Fetić Ahmet

KLINAC (16)

Moja priča
Autor: Fetić Ahmet dipl. inž. maš.
Recenzenti: Mujkić Nisvet i Škiljo Mirsad
Lektor: Zlata Fetić-Đogić dipl. prav.
Izdavač:
Tehnički urednik:

2
Ljudske sudbine nekako su propisane, samo ih svatko
sebi potpisuje.

3
Dolazak na Svijet a nije rođanje

Donijeti na Svijet novi život je najveći dar prirode...

Mnogi kažu drugačije ali se pouzdano zna da se život
rađa od dva živa bića ili tačnije kazano, muške i ženske
polne ćelije. Naučno dokazano i pokazano da se ne bi
polemisalo ili osporavalo u glupim ljudskim pričama.
Nauka debelo podvukla i onda mani šuplje priče.
Moj dolazak ni nalik ljepoti a trebalo to baš i biti. Dar
prirode, jeste rađanje novog života ali nekada je samo
nužda ili greška. Oduvjek je bilo, rodilo se, značilo je
veselje u srcu, domu, familiji, selu i još dalje. Međutim...
Ja sam se rodio i došao na ovaj Svijet bez išta, što treba
da donese novi život.
Roditi se na takav način i započeti život na ovom Svijetu,
meni nebi neka posebna sreća. Mnogima, pa i meni koji
smo „neželjeni“ i teret onima što su nas greškom
napravili, to je tako ili još gore. Nije nesreća, jer je
rađanje ipak dolazak novog života ali daleko je od sreće.
Dugo je nisam osjetio.
Stigoh ja na ovaj Svijet porodom ili okotom-koćenjem,
čudom i teškom mukom. Ja sam ga došao baš naglavačke
ili naopako, i nije važno da li su krenule prvo noge ili
glava u WC-u brzog voza na relaciji Minhen Ploče jednog
prohladnog proljećnog dana. Kada tako stigneš ili dođeš

4
na ovaj Svijet, nije bitan ili važan dan a još manje ta
pedeset i neka godina prošlog stoljeća.
Meni je je jedino bilo važno preživjeti prve sahate svog
života. Moj život je visio o radinom koncu ili još tanjoj niti
što me dijelila od smrti. Tako je htjela i željela ona koja
me je devet mjeseci nosila u utrobi ispod samog srca.
O njemu tj. rođenju, kao ni o čemu drugom, nisam
mogao odlučivati. Za to su bili zaduženi drugi. Da sam ja
nekim slučajem bilo šta određivao, onda bi prvo
zamjenio tj. promjenio onog ko me izbacio iz svoje
utrobe kroz onu stvar a da nije mislio niti želio da me
začne. Ja sam bio samo greška pogrešne žene koja se nije
rodila da bude majka. Ma i on nije ništa bolji. Oboje su
moj život obojili u crno koji od prvog trena i udisaja
panična borba sa smrću.
Ma daj, samo je gore umrijeti na porodu ili biti ubijen u
stomaku majke tj. ne dočekati život kojem si se nadao.
Takav porod-okot nije ni kod divljih životinja bilo da su iz
porodice mačaka, riba, žirava, ptica ali i svih drugih vrsta,
makar bili izleženi iz jajeta. Mati brine i bdije često sa
ocem i nikad se ne odriče potomstva i ljubavi prema
onome što je nosila u utrobi. Samnom nebi ni blizu tako.
Moj prvi plač ona nije čula, jer je voz nastavio svoj put za
Jug tj. Sarajevo i dalje do luke Ploče. Vjerovatno nije
željela da me čuje. Ostavila me u otrcanom starom
platnenom cekeru ko neku neželjenu stvar među onim

5
složajevima drvenih železničkih pragova da se nije
obazrela na mene. Jednostavno me se riješila. Tako je
ona odlučila.
Bio sam sav krvav i sluzav u smrdljivom smeću. Nemoćan
sebi pomoći da živim. A ona-mati, devet mjeseci me
nosila u svom trbuhu namah ispod srca. Ni mačići se
tamo ne bacaju. Mogla je izabrati bolje mjesto da me se
oterasi. Ti drveni pragovi bili su crni od neke vrste
premaza za drvo, složeni u složajeve visoke oko dva
metra, dok je razmak između njih bio oko metar, te tako
poredani bili su dobar zaklon za pišanja i sranja onih koji
su čekali svoje vozove. Služili su kao višegodišnja zaliha i
zamjena onim istruhlim pragovima koji su odslužili svoje.
Neki smjeliji, njihov zaklon su koristili za ljubavne
ugođaje ili bacanje različitog otpada od boca, starih
kaputa ili različite hrane na koju su se sakupljali psi
lutalice, pacovi ili zmije i gušteri. Stojali su tu iza
željezničke stanice godinama i nikome ono da su smetali
a bili su ruglo za oko i izvor smrada od svakojakog smeća
i ljudskog izmeta. Samo su pacovi i zmije našli ponešto
lijepo u tom bunjišću i prljavštini.
Čudno i zabrinjavajuće da su toliko godina trajali ti
složajevi a opet nikome nisu smetali.
Mora da su švaleri i ljubavnici imali veliki utjecaj u vlasti
jer se činilo da su pored pacova i zmija najviše oni
koristili taj prostor. Tu nije moglo biti ljubavi i ne može je

6
biti, mada su se i tamo dešavala pražnjenja ili „horuk“
sex na brzo. Ko ga zna, moguće je da se i tu začelo još
neko ljudsko biće slično meni.
Ja sam među tim pragovima u smradu i smeću, ugledao
Svijet i zaplakao. Morao sam iz sveg glasa zadrečati a
nisam mogao biti svjestan svoje situacije.
Valjda sva novorođena djeca kada dođu na ovaj Svijet
zaplaču iz nekog razloga a savremena nauka veli da se to
desi jer osjete bol od zraka u svojim plućima. U mom
slučaju jest i nije, mada dilema postoji. Tu se ni
savremena nauka nije pokazala nekim znalcem, te se
nagađa pravi razlog kojeg oni ga još ovjek istražuju i
izučavaju, mada to nejma nikakve veze sa mojim
rođenjem.
Ja sam sasvim drugi i drugačiji slučaj. Mene je izgleda
pripao ovozemaljski život. Neželjeno dijete začet
greškom, nje i njega u nekakvoj vezi i žurbi, moralo je da
dreči i ustukne, te da se zabrine kakav će mi život biti.
Plašio sam se ovog Svijeta i života u njemu i moj plač bi
mogao nauditi onima što me napraviše a nisu me ni
zehru željeli. A, plakat sam morao. Drečat, koliko sam
imao snage sa nejačkim plućima sa malo zraka koji mi
razarao grudi, samo da me netko čuje i spasi od brzog
umiranja među drvenim pružnim pragovima u smeću
svakojakog smrada. Instikt da preživim pobjedio je
nemoć... Valjda sam ga naslijedio od ljudske vrste koja je
postala od onih čovjekolikih majmuna.

7
Kada ode voz i pregledač kola Mujko začu moj plač,
provuče se između pragova i smeća u prvi mah se
prepde i ustuknu, te zgrabi stari ceker i mene u njemu,
povika iz sveg glasa:
-Jozo, Jozo, hodi vam da vidiš Božje čudo. Požuri, nije do
čekanja! Reci šefu da ja odoh na Hitnu a ti me zamjeni.
Pokaza Jozi ceker i doda mu svoj čekić kojim se
pregledaju točkovi vozova, pa pravo preko mosta prema
Hitnoj pomoći. Trči Mujko što ga noge nose i sav u
srkletu i znoju stiže u Hitnu. A u njoj dežurni traži
objašnjenje koje on ne može da izusti od umora. Isti tren,
i vozač i hitna, te pravo u bolnicu. Okupili se oko mene
doktori i sestre a Mujko muca i objašnjava:
-Čuo sam dječiji plač čim ode voz za Sarajevo i Ploče.
Prije ništa nisam čuo. Mora da ga neko iz tog voza
ostavio među onim pragovima i u onom peksinluku. Eto
vidite da je tek rođen... Ma ljudi, to je tako, šta me
gledate! To je čin zadnje brutalnosti. Sebi ne mogu da
dođem. Ja sam u totalnom šoku...
Sve u detalje morao je dobri Mujko ispričati ili mnogo
puta ponoviti strogim islednicima u Supu koji nisu
vjerovali u njegovu priču. Panduri ko panduri a još iz
unutrašnjih organa. Sebi ne vjeruju a kako će jednom
pregledaču željeznički kola. Tri mjeseca je trebalo da mu
povjeruju. Koliko je puta moro otići u Sup i neprestalno
ponavljati isto da ni sam ne zna. Izgleda da su njega

8
smatrali prvooptženim, mada nije mogao roditi, jer je bio
muško. Jednom ih je sve poslo u neku stvar materinu i
mnogo bio ljut na onu dvojicu žutokljunaca što su bili
najuporniji i toliko napadni da je skočio sa stolice i
odjurio do kahvane na dvi ljute da se smiri mada nikada
nije okusio alkohol. Na brzinu je skonto da se tako ne
može, nego uzvrati istom mjerom i vratio se onu njihovu
kacelarijuna drugom spratu u kojoj su još uvjek sjedila
ona dvojica islednika. Vičući na sav glas iz huje Mujko
objasni:
-Nejma više zajebancije drugovi islednici. Hapste me ili
me se kante ali samo da znate da ja sa svojom ženom
imam četvoro. Već dvadest godina hranim četvera dječija
usta... Ne sumljate li vi to na mene drugovi? Šta ste
blehnuli u mene?
Radite šta ste naumili...
Žinuli oni u njega i šute, dok onaj crveno-žuti islednik ne
progovori:
-Znaš... Mi samo radimo svoj posao a ko radi i griješi.
Izvini, nismo to znali i od sada si slobodan. Nejma ljutnje.
Onda su se pojavili i novinari. Prava napast. Crna hronika
na svim stranama svih izdanja sve štampe tadašnje
države koja i nije bila mala. Prostirala se od Triglava pa
sve do Ohrida i imala petnaest miliona stanovnika. Oni iz
“Arene“ su bili najgori i najnaporniji. Hoće i slike a njemu
nije do toga. Proganjali ga godinu dana dok sve ne leže

9
na svoje mjesto. Napokon odahnu Mujko a mene
smjestiše u Dom za nezbrinute i sve ode u zaborav. Meni
samo mi ostade patnja koju ću svakim dananom sve više
upoznavati i doživljavati. Mora da je neko propiso a ja
prstom ovjerio. Sve je teklo svojim tokom a ja se nađoh u
nekom gradu u nekom domu za djecu moje ili sličnih
sudbina.

10
11
ime i prezime N.N.

Kada se ljudsko biće rodi ili dođe na ovaj Svijet, onda

brzo dobije i ime. Treba imati majku, oca i vrijeme
rođenja-datum, kada je izašao na Svijet. Nezaobilazan
adet ili obaveza što nalaže i zakonska norma. Ja od toga
ništa nisam imao osim golog života. Često se i janjadima,
telcima, pilićima, kučićima ili drugim životinjama
nadjevaju imena od onih koji su se radovali njihovom
dolasku na ovaj Svijet. Rođenje se smatra velikom
radošću, ma što se rodilo ili okotilo. Meni se niko nije
radovao kada sam se rodio i dugo vremena nisam imao
ime i prezime, pa čak ni nadimak. Ipak moj nepoželjni
život je počeo teći. Nije bilo propisano da ga okončam a
da ga nisam ni okusio.
Moja rođenje bilo je mnogima veliki problem. Čak i
državi i njenim institucijama, mada se ona posebno
brinula za djecu i omladinu. U tom smislu sve je
funkcionisalo besprekorno. Liječila, obrazovala i socijalno
zbrinjavala kao sve druge države na Svijetu iako je tek
izašla iz krvavog rata tj. narodno oslobodilačke borbe.
Posebna briga bili su oni tek rođeni, bolesni i nezbrinuti.
Kada me Mujko pronađe i spasi nadrlja ni kriv ni dužan.
Dobri pregledač kola Mujko, zbog mene je nekoliko puta
morao u miliciji davati izjavu i odgovarati na njihova
mučna pitanja. Čovjek je ni kriv, ni dužan, danima i

12
mjesecima pio tablete i bio na bolovanju. Pogodilo ga do
bolesti i jedva se izvuko. Trajalo je to. Dobar čovjek
učinio dobro i ljudsko djelo a najebo zbog toga, odnosno
zbog mene i mog rođenja. Pritisli ga islednici kao da je on
kriv što sam se ja našao u starom cekeru među
željezničkim pragovima bačen ko obično smeće. Da on
nije čuo moj plač i vapaj, zasigurno bih ja završio sa
životom istog dana kada dođoh na ovaj Svijet. U neku
ruku islednici su sumljali u njega i njegovu nevjerovatnu
priču. Na sve moguće načine i metode tražili su od njega
da prizna i upiše mene kao svoje dijete. Panduri mislili
tako riješiti problem roditelja i imena.
Da nije imo svojih četvoro za dlaku ne pristade a malo je
falilo.
Potom je otkriveno sve do sitnica.
Kada sam se u bolnici malo oporavio i smjestio u Dom na
Bjelavama kao N.N. beba-dijete, uporni milicajci-policajci
su pronašli ženu po imenu Marković Slavojku zvanu
Slava, koju su optužili za pokušaj ubistva rođenog
djeteta-sina. Sve se otkrilo u kratkom vremenu istrage.
Bila je uposlena na Državnoj željeznici kao čitačica, udata
i majka četvoro djece. Ja sam bio ono peto ili dvanaesto
neželjeno i vanbračno.
Ista je Slava iste godine, dobila četiri godine ženskog
tamnovanja u Tuzli, gdje je odležala nešto više od dvije
godine.

13
Sve to dugo nisam znao ali su o tome sve novine pisale.
Čak i najveće tajne nekada se otkriju a nikada ne pokriju.
Ova izreka posebno se odnosila na dobro organizovanu
unutrašnju službu države, mada je u tradiciji Balkana i
njegovih plemena da se sve sazna i prije nego se desi. Iz
tog ili sličnog razloga često se pjevuši stih:
„Zaklela se zemlja raju da se tajne sve doznaju, ma
koliko tajnovite bile.“
Nije bilo šale sa tadašnjom milicijom i njenim
istražiteljima koji su danonoćno predano radili svoj
posao. Malo što im se otelo u njihovom poslu i
otkrivanju kriminalaca ma kakvo kriminalno djelo
počinili. Bili su dobri ko američka cia ili ruski kgb. Ima i
onih koji misle da su i bolji od Rusa i Amera ma koliko se
oni falili.
Čudno se zače, čudnije se nađoh u smeću, za čudo Božje
pronađe me Mujko, začujuće preživi u bolnici, a pored
svega, čudom se nađoh u Domu za nezbrinute i začudo
nađoše onog ko me donio i ostavio da umrem u čudnom
okruženju najgoreg smeća i smrada. Sve je bilo tako
nekako ili još i gore od toga.

14
15
Nezbrinuti i ostavljeni

Život u Prhvatilištu ili Domu za nezbrinutu-ostavljenu

djecu nisam razumio. Bio je negdje u nekom velikom
gradu. Malo toga i pamtim. I kako bi. Bio sam mali a sve
mi je bilo nako ko normalno. Puno djece i mojih vršnjaka,
nisu mi ništa značila ili govorila. Valjda je meni to bilo u
najboljem redu. Jedino je dječiji plač bio svakodnevan ali
nije remetio tok života. On mi se nekako nije uklapao u
sve ostalo. Za sve drugo i drugačije, nisam znao.
Tih dana i godina sjećam se samo lijepih trenutaka na
priredbama, dragih vaspitača i poklona koje smo
ponekad dobijali. Imao sam ono šta mi je trebalo u tim
prvim godinama života. Vrijeme je teklo redom u neredu
ali i donosilo. Veliki grad, sirotište, ostavljen i slično meni
je bilo nepoznato. Grad nisam vidio, nisam znao šta je to
sirotište...
Bio sam samo dijete koje je željelo igru i ljubav. Našao
sam je u svojim vršnjacima i svima onim što su vodili
brigu o nama a koji su nam uljepšavali dane i mjesece
našeg boravka i života u toj ustanovi. Bilo mi je lijepo i
imao sam sve što je potrebno djetetu tih godina. Nešto
mi je ipak falilo ali nisam bio još svjestan svoje sudbine.
Mora da nisam bio dorastao i porastao da bih znao. Kad
ne znaš za drugo i drugačije onda ti je sve normalno ono
što poznaješ. Prve godine života su tekle i to je bilo to.

16
Iznenada me je onaj dragi vaspitač za koga sam mislio da
mi je sve na svijetu, pozvao i odveo u posebnu sobu kojoj
su bili oni, moji usvojitelji. Zbunio sam se. Bili su mi
nepoznati ali na prvi pogled kao da sam ih odnekud
znao. Mora da sam u svom dječijem snu vidio te lijepe
face ili čehre. Želje često budu san koji se i ostvari.
Možda mi se to i desilo. Falila je ljubav ono najljepše što
je priroda podarila živim bićima.
Samo nekoliko dana prije gledao sam svojim očima kako
mog druga i vršnjaka grli i ljubi majka koja ga je nekuda
odvela i sada je njegov ležaj koji je bio pored mog, ostao
prazan. Onaj dragi vaspitač mi je rekao da se Amir neće
vratiti, jer je otišao kući sa svojom majkom. Bilo mi ga je
žao pošto mi je bio najbolji drug. Nismo plakali a ne
znam zašto bi. Nisam razumio ni zašto njegova mati plače
kad idu kući. Jedino sam i sam poželio da odem kući ali
sve drugo nisam bistrio u svojoj glavi. Razumljivo mnogo
je mraka u mojoj glavi iz tog vremena. Potom se i meni
desi slično.
Halima i Safet su me dočekali sa divnim osmjehom koji
mi je zakovao i sledio dječiji pogled. U mojoj maloj glavici
mi je sinulo.
To su moji roditelji. Došli su po mene kao što je došla
majka mog druga i odvela ga doma. Osjetio sam
neopisivu ljepotu koja se neda opisati. Zagrlio sam tu
divnu ženu koja me je stisla uz grudi i poljubila u obraze.
Do sada nisam imao taj osjećaj. Čudan i blažentven.

17
Safet je stajao gospodski odjeven i milovao me po kratkoj
kosi ne govoreći ništa. Sve je trajalo kao u bunilu dok
nisu došla ostala djeca i vaspitači iz doma. Pozdravljao
sam sve držeći Halimu za ruku koja je plakala što ja nisam
mogao razumjeti. Moj se pogled u tim trenutcima
zakovao za sve moje drugove koji su mi mahali dok smo
se približavali nekom automobilu. Bo sam potpuno
zbunjen i nisam znao šta se dešava. Utrno sam...
Sjeli smo u stari auto „Ladu“ i krenuli niz Bjelave nekuda
dole prema Zenici. Zbog buke starog motora od auta
nismo puno razgovarali, samo što me je Halima čvrsto
grlila i ljubila cijelim putem. Vozili smo se tako i ćutali,
skoro pa tri puna sahata. Nekako smo stigli do našeg
doma u lijepo uređenom selu koji je na prvi mah izgledao
kao hotel sa velikom avlijom i puno različitog cvijeća.
Imao sam lijep osjećaj u srcu i na duši a sam doček
veselih lica govorio mi je da mojim dolaskom kući stigla
velika radost.
Mislio sam da ova kuća moj dom u kome sam se rodio i
kome sam pripadao. Tako mi je sve izgledalo i nisam ništa
drugo ni očekivao.
Čini mi se da nismo ni sjeli na lijepi trosjed dnevne sobe
a ona se popuni sa puno svijeta. Svi su bili razdragani kao
na nekom veselju i gledali u mene da mi je bilo dobro
neugodno. Tako nekoliko dana i mjeseci. Bio sam mala
zvijezda cijele mahale ali i sela.

18
Vremenom sam se navikavao na takav život i postao
dijete koje je dobivalo svu ljubav i pažnju u kući i familiji.
Ljepota koju nisam ni sanjao, niti znao za nju.
Odmah sam se sprijateljio i sa Esom koji je bio nešto
stariji od mene što nama dvojici nije smetalo. Za nas
dvojicu ona švedska izreka da se najljepše igraju i vole
jednaka djeca, nije ništa značila i bili smo samo izuzetak
koji potvrđuje da je to tako. U njemu sam vidio druga i
brata kakvog bi poželjelo svako dijete a posebno ja koji
nisam dotad osjetio nimalo ljubavi od drugih ljudi, mada
su se vaspitači trudili da nadomjeste tu dječiju potrebu.
Sada imam oca i mater, Esu, dom, puno ljubavi, pažnje i
tuce drugara da više ništa nisam mogao poželjeti.
Igra, škola i ljubav koju su mi poklonili svi u mome
okruženju, potisnuli su bilo koje druge misli da sam
udisao ljepotu života punim plućima. Budućnost i
nadolazeći dani i godine obećavali su moju lijepu
mladost u domu punom ljubavi. Udiso sam radost
odrastanja u domu punom roditeljske ljubavi. Zbog toga
mi se nije žurilo odrasti, jer je bilo odviše lijepo biti
dijete. Moj je život bio popunjen ljepotama svih vrsta.
Imao sam sve štp treba jednom sretnom klincu.

