Pietro Bono i njegov alkemijski traktat 'Pretiosa

Margarita Novella'
U prvom dijelu izlaganja o alkemiji kao 'ars philosophica' ili 'ars philosophie',
posebna će se pažnja posvetiti alkemičaru-liječniku koji je djelovao na istarskom tlu
i poznat pod imenom Petrus Bonus da Ferrara. Njegov alkemijski traktat 'Pretiosa
Margarita Novella', napisan 1330. godine u Puli, 'in provincia Ystriae', imao je
1
veliki utjecaj na buduće naraštaje europskih alkemičara. Radi se o djelu koje je više
poznato u svom skraćenom i parafrastičnom izdanju Janusa Liciniusa Therapusa,
tiskanom 1546. godine. U drugom dijelu pokušat će se pokazati, više nego dokazati,
biografske sličnosti između Pietra Bona i Nicolasa Flamela kako bi se zaključilo
tezom da su u to vrijeme u Europi postojale nekoliko relevantnijih alkemijskih
'škola', međusobno povezanih posebnim rječnikom simbola i znakova, shvatljivim
samo dotičnoj 'školi', s kojom su adepti bili povezani posredstvom posebne kontaktne
mreže poznate samo inicijatima te alkemijske škole.

Ključne riječi: alkemija, Nicolas Flamel, Pietro Bono, Istra, Giano Licinio,
Fulcanelli, Nietzsche"

Pietro Bono and his alchemical treatise „Pretiosa Margarita Novella“

In the first part of the presentation on alchemy as 'ars philosophica' or 'ars

philosophie', special attention will be paid to the alchemist-physician who worked
on Istrian soil and known as Petrus Bonus da Ferrara. His alchemical treatise
"Pretiosa Margarita Novella", written in 1330 in Pula "in provincia Ystriae", will
have a great influence on the future generation of European alchemists. It is a work
that is better known in its abridged and paraphrastic edition by Janus Licinius
Therapus, printed in 1546. While the second part will try to show, rather than prove,
the biographical similarities between Pietro Bono and Nicolas Flamel in order to
conclude with the thesis that at that time there were several more relevant alchemical
'schools' in Europe, interconnected by a special vocabulary of symbols and signs,
comprehensible only to the respective 'school', with which the adepts were connected
through a special contact network known only to initiates of that alchemical school.
Keywords: alchemy, Nicolas Flamel, Pietro Bono, Istria, Giano Licinio,
Fulcanelli, Nietzsche
 Na početku kao na kraju

Tekst koji vam ovdje nudim ima svojstvo lebdenja između stvarnog i imaginarnog, između
znanstvenog i magičnog. U tom smislu s pravom pripada umjetničkom i književnom pravcu
poznatom kao magični realizam. U svakom slučaju, ovdje se 'magičnost' gradi na onim
dijelovima stvarnosti, na onim točkama, na onim crtama povijesti, na onome što ostaje
2
nedorečeno jer je nemoguće znanstveno dokumentirati, odnosno bez nade da će biti znanstveno
objašnjeno, nedorečeno do beskraja. 'Mašta je', tvrdi Einstein, 'važnija od znanja. Znanje je
ograničeno. Mašta okružuje svijet.'
Možemo, u tom smislu, dodati i da je mašta temelj kreativnosti koja, kao takva, daje čovjeku
mogućnost izlaska izvan granica očitog.
U tom smislu čitatelju željnom leta na krilima kreativne mašte nudim mogućnost vinuća iznad
onih znanstvenih podataka koji ponekad, možda često, stvarnost čine ponavljajućom i
dosadnom osiguravajućim automatizmom koji nema ništa iznenađujućeg i šokantnog osim u
pejorativnom smislu kao što su gladi, ratovi i pošasti.
Zar doista nema ničega drugoga?
Eikasia na grčkom znači iluzija. Platon koristi ovaj pojam da bi opisao najnepouzdanije razine
svijeta, sjene i odraze koje opažamo svojim osjetilima. To se nije promijenilo ni danas dok se
istražuju nevidljivi elementi ovog privida stvarnosti: tamna strana svemira koju su nazvali
'tamnom materijom'. Zanimljivo, zar ne?
Izvorna filozofija, i oblikovana pod vidom alkemije kao filozofija prirode, nastoji prevladati
granice egzistencijalne iluzornosti u koju smo integrirani kako bismo došli do istinske
stvarnosti. Do istine. Zbog toga se ona istražuje iz svake moguće perspektive, uz napomenu da
je istina u filozofiji od svog nastanka problematičan pojam.

Moglo bi se tvrditi da je to ono što znanstvenici također rade: istražuju stvarnost. Što je i istina.
Međutim, problem je: koja stvarnost? Očito ona koja je svima pred očima i koju znanstvenici
proučavaju, čiji rezultati, u što ne treba sumnjati, uspijevaju pomaknuti planine. Da, iluzija ima
svoju snagu, ona pokreće planine unutar materijalne ili, bolje rečeno, ljudske stvarnosti.

Naposljetku, znanstvenici 'gledaju' sjene, proučavaju ih i procjenjuju u skladu s njihovim

ponavljajućim klasificiranim pojavljivanjem. Oni proučavaju sjene jer ne mogu prihvatiti
koliko je nedosljedan naš smisao za stvarnost. Iako je, da budemo iskreni, kvantna fizika
napravila određeni napredak u tom smjeru.

Ergo: na vama je da odlučite kojim ćete putem krenuti.

PAŽNJA: tekst nije lektoriran.

 Istra: 'raskrižje' alkemičara

U visokom srednjem vijeku u Istri, osim Hermanna Istranina (koji je, usput rečeno,
pogrešno nazivan Dalmatincem iako je porijeklom iz okolice Pazina), živjeli su i djelovali drugi
poznati likovi koji su na neki način utjecali na oblikovanje kulturne atmosfere koja će se
3 pokazati korisnom za cijelu europsku kulturu tog razdoblja i kasnije. To je doba u kojem su
gradovi poput Kopra i Pule prosperirali više od drugih istarskih mjesta. Tu nalazimo one
prirodoslovce koje nas najviše zanimaju jer su bili uronjeni u alkemijska istraživanja.

Možda slučajno (u što ne vjerujem) ili iz nama nepoznatih razloga, 1330. godine, dakle
dva stoljeća nakon Hermannova života, 'il fizico' (fizičar), tako su nazivani i liječnici, Pietro
Buono. Iz nama nepoznatih razloga, preselio se u Pulu kao gradska medicinska osoba, i to za
neprecizno definirano razdoblje. Što se njegova identiteta tiče, iz njegove izjave da je magistar
Petrus Bonus Lombardus de Ferraria, pretpostavlja se da je bio iz grada Ferrare (u Lombardiji)
i da je po zanimanju liječnik. Sam je tvrdio da je djelovao kao doktor u Puli.

Međutim, gore navedeno ništa ne znači u razdoblju u kojem je zbog inkvizicije bilo
poželjno skrivati ili ne otkrivati svoj identitet. Ono što sigurno znamo je da se zanimao za
prirodnu filozofiju i prema njegovoj vlastitoj tvrdnji, osim u Puli, (vjerojatno) je djelovao i u
Trogiru.

Naime, u završnom dijelu svog alkemijskog traktata, on će eksplicitno izjaviti da je već

napisao sličnu 'quaestio' (traktat) u Trogiru tijekom 1323. godine. Prema informacijama koje
nam je pružio, vjeruje se da je u gradu Puli 1330. godine napisao nama poznati traktat o alkemiji
Pretiosa margarita novella de thesauro ac pretiosissimo philosophorum lapide seu
Introductio in artem alchemiae, više poznat kao Pretiosa margarita novella - Nova dragocjena
biserica. U ovom traktatu, Bono se bavi epistemološkim statusom alkemije svoga vremena,
podređujući je općim pravilima prirodne filozofije tog doba.
 Ono što je zanimljivo jest da dva stoljeća kasnije, odnosno početkom 15. stoljeća,
nailazimo na još jednog alkemičara: Daniele di Bernardo del Pozzo iz Kopra, poznat i kao
Daniel Istranin (ili Istrijan). Naime, on je živio i radio prvo u Kopru, a zatim u Puli. Budući da
se potpisivao kao "de Justinopoli", točno ili pogrešno, pretpostavlja se da je porijeklom iz
Kopra.

Da bismo osnažili tezu u vezi s Pietrom Bonom, treba reći da je što se tiče porijekla
4 Daniela Kopranina, jednog od najpoznatijih istraživača, Zanetti, izrazio mišljenje ovako: „U
oskudici informacija, potrebno je, međutim, promatrati sve, a nazivati sebe 'vjernim Danieleom
iz Justinopolija' (‘Daniele fedele de Justinopoli’) moglo bi zapravo dovesti do pomisli da on
nije bio od tuda, nego da je, nakon što je možda i drugdje obavljao svoje zvanje, živio u Kopru
kao učitelj, tamo pozvan od te općine, uvijek zadužen za pučku prosvjetu: njegovo ime, međutim,
nije među poznatima. U svakom slučaju, makar i ne rođenjem, 'maestro Daniele' bio je
Kopranin po izboru: on se tako izjašnjava i kao takav njegovo ime i djelo vežu se uz
'Giustinopoli', tj. za Kopar. To je vidljivo iz samog naslova alkemijske pjesme (Canzone) gdje
se opisuje kao: 'Rithmus Danielis De Justinopoli Grammatice Professoris De Lapide
Physico'."1
De Lapide Physico je alkemijski tekst poznat i među renomiranim alkemičarima tog
vremena. Zanimljiv je po tome što, prije nego što izloži metodologiju svog istraživačkog rada
u vezi filozofskog kamena i crvene tinkture, autor obavještava čitatelja da: nakon godina
eksperimentalnih pokušaja, njegov rad se pokazao uzaludnim. I vezano uz to obrazloženje,
pojavljuje se sumnja. S obzirom na Danijelov interes za alkemiju, postavlja se pitanje je li
napisao ovu Canzone jer je bio obeshrabren u svom nastojanju, jer, ako jest, tada nije jasno
zašto opisuje postupak i svoje alkemijske napore te izražava razočaranje što nije postigao cilj,
ili možda ova alkemijska pjesma skriva neki operativni tajni kod šifriran većini.

Magistar Petrus Bonus Lombardus de Ferraria

Godine 1330., u razdoblju pisanja alkemijskog teksta Pretiosa margarita novella, bio je
na snazi dekret pape Ivana XXII. iz 1317. godine kojim je zabranjena praksa alkemije -
činjenica koja je sama po sebi čudna jer se govorilo da je i sam papa sebi nakupio veliko
bogatstvo zahvaljujući alkemiji. Zbog toga je vjerojatno Bono odlučio ne pisati raspravu o
operativnoj alkemiji, već filozofsko-religioznu. Međutim, Bono, pišući svoju raspravu, to
svakako ne čini kao naivni vjernik: književni stil alkemijskog traktata koji je filozofsko-
religioznog sadržaja pripada klasičnom platonizmu, književnom obliku koji će biti čest u
renesansi. On je svjestan da se teoretsko znanje može steći u vrlo kratkom vremenu, dok je
alkemijska praksa uvijek izuzetno teška. Stoga se njegov stilski izbor može tražiti i u razumu i

1 Reći će Zenatti: 'U oskudici informacija, potrebno je sve promatrati, a izjavljivati se kao 'Daniele fedele de Justinopoli' zapravo
bi moglo sugerirati da nije bio domaći stanovnik, već da je, nakon što je možda obavljao svoje zvanje i drugdje, živio u Kopru
kao učitelj, pozvan od strane tog grada, uvijek brinući se za opću obrazovanost: međutim, njegovo ime nije među poznatima.
U svakom slučaju, bez obzira na podrijetlo, 'maestro Daniele' izabrao je Koper: tako se i sam izjašnjava, i kao takav njegovo
ime i djelo vežu se uz 'Giustinopoli'." (Izvorno: “Nella scarsità delle notizie è però necessario tutto osservare, e il dirsi ‘Daniele
fedele de Justinopoli’ potrebbe in vero far pensare ch’egli non ne fosse nativo, ma, dopo aver forse anche altrove esercitata la
sua professione, dimorasse a Capodistria in qualità di maestro, chiamatovi da quel Comune, sempre curante della pubblica
istruzione: il suo nome non è però fra i conosciuti. Ad ogni modo, anche se non di nascita, maestro Daniele fu capodistriano di
elezione: tale si dichiara egli stesso, e come tale il nome e l’opera sua sono legati a Giustinopoli.”). Odone Zenatti, Una canzone
Capodistriana del secolo XIV Sulla pietra filosofale. (Jedna koparska pjesma iz 14. stoljeća o filozofskom kamenu). Verona,
1890. str. 26.
 u činjenici da se pravi alkemičari, u tom pogledu, služe alegorijama, metaforama i prenesenim
značenjem (aequivocatio, allegoria et metaphorae)."2 Ali to nije sve. Bono objašnjava da se
autori ponekad međusobno proturječe jer koriste različite laboratorijske metode. To vjerojatno
znači da su često dio različitih komunikacijskih mreža i bratstava, rekao bih.

Činjenica je da Bono navodi kako bi bilo dovoljno iz alkemijskih tekstova ukloniti

retoričke figure kako bi poruka postala jasna i razgovijetna, toliko da bi se mogla prepisati u
5 samo osam do dvanaest redaka.

Namjera Pietra Bona, u pisanju rasprave, jest uvrstiti alkemiju među znanstvene
discipline koje se bave prirodnim tijelima podložnim kretanju. Iz tog razloga Bono vjeruje da
je treba smatrati dijelom fizike koja ima teorijski složen korpus, jer se tiče različitih razina
specijalizacije. Različiti nesporazumi i nedosljednosti koji postoje između filozofskog i
alkemijskog diskursa proizlaze iz činjenice da se ova dva jezika ne mogu odmah prevesti jedan
u drugi. Zapravo, prirodoslovno i mineraloško znanje je preopćenito za neposredno
razumijevanje alkemijskih teorija koje su, iako ovisne o njima, mnogo specifičnije i određenije.

Za Bonu, prirodna filozofija i mineralogija pružaju teoretskoj alkemiji samo opće razloge
koje potonja reducira i primjenjuje na svoj specifični predmet. Ovo je mjesto koje Bono
dodjeljuje alkemiji u hijerarhiji znanja. Pokušavajući joj dati referencu epistemološke
legitimnosti, objašnjava da su nedostatak terminološke i argumentacijske jasnoće nužni, budući
da su određeni aspekti ove umjetnosti, kao umjetnosti, otporni na tretiranje na racionalnoj
razini, a njihovi dokazi izmiču onome tko nije izravno uključen.

