to tamo smetalo. Je li moguće da se žalila
kako je uređaj za klimatizaciju previše bučan? Za boga miloga, hotel
je imao tuševe!
- Civilizacija - reče Jane naglas i Fara je upitno pogleda. Jane se
nasmiješi i reče na dariju: - Vesela sam jer se vraćam u veliki grad.
- Ja volim veliki grad - reče Fara. - Bila sam jednom u Rokhi. - Zatim
nastavi mesti. - Moj brat je otišao u Jalalabad - doda zavidnim tonom.
- Kad će se vratiti? - upita Jane, ali Fara odjednom stidljivo zanijemi.
Trenutak kasnije, Jane shvati zašto: iz dvorišta su se čuli zvukovi
 KIKA

muških koraka i zviždanje, zatim netko pokuca na vrata i glas Ellisa

Thalera reče:
- Ima li koga?
- Uđi - dovikne mu Jane. On uđe u sobu, šepajući. lako više nije bila
zaljubljena u njega, Jane se brinula zbog njegove rane. Jean-Pierre ga
je ostavio u Astani da se oporavi. Sigurnu se danas vratio u Bandu. -
Kako se osjećaš? - upita.
- Glupo - odgovori on, zbunjeno se smiješeći. - Neprilično je biti
ranjen u takvo mjesto.
- Ako je to jedino što te muči, onda ti je stvarno bolje. Ellis kimne
glavom.
- Je li doktor kod kuće?
- Otišao je u Skabun - reče Jane. - Selo je bombardirano pa su poslali
po njega. Mogu li ja nešto pomoći?
- Samo sam mu htio reći da sam se oporavio.
- Trebao bi se vratiti večeras ili sutra ujutro. - Jane je promatrala
Ellisa: s ovom grivom plave kose i zlaćanom, kovrčavom bradom,
izgledao je poput lava. - Zašto ne odrežeš kosu?
- Gcrilci su mi rekli neka je pustim da raste i neka se ne brijem.
- Oni to uvijek kažu. Naime, brada i kosa bi Zapadnjake trebale učiniti
manje uočljivima. U tvom slučaju to ima suprotan efekt.
-Ja ću u ovoj zemlji uvijek upadati u oči, bez obzira kako sam ošišan.
- To je istina - složi se Jane. Palu joj je na pamet da su njih dvoje sad
prvi put sami, bez Jean-Pierrea. Posve su lako i prirodno počeli opet
razgovarati na isti način kao nekad. Sad joj se činilo čudno da je pred
godinu dana bila tako strašno ljuta na njega.
On radoznalo pogleda u napola spakiranu torbu. - Spremaš se nekuda?
- Vraćamo se kući.
- Kako ćete putovali?
- S konvojem, kako smo i došli.
- Rusi su u zadnjih nekoliko dana zauzeli velik dio pobunjeničkog
teritorija - reče Ellis. - Zar ti to ne znaš'?
Jane se uznemiri. - Što to govoriš?
- Rusi su otpočeli ljetnu ofenzivu. Zauzeli su velike dijelove područja
preko kojeg obično prolaze konvoji.
- Da li to znači da je put prema Pakistanu zatvoren?
 KIKA

- Redovita ruta je zatvorena. Više se ne može u Pakistan preko

prijevoja Khyber. Ali možda postoje drugi putevi... Jane vidje kako
njezin san o povratku kući polako blijedi. - Meni nitko ništa nije
rekao! - reče srdito.
- Jean-Pierre to vjerojatno ne zna. Ja sam bio stalno s Masudom, tako
da imam najnovije informacije.
- Da - reče Jane, ne gledajući ga. Možda Jean-Pierre stvarno nije znao
za to. A možda je i znao, ali joj ništa nije rekao zato što se on ionako
ne želi vratiti u Evropu. Bilo kako bilo, ona se neće samo tako
pomiriti sa situacijom. Prvo će točno ustanoviti da li Ellis ima pravu.
A onda će razmisliti na koji bi način mogla riješiti problem.
Jane ode do Jean-Pierreove škrinje i izvadi američke karte
Afganistana. Karte su bile smotane u rolu i pričvršćene gumicom.
Jane nestrpljivo rastrgne gumicu i baci karte na pod. Kroz glavu joj
proleti misao: To je možda bila jedina gumica u krugu od dvjesta
kilometara.
Smiri se, naredi ona samoj sebi.
Zatim klekne na pod i počne prebirati po kartama. Sve su karte bile
tako detaljne da je morala složiti nekoliko njih jednu pokraj druge
kako bi dobila cijelo područje od Doline do prijevoja Khyber. Ellis se
naviri preko njezinog ramena.
- To su vrlo dobre karte! - reče. - Odakle ti? - Jean-Pierre ih je donio
iz Pariza.
- Ove su puno bolje od onih koje ima Masud.
- Znam. Mohammed se uvijek služi ovim kartama kad planira
konvoje. U redu. Pokaži mi gdje su sada Rusi.
Ellis klekne pokraj nje i prstom ocrta na karti granicu napredovanja
Rusa.
Jane osjeti srh nade.
- Meni to ne izgleda kao da smo odsječeni od Khybera reče. - Zašto ne
bismo mogli proći ovuda? - Ona prstom ocrta zamišljenu liniju nešto
sjevernije od ruskih položaja.
- Ne znam da li je to jedna od ruta - odgovori Ellis. Možda se tuda ne
može proći... moraš pitati gerilce. Međutim, moraš također uzeti u
obzir da Masudovc informacije najmanje dan ili dva kasne za pravim
stanjem stvari i da Rusi još uvijek napreduju. Dolina, ili prijevoj,
mogu jednog dana
 KIKA

biti otvoreni, a već sljedećeg dana mogu biti odsječeni.

- Dovraga! - Jane odluči da se neće predati. Nagne se nad karte i
zapilji se u područje oko granice. - Gledaj, prijevoj Khyber nije jedini
prijelaz.
- Rijeka teče usporedo s granicom, a planine su na afganistanskoj
strani. Možda bi mogla doći do ovih drugih prijevoja s južne strane,
što znači, s područja koje drže Rusi.
- Nema nikakvog smisla ovako nagađati - reče Jane, pokupi karte i
smota ih u rolu. - Netko to mora znati.
- Netko vjerojatno zna. i Jane ustane.
- Mora postojati više od jednog puta kojim se može izići iz ove
proklete zemlje-reče. S kartama pod miškom, ona iziđe iz kuće,
ostavljajući Ellisa još uvijek u klečečem položaju na ćilimu.
Žena i djeca su se vratili iz pećina i selu je oživjela. Dim od
kuhinjskih vatri dizao se iza zidova dvorišta. Ispred džamije je petoro
djece sjedilo u krugu, igrajući se igre koja se iz nekog neobjašnjivog
razloga zvala Lubcnica. Igra se sastojala od pričanja priča: jedno bi
dijete započelo priču i prekinulo je prije kraja, a drugo bi dijete
moralo nastaviti. Jane spazi Musu, Mohammedova sina, kako sjuri u
krugu, a za pojasom ima zataknuti onaj nož prilično opasna izgleda
koji mu je otac poklonio nakon nesreće s minom. Musa je pričao
priču. Jane ga je u prolazu čula kako govori:
... i onda je medvjed pokušao dječaku odgristi ruku, ali je dječak
izvukao nož...
Uputila se prema Mohammedovoj kući. Muhammed možda neće biti
kod kuće, već ga dugo nije vidjela u selu, ali u Afganistanu su ljudi
još uvijek živjeli u obiteljskim zadrugama, tako da su s
Mohammedom živjela i njegova braća, koji su također bili gerilci - svi
su se sposobni mladi muškarci borili u pobunjeničkim odredima - pa
ako oni budu , tamo, možda će od njih uspjeti saznati ono što je
zanima.
Kad je stigla pred kuću, oklijevajući zastane. Običaj je nalagao da
zastane u dvorištu i razgovara sa ženama, koje sad vjerojatno
pripremaju večeru; a zatim, nakon što razmijene uobičajene
uljudnosti, najstarija bi žena možda otišla u kuću da zapita muškarce
hoće li se udostojiti razgovarati s Jane. Učini joj se da čuje svoju
 KIKA

majku kako joj govori: "Ponašaj se pristojno, nemoj da ti se ljudi

smiju!" Jane glasno reče::
- Majko, ne gnjavi. - Zatim uđe unutra i ne osvrćući se na žene u
dvorištu, ode ravno u prednju sobu, mušku primaću sobu u
afganistanskim kućama.
U sobi su bila tri muškarca: Mohammedov osamnaestogodišnji brat,
Kahmir Khan, ljepuškast mladić rijetke brade; njegov šurjak
Matullah; i sam Mohammcd. Bilo je vrlo neobično da toliko gerilaca
bude odjednom kod kuće. Sva trojica su se iznenađeno trgnuli kad je
ušla.
- Bog s tobom, Mohammede Khane - reče Jane i ne čekajući na
njegov odgovor, nastavi: - Kad si se vratio?
- Danas - odgovori Mohammed automatski.
Jane čučne na isti način kao i oni. Muškarci su bili previše zapanjeni
da bi bilo što rekli. Ona raširi karte po podu. Trojica muškaraca se
gotovo refleksno nagnu naprijed i zagledaju u karte: već su zaboravili
na njezino kršenje etike.
- Gledajte - reče Jane. - Rusi su napredovali do ove linije, je li to
točno'! - Ona prstom ocrta liniju kuju joj je Ellis pokazao.
Mohammed potvrdno kimne glavom.
- Znači, redovna ruta konvoja je sada blokirana. Mohammed ponovo
kimne.
- Koja je sad najpogodnija ruta za izlazak iz zemlje? Sva trojica
muškaraca sumnjičavu zatresu glavama. To je bilo normalno: kad bi
se govorilo o teškoćama, Afganistanci su se uvijek voljeli praviti
važni. Jane je smatrala da oni to rade zato što je poznavanje terena
bilo jedino područje na kojem su se osjećali superiorni strancima. Ona
je to obično tolerirala, ali danas nije imala strpljenja za takve igre.
- Zašto se ne bi moglo proći ovuda? - upita Jane odlučno, crtajući
prstom liniju paralelno s linijom ruskog fronta.
- Preblizu Rusima - odgovori Mohammed.
- Dobro, onda ovuda. - Ona pažljivije odabere rutu prateći konture
zemljišta.
- Ne - ponovo reče Mohammed. - Zašto?
- Ovdje.. - On pokaže prstom mjesto na karti, između dvije doline,
gdje je Jane jednostavno prešla prstom preko planinskog lanca. -
Ovdje nema sedla. - Sedlo je značilo prijevoj.
 KIKA

Jane ocrta liniju koja je išla nešto sjevernije. - Ovuda?

- Još gore.
- Mora postojati još neki put! - uzvikne Jane. Imala je osjećaj da oni
uživaju u njezinoj frustriranosti. Odluči da ih malo podbode nekom
blagom uvredom. - Zar je ova zemlja kuća s jednim vratima,
odsječena od ostalog svijeta samo zato jer se ne može doći do
Khybera'? - Izraz zača s jednim vratima bio je eufemizam za zahod.
- Naravno da nije - ukočeno odvrati Mohammed. - Ljeti je prohodan
Put maslaca.
- Pokaži mi ga.
Mohammedov prst ocrta kompliciranu rutu koja je započinjala istočno
od Doline, nastavljala se preko niza visokih prijevoja i isušenih
riječnih korita, zatim je skretala na sjever u Himalaje i napokon
prelazila granicu u blizini ulaza u nenastanjeni koridor Waikhan, te
skrećući na jugoistok završavala u pakistanskom gradu Chitralu.
- Tim putem ljudi iz Nuristana nose u Pakistan na prodaju maslac, sir i
jogurt. - Osmjehnuvši se, Muhammcd dotakne svoju okruglu kapu. -
Tim putem dolazimo do naših kapa.
Jane se sjeti da se ta vrsta kapa zove chirnli.
- Odlično - reče. - Onda ćemo poći tim putem.
Muhammed zatrese glavom. - Ne možete.
- A zašto ne?
Kahmir i Matullah se podrugljivo nasmiješe. Jane se držala kao da ih
ne primjećuje. Nakon kraće stanke, Mohammed reče:
- Prvi je problem visina. Ta ruta vodi iznad linije leđa. To znači da
tamo snijeg nikad ne okopni i nema tekuće vode, čak ni ljeti. Drugi jc
problem teren. Planinc su vrlo strme, a staze uske i opasne.
Orijentacija je poseban problem, čak se i lokalni vodiči katkad izgube.
Ali najgori su problem ljudi. To se područje zove Nuristan, ali nekoć
se zvalo Kafiristan jer su Ijudi koji su tamo živjeli bili nevjernici i pili
su vino. Danas su svi pravovjerni, ali još uvijek varaju, pljačkaju i
katkad ubijaju putnike. To nije ruta za Evropljane, a pogotovo njome
ne mogu putovati žene. Samo snažni, mladi muškarci mogu se usuditi
poći tim putem, i unatoč tome, mnogi putnici stradaju.
- Hoćeš li ti poslati konvoje tim putem?
- Ne. Čekat čemu da se ponovo otvori južna ruta.
 KIKA

Jane je proučavala njegovo lijepo, muževno lice. Vidjela je da ne

pretjerava: iznio joj je samo suhe činjenice. Ona ustane i počne
skupljati karte. Osjećala je gorko razočaranje. Povratak kući odgođen
je tko zna dokad. Napor života u Dolini odjednom joj se učini
neizdrživim i jedva se suzdržavala da ne zaplače.
Smotala je karte i primorala se na uljudnost. - Dugo te nije bilo - rekla
je Mohammedu.
- Bio sam u Faizabadu.
-To je dalek put. -Faizabad je bio veliki grad na krajnjem sjeveru.
Tamo su pobunjenici bili vrlo jaki: vojska se priključila gerilcima i
Rusi nikad nisu uspjeli ponovo uspostaviti kontrolu. - Zar nisi
umoran?
To je bilo formalno pitanje, nešto poput Kako si? na engleskome i
Mohammedov je odgovor također bio formalan:
- Ostao sam živ!
Jane gurne karte pod ruku i iziđe.
Žene u dvorištu sa strahom su pogledavale na nju dok je prolazila.
Jane kimne glavom na pozdrav Halimi, Mohammedovoj tamnookoj
ženi, a ova joj uzvrati pozdrav s nervoznim poluosmijehom.
U posljednje vrijeme gerilci su nekako mnogo putovali. Mohammed
je bio u Faizabadu, Farin brat je otišao u Jalalabad... Jane se sjeti da
joj je jedna od njezinih pacijentica, jcdna žena iz Dasht-i-Rewata,
rekla da su njezina muža poslali u Pagman, mjesto blizu Kabula. A
Jusuf Gul, brat Zaharina pokojnog muža, otputovao je po zadatku u
Dolinu Logar, s druge strane Kabula. U sva četiri slučaja radilo se o
jakim uporištima pobunjenika.
Očigledno, nešto se događa, zaključi Jane.
Zaboravila je načas na svoje razočaranje dok je pokušavala
odgonetnuti što bi to moglo biti. Masud je postao glasnike mnogim,
možda svim, pobunjeničkim zapovjednicima. Da li to ima veze s
Ellisovim dolaskom u Dolinu, ili je to samo slučajna koincidencija?
Ako nije, što tu Ellis smjera? Možda Sjedinjene Američke Države
surađuju s Masudom na organiziranju zajedničke ofenzive. Kad bi se
pobunjenici udružili, mogli bi doista nešto postići, vjerojatno bi čak
mogli privremeno zauzeti Kabul.
Jane ude u kuću i vrati karte u škrinju. Chantal je još uvijek spavala.
Fara je pripremala večeru: kruh, jogurt i jabuke.
 KIKA

- Zašto je tvoj brat išao u Jalalabad? - upita je Jane.

- Poslali su ga - odgovori Fara tonom osobe koja govori nešto što je
samo po sebi razumljivo.
- Tko ga je poslao? - Masud.
- Zašto?
- Ne znam. - Fara je izgledala iznenađena što joj Jane uopće postavlja
takvo pitanje: tko može biti tako lud da misli kako će jedan muškarac
reći sestri razlog svog putovanja?
- Nije važno - reče joj Jane s osmijehom. Od svih žena u selu, Fara je
vjerojatno bila posljednja koja bi mogla nešto znati o tome što se
događa. A koja bi najvjerojatnije mogla znati nešto o tome? Naravno,
Zahara.
Jane dohvati ručnik i uputi se prema rijeci.
Zahara više nije bila u koroti za mužem, iako je bila mnogo manje
bučna i vesela nego ranije. Jane se pitala koliko će vremena proteći
dok se ponovo ne uda. Zahara i Ahmed su bili jedini afganistanski
bračni par za koje je Jane stekla dojam da se stvarno vole. Međutim,
Zahara je izrazito senzualna žena i teško će moći dugo izdržati bez
muškarca.
Ahmedov mladi brat, Jusuf, pjevač, živio je sa Zaharom u istoj kući i s
navršenih osamnaest godina još uvijek je bio neoženjen: medu
seoskim ženama čula su se nagađanja o tome kako bi Jusuf mogao
oženiti Zaharu.
Ovdje su braća živjela zajedno, a sestre su se uvijek razdvajale. Prema
ustaljenom običaju, žene su nakon udaje odlazile s mužem u kuću
njegovih roditelja. Bio je tu još jedan od mnogih načina na koji su
muškarci u ovoj zemlji ugnjetavali svoje žene.
Jane je žustro koračala stazom kroz polja. Nekoliko je muškaraca
radilo na poljima u svjetlu zalazećeg sunca. Žetva je bila pri kraju.
Ubrzo će biti prekasno da se pokušaju probiti preko Puta maslaca,
pomisli Jane: Mohammed je rekao da je taj put prohodan samo u
ljetnim mjesecima.
Stigla je do ženske plaže. Desetak seoskih žena kupalo se u rijeci ili u
mlakama uz rub rijeke. Zahara je stajala u sredini rijeke i bučno
pljuskala, kao i obično, ali se nije smijala i šalila.
Jane baci ručnik na zemlju i ude u vodu. Od(uči da će sa Zaharom biti
manje izravna, nego što je to bila sa Farom. Naravno, neće je uspjeti
 KIKA

prevariti, ali barem će pokušati ostaviti dojam da postavlja pitanja iz

radoznalosti, a ne zato da iz nje izvuče informacije. Nije se odmah
približila Zahari.
- Kad su žene izišle iz vode, Jane pode za njima minutu ili dvije
kasnije, te se, još uvijek ništa ne govoreći, osuši ručnikom. Tek kad su
se Zahara i nekoliko drugih žena uputile polako natrag prema selu,
Jane progovori.
- Kad će se Jusuf vratiti kući'? - upita Zaharu na dariju. - Danas ili
sutra. Otišao je u Dolinu Lugar.
- Znam. Je li išao sam?
- Da, ali rekao je da će možda dovesti nekoga sa sobom. - Koga?
Zahara slegne ramenima. ' - Možda ženu.
Ovaj odgovor načas skrene Janeine misli u drugom pravcu. Zahara je
to previše ravnodušno rekla. Tu znači da je zabrinuta: ona ne želi da
Jusuf dovede kući ženu. Izgleda da su seoska govorkanja bila istinita.
Jane se ponada da je tako. Zahari je potreban muškarac.
- Ja ne mislim da je on otišao po ženu - reče. - Zašto?
- Nešto se važno događa. Masud je odaslao mnogu glasnika. Nisu
valjda svi otišli tražiti žene.
Zahara je i dalje pokušavala zadržati ravnodušan izraz, ali je Jane
jasno vidjela da joj je drago što je Jane to rekla. Ima li kakvog značaja
u tome, pomisli Jane, što je Jusuf izgleda otišao po nekoga?
Kad su se približile selu, već se počela spuštati noć. Iz džamije je
dopiralo tiho brujanje glasova: sablasni zvuk molitve najkrvoločnijih
muškaraca na svijetu. Jane bi taj zvuk uvijek podsjetio na Josefa,
mladog ruskog vojnika koji je preživio pad helikoptera na planini
iznad Bande. Neke su ga žene dovele u trgovčevu kuću, to je bilo
prošle zime, prije nego što su ambulantu preselili u pećinu, pa su mu
Jean-Pierre i Jane previli rane, dok je jedan glasnik otišao Masudu da
ga pita što bi trebalo učiniti. Jane je doznala što je Masud odgovorio
kad je jedne večeri Alishan Karim ušao u prednju sobu u trgovčevoj
kući, gdje je ležao ranjeni vojnik, i gurnuvši cijev puške mladiću u
uho, raznio mu glavu. To se zbilo otprilike u ovo doba dana i zvuk
molitve muškaraca dopirao je kroz večernji zrak dok je Jane prala krv
sa zida i skupljala mladićev mozak s poda.
Žene su se popele uz zadnji, strmi dio staze što je od rijeke vodila do
sela i zastale ispred džamije da dovrše započete razgovore prije nego
 KIKA

što se rastanu i svaka pode svojoj kući. Jane baci pogled u džamiju.
Muškarci su klečeći molili, a u molitvi ih je predvodio mula Abdullah.
Njihovo oružje, uobičajena mješavina prastarih pušaka i modernog,
automatskog oružja, stajalo je nagomilano u jednom kutu. Molitva je
upravo završavala. Kad su muškarci ustali, Jane vidje da medu njima
ima stanovit broj nepoznatih lica. Ona upita Zaharu:
- Tko su ovi?
- Sudeći po turbanima, morali bi biti iz Doline Pich i iz Jalalabada -
odgovori zahara. - To su Paštuni. U normalnim okolnostima oni su
naši neprijatelji. Kako to da su sada ovdje? - Dok je ona to govorila,
jedan se vrlo visoki muškarac sa zaštitnim ovojem na jednom oku
izdvoji iz gomile.
- Ovo je sigurno Jahan Kamil, Masudov najveći neprijatelj!
- Ali Masud je tamo i razgovara s njim - reče Jane i doda na
engleskome: - Baš zanimljivo!
Zahara ponovi za njom, oponašajući je: - Paš zamivo!
To je bilo prvi put da se Zahara našalila otkako joj je umro muž. Jane
se nasmiješi. Bio je to dobar znak: Zahara se oporavljala.
Muškarci su poveli izlaziti iz džamije i žene požure kućama, sve osim
Jane. Činilo joj se da počinje pomalo razumijevati što se događa i
željela je da joj to netko potvrdi. Kad je Mohammed izišao, ona mu
pristupi i reče na francuskome:
- Zaboravila sam te pitati da li je tvoj put u Faizabad bio uspješan.
- Bio je - odgovori joj ne zaustavljajući se: nije htio da njegovi
drugovi ili Paštuni vide kako on odgovara na pitanja jedne žene.
Jane požuri uz njega, dok je on dugačkim koracima grabio prema
svojoj kući.
- Znači, zapovjednik iz Faizabada je ovdje? - Da.
Točno je naslutila: Masud je pozvao ovamo sve pobunjeničke vode.
- Što ti misliš o toj ideji? - upitala je. Još joj uvijek nije bilo posve
jasno o čemu se radi i pokušavala je iz Mohammeda izvući neke
pojedinosti.
Mohammedovo lice postane zamišljeno i držanje mu se promijeni,
kao i uvijek kad bi ga zainteresirao razgovor.
- Sve ovisi o tome što će Ellis sutra učiniti - reče. - Ako ostavi na njih
dojam da je častan čovjek i ako uspije zadobiti njihovo poštovanje,
mislim da će pristati na njegov plan.
 KIKA

- A ti misliš da je taj plan dobar?

- Očigledno bi bilo dobro da se pokret otpora ujedini i da dobijemo
oružje od Sjedinjenih Američkih Država.
Znači, o tome se radilo! Američko oružje za pobunjenike, uz uvjet da
se svi zajedno bure protiv Rusa umjesto da trate vrijeme na
međusobne čarke.
Došli su do Mohammedove kuće i Jane mahne Mohammedu, te
skrene prema svojoj kući. Osjećala je kako su joj grudi nabrekle: bilo
je vrijeme za Chantalin večernji obrok. Desna joj je dojka bila punija
jer je kod zadnjeg dojenja stavila Chantal prvo na lijevu dojku, a
djevojčica bi uvijek bila temeljitije ispraznila prvu dojku.
Stigla je do kuće i otišla u spavaću sobu. Chantal je ležala gola na
ručniku u svojoj kolijevci kuja je zapravo bila kartonska kutija
prerezana po sredini. U toplom zraku afganistanskog ljeta, djetetu nije
bila potrebna nikakva odjeća. Noću bi je pokrili ponjavom i to je bilo
sve. Pobunjenici i rat, Ellis, Mohammed i Masud, sve se to povuklo u
pozadinu u čim je Jane pogledala svoje dijete. Ranije je uvijek mislila
da su mala djeca ružna, ali joj se Chantal činila vrlo ljupkom. Dok ju
je gledala, Chantal se pomakla, otvorila usta i zaplakala. Jane osjeti
kako joj na zvuk dječjeg plača iz desne dojke počinje curiti mlijeko i
na košulji se pojavi topla, vlažna mrlja. Ona raskopča košulju i
podigne Chantal.
Jean-Pierre joj je rekao da svaki put prebriše dojke alkoholom prije
nego što počne hraniti bebu, ali ona to nikad nije činila jer je znala da
se Chantal ne bi svidio okus alkohola. Sjela je na ćilim, oslonjena
leđima o zid i položila Chantal na desnu ruku. Dijete je mahalo
debelim ručicama, okretalo glavu s jedne strane na drugu, nestrpljivo
tražeći bradavicu otvorenih usta. Jane joj pomogne. Bezube vilice
čvrsto se stegnu oko bradavice i dijete počne žestoko sisati. Jane se
bolno trgne na prvi snažan sisaj, zatim na drugi, a onda sisanje
postane blaže. Mala, debeljuškasta ručica podigne se u zrak i dotakne
oblinu majčine nabrekle dojke, pritišćući je u slijepoj, nespretnoj gesti
milovanja. Jane se opusti.
Dojenje je u Jane budilo jaki osjećaj nježnosti i želje da zaštiti svoje
dijete. Na njezino iznenađenje, to je također bio jak erotski doživljaj.
Isprva se osjećala krivom što se kod dojenja seksualno uzbuđuje, ali je
 KIKA

ubrzo zaključila da je to prirodno i da ne može biti ništa loše, te se

opustila i počela uživati u tome.
Jedva je čekala da se pohvali sa Chantal pred rodbinom i prijateljima,
ako se uopće ikad vrate u Evropu. Jean-Pierreova majka će joj
nedvojbeno reći kako sve radi naopako, a njezina će majka htjeti da se
dijete krsti, ali njezin će otac obožavati Chantal kroz svoje alkoholne
maglice, a njezina sestra će biti ponosna i oduševljena. Tko još? Jean-
Pierreov otac nije više bio živ...
S dvorišta se začuje uzvik: - Ima li koga?
To je bio Ellisov glas.
- Uđi - vikne Jane. Nije imala osjećaj da bi se trebala pokriti: Ellis nije
bio Afganistanac, a osim toga nekoć je bio njezin ljubavnik.
On ude unutra, vidje da ona doji dijete i ustukne. - Da dođem kasnije?
Ona zatrese glavom:
- Nije ti prvi put da mi vidiš sise.
- Pa, skoro bih rekao da jest - odgovori Ellis. - Izgleda da si ih
promijenila.
Jane se nasmije.
- Trudnoća svim ženama poljepša dojke. - Znala je da je Ellis bio
jednom oženjen i da je imao dijete, iako je ostavljao dojam kao da
više ne vida ni majku, ni dijete. To je bila jedna od onih stvari o
kojima on nije volio razgovarati. - Zar se ne sjećaš kako je to bilo s
tvojom ženom kad je bila trudna?
- Propustio sam to - odgovori on odsječno, tonom kojim bi govorio
kad je želio da sugovornik prekine s pitanjima. Bio sam odsutan.
Jane je bila odveć opuštena da bi mu uzvratila na isti način. Zapravo,
bilo joj ga je žao. Ellis je napravio priličnu
zbrku od svog života, ali krivica nije bila smo na njemu, a svakako je
pošteno platio za svoje grijehe, između ostalog i
time što je nju izgubio. - Jean-Pierre se nije vratio? - upita Ellis.
- Nije. - Sisanje prestane kad se dojka ispraznila. Jane nježno izvuče
bradavicu iz djetetovih usta, podigne je sebi na rame i potapša je po
uskim leđima kako bi joj pomogla da se podrigne.
- Masud bi htio posuditi njegove karte - reče Ellis.
- Uzmi ih. Znaš gdje su. - Chantal glasno podrigne. Bravo - reče joj
Jane. Zatim prisloni dijete uz lijevu dojku. Ponovo gladna, nakon
 KIKA

podrigivanja, Chantal počne sisati. Ponesena impulsom, Jane upita: -

Zašto se ti više ne vidaš sa svojim djetetom?
Ellis uzme karte iz škrinje, zatvori poklopac i uspravi se. - Viđamo se
- odgovori. - Ali ne često.
Jane je bila šokirana. Živjela sam s tim čovjekom šest mjeseci, a nikad
ga zapravo nisam upoznala.
- Dječak ili djevojčica. - Djevojčica.
- Ona bi već morala imati... - Trinaest godina.
- Zaboga. - To je već praktički bila odrasla djevojka. Jane odjednom
postane radoznala. Zašto ga nikad nisam ispitivala o tome'? Možda je
to nije zanimalo ranije, dok još nije sama imala dijete. - Gdje ona
živi?
Ellis je oklijevao.
- Nemoj ništa reći - reče Jane. - Htio si mi slagati.
- Pogodila si - odgovori on. - Ali nadam se da shvaćaš zašto moram
lagati?
Ona trenutak razmisli.
- Bojiš se da bi te tvoji neprijatelji mogli napasti preko kćeri?
- Da.
- To je dobar razlog za laganje.
- Hvala ti. 1 hvala za ovo. - On mahne kartama i iziđe. Chantal je
zaspala s bradavicom u ustima. Jane je nježno odmakne i podigne do
ramena. Djevojvčica podrigne, ali nastavi spavati. Kad bi jednom
zaspalo, to dijele se nije lako budilo.
Jane poželi da Jean-Pierre već jednom dođe kući. Bila je sigurna da ne
može napraviti ništa štetno, ali bi se bolje osjećala kad bi joj bio pod
okom. Nije mogao doći u vezu s Rusima jer mu je ona razbila radio. A
nije postojao nikakav drugi način komunikacije između Bande i
ruskog teritorija. Masud je mogao slati poruke po glasnicima,
naravno, ali Jean-Pierre nije imao glasnike i osim toga, ako bi on
nekoga nekamo poslao, to bi odmah znalo cijelo selo. Jedino što bi
eventualno mogao učiniti bilo bi da sam ode do Rokhe, a za to nije
imao dovoljno vremena.
Osim što je bila u brizi zbog njega, Jane također nije voljela spavati
sama. U Europi bi joj to bilo svejedno, ali ovdje se bojala brutalnih,
nepredvidivih Afganistanaca koji su smatrali da je za muškarca isto
tako normalno udariti ženu, kao što je za majku normalno da udari
 KIKA

dijete po zadnjici. A Jane u njihovim očima nije bila obična žena:

zbog njezina slobodnog ponašanja, gledanja u oči i samouvjerenog
držanja, ona je za njih predstavljala simbol zabranjenih seksualnih
užitaka. Ona se nije držala njihovih normi seksualnog ponašanja, a
jedine žene takvog ponašanja koje su oni poznavali bile su kurve.
Kad je Jean-Pierre bio ovdje, mogla je uvijek ispružiti ruku i dotaći ga
prije nego što bi usnula. On je uvijek spavao skvrčenih nogu, okrenut
prema njoj leđima i premda je prilično nemirno spavao, nikad ne bi
posegao za njom. Jedini drugi muškarac s kojim je Jane duže vrijeme
dijelila krevet bio je Ellis, a on se upravo suprotno ponašao: cijelu bi
je noć dodirivao, grlio, ljubio, katkad polubudan, a katkad u snu. Dva
ili tri puta pokušao je u snu prilično grubo voditi ljubav; ona mu je,
smijući se, pokušala udovoljiti, ali on se svaki put nakon nekoliko
sekundi svalio ustranu i počeo hrkati, a ujutro se uopće nije mogao
sjetiti što je noću radio. Kako se on razlikovao od Jean-Pierrea. Ellis
ju je znao ganuti svojim nezgrapnim nježnostima, nalik na dječaka
koji se igra s voljenim psićem; Jean-Pierre ju je milovao poput
violinista koji u rukama ima Stradivarija. Voljeli su je na različite
načine, ali su je obojica na isti način iznevjerila.
Chantal zaguče. Probudila se. Jane je položi sebi u krilo, podupirući
joj glavicu dlanovima, tako da su mogle gledati jedna u drugu i počne
joj pričati, djelimice tepajući i gučući, a djelomice pravim riječima.
Djevojčici se to sviđalo. Nakon nekog vremena, Jane prestane pričati i
počne pjevati. Upravo je došla do polovice pjesme Tata je otišao u
London s vlakom, kad je prekine glas s dvorišta.
- Uđi - zazove Jane i reče Chantal: - Stalno imamo guste, je li ti to
vidiš'? Kao da živimo u Nacionalnoj galeriji, jel'da? - Usput je brzo
zakopčala košulju da sakrije prsa.
Mohammed ude unutra i upita na dariju: - Gdje je Jean-Pierre?
- Otišao je u Skabun. Mogu li ja pomoći? - Kad će se vratiti?
- Ujutro, pretpostavljam. Namjeravaš li reći što trebaš ili
ćeš i dalje govoriti sa mnom kao kakav policajac iz Kabula'? On se
naceri. Kad bi Jane tako drsko s njim govorila, njemu se to činilo jako
seksi, što nije bio efekt koji je ona željela postići.
- Alishan je došao s Masudom - reče on. - Traži još tableta.
- Ah, da. - Alishan Karim bio je mulin brat i patio je od angine.
Naravno, nije mu padalo na pamet da se povuče iz borbe pa mu je
 KIKA

Jean-Pierre davao trinitrin da ga popije neposredno prije okršaja ili

nekog drugog napora. - Ja ću ti dali tablete - reče Jane. Zatim ustane i
preda Chantal Mohammedu.
Mohammed automatski prihvati dijete, a potom se odmah zbuni. Jane
mu se nasmiješi i ode u prednju sobu. Našla je tablete na polici ispod
trgovačke tezge. Istresla je otprilike stotinu tableta u jednu bočicu i
vratila se u dnevnu sobu. Chantal je očarano zurila u Muhammeda.
Jane uzme od njega bebu i preda mu bočicu.
- Reci Alishanu da se više odmara - reče. Mohammed zatrese glavom.
- On se mene ne boji - reče. - Ti mu to reci.
Jane se nasmije. S obzirom da ju je izrekao jedan Afganistanac, ta je
šala zvučala gotovo feministički. Mohammed upita:
- Zašto je Jean-Pierre otišao u Skabun? - Tamo je jutros bilu
bombardiranje.
- Nije.
- Naravno da je... - Jane naglo zašuti. Mohammed slegne ramenima.
- Ja sam bio tamo cijeli dan, s Masudom. Sigurno si se zabunila.
Jane se trudila da zadrži smiren izraz lica. - Da. Vjerojatno sam nešto
krivo čula.
- Hvala ti za tablete. - Muhammed iziđe.
Jane malaksalo sjedne na stolicu. Skabun nije bio bombardiran. Jean-
Pierre je otišao da se sastane s Anetulijem. Nije joj bilo posve jasno
kako je to uspio dogovoriti, ali uopće nije sumnjala u to.
Što da radi?
Ako Jean-Pierre zna za sutrašnji sastanak i ako uspije o tome
obavijestiti Ruse, onda će Rusi sigurno napasti...
Moći će pobiti sve vođe afganistanskih pobunjenika u jednom
jedinom danu.
Mora potražiti Ellisa.
Ona umota Chantal u šal, zrak će sada biti nešto svježiji, i iziđe iz
kuće, te krene prema džamiji. Ellis je bio u dvorištu džamije, zajedno
s ostalim muškarcima, nadnesen nad Jean-Pierreove karte, a uz njega
su bili Masud, Mohammed i onaj čovjek s povezom preko oka.
Nekolicina gerilaca su sjedili u krugu i pušili, dodavajući jedan
drugom hookah, ostali su jeli. Svi su iznenađeno podigli glave kad je
Jane ušla u dvorište, s djetetom na boku.
 KIKA

- Ellise - reče, a on podigne glavu. - Moram s tobom razgovarati.

Hoćeš li malo izići'?
Ellis ustane i oni zajedno iziđu kroz nadsvođeni ulaz i stanu ispred
džamije.
- O čemu se radi? - upita on.
- Da li Jean-Pierre zna o ovom skupu koji si ti dogovorio, o ovom
sastanku svih pobunjeničkih vođa'?
- Da. Kad smo Masud i ja o tome pregovarali, on mi je upravo vadio
metak iz stražnjice. Zašto?
Jane osjeti kako joj je srce otežalo u grudima. Posljednja joj je nada
bila da Jean-Pierre ništa ne zna. Sad više nije imala izbora. Ona se
osvrne naokolo. Nitko nije bio dovoljno blizu da bi ih mogao čuti, a
osim toga, govorili su engleski.
- Moram ti nešto reći - započne ona - ali moraš mi obećati da se njemu
ništa neće dogoditi.
Ellis je na trenutak šutke zurio u nju.
- Oh, sranje - uzvikne napokon, - Jebem mu. On radi za njih.
Naravno! Kako mi to nije palo na pamet. U Parizu je sigurno on
doveo one gadove do mog stana! On im je javljao za konvoje, zato su
ih Rusi tako uspješno napadali! Kopile... - Naglo zašuti i reče blažim
glasom: - To je moralo biti strašno za tebe.
- Da - reče Jane. Nije više mogla izdržati, lice joj se zgrči, suze poteku
i ona počne jecati. Osjećala se glupo što plače, ali je istodobno
osjećala kao da joj je s leđa spao golem teret.
Ellis ovije ruke oko nje i Chantal. - Jadna moja Jane - reče.
- Da - jecala je Jane. - Bilo je užasno. - Otkad za to znaš?
- Od prije nekoliko tjedana.
- Nisi to znala kad si se udala za njega? - Ne.
- Obojica - reče Ellis. - Obojica smo te prevarili. - Da.
- Družila si se s pogrešnim ljudima. - Da.
Ona zarije lice u njegovu košulju i plakala je bez suzdržavanja: za sve
laži; izdaje, potraćeno vrijeme i izgubljenu ljubav. Chantal se također
rasplače. Ellis čvršće zagrli Jane i počne joj milovati kosu. Tako ju je
držao i milovao sve dok se napokon nije prestala tresti i dok se nije
malo smirila. Jane obriše nos u rukav svoje košulje.
- Vidiš, ja sam mu razbila radio - reče - i mislila sam da više nema
nikakvog načina da stupi u vezu s njima. Međutim, danas su ga
 KIKA

pozvali u Skabun da pregleda ranjenike od bombardiranja, ali Skabun

danas nije bio bombardiran...
Mohammed iziđe iz džamije. Ellis zbunjeno skine ruke s Jane.
- Što se događa? - upita Mohammeda na francuskome.
- Prepiru se - odgovori Mohammed. - Neki kažu da je to dobar plan i
da će nam to pomoći da pobijedimo Ruse. Drugi pitaju zašto se
Masuda smatra jedinim dobrim zapovjednikom i tko je Ellis Thaler da
može donositi sud o afganistanskim vođama? Moraš se vratiti unutra i
još malo razgovarati s njima.
- Čekaj - reče Ellis. - Došlo je do novog razvoja situacije.
Jane pomisli: Oh, Bože, Mohammed će nekoga ubiti kad ovo čuje...
- Procurila je vijest o sastanku.
- Kako to misliš? - prijeteći upita Mohammed.
Ellis je trenutak oklijevao, kao da mu nije drago da kaže što je saznao,
a onda je izgleda zaključio da nema izbora.
- Rusi možda znaju za sutrašnji skup...
- Tko? - oštro upita Mohammed. - Tko je izdajica? - Postoji
mogućnost da je to doktor, ali...
Muhammed se naglo okrene prema Jane. - Kako dugo si znala za to?
- Govori sa mnom pristojno ili neću s tobom razgovarati - oštro
odvrati ona.
- Čekaj - reče Ellis.
Jane nije bilo ni nakraj pameti da dopusti Muhammedu takav
optužujući ton.
- Ja sam vas upozorila, zar nisam? Rekla sam ti da promijeniš rutu
konvoja. Spasila sam ti život, dovraga, nemoj sad upirati prstom u
mene.
Mohammedova srdžba ishlapi i on je pogleda pomalo zbunjeno.
- Znači zato je promijenjena ruta konvoja - reče Ellis. On pogleda
Jane s odobravanjem, gotovo divljenjem. Mohammed upita:
- Gdje je on sada?
- Nismo sigurni - odgovori Ellis.
- Kad se vrati, morat ćemo ga ubiti.
- Ne! - uzvikne Jane.
Ellis joj umirujući položi ruku na rame i reče Mohammedu:
- Zar bi ubio čovjeka koji je spasio živote tolikih tvojih drugova?
- On mora platiti za to što je učinio - uporno ponovi Mohammed.
 KIKA

Mohammed je govorio kao da sumnja da će se Jean-Pierre vratiti i

Jane odjednom shvati da je ona stalno očekivala da će se on vratiti. Ta
neće valjda ostaviti nju i dijete?
-Ako je on doista izdajica - reče Ellis - i ako mu je uspjelo stupiti u
vezu s Rusima, onda im je rekao za sutrašnji sastanak. Oni će sigurno
napasti i pokušati uhvatiti Masuda.
- To je vrlo loše - reče Mohammed. - Masud mora odmah otići
odavde. Sastanak ćemo odgoditi...
- Možda to nije nužno - reče Ellis. - Razmisli malo. Mogli bismo to
okrenuti u našu korist.
- Kako?
- Zapravo, što više mislim o tome, to mi se više sviđa. Možda na kraju
ispadne da je ovo najbolje što nam se moglo dogoditi...

12.
Selo Darg je evakuirano u zoru. Masudovi su ljudi išli od kuće od
kuće, tiho budili stanare i govorili im da će njihovo selo danas napasti
Rusi, te da svi moraju otići u selo Bandu, noseći sa sobom svu
vredniju imovinu. Kad je sunce provirilo iza planina, rastegnuta
kolona žena, djece, starih ljudi i stoke vijugala se putem koji je uz
rijeku vodio prema gornjem dijelu Doline.
Darg je bio drugačijeg oblika od Bande. U Bandi su kuće bile
grupirane na istočnom kraju ravnice, tamo gdje se Dolina sužavala i
tlo bilo kamenito. U Darku su sve kuće bile stisnute na uskom pojasu
između strme stijene i riječne obale. Ravno ispred džamije počinjao je
most koji je vodio preko rijeke, a njive su bile na drugoj obali.
Bio je to sjajan teren za postavljanje zasjede.
Masud je preko noći razradio plan bitke i sad su Mohammed i Alishan
razmještali ljude. Radili su to tiho i efikasno. Mohammed visok,
naočit i dostojanstven, Alishan nizak i opasnog izgleda, izdavali su
naredbe tihim glasom, oponašajući suzdržani stil svog vode.
Dok je polagao eksploziv, Ellis se pitao hoće li Rusi doći. Jean-Pierre
se nije pojavio, prema tome sigurnu je; uspio kontaktirati svoje
nalogodavce, a bilu je gotovo nezamislivo da bi oni mogli odoljeti
napasti da uhvate ili ubiju Masuda. Ali sve je to bilo nagađanje. I ako
oni na kraju doista ne dudu, Ellis će ispasti glupo jer je naveo Masuda
 KIKA

da postavlja stupicu za neprijatelja koji se uopće nije pojavio. Gerilci

sigurno neće htjeti sklopiti savez s takvom budalom. Ali ako Rusi
dođu, razmišljao je Ellis, i ako zasjeda uspije, ugled koji ćemo time
steći Masud i ja mogao bi biti dovoljan da ih prikloni mome planu.
Nastojao je ne misliti o Jane. Kad je tamu pred džamijom zagrlio nju i
dijete, kad su mu njezine suze natopile košulju, ponovo je u njemu
planula stara strast. Buknula je poput vatre polivene benzinom. Želio
je ostati tako zauvijek, s rukama oko njenih uskih, uzdrhtalih ramena i
s njezinom glavom na svojim grudima. Jadna Jane. Ona je tako
iskrena, a njezini muškarci tako neiskreni.
Ellis položi fitilj kroz rijeku do svog položaja kuji se nalazio u jednoj
maloj kolibi od jedne prostorije uz rijeku, oko dvjesta metara uzvodno
od džamije. Upotrijebio je kliješta da pričvrsti kapicu detonatora i sve
naposljetku povezao s jednostavnim armijskim upaljačem.
Po njegovu mišljenju, Masud je smislio dobar plan. U onih godinu
dana, između dva dolaska u Aziju, Ellis je u Fort Braggu predavao
postavljanje zasjede i protuzasjede. U rasponu ocjena od jedan do
deset, on bi Masudovu planu dao ocjenu devet. Ne bi mu dao desetku
zato što nije osigurao svojim borcima put kojim su se mogli povući s
položaja, ukoliko se bitka okrene protiv njih. Naravno, Masud to
možda uopće ne bi smatrao propustom.
Do devet sati sve je bilo spremnu i gerilci počnu pripravljati doručak.
To je također bio dio plana: svi su mogli biti na svojim položajima u
roku od samo nekoliko minuta, možda čak i sekunda, a ovako će selo
iz zraka izgledati prirodnije, kao da su stanovnici pohitali da se sklone
pred helikopterima, ostavljajući posude, prostirke i vatre od doručka.
Kad ugleda takav prizor ispod sebe, zapovjednik ruskih snaga neće
imati nikakva razloga da posumnja u zasjedu.
Ellis pojede malo kruha i popije nekoliko šalica zelenog čaja, a zatim
se pripremi na čekanje. U međuvremenu se sunce već bilo visoko
podiglo iznad Doline. Uvijek je bilo mnogo čekanja. Sjećao se kako je
to izgledalo u Vijetnamu. On je tada najčešće bio drogiran, pun
marijuane, amfetamina, kokaina, i čekanje ga gotovo uopće nije
smetalo, dapače, uživao je u njemu. Čudno, pomisli Ellis, kako sam
nakon rata potpuno izgubio zanimanje; za drobu.
Pretpostavljao je da će Rusi napasti danas popodne ili sutra u zoru.
Kad bi on bio na mjestu ruskog zapovjednika, uzeo bi u obzir
 KIKA

činjenicu da su se pobunjenički vode okupili jučer i da će se razići

sutra, te bi napao dovoljno kasno da uhvati i one koji su možda stil;li
kasnije, ali ne previše kasno, kako neki od njih ne bi već krenuli
natrag u svoje baze.
Oku sredine prijepodneva stiglo je teško naoružanjc: dvije dashoke,
protuavionski mitraljezi kalibra 12,7 mm, na dvokolicama koje su
vukli gerilci. Iza njih je išao jedan magarac, natovaren sanducima s
kineskim 5-0 mecima koji su s lakoćom probijali oklop tenka.
Masud objavi da će jedan mitraljez preuzeti Jusuf, najbolji pjevač u
selu, ra kojeg se u selu pričalo da bi trebao oženiti Zaharu, Janeinu
prijateljicu, a drugi je dao jednom gerilcu iz Doline Pich, nekom
Abduru kojega Ellis nije poznavao. Pričalo se da je Jusuf svojim
kalašnjikovim oborio već tri helikoptera. Ellis je to primio sa
skepsom: on je upravljao helikopterima u Vijetnamu i znao je da jc
gotovo nemoguće puškom oboriti helikopter. Međutim, Jusuf mu je sa
smiješkom objasnio kako je tajna u tome da strijelac bude iznad mete,
te da na letjelicu puca odozgora, s planine, a to u Vijetnamu nije bilo
moguće, zbog drugačije konfiguracije terena.
Iako će danas imati mnogo snažnije oružje, Jusuf je kanio primijeniti
istu tehniku. Mitraljezi su demontirani s dvokolica, potom su svaki
uprtila po dva borca, te su ih ponijeli uz strme stube usječene u stijenu
što se dizala iznad sela. Za njima su pošli drugi borci s postoljima i
municijom.
Ellis ih je odozdo promatrao kako ponovo sastavljaju oružje. Na vrhu
stijene bio je mali zaravanak, širok otprilike tri do pet metara, iznad
kojega se, pod nešto blažim kutom, dizala planinska kosa. Borci su
postavili mitraljeze na toj izbočini, na oko tri i pol metra udaljenosti
jedan od drugoga i zatim su ih kamuflirali. Piloti helikoptera će,
naravno, vrlo brzo otkriti gdje se nalaze mitraljezi, ali će ih na tom
mjestu vrlo teško moći pogoditi i ušutkati.
Kad je to bilo obavljeno, Ellis se vrati na svoj položaj u kolibi uz
obalu rijeke. U mislima se stalno vračao na šezdesete godine. On je to
desetljeće započeo kao školarac, a završio ga kao vojnik. Upisao se na
Berkclcy 1967. godine, uvjeren kako točno zna što ga očekuje u
budućnosti: želio je postati producent dokumentarnih programa na
televiziji, a kako je bio bistar i dovoljno kreativan, a živio je u
Kaliforniji, gdje svatko može postati što hoće, samo ako se potrudi,
 KIKA

nije vidio nikakva razloga zašto to ne bi mogao ostvariti. A onda ga je

obuzeo mir i moć cvijeća, proturatni marševi i skupovi ljubavi, The
Doors i traperice sa zvonolikim nogavicama i LSD; i ponovo je mislio
da zna što je njegova budućnost: on će promijeniti svijet. Taj je san
također bio kratkog vijeka; ubrzo ga je prekinula brutalnost vojničkog
života i drogirani užas Vijetnama. Svaki put kad bi razmišljao o tom
vremenu, pomislio bi kako ga je život najteže udarac upravo onda kad
bi se osjećao najsigurnijim.
Podne je prošlo bez ručka. Vjerojatno zato što gerilci nisu imali hrane.
Ellis se prilično teško privikavao na tu u biti sasvim jednostavnu
činjenicu da kad nema hrane, nitko ne može ručati. Palo mu je na
pamet da bi to mogao biti razlog zbog čega su gotovo svi gerilci
mnogo pušili: duhan smanjuje tek.
Bilo je vruće čak i u sjeni. Sjeo je na vrata kolibe, pokušavajući
uhvatiti slabi povjetarac. S mjesta na kojem je sjedio mogao je vidjeti
polja, rijeku s lukom jednostavnog mosta od kamenja spojenog
žbukom, selu s njegovom džamijom i strmu liticu koja se nadvijala
iznad kuće. Većina gerilaca već su bili na svojim položajima kuji su ih
štitili od pogleda neprijatelja i ujedno im pružali zaklon od sunca.
Najveći dio boraca nalazio se u kućama uz samu stijenu, gdje će ih
strijelci iz helikoptera teško moći pogoditi, ali su neki, neizbježno, bili
na isturenijim položajima, bliže rijeci. Na kamenoj, gruboj fasadi
seoske džamije bila su tri nadsvođena ulaza i u svakom je otvoru
sjedio po jedan gerilac prekriženih nogu. Te tri nepomične prilike
podsjetile su Ellisa na stražare u stražarskim kućicama. Poznavao je
svu trojicu: ispod luka najudaljenijeg ulaza sjedio je Mohammed; u
srednjim je vratima bio Kahmir, njegov brat kojega je pamtio po
mekoj, rijetkoj bradi, dok se u njemu najbližem ulazu nalazio Ali
Ghanim, ružan čovjek s iskrivljenom kičmom i četrnaestoro djece,
onaj koji je prilikom miniranja mosta dolje u ravnici bio ranjen
zajedno s Ellisom. Sva su trojica imala kalašnjikove preko koljena i
cigaretu. Ellis se pitao koji će od njih sutra biti živ.
Njegov prvi pismeni sastav na koledžu obrađivao je temu čekanja
prije bitke kako ju je prikazao Shakespeare u svojim dramama.
Analizirao je dva govora pred bitku: poticajni govor iz Henrika V, u
kojem kralj kaže: "Još jednom u proboj, prijatelji dragi, još jednom; ili
zagradimo zid svojim mrtvim, engleskim tijelima"; i Falstaffov cinični
 KIKA

monolog o časti iz prvog čina Henrika IV "Može li čast namjestiti

slomljenu nogu? Ne. Ili ruku'? Ne... Čast, znači, ne zna vješto baratati
nožem poput ranarnika? Ne... A tko zna? Onaj kuji je poginuo u
srijedu." Devetnaestogodišnji Ellis dubio je najvišu ocjenu za taj esej,
prvu i posljednju jer je dugu nakon toga bio zaokupljen dokazivanjem
kako su Shakespeare i cijeli studij engleskoga "irelevantni".
Iz sanjarenja su ga trgli povici boraca. Nije razumio riječi na dariju,
ali to nije bilo ni potrebno: po uzbuđenom tonu glasova bilo mu je
odmah jasno da su straže na okolnim brdima spazile udaljene
helikoptere i da su signalizirale Jusufu koji je obavijestio ostale. U
selu sprženom suncem nastalo je uzrujano komešanje dok su gerilci
trčali na svoje položaje, povlačili se dublje u zaklon, provjeravali
oružje i palili posljednje cigarete pred bitku. Tri stražara u vratima
džamije povukla su se dublje u sjenu. Sad bi se selo, gledano iz zraka,
doimalo napuštenim, kao što normalno izgleda u najtoplije doba dana
kad se većina seljana odmara.
Ellis oslušne i začuje prijeteću huku helikopterskih elisa. Želudac mu
se zgrči: živci. Tako su se osjećali kosooki, pomisli, skriveni u
vlagom natopljenoj džungli, kad bi čuli zvuk mog helikoptera kako im
se približava kroz kišne oblake. Svatko žanje ono što posije, dragi
moj.
On otpusti osigurače na upaljaču.

