Professional Documents
Culture Documents
Profil BR Joca Amsterdam
Profil BR Joca Amsterdam
Profil BR Joca Amsterdam
47
VELIKI POVRATAK JOCE AMSTERDAMA
Nije se slučajno hapšenje Joce Amsterdama u Sofiji, poklopilo sa vrtoglavim uzletom
bivšeg komandanta "crvenih beretki" Milorada Ulemeka Legije u vrh međunarodnog
podzemlja šverca droge. I onda se smatralo da ga je Legija prodao i namestio bugarskoj
policiji, za koju je Joca godinama bio neuhvatljiv.
Poklopila se i dobrovoljna predaja Legije, kao prvooptuženog za atentat na premijera
Đinđića, sa prvim najavama da će uskoro, usled nedostatka dokaza, Joca Amsterdam
izaći iz holandskog zatvora.
Neposredno posle hapšenja u Bugarskoj, Joca je našao načina da Legiji pošalje sledeću,
sasvim konkretnu poruku:
- Prvo ću ti ubiti decu, najbliže članove, a tebe ću ostaviti za kraj - kao poslasticu - kako
bi što duže patio, i gledao sopstvenu sahranu!
Legija je više od godinu dana lako uspevao da se u bekstvu skriva od plašljive i
neefikasne srpske policije, ali ne i od odlučnih i nemilosrdnih ljudi Joce Amsterdama,
koji su nekako uspeli da mu, ipak, uđu u trag.
Iz paničnog straha za sopstveni život, ali možda još više za živote svojih najbližih, zato
je, na kraju, iz svoje kuće sam pozvao srpsku policiju, da ga uhapsi i spasi mu život. Znao
je savršeno dobro da će presuda Joce Amsterdama biti neuporedivo okrutnija i strožija od
bilo kakve politikantske odluke beogradskog suda o njegovoj odgovornosti za ubistvo
Đinđića.
Sa druge strane, Sreten Jocić (Joca Amsterdam) je, na suđenju u ćeliji dobro čuvanog
zatvora Vuht, rekao skromno da nije tako opasan kao što se pretpostavlja, ali i da nema
nikakvog razloga da se on lično od bilo koga plaši.
Sam je pokušao da sruši legendu o sebi kao najopasnijem jugo-gangsteru naše epohe.
Jednostavno, došao je u Amsterdam 1984. da se skloni od komunista, pošto potiče iz
izrazito rojalističke porodice. Posle se u Holandiji oženio sa Babet, dobio decu i izgubio
veliki broj prijatelja: "Ali, mi ljudi sa Balkana smo na to navikli!" Kad je 1992. izručen u
Srbiju, Milošević je Arkanu dao zadatak da ga uhapsi i preda policiji. Zato je sa svojom
drugom suprugom Verom bio prinuđen da 1996. pobegne u Bugarsku. Za vreme rata,
švercovao je cigarete, benzin, kafu i čaj, jer je to onda bilo jako unosno�
- Nisam se nikad bavio organizovanjem ubistava, niti preprodajom droge i oružja! - bio
je kategoričan Joca Amsterdam, a holandski sud nije uspeo da dokaže ništa suprotno od
toga.
Zbog sumnji da stoji iza 23 naručena ubistva, bugarske vlasti su 17. avgusta 2002.
izručile Holandiji jugoslovenskog državljanina Sretena Jocića (rođenog 1962.), za kojim
je još pre 11 godina raspisana poternica Interpola zbog optužbi da je odgovoran za
ubistva u nekoliko evropskih zemalja, saopštio je tada bugarski ministar unutrašnjih
poslova Bojko Birisov.
Jocić je uhapšen 20. juna u centru Sofije, u akciji koju su zajednički izveli bugarska
policija i Interpol.
A prebačen je u Amsterdam specijalnim avionom, koji je poslala holandska vlada, i uz
jake mere bezbednosti. Njega je holandski sud 1993. godine osudio na tri godine zatvora,
zbog pokušaja ubistva, ali je posle šest meseci uspeo da pobegne.
Zbog brojnih optužbi za ubistva, falsifikate i šverc droge, Jocića su tražile još i Nemačka,
Jugoslavija, Austrija, Mađarska i Švedska.