Bonov rad je, naime, u biti teorijski i na mnoge načine dopunjuje druge tekstove iz istog
razdoblja kao što su Pseudo-Geberova Summa Perfectionnis ili Pseudo-Llullov Testamentum,
koji su promovirali prirodnu i racionalističku viziju alkemije.

Za Pietra Bona, koji ostaje u defenzivi s obzirom na razdoblje u kojem je pisao, alkemija
je 'djelomično prirodna, a djelomično božanska ili nadnaravna (ars hæc partim est
naturalis, partim divina sive supra naturam)'.3

Kako bi dao vjerodostojnost ovoj hipotezi, on čak besramno (ali tko zna, možda i istinito)
priznaje da ima malo laboratorijskog iskustva, te da mu je zadatak „utemeljiti alkemiju na
autentično filozofskim temeljima i integrirati je kao znanost za sebe u cjelinu srednjovjekovne
znanosti“.4

Kako bi umirio crkvenu vlast, s obzirom na spomenutu zabranu iz 1317. godine, Bono u
tekst nužno unosi dozu vjere u Gospodina i Njegovu sposobnost da čini čuda kako bi uspio u
svojoj namjeri, što nikako ne znači da u tome nema iskreno temeljenog osjećaja. Ipak, ostaje
činjenica da u spisima nema nikakvih praktičnih uputa za provedbu nekakvog obraćenja. Barem
meni to nije evidentno. No, moguće je da je njegovo djelo samo dio Opusa. Djelić slagalice koji
sam za sebe malo govori, ali spojen s ostalim dijelovima slagalice otkriva što krije u sebi,
odnosno put kojim treba ići.

U tom smislu Lacinijeva dopuna bit će itekako osvjetljavajuća. To ima smisla ako se
prihvati osnovno načelo alkemije prema kojem je svako "učenje je griješiti sve dok se ne
2 Bono da Ferrara, P. Preziosa Margarita Novella. Firenze: La Nuova Italia, 1976, f. 100 v.
3 Ibidem.
4 D. Kahn. Alchimie et paracelsisme en France à la fin de la Renaissance (1567-1625). Librairie Droz, 2007.
 pretvori u praksu i čin. Stoga ti se moraju priopćiti direktive za prve operacije u smjeru puta".5
To je ono što Bono čini. Mora biti tako, jer inače ne bi objašnjavao uspjeh djela, toliko
cijenjenog od strane mnogih srednjovjekovnih alkemičara, koji se ne poziva na neku
preobraćujuću praksu. Naime, djelo je objavljeno nekoliko puta, i to u različitim izdanjima koja
se bave tom tematikom. Ostavljajući po strani neizvjesnost uspješnosti rukopisa unutar
alkemijske mreže, ostaje pitanje zašto je ovo djelo, bez obzira na svoju alkemijsku beznačajnost
u praksi, ugledalo svjetlo brojnih izdanja?
6

Mnogobrojna izdanja Bonove alkemijske rasprave

Ostavljajući po strani cirkulaciju rukopisa, izvjesno je da je Pretiosa margarita novella
imala značajan utjecaj na alkemijsku literaturu petnaestog stoljeća, počevši od prvog tiskanog
izdanja, koje je uredio Giano Lacinio (Janus Lacinius)6, a tiskano u Aldusovoj tipografiji u
Veneciji 1546., od sinova Alda Manuzija. Bila je to zbirka alkemijskih tekstova, objavljena u
elegantnom malom formatu, s naslovom Pretiosa Margarita Novella de Thesauro, Ac
Pretiosissimo Philosophorum Lapide, Artis, Huius Divine Typus et Methodus: Collectanea
ex Arnaldo, Raymundo, Rhasi, Alberto et Michaele Scoto; per Ianum Lacinium Calabrum
nunc primum, cum lucupletissimo indice, in lucem edita.

Između ostalog, treba napomenuti da je to bila jedna od prvih tiskanih knjiga o alkemiji.
Što je u najmanju ruku čudno, s obzirom na beznačajnost Bonova opusa alchemicum. Službena
motivacija bila je da 'Lacinio svojim radom želi ilustrirati i proširiti misao nekih alkemičara
koje smatra najvećima svih vremena'. Prema Laciniju, nitko prije Bona nije objasnio razloge
alkemije na tako dubok, točan i jasan način.

Treba napomenuti da je svezak koji je objavio Lacinio 'uzeo dio naslova iz rukopisa
Pretiosa Margarita Novella, djela važnog autora u povijesti zapadne alkemije o kojem znamo
nekoliko biografskih bilješki: Pietro Bono da Ferrara, 'phisico', koji je svoju opsežnu raspravu
o alkemiji napisao u Puli 1338. godine.

Motivacija teologa Lacinija da objavi zbirku tekstova o alkemiji dobro je pojašnjena u

pozdravu koji upućuje čitatelju i u 'posvetnom razgovoru' koji autor zamišlja s Pietrom Bonom.
Kaže da je nakon šest mjeseci provedenih u Cisalpinskoj Galiji, po povratku u Padovu, pronašao
rukopis Pietra Bona iz Ferrare 'o istini i mogućnostima' alkemije i bio fasciniran njime.7
Entuzijazam koji osjeća prema alkemijskoj raspravi o kojoj je riječ je toliki da piše: 'Iz toga ne

5 Abraxa - Il caduceo ermetico e lo specchio. U: Gruppo di Ur. Introduzione alla Magia. Volume I. Roma: Edizioni
Mediterranee, 1971. p. 85.
6 Alkemičar poznat po objavljivanju zbirke alkemijskih tekstova autora apsolutne važnosti u povijesti alkemije, iako, zapravo,

nije poznato tko je on. Reći će se da je to bilo uobičajeno za to doba, a ista stvar vrijedi i za Pietra Bona. Alkemičari će tvrditi
da je ovo bio standardni postupak u tim vremenima mogućih proganjanja, kako bi se sakrilo vlastito djelovanje. O tome
podrobnije piše istražitelj Francesco Vizza. Giano Lacinio. Alchimista Francescano del Cinquecento. (U prijevodu: Giano
Lacinio. Alkemičar franjevac iz petnaestog stoljeća). Laruffa Editore. Izdanje za Kindle. „Oni koji 'trguju' u području
alkemijske umjetnosti i malo 'igraju' s maštom kao oružjem stvaranja, vole pretpostaviti da se Lacinio predstavlja pod imenom
Giano iz hermetičkih razloga, budući da je rimsko božanstvo Janus božanstvo početaka: prikazan s dva lica, Dvolični Giano
koji može gledati u budućnost i u prošlost, ali također kao božanstvo vrata, ono što može gledati i unutra i vani. To čini da su
i ključevi bili atribut rimskog Giana, slično Saturnu. Ovidije u Fastima predstavlja Giana ovako: 'Sve što vidiš, nebo, more,
oblaci, zemlje, moja ruka otvara i zatvara iznova i iznova. Samo ja čuvam beskrajni svemir; moć da okrećem okove potpuno
je u mojoj kontroli'“.
7 Francesco Vizza. Giano Lacinio. Alchimista Francescano del Cinquecento. Laruffa Editore, Kindle izdanje.
 bez razloga napisano je na naslovnoj stranici: Nova dragocjena biser. A ti biseri doista su novi
i dragocjeni, ne nejasni, ne diskreditirani aljkavošću, kao kod gotovo svih drugih. Zahvaljujući
velikom znanju i filozofiji, bit će lako razumjeti sjećanja onih pisaca koji su to opisali na tako
mračan način da se čini da to nitko nije u stanju u potpunosti razumjeti.'8

Lacinijeva rasprava, da ne spominjemo njezine pojedine dijelove, doživjet će više izdanja

tiskana tijekom četiri stoljeća: u Veneciji 1546. i 1557., u Nürnbergu 1554. 1714. u Leipzigu je
7 Wolfgang objavio prijevod na njemački; 1894. u Londonu A. E. Waite objavio je The New
Pearl of Great Price - A Treaty Concerning the Treasure and Most Precious Stone of the
Philosophers, prijevod i adaptaciju na engleski djela tiskanog u Veneciji 1546. Rasprava je
zatim ponovno tiskana na engleskom 19639. godine. Lacinijevo djelo nedavno je ponovno
objavio učenjak Francesco Vizza, koji u svesku uključuje, između ostalog, životopis i prvi
talijanski prijevod alkemijske zbirke.10 Ali to nije dovoljno. Zanimanje za Bonovu alkemijsku
raspravu bilo je takvo da je 1572. novo izdanje, koje je uredio paracelsijanac Michael Toxites
(1515-1581), ugledalo svjetlo u Baselu, pod naslovom Introductio In Divinam Chemicae
Artem, integra magistri Boni Lombardi Ferrariensis physici. Tekst koji će, da pitanje bude
još zanimljivije, biti integralno uvršten kao dio sadržaja u velike alkemijske antologije poput
Theatrum Chemicum iz 1622. i Bibliotheca chemica curiosa iz 1702.

Ali možda je najčudnija stvar u Lacinijevoj raspravi to što početni odlomak glasi: 'Vrstu
i metodu boljih mutacija metala sada ti se pokazuju, o čitatelju, od Giana Lacinia Terapa
Calabria', koji sadrži prilično nejasni recept za ne-sljedbenike, što bi trebalo dovesti do
stvaranja Lapisa mudrih ili sposobnih za transmutaciju od tri tisuće do pet tisuća dijelova olova,
kositra ili bakra u vrlo čisto srebro ili zlato.

Ali i to nije dovoljno. Naknadno Lacinio, kao pravi alkemičar, objašnjava da je tako
dobiveni Lapis philosophorum također 'učinkovit lijek protiv bolesti tijela i duše, te najbolje
čuva dobre ljude potičući ih na zdravu starost'. Farmaceutski aspekt za Lacinija dobiva temeljnu
važnost jer već od 13. stoljeća potragu za transmutacijom metala prati potraga za eliksirom,
univerzalnim lijekom kojemu se pripisuje moć produljenja života. Eliksir bi imao moć pročistiti
čovjeka od nečistoća, a time i od bolesti. Problem s receptom je u tome što, kako što objašnjava
Vizza, su 'korišteni sastojci označeni slovima abecede, što čini još nesigurnijom i nejasnijom
njegovu interpretaciju'.11

Lacinijeva verzija traktata 'Pretiosa margarita novella

Lacinijeva verzija postigla je veliki uspjeh, ne samo zbog njegove sustavne revizije
prethodnog alkemijskog znanja s čestim pozivanjem na Aristotela, Platona i arapske
alkemičare, već i zbog toga što je predstavljala neprocjenjivo blago informacija za alkemičare
koji će ga slijediti. Janus Lacinius je Bonovom tekstu dodao neke komentare, kao i izvatke iz
djela drugih važnih alkemijskih autora, već spomenutih. Radi se o Perzijancu Rhasisu, koji je
živio u 10. stoljeću, Albertusu Velikom i Michaelu Scotusu iz 13. stoljeća, te Raymondu Lullu
i Arnoldu od Villanove, koji su živjeli krajem 13. i početkom 14. stoljeća. Razlog za ovakvo
povezivanje autora koji su sami po sebi različiti nije poznat; možda je Lacinio smatrao da su

8 Ibidem.
9 Ibidem.
10 Ibidem.
11 Ibidem.
 oni bili Bonovi suvremenici. S druge strane, važno je napomenuti da je „rad isključio autore iz
1400-ih, unatoč činjenici da je to razdoblje obilovalo širenjem alkemije u Europi, uz
umnožavanje broja rukopisa i zbirki klasičnih tekstova bogato oslikanih. Međutim, na
teoretsko-spekulativnoj razini, kao što ističe M. Pereira u knjizi 'Alkemija, tekstovi tradicije12,
tijekom tog stoljeća nisu zabilježeni nikakvi važni novi elementi i nema referenci za autore iz
ranog 16. stoljeća, kada je alkemija poprimila osobine krajnjeg misticizma koje Lacinio ne
dijeli.”13
8
Originalnost Giana Lacinija u prvom tiskanom izdanju iz 1546. godine sastoji se u tome
što, „osim širenja i parafraza djela Bona, Arnalda da Villanove, Lulla, Alberta Magne,
Michelea Scota i Rhasisa, u biti se sastoji od ilustracija u obliku 14 drvoreza koji simbolički
prikazuju ubojstvo kralja, vlastitog sina ubodenog mačem, i njegovo uskrsnuće nakon što se sin
pridruži ocu u grobnici“14. Lacinio, dakle, u prvom tiskanom izdanju Bonove rasprave umeće
14 takvih tablica (dodajući im i kratke komentare), pokušavajući prikazati alkemijsku
transmutaciju koju teoretizira Bono (kralja ili zlata, njegova sina Merkura, ili istoimenog metala
i njegovih pet servilnih metala), tumačene kao dodatak mističnoj dimenziji Bonovog rada. No,
postavlja se pitanje je li stvarno tako? Ili je njihovo značenje skrivenije i maštovitije? Slažem
se s tezom da simbolika koju je dodao Lacinio ne dodaje ništa novo Bonovom opusu, već samo
nadograđuje drugačiju dimenziju čitanja, onu stvaralačke imaginacije, koja će dominirati kroz
talijansku slikovnu renesansu pod utjecajem Oculatus Abisa.
To znači da ne bi nas trebalo iznenaditi njegovo stalno inzistiranje na pretežno mističnoj
prirodi koju alkemijska praksa mora slijediti (čak i u laboratoriju?). I to bez obzira na njegovu
sklonost, ili upravo zbog toga, da u diskurs ubacuje pojmove i ilustracije čisto filozofske naravi,
nalazeći opravdanje za ars alchemica u kanonima prirodnog aristotelizma. Bono to čini s
razlogom jer, kao što dobro primjećuje proučavateljica srednjovjekovne alkemije Chiara
Crisciani, "alkemičar kojeg Bono predstavlja prije svega je znanstvenik koji se distancira od
nekritičkih i čisto magijskih pozicija, dominantne linije srednjovjekovne misli, uzdižući se na
rang racionalnog eksperimentatora. Alkemija kao 'znanost' ne sudi prirodi, već je čini
predmetom istraživanja, modificirajući i usavršavajući ono što je priroda ostavila
nesavršenim."15 To prvenstveno čini da bi alkemiju obranio od moguće optužbe za herezu?