19
20
Sunećenje ili džerešenje

Događaj koji obilježava mnoge mlade dječije živote kod

Bošnjaka. Tradicija i vjerski adet koji je neizbježan za
djecu muškog roda ponekad je znao biti bolan i
traumatičan. Taj čin se opravdava i medicinsko
higijenskim razlogom i zdravijim životom. Kao dijete sve
to nisam znao niti razmišljao u tom pravcu. Ako se obavi
u prvim mjesecima života on se lako preboli i zaboravi.
Međutim, ja sam već bio u godinama da ga mogu pamtiti
jer sam podobro zakasnio sa sunećenjem. Potrebne
pripreme su se obavljale mimo mene čemu nisam
predavao bilo kakav značaj.
U kući se nešto sprema samo meni ništa ne govore. Neki
veliki događaj treba da se desi ali kao da se na nekoga
čeka. Babo i mati su veseli a uz veselje idu osmjesi, kolači
i kuća namještena i posebno uređena-dotjerana.
Berbo stigo ravno iz Tešnja, obavio svoj dio posla uz
svestranu pomoć košije Avde, koji mi je čvrsto držao
noge dok je on osjecao višak čune i stvar gotova. U kući
komšije uz kahvu i kolače proslavile događaj a ja
sutradan osjetio velike bolove, mučeći se da se ispišam.
Tako je trajalo nekoliko dana ali je sve leglo na svoje
mjesto kao da nije ništa bilo. Brzo sam sve prebolio i
zaboravio. Postao sam punopravan član porodice ali i
sela, zajedno sa ostalom djecom sa punom kesom darova

21
i sitniša koje sam dobio zbog hrabrog držanja i muškog
statusa. Nekad poslije desetak dana od sunećenja, mati
me previla i zakapala ranu nekim uljem, što je značilo da
je rana potpuno zarasla. Novo životno poglavlje u ljepoti
i ljubavi je teklo onako kako sam mogao samo poželiti.
Ponovo sam se vratio igri i svojim drugarima kao da se
nije ništa desilo. Išao sam u školu sa ostalom djecom i
bio okružen pažnjom i ljubavlju svojih roditelja. Nisam
nikada pomišljao kako je moja životna priča „čudo“
nesvakidašnje, jer nisam osjetio trunke sumlje. Sve je
bilo meni lijepo ili normalno kao svakom drugom djetetu
mojih godina. Imao sam sve što sam poželio kao dijete
mada su to bile teške godine nejmavštine u cijeloj državi
ali ja to nisam osjetio. Otac i mati su se trudili da mi
pruže sve što samn poželio. Ništa mi nije nedostajalo a uz
ljubav roditelja koju su mi pružali, tekli su lijepi dječiji
dani. Ponekad sam sa drugovima a najviše sa dobrim
Esom išao u mekteb pred našeg efendiji. Obavezno smo
nosili po jedno drvo u hladnim danima i ložili vatru da bi
nam boravak u mektebu bio što ugodnioji. Posebno je
bilo lijepo učiti od dragog efendije koji je svima nama bio
drag insan. Pravi vjeroučitelj i merhametli duša koja nas
je znala uputiti u osnove vjere ali i često počastiti
bombonama koje su svima nama bile poslastica koja se
nije mogla priuštiti. Često sam se pitao otkud efendiji
toliko bombona za toliko djece? Bio je to način da mi
djeca sa radošću idemo u mekteb a efendija Ibrahim i još
nekoliko dobrih ljudi obebjeđivali su nama bombone kao

22
nagradu za uspješno učenje svega što nam je on
zadavao. Za kratko vrijeme dosta toga sam naučio i
spoznao o islmskoj vjeroispovjesti, zbog čega su me moja
mati i otac posebno nagradili a ja sam kod njih vidio neku
vrstu radosti i zadovljstva. Zbog moga vjero naukovanja
dobijao sam poklone a posebno mi je bilo drago kada me
efendija pohvali pred ostalom djecom. Možda je to bilo i
malo više nego što sam zaslužio, jer su i ostala djeca bili
dobri učenici. Izgleda da sam imao neku vrstu privilegije
ali nisam o tome razmišljao.
Samo sam jednom za Osmi mart kada smo mi djeca
uručivali poklone majkama za taj njihov dan čuo nešto
što mi je tada zvučalo kao dječija glupost. Ona Rahimina
Mejra koja je išla samnom u isti razred reče meni samo
minut polije mog uručivanja poklona mami Halimi:
-Nije tebi Halima mati. Ti nisi njen... Oni su...
Zamucala je i ljutito okrenula leđa. Tako to rade oni koji
hoće da te povrijede ili uvrede. Mora da je to i ona
željela.
Pogledo sam je ali nisam i razumio. Nisam razmišljao o
tome što mi reče. Prislonio sam se uz majku Halimu koja
me je pomilovala po kosi i isti tren zaboravio na njene
riječi. Ona je vazda bila mala halapača koju nitko u
razredu nije volio. Uvijek je imala nešto da priča i da se
tuži nastavnici na nekoga od djece iz razreda. Čak nije
imala ni jednu drugaricu ili druga od tolike djece. Znala je

23
plačem pravdati sve svoje gluposti, pa i one zbog
nenaučene pjesmice ili nenapisane zadaće. Kada mi je to
rekla mislio sam da je to opet neka njena glupost na koju
ne treba gubiti vrijeme i isti sekund sam zaboravio i nju i
njene riječi. One meni nisu ništa značile. Mejra još
manje. Za mene je Halima moja majka i tu se nejma šta
razmišljati.
Sva djeca su imala svoju majku a imao sam i ja. Najbolju
majku na Svijetu.
U ljepoti mog odrastanja dođe i pođe moje
srednjoškolsko obrazovanje. Izabrao sam školu po svojoj
želji i lijepo se uklopio u šaroliko društvo muških i ženskih
drugara. Svi smo bili isti i dobri drugari da bolje ne može
biti.
U svoj ljepoti mog života u kuću je stigao i televizor to
veliko ljudsko otkriće. Kupi otac televizor Ei Niš i svaku
noć kuća postade ko gledalište puna ko kutija šibica.
Gledalo se u tv i čekalo da počne program jednog od dva
kanala sa radošću da se neda opisati. Pola sela dolazilo
na pjesme, utakmice ili vijesti diveći se najnovijem čudu
tehnike koje u to vrijeme nije bilo dostupno mnogima
mada su željeli da ga nadrame. Dok su gledali to „čudo“
tenike mnogi su imali svakakve komentare ali meni je
simpatični komšija Hamo ostao u pamćenju po jednoj
svoj kada je pjevao Zaim Imamović povikao iz sveg glasa:
-Još jednu Zaime evo hiljadarka!

24
Zaim otpjeva svoju pjeswmu i ode iz kadra a Hamo će
punoj sobi slušalaca i gledalaca koji su bili malo bučni.
Onako ozbiljno, on će svima u punoj sobi:
-Ma nije me čuo od vas. De malo tiše.
Poslije njegovog zaključka zavladao je muk i niko nije
progovarao riječ kada su pjevači pjevali i samo se čekalo
da Hamo doviče pjevača, da mu on ispuni muzičku želju.
Većina je bila ubjeđena da se to može i dogoditi, samo
treba dovikati onog na teveu i stvar gotova. Hamina
pjesma po želji bi bila ispunjena. Brzo se program zavši a
Hamo na svu sreću.ostade bez želje. Ostadoše samo
nedoumice ko je zbog toga kriv i nadanje da će sutra
dovikati svog pjevača sa televizije.
Nije Hamo samo imo muzičke želje nego se on petljo i
brino za cjelokupno održavanje tv programa počev od
servisiranja, štimanja antene, podešavanje tona, slike ali i
nestanka struje. Nestanci struje su bili česti i
nepredvidivi jer čim bi malo zapuho vjetar ili pala kiša
iskoči sklopa na trafou i cijelo selo nejma struje. Tada bi
se Hamdo pobrino za što brži popravak i dovođenje
električara jer je imao poznanstvo u Elektrodistribuciji i
kvar u roku sahata otklonjen. Čak je poznavao i vrsnog tv
mehaničara u servisu koji je znao doći na intervenciju
čim pregori jedna od onih silnih lampi u televizoru.
Naravno, sve se to obavljalo pod budnim okom našeg
Hame koji se ponosno predstavljao kao svemodući. Skoro
da je i bio, jer su sve oči bile uperene u njega i njegove

25
sposobnosti brzog popravka. Jednom ili dvaput Hamo je
sam promjenuo PY lampu u televizoru a mještani mu još
dodali i titulu pravog majstora, mada u kući nije imao tv
niti je bio bilo kakav majstor. Naučio i ispeko osnove
zanata naš Hamo iz nužde jer ponekad pravi majtor nije
mogao doći zbog zauzetosti. Onda bi on uskočio i
problem riješen. A, problema sa televizorima nije
manjkalo. Čim puhne malo jači vjetar Hamdo mora na
krov da podesi antenu i to mu je bio redovan posao.
Meni kao djetetu ali i svima drugima bilo je zabavno
gledati Hamine majstorije i veliko njegovo žrtvovanje da
nam omogući gledanje televizije i skromnog tv
programa. Rijetki prenosi nogometnih utakmica bili su
poseban događaj i onda bi babo zajedno sa Hamom
premjestio tv na prozor kako bi omogućio da što veći broj
gledalaca vidi neku utakmicu. Tada bi se u avliji okupilo
pola sela sjedeći na skemlijama, šiltetima, kožicama ili na
stolicama jedva čekajući da tekma počne. Opet bi Hamo
bio glavni organizator.
Otac je volio nogomet i navijao za „Partizan“ koji je u
tom vremenu igrao finale europskih timova što je bio
poseban doživljaj. On se neda opisati jer se na njega
čekalo mjesecima.
Došlo i staro i mlado da vidi tu utakmicu ali Hamdo
nikako da izoštri sliku i pobošlja ton. Mrdo Hamdo na
krovu antenu svih devedeset minuta da nije ni gledao

26
utakmicu i bio ljut ko ris. Kud mu „Partizan“ izgubi kud
provede sahat i po na krovu držeći antenu.
Dječačko ili mladolačko življenje upotpunio sam sa
svojim dragim drugarima. Posebnu ljepotu tom periodu
mog života dao je moj dragi drugar Eso. Mada je bio
malo stariji od mene mi smo od prvog dana postali
nerazdvojini. Sa Esom sam pecao ribu, brao maline i
orahe, bio u mahalskom nogometnom timu, slušao
muziku sa radija, učio mnoge stvari iz škole i života. Nas
dvojica smo odhranili našeg Šargu koga smo pronašli u
sijenu nedaleko od ceste i pruge sa još troje njegove
braće. Njihovu majku koja ih je okotila i hranila pregazio
je voz i oni su cvilili a ja i Eso čuli njihovov plač, pokupili
ih i hranili na flašicu skoro mjesec dana. Kada su malo
ojačali sve smo ih udomili i zbrinuli a sebi ostavili Šagu
koji nas je zbog toga volio i bio najbolji prijatelj kako
samo može biti pas. Odrastao je sa nama i pratio nas u
školu ali i svuda kud smo mi išli. Uz Esu on je zauzimao
posebno mjesto na mome srcu... Pravi pseći prijatelj i
gotovo. I nije bilo veće radosti meni kao djetetu da imam
svog psećeg prijatelja. Odanog i vjernogsa kojim sam
rastao. Čak sam sprijateljio svog Šargu sa mačkom koga
smo nazvali „Lav“ a koji je onako izgledom baš ličio na
lava. Jedino što je imao pruge ko u tigra ali on se nije
ljutio na nas što mu dadosmo takvo ime. On i Šargo su
bili nerazdvojni sve do onog dana kad naš Lav dođe pred
vrata radionice i leže u hlad. Oko usta mu je bila slina a
poteško je disao. Odmah smo zaključili da nešto nije

27
dobro sa Lavićem i sa ocem smo otišli do veterinarske
stanice u gradu.
Uz sve injekcije i njegu Laviću nije bilo spasa. Doktor veli
da je pojeo neki otrov za pacove i samo može biti čudo
da preživi. Cijelu noć smo bdili nad njim ali negje pred
samo jutro on samo povrati i zatrza nogama. Ode lavić
nekud gore a da nije ni zamjaukao. Ja i Eso sa nekoliko
drugara ukopali smo ga i dobro pustili suza. Pravo nas je
pogodila njegova smrt da nismo dugo mogli prežaliti
dragog i lijepog Lavića.
Puno toga je bilo lijepog u mome odrastanju. Jedino što
je otac nekako branio ili pokušavao da nas odvrati od
igranja sa oružjem. Jednom nam rekao dok smo se
okupili u našoj radionici:
-Djeco, oružje nije dobro a ni igra sa njime. To jesu
samodrvene igračke ali nedaj Bože da zavolite to i takvo
oružje. Gdje god je ono tu je i smrt. Ako ćete mene
poslušati igrajte se sa svime drugim ali batalite puške,
noževe, strijele i sve drugo što vas može povrediti.
Poslušali smo ga a njemu je to bilo drago.
Podrumska radionica moga babe je bila posebno mjesto
gdje smo ja i Eso provodili sate i sate u svom
majstorisanju. Popravljanje bicikla ali i njihova
održavanja bila su specijalnost Ese da smo znali i zaraditi
koji dinar. Nijedan kvar „ponija“ nije se dao oteti a
ponekad smo znali osposobiti i one stare bicikle od

28
komšija koji su sa njima išli na posao. Zbog toga su im
bucikli ili točkovi kako su ih zvali bili prijeko potrebni.
Jedino se nismo petljali u popravak auta mada je očeva
stara „lada“ često popravljanja u radionici a mi jedva
čekali da je majstor Muho popravi i nama oslobodi
prostor za naše majtorovanje.
Međutim, krtiji je sve falilo i mnogo nas je ometala u
našem poslu ili igraliji. Jednom je cijeli mjesec bila u
garaži jer joj je falio neki dio kojeg Muho nije mogao
nabaviti a meni i Esi baš ono išla na živce.
Pecanje na rijeci sa drugarima a redovno sa svojim Esom
imalo je posebne draži i ljepote. Provodili smo sate i
dane na rijeci, kupali se, pecali klijenove ali i vozali se u
svom čamcu kojeg smo sami napravili od jelovih dasaka.
Čamac je bio prava lađa ali i remek djelo našeg
stolarskog majstoruka. Taj čamac smo posuđivali onima
starijim koji su išli na igranku ili svojim djevojkama
onamo preko rijeke jer je radno vrijeme skele bilo do
deset sati a oni bi morali gazizi i plivati preko rijeke pošto
bi redovito ostajali duže. To se dešavalo skoro
svakodnevno jer iz ljubavi prema drugom polu vredilo je i
pregaziti rijeku u najhlčadnijim mjesecima. Onda je tu
naš čamac koji održava sve ljubavne veze ovih ovamo i
onih preko vode.
Jednom smo ja i Eso zajedno sa starim ribarom Avdom
upecali soma na živog kedera i po onoj ribarskoj željeli
smo da se pohvalimo ulovom i njegovom veličinpm.

29
Svakako da je to bio dokaz mog i Esinog umijeća u
ribarenju i lovu somova. Uz ulov išala je i ona ribarska
hvala da je ovoliki i toliki tj. puno teži i veći nego što
stvarno jest. Mada smo sav ostali ulov vraćali u rijeku tog
somića smo željeli zadržati što duže da bi ga pokazivali
svima koji su sumnjali u naše lovačke sposobnosti. Pola
sela je došlo do korita u našem čamcu da vidi naš veliki
ulov. Ustvari to je bio samo mladi somić dužine oko
šezdeset centimetara i težine dva kilograma. Naravno da
smo ja i Eso onako ribarski tvdili da ima metar dužine i
pet kilograma. Kao i svi ribari podobro smo uveličali naš
ulov ne mareći što drugi kažu.
Onda je došao stari ribar Avdo koji je smijući svojim tihim
glasom rekao:
-Drugari moji... Čestitam. Ali, bolje bi vam bilo da ste
ulovili zmiju.
Opet se nasmijao pokazujući nisku lijepih bijelih zuba koji
su za čudo sačuvani u podobroj starosti i otišao vrteći
glavom.
-Što ba Avdo zmiju, kad si nam ti pomogao da ga
ulovimo? Koga ti to levatiš.
Pomislio sam za sebe ali ništa nisam rekao. Prvo treba
dobro pomisliti pa onda reći.

30
Dugo sam razmišljao o njegovim riječima pitajući se
zašto je bolje da smo ulovili zmiju. Nisam ga tada
kontao.
Naš veliki ulov na prijedlog babe vratili smo ponovo u
vodu. Somić nam je svima mahno svojim repom i otišao
u dubine rijeke. Posmatrači kojih je bilo puno su
zapljeskali a ja i moj drug Eso osjećali se kao veliki lovci
ribolovci. Zbog tog ulova zavolili smo ribarenje da se
neda opisati. Postali strastveni ribići da sam počeo
sanjati i veći ulov.
Slijedećih dana i cijelo ljetnje ferje, nismo micali sa rijeke
ganjajući sličan ulov ali bi džaba. Nismo ulovili ni bjelicu a
kamoli nešto veće. Onda sam shvatio riječi starog ribara
Avde. Valjda se i njemu isto dogodilo kada je bio mlad i
počinjo ribariti.
U tom periodu života čak sam dobio i još jedno ime,
odnosno nakumi me Miloš Panić čuvar one dole fabrike
iz susjedna sela. Tu tradiciju ili adet nisam mogao zaobići
pošto se to odvijalo stotinama godina tako da nije bilo
djeteta koje nije dobilo još jedno nezvanično ali
prihvaćeno ime. Od svojih drugara već sam dobio
nadimak koji su mi oni dali izodeći ga iz pravog imena ili
opet na osnovu nečega što je karakterisalo moj karakter
ili izgled. Neznam zašto ali me svi moji drugari počeše
zvati Mirče. Ja sam ga shvatio kao skraćenicu od imena a
znao sam da je nastao iz milja ili prijateljsva koje smo
međusobno dijelili.

31
Sa kumstvom bi ovako:
Mati me je sabahom odvela na Raskršće i tu smo čekali
da naiđe prvi prolaznik koji će me nakumiti i dati novo
ime. Tako i bi. Naiđe čuvar Miloš koji je inače svaki dan
prolazio tuda na svoj posao i nakuni me. On mi postade
kum, dobi hediju a ja ću vječni nositi novo ime po
Miloševom najboljem prijatelju Hakiji koji je poginuo na
poslu u istoj fabrici gdje je radio i Miloš. Meni se to činilo
lijepo jer je tradicija ili adet naših sela da se djeci na taj
način daju imena sa nadom da će im život biti ljepši i
bolji. Mnogi su vjerovali da će se dijete baciti na kuma ili
ugledati na njega, pošto su ta kumovanja postajala
posebna veza između onog ko je dao ime i onog ko ga je
dobio. Kumstvo je tako reći bilo skoro kao i krvna veza ili
veza prijatelja za cijeli život. I nije samo Miloš bio
prijatelj.
Prijateljstva i poznansva sticao sam svakim danom.
Posebno su dragi susreti sa vršnjacima na sportskim
takmičenjima, muzičkim priredbama ili časovima gitare
gdje nas je tuce djece išlo da savladamo osnove na ovom
muzičkom istrumentu kod maestra Latifa. Pravo dobar i
drag insan da ga trebalo iznisliti. No, on je bio tu da nas
uvede u ljepotu muzike i druženja.
Naš učitelj gitare me je često hvalio i redovno tražio da
prvi osviram nešto što smo učili. Mnogo smo pjevali i
svirali različite pjesme sevdalinke a ja sam bionbekako u
prvom planu. Volio sam narodnu muziku ili pak zabavnu

32
koja je u to vrijeme imala jednu ekspanziju u našem
Sarajevu a sa Latifom smo pokušavali da ih kopiramo.
Latif je imao svoju pop-rok grupu i oni su svirali na
igrankama ili svim proslavama koje su se događale u selu.
Bio je to pravi bend sa dobrim muzičarima i dragim
momcima.Nekoliko puta sam pjevao u tom našemi
njihovom bendu na igrankama koje su se održavale u
Mjesnom domu kulture ali mi je bila nelagoda i sram, jer
sam još bio dijete. Nisam bio dorastao javnim istupima
jer je duboko u meni bilo dijete željno igre i zabave koje
traži svako djetinstvo i odrastanje.
Svi su govorili da sam talentiran i da ću daleko dogurati
ako nastavim da se bavim muzikom. Međutim, ja sam
više volio sport odnosno košarku i zbog toga sam vrlo
rijeko svirao i pjevao. Meni je to bilo malo dalje od
sporta.
Moj dječiji život je tako tekao uz puno ljubavi, ljepote i
svakojakih događanja. Lijep da ljepši ne može biti,
upotpunjen sa neizmjernom ljubavlju moje majke Halime
i dragog babe. U poređenju sa boravkom u Domu ovo je
bilo nemjerljiva ljepoda. Gore je bilo sve ograničeno i po
nekom redu. Nije to ono što bi poželjelo svako dijete.
Ipak smo svi prihvatili takav nažin života mada je bilo
puno galame, svađa, plača i gužve oko svega. Mislio sam
da tako žive sva djeca Svijeta sve dok nisam upoznao
drugačije živeći na selu sa drugarima i svojim roditeljima

33
ogružen ljubavlju. To je bilo potrebno meni i ta spoznaja i
promjena činila je moje odrastanje ljepotom do neba.
Nikada nisam ni pomislio da će doći drugo i drugačije
vrijeme sa puno zla i nesreće.