Prilikom njegove ekstradicije, primenjene su neviđene zaštitne mere, jer je bugarska
policija očekivala da bi neko od Jocićevih ljudi mogao da pokuša otmicu, odnosno
njegovo oslobađanje. U 10 sati ujutro započele su masovne policijske provere u reonu,
gde se nalazila transportna policija, u čijim je prostorijama Sreten Jocić proveo veći deo
vremena od kad je uhapšen.
Policija je bila blokirala čitav kvart. Najpre su izmešteni parkirani automobili, i
zaustavljeno je kretanje autobusa. Pola sata kasnije, stigla su dva minibusa puna
specijalaca. Desetine snajperista se popelo na krovove okolnih zgrada, a specijalci su sa
službenim psima proveravali okolinu.
U 10:55 sati na sofijski aerodrom su stigla dva džipa sa specijalcima, a zatim i 20
policijskih kola sa uključenim sirenama. Džipovi su ušli u carinsku zonu aerodroma, a
policijska kola su se uputila ka transportnoj policiji. Pola sata kasnije je napravljen
kordon, a minibusi, sa specijalcima, približili su se ulazu u transportnu policiju. Zatim su
dvojica maskiranih policajaca izveli Jocića, obučenog u specijalni neprobojni skafander,
kao robot ili kosmonaut, sa glavom prekrivenom belom vrećom. U isto vreme, iz 25
policijskih kola, dva autobusa i dva džipa štrčali su automati, sa bojevom municijom.
Jocić je, tako, posle mnogo peripetija uveden u specijalni holandski avion, kojim je
odleteo za Amsterdam.
- Sofijski Apelacioni sud je na traženje holandskog pravosuđa, a postupajući u skladu sa
Evropskom konvencijom o ekstradiciji, odlučio da Jocića izruči Holandiji - izjavio je tada
Hristo Stančev, jedan od Jocićevih advokata. - Međutim, moram reći da je u njegovom
slučaju sve ostalo nejasno. Izvesno je jedino da bugarski organi nisu uspeli da prikupe
adekvatne dokaze za njegovu umešanost u ubistva dvojice lokalnih mafijaša, za koje su
ga od ranije sumnjičili. Da su u tome uspeli, sigurno je da Jocić ne bi ni bio isporučen,
već bi mu se sudilo u Bugarskoj.
Sreten Jocić, zvani Joca Amsterdam, je u centru Sofije stanovao sa svojom ženom Verom
i tri sina. Njegove komšije, iz ulice Hristo Botev, tvrdile su da je reč o sasvim mirnom i
tihom čoveku koji se zvao Marko, i koji je na njih ostavio veoma dobar utisak.
Istragom je utvrđeno da je Sreten Jocić u Bugarskoj boravio mnogo puta, koristeći pri
tom čak 14 imena. U isto vreme, vlasti mnogih zemalja tražile su ga zbog šverca droge,
plasiranja falsifikovanog novca i ubistava policajaca.
Brzo se saznalo da je Sretena Jocića izdao "kolega" Bugarin, pošto nije uspeo da plati dve
tone kolumbijskog kokaina, prema ugovoru u kome je Jocić bio garant, tvrdio je
najtiražniji sofijski dnevnik "Trud", pozivajući se na policijske izvore. Za četiri tranše
droge od po 500 kilograma, bugarski narkobos je bio u obavezi da plati 250 miliona
dolara kolumbijskim "kolegama": Bugarin je, međutim, imao poteškoća, zbog čega je
Joca Amsterdam bio prinuđen da sam izbroji milione i izmiri obavezu, nakon čega je on -
pritisnut da vrati pare - izdao Sretena Jocića.
Dve nedelje nakon hapšenja, bugarski specijalci su došli do informacije da je iz Srbije u
Bugarsku ušlo tridesetak njegovih kompanjona sa parama za "otkup".
Još na prvom saslušanju, Jocić je bugarskim istražnim organima velikodušno predložio
da lično otkupi dobar deo bugarskog duga prema inostranim bankama, u zamenu za
puštanje na slobodu. A tri sata nakon Jocićeve ekstradicije Holandiji, dve maskirane
osobe su sa motocikla pucale u Dimitra Džambazova, jednog od najvećih bosova
bugarskog podzemlja, koji je pukom slučajnošću ostao živ i prebačen je na oporavak u
bolnicu "Pirogovo".