Filozofija prirode i alkemija

Problem alkemijskog diskursa arapsko-latinske transkripcije bio je povezan s novim
Aristotelom. Zbog toga čak i Bono, u Pretiosa margarita novella, detaljno razmatra argumente
protiv alkemije sadržane u četvrtoj knjizi Meteora, tvrdeći da one ne odražavaju u potpunosti
istinsku misao velikog i nepobitnog Aristotela koji se nalazi u Secretumu. Njegova vjera u
kompatibilnost između alkemijske prakse i aristotelovske filozofije navodi ga da svoje doktrine
podupire citatima iz Metaphysice, Organona, De anima i Historia animalium.
U Bonovoj viziji odnos između alkemije i prirodne filozofije sličan je onom koji postoji
između medicine i naturalis philosophia: kao što liječnik svojim umijećem nastoji očuvati

12 M. Pereira. Alchimia i testi della tradizione occidentale. Milano: Arnoldo Mondadori, 2006. str. 689.
13 Francesco Vizza. op. cit.
14 Ibidem.
15 Ibidem.
 zdravlje, liječiti bolesti i uspostaviti prirodnu ravnotežu, tako i alkemičar ima za cilj njegu i
poboljšanje osnovnih metala. Bono usvaja načelo relativne nesavršenosti nesavršenih metala
koji su prirodno predisponirani da postanu zlato, kao srednji stupnjevi ljestvice koja ima, s jedne
strane, živo srebro i sumpor, s druge, zlato i srebro. Nadalje, sličnost između čovjeka i metala
koja okarakterizira alkemiju čini da se, prema Bonu, ova razlikuje od svih drugih prirodnih
umijeća i od znanosti.

9 Ali postoji još jedna stvar koja, prema Bonu, razlikuje alkemiju od drugih prirodnih
disciplina, a to je transmutatio (preobražaj) koja istodobno uključuje i čovjeka i metale.
Transmutatio koja svoj temelj ne nalazi posve u prirodi, nego u nečemu što ju nadilazi. Za koju
Bono vjeruje da se više temelji na nadahnuću božanske i inicijacijske prirode, nego na
rigoroznoj znanstvenoj argumentaciji. To je zato što je nemoguće dati dovoljno razloga da bi
se moglo u potpunosti racionalno objasniti kamen mudraca bez potpore rigoroznog vjerovanja.
Vjera koja, barem kod Bona, zapravo nije posve jasna jer više skriva nego otkriva. Iako
se u mnogočemu što se tiče alkemije ne slažem sa psihološkim tumačenjem koje C. G. Jung
daje Bonovom spisu, slažem se da je njegova ispovijest o kamenu mudraca vrlo slična onoj
koju je dao naš Bono kada kaže da nikada nije razumio ono što su stari filozofi shvaćali pod
kamenom mudraca. Prema Jungu, na ovo pitanje ne može se odgovoriti ako se ne shvati da su
alkemičari usmjeravali svoju pozornost na nešto što obitava u podsvijesti, a ne u nesvjesnom.
Stoga, zaključuje Jung, rad drevnih alkemičara otkriva vrlo malo tajne alkemije kao praktičnog
umijeća.
Naime, mora se uzeti u obzir činjenicu da su alkemičari, uključujući Bona, često koristili
kriptični i simbolički jezik kao sredstvo višeslojnog ili višedimenzionalnog razumijevanja. To,
sa svoje strane, zahtijeva potpuno drugačiji pristup razumijevanju, nešto što je suvremenom
čovjeku teško shvatiti. Ako u Jungovim studijama o alkemiji dominira psihološka interpretacija
budući da je Jung psiholog nesvjesnog16, za Bona, umjesto toga, dominira put vjere koji
alkemičar mora slijediti ako želi postići svoj cilj. Jer, prema Bonu, nedostatak vjere leži u
pozadini neuspjeha mnogih alkemičara. Samo vjera u svjesno djelovanje može potaknuti
alkemičara da shvati transformativnu tajnu prirode, koja je istodobno i bit božanske tajne,
nadmašujući prirodu i iskustvo. U tome se krije sva moć i nadmoć tog umijeća. No, ovdje ne
radi se o uobičajenoj kršćanskoj vjeri, već o nečemu čemu su europski alkemičari dali kršćanski
oblik, kao što su to činili i arapski alkemičari od kojih su umijeće preuzeli.

Alkemijska vjera

Bono je sigurno dobro poznavao različite stupnjeve preobrazbe materije i ljudskog duha,
pogotovo ako se uzme u obzir njegovo zavidno poznavanje djela arapskih autora iz onodobnih
znanosti, a posebice onih iz laboratorijske alkemijske prakse. Ne smije nas zato začuditi ako
njegova rasprava sadrži nekoliko citata iz medicinskih djela koja se pripisuju Galenu i Aviceni,
kao i iz astrologije, koja se pripisuje Abū Maʿsharu. Stoga se veza i dijeljenje argumenata,
kriptične i simboličke prirode, može pronaći, kao u većini alkemijskih traktata toga doba, i u
Nova dragocjena biserica. Budući da, iako je posvetio dio traktata proučavanju operacija

16 Jung, uistinu, doveo je alkemiju k svom mlinu, pronalazeći u alkemiji itinerare, putove, načine, psihička putovanja, percepcije
i interpretacije fenomena nesvjesnog, povezujući tako teme alkemije s mnogim modernim snovima. Jung, C. G. Psihologija &
Alkemija. Zagreb: Naprijedi, 1984.
 potrebnih za alkemijsku praksu, pritom pazeći da se ne udalji previše od učenja tog razdoblja,
unatoč uključivanju podataka čisto informativne prirode, barem naizgled, Bono ipak uspijeva
povezati svoju alkemijsku raspravu sa spisima koji se pripisuju Albertu Velikom, Rogeru
Baconu i Arnoldu od Villanove.

Čak i ako se Bonova rasprava, upravo zato što je uvodnog tipa alkemijskom opusu,
odlikuje izvanrednom jednostavnošću predloženih postupaka i za svoj didaktički uvod u
10 laboratorijsku praksu, pa čak i ako mnogi proučavatelji Pretiosi margariti novella smatraju da
je ovaj opus napisan za publiku fizičara i skolastičkih profesora, to nipošto ne negira Bonov
pokušaj davanja iskustvene vjerodostojnosti alkemiji, već ga samo dovršava. I možda je to
razlog zbog čega Bono je prisiljen povezati alkemiju sa Svetim pismom, dajući joj duhovnu
intonaciju koja će imati veliki utjecaj u godinama koje dolaze i koja je navela mnoge da
proučavaju odnos između dviju disciplina, jer shvatiti to, čini razliku.

Njegovo tumačenje alkemije, u njezinom filozofskom i religioznom aspektu,

nedvosmisleno upućuje na inicijacijski karakter ljudskog postojanja, pozvanog da registrira
transformaciju tijela u duh, kao što metal postaje zlato, što je i simbol besmrtnosti. U tu
transformaciju je uključena pojedinačna osoba, koju je Jung pojednostavio izrazom
individualizacija, u svom odnosu s kozmosom i s Bogom, smatrajući da je jezik materijalnih
transmutacija, kod Bona izražen u obliku alegorije, šifra duhovnog, u obliku modela. Stoga,
prema njegovim napomenama, alkemičar započinje alkemijski opus razumom u suglasju s
prirodom, ali ga dovršava božanskim nadahnućem.17 Međutim, suprotno non datur. Tko zna
zašto? Moguće je pretpostaviti da će religioznost kojom se Bono služi, svakako ne sama,
provesti ono duhovno nadahnuće koje će prodrijeti i u protestantsku sredinu, a koje je bilo dobro
prisutno na istarskom tlu toga doba. Usput ne smije se zaboraviti da je to i kršćanska struja
kojoj je i sam Jung pripadao.
Povjesničari kemije su posebna kategorija u tumačenju alkemije, jer u većini slučajeva
bez ikakve kritike prihvaćaju sve što izlazi izvan njihovog područja interesa, a alkemiju vide
kao rodonačelnicu moderne kemije, te stoga ona danas ne bi imala smisla. Tako barem smatraju
dvojica uglednih hrvatskih kemijskih znanstvenika poput Drage Grdenića koji je 2001. objavio
cjelovito i temeljno djelo "Povijest kemije". U nekoliko poglavlja svoje knjige, on sažima
povijest alkemije, prerađujući je i integrirajući unutar kemije, fokusirajući se na znanstveni i
kulturni doprinos svakog razdoblja i svakog pojedinog alkemijskog pristupa.18 Međutim, i on
se povezuje s C. G. Jungom.
Sa svoje strane, hrvatska znanstvenica Snježana Paušek-Baždar, također povjesničarka
kemije, temeljeći svoja istraživanja na istraživanjima svojih prethodnika, tumači radove
europskih alkemičara, uključujući Pietra Bona i Danielea Justinopolitana, sa stajališta prirodne
znanosti kasnog srednjeg vijeka, a sa stajališta prirodne filozofije i hermetizma i neoplatonske
inačice prirodne filozofije, renesansnog hermetizma i kršćanske kozmologije. Slijedeći svog
učitelja Dragu Grdenića, i ona prihvaća jungovski smjer i ideju da je alkemija prakemija. U
alkemijskim tekstovima kasnog srednjeg vijeka i renesanse također se uvodi pojam Isusa Krista,
ali kao zaštitnika Velikog Djela. Nužan uvod, da bi se izbjegla kritika crkve naspram ovog
umijeća čiji počeci sežu u grčko-rimski Egipat, a ne u kršćanstvo. Element koji je dodan tek
kasnije kako bi se uklonio heretički element toj spoznaji.

17 Drago Grdenić. Povijest kemije. Zagreb: Školska knjiga, 2001. str. 325.
18 Ibidem.
 Stoga se za alkemičare istodobna preobrazba materije i duše ne postiže samo radom u
laboratoriju materije, već i u laboratoriju duše; uočljivo i u tekstovima Pietra Bona i Danielea
Istrijana, ili kako vi kažete, Istranina.

11
 DRUGI DIO
12

Pietro Bono vs Nicolas Flamel

Kako smo na početku naveli, o 'Istrijanu' Pietru Bonu malo se zna (ili ništa). On tvrdi da
je 1330. bio u Puli kao plaćeni liječnik te Općine, gdje se bio preselio nakon što je u trogirskoj
općini obnašao iste funkcije kao i u drugim mjestima o kojima se ništa ne zna. Zapravo, ne
može se sa sigurnošću tvrditi je li Bono ikada bio u Trogiru 1323. godine. Istina je da on to
tvrdi u svojim spisima, ali o tome nemamo nikakvih objektivnih tragova, kao ni o drugim
njegovim pokretima. S obzirom na neizvjesnost koja okružuje njegov lik, moglo bi se
pretpostaviti da se radi o lažiranim podacima koje je on konstruirao da bi se obranio od mogućih
odmazda.
Razlog za takvu hipotezu treba tražiti u činjenici da je bio 'upetljan' u heretičko znanje,
koje ga je natjeralo da zavede sve znatiželjnike u otkrivanju tajni njegova poslovanja i njegovih
poznanstava. Sigurno je da se radi o liku iz četrnaestog stoljeća, čija je namjera bila osigurati
da se alkemija, kao dio prirodne filozofije, duhovno poveže s pred-Tridentskim kršćanstvom.

Kako bismo potvrdili tu hipotezu, pozabavit ćemo se ovdje kratko dva lica koja su za
mene podosta slična, ali o kojima se, kao i o Bonu, malo znalo, ali za koje, za razliku od Bona,
uvijek puno raspravljalo. Tu se misli na Nicolasa Flamela, koji je također živio u srednjem
vijeku (o kojem se mnogo govori i mnogo zna), i na suvremenog Fulcanellija (o kojem je mnogo
napisano iako se o njemu malo zna). Prvi, i naj-komercijalizirani, svakako je Nicolas Flamel,
lik koji je inspirirao mnogobrojne romane i legende.

Ali o kome se zapravo radi?

Ono što se zna o Nicolasu Flamelu jest da je vjerojatno rođen 1330. godine u Pontoiseu,
blizu Pariza, gdje je, opet vjerojatno, i umro 1418. godine. Ovdje je vjerojatnost obavezna jer,
prema nekima, Nicolas Flamel nije umro 1418. ili 1419. godine, već u dubokoj starosti od 106
godina. Mora se reći da, prema legendi, on nije nikada ni umro, budući da je dosegao rang
Besmrtnog Adepta.

To se odnosi i na njegovu suprugu, Perenelle Flamel, čiji je datum rođenja nepoznat, ali
se pretpostavlja, i u tom slučaju ništa nije sigurno, da je umrla 1397. ili 1404. godine i da je
pokopana u Cimetière des Innocents.
13

Dva različita prikaza Nicolasa Flamela

14

(Poklopac grobnice, koji se nalazi u Nacionalnom muzeju srednjeg vijeka (u Hôtel de Cluny) u
Parizu, kasnije kasnije pronađen od strane trgovca antikvitetima i korišten kao ploha za rezanje
povrća.za jednog predstavnika povrća. Datum dizajna i likovi uklesani na nadgrobnoj ploči kasnije su
bili predmet brojnih tumačenja.)
 Radi se ipak o likovima koji su stvarno postojali, ali koji za mnoge povjesničare nikada
nisu bili povezani s alkemijom. Zapravo, reputacija bračnog para Flamel kao alkemičara nastala
je nakon njihove smrti, kada su kroz niz alkemijskih djela objavljenih tek u sedamnaestom
stoljeću i pripisanih njima, oboje su povezani s legendom o kamenu mudraca i besmrtnosti.
Međutim, ta se djela smatraju apokrifima. Rasprave o kojima je riječ su: Le livre des figures
hiéroglyphiques (Knjiga hijeroglifskih figura), koja se odnosi na zbirku crteža za timpanon
Cimetière des Innocents (Groblje nevinih: vjerojatno pronađena nakon dugog nestanka i
15 objavljena u Parizu 1612.); i Exposition of the Hieroglyphical Figures (Izlaganje hijeroglifskih
figura), objavljeno u Londonu 1624.

Što se tiče slave Nicolasa Flamela kao alkemičara, ona počinje opisom koji izdavač
apokrifnih djela daje u uvodu, govoreći o Flamelovim naporima i pokušajima da otkrije tajne
misteriozne knjižice.