34
35
Vješanje-smrt majke Halime

Nijedan ljudski život ne može biti bez nesreća i trgedija.

One prate ljude ma ko bio i kojem se Bogu molio. Obično
zadese kada se on najmanje nada.
Zlo i nesreću nije trebalo puno čekati... Dođe bez
dozivanja i želje. Ko još treba zlo u svom životu? Djetetu
ponajmanje. Ali malo koga zaobiđu.
Kada dođoše i devedesete godine, ružne, bolne i ratne,
zlo i crni oblaci nadviše se nad svima nama u Bosni.
Nisam mogao ni sanjati takve dane i mjesece. Sve je
počelo iznenadnom i nezamislivom smrću majke koja me
je pogodila ravno u srce i ostavila bolnu ranu. Smrt boli
samo žive i mene je zabolila do besvijesti. Načela srce i
dušu. Ode mati i sa njom polovica mene. Samo rane na
duši i srcu peku do nepodnošljive boli.
Uskrati mati sebi muke a meni i babi ostavi neizmjerene
boli. Ni pomišljali nismo na tako nešto, niti je bilo što
pokazivalo da će nas zadesiti takvo zlo. Objesi se ili izvrši
samoubistvo da niko ne zna zašto se odluči na takav
korak. Svi su bili u ćudu i nevjerici. Zašto, bilo je pitanje
bez odgovora. Puklo nešto u glavi i eto desi se tragedija,
ne samo u kući, nego u cijelom selu, jer su je svi voljeli i
poštovali. Samo nekoliko dana prije dok smo ručali rekla
mi je:

36
-Sine ti si moj život i ljubav...
Na njoj se vidjelo koliko je tih dana bila ono pravo srećna
i vesela. Al eto, desi se.
Babo je nađe na potkrovlju tj. tavanu kuće i vrisnu tako
bolno da mi je taj zvuk ostao u glavi danima i mjesecima.
Ostadosmo ja i babo sami u žalosti koja se neda opisati.
Svakom pomisli na majku Halimu u meni je izazivala
neobjašnjivu stomačnu mučninu koje se nisam mogao
dugo kutarisati. Nije bol ali je slično ili još i gore. Grči se
stomak a glava puca od tupog bola koji neda sna, niti
razumnog razmišljanja.
Kad god legnem u svoj krevet osjećam njene ruke koje
me miluju po kosi ali ne mogu da zaspim. Sada je to
samo želja. Njene mehke ruke nejma a nejma ni sna.
Nagla promjena i rastanak sa majkim ostavila je na meni
ružnog i bolnog traga.
Majka je po našem običaju prenoćila u kući tu noć. Ja i
babo nismo spavali a cijeli komšiluk nam je pravio
društvo. Nekoliko puta sam ušao u sobu, milovao i ljubio
svoju Halimu, koja je nepomično ležala na tabutu. Srce
mi se tu noć slamalo a boli parale dušu i srce. Sutradan
smo je iznijeli i zadnji put ispratli iz njenog i našeg doma
a ja sam jecao nepokušavajući da sakrijem suze. Nisam ni
mogao. Bol i tuga preovladali su u čitavom mome
dječijem tijelu da nisam gledati od suza koje su tekle ko
rijeka iz očiju.

37
Dženaza i ukop majke Halime je bila tužna i
dostojanstvena. Nepregledna kolona prijatelja i komšija
u kojoj smo bili, ja, moj Eso i babo, posljednji put je
ispratila majku Halimu do dubokog kabura na greblju
ispod stare lipe. Cijelo vrijeme suze su lile niz obraze da
ih nisam mogao komtrolisati. Spustili smo tabut i
poredali daske a potom je počela hlupa suhe zemlje po
ukopnim daskama. Mene je obuzela jeza cijelim tijelom i
ruknuo sam u nekav bolan neopisiv jecaj. Nisam mogao
suzdržati boli i tugu koji su mi pritiskali grudi. Jedva da
sam disao, neprestalno gubeći dah. Jedva da sam stojao
na nogama i da nije bilo mog Ese vjerovatno bih se srušio
na zemlju.
Otišla je majka Halima na vječni počinak a u meni
ostavila bol. Veliki ožiljak negdje oko dječijeg srca bolio je
ko žeravica da me prži.
Danima i noćima nosio sam tu čudnu bol u grudima ne
prestajući razmišljati o smrti, tom biološkom kraju živih
bića. Majčino samoubistvo ili smrt je još čudnije. Nije to
prirodna smrt od starosti ili bolesti. Meni se činilo je je
baš ono zdrava i vitalna. Ninašta se nije žalila. Samo me
je jednom zamolila da joj odem u grad i kupim aspirin
protiv bolova jer se nekoliko dana žalila na glabolju.
Odmah sam otišao do apoteke i donio tablete. Popila je
jednu tabletu i njena glavobolja je minula. Ni na što
drugo se nije žalila čak nije željela ni do doktora. Naizgled

38
zdrava i vesela uskrati sebi život ali nama živim ostavi boli
za koje nejma lijeka.
Ja sam tih dana podobro posrno ka provaliji života.
Nisam imao volju ni za čim. Posebno je bila teška
praznina kuće koju je ostavila iza sebe. Čudna tišina koja
je svojom jezivošću nanosila parajuće boli mniogo dana i
mjeseci poslije. Smrt kao riječ i pojam zamrzio sam iz dna
duše. Ona mi je uzela najdraže i najvrednije. Otrgla mi
majku iz mog života i nanijela zastrašujuće boli na srcu i
duši. Trebao sam je i njenu ljubav koje više neće biti.
Moje sjetinjstvo je uništeno sa smrću majke Halime...

39
40
Gorka istina

Jedna je istina ali zna da bude ružna, gorka i bolna. Meni

će biti sve u paketu. Kad istina zaboli, onda je i medicina
nemoćna. A istina je da sam izgubio ono svoje najdraže
što sam imao.
Smrt majke Halime bile su boli koje nije mnoglo ni
vrijeme da izliječi. Kažu da vrijeme liječi rane ali nije
uvijek tako. Trebao sam njenu ljubav i dobrotu. Dijete
sam. Već sam se podobro navikao na nju da nisam znao
šta dalje. Kuća je gluha i pusta bez nje. Utučeni smo i ja i
babo.
Onda dođe i još boli. Na nju se nadoveza i gorka i
okrutna istina koju sazna kada me nekoliko dana poslije
mamine četeresnice pozva babo začujući tihim glasom.
Bio je tih do samog mrtvila. Pozva me da mi nešto kaže.
To nikada do sada nije činio i mene to zabrinu.
Bio je akšam lijepog proljećnog dana utorka.
-Sjedi i zapali ako pušiš. Moram nešto da ti kažem a
važno je tebi u daljnjem životu. Moje je pri kraju...
Reče tiho i zaćuti kao da će zaplakati. Neko vrijeme je
ćutio i duboko disao da sam mogao čuti svaki njegov
izdisaj i uzdisaj. Imao je neku težinu na srcu i tuši koju
nije mogao sakriti.

41
Čuj pušim. Otkud mu to? Ja na cigaru nikad nisam ni
pomislio.
Babo dobro zna da to nije ni na kraju moje pameti. Pravo
me iznenadi. Mora da je nešto pobrko u svojoj žalosti i
glavi.
Okreno se prema prozoru i podugo je šutio, krijući suzni
pogled. Nisam ga naviko takvog, te mi sve bi nekako
uvrnuto.
U najmanju ruku bi mi čudno a i njegova lijepa čehra i
zabrinutost, nisu slutile na dobro. A meni sve mutno
pred očima i u glavi.
Što će mi reći? Što plače? Da nisam šta zabrljo? Šta se
deslio? Nešto tu nije u redu? Sve smrdi na ružno. Možda
griješim?
Ni slutit ne mogu, šta je u pitanju.
Do sada ga nisam vidio ovakog. Verebog, od kako
ukopasmo mater, on se više nije smijao i sve se više
povlačio u samoću sobe, pušeći kao nikad do tada.
Bolovao je i topio se. Meni je izgledao da se bori sam sa
sobom a tu pobjednika nejma. Tugu nije mogao zaobići. I
njemu je iščupano srce i ranjena duša.
Svašta mi se u minuti čudne šutnje mota u glavi ali
nikako da dobijem odgovor. Dobro sam se i pripo ali sam
znao da on neće dići ruku na mene jer do sada do toga
nije došlo a bilo malih dječiji nestašluka kao što su one

42
ašlame u komšije koje smo mi djeca znali krasti i prije
nego dospije za berbu. No, komšija Meho nije dizo buku
oko toga. Samo što mi svake godine poranimo i navalimo
nejmajući strpljenja ćekati da ašlame uzrele. Ništa mi
drugo nije padalo na pamet dok smo nijemi stajali jedan
pored drugog. Nijemi obojica a ja čekam što će reći.
Poslije nekog vremena pođe da nešto izusti ali zamuca i
zajeca. Očekujem da nešto kaže a ne znam šta. Ja napeto
čekam.
Prođe prstima kroz gustu i dobro sjedu kosu, okrenu se
meni ne skrivajući suze, i tiho izusti:
-Moram... Moram ti reći.
Možda nije vrijeme ali ko će da ga zna. Nje nejma a ni
moje nije daleko. Mislio sam ti to reći kada napuniš
osamnaest ali ti si dovoljno velik da razumiješ. Sine...
Teško je to... Boli to i mene.
Zajeca opet, uzdahnu i zagrli me kao što me je uvijek
grlio, samo sam sada osjetio njegove suze na svom
obrazu koje su mi bile čudno vruće. Tiho je i masno
opsovao svoj život i još mnogo toga, onako ko za sebe.
Potom će kroz suze tiho i sjetno kako je to on znao:
-Slušaj sine... Moram ti ovo reći. Ja nisam tvoj biološki
otac a Halima nije tvoja mati. Mi smo te usvojili i donijeli
iz Doma za nezbrinutu djecu u Sarajevu, jer nismo mogli
imati svoje djece. Ti jesi naš ali te rodila Slavojka koja

43
sada živi negdje između Sarajeva i Olova. Tamo u ladici
su ti izvorni papiri, pa na volju ti. Red je da znaš... Ovaj
trenutak u tvom životu morao je da dođe ali tako isto i u
mom. Meni je važno da saznaš od mene, jer dolaze ružna
vremena i koga zna, šta se sve može desiti. Razumi sine...
Evo sine kako je opisala „Arena“ tvoju životnu subinu.
Dade mi fascikl u kome su bili i drugi papri kojeg nisam
želio pogledati. Mrak mi pao pred oči a tjelo se ukočilo u
momentu. Mozak zablokira a usta zenijemiše. Mrtvac
sam do boli u grudima.
Ostavim fascikl na komodu i ponovo ga zagrlim i zajecam
bez kontrole. Izgubio sam se u metežu misli i osjećaja.
On je šutio neko vrijeme, pa će mi:
-Ti si moj sin i ja za drugog ne znam. Sve si mi na ovom
Svijetu. Ispunio si nam život i unio ljepotu kada smo te
donijeli iz Sarajeva. Moj život je bio patnja...
Oca i brata su mi ubili Nijemci, greškom, tu na na
kućnom pragu. Ganjali partizane a brat se našao između
dvije vatre. Kada je babo vidio da je pogođen potrči da
ga spasi a onda i njega pokosi rafal, tamo ispod našeg
duda. Da je osto u kući bio bih živ ali je želio da pomogne
mom bratu koji je teško ranjen i dobro krvario. I ja sam
odrastao sam. Halima i ti ste osmislili moje trajanje.
Dugo sam bio sam sa svojom nesrećom dok nisam sreo
Halimu. Sa njom je moje trajanje bilo ljepše. Tebe su ko
bebu našli među pragovima na željezničkoj stanici.

44
Dospio si u Dom za nezbrinutu djecu i onda smo te mi
usvojili. Sve ćeš jednom saznati i zato je bolje da ti ja
kažem.
Nemoj zaboraviti da nije važno kakav se rodiš, nego
kakav ćeš umrijeti...
Potom je zaćutao vjerovatno čekajući kako ću ja
reagovati na te njegove riječi.
A, ja drvo kamen. Tišina je postala tiša. Muk. Samo
tišinu čujem. Obojica smo u velikoj i neopisivoj boli a ona
se ne čuje. Ona je negdje na srcu.
Tako nešto ni sanjat nisam znao. Grom udari pravo u
dječije srce. Šok zavlada u cijelom tijelu do izumiranja
svih njegovih funkcija. Samo sam zaplakao i sakrio glavu
među noge. Ništa nisam mislio, niti sam mogao mogao
nešto reći.
Oni su bili moj otac i mati. Moja ljubav, sreća koju sam
trebao. Ja za drugo nisam znao. Nikako to nisam shvaćao
i mogao prihvatiti. Čitav moj svijet se u temelju
promjenio i srušio.
Potom sam polahko otišao u svoju sobu. Ponio sam onaj
fascikl i počeo čitati svojim suznim pogledom sve papire
u njemu. Papir pamti i na njemu sve crno na bijelo, mada
sam očajnički pokušavao i želio da je to sve samo
novinarska priča i da to nije istina. Nadao sam se.

45
Međutim, shvatio sam da je to samo moja dječija želja.
Babo je rekao samo gorku istinu.
U samoći sobe doslovice od slova do slova, pročitao sam
i članak iz „Arene“ u kome je pisalo kako me je slučajno
pronašao onaj željeznički radnik među drvenim
pragovima u smeću otavljenog a tek rođenog. On me
spasio sigurne smrti. Tada još nisu znali ko je ta žena,
odnosno moja majka koja me tako odbacila i nije željela.
Potom sam dospio u Dom za nezbrinutu djecu bez imena
i prezimena kao N. N. Dijete, dok se nije sve kasnije
otkrilo. U tom vremenu moralo se sve otkriti. Druge nije
bilo. I onda kada se znalo ime žene tj. majke koja je
prznala da sam njen. Njena krv i njeno dijete. Svo
vrijeme mog boravka i života ona me nikada nije
posjetila u Domu. Valjda je trebala... Mati mi je.
Dok sam čitao taj članak rekao sam sebi da ću pronaći tu
ženu, pogledati je u oči i da mi samo kaže:
-ZAŠTO ŽENO?
Ništa više. Druga pitanja nisu imala smisla. Meni je žašto
važno... Ja to moram čuti od nje i iz njenih usta.
Želio sam taj susret i živit ću za njega. Bila je to želja
očajnika i nevinog djeteta. Nije to samo puka potreba
dijeteta već ljudskog bića koje želi znati istinu. Ja nisam
mogao zamisliti užasan postupak nekoga prema nekomu
a posebno prema nevinom i nedužnom djetetu. Moja

46
Halima i njena ljubav učili su me sasvin drugom i
drugačijem. Danima me je boljelo je nešto u prsima a da
nisam znao što. Rana je rođena tamo gdje najviše peče i
boli. Slomljen sam.
Odviše je ovo za jedno dijete. Smrt majke Halime i gorko
saznanje bolne istine. Sve je tumbe u mojoj dječijoj glavi.
Ružna sadašnjost vodi me u goru mračnu budućnost koja
me sigurno čeka. Počinjem da patim sebe jer se moj
„svijet“ izvrno naopako. Košmar najcrnjih misli pritišće
mozak.
Nekoliko dana nisam išao u školu skrivajući se od samog
sebe. Trebala mi je samoća kako bi se donekle vratio u
normalu. Potom sam otišao na željezničku stanicu i
spavao u čekaonici, neprestalno gledajući prema onim
složajevima pragova. Kada nisam spavao ispraćao sam
vozove koji su neprestalno odvozili i dovozili svakojake
ljudske face ali i sudbine. Pokušavao sam da sve
zaboravim ali nisam mogao jer su mi se crne misli motale
po glavi. Nisam bio daleko od onog najgoreg. Stigao sam
dotačke pucanja... Bacit ću se pod moćne točkove voza i
je gotovo. Muke i boli u prsima vodili su u tom pravcu.
Kada me je dežurni milicioner na željeznićkoj stanici
odveo u svoju buharu i detaljno ispitao naređujući mi da
odmah moram kući, bio sam blizu odluke da skratim
svoje muke. Poslušao sam ga i otišao u samoću svoje
sobe, bistreći ružne misli koje mi nisu dale da zaspim.
Znojio, prevrtao sam se po krevetu ali san nije dolazio.

47
Onda je sabahom u meni progovorio razum. Moram do
nje. Slomljen jesam ali moram to odraditi. Da vidim tu
ženu i majku koja me je odbacila i nije željela u svom
životu. Da je pogledam u oči i pitam, zašto?
Bez toga ne mogu dalje. Istinu trebam znati.
Ahmina krava koja se tek otelila nije se odvajala od svog
teleta a rastajala se od života. Tek se otelila i kako je bila
odvezana pojela pola bureta mekinja te bila na koncu
života. Gledao sam kako više brine za svoje tek rođeno
tele ili bebu, nego za sebe. Čak sam vidio i majčinske
suze.
Srećom da je iskusni doktor veterine uspio da je spasi od
sigurne smrti. Nije samo majka krava dokazala svoju
majčinsku ljubav već je i ženka majmuna inače davni
predak čovjeka-ženenke u jednom dokumetarnom filmu
otvorila oči svim majkama koje danas na Svijet donose
čovjeka a ne čovjekolikog majmuna.

48
49
Susret sa ženom-drugaricom

Odluka je pala. Mučna i teška. Ona je samo začin mojoj

nesreći a dalje ni sam ne znam kako ću.
Moram upoznati ženu koja me je rodila i podarila mi
život. Možda mi pruži nešto od ljubavi koju treba dijete.
Svi ljudi su grešnici. Onu koju sam zvao majkom objesila
se i nju više nejmam. Samo za nju i njenu ljubav znam...
Ovu drugu, tek trebam upoznati.
Noć prije polaska sanjam a san ko san:
Dolazim u neku sobu i vidim ženu gospodska izleda koja
sjedi u fotelji. Šuti i gleda nekuda na stranu.
-Ja sam Milan, tvoj sam sin!
Govorim sa osmjehom i radošću. Ona ne progovara, niti
gleda u mene. Trunka radosti nejma na njenom licu.
Stojim skamenjen... Njen pogled izgleda prazan. Po
njemu znam ko je... Nije to susret sina i majke.
Okrećem se i trčim nekuda u crni mrak nekakvih šuma
sudarajući se sa ogromnim jelikama. Potom padam u
neku provaliju. Opet mrak nekakvog bezdana.
Budim se vas u znoju i neznanju. Bio je to san kojeg
nisam želio sanjati. Možda će stvarnost biti i gora. Nju
tek treba da saznam. Želja u meni je jača od straha.

50
Jutro i noć prije polaska dočeko sam u razmišljanju. Teške
i crne misli su pritiskale dječiju dušu i srce.
U meni je sukob straha i želje da vidim ženu i majku koja
se oterasila svoga djeteta na tako ružan način. Moram je
pogledati u oči i da mi ona kaže, što ima reći. Ne
očekujem majku i ljubav, jer to sam imao u dragoj majci
Halimi.
U meni je pobjedila je dječija i ljudska želja bez osjećaja,
mada se nisam mogao oterasiti straha, kako će izgledati
taj susret.
Hoće li mi pružiti majčinske ruke i zagrliti? Šta će mi reći?
Kako izgleda moja mati i žena koja me se odrekla i nikada
me nije potražila? Kao će reagovati kada me vidi? Da li
me uopšte želi vidjeti? Košmar u glavi i na duši ali ne
odustajem od tog susreta ma kakav da bude.
Pitanja znam ali odgovore na njih ne mogu ni naslutiti.
Neka pitanja često ostaju bez odgovora. Zašto je to tako
samo slutim.
Sa svojim drugom Esom sam se dogovorio da krenemo
rano ujutro, pošto nismo znali gdje je Srednje, selo u
kome živi Slavojka Marković. Vele da je na pola puta od
Sarajeva i Olova, neko malo mjesto. Sa sobom sam ponio
„one“ papire kao dokaz da sam rođen i živ. Zlu ne trebalo
jer ništa ne sluti na dobro.