Huka helikopterskih elisa sada se približila, ali ih Ellis još uvijek nije
mogao vidjeti. Pitao se koliko ih ima: po zvuku to nije mogao
odrediti. Primijetio je nešto kutkom oka i okrenuo se, te ugledao
jednog gerilca kako na drugoj obali zaranja u vodu i počinje plivati
prema njemu. Kad je izronio u njegovoj blizini, Ellis prepozna starog,
ožiljcima izbrazdanog Shahazaia Gula, brata seoske babice.
Shahazaijeva specijalnost bile su mine. Stari gerilac projuri pokraj
Ellisa i uđe u jednu kuću.
Idućih nekoliko trenutaka u selu se ništa nije micalo i nije se čuo
nikakav drugi zvuk osim zastrašujuće tutnjave elisa, a Ellis pomisli:
Isuse, koliko su ih to poslali? A onda je prvi bljesnuo u suncu iznad
stijene i spustio se dolje, prema selu. Visio je neko vrijeme
oklijevajući iznad mosta poput divovskog kolibrića.
 KIKA

Bio je to Mi-24, na Zapadu poznat kao hind (Rusi su te helikoptere

zvali grbavci, zbog dva glomazna turbomotora na krovu putničke
kabine). Mitraljezac je sjedio nisko dolje, u nosu letjelice, ispred i
ispod pilota, tako da su sličili na djecu koja u igri nose jedno drugo na
leđima, a prozori uokolo kabine izgledali su kao pločasto oko nekog
monstruoznog kukca. Helikopter je imao stajni trap s tri kotača i
kratka, zdepasta krila ispod kojih su bile pričvršćene rakete.
Kako se, zaboga, šačica poluizgladnjelih plemenskih ratnika može
boriti protiv takve mašinerije'?
Za prvim se u brzom slijedu pojavilo još pet hindija. Preletjeli su selo
i okolni teren, izviđajući neprijateljske položaje, pretpostavljao je
Ellis. To je bila rutinska mjera opreza. Rusi nisu imali nikakva razloga
da očekuju žestoki otpor pobunjenika jer su vjerovali da će ih njihov
napad iznenaditi i zateći nespremne.
Sad su se počeli pojavljivati helikopteri drugog tipa i Ellis prepozna
Mi-8, poznat kao hip. Veći od hinda, ali manje zastrašujućeg izgleda,
taj je tip letjelice mogao nositi dvadeset do trideset ljudi i glavna mu
je svrha bila transport trupa, a ne napadanje neprijatelja. Prvi je zastao
u zraku iznad sela, zatim se našlo spustio ustranu i sletio na jedno
polje ječma. Slijedilo ga je još pet tipova. Sto pedeset vojnika, pomisli
Ellis. Kako bi kuji hip sletio, vojnici su iskakali iz letjelica i polijegali
na zemlju, s puškama uperenim prema selu, ali nisu pucali.
Da zauzmu selo, morali su prvo prijeći rijeku, a da prijeđu rijeku,
morali su prvo zauzeti most. Ali, oni tu nisu znali. Jednostavno su bili
oprezni: prema njihovu očekivanju, element iznenađenja trebao im je
omogućiti da tako svladaju eventualni otpor pobunjenika.
Ellis se zabrinuo da selo možda ne izgleda previše pusto. Bilo bi
normalno da se nakon pojave prvog helikoptera vidi barem nekoliko
ljudi kako uplašeno bježe. Napregnuto je osluškivao da čuje zvuk
prvog pucnja. Više ga nije bilo strah. Nastojao se koncentrirati na
toliko stvari odjednom da jednostavno nije imao vremena misliti na
strah. Kroz glavu mu proleti misao: Uvijek je tako kad jednom počne.
Shahazai je postavio mine u polje ječma, prisjeti se Ellis. Zašto još ni
jedna nije eksplodirala'? Trenutak kasnije, dobio je odgovor. Jedan se
vojnik uspravio, vjerojatno oficir, i uzviknuo naredbu. Dvadesetak
vojnika skoči na noge i potrči prema mostu. Odjednom odjekne
zaglušujući prasak, glasniji čak i od tutnjave helikoptera, zatim još
 KIKA

jedan i još jedan dok je tlo eksplodiralo pod nogama vojnika koji su
trčali, a oko njih se dizali oblaci zemlje i zlatnog ječma, zaklanjajući
ih pogledu, sve osim jednoga koji je odbačen eksplozijom poletio
visoko u zrak i zatim polako padao, okrećući se u padu poput akrobata
dok napokon nije udario u zemlju, nalik na polomljenu lutku. Ellis
pomisli: Shahazai je pojačao dodatnom količinom TNT-a. Dok su se
polako utišavali odjeci eksplozija, javio se novi zvuk - muklo
bubnjanje teških mitraljeza s vrha stijene kad su Jusuf i Abdur otvorili
vatru. Rusi su se u neredu počeli povlačiti, a gerilci u selu su počeli
pucati na njih preko rijeke iz svojih kalašnjikova.
Element iznenađenja dao je gerilcima golemu početnu prednost, ali to
neće dugo trajati: ruski zapovjednik će brzo prestrojiti svoje trupe.
No, prije nego bilo što uspije postići, morat će raščistiti prilaz mostu.
Jedan od hipova u polju ječma plane i eksplodira. Ellis shvati da su ga
morali pogoditi Jusuf ili Abdur. Bio je zadivljen, jer iako dashaka ima
domet od 1600 metara, a helikopteri su bili udaljeni manje od 800
metara, ipak je tako precizan pogodak na tolikoj udaljenosti
predstavljao pravo umijeće.
Hindovi, grbavi borbeni helikopteri, još su uvijek bili u zraku i kružili
su iznad sela. Ruski je zapovjednik sada njih poslao u akciju. Jedan je
od njih u niskom letu preletio rijeku i zasuo granatama Shahazaijevo
minsko polje. Jusuf i Abdur su ga obasuli vatrom, ali bez uspjeha.
Shahazaijeve su mine bezopasno eksplodirale jedna za drugom. Ellis
uzrujano pomisli: Šteta što mine nisu izbacile iz stroja veći broj
neprijateljskih vojnika - dvadesetak od stotinu pedeset nije mnogo.
Hind se ponovo podigao, otjeran Jusufovom paljbom, i ali se drugi
spustio i počeo rešetati minsko polje mitraljeskim rafalima. Jusuf i
Abdur su ga držali pod stalnom vatrom.
Odjednom, teški se helikopter zanjiše, dio jednog krila otpadne i on se
nosom zabije u rijeku, a Ellis pomisli: Dobar pogodak, Jusufe! Ali
prilaz mostu je sada bio raščišćen, a Rusi su još uvijek imali više od
stotinu vojnika i deset helikoptera, i uz ledene srhe straha Ellis shvati
da bi pobunjenici mogli izgubiti ovu bitku.
Rusi su se tada osokolili i većina vojnika, oko osamdeset ili nešto
više, procijeni Ellis, krene prema mostu, puzeći i neprekidno pucajući.
Izgleda da oni ipak nisu tako bezvoljni i nedisciplinirani kako o njima
tvrde u američkim novinama, pomisli Ellis, osim ako ovo nije neka
 KIKA

elitna jedinica. A onda odjednom shvati da su svi vojnici izrazito

bjeloputi. Medu ovim vojnicima nema Afganistanaca. Isto je tako bilo
u Vijetnamu. Vijetnamski vojnici, Arvini, kako su ih zvali
Amerikanci, nikad nisu sudjelovali ni u jednoj važnijoj akciji.
Odjednom je došlo do zatišja. Rusi u polju ječma i gerilci u selu
nastavili su pucati, ali bez nekog reda: Rusi su uglavnom pucali
nasumce, a gerilci su nastojali štedjeti municiju.
Ellis pogleda uvis. Hindovi su krenuli u napad na Jusufov i
Abdurov položaj na stijeni. Ruski je zapovjednik ispravno odredio
teške mitraljeze kao glavnu metu svog napada.
Kad je jedan hind poletio prema stijeni, Ellis jr na trenutak osjetio
divljenje prema pilotu: vrlo je dobro znao koliko je hrabrosti potrebnu
za takav let. Neposredno pred stijenom helikopter skrene ustranu: obje
su strane promašile cilj.
I jedni i drugi imaju otprilike jednake šanse, pomisli Ellis: Jusufu je
bilo lakše ciljati jer je stajao u mjestu, dok se letjelica kretala, ali je
upravo zbog toga bio sigurnija meta. Ellis se sjeti da u hindu rakete
ispod krila ispaljuje pilot, dok mitraljezac puca iz nosa letjelice. U
ovako zastrašujućim okolnostima leta, pilot tešku može točno ciljati,
procjenjivao je Ellis, a budući da dashoke imaju veći domet od
četverocijevnog garlinba u helikopteru, možda Jusuf i Abdur ipak
imaju malu prednost.
Nadam se da je tako, pomisli, inače smo propali.

Drugi je hind krenuo prema stijeni poput jastreba koji se baca na zeca,
ali su oba teška mitraljeza zabubnjala i letjelica se raspala u zraku.
Ellis osjeti želju da zaklikće od radosti, što je bila prilična ironija, jer
je na vlastitoj koži iskusio učas i jedva kontroliranu paniku posade u
helikopteru pod vatrom.
Slijedeći hind krene prema stijeni. Gerilci ovaj put nisu bili precizni,
ali su uspjeli otkinuti rep helikoptera i pilot izgubi kontrolu,
helikopter udari o stijenu i Ellis pomisli: Isuse Kriste, još bismo ih
mol;li sve poskidati! Međutim, ton muklog bubnjanja mitraljeske
vatre se promijenio i trenutak kasnije Ellis shvati da puca samo jedan.
Drugi je bio oštećen. Ellis se zapilji kroz prašinu i ugleda kako se gore
miče chitrali kapica. Jusuf je još bio živ. Abdur je pogođen.
 KIKA

Preostala tri hinda napravili su krug i promijenili raspored. Jedan se

digao visoko iznad mjesta okršaja: u njemu je zacijelo ruski
zapovjednik, pomisli Ellis. Ostala dva krenu na Jusufa svaki sa svoje
strane, poput kliješta. Lukava taktika, uznemireno pomisli Ellis, Jusuf
ne može pucati istodobno na obojicu. Gledao ih je kako se obrušavaju
prema stijeni. Dok je Jusuf ciljao na jednoga, drugi se spustio niže.
Ellis primijeti da Rusi lete s otvorenim vratima, baš kao što su to radili
Amerikanci u Vijetnamu.
Hindovi napadnu. Jedan se zaleti na Jusufa i naglo skrene ustranu, ali
je pritom dobio direktan pogodak i planuo; zatim je drugi krenuo u
napad, pucaj ući iz svih oružja i Ellis pomisli: Jusuf nema nikakvih
izgleda, a onda je drugi hind odjednom zastao u zraku, kao da
oklijeva. Je li pogođen'? Helikopter odjednom počne padati, padao je
ravno dulje otprilike desetak metara -Kad vam motor otkaže, rekao je
instruktor u školi letenja, vaš će helikopter tresnuti popeo koncertnog
klavira - i srušio se na zaravanak, samo nekoliko metara daleko do
Jusufa, a onda kao da je motor ponovo proradio i na Ellisovo
iznenađenje, hind se počeo dizati. Vražja mašina, pomislio je,
izdržljivija je od našeg oružja; helikopteri su se očigledno poboljšali u
posljednjih deset godina. Mitraljezac u hindu sve je vrijeme pucao, ali
je sad prestao. Ellis vidje zašto i srce mu oteža u grudima. Dashokn se
polako prevrne preko ruba zaravanka, zajedno s gomilom grmlja i
granja koje je služilo kao kamuflaža, a odmah za njom slijedio je
mlitav svežanj boje blata - Jusuf. Padajući niz strmu stijenu, na pola
puta udario je u jedan izbočeni kamen i sa glave mu padne njegova
okrugla chitrali kapa. Trenutak kasnije, nestao je Ellisu iz vida. Jusuf
je zamalo sam dobio bitku: za svoje junaštvu mrtvi mitraljezac neće
dobiti nikaku medalju, ali će se o njemu pričati uz vatre u hlanim
afganistanskim planinama idućih stotinu godina.
Rusi su izgubili četiri od šest hindova, jednog hinda i oko dvadeset
pet vojnika, ali su gerilci izgubili oba teška mitraljeza i više nisu
raspolagali nikakvom obranom od preostalih hindova koji su sad
počeli obasipati selo koncentriranom paljbom. Ellis se skutri u svojoj
kolibi, priželjkujući da je kućica od nekog čvršćeg materijala, a nc od
sasušena blata. Paljba iz helikoptera bila je taktički potez koji jc
trebao oslabiti otpor pobunjenika, jer kao na zapovijed, vojnici u polju
ječma podigli su se sa zemlje i potrčali prema mostu. .
 KIKA

Gotovo je, pomisli Ellis, ovo je kraj.

Gerilci u selu pucali su na vojnike koji su trčali, ali su ih ometali
helikopteri i malo je Rusa palo. Sad su već gotovo svi Rusi bili na
nogama; otprilike osamdesetak vojnika, koliko je Ellis mogao
procijeniti, jurišalo je prema mostu, u trku pucajući naslijepo preko
rijeke. Oduševljeno su vikali, ohrabreni slabim otporom pobunjenika.
Nekoliko sekundi kasnije, prvi su vojnici prešli rijeku, ušli u selo i
bacili se u zaklon iza kuća.

Na mostu i u blizini mosta bilo je oko šezdeset vojnika kad je Ellis

trgnuo ručicu upaljača.
Ellis je postavio eksploziv tako da pobije što više ljudi, a ne samo da
sruši most i eksplozija je rasula uokolo smrtonosne komade kamenja
nalik na rafal iz nekog divovskog mitraljeza, pobivši sve vojnike na
mostu i mnoge ud onih koji su još bili u polju ječma. Ellis se povukao
u dubinu kolibe dok se kiša kamenja osula po selu. Kad je kamenje
prestalo padati, otišao je do vrata i provirio.
Na mjestu na kojem se nalazio most, sad je ustala samo niska hrpa
kamenja izmiješana s mrtvim tijelima. Udar eksplozije srušio je
također dio džamije i dvije seoske kuče. A Rusi su se panično
povlačili.
Promatrao je kako preostalih dvadesetak ili tridesetak vojnika u panici
uskače kroz otvorena vrata. Nije im to mogao zamjeriti. Da su ostali u
polju ječma, bez zaklona, gerilci bi ih polako postrijeljali kao glinene
golubove sa svojih zaklonjenih položaja u selu, a da su pokušali
priječi rijeku, u vodi bi predstavljati još lakše mete za puške
pobunjenika.
Nekoliko sekundi kasnije, tri preostala hipa podigla su se s polja
ječma i pridružila se hindovima u zraku, te su, ne ispalivši više
nijednog pucnja, svi zajedno odletjeli preko vrha stijene i nestali.
Kad se izgubila buka njihovih rotora, Ellis začuje jedan novi zvuk.
Trebalo mu je nekoliko trenutaka da shvati kako je taj zvuk
pobjedničko klicanje pobunjenika. Pobijedili smo, pomisli. Dovraga,
pobijediti smo. I obuzet euforijom, Ellis također počne klicati.

13.
 KIKA

- A kamo su otišli ostali? - upita Jane.

- Raspršili su se - odgovori
- Ellis. - To je Masudova taktika. On se uvijek povlači u planine
prije nego što Rusi mogu ponovo doći do daha. Oni se sad mogu
vratiti s pojačanjima, možda su upravo sada u Dargu, ali tamo neće
zateći nikoga. Svi su gerilci otišli, osim ovih nekoliko ovdje.
U ambulanti je bilo sedam ranjenika. Nijedan od njih neće umrijeti.
Jane je previla još dvanaestoricu lakše ranjenih, koji su zatim otišli
svojim putem. Samo su dvojica poginula i zlosretnom igrom slu~aja
jedan od njih je bio Jusuf. Zahara će opet biti u koroti, i ponovo je
tome bio kriv Jean-Pierre.
Usprkos Ellisovoj euforiji, Jane je bila deprimirana. Moram prestati s
time, pomislila je. Jean-Pierre je utišao i neće se više nikad vratiti, to
je činjenica i nema nikakva smisla nad njom tugovati. Moram početi
pozitivno misliti. Moram prestati misliti o sebi i početi se zanimati za
živote drugih ljudi.
- A što je s tvojim skupom? - upita Ellisa. - Ako su se svi pobunjenici
razišli...
- Jednoglasno su se složili s mojim prijedlogom odgovori Ellis. -
Toliko su bili oduševljeni uspjehom zasjede koju smo postavili
Rusima da su bili spremni pristati na bilo što. Na neki način, ta je
zasjeda potvrdila ono u što su neki od njih sumnjali: činjenicu da je
Masud izvanredan voda i da bi ujedinjeni pod njegovim
zapovjedništvom mogli postići značajne pobjede. Zasjeda je, osim
tuga, potvrdila i moje macho sposobnosti, što je također pomoglo.
- Znači, uspio si.
- Da. Imam čak i ugovor, s potpisima svih pobunjeničkih vođa i mule,
kao svjedoka.
- Sigurno si sada ponosan. - Jane posegne za Ellisovom mišicom i
lagano je stegne, a onda brzo povuče ruku. Bilo joj je toliko drago što
je on tu, što nije sama, da se osjećala krivom što se tako dugo ljutila
na njega. Međutim, bojala se da nehotice kod njega ne izazove
pogrešan dojam kako je njoj još uvijek stalu do njega onako kao
ranije, jer tu nikako ne bi bilo zgodno.
Okrenuvši se od njega, Jane pogleda po pećini. Zavoji i injekcije bili
su u svim kutijama, a lijekovi u njenoj torbi. Ranjeni gerilci udobno
su bili smješteni na ćilimima i pokrivačima. Oni će ostati u pećini
 KIKA

preko noći jer bi bilo previše teško prenositi ih sve uvečer dolje u
selo. U pećini su imali vode i nešto kruha, a dvojica ili trojica njih bili
su dovoljno pokretni da mogu pripraviti čaj. Musa, Muhammedov
jednoruki sin, čučao je na ulazu i igrao u prašini neku zagonetnu igru
s nožem koji mu je poklonio otac. On će ostati s ranjenicima i ukoliko
bi nekome od njih u tuku noći zatrebala medicinska pomoć, dječak će
otrčati dolje u selo i pozvati Jane.
Sve je bilo u redu. Jane poželi ranjenicima laku noć, potapše Musu po
glavi i iziđe iz pećine. Ellis pođe za njom. Jane osjeti u večernjem
povjetarcu dah hladnoće. Bio je to prvi znak da je ljeto na izmaku.
Ona pogleda gore, prema dalekim planinskim vrhuncima Hindukuša,
odakle će doći zima. Snježni vrhovi žarili su se u odsjaju zalazećeg
sunca. Ovo je prekrasna zemlja: to se nekako lako zaboravlja,
pogotovo kad se cijeli dan provede u poslu. Drago mi je da sam
vidjela ovu zemlju, pomisli Jane, iako jedva čekam da se vratim kući.
Počela se s Ellisom spuštati stazom prema selu. Pogledala bi ga s
vremena na vrijeme. U rumenom svjetlu zalazećeg sunca njegovo je
lice izgledalo duboko preplanulo i puno bora. Jane shvati da on
vjerojatno prošle noći nije mnogo spavao.
- Izgledaš umorno.
- Mnogo je vremena prošlo otkako sam bio u pravom ratu - odgovori
Ellis. - Mir omekša čovjeka.
Rekao je to jednostavno, kao činjenicu. Za razliku od afganistanskih
muškaraca, on barem nije uživao u ubijanju. Od njega je čula samo to
da je digao u zrak most kod Darga, ali joj je zato jedan od ranjenih
gerilaca ispričao sve detalje, slikovito opisujući krvave pojedinosti,
objasnivši kako je dobro odabran trenutak eksplozije okrenuo tok
bitke u korist pobunjenik.
Dolje, u selu, posvud se osjećalo slavljeničko raspoloženje. Muškarci
i žene stajali su naokolo u skupinama i živo razgovarali, umjesto da se
povuku u svoja dvorišta. Djeca su se bučno igrala rata, napadajući iz
zasjede zamišljene Ruse, oponašajući stariju braću. Negdje je neki
muškarac pjevao uz udaranje bubnja. Pomisao da će večer provesti
sama odjednom ispuni Jane takvom nepodnošljivom tugom da je,
ponesena impulsom, rekla Ellisu:
- Dođi sa mnom popiti čaj... ako te ne smeta što ću dojiti Chantal.
- Vrlo rado - odgovori on.
 KIKA

Kad su ušli u kuću, dočekao ih je dječji plač i kao uvijek, njezino je

tijelo odmah reagiralo: iz jedne je dojke naglo poteklo mlijeko. Jane
brzo reče:
- Sjedni, Fara će ti donijeti čaj - a zatim poleti u drugu sobu, prije
nego što je Ellis mogao vidjeti mokru mrlju na njezinoj košulji.
Brzo je raskopčala dugmad i podigla dijete iz kolijevke. Nakon
uobičajenog prvog trenutka panike dok je Chanlal tražila bradavicu,
djevojčica počne sisati, isprva bolnom žestinom, a potom nježnije.
Jane osjeti da joj je neugodno vratiti se ovako u prvu sobu. Ne budi
glupa, reče samoj sebi, pitala si ga i rekao je da je to u redu, a osim
toga nekoć si praktički svaku noć provela s njim u krevetu... Ipak je
osjetila kako joj se lice blago zacrvenjelo kad je ušla kroz vrata.
Ellis je gledao Jean-Pierreove karte.
- Ovo mu je bila izvanredno lukava ideja - reče on. - Tako je svaki put
točno znao rutu konvoja, jer je Mohammed uvijek koristio njegove
karte. - Podigne glavu, ugleda izraz na njezinu licu i brzo reče: - Ali
nemojmo razgovarati o tome. Što ti sad namjeravaš učiniti?
Jane sjedne na jastuk i leđima se osloni na zid; to joj je bio najdraži
položaj kad bi dojila malu. Činilo se da Ellisa nimalo ne zbunjuju
njezine gole grudi i ona se polako počne opuštati.
- Morat ću čekati - odgovori. - Čim se otvori put prema Pakistanu i
konvoji ponovo krenu, vratit ću se kući. A ti?
- I ja isto. Obavio sam ono što sam trebao obaviti. Dakako, trebat će
nadzirati izvršavanje dogovora, ali Agencija ima svoje ljude u
Pakistanu koji to mogu raditi.
Fara donese čaj. Jane se pitala što će biti idući Ellisov zadatak:
pripremanje državnog udara u Nikaragvi, ucjenjivanje nekog
sovjetskog diplomate u Washingtonu, ili možda ubojstvo nekog
afričkog komunista? U vrijeme kad su bili ljubavnici, pitala ga je
zašto je išao u Vijetnam, a on joj je odgovorio kako su svi očekivali
da će on pobjeći i tako izbjeći regrutaciju, ali on ne voli činiti ono što
ljudi od njega očekuju i zato je postupio suprotno. Jane nije bila
sigurna da li da mu vjeruje, ali čak i ako je bilo tako, to još uvijek ne
objašnjava zašto je ostao u tom poslu nakon što je izišao iz vojske.
- I što ćeš raditi kad se vratiš kući'? - upitala je. - Nastaviti smišljati
zgodne načine kako da ubiješ Castra?
- Ubojstva u načelu ne spadaju u djelokrug Agencije odgovori Ellis.
 KIKA

- Ali ih ona ipak vrši.

- Unutar Agencije postoje luđaci, fanatici, koji su nas iznijeli na loš
glas. Na nesreću, predsjednici ne mogu odoljeti napasti da se uključe
u igru s tajnim agentima, a to ohrabruje frakciju luđaka.
- Zašto im ti već jednom ne okreneš leđa i pridružiš se ljudskom rodu?
- Gledaj. Amerika je puna ljudi koji vjeruju da druge zemlje, baš kao i
njihova vlastita, imaju pravo na slobodu, ali sve su to ljudi one vrste
koja okreće leđa i pridružuje se ljudskom rodu. Posljedica toga je da
Agencija zapošljava prevelik broj psihopata, a premalo pristojnih,
savjesnih građana. I onda, kad Agencija zbog hira nekog od
predsjednika sruši neka strana vlada, svi oni pitaju kako se nešto
takvo uopće moglo dogoditi. Moglo se dogoditi jer su oni dopustili
da se dogodi. U mojoj zemlji vlada demokracija i prema tome
ja ne mogu svaljivati krivnju ni na koga drugoga, mogu kriviti
jedino sebe. Ako nešto nije u redu i ako nešto treba ispraviti
i promijeniti, onda to moram učiniti ja, jer je to moja obaveza. Nije
uspio uvjeriti Jane.
- Nećeš valjda reći da sad svi trebamo postati agenti KGB-a, jer je to
jedini način da ga se promijeni'?
- Ne, zato što narod u krajnjoj liniji nema kontrolu nad KGB-om, ali
ima kontrolu nad Agencijom.
- Kontrola nije tako jednostavna - odvrati Jane. - CIA laže narodu.
Kako možeš nekoga kontrolirati, ako nemaš načina da saznaš što on
radi?
- Ali na kraju je to ipak naša Agencija i naša odgovornost.
- Mogao bi raditi na tome da se ona ukine, umjesto što surađuješ s
njom.
- Ali nama je potrebna jedna središnja obavještajna agencija. Živimo u
neprijateljskom svijetu i potrebne su nam informacije o našim
neprijateljima.
Jane uzdahne.
- Ali pogledaj kamo to vodi - reče. - Ti sad planiraš slati Masudu još
više, još jačeg oružja kako bi on mogao brže ubijati što više ljudi. Sve
što vi iz Agencije radite, uvijek završava time.
-Ne radi se samo o tome da Masud brže ubija više ljudi - usprotivi se
Ellis. - Afganistanci se bore za slobodu, i bore se protiv gomile
ubojica...
 KIKA

- Svi se oni bore za slobodu - prekine ga Jane. - PLO, kubanske

izbjeglice, IRA, bijelci u Južnoj Africi i Armija slobodnog Walesa.
- Neki od njih su u pravcu, a neki nisu. - A C1A točno zna koji jesu a
koji nisu? - Trebala bi znati...
- Ali ne zna. Za čiju se slobodu bori Masud?
- Za slobodu svih Afganistanaca.
- Koješta - raspaljeno uzvikne Jane. - On je muslimanski
fundamentalist i ako se domogne vlasti, prvo što će učiniti, oduzet će
sva prava ženama. Masud im nikad neće dopustiti pravo glasa. Njemu
smeta i ovo malo prava koje sada imaju. A kako misliš da će se
odnositi prema svojim političkim protivnicima, s obzirom da je njegov
politički idol ajatolah Homeini'? Hoće li znanstvenici i učitelji dobiti
akademsku slobodu? Hoće li homoseksualni muškarci i žene dobiti
seksualnu slobodu'? Što će biti s Hindusima, budistima, ateistima,
protestantima?
- Ti ozbiljno misliš da će Masudov režim biti gori od ruskog?
Jane razmisli trenutak.
- Ne znam. Jedino što je sigurno, to je da će Masudov režim biti
afganistanska tiranija koja će smijeniti rusku tiraniju. A nije vrijedno
ubijati ljude samo zato da bi se strani diktator zamijenio domaćim.
- Afganistanci ne misle tako.
- Većinu njih nitko nikad nije pitao što misle.
- Ja mislim da je to očigledno. Uostalom, ja ubično ne
radim ovakve poslove. Moji su rođaci više detektivskog tipa. To je
bilo nešto što je Jane kopkalo više od godinu dana.
- Što je zapravo bio tvoj zadatak u Parizu'?
- Misliš, kad sam špijunirao tvoje prijatelje'? - Ellis se blijedo
osmjehne. - Zar ti Jean-Pierre nije rekao?
- Rekao mi je da zapravo ne zna.
- Možda i ne zna. Lovio sam teroriste. - Među našim prijateljima?
-To je upravo društvo u kojem se njih obično može naći, među
disidentima, studentskim aktivistima i kriminalcima.
- Je li Rahmi Coskun bio terorist'? - Jean-Pierre je rekao da je Rahmi
uhapšen zbog Ellisa.
- Da. On je odgovoran za bombu postavljenu u stan predstavnika
Turske avio-kompanije u Aveniji Felix Faure.
- Rahmi? Kako ti to znaš?
 KIKA

- On mi je to rekao. A u trenutku kad sam mu postavio klopku

planirao je postaviti još jednu bombu.
- On ti je i tu rekao?
- Tražio je da mu pomognem napraviti bombu. -Zaboga. -Lijepi
Rahmisa zažarenim očima, kuji je tako strastveno mrzio vladu svoje
napaćene zemlje...
Ellis još nije završio.
- Sjećaš se Pepea Gozzija? Jane se namršti.
- Misliš onog smiješnog malog Korzikanca koji je imao rolls-roycee?
- Da. On je dobavljao oružje i eksploziv za svakog luđaka u Parizu.
Bio je spreman prodati svakome tko je mogao platiti cijenu koju je
tražio, ali se posebno specijalizirao za "političke" mušterije.
Jane je bila zaprepaštena. Pretpostavljala je da se Pepe bavi pomalo
mutnim poslovima, već samo zbog toga što je bio bogat i Korzikanac,
ali vjerovala je da je u najgorem slučaju umiješan u neku
svakodnevnu, uobičajenu kriminalnu djelatnost kao što je
krijumčarenje ili preprodaja droga. Tko bi rekao da je mali Pepe
prodavao oružje ubojicama! Jane pomisli kako je cijeli svoj život
proživjela u nekom snu, nesvjesna nasilja i intriga koje su se
odigravale u stvarnom svijetu oko nje. Zar sam ja toliko navina'?
pitala sc.
Ellis je nastavio:
- Uspio sam namamiti u klupku i jednog Rusa kuji je financirao
priličan broj ubojstava i otmica. Poslije je Pepe u istrazi prokazao pola
terorista u Evropi.
- To si ti radio sve vrijeme dok smo bili ljubavnici zamišljeno reče
Jane. Prisjećala se zabava, rock koncerata, demonstracija, političkih
diskusija u kavanama, bezbrojnih boca vin rouge ordinaire koje su
ispijali po mansardama... Otkako su njih dvoje raskinuli, ona je
neodređeno zamišljala da je on pisao sitne izvještaje o radikalima iz
njezina kruga, o tome tko je od njih utjecajan, tko je ekstremist, tko
ima novaca, tko ima najviše sljedbenike među studentima, tko je
povezan s komunističkom partijom, i tako dalje. Sad joj je teško bilo
prihvatiti ideju da je on zapravo gonio prave zločince i da je doista
našao neke od njih među njegovim prijateljima.
- Jednostavno to ne mogu vjerovati - zapanjeno je rekla. - Ako hoćeš
znali istinu, to je bio veliki trijumf.
 KIKA

- Vjerojatno mi ništa od toga ne bi smio reći.

- Ne bih smio. Ali često sam puta, najblaže rečeno, požalio što sam ti
lagao dok smo bili zajedno.
Jane se zbuni i nije znala što bi rekla. Premjesti Chantal na lijevu
dojku, a zatim, uhvativši Ellisov pogled, pokrije košuljom desnu
dojku. Razgovor je postajao nezgodno osoban, ali ju je isuviše mučila
znatižclja da sazna nešto više. Sad je znala kako on opravdava ono što
radi, iako se nije slagala s njegovim argumentima, ali još uvijek joj
nije bila jasna njegova motivacija. Ako to sad ne saznam, pomislila je,
možda mi se nikad više neće pružiti druga prilika.
- Ne shvaćam što može navesti nekoga da cijeli život provede na
takvom poslu.
Ellis skrene pogled.
-Ja to dobro radim, smatram to poslom koji vrijedi radili, a osim toga,
izvrsno me plaćaju.
- Aha. Uz to, pretpostavljam, CIA ima dobru menzu i daje velike
penzije. Nema veze, ne moraš mi objašnjavati svoje motive, ako to ne
želiš.
Zagleda se u nju, kao da joj pokušava pročitati misli.
- Ja želim govoriti o tome - reče. - Ali, jesi li ti sigurna da me želiš
slušati?
- Da. Molim te.
- Sve je to povezano s ratom - započne Ellis i Jane je odjednom znala
da će joj on sad ispričati nešto što još nikome nije ispričao. - Jedna od
najgorih stvari u Vijetnamu bilo je to što se iz zraka gotovo uopće nije
moglo razlikovati vojnike Vietkonga od civila. Svaki put kad smo,
recimo, pružali podršku trupama na zemlji, ili minirali staze kroz
džunglu, ili odredili neku zonu za intenzivno bombardiranje,
unaprijed smo znali da ćemo pobiti više žena, djece i staraca nego
gerilaca. Obično smo govorili da ti civili štite neprijatelja, ali tko zna?
I kakve to zapravo ima veze? Mi smo ih ubijali. Mi smo tada bili
teroristi. Pazi, ja sad ne govorim o izoliranim slučajevima, iako sam se
nagledao svakojakih strahota, ja govorim o našoj redovnoj,
svakodnevnoj taktici. I zato nije bilo nikakvih opravdanja, to je bilo
ono najgore. Počinili smo sve te užasne stvari u ime nečeg što se na
kraju pokazalo kao hrpa laži, korupcije i samoobmanjivanja. Mi smo
se borili na pogrešnoj strani. - Ellisovo se lice grčilo kao od boli, kao
 KIKA

da u njemu postoji neka trajna, nezaliječena rana. U treperavom

svjetlu uljanice, njegovo je lice djelovalo bolesno i izmučeno. - Ne
postoji nikakva isprika za ono što smo činili, shvaćaš, nema oproštaja.
Jane ga obzirno ponuka da govori dalje:
- Zašto si onda ostao? Zašto si se dobrovoljno javio za drugi rok?
- Zato što mi tada još nije bilo sve tako jasno, zato što sam se borio za
svoju domovinu i čovjek ne može samo tako odšetati iz rata; zato što
sam bio dobar oficir i da sam ja otišao kući, na moje mjesto možda bi
došao neki kreten, zbog čije bi nesposobnosti neki od mojih momaka
mogli izgubiti život. Ali, naravno, nijedan od tih razloga nije dovoljno
jak i u jednom trenutku sam se počeo pitati: "Što ćeš poduzeti u vezi s
tim?" Htio sam... Nisam to tada shvaćao, ali želio sam učiniti nešto da
se iskupim. U šezdesetim godinama to bismo zvali osjećajem krivnje.
- Da, ali... - Izgledao je tako nesiguran i ranjiv da joj je bilo teško
postavljati mu izravna pitanja, ali njemu je očito bilo potrebno da
govori, a ona je to svakako željela saznati i zato je nastavila. - Ali
zbog čega ovo?
- Pred kraj tata bio sam prebačen u obavještajnu službu i poslije su mi
ponudili da u civilu nastavim s istim poslom. Rekli su da ću moći
dobro raditi kao tajni agent, budući da dobro poznajem te krugove.
Bila im je poznata moja radikalna prošlost. Meni se činilo da bih se
hvatanjem terorista možda mogao iskupiti za neke od stvari koje sam
počinio. Tako sam postao stručnjak za borbu protiv terorista. Kad to
ovako pokušavam izraziti riječima, sve to zvuči jako
pojednostavljeno, ali bio sam uspješan u svom poslu. U Agenciji me
ne vole previše, jer katkad odbijem prihvatiti neki zadatak, kao na
primjer onda kad su ubili predsjednika Čilea... agenti ne smiju odbijati
zadatke. Međutim, mojom su zaslugom neki vrlo opasni ljudi dospjeli
iza brave i mogu reći da sam na to ponosan.
Chantal je zaspala. Jane je položi u kutiju koja je djetetu služila kao
kolijevka. Zatim reče Ellisu:
- Pretpostavljam da ti trebam reći kako... kako sam te izgleda
pogrešno ocijenila.
Ellis se nasmiješi.
- Hvala Bogu da si to uvidjela.
Na trenutak, Jane osjeti nostalgiju za onim danima - zar je to doista
bilo prije samo godinu i pol? - kad su ona i Ellis bili sretni i kad se još
 KIKA

ništa od svega ovoga nije bilo dogodilo: ni CIA, ni Jean-Pierre, ni

Afganistan.
- Ipak, neke se stvari ne mogu jednostavno izbrisati, zar ne? - reče. -
Mislim, sve ono što se dogodilo ... tvoje laži, moja ljutnja.
- Ne. - Ellis je sjedio na stolici i gledao gore u nju, dok je ona stajala
pred njim i pozorno proučavala izraz na njegovu licu. U jednom
trenutku, on ispruži ruke, oklijevajući zastane, a zatim ih položi na
njezine bokove kretnjom koja je mogla biti izraz bratskc nježnosti, ali
i nešto više od toga. A onda Chantal reče: "Mamamamamammmm...",
Jane se okrene da je pogleda i Ellis povuče ruke. Chantal je bila
potpuno budna i veselo je mahala nogama i rukama. Jane je uzme u
naručje i ona odmah glasno podrigne.
S djetetom na rukama, Jane se opet okrene Ellisu. S rukama
prekriženim na grudima, on je gledao nju i Chantal i smješkao se. Jane
odjednom shvati kako ne želi da on ode.
- Zašto ne ostaneš i večeraš sa mnom? Doduše, možeš dobiti samo
kruha i sira.
- To je u redu.
Ona mu pruži Chantal.
- Pričuvaj je malo, dok ja odem javiti Fari. - Ellis uzme dijete, a ona
iziđe u dvorište. Fara je grijala vodu za Chantalino večernje kupanje.
Jane uroni lakat u vodu da provjeri temperaturu i ustanovi kako je
voda upravo onakva kakva treba biti. - Pripremi kruha za dvoje - reče
na dariju. Farine se oči rašire i Jane shvati kako se vjerojatno ne
dolikuje ženi bez muža zvati drugog muškarca na večeru. Dovraga i
obziri, pomisli. Zatim dohvati posudu s vodom i vrati se u kuću.
Ellis je sjedio na velikom jastuku ispod uljanice, cupkajući Chantal na
koljenu i govoreći tihim glasom neku dječju pjesmicu. Njegove
velike, dlakave ruke nježno su grlile sitno, ružičasto tijelo djevojčice.
Chantal je gledala u Ellisa, veselo gukala i mahala bucmastim
nožicama. Jane zastane u vratima, očarana prizorom, a kroz glavu joj
nenadano proleti misao: Ellis je trebao biti njezin otac.
Je li to moguće'? pitala se, dok ih je tako gledala. Zar stvarno tako
mislim'? Ellis je dovršio pjesmicu, pogledao u nju i zbunjeno se
nasmiješio, a Jane pomisli: Da, stvarno tako mislim.
U ponoć su se uputili u brda. Jane je vodila, a Ellis je išao za njom,
noseći pod rukom svoju veliku vreću za spavanje. Okupali su Chantal,
 KIKA

pojeli skroman obrok kruha i sira, ponovo nahranili Chantal i odnijeli

je na krov, gdje je sada čvrsto spavala pokraj Fare koja će je štititi
svojim životom. Ellis je htio odvesti Jane iz kuće u kojoj je bila žena
drugog muškarca, a i Jane je osjećala isto, te je stoga rekla:
- Znam jedno mjesto kamo bismo mogli otići.
Sad je skrenula sa planinske staze i povela Ellisa preko kamenite
padine do svog tajnog skrovišta, skrivene izbočine u stijeni, na kojoj
se tijekom trudnoće gola sunčala i mazala trbuh uljem. Mjesečina je
bila jaka i lako je našla put do izbočine. Pogledala je dolje, prema
selu, gdje su u dvorištima dogorijevale vatre na kuhinjskim
ognjištima, a iza prozora bez stakala još uvijek je treperilo nekoliko
uljanica. Nejasno je nazirala obrise vlastite kuće. Kroz nekoliku sati,
čim svane, moći će vidjeti Chantal i Faru kako spavaju na krovu. Bit
će joj drago kad ih bude mogla vidjeti: ovo je prvi put da nije noću
pokraj Chantal.
Jane se okrene. Ellis je do kraja otvorio patent na vreći za spavanje i
raširio je po zemlji poput pokrivača. Jane obuzme osjećaj nelagode.
Struja topline i žudnje kuja ju je bila preplavila u kući, dok ga je
gledala kako tepa njezinoj kćeri, sad je presahla. Na trenutak su joj sc
bili vratili svi nekadašnji osjećaji: žudnja za njegovim dodirom,
nježnost koju bi osjetila kad bi se onako zbunjeno nasmiješio, želja da
osjeti njegove velike ruke na svojoj koži, opsesivna želja da ga vidi
golog. Nekoliko tjedana prije poroda prestala je osjećati želju za
seksom i nije je ponovo osjetila sve do tog trenutka. Ali sve je to
polako hlapilo tijekom idućih nekoliko sati dok su nezgrapno
pokušavali srediti kako da ostanu sami, poput tinejdžera koji
pokušavaju pobjeći od roditelja kako bi se mogli malo maziti.
- Dođi, sjedni ovdje - pozove je Ellis.
Jane sjedne pokraj njega na rastvorenu vreću za spavanje. Oboje su
gledali u mračno selo. Nisu se dodirivali. Nastao je trenutak
napregnute šutnje.
- Ovdje nikad nitko nije bio osim mene - primijeti Jane, tek toliko da
nešto kaže.
- Što si ovdje radila?
- Oh, jednostavno bih ležala na suncu i ni o čemu ne bih mislila -
odgovori Jane, a zatim pomisli; Ma što, zašto ne bih rekla istinu? i
doda: - Ne, to nije sasvim točno, ponekad sam masturbirala.
 KIKA

Ellis prasne u smijeh, zatim je ogrli rukom oko ramena i privuče je k

sebi:
- Drago mi je da još uvijek nisi naučila uvijeno govoriti.
Okrene se licem prema njemu. On je nježno poljubi u
usta. Sviđa mu se što sam takva kakva sam, pomisli Jane: ne
smetaju mu moje mane, moj nedostatak takta, moja plahovita narav i
moja tvrdoglavost.
- Ti me ne želiš mijenjati - reče.
- Oh, Jane, tako si mi nedostajala. - On sklopi uči i tiho promrmlja: -
Najveći dio vremena nisam uopće shvaćao da si ti ono što mi
nedostaje. - Ispruži se i povuče nju za sobom, tako da je na kraju bila
nagnuta iznad njega. Ona dotakne usnama njegovo lice. Osjećaj
nelagodc brzo se gubio. Pomislila je: Kad sam ga posljednji put
ljubila nije imao bradu. Osjetila je kako su se njegove ruke pokrenule:
raskopčavao joj je košulju. Nije nosila grudnjak, nije sa sobom
donijela nijedan dovoljno velik, i sad je intenzivno osjećala da su joj
grudi gole. Ona zavuče ruku pod njegovu košulju i dotakne dugačke
dlake oko njegove bradavice. Gotovo je zaboravila kakav je to osjećaj
dodirnuti muškarca. Mjesecima je njezin život bio ispunjen mekim
glasovima i licima žena i djece: sad je odjednom poželjela osjetiti
grubu kožu, tvrda bedra i dlakave obraze. Zaplela je prste u njegovu
bradu i otvorila mu usta jezikom. Njegove ruke nadu njezine nabrekla
dojke i Jane osjeti srh užitka. Shvatila je što će se dogoditi, ali nije
imala snage da to spriječi jer još dok se naglo odmicala od njega,
osjetila je kako joj se iz obje dojke prolilo mlijeko preko njegovih
ruku. Zažarila se od stida i rekla:
- Oh, Bože, žao mi je. Sigurno ti se to gadi, ali ne mogu to spriječiti...
On joj stavi prst na usta i prekine je.
- Sve je u redu - reče. Milovao joj je dojke dok je govorio i ona osjeti
kako su postale skliske od mlijeka. - To je prirodno. Ne treba ti biti
neugodno. To je seksi.
To ne može biti seksi, pomisli Jane, ali on promijeni položaj nagne se
nad njezine grudi i počne ih ljubiti i milovati u isti mah, i malo po
malo, Jane se opusti i počne uživati. Osjetila je ponovo snažan grč
užitka kad je mlijeko iznova poteklo, ali joj ovaj put nije bilo zbog
toga neugodno. Ellis jekne:
 KIKA

- Aaah - i njegov hrapavi jezik dotakne osjetljive bradavice, a ona

pomisli: Ako počne sisati, svršit ću.
Kao da joj je pročitao misli, Ellis stisne usnice oko dugačke
bradavice, uvuče je u usta i počne sisati, dok je drugu uhvatio između
palca i kažiprsta i nježno je, ritmički stiskao. Jane se bespomoćno
prepusti užitku. I dok je mlijeko štrcalo iz njezinih dojki u njegova
usta i njegovu ruku, senzacija koju je osjećala bila je tako čudesna da
je počela nekontrolirano drhtati i ječati:
- O Bože, o Bože, o Bože - dok nije svršila i mlitavo se srušila na
njega.
Neko vrijeme ništa nije mogla misliti, samo osjećati: njegov topli dah
na svojim mokrim dojkama, njegovu bradu na svojoj kuži, svjež noćni
povjetarac na svojim zažarenim obrazima, najlonsku vreću za
spavanje i tvrdo tlo ispod nje. Nakon stanovitog vremena, njegov
prigušeni glas reče:
- Gušim se.
Ona se svali ustranu.
- Što misliš, jesmo li mi nastrani? - Jesmo.
Ona se zahihoće.
- Je li ti to bilo prvi put? Časak je oklijevao, zatim reče: - Nije.
- Kakav... - Još uvijek joj je bilo malo neugodno. - Kakav ima ukus?
- Toplo je i slatko. Kao kondenzirano mlijeko. Jesi li svršila?
- Zar nisi primijetio?
- Nisam bio siguran. Kod žena je to katkad teško ustanoviti.
Ona ga poljubi.
- Svršila sam. Jedan mali orgazam, ali pravi. Sisalni orgazam.
- Ja sam zamalo svršio.
- Stvarno? - Ona pređe rukom po njegovom tijelu. Ellis je na sebi
imao tanke pamučne hlače i košulju, kakve nose svi Afganistanci.
Osjećala je ispod tanke tkanine njegova rebra i kosti kukova: izgubio
je onaj meki sloj potkožne masnoće koji imaju svi Zapadnjaci, osim
onih najmršavijih. Ruka joj dođe do njegova uspravnog penisa koji je
stršao ispod tankih hlača i reče:
- Ahhh! - Uhvati ga u ruku. - Kakav divan osjećaj. - Također i na ovoj
strani.
Željela mu je pružiti isto toliko užitka, koliko je on njoj pružio. Sjela
je uspravno, razvezala uzicu na hlačama i izvukla njegov penis.
 KIKA

Nježno ga milujući, nagnula se i poljubila vrh. Zatim, potaknuta

naglim impulsom, vragoljasto upita:
- Koliko si žena imao nakon mene? - Samo nastavi to raditi pa ću ti
reći.
- U redu. - Ponovo ga počne milovati i ljubiti. On je šutio. - Onda -
reče ona malo kasnije - koliko?
- Čekaj, još brojim.
- Gade! - reče ona i blago ga ugrize.
- Joj! Nije ih bilo puno, stvarno... kunem se! - Što radiš kad nemaš
nikoga?
- Možeš triput pogađati. Jane je bila uporna.
- Kako to radiš? Rukom?
- Joj, gospodična Janey, mene sram.
- Znači, rukom - reče Jane zadovoljno. - A što misliš dok to radiš?
- Nećeš mi vjerovati ... mislim na princezu Dianu. - Ne.
- Sad me je zbilja sram.
Jane je izgarala od znatiželje. - Moraš reći istinu.
- Pam Ewing. - Tko ti je to?
- Ti stvarno nisi u toku. Pam je žena Bobbyja Ewinga iz Dallasa.
Jane se sjeti televizijske serije i glumice o kojoj on govori, ali nije
mogla vjerovati.
- Zezaš se?
- Htjela si da ti kažem istinu. - Ali ona je sva od plastike!
- Mi sad govorimo o maštanju.
- Zar ne možeš maštati o nekoj pravoj, oslobođenoj ženi? - Maštanje
ne podliježe političkim idejama.
- Šokirana sam. - Trenutak je oklijevala. - A kako to radiš?
- Što?
- To što radiš. To s rukom.
- Otprilike isto kao i ti, samo snažnije. - Pokaži.
- Sad me nije samo sram - reče on. - Umirem od srama.
- Molim te. Molim te, pokaži mi. Uvijek sam željela
vidjeti nekog muškarca kako to radi. Ranije se nikad nisam usudila
pitati... ako me sad odbiješ, nikad neću saznati. – Ona dohvati njegovu
ruku i položi je tamo gdje je do tada bila njezina.
 KIKA