U svakom slučaju, oni koji vjeruju da je Flamel koristio Knjigu Židova Abrahama za
stvaranje Kamena mudraca svoje uvjerenje zasnivaju na činjenici da su, inače ekonomski
skromni supružnici, dali velikodušne donacije koje su neobjašnjive ako se izuzme njihovo
navodno bogatstvo. Prividno bogatstvo i velikodušnost koji su privukli pažnju kralja Karla VI.,
koji je naredio istragu o Flamelu, ali nije otkrio ništa relevantno. Za druge, međutim, nema
dokaza da su Flameli ikada imali bilo kakve veze s alkemijom i da su priče o misterioznoj knjizi
samo izmišljene priče.
 Širenje njegove legende bilo je također posljedica divljenja koje su mnoge poznate
povijesne ličnosti pokazivale i pokazuju prema njemu, poput Isaaca Newtona, koji ga naziva
čudom od alkemije, spominjući i Flamelove zmajeve, jednog krilatog a drugog ne.

U svakom slučaju, oni koji vjeruju da je Flamel koristio Knjigu Židova Abrahama za
stvaranje Kamena mudraca svoje uvjerenje zasnivaju na činjenici da su, inače ekonomski
skromni supružnici, dali velikodušne donacije koje su neobjašnjive ako se izuzme njihovo
16 navodno bogatstvo. Prividno bogatstvo i velikodušnost privukli su pažnju i kralja Karla VI.,
koji je naredio istragu o Flamelu, ali nije otkrio ništa relevantno. Za druge, međutim, nema
dokaza da su Flameli ikada imali bilo kakve veze s alkemijom i da su priče o misterioznoj knjizi
samo izmišljene priče.

Unutar magičnog realizma, priču o alkemičaru Flamelu do sada su usvojili razni autori
aktivni na okultnom i fantastičnom području, koji su je dodatno obogatili detaljima. Kao onaj
koji Flamela vidi, nedugo nakon transmutacije, kako kao zahvala za zaštitu pomaže jednoj ženi,
stječe reputaciju stručnjaka u kemijskim znanostima. Bila bi to Bianca Navarre, kći kralja
Navarre i kasnije supruga Filipa VI., kralja Francuske. Širenje njegove legende bilo je također
posljedica divljenja koje su mnoge poznate povijesne ličnosti pokazivale i pokazuju prema
njemu, poput Isaaca Newtona, koji ga naziva čudom od alkemije, spominjući i Flamelove
zmajeve, jednog krilatog a drugog ne.

Lik Flamela ponovno se ističe u 19. stoljeću zahvaljujući Victoru Hugu, koji ga spominje
u svom remek-djelu Notre-Dame de Paris. U tom djelu, zahvaljujući alkemičaru Flamelu,
govori se o Crkvi filozofa, smatrajući je najpotpunijim kompendijem hermetičke znanosti.19 Da
bismo to shvatili, dovoljno je pogledati kipove glavnog portala koji se naziva "Vrata suđenja".
Na stupu se nalaze predstave srednjovjekovnih znanosti, među kojima je alkemija na
istaknutom mjestu.

19 Victor Hugo. Nótre-Dame de Paris. Milano: Rizzoli, 1951. str. 177-178.

 Žena na stupu drži ljestve philosophorum sa devet prečki, što simbolizira stepenice
uzdizanja do kamena mudraca. U desnoj ruci drži otvorenu knjigu (profana znanost ili
egzoterični put) i jednu zatvorenu (hermetička znanost ili ezoterični put koji je zabranjen
neukima), a čija glava dodiruje 'nebeske vode'. S lijeve strane drži žezlo kao simbol magične
moći. Pored njega nalazi se žena koja drži bočicu, a s druge strane druga žena koja drži kvadrat
unutar kvadrata, što predstavlja jedinstvo četiri elementa.20

17 U nama bližoj prošlosti, mnogi romani prisjećaju se lika Flamela, kao što su Foucaultovo
njihalo Umberta Eca iz 1988., Da Vincijev kod Dana Browna iz 2003., Harry Potter i Kamen
mudraca J.K. Rowling iz 1998., i serija Tajne Nicholasa Flamela, Besmrtnika, koja se sastoji
od šest romana Michaela Scotta, objavljena od 2008. do 2013. Činjenica je da je, počevši od
sredine 17. stoljeća, Flamel potpuno ušao u popularni mit, s prikazima koji su zabilježeni u
različitim povijesnim razdobljima i na različitim mjestima. Godine 1761., na primjer, dvoje
supružnika bilo je viđeno među publikom Pariške opere. Drugi tvrde s sigurnošću da je Nicolas
Flamel zapravo Fulcanelli.

Zašto inzistirati na posebnosti imena?

I u slučaju Nicolasa i Pernelle Flamel, kao i u slučaju Pietra Bona, ta imena imaju
alkemijsko značenje. "Čak i imena supružnika", piše Peter Marshall, "mogla bi skrivati
kabalistička značenja. Ime Flamel asocira na plamen, dok ime njegove supruge, Pernelle
Flamel, podsjeća na flamme pérennielle (vječni plamen) ili čak na pierre, tj. kamen. Čak i
njezino djevojačko prezime, Perrier, asocira na kamen. Tako, zajedno, Flamel i Pernelle
podsjećaju na plamen i na kamen, sredstvo i cilj alkemije."21

20 Uvijek na središnjem portiku nalazimo druge simbole Velike Alkemijskog Opusa, poput alkemijske fontane žive, koja sadrži
zlatno sjeme, smještene pod starim hrastom; tu su i ženske figure s važnim alkemijskim simbolima kao što su kalcinacija u
obliku daždevnjaka, filozofski živa, poput zmije oko kaduceja, te sam kamen. Portal Djevice, smješten na sjevernom dijelu
katedrale u središtu timpana srednjeg okvira, ima urezano sarkofag na kojem počiva mrtvi Krist. Ovdje su jasno vidljivi sedam
metalno-planetarnih krugova: Sunce (zlato), Merkur (živo srebro), Saturn (olovo), Venera (bakra), Mjesec (srebro), Jupiter
(kositar), Mars (željezo). Dok, na stupu svetog Marcela, smještenom na Portiku svete Ane, koji je južni portal, prikazani
ekleziastičar gleda prema peći u kojoj se filozofski živa upravo sublimira. U njegovoj ruci dominira zmaj koji simbolizira
uništavanje primarne tvari i njezino pretvaranje u čistu energiju.
21 Peter Marshall, I segreti dell'alchimia. Milano: Corbaccio, 2001.
 Također bismo trebali primijetiti važne numerološke dokaze koji se mogu otkriti kako u
vezi s njihovim (stvarnim?) životom, tako i sa stvarima koje ih povezuju s Velikim Djelom. Na
primjer, Nicolas Flamel rođen je u godini izdanja Pretiosa Margarita Novella, 1330. To ne
znači da Bonova rasprava ima ikakve veze s Flamelovim rođenjem, nego da ju je Bono možda
dao objaviti upravo te godine, a ne nekoliko godina prije ili poslije, upravo zbog toga što taj
datum možda ima važnu simboličku važnost.

18

Pietro Bono vs. Fulcanelli

Promišljena razmišljanja o liku Flamela također se mogu primijeniti na drugog velikana

alkemije. Razlika je, međutim, u tome što se ne radi o antičkom, već o modernom razdoblju o
kojem se još uvijek raspravlja. Ovdje se misli na tajanstvenog Fulcanellija.

Ali tko je bio Fulcanelli?22

Čak i za njega postoje samo pretpostavke koje ga poistovjećuju s raznim osobama iz

znanstvenog svijeta toga vremena (kemičari, fizičari, liječnici). Njegov učenik, Eugene
Canseliet,23 posredstvom kojeg majstor obznanjuje i koji je uredio predgovore (njegovih) dviju
knjiga Misterij katedrala (Le Mystère des Cathédrales - The Mystery of the Cathedrals) i

22 Geneviève Dubois. Fulcanelli. Svelato l'enigma del più famoso alchimista del XX secolo. Roma: Mediterranee, 1996. Ili:
Patrick Rivière. L'Enigma Fulcanelli, La misteriosa identità dell'ultimo alchimista. Torino: L'Età dell'Acquario, 2006.
23 Eugène Léon Canseliet (1899.–1982.), francuski pisac i alkemičar. Bio je jedini učenik Fulcanellija. Napisao je predgovore

za svako djelo svog učitelja (Le mystère des cathédrales i Les demeures philosophales).
 Stanovi filozofa (Les Demeures Philosophales - Dwellings of the Philosophers), nikada nije
otkrio pravi identitet majstora.

19

Za neke bi on bio nitko drugi nego Nicolas Flamel, kao dokaz da je doista pronašao eliksir
života.

Razlog tog uvjerenja može biti fantastičan ili fantazijozan: otkriće eliksira života ili
kamena mudraca koji bi ga zauvijek održao na životu, poput slavnih rozenkrojcera i bratstva
Saint-Germaina. Ili je zapravo riječ o praksi koja je bila u modi među tipologijom alkemičara
svih vremena koji o sebi ne ostavljaju trag, a možda je i naš Pietro Bono pripadao toj skupini,
uz slavnog grofa Saint-Germaina. Prema Canselietovim izjavama, Fulcanelli je bio jedan od
onih posebnih ljudi koji su na Zemlji i koji mogu živjeti zauvijek ili odlučiti kada prestati, po
vlastitom nahođenju. Prema Canselietovim (na slici dolje Eugène Léon Canseliet) izjavama,
Fulcanelli je tvrdio da postoje dva svijeta: jedan znanosti, drugi alkemije, pri čemu potonja
koristi izvorne energije i miješa ih na način koji je nedostupan običnim ljudima.
 Što misliti o drugačijim možda? Alkemijski govoreći, treba reći da su takva pitanja u
osnovi beskorisna, budući da je u Velikom Djelu pojedinac samo prolazni oblik. Ono što je
doista važno je poruka, neovisno o ustima koja ju šapuću braći u Istinskom Znanju. Zaključak
koji svakako vrijedi i za Bona, budući da u alkemijskoj dimenziji mašta graniči s invencijom i
kao takva ima svoju sveobuhvatnu supstancijalnost.

Zato je ponekad bolje ne prekidati čaroliju i umjesto otkrivanja identiteta učitelja, ako je
20 to uopće moguće, učinkovitije je misliti da je još uvijek živ, braniti uspomenu na njega i ovu
deklaraciju, bilo da je živ ili mrtav, bila to meka književna izmišljotina ili farsa, učiniti je, ako
je moguće, još stvarnijom i konkretnijom. Legende o nestanku, moćima i dugovječnosti koje
su postigli različiti Fulcanelli, kao i prije njega Saint-Germain i, zašto ne reći, ranije i Bono,
pripadaju alkemijskoj mitologiji koju nalazimo s sličnim karakteristikama u različitim
razdobljima i geografskim kontekstima.

Fulcanelli je, što se našeg vremena tiče, ostvarenje svih nada u nešto onostrano,
usredotočeno na jedno mjesto, trenutak i osobu. Gotovo da bi se moglo pretpostaviti da je
Fulcanelli samo posljednja slika alkemičara, posljednja karika u lancu koji također ima slavnog
prethodnika u Bonu. Kao i za Flamela i Fulcanellija, tako i za Pietra Bona, koji se predstavlja
kao magistar Petrus Bonus Lombardus de Ferraria, nema sigurnih vijesti o njegovom radu ili
samom postojanju. Sreću Flamela i Fulcanellija treba tražiti u tome što se radi o Francuzima iz
Francuske; Bono, s druge strane, kako je već navedeno, kulturno pripada graničnom teritoriju
koji, umjesto da slavi, negira i pokapa svoje heroje. U svakom slučaju, može se dogoditi da je
autor Pretiosa margarita novella, kako bi prikrio svoj pravi identitet, iz nama nepoznatih
razloga - ako isključimo mogućnost da je bio progonjen kao heretik, s obzirom na papinsku
zabranu bavljenja alkemijom - možda je pribjegao lukavstvu prisvajanja prilično čestog imena
u regiji. S tom tezom slažu se mnogi autori koji su krenuli u potragu za njegovim pravim
identitetom.

U vezi toga, jako je izričit i digitalni biografski rječnik Talijana Treccani koji o Bonu
piše: "Podudarnost imena i mjesta podrijetla nema veliku vrijednost, jer je ime Pietro Bono (ili
Buono) rašireno kako u Ferrari tako i u drugim gradovima sjeverne Italije, kao što svjedoče
brojni primjeri koje uvijek navodi Thorndike (str. 148 i dalje). Između ostalog, treba se prisjetiti
da je Tiraboschi (str. 311 s.), citirajući Opuscolum de doctrina virtutum et fuga vitiorum, djelo
nekog Pietra Buona iz Mantove koji se proglasio protjeranim iz svog grada, iznio hipotezu o
jednom njegovom poistovjećivanju s B., koji je stoga tijekom progonstva boravio u Ferrari, a
zatim u Poli. Sam Tiraboschi predlaže drugu moguću identifikaciju s alkemičarom poznatim
pod imenom 'frater Ferrarius', autorom djela o kamenu mudraca (objavljeno pod očito
iskrivljenim imenom 'Efferarius', u Verae alchemiae doctrinae, Basel 1561., II, str. 232-237):
ali i u ovom slučaju, bez ikakvog objektivnog dokaza (i činjenica da B. autor Pretiosa margarita
novella nikada nije kvalificiran kao fratar ili u svakom slučaju kao pripadnik crkvene države
uklanja svaku vjerojatnost te hipoteze)."24

Stoga se i Bono može smatrati čovjekom bez lica, poput spomenutog Fulcanellija. Budući
da nema tragova njegovog zemaljskog puta osim onoga što on sam o sebi skriva ili otkriva. Tj.
otkriva li on što o sebi ili je njegovo otkrivanje skrivanje? Ako se o Fulcanelliju, koji je moderan
lik, pouzdano zna malo ili ništa, zamislimo razdoblje u kojem je Bono djelovao, tada
problematičnost identiteta postaje jasnija.