51
Cijelim putem sam lomio misli i produbljavao one boli i
rane načetog srca i duše. Mučna tišina u starom Esinom
autu, samo je povećavala strah i neku vrstu mučnine u
stomaku koju je teško objasniti. Primjetio je moj drugar
Eso da se patim sa sobom i crnim mislima, pa će mi kao
kroz šalu:
-Muško si, skupi snage da podneseš šta god bude. Barem
ćeš skinuti teret sa srca. Nije smak Svijeta... Život ide
dalje a ničiji u Bosni nije plaho bolji. Svi mi imamo svoje
životne kočnice. Jebi ga, biti će bolje. Možda drugi put i
ne bude...
Malo sam ga slušo, malo nisam ali sa ga imao uz sebe
kada je najteže. Sada jedini moj oslonac ili rame za
jadikovanje. Nisam registrovo njegove riječi, jer mi nisu
došle do moga mozga. Zapele negdje na svom putu do
njega. Strah i iščekivanje su pritisli moju dječiju dušu do
neobjašnjive boli.
-Eso, dobar si prijatelj ali ti imaš majku i oca a ja ne znam
šta me čeka u Srednjem. Poslije svega što me zadesi,
samo mi treba tri metra užeta i to onog brodskog. Možda
nas i ne primi. Zamisli da kaže da me ne želi u svom
životu kao one pedeset i sedme kada me je ostavila u
onom smeću. Teško je to Eso zamisliti...
Zajeco sam a Eso me je desnom rukom pomilovao po
kosi ne progovarajući ništa. Šutili smo ostatkom puta.

52
Srednje, ko svako selo. Smješteno uz cestu iz Sarajeva za
Olovo sa nekoliko stotina stanovnika i jednom birtijom u
kojoj pronađemo nekoliko pivopija koji nam kazaše gdje
stanuje porodica Marković.
Brzo smo našli baraku i pokucali na i trošna vrata. Trema,
strah i još neopisivi osjećaja zavladaše tijelom i
razumom. Nismo se najavili jer nisam ni znao kako
izgleda se najaviti ženi koja me rodila a telefon, pismo ili
telegram su mi bili daleko od pameti.
Uz jezivu škripu otvorio sam vrata i ugledao ženu lijepe
spoljašnosti kako sjedi u staroj fotelji sa pogledom
nekuda u stranu. Pozdravili smo je i dobili hladan
odzdrav. Ni izvolte nije izustila dok se meni neuredna
sobica okretala oko glave. Kao da je iz nekog razloga bila
odsutna. Nema sumnje da mi se nije obradovala mada je
majčinski predosjećala i znala ko sam i zašto sam došao.
Neki damar u njoj je proradio. Očito da je očekivala da ću
je nekada potražiti. Neprijatna tišina i šutnja vladala je
sobom kratko ali jezivo.
Stajali smo ja i Eso a onda ona sama započe:
-Bila su to teška vremena. Četvoro sam imala na grbači...
Skupo sam platila svoje greške. Nije vrijeme za kajanje.
Braća i sestra su ti živi ali žive gore na Palama. Ponekad
navrate... Znaš dijete... Moj život je bio patnja. Ostala
sam sama sa četvoro nejači. On nas ostavio. Trebalo je
preživjeti.

53
Zašutila je. I mi smo bez avaza. Sjeo sam na stari kauč i
zabio prste u kosu ne gledajući u nju. Sva pitanja za koja
sam mislio da joj postavim, nisu imala nikakva smisla.
Njena hladnoća, „pranje ruku“ od svega i ružno
pravdanje, rekli su sve. Sve je smrdilo na nešto ružno.
Čitav Svijet mi se srušio u jednom danu.
Nekoliko minuta sam samo sjedio da nisam mogao ni
misliti niti izustiti ono što me boljelo. Bila su to ona
pitanja na koja sam tražio samo odgovore.
Zašto? Tek tako bačen i ostavljen? Što me ne potraži? Ne
upita za mene? Posjeti? Poljubi? Zagrli? Otac? Ko je i gdje
je?
Potom i pitanje sebi:
Gdje sam, ko sam i kud ću? Definitivno, ja sam rođen
tuđom greškom i moram da ispaštam za ono što nisam
kriv. Moja greška je to što sam živ. Preživio smrt a možda
nisam trebo.
Danas nisam sposoban ni pitati a kako Eso reče, drugi
put možda i ne bude. Piljio sam suznim pogledom u neku
daljinu koju nisam vidio. Sve je bio mrak i magla. Ništa mi
drugo nije preostalo, nego što prije naberi i čvrsto
prihvati zlu kob koja mi je namjenjena. Mene će ona da
prati u cijelom trajanju kao sjena.
Iz Srednjeg i susreta sa majkom ponio sam blijedu sliku
žene ali ne i majke. Susret hladan ko Aljaška zima. Ni

54
ispružene ruke nisam vidio. Bila je pravo „de mode“ mati
koju sam želio samo da vidim i pitam, zašto. Morao sam
je vidjeti a sve drugo nije važno. Nisam se razočarao ali
jesam bio tužan. Nisam bio ni ljut. Biti tužan je osjećaj
koji kao dijete ne bih trebao nositi. Razočaran nisam
mogao biti, pošto nisam ništa ni očekivao a ljutiti se
mogu samo na sudbinu koja mi je oredila takav životni
put i nesreću.
U jednom momentu dok smo se obavili čudnom šutnjom
i utiscima za sebe sam rekao:
-Čudo evolucije nije nijedna životinja ili biljka, nego
čovjek za koga vele da je najintelegentnije biće. Tu je vala
i slavni Darwin omakeo i ukakio svoju nauku. Veliki
učenjak nije mogao znati da će majmun postati takvo
živo biće. Tolike godine je trajala njegova evolucija i eto
što je rezultat toga. Nisam spreman ni slavnom naučniku
vjerovati u sve njegove naučne dokaze.
Eso je šutio jer je znao da je sve samo šuplja palamud
priča. Prepustio me mojim dubokim mislima plašeći se
teških riječi kojima bi mi dirnuo u načetu dušu i srce.
Znao je da sam ja slomljen negdje u grudima i ba samom
srcu.
Da sam ja birao majku, izabrao bih svoju Halimu. Život i
sudbina poigrali su se samnom. Pomirio sam se sam sa
sobom da je to tako. Teška odluka u teškom vremenu

55
djeteta koje je nedorastao tolikim problemima i
nesrećom a sa njima valja da se nosi.
Da bi zaboravio i smetno ružne i bolne misli, pokušao
sam u danima koji su dolazili sluteći da je i rat tu negdje.
Još jedno zlo i nesreća na vidiku.
Popijem poneko pivo i pustim „Bolero“ sa onom
njihovom „Jelenom“ zaljevajući svoju tugu i nesreću
svojim suzama a nikako tuđim. Kako oni izvorno pjevaju
tako mene stavljaju u istu životnu sudbinu sa svojom
pjesmom. Slušao sam tu pjesmu bez prestanka.
Poistovjetio sam se sa njom ipedivnim izvođačima.
Pogodili su me u ranjenu dušu. Pjesma je posvećena istoj
ili sličnoj sudbini dječaka kojeg mati nikada nije
pomilovala po kosi. Nije hjela da ga vidi, posjeti da joj
smeta u životu a ona ga donijela na ovaj Svijet. Moja
sudbina i eto.
Rodio sam se sa bolom i sa bolom živim a sa njim ću
izgleda i umrijeti. Mnogim mladim životima ili ljudima i
ostalim živim bićima je slično. Mnogo je ovakve djece i
ovakvih sudbina. Ista ili samo je neznatna razlika u
količini nesreće i boli.
Ipak sam morao trajati... Živjet sa time.
Tako nekoliko dana iz kahvane do samoće sobe i
kasetofona. Pio i pvraćao sam, plako a jesti nisam
mogao. Dušu sam bljuvo ako se to može. Um mi je

56
postao bolestan a tijelo klonulo. Gubio sam volju za
životom koji mi je bio bez smisla i bez nade u ljepše i
bolje sutra. Pao sam u beznađe života da mi ništa nije
imalo smisla. Nesreća mi magli um... Čujem neku riku i
lavež koji ne daju razmišljati. U mojoj dječijoj glavi
dešava se parada zla mimo moje volje.
Babo me je pustio da se isplačem, mada znam da je i on
isto radio. Možda je želio da sam rasčistim sa sobom sve
što mi se dešavalo. A ja, to sam baš i želio.
Za oca onog biološkog nisam je ni pitao. Ružno je to do
bola... Mislio sam da nejma svhe pitati za nešto što
nejma odgovor. Takva pitanja su ćutanje sa pogledom u
stranu ili gnusna laž, koju nisam spreman prihvatiti.
Mater imam negdje ali... Otac može biti bilo ko.
Možda i ona ne zna ko me napravio i gdje sam
skanaturen. Ipak kao i u svačijem životu tako i u mom
usranom, živi skrivena duboko u srcu nada, koje se ne
mogu oterasiti. Ostaje mi živim sa tom jebenom nadom,
mada bih volio da i ona umre kao što umiru sve Nade i
kopaju se na nekim grobljima. No, moja neda ne izlazi iz
mene. Nisam siguran da je tako dobro za moj napaćeni
um i dušu.
Opraštam joj, tražeći samo istinu koja mi može donijeti
mir srcu i duši. Dobar dio mene je želio istinu koju nisam
dobio.

57
58
Licem u lice sa ratom

Drugi sam razred srednje škole. Malo veće dijete sa

petnaest godina. Podosta spoznajem i zaključujem.
Godine koje nosim jesu dječije ali pamet mora da je
starija od njih. Nepopravljivi emotivni ožiljci pritišću
jednako kao i zlo rata koje bijesni u susjednoj Hrvatskoj.
Rat koji u Hrvatskoj odnosi ljudske živote, ja ko dijete
nisam plaho ili nikako razumio. Malo sam znao o tim
dešavanjima i samom ratu. Samo sam slutio da ne
donosi ništa dobro. Otac je pratio vijesti i za sebe dumo a
ponekad je i glasno razmišljao. Imao je taj običaj.
-Ništa ne valja. Neće biti dobro, ni nama Bosni... Zlo će
doći i ovdje. Brzo će se prenijeti. Zlu ne trebaju mostovi
da pređe Savu. Eto ga i ovdje, jer ovu zemlju ne zabilaze
nesreće. Vazda je tako bilo. Zasigurno to nisu dobra djela
koja čini čovjek drugom čovjeku
Govorio je svoje misli naglas, mada se meni nije obraćao
iako smo bili sami u kući. Riječi su zvučale ružno i preteće
u mojim ušima da nisam znao šta da mislim. Bio je pravo
zabrinut i odsutan u svom razmišljanju. Uz tu njegovu
zabrinutost i meni se okrenu nešto u stomaku. Pojavi se
strah pomješan sa nekakvom stomačnom nelagodom.
Nekako osjetih (nekim čulom) da svo moje okruženje
doživi neku vrstu zabrinutosti do samog straha za život i

59
pođoše šaputanja da se svi spremamo ili da bježimo
nekuda. Kuda i zašto, nisam znao.
Nekoliko mojih drugara iz susjedstva otišlo je u Hrvatsku
a neki i do Njemačke. U zraku kao da se nešto dešava ili
da će nervrijeme. Na licima onih starijih vidi se strah ali o
tome niko ništa ne priča. Nekakva se oluja sprema.
Mještani organizuju straže po selu sa lovačkim puškama
a ja se često družim sa njima i saznajem mnogo toga.
Televizija je puna ratnih vijesti i slika iz popaljene i
porušene Hrvatske. Tamo se odavno prolijeva
nepotrebna krv što ja ne mogu da shvatim. Politika i
političari samo potpiruju vatru do usijanja i samo se čeka
razlog ili povod a potom slijede ubijanja i rušenja svega
što nije tvoje.
April siže a sa njime i prve ratne žrtve. U Bijeljini,
Sarajevu i Ravnom već se puca iz svih oružja. Desi se još
jedno zlo koje ne može biti veće. Ono sigurno neće
poštedjeti nikoga pa ni mene i svu djecu Bosne i
Hercegovine.
Ratno zlo brzo dođe i do nas u Bosni. Mnogi su mislili da
će nas mimoići. Nebi tako.
Rat i sve strahote koje idu uz njega zadesiše i moje
mjesto-selo koje rano sabanom popališe, mnoge
nedužne pobiše, zarobiše a preostale protjeraše pod
silom granata. Nastade užas rata koji nisam mogao
razumjeti, osim što sam samo upamtio babine riječi kada

60
me je savjetovao kako da se spašavam bjegom u šumu i
preko rijeke Bosne. Izgleda da je predvidio šta će se
događati. Doživio je to u prošlom ratu ali nikada nije
plaho pričao o tome.
On nije bio voljan bježati sa svoga ali kad vidje paljevinu i
crni dim što nadvi selo i čusmo različitu pucnjavu,
izletismo iz kuće sa jednom kesom u koju smo odavno
pripremili i u nju stavili dokumente i nekoliko konzervi.
Ništa više nismo mogli ni ponijeti, jer je bilo spašavanje
golog života. Za nama krenu i naš Šargo, mada smo bili
zaboravili na njega. Nikako ga ne bi ostavili ali u strahu i
zbrci smetnuli smo za njega. Cilj je bila rijeka Bosna i
druga obala, odnosno slobodna teritorija. Do spasa nas
je dijelilo nešto manje od dva kilometra sa šumarcima i
čistinama. Da bi se domogli rijeke Bosne morali preći
veliku čistinu i biti bimo biti izloženi paljbom različitog
oružja sa nekoliko uzvisina ili čeka na kojima s odavno
bila ukopana vojnička gnijezda. Prosto je bilo nemoguće
neprimećeno stići do rijeke i slobodne teritorije.
Dok smo trčali prema šumarku u Dvorinama oko nas su
fijukali metci roveći vlažnu zemlju tik pored samih nogu.
Gađali su nas ali i sve druge nesrećnike koji su u manjim
grupama pokušavali da se domognu prvo zaklona
šumarka a potom i obale rijeke Bosne.
Na samom izlasku iz šumaka prolomi se rafal nekog
oružja a pored mene se sruši babo da ni riječ neizusti.

61
Okrenem se i vidim kako babo pada. Obli ga krv a on
samo tiho reče:
-Bježi sine preko vode i fataj se šume... Uhvati me za
ruku, zakrklja nešto u grlu i on ispusti dušu.
Znao sam da ode i moj babo. Pomoći mu nije bilo.
Presjekao ga rafal po leđima i stomaku. Tada sam vidio
smrt uživo i nemoć koja me oduze. Nastade stanje
potpune paralize životnih funkcija. Za plakanje i žaljenje
u ratu nejma vremena a rat je počeo u to nejma dileme.
Izgubih i babu. Ne nogu da se saberem a strah trga misli.
Cijela grupa očanika pokušava da se smiri i sabere misli.
Stariji i pametniji imaju neke prijedloge koje i ne čujem.
Proveli smo noć bez sna u šumarku, nekako ukopali ili
prekrili babu ispod grabovog grmlja. Cijelu noć sam
proveo u bunilu i neopisivom srahu. I moj drugar Eso se
odnekud stvori i pomože. Magovitim i tmurnim sabahom
morali smo prvo do obale, pa onda preko rijeke. Trebalo
je preći jednu manju čistinu do obale. Kretali smo se bez
riječi u koloni kroz šiblje i ostruge ali su nas mogli gađati
ko na dlanu sve do strme obale rijeke. Moj Šargo nije
krenuo sa nama. Nismo ga hjeli dozivati jer bi nas mogli
čuti oni gore. Nositi ga bilo bi mi odviše teško. Ostao je
sa babom cvileći iznad njegovog plitkog mezara i tada
sam vidio kako pas plače. Nisam mogao vjerovati ali on je
plakao. Prijatelji puste suzu za svojim prijateljem makar
to bili pas i čovjek.

62
U neznanju sam uz druga Esu nekako preplivao rijeku,
hladnu i mutnu, neprestalno čekajući da će i moj Šargo
da se pojavi. Nije se pojavio. Ostao je na babinom
mezaru sa svojim prijateljem... To me gurnulo preko ivice
života. Skoro, pa sam mrtav. Ubolo me nešto da sam
pomislio da će srce stati. Ni mrtva ga nije želio napustiti.
Danima i danima ja sam čekao svog psećeg prijatelja ali
on nikada nije došao.

63
64
Sam na ovom Svijetu

Od danas moj život poprima još veću dozu dramatičnosti

i ja sam svjestan toga.
Kada dokučismo drugu obalu rijeke mokri i prestrašeni
sjedosmo uz stare topole panika zavlada cijelim mojim
bićem. Jest da sam odahnuo i zaboravio na srah ali
muke se nastavljaju. Izbjeglička patnja započinje. Golo
preživljavanje me čeka a ja sam sam samcat i još i djete.
Kud i kako dalje?
Ja ovamo preko rijeke nejmam nikoga. Ma, na cijelom
dunjaluku nikoga nejman. Sam samcat u ratu a još dijete.
Goli život i preživljavanje je ponuda koja mi se nudi. Pod
zemlju neću ali mi se ona nudi kao jedno od riješenja i
bez boli koje preživljavam. Dva dana sam prespavao pod
vedrim nebom. Od umora u tijelu i glavi ujagmio sam par
sati sna. Pitanje je kud ću sutra.
Tako danima u meni vlada bezumlje i nemoć. Ružna
smješa za jedno dijete koje se poslije svega suočava sa
strahotama rata. Preživit se mora i meni druge nejma. To
je cilj i zadaća. Samoća i beznađe ružno bole. Takve boli
nisu za djecu a ja još nisam dorastao ovolikoj nesreći.
Očito da plivam ili gazim u glibu zla...
Kuda i kako? Samo dva pitanja. Sada, ni oca nejmam.
Onog biloškog nisam imao želju ni upoznati a Slavojka

65
nije riječ kazala o njemu. Kao da ga i nejma. Vjerojatno ni
ona nije sigurna ko je on. Valjda sam morao otpasti od
nekog. Nije me roda spustila na ovaj Svijet. I roda zna
kako se začinju djeca ili ko to ima spermatoide a ko jaja iz
kojih se legu ptići.
Tri brata i sestru nisam stigao ni upoznati a nisam ni imao
neku volju i potrebu. Sada mi ostane samo moj drug Eso
ali om ima na grbači mater i oca. Oni također nejmaju
kud i kome. Odoše gore do Maglaja sestri od Esina oca,
odnosno njegovoj tetki. Ni sa njima nisam nikuda prispio.
Dosta im je njihove muke i belaja.
Svoju muku i svoj belaj moram nositi sa sobom. Biti će
teško ali druge mi nejma.
Narednih nekoliko dana sam se potuco po selu i
prespavao u Omerovoj štali zajedno sa kravom i tek
oteljenim teletom, izbezumljen i gladan. Zabrino sam
kravu koja je cijelu noć lizala svoje novorođenče i pazila
na njega zbog moje prisutnosti vjerovatno zbog toga što
me nije poznavala. Ja sam bio u košmaru svakojakih misli
i beznađu koji mi nisu dali zaspati. U mraku tavana punog
slame i sijena, gedao sam negdje gore i sa mislima o
svojoj nesreći vidio sam štrik-knopac prebašen preko
roga. Zamišljao sam ga kao dar od onog gore da sebi
skratim muke. Ustvari, rogovi štale jesu tik iznad mene
ali konopac je bio samo u mojim mislima, koga sam
njima njega naslikao. Srećom da ga nije bilo. Tako ružna
odluka u očaju nije bila daleko.

66
Onda sam sebi šapnuo:
-Što te dijete ne ubije, mora te ojačati. Moraš preživjeti...
Anatomska posebnost čovjeka je mozak ili pamet i ona
se mora uključiti. Samo tako možeš opstati i preživjeti. I
pored svega moram naći snage da preživim.
Ova je moja životna priča ili sudbina, mogla je biti
drugačije ispisana ali nije. Rukopis će biti ružan. Moram
se pomiriti sa njom. Ovako teška i beziizlazna situacija
upravljala je mojim životom. Plašio sam se „pucanja“ i
onda je još gore. U glavi je neko vrenje sa kuhanjem...
Treba sačuvati razum boriti se i ne odustajati. Moram
zabaciti u stranu ružne pomisli i nastaviti svoju borbu za
preživljavanje. Bez borbe nejma ni objede.
Nisam se odvajao od kese ali nisam otvarao one
konzerve u njoj. Danima sam loše spavao jer je mozak
ubrzano radio ne dajući mi makar malo sna. Opet ona
čudna mješavina osjećaja vrti mi mozak. Često sam
poželio da zaspim a da se ne probudim, misleći da će mi
to biti nagrada. Noći su pravi košmar u znoju i svakojakim
snovima. Glad je posebno teška. Ona neda zaspati a
stomak traži bilo šta da se ubaci u pjevajuća crijeva. Voća
još nejma a o gljivama ne znam ništa. Moliti se
nepoznatim ljudima za komad kruha baš je teško a meni i
nezamislivo. Panika vlada u glavi ali i u stomaku. Jedino
znam da se neću pokolebati i napraviti neku glupost koja
može da me košta života. Tako sam riješio u svojoj glavi.
Jest da je dječija ali pamet mora biti starija.