Ellis je na trenutak oklijevao, a onda pokrene ruku. Napravio je

nekoliko bezvoljnih pokreta, a onda je uzdahnuo, zatvorio oči i počeo
ozbiljno onanirati.
- Taku si grub! - uzviknula je Jane. On prestane.
- Ne mogu to raditi... ako i ti sebe ne diraš.
- Dogovoreno - odgovori ona spremnu, te brzo smakne hlače i
gače. Zatim klekne pokraj njega i počne se milovati. - Dođi bliže -
reče on. Glas mu je zvučao pomalo promuklo. - Ne vidim te dobro.
Ležao je na leđima. Ona se primakne bliže, sve dok mu
nije klečala ravno iznad glave, okrenuta prema mjesecu koji
joj je srebrnastim svjetlom obasjavao bradavice dojki i meke,
svijetle dlake među nogama. On se ponovo počne trljati, ovaj put
ubrzanije, a pritom je kao opčinjen zurio u njezinu ruku.
- Oh, Jane - reče.
Jane počne uživati u dobro poznatim strelicama užitka koje su
odašiljali vršci njezinih prstiju. Vidjela je kako se Ellisovi bokovi
počinju propinjati u ritmu s pokretima njezine ruke.
- Hoću da svršiš - reče. - Hoću da vidim kako će štrcnuti. - Jednim
dijelom svijesti osjećala je zgražanje zbog vlastitog ponašanja, ali je
taj dio ubrzo zamaglilo uzbuđenje i žudnja.
Ellis zastenje. Ona mu pogleda lice. Usta su mu bila otvorena i teško
je disao. Pogled mu je bio prikovan za njezinu ruku. Jane je milovala
svoje donje usne srednjim prstom.
.. - Gurni ga unutra - zadihano reče Ellis. - Hoću vidjeti kako tvoj prst
ulazi unutra.
To je bilo nešto što ona normalno nije radila. Ona gurne prst unutra.
Osjetila je sebe kako je glatka i skliska. Gurnula je prst do kraja. On
glasno uzdahne i zato što je tu njega toliko
a uzbuđivalo, uzbudi se i ona. Ponovo se zagledala u njegov penis.
Vidjela je kako mu se bokovi trzaju sve brže i brže, dok je ševio
vlastitu ruku. Ona je uvlačila i izvlačila prst iz svoje pizde sa sve
većim užitkom. Od jednom, on se propne visoko u zrak, ječeći, a mlaz
bijele sperme šikne iz njega. Jane nehotice uzvikne: - Oh, Bože! - a
zatim, dok je fascinirano zurila u sićušnu rupicu na vrhu njegova
penisa, iz njega šikne još jedan mlaz, pa još jedan i još jedan, štrcajući
mjesečinom obasjanu spermu u zrak i zalijevajući njome njegove
grudi i njezinu ruku i njezinu kosu, a onda se on iznemoglo sruši na
 KIKA

zemlju, a ona se počne grčiti od užitka, pokrećuću ruku sve brže i

brže, sve dok se nije napokon iscrpljena srušila pokraj njega.
Ležala je s glavom na njegovu bedru. Njegov je penis još uvijek bio
nabreknut. Iznemoglo se nagne preko njega i poljubi ga. Osjetila je
slankasti okus spermc, a u isti mah je osjetila kako joj on gura glavu
među bedra da uzvrati poljubac.
Neko su vrijeme nepomično ležali. Jedini su zvuci bili njihovo
ubrzano disanje i hučanje rijeke u dolini. Jane pogleda u nebo.
Zvijezde su blistale na tamnom svodu i nije bilo oblaka. Zrak je
postao prilično hladan. Morat ćemo se ubrzo zavući u vreću, pomisli
Jane. Veselila se što će zaspati stisnuta uz njega.
- Što kažeš, jesmo li nastrani'? - upita Ellis. - O da - odgovori ona.
Njegov se penis srušio ustranu i ležao je, omekšan, na trbuhu. Ona
pomiluje vršcima prstiju crvenkastozlatne dlake u donjem dijelu
njegova trbuha. Već je gotovo bila zaboravila kako je to voditi ljubav
s Ellisom. On je bio toliko drugačiji od Jean-Pierrea. Jean-Pierre je
volio velike pripreme: ulje za kupanje, parfem, svjetlost svijeća, vino,
violine. On je u ljubavi bio čistunac. Tražio je od nje da se okupa prije
vođenja ljubavi, a sam je uvijek žurio u kupaonicu nakon ljubavne
igre. Nikad je ne bi ni dotakao u vrijeme dok bi imala menstruaciju i
sasvim sigurno ne bi sisao i progutao mlijeko iz njezinih grudi kao što
je to učinio Ellis. Ellisu se ništa nije gadilo; moglo bi se reći da je za
njega važilo pravilo: što manje higijene, tim bolje. Jane se zadovoljno
nasmiješi u mraku. Padne joj na pamet kako nikad nije mogla do kraja
povjerovati da se Jean-Pierreu doista sviđao oralni seks, iako je u
tome bio vrlo dobar. Što se tiče Ellisa, tu nije bilo nikakve sumnje.
Ova misao probudi u njoj želju. Ona raširi bedra prema njemu.
Osjetila je kako je ljubi, kako trlja usne o kovrčave dlačice, a zatim joj
počinje jezikom dražiti nabore njezinih donjih usana. Malo kasnije, on
je položi na leđa, klekne među njezina bedra i podigne joj noge preko
svojih ramena. Jane se osjeti krajnje izloženom, ranjivom, ali i
obožavanom. Njegov je jezik polako opisivao krivulje, počinjuči od
kraja kičme Oh, Bože, pomisli ona, sad se sjećam kako on to radi - pa
kroz usjek između polutki stražnjice, zastajući prije nego što će ga
gurnuti duboko u vaginu i potom ga izvlačeći da bi nježno podražio
osjetljivu kožu s unutarnje strane usana i zažareni klitoris među njima.
Nakon sedam ili osam puta, ona mu zadrži glavu iznad klitorisa,
 KIKA

primoravajući ga da se tu koncentrira, te se počne izvijati u bokovima,

govoreći mu pritiskom vrhova prstiju o sljepoočice da li da je liže jače
ili slabije, više ili niže, lijevo ili desno. Osjetila je njegovu ruku na
svojoj pički, a zatim njegove prste kako se guraju u mokru šupljinu i
naslutila je što će on sada učiniti: trenutak kasnije on povuče ruku i
polako gurne mokri prst u njezin anus. Jane se sjeti koliko je bila
šokirana kad je on to prvi put napravio i kako je brzo naučila u tome
uživati. Jean-Pierre se na tu ne bi mogao odlučiti ni za milijun godina.
Dok su joj se mišići u tijelu napinjali pred orgazam, ona pomisli kako
joj je Ellis nedostajao više nego što se to ikad usudila samoj sebi
priznati; zapravo, pravi je razlog njezine tako duge ljutnje na njega
bio upravo u tome što je ona njega i dalje voljela... i juš uvijek ga voli.
Kad je to priznala samoj sebi, osjetila je kako joj je s duše pao veliki
teret i počela je svršavati, izvijajući se poput stabla na buri, a Ellis,
znajući što ona voli, gurne jezik duboko u nju, a ona se silovito
odupre spolovilom o njegovo lice.
Činilo se kao da tome nikad neće doći kraj. Svaki put kad bi se
orgazama stišao, on bi gurnuo prst dublje u njezin anus, ili bi joj
liznuo klitoris, ili bi je blago ugrizao za usne pičke i sve bi počelo
ispočetka; sve dok napokon, potpunu iscrpljena, nije počela moliti: -
Prestani, prestani, nemam više snage, ubit ćeš me - te on napokon
podigne glavu i spusti joj noge na zemlju.
Nagnuo se preko nje, oslanjajući se na ruke i poljubio je u usta. Brada
mu je mirisala po njezinim sokovima. Ona je ležala ispružena, previše
umorna da bi otvorila oči, odveć umorna čak i da mu uzvrati poljubac.
Osjetila je njegovu ruku među nogama kako joj širi usne pičke, zatim
njcgov kurac kako se polako uvlači i pomisli: Brzo se ponovo
uzbudio, a zatim: Kako ga dugo nisam osjetila, oh Bože, kako je io
divno.
Ellis se pokrene, prvo polako, zatim sve brže. Ona otvori oči. Lice mu
je bilo točno iznad njezinog i njegove su je oči pozorno promatrale.
Zatim je izvio vrat i pogledao dulje, tamo gdje su njihova tijela bila
spojena. Oči mu se rašire i usta otvore dok je promatrao svoj kurac
kako ulazi i izlazi iz njezine pičke, te se pritom toliku uzbudio da j
Jane požalila što i ona to ne može gledati. Iznenada je usporio ritam,
gurajući se sve dublje u nju i ona se sjeti da je kod njega to znak da se
približava klimaksu. Zapilji joj se u oči.
 KIKA

- Ljubi me dok svršavam - reče i ona mu privuče glavu dolje i gurne

svoj jezik među usne koje su intenzivno mirisale po njoj. Uvijek je
voljela taj trenutak kad bi on svršavao. Leđa bi mu se izvila u luk,
zabacio bi glavu i kriknuo poput divlje životinje, a onda bi osjetila
kako se u nju izlijeva njegova sperma.
Kad se smirio, spustio je glavu na njezino rame i dodirujući joj nježno
vrat usnicama, tiho joj šaptao riječi koje nije mogla razumjeti. Nakon
minutu-dvije, ispustio je uzdah dubokog zadovoljstva, podigao se na
koljena i poljubio joj dojke, prvo jednu pa drugu. Na kraju je poljubi u
pičku. Njezino je tijelo istog trena reagiralo i ona se bokovima gurne
prema njegovim ustima. Osjetivši da se ona ponovo uzbudila, on je
počne lizati, a nju, kao i uvijek, pomisao da on liže svoju spermu s
njezine pičke totalno izludi i ona gotovo trenutno počne svršavati,
vičući njegovo ime sve dok grč orgazma nije popustio.
On se tada, napokon, iscrpljeno sruši pokraj nje. Oboje se automatski
namjeste u položaj u kojem su uvijek ležali nakon što bi vodili ljubav:
njegova se ruka ovila oko nje, njezina je glava našla svoje mjesto na
njegovu ramenu, a jedna je njezina noga bila prebačena preko
njegovog boka. On široko zijevne i ona mu se nasmije. Pospano su se
dodirivali. Poigravala se s njegovim mlohavim penisom, a on je sporo
uvlačio i izvlačio prst iz njezine mokre pičke. Ona lizne njegova prsa i
okusi slani znoj na njegovoj ruci. Zagledala se u njegov vrat.
Mjesečina je naglašavala linije i nabore kuji su odavali njegove
godine. On je desct godina stariji ud mene, pomisli Jane. Možda se
zato tako dobro ševi, rato što je stariji.
- Zašto se ti tako dobro ševiš? upita glasno. Nije joj odgovorio, već je
bio zaspao. - Volim te, dragi, slatko spavaj - reče mu i potom sklopi
oči.

Nakon godinu dana provedenih u Dolini pet lavova, na Jean-Pierrea je

Kabul djelovao zbunjujuće i zastrašujuće. Zgrade su mu se činile
previsoke, automobili prebrzi i posvuda je bilo previše ljudi. Morao je
rukama zapušiti uši kad bi pokraj njega prolazio konvoj teških ruskih
kamiona. Sve je u njemu izazivalo šok novog, neobičnog: stambeni
blokovi, školarke u uniformama, ulične svjetiljke, dizala, stolnjaci i
okus vina. Nakon dvadeset četiri sata provedenih u gradu još uvijek se
trzao na buku prometa. To je bilo apsurdno: on je odrastao u Parizu!
 KIKA

Dali su mu sobu za neoženjene oficire. Obećali su mu da će dobiti

stan čim stigne Jane sa djetetom. U međuvremenu, osjećao se kao da
živi u nekom jeftinom hotelu. Zgrada je vjerojatno bila hotel prije
dolaska Rusa. Ako bi Jane došla sada, a mogla je stići svakog trena,
morali bi se nekako stisnuti za ovu noć. Ne mogu prigovarati, pomisli
Jean-Pierre; još nisam proglašen herojem.
Stajao je uz prozor, gledajući svjetla Kabula u noći. Nekoliko sati
cijeli grad nije imao struje, navodno zbog sabotaže urbane gerile, ali
je struja ponovo došla prije nekoliko minuta i na noćnom se nebu
vidio blagi odsjaj ulične rasvjete u centru grada. Jedini su zvuci bili
brujanje motora vojničkih automobila, kamiona i tenkova, koji su
prolazili kroz grad, jureći prema nepoznatim odredištima. Što je to
moglo biti tako hitno u ponoć u Kabulu? Jean-Pierre koji je odslužio
vojnu obvezu u Francuskoj, pomisli: ako ruska armija imalo nalikuje
francuskoj, onda bi taj hitan ponoćni zadatak mogao biti nešto kao
prebacivanje pet stotina stotina iz baraka u salu na drugom kraju
grada za koncert koji bi se trebao održati za dva tjedna, a
najvjerojatnije će biti otkazan.
Nije mogao osjetiti miris noćnog zraka jer je prozor u njegovoj sobi
bio zakovan. Vrata nisu bila zaključana, ali je na stolici na kraju
hodnika, uz zahod, bezizražajna lica sjedio jedan ruski narednik s
pištoljem za pojasom. Jean-Pierre je slutio da bi ga taj narednik
vjerojatno zaustavio, ako bi pokušao izići iz zgrade.
Gdje je Jane? Napad na Darg sigurno je završio prije sumraka.
Helikopteru ne treba više od nekoliko minuta da odleti od Darga do
Bande i pokupi Jane i Chantal. Udaljenost od Bande do Kabula
helikopter može prijeći za manje ud jednog sata. Ali možda su se
helikopteri vratili u Bagram, zračnu bazu na ulazu u Dolinu pet
lavova, a u tom slučaju Jane mora iz Bagrama do Kabula doći
automobilom, bez sumnje u pratnji Anatolija.
Njoj će biti toliko drago što ga vidi da će mu lako oprostiti što ju je
prevario, uvidjet će ispravnost njegova gledišta u odnosu na Masuda i
sve će među njima opet biti u redu, mislio je Jean-Pierre. Na trenutak
se upita nije li to možda s njegove strane samo projekcija onog što bi
on želio da se dogodi. Ne, zaključi, on prilično dobro poznaje svoju
ženu i ona je u osnovi potpuno u njegovoj vlasti.
 KIKA

Što je najvažnije, ona će znati. Samo će nekolicina ljudi biti upućena

u tajnu i moći će shvatiti veličinu njegova djela: Jean-Pierreu je bilo
drago što će Jane biti jedna od njih.
Nadao se da je Masud zarobljen, a ne ubijen. Ako su ga uspjeli
zarobiti, Rusi će ga moći izvesti pred sud i tako će svi pobunjenici
nedvojbeno znati da je s njim gotovo. Pogibija bi bila gotovo jednako
dobra, ali samo uz uvjet da imaju tijelo. Ako nema mrtvog tijela ili
ako je leš unakažen do neprepoznatljivosti, pobunjenička će
propaganda u Peshawaru razglasiti da je Masud još uvijek živ.
Dakako, na kraju će ipak postati jasno da je mrtav, ali će šok izazvan
činjenicom njegove pogibije ipak biti donekle ublažen. Jean-Pierre se
nadao da su se Rusi uspjeli domoći njegova mrtvog tijela.

Čuo je korake u hodniku. Možda je to Anatolij, ili Jane, ili oboje? Po

zvuku mu se činilo da su to muški koraci. On otvori vrata i ugleda dva
krupna ruska vojnika i jednog manjeg muškarca u oficirskoj uniformi.
Očito su došli da ga vode do Anatolija i Jane. Bio je razočaran.
Upitno je pogledao oficira koji napravi pokret rukom. Dvojica vojnika
neotesano upadnu u sobu. Jean-Pierre uzmakne korak natrag i pokuša
protestirati, ali prije nego što je dospio progovoriti, bliži od dvojice
vojnika zgrabi ga za košulju i udari u lice golemom šakom.
Jean-Pierre zaurla od straha i bola. Drugi vojnik podigne nogu i udari
ga teškom čizmom u prepone. Bol je bila toliko nesnošljiva da je
Jean-Pierre pao na koljena, svjestan da je nastupio najužasniji trenutak
u njegovu životu.
Vojnici su ga grubo podigli na noge i držali ga svaki za jednu ruku
kako bi ostao stajati, a oficir polako uđe u sobu. Kroz maglicu od sura
Jean-Pierre ugleda niskog, zdepastog mladića s deformiranim licem:
jedna mu je strana lica bila purpurno crvena i otekla, tako da su mu
usta bila razvučena u permanentni sarkastični osmijeh. Mladi je oficir
imao rukavice na rukama, a u jednoj je ruci držao pendrek.
Sljedećih pet minuta dvojica vojnika pridržavala su Jean-Pierreovo
drhtavo tijelo, dok je oficir udarao drvenom palicom po njegovoj
glavi, ramenima, koljenima, potkoljenicama, trbuhu i preponama,
uvijek ponovo po preponama. Svaki je udarac bio brižljivo naciljan i
izveden, a između dva udarca uvijek je bila kratka stanka, dovoljna da
bol od prethodnog udarca malu umine i da Jean-Pierre osjeti strah
 KIKA

pred idućim udarcem. Napokon je nastupila duža pauza i Jean-Pierre

počne drhtavim glasom zapomagati, ne znajući da li ga oni uopće
mogu razumjeti:
- Oh, molim vas, nemojte me tući, molim vas, nemojte me opet tući,
ne, ne više...
- Dosta! - reče neki glas na francuskome.
Jean-Pierre otvori oči i kroz krv kuja mu se slijevala niz lice pokuša
vidjeti tko je taj spasitelj koji je rekao Dosta. Ugledao je Anatolija.
Dvojica vojnika puste Jean-Pierrea da polako sklizne na pod. Cijelo
mu je tijelo gorjelo. Svaki je pokret izazivao strašnu bol. Činilo mu se
da su mu sve kosti polomljene, da su mu muda smrvljena, a lice oteklo
poput bundeve. On otvori usta, a iz njih poteče krv. S mukom proguta
i progovori kroz otekle usne:
- Zašto... zašto su mi to učinili'?
- Ti dobro znaš zašto - odgovori Anatolij.
Jean-Pierre polako zatre;se glavom, trudeći se da ne utone u ludilo.
- Izložio sam se smrtnoj opasnosti zbog vas... sve sam žrtvovao...
zašto'?
- Namjestio si nam stupicu - reče Anatolij. - Zbog tebe je danas
poginulo osamdeset ljudi.
Napad se izjalovio, shvati Jean-Pierre i zbog nečega oni sad bacaju
krivicu na njega.
- Ne - reče - ja ništa...
- Mislio si pobjeći - nastavi Anatolij. - Ali ja sam te iznenadio,
primorao sam te da se ukrcaš u helikopter i da dođeš sa mnom. I sad te
čeka kazna... bolna i dugotrajna kazna. - Anatolij se okrene.
- Ne - reče Jean-Pierre. - Čekaj!
Anatolij stane i ponovo se okrene prcma njcmu. Jean-Pierre je svim
silama pokušavao misliti, unatoč bolovima.
- Ja sam došao ovamo... stavljao sam život na kocku... davao sam ti
informacije o konvojima... napadali ste konvoje... nanijeli ste mnogo
veće gubitke pobunjenicima nego što je tih osamdeset ljudi... nema
logike, to nema logike. Uspio je prikupiti snage za jednu suvislu
rečenicu. - Da sam znao za stupicu, mogao sam te jučer upozoriti i
moliti za milost.
- Kako su onda oni znali da ćemo napasti? - oštro upita Anatolij.
- Naslutili su...
 KIKA

- Kako?
Jean-Pierre je s naporom pokušavao misliti. - Je li Skabun bio
bombardiran'?
- Mislim da nije.
To je to, shvati Jean-Pierre, netko je otkrio da Skabun nije bio
bombardiran.
- Trebali ste ga bombardirati - reče. Anatolij ga zamišljenu pogleda.
- Netko tamo izuzetno dobro povezuje stvari.
To je bila Jane, pomisli Jean-Pierre i na trenutak osjeti žestoku
mržnju.
Anatolij upita:
- Da li Ellis Thaler ima nešto po čemu ga se može identificirati?
Jean-Pierre je više od svega želio utonuti u nesvijest, ali se bojao da
će ga ponovo tući.
- Da - reče izmučeno. - Veliki ožiljak na leđima u obliku križa.
- Onda je to ipak on - reče Anatolij, gotovo šapćući. - Tko?
- John Michael, star trideset četiri godine, rođen u New Yerseyju,
najstariji sin zidara. Prekinuo je studij na Sveučilištu u Berkeleyju i
otišao u vojsku. Bio je marinac, kapetan po činu. Agent CIA-c od
1972. godine. Bračno stanje: jednom razveden, jedno dijete, boravište
obitelji strogo čuvana tajna. - Odmahne rukom kao da su to nevažni
detalji. - Nema sumnje, on je taj koji me je nadigrao danas. Izuzetno je
inteligentan i vrlo opasan. Kad bih između svih zapadnih agenata
trebao odabrati jednoga kojeg bih se najradije dočepao, odabrao bih
njega. On nam je u posljednjih deset godina u najmanje tri navrata
nanio nenadoknadive štete. Prošle godine, u Parizu, razorio nam je
mrežu agenata koju smo gradili punih osam godina. Godinu dana prije
toga otkrio je jednog agenta kojega sam ja ubacio u američku tajnu
službu još 1965, čovjeka koji je jednog dana mogao ubiti
predsjednika. I sad... sad je došao ovamo.
Klečeći na podu i grleći rukama svoje izudarano tijelo, Jean-Pierre
pusti da mu glava klone i zatvori oči, prepuštajući se očajanju. Sav je
njegov trud unaprijed bio osuđen na propast jer se naivno upustio u
neravnopravnu borbu s majstorima ove nemilosrdne igre. Bio je poput
nejakog djeteta medu lavovima.
A nadao se da će učiniti doista veliko djelo. Mislio je da će sam
samcat zadati afganistanskom pokretu otpora takav udarac od kojeg se
 KIKA

nikad neće oporaviti. Mislio je da će on osobno promijeniti tijek

povijesti u ovom dijelu svijeta. I osvetiti se samozadovoljnim
vlastodršcima Zapada. Nadao se da će uspjeti nadmudriti i bolno
pogoditi establišment koji je izdao i ubio njegova oca. Ali umjesto
trijumfa, doživio je poraz. Sve čemu se nadao u posljednji tren mu je
uništio Ellis.
Obuzet očajanjem jedva je čuo Anatolija kako govori:
- Možemo biti sigurni da je postigao kod pobunjenika ono što je htio.
Ne znamo pojedinosti, ali ono što znamo dovoljno jasno pokazuje o
čemu se radi: pakt o zajedničkom djelovanju pobunjeničkih voda u
zamjenu za američko oružje. To bi moglo omogućiti pobunjenicima
da nastave ratovati još nekoliko godina. Moramo to zaustaviti prije
nego što im počnu dostavljati oružje.
Jean-Pierre otvori oči i pogleda ga. - Kako?
- Moramo tog čovjeka uhvatiti prije nego što se vrati u Sjedinjene
Američke Države. Ako nam to uspije, nitko neće znati da je uspio
sklopiti sporazum s pobunjenicima, oru3je neće biti isporučeno i od
svega toga neće biti ništa.
Jean-Pierre je fascinirano slušao, zaboravljajući bolove. Je li moguće
da još uvijek postoji neka šansa za ostvarenje njegove osvete?
- Njegovim hapšenjem gotovo bismo sasvim nadoknadili štetu zbog
neuspjeha u lovu na Masuda - nastavi Anatolij, a Jean-Pierreovo srce
ispuni nova nada. - Neutralizirali bismo najopasnijeg agenta kojim
raspolažu imperijalisti. Zamisli samo: pravi, živi agent CIA-e uhvaćen
ovdje, u Afganistanu... Već tri godine američka propagandna mašina
tvrdi kako su afganistanski banditi borci za slobodu koji se poput
Davida herojski bore protiv sovjetskog Golijata. Sad konačno imamo
dokaz da je točno ono što smo mi sve vrijeme govorili: da su
Masud i ostali obične sluge američkog imperijalizma. Možemo Ellisa
izvesti pred sud...
- Ali zapadne će novine sve to negirati - reče Jean-Pierre. -
Kapitalistička štampa...
- Što nas briga za Zapad? Nama su važne nesvrstane zemlje,
kolebljivci iz Trećeg svijeta i posebno muslimanske nacije.
Moguće je, shvati Jean-Pierre, još uvijek je moguće da se ovo
preokrene u pobjedu, a na kraju će to ipak biti njegov osobni trijumf,
 KIKA

jer je on bio taj koji je Ruse upozorio na prisutnost agenta CIA-e u

Dolini pet lavova.
- A sada - reče Anatolij -gdje će Ellis biti noćas?
- On je stalno uz Masuda - reče Jean-Pierre. Neće biti tako lako
uhvatiti Ellisa; njemu je trebalo cijelih godinu dana da dođe do
sigurnih informacija o kretanju Masuda.
- Ne vidim zašto bi i dalje bio s Masudom - reče Anatolij. - Da li je
Ellis imao neku bazu'?
- Teoretski, da. Stanovao je kod jedne obitelji u Bandi. Ali, rijetko kad
je bio tamo.
- Svejedno, to je očigledno mjesto od kojeg treba početi.
Pa da, naravno, pomisli Jean-Pierre. Ako Ellis nije tamo,
netko u selu bi mogao znati kamo je otišao... Na primjer, Jane.
Ako Anatolij ode u Bandu tražiti Ellisa, mogao bi istodobno
pokušati naći Jane. Jean-Pierre živne i zaboravi na bolove kad
je shvatio da još uvijek može ostvariti svoju osvetu kapitalističkom
društvu, uhvatiti Ellisa i povrh toga, vratiti Jane i Chantal.
- Hoćeš li i mene povesti sa sobom u Bandu? - upita. Anatolij
razmisli.
- Mislim da bi bilo dobro da budeš s nama. Ti poznaješ selo i ljude...
mogao bi nam biti od koristi.
Jean-Pierre se s naporom uspravi na noge, stišćući zube da ne jaukne
od bolova.
- Kad krećemo?.
- Odmah - odgovori Anatolij.

14.
Ellis je žurio da stigne na vlak i hvatala ga je panika, iako je znao da
sanja. Prvo nije mogao nigdje parkirati automobil, vozio je Gillinu
hondu, a onda nikako nije mogao naći šalter za prodaju karata.
Odlučivši da ude u vlak bez karte, počeo se gurati kroz gusto zbijenu
gomilu ljudi u golemoj središnjoj dvorani Grand Centrala. U tom se
trenutku sjetio da je taj isti san sanjao već nekoliko puta, i to nedavno,
i nijednom nije uspio uhvatiti vlak. Nakon tih snova uvijek se budio s
nepodnošljivim osjećajem da ga je sreća zauvijek mimoišla i uhvatio
ga je silan strah da će mu se to ponovo dogoditi. Gurao se kroz gomilu
 KIKA

sve silovitije i bezobzirnije, te napokon stigao do ulaza na peron.

Svaki put dosad, kad bi stigao do tog mjesta, ugledao bi vlak kako
nestaje u daljini. Ovaj put vlak je još bio u stanici. On potrči niz peron
i uskoči u vlak upravo kad je krenuo.
Toliko je bio sretan što je uspio uskočiti u zadnji tren da mu se u glavi
vrtjelo kao da je nešto popio. Sjeo je i uopće mu se nije činilo čudnim
što je u vreći za spavanje i što je pokraj njega Jane. Pogledao je kroz
prozor vagona i vidio kako zora sviće iznad Doline pet lavova.
Nije bilo oštre granice između sna i budnog stanja. Vlak se postupno
izgubio i ostala je samo vreća za spavanje i Dolina i Jane i osjećaj
sreće. U jednom trenutku tijekom kratke noći zatvorili su patent na
vreći za spavanje i sad su ležali tijesno priljubljeni jedno uz drugo,
jedva su se mogli pomaknuti. Ellis je osjećao njezin topli dah na svom
vratu i njezine nabrekle dojke pritisnute o njegova rebra. Njezine su
ga kosti pritiskale, kuk, koljeno, lakat, noga, ali mu je to godilo. Oni
su uvijek spavali stisnuti jedno uz drugo, prisjeti se Ellis. Antikni
krevet u njezinom stanu u Parizu bio je toliko uzak da nije ni dopuštao
neki drugi položaj. Krevet u njegovu stanu bio je širi, ali su se oni i u
njemu stiskali. Jane je uvijek tvrdila da ju je on napastovao tijekom
noći, ali se on ujutro nikad nije mogao toga sjetiti.
Dugo je vremena prošlo otkako je cijelu noć spavao s nekom ženom.
Pokušao se sjetiti koja je bila posljednja s kojom je tako spavao i
shvati da je to bila Jane: djevojke koje je dovodio u svoj stan u
Washingtonu nikad nisu ostajale na doručku.
Jane je bila posljednja i jedina s kojom je u seksu mogao biti tako
nesputan. Preletio je u mislima sve što su noćas radili i osjeti kako ga
je to ponovo uzbudilo. S njom kao da nije bilo granica njegovim
seksualnim mogućnostima. U Parizu su katkad znali ostati u krevetu
cijeli dan, ustajali bi samo da poharaju hladnjak i otvore novu bocu
vina, i on bi svršio po pet ili šest puta, dok bi ona naposljetku prestala
brojati orgazme. On inače o sebi nikad nije mislio kao o nekom
seksualnom supermenu. Uostalom, iskustvo s drugim ženama
dokazalo mu je da na tom području nema natprosječnih sposobnosti,
osim s njom. Ona je oslobađala nešto što je s drugim ženama ostajalo
zabravljeno u njemu, zbog osjećaja krivnje ili nečega. Nijedna druga
žena nije uspijevala probiti te brane u njemu, iako je jedna bila blizu,
 KIKA

jedna Vijetnamka, s kojom je doživio kratku, nesretnu ljubavnu priču

1970. godine.
Sad je bilo očigledno da on zapravo nikad nije prestao voljeti Jane. U
proteklih godinu dana obavljao je svoj posao, udvarao se ženama,
posjećivao Petal i odlazio u supermarket poput glumca koji igra svoju
ulogu, pretvarajući se da živi stvarnim životom, ali je u dnu duže znao
da to nije istina. Da nije došao u Afganistan, tugovao bi za njom do
kraja života.
Činilo mu se da je on često bio slijep u odnosu na uistinu važne
činjenice o njemu samom. Tako 1968. nije shvatio da se želi boriti za
svoju zemlju; nije shvatio da se zapravo ne želi oženiti sa Gill; u
Vijetnamu nije odmah shvatio da je protiv rata. Svaka je od tih
činjenica došla kao otkriće i svaku ga je takvo otkriće zaprepastilo i
potpunu mu preokrenulo život. Međutim, samozavaravanje ne mora
uvijek biti nešto negativno, smatrao je, jer kako bi bez njega preživio
rat i da nije došao u Afganistan, što bi mu drugo preostalo nego da
sebe uvjerava kako ne želi Jane'?
Da li je ona sad opet moja'? pitao se. Ona mu ništa nije rekla u tom
smislu, osim: Volini te, dragi, slatko spavaj, baš kad je tonuo u san.
Pomislio je kako je to najljepše što je ikad u životu čuo.
- Čemu se smješkaš?
On otvori oči i pogleda je.
- Mislio sam da spavaš - odgovori.
- Promatrala sam te. Izgledao si tako sretan.
- I jesam. -On duboko udahne hladan jutarnji zrak i
pridigne se na laktove da pogleda u Dolinu. U svjetlu zore
njive su bile gotovo sasvim bez boja, a nebo je bilo bisernosivo.
Upravo joj je kanio reći zbog čega je tako sretan kad je začuo
nekakvo čudno zujanje. On nakrivi glavu i oslušne. - Što je'? - upita
Jane.
Položi joj prst na usta. Trenutak kasnije, ona također začuje taj čudan
zvuk. Buka se postupno pojačavala i ubrzo je postalo jasno da jc to
zvuk helikoptera. Ellis predosjeti opasnost.
- Oh, sranje - uzbuđeno promrsi.
Letjelice se pomole iznad njihovih glava, prelijećući preko hrpta
planinskog masiva: tri grbava hinda, načičkana oružjem i jedan hip s
vojnicima.
 KIKA

- Uvuci glavu u vreću - oštro naredi Ellis. Vreća za spavanje bila je

smeđa i prašnjava kao i zemlja oku nje; ako se uvuku unutra, možda
ih neće moći primijetiti iz zraka. Gerilci su se služili istom taktikom:
pokrivali su se smeđim pokrivačima koje su zvali pattu i koje su svi
uvijek nosili sa sobom.
Jane uvuče glavu u vreću. Vreća je na otvorenom kraju imala dodatak
predviđen za jastuk, iako trenutno u njemu nije bilo jastuka. Ako time
pokriju glave bit će potpuno skriveni pogledu. Ellis čvrsto stisne Jane
uza se i preokrene se zajedno s vrećom, tako da im je "jastučnica" pala
preko glave. Sad su praktički bili nevidljivi.
Ležali su na trbusima, on napola preko nje, i gledali dolje u selo.
Izgledalo je da se helikopteri spuštaju.
- Neće se valjda ovdje spustiti? - upita Jane. Ellis polako odgovori:
- Mislim da hoće...
Jane se počne izvlačiti iz vreće, govoreći: - Moram otići dolje...
- Ne! - Ellis je zgrabi za ramena, koristeći težinu svog tijela da je
zadrži. - Čekaj... pričekaj nekoliko sekundi da vidim što smjeraju...
- Ali, Chantal... - Pričekaj!
Ona se prestane boriti, ali ju je on i dalje čvrsto držao. Po krovovima
kuća, ljudi su se pospano uspravljali, trljajući oči i zbunjeno zureći u
goleme strojeve koji su poput divovskih ptica klepetali iznad njihovih
glava. Ellis pronađe pogledom trgovčevu kuću. Vidio je Faru kako
ustaje i kako se omotava plahtom. Na krovu pokraj nje bio je mali
madrac na kojem je ležala Chantal, skrivena ispod pokrivača.
Helikopteri su oprezno kružili. Namjeravaju se spustiti, pomisli Ellis,
ali su oprezni zbog zasjede kod Darga.
Medu seljanima je zavladala panika. Jedni su bježali iz kuća, drugi su
trčali u kuće. Okupljali su djecu i stoku i uvodili ih u kuće. Nekoliko
je ljudi pokušalo pobjeći, ali se jedan hind spustio nisko nad stazu
koja je vodila iz sela i primorao ih da se vrate natrag.
Panika u selu uvjerila je ruskog zapovjednika da ih ovdje ne očekuje
zasjeda. Hip s vojnicima i jedan od tri hinda nezgrapno slete na jednu
njivu. Trenutak kasnije, pojave se vojnici, iskačući iz golemog trbuha
helikoptera poput insekata.
- Ne mogu više čekati - krikne Jane. - Mora otići dolje.
- Slušaj me! - reče Ellis. - Njoj ne prijeti nikakva opasnost. Bez obzira
 KIKA

što oni traže, djeca ih sigurno ne zanimaju. Ali možda su došli po

tebe.
- Moram otići do nje...
- Prestani paničariti - poviče on. - Ako ti budeš pokraj nje, tek onda će
za nju postati opasno. Ako ostaneš ovdje, ništa joj se neće dogoditi.
Zar ne shvaćaš'? Najgore što možeš učiniti je da sad otrčiš do nje.
- Ellise, ja to ne mogu... - Moraš!
- Oh, Bože! - Ona zatvori oči. - Zagrli me. On je zgrabi za ramena i
čvrsto je stegne.
Vojnici su opkolili maleno selo. Samu je jedna kuća ostala izvan
njihovog okruženja: tu je bila mulina kuća kuja se nalazila uz stazu
prema planini, na oku četiri-pet stotina metara od sela. Upravo kad je
Ellis to zamijetio, iz kuće istrči jedan muškarac. Bio je dovoljno blizu
da Ellis zapazi bradu obojenu kanom: to je bio Abdullah. Troje djece,
jedno drugom do uha i žena s dojenčetom u naručju izlete za njim iz
kuće i potrče uz stazu prema planini.
Rusi su ih odmah zapazili. Ellis i Jane navuku vreću za spavanje još
više na glave kad je jedan od dva helikoptera kuji su ostali u zraku
poletio od sela prema planinskoj stazi. Zapraštao je mitraljez,
smješten u nosu helikoptera i oko Abdullahovih nogu podignu se
oblačići prašine. Mula se naglo zaustavi, djelujući gotovo komično jer
je zamalo pao, zatim se okrene i potrči natrag, mašući rukama i vičući
ženi i djeci da se vrate u kuću. Kad su se približili kući, još jedan
opominjući rafal spriječi ih da udu unutra i nakon trenutka
zbunjenosti, cijela obitelj potrči nizbrdo prema selu.
Kroz buku elisa helikoptera čuli su se pojedinačni hici, ali činilo se da
vojnici pucaju u zrak, kako bi natjerali seljane na poslušnost. Ulazili
su u kuće i tjerali ukućane da iziđu. Hind koji je potjerao u selo mulu i
njegovu obitelj, sad je počeo vrlo nisko kružiti, kao da traži ima li još
nekoga izvan opkoljenog područja.
- Što namjeravaju učiniti? - upita Jane drhtavim glasom. - Nisam
siguran.
- Misliš da je to... odmazda? - Bože sačuvaj.
- A što onda? - inzistirala je Jane.
Ellis joj je već htio odgovoriti: Dovraga, otkud bih ja to mogao znati?,
ali se na vrijeme suzdrži i reče:
- Možda je to ponovni pokušaj hvatanja Masuda.
 KIKA

-Ali on se nikad ne zadržava u blizini poprišta prethodne bitke.

- Možda se nadaju da je postao neoprezan, ili da se zalijenio, ili misle
da je možda ranjen... - Zapravo, Ellis nije imao pojma što Rusi
smjeraju, ali se plašio masakra u stilu My Laia.
Seljane su sada utjerali u dvorište džamije i premda su vojnici s njima
grubo postupali, Ellis nije mogao primijetiti nikakve brutalnosti.
Jane odjednom krikne: - Fara!
- Što je?
- Što to ona radi?
Ellis pogleda na krov trgovčeve kuće. Fara je klečala pokraj
Chantalinog madraca i Ellis raspozna ružičastu glavicu kako viri
ispod pokrivača. Izgleda da je dijete još uvijek spavalo. Fara joj je
vjerojatno negdje oko ponoći dala bočicu i djevojčica još nije bila
gladna, ali čudnu da je nije probudila buka helikoptera. Ellis se nadao
da će Chantal nastaviti spavati.
Vidio je kako Fara namješta jastuk pokraj djetetove glave i zatim
navlači pokrivače preko lica djevojčice.
- Ona je skriva - reče Jane. - Jastuk pridržava pokrivače, tako da
unutra ima zraka.
- Pametna djevojka.
- Trebala sam ja biti ramo.
Fara zgužva malo pokrivača, zatim nemarno prebaci još jednu plahtu
preko Chantal. Trenutak je zastala i promotrila što je učinila. Iz
daljine je izgledalo kao da je na krovu samo gomila na brzinu
zbačenih pokrivača. Fara je izgleda bila zadovoljna iluzijom jer je
otišla do ruba krova i spustila se ljestvama u dvorište.
- Ostavila ju je - reče Jane.
- S obzirom na okolnosti, Chantal je tu najsigurnija... - Znam, znam!
Faru su gurnuli u dvorište džamije s ostalim seljanima. Ona je
posljednja ušla.
- Sve su bebe s majkama - reve Jane. - Mislim da je Fara trebala uzeti
Chantal sa sobom...
- Ne - reče Ellis. - Čekaj. Vidjet ćeš. - On još uvijek nije mogao
naslutiti što će se dogoditi, ali ako dude do masakra, Chantal je bila
najsigurnija tamo gdje ju je Fara ostavila.
Kad je izgledalo da su svi seljani unutar zidova džamije, vojnici
počnu ponovo pretraživati selo, utrčavajući i istrčavajući iz kuća,
 KIKA

pucajući povremeno u zrak. Oni očito imaju napretek municije,

pomisli Ellis. Helikopter koji je ostao u zraku nisko je kružio po
rubovima sela, kao da traga za nečim.
Jedan vojnik ude u dvorište trgovčeve kuće. Ellis osjeti kako se Jane
ukočila.
- Sve će biti u redu - tiho joj je rekao na uho.
Vojnik uđe u kuću. Ellis i Jane su zurili u vrata. Nekoliko sekundi
kasnije, vojnik iziđe i hitro se uspne uz ljestve.
- Bože, spasi je - prošapće Jane.
Vojnik se popeo na krov, pogledao na zgužvane pokrivače, zaokružio
pogledom po okolnim krovovima i zatim opet počeo razgledavati krov
na kojem je stajao. Farin je madrac bio najbliži, a Chantal je bila
odmah iza njega. On gurne vrškom čizme Farin madrac.
Iznenada se okrene i strči niz ljestve.
Ellis ponovo počne disati i pogleda Jane. Ona je bila blijeda poput
mrtvaca.
- Rekao sam ti da će sve biti u redu - reče on. Ona se počne tresti.
Ellis pogleda prema džamiji. Mogao je vidjeti samo dio dvorišta iza
ograde. Seljani su izgleda sjedili na zemlji u redovima, ali
primjećivalo se neko komešanje. Ellis je pokušavao pogoditi što se
tamo događa. Da li ih ispituju o Masudu i o tome gdje se on sada
nalazi? Među seljanima su bila samo trojica koji su mogli nešto znati
o tome, tri gerilca koji su bili iz Bande i kuji jučer nisu otišli u brda s
Masudom: Shaharai Gul, onaj čovjek s ožiljkom; Alishan Karim,
mulin brat i Sher Kador, seoski pastir. Shahazai i Alishan su prešli
četrdesetu i lako su mogli izigravati uplašene starce. Sher Kador je
imao samo četrnaest godina. Prema tome, sva trojica su mogli tvrditi
da ništa ne znaju o Masudu i tu je moglo izgledati sasvim vjerojatno.
Sreća što Mohammed nije bio u selu: Rusi ne bi tako lako povjerovali
da on ništa ne zna. Oružje gerilaca bilo je vješto skriveno na mjestima,
na koje Rusi sigurno neće gledati: u krov zahoda, u krošnju duda,
duboko u jednoj rupi na obali rijeke.
- Oh, gledaj! - iznenađeno dahne Jane. - Onaj čovjek ispred džamije!
Ellis pogleda.
- Misliš onaj ruski oficir u kapi sa šiltom?
- Da. Znam tko je to... vidjela sam ga jednom ranije. To je čovjek s
kojim sam zatekla Jean-Pierrea u onoj kamenoj kolibi. To je Anatolij.
 KIKA

- Njegova veza - prošapće Ellis. Oštro se zapiljio u Rusa,

pokušavajući razaznati crte njegova lica: ovako iz daljine činilo mu se
da je to orijentalno lice. Kakav je to čovjek? Usudio se sam ući na
pobunjenički teritorij kako bi se sastao s Jean-Pierreom, prema tome
morao je biti hrabar. Danas je sigurno bijesan, jer je on svoje
sunarodnjake poveo u zasjedu kod Darga. Sigurno želi brzo vratiti
udarac, kako bi ponovo preuzeo inicijativu...
Ellisovo razmišljanje iznenada prekine pojava jednog drugog
muškarca kuji je izišao iz džamije. Bio je to bradat muškarac u
raskopčanoj bijeloj košulji i tamnim hlačama, zapadnjačkog kroja.
- Isuse Kriste - reče Ellis. - To je Jean-Pierre. - Oh! - uzvikne Jane.
- Da mi je znati koga vraga smjeraju? - promrmlja Ellis. - Mislila sam
da ga nikad više neću vidjeti - reče Jane. Ellis je pogleda. Njezino je
lice imalo čudan izraz.
Trenutak kasnije, Ellis shvati da je to izraz kajanja.
On ponovo skrene pogled prema prizoru u selu. Jean -Pierre je nešto
govorio ruskom oficiru, mašući rukama i pokazujući prema planini.
- Nekako čudno stoji - reče Jane. - Čini mi se da je povrijeđen.
- Da li on to pokazuje prema nama? - upita Ellis.
- On ne zna za ovo mjesto... nitko za njega ne zna. Misliš da nas može
vidjeti?.
- Ne.
- Mi njega vidimo - reve Jane sumnjičavo.
- Ali on stoji uspravno, a iza njega je ravnica. Mi ležimo na zemlji, a
iza nas je planinska kusa. Nikako nas ne može vidjeti, osim ako bi
točno znao gdje treba gledati.
- Onda sigurno pokazuje na pećine. - Da.
- Sigurno im govori da odu tamo pogledati. - Da.
-Ali to je grozno. Kako može... - Ona se prekine i nakon kratke
stanke, doda: - Pa naravno, on sad vini ono istu što je činio otkako
smo došli ovamo: izdaje ove ljude Rusima.
Ellis primijeti kako Anatolij govori nešto u voki-toki. Trenutak
kasnije, jedan od dva hinda koji su kružili iznad sela, preleti preko
Ellisove i Janeinc glave i, kako je zaključio po zvuku, jer ga više nije
mogao vidjeti, sleti na zaravanak ispred pećina.
Jean-Pierre i Anatolij su se udaljili od džamije. Jean-Pierre je šepao.
 KIKA

- Izgleda da je stvarno povrijeđen - reče Ellis. - Tko zna što se

dogodilo.
Ellisu je izgledalo da je Jean-Pierre pretučen, a1i joj nije to rekao.
Pitao se o čemu sad Jane misli. Tamo je dolje njezin muž, s jednim
oficirom KGB-a, pukovnikom, sudeći po uniformi. A ovdje je ona, u
improviziranom krevetu s drugim muškarcem. Da li se možda osjeća
krivom? Ili se stidi'I Da li misli da ga je iznevjerila? Ili se ne kaje
zbog onog što je učinila? Da li mrzi svog muža ili se samo razočarala
u njega? Ona je nedvojbeno voljela Jean-Pierrea: da li ga još uvijek
voli?
- Što sad osjećaš u vezi s njim? - on upita.
Pozorno se zagleda u njega i on na trenutak pomisli da se naljutila, ali
onda shvati da ona samo ozbiljno razmišlja o njegovu pitanju. Na
kraju, reče:
- Tugu.
Zatim okrene glavu i ponovo uperi pogled prema selu. Jean-Pierre i
Anatolij su išli prema trgovčevoj kući, gdje je na krovu spavala
skrivena Chantal. Jane reče:
- Mislim da mene traže.
Ukočeno je zurila u onu dvojicu dolje u selu, a lice joj je bilo blijedo i
uplašeno. Ellis je sumnjao da su Rusi samo zbog Jane prevalili toliki
put i dovukli ovamo toliko ljudi i strojeva, ali ništa nije rekao.
Jean-Pierre i Anatolij prođu kroz dvorište trgovčeve kuće i udu u
zgradu.
- Nemoj sad zaplakati, djevojčice - prošapće Jane. Pravo je čudo da to
dijete još uvijek spava, pomisli Ellis. A možda ne spava: možda se
probudila i plače, ali je nitko ne čuje zbog buke helikoptera. Možda je
onaj vojnik nije čuo zato što je upravo u tom trenutku jedan helikopter
letio ravno iznad njegove glave. Možda će osjetljivije uši njezina oca
čuti zvukove koji su izmakli pozornosti nezainteresirana tuđinca.
Možda...
Dvojica muškaraca iziđu iz kuće.
Stajali su trenutak u dvorištu, udubljeni u razgovor. Jean-Pierre
odšepa preko dvorišta do drvenih ljestava koje su vodile na krov.
Uspeo se na prvu prečku s očiglednim naporom, zatim ponovo sišao.
Nakon kratke rasprave, Rus se počne uspinjati ljestvama.
Ellis zaustavi dah.
 KIKA

Anatolij je došao do vrha ljestava i zakoračio na krov. Kao i onaj

vojnik prije njega, bacio je pogled na zgužvane pokrivače, pogledao
naokolo po drugim krovovima i ponovo se zagledao u hrpu posteljinc
pred sobom. I on je nogom gurnuo Farin madrac. Zatim je kleknuo.
Polako, nježnim pokretom, povukao je plahtu.
Jane krikne kad se ispod plahte pomolilo Chantalino ružičasto lišce.
Ako stvarno traže Jane, pomisli Ellis, uzet će Chantal, jer znaju da će
se ona odmah predati kako bi bila sa svojim djetetom.
Anatolij je nekoliko sekundi zurio u sićušni zavežljaj pred sobom.
- Oh, Bože, ja to ne mogu podnijeti, ja to ne mogu podnijeti - zajauče
Jane.
Ellis je još čvršće stegne i reče:
- Pričekaj, pričekaj da vidimo što će učiniti.
Upinjao se da razazna izraz na djetetovu licu, ali udaljenost je bila
prevelika.
Izgledalo je da Rus nešto razmišlja.
A onda je, čini se, naglo donio odluku.
Vratio je plahtu na mjestu, zašuškao je oku djeteta, ustao i krenuo
prema rubu krova.
Jane brizne u plač.
Odozgo, s krova, Anatolij je doviknuo nešto Jean-Pierreu, niječno
tresući glavom. Zatim se spustio ljestvama u dvorište.
- Pitam se, zašto je to učinio? - reče Ellis, misleći naglas. Niječni
pokret glavom jasno je pokazivao da je Rus lagao Jean-Pierreu, da mu
je rekao: "Na krovu nema nikoga." To je jedino moglo značiti da bi
Jean-Pierre htio ponijeti dijete sa sobom, a da Anatolij to ne želi. A to
opet znači da Jean-Pierre želi naći Jane, ali da Rusa ona ne zanima.
A što ga onda zanima?
Odgovor na to pitanje bio je očigledan. Njega zanima Ellis.
- Mogao sam sve zajebati - reče Ellis, govoreći sam sebi. Jean-Pierre
je želio naći Jane i Chantal, ali Anatolij je tražio njega. Anatolij se
htio osvetiti za jučerašnje poniženje, želio je spriječiti Ellisa da se
vrati na Zapad s ugovorom koji su potpisali pobunjenički
zapovjednici i želio je izvesti Ellisa pred sud kako bi cijelom svijetu
dokazao da se iza afganistanske pobune krije CIA. To mi je trebalo
još jučer pasti na pamet, pomisli Ellis gorko, ali ja sam se prepustio
zadovoljstvu zbog uspješno obavljenog posla i mislio sam samo na
 KIKA

Jane. Osim toga, Anatolij nije mogao znati da sam ja ovdje, mogao
sam biti u Dargu, ili Astani, ili u brdima s Masudom. Prema tome, on
je samo mogao nagađati da bih ja mogao biti u Bandi. Ali je malo
nedostajalo da me uhvati. On očigledno ima dobar instinkt. Anatolij je
opasan protivnik - bitka još nije završena.
Jane je plakala. Ellis ju je gladio po kosi i umirivao je, promatrajući
Jean-Pierrea i Anatolija kako se vračaju do helikoptera koji su još
uvijek stajali na njivama s upaljenim motorima.
Hind koji se spustio ispred spilja ponovo uzleti i pojavi se iznad
njihovih glava. Ellis se pitao što se dogodilo sa sedmoricom ranjenih
gerilaca: jesu li ih ispitivali ili poveli sa sobom kao zarobljenike, ili i
jedno i drugo.
Sve se vrlo brzo završilo. Vojnici su istrčali iz džamije i ukrcali se u
hip isto onako brzo kao što su iz njega iskočili kad su došli. Jean-
Pierre i Anatolij ušli su u jedan od hindova. Ružne letjelice uzlete
jedna za drugom, njišući se dok se nisu uspele više od planinskog
lanca, a zatim su povećale brzinu i leteći u liniji, odletjele prema jugu.
Znajući što je Jane na pameti, Ellis reče:
- Pričekaj još samo malo, dok helikopteri ne odu... nemoj sad sve
pokvariti.
Uplakana, Jane šutke kimne glavom.
Seljani su polako poveli izlaziti iz džamije, još uvijek prestrašeni.
Posljednji helikopter uzleti i poleti za ostalima. Jane se iskobelja iz
vreće za spavanje, navuče hlače, prebaci košulju preko glave i poleti
nizbrdo, skližući se, posrćući i zakopčavajući košulju u hodu. Ellis ju
je promatrao, osjećajući da ga je ona nekako odgurnula od sebe,
svjestan da je taj osjećaj iracionalan, ali ga se svejedno nije mogao
osloboditi. Odlučio je da neće krenuti odmah za njom. Bolje je da
bude sama u trenutku kad dođe do Chantal.
Jane zađe iza muline kuće i nestane mu iz vida. Ellis pogleda dolje u
selo. Ulice i dvorišta su oživjeli. Čuo je uzbuđene povike seljana.
Djeca su trčala naokolo, oponašajući helikoptere, pucajući iz
zamišljenih pušaka i tjerajući kokoši u dvorišta da ih podvrgnu
ispitivanju. Većina odraslih, još uvijek pod šokom, pokunjeno su se
vraćali svojim kućama.
 KIKA

Ellis se sjeti ranjenih gerilaca i jednorukog dječaka u pećini. Odluči

otići gore i pogledati što je s njima. Brzo se obukao, složio vreću za
spavanje i uputio se stazom prema pećinama.
Sjetio se Allena Windermana, u sivom odijelu i prugastoj kravati,
kako je nabadajući salatu u jednom restoranu u Washingtonu upitao:
"Kakvih izgleda imaju Rusi da uhvate našeg čovjeka?" Vrlo malih,
odgovorio je Ellis. Ako nisu u stanju uhvatiti Masuda, zašto bi im
pošlo za rukom da uhvate jednog tajnog agenta koji je tamo došao da
se sastane s Masudom? Sad je znao odgovor na to pitanje: Zato što
imaju Jean-Pierrea.
- Proklet bio Jean-Pierre - reče Ellis glasno.