24Cesare Vasoli. Pietro Bono. U: Dizionario Biografico degli Italiani. Da: treccani.it. (preuzeto: 17. 5. 2019.).
 Istini za volju, bilo je nekoliko rasprava o tome tko je i odakle je dolazio,25 i to bez obzira
na to je li se predstavljao kao netko tko je dolazio iz Ferrare. Možda je to bilo posuđeno ime s
obzirom na to da postoje mnogi slavni intelektualci tog razdoblja koji su nosili isto prezime i
koji su dolazili iz Lombardije26. Kažem posuđeno kako bih ukazao na uobičajenu praksu među
mnogim autorima alkemijskih djela, kao što je to slučaj s gore spomenutim Fulcanellijem, jer
možda su na taj način izbjegavali ometanja u svojoj alkemijskoj praksi. S druge strane,
vjerojatno je da su sljedbenicima alkemijske mreže ili kruga tog razdoblja kojem je Bono
21 pripadao bili itekako poznati.

Jedan valjan razlog za ne otkrivanje dao nam je Albert Veliki: "Ako imaš nesreću da se
pojaviš pred princima i kraljevima, oni vas nikada neće prestati pitati: 'Pa, učitelju, kako ide s
Opusom? Kad ćemo konačno vidjeti nešto dobro?' U svojoj nestrpljivosti nazvat će vas
prevarantom i lupežom te zadavati svakojake nevolje. Ako, pak, uspijete, držat će vas u vječnom
zatočeništvu s namjerom da vas natjeraju da radite za njihovu dobrobit.“

Pitanje imena

Kako bismo potvrdili gore navedene hipoteze, postoji još jedna hipoteza koju treba
ocijeniti. Tj. onu da ćemo, kako bismo je učinili pouzdanijom, početi s Fulcanellijem, kao
probnim kamenom.

Treba znati da je ime Fulcanelli pseudonim ili nomen mysticum, formiran spajanjem riječi
Vulkana i Helija: gdje Vulkan evocira vatru kovačnice, koja je umjetna jer zahtijeva ljudsku
intervenciju, te superiornu vatru duhovnog tipa; Ilija podsjeća na biblijskog proroka koji je
molitvom zapalio vatru, ali postoji i homofonija u riječi s Heliosom, bogom sunca.

25 „Spominje zatim dva Talijana (…) koji su u to vrijeme pisali o alkemiji, to jest Pietra Buona iz Lombardije, za kojeg kaže
da je radio u Puli u Istri, i koji je objavio završeni traktat hermetičke znanosti, o kojem nam je kalabrijski redovnik zvan Lacini
dao sažetak; i drugi redovnik po imenu Ferrari ili Efferari, za koje također kaže da imaju prilično mračan traktat o ovoj temi.
Međutim, ja vjerujem da je ovaj manje precizni autor ovdje podijelio jednog pisca na dva. Imamo više izdanja djela o alkemiji
s različitim naslovima, od strane Pietra Antonija Bonija iz Ferrare (…) koji se danas zove Buono iz Ferrare, kao što se čita u
rukopisu čuvanom u toj Estenskoj biblioteci, sada naziva Pietro Buono Lombardo. Na kraju estenskog rukopisa čita se:
„Quaestio… per Magistrum Bonum Ferrariensem Physicum sub MCCCXXIII. anno… tunc temporis salariatum in civitate
Traguriae de provincia Dalmatiae.“ ("Pitanje… po Majstoru Bonu iz Ferrare, fiziku, 1323. godine… tada zaposlen u gradu
Trogiru u pokrajini Dalmaciji.") Ali u izdanjima naslov glasi: „Incipit tractatus Magistri Petri boni Lombardi de Ferraria
introductorius ad artem Alchemiae conpositus 1330 anno… in civitate Polae de Procincia Istriae.” ("Početak traktata Majstora
Petra Bona Lombarda iz Ferrare, uvod u alkemijsku umjetnost napisan 1330. godine… u gradu Puli u pokrajini Istra.") Ove
razlike, kako svatko može vidjeti, lako se mogu uskladiti (a). Zato mislim da su ta dva autora koje je spomenuo Lenglet zapravo
ista osoba, čije godine života vidimo iz navedenih riječi (…).“ (Originalni tekst: „Egli poi nomina due Italiani (…) che verso
questo tempo scrissero dall'alchimia, cioè Pietro il Buono da Lombardia, di cui dice che lavorava a Pola nell'Istria, e che ha
pubblicato un trattato compito della scienza Ermetica, di cui un monaco calabrese, detto Lacini, ci ha dato un compendio; e un
altro monaco detto Ferrari o Efferari, di cui pur dice che abbiano un assai oscuro trattato in questa materia. Ma io credo che
questo poco esatto autore abbia qui diviso un solo scrittore in due. Abbiamo più edizioni di un'opera sopra l'alchimia, con
diversi titoli impressa, di un Pietro Antonio Boni ferrarese (…) che or chiamasi Buono da Ferrara, come in un codice che se ne
conserva in questa biblioteca estense, or Pietro Buono lombardo. Al fine del codice estense si legge: ‘Quaestio… per Magistrum
Bonum Ferrariensem Physicum sub MCCCXXIII. anno… tunc temporis salariatum in civitate Traguriae de provincia
Dalmatiae.’ Ma nelle edizioni il titolo è: „Incipit tractatus Magistri Petri boni Lombardi de Ferraria introductorius ad artem
Alchemiae conpositus 1330 anno… in civitate Polae de Procincia Istriae.“ Le quali diversità però si possono, come ognun vede,
conciliar facilmente (a). Io penso perciò, che i due autori dal Lenglet nominati non sieno che questo solo, di cui dalle parole
recate veggiamo il tempo a cui visse (…).“)" Izvor: Storia della letteratura italiana del Cav. Abate Girolamo Tiraboschi. Tomo
V, Parte I. Dall'anno MCCC fino all'anno MCD. Firenza: presso Molini, Landi, Ec., 1807.
26 C. Vasoli. Bono, Pietro. U: Dizionario biografico degli Italiani 12. Roma: Istituto della Enciclopedia Italiana Treccani, 1971.

str. 287–289.
 Što se tiče Pietra Bona ili Buona ili Petrus Bonusa, može se pretpostaviti da autor Pretiosa
margarita novella koristi ime Pietro iz dva naknadna vrlo specifična i alkemijska razloga.
Podrijetlo prvog razloga nalazi se u Ivanu 1,42: „Ti si Šimun, sin Ivanov; zvat ćeš se Kefa” (što
se prevodi u). Da bismo razumjeli drugi razlog, bit će dovoljno citirati Mateja 16,18: „A i ja
tebi kažem: Ti si Petar i na ovoj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata mrtvačkoga prebivališta
neće moći to prevladati“. Apostol Petar je kamen temeljac koji se u našem slučaju poistovjećuje
s izvornim kamenom ili sirovinom na kojoj se temelji alkemijski opus koji će uz providnu Božju
22 pomoć pokazati adeptu njegov izvorni oblik, savršenstvo, u obliku kamena mudraca. Njegovo
bi ime stoga upućivalo na alkemijsko značenje, naime dobrog kamena ili kamena mudraca.
Značenje njegove alkemijske rasprave moglo bi se prevesti kao: Kamen mudraca, Dragocjeni
biser.

Također treba napomenuti da je, slično redovničkim redovima, neofit koji je ustrajnošću,
marljivošću, intuicijom i božanskom milošću postigao konačni rezultat Velikog djela,
preuzimao novo ime, drugačije od uobičajenog i prilagođeno novom identitetu ostvarenom kroz
opus. Dakle, nije ništa čudno što se to dogodilo i alkemičaru Petru Bonu. No, on nije bio jedini.
Ostanemo li u istom povijesnom razdoblju, dovoljno je prisjetiti se najpoznatijeg Basilea
Valentina, redovnika alkemičara iz petnaestog stoljeća, od kojeg se zna samo njegovo
hermetičko ime.

Ova promjena identiteta bila je povezana s postizanjem prosvjetljenja kao rezultat

božanske predodređenosti. U tom smislu, Tajna knjiga Artefia, drevnog arapskog filozofa koji
se bavio alkemijom, vrlo je jasna: "Jer samo Bog ili prijatelj to mogu otkriti" (radi se o tajni
koja vodi do Lapisa philosophorum). Radi se o inzistiranju koje ne pripada samo Bonu nego
većini, ako ne i svim, alkemičarima kršćanskog srednjeg vijeka. To je, kako ja to nazivam,
Lucidni Fanatizam, nužan da bi se prekoračili, nadmašili granice ljudskog iskustva, čiji je
krajnji cilj sintetizirati u sebi operativno razumijevanje svih tajni, svih zakona svemira.

S tim u vezi, Serge Hutin će reći da je, došavši do ovog stupnja, alkemičar shvatio tajnu
zvukova i brojeva, te stoga "mogao je stvarati i djelovati, ako je htio, vibracijske ritmove koji
mogu reagirati na ljudski život kao i na metamorfozu tvari. Mogao je, imajući na raspolaganju
božansku svijest, stvaralačku imaginaciju, sve razumjeti, istovremeno sve 'vidjeti' kroz prostor
i vrijeme, gospodariti osjetilnim pojavama. Mogao je spoznati, shvatiti, utvrditi, provjeriti,
rukovati, dodirivati i sve misterije i tajne svemira."27 Mineralni Opus, u laboratoriju, te duhovni
i psihofizički, u oratoriju, bili su samo mikrokozmički odraz makrokozmosa: dio mnogo šire
cjeline koju je operater morao sintetizirati u sebi.

Nema dvojbe o datiranju djela Pretiosa margarita novella; čini se da je potvrđeno

njegovo datiranje prema rukopisima, tj. 1330. Povjesničar znanosti L. Thorndike temelji ovu
tvrdnju na činjenici da predmetna rasprava ne citira i ne aludira na djela i autore kao što su
Albert Veliki, Toma Akvinski, Roger Bacon, Arnaldo od Villanova ili Raymond Lull28. Prema
Thorndikeu, to bi bilo nemoguće za poznavatelja kraljevskog umijeća, budući da se radi o
temeljnim opusima za alkemičare početnike. Međutim, Thorndike proturječi sam sebi u svojoj
tvrdnji jer, ne znajući kako objasniti kontradikciju ad objecto, ima posla se razdobljem koji je
forma mentis vrlo različito od našeg. S druge strane, što se tiče Pretiosa margarita novella, on
navodi da se ni ona ne spominje u drugim važnim djelima o alkemiji iz 14. i 15. stoljeća, tvrdeći
međutim u tom slučaju da se 'ta okolnost ne čini posve izvanrednom, s obzirom na

27 Serge Hutin. La vita quotidiana degli alchimisti nel medioevo. Milano: Boringhieri, 2018, str. 120.
28 Lynn Thorndike. A History of magic and experimental Science. III. New York: 1934. str. 150.
 partikularnost kruženja alkemijskih tekstova'.29 Thorndike se stoga koristi dvostrukim
mjerilima.

Naime, s obzirom na gore navedeno, ostaje čudna činjenica da Giano Lacinio, autor prvog
tiskanog izdanja - kao reducirana prerada, koja sadrži i tekstove iz drugih alkemijskih djela -
pokazuje Bonov traktat, smatrajući ga djelom suvremenika Albertusa Velikog, Lulle, Arnolda
od Villanove i Michaela Scota30. U svakom slučaju, tekst Pietra Bona trenutno se klasificira
23 kao sustavni pregled alkemijskog znanja tog povijesnog razdoblja. Jer, kao što smo objasnili,
radi se o alkemijskoj raspravi koja je mnogo opsežnija od bilo kojeg drugog teksta u opticaju u
to vrijeme i koja isključuje bilo kakav opis praktičnih laboratorijskih postupaka.

Međutim, nije jasno hoće li Bono laboratorijske postupke isključiti jer su beznačajni ili
zato što je bilo opasno eksplicitno ih opisivati. Zapravo, on ih ne poriče, ali, barem se tako čini,
već pretpostavlja odgovarajuću teoretsku pripremu o toj temi. To je osnovna ideja: samo
adekvatno teoretsko istraživanje može dovesti do točnog poznavanja tehničkih (a time i
laboratorijskih?) postupaka koji će tada sami po sebi biti razumljivi, s obzirom da je za Bona
alkemija sastavni dio prirodne filozofije (ovisi o njoj i iz nje crpi osnovna načela potrebna za
njezino ograničeno područje djelovanja).31

Praksa koja će se, s jačanjem Crkve, kako bi preživjela tako i zbog iskrenog alkemijskog
vjerovanja, zaogrnuti kršćanskim simbolima, pokušavat će prilagoditi vjeru Umijeća vladajućoj
vjeri. S protureformacijom postaje još restriktivnija, a kazne su stroge. Zbog toga će alkemičari
od Krista učiniti zaštitnika svojeg umijeća, u nadi da će na taj način izbjeći heretičku osudu.
Radi se o fazi u razvoju Ars Magna poznatoj kao ezoterično kršćanstvo ili, kako ga nazivaju
povjesničari znanosti, kristozofija. 3233 Ali to je druga priča.