67
Jednu noć legnem gladan i umoran od svega ili bolje
kazano, izbezumljen. Opet svakojake misli naviru bez
moje kontrole. Treba biti čvrsta stijena pa sve podnijeti a
ja sam sasvim nešto drugo. Obično dijete i ništa drugo.
Međutim, kada nešto hoćeš, naći ćeš način da to
postigneš. Za sve treba želja i cilj a moj je cilj da preživim.
Ne pravi se violina od svakog drveta a ni čovjek od svakog
potomka majmuna. Puna je Afrika majmuna koji nikada
neće postati ljudi a puno je ljudi koje ne mogu ni
majmunom zvati, jer bi povredio njihovu vrstu. On se
uspravio ali su mnogi ostali sa majmunskom pameti.
Razvili mišiće ali pamet nisu. Mada sam dijete, imam
pameti koju moram iskoristiti što bolje. Ma, koliko je rat
užas i stradanje, ne smijem biti u njemu samo jedan život
manje ili mrtvo dijete koje nije okusilo ni djelić ljepote od
života. Meni borba nije nepoznata od kada sam izašao iz
one stvari na ovaj ružni Svijet.
Često u noći govorim sebi mislima i bez riječi:
-Ja ću se „uspraviti“ ali sa pameću, makar sam samo
dijete. Ne preostaje mi drugo...
Moram i obećajem sebi, ma koliko to bilo teško. Čovjek
cijeli život prometne ili proživi u svojim potrebama,
ovakvim ili onakvim, a ja imam prirodnu potrebu da
preživim. Ona me prati od onog prvog dana kada sam
nemoćan ostavljen da umrem u smeću među
željezničkim pragovima. Dozivao sam plačom neku
pomoć jedinim načinom da preživim. Dozivao sam

68
pregledače kola da mi pomognu i srećom oni su me čuli.
Preživio sam tako nemoćan prvi dan života.
Sada mogu barem sam sebi pomoći, samo treba sabura i
uključiti oba mozga. Pamet je moćno oružje u svakom
životu ljudi i životinja. Slon pronađe put do vode
udaljene stotinama kilometara zahvaljujući svojoj
intelegenciji. Bivoli se brane i preživljavaju od
grabežljivaca tako što žive u grupi ili stadu. Cijeli njihov
život je borba za život i preživljavanje jer su svaki minut
na meti različitih grabežljivaca željni da im budu lovina ili
hrana. Nas ljude davno su proglasili najintelegentijim
živim bićima. Imamo i najveći mozak u odnosu na
cjelokupno tijelo a uz sve to u gavi nam je i mali i veliki
mozak. Na usluzi su i najbolja tenika i alati za lijep život.
Onda nejma dileme ni kod mene da ću upotrebiti sve da
sačuvam goli život makar bio i dijete koje je u zlu rata
sam bez ikoga na ovom Svijetu.

69
70
Dva rata

Rat je tu a zlo se lahko prepoznaje. Smrdi na smrt i

patnju. U tom ratnom zlu, valja se snaći i preživjeti. Ruši
se, pali i ubija a smrt visi nad svim živim bićima. Plašim
se da su mi dani odbrojani a tek sam na početku života.
-Za sve postoji riješenje. Mora tako biti, samo treba
pamet uključiti. Sada ću ja odlučiti, kada ću i kako
umrijeti.
Govorim sebi svakog sahata i dana. One konzerve sam
pojeo onako bez kruha jer ga nisam ni imao a da ga
tražim od nekoga, ja jednostavno to ne znam.
Samo je rov preostali izbor i odluka je donešena. Ludo
glupa ideja ali me spašava od gladi i tamo sam
najsigurniji.
-Moj novi „dom“ i spas od gladi može biti jedino rov.
Ponavljam i ponavljam... A u meni se od nemoći ledi krv
u venama dok to izgovaram. Strah me. Golem je to rizik
za jedno dijete ali kuda drugo.
Tamo ću imati smještaj i bilo kakav obrok. Poruka je
došla odnekle iz malog ili velikog mozga. Ne mogu znati
odakle dođe ali mi vrati nadu u život. Luda odluka da
tražim spas u rovu je moja ili je tako iz nemoći odlučila
dječija pamet. Ako je pogrešna onda sam ja kriv i nitko

71
drugi. Ko drugi da me savjetuje? Osjećam se
bespomoćno a sam moram donositi odluke. Rizikovat
često znači i uspjeti a onda možda i preživim sa takvim
pristupom. Mladalački ili dječiji razmišljam o životu,
čudnom svijetu koji mi pokazuje koliko je on meni
okrutan, zagonetan i nepredvidiv.
Fali mi figura oca i majke Halime, mada sebi izgledam ko
izgubljeno kuče. Moj tek započeti život je u potpunom
raspadu. Čak i ono kuče mačije majke ili lava, hijene ima
roditeljsku brigu koja mu poaže da preživi prve mjesece i
godine života. Ja se uzdam u neke ratnike, rovove i nilost
tuđina. Rat i rov meni imaju sasvim drugo drugo
značenje. Imat ću gdje spavati i nešto jesti sa borcima a
dokle tako, nisam znao.
Rovovi su se već odavno počeli kopati duž cijele linije
odbrane. Neki gublji i veći a neki plitki i samo do koljena
što je ovisilo od vrste terena ipoložaja. Skonto sam da
dole na dvojci imaju pravu utvrdu duboku i široku u
grabovom šumarku i ja odlučih. Otišao sam na dvojku
gdje me svi borci prihvatiše bez pogovora. Imao sam
osjećaj da su znali za moju sudbinu ili nesreću ali mi nisu
pokazivali. Samo je onaj Sejo imao neku vrstu budalastog
odnosa prema meni. Ne znam zašto ali mi se tako učini.
Svi smo u istom ratnom stanju i svima život ovisi od onog
olova ili gelera. Ratnik ide u boj ali svaki se nada da će
preživjeti i vratiti. Seji je to trebalo objasniti na tanane ali

72
sumljam da bi skonto. Čim sam stigo nastade Sejina
trotura i pametovanje.
-Klinac! Otkud ti u neka doba. Samo si nam ti trebao.
Malo k...
Đe si Boga mu? Na tebe smo čekali...
Imam ja za tebe zadatak. Brzo vamo!
Požuri! Šta se vučeš ko da nisi jeo tri dana! Klinjo, Klinjo,
nikad od tebe neće biti muško.
Moraš biti ponizan i zahvalan što smo te primili, inače
ode ti... Hajde balo osjedi na tebe čekajući. Obavljat ćeš
specijalne i posebne zadatke baš iz tih razloga. Mi smo ti
najpreči i zato slušaj šta ti kažemo.
Viko je Sejo bojom glasa hijene sa broja sedam kao da
rov gori. Glumi kajlu a ne liči ni na hrđavu muhliju. Tip
koji je volio frku i naređivati svakom u rovu a u svojoj kući
bio papučar. Donji ali sada čojk komanduje. Posto manga
onog dana kada pade prva granata na Karuše. Ovaj rat
čeko i dočeko da ima kome naređivati i izabro baš mene.
Najebat ću ko što očima gledam a drugog izbora
nejmam. Natakeo se name a meni dosta moje muke.
Poslušo bi ja njega i bez galame i vojnički komandi ali je
njemu džaba govoriti. Čak mu je i komandir rekao da se
mani naređivanja bilo kome jer je on taj koji može
naređivati. Uzo sebi Sejo za pravo da naređuje i džaba
mu govoriti bilo šta, Ja sam i nadimak dobio od njega a

73
svi drugi suborci sa cijele linije su prihvatili, tako da ja
postado „Klinac“ i na njega sam se odazivo kao da nisam
imao svoje ime. Nisam se haturio na njega, njegovu
galamu i komandovanje, pošto sam znao da mi nebi
pomoglo. Bilo bi glupo suprostaviti se takvom insanu.
Ovo je vrijeme takvih. On se takav rodio i jebi ga. Da je
drugačije onda Sejo nebi bio Sejo. Reprezentativni
primjerak ljudske budale i prava je šteta što umre Darwin
mogao bi na njemu vršiti pokuse i dokazivati svoju teoru
evolucije. Uhljup bez konkurencije na cijeloj slobodnoj
teritoriji.
Staro kljuse učit jahat bilo bi uzaludno. Tako je kako je i
slušaj, jer drugi izbor nisam imao. Ja samo u rovu mogu
preživjeti i moram ga trpiti.
Ono što mi se posebno prikazalo kod Seje jeste njegova
dragost i veselje što nosi pušku i posebno „oblikovana“
čehra. A čehra kod insana pokazuje kakva mu je duša i
koliko u njemu ima čovjeka. Spavo bi sa njom-puškom
umjesto žene koja ode sa djecom u izbjeglištvo. Samo
mahnit insan voli pušku, rat i ubijanje a meni je izgledalo
da je on to baš volio.
Njegova čehra opet je priča za mnogo umnije od mene.
Samo bi je rođena mati mogla poljubiti jer je odavala
nekakvu odbojnost koja se neda opisati. Da ti nosi
pečenje i cigare, veliko je pitanje da li bi ko promjenio
mišljenje o njemu. Ali i takav kakav je, ima i on oca i
majku... Opet ga nisam ono mrzio, jer sam znao da nije

74
sam svoj ili da mu nešto fali, što ja nisam znao šta je.
Mora da je zakasnio u red kada se delila pamet ili se pak
bez nje rodio. Kada nekog mrziš onda i sikuraš sebe te i
sam postaješ nervozan i mrzovoljan. Ja neću tako i tu je
tačka. Blesavog Seju iz našeg rova broj dva, nisam želio
mrzit, pošto smo svi skupa najebali neko više a neko
skoro isto. Da su druga vremena sve bi bilo puno
drugačije i ljepše. Vjerovatno njega nebi nikada ni vidio a
ni njemu slične.
Tako i sa svim nedaćama, odskora je rov broj dva na
Štrljku postao moj dom iz kojeg nisam izlazio po pet ili
deset smjena. Jednostavno nisam imao kuda ni otići a
svako bezpotrebo švljanje po selu je opasno po život. Bio
je malo potijesan za nas toliko da sam sjedeći spavao ali
bolje nisam ni očekivao. Trebalo ga je dobro ukopati i
proširiti ali tvrda zemlja i žuti kamen zahtjevali su mnogo
sirove snage. Ipak smo pomalo kopajući prošili i utvrdili
naš rov ko da ga je bager iskopao. Malo jest veći i
sigurniji ali i dalje tijesan.
Pušku nisam imao jer nisam ni bio vojnik a nisam ni znao
pucati. Samo me muka i prijeka nužda natjerala na takav
potez. Bio je to izbor očajnika da bi preživio. U njemu
sam spavao, jeo i bio bolje ili podobro zaštićen od
snajpera i granata. Draže mi je ovdje nego da se smucam
po selu moleći za obrok ili konak. Ovdje cimam oboje a
plus svega toga i tako tako društvo.

75
Tako potijesan, vlažan i hladan rov mi postade “dom“ u
kome sam se i pored svega osjećao lijepo. Fino smo ga
proširili ali je opet neudoban za spavanje.
Jednu noć sa od umora zaspao sjedeći a moji drugari su
mi namjestili ležaj od onog što su imali da me Ibro pokrio
svojim kožunom kojeg je skinuo sa sebe, valjda iz žala koji
je kao otac osjećao prema meni. Ipak je bilo duše u tim
ljudima i saosjećali su sa mnom. Ko je dobar čovjek i u
ratu ostaje isti. Karakter i krvnu grupu čovjek ne mjenja
dok je živ. Samo se Sejo pravio budala ili se nije trebao ni
praviti, jer je to i bio. Has budala i ništa drugo. Međutim i
budala ponekad ima neku pametnu.
Imao je on sto načina kojim je to i dokazao. Jednom je
predložio komandiru da ode dole do rijeke i da baci
nekoliko bombi kako bi ulovio koju ribu. Mi imamo samo
tri bombe a on bi sa njima fato ribe. Kud je opsno bacati
bombe, kud ih nejmamo a kako ih pofatati u vodi kad oni
preko gađaju svim i svačim što god se miče na cijeloj
liniji. E, onda ne treba se čuditi kada Seju niko ne drži za
normalna, ma koliko se on trudio da bude čivija. Dobro
mu je bilo što je sa njim vrijeme brže prolazilo i njegovim
glupostima.
Sa onom puškom glumio „Ramba“ i svima držo
predavanje o oružju. Stručnjak kakvog mati rijetko rađa a
ustvari nije znao ni rasklopit i podmazat pušku.

76
Jedino ja nisam imao pojma o oružju a nisam ga ni volio.
Otac i mati su mi branili da se „igram“ kauboja a nikada
mi nisu kupili nijednu igračku koja je ličila na neko oružje.
U našoj kući nije bilo ni oštra noža a kamoli puške.
Čak i da sam znao nešto o oružju ili pušci za mnoge je
nije bilo. Samo su po dvije puške u svakom rovu
raspoređene na pet boraca. Možda je zato i Sejo uzeo
sebi za pravo da po cijelu noć komanduje i viče na mene.
Samo što nisam išao umjesto njega da serem i pišam.
Naporan i dosadan čojk da te zaboli glava a uvrne
stomak kada ga samo vidiš a tek kad progovori.
-Dođi da odneseš Šilji dvi cigare. Samo mu daj i namah se
vrati. Idi tranšeom i ne diži glavu, oni te vide ko po danu.
Imaju noćne nišane... Kontaš Klinac? Misli malo tom
svojom tintarom da te oni tamo nebi upucali i šta bi mi
bez tebe.
Onda opet.
-Klinac, čuješ li šta? Šta si se zamislio? Imaš li koga od
rodbine? Kada će stati ovo sranje?
Šta ti misliš Klinac? Imaš li curu Klinac? Donesi vode,
vidiš da će brzo nestati. Idi oslušni... Ako šta primetiš
namah javi.
Sve naređivo ali sve ga zanimalo. Valjda je znao ko sam i
šta me spopalo, pa liječi živce i uskraćuje vrijeme
prisjedajući mi na bubrege. I ne samo meni već i svima iz

77
rova ali i cijele linije. Ima čojk promahu u glavi i tu
pomoći nejma. Ni dr. Šarkićeva ordinacija mu ne može
pomoći. Gnjavator i baljezgar bez razloga ili griješim, jer
za sve što se dešava treba neki razlog. Sejo je očito imao
tuce razloga da bude takav. Sve se svelo na ono, da
budale sada komanduju. Dočekale rat da se dokazuju.
Često sam razmišljao zašto me Sejo ali i mnogi drugi
toliko koriste za svoje sitne potrebe. Zaključio sam da
zloupotrebljavaju moju mladost i situaciju da se oni nebi
izlagali opasnostima od granata i onog snajperiste sa
Ašlamica koji redovno gađa cijelu liniju od rova dva, pa
sve gore do sedmice, jer je ima ko na dlanu. To je razlog.
Samo smo sigurni u rovu i čim pomolimo glavu, zaspe
nas nečujnim metcima koji se redaju oko nas roveći
zemlju i lomeći šumsko granje. Često sam poželio da me
potrefi... A mene i da strefi. nije neka šteta, ionako za
mnom nejma ko zaplakati.
Onda je osvanuo neki novi dan. Ne znam koji ali zato
onaj zna. Već nekoliko dana spavam u vlažnm rovu uz
bubnjaru, dok se smjene, drugari i dani mjenjaju.
Sabahom mi Sejo naredi da odem u komandu i donesem
neka pisma i sve druge vijesti što su pristigla tek
pristiglim humanitarnim konvojem „Caritasa“ iz
Njemačke.
-Klinac dođi ovamo. Ideš odmah, jer sam čuo da ima
pismo za mene. Mora da mi šalju žena i djeca. Šta si

78
blehno? Nisam čuo za njih otkad su otišli.... Odmah
naberi i pokupi sve priče i vijesti što usput čuješ. Kad se
vratiš trebaš posijat ono sjeme dole u Adi... Tebe neće
gađat, ti si njihov. Kad se vratiš ideš dole da posiješ jedno
sjeme u onom naplavu na Adi. Kužiš što ti kažem?
Ne znam o čemu je govorio ni kakvo sjeme da sijem u
Adi usred rata. U čudu sam i nedoumici. Kao i uvjek srao
je na one žvalje sa poganim jezikom, samo da bi pokazao
nekakvu svoju dominaciju. O toj sjetvi nisam razmišljao,
jer sam znao da je vazda nešto imao za mene, što trebam
uraditi. Mozak mi ispija ko pijavica. A ja se emotivno
ugasio i samo hladno klimam glavom ko magare jer mi je
to samo i preostalo.
Nije mi se išlo jer je sipila kiša a komanda podaleko.
Protivit se nisam mogao, jer je on zakon u cijelom rovu,
pa sve do petice. Silan i blesav „autoritet“ da se neda
opisati. Mahnit, deran, uljup žešći sa pameću koja ne
razlikuje ovcu od slona. Mislim da je sa posebnim
potrebama ili savremeno rečeno dobro retardiran.
Usprotivio bi se ja ali on je bio „sila“ sa puškom a ja samo
dijete.
Meni nebi druge nego odmah put pod noge mokrim i
blatnjavim tranšeom do Hajdina gaja a zatim drumom do
komande. Opasno, mokro, blatnjavo i daleko. Granate
padaju nasumično a snajperi gađaju sve što se kreće
cijelim putem do komande.

79
Put sam već znao i dobro upoznao. Također sam znao da
za mene neće biti ni selam, jer mi ga nejma ko poslati.
Nejma mene ko da se sjeti. Svjestan toga i moram se sa
time nositi. Ja sam usamljen na ovom Svijetu sa svojom
nesrećom... Samo ona je samnom i na mojim nečkim
dječijim plećima. Ne znam ima li išta bolnije za jedno
dijete. Meni je sudbina odredila da nesreću prihvatim za
druga.
Skonto Sejo da je to tako i samo doliva ulje na vatru.
Izgleda da je on nakastio još i gore, sa uvreda preći na
povrede a da nebi dotle došlo, savi rep Klinac i slušaj.
Opet mi je samo jedan izbor. Jebi se ti papane, ja sam
pametniji od tebe.
-Nejma frke Sejo... Samo kaži, ja sam tu. Naređenje,
izvršenje...
Rekao sam mu ponizno i skočio na noge da zamalo nisam
dokučio oble bukove rogove rova. Put pod noge i
blatnjavim tranšeom polahko krenem.
Stigoh brzo ili se dovuko umoran, mokar i blatnjav „gore“
ili dole u komandu koja i nije ličila na tako nešto. Sretan
što nijednom ne moradoh zaleć i što me ne ganja
snajper. Obrišem poderane patike o travu, pokucam na
vrata i ponizno uđem pozdravljajući ćatu-pisara i
njegovog pomoćnika. Oni ko pravi vojnici ili glumci u
ratnoj prestavi u jedan glas:

80
-Selam Klinac. Opet ti. Nejma za tebe ništa ali ima za
onog tvog sa dvojke. Jedno pismo za Ušlju Seju. Ima i
jedna tužna a tiče se tebe. Tvoj je drug Eso teško ranjen i
prebačen u Zenicu. Jebi ga Klinac, u ratu nejma dobrih
vijesti. Moramo se naviknut na njih. Esi su... Jebote. Obe
noge... Smrt je bolja. Našo ga trocjevac dok je išao sa
smjene i pokosio. Noge nisu mogli spasiti a bori se da
peživi. Sranje Klinac...
Zaćutao je a ja se zaledio. Šutim ja, šuti ćato. Tako
nekoliko minuta sa potpunom blokadom mozga. Plakao
sam nada i ja znam da ovo ratno vrijeme nije za plakanje.
Stisni zube i diši. Drugo i drugačije, meni ne može biti.
Poslije tih riječi meni se i noge osjekoše. Stojim dugo i
šutim u nekakvoj agoniji bez mogućnosti da bilo šta
kažem. Jedva stojim i dišem. Mrak je pred očima a
blokada u glavi.
Imal još nešto da me strefi? Još jedna bol počinje da mi
izjeda dušu i tijelo. Zašto njega? On je još dijete kao i ja.
Mladost koju nije osjetio niti živio. Otišao u rov i rat sa
dvadeset godina.
Može li me išta zaobići? Tek mi život započeo a ne
prestajem plakati. Proće mi vas u suzama. Odoh u
bezdan nesreće iz kojeg nema izlaza. Svjestan sam, moje
muke su samo moje i valja živjeti sa njima. Užasna istina i
eto. Uspravi se Klinac i pamet uključi. Nije svaka cesta
slijepa.

