BELGIJSKO VJEROISPOVIJEDANJE (1561.

)
revidirano na nacionalnoj sinodi u Dordrechtu 1618. i 1619.
 Naslov izvornika:
The Belgic Confession

Copyright za hrvatsko izdanje:

Protestantska reformirana kršćanska crkva u Republici Hrvatskoj

Urednik:
Dr. sc. Jasmin Milić

Prijevod:
Melanie Ivančević

Lektura i korektura:
Nenad Adžić

Nakladnik:
Kršćanski centar „Dobroga pastira“, Osijek
i
Reformirani teološki institut „Mihael Starin“, Tordinci

Priprema i tisak:
Grafika, Osijek

ISBN:
978-953-6865-24-6
(KC „Dobroga pastira“)

Ako nije drugačije naznačeno, svi biblijski citati

uzeti su iz Biblije u izdanju „Kršćanske sadašnjosti“, Zagreb 1999.
 BELGIJSKO
VJEROISPOVIJEDANJE
(1561.)
revidirano na nacionalnoj sinodi
u Dordrechtu 1618. i 1619.

Reformirani teološki institut “Mihael Starin”

Tordinci, 2008.
 Zahvaljujemo protestantskim reformiranim crkvama iz
SAD-a (Protestant Reformed Churches in America) koji su
nam svojom financijskom pomoći omogućili prijevod i tiskanje
ove knjige
 PREDGOVOR

N
ajstariji doktrinarni obrazac Reformiranih crkava je
ispovijest vjere, poznatiji pod imenom Belgijsko vje-
roispovijedanje, prema latinskom nazivu iz sedam-
naestog stoljeća, “Confession Belgica”. “Belgica” se odnosila na
cijelu tadašnju Nizozemsku, i sjevernu i južnu, današnju Nizo-
zemsku i Belgiju.
Glavni autor ove ispovijesti je Guido de Bräs. Rođen je u
Monsu oko 1522. godine u radničkoj obitelji. Privrženost re-
formaciji ga je nagnala da se preseli u London, no nakon što
je na prijestolje došla Marija Tudor vraća se 1552. godine na
kontinent. Bio je jedno vrijeme putujući propovjednik a za
tu svrhu je sastavio apologetsku i polemičku knjigu Palica
kršćanske vjere (1555. te drugo izdanje 1562.). Progonstvo ga
vodi u Švicarsku gdje je upoznao Bezu, Calvina i druge refor-
matore. Vrativši se u domovinu podiže crkve i organizira ih
po švicarskom modelu. U ime vjere umire mučeničkom smrću
1567. godine.
U šesnaestom su stoljeću protestantske crkve u Nizo-
zemskoj bile izložene najgorem mogućem progonu od strane
rimokatoličkih poglavara. De Bräs je ovo vjeroispovijedanje
priredio 1561. godine, kao protest protiv okrutnog tlačenja,
ali i da bi progoniteljima dokazao kako reformirani kršćani
nisu buntovnici, kao što ih se nazivalo, već uzorni građani koji
poštuju zakon i ispovijedaju pravi kršćanski nauk utemeljen

5
na Svetom pismu. Godine 1562. kralj Filip II je primio jedan
primjerak ovog vjeroispovijedanja, uz podnesak u kojemu su
podnositelji izjavili kako su u cijelosti spremni poštovati vlast
prema zakonu, no da bi se radije “podvrgli šibanju, rezanju je-
zika, stavljanju poveza na usta, i dali se spaliti,” nego zanijekali
istinu izrečenu u ovom vjeroispovijedanju. Premda prvobitni
cilj - sloboda od progona - nije ostvaren, a de Bräs je završio
kao još jedan u nizu tisuća, koji su svoju vjeru zapečatili
svojim životom, za sobom je ostavio svoje djelo koje još uvijek
ima odjeka. U sastavljanju ovog vjeroispovijedanja, autor se
djelomično poslužio vjeroispovijedanjem Reformirane crkve u
Francuskoj, koju je velikim dijelom napisao Jean Calvin, a koje
je bilo objavljeno dvije godine prije Belgijskog vjeroispovije-
danja.
Naime, djelo de Bräsa nije samo revizija Calvinovog dje-
la, već je samostalno djelo. Tekst ovog vjeroispovijedanja je
bio revidiran 1566. godine, na Sinodi održanoj u Antwerpu.
Crkve u Nizozemskoj su ga odmah prihvatile s oduševljenjem,
a prihvatile su ga i nacionalne Sinode koje su se bile održavale
zadnja tri desetljeća šesnaestoga stoljeća. Tekst je, a ne sam
sadržaj, ponovno bio revidiran na Sinodi u Dortrechtu 1618.-
1619. te je tada usvojen kao jedna od doktrinarnih normi koju
su svi obnašatelji službi u Reformiranoj crkvi trebali potpisati.
Samo vjeroispovijedanje je jedno od najboljih ispovijesti vjere
koje predstavljaju simbole i izjave reformiranog nauka.
Bogu smo zahvalni da nakon Heidelberškoga katekizma,
Drugoga helvetskoga vjeroispovijedanja te Kanona sa Sinode u
Dortrechtu čitateljima možemo na hrvatskom jeziku ponuditi
i prijevod Belgijskog vjeroispovijedanja. Ovo je prijevod engle-
skog teksta temeljenog na francuskom tekstu iz 1619. godine.

Urednik

6
 Sadržaj

PREDGOVOR . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5
Članak 1: Jedini Bog . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9
Članak 2: Dva načina spoznaje Boga . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 10
Članak 3: Pisana Božja Riječ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 11
Članak 4: Kanonske knjige . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 12
Članak 5: Autoritet Svetoga pisma . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 13
Članak 6: Razlika između kanonskih i apokrifnih knjiga . . . 14
Članak 7: Dostatnost Svetoga pisma . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 15
Članak 8: Trojstvo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 16
Članak 9: Svjedočanstva iz Svetoga pisma o Trojstvu . . . . . . 17
Članak 10: Kristovo božanstvo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 19
Članak 11: Božanstvo Duha Svetoga . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 20
Članak 12: Kako je sve stvoreno . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 21
Članak 13: Nauk o Božjoj providnosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 22
Članak 14: Stvaranje čovjeka i njegov pad . . . . . . . . . . . . . . . . 23
Članak 15: Nauk o istočnom grijehu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 25
Članak 16: Nauk o izabranju . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 26
Članak 17: Obnova paloga čovjeka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 27
Članak 18: Utjelovljenje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 28

7
Članak 19: Kristove dvije naravi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 30
Članak 20: Božja pravednost i milost u Kristu . . . . . . . . . . . . 31
Članak 21: Pomirenje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 32
Članak 22: Pravednost vjere. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 34
Članak 23: Opravdanje grešnika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 35
Članak 24: Posvećenje grešnika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 36
Članak 25: Ispunjenje Zakona . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 38
Članak 26: Kristovo zastupništvo . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 39
Članak 27: Sveta katolička Crkva . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 42
Članak 28: Obveze crkvenih članova . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 43
Članak 29: Obilježja prave Crkve . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 44
Članak 30: Crkvena vlast . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 46
Članak 31: Crkveni službenici . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 47
Članak 33: Crkveni red i disciplina . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 48
Članak 33: Sakramenti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 49
Članak 34: Sakrament krštenja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 50
Članak 35: Sakrament Gospodnje večere . . . . . . . . . . . . . . . . 52
Članak 36: Civilna vlast . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 54
Članak 37: Posljednji sud . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 56

8
 Članak 1

Jedini Bog

• Svi srcem vjerujemo i riječju ispovijedamo da postoji

samo jedno i jednostavno duhovno biće kojega nazivamo
Bog te da je on vječan, nedokučiv, nevidljiv, nepromjenjiv,
beskonačan, svemoguć, krajnje mudar, pravedan i dobar,
obilan izvor svega dobroga.

9
 Članak 2

Dva načina spoznaje Boga

• Spoznajemo ga na sljedeća dva načina:

Prvo, po stvaranju, održavanju i upravljanju svemirom,

budući da nam taj svemir stoji pred očima poput neke prekra-
sne knjige u kojoj su sva stvorenja, i velika i mala, poput slova
koja nas navode na promišljanje o Božjim nevidljivim svoj-
stvima: njegovoj vječnoj moći i božanstvu, kao što je to Pavao
rekao u Rimljanima 1,20.
Sve je to dovoljno da bi ljudi povjerovali i da ne bi imali
isprike.
Drugo, on nam se još jasnije objavljuje po svojoj svetoj i
božanskoj Riječi, onoliko koliko nam je to potrebno u ovome
životu. Sve to sebi na slavu, a na spasenje njegovih izabranika.