29 Cesare Vasoli. op. cit.

30 https://www.britannica.com/biography/Michael-Scot
31 Lynn Torndike. Op. cit. str. 147-162.
32 Sergè Hutin. Histoire de l’alchimie. Paris: Presses Universitaires de France, 1975. str. 58.
33 Jakob Böhme, njemački mistik pod utjecajem njemačke mistike 14. stoljeća (Eckhart, Tauler, Suso), kao i prirodnih mistika

16. stoljeća (Paracelso, J. B. Van Helmont, S. Franck, V. Weigel) te alkemije, astrologije i kabale, napisat će djelo "Cristosofia,
ili Put prema Kristu" 1624. godine.
 DODATAK

24
 Opus alchemicum Jana Lacinija
Izvornost Opusa alchemicum Jana Lacinija Therapusa pod naslovom, Pretiosa Margarita
Novella de Thesauro, Ac Pretiosissimo Philosophorum Lapide, Artis, Huius Divine Typus et
Methodus: Collectanea ex Arnaldo, Raymundo, Rhasi, Alberto et Michaele Scoto; per Ianum
Lacinium Calabrum nunc primum, cum lucupletissimo indice, in lucem edita, objavljena,
25
nalazi se u samom uvodu alkemijske alegorije teksta Petra Bonusa.
Ne zna se je li ovaj uvod nastao vlastitom voljom ili, s obzirom na vrijeme, da bi se
nadopunio i/ili malo više razjasnio Bonov teorijski dio, ili kako bi se naglasio onaj Kristov input
koji je Bono naznačio, ali nikako objašnjen u praktično-fideističkom obliku. I to sve na tragu
franjevačkih alkemičara 13. i 14. stoljeća koji su ga, da bi opravdali svoj rad pred uvijek budnim
očima Crkve, tumačili kao čin dubokog božanskog nadahnuća i pobožnosti.
Što se te verzije teksta tiče, Lacinio si je dopustio reći da je alkemija „tipična za svete i
čiste ljude; sam sveti Toma je izjavio da je 'ovu umjetnost izumio svetac ili ga je njegov izum
učinio svecem“, 34 opravdavajući tako potragu za Lapis philosophorum kao čin poniznosti i
duhovnog istraživanja. Ukratko, kao pravi dokaz odanosti. Lacinio daje dojam da se tu radi o
onom biseru iz Parabola o blagu i biseru (13,44) iz Evanđelja po Mateju koji glasi:
„Kraljevstvo je nebesko kao blago skriveno u polju; čovjek ga nađe i opet sakrije, zatim ode
pun radosti i proda sve svoje imanje i kupi ono polje. 45 Kraljevstvo je nebesko kao trgovac
koji traži dragocjene bisere; 46 Našavši biser velike vrijednosti, ode, proda sve što ima i kupi
ga.“35
Uz ovaj paralelizam svete alkemije sa svetinjama kršćanske vjere, on uspoređuje
alkemijsko istraživanje s metodom uzdizanja i pristupa Kraljevstvu nebeskom. I u tom je smislu
poistovjećivanje Lapisa s Kristom bilo vrlo korisno. Identifikacija koja, međutim, nije prisutna
kod Bona, ali je tipična za Giana Lacinija, bilo zbog pogodnosti bilo zbog vjere.
To kažemo jer čak i Lacinije skriva veliki dio svojih namjera iza uvjerenja tipičnog za
većinu franjevačkih alkemičara 13. i 14. stoljeća prema kojem je alkemija umjetnost koja se
temelji na dubokom božanskom nadahnuću. Što znači da se na Lapis ne gleda kao na osobnu
svrhu, koju treba dostići da bi gomilali bogatstva, već božansku, jer je služio, kao što je već
podvučeno, za obnovu duše i kao pomoć siromašnima duhom.
Licinio, da bi opravdao svoj interes za Bonov traktat, predstavlja nam priču, jer se o priči
radi, koja je jako zanimljiva. Kaže da je nakon šest mjeseci provedenih u Cisalpinskoj Galiji,
vrativši se u Padovu, pronašao rukopis Pietra Bona iz Ferrare o istini i mogućnostima alkemije
i bio njime fasciniran. Takvo znanje, pazite sad, „bilo od pomoći ne samo onima koji su se bavili
Velikim Umijećem, nego i onima koji su prezirali ovu znanost utemeljenu na peripatetičkoj i
averoističkoj doktrini', 'mnogo dragocjeniju od zlata i dragocjenog kamenja“36 i to sve u
razdoblju u kojem alkemiju karakterizira misticizam koji Lacinio nikako ne prihvaća jer je
ogorčen ili jer je znao da je kršćansko tumačenje samo jedan obični paravan za alkemijski rad?

34 Francesco Vizza, op. cit.

35 http://www.pastuninovara.it/nuovo_sito/attivita/progetti_formazione/prendi_e_leggi/2003_4/3_ciclo/vangelo_matteo.pdf.
(preuzeto 17. 5. 2019.).
36 Francesco Vizza. op. cit.
 Ono što se s sigurnošću možemo reći je da njegovi prikazi, koji su više ili manje
alegorični, imaju osobinu prenijeti raznolike tajne više nego riječima, čak i onima koji nisu
imali pristup ključevima za točno tumačenje istih. Što, možda, daje smisao Lacinijevom
slikovitom postupku kada, nakon pozdrava koji upućuje čitatelju u kojem pokazuje svoju
pripadnost mreži lulijskih alkemičara, 37 slijedi odlomak: „Vrsta i metoda mutacija za bolje
metale ti sada pokazuje, o čitatelju, Giano Lacinio Terapo Calabria“, sa slikama i opisima
sedam metala: zlata, srebra, žive, kositra, bakra, olova i željeza, uključenih u isto toliko tablica.
26
Razlog ovom maštovitom dodatku je taj što Bonov alkemijski traktat nije cijenjen samo
od Lacinija, već i od kasnijih alkemičara, jer je, za razliku od drugih alkemijskih tekstova, ovaj
vrlo jasan, možda čak i previše, za one koji kroče tim putem. Što samo po sebi može zavarati
one koji nemaju ključeve 'kraljevstva', koji također, uz neizbježan trud, mogu otkriti ono što se
skriva.
Nadalje, Bono u svom opusu alchemicum krajnje skromno kaže da se to umijeće može
naučiti u jednom danu, pa čak i u jednom satu, da bi malo dalje priznao da nikad nije uspio.
Pomalo čudno za nekoga tko se izjašnjava o mogućnosti ostvarenja kratkog puta, 38 i, vezano
uz to, ispisuje cijelu raspravu da bi na kraju bez imalo žaljenja priznao da je dio onih mnogih
koji nisu uspjeli.
No ipak, što je još čudnije, ne odustaje od vjere u mogućnost uspjeha. U tom pogledu
sumnja postaje legitimna. Na kojim premisama se temelji divljenje Lacinija? Nije li to, uvijek
hipotetizirajući, pitanje razumijevanja, potvrđeno umetanjem njegovih dodatnih alegorija? Ili
Lacinio tumači Bonovu raspravu isključivo kao čin kršćanske vjere? O ovoj drugoj hipotezi
dopuštam si izraziti svoje sumnje što se tiče alkemijskog opusa.
Namjera Bonove rasprave je razjasniti da tehnička praksa, ili znanstvena primjena, kao
kvantitativna (ili muška), nije dovoljna da se spoznaju tajne prirode (kvalitativni ili ženski
element). Potrebno je umijeće, koje je proces intuicije, tj. skoka u kvaliteti (ženski element).
Koja se aktivira nakon određenog broja repetitio (svjesnih patnji), koje vode do mentalnog
otvaranja omogućujući sljedbeniku da vidi, da uđe u materiju (a to je vjera o kojoj govori Bono
kao i svi pravi alkemičari i hermetičari).
Mentalni konstrukt je sljedeći: „Čini da ništa ne može potajno prodrijeti u tebe: pripazi
na sve, ono što dolazi izvana i ono što izranja iz dubina koje su još neprobojne tvojoj svijesti;
promatrajući u tišini s intelektom i nepomućenošću, s brzom, energičnom rukom koja obuzdava
svaku prosudbu. (...) Rasti u tom smjeru sve dok ne budeš sposoban osjetiti neozbiljnost,
beskorisnost i opasnost svake misli, tako da se i tvoj um postupno smiri i u tišini čučne kraj
tvojih nogu. Kad sve to učiniš suptilnim i postojanim, snažnim i slatkim umijećem; kada
uravnoteženo i neutralno stanje u tebi postane kontinuirana i prirodna stvar - tada ćeš se
osjećati kao da si se ponovno ujedinio sa sobom u osjećaju unutrašnjosti o kojem prije nisi ništa
znao. Tada ćeš iskusiti sklonost da se odmoriš u sebi, a iz tog smirenog i prosvijetljenog odmora
proizići će osjećaj duhovnog i oslobođenog zadovoljstva. Špijuniraj ovaj osjećaj i zadrži ga.
Kad to potpuno savladaš, unutarnjim činom o kojem ti ne mogu ništa reći, jer ćeš to naučiti tek

37 Ovako izraženo: “Prihvati ovaj moj dar s radošću proporcionalnom obvezi koja je sadržana; pogledaj ljubazno na pobožnog
i sretnog sastavljača i ne boj se moliti bogove za onoga koji je izvršio tako veliko djelo. Preporučujem čitanje danju i noću; da
ako ovo djelo bude dobro prihvaćeno, namjeravam sažeti doktrinu sadržanu u svim knjigama božanskog Raymonda Llulla".
Francesco Vizza. op.cit.
38 Ibidem.
 kad ga izmisliš, pokušaj ga povezati s tijelom da se kao toplina u vodi tamo širi i na kraju to
dvoje rezultira samo kao jedna jedina stvar koja je jedinstveno stanje. (...). Neka tvoja savjest
čvrsto drži ovo stanje, mirnom čvrstoćom. Zatim ga pusti, zatim ga vrati, nekoliko puta;
proučavaj ga, nauči ga, sve dok ga ne osjetiš kao stvarnost koja čeka u podsvijesti, 39 spremna
da izroni na tvoj poziv. Kada postigneš to stanje, budi siguran da si otišao dosta daleko.”40
Opus alchemicum je, dakle, umijeće koje izoštrava domišljatost (um otvoren za 360
27 stupnjeva stoga je savršen). U tom smislu korisne su alegorije čija je važnost u tome što se u
njihovim znakovima krije veza između materijalnog i nematerijalnog. I upravo to pokazivanje
da bi se sakrilo i skrivanje da bi se pokazalo u svojoj fluidnosti razumijevanja rađa 'pristranu
poziciju' za one koji u nju ulaze bez pravog 'ključa povezivanja' (priključka).
Ovi modus operandi koji nisu alkemijski ispravni vode do više ili manje zanimljivih
tumačenja, koji ali još uvijek odvode od izvorne namjere. Tumačenja koja pripadaju lažnim
alkemičarima jer doslovno shvaćaju ili tumače upute majstora netočno i zavaravajuće. A kad
smo već kod pravih voditelja na alkemijskom putu ostvarenja, indikativan je savjet mnogih
alkemičara, poput Eugènea Canselieta, koji smatraju da je vodič neophodan u nastavku
inicijacijskog puta alkemije. Međutim, radi se o upozorenju koje je, s obzirom na tajnovitost
umjetnosti, teško slijediti.
S tim u vezi, zanimljivo je promišljanje Valerija Zecchinija koji smatra da danas na tržištu
postoje „dva podjednako pogrešna načina shvaćanja i 'izdaje' alkemije. Prvi, specifičan za
znanstvene krugove, jest da se alkemija smatra praznovjernim prethodnikom moderne kemije
koja je uzalud obećavala obogaćivanje zahvaljujući pretvaranju neplemenitih metala u zlato.
Bio bi to neuki i nespretan predak, ali vrlo aktivan i voljan, koji je, iz pokušaja u pokušaj, ciljao
na određene rezultate (transmutacija, bogatstvo i iscjeljenje) i dobivao druge (supstance,
spojeve, metode, principe...). S vremenom je postavio temelje današnje kemijske znanosti.
Druga je metoda nasuprot tome tipična za kategoriju znanstvenika koji ju shvaćaju kao
simbologiju i operativni ezoterizam s duhovnom temom s mogućim transmutativnim utjecajima
na samu stvar. Potonjem možemo dodati i one koji je tumače u smislu dubinske psihologije ante
litteram. Pod velom operacija s metalima, opisivala bi se psihološka dinamika koja pripada
području nesvjesnog, teme koje se nekada nisu mogle uobičajeno tretirati, pod prijetnjom
optužbi za bezbožnost ili čarobnjaštvo. Što se tiče prvog tipa pristupa, Fulcanelli i cijela
skupina njegovih slijedbenika pokazuju da alkemija predstavlja vrstu znanosti koja se bitno
razlikuje od kemije i fizike u našim laboratorijima te da, ako je kemija imala pretka, to je bila
spagirija, a ne alkemija. U tom pogledu, oni jasno razlikuju alkemiju od spagirije, dvije vrste
praksi koje su koegzistirale stoljećima, očito se miješajući do te mjere da se ne mogu
razlikovati. U stvarnosti, iz prve, beskrajno starije od druge, u povijesnim vremenima formirala
se paralelna pseudoalkemija, spagirija, otvorena svakoj vrsti praktičnog eksperimentiranja na
uobičajenim elementima, tj. neobrađena tajnim alkemijskim tehnikama. Razumljivo je kako ovu
razliku mogu otkriti samo rijetki praktičari prave alkemije i kako bi sve ove vrste praksi trebale
biti uobičajeno katalogizirane pod generičkim pojmom alkemije.“41

39 Treba napomenuti da ovdje 'podsvijest' o kojoj autor govori ne pripada jungovoj tipologiji, već je nešto 'živo' i 'operativno'.
To je susret sa 'zmijom', kada sljedbenik mora pokušati 'oslobođenje središnje moći'. To je trenutak 'kada svijest vašeg 'ja' zna
kako se premjestiti u sjedište fluidnog tijela, a ono je odvojeno od životinjskih osjetila i posljedično izolirano od fizičkog
svijeta'. Abraxa. op.cit. str. 88.
40 Ibidem. str. 85-86.
41 Valerio Zecchini. Alchimia - La Chiave dell’Immortalità. Firenze: Giunti, 2013, str. 12-15.
 Što se pak signala ili znakova tiče, prisjetit ćemo se da je Lacinio u svoje djelo kao
komentar Bonovog traktata Pretiosa Margarita Novella unio niz alegorijskih ilustracija koje
prikazuju sposobnost zlata da se razmnožava nakon otapanja i koagulacije. To čini kroz niz
zanimljivih gravura: prvo je stariji kralj prikazan na prijestolju kojemu čast odaje šest sinova
koji kleče. Tada ga jedan od sinova ubije mačem i pokupi njegovu krv. Kralj je pokopan, ali
ustaje kao Oziris iz groba, sjeda na prijestolje i pokazuje svoju moć dajući zlatnu krunu svakom
od svojih sinova i imenujući ih kraljem po vlastitom pravu. Oceubistvo, ili ubijanje žive, stoga
28
dovodi do ponovnog rođenja i razmnožavanja. 42 U nastavku potpuno objašnjavamo upravo
opisani proces, pozivajući se na Lacinijeve ilustracije i slike.

"Moraš promatrati tri stvari", objašnjava Lacinio. "Prije svega, moraš

pripremiti materijal; drugo, moraš nastaviti s radom kako se ne bi raspustio zbog
prekida; treće, moraš biti strpljiv i promatrati unutarnje tragove prirode. Najprije
pripremi pročišćenu vodu vrhunskog života i zadrži je. Nemoj, međutim, misliti
da ova tekućina, kojom vlaže sve stvari, daje svijetlu i bistru tekućinu Bacchusa.
Jer dok tjeskobno tražiš izvanredne događaje na pogrešnim mjestima, prolaze
kroz svjetlucave valove blaženog toka. Zatim ćeš ući u palaču u kojoj ima petnaest
soba u kojoj stoji kralj okrunjen dijademom, sjedit će visoko na velikom
prijestolju, držeći u ruci žezlo cijeloga svijeta."