List "Trud" je tada zaključio da je pokušaj ubistva karakterističan za italijansku i srpsku
mafiju, ali ne i za bugarsku.
Kako je odmah utvrđeno u Amsterdamu, hapšenje Sretena Jocića u Bugarskoj je
planirano nekoliko meseci. Ministarstvo unutrašnjih poslova Holandije je godinu dana
ranije podnelo zahtev bugarskoj policiji da ga uhapsi u Sofiji, jer je izvršio dve
spektakularne likvidacije u Amsterdamu, u septembru 2000. godine, kada je likvidirao
poznate holandske mafijaše Sama Klepera i Jana Femera. U holandskom zatvoru, Joca
Amsterdam je trebalo da zbog tih ubistava odleži još 1004 dana - pisao je tih dana
amsterdamski list "Telegraf".
Prema informacijama Jana de Klerka, portparola holandske policije, Bugari su Jocu
Amsterdama uhapsili dok je telefonirao iz neke ulične govornice, na osnovu boje glasa,
specijalnim prisluškivanjem.
Uprava za borbu protiv organizovanog kriminala holandske policije smatra da je Sreten
Jocić već čitavu deceniju vođa jugoslovenske mafije u Amsterdamu, zbog čega je i bio
pod prismotrom tajne policije. U Austriji je tražen za naručeno ubistvo trojice policajaca.
A Interpol je za Jocićem raspisao centralnu poternicu zbog 20 krivičnih dela počinjenih
širom Evrope.
Prema toj poternici, Joca Amsterdam je osumnjičen za tri ubistva policajaca u Evropi,
krvave egzekucije u Nemačkoj, Holandiji i Srbiji, i brojna razbojništva u Austriji.
U Bugarskoj je porodično živeo pod desetak lažnih imena i sa desetak lažnih pasoša, a
uhapšen je kao Marko Josić. Glavni poslovi su mu bili krijumčarenje droge i šverc
falsifikovanog novca.
Rumen Mladenov, načelnik bugarske Direkcije za borbu protiv organizovanog kriminala,
potvrdio je da je Jocić izgradio veoma dobre veze sa narko kumovima u Avganistanu,
Pakistanu i Maleziji, ali da nije bio povezan sa Al-Kaidom.
Jugoslovenska policija je potraživala Jocu Amsterdama zbog sumnje da je 1995. godine
naručio ubistvo Gorana Marjanovića zvanog Goksi Bombaš, koji je sa više hitaca iz
heklera usmrćen u restoranu Olimp na Zvezdari.
Prema pisanju holandskog lista "Telegraf" Sreten Jocić, ili kako ga zovu Joca
Amsterdam, bio je glavni vinovnik sudara holandske i jugoslovenske mafije u
Amsterdamu, posle davne likvidacije Duje Bećirovića, i krvavog obračuna u holandskom
podzemlju.
Joca Amsterdam je bio glavni pajtaš Duje Bećirevića, koji je na veliko trgovao
narkoticima. Naime, Bećirević je drogu prodao Klasu Bronismi, kralju heroina i kumu
holandske mafije za nekoliko miliona maraka, koju ovaj nije platio. Zato je Bećirević
Klasu objavio rat, u kome je i sam stradao 1990. godine. Kao njegov naslednik, Sreten
Jocić je imao obavezu da povrati novac i da osveti smrt svog šefa Duje Bećirevića.
Bogataški sin, koji se u podzemlje odmetnuo kao predstavnik moćnog "sindikata", čiji su
članovi bili i pojedini holandski ministri, rešeni da najunosniji posao u Holandiji - sa
drogom - drže čvrsto u svojim rukama - Klas Bronisma - ubijen je 1991. godine.
Likvidirao ga je bivši tajni agent Martin Hogland, verovatno jedini Holanđanin koji je
radio za jugoslovensku mafiju. Kako je holandska policija zbog tog ubistva počela da
hapsi članove jugoslovenske mafije, Sreten Jocić je bio prisiljen da se prebaci u Austriju.