10
 Članak 3

Pisana Božja Riječ

• Ispovijedamo da ta Božja Riječ ne dolazi niti potječe od

čovjekove volje, već od Božjih svetih ljudi koji su bili po-
taknuti Duhom Svetim, kao što je rekao Petar.1

Naš je Bog – zbog toga što se zaista brine za nas i naše spa-
senje – zapovjedio svojim slugama, prorocima i apostolima
neka zapišu Riječ koju im je objavio. On je sam svojim prstom
pisao po dvjema pločama saveza.
Stoga to pismo zovemo Svetim i božanskim pismom.

1
2 Pt 1,21

11
 Članak 4

Kanonske knjige

• Pod Svetim pismom podrazumijevamo dva sveska, Sta-

ri i Novi zavjet. To su kanonske knjige i oko toga nema
nikakve rasprave.

U Božjoj crkvi to su sljedeće knjige: Stari zavjet: pet Moj-

sijevih knjiga – Postanak, Izlazak, Levitski zakonik, Brojevi,
Ponovljeni zakon; Jošua, Suci, Ruta, dvije knjige o Samuelu i
dvije o Kraljevima, dvije knjige Ljetopisa, koje se još zovu Para-
lipomenon, prva Ezrina knjiga; Nehemija, Estera, Job, Davidovi
psalmi, tri Salomonove knjige - Izreke, Propovjednik i Pjesma
nad pjesmama; četiri velika proroka - Izaija, Jeremija, Daniel i
dvanaest manjih proroka - Hošea, Joel, Amos, Obadija, Jona,
Mihej, Nahum, Habakuk, Sefanija, Hagaj, Zaharija, Malahija.
Novi zavjet: četiri evanđelja - Matej, Marko, Luka i Ivan;
Djela apostolska, četrnaest Pavlovih poslanica - Rimljanima,
dvije poslanice Korinćanima, Galaćanima, Efežanima, Filiplja-
nima i Kološanima, dvije poslanice Solunjanima, dvije posla-
nice Timoteju, Titu, Filemonu i Hebrejima, sedam poslanica
drugih apostola – Jakovljeva, dvije Petrove, tri Ivanove, jedna
Judina i Otkrivenje apostola Ivana.

12
 Članak 5

Autoritet Svetoga pisma

• Sve ove knjige i isključivo njih smatramo svetima i kanon-

skima, one su mjerodavna osnova naše vjere.

• I bez sumnje vjerujemo da sve što u njima piše dolazi od

Boga, i to ne samo zato što to crkva prihvaća i odobrava,
već prvenstveno zbog toga što Duh Sveti svjedoči u našim
srcima da sve to dolazi od Boga te zato što se iz samih
stvari vidi da su to Božje stvari.

Pa čak su i slijepci u stanju vidjeti da se stvari prorečene u

njima ostvaruju.

13
 Članak 6

Razlika između kanonskih i apokrifnih knjiga

• Razlikujemo svete knjige od ovih apokrifnih: treća i četvrta

Ezrina; Tobija, Judita, Mudrost, Sirah, Baruh; ono što je
nadodano Esteri; Izbavljenje trojice Danielovih prija-
telja iz užarene peći; Pripovijest o Suzani; Daniel i Belovi
svećenici, Daniel i Zmaj; Molitva Manašeova i dvije knjige
o Makabejcima.

Crkva svakako može čitati ove knjige i učiti iz njih o sve-

mu onome u čemu se slažu s kanonskim knjigama, no apokri-
fne knjige nemaju onu snagu i kvalitetu da bi čovjek iz njiho-
vog svjedočanstva mogao razabrati bilo koji aspekt vjere ili
kršćanske religije. One pogotovo ne mogu umanjiti autoritet
drugih svetih knjiga.

14
 Članak 7

Dostatnost Svetoga pisma

• Vjerujemo da ovo Sveto pismo u potpunosti odražava

Božju volju te da se u njemu nalazi sve ono što je čovjeku
dostatno za spasenje. Budući da je u njemu detaljno opi-
sano sve ono što Bog očekuje od nas, nitko – pa čak ni
apostoli, ni sami anđeli nebeski, kao što Pavao veli2 – ne
bi smio poučavati ono što nije u skladu s naukom Sveto-
ga pisma. Budući je zabranjeno nadodati ili oduzeti što
od Božje Riječi3, jasno nam je stavljeno do znanja kako je
nauk Svetoga pisma savršen i potpun u svakom smislu.

Stoga ne smijemo stavljati na istu razinu ono što je čovjek

napisao – bez obzira koliko sveti bili ti autori – s božanskim
spisima, a ispred Božje istine, koja je iznad svega, ne smijemo
stavljati ni običaje, ni mišljenje većine, ni godine, ni vrijeme, ni
osobe, ni koncile, ni odredbe, ni službene odluke.
Jer sva su ljudska bića po naravi lažljiva i ispraznija no sama
ispraznost.
Stoga svim srcem odbijamo sve što nije u skladu s
nepogrješivom istinom, kao što nas uče apostoli koji su rekli:
"Podvrgnite duhove kušnji da vidite jesu li od Boga,"4 i: "Ako
tko dođe k vama, a ne donosi ove nauke, nemojte ga primiti u
kuću."5

2
Gal 1,8
3
Pnz 13,1; Otk 22,18-19
4
1 Iv 4,1
5
2 Iv 10

15
 Članak 8

Trojstvo

• U skladu s ovom istinom i Božjom Riječi, vjerujemo u je-

dnoga Boga, koji je jedan u biti, a koji je tri osobe, koje se
stvarno, istinito i vječno razlikuju prema svojim nepreno-
sivim svojstvima – naime, Otac, Sin i Duh Sveti. Otac je
Stvoritelj, počelo i izvor svih stvari, kako vidljivih tako i
nevidljivih.

Sin je Riječ, Mudrost, slika Oca.

Duh Sveti je vječna sila i moć koja proistječe od Oca i Sina.
Međutim, premda nas Sveto pismo uči razlikovati Oca,
Sina i Duha Svetoga kao zasebne osobe, što se ogleda u njiho-
vim različitim karakteristikama, ne možemo reći da postoje tri
boga, budući te tri božanske osobe jesu jedan Bog.
Dakle, evidentno je da Otac nije Sin, da Sin nije Otac te da
ni Duh Sveti nije ni Otac niti Sin.
Ipak, ove božanske osobe, premda zasebne, nisu podijelje-
ne, spojene ili pomiješane.
Jer Otac se, kao ni Duh nije utjelovio, već samo Sin.
Otac nikada nije bio bez Sina niti bez Duha Svetoga, budući
da sve tri osobe jednako postoje od vječnosti, i to u jednoj te
istoj biti.
Među njima nema prvoga niti zadnjega, budući da su sve tri
osobe jedno u istini i moći, dobroti i milosti.

16
 Članak 9

Svjedočanstva iz Svetoga pisma o Trojstvu

• O svemu ovome saznajemo iz Svetoga pisma, ali i kroz

djelovanja božanskih osoba, posebno ona koja osjećamo
unutar sebe.

Svjedočanstva Svetoga pisma koja nas uče vjerovati u to Sve-

to Trojstvo zapisana su na mnogim mjestima u Starome zavjetu.
Nećemo ih sve nabrajati već ćemo ih koristiti proizvoljno.
U knjizi Postanka Bog kaže: "Načinimo čovjeka na svoju sliku,
sebi slična." I tako "na svoju sliku stvori Bog čovjeka... muško i
žensko stvori ih".6 "Evo, čovjek postade kao jedan od nas."7
Iz ovoga zaključujemo da postoji nekoliko osoba u
božanstvu, kad On kaže: "Načinimo čovjeka na svoju sliku", a
kasnije naznačuje jedinstvo kada kaže: "stvori Bog."
Istina je da ne spominje koliko osoba ima, no ono što nam
nije tako očito u Starom zavjetu, jasno vidimo u Novom.
Kada je naš Gospodin bio kršten u Jordanu, čuo se glas Oca
koji je rekao: "Ovo je Sin moj, Ljubljeni moj";8 dok je Sin bio u
vodi, a Duh Sveti se pojavio u obliku goluba.
Stoga je Krist propisao ovu formu za krštenje svih vjernika:
"Krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga!"9
U Lukinom evanđelju anđeo Gabrijel je rekao Mariji, majci
našega Gospodina: "Duh Sveti sići će na te, sila Previšnjega
6
Post 1,26-27
7
Post 3,22
8
Mt 3,17
9
Mt 28,19