Stigao je do čistine ispred pećina. Iz pećine u kojoj je bila smještena

ambulanta nije se čuo nikakav zvuk. Nadao se da Rusi nisu poveli
dječaka Musu, ako su odveli gerilce Mohammeda bi to teško
pogodilo.
Ušao je u pećinu. Sunce je sad već bilo visoku i jasno ih je mogao
vidjeti. Svi su još uvijek bili tu, ležali su tihi i nepomični.
- Je li sve u redu? - upita Ellis na dariju.
Nije bilo odgovora. Nitko se nije pomaknuo. - Oh, Bože - prošapće
Ellis.
Kleknuo je pokraj najbližeg gerilca i dotaknuo bradato lice. Čovjek je
ležao u lokvi krvi. Hitac koji je dobio u glavu bio je ispaljen iz
najveće blizine.
Krećući se hitro, Ellis provjeri svakog od njih. Svi su bili mrtvi.
Dječak također.

15.
Jane je trčala kroz selo obuzeta slijepom panikom, gurajući ljude
ispred sebe, nalijećući na zidove, spotičući se, padajući, ponovo se
dižući, jecajući, daščući i jaučući, sve u isti mah.
- Sigurno je živa i zdrava - govorila je sama sebi, ponavljajući to kao
litaniju, ali su joj istodobno u glavi odjekivala pitanja: Zašto se
Chantal nije probudila? Što joj je Anatolij učinio?Je li povrijeđena?
Posrćući je uletjela u dvorište trgovčeve kuće i grabeći po dvije
prečke odjednom, uspela se na krov. Pala je na koljena i svukla plahtu
s malog madraca. Djevojčica je ležala zatvorenih očiju. Jane pomisli:
 KIKA

Da li diše'? Da li diše? A onda se djetetove oči otvore,ona pogleda

majku i nasmiješi se-prvi put u svom kratkom životu.
Jane zgrabi dijete i žestoko je stisne uza se, osjećajući se kao da će joj
srce prepući od radosti. Chantal zaplače zbog njezinog snažnog stiska
i Jane također brizne u plač, preplavljena osjećajima sreće i olakšanja
što je njezina djevojčica još uvijek živa, topla, što plače i što joj se po
prvi put nasmiješila.
Nakon stanovitog vremena, Jane se smiri, a Chantal, osjetivši
promjenu, prestane plakati. Jane ju je nježno njihala u naručju, tapšući
je po leđima i ljubeći meko, još uvijek ćelavo tjeme. Kad se napokon
pribrala, Jane se sjeti da na svijetu postoje i drugi ljudi i počne se
pitati što se događalo u džamiji i jesu li svi seljani živi i zdravi. S
djevojčicom na rukama, ona side u dvorište i ugleda Faru.
Jane ju je na trenutak šutke gledala: ta tiha, plaha Fara, tako stidljiva i
naivna... gdje je samo našla hrabrosti i prisutnosti duha, odakle joj
toliko smjelosti da sakrije Chantal ispod zgužvanih pokrivača, dok su
samo nekoliku metara dalje slijetali ruski helikopteri i praskale puške
i mitraljezi'?
- Ti si je spasila - reče Jane.
Fara je pogleda prestrašeno kao da ju je Jane zbog nečeg optužila.
Jane prebaci Chantal na lijevi bok i zagrli Faru desnom rukom, te je
privuče k sebi.
- Ti si spasila moje dijete! - reče. - Hvala ti! Hvala ti! Fara na trenutak
zasja od sreće, a onda brizne u plač. Jane je smirivala djevojku,
tapšući je po leđima kao što
je malo prije tapšala Chantal. Čim se Fara malo umirila, Jane upita:
- Što se dogodilo u džamiji'? Što su vam učinili`? Je li netko
ozlijeđen?
- Da - zbunjeno odgovori Fara.
Jane se nasmiješi: zaboravila je da Fari ne smije odjednom postaviti
više od jednog pitanja ako želi dubiti pametan odgovor.
- Što je bilo kad su vas otjerali u džamiju? - Pitali su gdje je
Amerikanac?
- Koga su pitali'?
- Svakoga. Nitko nije znao. Doktor je mene pitao gdje ste vi i dijete, a
ja sam rekla da ne znam. Onda su odabrali trojicu muškaraca: prvo
moga ujaka Shahazaia, zatim mulu i na kraju mulinog brata, Alishana
 KIKA

Karima. Onda su njih opet ispitivali, ali ništa nisu doznali, jer oni nisu
znali kamo je otišao Amerikanac. Onda su ih počeli tući.
- Jesu li teške ozlijeđeni? - Samo pretučeni.
- Pogledat ću što je s njima. - Alishan ima slabo srce, zabrinuto
pomisli Jane. - Gdje su oni sada?
- Još uvijek u džamiji.
- Dođi sa mnom. - Jane ode u kuću i Fara pode ra njom. U prednjoj
sobi Jane nade svoju bolničarsku torbu na staroj trgovačkoj tezgi.
Brzo ubaci u torbu nešto tableta nitroglicerina i iziđu iz kuće. Dok su
išle prema džamiji, Jane upita Faru: - Jesu li tebe tukli'?
- Ne. Doktor je izgledao ljut, ali me nisu tukli.
Jane se pitala nije li Jean-Pierre bio ljut zato što je slutio da je ona s
Ellisom. Palo joj je na pamet da vjerojatno cijelo selo zna da je ona
provela noć s Amerikancem. Pitala se kako će seljani reagirati. To bi
za njih mogao biti konačni dokaz da je ona bludnica.
Ipak, znala je da se još neće okrenuti protiv nje, barem dok su tu
ranjeni ljudi koje treba njegovati. Stigla je do džamije i ušla u
dvorište. Abdullahova žena ju je prva ugledala i požurila do nje, te je
odvela do svog muža koji je ležao na zemlji. Na prvi pogled, on nije
bio u tako lošem stanju, a kako je Jane bila zabrinuta zbog Alishanuva
bolesna srca, ona ostavi mulu, ne obazirući se na uvrijeđene proteste
njegove žene, i ode do Alishana koji je ležao malo dalje.
Alishan je bio siv u licu, teško je disao i jednom se rukom držao za
grudi: baš kao što se plašila, batine koje je dubio izazvale su napad
angine. Ona mu pruži tabletu i reče:
- Pregrizi je, nemoj je progutati.
Zatim Jane preda Chantal Fari i brzo pregleda Alishana. Bio je pun
modrica, ali nijedna kost mu nije bila slomljena. - Čime su vas tukli? -
upitala ga je.
- Kundacima - odgovori on promuklo.
Jane kimne glavom. Imao je sreće: jedino čime su mu stvarno
naškodili bio je stres, zbog njegova srca, ali već se polako oporavljao.
Ona mu namaže jodom posjekotine i naredi mu da se ne miče i ostane
tu ležati još jedan sat.
Zatim se vrati do Abdullaha. Međutim, kad ju je mula ugledao, srdito
uzvikne i zamaše rukom neka mu ne prilazi. Jane je znala da je bijesan
na nju zato što je prvo otišla k Alishanu jer je smatrao da on, kao
 KIKA

mula, zaslužuje prioritet. Jane mu se nije kanila ispričavati. Ona mu je

već ranije jednom objasnila kako se ona u liječenju ravna prema
hitnosti, a ne prema statusu. Zato se sad bez riječi okrenula. Nije
imalo nikakvog smisla inzistirati da joj stara budala dopusti da ga
pregleda. Ako ima snage vikati na nju, onda će već preživjeti.
Ona ode do Shahazaia, starog borca išaranog ožiljcima. Njega je već
pregledala njegova sestra Rabia, seoska babica, koja mu je sad prala
posjekotine. Rabijini lijekovi od trava nisu bili baš sasvim
antiseptički, ali su vjerojatno više koristili nego štetili, pomisli Jane i
zadovolji se time da od starca zatraži da pokuša micati prstima na
rukama i nogama. Sve je bilo u redu.
Imali smo sreće, pomisli Jane. Samo su tri čovjeka pretrpjeli manje
ozljede. Hvala Bogu. Možda se sad možemo nadati da će nas Rusi
neko vrijeme ostaviti na miru; možda sve dok prijelaz preko Khybera
ne postane opet prohodan...
- Je li doktor Rus? - iznenada upita Rabia.
- Nije. - Prvi put Jane se upita što je zapravo Jean-Pierre imao na umu.
Da me je našao, pomisli, što bi mi rekao? - Ne, Rabia, on nije Rus, ali
je izgleda prešao na njihovu stranu.
- Znači da je izdajica.
- Da, pretpostavljam da se tako može reći. - Pitala se što se to vrzma
starici po glavi.
- Može li se kršćanka razvesti od muža zbog toga što je izdajica?
U Evropi se može razvesti i za mnogo manje od toga, pomisli Jane i
odgovori:
- Da.
- Jesi li se zato sad udala za Amerikanca?
Jane shvati Rabijin način razmišljanja. Noć provedena s Ellisom
doista je potvrdila Abdullahovu optužbu da je ona zapadnjačka kurva.
Stara Rabia, koja je uvijek bila na njezinoj strani, očigledno kani
pobijati tu optužbu tvrdnjom da se Jane naprasno razvela od izdajice -
u skladu s čudnim kršćanskim zakonima o kojima pravovjerni ništa ne
znaju - te da je sad udata za Ellisa. Neka bude tako, pomisli Jane.
- Da - odgovori - zato sam se udala za Amerikanca. Rabia zadovoljno
kimne glavom.
Zapravo, Jane se osjećala kao da mulina optužba ipak nije posve
neopravdana. Ona je doista nepristojno brzo prešla iz kreveta jednog
 KIKA

muškarca u krevet drugoga. Postidjela se, ali se onda brzo prenula:

nikad dosad nije dopuštala da joj ponašanje određuju očekivanja
drugih ljudi. Neka misle što hoće, rekla je samoj sebi.
Što se nje osobno tiče, nije se smatrala udatom za Ellisa. A da li se
osjećam razvedenom od Jean-Pierrea? upitala se. Odgovor na to
pitanje glasio je: ne. Osjećala je da prema njemu nema više nikakve
obaveze. Nakon onoga što je učinio, pomislila je, doista mu više ništa
ne dugujem. Činilo joj se da bi zbog toga trebala osjetiti olakšanje,
međutim, osjećala je samo tugu.
Jane se trgne iz razmišljanja. Kod ulaza u džamiju došlo je do nekog
komešanja i ona se okrene da vidi što se događa. Ugledala je Ellisa
kako ulazi, noseći nešto na rukama. Kad je došao bliže, vidjela je da
mu je lice skamenjeno od srdžbe i sjeti se kako je jednom ranije
vidjela Ellisa u takvom stanju: kad je neki bezobzirni taksist naglo
skrenuo i srušio jednog mladića na motoru. Mladić je zadubio prilično
teške ozljede. Ellis i Jane su bili svjedoci nezgode i pozvali su hitnu
pomoć, tada ona još ništa nije znala o medicini, a Ellis je sve vrijeme
srdito ponavljao: "Tako nepotrebno, to je bilo tako nepotrebno."
Jane razazna oblik onoga što je Ellis nosio u naručju: to je bilo neko
dijete, a po njegovu izrazu bilo joj je jasnu da je dijete mrtvo. Prva
reakcija, zbog kuje ju je kasnije bilo stid, bila je: Hvala Bogu, to nije
moje dijete, a zatim, kad je bolje pogledala, vidje da je to upravu ono
dijete za koje joj se katkad činilo kao da je njezino - Musa, jednoruki
dječak kojem je spasila život. Obuzeo ju je strašan osjećaj razočaranja
i gubitka, osjećaj kakav bi joj se javio kad bi neki pacijent umro,
nakon što bi se Jean-Pierre i ona dugo borili za njegov život. Samo što
je ovaj gubitak bi osobito bolan, jer je Musa tako hrabro podnosio
gubitak ruke i njegov je otac bio toliko ponosan na njega. Zašto baš
on? pomisli Jane i oči joj se ispune suzama. Zašto baš on?
Seljani su se okupili oko Ellisa, ali je on gledao u nju.
- Svi su mrtvi - reče Ellis na dariju kako bi ga svi razumjeli. Nekoliko
žena počne glasno plakati.
- Kako? - upita Jane.
- Rusi su ih ustrijelili, sve do jednoga.
- Oh, Bože. -Još prije nekoliko sati, protekle večeri, rekla je: Nijedan
od njih neće umrijeti, misleći, dakako, na njihove rane, predviđajući
da će se svi oporaviti, netko brže, netko sporije, te da će se uz njezinu
 KIKA

njegu svima vratiti snaga i zdravlje. A sad su svi mrtvi. - Ali zašto su
ubili dječaka'? uzvikne.
- Mislim da ih je razljutio. Jane se zbunjeno namršti.
Ellis malo pomakne mrtvog dječaka, tako da se ukazala Musina ruka.
Mali su prsti bili čvrsto obavijeni oko drške noža koji mu je poklonio
otac. Na oštrici je bilo krvi.
Odjednom začuju strašan vrisak i Halima se progura kroz okupljenu
gomilu. Ona uzme tijelo svoga sina iz Ellisova naručja i sruši se na
zemlju s mrtvim djetetom na rukama, zazivajući njegovo ime. Žene se
skupe oko nje. Jane se okrene.
Kimnuvši Fari da je slijedi, Jane iziđe iz džamije i polako krene prema
svojoj kući. Još prije nekoliko minuta mislila je kako je sve sretno
prošlo. A sad su sedmorica odraslih muškaraca i dječak bili mrtvi.
Nije više imala suza, odviše je danas plakala: samo je osjećala kako je
hvata slabost od tuge i bola.
Ušla je u kuću i sjela da nahrani Chantal.
- Kako si ti strpljiva, mala moja - rekla joj je, dok ju je namještala na
prsima.
Minutu-dvije kasnije uđe Ellis. Nagne se nad nju i poljubi je.
- Izgledaš kao da si ljuta na mene. Jane shvati da se doista ljuti.
- Muškarci su stvarno prokleti - reče ogorčeno. - Taj je dječak
očigledno pokušao napasti naoružane ruske vojnike. Tko ga je naučio
da bude tako nerazuman'? Tko mu je ulio u glavu da je njegova
glavna uloga u životu ubijati Ruse'? Kad se bacio na vojnika s
kalašnjikovom, tko mu je u tome bio uzorom? Sigurno ne njegova
majka. Oponašao je oca. Mohammed je kriv za njegovu smrt,
Mohammed i ti.
Ellis je zapanjeno pogleda. - Zašto ja?
Jane je znala da je previše oštra prema njemu, ali se nije mogla
zaustaviti.
- Rusi su pretukli Abdullaha, Alishana i Shahazaia kako bi ih natjerali
da im kažu gdje si ti - reče. - Oni su tražili tebe. Zbog tebe su došli
ovamo.
- Ja to znam. Zar je zato moja krivica sto su ustrijelili dječaka?
- Do svega je toga došlo zato što si ti ovdje, kamo ne spadaš.
- Možda. Uostalom, taj se problem lako može riješiti. Moja prisutnost
izaziva nasilje i krvoproliće, kako si mi ti to upravo objasnila. Ako
 KIKA

ostanem ovdje, neću se samu izložiti opasnosti da me uhvate, jer

jutros sam jednostavno imao sreće, nego će se ujedno raspasti i cijeli
moj krhki mali plan o ujedinjenju ovih plemena u borbi protiv
zajedničkog neprijatelja. Dapače, u pitanju je još nešto gore ud toga.
Rusi bi me izveli pred sud i tom bi suđenju dali najveći mogući
publicitet: "Gledajte kako CIA pokušava eksploatirati unutrašnje
probleme jedne nerazvijene zemlje." Ili nešto tome slično.
- Tko bi rekao da si ti tako važna ličnost. - Čudno je bilo misliti kako
ovo što se dogodilo ovdje u Dolini pet lavova, medu ovom malom
skupinom ljudi, može imati taku zamašne posljedice svjetskih
razmjera. - Međutim, ne možeš uliči. Put preko prijevoja Khyber je
blokiran.
- Postoji još jedan put: Stara maslaca.
- Oh, Ellise... to je strašno teška ruta... i opasna. - Zamislila ga je kako
se uspinje tim strmim stazama, boreći se s ledenim vjetrovima. Mogao
bi se izgubiti i smrznuti u snijegu, ili postati žrtvom razbojnika. -
Molim te, nemoj ići tim putem.
- Ako ne budem imao drugog izbora, morat ču.
Znači opet će ga izgubiti, opet će ostati sama. Ta ju je pomisao
duboko rastužila. Iznenadila se. Napokon, provela je s njim samo
jednu noć. Što je očekivala'? Nije bila sasvim sigurna. U svakom
slučaju, nešto više od ovako naglog rastanka.
- Nisam mislila da ću te tako brzo opet izgubiti - reče. Zatim premjesti
Chantal na drugu dojku.
Ellis klekne pred nju i uhvati je za ruku.
- Ti nisi još o svemu dobro razmislila - reče. - Misli na Jean-Pierrea.
Zar ne znaš da on želi da mu se vratiš?
Jane razmisli o tome. Ellis je u pravu, zaključi. Jean-Pierre se sigurno
osjeća poniženim i na neki način uškopljenim: jedino što bi mu sad
moglo zaliječiti rane bio bi njezin povratak, spoznaja da je ponovo
ima u svom krevetu i u svojoj vlasti.
- Što misliš, što bi učinio sa mnom? - upita.
- Vjerojatno će htjeti da ti i Chantal odete živjeti u neki rudarski grad
u Sibiru, a on će i dalje špijunirati po Evropi i dolaziti svake dvije-tri
godine da s vama provede dopust između dva zadatka.
- Što mi može ako ja to odbijem'? - Može te prisiliti. Ili ubiti.
Jane se sjeti kako ju je Jean-Pierre tukao i osjeti mučninu.
 KIKA

- Misliš da će mu Rusi pomoći da me nađe? - upita. - Hoće.

- Ali zašto? Što je njih briga za mene?
- Prije svega, oni su mu to dužni učiniti. Drugo, smatraju da će uz tebe
biti sretan i zadovoljan. I treće, ti previše toga znaš. Intimno poznaješ
Jean-Pierrea i vidjela si Anatolija, prema tome, ako te puste da se
vratiš u Evropu, mogla bi dati dobar opis njih obojice za
kompjutorsku arhivu CIA-e.
Znači, nasilje će se nastaviti, pomisli Jane; Rusi će nastaviti s racijama
po selima, ispitivat će, tući i mučiti ljude, kako bi saznali gdje se ona
skriva.
- Ruski oficir... on se zove Anatolij. On je vidio Chantal. - Sjetivši se
onih nekoliko strašnih trenutaka, Jane čvršće privine djetešce uza se. -
Mislila sam da će je uzeti. Zar on ne shvaća da bih se ja odmah
predala, čim bih saznala da je dijete kod njih?
Ellis kimne glavom.
- I mene je to začudilo u prvi mah. Međutim, ja sam im sada važniji
od tebe i zato mislim da je zaključio kako tebe može uhvatiti kasnije,
a međuvremenu mu možeš biti od koristi.
- Kako to misliš? Kakve koristi može on imati od mene? - Možeš
mene usporiti.
- Tako što ću te primorati da ostaneš ovdje? - Ne, tako što ćeš poći sa
mnom.
Čim je Ellis to rekao, Jane shvati da je on u pravu i težak, sudbinski
predosjećaj spusti se na nju poput mrtvačkog pukrova. Morat će poći s
njim, ona i njezino dijete; to je jedino rješenje. Pa ako nam je suđeno
da umremo, umrijet ćemo, fatalistički zaključi. Neka bude što bude.
- Pretpostavljam da imam više šanse pobjeći s tobom odavde, nego što
bih imala bježeći sama iz Sibira - reče. Ellis kimne glavom.
- Otprilike, tako nekako.
- Odmah ću početi pakirati - reče Jane. Nije bilo vremena za
gubljenje. - Najbolje će biti da krenemo sutra u zoru. Ellis zatrese
glavom.
- Hoću da krenemo za jedan sat.
Jane spopadne panika. Bila je spremna otići odavde, naravno, ali ne
ovako iznenada i sad joj se činilo da jednostavno nema vremena
misliti. Počela je juriti po kući, bacajući u torbe bez reda odjeću,
 KIKA

hranu i lijekove, plašeći se da će zaboraviti nešto bitno, ali odveć

obuzeta panikom da bi zastala i razmislila.
Ellis je shvatio što se s njom zbiva i zaustavio ju je. Uhvatio ju je za
ramena, poljubio u čelo i smirenim glasom upitao:
- Reci mi nešto. Da li možda znaš koja je najviše planina u Velikoj
Britaniji?
Jane ga pogleda kao da je poludio.
- Ben Nevis - odgovori. - U Škotskoj. - Koliko je visoka?
- Preko tisuću dvjesta metara.
- Neki od prijevoja preko kojih ćemo morati prijeći visoki su oko pet
tisuća metara, znači četiri puta viši od najviše planine u Velikoj
Britaniji. Iako trebamo priječi samo dvjesta četrdeset kilometara,
nećemo taj put moći prevaliti za manje od dva tjedna. Prema tome
stani, razmisli, planiraj što trebaš ponijet. Ako se ne uspiješ spakirati
za jedan sat, što možemo... bolje da kasnimo, nego da odemo bez
antibiotika.
Jane kimne glavom, duboko udahne i počne iz početka.
Imala je dvije torbe koje su zapravo bile bisage, ali su se
mol;le nositi i kao naprtnjače. U jednu je stavila odjeću:
pelene za Chantal, rezervno donje rublje za sve njih, Ellisovu
skijašku jaknu ispunjenu perjem i kišnu kabanicu s krznenom
podstavom koju je ona donijela iz Pariza. Drugu je torbu
upotrijebila za lijekove i hranu, željeznu rezervu za slučaj
nužde. Naravno, nije više imala Kendnl Mint Cake, ali je
uspjela pronaći odgovarajući nadomjestak: kolač od sušenih
dudinja i oraha, gotovo neprobavljiv, ali nabijen koncentriranom
energijom. Imali su također dovoljno riže i veliki komad tvrdog sira.
Jedina uspomena koju je odavde ponijela bile su polaroid fotografije
seljana. Ponijeli su također vreće za spavanje, jednu tavu i Ellisovu
vojničku torbu, u kojoj je bilo nešto eksploziva i oprema za miniranje,
to im je bilo jedino oružje. Ellis je svu prtljagu privezao na leđa
Maggie, njihove stare, tvrdoglave kobile.
Njihov užurbani oproštaj od seljana nije prošao bez suza. Zahara,
stara Rabia pa čak i Mohammedova žena, Halima, plačući su grlile
Jane. Jedino je Abdullah, prošavši mimo neposredno prije njihova
odlaska, pljunuo na zemlju i utjerao svoju obitelj kući, ali je njegova
žena nekoliko sekundi kasnije dotrčala natrag, uplašena ali odlučna, i
 KIKA

tutnula Jane u ruku poklon za Chantal: jednostavnu krpenu lutku s

minijaturnim šalom i koprenom.
Jane zagrli i poljubi Faru koja je neutješno plakala. Djevojčica je
navršila trinaest godina: uskoro će dubiti muža kojeg će moći
obožavati. Za godinu dana, najviše dvije, udat će se i preseliti u kuću
muževih roditelja. Rudit će osmoro ili desetoro djece, od kojih će
najvjerojatnije polovina umrijeti prije nego što navrše pet godina.
Njezine će se kćeri poudavati i otići od kuće. Neki će od njezinih
sinova poginuti u borbama prije nego što dorastu do ženidbe, a oni
koji prežive, oženit će se i dovesti žene u kuću. S vremenom, kad se
obiteljska zajednica poveća i postane prevelika, neki od sinova i
unuka će otići i zasnovati vlastite obiteljske zadruge. A kad ostari,
Fara će postati seoska babica poput svoje bake, stare Rabije. Nadam
se da će zapamtiti nešto od onoga što sam je ja naučila, pomisli Jane.
Alishan i Shahazai su zagrlili Ellisa i zatim su krenuli, praćeni
povicima:
- Bog neka vas prali!
Djeca su ih ispratila do riječne okuke. Jane je tu zastala na trenutak i
pogledala još jednom malu skupinu kuća boje zemlje kuja je godinu
dana bila njezinim domom. Znala je da se nikad više neće vratiti
ovamo, ali ako poživi, sigurno će svojim unučićima pričati priče o
selu Banda.
Krenuli su žustrim korakom uz rijeku. Jane se zatekne kako osluškuje
pokušavajući razaznati čuje li se odnekud zvuk helikoptera. Koliko će
vremena trebati Rusima da započnu hajku? Hoće li poslati samo
nekoliko helikoptera koji će manje-više nasumice tragati za njima ili
će žrtvovati nešto vremena da organiziraju temeljitu potragu? Jane
nije znala čemu bi se od toga dvoje trebala nadati.
Trebalo im je manje od sata da stignu do Dasht-i- Rewata, "Ravnice s
tvrđavom", ljupkog sela uz sjevernu obalu rijeke.
Ovdje je kolski put - uski, izlokani put koji je važio kao cesta u Dolini
pet lavova - prestajao i sva zaprežna vozila koja su bila dovoljno
čvrsta da izdrže neravnu cestu morala su se ovdje zaustaviti, tako da je
u selu bila razvijena trgovina konjima. Tvrđava kuja se spominje u
nazivu sela, nalazila se u pokrajnoj dolini i sad je služila gerilcima kao
zatvor za zarobljene vladine vojnike, ponekog Rusa i povremeno, za
nekog lopova. Jane je jednom bila u toj tvrđavi da odnese lijekove za
 KIKA

nekog jadnog nomada iz zapadne pustinje kojega su silom unovačili u

vladinu vojsku i koji je, oboljevši u hladnom Kabulu od upale pluća,
dezertirao. On je u tvrđavi prolazio period "preodgajanja" prije nego
~to mu bude dopušteno da se priključi gerilcima.
Bilo je podne, ali nisu se htjeli zaustavljati zbog ručka. Htjeli su prije
noći stići do Saniza, mjesta na kraju Doline, udaljenog šesnaest
kilometara i premda tu ne bi bila velika udaljenost na ravnom tercnu,
u uvjetima koji su njih očekivali, to bi moglo potrajati satima.
Posljednji dio ceste krivudao je medu seoskim kućama na sjevernoj
obali. Južna je obala bila strma stijena, visoka oko šezdeset metara.
Ellis je vodio konja, a Jane je nosila Chantal u povezu koji je smislila
kako bi je mogla dojiti u hodu. Selo je završavalo kod vodenice blizu
ulaza u postranu dolinu Riwat, u kojoj se nalazio zatvor. Kad su prošli
vodenicu, nisu više mogli brzo hodati. Staza se počela uspinjati, prvo
postupno, a zatim pod oštrijim kutom. Polako su se uspinjali pod
vrelim podnevnim suncem. Jane je pokrila glavu smeđim pokrivačem
zvanim parer, obaveznim dijelom opreme svih putnika. Chantal je bila
zaštićena od sunca povezom. Ellis je na glavi imao chitrnti, kapu koju
mu je poklonio Mohammed.
Kad su stigli na vrh prijevoja, Jane sa zadovoljstvom ustanovi da se
uopće nije zadihala. Još nikad u životu nije bila u ovako sjajnoj
kondiciji - i vjerojatno to više nikad neće biti. Ellis je, za razliku od
nje, dahtao i znojio se. On je bio u prilično dobroj kondiciji, ali nije
bio navikao na dugotrajno pješačenje po ovakvim stazama kao što je
bila ova. Činjenica da je izdržljivija od njega, ispunila je Jane
osjećajem samozadovoljstva, sve dok se nije sjetila da je on prije
samo devet dana ležao nepokretan zbog dvije rane od metaka.
S druge strane prijevoja, staza je vodila preko planinske kose, visoko
iznad Doline pet lavova. Začudo, ovdje je rijeka tekla vrlo sporo. Na
mjestima gdje je bila duboka i mirna, imala je blistavu zelenu boju,
poput smaragda koje su ovdašnji stanovnici nalazili posvud oko
Dasht-i-Riwata i nosili ih u Pakistan na prodaju. Jane je pretrpjela
strah kad su njezine preosjetljive uši uhvatile zvuk neke daleke
letjelice: na ovom dijelu staze nije bilo nikakvog zaklona i u napadu
panike, ona je osjetila neodoljivu želju da se baci sa stijene u rijeku, s
visine od preko trideset metara. Međutim, to su bili samo mlažnjaci, a
oni su letjeli odveć visoko da bi ih mogli zapaziti. Ipak, Jane je otada
 KIKA

stalno pogledom pretraživala teren, tražeći stabla, grmlje ili udubljenja

u zemlji gdje bi se mogli sakriti. Glas nečastivog u njoj šaptao joj je:
Nemoraš nastaviti put, mogla bi se vratiti, predati Rusima i biti sa
svojim mužem, ali to je nekako izgledalo kao puko akademsko
pitanje, čista teorija.
Staza se još uvijek uspinjala, ali nešto blaže, tako da su mogli prilično
brzo napredovati. Svakih kilometar i pol ili dva zadržao bi ih prijelaz
preko neke od pritoka glavne rijeke koje su tekle kroz postrane doline.
Staza bi se spustila do mosta od brvana ili gaza i Ellis bi morao vuči
Magbie u vodu, dok bi je Jane odostrag podsticala vikom i bacanjem
kamenja.
Cijelom dužinom jednog planinskog klanca, visoko iznad rijeke, tekao
je kanal za navodnjavanje. Svrha mu je očigledno bila proširenje
obradivih površina, Jane se pitala koliko je vremena prošlo otkako je
Dolina imala dovoljno vremena i ljudi i mira da se posveti jednom
tako velikom građevinskom projektu. Možda i više od stotinu godina,
zaključi.
Klanac se suzio, a rijeka ispod njih bila je puna granitnih blokova.
Stijene od vapnenca bile su na mnogo mjesta izlokane u veće ili manje
pećine: Jane ih zapazi kao moguća skrovišta. Krajolik je postao surov
i sumoran, a niz Dolinu je zapuhao hladan vjetar, pod čijim je
naletima Jane zadrhtala od zime, unatoč jakom suncu. Kamenjar i
strme stijene predstavljali su idealan teren za ptice: posvud oku njih
letjela su jata azijskih svraka.
Napokon iziđu iz klanca ponovo na ravnicu. Daleko prema istuku
Jane razazna lanac visokih brda, a iznad njih snježne planine
Nuristana. Oh, Bože, tamo mi idemo, pomisli i srce joj se stisne od
straha.
Usred ravnice stajala je mala skupina kuća koja je prilično jadno
izgledala.
- Pretpostavljam da smo stigli - reče Ellis. - Dobro došla u Saniz.
Krenuli su prema mjestu tražeći pogledom džamiju ili neku od
kamenih koliba za putnike. Kad su došli do prve kuće, netko iziđe iz
nje i Jane prepozna naočitu pojavu Mohammeda. Bio je isto tako
iznenađen kao i ona. Međutim, kod nje je osjećaj užasa brzo smijenio
iznenađenje, jer je shvatila da će mu morati reći za smrt njegova sina.
 KIKA

Ellis joj je dao vremena da se pribere obrativši se Mohammedu na

dariju:
- Odakle ti ovdje?
- Masud je ovdje - odgovori Mohammed. Jane zaključi da je ovo
jedno od pobunjeničkih skrovišta. Mohammed nastavi: - Odakle vi
ovdje?
- Idemo u Pakistan.
- Ovim putem? - Mohammedovo se lice naglo uozbilji. Što se
dogodilo?
Jane je znala da mu ona to mora reći, jer ga poznaje duže od Ellisa.
-Donosimo loše vijesti, prijatelju. Rusi su došli u Bandu. Ubili su
sedmoricu muškaraca... i jedno dijete... - Odmah je naslutio što mu
ona pokušava reći i izraz boli na njegovu licu bio je toliko ganutljiv
da se Jane gotovo rasplakala. - To dijete... to je bio Musa - završi.
Snagom volje, Mohammed se uspio svladati. - Kako je umro moj sin?
- Ellis ga je našao - reče Jane.
S mukom tražeći riječi na dariju, Ellis mu odgovori: - Umro je... s
nožem u ruci, krv na nožu. Mohammedove se oči rašire.
- Sve mi recite.
Shvaćajući da Ellis ne zna kako bi to rekao na dariju, Jane ponovo
preuzme riječ.
- Rusi su došli u zoru - započne. - Tražili su Ellisa i mene. Mi smo bili
u planini, tako da nas nisu uspjeli naći. Pretukli su Alishana,
Shahazaija i Abdullaha, ali ih nisu ubili. Onda su našli pećine.
Sedmorica ranjenih mudžahedina ležali su u ambulanti, a Musa je
ostao s njima kako bi mogao otrčati u selo po mene, ukoliko njima
bude lušije u toku noći. Kad su Rusi otišli, Ellis je obišao pećine. Svi
su bili mrtvi, ranjenici i Musa...
- Kako? - prekine je Muhammed. - Kako su ga ubili? Jane pogleda
Ellisa. Ellis reče:
- Kalašnjikov - upotrijebivši riječ koju nije trebalo prevoditi. Pritom je
rukom pokazao na srce, da pokaže gdje je dječaka pogodio metak.
Jane nadoda:
- On je izgleda pokušao braniti ranjenike jer je bilo krvi na oštrici
njegova noža.
Mohammed se ponosno uspravi, iako su mu oči bile pune
 KIKA

suza. - Napao ih je, odrasle muškarce naoružane puškama, napao ih je

svojim nožem! Nožem koji mu je dao njegov otac! Jednoruki dječak
je sada sigurno u raju s ratnicima. Umrijeti u svetom ratu najveća jc
moguća čast za jednog
muslimana, sjeti se Jane. Mali Musa će za ove ljude vjerojatno postati
nešto kao svetac. Bilo joj je drago što Mohammed ima barem tu
utjehu, ali nije se mogla suzdržati da cinički ne pomisli: Na taj način
ratoborni muškarci umiruju savjest pričanjem o slavi.
Ellis ozbiljno, bez riječi zagrli Mohammeda.
Jane se odjednom sjeti svojih fotografija. Imala je nekoliko Musinih
slika. Afganistanci obožavaju fotografije i Mohammed će biti sretan
da ima sliku svog sina. Otvorila je jednu od torbi na Maggienim
leđima i kopajući medu lijekovima, pronašla kartonsku kutiju s
polaroidnim snimkama. Našla je Musinu sliku, izvadila je i ponovo
zatvorila torbu. Zatim je pružila fotografiju Muhammedu.
Još nikad nije vidjela nekog afganistanskog muškarca tako duboko
dirnuta. Nije mogao govoriti. Na trenutak je izgledalo kao da će
briznuti u plač. Okrenuo se, pokušavajući se svladati. Kad se ponovo
okrenuo prema njima, lice mu je bilo pribrano, premda mokro od
suza.
- Pođite za mnom - pozvao ih je.
Odveo ih je kroz malo selo do obale rijeke, gdje je
skupina od dvadesetak gerilskih boraca čučala oko vatre.
Mohammed je otišao do njih i bez ikakva uvoda počeo im pričati o
Musinoj smrti, plačući i živo gestikulirajući.
Jane se okrene ustranu. Vidjela je već previše tuge. Zabrinuto se
osvrtala. Gdje će se sakriti ako Rusi dođu? pitala se. Uokolo nije bilo
ničega, samo polja, rijeka i nekoliko koliba. No, Masud je izgleda
smatrao da je ovdje siguran. Možda je selo bilo odveć maleno da bi
privuklo pažnju vojske.
Nije više imala energije da se i dalje brine. Sjela je na zemlju i
oslonila se leđima o stablo, sretna što može malo odmoriti noge, te je
počela hraniti Chantel. Ellis je privezao Mazge i skinuo joj torbe s
leđa, te je kobila počela pasti bujnu zelenu travu pokraj rijeke. Kakav
dugi dan, pomisli Jane, i kakav strašan dan. A noćas sam tako malo
spavala. Ona se potajno nasmiješi, sjetivši se protekle noći.
 KIKA

Ellis je izvukao Jean-Pierreove karte i sjeo pokraj Jane da ih prouči u

sve slabijem svjetlu rane večeri. Jane pogleda preko njegova ramena.
Ruta kuju su sebi zacrtali nastavljala se uz Dolinu do sela Comara,
gdje će skrenuti prema jugoistoku, u jednu od postranih dolina koje
vode do Nuristana. Ta se dolina također zvala Comar, a tako se zvao i
prvi visoki prijevoj s kojim će se susresti.
- Četiri tisuće petsto šezdeset metara - reče Ellis, pokazujući na
prijevoj. - Tu će početi biti hladno.
Jane zadrhti.
Kad se Chantal zasitila, Jane joj stavi svježu pelenu i opere u rijeci
onu koju joj je skinula. Kad se vratila, našla je Ellisa udubljenog u
razgovor s Masudom. Ona čučne pokraj njih.
- Ispravno ste odlučili - govorio je Masud. - Morate što prije otići iz
Afganistana, s našim ugovorom u džepu. Ako vas Rusi uhvate, sve je
izgubljeno.
Ellis kimne glavom u znak slaganja. Jane pomisli: Još nikad nisam
vidjela Ellisa ovakvog: on se prema Masudu odnosi s iskrenim
poštovanjem.
Masud nastavi:
- Međutim, ovo je izuzetno težak put. Velik dio puta nalazi se iznad
granica leda. Na nekim mjestima, stazu je teško odrediti ispod snijega,
a ako se tamo izgubite, umrijet ćete.
Jane se pitala kamo sve to vodi. Činilo joj se lošim znakom što se
Masud obraća isključivo Ellisu, a ne njoj.
- Ja vam mogu pomoći - nastavi Masud. - Ali slično kao i vi, i ja
tražim nešto zauzvrat.
- Nastavite - reče Ellis.
- Dat ću vam Mohammeda za vodiča, da vas provede kroz Nuristan do
Pakistana.
Kad je to čula Jane, srce joj poskoči u grudima od radosti. Mohammed
će poći s njima kao vodič! To bi znatno povećalo njihove šanse.
- A što bi trebao biti moj dio pogodbe? - upita Ellis.
- Da pođete sami. Doktorova žena i dijete ostaju ovdje,
Jane se srce stezalo od tuge, ali joj je bilo potpuno jasno
da će morati na to pristati. Bila bi prava ludost pokušati se
probiti bez vodiča, vjerojatno bi oboje stradali. Ovako barem može
Ellisu spasiti život.
 KIKA

- Moraš pristati na to - rekla mu je. Ellis joj se nasmiješi i poglula

Masuda. - To ne dolazi u obzir - reče.
Masud ustane, vidljivo uvrijeđen i ode do gerilaca oko vatre.
- Oh, Ellise, je li to bilo pametno? - upita Jane.
- Nije - reče on. Zatim je uzme za ruku. - Ali ne namjeravam te
ponovo izgubiti.
Ona mu stisne ruku. ' - Ja... nisam ti ništa obećala.
- Znam - odgovori on. - Kad se vratimo u civilizaciju, imat ćeš punu
slobodu da postupiš kako god želiš. Možeš nastaviti živjeti sa Jean-
Pierreom, ako to želiš i ako ga uspiješ pronaći. Ja ću se zadovoljiti s
iduća dva tjedna, ako je to sve što mogu dobiti. Uostalom, možda ni ti,
ni ja nećemo poživjeti tako dugo.
To je bila istina. Čemu se sad mučiti mislima o budućnosti, kad je
vjerojatno nećemo doživjeti'?
Masud se vrati do njih. Ponovo je bio nasmiješen.
-Ja nisam dobar trgovac - reče. - Ipak ćete dobiti Mohammeda.

16.
Uzletjeli su pola sata prije zore. Jedan po jedan, helikopteri su se
dizali s betonske piste i ne;stajali u noći, iza granice dometa
aerodromskih reflektora. Hind, u kojem su bili Jean-Pierre i Anatolij,
s mukom se odlijepi od zemlje poput kakve nezgrapne ptice i pridruži
se konvoju. Ubrzo su svjetla zračne baze nestala s vidika, a Jean-
Pierre i Anatolij su ponovo letjeli preko planinskih vrhova prema
Dolini pet lavova.
Anatolij je napravio pravo čudo. U manje ud dvadeset četiri sata
pokrenuo je vjerojatno najveću operaciju u povijcsti afganistanskog
rata i za sebe izborio ulogu glavnog zapovjednika.
Veći dio jučerašnjeg dana proveo je u telefonskim razgovorima s
Moskvom. Morao je pokrenuti tromu birokraciju sovjetske armije
objašnjavajući, prvo svojim pretpostavljenima u KGB-u, a potom
cijelom nizu vojnih glavešina, koliko je važno da uhvate Ellisa
Thalera. Jean-Pierre ga je slušao i premda nije razumio ni riječi, divio
se savršenoj mješavini autoriteta, smirenosti i upornosti u tonu
Anatolijeva glasa.
Službeno odobrenje dobiveno je kasnu poslije podne i Anatolij se tada
našao pred zadatkom da ga provede u praksu. U nastojanju da dobije
 KIKA

potreban broj helikoptera, Anatolij je preklinjao, pozivao se na stare

dugove i razbacivao se obećanjima i prijetnjama od Jalalabada do
Moskve. Kad je jedan general u Kabulu odbio dati svoje letjelice bez
pismene naredbe, Anatolij je nazvao KGB u Moskvu i nagovorio
jednog svog starog prijatelja da zaviri u generalov osobni dosje, a
zatim je nazvao generala i zaprijetio mu da će presjeći vezu preko
koje iz Njemačke dobavlja dječju pornografiju.
Sovjeti su u Afganistanu imali ukupno šest stotina helikoptera: do tri
sata ujutro, pet stotina letjelica bilo je na pisti u Bagramu, pod
Anatolijevom komandom.
Jean-Pierre i Anatolij proveli su zadnji sat prije polijetanja nagnuti
nad karte, odlučujući precizno za svaki helikopter kamo treba poći i
izdajući odgovarajuće naredbe oficirima. Sve su naredbe bile vrlo
precizne, zahvaljujući Anatolijevoj opsesivnoj brizi za detalje i Jean-
Pierreovu odličnom poznavanju terena.
Iako Ellis i Jane jučer nisu bili u selu, kad su Jean-Pierre i Anatolij
došli tamo da ih traže, ipak je bilo gotovo sigurno da su čuli za raciju i
da se sada skrivaju. Više sigurno nisu u Bandi. Možda žive u džamiji
u nekom drugom selu, putnici u prolazu obično bi prespavali u
džamiji, ili su zaključili da sela nisu sigurna i uselili u jednu od
kamenih koliba, namijenjenih za sklonište putnicima, kojih je bilo
posvuda. Mogli su se nalaziti bilo gdje u Dolini pet lavova ili pak u
nekoj od brojnih malih postranih dolina.
Anatolij je uzeo u obzir sve mogućnosti.
Helikopteri će sletjeti u svako selo u Dolini i uz svaku utvrdu u
postranim dolinama. Piloti će nadlijetati sve puteve i staze. Vojnici,
kojih je bilo više od tisuću, dobili su naredbe da pretraže svaku
zgradu, te da zavire ispod većih stabala i u svaku pećinu. Anatolij je
čvrsto odlučio da mu ovaj put Ellis neće umaći. Danas će ga sigurno
naći.
Ellisa i Jane.

Unutrašnjost hinda bila je neudobna i bez ikakvih suvišnih stvari. U

putničkoj kabini nije bilo ničega osim jedne klupe, pričvršćene za trup
helikoptera nasuprot vratima. Na njoj su sjedili Jean-Pierre i Anatolij.
Sa svojih su mjesta mogli vidjeti pilotsku kabinu. Sjedalo pilota bilo
je povišeno na oko metar od poda i s lijeve je strane imalo jednu
 KIKA

stepenicu zbog lakšeg pristupa. Na ovim je letjelicama sav novac bio

utrošen na poboljšanje naoružanja, brzine i manevarskih sposobnosti.
Na udobnost nije bilo potrošeno ni pare.
Dok su letjeli prema sjeveru, Jean-Pierre je natmureno sjedio, utonuo
u misli. Ellis se pretvarao da je njegov prijatelj, a zapravo je sve
vrijeme radio za Amerikance. Iskoristio je Jean-Pierreovo prijateljstvo
da uništi njegov plan za hvatanje Masuda i tako mu upropastio godinu
dana strpljivog rada. I na kraju je, pomisli Jean-Pierre, zaveo moju
ženu.
Misli su mu se stalno vrtjele u krugu, neprestano se vraćao na to
zavođenje. Zurio je vani u tamu, prateći svjetla drugih helikoptera i
zamišljao njih dvoje kako leže negdje u polju na prostrtim
pokrivačima, kako su vjerojatno proveli proteklu noć, i kako se
predaju ljubavnoj igri šapčući jedno drugom nježne riječi. Pitao se
kakav jc Ellis u krevetu. Jednom je prilikom pitao Jane koji je od njih
dvojice bolji ljubavnik, ali mu je ona odgovorila kako nijedan od njih
nije bolji, nego su jednostavno drugačiji. Da li je isto rekla i Ellisu? Ili
mu je šaptala: Ti si najbolji, ljubavi, najbolji na svijetu? Jean-Pierre
osjeti kako i nju počinje mrziti. Kako se samo mogla vratiti muškarcu
koji je devet godina stariji od nje i usto je neotesani Amerikanac i
špijun C1A-e.
Jean-Pierre pogleda Anatolija. Rus je sjedio nepomično, bezizražajna
lica, poput kamene statue kineskog mandarina. Iako gotovo uopće nije
spavao tijekom proteklih četrdeset osam sati, na njemu se uopće nije
vidio umor, samo tvrdoglava odlučnost. Jean-Pierre se sada susreo s
jednom, njemu posve nepoznatom stranom Anatolijeve ličnosti. U
ovih godinu dana otkako je radio za njega, Anatolij je uvijek bio
srdačan i opušten, a sad je bio napet, bez emocija i neumoran,
nemilosrdno tjerajući sebe i sve oko sebe do krajnjih granica
izdržljivosti. Bio je ledeno miran i opsjednut.
Kad se razdanilo mogli su vidjeti ostale helikoptere. Bio je to
zastrašujući prizor: izgledali su poput golemog jata divovskih pčela
iznad planinskih vrhunac:a. Buka njihovih elisa morala je biti
zaglušujuća dolje na zemlji.
Kad su se približili Dolini, helikopteri su se počeli razdvajati u manje
skupine. Jean-Pierre i Anatolij bili su u grupi koja je letjela u Comar,
selo na sjevernom kraju Doline. Posljednji dio puta helikopteri su
 KIKA

slijedili rijeku. U jarkom jutarnjem suncu ukazali su se uredni nizovi

stogova na žitnim poljima: ovdje, u gornjem dijelu Doline,
bombardiranja ipak nisu potpuno uništila poljoprivredu.
Kad su se počeli spuštati prema Comaru, sunce im je udaralo u oči.
Selo je bilo skupina kuća načičkanih uz planinsku kosu, skrivenih iza
debelog zida. Pogled na ovo selo podsjetio je Jean-Pierrea na
planinska sela na jugu Francuske. Preplavio ga je val nostalgije. Kako
bi bilo lijepo otići kući i čuti opet pravilan francuski, jesti svježi kruh
i ukusnu hranu, ili sjesti u taksi i otići u kino!
Nelagodno se promeškoljio na tvrdom sjedalu. Ovog trena bi bilo
dovoljno samo izići iz helikoptera. Stalno su ga mučili bolovi otkako
su ga pretukli. Ali gore od bolova bilo je sjećanje na poniženje koje
pretrpio, na to kako je vikao i plakao, kako je molio za milost: svaki
put kad bi se toga sjetio, zgrčio bi se od stida i poželio se negdje
skriti. Čeznuo je za osvetom. Osjećao je da neće moći mirnu spavati
sve dok ne izravna račune. A samo ga je jedno moglo zadovoljiti. Htio
je vidjeti kako tuku Ellisa, kako ga tuku ona ista dva brutalna vojnika,
na isti način kao što su njega tukli - sve dok ne zaplače, ne krikne, ne
počne moliti za milost. Samo što će u Ellisovu slučaju postojati još
jedan rafinirani dodatak: sve će se to odigravati pred očima Jane.
Negdje oko sredine popodneva još jednom su se našli suočeni s
neuspjehom.
Pretražili su selo Comar, sve utvrde oko njega, sve postrane doline na
tom području i svaku od kuća koje su stajale zasebno, u škrtim
poljima otetim od kamenjara, sjeverno od sela. Anatolij je preko radija
stalno bio u vezi sa zapovjednicima drugih odreda. Svi su oni jednako
temeljito pretražili komad po komad Doline. Našli su nešto skrivenog
oružja u nekoliko pećina i po kućama; došlo je do nekoliko okršaja,
vjerojatno s gerilskim skupinama, osobito u brdima oko Saniza, ali su
ti okršaji bili značajni jedino po tome što su Rusi izgubili više ljudi
nego obično zbog novostečene vještine gerilaca u baratanju s
eksplozivom. Vojnici su svim ženama skinuli feredže i provjerili boju
kože svakog malog djeteta, ali unatoč svim naporima nisu našli ni
traga Ellisu, Jane i Chantal.
Jean-Pierre i Anatolij su se na kraju potrage našli kud stanice za
zamjenu konja u brdima iznad Comara. Mjesto nije imalo imena: tu je
bilo samo nekoliko kamenih koliba i jedna prašnjava livada, na kojoj
 KIKA

su mršave rage pasle rijetku travu. Jedini muški stanovnik, jedan

bosonogi starac u dugačkoj košulji s velikom kapuljačom koja ga je
štitila od muha, bio je izgleda trgovac konjima. Osim njega su našli
još nekoliko mladih žena i jato uplašene djece. Muževi su očigledno
bili gerilci i sad su bili negdje u brdima s Masudom. Nije im trebalo
mnogo vremena da pretraže ovaj zaselak. Kad su završili, Anatolij
sjedne na zemlju uz jedan kameni zid i zamišljeno se osloni na njega.
Jean-Pierre sjedne do njega.
U daljini, preko brda, mogli su vidjeti snježni vrh Mesmer, visok
gotovo šest tisuća metara, koji je nekoć privlačio alpiniste iz Evrope.
- Pogledaj da li možeš dobiti malo čaja - reče Anatolij. Jean-Pierre se
osvrne oko sebe i ugleda starca u kapuljači kako čuči malo dalje od
njih.
- Skuhaj čaja - vikne mu na dariju. Starac požuri prema kućama.
Trenutak kasnije, Jean-Pierre začuje starca kako viče na žene. - Čaj
stiže - reče Anatoliju na francuskome.
Ljudi iz njihovog odreda, vidjeviši da će se ovdje zadržati neko
vrijeme, ugase motore helikoptere i posjedaju naokolo u prašinu,
strpljivo čekajući.
Anatolij je zurio negdje u daljinu. Na njegovu širokom, istočnjačkom
licu jasno se vidio umor.
- Loše nam se piše - reče.
Jean-Pierreu se nije sviđalo što on govori u prvom licu množine.
Anatolij nastavi:
- U našem je poslu uvijek preporučljivo umanjivati značenje nekog
zadatka, sve dok čovjek nije potpuno siguran u uspjeh. To je trenutak
kad treba početi preuveličavati. Da bih dobio pet stotina helikoptera i
tisuće vojnika, morao sam svoje pretpostavljene uvjeriti kako je
hvatanje Ellisa Thalera zadatak od izuzetne važnosti. Morao sam im
jasno predočiti kakvoj se opasnosti izlažemo, ako dopustimo da nam
pobjegne. Uspio sam ih uvjeriti.1 sad će tim žešći biti njihov bije;s na
mene jer ga nisam uhvatio. Jasno, tvoja je budućnost vezana za moju.
Jean-Pierre nije dosad o tome mislio na taj način. - Što će učiniti?
- Moja će se karijera jednostavno prekinuti. Plaća će mi ostati ista, ali
ću izgubiti sve privilegije. Neće više biti scotcha za mene, ni
francuskih parfema za moju ženu, gotovo je s ljetovanjima na Crnom
moru, gotovo je s trapericama i pločama Rolling Stonesa za moju
 KIKA

djecu... ali što se mene tiče, ja mogu bez svega toga. Ono čega se ja
užasavam, to je beskrajna dosada koja me čeka na postu koji se
obično daje neuspjelim agentima. Poslat će me u neki mali gradić na
Dalekom istoku, gdje služba sigurnosti zapravo nema nikakva posla.
Dobro znam kako naši ljudi provode vrijeme na takvim mjestima i
čime opravdavaju svoje položaje. Jedino što ti preostaje, to je da se
sprijateljiš s nezadovoljnicima, da ih navedeš da steknu u tebe
povjerenje, a zatim ih podstičeš da kritički govore o vladi i partiji,
kako bi ih mogao uhapsiti zbog subverzivnog djelovanja. Čisto
traćenje vremena... - Anatolij shvati da se raspričao i zašuti.
- A ja? - upita Jean-Pierre. - Što će biti sa mnom?
- Ti ćeš postati nitko i ništa - odgovori Anatolij. - Nećeš više raditi za
nas. Možda će ti dopustiti da ostaneš u Moskvi, ali najvjerojatnije će
te poslati natrag kući.
- Ako Ellis uspije pobjeći, ja se više ne mogu vratiti u Francusku... oni
će me sigurno ubiti.
- Ti nisi počinio nikakav zločin u Francuskoj.
- Nije ga počinio ni moj otac, a ipak su ga ubili.
- Možda bi mogao otići u neku neutralnu zemlju, recimo, Nikaragvu
ili Egipat.
- Sranje.
- Ali nemojmo klonuti duhom - nastavi Anatolij nešto živahnije. -
Ljudi ne mogu jednostavno ispariti. Naši bjegunci moraju negdje biti.
- Ako ih nismo uspjeli naći s tisuću ljudi, sumnjam da ćemo ih naći s
deset tisuća - sumorno dobaci Jean-Pierre.
- Nećemo imati ni tisuću, a kamoli deset tisuća - odvrati Anatolij. - Od
sada pa nadalje moramo se osloniti sami na sebe i na naše mozgove.
Potrošili smo sav kredit koji smo imali. Pokušajmo s drugačijim
pristupom. Razmisli: netko im je morao pomoći da se sakriju. To
znači da netko zna gdje se nalaze.
Jean-Pierre razmisli.
- Ako im je netko pomogao, onda su to najvjerojatnije bili gerilci, a od
njih ništa nećemo saznati.
- Netko drugi možda zna za to.
- Možda. Ali da li će taj nama reći to što zna?
- Naši bjegunci moraju imati bar jednog neprijatelja uporno je
nastavljao Anatolij.
 KIKA

Jean-Pierre zatrese glavom.