Pre odlaska iz Amsterdama, Jocić je 1992. vratio dug Stivu Brounu, kralju marihuane i
Roniju Ondunku, knjigovođi koji je pokrao njegove pare, tako što je na sudu svedočio
protiv bivšeg policijskog agenta i likvidatora Martina Hoglanda. Ali, i o likvidacijama u
jugoslovenskoj mafiji.
Krajem 1993. Joca Amsterdam je pobegao iz holandskog zatvora, gde je ležao zbog neke
tuče, i došao u Beograd. To, međutim, nije zaustavilo epidemiju smrti u njegovom
okruženju. Kada se 1998. vratio u Holandiju, ubijen je njegov prijatelj Roni Ondunk, koji
je bio muž Jocine svastike.
Naredne 1999. godine, Stiv Broun je u Amsterdamu preživeo atentat, a Joca Amsterdam
je izgubio 12 miliona maraka, jer mu je holandska mafija ukrala čitav tovar heroina.
Iz osvete, Jocić je prvo u septembru sa svojim ljudima likvidirao Sema Klepera, a ranio
Džona Mieremeta iz bande Klasa Bronisme. A potom je u jesen 2000. godine ubio i Jana
Femera. Holandska policija sumnjiči Jocića i za ubistvo mafijaša Vilema Holerdera, koji
je takođe bio na listi smrti jugoslovenske narkomafije.
A bugarski list "Trud" pisao je da je Joca likvidirao i dvojicu Bugara. Jednog u Holandiji,
a drugog u Bugarskoj.
Tokom 1993. i 1994. godine, na teritoriji Balkana su formirani mnogi moćni švercerski
ilegalni lobiji, otkriva Joca Amsterdam. Među njima je najjača bila duvanska mafija, ili
kako su je nazivali - Balkanska duvanska mafija. Zbog jakih sankcija, koje je trpela u tom
periodu, Jugoslavija je postala pogodno tlo za cvetanje svih oblika unosnih ratno-
profiterskih poslova.
Čak je i Miloševićeva partija SPS, koja je pod čvrstom kontrolom držala celu zemlju,
direktno ušla u taj posao preko pojedinih političara i carinske službe, ministarstva
unutrašnjih poslova i tajne službe. Međutim, oni nisu neposredno investirali i učestvovali
u distribuciji, bojeći se eventualne kompromitacije, pa je to bio posao koji je
organizovala i kontrolisala duvanska mafija. A nju su činili ne samo najveći šverceri sa
Balkana, već iz celoga sveta.
Carinsku službu, policiju, domaće banke, i sve ostalo što je bilo potrebno za ovaj posao,
mafija je imala na raspolaganju. Prihod od posla se delio tako što je 60 odsto dobijala
mafija, a 40 odsto srpska država. Procedura je bila krajnje jednostavna, s obzirom na
potpunu podršku vlade.
Cigarete su uglavnom stizale iz evropskih bescarinskih zona u Bugarsku ili Makedoniju -
a odatle su kamionima prevožene do krajnje stanice - Srbije. Na carini se roba obično
deklarisala kao "sunđeri", ili nešto slično, što nije zahtevalo specijalne provere. Pošto su
Bugari i Makedonci, po dogovoru, za svaki kamion dobijali 10 000 dolara, srpska
carinska služba je samo izvršavala Miloševićevo naređenje - dočekivala i propuštala
obeležene kamione. Od carine do Beograda, kamioni su bili pod obaveznom pratnjom
dva policijska đžipa i osam policajaca. U carinskim papirima, kao krajnja destinacija su
navedene Republika Srpska i Republika Srpska Krajina, iako su cigarete obično ostajale
u Srbiji. Međutim, papirološki je moralo tako biti naznačeno, da bi izgledalo kao da je
tranzitna roba izašla iz Srbije.
Posao je, sa državne strane, vodio zamenik ministra unutrašnjih poslova - general
potpukovnik Radovan Stojčić Badža, dok je glavni čovek bio Vanja Bokan, iz Atine.
Svako ko bi pokušao da se neovlašćeno i nepozvano uključi u ovaj jako primamljiv
posao, bio je odmah najstrožije kažnjen, cigarete su mu bile na licu mesta oduzete, neki
su izvođeni na suđenja, neki fizički maltretirani i ucenjivani, ali je većina po kratkom
postupku likvidirana.