17
zasjenit će te; zato će se dijete koje ćeš roditi zvati svetim, Si-
nom Božjim."10
Na drugom pak mjestu kaže: "Milost Gospodina Isusa Kri-
sta, ljubav Boga (Oca) i zajedništvo Duha Svetoga neka budu
sa svima vama!"11
"Tako troje svjedoči: Otac, Riječ i Duh Sveti, i ovo troje su
jedno."12
Svi ovi odlomci nas uče da postoje tri osobe u jednoj jedinoj
božanskoj biti. I premda ova nauka nadilazi ljudsko razumije-
vanje, mi u to već sada vjerujemo, po Riječi, iščekujući punu
spoznaju kada dođemo u nebo.
Nadalje, trebamo spomenuti na koje specifične načine se
ove tri osobe nalaze u odnosu prema nama. Oca zovemo našim
Stvoriteljem, zbog njegove moći. Sin je naš Spasitelj, otkupio
nas je po svojoj krvi. Duh Sveti je naš Posvetitelj time što živi
u našim srcima.
Ovaj nauk o Svetom Trojstvu je oduvijek postojao u pravoj
Crkvi, od vremena apostola pa sve do danas, nasuprot židova,
muslimana i nekih lažnih kršćana i krivovjeraca, poput Mar-
ciona, Manija, Prakseja, Sabelija, Pavla iz Samozate, Arija i
drugih nalik njima, koje su sveti oci s pravom osudili.
I zato u skladu sa svime ovime dobrovoljno prihvaćamo tri
ekumenska vjerovanja – Apostolsko, Nicejsko i Atanazijevo,
kao i odluke crkvenih otaca koje su u skladu s njima.

10
Lk 1,35
11
2 Kor 13,13
12
1 Iv 5,7 (nap. prev. u engleskom prijevodu se citira King James Version, čiji
prijevod se temelji na kasnijim manuskriptima Vulgate)

18
 Članak 10

Kristovo božanstvo

• Vjerujemo da je Isus Krist po svojoj božanskoj naravi

jedinorođeni Sin Božji, rođen od vječnosti, a ne stvoren,
jer bi u tom slučaju bio stvorenje.

On je istobitan s Ocem, vječan kao i On; preslika Oca i

"odsjev njegova sjaja,"13 u svemu jednak Njemu.
On nije postao Božji sin tek onda kada je na sebe uzeo
našu narav, već je to od vječnosti, u skladu sa svim sljedećim
svjedočanstvima.
Mojsije je rekao da je Bog “stvorio svijet”;14, a Ivan da su “sve
stvari stvorene po Riječi,”15 koju naziva Bogom. Apostol veli da
je “Bog stvorio svijet po Sinu.”16 Također veli da je “Bog stvorio
sve po Isusu Kristu.”17
Stoga moramo zaključiti da je onaj koji je Bog, Riječ, Sin i
Isus Krist, već postojao kada je sve bilo stvoreno po njemu.
Zato prorok Mihej kaže “njegov je iskon od davnina, od
vječnih vremena,”18 a apostol veli da on “nema ni početka ni
svršetka života.”19
Dakle, on je pravi vječni Bog, Svemogući, kojega prizivamo,
štujemo i kojemu služimo.

13
Kol 1,15; Heb 1,3
14
Post 1,1
15
Iv 1,3
16
Heb 1,2
17
Kol 1,16
18
Mih 5,1
19
Heb 7,3

19
 Članak 11

Božanstvo Duha Svetoga

• Mi također vjerujemo i ispovijedamo da Duh Sveti od

vječnosti proizlazi od Oca i Sina, nije stvoren, niti rođen,
već samo proizlazi od njih dvojice. Po pitanju redoslijeda,
on je treća osoba Trojstva, istobitan s Ocem i Sinom i s
njihovim veličanstvom i njihovom slavom.

On je pravi i vječni Bog, kako nas uči Sveto pismo.

20
 Članak 12

Kako je sve stvoreno

• Vjerujemo da je Otac ni iz čega stvorio nebo i zemlju i sva

ostala stvorenja, onako kako je On to smatrao dobrim, po
svojoj Riječi, tj. po svom Sinu.

Svim bićima je dao njihovu bit, oblik i izgled, kao i različite

službe kojima će služiti svoga Stvoritelja.
On i sada skrbi za sve njih i vlada nad svima njima, prema
Svom vječnom naumu i po Svojoj beskrajnoj sili, kako bi sve
služilo čovjeku, a da bi on služio Bogu.
On je također stvorio dobre anđele, koji su njegovi glasnici
i služe Njegovim izabranicima.
Neki od njih su pali iz savršenstva, u kojem ih je Bog stvorio,
u vječnu propast, a drugi su po Božjoj milosti opstali i ostali u
stanju u kojemu su prvobitno bili stvoreni.
Đavli i zlodusi su tako pokvareni da su neprijatelji Boga i
svega dobroga. Oni vrebaju na Crkvu i svakog njenog člana,
poput lopova koji ih svim silama i prijevarama želi uništiti i
iskvariti.
Njih je njihova vlastita zloća osudila na vječno prokletstvo i
patnju, koju svaki dan iščekuju.
Stoga se gnušamo nad zabludom saduceja koji niječu po-
stojanje duhova i anđela, kao i nad zabludom manihejaca koji
kažu kako su đavli nastali sami od sebe te da se nikada nisu
iskvarili, jer su zli po svojoj naravi.

21
 Članak 13

Nauk o Božjoj providnosti

• Vjerujemo da ovaj dobar Bog, nakon što je sve stvorio nije

svoje stvorenje prepustio slučaju ili sreći, već ga vodi i vla-
da njime po svojoj svetoj volji i to tako da se ništa na ovo-
me svijetu ne događa bez nekog njegovog razloga i reda.

A opet, Bog nije stvorio grijeh koji postoji, niti ga možemo

kriviti za taj grijeh. Njegova sila i dobrota su tako velike i ne-
shvatljive da on sve čini dobro i pravedno unatoč tome što su
đavli i zli ljudi nepravedni.
Ne želimo neprikladnom znatiželjom ispitivati njegovo
djelovanje koje nadilazi naše ljudsko razumijevanje, već u svoj
poniznosti i poštovanju obožavati pravedne Božje sudove, koji
su nam skriveni. Želimo biti zadovoljni Kristovi učenici koji će
učiti ono što nam on objavljuje u svojoj Riječi, bez da idemo
izvan tih granica.
Ovaj nauk nam pruža neizrecivi mir zato što nas uči da nam
se ništa ne događa slučajno, već da iza svega stoji plan našega
milostivog nebeskog Oca. On bdije nad nama kao otac koji bri-
ne, drži sve stvorenje pod vlastitim nadzorom tako da nam ni
vlas s glave (koje su nam pobrojane), a ni mali vrabac ne pada
na zemlju20 bez dopuštenja našega Oca.
Mirni smo jer znamo da on i đavle i sve naše neprijatelje
drži pod kontrolom i da nam oni, bez njegovog odobrenja ili
htjenja, ne mogu nauditi.
Stoga odbacujemo prijezira vrijednu zabludu epikurejaca
koji kažu da se Bog ni u što ne pača te da sve prepušta slučaju.

20
Mt 10,29-30

22
 Članak 14

Stvaranje čovjeka i njegov pad

• Vjerujemo da je Bog stvorio čovjeka od zemaljskog praha

i oblikovao ga sebi sličnoga, na svoju sliku – dobroga, pra-
vednoga, svetoga, koji se u svemu želi podrediti Božjoj
volji.