81
-Svoj muci uz inat, moraš izaći iz ovoga još jači i
pametniji.
Govorim sebi bez avaza da me nebi čuli moji drugari.
Sramio sam se i sebe i njih.
Nešto mi je govorilo da tako uradim. Druge i nejma. U
inat smrti, moram da preživim. Rano je za umiranje iako
smrt igra oko mene i sviju nas.
Sa tom mišlju krenem nazad na liniju i svog rova koji mi
je postao i dom. Svi drugi se smjnjuju samo ja ostajem i
dočekujem. Samo ja nejmam kud, ni kome.
U glavi nosim svoje teške misli a u džepu neko pismo za
onog žvalju Seju. Mene moja nesreća žulja do boli ali se
ipak nekako vratim u svoj rov i dam Seji njegovo pismo.
Opet nisam prošao bez njegovog komentara koji je ličio
na ruganje meni i mojoj nesreći:
-Đe si dosad? Ja mislio ti nagulio... Prešo tamo njima.
Ma, šalim se i nemoj se ljutiti zbog toga.
Klinac, dobar si, samo plaho spor. A cigare Klinac...? Ima
li cigara?
Držo bi mi „Ušljo“ pridiku do ujutro ali ga ja ko slučajno
zakrenu onom pismu koje mu pružim bez riječi. Zgrabi ga
objema rukama i ode dalje od rova otvorajući ga u hodu.
Sjede iza velikog hrasta i za sebe očima čita da ga nije
briga ni za rokanje granata koje padoše negdje oko
četvorke. Napraviše havariju u šumarku a Sejo ni mukaet.

82
Poslije samo nekoliko minuta čujem Seju kako sočno
psuje da ga oni tamo preko linije mogu čuti:
-Da ti jebem majku kurvensku! Kurvo ženska... Kučko
bosanska!
Još mi to treba... Nek ti bude. Naće tebe Sejo, da ti
jebem mater! Ni Amerika nije daleko ali će te Sejo naći.
Sve ste vi iste, da vam majku nabijem... Nije Sejo siso
veslo! Naće tebe Sejo da te Capone čuva.
Kurvo...! Šta me zadesi... Šta mi skuha.
Nabraja i reda psovke Sejo ne hajući što ga čuju i oni na
rovu pet ili i oni sa druge strane. Zapjenio u jadima što ga
snađoše a pomoći nejma te samo psovkom olakšava sebi
teret na duši i srcu. Baš ga je pogodilo.
Ne znam šta piše u pismu ali je daleko od dobrog. Za
insana i hajvana nejma dobra na cijelom Balkanu i nikad
ga nije bilo. U ratu, posebno. Jedno zlo doziva drugo i
kad se natasliče na leđa onda je smrt nagrada. Mnogi se
ne mogu nositi sa time i onda traže način da svoje muke
olakšaju travom, iglom, rakijom, psovkom ili dižu ruku na
samog sebe. Oni što prežive neće ličiti na sebe i svi će
prohlupati i oboliti od poznatih i nepoznati bolesti.
Plašim se i za sebe mada pokušavam sačuvati pamet i
sabur.
Sve govori da je muka i Seju zadesila ali nikom još ništa
da govori. Hoda u krug oko hrasta i nešto mrmlja kao da

83
je opet ona sočna psovka. Psovanje je terapija
balkanskog čovjeka ma kojem stadu pripado. Učinkovita
je kao najbolja medicina ili terapija što je i naučno
dokazano i potvrđeno još prije onog rata, nigdje drugo
nego na Veterinarskom fakultetu gore u našem Sarajevu.
Čak su i svjetski veterinari potvrdili i ovjerili ovu teoriju
dokazanu nekoliko puta u različitim labaratorijama i na
mnogim slučajnim uzorcima.
I ja bih ko i Sejo, samo meni to nedolikuje. Odolit ću
izazovu i zlu da ne odem u beznađe i užas iz kojeg nejma
povratka.
Cijelu noć Sejo provede van rova da oka nije sklopio
koristeći ovu potvrđenu naučnu metodu izbacivanja
bijesa sa duše i srca. Ona se pokaza kao učinkovita
olakšavajući mu boli i nesreću za koju je mislio da se
njemu ne može desiti.
Sutradan se proču za Sejine muke. Postavila gospoja Seji
ultimatum ili mu ostavlja djecu ili dođi za njom u
Njemačku. Izgleda da nejma ništa od one njihove ljubavi i
braka. Ode treba u slobodnjake a ti Sejo ako moreš ili
nemereš, dolazi po djecu ili ona odoše u sirotište.
Sejo mora da bira između dezertera i svoje hanume jer
druge opcije nejma. Izvoli frajeru, izaberi ili će ona naći
drugog a djecu ostavit u domu za napuštene i
nezbrinute. Poslije jedne godine država daje djecu na
usvajanje ili udomljenje onome ko to želi. Jebeno je

84
zakonodavstvo na tom zapadu tj. istočno od Študgarta ili
da sve to jednostavno prevedem na samog sebe koji se
pati do bola u Bosni ni kriv, ni dužan. Jedino sam kriv što
sam se rodio a sada je dobro kasno da umrem.
Da zlo bude veće, Seji isteko pasoš a Njemačka mu vazda
bila priko Svijeta. Zbog djece bi pješke do Študgarta i da
dezerter bude ali valja pet granica preći sa valjanim
pasošem kojeg teško more izganjat za kratko vrijeme.
Dotle se njegova gospa more dva puta udati i tri puta
razvesti. Ponude su već stigle od pravih Švaba sa starijim
rodnim listovima ali i Kurda koji imaju stalnu radnu
dozvolu sa skorim počekom za dobijanja njemačkog
državljanstva. Takve prilike se u kratkom ljudskom životu
ne propuštaju a posebno ako se zna da zakonski razvod u
demokratskim zemljama Zapada more da se izvede i bez
Sejine saglasnosti, jer gospi ide rat na ruku i more biti
slobodna ko Šaulićev golub na suhoj grani čim podnese
zahtjev za razlaz ili razvod braka. Ionako ima ticastu
pamet a sa tim članom zakona more da bira između već
pristiglih ljubavnih ponuda. Ima mogućnost da nekoliko
puta profula ili da joj omakne u izboru tako da ništa ne
gubi, pošto je ljubav i sex požuda potrošna roba, čija
vrijednost nije mjerena u evrima ili drugim
vrijednostima.
Meni bi žao Seje iako nisam znao da će se sada kaniti
mene. Ne vidim način kako bi mu pomogao jer u tim
vodama nisam plivao. Očito je da su to mutne vode,

85
lažnih ljubavi, pomješane sa novcem-pohlepom i
balkanskim primitivizmom. Moj Sejo, ja da mogu
pomogao bih samom sebi u svojim jadima koji su sasvim
na drugoj strani i puno gori nego tvoji, mada ni tvoji nisu
za baciti. Samo pretpostavljam da i oni bole negdje u
grudima ili na srcu i duši kao mene moji što peku.
Nekad u noći ode Sejo do komande. Deset dana nebi ga
a onda se pomoli „pokiso“ i podbuho kao da ga je roj
bumbara ujeo. Mora da se negdje dočepo rakije brlje i
nalio da se jedva uvuče u rov. Onako nikakav traži i one
travuđe da puši, galameći na Zahida što je nije osušio.
Možda mu ona pomogne da zaboravi na svoje jade i
skrene misli na drugi kolosjek. Ja ne znam ali Zahid veli
da i ona ima svoje dobre strane samo u ograničenim
količinama.
-Ako u tome ima istine probat ću i ja dovesti svoje stanje
u red... Nisam ja daleko od Seje. I ja sam tu negdje.
Nekoliko puta sam bio na ivici „pucanja“ a sada mi treba
sano sabura. Moram pamet koristiti... Odagnati od sebe
crne i prljave misli.
Kažem sebi i Zahidu koji samo pogleda u mene i reče:
-Mali, pametan budi. To ne dolazi u obzir, nego gledaj
kako da čitav tj. u komadu, izađeš iz ovog zla. To je brza
cesta za onaj Svijet ili za greblje gore na Lipama.
Miči se dalje od rova i svih nas ako misliš preživit i ostat
ispaćan. Pred tobom je život koji se neće ponoviti. Slušaj

86
dobro šta ti Zahid veli. Sve je ovo veliko sranje koje nam
je zakuhala šaka budala da se domognu vlasti i bogastva
Titine države a mi boranija da ginemo i truhnemo u
ovom glibu. Sirotinju gurnili u rovove a oni se gošte u
pozadini i logistici.
Klinac, što prije da si nagulio, kud god znaš. Nije ovo
mjesto za takve jer si ti još dijete. Sve će ovo jednog dana
proći... I zaboraviti moj Klinac. Ljudi su jebena mraka i
malo ima pravih na ovom Svijetu. Ja i ti vrijedimo samo
dva olova i ništa više.
Ćutio sam. Nejma se tu šta ni reći.
Zahid ima iskustva i pameti. Razmišljao za sebe nekoliko
sledećih dana ne pomišljajući o pušenju travuđe ali ni
cigare, koju smo odnekud redovno dobijali. Njih sam
tranpio za konzerve i vojnićke čizme koje su mi
nedostajale i koje nisam drugačije mogao nabaviti. Zahid
mi je sa svojim riječima usmjerio razmišljanja i tome sam
mu zahvalan. Ponio se očinski prema mene, dajući mi
savjete iz dobrih namjera. Dobar i drag insan koga sam
morao poslušati.
Često sam u samoći rijetko mirnih noći kada nije bilo
granatiranja, sjedio sam i duboko razmišljao šta i kako
dalje. Vidio sam slike prošlosti ali i budućnosti koju sam
kao dijete želio dočekati i živjeti. Sada sam u ratnom
vihoru i nemjerljivoj nesreći. Dobro sam se okalio i
odrastao za kratko ovo ratno vrijeme, postavljajući sebi

87
cilj da iz rata izađem ispaćan i normalan. Kada imaš cilj
onda si na pola puta do njega, rekao je netko a ja
upamtio.
Dani su se smjenjivali bez mog uticaja slični jedan
drugom ko jaje jajetu, odnoseći i mnogo nedužnih života
i donoseći još više patnje i zla da se neda opisati. Užas
rata postao mi drug u ovom vremenu ali i svima u Bosni.
Valjda je i to sudbina Bosne i Hercegovine ali i cijelog
Balkana.
Seju sam još jednom sreo ispred rova. Bio je mokar od
rakije i blijed ko krpa. Pozdravili smo se i on mi tiho reče:
-Klinac... Oprosti mi. Znaš, ljudi su ponekad glupi i zli a ja
sam pretjerao. Obojica smo u govnima, samo moja više
smrde... Jebi ga. Halali svom Seji.
Ništa nisam rekao ali sam razumio Seju i našu balkansku
pamet koja nije daleko od kokošije. Darwine, veliki
naučniče trebo si ubzati evoluciju na mozgu a zakočiti
mišiće. Onda bi to bila prava stvar i zasigurno bi dobijo
Nobela da se tako sesi. Siguran sam da je i njemu
mrtvom žao što nebi tako.
Sa ili bez Seje i njegovog izvinjenja, prolazili su teški ratni
dani. Metci i granate padali i ubijali živo ali i mrtvo. Teško
vrijeme prolazilo...
Taj dan sam nazvao „vodeni“ utorak. Kiša pada i ne
prestaje. Dosadna do boli. Kao i svi dani do njega ili prije

88
njega, protekli su u stahu i borbi za golo preživljavanje na
malo hrane i nezrela voća. Uši su stalno na pola dvanaest
a mozak u nekom žrvnju neprestajući raditi. Čudan
ljudski organ koji neprestalno radi.
Ratni dani, mjeseci i godina tako prolaze sa mukom i boli
popola. Vuku se do očaja u glavi i duši. Rov mi je i dalje
dom a suborci oslonac koji sam trebao. Na tome sam im
veliko zahvalan, do same poniznosti. Da mi njih nije
poludio bih, jer izlaza iz svoje jebene situacije nisam
imao. Dođe mi i da pušim onu travuđu koju su odnekud
donijeli i do nas na broju dva. Svi vele da se bolje
osjećaju, ušta ja sumljam. Najgori su hladni dani i noći.
Oskudjevamo sa odjećom i obućom a vatru ne smijemo
zapaliti. Odaje nas dim a svud oko nas je listopadno
drveće. Samo nekoliko jelki gore poviš nas daje nešto
bolji zaklon. Šta nas čeka kad opdne lišće i dođe prava
zima ne smijem ni misliti.
Meni se opet javljaju mračne ideje ali ih se moram
kutarisati ako mislim preživjeti i izaći normalan iz ovog
ružnog stanja i vremena. Bolje vrijeme mora nekada da
dođe. Tome se moram nadati... Ovako samo patim sam
sebe a ima li šta gore, nego neprestalno sebe pitati:
-Šta sam ja kriv da sve ovo proživljavam? Imal nešto da
me zaobiđe? Kuda ću dalje? Kako ću sam bez ičije
pomoći ostati normalan i na ispravnoj životnoj cesti.

89
One sjemenke što smo proljetos posadili dole na Adi
odavno su iznikle u stabiljke sa uskim listovima i pristgle
su za berbu ili kako neko veli čupanje u korjenu. Jesam ih
sadio ali ne znam, šta su i zašto služe. Moro sam slušat,
što god mi narede. Sejo je i dalje prednjačio u
naređivanju i komandovanju. Sada kad je u svom belaju i
sopstvenim nedaćama more bit da će se promjenit na
bolje, pošto ga ružno zlo snađe. Has budala koja se da
malo popraviti i šta drugo reći, a moje je nadati se. Ipak
nebi po mome nadanju. Nejma Seje ali ima drugih
Sejčića i budala. Neki su i gori samo su daleko od mene.
Jučer umalo da me upuca jedan od njih sa onom ružnom
bradom. Idući do komande zastanem da pišam uz ogradu
od ostruga koja mi je davala malo bolji zaklom, kad iza
mojih leđa škljocnu ili repetira budala šmajser i
naređujući mi kleknem i da tako pišam. Kud kiša pada
kud ostruge svuda oko mene. Naredi mi blento tako
ljutito da sam se prestravio i uprljo gaće. Nebi samo
pišanje, nego i sranje. Od straha isti tren dobijem proljev
al moradoh čučnuti da nebi otišo gore ili dolje zbog
običnog pišanja. Koja budaletina od insana, pucala bi u
mene zbog stojećeg pišanja... Bio je to opet moj susret
sa smrću da više ne znam ni koji je po redu.
Cijelim putem do komande razmišljo sam o takvim živim
bićima a utjehu sam našao u Darwinovoj teoriji evolucije
koja po njemu još taje. No, tu se malo šta može učiniti jer
evolucija ima dug vremenski period i trebat će i trebat
dugo vremena da se okonča. Kako sve ima svoj kraj osim

90
konca koji ima dva kraja samo se nadam a nada zadnja
seli na onaj svijet. Eto ja preživi i doživi dosta toga. Nešto
pođe ići i na bolje ali su to mali pomaci. Ali zato ima nada
makar bila i kilometrima daleko.
Potom su oni sa broja sedam preuzeli Sejine nadležnosti-
komande i opet sve pade na mene. Klinac idi ovo, idi
ono. Nastade opet gnjavaža, maltretiranje i pravi teror,
kao da sam im sluga i hamal. Koliko budala ima na ovom
Svijetu do tada nisam znao. Bilmez do bilmeza a još sa
oružjem u ruci. A ja samo dijete koje nejma kud, ni kome.
Savi rep i ponizno slušaj.
-Donesi onu travuđu ili ideš iz rova. Ono što si sadio idi i
uberi, da te nismo čuli. Počupaj i dopeljaj do rova a
ostalo je naša briga. Šta blejiš?
Jel ti čuješ šta ti govorimo? Izigravaš budalu...
Naređivali su mi oni što su kolutali očima i smrdili na
izgorene vunene čarape. Mora da im nestalo prave trave
i onda more i ona zelena koja je daleko od branja.
Nejmaju kad čekati a kriza nastupila. Kud su ovisnici, kud
budale a iz praznog bureta najbolje se čuje. Sva im
pamet sišla u guzicu ili je nisu ni imali.
A, ja prislonjen uza zid, šta ću, nego i dalje slušaj
naređenja. Ispunjavam želje svih i svakog po cijenu da
me onaj snajperist prikuje za ono pješčano tlo gdje je
podobro olistala njihova trava. Zeleni se ko da je u
Posavini valjda zato što je u dobroj i plodnoj zemlji a

91
pogodovale su joj i kiše koje su se smjenjivale sa suncem.
Oni ratuju zbog trave jer ni policija im neće ništa. Oni su
prvi red za smrt u ovoj dobroj zemlji za umiranje a da
toga nisu svjesni. Ja se samo pitam što i mene spopade
takva sudbina.
Čim pade mrak, pravo dole na Adu.
Bilo je prava trta guzici, pošto je čistina a onaj snajperist
nikada ne spava. Vidi i po noći sa nekim spravama. Ipak,
sve prođe bez problema mada su me vile nosale dok sam
se spuštao dole do Ade i ovih stabiljki koje napreduju u
rastu kao da su torene stajskim đubretom. Tog dana
ranim sabahom snajper se nije oglašavao, vjerovatno se
naloko brlje i nije vidio dalje od nosa. Da je bio trijezan
mogao me gađati ko glinenog goluba ali mene izgleda
sreća prati. Još nisam u onom redu za smrt za koji samo
On zna ili je meni ipak rano za onaj gore i tamo svijet.
Dođe trava i nastade jagma kao da je nimet. Otimačina i
potom sušenje na bubnjari, zaokupili su skoro pola linije
a mene ostavili da odahnem od njhovih obaveza tj.
naređenja. Neko vrijeme prođe bez frke i ja se okrenem
drugim jadima i razmišljanjima u samoći velikog graba
kod kojeg sam sebi iskopao siguran zaklon.
Dani i noći su nekako tekli u miru a dokle nisam znao.
Pola linije puši i lebdi u oblacima a ja se udaljio od njih
kao da ne postoje. Njihova odluka je pogrešna samo zato
što nije donesena pameću nego iz očaja i nisam sklon da

92
ih krivim. Međutim uzela je maha da me je bilo strah za
njihove gluposti jer prizivaju belaj i smrt. Uvidio sam da
to nije za mene i tražio sam drugu zaokupljenost. Našao
sam neku pokislu staru svesku dok sam prolazio pokraj
jedne porušene kuće na putu do svoje sobice i počeo da
vodim zabilješke odnosno dnevne događaje. Naravno da
nisam imao vremena posveti se samo zapisivanju ali san
to ipak radio sa presokom od nekoliko dana.
Samo mi je trebao još miran san i bilo kakav oskudan
obrok. Kad si gladan crijeva grče i nedaju spavat a onda
se i mozak uključi. Proradi da me preokupiraju bolna
razmišljanja praveći opću pometnju u cijelom tijelu.
Najgore od svega je taj san kojeg nejma a pretvorio se u
slike kojih se ne mogu oterasiti. Ružne slike lete pred
očima čim zatvorim oči da se često pitam zašto već
jednom ne prestanu otimati tako potreban san. Takvo
stanje uma ne znam opisati. Vjerovatno je to neka umna
bolest za koju nejma terapije. Možda je vrijeme najbolji
lijek pošto drugih medikamenata i nejma.
Potom u samoći pomažem samom sebi. Razmišljam
pozitivno što god više mogu. Tako noćima i noćima.
Čini mi se da sam složio mozaik svog kratkog življenja.
Mnogo toga je leglo na svoje mjesto, mada je nešto
ružno peklo dušu i srce. Onda jedne noći sam se uvjerio i
doživio da i u zlu rata more da se dogodi nešto dobro.
Kao i svi u rovu i cijeloj liniji, postao sam nekakav vjernik.