Početkom 1995. čak i najstrastveniji nacionalisti su se bili umorili od rata, i svega onoga
što je on doneo. Vojni komandanti i političari su u potpunosti izgubili svaku motivaciju
za dalju borbu, jer su se u međuvremenu bili poprilično obogatili, i iz opšte bede i nesreće
- izvukli sve što su mogli. Interesantno je i da su se Hrvati i Muslimani osećali otprilike
isto.
S obzirom da su svi oni bili većinom komunisti pre rata, odrasli u duhu bratstva i
jedinstva, lako su se složili da sednu i da počnu da pregovaraju, kako bi se rat što pre
okončao i obezbedio trajniji mir u regionu.
I sam Naser Orić bio je samo jedan od njih. Preko svoje ljubavnice Selme, uspeo je da se
uključi u posao sa cigaretama, i da kasnije - proda svoj Srebrenički okrug. Samo
naivnima, i neiskusnima, moglo se učiniti da se hrabro probio kroz prve srpske borbene
redove, pošto je zapravo holandskim helikopterom prebačen u Tuzlu, sa koferima punim
novca, gde ga je čekao glavni vođa muslimanske zajednice.
Srpski partneri su prethodno prema njemu ispunili dato obećanje. General Badža (ranije
član srpske antiterorističke jedinice, a posle i njen komandant) mu je preko Pala, uz
pomoć duvanske mafije, po dogovoru prosledio sumu od pet miliona dolara. Novac mu je
već bio prebačen na tajni račun u turskoj republici Severni Kipar.
Naser Orić je insistirao na samo jednom uslovu, a to je da bosanski Srbi, niti Muslimani,
nikad ne saznaju šta se u stvari desilo, i da je Srebrenica praktično prodata Srbima.
Iako bosanski Srbi nisu znali šta se iza kulisa događa, postojalo je određeno sadejstvo
između srpske vojne obaveštajne službe i holandskog bataljona, kako bi se ispunio najteži
deo plana-predaja. Predstavnici UN su u Zagrebu očekivali šta će se desiti, i počeli su da
objavljuju kako brutalni Srbi pripremaju napad na holandsku jedinicu. Scenario je
unapred bio pripremljen. Srbi će prvi napasti, holandski bataljon će odgovoriti na paljbu,
a komanda UN će odmah poslati NATO avione, da iz vazduha podrže holandsku jedinicu
i odbrane zaštićenu zonu u Srebrenici.
Ali, desilo se nešto neočekivano. Par ljudi iz holandske vojne obaveštajne službe otišlo je
direktno u komandu Potočari, da se vide sa predsednikom Radovanom Karadžićem i
njegovim saradnicima. Tom prilikom su i predali brojne dokaze o prljavom vešu, od dana
njihovog dolaska, pa sve do kraja. Ali, sklopili su dogovor o povlačenju holandskih trupa
iz okruga, da se zaštićena teritorija preda generalu Mladiću, pod uslovom da holandske
trupe neće biti diskreditovane. Ubrzo nakon toga, desio se istorijski sastanak između
Mladića i Karadžića (Karaman), i predaja okruga ispred televizijskih kamera.
To je, naravno, strašno uznemirilo i naljutilo vođe Srba u Bosni, kaže Joca Amsterdam.
Zato su i potražili pomoć od srpske tajne službe u Beogradu, da, kako zna i ume, Srbe
spasi od famozne i neustrašive "Flying Dutch Lady", koja je kasnije postala čak i najveći
međunarodno priznati ekspert za Balkan.
Odlučeno je da se odmah kidnapuje prelepa Mejbl, i da se, gangsterskim metodama, dođe
do poverljivih informacija o njenim važnim kontaktima u visokim i korumpiranim
političkim krugovima, iz kojih se diriguje zaverom protiv Srba, koji su već bili uhvaćeni
u klopku.
Iskusni Arkan, i njegovi prijatelji Jusuf Bulić Jusa i Milan Đorđević Bombona, dobili su
sa najvišeg mesta zadatak da otputuju u Brisel sa lažnim grčkim pasošima, gde ih je
čekala kompletna logistička priprema i ostali parametri (adresa, fotografija), potrebni da
se zadatak uspešno izvrši.