No, kad je bio u toj časti, nije ju razumio21 niti je razumio

svoje stanje savršenstva, već se, poslušavši đavla, svojevoljno
podredio grijehu, a samim time i smrti i prokletstvu.
Prekršio je zapovijed života koju je dobio od Boga i otkad
je sagriješio i iskvario svoju narav, odvojio se od Boga, svoga
pravog života.
Tako je postao kriv, podložan tjelesnoj i duhovnoj smrti,
postao je zao, iskvaren i podao u svemu. Izgubio je sve svoje
savršene darove koje je primio od Boga od kojih je zadržao tek
tragove i koji ga ne mogu opravdati.
Štoviše, sve svjetlo u nama pretvorilo se u tamu, kao što nas
Sveto pismo uči: "I Svjetlo svijetli u tami, i tama ga ne obuze."22
Ovdje Ivan ljude naziva “tamom.”
Stoga odbacujemo svaku nauku vezanu uz čovjekovu slobo-
dnu volju, budući je čovjek rob grijehu i ne može učiniti ništa
"što mu nije dano s neba."23

21
Ps 49,21
22
Iv 1,5
23
Iv 3,27

23
 Tko se može pohvaliti vlastitim zaslugama, kada Krist kaže:
"Nitko ne može doći k meni ako ga ne privuče Otac koji me
posla"?24
Tko se može ponositi vlastitom voljom, ako razumije da je
"težnja tijela neprijateljstvo prema Bogu"?25 Tko može govoriti
o vlastitim spoznajama Boga kada "zemaljski čovjek ne prima
ono što dolazi od Duha Božjega?"26
Ukratko, tko može smisliti ijednu misao, budući da on zna
da mi nismo "sami po sebi sposobni nešto pomisliti" o nama
samima, već da "naša sposobnost dolazi od Boga"?27
Stoga bi apostolove riječi trebale stajati čvrsto i nepokole-
bljivo: "Bog je, naime, onaj koji proizvodi u vama i htjenje i
djelovanje da mu se možete svidjeti."28
Nema te volje niti razumijevanja izvan Božjeg razumije-
vanja i angažiranosti Krista, koji nas je naučio: "Bez mene ne
možete ništa učiniti."29

24
Iv 6,44
25
Rim 8,7
26
1 Kor 2,14
27
2 Kor 3,5-6
28
Fil 2,13
29
Iv 15,5

24
 Članak 15

Nauk o istočnom grijehu

• Vjerujemo da se po Adamovoj neposlušnosti istočni grijeh

proširio na cijelo čovječanstvo.

To je potpuna izopačenost naravi – izopačenost koja se

nasljeđuje i utječe čak i na malu novorođenčad dok su još u
utrobi majke, klica koja u čovjeku proizvodi svaku vrstu grijeha.
Taj grijeh je tako gadan i zao u Božjim očima da je dovoljan za
osudu cijelog čovječanstva, a ne može se uništiti niti potpuno
iskorijeniti čak niti krštenjem, jer vidimo da grijeh neprestano
niče kao neki zaraženi izdanak.
Ipak, on nad Božjom djecom nema moć osude, njima je
Božjom milošću oprošteno – ne da bi ih to uspavalo u duhu,
već da bi uvijek bili svjesni te izopačenosti te da bi uvijek zapo-
magali Bogu da ih oslobodi "ovog smrtonosnoga tijela."30
Stoga odbacujemo krivo učenje pelagijanaca koji kažu da
grijeh nije ništa drugo doli imitacija.

30
Rim 7,24

25
 Članak 16

Nauk o izabranju

• Vjerujemo kako se - Adamovim potomcima koji su zbog

njegovog grijeha kao prvoga čovjeka pali u prokletstvo i
propast - Bog pokazao onakvim kakav jest: milosrdan i
pravedan.

Milostiv je, jer je izvukao i spasio od propasti one koje je, u

svom vječnom i nepromjenjivom vijeću izabrao u Isusu Kristu,
našem Gospodinu, i to iz čiste dobrote, ne gledajući njihova
djela.
Pravedan je, jer druge ostavlja u njihovoj propasti i proklet-
stvu u koje su se sami gurnuli.

26
 Članak 17

Obnova paloga čovjeka

• Vjerujemo da se naš dobri Bog, po svojoj izvrsnoj mu-

drosti i dobroti, vidjevši kako se čovjek uronio u tjelesnu i
duhovnu smrt i time postao krajnje bijedan, dao u potragu
za njim, premda je čovjek u strahu bježao od njega.

I tješio ga je, obećavši da će mu dati Sina “rođena od žene,”31

koji će satrijeti glavu zmije,32 i blagosloviti ga.

31
Gal 4,4
32
Post 3,15

27
 Članak 18

Utjelovljenje

• Ispovijedamo da je Bog ispunio svoje obećanje koje je još

davno dao crkvenim ocima po svojim svetim prorocima
time što je poslao svoga jedinorođenoga Sina u svijet onda
kada je On to htio.
Sin je na sebe "uzeo narav sluge" i postao "sličan ljudima"33.
Tako je postao pravi čovjek, sa svim njegovim slabostima, samo
bez grijeha; bio je začet u utrobi blagoslovljene djevice Marije,
silom Duha Svetoga, bez sudjelovanja muškarca.
I ne samo da je postao čovjek po tijelu, već i po pravoj lju-
dskoj duši, da bi u potpunosti bio čovjek. Budući da je čovjek
izgubio i dušu i tijelo, trebao je na sebe uzeti oboje kako bi ih
oboje spasio.
Stoga ispovijedamo, protiv krivovjerja anabaptista koji
niječu da je Krist od svoje majke dobio tijelo, da je "postao
sudionik u krvi i mesu djece";34 da je on po tijelu "Davidov
potomak"35; da je po tijelu “rođen od potomstva Davidova";36
"plod utrobe djevice Marije";37 "rođen od žene";38 "rođen od
Davidova potomstva";39 "izdanak Jesejev";40 "iz Judina ple-

33
Fil 2,7
34
Heb 2,14
35
Dj 2,30
36
Rim 1,3
37
Lk 1,42
38
Gal 4,4
39
2 Tim 2,8
40
Rim 15,12

28
mena";41 koji je po tijelu potekao od Židova; "od potomstva
Abrahamova” – jer je on "Abrahamov potomak” i bio je
"iskušan u svemu (kao i mi), samo što nije sagriješio."42
On je uistinu naš Emanuel, tj. "Bog je s nama."43

41
Heb 7,14
42
Heb 2,17; 4,15
43
Mt 1,23

29
 Članak 19

Kristove dvije naravi

• Vjerujemo da je tako začeti Sin nerazdvojno povezan s lju-

dskom naravi te da ne možemo govoriti o dva Sina Božja,
niti dvije osobe, već dvije naravi ujedinjene u jednoj osobi,
a da je svaka narav zadržala svoja specifična svojstva.

Iz toga proizlazi da ova božanska narav nikada nije bila

stvorena, ona ispunjava nebo i zemlju, bez početka i svršetka
života44.
Njegova ljudska narav nije izgubila svoja svojstva već nosi
obilježja stvorenja – ima početak života, smrtnost i sve ono
što pripada pravome tijelu. I premda joj je, uskrsnuvši, dao be-
smrtnost, to ipak nije promijenilo činjenicu da je ljudske nara-
vi. Naime, naše spasenje i uskrsnuće također ovise o njegovom
pravom ljudskom tijelu.
Te dvije naravi su tako ujedinjene u jednoj osobi da ih ni
Njegova smrt nije rastavila.
Dakle, ono što je predao svom Ocu kada je umro bio je pra-
vi ljudski duh koji je napustio njegovo tijelo. Međutim, njego-
va božanska narav je ostala ujedinjena s Njegovom ljudskom
naravi i onda kada je ležao u grobu; njegova božanska narav
je uvijek bila u njemu, kao što je u njemu bila prisutna i onda
kada je bio malo dijete, premda neko vrijeme nije dolazila do
izražaja.
Iz ovih razloga ispovijedamo kako je On pravi Bog i pravi
čovjek – pravi Bog, jer je svojom silom nadvladao smrt, a pravi
čovjek, jer je umro za nas u slabosti svoga tijela.

44
Heb 7,3

30
 Članak 20

Božja pravednost i milost u Kristu

• Vjerujemo kako je Bog, koji je potpuno milostiv i veoma

pravedan, poslao svoga Sina da preuzme narav u kojoj je
počinjen neposluh prema Bogu ne bi li podnio najveću
mukotrpnu kaznu i umro za grijehe.

Na taj je način Bog iskazao svoju pravednost prema Sinu,

kojega je optužio za naš grijeh, a na nas je, koji smo krivi i koji
smo zaslužili prokletstvo, izlio svoju dobrotu i svoju milost
time što je dao da njegov Sin umre umjesto nas, nakon čega ga
je u svojoj savršenoj ljubavi uskrisio kako bi mi bili opravdani
te po Njemu baštinili besmrtnost i vječni život.

31
 Članak 21

Pomirenje

• Vjerujemo da je Isus Krist zauvijek veliki svećenik, i to po

redu Melkisedeka, po zakletvi. Kao takav se u ime nas pri-
nio Ocu kako bi umirio njegov gnjev i ponudio mu potpu-
nu zadovoljštinu za grijeh. Dao se na drvo križa prolivši
svoju dragocjenu krv kako bi nas očistio od grijeha, kao
što su proroci prorokovali.