Pred njegovim veličanstvom stoji njegov sin i pet slugu na koljenima i u

tunikama raznih boja, moleći ga da prenese svoje kraljevstvo na svog sina i
njegove sluge; ali kralj ne odgovara ni na njihove zahtjeve«.

42 E. J. Holmyard. Storia dell’Alchimia. Firenze: Sansoni, 1972, str. 370.

29

“Sin, nahuškan od strane slugu, bijesno izbode svog oca koji sjedi na
prijestolju. Zatim napravi amalgam s dobro pročišćenom vodom.”

“U trećoj figuri, sin skuplja očevu krv u svoju odjeću, što je drugi posao, već
objašnjen u metodi.”
30

„U četvrtoj figuri iskopa jamu, to je peć, dva dlana visoka, četiri prsta
široka."

“U petoj figuri zlonamjerni sin pretpostavlja da može baciti svog oca u jamu,
ali obojica zajedno padaju u jamu posredstvom umijeća.”
31

“Uistinu, šesta soba je ona u koju sin pokušava izaći, ali se pojavljuje jedan,
koji je iz njih nastao u drugoj operaciji, i sprječava sinu da izađe”.

“Dok su otac i sin u jami, koja se zove sedma figura, podvrgnuti su truljenju
u pepelu ili u jako vrućoj kupki.”
 Od ovog trenutka nadalje slijedi postupak koji je opisan u Alkemiji Johannesa Fabriciusa.
Kraljevsko umijeće u srednjovjekovnom simbolizmu naziva se pranje ili pročišćavanje,
posredstvom kojeg "od crnog hermafroditskog tijela, meso postupno postaje bijelo i u kupki
kraljevskog znoja, lišeno svoje urođene vlažnosti, tako da ostaju samo 'suhi' dijelovi. Ova
32 operacija je predstavljena procesom kalcifikacije, čiji je cilj otkrivanje skeletnog dijela
hermafroditnog tijela. (…). Ovdje leži kalcinirano kraljevsko tijelo sjajeći poput besprijekornog
tijela od kostiju u tišini pustinje."43

Lacinijev komentar na ovu sliku je sljedeći:

"U osmoj figuri vidi se što nastaje u truljenju nakon što se vaza ohladila".

Faza je to u kojoj se provjerava uspješnost truljenja, budući da se posuda ohladila.

Johannes Fabricius, koji ovu figuru naziva 'od truljenja do kalcinacije', smatra da ona ukazuje
na „užasan završetak incestuoznog spoja sina s roditeljskom figurom u sarkofagu. Dok se
poklopac uklanja iz 'šupljine', spojena tijela sina i njegovog originalnog kraljevskog tijela
pronađena su mrtva u bračnom krevetu pretvorenom u sarkofag.“44

43 Johan Christian Fabricius. L'alchimia. L'arte regia nel simbolismo medievale. Roma: Ed. Mediterranee, 1997. str. 118.
44 Johan Christian Fabricius. Op. cit. str. 118.
33 Lacinijev komentar na devetu strofu pod naslovom 'Redukcija tijela na kosti' je sljedeći:

“Nakon toga slijedi deveta figura u kojoj se kosti vade iz sarkofaga, što se
događa kada se cijelo tijelo otopi. Ono što još nije potpuno otopljeno mora se
otopiti ponovljenim djelovanjem dok se potpuno ne otopi. Nakon ovog otapanja
uzimi ga s velikom pažnjom.”
Kada se cijelo tijelo otopi, kosti se tada moraju izvaditi iz groba, što zahtijeva posebnu
pažnju pri rukovanju.
34

Lacinijev komentar o liku prikazanom u ovoj figuri je sljedeći:

“U desetoj sobi kosti su podijeljene na devet dijelova, što se događa kada se

otopljena tvar kuha devet dana na laganoj vatri dok se ne pojavi crnilo. Zatim se
mora ponovno kuhati devet dana na laganoj vatri. Ako rad zahtijeva, mora se
preliti svježom vodom. Na taj način zemlja postaje čista i bijela u skladu s
izrekama filozofa, jer ova zemlja trune i čisti se svojom vodom. Tada je poslan
anđeo koji baca kosti na pročišćenu i izbijeljelu zemlju, koja je sada pomiješana
s njegovim sjemenom, a cijela stvar sada je smještena u zatvorenu posudu sa
svojim destilerom. Nakon što se tvar malo razrijedi, treba je jakom vatrom
odvojiti od vode i očvrsnuti na dnu posude."

Fabricius, ovu figuru naziva 'Redukcija kostiju dijeljenjem', misleći da ona ukazuje na
"tvorca koji se divi kostima kraljevskog hermafrodita nakon što ih je anđeo sišavši rasuo po
pobijeljeloj zemlji".45

45 Johan Christian Fabricius. Op cit. str. 118.

35
Jedanaesta figura se zove 'Molitva za uskrsnuće kostiju' i bavi se fazom izgradnje ili
restauracije izvorne tvari. Ovo je komentar:

"Sluge mole Boga da im se vrati kralj, prema čijoj obnovi je usmjeren cijeli
posao".

Koju treba povezati uz dvanaestu figuru pod naslovom:

 'Crvena krv koja se vraća u kosti.

36 U kojoj je prikazan drugi anđeo poslan s neba kao dokaz da je njihova molitva uslišana
jer je bila iskrena i čista.

Lacinijev komentar glasi: „Stoga je u dvanaestoj strofi poslan drugi anđeo koji
baca drugi dio ovih kostiju na zemlju dok i one ne postanu tvrde. Onda se oni
čudesno pojavljuju u djelu. I tada se šalju jedan anđeo za drugim, koji bacaju prvi
i drugi i treći i četvrti dio kostiju na zemlju tako da postanu bijele, sjajne i tvrde.
A nakon što su postale tvrde s petim i šestim dijelom, promijenili su se u žutu boju.
A sa sedmim, osmim i devetim dijelom kostiju zemlja postaje crvena kao krv i kao
rubin."

Radi se o modusu operandi koji se tiče ezoteričnog renovatio koji je dobro označen unutar
poznatog kršćanskog akronima, naime titulus crucis, to jest, četiri slova napisana iznad križa u
trenutku Isusova raspeća i koja označavaju naslov s koju je Pilat okarakterizirao ironično i
pejorativno okarakterizirao, ali proročanski za kršćansku vjeru: I.N.R.I. ili Iesus Nazarenus Rex
Iudeorum, kojem alkemičari daju akrostih značenje Igne Natura Renovatur Integra.
Očito je da se tu radi o neprikladnoj uporabi i za mnoge obmanjujućoj jer I.N.R.I. u svom
izvorno ezoteričkom značenju „je ideja koja je našla svoje mjesto zahvaljujući kreativnoj
preformulaciji koju Fulcanelli čini od nje u svojim 'Stanovima filozofa' komentirajući
'Hendayev križ' (Pireneji): Igne Natura Renovatur Integra. Njegovo pseudodešifriranje, jasan
 primjer instrumentalne uporabe u neotradicionalističkom smislu, čini se malo vjerojatnim
upravo zbog univerzalizma njegovog sadržaja"46

37

Za one koji su nas pratili do ove točke, ne bi se sada trebali osjećati obeshrabrenima jer
je alkemija uvijek dobro koristila akronime (ili akrostihove, neovisno o teme kako ih se želi
imenovati). Primjer za to je akronim V.I.T.R.I.O.L., čija slova sačinjavaju latinski izraz: Visit
Interiora Terrae Rectificando Invenies Occultum Lapidem (Pregledajte unutrašnjost zemlje,
pročišćavanjem ćete pronaći skriveni kamen), kojim ćemo se ovdje na kratko pozabaviti u
njegovom čisto alkemijskom značenju, tj. u materijalno-operacijskom smislu.

46 Između ostalog, G. M. Prati, autor članka I.N.R.I. kao ezoterični kod? Česte razmjene između mističnog i alkemijskog
jezika, od 14. veljače 2014. godine, od kojeg smo preuzeli gore spomenuti odlomak, pozivajući se na akronim INRI, također
imenuje i okrenuti N. "Unutar misterija/enigme na kraju se pojavljuje posljednja misterija/enigma: obrnuti N. Nije baš čest,
ali nije ni jako rijedak. Olupina hebrejskog pisma, s desna na lijevo? Tragove toga nalazimo i u umjetnosti: u Durerovoj graviri
iz 1519. koja prikazuje raspeće s Ivanom, Magdalenom i pobožnim ženama, u iskazu Fernanda Gallega, u raspelu sobe Svete
Kiare u crkvi Svetog Damjana u Asizu, u rešetki kapele Svetog Križa katedrale u Tortoni. Mislim da se jedina paralela vrijedna
pažnje između obrnutog slova N i alkemije nalazi u alkemijskoj temi "inverzije". To je česta tema, tako da se, primjerice, među
raznim vrstama 'vatre' koju alkemičari koriste u laboratoriju, na određenom mjestu pojavljuje 'filozofska vatra', odnosno
protuprirodna vatra, upravo obrnuta, u smislu da ne gori prema van ili prema gore nego prema unutra. Vjerojatno je to morao
biti učinak korozije/fermentacije koji je alkemijski opus morao izazvati u materiji i koji je opisan alegorijski pozivajući se na
sliku vatre. Nije li sam Isusov križ veliki invertor u smislu da pretvara nebo u zemlju i zemlju u nebo, zlo u dobro i u smislu da
produhovljuje tijelo i utjelovljuje duh? Nadamo se da će u bliskoj budućnosti i drugi moći ponuditi uvid u temu obrnutog N
unutar I.N.R.I.-a". (https://wsimag.com/it/cultura/7294-i-dot-n-r-dot-i-quale-codice-esoterico ( 17. 6. 2019.).
 Pojam vitriol u alkemiji odnosi se na različite materijale sa staklastim sjajem, posebno
jake i kisele, kao što su vitriol, sumporna kiselina ili drugi metalni sulfati, koji se koriste na
primjer kao spoj simpatetičnog praha.
Dakle, uz V.I.T.R.I.O.L. spominje se taj proces neophodan da bi se došlo do završetka
Opusa koji može započeti samo od minerala pronađenog unutar Zemlje.
Umjesto toga, u subjektivnom smislu, ukazuje na alkemijski proces Velikog Opusa, koji
38 se sastoji u potrebi da se istraži vlastita duša i duh kako bi se rastvorili najpodliji i najsebičniji
elementi kako bi se pročistio.
Proces koji se odvija paralelno s onim što se događa na fizičkoj ili operativnoj razini
laboratorija, uz otapanje grubljih fizičkih elemenata, kako bi se ponovno sastavili u plemeniti
oblik neophodan za proizvodnju kamena mudraca.

"U stvari, akronim sadrži vrlo preciznu i dragocjenu indikaciju u vezi s materijom koja
se mora koristiti za djelovanje u alkemiji, indikaciju maskiranu nesporazumom koji se može
izazvati zbog smisla koji je izraz 'Zemlja' posjedovao u drevnim vremenima.47 Ako ga se uzme
u smislu tla, zemaljskog, ne vodi ničemu, dok ako se smatra da ukazuje na zemaljsku kuglu,
postaje moguće iz njega izvući nešto apsolutno značajno u alkemiji. Zapravo, u tom smislu,
izraz ima dvostruko značenje koje postaje apsolutno očigledno ako se riječ zamijeni simbolom
koji joj je odgovarao u drevnoj kemiji:
Visita Interiora Rectificando Invenies Occultum Lapidem.
U ono doba, križasti globus nije se ograničavao na simboliziranje zemljovodne kugle,
zemlje (kao takvu može se naći prikazanu u rukama kraljeva, careva ili samog Krista kao rex
mundi), već, u više sektorskom značenju i tehnika, također je ukazalo na prirodni antimonov
trojni sulfid, danas zvan stibin, antimonit ili stibnit, stoga je akronim, ispravno protumačen,
dobrotvorno ponudio vrlo precizne informacije:
"Pregledaj unutrašnjost stibina, pročišćavanjem ćeš pronaći skriveni kamen"48

Treba imati na umu da je već u antičko doba nije bilo skandalozno pomiješati i preklapati
sveti jezik s alkemijskim jezikom. Ovdje se posebno misli na Zosima ili Zosimusa iz
Panopolisa49 i na opus alchemicum Aurora consurgens.50

47 Gore: prikaz simbola V.I.T.R.I.O.L-a, jednog od najpopularnijih i najstrašnijih akronima alkemičara. U: Daniel Stolcius von
Stolcenberg. Viridarium Chymicum. Frankfurt, 1624.
https://operaregale.wordpress.com/2017/12/28/il-reale-significato-esoterico-dellacronimo-v-i-t-r-i-o-l/ (preuzeto 17.-6. 2019.
49 Radi se o prvom poznatom alkemičaru, koji je živio u rimsko doba, egipatskog podrijetla i koji piše na grčkom jeziku, iako

njegov grad porijekla nije točno poznat.

50 Objavljeno u La fontaine de Pierre u Parizu 1982.
39

Činjenica je da zahvaljujući ovom uskrsnuću 'Kralj ostavlja svoj sarkofag' potpuno

obnovljen. I tek "tada kralj ustaje iz groba", kako laže Lacinije, i nastavlja, "ispunjen
božanskom milošću i učinjen potpuno duhovnim i nebeskim s velikom moći i
sposobnošću da sve svoje sluge učini kraljevima." Kao čovjeku u grobu, tako i kamenu
pretvorenom u prah, Bog obnavlja njegovu dušu i duh, uklanjajući s njega svaku nesavršenost.
Rezultat je ojačana i bolja tvar, u usporedbi s čovjekom koji nakon uskrsnuća postaje jači i
mlađi nego prije.
40

"Na kraju pokazuje svoju moć nad svojim sinom i slugama, stavljajući zlatne
krune na njihove glave i čineći ih kraljevima svojom milošću, jer mu je Bog dao
veliku moć i veličanstvo."

Johan Christian Fabricius, smatra da se posljednja figura, ona kralja koji 'ponovno
preuzima svoje nebesko prijestolje' odnosi na obnovljeni sjaj 'sedmostruke planetarne zvijezde'
prikazane od strane kralja koji „stavlja krunu na glavu svakog od njegovih planetarnih 'sluga'
 koji su se poredali da ju prime. Ima ih samo pet." 51 Nema sina jer je došlo do alkemijske
konjunkcije Sunca (zlato) i Mjeseca (srebro) u izvornoj moći pračovjeka. Kao što je navedeno
u knjizi Postanka 1,27: “Bog stvori Adama na svoju sliku; na sliku Božju stvori Adama, muško
i žensko stvori ih”, u Postanku, u hermafroditnom tijelu uskrslog kralja i obnovljene materije.