Veoma su lako Holanđanku iz visokog društva uspeli da lociraju, i počeli su sa
osmatranjem. I dok su čekali naredbu da konačno krenu u akciju - stiglo im je iz
Beograda naređenje, da se akcija obustavlja, ali da će im se, u svakom slučaju, njihov
trud nadoknaditi. Na osnovu novopristiglih informacija, došlo se očigledno do zaključka
da ta otmica može da bude samo kontraproduktivna. A gangsterima, koji su se uzalud
trudili i rizikovali, data je adresa jednog srpskog ratnog profitera, koji je radio za tajnu
službu neke od evropskih zemalja - da se sami od njega namire. Provalili su mu u kuću i
pronašli 50 miliona dolara. Arkan je sebi uzeo polovinu, a drugu polovinu je dao svojim
kolegama.
Šaćirbegović je sve češće dolazio u Evropu, kako bi što više bio sa svojom ljubavnicom
Mejbl. U međuvremenu, isposlovao je kod Izetbegovića da bude imenovan za bosanskog
ministra spoljnih poslova, tako da je vreme uglavnom mogao da provodi u Parizu i
Briselu, sa svojom mladom draganom. U nekoliko navrata, putovali su zajedno i u
Sarajevo, i na teritorije koje su bile pod muslimanskom zastavom, pa ju je on čak
upoznao i sa komandantom Srebrenice Naserom Orićem.
Bosnu 1994. posećuje i sam Bin Laden, dolazeći u inspekciju svojim ratnicima u okolini
Zenice, kojih je tada bilo oko 2800. Ponovo se sreo sa Alijom, koji ga je danima
zabavljao. Čak se navodi i da mu je u jednom trenutku, doveo dve srpske devojčice od 13
i 14 godina, koje su bile nasilno odvedene od svojih roditelja, i služile su Muslimanima u
haremu za zabavu i razonodu.
Alija Izetbegović je tada Osami Bin Ladenu i njegovim bliskim saradnicima dao
bosansko državljanstvo.
Možda u nedostatku vere ili loše sreće, holandski bataljon u Srebrenici je ubrzo posle
toga Muslimane ostavio na milost i nemilost Srbima. Gotovo istovremeno, i prelepa
Majbl je napustila Muhameda, koji je taj iznenadni raskid doživeo veoma teško, što je
odmah primetio i brižni Alija. Kritikovao je Šaćirbeja i kudio ga kako je loš Musliman,
ali mu je, zbog prijateljstva sa njegovim ocem, odmah sve oprostio. Muhamed, koji je
imao i američko državljanstvo, napustio je onda Sarajevo i vratio se svojoj supruzi
Suzani, koja se razočarana zbog muževljevog neverstva u međuvremenu ugojila čak 30
kilograma. A potom je, zbog očiglednih prevara i malverzacija, sarajevski sud za njim
izdao međunarodnu poternicu. Ali, pošto Amerika već ne izručuje svoje građane, sudilo
mu se u odsustvu a među svedocima je bila čak i Mejbl, srca kamenoga, iako je jadni
Muhamed Šaćirbegović, i proneverio i pokrao državne pare samo da bi se njoj umilio, i
pokušao da je impresionira raznim skupim poklonima i izlascima u najskuplje i
najluksuznije svetske restorane.
Više je on nije ni zanimao, pošto se već bila zarekla da će, posle svega, uskoro postati
holandska princeza.
Dolazila je čak i u Beograd, pokušavajući da se nekako približi demokratskim
zaverenicima protiv Miloševića. Naročito joj je za oko bio zapao dr Zoran Đinđić i bila je
spremna da se zbog njega odrekne perspektive holandske princeze i supruge kraljičinog
sina. Međutim, Đinđić nije bio uopšte naivan, da bi olako podlegao šarmu i čarima
najuspešnije Mate Hari našeg doba. Razočarana, vratila se u Holandiju i postala princeza.
Život je ponekad zaista bajka!
Sreten Jocić nije mogao da sedi besposlen čak ni u zatvoru. Dobrodušno je, tako,
pomagao da se oslobode neki holandski taoci, koje su negde u Iraku oteli Kurdi. Nije
uopšte krio da za njega ništa nije nemoguće bilo gde u svetu. Svuda ima svoje ljude ili
bar poslovne partnere koji ga poštuju.