- Ellis nije ovdje bio dovoljno dugo da stvori sebi
neprijatelja, a Jane je za njih junakinja, oni se prema njoj
odnose kao da je Ivana Orleanska. Svi je vole... oh! - Upravo kad je to
izgovorio, Jean-Pierre shvati da to ipak nije istina.
- No?
- Mula. - Aaah.
- Njemu se Jane, zbog nečega, silno zamjerila. Jedan od razloga
mogao bi biti u tome što je njezino liječenje bilo djelotvornije od
njegova, ali to nikako nije sve, jer sam i ja liječio uspješnije od njega,
a prema meni nikad nije pokazivao neku osobitu antipatiju.
- Vjerojatno ju je proglasio zapadnjačkom kurvom.
- Oni to kažu za svaku ženu sa Zapada. Gdje taj mula živi?
- Abdullah živi u Bandi, njegova je kuća na oko pola kilometra izvan
sela.
- Hoće li on biti spreman da govori?
- Mislim da je njegova mržnja prema Janc dovoljno jaka da ga navede
na izdaju - zamišljeno odgovori Jean-Pierre. Ali to nitko ne smije
vidjeti. Ne možemo jednostavno sletjeti u selo i pokupiti ga; svi bi
znali što se događa i on se sigurno ne bi usudio ništa reći. Ja bih se
nekako morao s njim tajno sastati... - Jean-Pierre se zapita u kakvu bi
opasnost mogao sam sebe dovesti ako nastavi razvijati misao o tom
pravcu. A onda se sjeti poniženja koje je doživio: vrijedilo je izložiti
se opasnosti, ako mu tu omogući da se osveti. - Ako me izbaciš negdje
blizu sela, mogao bih pješke doći do njegove kuće i tamo se sakriti
dok on ne naiđe.
- A što ako on ne "naiđe" cijeli dan? - Eh, da...
- Ništa, morat ćemo se pobrinuti da sigurno naiđe - reče Anatolij i
namršti se. - Ponovo ćemo provesti raciju i utjerati sve seljane u
džamiju, a zatim ćemo ih jednostavno pustiti. Abdullah će gotovo
sigurno krenuti odmah prema kući.
- Ali da li će biti sam?
- Hmmm. Recimo da prvo pustimo žene i naredimo im da se vrate
kućama. Potom, kad pustimo muškarce, oni će sigurno požuriti da
vide što je s njihovim ženama. Da li Abdullah ima nekog bliskog
susjeda?
- Ne.
 KIKA

- Onda bi n:orao biti sam. Ti ćeš istupiti pred njega na stazu...

- I on će mi prerezati grlo ud uha do uha. - Zar on ima nož?
- A zar si ikad upoznao nekog Afganistanca koji ga nema?
Anatolij slegne ramenima. - Možeš uzeti moj revolver.
Jean-Pierre je bio polaskan, i pomalo iznenađen, što Anatolij ima
toliko povjerenja u njega, iako nije imao pojma o rukovanju
revolverom.
- Pretpostavljam da bi mi dobro došao da mu njime zaprijetim-
zabrinuto reče. -Trebao bih se preobući u njihovu odjeću, za slučaj da
me vidi još netko osim Abdullaha. Što će biti ako se sretnem s nekim
tko me poznaje. Moram nekako sakriti lice.
- To je lako - reče Anatolij. Zatim poviče nešto na ruskome i tri
vojnika skoče na noge. Ušli su u jednu kuću i nekoliko sekundi
kasnije vratili se sa starim trgovcem konjima. - Možeš uzeti njegovu
odjeću - reče Anatolij.
- Odlično - reče Jean-Pierre. - Moći ću lice sakriti kapuljačom. - Zatim
dovikne starcu na dariju: - Skidaj se.
Starac se pobuni: za Afganistance je golotinja velika sramota. Anatolij
vikne oštru naredbu na ruskome i vojnici sruše starca na zemlju, te mu
svuku dugačku košulju. Svi su se počeli grohotom smijati kad su
ugledali starčeve tanke noge kako poput dva štapa vire iz njegovih
širokih gaća. Vojnici ga puste i starac otrči, pokrivajući rukama
spolovilo, što je kod vojnika izazvalo još jači smijeh.
Jean-Pierre je bio previše nervozan da bi mu to bilo smiješno. Brzo je
svukao svoju evropsku odjeću i navukao starčevu dugačku košulju s
kapuljačom.
- Smrdiš na konjsku pišalinu - reče mu Anatolij. - Iznutra još gore
smrdi - odgovori Jean-Pierre.
Popeli su se u helikopter. Anatolij uzme od pilota njegove slušalice i
zatim počne nešto naširoko pričati na ruskome u radiomikrofon. Jean-
Pierre se sa strepnjom pitao u što se to upustio. Pretpostavimo da se
odnekud iz planine iznenada pojave tri gerilca i uhvate ga kako drži
uperen pištolj na Abdullaha? Svi su u Dolini znali tko je on. Vijest da
je doktor došao u Bandu s Rusima sigurno se brzo proširila među
stanovnicima Doline. Bez sumnje su sad već gotovo svi znali da je on
špijun. Vjerojatno u njemu vide svog najgoreg neprijatelja. Rastrgnut
će ga živog, ako ga uhvate.
 KIKA

Možda pokušavamo biti previše lukavi, pomisli. Možda bismo trebali

jednostavno sletjeli, uhvatiti Abdullaha i tući ga dok ne kaže sve što
zna.
Ne, jučer smo to pokušali i ništa nismo postigli. Ovo je jedini način.
Anatolij vrati slušalice pilotu, a ovaj se popne u sjedalo i počne
zagrijavati motore. Dok su čekali, Anatolij izvuče svoj revolver i
pokaže ga Jean-Pierreu.
- To je makarov, 9 mm - vikne, nadglasavajući buku rotora. Zatim
otpusti zaponac u dnu drške i izvuče magazin. Unutra je bilo devet
metaka. On gurne magazin natrag u pištolj i pokaže jedan drugi
zaponac na lijevoj strani pištolja. - Ovo je osigurač. Kad je ova crvena
točka pokrivena, zaponac je u sigurnosnoj poziciji. - Držeći pištolj u
lijevoj ruci, on desnom rukom povuče jedan klizni dio iznad drške. -
Ovako se pištolj napinje. - On pusti zaponac i on se vrati natrag. Kad
ispališ metak, moraš dobro povući okidač da ponovo napneš pištolj. -
Anatolij pruži oružje Jean-Pierreu.
On doista ima povjerenja u mene, pomisli Jean-Pierre i topao osjećaj
zadovoljstva potisne na trenutak ledeni grč straha.
Helikopteri uzlete. Krenuli su niz Dolinu prema jugozapadu, slijedeći
tok rijeke. Jean-Pierre pomisli kako su on i Anatolij dobar tim.
Anatolij ga je podsjećao na oca koji je isto tako bio pametan, odlučan
i hrabar čovjek, nepokolebljivo odan ciljevima komunizma. Ako
uspješno obavimo ovaj zadatak, pomisli Jean-Pierre, vjerojatnu ćemo
moći nastaviti raditi zajedno, na nekom drugom boji~tu. Ta ga je
pomisao učinila neobično sretnim.
Kod Dasht-i-Rewata, nakon kojega je počinjao ravniji dio Doline,
helikopter okrene prema jugoistoku, slijedeći pritoku Rewat uzvodno
prema brdima, kako bi u Bandu došao odostrag, iza planine.
Anatolij se ponovo posluži pilotovim slušalicama s ugrađenim
mikrofonom, a zatim se vrati Jean-Pierreu i vikne mu u uho:
- Već su svi u džamiji. Koliko vremena treba mulinoj ženi da dođe do
svoje kuće?
- Pet, možda deset minuta - vičući odgovori Jean-Pierre. - Gdje hoćeš
da te iskrcamo?
Jean-Pierre razmisli.
- Kažeš da su svi seljani u džamiji? - Da.
- Jesu li provjerili pećine.
 KIKA

Anatolij ode do pilota i raspita se preko radija. Onda se vrati i reče:

- Provjerili su.
- U redu. Iskrcajte me tamo.
- Koliko ti vremena treba od pećina do mjesta na kojem se misliš
sakriti?
- Dajte mi deset minuta, a onda pustite ženu i djecu pa pričekajte još
deset minuta i onda pustite muškarce.
- U redu.

Helikopter se spusti niže i zađe u sjenu planine. Bilo je već kasno

poslijepodne, ali je još uvijek ostalo otprilike sat vremena do sumraka.
Sletjeli su iza jednog grebena, nekoliko metara daleko od pećina.
Anatolij uhvati Jean-Pierrea za ruku:
- Nemoj još izlaziti. Čekaj, da još jednom provjerimo pećine.
Kroz otvorena vrata, Jean-Pierre ugleda drugi hind kako slijeće.
Šestorica vojnika iskoče iz helikoptera i otrče prema spiljama.
- Kako ću ti signalizirati da dođete po mene - upita Jean-Pierre.
- Čekat ćemo te ovdje.
- A što ako netko od seljana dođe ovamo prije nego se ja vratim?
- Likvidirat ćemo ga.
To je bila još jedna Anatolijcva osobitost kuja je Jean-Pierrea
podsjećala na njegova oca: nemilosrdnost. Izvidnica se vrati preko
grebena i jedan od vojnika
pokaže rukom da je sve u redu. - Kreći - reče Anatolij.
Jean-Pierre otvori vrata i skoči iz helikoptera, još uvijek držeći u ruci
Anatolijev pištolj. Protrčao je ispod rotirajućih elisa pognute glave.
Kad je došao do grebena, okrenuo se: obje su letjelice još uvijek bile
tu.
Prešao je preko dobro poznate čistine ispred njegove nekadašnje
ambulante i pogledao dulje u selo. Mogao je vidjeti dvorište džamije,
ali nije mogao raspoznati nijedan ud ljudskih likova u njemu. Ipak,
postojala je mogućnost da netko od njih pogleda ovamo i ugleda ga,
njihov je vid mogao biti oštriji od njegova, stoga Jean-Pierre brzo
povuče kapuljaču još više prema naprijed, da sakrije lice.
Srce mu je sve jače kucalo što se više udaljavao od sigurnosti ruskih
helikoptera. Požurio je niz brdu i prošao mulinu kuću. Usprkos uvijek
prisutne huke s rijeke i udaljenog mrmora helikoptera, Dolina se činila
 KIKA

nekako čudno tiha. Jean-Pierre od jednom shvati u čemu je stvar: nisu

se čuli dječji glasovi.
Skrenuo je iza zavoja i ustanovio da ga se više ne može vidjeti iz
muline kuće. Pokraj puta je rastao veliki busen devine trave i grmlje
borovice. On ude iza grmlja i čučne. Bilo je to dobro mjesto: zelenilu
ga je skrivalo od pogleda prolaznika, a on je imao pregled nad cijclim
ovim dijelom staze. Jean-Pierre se pripremi na čekanje.
Razmišljao je što će reći Abdullahu. Mula je histerično mrzio žene;
možda bi bilo najbolje zaigrati na tu kartu. Iznenadna galama visokih
glasova odozdo, iz sela, upozorila ga je da su iz džamije pustili ženu i
djecu. Seljani će se vjerojatno čuditi zbog čega je sve to bilo potrebno,
ali će na kraju to pripisati notornoj ludosti svake vojske na svijetu.
Nekoliko minuta kasnije, na puteljku se pojavi mulina žena s
dojenčetom na rukama, a za njom je išlo troje starije djece. Jean-Pierre
se zabrine: da li ga stvarno ne mogu vidjeti kroz grmlje'? Možda će
djeca početi trčati naokeflu i nabasati na njega u njegovu skrovištu'?
Kakvo bi tek to bilo poniženje - da sve propadne zbog djece. On se
sjeti da u ruci ima pištolj. Da li bih mogao pucati u djecu'? pitao se.
Mulina žena i djeca prođu pokraj njega i nestanu iza zavoja, idući
prema svojoj kući.
Ubrzo potom ruski helikopteri počnu se dizati u zrak: to je značilo da
su pustili i muškarce. Točno kako su Anatolij i Jean-Pierre
predvidjeli, Abdullah se pojavi, zadihan od brzog hoda: debeljuškasta
spodoba u turbanu i engleskom sakou s tankim prugama. Jean-Pierre
je odavna zaključio da između Europe i Istoka mora postojati dobro
uhodana trgovina rabljenom odjećom jer su ovdje toliki ljudi nosili
odjeću kuja je nedvojbeno bila sašivena u Parizu ili Londonu i zatim
odbačena, možda zato što je izišla iz mode, davno prije nego što je
postala iznošena. Sad ili nikad, pomisli Jean-Pierre kad se komična
spodoba starog mule približila njegovu skrovištu. Ovaj klaun u sakou
burzovnog mešetara možda drži u ruci ključ moje budućnosti. On se
uspravi i iziđe na stazu.
Mula se trgne i prestrašeno uzvikne. Zatim pogleda bolje Jean-Pierrea
i prepozna ga.
- Ti! - reče. Ruka mu pođe prema pojasu. Jean-Pierre mu pokaže
pištolj. Abdullah ga prestrašeno pogleda.
 KIKA

- Ne boj se - reče mu Jean-Pierre na dariju. U glasu mu se jasno

osjećala nervoza. On se napregne i pokuša govoriti smireno. - Nitko
ne zna da sam ovdje. Tvoja žena i djeca prošli su pokraj mene, ali me
nisu vidjeli. Ne brini se za njih, oni su kod kuće, živi i zdravi.
Abdullah ga je sumnjičavo gledao. - Što hoćeš?
- Moja žena je preljubnica - reve Jean-Pierre i premda je svjesno išao
na to da iskoristi muline predrasude, njegova je srdžba bila čista
gluma. - Uzela je moje dijete i ostavila me. Otišla se kurvati s
Amerikancem.
- Znam - reče Abdullah i Jean-Pierre uoči kako se mula počinje
nadimati od pravedničkog gnjeva.
- Tragao sam za njom, kako bih je vratio i kaznio. Abdullah
oduševljeno zakima glavom, a u očima mu zasja zloba: sviđala mu se
ideja o kažnjavanju preljubnica.
- Ali to dvoje razbludnika se negdje skriva. - Jean-Pierre je govorio
polako, brižljivo birajući riječi: u ovom je trenutku svaka nijansa bila
važna. - Ti si božji čovjek. Reci mi gdje su oni. Nitko nikad neće znati
kako sam doznao za njihovo skrovište, nitko osim tebe, mene i Boga.
- Otišli su - srdito prasne Abdullah, a kapljice sline mu poprskaju
bradu obojenu kanom.
- Kamo? - upita Jean-Pierre, suzdržavajući dah. - Otišli su iz Doline.
-Ali kamo su o~išli? - U Pakistan.
U Pakistan! Kakve to gluposti priča ova stara budala?
- Svi putevi za Pakistan su zatvoreni! - iznervirano vikne Jean-Pierre.
- Ali ne i Put maslac;a.
- Mon Dieu - prošapće Jean-Pierre. - Put maslaca. - Divio se njihovoj
hrabrosti, ali je u isti mah bio gorko razočaran jer je to značilo da ih
sad više neće moći naći. - Jesu li uzeli dijete sa sobom?
- Jesu.
- Onda nikad više neću vidjeti moju kćer.
- Svi troje će umrijeti u Nuristanu - izjavi Abdullah s očiglednim
zadovoljstvom. - Žena sa Zapada i dijete neće izdržati napor i
hladnoću, a Amerikanac će umrijeti zato što će se truditi da ih spasi.
Tako Bog kažnjava one koji izbjegnu ljudskoj pravdi.
Jean-Pierre shvati da bi se trebao požuriti natrag do helikoptera.
- Idi sada kući - naredi Abdullahu.
 KIKA

- Ugovor će umrijeti zajedno s njima jer Ellis ima papir s potpisima -

nastavljao je Abdullah. - Tako je najbolje. Koliko god nam je
potrebno američko oružje, uvijek je opasno sklapati savoz s
nevjernicima.
- Idi - ponovi Jean-Picrre. - Ako ne želip da me tvoja obitelj vidi,
naredi im da ne izlaze iz kuće nekoliko minuta. Abdullah je na
trenutak izgledao uvrijeđen što mu Jean-Pierre izdaje naredbe, ali je;
izgleda pravodobno shvatio da se nalazi na pogrešnom kraju pištolja,
te da mu je bolje da se ne buni i žurno se udaljio.
Jean-Pierre se pitao hoće li oni doista svi pomrijeti u Nuristanu, kako
im je tu Abdullah s užitkom prorekao. To nije bilo ono što je on želio.
On je želio osvetu i satisfakciju. Želio je svoju kćer. Želio je da Jane
bude živa i u njegovoj vlasti. Želio je da Ellis pretrpi boli i poniženje.
Dao je Abdullahu vremena da uđe u kuću, a zatim je navukao
kapuljaču na lice i s gorkim osjećajem poraza počne se uspinjati
prema pećinama. Dok je prolazio pokraj muline kuće, okrenuo je lice
ustranu, za slučaj da neko dijete viri iza vrata.
Anatolij ga je čekao na čistini ispred pećina. Pružio je ruku, tražeći
nazad svoj pištolj i rekao:
- Onda?
Jean-Pierre mu vrati pištolj.
- Pobjegli su nam - reče. - Otišli su iz Doline.
- Nisu nam mogli pobjeći - srdito reče Anatolij. - Kamo su otišli?
- U Nuristan. - Jean-Pierre pokaže rukom prema helikopterima. - Zar
ne bi bilo bolje da krenemo?
- U helikopteru ne možemo razgovarati. - Ali ako naiđu ljudi iz sela...
- Dovraga! Prestani se ponašati kao da je sve izgubljenu! Što rade u
Nuristanu?
- Namjeravaju se probiti do Pakistana putem koji ovdje zovu Put
maslaca.
- Ako znamo rutu kojom se kreću, možemo ih naći.
- Ne vjerujem. To nije čvrsto određena ruta, postoji više mogućnosti.
- Sve ih možemo provjeriti iz helikoptera.
- Nemoguće je te staze slijediti iz zraka. Zapravo, teško ih možeš naći
i sa zemlje, ukoliko nemaš vodiča.
- Možemo se služiti kartama...
 KIKA

- Kakvim kartama? - odvrati Jean-Pierre. - Vidio sam tvoje kane. Nisu

ništa bolje od mojih američkih, a te su najbolje koje postoje. Ni na
jednima, ni na drugima nema tih puteva i prijevoja. Zar ti ne znaš da
na zemlji još uvijek postoje područja za koja ne postoje pouzdane
zemljopisne karte? Ako to nisi znao, sad se nalaziš na jednom takvom
području!
- Znam to. Ja radim u obavještajnoj službi, sjećaš se? Anatolij snizi
ton glasa. - Ti se odveć lako predaješ, prijatelju. Misli malo. Ako Ellis
može naći lokalnog vodiča da mu pokaže put, onda to mogu i ja.
Je li to zaista moguće'? pitao se Jean-Pierre.
- Ali rekao sam ti da zapravo postoji više puteva.
- U redu, recimo da postoji deset mogućnosti. To znači da nam treba
deset vodiča koji će voditi deset naših grupa. Jean-Pierre se naglo
oduševi kad je shvatio da još uvijek postoji nada da dođe do svoje
žene i djeteta i da Rusi uhvate Ellisa.
- To možda nije tako loša ideja - uzbuđeno je rekao. Usput se možemo
raspitivati. Kad jednom iziđemo iz ove proklete Doline, ljudi će
možda biti govorljiviji. Nuristancima nije toliko stalo do rata kao
ovim ljudima ovdje.
- Vrlo dobro - odsječeno zaključi Anatolij. - Spušta se mrak. Noćas
još imamo mnogo posla. Krenut ćemo sutra u zoru. Idemo sada!

17.
Jane se probudi prestrašena. Nije znala gdje je, ni s kim je, ni jesu li je
Rusi uhvatili. Trenutak je zurila u neožbukani strop od šiblja i blata,
misleći:Je li ovo zatvor? A onda se naglo uspravi u sjedeći položaj,
ugleda Ellisa kako otvorenih usta spava u svojoj vreći za spavanje i
sjeti se: Izišli smo iz Doline. Uspjeli smo pobjeći. Rusi ne znaju gdje
smo i ne mogu nas naći.
Zatim se ponovo ispruži i sačeka da joj srce počne opet normalno
kucati.
Nisu išli putem koji je Ellis u početku odabrao. Umjesto da iz Comara
krene prema sjeveru, te zatim skrenu na istok uz dolinu Comar i u
Nuristan, vratili su se iz Saniza natrag dio puta i krenuli prema istoku
kroz dolinu Aryu. Muhammed je predložio da krenu tim putem jer će
tako mnogo brže izići iz Doline pet lavova i Ellis se složio.
 KIKA

Krenuli su prije zore i cijeli su se dan uspinjali. Ellis i Jane su

naizmjenično nosili Chantal, a Muhammed je vodio Maggie. U podne
su se zaustavili u selu Aryu, u kojem su sve kuće bile od blata i gdje
im je kruh donio jedan sumnjičavi starac sa psom koji je stalno režao.
To je selo bilu zadnja tučka do koje je dopirala civilizacija: nakon
tuga kilometrima i kilometrima nije bilo ničega osim rijeke, posute
kamenim gromadama i visoke, gole planine boje bjelokosti, sve dok
neposredno prije sumraka nisu stigli do ovog mjesta.
Jane ponovo sjedne. Chantal je ležala kraj nje, dišući ujednačeno i
šireći oko sebe toplinu poput malog termofora. Ellis je ležao u svojoj
vreći za spavanje: mogli su spojiti obje vreće u jednu, ali se Jane
bojala da bi se Ellis noću mogao prevaliti na Chantal pa su tako
spavali odvojeno i zadovoljili su se time što su blizu i što svakog trena
mogu pružiti ruku i dotaknuti jedno drugo. Mohammed je spavao u
susjednoj sobi.
Jane pažljivo ustane, trudeći se da ne probudi Chantal. Dok je
navlačila košulju i hlače, osjetila je bol u leđima i nogama: iako je
proteklih godinu dana često i mnogo pješačila, nikad se nije uspinjala
uz planinu cijeli dan, bez odmora, i to po ovako iscrpljujućem terenu.
Obukla je cipele, ne vezujući vezice i izišla pred kuću. Žmirkala je u
jakom, hladnom planinskom svjetlu. Stajala je na jednoj planinskoj
livadi, širokom zelenom polju kroz koje je tekla brza rijeka. Na jednoj
strani livade planina se strmo dizala uvis, pružajući zaklon šačici
kamenih kuća i štala ovdje, u podnožju stijene. Kuće su bile prazne i u
štalama nije bilo stoke: ovo je bila ljetna ispaša i pastiri su otjerali
krave u dolinu, gdje će prezimiti. U Dolini pet lavova još je uvijek
trajalo ljeto, ali na ovim visinama jesen počinje već u rujnu.
Jane ode do rijeke. Kuće su bile dovoljno daleko, mogla se svući i
oprati, bez straha da će uvrijediti Mohammeda.
Utrčala je u rijeku i hitro uronila cijelim tijelom. Voda je bila užasno
hladna. Jane odmah iziđe, cvokoćući od zime.
- Dovraga i pranje - glasno je rekla. Zaboravit će na čistoću dok se
opet ne vrati u civilizaciju, odlučila je.
Ponovo je navukla odjeću; imali su, doduše jedan ručnik, ali je on bio
rezerviran za Chantal, i potrčala prema kući, skupljajući usput komade
drveta. Složila je drva preko žara od noćašnje vatre i počela puhati,
 KIKA

sve dok se vatra nije razgorjela. Držala je smrznute ruke iznad vatre,
čekajući da joj krv ponovo počme kolati u prstima.
Zatim je stavila lonac vode da se ugrije, kako bi mogla oprati Chantal.
Dok je čekala, ostali su se počeli buditi, jedan po jedan: prvo je
Mohammed izišao da se opere, zatim Ellis, koji se požalio kako ga
cijelo tijelo boli, te na kraju Chantal, koja je odmah zatražila jesti i
Jane udovolji njezinu zahtjevu.
Začudo, Jane je bila euforično raspoložena. Trebala bih umirati od
brige, pomisli, što sam se uputila u ovu divljinu s dvomjesečnom
bebom. Međutim, osjećaj sreće; nadjačao je brigu i strah. Zbog čega
sam tako sretna? pitala se i istog trena joj se u glavi javi odgovor: zato
što sam s Ellisom.
Chantal je također izgledala vesela, kao da je pila sreću s majčinim
mlijekom. Sinoć nisu mogli nabaviti hrane jer su pastiri već bili otišli,
a ovdje nije bilo nikoga drugog od koga bi nešto mogli kupiti.
Međutim, imali su nešto riže i soli pa su za večeru skuhali rižu, što
nije bilo lako, jer na ovim visinama treba čekati beskrajno dugo da
voda zakuha. Sad su za doručak imali hladnu rižu, ostatke od sinoćnje
večere. To je malo ohladilo njezinu euforiju.
Pojela je svoj dio riže dok je dojila Chantal, a zatim ju je oprala i
presvukla. Rezervna pelena, koju je jučer oprala u rijeci, osušila se
kraj vatre preko noći i Jane je sada omota oko Chantal, a prljavu
pelenu odnese do rijeke da je ispere. Raširit će je preko prtljage pa će
se do večeras osušiti na vjetru. Što bi njezina majka rekla da zna kako
joj unuka cijeli dan provede s jednom pelenom? Užasnula bi se. Nije
važno...
Ellis i Mohammed natovare konja i usmjere ga u pravcu kojim treba
ići. Danas će biti još teže nego jučer. Čeka ih prijelaz preko
planinskog lanca koji već stoljećima, poput zida, odvaja Nuristan od
ostalog svijeta. Prijeći će ga preko prijevoja Aryu, na visini od četiri
tisuće dvjesto metara. Veći dio puta morat će se probijati kroz snijeg i
led. Nadali su se da će do mraka stići u selo Linar u Nuristanu. Do
njega je zračnim putem bilo samo šesnaest kilometara, no oni mogu
biti sretni ako tamo stignu prije noći.
Bilo je vedro i sunčano kad su krenuli, ali je zrak bio hladan. Jane je
navukla debele čarape i rukavice, a ispod krznom podstavljenog
kaputa imala je impregnirani, nepropusni džemper. Nosila je Chantal
 KIKA

u povezu, između džempera i kaputa. Gornja dva gumba na kaputu

ostavila je nezakopčana, kako bi dijete imalo zraka.
Pošli su uzvodno uz rijeku Aryu i čim su ostavili livadu za sobom,
teren je ponovo postao neravan i naporan za hodanje. Na hladnim
stijenama oko njih nije bilo nikakvog zelenila. Jednom je Jane u
daljini spazila skupinu nomadskih šatora: nije znala da li da se veseli
zbog prisutnosti drugih ljudi u ovoj pustoši, ili da se boji tih ljudi.
Jedini drugi živi stvor kojeg je vidjela bio je jedan lešinar koji je
raširenih krila puštao da ga nosi ledeni vjetar.
Na kamenitom, neravnom tlu uopće se nije moglo raspoznati gdje je
zapravo put. Jane je u sebi zahvaljivala Bogu što je tu Mohammed.
On je isprva slijedio rijeku, ali kad se ona nakon nekog vremena
suzila i nestala, on je nastavio dalje s nesmanjenom sigurnošću. Jane
ga upita kako raspoznaje put, a on joj odgovori da je staza označena
hrpicama kamenja, postavljenim u razmacima. Jane te oznake uopće
nije primijetila, dok je on nije na njih upozorio.
Uskoro su zašli na teren pokriven tankim slojem snijega i unatoč
debelim čarapama i čvrstim cipelama, Jane je počela osjećati kako joj
mrznu noge.
Chantal je, začudo, najveći dio vremena spavala. Svaka dva sata su se
zaustavljali da se odmore nekoliko minuta i Jane je koristila priliku da
je nahrani. Bolno bi se trgnula svaki put kad bi osjetljivu dojku
izložila ledenom zraku. Rekla je Ellisu kako misli da je Chantal
neobično dobra, a on reče:
- Nevjerojatno. Nevjerojatno.
U podne su se zaustavili nadomak prijevoja Aryu i odlučili da se
ovdje odmaraju pola sata. Jane je već bila umorna i boljela su je leđa.
Osim toga, bila je užasno gladna. Halapljivo je gutala komad kolača
od dudinja i oraha, što je bilo jedino što su tog dana imali za ručak.
Prilaz prijevoju izgledao je uistinu zastrašujuće. Gledajući strmi
uspon, Jane se obeshrabri. Mislim da ću još malo sjediti ovdje,
pomisli, ali bilo je toliko hladno da je počela drhtati. Ellis je to
primijetio i ustao.
- Idemo, prije nego što se pretvorimo u sante leda našalio se, a Jane
pomisli: Kad bih barem ja mogla biti tako vesela.
Snagom volje prisilila je samu sebe da se pokrene. - Daj da ja malo
nosim Chantal - reče joj Ellis.
 KIKA

Jane mu zahvalno preda dijete. Mohammed krene prvi,

vodeći Maggic za uzde. Jane umorno pode za njim. Ellis je ostao na
začelju.
Uspon je bio strm, a tlo sklisko zbog snijega. Već nakon nekoliko
minuta Jane je bila umornija nego što je to bila prije odmaranja. Dok
je posrtala za Mohammedom, dašćući i osjećajući kako je boli svaki
mišić, sjetila se kako je rekla Ellisu: Pretpostavljan: da s tobom imam
više šanse nego kad bih sama bježala iz Sibira. Možda ni za jedno, ni
za drugo nemam dovoljno snage, pomisli sada. Nisam znala da će to
biti ovako teško. A onda samu sebe ispravi. Naravno da si znala,
prekori se u mislima, i znaš da će biti još teže. Hajde, trgni se malo,
ženo božja. U tom trenutku, noga joj se oklizne na ledu i ona počne
padati. Ellis je hodao odmah iza nje i brzo je uhvati za ruku, te je
zadrži na nogama. Jane shvati da on sve vrijeme pazi na nju i preplavi
je topao osjećaj ljubavi prema njemu. Ellis je u svemu bio toliko
različit od Jean-Pierrea. Jean-Pierre bi išao ispred nje, smatrajući da će
ona zatražiti pomoć ako joj bude potrebna, a ukoliko bi se ona
požalila zbog toga, pitao bi je da li želi da jc on smatra ravnopravnom
ili ne.
Već su bili blizu vrha. Jane se nagne naprijed, kako bi lakše svladala
uspon i počne ponavljati u sebi: Još malo, još samo malo. Osjećala je
kako joj se muti u glavi. Ispred nje, Maggie se oklizne na kamenju i
zatim prijeđe u trku zadnjih nekoliko metara, primoravajući
Mohammeda da trči pokraj nje. Jane se umorno vukla, brojeći korake.
Napokon je došla na ravno tlo. Stala je. Vrtjelo joj se u glavi. Ellisova
joj se ruka ovije oko struka. Ona sklopi oči i nasloni se na njega.
- Odsad ćemo cijeli dan ići samo nizbrdo - reče joj on. Jane otvori oči.
Nikad ne bi mogla zamisliti ovako surov krajolik: svud naokolo bio je
samo snijeg, vjetar, planine i pustoš.
- Kakvo samotno mjesto - reče.
Neko su vrijeme promatrali krajolik, a onda Ellis reče: - Moramo
dalje.
Nastavili su hodati. Put kojim su se spuštali bio je još strmiji od onog
kojim su se uspeli. Mohammcd je cijelim putem do vrha vukao
Maggie za uzde, a sada joj se morao objesiti za rep, pokušavajući
djelovati poput kočnice, kako bi spriječio da se konj oklizne i skotrlja
niz strminu. Hrpice kamenja koje su služile kao oznake puta bile su
 KIKA

zatrpane nanosima snijega i gotovo ih je bilo nemoguće uočiti.

Međutim, Mohammed se nimalo nije kolebao kuda treba ići.
Jane pomisli kako bi se trebala ponuditi da sad ona nosi Chantal i
pusti Ellisa da se malo odmori, ali znala je da ne bi mogla nositi dijete
niz ovu strminu.
Što su se više spuštali, snijega je bilo sve manje i napokon ga je
sasvim nestalo, a put je ponovo postao vidljiv. Stalno se čuo neki
čudan, zviždukavi zvuk i Jane na kraju prikupi snage da Mohammeda
upita što je to. On izgovori jednu riječ na dariju koju ona nikada nije
čula. Mohammed nije znao kako se to kaže na francuskome. Malo
kasnije, on je zazove i pokaže nešto rukom. Jane ugleda malu
životinjicu, nalik na vjevericu, kako hitro pretrčava preko snijega i
nestaje među kamenjem: svizac. Kasnije ih je vidjela još nekoliko i
pitala se gdje oni ovdje nalaze hranu.
Ubrzo su počeli slijediti jedan potok koji je tekao nizbrdo i beskrajne
sivobijele stijene napokon je smijenila niska, oštra trava i nekoliko
malih grmova uz rječicu, ali je vjetar još uvijek oštro zviždao niz
klanac i probijao im kroz odjeću poput sitnih iglica leda.
Baš kao što je uspon stalno postajao sve teži, tako je silazak postajao
sve lakši: put više nije bio pun kamenja, zrak je bio topliji, a krajolik
pitomiji. Jane je još uvijek bila iscrpljena, ali više nije bila potištena.
Nakon nekoliko kilometara stigli su do prvog sela u Nuristanu.
Muškarci su nosili debele džempere bez rukava, s upadljivom crno-
bijelom šarom i govorili su narječjem koje je Mohammed jedva
uspijevao razumjeti. Ipak, uspio je kupiti kruha Ellisovim
afganistanskim novcem.
Jane je bila u napasti da zamoli Ellisa da ostanu ovdje preko noći jer
je bila neopisivo umorna, ali jo~ uvijek je ostalo nekoliko sati do
večeri, a dogovorili su se da će pokušati danas stići do Linara. Tako je
na kraju stisla zube i primorala svoje bolne noge da nastave hodati.
Na sreću, preostalih sedam ili osam kilometara pula bili su manje
naporni, tako da su u Linar stigli dobar sat prije mraka. Jane se
skljokala na zemlju ispod jednog duda i neko je vrijeme samo tako
sjedila. Mohammed je zapalio vatru i počeo pripremati čaj.
Mohammed je nekako uspio razglasiti da je Jane bolničarka sa Zapada
i kasnije, dok je ona hranila i presvlačila Chantal, okupila se mala
grupa pacijenata koji su strpljivo čekali. Jane skupi snage i pregleda
 KIKA

ih. Radilo se o uobičajenim teškoćama: inficiranim ranama, crijevnim

parazitima i bronhijalnim upalama, ali je Jane zamijetila da ovdje ima
manje neishranjene djece nego u Dolini pet lavova, vjerojatno zato što
rat nije mnogo utjecao na život u ovom zabitom kraju.
Za ove njezine usluge u improviziranoj ambulanti, Mohammed je u
selu dobio kokoš, koju je skuhao u loncu. Jane bi najradije odmah
pošla spavati, ali se prisilila da sačeka dok jelo bude gotovo i navalila
je na meso kad im ga je Mohammed podijelio. Meso je bilo žilavo i
bezukusno, ali je ona bila užasno gladna.
Ellis i Jane su dobili sobu u jednoj od seoskih kuća. Unutra je bio
jedan madrac za njih dvoje i grubo izdjeljana kolijevka za Chantal.
Spojili su vreće za spavanje i s umornom nježnošću vodili ljubav.
Jane je gotovo isto toliko uživala u tome što leži i što joj je toplo,
koliko i u seksu. Ellis je poslije odmah zaspao. Jane je još nekoliko
minuta ležala budna. Činilo joj se da je mišići još više bole sad kad se
opustila. Sanjarila je o pravom krevetu u udobnoj spavaćoj sobi, o
svjetlu uličnih svjetiljaka koje prodire kroz zastore, o zvuku
automobilskih vrata koja je netko vani zalupio i o kupaonici i zahodu,
u kojem se može pustiti voda, o slavini s toplom vodom i o trgovini na
uglu, u kojoj se može kupiti vata, pelene Pampers i dječji šampon
Johnson. Pobjegli smo Rusima, pomislila je dok je polako tonula u
san, možda ćemo se stvarno uspjeti vratiti kući. Možda ćemo stvarno
uspjeti.
Jane se probudi čim se Ellis probudio, osjetivši kako se on iznenada
napeo. Ellis je trenutak ukočeno ležao, ne dišući, osluškujući lavež
dva psa. Zatim hitro sklizne s ležaja.

U sobi je bio mrkli mrak. Jane začuje zvuk paljenja šibice, zatim jedna
svijeća zatreperi u uglu. Ona pogleda Chantal. Djevojčica je mirno
spavala.
- Što se događa? - upitala je Ellisa.
- Ne znam - prošapće Ellis. On obuče hlače, navuče čizme, ogrne
kaput i iziđe.
Jane brzo stavi nešto na sebe i iziđe za njim. U susjednoj sobi je
mjesečina koja je ulazila kroz otvorena vrata osvjetljavala krevet s
četiri dječje glavice koje su široko otvorenih očiju virile preko ruba
 KIKA

zajedničkog pokrivača. Njihovi su roditelji spavali u drugoj sobi. Ellis

je stajao u otvorenim vratima i gledao selo obasjano mjesečinom.
Jane stane pokraj njega. U svjetlu mjesečine jasno je vidjela na
uzvisini iznad sela nekog čovjeka kako trči prema njima.
- Psi su ga čuli - prošapće Ellis. - Ali tko je on? - upita Jane.
Odjednom osjeti da još netko stoji pokraj njih. Trgnula se, a zatim
prepoznala Mohammeda. U njegovoj ruci bljesne oštrica noža.
Onaj je čovjek sada bio bliže. Nešto u načinu na koji je trčao učini joj
se poznato. Iznenada, Mohammed nešto progunđa i spremi nož.
- Ali Ghanim - reče.
Jane sada prepozna karakterističan način trčanja. Ali je tako trčao
zbog toga što mu je kičma bila blago iskrivljena.
- Ali zašto? - prošaptala je.
Mohammed iziđe pred kuću i mahne rukom. Ali ga ugleda, uzvrati
mahanjem i potrči prema kući ispred koje su njih troje stajali.
Mohammed i on se zagrle.
Jane je nestrpljivo čekala da Ali povrati dah. Napokon on zadihano
propenta:
- Rusi su vam za petama.
Jane klone. Ona je već mislila da su im pobjegli. Što se dogodilo?
Ali je još nekoliko trenutaka hvatao dah, a onda nastavi:
- Masud me je poslao da vas upozorim. Istog dana kad ste vi otišli, oni
su pretražili cijelu Dolinu pet lavova, došli su sa stotinama helikoptera
i tisućama vojnika. Kako vas nisu uspjeli naći, danas su poslali potjere
u sve doline koje vode prema Nuristanu.
- Što kaže? - prekine ga Ellis.
Jane podigne ruku i pokaže Aliju da pričeka, zatim prevede Ellisu ono
što je Ali rekao.
- Kako oni znaju da smo mi otišli u Nuristan? - upita Ellis. - Mogli
smo se negdje sakriti.
Jane prenese to pitanje Aliju. Ali odgovori da ne zna. - Jesu li i u ovoj
dolini? - upita Jane Alija.
- Da. Pretekao sam ih malo prije prijevoja Aryu. Do noći su vjerojatno
stigli do prvog sela.
- Oh, ne - izusti Jane, obuzeta očajanjem. Zatim to prevede Ellisu. -
Kako mogu biti toliko brži od nas? - reče. Ellis slegne ramenima, a
 KIKA

ona sama odgovori na svoje pitanje: - Zato što nemaju sa sobom ženu
s malim djetetom. Oh, sranje.
-Ako krenu u zoru, sutra će nas sustići - napomene Ellis. - Što ćemo
učiniti?
- Moramo odmah krenuti.
Jane pri samoj pomisli na to obuzme smrtni umor i potpuno
iracionalna srd~ba na Ellisa.
- Zar se ne bismo mogli negdje sakriti'? - razdraženo upita.
- Gdje? - reče Ellis. - Ovuda vodi samo jedan put. Rusi imaju sa
sobom dovoljno ljudi da pretresu sve kuće, ionako ih nema mnogo.
Osim toga, ne možemo biti sigurni da su ovi ljudi ovdje na našoj
strani. Mogli bi lako odati Rusima gdje se skrivamo. Ne, jedina nam
je nada da pokušamo zadržati razmak između nas i njih.
Jane pogleda na sat. Bilo je dva sata ujutro. Ona pomisli kako bi bilo
najbolje odustati od svega.
- Ja ću natovariti konja - reče Ellis. - Ti nahrani Chantal. - Zatim
prijeđe na dari i dobaci Mohammedu: - Hoćeš li skuhati čaj? I daj
Aliju nešto da pojede.
Jane se vrati u kuću, dovrši odijevanje i zatim nahrani Chantal. Dok je
dojila dijete, Ellis joj donese zdjelicu slatkog zelenog čaja. Ona
zahvalno ispije okrepljujući napitak.

Dok je Chantal sisala, Jane je razmišljala koliko Jean-Pierre ima veze

s ovom nemilosrdnom potjerom za njom i Ellisom. Znala je da je on
Rusima pomagao u raciji na Bandu, jer ga je vidjela vlastitim očima.
Sigurno im je njegovo poznavanje terena pomoglo i tijekom potrage u
drugim dijelovima Doline pet lavova. On mora znati da Rusi gone
njegovu ženu i dijete poput pasa koji gone štakore. Kako im onda
može pomagati? Od ogorčenja i ljubomore, njegova se ljubav morala
u međuvremenu pretvoriti u mržnju.
Chantal se zasitila. Kako to mora biti ugodno, pomisli Jane, ne znati
ništa o strastima, ljubomori i izdaji, ne osjećati ništa osim topline ili
hladnoće, sitosti ili gladi.
- Uživaj dok možeš, mala moja djevojčice - nježno reče Jane usnulom
djetetu.
 KIKA

Zatim brzo zakopča košulju i navuče teški, impregnirani džemper

preko glave. Potom prebaci povez oko vrata, namjesti udobno
Chantal, obuče kaput i iziđe.
Ellis i Mohammed su uz svjetlo fenjcra proučavali karte. Ellis joj
pokaže rutu kojom će ići.
- Ići ćemo uz Linar do mjesta na kojem se ulijeva u rijeku Nuristan,
zatim ćemo opet skrenuti u brda, prateći rijeku Nuristan prema
sjeveru. Onda ćemo ući u jednu od ovih pokrajnih dolina, Mohammed
će znati koju tek kad stignemo do nje, i zaputiti se prema prijevoju
Kantiwar. Ja bih htio da još danas iziđemo iz Nuristana, tako bi nas
Rusi teže mogli slijediti, jer neće znati u koju smo pokrajnu dolinu
ušli.
- Koliko je to daleko? - upita Jane.
- Samo dvadeset četiri kilometra, ali ovisi o terenu hoće li biti lako ili
teško.
Jane kimne glavom.
- Krenimo - reče. Bila je ponosna na sebe što je uspjela da joj glas
zvuči vedro, iako se nije tako osjećala.
Krenuli su u noć obasjanu mjesečinom. Muhammed im je nametnuo
brzi korak i nemilosrdno je šibao konja kad bi počeo zastajati. Jane je
osjećala blagu glavobolju i mučninu. Međutim, nije bila pospana,
samo nervozno-napeta i beskrajno umorna.

Staza joj se noću činila zastrašujućom. Katkad su hodali po rijetkoj

travi uz rijeku i to je bilo u redu, ali bi onda počele serpentine uz
planinu i put bi vijugao po rubu gotovo okomite stijene iznad
provalije duboke i do stotinu metara, a na toj je visini bilo snijega i
Jane je stalno bila u smrtnom strahu da se ne oklizne i ne padne u
dubinu zajedno s djetetom.
Ponekad su imali izbor: put bi se račvao u dvije staze, od kojih je
jedna vodila uzbrdo, a druga nizbrdo. Kako nitko od njih nije znao
kojim putem treba poći, prepuštali su Mohammedu da nagađa. On se
prvi put odlučio za donju stazu i pogodio je: ta ih je staza dovela do
jedne male plaže, gdje su morali gaziti kroz trideset centimetara
duboku vodu, ali im je uštedjela mnogo vremena. Međutim, kad su se
drugi put trebali odlučiti, pošli su uz obalu rijeke; i požalili: nakon
otprilike kilometra i pol našli su se pred okomitom stijenom koju bi
 KIKA

mogli zaobići jedino plivanjem. Umorno su se vratili do mjesta na

kojem se put račvao i krenuli drugim krakom koji je vodio u planinu.
Kod sljedećeg račvanja opet su se spustili na obalu rijeke. Ovaj put ih
je staza dovela na usku izbočinu uz strmu stijenu, otprilike tri metra
iznad rijeke. Konj je postao nervozan, vjerojatno zato što je staza bila
tako uska. Jane se također uplašila. Svjetlost zvijezda nije bila
dovoljna da osvijetli rijeku ispod njih, tako da je kanjon rijeke
izgledao kao crni bezdan kraj njezinih nogu. Maggie bi svaku malo
stala i ukopala se na mjestu, te ju je Mohammed morao vući za uzde
kako bi je pokrenuo.
Kad ih je staza dovela do jedne izbočene stijene oko koje je oštro
skretala, Maggie je odbila ući u zavoj i počela se ritati. Jane ustukne
nekoliko koraka, plašeći se da je kobila ne udari stražnjim nogama.
Chantal je počela plakati, vjerojatno zato što je osjetila njihovu
napetost ili zato što nakon dojenja u dva sata ujutro više nije zaspala.
Ellis preda Chantal majci i pode naprijed da pomogne Mohammedu
smiriti konja.
Ellis se ponudi da on uhvati uzde, ali ga Muhammed naprasito odbije:
napetost je i na njega počela djelovati. Ellis se zadovolji time da gura
konja odostraga i uzvikuje borija i gistaha. Jane je upravo pomislila
kako je prizor bio gotovo komičan kad se Maggie propela i krenula
natraške: Mohammed je bacio uzde i posrnuo, a kobila je natraške
udarila u Ellisa i oborila ga s nogu, te se nastavila povlačiti.
Na sreću, Ellis je pao lijevo, prema stijeni. Međutim, kad je kobila
gurnula Jane, ona se nalazila na pogrešnoj strani, s nogama na rubu
provalije. Jane se uhvatila za torbu privezanu za sedlo, držeći se
grčevito ra slučaj da je konj odgurne preko ruba staze.
- Glupa životinjo! - vrisnula je. Chantal, zgnječena između Jane i
kobile, također je počela vriskati. Jane je pustila da je kobila nosi
metar i pul ili dva, plašeći se pustiti torbu. Zatim, skupivši hrabrost,
ona skine desnu ruku s torbe i dohvati uzde, napipa nogama čvrsto
uporište i progura se uz konjske slabine tako da je stajala uz
Maggienu glavu. Zatim oštro povuče uzde i glasno vikne:
- Stani!
Donekle se iznenadila kad je Maggie zaista stala.
Jane se okrene. Ellis i Mohammed su se upravo dizali na noge.
- Jeste li čitavi? - upita na francuskome. - Manje više - odgovori Ellis.
 KIKA

- Ja sam izgubio fenjer - reče Mohammed.