Jer stoji pisano da na Sina Božjega "pade kazna – radi našeg

mira" i "njegove nas rane iscijeliše." Vodili su ga "ko janje na
klanje," bio je "ubrojen među zlikovce"45 i osuđen kao zločinac
pod Poncijem Pilatom, premda je Pilat izjavio da je nevin.
Vratio je što nije oteo,46 i patio “pravedan za nepravedne,”47
tijelom i dušom i to tako da, kada je podnosio strašnu kaznu
za naše grijehe, “njegov znoj mu postade kao guste kaplje krvi
što padahu na zemlju.”48 Vapio je: “Bože moj, Bože moj! Zašto
si me ostavio?”49
Sve je to podnosio za oproštenje naših grijeha.
Stoga s pravom možemo reći kao i Pavao “ne držah zgod-
nim išta drugo znati osim Isusa Krista, i to razapetoga”;50 Sve
stvari smatramo “blatom zbog najveće prednosti: spoznaje Go-

45
Iz 53,4-12
46
Ps 69,5
47
1 Pet 3,18
48
Lk 22,44
49
Mt 27,46
50
1 Kor 2,2

32
spodina Krista Isusa.”51 Utjehu nalazimo u njegovim ranama i
nemamo potrebe tražiti ili izmišljati druge načine pomirenja
s Bogom mimo ove jedne i jedinstvene žrtve, koja se dogodila
jednom, a zauvijek čini vjernike savršenima.
Zato ga je i sam Božji anđeo zvao Isusom, tj. “Spasiteljem”,
jer će On izbaviti svoj narod od njegovih grijeha.52

51
Fil 3,8
52
Mt 1,21

33
 Članak 22

Pravednost vjere

• Vjerujemo kako na sljedeći način spoznajemo ove velike

tajne: Duh Sveti nam u srcu pali plamen prave vjere koja
prihvaća Isusa Krista sa svim Njegovim zaslugama, čini to
da naše srce postaje Njegovo te da ne traži više ništa što
je izvan Njega.

Stoga neizostavno slijedi sljedeće – ili u Kristu ne nalazi-

mo sve što nam je potrebno za spasenje ili je sve što trebamo
u Njemu. U slučaju potonjeg, onaj koji ima Krista po vjeri, u
potpunosti je spašen.
Dakle, reći da Krist nije dovoljan, već da je i nešto drugo
potrebno za spasenje je najveće bogohuljenje protiv Boga, jer
bi to značilo da je Isus Krist samo napola Spasitelj. Stoga s pra-
vom s Pavlom možemo reći da smo opravdani samo "vjerom"
ili vjerom "bez vršenja Zakona."53
No, pošteno govoreći, ne mislimo da je samo vjera ta koja
nas opravdava, ona je samo sredstvo kojim prigrljujemo Krista,
našu pravednost.
A Isus Krist je naša pravednost jer nam prepušta sve zaslu-
ge i sva sveta djela koja je učinio za nas i umjesto nas, a vjera
je sredstvo koje nas drži u zajedništvu s Njim i svim njegovim
dobročinstvima.
Kada ta dobročinstva postanu naša, ona su više nego do-
voljna da nas odriješe našega grijeha.

53
Rim 3,28

34
 Članak 23

Opravdanje grešnika

• Vjerujemo kako naši blagoslovi leže u oproštenju naših

grijeha po Isusu Kristu te da smo kroz to opravdani pred
Bogom, kao što nas David i Pavao uče kada kažu da je
blagoslovljen onaj komu Bog uračunava pravednost bez
djela.54

A isti apostol kaže i da smo "opravdani darom njegove mi-

losti" otkupljenjem u Kristu Isusu.55 Stoga se upiremo u ovaj
temelj, koji će zauvijek biti čvrst, koji svu slavu daje Bogu.
Stojimo ponizni i vidimo sebe kakvi jesmo, ne pripisujemo
sebi nikakve zasluge te počivamo i isključivo se oslanjamo na
poslušnost razapetoga Krista, koja vjerom u njega postaje i
naša poslušnost.
To je dovoljno da pokrije sav naš grijeh i dade nam pouzdanje,
oslobađa našu savjest straha, strepnji i strave od Božje blizine.
Tako se više ne moramo bojati kao naš prvi otac, Adam, koji se
tresao od straha dok se pokrivao smokvinim lišćem.
Štoviše, kada bi se trebali pojaviti pred Bogom oslanjajući
se, pa makar i malo, na same sebe ili neko drugo stvorenje, jao
što bi bili “progutani”.
Stoga bi svi skupa s Davidom trebali reći: “(Gospodine), ne
idi na sud sa slugom svojim, jer nitko živ nije pravedan pred
tobom!”56

54
Ps 32,1; Rim 4,6
55
Rim 3,24
56
Ps 143,2

35
 Članak 24

Posvećenje grešnika

• Vjerujemo da se ova prava vjera rađa u čovjeku slušanjem

Božje riječi i djelovanjem Duha Svetoga, koji ga obnavlja
i čini "novim čovjekom,"57 koji živi "novim životom"58,
oslobođen od ropstva grijehu.

Dakle, daleko od toga da ova opravdavajuća vjera čini ljude

hladnima prema pobožnom i svetom življenju. Naprotiv, ona
tako djeluje u njima da sve što čine, čine iz ljubavi prema Bogu,
a ne iz sebeljublja ili straha da će biti osuđeni.
Nemoguće je da ova sveta vjera ne donosi ploda u čovjeku,
pod uvjetom da ne govorimo o ispraznoj vjeri, već o onome što
Pismo naziva "vjerom koja se očituje u ljubavi,"59, a koja vodi
čovjeka da sam čini djela koja mu je Bog zapovjedio u svojoj
Riječi.
Ta djela, koja izrastaju iz korijena dobre vjere, dobra su i
Bogu ugodna, budući su sva posvećena Njegovom milošću.
Ona nam se, naravno, ne uračunavaju u pravednost, jer bili
smo opravdani vjerom u Krista, i prije nego smo činili dobra
djela. U protivnom, ona ne bi bila valjana, kao što ni plod drve-
ta ne može biti dobar ako samo drvo nije dobro.
Dakle, činimo dobra djela, ali ne kao zasluge, jer što imamo
zaslužiti? Nije Bog dužan nama za to što činimo dobra djela,
već mi Njemu, jer je on taj koji "proizvodi u nama htjenje i dje-

57
2 Kor 5,17
58
Rim 6,4
59
Gal 5,6

36
lovanje da mu se možemo svidjeti"60. Također imamo na umu:
"Kad izvršite sve što vam je naređeno, recite: 'Beskorisne smo
sluge. Učinili smo samo što smo morali učiniti'."61
Opet, ne želimo zanijekati to da Bog nagrađuje dobročinstva,
ali nas po svojoj milosti ovjenčava svojim darovima.
Štoviše, premda činimo dobra djela, ne temeljimo naše
spasenje na njima. Mi nismo u stanju napraviti ništa što naša
tjelesnost ne bi zagadila i što ne bi zavrijedilo kaznu. Pa čak i
kad bi se mogli nečime pohvaliti, Bog bi to odbacio na spomen
jednog našeg grijeha.
Tada bismo uvijek bili u sumnji, klateći se amo tamo bez
ikakve sigurnosti, a naše bi jadne savjesti stalno bile opterećene
kada ne bi počivale na zaslugama, patnjama i smrti našega Spa-
sitelja.

60
Fil 2,13
61
Lk 17,10

37
 Članak 25

Ispunjenje Zakona

• Vjerujemo kako su Kristovim dolaskom obredi i sim-

boli Zakona izgubili na snazi te da su sve prijašnje stva-
ri doživjele svoj kraj, tako da ih kršćani više ne bi trebali
činiti. Ono što je ostalo, istina i bit ovih stvari, ispunjeno
je u Isusu Kristu.

Usprkos tome, još uvijek koristimo svjedočanstva iz Zakona

i proroka da bi nas učvrstila u evanđelju i u potpunosti uredila
naš život na Božju slavu, prema Njegovoj volji.