Optuživali su ga da je daljinskim upravljačem iz zatvorske ćelije presudio bugarskom
narko bosu Milču Bonevu, zvanom Baj Mile (u prevodu Mile Baksuz), koji je 30. jula ove
godine ubijen u Sofiji, zajedno sa petoricom telohranitelja. Jedan metak ispaljen je u
njegov dijamantski zlatni sat, što je simbolično značilo ne samo da je njegovo vreme
isteklo, već i da se rukom mašio i tamo gde nije njegovo. Naime, taj bivši komandos
bugarske tajne policije, koji se bavio iznudama i egzekucijama po narudžbini, nije izvršio
zadatak i sprečio izručenje Joce Amsterdama u Holandiju, za šta je od jednog Jocinog
prijatelja naplatio tri miliona dolara.
Na teret utamničenom Sretenu Jociću stavljan je i pokušaj atentata na Kosa Ploja,
holandskog kraljevskog tužioca.
Međutim, polako su pred holandskim sudovima padali razni monstruozni dokazi protiv
njega, pa je, usled nedostatka dokaza, odlučeno da na kraju, bude izručen u Srbiju, gde je
1995. optužen kao naručilac ubistva izvesnog lokalnog kriminalca, poznatog po nadimku
Goksi Bombaš. Međutim, direktni izvršioci, dvojica bivših policajaca iz Krajine, posle su
u žalbi najvišoj sudskoj instanci otkrili da su onda bili prinuđeni da ga lažno terete po
izričitom nalogu Radovana Stojčića Badže, kome Joca Amsterdam nije hteo da plaća
državni, ili lični, reket na prihode koje je na Zapadu ostvarivao od prodaje droge. A
možda je to imalo neke veze i sa tada jako aktuelnim rivalitetom između srpske javne i
tajne policije.
Uglavnom, procurelo je u javnost samo da je prilikom hapšenja Sretena Jocića u Sofiji,
kod njega pronađena legitimacija Državne bezbednosti Srbije - istekla dve godine ranije -
2000.
Legenda kaže da je toj tajnoj organizaciji, isključivo iz patriotskih pobuda dugo činio
najrazličitije usluge. Od onih najbezazlenijih, kao što je bilo prebacivanje bundi Lidije
Mrkele-Vukićević iz Holandije u Beograd, pa do rešavanja ozbiljnih državnih pitanja.
Nije kao Arkan stalno žudeo za slavom, i isključivo radio sa ekipom iz mladosti,
Bombonom i Koletom, pripisujući svojim patriotskim zaslugama često i akcije nekih
svojih prijatelja. Joca Amsterdam je ostao vuk samotnjak, solista, koji je uvek gledao
isključivo svoja posla.
A kad su neki prijatelji iz tajne policije pokušavali da mu se dodvore pohvalama da je
jedan od retkih Srba, koji je zaista uspeo da se probije u najvišu svetsku elitu, makar u
trgovini belim praškom, znao je i da im odbrusi:
- Šta je to novo? Ja sam vam samo obećao da drogu nikad neću da prodajem u Srbiji i
toga se držim. Nisam ja kao vaše jajare, i piljarice ili poslastičarke! Moj posao je moja
briga i to se vas zaista ne tiče!
Poznanici iz Amsterdama pamte njegovu neuobičajenu hladnokrvnost i neustrašivost. I
kad su njegove fotografije bile na poternicama, i kada su ga u stopu pratile na hiljade
holandskih policajaca, pod nadzorom američke DEA, sasvim slobodno se prkosno šetao
po gradu, i sa suprugom svaki dan odlazio na pijacu. Umesto heklera, bio je naoružan
kesama sa povrćem, po čemu se uopšte nije razlikovao od bilo kog stanovnika
Amsterdama.
Nije se mnogo nadao u konspiraciju, pa je u ribarnici znao da posavetuje zemljake, koji
su se tu slučajno zadesili:
- Uzmi obavezno garnele sa Terselinga! Dobri su!� I ne zaboravi sos od celera� Tako
je mnogo ukunije!