- Jedino se nadam da jebeni Rusi imaju iste probleme reče Ellis na
engleskome.
Jane shvati da njih dvojica uopće nisu vidjeli kako je nju konj zamalo
srušio u rijeku. Odluči da im ništa ne kaže. Prebirući prstima u mraku,
ona pronađe uzdu-vodilicu i preda je Ellisu.
- Hajdemo dalje - reče. - Kasnije ćemo brojiti koliko nam je čitavih
kostiju ostalo. - Zatim prođe pokraj Ellisa i reče Mohammedu: - Vodi
nas.
Mohammed se razvedrio već nakon nekoliko minuta hoda bez
Maggie. Jane se pitala da li je njima zapravo potreban taj konj i
zaključi da ga ipak trebaju: imali su previše prtljage da bi je sami
nosili, a sve im je to bilo apsolutno nužno. Zapravo, bilo bi dobro da
su ponijeli više hrane.
Brzo su prošli kroz jedan tihi, uspavani zaselak, tek nekoliko kućica
uz vodopad. Jedan je pas počeo histerično lajati, sve dok ga netko nije
utišao psovkom. Zatim su se ponovo našli sami u divljini.
Nebo je počelo polako blijedjeti i više nije bilo zvijezda: danilo se.
Jane se pitala što sad rade Rusi. Možda upravo u ovom trenutku
oficiri bude vojnike, vičući da ih probude i udarajući nogom
tvrdokorne pospance. Kuhar vjerojatno kuha kavu, dok zapovjednik
proučava karte. Ili su možda već ustali, još prije jednog sata, za mraka
i nakon nekoliko minuta krenuli u koloni po jedan uz rijeku Linar;
možda su već prošli kroz selo Linar; možda su kod svakog račvanja
pošli pravim putem i već im se približili na samo kilometar-dva.
Jane počne brže koračati.
Uska je slaza vijugala uz strmu stijenu i zatim se spustila do obale
rijeke. Nigdje nije bilo nikakvog znaka da se zemlja obraduje, ali su
padine planine s obje strane bile gusto obrasle šumom i kad se malo
više razdanilo, Jane ustanovi da su to hrastove šume. Ona pokaže
šume Ellisu i upita:
- Zašto se ne bismo mogli sakriti u ovim šumama'?
- U krajnjem slučaju mogli bismo to učiniti - odgovori Ellis. - Ali Rusi
bi brzo shvatili da smo se zaustavili jer bi ispitivali seljane i čuli od
njih da nismo prošli pa bi se okrenuli i započeli intenzivnu potragu.
Jane rezignirano kimne glavom. Ona je samo tražila neku izliku da
prestanu hodati.
 KIKA

Malo prije izlaska sunca zašli su za jednu krivinu i stali kao ukopani:
odron je ispunio klanac zemljom i kamenjem, te ga potpuno blokirao.
Jane bi najradije sjela na zemlju i briznula u plač, Prešli su gotovo pet
kilometara uz obalu i po onoj uskoj stazi: vraćati se značilo je
dodatnih devet ili deset kilometara uzalud prijeđenih, uključujući onaj
dio staze koji je toliko uplašio Maggie.
Sve troje su nekoliko trenutaka šutke stajali i zurili u odron.
- Možda bismo se mogli popeti preko toga? - reče Jane. - Konj ne bi
mogao - reče Ellis.
Jane se naljuti na njega što je upozorava na nešto što je samo po sebi
jasno.
- Jedan od nas bi se mogao vratiti natrag s konjem strpljivo objasni. -
Drugo dvoje bi se mogli odmoriti dok čekaju da ih onaj s konjem
dostigne.
- Mislim da ne bi bilo pametno da se razdvajamo.
Jane se nije svidio ton njegova glasa koji kao da je upozoravao: moja-
je-odluka-konačna.
- Zbog čega pretpostavljaš da ćemo svi uvijek raditi ono što se tebi
čini pametno? - oštro je odbrusila.
Ellis je izgledao zatečen.
- U redu. Ali ja mislim da bi se to brdo zemlje i kamenja moglo
pomaknuti ako bi se netko pokušao penjati preko njega. Zapravo,
mogu to baš i reći, ja se ne kanim penjati, bez obzira što ćete vas
dvoje odlučiti.
- Znači nećeš čak ni diskutirati o tome? Naravno. - Jane se bijesno
okrene i počne se vraćati, ne čekajući da vidi da li oni idu za njom.
Što je to, pitala se, što sve muškarce navede da se počnu ponašati
zapovjednički i superiorno čim se pojavi neki fizički ili mehanički
problem?
Ni Ellis nije bez mana, razmišljala je. On također zna brkati pojmove:
koliko priča o tome kako je stručnjak za borbu protiv terorizma, a radi
za C1A-u, vjerojatno najveću terorističku grupaciju na svijetu. Jedan
dio njegove ličnosti nedvojbeno voli opasnost, nasilje i lukavstvo.
Ako želiš muškarca koji će te poštovati, pomisli Jane, nemoj odabrati
nekog macho romantičara.
Jedno se mora priznati Jean-Pierreu: on se nikad nije superiorno
odnosio prema ženama. On te može zanemariti, prevariti ili ignorirati,
 KIKA

ali nikad neće prema tebi biti snishodljiv. Možda je to zbog toga što je
mladi od Ellisa.
Ona prođe dio staze na kojem je Maggie krenula natraške. Nije čekala
muškarce: neka se ovaj put sami natežu s tom glupom kobilom.
Chantal je bila gladna, ali je Jane odlučila da može još malo pričekati.
Nastavila je hodati, sve dok nije stigla do jedne točke, gdje joj se
činilo da jedna staza vodi uzbrdo. Tu je sjela na zemlju i jednostrano
proglasila odmor. Ellis i Mohammed stignu nekoliko minuta kasnije.
Mohammed izvadi iz torbe komad kolača od dudinja i oraha, razlomi
ga i podijeli. Ellis nije uputio Jane ni jednu jedinu riječ.
Nakon odmora, počeli su se uspinjati uz stijenu. Kad su stigli blizu
vrha, ušli su u sunce i Jane osjeti kako joj srdžba popu~ta. Nakon
nekog vremena, Ellis je obgrli oko ramena i reče:
- Ispričavam se što sam preuzeo zapovjedništvo. - Hvala - ukočeno
odvrati Jane.
- Ne misli~ da si možda malčice pretjerano reagirala? - Vjerojatno
jesam. Oprosti.
- Stvarno si pretjerala. Daj sad malo meni Chantal. Jane mu preda
dijete. Kad je nestalo težine kuja joj je visjela o vratu, ona shvati da je
bole leđa od nošenja djevojčice. Chantal joj se nikad nije činila teška,
ali sad, kad ju je morala tako dugo nositi, shvatila je da je tu ipak
priličan teret. Nešto slično kao da vrećicu sa živežnim namirnicama
mora nositi šesnaest kilometara.
Kako se sunce dizalo na jutarnjem nebu, tako je zrak postajao topliji.
Jane raskopča kaput, a Ellis ga svuče. Jedino je Mohammed zadržao
na sebi ruski vojnički šinjel s tipičnom ravnodušnošću Afganistanca
prema svakoj, osim onoj najoštrijoj promjeni vremena.
Pred podne su iz uskog kanjona rijeke Linar izišli u prostranu Dolinu
Nuristan. Ovdje je put opet bio prilično jasno označen i gotovo isto
tako dobar kao kolska cesta u Dolini pet lavova. Okrenuli su prema
sjeveru, idući uzvodno i uzbrdo.
Jane je bila užasno umorna i obeshrabrena. Ustala je u dva ujutro i
hodala punih deset sati, a prešli su samo sedam-osam kilometara. Ellis
je htio da danas prijeđu još šesnaest kilometara. Za Jane je to bio treći
uzastopni dan napornog hodanja i ona je znala da neće moći nastaviti
hodati do mraka. Čak je i Ellis imao na licu srditi izraz, a Jane je znala
 KIKA

da to kod njega znači da je umoran. Samo je Muhammed, čini se, bio

neumoran.

U Dolini Linar nisu vidjeli nikoga izvan sela, ali su ovdje već susreli
nekoliko putnika, većinom odjevene u bijele halje i bijele turbane.
Nuristanci su radoznalo zurili u dvoje blijedih, iscrpljenih
Zapadnjaka, ali su pažljivo i s poštovanjem pozdravljali Mohammeda,
bez sumnje zbog kalašnjikova na njegovu ramenu.
Dok su se umorno uspinjali uz rijeku Nuristen, prestigao ih je jedan
mladić crne brade i sjajnih oviju, kuji je preko ramena nosio štap na
kojem je bilo nabodeno deset svježih riba. On se obratio Mohammedu
na mješavini raznih jezika, Jane je raspoznala nešto darija i poneku
riječ na jeziku pašto, i njih dvojica su se uspjeli dovoljno dobro
sporazumjeti da Mohammed od njega kupi tri ribe.
Ellis izbroji novac i reče Jane:
- Pet stotina afgana po ribi... koliko je to?
- Pet stotina afgana je pedeset francuskih franaka, pet funti.
- Deset dolara - reče Ellis. - Skupa riba.
Jane poželi da Ellis već jednom prestane brbljati: ona je jedva imala
snage da stavlja nogu pred nogu, a on govori o cijeni ribe.
Mladić, kojemu je ime bilu Halam, reče da je ribu uhvatio u jezeru
Mundol, u donjem dijelu doline, iako ju je vjerojatno kupio, jer nije
izgledao kao ribar. Halam je usporio korak i priključio se njihovoj
grupi, te je neprekidno brbljao ne mareći mnogo da li ga oni razumiju
ili ne.
Poput Doline pet lavova, Nuristan je zapravo bio stijenoviti kanjon
koji se svakih nekoliko kilometara širio u male, obrađene ravnice s
terasastim poljima. Najuočljivija razlika bila je hrastova šuma koja je
gusto pokrivala planine poput ovčjeg runa i koju je Jane promatrala
kao svoje moguće skrovište, ukoliko sve ostalo propadne.
Sad su brže napredovali. Više nije bilo iscrpljujućih zaobilaznica
preko planine, zbog čega je Jane osjećala duboku zahvalnost. Na
jednom je mjestu cesta bila zatrpana odronom, ali su ovaj put Ellis i
Jane mogli prijeći preko odronjene zemlje, a Mohammed je s konjem
pregazio rijeku i ponovo im se priključio nekoliko metara dalje
uzvodno. Nešto kasnije, jedna je izbočena stijena sjekla cestu i
 KIKA

zadirala u rijeku, a oko stijene je vodio most od pletenog šiblja koji se

prilično ljuljao i na koji Maggie nije htjela ni stupiti kopitom.

Mohammed je ponovo riješio problem tako da je sišao s konjem do

rijeke i zaobišao stijenu kroz vudu.
Jane je sad već bila toliko iscrpljena da joj se činilo da će se svakog
trena srušiti. Kad im se Mohammed ponovo priključio, ona reče:
- Ja moram malo stati i odmoriti se.
-Još malo pa ćemo stići u Gadwal -odvrati Mohammed. - Koliko još
ima do tamo?
Mohammed se posavjetuje s Halamom na dariju i na francuskome, a
onda rcče:
- Još pola sata.
Jane se to činilo cijela vječnost. Ma što, mogu valjda hodati još pola
sata, rekla je u sebi i pokušala misliti na nešto drugo, a ne na bol u
leđima i neodoljivu želju da legne. Međutim, kad su došli do idućeg
zavoja, ugledali su selo. Bio je to dobrodošao i iznenađujući pogled:
drvene su kućice bile poslagane jedna iznad druge na planinskoj kosi
poput djece koja su se popela jedno drugom na ramena, tako da se
stjecao dojam kako bi bilo dovoljno da popusti samo jedna kuća u
donjem nizu pa da se cijelo selo skotrlja nizbrdo u rijeku.
Čim su došli do prve kuće, Jane jednostavno stane i
sjedne na obalu rijeke. Tijelo ju je boljelo i jedva je imala snage da
preuzme Chantal od Ellisa koji je spremno sjeo pokraj nje, po čemu se
moglo zaključiti da je i on iscrpljen. Iz kuće je radoznalo provirila
jedna žena i Halam je odmah počeo pričati s njom, govoreći joj
vjerojatno sve što je znao o Jane i Ellisu. Mohammed sapne Maggie
prednje noge, ostavljajući je na mjestu gdje je bilo nešto oštre trave, te
čučne uz Ellisa.
- Moramo kupiti kruha i čaja - reče Mohammed.
Jane pomisli kako bi im svima sada bilo potrebno nešto krepkije od
toga.
- A riba'? - upita.
- Predugo bi trajalo da sad idemo čistiti i kuhati ribe reče Ellis. -
Ostavit ćemo ih za večeru. Ne bih htio da ovdje ostanemo duže od
pola sata.
 KIKA

- U redu - reče Jane, iako nije bila sigurna hoće li biti u stanju
nastaviti put nakon samo pola sata odmora. Možda će se bolje osjećati
kad nešto pojede, zaključi.
Halam ih zazove. Jane podigne glavu i vidje kako ih on mahanjem
ruku poziva da dudu tamo. I ona žena je mahala: pozivala ih je da uđu
u kuću. Ellis i Muhammed ustanu. Jane spusti Chantal na zemlju,
ustane, zatim se sagne po djevojčicu. Odjednom joj se zamuti pred
ovima i učini joj se da je izgubila ravnotežu. Trenutak se borila da ne
padne, zureći kroz neku maglicu u Chantalino sićušno lice, a onda joj
koljena popuste, ona se sruši na zemlju i sve oko nje utone u mrak.
Kad je otvorila ovi, vidjela je iznad sebe krug zabrinutih lica:
Ellisovo, Mohammedovo, Halamovo i lice one žene. Ellis je upita:
- Kako se osjećaš?
- Glupo - odgovori ona. - Što se dogodilo? - Onesvijestila si se.
Ona se uspravi u sjedeći položaj.
- Ne brinite, sa mnom će biti sve u redu.
- Neće - reče Ellis. - Ti danas više ne možeš dalje.
Jane se polako bistrilo u glavi. Bilo joj je jasnu da je Ellis u pravu.
Njezino tijelo jednostavno nije više bilo spremno surađivati, bez
obzira na snagu volje. Ona počne govoriti francuski, kako bi i
Mohammed mogao razumjeti što govori.
- Ali Rusi će sigurno danas stići do ovog sela. - Morat ćemo se sakriti
- odgovori Ellis. Mohammed tiho dobaci:
- Pogledajte ove ljude. Mislite li da su oni sposobni čuvati tajnu?
Jane pogleda Halama i ženu. Oni su ih gledali, pozorno slušajući
njihov razgovor, iako ništa nisu mogli razumjeti. Dolazak dvoje
stranaca vjerojatno je za ovo selo bio najuzbudljiviji događaj u
posljednjih godinu dana. Za nekoliko minuta ovdje će se okupiti cijelo
selo. Jane pogleda Halama. Reći ovom mladiću da ne govori o njima
bilo bi isto kao reći nekom psu da ne laje. Ako netko od ovih ljudi
vidi gdje su se sakrili, točna pozicija njihova skrovišta bit će poznata
svim stanovnicima Nuristana prije nego što zanoći. Je li uopće
moguće umaknuti nekako ovim ljudima i ušuljati se neprimijećeno u
neku postranu dolinu'? Možda. Ali neće moći dugo izdržati bez
pomoči lokalnog stanovništva: uskoro će ostati bez hrane, a to bi se
moglo dogoditi upravo u vrijeme kad Rusi shvate da su se oni
zaustavili i kad počnu pretraživati šume i kanjone. Ellis je bio u pravu
 KIKA

kad je nešto ranije rekao kako je njihova jedina nada u tome da održe
razmak između sebe i svojih progonitelja.
Mohammed je duboko uvlačio dim cigarete i zamišljeno zurio pred
sebe. Zatim se obrati Ellisu:
- Ti i ja ćemo morati sami dalje, a Jane ćemo ustaviti ovdje.
- Ne - reče Ellis.
- Taj papir koji ti imaš, na kojem su potpisi Masuda, Kamila i Azizija,
važniji je od života svakoga od nas - reče Mohammed. - Taj papir
predstavlja budućnost Afganistana, slobodu za koju je umro moj sin.
Ellis će morati nastaviti bez nje, shvati Jane. Tako će se barem on
spasiti. Bilo ju je stid što joj se srce steglo od očajanja na pomisao da
će ga izgubiti. Morala bi misliti o tome kako da mu pomogne, a ne
kako da ga zadrži uza se. Iznenada joj padne na pamet dobra ideja.
- Ja bih mogla skrenuti Ruse s vašeg traga - reče. - Mogla bih se
predati i zatim, nakon izvjesnog nećkanja, dati Jean-Pierreu pogrešne
informacije o tome kamo ste se uputili i kojim putem idete... Ako ih
uspijem zavarati, to bi vama moglo dati nekoliko dana prednosti...
dovoljno da iziđete iz zemlje! - Dok je govorila, počela se sve više
oduševljavati tom zamisli, iako je u srcu stalno ponavljala: Ne
ostavljaj me, molim te, ne ostavljaj me.
Mohammed pogleda Ellisa. - To je jedini način - reče.
- Zaboravi - reče Ellis. - Ništa od toga. - Ali, Ellise...
- Ništa od toga - ponovi Ellis. - Zaboravi to. Mohammed zašuti.
- Ali što ćemo onda? - upita Jane.
- Rusi nas neće danas sustići - odgovori Ellis. - Mi smo
još uvijek u prednosti zato što smo krenuli još u toku noći. ; Ostat
ćemo ovdje noćas i krenuti rano ujutro. Zapamtite,
ništa nije gotovo, sve dok nije gotovo. Svašta se može desiti.
Netko u Moskvi može odjednom zaključiti da je Anatolij lud i
obustaviti potragu.
- Sereš - reče Jane na engleskome, ali joj je potajno bilo drago što je
on odbio nastaviti bez nje, iako je znala da je to nerazumno.
E - Ja imam jedan drugi prijedlog - reče Mohammed. - Ja ću se vratiti
natrag i uputiti Ruse na pogrešan put.
Jane se trgne. Da li on to može izvesti? - Kako? - upita Ellis.
- Ponudit ću im se kao vodič i tumač, a onda ću ih povesti na jug kroz
dolinu Nuristan do jezera Mundul.
 KIKA

Jane se dosjeti slabe točke ovog prijedloga i obeshrabri se.

- Ali oni sigurno već imaju vodiča - reče.
- Možda je to neki dobar čovjek iz Doline pet lavova kojega su oni
prisilili da pode s njima protiv svoje volje. U tom slučaju,
porazgovarat ću s njim i sve će biti u redu.
- A što ako on ne bude htio surađivati?
Mohammed razmisli.
- Onda nije dobar čovjek koji im prisilno pomaže, nego izdajica koji
dobrovoljno, iz koristoljublja surađuje s neprijateljem. U tom ću ga
slučaju ubiti.
- Ne želim da zbog mene bilo koga ubiješ - usprotivi se Jane.
- To ne bi bilo zbog tebe - muklo reče Ellis. - On bi ubio zbog mene,
ja sam inzistirao da ostanemo zajedno.
Jane zašuti.
Ellis je razmišljao o praktičnim stvarima. - Ti nisi odjeven kao
Nuristanac.
- Zamijenit ću odjeću s Halamom. - Ne govoriš dobro njihov jezik.
- U Nuristanu se govori više jezika. Reći ću da dolazim iz područja na
kojem se govori drugačije. Rusi ionako ne znaju nijedan od tih jezika,
prema tome ništa neće posumnjati.
- Što ćeš s automatom? Mohammed razmisli trenutak. – Hoće li mi
dati tvoju torbu'? - Nije dovoljno velika.
- Moj kalašnjikov ima kundak koji se može sklopiti. - Pa, naravno -
reče Ellis. - Možeš uzeti torbu.
Jane se upita neće li to izazvati sumnju kud Rusa, ali zaključi da neće:
Afganistanci nose svakojake torbe, baš kao i odjeću. Ipak, prije ili
kasnije Muhammed će sigurno postati sumnjiv.
- Što će biti kad otkriju da su na pogrešnom putu'?
- Prije nego što se tome dosjete, ja ču pobjeći jedne noći i ostaviti ih u
nekom bespuću.
- Sve je to strašno opasnu - reče Jane.
Mohammed se nastojao držati herojski ravnodušno. Poput većine
gerilskih boraca, on je doista bio hrabar, ali i beskrajno tašt.
- Ako krivo procijeniš trenutak za bijeg - reče Ellis - i ako oni
posumnjaju u tebe dok još budeš s njima, sigurno će te mučiti kako bi
im odao kojim smo putem otišli.
 KIKA

- Nikad me neće uhvatiti živoga - odgovori Mohammed. Jane je znala

da se on neće dati živ zarobiti.
- Ali onda mi više nećemo imati vodiča - napomene Ellis.
- Naći ću vam drugog vodiča - reče Mohammed, te se
okrene Halamu i počne mu nešto žustru govoriti, služeći se s
nekoliko različitih jezika. Jane shvati da Mohammed pred-
laže Halamu da ga unajmi kao vodiča. Njoj mladić nije bio
osobito simpatičan, bio je odveć dobar trgovac da bi mu se
moglo vjerovati, ali očigledno je dosta putovao ovim krajem
i predstavljao je logičan izbor. Većina ovdašnjih stanovnika
vjerojatno nikad nije zakoračila preko granica njihove doline.
- On kaže da zna put - reče; Mohammcd, govoreći opet francuski.
Jane je načas osjetila nelagodu zbog riječi: On kaže. Mohammed
nastavi: - On će vas odvesti do Kantiwara i tamo ćete naći drugog
vodiča koji će vas odvesti do sljedećeg prijevoja. Na taj način ćete
nastaviti sve do Pakistana. On za sebe traži pet tisuća afgana.
- To ne zvuči pretjerano, ali koliko ćemo vodiča na taj način morati
unajmiti dok ne stignemo u Chitral - upita Ellis.
- Pet, možda šest - odgovori Mohammed. Ellis zatrese glavom.
- Nemamo trideset tisuća afgana. A još ćemo morati kupovati i hranu.
- Jane će morati dobavljati hranu liječenjem - reče Mohammed. - A
kad uđete u Pakistan, put je mnogo lakši. Možda vam za zadnji dio
puta neće trebati vodič.
Ellis sumnjičavo zakima glavom. - Što ti misliš? - upita Jane.
- Još uvijek postoji alternativa - odgovori ona. - Vas dvojica možete
nastaviti bez mene.
- Ne - reče Ellis. - To nije nikakva alternativa. Ti i ja ostajemo
zajedno.

18.
Cijeli prvi dan potjera nije naišla ni na kakav trag Ellisa i Jane.
Jean-Pierre i Anatolij sjedili su na tvrdim drvenim stolicama u
spartanski namještenom uredu bez prozora u zračnoj bazi u Bagramu,
proučavajući izvještaje kuji su stizali preko radija. Ljudi koji su
sudjelovali u potjeri ponovo su krenuli prije zore. Poslali su za
početak šest skupina: po jednu za svaku od pet glavnih i postranih
dolina koje su vodile na istok od Doline pet lavova i jednu koja je
 KIKA

slijedila rijeku Pet lavova na sjever do izvora i dalje. U svakoj je

skupini bio barem jedan oficir afganistanske vojske kuji je govorio
dari. Helikopterima su se prebacili do šest različitih sela u Dolini i
nakon pola sata, svih šest skupina su javile da su našle vodiče.
- To je brzo išlo - reče Jean-Pierre kad se javila šesta skupina. - Kako
su to samo uspjeli?
- Jednostavno - odgovori Anatolij. - Pitaju nekoga da li hoće biti
vodič. On kaže da neće. Oni ga ubiju i pitaju nekoga drugoga. Obično
ne treba dugo čekati da se javi neki dobrovoljac.
Jedna je skupina pokušala pratiti svoju dionicu iz zraka, ali
eksperiment nije uspio. Staze su bile teško raspoznatljive i sa zemlje,
a iz zraka je to bilo sasvim nemoguće. Osim toga, nijedan od vodiča
nikad ranije nije letio u helikopteru i kad bi se našli u zraku, potpuno
bi izgubili osjećaj za orijentaciju. Tako su sve skupine na kraju
krenule pješke, a neke su od seljana rekvirirale konje za nošenje
prtljage.
Jean-Pierre nije očekivao neke daljnje vijesti tijekom jutra, jer su
bjegunci imali puni dan prednosti. Međutim, vojnici će se sigurno
moći kretati brže od Jane, s obzirom na to da ona mora nositi
Chantal...
Svaki put kad bi pomislio na Chantal, Jean-Pierre bi osjetio grižnju
savjesti. Bio je bijesan na svoj u ženu zbog onog što čini, ali to se nije
odnosilo na dijete, a ipak je ono trpjelo, u to je bio siguran, budući da
je zajedno s majkom bilo izloženo naporima hodanja bez odmora,
hladnoći na visokim prijevojima, ledenom vjetru...
Ponovo je počeo razmišljati, posljednjih nekoliku dana to mu se
stalno vrtjelo po glavi: što će biti ako Jane umre, a Chantal ostane
živa. Zamišljao je kako Ellisa hvataju samog, a Jane nalaze mrtvu, s
djetetom u naručju, kuje je nekim čudom još uvijek živo. Vratio bih se
u Pariz i svi bi u meni gledali tragičnog, romantičnog junaka, sanjario
je Jean Pierre, udovca s kćerkicom od nekoliku mjeseci, veterana iz
Afganistana... Kako bi mi se divili! Ja bih se sasvim sigurno mogao
sam brinuti o djetetu. Kakav bi to bio divan, prisan odnos između
mene i nje kad bi malo narasla. Naravno, morao bih naći neku dadilju,
ali bih se postarao da Chantal nikad u njoj ne počne gledati svoju
majku. Ne, ja bih joj bio i otac i majka.
 KIKA

Što je više mislio o tome, tim je veći bio njegov bijes na Jane što
stavlja na kocku djetetov život. Takvim svojim postupkom ona je
neosporno proigrala sva svoja roditeljska prava na Chantal. Jean-
Pierre je smatrao kako bi na osnovu toga vjerojatno mogao na sudu
dubiti pravo starateljstva nad djetetom...
Kako su protjecali sati, Anatolij se počeo dosađivati, a Jean-Pierre je
postao napet. Obojica su bili razdražljivi. Anatolij je vodio duge
razgovore na ruskome s oficirima koji su ih dolazili posjetiti u njihovu
malom uredu bez prozora i njihovo je beskonačno brbljanje išlo Jean-
Pierreu na živce. Isprva mu je Anatolij prevodio izvještaje koji su
stizali preko radija, ali sad bi samo rekao: "Ništa." Jean-Pierre je
ucrtavao u karte napredovanje potjere, označavao pozicije pojedinih
skupina, ali pred kraj popodneva oni su počeli slijediti staze i
presušena korita rijeka kojih nije bilu na kartama, a ukoliko su u
svojim izvještajima obavještavali o tome gdje se nalaze, Anatolij mu
to nije prenosio.
Do noći, nijedna skupina nije mogla izvijestiti o bilo kakvu tragu. Sve
su skupine imale uputstva da se raspituju o bjeguncima kod
stanovnika sela kroz koja prolaze. Dosad su od seljana uvijek dobivali
odgovor da nisu vidjeli nikakve strance. To nije bilo ništa čudno, jer
se potjera još uvijek nalazila na području Doline pet lavova, s ove
strane visokih prijevoja kuji su vodili u Nuristan. Ljudi koje su
ispitivali bili su općenito lojalni Masudu i za njih je svaka suradnja s
Rusima značila izdaju. Sutra, kad potjera prijeđe u Nuristan, narod u
selima bit će spremniji za suradnju.
Ipak, kad su te večeri izišli iz ureda i uputili se prema kantini, Jean-
Pierre je bio potišten. Pojeli su groznu večeru od konzerviranih
kobasica i instant pirea od krumpira, a zatim je Anatolij otišao piti
votku s nekim oficirima, ostavivši Jean-Pierrea s jednim narednikom
koji je govorio samo ruski. Njih dvojica su odigrali jednu partiju šaha,
ali narednik je bio daleko nadmoćniji šahist, što je Jean-Pierrea samo
još više razdražilo. Otišao je u krevet i dugo se vrtio na tvrdom
vojničkom madracu, zamišljajući Jane i Ellisa kako vode ljubav.
Kad ga je idućeg jutra probudio, Anatolijevo istočnjačko lice sjalo se
ud osmijeha i nije više bilo ni traga razdražljivosti. Jean-Pierre se
osjećao kao dijete kojemu su oprostili, iako, barem koliko je njemu
bilo poznato, nije bio ništa zgriješio. Zajedno su doručkovali u
 KIKA

kantini. Anatolij je već razgovarao sa svih šest skupina hajkača, koji

su u zoru nastavili potjeru.
- Danas ćemo uloviti tvoju ženu, prijatelju - veselo je rekao, a Jean-
Pierrea te njegove riječi ispune vedrim optimizmom.
Čim su došli u ured, Anatolij ponovo pozove preko radija svoje
izviđače. Tražio je od nj ih da mu opišu sve što vide oko sebe, a Jean-
Pierre je na temelju njihovih opisa rijeka, jezera, uleknuća i morena
pokušavao odrediti gdje se oni nalaze. Ako se gledalo na broj
prijeđenih kilometara u jednom satu, činilo se da strašno sporo
napreduju, ali, naravnu, oni su se kretali uzbrdo po vrlo teškom
terenu, a osim toga, isti će faktori usporiti Ellisa i Jane.
Svaka je skupina imala po jednog vodiča, a kad bi došli do mjesta
gdje se staza račva i oba puta vode u Nuristan, zavrbovali bi u
najbližem selu još jednog vodiča i podijelili se u dvije grupe. Do
podneva je Jean-Pierreova karta bila sva posuta crvenim točkicama
kao ospicama.
Negdje oko sredine popodneva privremeno ih je omeo nepredviđeni
događaj. Jedan general s naočalama, koji je putovao po Afganistanu s
ciljem da procijeni situaciju, sletio je u Bagram i odlučio provjeriti
kako Anatolij troši sredstva koja su mu odobrena. Jean-Pierre je to
saznao od Anatolija nekoliko sekundi prije nego što je general upao u
njihov mali ured, praćen skupinom uzbuđenih oficira nalik na pačiće
kuji trče za majkom.
Jean-Pierre je bio fasciniran superiornošću s kojom je Anatolij
zadržao kontrolu nad situacijom. Skočio je na noge, krećući se žustro,
ali potpuno smireno; rukovao se s generalom i ponudio mu da sjedne;
oštro viknuo kroz vrata nekoliko naredbi; porazgovarao s generalom
brzo, ali s puno poštovanja oko jednu minutu, a zatim se ispričao i
počeo razgovarati preko radija s tragačima, prevodeći Jean-Pierreu
odgovore koji su, praćeni šumovima, stizali iz Nuristana, te je usput
predstavio generalu Jean-Pierrea na francuskome.
General je počeo postavljati pitanja i Anatolij je odgovarao,
pokazujući pritom crvene pribadače na Jean-Pierreovoj karti. A onda,
usred svega toga, jedna se grupa sama javila, čuo se jedan uzbuđcni
glas koji je nešto brzo govorio na ruskome i Anatolij ušutka generala
u pola rečenice.
 KIKA

Jean-Pierre je nervozno sjedio na rubu stolice i nestrpljivo čekao

prijevod.
Glas ušuti. Anatolij postavi jedno pitanje i dobije odgovor.
- Što su vidjeli? - upita Jean-Pierre, goreći od nestrpljenja.
Anatolij mu nije odmah odgovorio, nego se prvo obratio generalu.
Napokon se okrenuo prema Jean-Pierreu.
- Našli su dvoje Amerikanaca u selu Atati, u dolini Nuristan.
- Divno! - uzvikne Jean-Pierre. - To su oni!
- Pretpostavljam - reče Anatolij.
Jean-Pierre nije shvaćao zbog čega je on tako hladan.
- Naravno da su to oni! Tvoji vojnici ne mogu razlikovati Amerikance
od Engleza.
- Vjerojatno ne mogu. Ali kažu da nema nikakvog djeteta.
- Nema djeteta! - Jean-Pierre se namršti. Kako je to moguće? Zar je
Jane ostavila Chantal u Dolini pet lavova da je podižu Rabia, Zahara
ili Fara? Nije to mogao vjerovati. Možda je sakrila dijete kod neke
obitelji u tom selu, Atati, malo prije nego što su je uhvatili? To mu se
također činilo nevjerojatnim. Jane bi instinktivnu nastojala zadržati
dijete uza se u trenutku opasnosti.
Da nije Chantal umrla?
Ne, to je vjerojatno neka greška, zaključi, netko je nešto pogrešno
prenio ili su smetnje prekrile taj dio izvještaja ili zapovjednik skupine
jednostavno nije primijetio bebu.
- Nemojmo nagađati - reče Jean-Pierre Anatoliju. - Hajdemo sami
pogledati o čemu se radi.
- Hoću da ti odeš tamo - reče Anatolij.
- Pa, naravno - reče Jean-Pierre, a onda mu se učini čudno kako je to
Anatolij rekao. - Da li to znači da ti nećeš ići?
- Točno. - Zašto?
- Zato što sam potreban ovdje - odgovori Anatolij i pogleda generala.
- U redu. - Očigledno, radilo se o nekim zakulisnim igrama oko vlasti
unutar vojne birokracije. Anatolij ne želi otići iz baze dok general
njuška naokolo, kako ne bi nekom suparniku pružio priliku da ga
okleveta iza njegovih leda.
Anatolij dohvati telefon i izdiktira niz naredbi na ruskome. Dok je on
još uvijek govorio u slušalicu, u sobu ude jedan vojnik i kimne Jean-
Pierreu da pode s njim. Anatolij pokrije dlanom mikrofon i reče:
 KIKA

- Dobit ćeš topao kaput, u Nuristanu je već počela zima.

Jean-Pierre iziđe s vojnikom. Prošli su preko betonske i piste. Dva
helikoptera su čekala s upaljenim motorima: jedan hind s raketama
ispod kratkih krila i jedan hip, nešto veći, s nizom prozorčića na
trupu. Jean-Pierre se začudi što će im hip, a onda se sjeti da će dovesti
natrag ljude iz patrole. Kad su došli do letjelica, jedan vojnik dotrči do
njih sa šinjelom i preda ga Jean-Pierreu. On ga prebaci preko ruke i
popne se u hind.
Odmah su uzletjeli. Jean-Pierre je gorio od nestrpljenja. Sjedio je na
klupi u putničkoj kabini, zajedno sa šest vojnika. Letjeli su prema
sjeveroistoku.
Kad su odmakli od zračne baze, pilot pozove Jean-Pierrea. Jean-
Pierre ode naprijed i stane na stepenicu uz pilotsko sjedalo, kako bi
pilot mogao s njim razgovarati.
- Ja ću biti vaš prevodilac - reče pilot na pomalo nesigurnom
francuskome.
- Hvala. Vi znate odredište?
- Da, gospodine. Dobili smo koordinate i imamo radiovezu s našim
ljudima tamo.
- Odličnu - reče Jean-Pierre, donekle iznenađen što mu se pilot obraća
kao pretpostavljenom. Izgleda da je kao suradnik pukovnika KGB-a
stekao počasni čin.
Vrativši se na svoje sjedalo na klupi, pitao se kako će Jane reagirati
kad ga ugleda. Hoće li ga dočekati s olakšanjem? Ili prkosno'? Ili će
jednostavno biti iscrpljena'! Ellis će, dakako, biti srdit i osjećat će se
poniženim. Kako bih ja trebao nastupiti? pitao se Jean-Pierre. Htio bih
oboje natjerati da se preda mnom svijaju od straha, ali moram pritom
ostati dostojanstven. Što da kažem?
Pokušao je zamisliti taj prizor. Naći će ih vjerojatno u dvorištu neke
džamije, ili kako sjede na zemljanom podu neke kolibe, možda
svezane i pod paskom stražara s kalašnjikovima. Vjerojatno će biti
promrzli, gladni i potišteni. Jean-Pierre će ući unutra, u ruskom
šinjelu, samouvjeren i autoritativan, u pratnji mladih oficira. Prvo će
se zagledati u njih dugim, prodornim pogledom, a onda će reći...
Što će reći? Opet smo se sreli, zvučalo je užasno melodramatski. Zar
ste stvarno mislili da nam možete pobjeći?, zvučalo je odveć retorički.
 KIKA

Mogli ste znati da nemate nikakavih šansi, bilo je nešto bolje, ali je
imalo prizvuk popustljivosti.
Kad su zašli medu planine, temperatura je naglu pala. Jean-Pierre
obuče šinjel i stane kraj otvorenih vrata, gledajući dolje. Letjeli su
iznad doline kuja je donekle sličila Dolini pet lavova, budući da je i
ovdje sredinom doline tekla rijeka, a s obje su strane bile visoke
planine. Po okolnim je vrhuncima bilo snijega, ali ga u dolini još nije
bilo.
Jean-Pierre ode do pilota i reče mu na uho: - Gdje smo sada?
- Dolina Sakardara - odgovori pilot. - Dalje prema sjeveru dolina
mijenja ime i zove se Dolina Nuristan. Selo Atati nalazi se na njezinu
sjevernom kraju.
- Koliko nam još treba do tamo'? - Dvadeset minuta.
Jean-Pierreu se to čini beskrajno dugo. Svladavajući nestrpljivost,
vrati se do klupe i sjedne među vojnike. Oni su svi šutke sjedili i
gledali ga. Činilo se kao da ga se boje. Možda misle da pripada KGB-
u.
Što je meni, pa ja doista pripadam KGB-u, odjednom pomisli Jean-
Pierre.
Pitao se o čemu vojnici razmišljaju. O djevojkama i ženama koje; su
ostavili u domovini? Njihova će domovina odsad biti i njegova
domovina. Živjet će u Moskvi, imat će svoj stan. Pitao se da li je još
uvijek moguće da on i Jane žive zajedno u sretnom braku. On bi želio
nju i Chantal smjestiti u tom stanu pa da ga one tu čekaj u dok se on
bori za pravednu stvar u drugim zemljama i poput ovih vojnika sanjari
o tome kako će se vratiti kući za dopust, kako će upet spavati sa
svojom ženom i živjeti koliko mu je kći porasla. Ja sam iznevjerio
Jane i ona je iznevjerila mene, razmišljao je, možda ćemo moći jedno
drugome oprostiti, makar samo zbog Chantal.
Što se dogodilo sa Chantal?
Uskoro će to saznati. Helikopter se počeo spuštati. Blizu su. Jean-
Pierre ustane i opet pogleda kroz vrata. Spuštali su se prema jednoj
livadi, na mjestu gdje se pritoka ulijevala u glavnu rijeku. Kraj je
slikovito izgledao, a selo se sastojalo od samo nekoliko kuća,
načičkanih jedna iznad druge na padinama planine, što je bilo
karakteristično za sela u Nuristanu. Jean-Pierre se sjeti da je viđao
fotografije ovakvih sela u knjigama o Himalaji.
 KIKA

Helikopter se spusti na zemlju.

Jean-Pierre iskoči. Na drugoj strani livade, iz najniže drvene kuće,
iziđe grupa ruskih vojnika. Jean-Pierre je nestrpljivo čekao pilota,
svog tumača. Napokon, pilot siđe iz helikoptera.
- Hajdemo! - reče Jean-Pierre i krene preko livade. Jedva se
suzdržavao da ne potrči. Ellis i Jane su vjerojatno u kući, iz koje su
izišli vojnici, pomisli i brzim se koracima uputi u tom smjeru. Počeo
je osjećati srdžbu: u njemu je kuhalo od dugo potiskivanog bijesa.
Dovraga i dostojanstvo, pomislio je, reći ću tim gadovima otvoreno
što mislim o njima.
Kad je prišao grupi vojnika, oficir koji je stajao na čclu grupe počne
govoriti. Ne osvrćući se na njega, Jean-Pierre naredi pilotu:
- Pitaj ga gdje su oni.
Pilot upita i oficir pokaže na kuću iz koje su izišli on i njegovi vojnici.
Bez riječi, Jean-Pierre prođe pokraj vojnika i ode prema kući.
Kad je upao u kuću njegova je srdžba već dosegla točku vrenja. U
jednom kutu stajalo je još nekoliko ruskih vojnika. Oni svi pogledaju
u Jean-Pierrea, a zatim se razmaknu.
U kutu je bila klupa, za koju je bilo privezanu dvoje ljudi.
Jean-Pierre je zgranuto zurio u njih. Zinuo je od
zaprepaštenja, a sva mu se krv povukla iz lica. Pred njim je
bio mršavi dječak od osamnaest-devetnaest godina, anemičnog
izgleda, duge, prljave kose i obješenih brkova, te jedna prsata
plavokosa djevojka s cvijećem u kosi. Dječak pogleda Jean-Pierrea s
izrazom dubokog olakšanja i reče na engleskome:
- Hej, čovječe, hoćeš li nam pomoći? U gadnom smo sosu.
Jean-Pierre je mislio da će eksplodirati. Ovu dvoje su obični hipiji na
putu za Katmandu, posebna vrsta turista koji nisu prestali dolaziti,
usprkos ratu. Kakvo razočaranje! Zašto su se oni morali tu zateći
upravo sada kad svi tragaju za odbjeglim parom Zapadnjaka?
Nije mu padalo na pamet da pomaže tom paru drogiranih degenerika.
Okrene se na peti i iziđe.
Pilot je upravo bio na vratima. Kad je ugledao izraz na licu Jean-
Pierrea, upita:
- Nešto nije u redu?
- Uhvatili su pogrešne ljude. Dođi sa mnom. Pilot požuri za njim.
- Pogrešne ljude? Zar to nisu Amerikanci'?
 KIKA

- Jesu Amerikanci, ali nisu oni koje traćimo. - Što ćete sada učiniti?
- Razgovarat ću s Anatolijem i zato trebam tebe da mi ga pozoveš
preko radija.
Prešli su preko livade i uspeli se u helikopter. Jean-Pierre je sjeo na
mjesto mitraljesca i stavio slušalice. Nestrpljivo je lupkao nogom po
metalnom podu dok je pilot dugo s nekim pričao na ruskome.
Napokon je čuo Anatolijev glas koji je bio prilično slab i popraćen
šumovima.
-Jean-Pierre, prijatelju, ovdje Anatolij. Gdje si ti?
- U Atatiju. Amerikanci koje su uhvatili nisu Ellis i Jane. Ponavljam,
nisu Ellis i Jane. Samo dvoje glupe djece u potrazi za nirvanom.
-Ja sam tako nešto i očekivao - odgovori Anatolij.
- Što? - prekine ga Jean-Pierre, zaboravljajući da ga Anatolij ne može
čuti dok govori.
... dobili nekoliko izvještaja da su Ellis i Jane primijećeni u dolini
Linar. Nisu još uspjeli doći u kontakt s njima, ali su im za petama.
Kraj poruke.
Jean-Pierreova srdžba zbog hipija naglo nestane i on ponovo živne.
- Dolina Linar... gdje je to? Kraj poruke.
- Nije daleko od mjesta na kojem se sada nalaziš. To je jedno od
pokrajnjih dolina, oko dvadesetak kilometara južno od Atatija. Kraj
poruke.
Tako blizu!
- Jesi li siguran? Kraj poruke.
- Naši su ljudi dobili informacije o njima u nekoliko sela kroz koje su
prošli. Opis se slaže. Osim toga, seljani su spominjali dijete. Kraj
poretke.
Onda su to sigurno oni.
- Možemo li proračunati gdje su sada? Kraj poruke.
- Još ne. Ja sam sad na putu tamo. Kad stignem, saznat ću više detalja.
Kraj poruke.
- Znači, nisi u Bagramu? A što je bilo s onim... posjetiocem? Kraj
poruke.
- Otišao je - odgovori Anatolij kratko. - Sad sam u helikopteru i za
koju minutu ću se sastati s patrolom u selu Mundol. To je u dolini
Nurisma, nizvodno od mjesta gdje se Linar ulijeva u Nuristan, pokraj
 KIKA

jednog velikog jezera koje se također zove Mundol. Ti dođi tamo.

Prespavat ćemo u selu i sutra ujutro nadzirati potragu. Kraj poruke.
- Dolazim! - poletno uzvikne Jean-Pierre. Odjednom se sjeti. - Što
ćemo s ovim hipicima? Kraj.
- Morat ću ih odvesti u Kerbul radi ispitivanja. Mi imamo tamo ljude
koji će ih podsjetiti na stvarnost materijalnog svijeta. Daj mi sad
pilota. Kraj poruke.
- Vidimo se u Mundolu. Kraj poruke.
Anatolij počne razgovarati s pilotom na ruskome, a Jean-Pierre skine
slušalice. Čudilo ga je zašto Anatolij želi trošiti vrijeme na dvoje
bezopasnih hipija. To dvoje mladih očigledno nisu bili špijuni. Ali mu
onda padne na pamet kako je on, Jean-Pierre, zapravo jedina osoba
koja doista zna jesu li ovaj mladić i djevojka Ellis i Jane, ili nisu.
Postojala je mogućnost, iako prilično nevjerojatna, da su Ellis i Jane
nagovorili Jean-Pierrea da ih pusti, a da Anatoliju kaže kako su
vojnici uhvatili par običnih hipija.
Sumnjičavo kupile, taj Rus.
Jean-Pierre je nestrpljivo čekao da Anatolij završi razgovor s pilotom.
Izgledalo je da se ona grupa dolje, u Mundolu, prilično približila
bjeguncima. Ellis i Jane će možda već sutra biti u njihovim rukama.
Njihov pokušaj bijega nije od početka imao mnogo izgleda za uspjeh,
ali Jean-Pierre se ipak nije moga prestati brinuti i znao je da ta
napetost u njemu neće popustiti sve dok ih ne vidi, svezanih ruku i
nogu, u ćeliji ruskog zatvora.
Pilot skine slušalice i reče:
- Odvest ćemo vas u Mundol u ovom helikopteru. Hip se sa ostalima
vraća u bazu.
- U redu.
Nekoliko minuta kasnije već su bili u zraku. Ostalima, koji su se
trebali vratiti u bazu, nije se žurilo i oni su ostali u Atatiju. Već se
gotovo sasvim smračilo i Jean-Pierre se pitao hoće li uspjeti pronaći
selo Mundol.
Noć se brzo spuštala dok su letjeli nizvodno. Krajolik ispod njih
utonuo je u mrak. Pilot je stalno bio u radiovezi i Jean-Pierre je
zaključio da ga ljudi u Mundolu vjerojatno vode sa zemlje. Nakon
deset ili petnaest minuta, ispod njih su se upalila jaka svjetla.
 KIKA

Otprilike kilometar dalje, iza svjetala, ljeskala se na mjesečini

površina velikog jezera. Helikopter se počne spuštati.
Sletio je nedaleko jednog drugog helikoptera. Jedan je vojnik dočekao
Jean-Pierrea i poveo ga preko trave do sela na brijegu. U svjetlu
mjesečine ocrtavali su se obrisi drvenih kuća. Vojnik odvede Jean-
Pierrea u jednu kuću. Tamo, u platnenoj stolici na sklapanje i ogrnut
golemom bundom od vučjeg krzna, sjedio je Anatolij.
Bio je sjajno raspoložen.
-Jean-Pierre, moj francuski prijatelju, blizu smo uspjeha - glasno ga je
dočekao. Bilo je čudno vidjeti tog suzdržanog Istočnjaka tako
srdačnog i bučnog. - Popij kavu... stavio sam unutra malo votke.
Jean-Pierre uzme papirnatu čašu od neke Afganistanke koja je izgleda
posluživala Anatolija. Zatim sjedne na drugu sklopivu stolicu, poput
one na kojoj jc sjedio Anatolij. Te su stolice očito potjecale iz vojnih
skladišta. Ako su Rusi nosili sa sobom toliku opremu - sklopive
stolice, kavu, papirnate čaše i votku, možda se na kraju ipak nisu
kretali brže od Ellisa i Jane.
Anatolij mu je pročitao misli.
- Priuštio sam si luksuz i donio sa sobom u helikopteru nekoliko
stvarčica - rekao je sa smiješkom. - Napokon, moram paziti na
dostojanstvo KGB-a.
Jean-Pierre nije znao kako da protumači izraz na njegovu licu i nije
bio siguran da li se on to šali ili ne. Stoga promijeni temu.
- Kako glase najnovije vijesti?
- Naši su bjegunci definitivno danas prošli kroz sela Bosaydur i Linar.
Naši su ljudi danas popodne iznenada izgubili svog vodiča,
jednostavno je nestao. Najvjerojatnije je otišao kući. - Anatolij se
namršti kao da ga pomalo muči taj nerazjašnjeni detalj, a onda završi.
- Nasreću, vrlu brzo su našli novog vodiča.
- Bez sumnje, zahvaljujući primjeni tvoje vrlo djelotvorne metode -
reče Jean-Pierre.
- Zapravo, ne. Ovaj je bio autentičan dobrovoljac, barem mi oni tako
kažu. Tu je negdje, u selu.
- Normalno je da ovdje, u Nuristanu, bude dobrovoljaca - reče Jean-
Pierre. - Za ove ljude rat kao da i ne postoji, a osim toga, oni su na
glasu kao ljudi bez ikakovih skrupula.
 KIKA

- Taj čovjek tvrdi da je danas vidio bjegunce, malo prije nego što nam
se priključio. Mimoišao se s njima blizu mjesta gdje se rijeka Linar
ulijeva u Nuristan. Vidio je da su krenuli na jug, a to znači prema
ovom selu.
- Odlično!
- Kad su naši ljudi stigli večeras ovamo, u Mundol, raspitali su se kod
seljana i doznali da je dvoje stranac;a s malim djetetom prošlo kroz
selo danas poslije podne, te da su nastavili prema jugu.
- Onda više nema nikakve sumnje - zadovoljno reče Jean-Pierre.
- Izgleda da nema - složi se Anatolij. - Sutra će biti u našim rukama.
Sasvim sigurno.
Jean-Picrre se probudi na gumenom madracu - to je bila još jedna od
"stvarčica" koje je Anatolij donio sa sobom - na podu od nabijene
zemlje. Vatra se tijekom noći ugasila i bilo je hladno. Anatolijev je
krevet na drugom kraju male sobe bio prazan. Jean-Pierre nije znao
gdje su vlasnici kućice proveli noć. Nakon što su im pripremili večeru
i poslužili ih, Anatolij im je naredio da odu iz kuće. Anatolij se u
Afganistanu ponašao kao da je to njegovo kraljevstvo. Možda je imao
pravo što se tako ponaša.
Jean-Pierre sjedne i protrlja oči, a onda ugleda Anatolija kako stoji u
vratima i zamišljeno ga gleda.
- Dobro jutro - pozdravi ga Jean-Pierre.
- Jesi li ti ikad ranije bio ovdje? - upita ga Anatolij iznebuha.
Jean-Pierre se još uvijek nije bio do kraja razbudio. - Gdje?
- U Nuristanu - nestrpljivo odgovori Anatolij. - Nisam.
- Čudno.
Jean-Pierre je bio iritiran ovakvim zagonetnim stilom razgovora rano
ujutro.
- Zašto? _ razdraženo je pitao. - Zašto je to ~udnu?
- Razgovarao sam prije nekoliko minuta s novim vodičem.
- Kako mu je ime?
-Mohammed, Muhammad, Mahomet, Mahmoud, jedno od tih imena
koja ovdje daju svakom drugom djetetu.
- Na kojem si jeziku razgovarao s tim Nuristancem?
- Na francuskome, ruskome, dariju i engleskome, uobičajenoj
mješavini. Pitao me je tko je to stigao noćas s drugim helikopterom.
Rekao sam: "Jedan Francuz koji može identificirati bjegunce", ili
 KIKA

nešto slično, a on me nato upitao kako se ti zoveš i ja sam mu rekao.