38
 Članak 26

Kristovo zastupništvo

• Vjerujemo da nemamo drugoga pristupa Bogu osim po

jednom jedinom Posredniku i Zastupniku: Isusu Kristu,
pravedniku.62

Zato je On postao čovjek, sjedinjujući u sebi božansku

i ljudsku narav da bismo mi ljudi imali pristup božanskom
veličanstvu. Inače mu ne bismo mogli pristupiti.
No, ovaj nas posrednik kojega je Otac postavio između sebe
i nas ne bi trebao tako zastrašiti svojom veličinom da bismo
tražili nekog drugog, prema našem nahođenju. Nema nikoga
na nebu niti među stvorenjem na zemlji tko bi nas volio više od
Isusa Krista. Iako je bio "božanske naravi", "lišio se nje uzevši
narav sluge" i postao kao čovjek radi nas;63 postao je "u svemu
sličan svojoj braći."64
Pretpostavimo da trebamo naći drugog zastupnika. Tko bi
nas više volio od onoga tko je dao svoj život za nas, iako smo
bili "njegovi neprijatelji"?65 I pretpostavimo da bi trebali naći
nekoga tko je moćan i prestižan. Tko ima više moći i prestiža
od onoga koji sjedi "s desne strane Bogu,"66 i ima svu "vlast,
nebesku i zemaljsku"?67 I koga će prije saslušati nego samog
dragog i ljubljenog Božjeg Sina?

62
1 Iv 2,1
63
Fil 2,6-8
64
Heb 2,17
65
Rim 5,10
66
Rim 8,34; Heb 1,3
67
Mt 28:18

39
 Sama nevjera je dovela do prakse obeščašćivanja svetih
umjesto čašćenja. Sveci nikada nisu tražili da ih se časti, već su
to, kao što i doliči i kao što vidimo iz njihovih spisa, dosljedno
odbijali.
Ne govorimo tu o tome koliko smo mi vrijedni, jer se tu
ne radi o tome da prinosimo molitve na osnovu naše vlastite
dostojnosti, već na osnovu Kristove izvrsnosti i njegove dostoj-
nosti, čija je pravednost i naša po vjeri.
Budući apostol želi (i to opravdano) da se riješimo tog glu-
pavog straha, ili još bolje, te nevjere, on nam veli da je Isus Krist
"postao u svemu sličan svojoj braći," kako bi mogao biti milo-
stiv i vjeran veliki svećenik te okajati grijehe naroda.68 Budući
da je patio i bio kušan, može pomoći onima koji se nalaze u
kušnjama.69
Nadalje, da bi nas potaknuo na to da mu se približimo, on
veli: "Budući dakle da imamo uzvišena velikog svećenika, Isu-
sa, Sina Božjega, koji je prošao kroz nebesa, držimo se čvrsto
vjere koju ispovijedamo! Nemamo, naime, nekoga velikog
svećenika koji ne bi mogao suosjećati s našim slabostima,
nego jednoga koji je iskusan u svemu (kao i mi), samo što
nije sagriješio. Dakle: pristupajmo s pouzdanjem k prijestolju
milosti da primimo milosrđe i nađemo milost za pravodobnu
pomoć!"70
Isti apostol kaže da "snagom krvi Isusove otvoreno možemo
ući u Svetinju nad svetinjama. Pristupajmo k njemu sa sigur-
nim uvjerenjem..."71

68
Heb 2,17
69
Heb 2,18
70
Heb 4,14-16
71
Heb 10,19, 22

40
 Također, "(Krist) ima neprolazno svećeništvo, jer ostaje
zauvijek. Odatle slijedi da može zauvijek spasavati one koji po
njemu dolaze k Bogu, jer uvijek živi da posreduje za njih."72
I što više trebamo? Sam Krist je rekao: "Ja sam put, istina
i život. Nitko ne dolazi k Ocu osim po meni."73 Zašto bismo
tražili drugoga posrednika?
Budući da je Bog tako htio i dao nam svoga Sina kao Posre-
dnika, nemojmo ga ostavljati zbog nekog drugoga, ili pak ići
tražiti drugoga kojega nikada ne bismo niti našli. Kad nam ga
je Bog davao, dobro je znao da smo grešnici.
Stoga se, izvršavajući Kristove zapovijedi, utječemo nebe-
skom Ocu po Kristu, našem jedinom Posredniku, kao što nas
uči Gospodnja molitva, sigurni da ćemo primiti sve što Oca
zatražimo u njegovo ime.

72
Heb 7,24-25
73
Iv 14,6

41
 Članak 27

Sveta katolička Crkva

• Vjerujemo i ispovijedamo jednu katoličku ili sveopću

Crkvu – svetu zajednicu i zbor istinskih kršćana, koji
iščekuju ispunjenje svoga spasenja u Isusu Kristu, a koji su
oprani Njegovom krvi i posvećeni te zapečaćeni Duhom
Svetim.

Ova je Crkva postojala od početka svijeta i bit će je do nje-

govoga kraja, budući da je Krist vječni Kralj koji to ne bi bio
bez svojih podanika.
I tu Crkvu Bog čuva od gnjeva cijeloga svijeta, makar se ona
u očima čovjeka katkad može doimati vrlo malom, kao da je
više nema.
Npr. za zloglasnog Ahaba, Gospodin si je sačuvao sedam
tisuća ljudi koji se nisu poklonili pred Baalom.74
Tako ova sveta Crkva nije uvjetovana, ograničena ili veza-
na nekim mjestom ili nekim osobama, već raširena po cijelom
svijetu, a opet jedna u srcu i duši, te jedna po vjeri u jednom te
istome Duhu.

74
1 Kr 19,8

42
 Članak 28

Obveze crkvenih članova

• Vjerujemo da je ovaj sveti skup i zajednica zbor spašenih

te da izvan nje nema spasenja, tako da se nitko ne bi tre-
bao izdvajati iz nje niti htjeti biti sam, bez obzira na svoj
status ili životne okolnosti.

Naprotiv, svi su ljudi obavezni pridružiti joj se i održavati

jedinstvo Crkve podlažući se njezinom nauku i disciplini,
podjarmljujući se pod jaram Isusa Krista, služeći jedan drugo-
me na izgradnju, već prema darovima koje im je Bog dao kao
udovima istoga tijela.
Da bi se ovo jedinstvo što bolje sačuvalo, dužnost je svakog
vjernika, prema Božjoj Riječi, odvojiti se od onih koji ne pri-
padaju Crkvi i pridružiti se ovoj zajednici gdje god ju je Bog
postavio, pa čak i onda kada bi to civilna vlast ili neki kraljevski
dekreti to zabranjivali i kada bi to rezultiralo smrću ili fizičkom
kaznom.
Dakle, svi oni koji se povuku iz Crkve ili joj ne pristupe, to
čine protivno Božjoj zapovijedi.

43
 Članak 29

Obilježja prave Crkve

• Vjerujemo da prema Božjoj Riječi i s izrazitom pažnjom i

vrlo oprezno trebamo razlučiti pravu Crkvu, jer danas si
razne sekte u svijetu svojataju naziv "crkva".

Ovdje ne govorimo o licemjerima koji su izmiješani među

dobrima u Crkvi i koji zapravo nisu dio te zajednice, iako su
fizički tamo prisutni. Ovdje govorimo o razlučivanju tije-
la i zajedništva prave Crkve od svih sekti koje se nazivaju
"crkvom".
Prava Crkva se može prepoznati po sljedećim obilježjima:
Crkva se brine da se evanđelje propovijeda pravilno, da se pra-
vilno dijele sakramenti, onako kako ih je Krist ustanovio, prak-
ticira crkvenu disciplinu za ispravljanje prijestupa. Ukratko,
vlada se po čistoj Božjoj Riječi, odbacujući sve ono što je protiv
nje, priznavajući Isusa Krista kao jedinog Poglavara. Ovo su
obilježja istinske Crkve od koje se nitko ne bi trebao odvajati.
Što se tiče onih koji mogu pripadati Crkvi, njih možemo
prepoznati po specifičnim obilježjima kršćana: po vjeri i po
tome što bježe od grijeha, a trče prema pravednosti, nakon što
su primili Isusa Krista, jednog i jedinog Spasitelja. Oni vole
pravoga Boga i svoje bližnje, razapinju svoje tijelo i svoja djela
bez da se okreću na desno ili na lijevo.
Premda u sebi nose veliku slabost, bore se protiv nje po
Duhu, i to sve dane svoga života, neprestano se pozivajući na
krv, patnju, smrt i poslušnost Gospodina Isusa u kojemu imaju
oproštenje svojih grijeha, po vjeri u njega.
A što se tiče lažne crkve, ona sebi i svojim pravilima pripisuje
više ovlasti nego samoj Božjoj Riječi, ne stavlja se pod Kristov

44
jaram, ne dijeli sakramente onako kako je Krist to zapovjedio
u svojoj Riječi, kojoj pak nadodaje ili oduzima, kako joj se već
svidi. Ona se radije oslanja na ljude nego na Isusa Krista, ona
progoni one koji žive svetim životom prema Božjoj Riječi i koji
ju prekoravaju zbog pogrešaka, pohlepe i idolopoklonstva.
Lako je prepoznati ove dvije crkve i razlučiti ih.