Tako zaključuje svoj komentar Janus Lacinius “Nitko tko je varalica, ili tko je
41 pohlepan i svetogrdan ne može se prihvatiti tog opusa nečistih ruku. Može
pristupiti samo onaj čija je duša pobožna i mudra, i tko je sposoban razumjeti
doktrine izvan uzroka stvari.”52

Stoga, vraćajući se na jedno od temeljnih pravila alkemije, kao umijeće kvalitete, ne smije
dopustiti lažnim alkemičarima da preuzmu kontrolu nad misterijom ovog Opusa Majora. Samo
iskreni i pravi alkemičar - onaj koji shvaća nadnaravni smisao stvari, koji je skromnog duha,
čistog srca i savršenog uma - može biti dan ključ za tumačenje, razumijevanje i htjeti onaj
nadnaravni smisao koji će mu omogućiti da istražuje uzroke najskrivenijih stvari prirode i
vlastite duše.

51Johan Christian Fabricius. Op cit. str. 118.

52Pietro Bono. Pretiosa Margarita Novella de Thesauro, ac Pretiosissimo Philosophorum Lapide. Artis huius divinae typus
& methodus: collectanea ex Arnaldo, Rhaymundo, Rhasi, Alberto, & Michaele Scoto; per Ianum Lanium Lacinium.
Venetiis: Apvd Aldi filios, 1546. (u izvornom latinskom tekstu preuzetom s posljednje nenumerirane stranice komentara G.
Lacinija koji prethodi Bonovoj Pretiosa Margarita Novella).
 O alkemijskom 'pounutrenju' signa (znakova)
U srednjem vijeku, iz različitih razloga tajnovitosti i duhovnog opredjeljenja, stvorena je
posebna tipologija "analogija između fizičkog i metafizičkog, između vanjskog i unutarnjeg; i
analogija između čovjeka i svemira. Iz tog razloga, čovjek je potencijalno Bog, a mikrokozmos
je potencijalno makrokozmos."53
42 Čini se da je Pietro Bono svjestan snage alegorije i analogne osobine svojstvene simbolu
kao načinu da se nadmaši zdrav razum stvari, kao i poteškoće u radu s njima. Njihov simbolički
jezik zahtijeva odgovarajuću unutarnju pripremu, u obliku određenog uvjerenja, u liku jednog
voljnog izgrađenog CREDA, što osim budnosti podrazumijeva i odgovarajuću otvorenost.

53Pietro Negri. Conoscenza del simbolo. U: Gruppo di Ur. Introduzione alla Magia. Prvi svezak. Roma: Edizioni Mediterranee,
1971., fusnota na str. 105.
 Neophodno je da se sljedbenik 'napuni' određenom energetskom vrlinom koja ga tjera da
napreduje korak po korak u razumijevanju "daljnjih značenja",54 kao usmjeravanje i poticaj za
završetak alkemijskog opusa: u Atanoru čovjeka tako i u Atanoru materije.55

43

54Ibidem. str. 106.

55ATANOR - od arapskog al-tannūr (Pećnica). Također se spominje kao Athanor, to je termin koji se koristi u alkemiji za
označavanje peći čija toplina služi za obavljanje alkemijske 'probave'. Prvi put ga koristi Raymond Lull u svom traktatu
Elucidatio Testamenti R. Lulli.
 Radi se o eksplikativnoj poteškoći koju Lacinio želi otkloniti dodavanjem Bonovom
tekstu o Opusu Majoru, alegorijski prikaz koji prikazuje alkemijski proces.
44

Lacinio je uvjeren da će figurativni simbol, ako se interno vizualizira kroz svjesno

uvjerenje, dovesti sljedbenika do razine razumijevanja koja se razlikuje od svakodnevnog
zdravog razuma. To jest, posredstvom intuicije i analogijom, oni će mu dati ključ za odnose
sabijene u figurativnoj slici, u jedinstvu predmeta misli i intuicije. Neka vrsta kemijskog braka
uma i u umu samog operatera što će ga dovesti da stvarnost percipira na drugačiji način.
Lacinio to čini nakon što opisuje različite faze Djela i sastojke korištene na nejasan način
za one koji nisu svjesni simboličkog ključa na kojem je izgrađen alegorijski jezik, ili žargon ili
tajni izraz te alegorijske reprezentacije.
 U jednoj od svojih figurativnih tablica Lacinius daje antropomorfni opis alkemijskih
45 svojstava sedam metala: zlata, srebra, žive, kositra, bakra, olova i željeza kao simbolički izraz
pripreme kamena mudraca.

Figurativni prikazi Jana Lacinija56 trebali bi imati funkciju reproduciranja određene

eksplanatorne simbolike, koja ne odgovara u potpunosti alegoriji, jer samo djelomično ima
osobine simbola.

56 Predstavljene od samog Liciniusa, u izdanju Pretiosa margarita novella objavljene u Veneciji 1548. u skraćenom i
parafraziranom obliku pod naslovom Typicarum imaginum espositio). Esposizione di figure ed immagini. Johan Christian
Fabricius. op.cit. str. 221.
 Figurativni prikazi Jana Lacinija57 trebali bi imati funkciju reproduciranja određene
eksplanatorne simbolike, koja ne odgovara u potpunosti alegoriji, jer samo djelomično ima
osobine simbola.

46

(Stvaranje eliksira prema Gianu Laciniu, franjevačkom alkemičaru iz šesnaestog stoljeća)

57 Predstavljene od samog Liciniusa, u izdanju Pretiosa margarita novella objavljene u Veneciji 1548. u skraćenom i
parafraziranom obliku pod naslovom Typicarum imaginum espositio). Esposizione di figure ed immagini. Johan Christian
Fabricius. op.cit. str. 221.
 Tako je npr. atanor alkemije, u obliku štednjaka ili zatvorene posude, unutar koje je
oblikovan kamen mudraca, kojeg alkemičari često definiraju kao dijete, kao alegorija vezana
uz srce koje je u Starom Egiptu bilo predstavljeno hijeroglifima u obliku vaze.

47

(Atanor: U alkemiji označava peć u kojoj se odvija Veliko djelo ili pretvaranje olova u zlato i simbolički
predstavlja prijelaz iz materijalnog u duhovno stanje stvarnosti. Izraz Athanor potječe iz grčkog i znači
"bez-smrti" (dakle besmrtan) kako bi označio vječnu vatru koja potpaljuje peć u kojoj se nalaze tri
temeljna elementa:
a) sol, simbol ljudskog tijela,
b) sumpor, simbol duha,
c) živa, simbol duše.
Za stvaranje "suptilne" supstance iz koje će se roditi "kamen mudraca" ili filozofsko zlato potrebne su
tri faze:
d) destilacija koja se naziva i crna destilacija,
e) fuzija ili bijela destilacija
f) i sublimacija, pretvaranje supstancije u crveno.
Prva faza s crnom bojom je faza u kojoj sljedbenik ili inicijat započinje svoje putovanje kroz četiri
elementa prodirući u zemlju iz koje izlazi pročišćen prešavši iz smrti u ponovno rođenje. Pročišćavanje
vodom, druga faza zrakom i treća vatrom da bi se došlo do pretvaranje u zlato, kao radnje koja rađa
Filozofsko zlato iz podle izvorne materije. "Samo se jedna posuda koristi za Djelo; ona je u svim
dijelovima od stakla i bez spojeva, tako da može izdržati dugotrajnu i ponekad jaku vatru... Potrebna je
druga posuda... Treća posuda je peć koji zatvara i čuva druge. Ta se peć zove athanor." Alkemijska
transmutacija je simbol rada koji alkemičar mora izvršiti i na sebi slijedeći inicijacijski put koji ga iz
grubog kamena preobražuje u glatki kamen, iz materije u duh.
Zlato je čistoća postignuta po cijenu beskonačnih destilacija i transmutacija, to je savršena kocka
dobivena grubom obradom i oblikovanjem grubog kamena koji je optočen nečistoćama poroka i
životinjskim instinktima.)
 Atanor je također i simbol Marije, jer je u sebi prihvatila božju Riječ.
Stoga je bilo lako, ostajući u alegorijskom polju, iskorištavati alegorije i vjerske simbole
(u ovom slučaju kršćanske), poput onih duše ili Marije, koji primaju u sebe, čine da raste i rađa
Riječ, kako bi na taj način sakrili njihovo alkemijsko djelovanje.
Radi se o fazama opusa alchemicum koje se mogu tumačiti i materijalno i duhovno, od
kojih potonje pokriva prvo, a ne obrnuto. Tako je moguće otkriti temeljno načelo unutarnje
48 alkemije sadržano u kršćanskoj formuli "Ave Marijo". Naime, Ave je, zapravo, preokrenuta
Eva, što ukazuje na transmutaciju kaotične duše u čisto zrcalo božanske Riječi.

Stoga se alkemija pretvorila u Djevicu Mariju a Isus u simbol i alegoriju sirovog

materijala alkemije: korespondencije koju su alkemičari uveli kako bi očuvali alkemijsku
transmutaciju, koristeći misterije vjere. Uostalom, to se uvijek radilo, čak i u aleksandrijskom
razdoblju.

(Alkemija) (iz Knjige Presvetog Trojstva, početak 15. stoljeća)

49

(U gotičkoj umjetnosti često se događalo da su biblijske epizode korištene kao alegorije

alkemijskih procesa i obrnuto. Jednako su česta i alkemijska tumačenja evanđelja... S tim u vezi, sljedeća
figura (preuzeta s naslovnice zbirke djela Raymonda Llulla) prikazuje nam "prirodnu" vatru sunca koja,
prolazeći kroz leću, zapali svežanj drva. Ova "vulgarna" vatra suprotstavljena je "vatri filozofa", koja
izvire iz Duha Svetoga i odražava se na srcu Djevice Marije, rađajući Krista.)
 Na kraju kao na početku
I na kraju kao na početku ostaju misterije.
Poput:
Što se kasnije dogodilo s Pietrom Bonom?
50 Gdje je on završio?
Što se s njim dogodilo nakon što je napisao svoj Opus alchemicum Pretiosa margarita
novella?
Radi se o misterijama koje ga donekle povezuju s Flamelom i Fulcanellijem o kojima smo
ovdje nakratko govorili.

Podaci o kasnijem životu i sudbini Pietra Bona nisu dobro dokumentirani i ostaju
tajanstveni, što pridonosi misterijama koji okružuju ovog alkemičara.
Ostatak njegove biografije, uključujući informacije o njegovoj smrti ili kasnijim
dostignućima, nije poznata javnosti.
Naime u kontekstu povijesti alkemije, mnogi alkemičari su održavali svoje aktivnosti i
spise u tajnosti, što je doprinijelo brojnim nepoznanicama vezanim uz njihove živote i rad.
 Bibliografija
o Pietro Bono da Ferrara. Preziosa Margarita Novella. Firenze: La Nuova Italia, 1976.
o Eugéne Canseliet. L’Alchimia e il suo libro Muto. Roma: Arkeios, 1995.
o Johan Christian Fabricius. L'alchimia. L'arte regia nel simbolismo medievale. Roma:
Ed. Mediterranee, 1997.
51
o Geneviève Dubois. Fulcanelli. Svelato l'enigma del più famoso alchimista del XX
secolo. Roma: Mediterranee, 1996.
o Drago Grdenić. Povijest kemije. Zagreb: Školska knjiga, 2001.
o Gruppo di UR. Introduzione alla Magia. Roma: Edizioni Mediterranee, 1994.
o E. J. Holmyard. Storia dell’Alchimia. Firenze: Sansoni, 1972.
o Sergè Hutin. Histoire de l’alchimie. Paris: Presses Universitaires de France, 1975.
o Serge Hutin. La vita quotidiana degli alchimisti nel medioevo. Milano: Boringhieri,
2018.
o C. G. Jung. Psihologija & Alkemija. Zagreb: Naprijed, 1984.
o Victor Hugo. Nótre-Dame de Paris. Milano: Rizzoli, 1951.
o D. Kahn. Alchimie et paracelsisme en France à la fin de la Renaissance (1567-1625).
Librairie Droz, 2007.
o Peter Marshall. I segreti dell'alchimia. Milano: Corbaccio, 2001
o M. Pereira. Alchimia i testi della tradizione occidentale. Milano: Arnoldo Mondadori,
2006.
o Lynn Thorndike. A History of magic and experimental Science. III. New York: 1934.
o Francesco Vizza. Giano Lacinio. Alchimista Francescano del Cinquecento. Laruffa
Editore, Kindle izdanje.
o Patrick Rivière. L'Enigma Fulcanelli, La misteriosa identità dell'ultimo alchimista.
Torino: L'Età dell'Acquario, 2006.
o Fulvio Šuran. Ezoterična filozofija Giordana Bruna kao filozofsko savjetovalište u
doba sveopćeg nihilizma. Pula: Fakultet za odgojne i obrazovne znanosti Sveučilišta
Jurja Dobrile u Puli, 2013.
o Fulvio Šuran. La tradizione alchemica latina nel medioevo (XII- XIV secolo): con
particolare attenzione al trattato alchemico di Pietro Bono “Pretiosa Margarita
Novella”. Pula: Znanstvena udruga Pietas Iulia, 2019.
o Fulvio Šuran. Simbol, mit i lik junaka od antike do videoigara (S posebnim osvrtom na
Batmana kao junaka suvremenosti). Pula: Sveučilište Jurja Dobrile u Puli, 2020.
o Fulvio Šuran. Izvorna filozofija kao umijeće kvalitativne preobrazbe čovjeka u
prelasku granica ljudskosti: smisao života s one strane ljudskosti: bit "čovjeka" u
digitalno doba (knjiga prva). Pula: Sveučilište Jurja Dobrile u Puli, 2023.
o Fulvio Šuran. Izvorna filozofija kao umijeće kvalitativne preobrazbe čovjeka u
prelasku granica ljudskosti: smisao života s one strane ogledala: gnothi seauton;
nosce te ipsum (knjiga druga). Pula: Sveučilište Jurja Dobrile u Puli, 2023.
o Valerio Zecchini. Alchimia - La Chiave dell’Immortalità. Firenze: Giunti, 2013.