Htio sam nastaviti razgovor dok ne ispipam zbog čega ga sve to
zanima. Međutim, on me više ništa nije pitao. Reagirao je gotovo kao
da te poznaje.
- Nemoguće.
- To sam i ja pomislio.
- Zašto ga nisi pitao? - Prilično je neobično za Anatolija da se tako
usteže, pomisli Jean-Pierre.
- Nema nikakvog smisla postavljati nekome pitanja dok ne ustanoviš
da li taj ima nekog razloga da ti laže. - Rekavši to, Anatolij iziđe.
Jean-Pierre ustane. Spavao je u košulji i donjem rublju. Sada navuče
hlače i čizme, prebaci šinjel preko ramena i pođe za Anatolijem.
Kad je izišao kroz vrata našao se na drvenoj verandi, s koje se pružao
pogled na cijelu dolinu. Dulje, ispod njega, rijeka je vijugala kroz
polja, široka i spora. Nešto dalje prema jugu ulijevala se u dugačko,
usko jezero, opkoljeno sa svih strana planinama. Sunce još nije bilo
izišlo. Maglica iznad vode skrivala je pogled kraj jezera. Bio je to
lijep i ugodan prizor. Jean-Pierre se sjeti da je ovo najplodniji i
najgušće naseljen dio Nuristana. Ostali su dijelovi uglavnom divlji i
slabo napučeni.
Rusi su iskopali poljski zahod, primijeti Jean-Pierre s odobravanjem.
Afganistanski običaj da u tu svrhu koriste rijeke iz kojih uzimaju vodu
za piće bio je glavni uzrok njihovih tegoba s crijevnim parazitima.
Rusi će uvesti reda u ovoj zemlji kad se jednom uspiju riješiti
pobunjenika, pomisli Jean-Pierre.
On side do livade, upotrijebi poljski zahod, upere se u rijeci i popije
kavu sa skupinom vojnika kuji su stajali oko vatre.
Grupa je bila spremna za polazak. Anatolij je noćas odlučio da će njih
dvojica upravljati potragom odavde, putem radija. Helikopteri će
čekati spremni da njega i Jean-Pierrea prebace do ekipe tragalaca čim
im oni jave da su ugledali bjegunce.
Dok je Jean-Pierre pio kavu, Anatolij dođe preko livade iz pravca
sela.
- Jesi li vidio tog prokletog vodiča? - oštro upita. - Ne.
- Izgleda da je nestao. Jean-Pierre uzdigne obrve. - Baš kao i onaj
prije njega.
-Kakvi su to ljudi. Morat ću ispitati seljane. Dođi, moraš mi prevoditi.
 KIKA

- Ja ne govorim njihov jezik. - Možda će razumjeti dari.

Jean-Pierre pode s Anatolijem natrag preko livade do sela. Dok su se
uspinjali uskim putem između kuća, netko zovne Anatolija na
ruskome. Oni stanu i okrenu se. Dvanaestak ljudi, Nuristanaca u
bijelim haljama i Rusa u uniformama, stajali su okupljeni na jednoj
verandi i gledali u nešto na podu. Grupa se razdvoji i propusti
Anatolija i Jean-Pierrea. To, u što su svi oni gledali, bio je neki
mrtvac.
Seljani su ljutito žagorili, pokazujući na mrtvu tijelo. Čovjeku je bilo
prerezano grlo: rana je odvratno zjapila, a glava je neprirodno ležala,
gotovo odvojena od tijela. Krv je bila sasušena ... čovjek je vjerojatno
ubijen jučer.
- Je li to taj vodič, Mohammed? - upita Jean-Pierre.
- Ne - odgovori Anatolij. Zatim nešto upita nekog vojnika i reče: -
Ovo je prethodni vodič, onaj koji je odjednom nestao.
Jean-Pierre se obrati seljanima, govoreći polako na dariju:
- Što se to događa?
Nakon kraće šutnje, jedan naborani starac s mrenom na desnom oku
odgovori na dariju.
- On je ubijen! - uzviknuo je optužujući.
Jean-Pierre ga počne ispitivati i malo-pomalo izvuče iz njega cijelu
priču. Ubijeni je bio jedan seljak iz doline Linar kojega su Rusi
regrutirali kao vodiča. Pas seoskog pastira otkrio je mrtvo tijelo
skriveno u grmlju. Obitelj ubijenog zaključila je da su ga Rusi ubili i
jutros su donijeli ovamo njegovo mrtvo tijelo, zahtijevajući da im se
kaže zašto je ubijen.
Jean-Pierre objasni Anatoliju:
- Oni su ljuti i uvrijeđeni jer misle da su ga ubili tvoji ljudi.
- Ljuti? - reče Anatolij. - Zar oni ne znaju da je rat? Ljudi ginu svakog
dana, to je u ratu normalna pojava.
- Očigledno, ovdje nisu vidjeli mnogo od rata. Jeste li ga vi ubili?
- Vidjet ću. - Anatolij se obrati vojnicima. Nekoliku njih mu
istodobno odgovori uzbuđenim tonom. - Mi ga nismo ubili - prevede
Anatolij.
- Tko je to onda učinio, pitam se? Misliš da to možda ovdašnji
stanovnici ubijaju naše vodiče zbog suradnje s neprijateljem'?
 KIKA

- Ne - reče Anatolij. - Kad bi toliko mrzili kolaboratere, ne bi se toliko

uzbuđivali što je ovaj ubijen. Reci im da mi to nismo učinili. Umiri ih.
Jean-Pierre se obrati onom jednookom starcu.
- Stranci nisu ubili ovog čovjeka. Oni žele saznati tko je ubio njihova
vodiča.
Starac to prevede ostalima i seljani se zaprcpašteno zgledaju.
Anatolij zamišljeno reče:
- Možda je Mohammed ubio ovog čovjeka kako bi dobio posao
vodiča.
- Koliko plaćate vodiče? Mnogo? - upita Jean-Pierre.
- Sumnjam. - Anatolij upita narednika i prevede odgovor. - Pet stotina
afgana na dan.
- To je dobra plaća za jednog Afganistanca, ali ipak ne tolika da bi
zbog nje vrijedilo ubiti, iako kažu da su Nuristanci u stanju ubiti
čovjeka zbog sandala, ako su nove.
- Pitaj ih da li oni znaju gdje je Muhammed. Jean-Pierre upita seljane.
Seljani počnu raspravljati među sobom. Većina ih je tresla glavama,
ali jedan čovjek počne nešto govoriti povišenim glasom i pritom je
uporno pokazivao prema sjeveru. Jednooki starac reče Jean-Pierreu:
- Jutros je rano otišao iz sela. Abdul ga je vidio kako odlazi prema
sjeveru.
- Je li otišao nakon što su donijeli ovog mrtvaca'? - Prije.
Jean-Pierre prevede to Anatoliju i doda: - Pitam se, zbog čega je onda
otišao'?
- U svakom slučaju, ponio se kao čovjek koji se zbog nečeg osjeća
krivim.
- Izgleda da je otišao neposredno nakon što si ti s njim razgovarao.
Gotovo bi se reklo da je otišao zato što sam ja ovdje.
Anatolij zamišljeno kimne glavom.
- Bez obzira zbog čega je otišao, čini mi se da on zna nešto
što mi ne znamo. Najbolje će biti da krenemo za njim. Ako
zbog toga izgubimo nešto vremena, nije važno, možemo si to priuštiti.
- Koliko je vremena prošlo otkako si s njim razgovarao? Anatolij
pogleda na sat.
- Nešto više od jednog sata.
- Onda nije mogao daleko odmaknuti.
 KIKA

- Tako je. - Anatolij se okrene i počne žustro izdavati

naredbe. Vojnici su se hitro pokrenuli. Dvojica su uhvatili za
ruke jednookog starca i odveli ga dulje na livadu. Drugi su
potrčali prema helikopterima. Anatolij uhvati Jean-Pierrea
za mišicu i njih dvojica krenu hitrim koracima za vojnicima,
- Povest ćemo jednookog da nam posluži kao tumač, ukoliko to bude
potrebno - reče Anatolij.

Kad su njih dvojica došli na livadu, elise helikoptera već su se

okretale. Anatolij i Jean-Pierre uđu u jedan helikopter, Jednooki starac
već je bio unutra, izgledajući u isti mah oduševljen i smrtno
prestrašen. On će o ovome pričati dok bude živ, pomisli Jean-Pierre.
Nekoliko trenutaka kasnije, digli su se u zrak. Anatolij je sa Jean-
Pierreom stajao blizu otvorenih vrata i gledao dolje. Čvrsto utabana
staza, jasno vidljiva, vodila je iz sela do vrha brda, a zatim se gubila
među drvećem. Anatolij počne govoriti u pilotov radio, zatim objasni
Jean-Pierreu:
- Poslao sam nekoliko vojnika da pretraže ovu šumu, za svaki slučaj.
Možda je odlučio da se tu sakrije.
Sigurnu nije ostao tako blizu sela, pomisli Jean-Pierre, ali Anatolij,
kao i obično, ništa nije propuštao.
Letjeli su još otprilike dva kilometra paralelno s rijekom,
a onda su došli do ušća Linara. Da li je Mohammed nastavio prema
gornjem kraju doline i hladnom središtu Nuristana ili je skrenuo na
istok, u dolinu Linar koja bi ga dovela do Doline pet lavova?
Jean-Pierre upita jednookog starca: - Odakle je bio Muhammed?
- Ne znam - odgovori starac. - Ali bio je Tadšik.
To je značilo da je vjerojatno iz doline Linar, a ne iz Nuristana. Jean-
Pierre prenese to Anatoliju, a Anatolij uputi pilota da skrene lijevo i
slijedi Linar.
Sad se jasno vidi zašto se za Ellisom i Jane nije moglo tragati iz
helikoptera, pomisli Jean-Pierre. Mohammed je imao samo jedan sat
prednosti, a možda su mu već izgubili trag. Kad netko ima cijeli dan
prednosti, kao što je to bio slučaj s Ellisom i Jane, potjera je suočena s
još mnogo više alternativnih ruta i mjesta na kojima se bjegunci mogu
skrivati.
 KIKA

Ako je postojao put kroz dolinu Linar, onda nije bio vidljiv iz zraka.
Pilot je jednostavno slijedio rijeku. Okolna brda su bila gola, bez
vegetacije i još nisu bila pokrivena snijegom, tako da se bjegunac,
ukoliko je bio dolje, nije imao gdje sakriti.
Ugledali su ga nekoliko minuta kasnije.
Njegova bijela odjeća i turban jasno su se isticali na sivosmeđem tlu.
Hodao je ujednačenim korakom Afganistanaca, naviklih na
dugotrajna pješačenja, a preko ramena je imao prebačenu torbu. Kad
je čuo buku helikoptera, stao je i pogledao uvis, a zatim nastavio
hodati.
- Je li to on? - upita Jean-Pierre.
- Mislim da jest - reče Anatolij. - Ubrzo ćemo saznati. On uzme
pilotove slušalice i porazgovara s pilotom drugog helikoptera. Ovaj
poleti naprijed i spusti se otprilike sto metara ispred pješaka. Ovaj je
bezbrižno nastavio hodati.
- Zašto i mi nismo sletjeli? - upita Jean-Pierre. - Uobičajena mjera
opreza.
Vrata na helikopteru su se otvorila i šest vojnika iskoči na zemlju.
Čovjek u bijelom nastavio je hodati prema njima, skidajući u hodu
torbu s ramena. Bila je to dugačka torba, poput vojničke vreće i
pogled na nju podsjeti Jean-Pierrea na nešto, ali prije nego što se
mogao sjetiti na što ga podsjeća, Mohammed podigne torbu i uperi je
na vojnike. Jean-Pierre shvati što on namjerava i otvori usta da
upozori vojnike.
Bilo je to kao kad pokušavaš vikati u snu, ili pod vodom; sve se činilo
nekako usporeno, ali su njegove reakcije bile još sporije. Prije nego
što je uspio viknuti, ugledao je cijev
a automata kako proviruje iz torbe.
Buka helikoptera prekrila je zvuk pucnjeva, što je
stvaralo čudan dojam da se sve odigrava u potpunoj tišini.
Jedan od ruskih vojnika uhvati se za trbuh i padne na lice;
drugi digne ruke u zrak i padne na leđa; lice trećega eksplodira
u masu krvi i mesa. Ostala trojica uspjela su podići oružje. Jedan je od
njih pao mrtav prije nego što je uspio pritisnuti obarač, ali druga dva
su pucali kao ludi i dok je Anatolij vikao u mikrofon: - Njet! Njet!
Njet! Njet! - Mohammedovo se tijelo pod udarom metaka prvo
 KIKA

podigne u zrak, a zatim odbačeno unatrag, padne na zemlju,

pretvoreno u krvavu, bezobličnu masu.
Anatolij je i dalje bjesomučno vikao u mikrofon. Njihov se helikopter
brzo spuštao. Jean-Pierre ustanovi kako sav drhti od uzbuđenja. Prizor
koji se odigrao pred njegovim očima opio ga je poput kokaina -
osjećao je neobuzdanu želju da se smije, da jebe, da trči, da pleše. Na
trenutak mu kroz glavu proleti misao: Ja sam nekoć želio liječiti ljude.
Helikopter dotakne zemlju. Anatolij strgne s glave slušalice, govoreći
s gađenjcm:
- Sad nikad nećemo saznati zašto je zaklan onaj čovjek. - Zatim iskoči
iz helikoptera, a Jean-Pierre iskoči za njim, Otišli su do mrtvog
Afganistanca. Prednja strana tijela i veći dio lica bili su pretvoreni i
masu iskidanog mesa, ali Anatolij reče:
- To je on, siguran sam. Visina se slaže, boja kose se slaže i
prepoznajem torbu. - Sagnuvši se, on oprezno podigne automat. - Ali
zašto je ovo nosio sa sobom?
Komad papira je ispao iz torbe i odletio na zemlju. Jean-Pierre ga
podigne i pogleda. Bila je to polaroid fotografija Muse.
- Gospode Bože - reče. - Mislim da mi je sve jasno. - Što je to? - upita
Anatolij. - Što ti je jasno?
- Ovaj je čovjek iz Dolinc pet lavova - reče Jean-Pierre. -Jedan od
Masudovih najbližih suradnika. Ovo je fotografija njegovog sina
Musc. Tu je fotografiju snimila Jane. A sad prepoznajem i torbu. To je
Ellisuva torba.
- I što? - nestrpljivo reče Anatolij. - Što iz toga zaključuješ?
Jean-Pierreov mozak je ubrzano izvodio zaključke, brže nego što je
on to mogao izraziti riječima.
- Mohammed je ubio vašeg vodiča kako bi zauzeo njegovo mjesto -
započne. - Nitko od vas nije mogao znati da on nije onaj kojim se
predstavlja. Nuristanci su znali da on nije njihov, ali to nije ništa
značilo jer: prvo, oni nisu znali da se on pretvara da je odavde i drugo,
čak i da su to znali, ne bi vam to mogli reći jer je on bio vaš tumač.
Zapravo, postojao je samo jedan čovjek koji bi ga možda mogao
raskrinkati...
- Ti - reče Anatolij. - Jer si ga ti poznavao.
- On je, dakako, bio svjestan te opasnosti i motrio je da li ću se ja
odnekud pojaviti. Zato te je jutros pitao tko je to došao noću s drugim
 KIKA

helikopterom. Ti si mu rekao moje ime. On je nakon toga odmah

otišao. - Jean-Pierre se namršti: nešto se ipak nije sasvim slagalo. - Ali
zašto je ostao na otvorenom? Mogao se sakriti u neku pećinu, ili ostati
u šumi: trebalo bi nam mnogo više vremena da ga nađemo. Ovako
izgleda kao da nije očekivao da ćemu krenuti za njim.
- A zašto bi to očekivao? - reče Anatolij. - Kad je prvi vodič nestao,
nismo nikoga poslali u potragu za njim, jednostavno smo unajmili
drugog vodiča. Nije bilo nikakve istrage, nikakve potjere. Jedino što
nas je ovaj put navelo da drugačije postupimo bio je zapravo puki
slučaj: seljani su našli mrtvo tijelo prethodnog vodiča i optužili nas da
smo ga ubili. Štoviše, mi smo čak i tada pomišljali na to da
zaboravimo Mohammeda i jednostavno nastavimo s našom potragom.
Ukratko, nije imao sreće.
- Njegov je peh u tome što nije znao s kako opreznim čovjekom ima
posla - reče Jean-Pierre. - Još jedno pitanje: Koji je bio njegov motiv?
Zbog čega se toliko trudio da zamijeni prethodnog vodiča'?
- Vjerojatno zato da nas navede na krivi put. Vjerojatno je sve što nam
je rekao čista laž. On nije vidio Ellisa i Jane jučer na ulazu u dolinu
Linar. Oni nisu krenuli južno u Nuristan. Stanovnici sela Mundul nisu
rekli kako je dvoje stranaca s djetetom prošlo jučer kroz njihovo selo i
nastavilo prema jugu, Muhammed ih vjerojatno nije ni pitao za njih.
On je znao gdje se nalaze bjegunci...
- I vodio nas je u suprotnom smjeru, naravnu! - Jean-Pierre je ponovo
bio pun puleta. - Prethodni je vodič nestao odmah nakon što je potjera
napustila selo Linar, je li tako?
- Tako je. Prema tome, možemo pretpostaviti da su do tog trenutka svi
izvještaji točni, što znači da su Ellis i Jane doista prošli kroz to selo.
Nakon toga je došao Muhammed i počeo nas voditi prema jugu...
- Zato što su Ellis i Jane otišli prema sjeveru! - pobjedonosno dovrši
Jean-Pierre.
Anatolij namršteno kimne glavom.
- Dao im je jedan dan, to je sve - zamišljeno reče. - Za to je žrtvovao
život. Zar je vrijedilo za to dati život'I Jean-Pierre ponovo pogleda
fotografiju Muse. Pod naletom hladnog vjetra, fotografija zaleprša u
njegovoj ruci. - Znaš - reče - ja mislim da bi ti Muhammed odgovorio:
"Da, vrijedilo je."
 KIKA

19.
Otišli su iz Gadwala u dubokom mraku, prije zore, nadajući se da će
na taj način ukrasti nekoliko sati prednosti Rusima. Ellis je znao kako
je teško i najsposobnijem oficiru pokrenuti vojnike prije zore: kuhar
mora pripraviti doručak, intendant mora spakirati šatore i opremu,
telegrafist se mora javiti glavnom štabu i konačno svi moraju jesti, a
za sve to treba vremena. Ellis je imao tu prednost pred ruskim
zapovjednikom što je on trebao samo natovariti Magbie dok bi Jane
hranila Chantal i zatim probuditi Halama.
Pred njima je bio dug, naporan uspon - prvo petnaestak kilometara uz
Nuristan, a zatim jednom pokrajnjom dolinom. Prvi dio puta, kroz
dolinu Nuristan, ne bi smio biti osobito težak, iako će ga dijelom
priječi po mraku, razmišljao je Ellis, jer tu još postoji kakva-takva
cesta. Ako samo Jane izdrži, trebali bi stići do ulaza u postranu dolinu
negdje tijekom poslijepodneva, te do mraka prijeći još nekoliko
kilometara. Kad jednom iziđu iz doline Nuristana, Rusima će biti
mnogo teže da im uđu u trag jer neće znati u koju su postranu dolinu
ušli.
Halam je išao naprijed, odjeven u Muhammedovu odjeću, uključujući
chitrali kapu. Jane je išla za njim, noseći Chantal, a Ellis i Magbie su
bili na začelju. Konj je sada nosio jednu torbu manje: Mohammed je
uzeo vojničku vreću, a Ellis nije uspio pronaći mjesta u drugim
torbama za stvari koje su bile u vreći. Tako je bio primoran ostaviti u
Gadwalu gotovo sav svoj minerski pribor i opremu. Ponio je ipak
nešto TNT-a, više metara primacorda, nekoliko kapica za upaljače
i jedan detonator, što je sve rasporedio po velikim džepovima svoje
alpinističke parke.
Jane je bila dobro raspoložena i puna encrgije. Odmor je obnovio
njezine rezerve snage. Njezina je izdržljivost doista bila zadivljujuća i
Ellis je bio ponosan na nju, iako kad je boljc promislio, nije vidio
otkud njemu pravo da bude ponosan na njezinu snagu.
Halam je nosio fenjer, u kojem je bila upaljena svijeća. Treptavo
svjetlo bacalo je groteskne sjenke po stijenama oko njih. Mladić je
izgledao zlovoljno. Jučer se stalno smješkao i činilo se da je
zadovoljan što sudjeluje u ovoj bizarnoj ekspediciji, ali jutros je bio
šutljiv i namršten. Ellis zaključi da je tome uzrok rani polazak.
 KIKA

Staza je vijugala uz stijenu, zaobilazila isturene gromade koje su

stršale nad rijekom, katkad se držala samog ruba obale, a katkad se
uspinjala do vrha stijene. Nakon manje od kilometra i pul, došli su do
mjesta gdje je staza jednostavno nestala: lijevo je bila okomita stijena,
a desnu rijeka. Halam objasni da su kiše izlokale stazu i da će morati
pričekati da se razdani kako bi pronašli zaobilazni put.
Ellis nije želio gubiti vrijeme. Skinuo je čizme i svukao hlače, te
zagazio u ledenu vodu. Na najdubljem dijelu voda mu je dopirala
samo do pojasa i bez teškoća je stigao na drugu obalu. Vratio se
natrag i preveo Maggie, a zatim se ponovo vratio po Jane i Chantal.
Halam je krenuo posljednji, a kako ga je bilo stid da se svuče, čak i u
mraku, morao je put nastaviti u mokrim hlačama, što je još više
pojačalo njegovu zlovolju.
Prošli su u mraku kroz neko selo, praćeni nakratko nekolicinom
mršavih pasa kuji su lajali na njih sa sigurne udaljenosti. Ubrzo
potom, zora je rasvijetlila nebu na istoku i Halam je ugasio svijeću.
Morali su još nekoliko puta pregaziti rijeku na mjestima gdje je put
bio otplavljen ili zatrpan odronom. Halam je naposljetku popustio i
podigao hlače iznad koljena. Prigodom jednog takvog prelaska prcko
rijeke susreli su se s jednim putnikom koji je dolazio iz suprotnog
smjera, nekim sitnim, mršavim čovjekom. Čovjek je vodio na uzici
jednu debelu ovcu koju je na rukama prenio preko rijeke. Halam se
s njim upustio u poduži razgovor na nekom od nuristanskih jezika i po
njihovu mahanju rukama, Ellis je zaključio da govore o putevima
preko planine.
Nakon što su se oprostili od čovjeka s ovcom, Ellis reče Halamu na
dariju:
- Nemoj govoriti ljudima kamo idemo. Halam se pretvarao kao da ga
ne razumije.
Jane ponovi ono što je Ellis rekao. Ona je tečnije govorila dari i
pritom je gestikulirala i kimala glavom kao što su to činili
Afganistanci.
- Rusi će ispitivati sve putnike - tumačila mu je. Učinilo im se da je
Halam shvatio, ali je opet napravio istu stvar kod susreta sa sljedećim
putnikom, nekim mladićem opasna izgleda, naoružanog starom
leeenfield puškom. Iz njihova razgovora Ellis je razabrao riječ
"Kantiwar", ime prijevoja prema kujem su išli: prvo ga je izgovorio
 KIKA

Helam, a onda je, trenutak kasnije, mladić s puškom ponovio tu riječ.

Ellis se rasrdi: Halam se poigravao s njihovim životima. Međutim,
šteta je bila počinjena i to se vise nije moglo popraviti. Stoga je
potisnuo želju da se umiješa i strpljivo pričekao dok nisu opet ostali
sami.
Čim se mladić s puškom udaljio, Ellis reče:
- Rekao sam ti da ne pričaš ljudima kamu idemo. Ovaj put, Halam se
nije pretvarao da ne razumije. - Nisam mu ništa rekao - uvrijeeno je
odgovorio.
- Jesi - prasne Ellis. - Odsad ne smiješ više ni sa kime razgovarati, jesi
li razumio'?
Halam ništa nije odgovorio. Jane ponovi:
- Ne smiješ ni sa kime razgovarati, razumiješ'?
- Razumijem - nevoljko procijedi Halam kroz zube. Ellis je smatrao
da je važno spriječiti ga da govori. Naslućivao je zašto Halam nastoji
razgovarati s tim ljudima: od njih je mogao saznati za eventualne
odrone, lavine ili poplave u planinama, zbog kojih bi trebalo odabrati
neku alternativnu rutu. Halam izgleda nije shvatio da Ellis i Jane bježe
pred Rusima. Činjenica da postoje alternativne rute bila je njihov
najveći adut jer su Rusi morali provjeravati svaku mogućnost. Stoga
će se sigurno truditi da ispitivanjem ljudi, osobito putnika, eliminiraju
neke ud tih mogućnosti. Što manje informacija budu mogli prikupiti
na taj način, tu će potraga duže trajati i tim će veće biti šanse
bjegunaca da im umaknu.
Malo kasnije susreli su jednog mulu u bijeloj halji i crveno obojene
brade. Na Ellisovo zaprepaštenje, Halam odmah započne s njim
razgovor na potpuno isti način kao što je to učinio s prethodnim
putnicima.
Ellis nije dugo oklijevao. Otišao je do Halama, bolno mu savio ruke
iza leđa i natjerao ga da krene dalje.
Halam se malo otimao, ali je brzo prestao jer ga je boljelo. Nešto je
viknuo, ali je mula samo stajao otvorenih usta i zurio za njima. Ellis
pogleda preko remena i vidje da je Jane dohvatila uzde i vodeći
Maggic, krenula za njima.
Nakon otprilike sto metara, Ellis pusti Halama i reče: -Ako me Rusi
nađu, ubit će me. Zato ne smiješ ni sa kim razgovarati.
Halam je uvrijeđeno šutio.
 KIKA

Nakon što su neko vrijeme šutke hodali, Janc reče: - Bojim se da će

nam se on osvetiti zbog ovoga.
- Pretpostavljam da hoće - odvrati Ellis. - Ali morao sam ga nekako
ušutkati.
- Samo mislim da si to možda mogao izvesti na neki bolji način.
Ellis se razdraženo trgne, ali se svlada. Htio joj je odgovoriti: "Zašto
onda ti nisi nešto napravila kad si tako pametna?, ali sad nije bilo
vremena za svađe. Halam je kraj sljedećeg putnika prošao samo s
uobičajenim uljudnim pozdravom i Ellis pomisli: Ako ništa drugo,
moja se metoda pokazala djelotvornom.
Isprva su napredovali sporije nego što je to Ellis očekivao. Krivudanje
staze, neravno tlo, strmi nagib puta i česta zaobilaženja, sve je to
doprinijelo da su sredinom prijepodneva odmakli tek nekih osam
kilometara zračne linije, koliko je Ellis mogao procijeniti. Međutim,
nakon tuga je put postao nešto lakši. U tom je dijelu vodio kroz šumu,
visoko iznad rijeke.
Još uvijek su poslije svakih dva-tri kilometra nailazili na neko selo ili
zaselak, ali sad to više nisu bile klimave drvene kućice, naslagane
jedna iznad druge uz padinu bijega, nalik na sklopive stolice nabacane
bez reda na hrpu, nego čvrste kamene kuće kockasta oblika, sagrađene
od istog kamena od kojeg su bile i stijene s kojih su strčale poput
galebovih gnijezda.
U podne su se zaustavili u jednom selu i Halam se postarao da ih
pozovu u jednu kuću, gdje su ih ponudili čajem. Kuća je bila
jednokatnica, a prizemlje je služilo kao spremište, baš kao u
srednjovjekovnim kućama u Engleskoj, sjetio se Ellis školskih lekcija
iz povijesti. Jane je domaćici poklonila bočicu ružičastog sirupa protiv
glista i zauzvrat je od nje dobila hljeb kruha i izvanredno ukusan kozji
sir. Sjedili su u krugu oko otvorene vatre, na podu od utabane zemlje
zastrtom ćilimima, ispod nepokrivenog krovišta od greda i pletera.
Kuće nisu imale dimnjake, nego se dim dizao pod grede i postupno
izlazio kroz prepleteno šiblje: zato valjda ove kuće nemaju stropova,
pretpostavljao je Ellis.
On bi rado bio ostavio Jane da se odmori nakon jela, ali se nije usudio
toliko riskirati jer nije znao koliko su im Rusi blizu. Jane je izgledala
 KIKA

umorna, ali ne iscrpljena. Osim toga, ako odmah odu, Halam neće
imati prilike razgovarati s mještanima.
Ipak, pažljivo je motrio Jane kad su se nastavili uspinjati uz dolinu.
Dao joj je da ona vodi Maggie, a on je preuzeo Chantal, ocjenjujući
da je zamornije nositi dijete.
Svaki put kad bi došli do neke prostrane doline koja je vodila prema
istuku, Halam bi zastao i nekoliku bi je minuta pozorno proučavao,
zatim bi stresao glavom i produžio. Očigledno nije bio siguran kojim
bi putem trebali poći, iako je to uvrijeđeno porekao kad ga je Jane
izravno upitala. Ellis se jedva suzdržavao da ne prasne, jer je s
nestrpljenjem čekao da već jednom iziđu iz doline Nuristana, ali se
tješio time da će i Rusima biti jednako teško pogoditi kojim su putem
otišli bjegunci.
Već se počeo pitati nije li Halam možda promašio mjesto na kojem
trebaju skrenuti kad, napokon, Halam stane kraj ušća jedne planinske
rječice u Nuristan i objavi da put dalje vodi uz tu dolinu. Izgledalo je
kao da bi Halam htio tu stati i odmoriti se, kao da mu se nije dalo otići
s poznatog terena, ali je Ellis požurivao da krenu dalje.
Ubrzo su zašli u brezovu šumu i više nisu mogli vidjeti glavnu dolinu
iza sebe. Ispred njih se uzdizao planinski lanac koji su morali prijeći.
Snijegom pokrivene planine stajale su pred njima poput divovskog
zida, skrivajući četvrtinu neba i Ellis se nije mogao osloboditi misli:
Čak ako nam i uspije umaći Rusima, kako možemo prijeći ove
planine? Jane se spotakne jednom ili dvaput i glasno opsuje, što je za
Ellisa bio znak da ona naglo gubi snagu, iako se nije tužila.
U sumrak su izišli iz šume i našli se na surom, golom, nenastanjenom
kamenjaru. Ellis zaključi da tu neće moći naći nikakav zaklon i
predloži da prenoće u jednoj napuštenoj kamenoj kolibi, pokraj koje
su prošli prije otprilike pula sata. Jane i Halam su se odmah složili.
Ellis je zatražio od Halama da zapali vatru unutar kolibe, a ne vani, na
otvorenom, jer bi plamen i dim lako mogli biti uočeni iz zraka. Nešto
kasnije, njegov se oprez pokazao opravdanim. Odjednom su čuli buku
helikoptera negdje iznad svojih glava. To je značilo da Rusi nisu
daleko, pomisli Ellis, ali u ovoj zemlji udaljenosti su relativne: put
kuji se začas može prijeći helikopterom, može potrajati satima i
danima, ako ga se pokušava prijeći pješice. Rusi su možda s druge
strane neke neprolazne planine, ili tek kilometar-dva iza njih. Srećom
 KIKA

se staza nije mogla raspoznati iz zraka i nigdje nije bilo pogodnog

mjesta za slijetanje pa su gonioci morali ići za njima pješice.
Ellis dade konju nešto zobi. Jane nahrani i presvuče Chantal, te potom
odmah zaspe. Ellis je probudi i natjera da uđe u vreću za spavanje,
zatim uzme prljavu pelenu, side do rijeke, opere je i raširi kraj vatre
da se osuši. Ležao je neko vrijeme budan pokraj Jane, promatrajući je
u treperavu odsjaju vatre, dok je Halam hrkao u drugom kraju kolibe.
Izgledala je totalno iscrpljena, lice joj je bilo mršavu i napeto, kosa
prljava, obrazi umrljani blatom. Nemirno je spavala, trzajući se, grčeći
lice i mičući usnicama u bezglasnom govoru.
Pitao se koliko će ona još moći izdržati. Ono što je nju ubijalo bio je
tempo. Kad bi mogli malo usporiti, sigurno bi izdržala. Kad bi bar
Rusi odustali od potjere, ili kad bi ih opozvali zbog neke velike bitke
u nekom drugom dijelu ove jadne zemlje...
Razmišljao je o helikopteru koji je prošao iznad njih. Možda je bi na
nekom zadatku koji nema veze s njima. To je, nažalost, bilo malo
vjerojatno. Ako je pak pripadao potjeri, onda Mohammed nije mnogo
postigao svojim pokušajem da ih skrene s njihova traga.
Dopustio je sebi da počne misliti o tom što će biti ako ih uhvate.
Njega će izvesti pred sud i od tog će suđenja napraviti veliku
predstavu, kako bi skeptične nesvrstane zemlje uvjerili u to da su
afganistanski pobunjenici plaćenici C1A-e. Sporazum između
Masuda, Kamila i Azizija će propasti. Pobunjenici neće dobiti
američko oružje. Otpor obeshrabrenih pobunjenika će oslabiti i možda
sasvim prestati do drugog ljeta.
Nakon javnog suđenja, Ellisa će predati KGB-u. U početku će se
pretvarati da unatoč mučenju ništa neće reći, a onda će se slomiti i sve
će im ispričati, samo što će sve to biti laži. Dakako, oni s tim
unaprijed računaju i mučenje će se nastaviti, a onda će on pokušati
uvjerljivije odigrati slom i ispričat će im mješavinu istine i laži koju će
oni teško moći provjeriti. Nadao se da će na taj način uspjeti
preživjeti. Ako ostane živ, poslat će ga u Sibir. Nakon nekoliko
godina, moći će se nadati razmjeni za nekog sovjetskog agenta
uhvaćenog u Sjedinjenim Državama. Ako ga ne izvuku na taj način,
umrijet će u nekom sibirskom logoru.
Najbolnije od svega bit će rastanak s Jane. Našao ju je, izgubio i
ponovo našao; još uvijek nije mogao vjerovati vlastitoj sreći. Ako bi
 KIKA

je po drugi put morao izgubiti, to bi bilo nepodnošljivo. Dugo je ležao

uz nju i gledao je, trudeći se da ne zaspe, jer se bojao da ona možda
neće biti tu kad se probudi.

Jane je sanjala da je u hotelu Georgc V, u Peshawaru. George V je u

Parizu, naravno, ali njoj se to u snu nije činilo nimalo čudnim.
Nazvala je restoran i naručila da joj u sobu donesu fillet mignon,
srednje pečen, s pireom od krumpira i uz to bocu vina Chateau
Ausone iz 1971. Bila je užasnu gladna i nikako se nije mogla sjetiti
zašto je tako dugu čekala i nije već odavno naručila večeru. Odlučila
je da se u međuvremenu okupa. Kupaonica je bila topla i pod je bio
zastrt nekim tapisonom. Otvorila je slavine i usula u kadu soli za
kupanje, uživajući u mirisnoj pari. Nije mogla shvatiti kako je tu sebi
dopustila da bude tako prljava: pravo je čudu što su je uopće pustili u
hotel! Upravo se spremala ući u kadu kad je čula kako je netko zove.
Vjerojatno konobar, pomislila je, baš nezgodno, morat će jesti prljava
ili pustiti da joj se večera ohladi. Odlučila je da će jednostavno uči u
kadu i praviti se da nije čula. Uostalom, nije pristojno da je zovu
"Jane", trebali bi je zvati "madame", ali glas je bio uporan i nekako
poznat. Zapravo, to nije bio konobar, nego Ellis koji ju je tresao za
ramena, i s dubokim osjećajem razočaranja ona shvati da je hotel bio
san i da se zapravo nalazi u hladnoj kamenoj kolibi u Nuristanu,
milijun kilometara daleko od tople kupke.
Ona otvori oči i ugleda Ellisovo lice.
- Moraš se probuditi - govorio joj je on.
Jane je bila toliko umorna i pospana da je osjećala kao da je
paralizirana.
- Zar je već jutro? - Ne, još je noć.
- Koliko je sati? - Pola dva.
- Pičku materinu. - Ljutila se na njega što ju je probudio. - Zašto si me
probudio? - razdraženo je upitala.
- Halam je otišao.
- Otišao? - zbunjeno je ponovila, još uvijek napola spavajući. - Kamo?
Zašto? Hoće li se vratiti?
- Nije mi ništa rekao. Probudio sam se i vidio da ga nema. - Misliš da
nas je ostavio.
- Da.
 KIKA

- Oh, zaboga. Kako ćemo bez vodiča? - Jane se užasno bojala da se ne

izgubi negdje u snijegu, sa Chantal na rukama.
- Bojim se da bi moglo biti još gore od toga - reče Ellis.
- Kako to misliš'?
- Rekla si da će nam se osvetiti zbog toga što smo ga ponizili pred
onim mulom. Možda će mu se činiti da se dovoljno osvetio time što
nas je napustio. Nadam se da je tako. Ali otišao je natrag, istim putem
kojim smo došli. Možda će nabasati na Ruse. Ne vjerujem da će se
morati dugo truditi da iz njega izvuku točnu informaciju gdje nas je
ostavio.
- Samo nam je to trebalo - reče Jane i osjetio kako je hvata tuga. Kao
da se nekakvo zlo božanstvo urotilo protiv njih. - Previše sam umorna
- reče. - Ostat ću ovdje ležati i spavati dok ne dođu Rusi i zarobe me.
Chantal se bila tiho meškoljila, vrteći glavicom i mljackajući ustima,
i sad je počela plakati. Jane se uspravi u sjedeći položaj i podigne je
na ruke.
- Ako odmah krenemo, mogli bismo još uvijek pobjeći reče Ellis. - Ja
ću natovariti Maggie dok ti nahraniš Chantal. - U redu - reče Jane.
Zatim raskopča košulju i pruži djetetu dojku. Ellis ih je neko vrijeme
gledao, blago se smiješeći, a zatim iziđe. Jane pomisli koliko bi im
bilo lakše da nema Chantal. Pitala se da li to Ellis koji put pomisli.
Napokon, djevojčica nije bila njegovo dijete. Međutim, činilo se da
njemu to ne smeta. Za njega je Chantal jednostavno bila dio Jane. Ili
je možda skrivao što stvarno osjeća'?
Da li bi njemu bilo drago da djevojčici zamijeni oca? pitala se.
Pogledala je maleno lišce i krupne plave oči koje su je pomno motrile.
Tko bi mogao odoljeti ovoj bespomoćnoj maloj djevojčici?
Odjednom osjeti kako više ni u što nije bila sigurna. Nije više bila
sigurna da li doista voli Ellisa, nije znala što zapravo osjeća prema
Jean-Pierreu, ocu njezina djeteta koji je progoni, nije više točno znala
što je njezina dužnost prema djetetu. Plašila se snijega, planina, Rusa i
odviše je dugo osjećala samo umor, napetost i hladnoću.
Automatski je promijenila djetetu pelenu, uzimajući
čistu pelenu s kamena pokraj vatre. Nije se mogla sjetiti da li
ju je sinoć presvukla. Činilo joj se da je zaspala odmah nakon što ju je
nahranila. Mrštila se, pokušavajući rekonstruirati jučerašnju večer, a
onda se sjetila da ju je Ellis probudio i pomogao joj da uđe u vreću za
 KIKA

spavanje. Znači da je on išao do rijeke, oprao prljavu pelenu i stavio

je da se suši pokraj vatre. Jane se rasplače.
Osjećala se prilično glupo, ali nije se mogla zaustaviti i nastavila je
oblačiti dijete dok su joj se niz lice slijevale suze. Ellis uđe u kolibu
upravo kad je ona namještala dijete u povez u kojem ju je nosila.
- Prokleta kobila, ni ona se nije htjela probuditi - reče i onda ugleda
njezino lice. - Što ti je?
- Ne znam zašto sam te ikad ostavila - reče Jane. - Ti si
najbolji čovjek kojeg sam ikad upoznala i nikad te nisam prestala
voljeti. Molim te, oprosti mi.
On obgrli rukama nju i Chantal.
- Samo me nemoj ponovo ostaviti, to je sve - reče. Neko su vrijeme
stajali tako zagrljeni.
Onda Jane reče:
- Ja sam spremna. - Odlično. Idemo.
Izišli su iz kolibe i uputili se uzbrdo kroz sve rjeđu šumu. Halam je
odnio sa sobom fenjer, ali je mjesečina bila dovoljnu jaka da mogu
jasno razaznati stazu. Zrak je bio tako hladan da ih je boljelo u
grudima dok su ga udisali. Jane se zabrine za Chantal. Dijete je
doduše bilo ispod njezina krznom podstavljenog kaputa i Jane se
nadala da se zrak koji Chantal udiše dovoljno ugrije od topline njezina
tijela. Može li malom djetetu naškoditi ako udiše hladan zrak? Jane o
tome nije imala pojma.
Pred njima je bio uspon na Kantiwar, koji je sa svojih četiri i pol
tisuće metara bio znatno viši od prethodnog prijevoja koji su prešli,
Aryua. Jane je znala da je čeka zamor i hladnoća kakve još nije
doživjela. Bilo ju je strah, ali nije klonula duhom. Osjećala je da je
negdje duboku u sebi donijela konačnu odluku. Ako preživim,
pomislila je, želim živjeti s Ellisom. Jednog ću mu dana reći da sam to
odlučila zato što je oprao prljavu pelenu.
Uskoro su izišli iz šume i krenuli preko visoravni koja je sličila na
krajolik na Mjesecu, posuta gromadama kamenja, izbušena kraterima i
mjestimično pokrivena snijegom. Slijedili su niz golemih kamenih
ploča, nalik na tragove stopala nekog diva. Još uvijek su se uspinjali,
iako trenutno nagib nije bio osobito strm, a temperatura je stalno
padala i krpe snijega su bile sve češće, sve dok tlo nije počelu sličiti
na nekakvu suludu šahovsku ploču.
 KIKA

Živčana napetost davala je Jane snage tijekom prvog sata hoda, ali ju
je onda ponovo obuzeo umor. Stalno se morala suzdržavati da ne
zapitkuje Ellisa; Koliko još moramo hodati? i Jesmo li već blizu? kao
što je to nekoć kao dijete činila kad bi joj dosadila vožnja u očevom
automobilu.
U jednom trenutku prešli su liniju vječnog leda. Jane postane svjesna
nove opasnosti kad se kobila okliznula, prestrašeno zanjištala, gotovo
se srušila i s mukom ponovo vratila ravnotežu. Tada primijeti da se
kamenje ljeska na mjesečini kao da je od stakla: stijene su blistale kao
da su načičkane dijamantima. Njezine su čizme bolje prianjale za tlo
od Maggienih kopita, ali se malo kasnije ipak okliznula i zamalo pala.
Od tog trenutka nije se mogla osloboditi straha da će pasti i prignječiti
Chantal, te je stoga hodala pretjerano oprezno, a živci su joj bili toliko
napeti da joj se činilo da će prepući.
Nakon nešto manje od dva sata hoda stigli su do kraja visoravni i našli
se pred strmom stazom koja je vodila uz snijegom pokrivenu planinu.
Ellis pode prvi, potežući Maggie za sobom. Jane je išla za njima na
sigurnom odstojanju, za slučaj da se konj otkliže unatrag. Staza se
penjala uz planinu u cik-caku.
Put nije bio jasno označen. Oni su pretpostavljali da je staza tamo
gdje je tlo niže od okolnog područja. Jane je čeznula za tim da vidi
neki sigurniji znak: ostatke vatre, kokošje kosti, ili samo odbačenu
kutiju šibica, bilo što po čemu bi vidjeli da je ovuda prošlo neko
drugo ljudsko biće prije njih. Proganjala ju je misao da su se izgubili,
odlutali od puta i da će danima besciljno lutati kroz snijeg i led, sve
dok im ne ponestane hrane, energije i volje, te svi troje ne legnu u
snijeg da zajedno dočekaju ledenu smrt.

Leđa su je nesnošljivo boljela. Iako nerado, pružala je Chantal Ellisu i

dohvatila uzde, da malo prebaci napor na druge mišiće. Jadna je
kobila sada stalno posrtala. U jednom trenutku, okliznula se na jedan
kamen i pala. Jane je morala nemilosrdno potezati uzde kako bi je
natjerala da stane na noge. Kad je napokon ustala, Jane primijeti na
snijegu tamnu mrlju: krv. Pogledala je bolje i vidjela posjekotinu na
Maggienu lijevom koljenu. Rana nije izgledala ozbiljna i ona natjera
Maggie da pođe dalje.
 KIKA

Sad kad se ona nalazila na čelu, morala je sama odlučivati gdje je

staza i njezin strah da će se izgubiti postao je još jači. Katkad se činilo
da se put račva i onda bi morala pogađati da li da krene lijevo ili
desno? Često bi tlo oko nje izgledalo posvud jednako ravno i tada bi
jednostavno išla naprijed, sve dok se opet ne bi pojavilo nešto nalik na
stazu. Jednom je zapala u duboki nanos snijega pa su je Ellis i konj
morali otuda izvlačiti.
S vremenom ju je staza dovela na usku izbočinu koja je vijugala
visoko uz planinu. Već su se bili visoko popeli: kad je pogledala
dolje, visoravan je bila tako duboko ispod njih da joj se zavrtjelo u
glavi. Prijevoj valjda ne može više biti daleko?
Staza je sada bila strma, zaleđena i jedva metar široka, a iza ruba
izbočine bila je duboka provalija. Jane je oprezno koračala, ali je ipak
nekoliko puta posrnula, a je;dnom je čak pala i nabila koljena.
Međutim, cijelo ju je tijelo toliko boljelo da gotovo uopće nije
osjećala taj novi bol. Maggie se stalno sklizala, tako da se Jane više
nije ni okretala kad bi čula zvuk sklizanja kopita, nego bi samo jače
povukla za uzde. Pomišljala je na to da prebaci torbe na leđima konja
više naprijed, što bi životinji pomoglo da bude stabilnija na usponu,
ali na uskoj stazi nije bilo dovoljno mjesta za to, a osim toga, bojala se
da neće više imati snage nastaviti hodati, ako jednom stane.
Izbočina se još više suzila na mjestu gdje je zaobilazila jednu
izbočenu stijenu. Jane je oprezno stavljala nogu pred nogu, ali
usprkos opreza, ili zato što je bila odveć nervozna, noga joj se
odskliže. Za trenutak je bila sigurna da će pasti preko ruba u provaliju,
ali je pala na koljena i zadržala se s obje ruke. Krajičkom oka vidjela
je snježne padine nekoliko stotina metara ispod sebe. Počela se tresti i
jedva se svladala.
Polako je ustala i okrenula se. U padu je ispustila uzde i one su sad
visjele nad provalijom. Maggie je stajala i gledala je, ukočenih nogu,
drhteći, očigledno smrtno prestrašena. Kad je Jane posegla za uzdama,
konj panično korakne unatrag.
- Stoj! - krikne Jane, zatim se prisili da govori smirenim
glasom i tiho reče: - Ne čini to. Dođi k meni. Sve će biti u redu. Ellis
poviče s druge strane zavoja:
- Što se dogodilo?
 KIKA

- Tiho - upozori ga Jane. - Maggie se uplašila. Ne idi za nama. -

Stalno je mislila na to da Ellis nosi Chantal. Nastavila je tiho mrmljati
kobili i pritom joj je polako prilazila. Maggie je zurila u nju,
razrogačenih očiju i raširenih nozdrva iz kojih su se dizali oblačići
pare. Kad joj je prišla na dohvat ruke, Jane posegne za uzdama.
Konj naglo trgne glavom, zakorakne unatrag, posklizne se i izgubi
ravnotežu.
Kad je konj trznuo glavom, Jane je uhvatila uzde, ali u tom trenutku
kobila se posklizne i padne udesno, uzde odlete Jane iz ruku i,
skamenjena od užasa, vidje kako konj klizi prema rubu staze i
strahovito njišteći, pada preko ruba. Ellis se pojavi.
- Prestani! - zaviče i Jane shvati da vrišti. Naglo zatvori usta. Ellis
klekne i proviri preko ruba, čvrsto pritišćući Chantal uza se. Jane
svlada napad histerije i klekne do njega.
Očekivala je da će vidjeti tijelo konja duboko dolje u snijegu, ali je
Maggie ležala na boku, s nogama u zraku, samo metar-dva ispod ruba
staze, na jednoj izbočenoj stijeni.
- Živa je! - krikne Jane. - Hvala Bogu!
- I sve naše torbe su još uvijek tu - trijezno doda Ellis. - Ali kako
ćemo je vratiti na stazu?
Ellis je samo pogleda i ništa ne reče.
Jane shvati da njih dvoje nikako neće moći izvući konja.
- Ali ne možemo je samo tako ostaviti da se smrzne!
- Žao mi je - reče Etlis.
- Oh, Bože, ja to neću moći podnijeti.
Ellis otvori svoju parku i skine povez sa Chantal, te preda dijete Jane,
a ona ga odmah stavi pod svoj kaput.
- Idem prvo po torbu s hranom - reče Ellis.
Legao je potrbuške uz rub izbočine i zatim polako prebacio noge.
Snijeg koji je gurnuo nogama zalepršao je preko ležećeg konja. Ellis
se polako spuštao, tražeći stopalima oslonac. Kad je provjerio čvrstinu
uporišta, odmaknuo je laktove s ruba i oprezno se okrenuo.
Jane ga je promatrala, ukočena od straha. Između konjskih slabina i
stijene nije bilo dovoljno mjesta za Ellisove noge da ih stavi
naporedo, nego je morao stajati s jednom nogom iza druge, kao likovi
na zidnim slikarijama iz starog Egipta. Polako je savio koljena i
 KIKA

spustio se u čučanj, a zatim posegnuo za kožnim remenjem koje je

pridržavalo torbu s hranom.
U tom trenutku Maggie odluči ustati.
Savila je prednje noge i nekako ih uspjela podvinuti ispod prsa. Zatim
je, s onim zmijolikim pokretom konja koji se uspravlja na noge,
podignula prednji kraj i pokušala vratiti stražnje noge na izbočinu.
Zamalo je uspjela.
A onda se stražnje noge okliznu, konj izgubi ravnotežu i padne
stražnjim dijelom ustranu. Ellis zgrabi torbu s hranom. Centimetar po
centimetar, kobila je klizila s izbočine, boreći se i udarajući kopitima.
Jane se bojala da ne udari Ellisa. Polako, ali neizbježno, klizanje se
nastavilo. Ellis je vukao torbu, ne pokušavajući više spasiti konja, ali
još uvijek u nadi da će remenje popucati i da će uspjeti sačuvati torbu.
Toliko je u tome bio uporan da se Jane pobojala da će zajedno s
konjem pasti u provaliju. Konj je počeo brže kliziti i povukao je Ellisa
do samog ruba. U posljednjem trenutku, s krikom razočaranja, Ellis
pusti torbu, a konj ispusti nešto poput vriska i sklizne preko ruba,
prevrćući se u zraku dok je padao u ponor, odnoseći sa sobom svu
njihovu hranu, lijekove, vreću za spavanje i Chantalinu rezervnu
pelenu.
Jane brizne u plač.