45
 Članak 30

Crkvena vlast

• Vjerujemo da ovom istinskom Crkvom valja upravljati

prema duhovnim pravilima kojima nas je naš Gospodin
poučio u svojoj Riječi. Službenici ili pastori bi trebali pro-
povijedati Božju Riječ i dijeliti sakramente. Uz pastore bi
također trebali postojati starješine i đakoni, koji bi tvorili
crkveni odbor.

Tako se čuva pravo vjerovanje i pravi nauk, grešnike duho-

vno ispravlja i drži pod nadzorom, a jadnima i nesretnima
pomaže i pruža utjeha, već prema njihovoj potrebi.
Ako se izaberu osobe koje su vjerne i ako se izaberu pre-
ma pravilu koje je Pavao dao Timoteju, sve će u Crkvi biti u
najboljem redu.75

75
1 Tim 3

46
 Članak 31

Crkveni službenici

• Vjerujemo kako bi crkva na legitiman način trebala izabra-

ti službenike Božje Riječi, starješine i đakone, molitvom u
ime Gospodina te kako dolikuje, prema Božjoj Riječi.

Nikome ne priliči da se sam gura naprijed, već treba čekati

na Božji poziv, kako bi svatko bio siguran u svoj poziv i da ga je
izabrao sam Gospodin.
Što se tiče službenika Riječi, svi oni imaju istu ovlast i au-
toritet, bez obzira gdje bili, budući da su svi sluge Isusa Krista,
koji je univerzalni biskup i jedina glava Crkve.
Štoviše, da se Božji sveti poredak ne bi prekršio smatramo
da bi svatko, koliko god više može, trebao na poseban način
poštovati službenike Riječi i crkvene starješine zbog službe
koju obnašaju. S njima bi svatko trebao biti u dobrim odnosi-
ma, bez mrljanja, svađanja ili prepiranja.

47
 Članak 33

Crkveni red i disciplina

• Također vjerujemo da premda je dobro i korisno da oni

koji upravljaju crkvama uspostave određeni red kako bi
očuvali zajedništvo crkve, uvijek bi ju trebali čuvati od
svega što odudara od onoga što nam je odredio Krist, naš
Gospodar.

Stoga odbacujemo sve ono što su ljudi izmislili i sve zakone

koji su nam nametnuti, jer štujemo Boga i zbog toga što nam to
štovanje u potpunosti zaokuplja i veže našu savjest.
Dakle, prihvaćamo sam ono što je prikladno kako bi zadržali
sklad i jedinstvo, a sve u podložnosti Bogu.
S tim ciljem i svime što on podrazumijeva, u skladu s
Božjom Riječi, ekskomunikacija je potrebna.

48
 Članak 33

Sakramenti

• Vjerujemo da nam je naš dobri Bog, svjestan naših manjka-

vosti i slabosti, dao sakramente kako bi u nama zapečatio
svoja obećanja, dao u zalog svoju dobru volju i milost koju
nam iskazuje, i kako bi njegovao i održavao našu vjeru.

Nadodao ih je evanđelju kako bi nam po našim vanjskim

osjetilima bolje dočarao spoznaje koje nam omogućuje po
Svojoj Riječi te što čini u našim srcima, učvršćujući tako u
nama spasenje koje nam je pribavio.
Sakramenti su vidljivi znaci i pečati nečega unutarnjega i
nevidljivoga, a preko njih Bog u nama djeluje silom Duha Sve-
toga. Oni nisu isprazni i prijevarni znakovi, jer je njihova istina
u Isusu Kristu bez kojega ništa ne bi značili.
Štoviše, dragi nam je broj sakramenata koje nam je Krist
naš Gospodin udijelio. Samo su dva: sakrament krštenja i Sveta
večera Isusa Krista.

49
 Članak 34

Sakrament krštenja

• Vjerujemo i ispovijedamo da je Isus Krist, u kome je

ispunjen Zakon, prolijevanjem svoje krvi okončao bilo
kakvo prolijevanje krvi koje bi netko možda htio prinijeti
kao zadovoljštinu ili žrtvu za okajanje grijeha.

Ukinuvši obrezanje kojim se također prolijevala krv, na-

domjestio ga je sakramentom krštenja. Njime postajemo dio
Božje crkve, a odvojeni od drugih ljudi i stranih religija, kako
bismo, noseći na sebi njegov znak i biljeg, u potpunosti bili
posvećeni Njemu. Ono također svjedoči da će on zauvijek biti
naš Bog, budući da je on naš milostivi Otac.
Zato je On zapovjedio neka se svi koji pripadaju Njemu kr-
ste čistom vodom u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.76
Time nam pokazuje da kao što voda ispire nečistoću s
našega tijela, kada ju poliju na nas ili nas poškrope njome, to
nam krv Kristova čini iznutra, u duši po Duhu Svetome. Ona
nas pere i čisti od grijeha i više nismo djeca gnjeva, već postaje-
mo djeca Božja.
To se ne događa samim fizičkim škropljenjem vodom već
dragocjenom krvi Božjega Sina koji je naše Crveno more kroz
koje moramo proći kako bismo izbjegli faraonovu, odnosno
đavolju tiraniju i ušli u duhovnu kanaansku zemlju.
Služitelji sakramenta nam dijele onaj njihov vidljivi dio, ali
nam naš Gospodin daje bit sakramenta, naime nevidljivi dar
milosti; pere, oslobađa i čisti naše duše od sve prljavštine i ne-
pravednosti, obnavlja naša srca i puni ih svakovrsnom utjehom,

76
Mt 28,19

50
iskazuje nam pravu dobrotu oca, odijeva nas u “novoga čovjeka”
skidajući s nas “staroga čovjeka” sa svim njegovim djelima.
Zato vjerujemo da bi se svatko tko želi postići vječni život
trebao krstiti samo jednom i nikad više ne ponavljati krštenje,
jer se ne možemo ni dva puta roditi. To krštenje nije valjano
samo onaj čas kada ga primamo i kada smo poliveni, već vrijedi
za cijeli život.
Zbog toga nam je mrska zabluda anabaptista koji nisu za-
dovoljni jednim krštenjem koje su jednoć primili i koji osuđuju
krštenje djece vjernika. Vjerujemo da bi naša djeca trebala biti
krštena i zapečaćena znakom saveza, kao što su malu djecu u
Izraelu obrezivali na osnovu istih obećanja koja su dana i našoj
djeci.
I zaista, kao što je Krist prolio svoju krv za odrasle, tako ju
je prolio i za očišćenje djece vjernika.
Stoga bi oni trebali primiti znak i sakrament onoga što je
Krist učinio za njih, kao što je to Gospodin zapovjedio u Zako-
nu, da je žrtvovanje janjeta za njih sakrament patnje i smrti
Krista koje će dobiti odmah po rođenju. To je sakrament Isusa
Krista.
Nadalje, krštenje je našoj djeci ono što je obrezanje bilo za
Židove. Zato Pavao krštenje naziva “obrezanjem Kristovim.”77

77
Kol 2,11

51
 Članak 35

Sakrament Gospodnje večere

• Vjerujemo i ispovijedamo da je naš Gospodin i Spasitelj

Isus Krist odredio i ustanovio sakrament Svete večere kako
bi njegovao i održao one koji su nanovorođeni i ucijepljeni
u Njegovu svetu obitelj: Njegovu Crkvu.
Oni koji su nanovorođeni imaju dva života. Jedan je u ovom
zemaljskom tijelu, kojega imaju od trenutka prvoga rođenja i
kojega svi imaju. Drugi je duhovni i nebeski, koji im je dan kada
su se drugi puta rodili, a koji dolazi po evanđelju iz zajedništva
Kristovog tijela; taj život imaju samo Božji izabranici.
Prema tome, kako bi nas hranio u ovom zemaljskom životu
u tijelu, Bog je predvidio za to prikladan zemaljski materijalni
kruh, namijenjen svima koji imaju ovaj život. No, da bi hra-
nio vjernike kojima pripada duhovni i nebeski život, poslao je
živi kruh koji je sišao s neba: Isusa Krista, koji hrani i održava
duhovni život vjernika, koji ga blaguju, tj. koji ga, kad je to
predviđeno, duhovno primaju po vjeri.
Kako bi nam pokazao taj duhovni i nebeski kruh, Krist je
ustanovio ovozemaljski vidljivi kruh kao sakrament Njegova
tijela i vino kao sakrament Njegove krvi. To je učinio kako bi
nam posvjedočio da baš kao što uzimamo u ruke ove sakra-
mente i jedemo ih, odnosno pijemo, a koji onda održavaju naš
ovozemaljski život, tako se hrani i naš duhovni život pravim
tijelom i pravom krvi Krista, našeg jedinog Spasitelja. Iste pri-
mamo vjerom, koja je i ruka i usta naših duša.
Isus Krist zasigurno nije uzalud odredio ove sakramente, jer
u nama djeluje sve ono što ovi sveti znaci predstavljaju, premda
sam način njihovog djelovanja nadilazi naše razumijevanje i
shvaćanje, kao što nam je djelovanje Božjega Duha sakriveno i
neshvatljivo.