93
Vjerovatno sam vjerovao kako mora pobjediti priroda, jer
nju nije nitko porazio. Njeni, prirodni zakoni mogu se
gaziti ali se ne mogu poraziti.
Poslije svega mora doći i za mene nešto dobro baš kao
što poslije kiše dolazi sunce.
Ubrzo se i desi tako ili slično.
U beznađu moga trajanja niodkuda se pojavi on ko
svjetlost u mraku rata i moje crne sudbine. Pravi BH
gazija, naočit u svakom pogledu. Pravo remek djelo
evolucije koja je nevjerovatan proces živih bića na planeti
Zemlji. Jedino šarena vojnička uniforma nije pristajala
ovakvoj mladalačkoj ljepoti. Kako bi mu tek pristajala na
njegovu mladost, drugačija odora i gitara u ruci. Ljepota
mladosti i u ratu je lijepa. Pravi praznik za oči na prvoj
liniji odbrane... Uniformu nisam volio jer nju nose vojnici
i ratnici koji nose oružje a zna se zašta ono služi. Gdje je
oružje i rat, tu je i neizbježna smrt koju sam počeo
spoznavati i dobro upoznavati. Već i previše. Oko mene
smrt igra-pleše od kako dođoh na ovaj usrani i ružni
Svijet. Mene kao i svu djecu Svijeta nitko za to ne pita, jer
je neko tamo ili gore gurno u ruke pušku i ubijamo se
nako bez imalo pameti. Meni je dovoljan moj rat i moja
nesreća koju kao dijete vodim odkad saznah za svoju
sudbinu. Sada ću morati i uniformu da obučem a još sam
samo dijete.

94
Dođe on u rov unoseći neku nevidljivu energiju meni, ali i
svima drugima. Niko ga nije poslao, nego li je sam došao
da brani domovinu Bosnu a imao je i drugu domovinu u
kojoj je rođen. Prestavi se i rukova se sa svima, te će
onako odmjereno i tiho:
-Primate li me? Šta ti kažeš „Mali“ ljepotane?
Zagrli me i pomilova po kosi, pa nastavi:
-Koliko imaš godina? A, pravi si vojničina? Sada smo
drugovi u istoj nesreći. Ja sam prošao užas Vukovara,
Posavinu i evo me sada ovdje. Otac mi je bio odavde iz
ovih krajeva. Obranit ćemo mi našu Bosnu...
Ja zino u njega ko u televizor. Paraliso me pojavom ali
lijepim riječima. Ona je bila lijepa i odmjerena, bez puno
pametovanja taman koliko je trebalo u ovom trenutku i
situaciji koja je mirisala na ružno. Neko vrijeme je šutio i
za sebe gledao nekuda tamo preko. Onda se obrati meni:
-Mali, šta tebi treba ovo? Tebi nije mjesto ovdje. Mnogo
je ovo opasno za tebe. Obično se gine iz neznanja a ti si
tek započeo... Ne treba tražiti vraga. Olovo ne bira...
Koliko ti je godina?
Gledao sam ga nekoliko trenutaka a ne znam šta da mu
kažem da bi ipak izustio:
-Nejmam kud... Gospodine ja. Sam sam osto. Mati se
objesi pred sami rat a babu pokosi rafal kad smo bježali
na rijeku. Nikoga nejmam osim ove dobre drugove sa

95
rova. Sa njima imam šta jesti i ovdje spavati. Duga je to
priča... Moro sam. Da mi njih nije ne znam šta bi.
Dvije smjene sam proveo sa „Vukovarcem“ u lijepoj priči
o svemu i svačemu. Po svu noć mi je pričao o sebi a ja
ispriča njemu svoju životnu priču. Brzo i nenadano
postasmo pravi drugari i prijatelji. Nešto nevidljivo nas
spoji kao najrođenije. Desi se kao u snu. Mehlem na
moje bolči.
-Od sada ideš pod moju komandu. Glavu valja sačuvati.
Bosnu ćemo mi odbraniti, samo moraš mene slušati.
Nejma više švrljanja bez potrebe, one dole trave, Seje-
Ušlje a bogme ni Klinca. Samnom si u smjeni i spavat ćeš
kod mene gore kod Zaima. Pravi je krevet a ima nešto i
hrane za obojicu. Neka oni beru i puše travu bez tebe...
To je zlo i bez rata a u ratu je duplo zlo. Pušenje travuđe
je recept za smrt a nikome se ne umire.
Rekao je nekako odlučno da u mojoj glavi nastade
pometnja a istovremeno osjetih ljepotu koja se neda
opisati. Obasja me sunce u duši i ja mu se samo
nasmješim.
-On je meni moro da se desi... Da ne dođe, trebo sam ga
izmisliti.
Pomislim za sebe ali Vukovarcu ništa ne velim. Tu se nije
imalo šta dodati niti oduzeti, iako je sva priča stala u pet
rečenica.

96
Sa njim sam provodio dosta vremena ali mi nije dozvolio
da spavam u rovu. Preuzeo je starateljstvo nadamnom a
ja sam ga slušao šta god mi je govorio i predložio.
Podobro sam se vratio u normalu i oporavio u svakom
pogledu. Otvorio mi je oči i ulio nadu da ću preživjeti
ovaj posrani rat i sve nesreće.
Dani i mjeseci su tako prolazili. Brzo se desi i poziv brze
obuke za BH vojnika.
Ljeto devedest treće godine rata donese svašta. Poziv na
obuku nije me iznenadio, samo što nisam volio pomisao
na oružje i uniformu. Zakom je tu jasan i moraš se
odazvati. Obuka za rat nije trajala dugo. Trebalo je samo
dva mjeseca da od malog Klinca postanem ratnik ili
vojnik. Obaveza jeste ali nije moja volja jer ja ne bih
mogao ubiti ni glistu a kamoli čovjeka.
Kada sam se vratio iz regrutno-obrazovnog centra prvo
sam otišao u našu sobu. Tražio sam svog prijatelja
Vukovarca ali sam našao zaključana vrata. Domaćin mi je
rekao da je on jednostavno nestao. Otišao bez pozdrava
a da niko ne zna kuda. Meni je bilo još jedno razočarenje
i tuga, jer sam ga pravo zavolio.
-Svašta se priča dijete. Neki kažu pobjego sa onom
Raminom mlađom a neki da je pogino preko rijeke kud je
znao često sam odlutati. Treći opet da je dezertirao...
Elem, belem ali se svašta nagađa. Oni dole sa linije
trabunjaju ko da njih se nešto pita. Sve od gore majke i

97
zla oca a drva im se srušila. Sve oni znaju a u životu
novine nisu pročitali.
Za tebe je ostavio ovo pismo, pa prčitaj i meni.
Reče mi tiho ali sa nekom vrstom žala koji se mogao
osjetiti u zraku. Mora da je i njemu žao tog dragog
insana.
Potom mi dade mi nešto ko pismo zaljepljeno selotep
trakom i ja ga polahko odljepim a da ne poderem tanki
papir. Slutio sam da zauvjek otišao iz mog života.
Na dobro prljavom papiru je pisalo:
„Dragi moj Klinac, odlazim po tajnom zadatku u okolicu
Sarajeva. Čuvaj se i pamet u glavu. Ja se nadam da ćemo
se sresti u našem Sarajevu kada ovo sranje stane. I meni
je žao što te tako poprijeko ostavljam.
Bok, moj dragi dječač i čuvaj se.“
Ništa više. A ja se opet sledio. Bez njega, opet sam i bez
onog potrebnog oslonca kojeg sam našao u njemu. Nije
tako trebalo ali rat je i u ratu se moralo postupati prema
pravilima i komandama rata. Ko je pitao jedno jadno
dijete kako je njemu u ratu. U ratu i djecu ubijaju a ona
nisu nikome ni trunke griješna. Rat su izmislile budale da
ostvare svoje pogane ciljeve ne birajući sredstva i oružje
da bi iste postigli. Meni preostaje da prihvatim činjenicu
da sam opet izgubio nešto drago a tek sada sam shvatio
koliko je vrijedno.

98
Dvije noći nisam spavao preturajući u glavi svega i svašta.
Bio sam utučen i žalostan do suza ali ništa nisam mogao
promjeniti.
Potom stiže i ratni raspored ali sada kao pravi vojnik na
istoj liniji odbrane. Mnogo se toga promjenilo samo je
ostalo ono:
-Klinac, gdje bi dva mjeseca?
Svi sa linije odbrane duž rijeke i čuka na Brdu ko u jedan
glas traže odgovor od mene. Šutim i smijem se sebi u
njedra.
Seje žvalje nejma ali ima drugih sličnih njemu. Izgleda da
su jedva čekali mene da mi opet komanduju i zajebavaju.
Pola ih je mišići ili meso ali bez mozga. Nemereš ti
natjerat vola da poljubi kozu i Bog. Malo nešto se
promjenilo na bolje ali daleko od dobra. Tugu i bol i dalje
taložim u sebi ali ne kukam. Nebi mi kukanje pomoglo,
jer me nitko ni za suhu šljivu. To je subina koje se izgleda
nikada neću moći kutarisati. Prikovana za mene i moj
život i valja se nositi sa time. Posebno su dosadni kad se
napuše travuđe onda kao da su sišli sa pameti. Kikoću,
izvode, hauču i kolutaju očima ne mareći za sebe i svoj
život. Pobudale do balčaka i gotovo...
Jednu noć dok sam otišao na vc čujem nešto cvili. Kuče i
Bog pomislim onako sam za sebe. Pogledam i oslušnem
bolje kad se ono iz mraka pojavi malo i bijelo štene svo u
nekoj drhtavici kao da me za nešto moli. Ognekle se

99
dovuklo do našeg rova tražeći spas i hrane koja je bila
misaona imenica i nama vojnicima a posebno psima.
Gleda u mraku u mene ko da sam mu mati.
-Bože u ovom ratu su najebali i psi.
Pomislim za sebe i uzmem ga u ruke i privijem na grudi a
on trhti ko sutlija i liže moje ruke. Kako jr dospio do
našeg rova nejmam pojma pošto smo mi bili majistureniji
od svih rovova dole do rijeke. Rijeku nije mogao preći jer
je bio odviše mali a mršav toliko da su rebra skoro ispala-
Nejma u njemu kila kostiju...
Donesem ga do rova i nađem neku deku te ga zamotam
u nju i dam mu malo kukuruze koju nisam pojeo a on je
pođe drobiti i gutati kao da je najbolje meso. Gladan
jadnik a još i kuče koje ima samo male zubiće. Kada je
Ramo vidio kako ga hranim uze svoj tanjir izdrobi onu
tvdu kukuruzu što je ostavio da ponese djeci i zali je
vodom te dade malom kučetu koje je poliza do zadnje
mrve. O malom kučetu brinuli smo se svi iz rova a on iz
dana u dan rastao i bio nam zahvalan, Naučili smo ga da
ne laje u da iude daleko od svok skrovišta jer onako bijel
bio bi dobra meta snajpereisti koji je neprestalno pucao
po cijeloj liniji.
Mene je zanimalo kako izabra naš rov i otkuda dođe?
Koje ga čulo dovede baš do nas?
Pitao sam se zašto mi? Prošao je cijelu liniju i udomio se
kod nas. Mora da je znao da su u njemu dobri ljudi i da

100
će mu dati hrane. Ima tu nešto u psećoj pameti i
karakteru, Iako je bio nepozvan gost prihvatili smo ga svi
sa našeg rova. Jadničak, negdje se morao skrasiti ili
umrijeti od gladi ili metka.
Meni, ali i svim mojim drugarima donio je radost iako je
bio teret više.
Ubrzo sa kučetom dođe i tkz. okruženje. Nisam znao šta
to znači biti u okruženju na nekoj teritoriji ili geografiji ali
sam vrlo brzo saznao. Ničeg nejma a valja živjeti. Baš
ničega. Nejma hrane ni za vojsku a kamoli za kuče ili
mače. Iz aviona bacaju pakete ali treba biti sretan i ufatiti
neki dar sa neba. Panika vlada među cjelokupnim
stanovništvom a poseban problem su cigare pušačima i
gorivo da se posije koji dulum šenice, kukuruz ili
povrtaljke.
Opet nesreća gladi koju donese nesrećni rat. Ređaju se
jedna za drugom da je bolje onima što odoše ili preseliše
na ahiret tj. gore gdje nejma gladi, ubijanja i patnje.
Nastade borba protiv gladi jer se nikome ne ide tamo
dole ili gore na nebo. Ručno štiljaj sij što imaš sjemena i
preživljavaj sa nadom da će doći neko bolje vrijeme ili
sve proći pa i ovaj užasni rat.
Iz nemoći a u zlu, dođe drugar Megro u naš rov moleći za
pomoć da mu pomognemo da uštilja jedan dulum njive
kako bi posijao šenicu i nešto povtaljki.

101
-Hoćemo, kako nećemo...
U jedan glas rekoše moji suborci i u dvije riječi dogovor
pade i bez molbe.
Ima naš Megro punu kuću izbjeglica i svojih četvoro
djece a kile mliva nejma. Snalazi se kako zna i umije
počesto noseći djeci obrok koji on dobije na liniji.
Nekad oko ponoći zapljujemo u šake i svi iz rova do
Megrine njive koja je na čistini a mi dobra meta za onog
snajperistu sa Ašlamica onamo preko rijeke.
Svu noć pribacuj ili štiljaj da smo podobro odvalili njive
kad se javi onaj snajperist. Čim se pođe razdanjivat
pođoše padati i granate a mi pobacasmo štiljarice
umorni do iznemoglosti nagulimo u zaklone. Ostade pola
njive neuštiljano ali izvukosmo se i niko ne nastrada.
Tako uradimo nekoliko puta i njiva bi uštiljana. E, sad je
treba pozubit ali kako i kojom konjskom snagom. Megro
nejma gorivo ali i da ima nejma nafte. Konja ima onaj
Muharem ali ga stah da ga snajperist ne pronađe što je
zasigurno moguće a konj u ratu vrijedi više od dva ljuska
života. Onda pade odluka da tri insana zamjene jednog
konja i da vuku žubaču kako bi makar i lošije pozubili
uštiljanu njivu.
Na mene i još dvojicu mlađih sa rova jedan pade red da
vučemo zubaču jer smo ko ono najjači. Mada smo sva
trojica ko vješalice sama kost i koža ali nejma povlačenja.

102
Pade tmurna i oblačna noć a mi opet na posao. Cijelu
noć smo zubili padajući id umora da bi prije svitanja legli
na mokru travu umorni da nismo mogli otići na potrebni
odmor i san.
Šta sve može čovjek da se ne povjeruje. Posija Megro
njivu i sad se samo čeka žetva. Oči su uprte u nebo i
onog odozgo a bogme i u one B52 što sve češče istresaju
pakete.
Onda se desilo zlo da ne može biti veće. Dva drugara sa
„petice“ strefi granata da smo ih morali sabjerati po njivi
i obližnjem šumarku. Tragedija koja me je bacila u očaj i
duboka razmišljanja o besmislenosti rata ili ubijanja koje
izgleda neće stati još dugo i dugo.
Omer je imao dvadeset dvije godine i nije bio oženjen.
Tek počeo njegov život ali ga okonča sto petica sa druge
strane da mu nije bilo spasa. Lijep i stasit momak crne
kovrdžave kose imao je manekenski stas i gospodsko
držanje. Svima je bio drag a posebno ženskom okruženju
u komandi i Ratnoj bolnici. Ona Nermina iz Pres službe se
zalijepila za njega bez ljepila i na pomolu je bila velika
ljubav koju je mogla samo smrt omesti. Potom u trenu
tragedija prekinu mladalačku ljubav i sreću. Onda mi
dođe da povičem:
-Imal te Bože...? Zar mora tako da bude? Izdo si nas
Bože... Danas i sve ove ratne dane umire pamet i razum.

103
Hasi su geleri raznijeli glavu i rasuli mozak da sam počeo
povraćati i bio potpuno paralisan. Neka nemoć je toliko
zavladala u tijelu da nisam drugarima pomogao da ga
sakupimo u dijelovima u jednu staru deku. Iza njega
ostade dvoje nejači kojima će sigurno trebati očeva ruka
koju neće više imati. Cijeli život će je tražiti ali nje neće
biti a ja to dobro znam kako izgleda.
Ništa gore nije prošao ni onaj ranjeni dječak kojeg smo
pronašli u grmlju obale kada su anan oni pokušali zauzeti
naše položaje. Naši ga ranili sa dva metka u grudi a
njegovi ostavili da umre ko ćuko sa teškim ranama. Kada
sam ga vidio dok smo ga ubacivali u sanitetsko vozilo
imao sam osjećaj ili spoznaju da je mlađi i od mene. U
njegovoj ličnoj karti je stojalo da je rođen u Nišu i da ima
devetnaest godina.
Otkud odatle i zašto dođe da izgubi mladi život, ostade
mi tajna. Ljudski sam se nadao da će preživjeti i vratiti se
u svoj rodni grad Niš koji je negdje dole na jugu Srbije.
Šta se poslije zbivalo znam samo iz priča koje su stigle i
do nas na liniji. Kažu da se nekako izvukao zahvljujući
našem ratnom hirurgu i mladalačkoj snaži organizma. Po
oporavku razmjenjen je putem Crvenog križa i obećao je
da će se vratiti čim rat stane da zahvali svima a posebno
doktorima i medicinskom osoblju. Međutim, jedno zlo
rađa se za drugim jer su se budale dočepale oružja i moći
da mogu uživati u ubijanju. Začudo da ih je mnogo na

104
ovom Bakanu koji ratuje svakih pedeset godina. Ne može
ovo podneblje bez ratova?
Mora da mu oni trebaju kako bi se patio ostatak života
pod uslovom da preživi. Preživiti može samo sa pameću i
grčevitom borbom sa smrću, glađu, hladnoćom...
U svom takvom užasu ratnog „okruženja“ komandir
Hajro nam dođe u rov. Ćim uđe obrati se meni riječima:
-Klinac, trebaš gore u komandu kod onog moraliste iz
ovih stopa. Ne brini nije ništa važno nego im je netko
rekao da dobro pjevaš a oni gore u Domu kulture
spremaju neku priredbu. Mora da je godišnjica
državnosti. Tebe preporučio tvoj drug Mare. Nisi nam
rekao da dobro pjevaš...
-Dobro moj komadante.
Rekoh komadiru i pođem se spremati odlažući svoje
ratne stvari u ćošak rova.
-Čuj Klinac u toj odori i čizmama nećeš ići. Moraš
izgledati ko pravi vojnik. Propmjeni čizme sa Zahidom a
evo ti moja vjetrovka. Moraš na nešto ličiti.
Onako ko naredi on, te tako i bi. Krenem polaho
tranšeom i stignem opet brzo do komande. Usput sam
razmišljao kako će biti lijepo naći oduška i hrane za sve
napaćene duše.

105
Čim se pojavih nastade veselje. Zasijaše oči i osmjesi na
licima.
-Evo ga. Čut ćete kako pjeva.
Reče kroz širok osmjeh Mare da mi bi drago i ugodno oko
srca. Cijela umjetnička četa na čelu sa moralistom odmah
krenu na probu dole u Dom kulture. A u njemu još više
umjetnika i veselja.
Dugo u noć smo probali i uštimavali istrumente i samo se
čekao onaj Ivica sa kontrabasom.
Sutradan u sedam sati sve je bio spremno za proslavu i
muziku.
Da se ne povjeruje. Sala puna i krcata na sahat prije
početka ko da dolazi Šabajko. Sve sami osmjesi kao da
nije rat i okruženje.
Naravno, to je bio koncert u živo jer struje nije bilo.
Nisam imao tremu mada sam se plašio kako će sve
ispasti.
Prvo sam otpjevao sevdalunku tj. pjeswmu od Nedžada
Salkovića „Ne klwoeći nanulama“ posvećenu majci koja
je preminula, Samnom je pjevala cije sala i svi su bili na
nogama, tražeći još koju pjesmu ali sam to prepustio
ostalim pjevačima. Svi su oni bili željni pjesme baš kao i
ja.

106
Na kraju uz pomoć benda i onu od „Inexa“ bacila je sve
niz rijeku i otšla. Mnogi nisu znali zašto baš nju ali ja sam
ispunio svoju dušu i pustio mušku suzu. Sam sebe sam
ubo u ranu koja nikada neće zacijeliti.
Dugo vremena u glavi mi je bio taj muzički koncert
održan u najgorim ratnim danima. Bila je to potrebna
terapija svima koji su bili na tom koncertu. Tu noć prkosili
smo ratu, nesreći, zlu i smrti koji su nas snašli.
Jednostavno smo zaboravili na to...
Shvatio sam koliko malo treba čovjeku da uljepša život
usred tolikog ratnog zla. Svu nesreću koja me je pritiskala
i čupala utrobu do neopisive boli, ja sam potisnuo
mislima o ljepoti pjesme i muzike. Izliječila me barem
nakratko da sam poželio pjevati i pjevušiti kad god sam
imao priliku.

107
108
Ratna ljubav i ženidba

Čak i u ratu ima ljubavi. I to one ljudske i prave.