Nekoliko minuta kasnije, Ellis se popne na rub staze i klekne pokraj

nje. Privukao ju je u naručje i klečao tako uz nju neko vrijeme, dok je
ona plakala zbog Maggie, zbog izgubljenih stvari, zbog svojih bolnih
leda i smrznutih nogu. Zatim Ellis ustane i nježno je podigne na noge.
- Ne smijemo se zadržavati - reče.
- Ali kako ćemo sada dalje'? - krikne Jane. - Nemamo više što jesti, ne
možemo ugrijati vodu, nemamo vreću za spavanje, nemamo lijekova...
- Imamo jedno drugo - prekine je Ellis.
Ona ga čvrsto zagrli i s užasom se sjeti kako je bio blizu rubu. Ako
ovo preživimo, pomisli, ako umaknemo Rusima i vratimo se zajedno
u Evropu, nikad ga više neću pustiti od sebe, kunem se.
- Ti pođi prva - reče on, izvlačeći se iz njezina zagrljaja. - Hoću da te
stalno imam pred očima. - Nježno je gurne i ona automatski počne
hodati. Ubrzo je osjetila kako je ponovo počinje hvatati očajanje.
Odluči da se mora koncentrirati jedino na to da nastavi hodati, sve
 KIKA

dok ne padne mrtva. Malo kasnije, Chantal zaplače. Jane je pusti da

plače i nakon nekog vremena, dijete ušuti.
Kasnije, Jane više nije mogla odrediti da li je prošlo nekoliko minuta
ili nekoliko sati, upravo kad je ulazila u jedan zavoj, Ellis je dostigne i
uhvati za ruku.
- Pogledaj - reče, pokazujući rukom naprijed.
Staza se spuštala u široku kotlinu, okruženu visokim, snježnim
planinama. Isprva Jane nije shvaćala što joj to Ellis pokazuje, a onda
odjednom shvati da se staza spušta.
- Je li ovo vrh? - tupo upita.
- Da - reče on. - Ovo je prijevoj Kantiwar. Prešli smo najgori dio puta.
Idućih nekoliko dana stalno ćemo se spuštati nizbrdo i postat će
toplije.
Jane sjedne na jedan zaleđeni kamen. Uspjela sam, mislila je, uspjela
sam.
Dok su njih dvoje gledali planine, nebo iza njih počelo je mijenjati
boju: bisernosiva boja polako je prelazila u ružičastu. Svitalo je.
Zajedno s danjim svjetlom, u Janeino je srce opet ušlo malo nade.
Idemo nizbrdo, pomisli, i bit će toplije. Možda ćemo im ipak pobjeći.
Chantal ponovo zaplače. Na sreću, njezina zaliha hrane nije otišla u
nepovrat s Maggie. Sjedeći na zaleđenom kamenu na krovu svijeta,
Jane nahrani dijete, a Ellis otopi u rukama snijeg i pruži joj dlanove da
se napije.
Staza koja je vodila dolje, u dolinu Kantiwar, spuštala se pod
relativno blagim nagibom, ali je u početku bila prekrivena slojem
leda. Unatoč svemu, bilo je pravo olakšanje što se ne moraju brinuti o
konju. Ellis je nosio Chantal i nijednom se nije okliznuo.
Nebo ispred njih preobrazilo se iz ružičastog u plamenocrveno, tako
da se činilo kao da je tamo iza planina cijeli svijet u plamenu. Jane još
uvijek nije osjećala noge, ali joj se nos odmrznuo. Odjednom je
postala svjesna da je užasno gladna. Međutim, morat će jednostavno
nastaviti hodati dok ne naiđu na neke ljude. Jedino čime su sad mogli
trgovati bio je TNT u Ellisovim džepovima. Kad to potroše, morat će
se pouzdati u tradicionalnu afganistansku gostoljubivost.
Nisu više imali ni vreću za spavanje. Morat će spavati u kaputima, s
čizmama na nogama. Međutim, Jane je nekako osjećala da će uspjeti
riješiti sve probleme. Sad je čak postalo lako pronaći stazu, jer su
 KIKA

visoke stijene koje su s obje strane zatvarale dolinu služile kao

putokaz i ograničavale su prostor na koji su mogli odlutati sa staze.
Uskoro je pokraj njih opet zažuborio potočić - sišli su ispod granice
leda. Tlo se prilično izravnalo i da su još uvijek imali konja, sad bi
mogli jahati.
Nakon daljnja dva sata hoda, zastali su da se odmore na ulazu u jedan
klanac i Jane tu preuzme Chantal od Ellisa. Staza ispred njih opet je
postala neravna i strmo se spuštala, ali kako više nije bilo leda,
kamenje nije bilo sklisko. Klanac je bio prilično uzak i neka prepreka
bi ga lako mogla blokirati.
- Nadam se da nećemo naići na neki odron - reče Jane. Ellis je gledao
u drugom smjeru, iza njih. Iznenada se trgnuo i prošaptao:
- Isuse Kriste.
- Što je, zaboga? - Jane se okrene i pođe za njegovim pogledom. Srce
joj se spusti u pete. Iza njih, otprilike na kilometar i pol udaljenosti,
stajala je grupa od šest ljudi u uniformama i jedan konj: ruska patrola.
Nakon svega, pomisli Jane, nakon svega što smo prošli, ipak su nas
uhvatili. Bila je previše očajna da bi zaplakala. Ellis je zgrabi za ruku.
- Brzo, idemo - dovikne joj. Zatim požuri dolje, u klanac, potežući je
za sobom.
- Kakvog to ima smisla? - umorno upita Jane. - Sigurno će nas
uhvatiti.
- Imamo još jednu šansu. - Žureći niz stazu, Ellis je pozorno
ogledavao strme, stjenovite zidove klanca.
- A to je?
- Odron kamenja.
- Oni će već naći načina kako da prijeđu preko odrona ili da ga
zaobiđu.
- Neće, ako budu ispod njega.
On se zaustavi na mjestu gdje dno kanjona nije bilo šire od jednog
metra, a jedna se strana dizala visoko i gotovo okomito.
- Ovo je idealno - reče. Zatim iz džepova povadi paket TNT-a, kalem
kabla za detoniranje, na kojem je pisalo primacord, jednu malu
metalnu kapicu nalik na kapicu naliv-pera i nešto što je sličilo na
metalnu špricu injekcije, samo što je na kraju bio prsten koji se
potezao, a ne uobičajeni čep koji se potiskuje. Sve je to poslagao
ispred sebe na zemlju.
 KIKA

Jane je zurila u njega kao opčinjena. Nije se usuđivala nadati.

Ellis pričvrsti metalnu kapicu na jedan kraj primacorda, pritežući je
zubima, a zatim uz kapicu pričvrsti oštri kraj one šprice. Potom sve to
preda Jane.
- Evo što moraš učiniti - objasni. - Pođi dalje niz klanac i usput
otpuštaj kabel. Nastoj ga prikriti. Možeš ga slobodno spustili u vodu,
on gori i ispod vode. Kad odmotaš cijelu dužinu kabla, izvuci ove
osigurače. - On joj pokaže dva osigurača na debelom dijelu šprice.
Izvuče ih i ponovo ih uvuče. - Zatim gledaj mene. Kad me vidiš da
ovako mašem rukama iznad glave... - on joj pokaže kako - povuci
ovaj prsten. Ako dobro proračunamo trenutak eksplozije, možemo ih
sve pobiti. Kreni!
Jane je slijedila njegova uputstva bez razmišljanja, poput robota.
Pošla je niz kanjon, otpuštajući kabel. Prvo ga je skrivala iza niskog
grmlja, a zatim ga je spustila u rijeku. Chantal joj je spavala na
grudima, njišući se blago u svom povezu u ritmu majčinog kretanja,
tako da je Jane imala obje ruke slobodne.
U jednom trenutku, Jane pogleda natrag. Ellis je gurao TNT u jednu
pukotinu u stijeni. Jane je uvijek mislila da svaki eksploziv eksplodira
sam od sebe ako se s njim grubo rukuje; očigledno je pogrešno
mislila.
Nastavila je hodati sve dok joj se kabel nije napeo u ruci, a onda se
ponovo okrenula. Ellis se penjao uz stijcnu, vjerojatno tražeći najbolji
položaj s kojeg će moći promatrati Ruse kako ulaze u stupicu.
Jane sjedne pokraj rijeke. Chantal joj je ležala u krilu. Povez se
olabavio i nije joj više natezao leđne mišiće. Njoj su stalno u glavi
zvonile Ellisove riječi:Ako dobro proračunamo trenutak eksplozije,
možemo ih sve pobiti. Hoće li uspjeti? pitala se. Hoće li uistinu svi
poginuti?
A što će onda učiniti ostali Rusi? Glava joj se malo razbistri i ona
počne zamišljati mogući slijed događaja. Kroz otprilike jedan sat,
možda dva, netko će primijetiti da se ova patrola ne javlja i pokušat će
ih dozvati putem radija. Kad taj pokušaj ne uspije, mislit će da je
patrola u nekom dubokom klancu ili im se pokvario radio. Kad ni u
idućih nekoliko sati ne uspiju uhvatiti vezu s patrolom, poslat će
helikopter da ih traži, pretpostavljajući da će zapovjednik patrole biti
toliko priseban da zapali vatru ili na neki drugi način označi njihov
 KIKA

položaj tako da bude uočljiv iz zraka. Kad i taj pokušaj propadne,

ljudi u glavnom štabu će se zabrinuti. Prije ili kasnije, odlučit će
poslati ljude u potragu. Nova patrola će morati ići istim putem kao i
prethodna. Danas sigurno neće stići prevaliti cijeli put, a noću neće
moći nastaviti potragu. Prema tome, kad nadu mrtva tijela, Ellis i Jane
će imati najmanje dan i pol prednosti, vjerojatno čak i više. To bi nam
moglo dostajati, pomisli Jane; kroz to će vrijeme Ellis i ona proći već
toliko račvanja puteva i toliko postranih dolina i alternativnih ruta da
će Rusima postati gotovo nemoguće da im udu u trag. Pitam se,
umorno je razmišljala. Pitam se da li bi ovo doista mogao biti kraj.
Kad bi bar vojnici požurili. Ne mogu podnijeti ovo čekanje. Tako me
je strah.
Jasno je vidjela Ellisa kako na rukama i koljenima puže po vrhu
stijene. Vidjela je i patrolu kako silazi niz dolinu. Čak i ovako iz
daljine, izgledali su prljavi, a način na koji su hodali i opuštena
ramena jasno su pokazivali da su umorni i bezvoljni. Još je nisu
primijetili - njezin je prljavi kaput bio iste boje kao okolno kamenje.
Ellis je čučnuo iza jedne stijene i, oprezno vireći, pratio napredovanje
patrole. Stijena ga je skrivala od Rusa, ali ga je Jane mogla vidjeti, a
usto je jasno mogla vidjeti mjesto na kojem je postavio eksploziv.
Vojnici su stigli do ulaza u klanac i počeli se spuštati. Jedan je od njih
jahao na konju i imao je brkove: vjerojatno je to bio zapovjednik.
Jedan drugi je na glavi imao chitrali kapu. To je Halam, pomisli Jane,
izdajica. Nakon onoga što je Jean-Pierre učinio, njoj se izdaja činila
neoprostivim zločinom. Osim ove dvojice, u patroli je bilo još pet
vojnika. Oni su svi imali kratku kosu, vojničke kape i mlada, glatko
izbrijana lica. Dva muškarca i petorica dječaka, pomisli Jane.
Ona pogleda Ellisa. Sad će joj svakog trena dati signal. Vrat ju je
počeo boljeti od gledanja uvis, prema njemu. Vojnici je još uvijek
nisu primijetili: svi su gledali pred sebe, u kamenitu stazu, pazeći da
se ne spotaknu. Napokon se Ellis okrene prema njoj i polako, ne
žureći se, zamaše obim rukama iznad glave.
Jane ponovo pogleda vojnike. Jedan od njih ispruži ruku i dohvati
uzde konja da mu pomogne sići niz neravnu stazu. Jane je držala
detonator u lijevoj ruci, a kažiprst desne ruke već je savila oko
prstena. Jedan trzaj bi upalio fitilj. TNT bi eksplodirao i stijena bi se
srušila na njezine progonitelje. Pet dječaka, mislila je. Otišli su u
 KIKA

vojsku zato što su bili siromašni ili naivni, ili i jedno i drugo, ili zato
što su ih regrutirali. Doveli su ih ovamo, u ovu hladnu, neprijateljsku
zemlju, gdje su ih svi mrzili. Natjerali su ih da danima pješače kroz
ove planine, kroz snijeg i led. 1 naposljetku će završiti pod odronom
kamenja, razmrskanih glava i pluća punih zemlje, slomljene kičme i
zgnječenih rebara, vrišteći i gušeći se, iskrvarit će pod kamenjem u
bolovima i užasu. Pet pisama će stići ponosnim očevima i zabrinutim
majkama: sa žaljenjem vas obavještavamo, poginuo na zadatku,
historijska borba protiv snaga reakcije, herojska smrt, posmrtna
medalja, duboka sućut. Što će majci značiti te riječi kad se bude
prisjećala koliku je bolova i straha pretrpila dok ga je rađala, s koliko
ga je muke othranila, kako ga je učila da se drži uspravno i da pere
ruke i da zna reći svoje ime, kako ga je slala u školu i gledala ga kako
raste, sve dok je nije prerastao, sve dok nije postao gotov čovjek,
sposoban da sam zarađuje za život i dovoljno zreo da se oženi i
zasnuje vlastitu obitelj. Tko može izraziti tugu majke kad shvati da je
sav trud i muka i sva njezina briga, da je sve to bilo uzalud, jer su
njezina sina, to W do prirode, ubili bezobzirni ljudi u jednom glupom
i nepotrebnom ratu. Tko može razumjeti taj neopisiv osjećaj gubitka.
Osjećaj gubitka.
Jane začuje Ellisa kako viče i pogleda gore. On je stajao uspravno,
nije se više šuljao iza stijene i ne mareći više hoće li ga Rusi vidjeti,
mahao je rukama i vikao:
- Sada! Sada!
Ona oprezno spusti detonator na zemlju pokraj brze planinske rijeke.
Vojnici su ih sad oboje ugledali. Dva vojnika se počnu penjati prema
Ellisu. Ostali opkole Jane, nišaneći puškama na nju i dijete,
izgledajući pritom zbunjeno i postiđenu. Ona se nije osvrtala na njih,
motrila je Ellisa. On je silazio u klanac. Vojnici koji su krenuli prema
njemu, stanu i sačekaju da vide što će učiniti.
Ellis je sišao do dna kanjona i polako prišao Jane. Stao je ispred nje i
upitao:
- Zašto? Zašto nisi povukla prsten?
Zato što su tako mladi, pomisli ona; zato što su tako mladi i bezazleni
i zato što me oni ne žele ubiti. Zato što bi to bilo ubojstvo. Ali najviše
od svega...
- Zato što i oni imaju majke - rekla je.
 KIKA

Jean-Pierre otvori oči. Anatolij je čekao pokraj poljskog kreveta. Iza

Anatolijeve glave, sunce je ulazilo u blještavu mlazu kroz rastvorene
krajeve šatora. Jean-Pierre na trenutak osjeti paniku: nije znao zašto je
taku kasno još u krevetu i što je propustio. A onda se sjeti događaja
protekle noći.
Ulogorili su se nadomak prijevoju Kantiwar. Probudili su ih oko pola
tri ujutro, kapetan patrole i vojnik koji je bio na straži. Neki mladi
Afganistanac po imenu Halam nabasao je na njihov logor, rekao im je
kapetan. Govoreći mješavinom engleskoga, ruskoga i pašto, Halam im
je rekao da je bio vodič odbjeglim Amerikancima, ali da su ga oni
uvrijedili i da ih je zato napustio. Kad su ga upitali gdje su ti
"Amerikanci" sada, ponudio se da će ih odvesti do kamene kolibe, u
kojoj oni sada, ne sluteći ništa, još uvijek mirno spavaju.
Jean-Pierre je odmah htio uskočiti u helikopter i krenuti. Anatolij je,
kao i uvijek, bio oprezniji.
- Mi u Mongoliji imamo jednu poslovicu koja kaže: Ne diži ga dok ti
kurva na raširi noge - upozorio je Jean-Pierrea. - Halam možda laže.
Čak i ako ne laže, možda više neće moći naći tu kolibu, pogotovo je
neće moći naći noću i još iz helikoptera. A čak i ako je nađe, možda
oni nisu više tamo.
- Dobro. I što ti onda predlažeš?
- Poslat ćemo izvidnicu: jednog kapetana, pet vojnika i jednog konja.
Halam će poći s njima, naravno. Oni mogu odmah krenuti. Mi se
možemo ovdje odmarati dok oni ne otkriju bjegunce.
Njegov se oprez pokazao opravdanim. Izvidnica se javila preko radija
oko pola četiri ujutro i izvijestila ih da je kolibu zatekla praznu.
Međutim, napomenuli su, u kolibi je još uvijek gorjela vatra, po čemu
se može zaključiti da je Halam vjerojatno govorio istinu.
Anatolij i Jean-Pierre su pretpostavljali da su se Ellis i Jane tijekom
noći probudili, vidjeli da ih je vodič napustio i odmah odlučili bježati.
Anatolij je naredio izvidnici da krene za njima, oslanjajući se na
Halama da im pokaže najvjerojatniju rutu.
Jean-Pierre se nakon toga vratio u krevet i zaspao dubokim snom, te
se zato nije probudio u zoru. Sad je pogledao Anatolija očima mutnim
od sna i upitao:
 KIKA

~ - Koliko je sati?
- Osam. I uhvatili smo ih.
Jean-Pierreu poskoči srce u grudima, a onda se sjeti da se već jednom
uzalud veselio.
- Sigurno? - upita.
- Možemo otići i provjeriti, čim ti obučeš hlače.
Ipak nisu tako brzo krenuli. Hclikopter-cisterna došao je upravo kad
su se spremali ukrcati i Anatolij ocijeni da je pametnije pričekati
nekoliko minuta i napuniti rezervoare sa gorivom pa je tako Jean-
Pierre morao malo duže obuzdavati svoju nestrpljivost.
Uzletjeli su nekoliko minuta kasnije. Jean-Pierre je kroz
otvorena vrata motrio krajolik ispod njih. Kad su zašli među planine,
Jean-Pierre shvati da je to najsurovije područje koje je dosad vidio u
Afganistanu. Zar je Jane uistinu prošla ovuda s djetetom na rukama?
Mora da me užasno mrzi, pomisli Jean-Pierre, kad je sve to podnijela
samo zato da pobjegne od mene. Sad će shvatiti da je sve bilo uzalud.
I da zauvijek pripada meni.
Ali, da li su doista nju uhvatili? Plašio se ponovnog razočaranja. Kad
slete, hoće li otkriti da je izvidnica opet uhvatila neki par hipija, ili par
fanatičnih alpinista, ili čak neki nomadski par, za koje se vojnicima
učinilo da bi mogli biti preodjeveni Evropljani?
Anatolij pokaže na prijevoj Kantiwar dok su prelijetali preko njega.
- Izgleda da su izgubili konja - vikne Jean-Pierreu u uho,
pokušavajući nadglasati buku motora i vjetar. I doista, Jean-Pierre
ugleda obrise konjskog tijela u snijegu ispod prijevoja. Pitao se da li
je to Maggie. Nadao se da je ta tvrdoglava beštija napokon slomila
vrat.
Spustili su se nisko nad dolinu Kantiwar, pretražujući tlo ispod sebe
ne bi li ugledali izviđački odred. Nešto kasnije primijete dim: netko je
upalio vatru da im pokaže put.
Spuštali su se prema komadu ravnog zemljišta ispred ulaza u klanac.
Jean-Pierre je napeto pretraživao pogledom područje oko signalne
vatre: vidio je tri-četiri ruska vojnika, ali nigdje nije vidio Jane.
Helikopter sleti. Jean-Pierreu je srce bilu u grlu. Iskočio je iz
helikoptera, osjećajući mučninu od napetosti. Anatolij iskoči za njim.
Kapetan ih povede u klanac.
I tamo su, napokon, bili oni.
 KIKA

Jean-Pierre se osjećao kao netko koga su mučili, a sad ima mučitelja u

svojoj vlasti. Jane je sjedila na zemlji, uz obalu rijeke, a Chantal joj je
ležala u krilu. Ellis je stajao iza nje. Oboje su izgledali iscrpljeni,
poraženi i obeshrabreni. Jean-Pierre stane.
- Dođi ovamo - reče, gledajući Jane.
Jane ustane i pode prema njemu. Jean-Pierre primijeti da ona nosi
Chantal u nekoj vrsti poveza koji joj visi oko vrata i ostavlja joj obje
ruke slobodne. Ellis krene za njom.
- Ne ti - reče Jean-Pierre. Ellis stane.
Jane se zaustavi pred njim i pogleda ga. Jean-Pierre zamahne desnom
rukom i pljusne je svom snagom. Nikad u životu nije nikoga udario s
većim zadovoljstvom. Jane se zaljulja i posrne unatrag, tako da je on
načas mislio da će pasti, ali uspjela je održati ravnotežu i ostala je
prkosno stajati, dok su joj se suze, izazvane bolom od udarca, polako
slijevale niz lice. Preko njezina ramena, Jean-Pierre zapazi kako je
Ellis naglo zakoračio prema njima, a onda se svladao. Jean-Pierre
osjeti blago razočaranje: da ga je Ellis pokušao napasti, vojnici bi
skočili na njega i pretukli ga. Ali nije važno: Ellisa ionako čekaju
batine.
Jean-Pierre podigne ruku u namjeri da ponovo udari Jane. Ona se
trgne i zaštitnički pokrije Chantal rukama. Jean-Pierre se predomisli.
- Bit će za to dovoljno vremena i kasnije - reče, spuštajući ruku. - Više
nego dovoljno.
Jean-Pierre se okrene i pođe natrag prema helikopteru. Jane pogleda
Chantal. Djevojčica ju je gledala, budna, iako nije bila gladna. Jane je
privine uza sr, kao da je Chantal ta koju treba tješiti. Na neki način,
bilo joj je drago što ju je Jean-Pierre udario, iako joj je obraz još
uvijek žario od bola i poniženja. Taj je udarac bio poput presude u
brakorazvodnoj parnici: označio je konačan, služben, definitivan kraj
njezina braka i ona više nije imala nikakvih obaveza. Da je Jean-
Pierre plakao, ili tražio neka mu oprosti, ili je molio da
ga ne mrzi zbog onog što je napravio, Jane bi se osjećala krivom.
Udarac je sve to razriješio. Više ništa nije osjećala prema njemu: u
njoj više nije ostalo ni mrvice ljubavi, ni poštovanja, ni suosjećanja.
Kakva ironija, pomislila je, osjetila se potpuno slobodnom u odnosu
na njega upravo u trenutku kad ju je on napokon uhvatio.
 KIKA

Dok oni nisu došli, naredbe je izdavao kapetan, onaj koji je jahao
konja, ali sad je Anatolij preuzeo zapovjedništvo.
Dok je davao naredbe vojnicima, Jane shvati da ga razumije.
Prošlo je više od godinu dana otkako nije čula ruski i premda
joj je trebalo nekoliko minuta da se privikne, ubrzo je shvatila da
razumije svaku riječ. U tom trenutku, Anatolij je naređivao jednom
vojniku da Ellisu svežc ruke. Vojnik je očigledno očekivao tako nešto
jer je odmah izvukao par lisica.
Ellis mirno ispruži ruke ispred sebe i vojnik mu namakne lisice.
Ellis je izgledao klonulu i obeshrabreno. Gledajući ga tako u lancima,
poražena, Jane osjeti kako joj se srce steže od sažaljenja i očajanja.
Oči joj se ispune suzama.
Vojnik upita da li da i njoj stavi lisice.
- Ne treba - odgovori Anatolij. - Ona ima dijete.
Potjerali su ih prema helikopteru.
- Oprosti - reče joj Ellis. - Ovo sa Jean-Pierreom. Nisam ga mogao
spriječiti...
Ona zatrese glavom, govoreći mu na taj način kako nema potrebe da
se ispričava, ali nije mogla izgovoriti ni riječi.
Ellisova totalna podložnost izazvala je u njoj srdžbu, ne na njega,
nego na sve ostale koji su ga takvim napravili: na Jean-Pierrea i
Anatolija, na Halama i na sve Ruse. Gotovo je požalila što nije
povukla detonator.
Ellis uskoči u helikopter, zatim se sagne da njoj pomogne. Ona
pridrži Chantal lijevom rukom, a njemu pruži desnu. On je povuče
gore. U trenutku kad mu je bila najbliže, Ellis tiho promrmlja:
- Čim uzletimo, pljusni Jean-Pierrea.
Jane je bila toliko zaprepaštena da uopće nije mogla reagirati, što je
vjerojatno bila sreća. Izgleda da nitko osim nje nije čuo Ellisa, premda
nitko od njih nije dovoljnu znao engleski da bi ga mogao razumjeti.
Jane se koncentrira na to da pokuša izgledati normalno.

Putnička kabina bila je mala i niska, tako da su muškarci morali

pognuti glave. U njoj nije bilo ničeg osim jedne uske klupe za
sjedenje, pričvršćene za trup helikoptera nasuprot vratima. Jane
zahvalno sjedne. Sa svog je mjesta jasno vidjela u pilotsku kabinu.
Pilotovo je sjedalo bilo povišeno gotovo metar od poda i imalo je sa
 KIKA

strane jednu stepenicu, zbog lakšeg pristupa. Posada nije izlazila, pilot
je još uvijek bio u svom sjedalu, i elise su se još uvijek ukretale. Buka
je bila jedva podnošljiva.
Ellis čučne uz Jane, u prostoru između klupe i pilotskog sjedala.
Anatolij se popne u helikopter, zajedno s jednim vojnikom. Zatim reče
nešto vojniku i pokaže na Ellisa. Jane nije mogla čuti što je rekao, ali
je po vojnikovoj reakciji bilo očito da je dobio naredbu da pazi na
Ellisa: skinuo je pušku s ramena i držao je ležerno u rukama.
Jean-Pierre je posljednji ušao. Dok je helikopter uzlijetao, on je stajao
pokraj otvorenih vrata i gledao van. Jane uhvati panika. Lako je Ellisu
reći neka udari Jean-Pierrea kod uzlijetanja, ali kako da ona to sad
izvede? Jean-Pierre je okrenut leđima prema njoj i stoji kraj otvorenih
vrata. Ako bi ga sad pokušala udariti, vjerojatno bi izgubila ravnotežu
i ispala van. Ona pogleda Ellisa, nadajući se da će joj on dati neki
znak. Ellisovo je lice bilo blijedu i napeto, ali je nije gledao.
Helikopter se podigao otprilike dva do tri metra, zatim se zadržao na
trenutak na toj visini, a onda kao da je uzeo zalet i nastavio se penjati
većom brzinom.
Jean-Pierre se okrenuo od vrata, zakoračiu u kabinu i vidio da nema
gdje sjesti. Oklijevao je. Jane je znala da bi sad trebala ustati i
pljusnuti ga, iako nije imala pojma zašto, ali je sjedila kao zaleđena,
paralizirana od straha. A onda Jean-Pierre trzne palcem i pokaže joj
neka se digne i ustupi njemu svoje mjesto.
Za Jane je to bila ona poslovična kap od koje se prelije čaša.
Bila je tako smrtno umorna i sve ju je boljelo, bila je gladna i
nesretna, a on je tražio od nje da ustane i da stoji s djetetom u rukama,
kako bi on mogao sjesti. Taj njegov prezirni pokret palcem kao da je u
sebi sažeo svu njegovu okrutnost, zlobu, lažljivost i izdaju. Jane
pobijesni. Ustala je, puštajući Chantal da se slobodno ljulja u povezu,
i unijela mu se u lice, vrišteći:
- Gade! Gade! - Njezini su se krici izgubili u buci motora, ali je izraz
njezina lica očigledno šokirao Jean-Pierrea, jer je iznenađeno
koraknuo unazad. - Mrzim te! - vrisnula je Jane, jurnula prema njemu
s ispruženim rukama i silovito ga gurnula kroz otvorena vrata.
Rusi su napravili jednu grešku. Bila je to vrlo mala greška, ali u tome
je bila jedina Ellisova šansa i on ju je namjeravao što bolje iskoristiti.
Njihova je greška bila što su mu ruke svezali naprijed, a ne iza leđa.
 KIKA

On se bio nadao da ga uopće neće svezati, zbog toga se s nadljudskim

naporom suzdržao da bilo što učini kad je Jean-Pierre udario Jane.
Postojala je šansa da bi ga mogli ostaviti slobodnog, bez lisica:
napokon, što je mogao učiniti sam protiv toliko njih i još k tome
nenaoružan? Međutim, Anatolij je, izgleda, oprezan čovjek.
Srećom, nije mu Anatolij stavljao lisice, nego jedan od vojnika.
Vojnici su znali da je jednostavnije sprovoditi zarobljenika ako su mu
ruke svezane naprijed - manje je vjerojatno da će pasti i može se sam,
bez ičije pomoći, popeti u kamion ili helikopter ili sići iz njega. Tako,
kad je Ellis pokorno ispružio ruke ispred sebe, vojnik mu je bez
predomišljanja namaknuo lisice.
Ellis nikako nije mogao sam svladati trojicu ljudi, od kojih je
najmanje jedan naoružan. Ako se upusti u otvorenu borbu, njegovi su
izgledi ravni nuli. Jedina mu je nada bila da pokuša srušiti helikopter.
U letjelici su se svi na trenutak ukočili dok je Jane stajala kraj
otvorenih vrata, s djetetom koje joj se njihalo u povezu oko vrata i s
užasnutim izrazom na licu zurila u Jean-Pierrea kako pada prema
zemlji. Ellis pomisli: Digli smo se najviše četiri, četiri i pol metra.
Vjerojatno će ostati živ, kakva šteta. A onda Anatolij skoči i zgrabi
Jane za ruke, te joj ih savije iza leđa. Sad su Anatolij i Jane stajali
između Ellisa i onog vojnika s puškom na drugom kraju kabine.
Ellis se hitro okrene, skoči na stepenicu pokraj pilotovog sjedala,
prebaci mu ruke sapete lisicama preko glava, slegne lanac između
lisica oko čovjekova vrata i svom snagom ga nastavi pritezati.
Pilot se nije uspaničio.
Zadržavši noge na papučicama i lijevu ruku na ručici upravljača,
posegnuo je desnom rukom prema vratu i zgrabio Ellisove ručne
zglobove.
Ellis osjeti grč straha. Ovo je bila njegova jedina šansa i potrajat će
samo sekundu-dvije. Vojnik će u prvi tren oklijevati da upotrijebi
pušku iz straha da ne pogodi pilota; a isto će tako reagirati i Anatolij,
ukoliko je naoružan. Međutim, obojica će vrlo brzo shvatiti da nemaju
sto izgubiti, jer ako ne pucaju u Ellisa, helikopter će se ionako srušiti
pa je prema tome bolje riskirati da rane pilota.
Ellis osjeti kako ga netko odostraga hvata za ramena. Bacivši kratak
pogled prema ramenu, ugleda tamnosivi rukav i shvati da je to
 KIKA

Anatolij. U tom se trenutku mitraljezac u nosu helikoptera okrene,

vidjeti što se događa i počne se izvlačiti iz svog sjedala.
Ellis divljački trgne lanac. Pilot ipak nije izdržao, podigao je obje
ruke u zrak i ustao sa sjedala.
Čim je helikopter ostao bez kontrole, počeo se ljuljati i
trzati na vjetru. Ellis je to očekivao i uspio se zadržati, oslanjajući se
na pilotsko sjedalo, ali je Anatolij izgubio ravnotežu i pustio ga.
Ellis povuče pilota izvan sjedala i baci ga na pod, zatim dohvati
ručicu upravljača i gurne je dolje.
Helikopter počne padati poput kamena. Ellis se okrene i pripremi za
udarac o zemlju.
Pilot je ležao na podu kabine, pred njegovim nogama, držeći se za
vrat. Anatolij je pao na leđa posred kabine. Jane je čučala u kutu,
štiteći Chantal rukama. Vojnik je također pao, ali je uspio povratiti
ravnotežu i sad je klečao na jednom koljenu i podizao cijev svog
kalašnjikova prema Ellisu.
Kad je povukao obarač, helikopter je tresnuo o zemlju.
Udarac je bacio Ellisa na koljena, ali se on pripremio za
to i nije izgubio ravnotežu. Vojnik se zanio u stranu, meci su
prošli kroz trup helikoptera, metar dalje od Ellisove glave, a
zatim se srušio naprijed, bacajući pušku, kako bi se rukama zadržao
da ne udari glavom o pod.
Ellis se nagne naprijed, dohvati kalašnjikov i uperi ga na njih, držeći
ga nespretno u rukama sapetim lisicama. Osjetio je kako mu se srce
širi od radosti.
Borio se. Bježao je, bio uhvaćen i ponižen, pretrpio je hladnoću, glad i
strah, i bespomoćno je gledao dok je Jean-Pierre tukao Jane, ali sad je,
napokon, imao šansu da stane uspravno i da se bori.
Uspio je prstom doći do obarača. Lanac između lisica bio je prekratak
da bi mogao normalno držati kalašnjikov, ali je podmetnuvši lijevu
podlatkicu pod magazin koji se nalazio odmah ispod obarača,
uspijevao držati cijev u vodoravnom položaju.
Motor helikoptera se počeo rušiti i elise su se sve sporije okretale.
Ellis pogleda u pilotsku kabinu i ugleda mitraljesca kako iskače iz
helikoptera kroz vrata za pilota. Morao je brzo uspostaviti kontrolu
nad situacijom, prije nego što se Rusi uspiju pribrati.
 KIKA

On se pomakne tako da je Anatolij, koji je još uvijek ležao na podu

putničke kabine, bio između njega i vrata, zatim prisloni cijev puške
na Anatolijev obraz.
Vojnik je prestrašeno zurio u njega.
- Izlazi - reče mu Ellis i trzne glavom prema vratima. Vojnik shvati i
iskoči van.
Pilot je još uvijek ležao i mučio se s disanjem. Ellis ga gurne nogom,
da privuče njegovu pozornost, a zatim i njemu pokaže glavom da
iziđe. Pilot s mukom ustane i držeći se za vrata, iskoči iz helikoptera.
Ellis se obrati Jane:
- Reci ovom momku da iziđe iz helikoptera, ali da ostane što bliže, i to
leđima okrenut prema meni. Brzu, brzo!
Jane vičući ispali rafal ruskih riječi prema Anatoliju. Anatolij ustane,
dobaci Ellisu pogled pun mržnje i polako siđe iz helikoptera.
Ellis mu prisloni cijev puške na zatiljak i reče: - Reci mu neka
ostalima naredi da se ne miču .
Jane prevede i Anatolij dovikne naredbu svojim ljudima. Ellis pogleda
naokolo. Pilot, mitraljezac i onaj vojnik kuji je bio u helikopteru,
stajali su nedaleko srušene letjelice. Odmah iza njih bio je Jean-Pierre:
sjedio je na zemlji i držao se rukom za nožni zglob. Izgleda da je
spretnu pao, pomisli Ellis, ništa mu nije. Malo dalje stajali su još
trojica vojnika, kapetan, konj i Halam.
Ellis dobaci Jane:
- Reci Anatoliju da otkopča kaput, polako izvuče pištolj i preda ga
tebi.
Jane to prevede na ruski. Ellis jače pritisne cijev puške o Anatolijev
zatiljak i on izvuče pištolj iz opasača i pruži ga iza sebe.
Jane uzme pištolj iz njegove ruke.
-Je li to makarov? - upita Ellis. - Da. Vidjet ćeš na lijevoj strani
osigurač. Pomakni ga tako da prekrije crvenu točku. Kad hoćeš
pucati, prvo povuci prema sebi pomični dio iznad drške, a zatim
povuci obarač. O.K.?
- O.K. - odgovori ona. Lice joj je bilo blijedu i drhtala je, ali su joj
usta bila odlučno stisnuta.
Ellis nastavi:
- Sad mu reci neka naredi vojnicima da jedan po jedan donesu oružje
ovamo i ubace ga u helikopter.
 KIKA

Jane to prevede i Anatolij vikne naredbu.

- Uperi taj pištolj u njih kad se približe - doda Ellis.
Jedan po jedan, vojnici su prilazili helikopteru i predavali oružje.
- Petorica mladića - reče Jane. - O čemu to govoriš?
- Bili su kapetan, Halam i petorica mladića. Sad vidim samo
četvoricu.
- Reci Anatoliju da mora naći petoga, ako mu je život mio.
Jane počne vikati na Anatolija i Ellisa iznenadi žestina njezina glasa.
Anatolijev glas je zvučao prestrašeno kad je pozvao petog vojnika da
iziđe iz svog skrovišta. Trenutak kasnije, peti vojnik se pokaže iza
repa helikoptera i poslušno preda svoju pušku.
- Bravo - pohvali Ellis Jane. - On je mogao sve pokvariti. Sad ih
natjeraj da legnu na zemlju.
Minutu kasnije svi su ležali licem prema zemlji. - Morat ćeš mi
metkom razbiti lisice - reče Ellis.
On spusti pušku i pruži ruke prema vratima. Jane napne pištolj i
prisloni cijev uz lanac. Oboje su se postavili tako da metak izleti kroz
otvorena vrata.
- Nadam se da mi udarac ncće slomiti zglob - reče Ellis. Jane zatvori
oči i potegne obarač.
Ellis zaurla:
- Aaah, jebem ti! - Isprva je bol u zglobovima bila jedva podnošljiva.
Međutim, nakon minutu-dvije, Ellis razazna da ništa nije slomljeno,
samo lanac.
On dohvati pušku.
- Sad hoću da mi predaju svoj radio.
Anatolij izda naredbu i kapetan počne odvezivati remenje s kojim je
jedna velika kutija bila pričvršćena na konjskim leđima.
Ellis se pitao da li bi ovaj helikopter mogao ponovo uzletjeti. Stajni
trap je sigurno smrskan, ali motori i svi glavni uređaji za upravljanje
nalazili su se u gornjem dijelu trupa. On se sjeti kako je u bici kod
Darga vidio jedan ovakav hind kako se srušio s visine od deset metara
i zatim ponovo uzletio. Ako je on uspio uzletjeti, onda bi i ovo kopile
moralo još uvijek biti sposobno za let. Ako ga ne budem mogao
pokrenuti...
Nije znao što će učiniti ako se pokaže da je helikopter definitivno
uništen.
 KIKA

Kapetan donese radio i stavi ga u helikopter, zatim se vrati k ostalima.

Ellis za trenutak odahne. Sve dok je radio kod njega, Rusi ne mogu
pozvati zračnu bazu. To znači da ne mogu pozvati pojačanje, niti
mogu bilo koga obavijestiti o ovome što se dogodilo. Ako uspije
helikopter dignuti u zrak, neće se morati bojati potjere.
-Drži taj pištolj uperen na Anatolija - upozori Ellis Jane. - Ja idem
vidjeti da li ovo čudo još muže letjeti.
Jane se iznenadila koliko je pištolj težak. Ciljajući u Anatolija, neko
ga je vrijeme držala u ispruženoj ruci, ali je ubrzo morala spustiti
ruku, da je malu odmori. Lijevom je rukom tapšala Chantal po leđima.
Chantal je u zadnjih nekoliko minuta počela malo plakati, ali je sad
prestala.
Motor helikoptera se pokrene, zakašlje i stane. Oh, molim te, upali se,
molila je Jane u sebi, molim te, kreni. Uz zaglušnu buku, motor
proradi i elise se počnu polako okretati.
Jean-Pierre podigne glavu.
Samo se usudi, pomisli Jane. Ne miči se!
Jean-Pierre se pridigne iz ležećeg položaja i sjedne, pogleda u nju i s
mukom se uspravi na noge.
Jane uperi pištolj prema njemu.
On počne hodati prema helikopteru.
- Nemoj me tjerati da pucam na tebe! - vikne Jane, ali se njezin glas
izgubi u buci motora.
Anatolij je izgleda primijetio Jean-Pierrea jer se prevrnuo na leđa i
sjeo. Jane brzo uperi pištolj u njega. On podigne ruke u pokretu
predaje. Jane ponovo okrene pištolj prema Jean-Pierreu. Jean-Pierre je
uporno nastavljao hodati.
Jane osjeti kako se helikopter zatresao, pokušavajući se odvojiti od
zemlje.
Jean-Pierre je sad već bio blizu. Jane mu je jasno vidjela lice. Ruke su
mu bile raširene u gesti molbe, ali su mu se oči luđački žarile. Poludio
je, pomisli Jane. A možda je već odavna lud.
- Misliš da neću pucati? - viknula je, iako je znala da je on neće čuti. -
Pucat ću!
Helikopter se odlijepi od zemlje. Jean-Pierre počne trčati.
 KIKA

Dok se letjelica polako podizala u zrak, on skoči i padne na platformu

ispred vrata. Jane se nadala da će ponovo pasti, ali se on uspio održati.
Pogledao ju je s mržnjom u očima i pripremio se za skok.
Jane zatvori oči i povuče obarač. Pištolj grune i poskoči joj u ruci.
Ona otvori oči. Jean-Pierre je stajao uspravno, a na licu mu se vidio
izraz zaprepaštenja. Na grudima mu je kroz kaput probila tamna mrlja
koja se brzo širila. Obuzeta panikom, Jane opet povuče obarač, i još
jednom, i treći put. Prva dva metka su promašila, ali ga je treći
pogodio u rame. Jean-Pierre se zanese, okrene prema van i padne kroz
vrata.
Zatim ga više nije vidjela. Ubila sam ga, pomisli Jane.
U prvi mah osjetila je nekakav luđački zanos. On ju je pokušao
uhvatiti i zatočiti, učiniti je svojom robinjom. Gonio ju je poput divlje
zvijeri. Izdao ju je i tukao je. A ona ga je ubila.
Zatim je odjednom preplavi tuga. Sjela je na pod kabine i gorko
zaplakala. Chantal također počne plakati i Jane je počne nježno ljuljati
na rukama. Neko su vrijeme tako obje plakale.
Jane nije znala koliko je dugo ostala tako, sjedeći na podu i plačući.
Napokon prestane plakati, ustane i pođe naprijed, te stane uz pilotsku
sjedalo.
- Je li sve u redu? - poviče Ellis.
Ona kimne glavom i pokuša se nasmiješiti.
Ellis joj uzvrati osmijeh, pokaže na pokazatelj goriva i vikne:
- Gledaj! Rezervoari su puni!
Ona ga poljubi u obraz. Jednog će mu dana reći da je ubila Jean-
Pierrea, ali ne sada.
- Koliko ima do granice? - upita.
- Manje od sata. I ne mogu nikoga poslati za nama jer mi imamo
njihov radio.
Jane pogleda kroz prozor. Ravnu ispred njih dizali; su se snijegom
pokrivene planine uz koje bi se morala popeti. Ne znam da li bih to
izdržala, pomisli u sebi, mislim da bih prije ili kasnije jednostavno
legla u snijeg i umrla.
Ona pogleda Ellisa i primijeti čeznutljiv izraz na njegovu licu.
- O čemu misliš - upita ga.
 KIKA

- Razmišljao sam kako bi mi sada prijao sendvič od goveđe pečenke i

raženog kruha, s puno salate, rajčice i majoneze - odgovori on i Jane
se nasmiješi.
Chantal se ponovo promeškolji i zaplače. Ellis skine ruku s upravljača
i pogladi je po rumenom obraščiću.
- Gladna je - reče.
- Idem u kabinu da je nahranim - reče Jane. Zatim se vrati u putničku
kabinu i sjedne na klupu. Polako raskopča kaput, zatim košulju i
počne dojiti svoje djetešce dok je helikopter letio prema izlazećem
suncu.

TREĆI DIO
1983

20.
Jane se osjećala zadovoljnom dok je silazila niz prilazni put i sjedala
na mjesto suvozača u Ellisovim kolima. Bilo je to uspjelo popodne.
Pizze su bile ukusne, a Petal je očigledno uživala u filmu Flashdance.
Ellis je s priličnom nervozom dogovorio ovaj susret između svoje
kćeri i svoje prijateljice. Međutim, šestomjesečna Chantal odmah je
osvojila Petal i poslije je sve bilo lako. Ellis je zbog tuga bio toliko
sretan da je predložio, kad su Petal dovezli natrag kući, da Jane dođe s
njim u kuću i upozna se s Gill. Gill ih je ponudila da sjednu i
oduševila se sa Chantal pa je tako Jane u isto popodne upoznala
njegovu kćer i njegovu bivšu ženu.
Ellis (Jane se nikako nije mogla naučiti na to da se on zapravo zove
John i odlučila je da će ga i dalje zvati Ellis) smjesti Chantal na
stražnje sjedalo i sjedne u vozačko sjedalo, pokraj Jane.
- Onda, što misliš? - upita je kad su krenuli. - Nisi mi rekao da je
lijepa - reče Jane.
- Misliš, Petal je lijepa?
- Mislim na Gill - nasmije se Jane. - Da, lijepa je.
 KIKA

- Obje su jako drage i nisu zaslužile da imaju takvog tipa kao što si ti
u svojoj obitelji.
Jane se šalila, ali je Ellis ozbiljno kimnuo glavom. Jane ispruži ruku i
pogladi ga po bedru.
- Nisam to ozbiljno mislila. - reče. - Znam da nisi, ali je to ipak istina.
Neko vrijeme su se šutke vozili. Prošlo je točno šest mjeseci otkako su
pobjegli iz Afganistana. Još uvijek se povremeno događalo da Jane
iznenada brizne u plač, bez nekog vidljivog razloga, ali više je nisu
mučile noćne more, u kojima je iznova pucala u Jean-Pierrea. Nitko
osim nje i Ellisa nije znao što se dogodilo. Ellis je čak i u svom
izvještaju lagao o tome kako je Jean-Pierre poginuo, a Jane je odlučila
da će Chantal reći kako je njezin tata poginuo u afganistanskom ratu:
samo to i ništa više.
Umjesto da vozi natrag u grad, Ellis je skrenuo u sporedne uličice i
zaustavio se ispred jednog praznog komada zemljišta s kojeg se
pružao pogled na rijeku.
- Što ćemo ovdje'? Ljubiti se u kolima kao tinejdžeri'? upita Jane.
- Možemo, ako hoćeš. Zapravo, želim s tobom razgovarati.
- U redu.
- Danas je bio lijep dan. - Slažem se.
- Petal je danas bila nekako opuštenija sa mnom, više nego ikad
dosad.
- Pitam se zašto?
- Ja mislim da znam zašto - reče Ellis. - Zbog tebe i Chantal. Sad kad i
ja imam obitelj, više ne predstavljam opasnost za njezin dom i njezinu
stabilnost. Čini mi se da je to razlog.
- Zvuči priličnu logično. Jesi li o tome želio razgovarati'?
- Ne. - Oklijevao je trenutak, a onda reče: - Otići ću iz Agencije.
Jane kimne glavom.
- To mi je drago - zadovoljno reče. Očekivala je tako nešto. Njegovo
ponašanje nakon povratka kući jasno je pokazivalo da je on odlučio
srediti svoj život.
- Ono što je trebalo obaviti u Afganistanu, praktički je završeno -
nastavi Ellis. - Masud je započeo sa svojim programom obučavanja i
preuzeo je prvu pošiljku oružja. On je sada tako jak da je mogao ući u
pregovore s Rusima i izboriti se za primirje preko zime.
 KIKA

- Izvrsno! - reče Jane. - Ja sam za sve što vodi do prekida vatre. - Dok
si ti bila u Londonu, ja sam bio u Washingtonu i tamo su mi ponudili
jedan novi posao.
- Kakav posao'? - zainteresiranu upita Jane.
- Da radim u vladinom odsjeku za borbu protiv organiziranog
kriminala.
Jane se prestraši. - Je li to opasno'?
- Za mene neće biti. Ja sam prestar za rad na terenu. Ponudili su mi da
rukovodim ljudima koji rade na terenu. Jane je naslutila da joj on ne
govori potpunu istinu.
- Ne laži - rekla mu je.
- U redu. Posao je mnogo manje opasan od onoga što sam dosad
radio. Ali sigurnu se ne može usporcditi s poslom odgojitelja u
dječjem vrtiću.
Jane se nasmiješi. Znala je što će sada doći i srce joj se širilo od sreće.
- Osim toga - reče Ellis - ured će mi biti ovdje, u New Yorku.
To ju je iznenadilo. - Stvarno'?
- Zašto te je to tako zapanjilo'?
- Zato što sam ja predala molbu za posao kod Ujedinjenih naroda.
Ovdje, u New Yorku.
- Nisi mi rekla da ćeš to učiniti! - reče on, a u glasu mu se osjećalo da
je povrijeđen.
- Ni ti meni nisi pričao u svojim planovima - odbrusi ona oštro.
- Sad ti govorim o njima. - I ja tebi sada govorim.
- Ali... zar si me mislila ostaviti'?
- Zašto bismo morali živjeti u gradu u kojem ti radiš'? Zašto ne bismo
mogli živjeti u gradu u kojem ja radim'?
- U ovih mjesec dana, koliku nismo bili zajedno, sasvim sam
zaboravio kako si ti prokleto osjetljiva - reče on.
- Tako je, osjetljiva sam. Oboje su zašutjeli.
Nakon nekog vremena Ellis reče:
- No, u svakom slučaju, sad kad ćemo oboje biti u New Yorku...
- Mogli bismo zajedno živjeti i dijeliti troškove'? - Da - odgovori on
nesigurno.
Jane odjednom požali što je tako razdražljivo reagirala. Ellis nije
stvarno bio neobziran, on samo neke stvari jednostavno ne razumije.
Zamalo ga nije izgubila, tamo u Afganistanu i otada se nikad više nije
 KIKA

mogla dugo ljutiti na njega jer nikad neće zaboraviti kako se bojala da
će ih razdvojiti i kako je poslije bila neopisivo sretna što su ipak ostali
zajedno i što su oboje ostali živi.
- U redu - rekla je mekšim glasom. - Imat ćemo zajedničko kućanstvo.
- Zapravo... ja sam mislio da to službeno sredimo. Ako si ti za to.
To je bilo ono na što je ona čekala.
- Službeno - ponovila je, kao da tobože ne razumije.
- Pa, da - odvrati on nespretno. - Mogli bismo se vjenčati. Ako hoćeš.
Jane se nasmije od sreće.
- Moraš to reći kako treba, Ellise! - reče. - Zaprosi me! On je uhvati za
ruku.
- Jane, draga, volim te. Hoćeš li se udati za mene'?
- Hoću! Hoću! - odgovori ona. - Što prije! Sutra! Danas! - Hvala ti -
reče on.
Ona se nagne i poljubi ga. - I ja tebe volim.
Sjedili su zatim u tišini, držeći se za ruke i gledajući sunce kako
zalazi. Čudno, pomisli Jane, Afganistan mi se sada čini nekako
nestvaran, kao ružan san, san kojeg se dobro sjećam, ali me više ne
plaši. Zapravo, dobro se sjećala ljudi: mule Abdullaha i babice Rabije,
naočitog Muhammeda i senzualne Zahare i odane Fare, ali bumbe i
helikopteri, strah i napori, sve je to polako blijedjelo iz njezina
sjećanja. Ovo je prava pustolovina, osjećala je: udati se, odgajati
Chantal i truditi se da svijet u kojem će ona živjeti bude bolji.
- Idemo? - upita Ellis.
- Da. - Ona mu još jednom stisne ruku i onda je pusti. Čeka nas još
mnogo posla.
Ellis pokrene kola i oni se odvezu natrag u grad.

KRAJ

Obrada: KIKA