52
 A opet, ne griješimo kada kažemo da je ono što jedemo pra-
vo Kristovo tijelo i da je ono što pijemo Njegova prava krv, no
da to ne jedemo ustima već duhom, po vjeri.
Tako Isus Krist zauvijek ostaje sjediti s desne strane Boga
Oca na nebesima, ali se nikada ne uskraćuje u davanju samoga
sebe nama po vjeri.
Ova gozba je duhovna trpeza po kojoj nam se Krist daje sa
svim svojim zaslugama. Na tom stolu možemo uživati u Njemu,
kao i u zaslugama zbog njegove patnje i smrti dok On hrani, jača
i tješi naše siromašne i usamljene duše koje, kada jedu od njego-
va tijela obnavlja te im vraća snagu dok piju Njegovu krv.
Štoviše, premda su sakramenti i ono što predstavljaju
združeni zajedno, ne primaju svi oboje. Pokvaren čovjek sigur-
no prima taj sakrament na vlastitu osudu, ali ne prima samu
bit sakramenta, kao što su i Juda i Šimun Mag primili sakra-
ment, ali ne i Krista kojega taj sakrament predstavlja. On se
daje samo vjernicima.
Napokon, u poniznosti i pobožnosti primamo sveti sakra-
ment u krugu Božjih ljudi, dok se zajedno sa zahvalnošću
prisjećamo smrti Krista našega Spasitelja ispovijedajući našu
kršćansku vjeru. Stoga nitko ne bi trebao pristupiti stolu, a da
se prethodno nije temeljito preispitao, jer "tko jede od kruha i
pije iz kaleža, osudu svoju jede i pije."78
Ukratko, primanje ovog svetog sakramenta nas potiče na
gorljivu ljubav prema Bogu i našim bližnjima.
Stoga odbacujemo i smatramo oskvrnućem ovoga sakra-
menta sve zbunjujuće stavove i prijezira vrijedne ljudske
izmišljotine koje je čovjek nadodao i pomiješao sa sakramen-
tima. Smatramo da bismo trebali biti zadovoljni s procedurom
koju su nam Krist i apostoli prenijeli te o ovim stvarima govo-
riti onako kako su oni o njima govorili.

78
1 Kor 11,27

53
 Članak 36

Civilna vlast

• Vjerujemo da nam je naš dobri Bog zbog nemoralnosti

našeg ljudskoga roda dao kraljeve, prinčeve i civilne vla-
dare. Želi da svijetom vladaju zakoni i politika, koji će
obuzdati ljudsko bezakonje kako bi odnosi među ljudima
bili u najboljem redu.

Stoga je u ruke vlasti stavio mač kojim će kažnjavati zliko-

vce, a braniti dobre ljude.
Samim time što su na taj način pozvani pridonositi napretku
društva koje je Bogu ugodno, civilni vladari imaju zadatak: od-
stranjivati sve što priječi propovijedanje evanđelja i bilo koji
vid bogoštovlja, sve u podložnosti Božjim zakonima.
Čineći to trebali bi se, u vrijeme dok rade u djelokrugu koji
im je povjeren i onime čime raspolažu, oduprijeti bilo kakvoj
težnji za apsolutnom vlašću.
Vlast nije ograničena samo na brigu i nadgledanje civilne
domene, već je njena dužnost i poduprijeti svetu službu, time
što će uklanjati i zatirati svakojako idolopoklonstvo i lažno
štovanje Antikrista, propagirati kraljevstvo Isusa Krista te
potpomagati širenje i propovijedanje evanđelja svagdje kako
bi svatko častio i služio Bogu, kao što On to propisuje u svojoj
Riječi.
Štoviše, svatko se, bez obzira na status ili položaj u društvu,
treba: podrediti vlasti i plaćati porez, poštovati njene predstav-
nike i biti im poslušan u svemu što ne dolazi u sukob s Božjom
Riječju, moliti da ih Gospodin u svemu vodi, a da mi možemo
živjeti u miru, pobožno i pristojno.

54
 I u vezi ovoga prekoravamo anabaptiste, druge anarhiste i
bilo koga tko odbacuje autoritet vlasti i njenih predstavnika i
želi potkopati pravdu uvodeći zajedničko vlasništvo nad do-
brima, i time kvariti društveni poredak koji je Bog ustanovio
među ljudima.

55
 Članak 37

Posljednji sud

• I konačno, prema Božjoj Riječi vjerujemo da će, kad se

ispuni vrijeme koje je odredio Gospodin (a koje ne zna niti
jedno stvorenje) i kada se ispuni broj izabranih, Gospodin
Isus Krist sići s neba, u tijelu i vidljivo, kao što je i uzašao,
u velikoj slavi i veličanstvu. Tada će suditi i živima i mr-
tvima. On će ovaj stari svijet zapaliti, kako bi se pročistio
kroz goruću vatru.

Tada će sva ljudska stvorenja osobno stajati pred velikim

sucem – muškarci, žene i djeca, svi koji su ikada živjeli.
Pozvat će ih glas arkanđela i zvuk božanske trube.79
Svi oni koji su do toga dana umrli, bit će uskrišeni, njihove
će duše biti združene s njihovim tijelima u kojima su živjeli.
A oni koji će tada biti živi neće umrijeti kao ostali već će se "u
tren oka" preobraziti, "smrtno u besmrtno".80
81
Tada će se otvoriti "knjige" (tj. savjesti) i mrtvima će se su-
diti prema njihovim djelima, dobrima ili lošima. Uistinu, svi će
položiti račun za svaku nekorisnu riječ koju su izgovorili82, a na
koju svijet gleda kao zbijanje šale. Tada će pred očima javnosti
biti otkrivene sve ljudske tajne i licemjerja.
Stoga se grešni i zli ljudi s pravom plaše na samu pomisao
toga suda smatrajući ga groznim i prestrašnim. No, pravedni-
cima i izabranicima je pomisao na taj sud vrlo utješna i ugod-
79
1 Sol 4,16
80
1 Kor 15,51-53
81
Otk 20,12
82
Mt 12,36

56
na, budući će tada u potpunosti biti otkupljeni. Tada će primiti
plodove svoga rada i patnji kroz koje su prošli, svi će vidjeti
njihovu nevinost, a oni će svjedočiti užasnoj osveti kojom će
Bog udariti one zlikovce koji su ih tiranizirali, tlačili i mučili na
ovom svijetu.
Zle će osuditi njihova vlastita savjest, i postat će besmrtni
– kako bi se vječno mučili u vatri koju su im pripremili đavao
i njegovi anđeli.83
S druge strane, vjerni i izabrani će biti okrunjeni, u slavi i
časti. Sin Božji će "izreći njihova imena"84 pred Ocem nebeskim
i svetim izabranim anđelima, svaka suza će biti “otrta s njiho-
vih očiju”;85 i njihova će parnica, koju mnogi suci i predstavnici
civilne vlasti osuđuju kao krivovjernu i zlu, biti priznata kao
“parnica Božjega Sina.”
Za nagradu će im Gospodin dati takvu slavu kakvu si čovjek
nikako ne može ni zamisliti.
Stoga radosno iščekujemo taj dan kada ćemo u potpuno-
sti uživati Božja obećanja u Kristu Isusu, našem Gospodinu.
AMEN.
Amen! Dođi, Gospodine Isuse! Otk 22, 20

83
Mt 25,14
84
Mt 10,32
85
Otk 7,17

57