Otkud sam znao da tako može biti. Meni je sve novina i
životno iskustvo koje moram učiti po kratkom postupku.
Svudje i u svakoj prilici od svakoga.
U noćima mislim o prijatelju koji ode na tajni zadatak.
Njegove riječi čujem u samoći sobe a njega nigdje. Bio mi
je sve što mi treba da preživim. Čvrst oslonac Klincu
kojem je on bio i više od toga. Kada raznišljam o svemu
dođe mi nekakva mučnina u stomaku da mi se povraća.
Pomalo sam izgubljen i zabrinut kako dalje. Zapetljan
sam u mislima ko kuče u kanafi. U metežu svakojajih
misli mimo moje volje javljaju se dvije želje ili prirodne
potrebe. Priroda odrađuje svoje a rat i sitacija u kojoj se
nalazim radi svoje. Neki dan me zakači geler i napravi
hiruški rez na obrazu koji se morao sanirati u ratnoj
bolnici sa nekoliko šavova. Ušiše doktori na živo a ja
moradoh odležat nekoliko dana uz njegu medicinski
sestara od kojih mnoge i nisu to, nego su dobrovoljci koji
su silom ratnih prilika morale to biti. Među njima bi ona.
Posebno draga i prijatna kome je nešto trbalo. nekako
dođe u moje razmišljanje a potom i prijatan razgovor uz
ćaskanje i smijeh. Ko je i šta je brzo saznadoh. Mojih je
godina i dobrovoljac u Ratnoj bolnici iako je tek drugi
razred Ekonomske škole koju je prekinuo rat. Otac joj je

109
teško ranjen a bolnica nema medicinskih sestara i tako
odluči da promjeni zanimanje iz nužde i potrebe. Čak i
spava u bolnici, jer stanuje daleko u jednom selu na
samoj ratnoj liniji. Nekako su sjevnule iskre kad bi nam se
sreli pogledi ili kada me je previjala. Ja sam osjetio nešto
lijepo oko srca za što nisam imao objašnjenje. Srce bi
zahlupalo a najednom bi dobio crvenilo u licu i
temperaturu koja sigurno nije od rane na obrazu. Mora
da je priroda proradila u mome životu, našto ja nisam
mogao uticati. Nosim oono čime se ubijaju ljudi i to mi
teško pada. I tamo sa druge strane crte ili linije su ljudi i
dječaci kao i ja natjerani da pucaju na mene kao i ja na
njih. Žašto oduzimamo jedni drugima ono najvrednije?
Čovječe i ja sam kao i ti ili obrnuto samo živo biće koje
voli život? Ne, ja neću i ne mogu ubiti tamo nekog
čovjeka. Nemam pravo oduzeti život drugom živom biću.
Dok sam ležao u bolnici, sretan što mi geler nije prerezao
glavu a samo je dlaka falila, gledao sam oko sebe sve ove
nesrećnike koji se bore za život, divio se svom osoblju
ratne bolnice na njihovom humanom radu, kroz glavu su
mi prolazile svakojake misli. Samom sebi sam poslavljao
pitanja za koja nisam imao odgovore.
Zašto?
Čovječe ti si najintelegentije živo biće na ovoj čvrstoj
Zemljinoj kori zar ti treba ovo. Ima li razlog da se ovo zlo
dešava svima na Svijetu, počev od Irske pa do Čečenije,
Palestine, Nikaragve, Hrvatske i ko zna gdje još. Krv se

110
lije, životi oduzimaju olovom i gelerima. Koje to
intelegentno živo biće pravi smrtno oružje i ispaljuje u
drugog čovjeka a da i ne zna zašto.
To smrtno olovo ubija i djecu koja nisu imala vremena
naučiti mrziti baš ovakvu kao što sam i ja. Sva djeca
Svijeta učena ljubavi, voljena od svojih roditelja i okoline.
Ona su nevina ljudska bića koja ne trebaju ništa više od
ljubavi sreće u svom životu.
Ja i moj drug Eso smo pecali ribu i svaku koju uhvatimo
na našu udicu vraćali smo u rijeku. Mi smo sklanjali
puževe sa ceste da ih nepogazi auto a hranili smo pse i
mačke lutalice. Nezamislivo mi je oduzeti bilo kome
makar to bila i glista. Jesam vojnik ali ubiti neću... Nikad i
nikoga. Pacifist ću biti do kraja svog života. Nekoliko dana
govorka se o prekidu borbi pa sam sa drugom iz rova
otišao na kahvu u Čaršiju. Ono, svi nešto čekamo i
nadamo se prestanku ubijanja ili kraju rata. Pregovori se
vode ali nejma dogovora. Opustili smo se jer se doista
daleko manje čuju granate i uzbune. Čak su i djeca
počela ići u školu a na njihovim licima najednom se
pojavio potrebni osmjeh. Sve živo se nada i očekuje
vijesti iz Dejtona gdje su gospodari rata i naših života
odavno otišli ne bi li se dogovorili da se rat prekine.
Prtisli ih Ameri ali oni po svome. Valjda će morati.
Vraga, zli umovi ne miruju već ubijaju svaku nadu da će
patnje prestati.

111
I onda kada je tako desi se... Zlo, zla.
Kada su razdragano izašli sa nastave, zlikovac iz aviona
bombardova školu i ubija dvadest mladih duša.
Nedužnih... Masakr kakav nepamti Svijet niti Europa još
od onog rata. Dvorište škole je bilo poliveno krvlju
nedužnih mladi insana da nisam mogao doći sebi. Pustio
sam suze koje ni ja a ni drugi nismo skrivali. Prećutali
smo smrt sa suzama dok su ranjene dječake i djevojčice
odvozili u Ratnu bolnicu. Dugo vremena nisam mogao
spavati razmišljajući kakav je to čovjek koji je bacio
avionske bombe na školu i djecu. Zar se on može zvati
čovjekom? On samo izgleda kao čovjek a sve drugo mu je
životinjsko. Ubica i krvnik što ubija nedužnu djecu. Opet
ona pitanja;
-Zašto čovječe ako si čovjek?
Oni su samo djeca. Zar škola može biti meta?
Uvrnuta pamet je u vašoj glavi a meni uvrćete stomak
mnogo dana poslije ovoig ubijanja nedužne djece.
Draga Alma uvuče se u moj život i leže na srce
neobjašnjivom ljepotom da mi ne dade spavati cijelo
vrijeme moga boravka u bolnici. Svoju životnu priču
nikada nisam uzimao u usta, plašeći se kako će je drugi
prihvatiti a posebno šta bi ona kazala.
U meni je bio strah koji je nadjačao želju da i ona zna ko
sam i šta sam. Izašao sam iz bolnice noseći u glavi i

112
mislima sliku njene čehre. U noćima sam dugo osjećao
nježne ruke djevojčice kako me previjaju i miluju. Valjda
je zbog toga rana na obrazu brzo zacijelila sa samo malim
ožiljkom.
Opet sam u rovu sa svojim drugarima. Malo što se
promjenilo jer su se ratne strahote samo nizale. Noćima
razmišljam o glupom ratu koji donosi samo smrt, boli i
patnje.
U bolnici sam se nagledao svega i svašta da se neda
opisati. Puna ranjenika i strahota da me je više bolila
njihova bol nego li moja rana na obrazu. Heroji u bijelom
režu, sjeku na na živo, otimajući od smrti teške ranjenike
u podrumskim prostorijana da nejmaju vremena otići na
wc. Gledao sam ispod zavoja smrt nedužne sirote djece
kojima su pokušavali spasiti živote ali nisu uspjeli. Vidio
sam suze ratnog hirurga koji je radio bez odmora po
mjdeset dana. Vidio sam njegove suze kada mu je smrt
otela djevojčicu staru samo četiri-pet godina koja je bila
ranjena smajperskim metkom u glavu. Vidio sam i vidio
nesreće i smrti za cijeli život. Ogadio mi se život onog
čovjeka koji je počeo rat i koji oružjem želi postići neke
blesave ciljeve. Zar su to ljudi koji pripadaju
najintegentijim živim bićima na Svijetu?
Zar ljudski ili život vrijedi toga? Životinje su bolji ljudi i
zato je glupo njih porediti sa ovakvim ljudskim smradom.

113
Nagledao sam se krvi, smrti i bola nedužnih mladih
insana koja nisu imala kad da znaju šta je to rat. To mora
ostaviti ožiljke...
Dugo su me proganjale slike užasa koje sam pokušavao
izbrisati iz pamćenja ali nisam uspio. Kako da smetnem
smrt i noćnu dženazu cijeloj jednoj porodici koju pobi
jedna osamdesetka dok su sjedili za oskudnim ručkom.
Ukopasmo po noći dvoje djeca i njihovog oca i mater.
Djeca su imala samo pet i osam godina. Tragedija do
nebesa i onda šta više reći. Čekali smo mrlu noć da ih na
miru ispratimo na vječni poćinak gore u greblju pod
Lipama strahujući da će nas i po noći gađati. Eto šta je
ljudski rod da se ne kaže ćovjek ili potomak majmuna.
Ubijaju i na dženazama. Kada sam se vratio sa dženaze
dugo sam bio u ti i takvim razmišljanima da nisam mogao
ni tren zaspati. Takve osjećaje teško je kontrolisati.
Morao sam se okrenuti sebi i svojoj borbi za goli život.
Sreća da je u mojim mislima bila i Almica. Ona mi daje
nadu i snagu u u ovom bolnom vremenu trajem.
Žarko sam želio da opet sretnem lijepu Almu. Zato skoro
svake noć provodio sa njom ali u svojim mislima. Poželio
sam još jedno „ranjavanje“ da bi imao razlog da je
ponovo vidim.
Poslije duple smjene na liniji smognem hrabrosti i
potiskivajući strah od neuspjeha, odem u grad do Ratne
bolnice. Ko slučajno sretnem je u podrumskom hodniku

114
punom ranjenika i najtežih bolesnika. Bila je u trku da
pomogne svima i samo smo na brzinu razmjenili poglede
i pozdrave. Ćorak ali i strah od odbijanja tj. neuspjeha
ponio sam sa sobom, dok sam se vraćao na liniju. Njen
osmijeh i pogled bio mi je pred očima. Oni su mi ostavili
nadu da će drugi sledeći susret biti ono što ja želim.
Prošao jedan, pa još jedan mjesec a ja potražim svoj
dnevnik da nešto zapišem. Olovke nejman a teka pri
kraju. Onda mi sinu i u samoći mraka sobička na glas
rekoh samom sebi:
-Alma mora imati i teku i olvku. Eto razloga da je nađeš
gore u Ratnoj bolnici i pokušaš da joj otvoriš dušu i srce.
Kad imaš cilj onda je put do njega upola kraći. Pokaži da
si muško.
Rekao sam sebi i sabahom krenuo do bolnice. Kad će
sreće, onda ni na cesti nisi gladan i ja ga na ulazu u
podrum bolnice pravo pa na Almu. Kao i uvijek trči da
stigne do svakog ranjenika i bolesnika. Mnogo ranjenika i
bolesni a do svakog valja stići.
Samo je rekla:
-Dođi sutra u sedam kada završim smjenu. Otac mi je u
teškom stanju i na aparatima.
Tu noć dugo nisam zaspao. Sanjao sam san koji je došao
ko jasne slike koje nisam žellio da vidim. Eto dođoše mi

115
mimo moje volje. Malo sam se okretao oko svoje osi ne
znajući šta i kako?
Sutradan sam mnogo ranije jedva čekajući da vidim
Almu.
Otišao sam bez riječi do tek otvorene kahvane gore na
Čaršiji. Motao sam svakojake misli u glavi koje su
pritiskale mozak do najgore glavobolje. Nisam imao ni
pola marke za potrebnu kahvu da makar sa njom
uminem boli. Nju nisam vidio jer je bila zauzeta sa teško
bolesnim ocem.
Nedugo poslije Almin otac je preminuo. Otišao sam na
dženazu i navratio do njene kuće. Bila je skrhana
gubitkom oca. Sledeći susreti došli su sami po sebi. U
dubini svog bića osjetio sam da je to, to. Srce je tako
govorilo a duša željela.
Od tada imao sam gdje navratiti, nešto pojesti i oprat se.
Sve mi je trebalo...
Jedne večeri dok smo sjedili sami u sobi Almi sam
ispričao svoju životnu sudbinu. Sve sam joj rekao onako
kako je i kakva je. Gledala me je i ćutala. Vidio sam da je
pustila suzu niz lijepe a blijede obraze. I ja sam zašutio,
čekajući šta će reći.
Obuzele su me različite emocije da je u glavi nastao
košmar. Ljudski sam se plašio da će me odbiti zbog
nečega zašto nisam kriv. Da sam mogao birat svoju

116
sudbinu, izabrao bi drugo i drugačije. Valjda zna da su
meni drugi podjelili karte sa kojim moram igrati. Nadao
sam se... Ćutala je što je značilo da me razumije. Sa njom
sam podjelio svoju životnu priču i sudbinu jer sam
osjećao potrebu. Ispalo je da nisam pogriješio mada je
bilo straha. U takvim okolnostima dešavaju se svakojake
stvari. Ljubav zna biti slijepa, lijepa pa sve do ružnih i
bolnih dešavanja. Ona mora biti iskrena, prirodna i
ljudska sa odlukom srca i pameti. Mladi ljudi počesto
donose na prečac, odnosno iz ljubavi i želje prave greške
i odluke koje znaju koštati cijelog života a ja to nisam
želio.
Ipak sve se desilo onako kako sam samo mogao poželiti.
Greške nije bilo...
Poslije svake smjene navraćo sam do nje i njene bolesne
majke. Mladalačka ljubav je progovorila i u meni i u njoj.
Sa tom ljubavi složila se i njena bolesna mati. Cijelo
vrijeme ja sam bio pritisnut nekomvrstom straha od one
mogućnosti da će ona utjecati na Almu ali nije. I ona je
razumila mene i moju nesreću. Majčinski i ljudski se
odnosila prema meni. Iskreno rečeno ja sam strahovao.
Nisu me otpiljili ni odbacili već me prihvatilizajedno sa
mojom sudbinom.
Konačno sam shvatio da vrijedi živjeti i osjetiti se da si
čovjek. Malo treba da bi bio sretan a to malo dobio sam
poslije svih nesreća koje me prate.

117
Ubrzo smo ozvaničili našu ljubav i dobili sina Amera.
Razlog više da život bude ljepši.
Ubrzo i ratu dođe kraj. Ispucali se ratnici praveći
nečuveno zlo i sebi i drugima.

118
119
Let preko Bare

Prljavi i krvavi rat bi i stade. Volja sudbine je da preživim

ali mnogi nisu imali tu sreću. Patnje se brzo zaborave što
je u prirodi svakog čovjeka. Ali dolaze druge. Ništa manje,
ni veće. Ipak ima i nešto dobrog. Ratne muke istesale su
od mene snažnijeg i jačeg insana koji je zaboravio ili
potisnuo svoju nesreću. Pomogao mi je da manje mislim
o svom rođenju, Radojki, smrti majke Halime, ubistvu
oca, Esinoj nesreći... Samo želim da upravljam svojim
životom.
Došao je mir iz Amerike, odnosno iz Dejtona. Mir, mir a
niko nije kriv za moje muke i sve druge djece Bosne i
Balkana. Vjerovatno je moglo i bez njih. Rat nikome nije
donio dobro osim što su iz njega budale i kriminalci svih
boja izašle bogatije i školovanije, dočepavši se vlasti koju
su sanjale a nikad nisu bili ni blizu tih snova. Samo su oni
prfitirali u ovom ratu i njima je rat bio brat.
Posebno mjesto ujagmiše hodže koji su u ratu imali
značajnu ulogu u slanje na onaj svijet nedužne mladosti.
Po njima bolje je biti pod zemljom u ime Boga, nego živ
zbog života. Neke su ubjedili da je tamo negdje ljepše i
bolje.
Država Bosna i njena druga polovina Nercegovina bjeli se
nišanima i mržnjom koja se osjeti u zraku a ne vidi. Ko i
kako iskorjeniti iz fluida zlikobne mirise koji zaudaraju na

120
smrt. Nejma toga i te sile za budući sto godina ili dok ova
živa balkanska gamad ne pomre. Samo je smrt riješenje...
Ona je nezaobilazna i samo je dugo čekati,Tako nastade
vrijeme post ratnog užasa onako kako ga je slavni Čerčil
opisao. Čovjek bio pametan i predvidio još veće patnje
bez oružja i ubijanja.
Sada sam ga u glibu da nejma izlaza. Moja nesreća
nepopušta niti me pušta. Cijela Bosna i sa njom
Hercegovina, sestrinski nerazdvojive, liječe sve vrste rana
koje je donio i ostavio glupi rat. Ja svoje rane pokušavam
sam samcat sanirati ali terapiju ne znam. Nezna je ni
doktor i zato je nikome i ne propisuje već se snađi kako
znaš i umiješ.
Opet sam izgubljen i izbezumljen. Zastrašujuća spoznaja
u ružnom vremenu. Jedna opcija i razmišljanje uliva nadu
da će biti bolje.
To bolje zasigurno negdje postoji. Odlazak iz svoje
domovine i tražiti salameta negdje a ne znam gdje. Sada
na grbači imam ženu i malodobno dijete koje nejma ni
pelenu, ni flašicu a za hranu da ne pričam. Čokoladu još
nije ni vidjelo. Njemu moram pružiti bolji život nego.
U svoj nemoći razmišljam da još jednom posjeti ženu ili
Radojku jer će to biti zadnji put da čujem majčin glas:
-Dođi sine da te zagrlim.

121
Želim i očekujem da se promjenila. Treban to makar bile
puke riječi.
Čuo sam da je negdje u Istočnom Sarajevu. Moja Alma
me hrabrila u tome sa onom uobičajnim riječima:
-Ko zna... Svi smo griješni ljudi. Možda je više i ne vidiš.
Sad pokaži da si čovjek koji je spreman oprostiti. Ljudski
je praštati jer onda možeš sebi pogledati u lice. Sve je to
život i nisi jedini takve sudbine. Olakšat ćeš sebi...
Nisam se mnogo dvoumio ali jesam plakao. Navrle neke
emocije koje ne mogu opisati niti kontrolirati.
Otišao sam gore busom i našao Radojku. Duga tri sahata
putovanja sam razmišljao i patio se sa različiti osjećajima.
U tom košmaru stigao sam začuđujuće brzo ili se meni
to tako činilo.
Ljudski sam se nadao će ovaj put pokazati makar trunku
majčinske ljubavi. Tinjala je ta nada u meni negdje u
dubini duše. Međutim, znao sam i drugo. Danas sam
dovoljno jak da mogu sve prihvatiti. Ojačo sam i dušu i
tijelo.
Kada sam je ugledao shvatio sam i ubio nadu da će biti
drugačije. Ostarila je, dobro oronula i ostala sama sa
jedinim sinom Dragišom koji se brine o njoj u odmakloj
starosti i bolesti. On mi je brat ili polubrat. Vjerovatno to
neću nikada saznati ali mu zahvaljujem na korektnosti.

122
Pokazao se da je čovjek i brat. Neke ljubavi među nama
nije moglo biti a ja to nisam ni očekivao.
Nisam imao nikakvih pitanja za nju, jer je sve rečeno.
Potvrđeno i ovjereno. Opet me je dočekao hladan pogled
vremešne žene bez trunke ljubavi ili ispruženih ruku.
Njen život je njen izbor. Vrijeme je ostavilo duboka traga
na njoj a promjene nejma. Možda je poseninila ili je
takva i bila.
U jezivoj tišini popili smo kahvu. I bez puno priče, sve je
opet bilo jasno.
Tiho sam joj samo rekao:
-Opraštam ti... Vjerovatno se nećemo više nikada vidjeti,
pošto za koji dan letim za Ameriku.
Ćutala je i odsutno gledala negdje na prljavi zid
neuredne sobe. U tom njenom pogledu bilo je nešto
čudno ali ne znam što. Nisam kadar ga opisati.
Sve je ostalo isto i ona nije nikada marila za mene i moj
život. Nejma ona taj osjećaj majčinstva ili nosi što je
osjećala kada me je ostavila u onom smetljištu. Možda
njoj priroda nije podarila da bude majka, mada je žena
kao i sve majke Svijeta. Radojka, žena i majka opet me je
razočarala. Samo se pitam žašto ali taj odgovor neću
dobiti. Svejedno morat ću nastaviti dalje njim ili bez
njega.

123
Po pvratku iz Sarajeva, nisam više razmišljao o njoj.
Zabacio sam tu moru, duboko u neki krajičak malog
mozga. Razmišljanja o njoj samo paraju dušu i mozak do
nekakve boli.
Morao sam gledati naprijed u budućnost. Prebolilio sam
mnogo toga i nastavljam živjeti jer imam razlog za to.
Jedno napaćeno dijete ne može promjeniti Svijet ali
može sebe.
Potom sam otišao na mezar moje majke Halime i proučio
joj fatihu, ubjeđen da ću i ja ležati u njemu, kada dođe
taj vakat. Babi nisam mogao otiči na mezar jer se njegova
eksumacija čeka dok se deminira cijelo priobalno
područje gje smo ga plitko ukopali. Svi tako stradali
nekada će biti eskumirani i ukopani na našem greblju kao
šehidi.
Polako sam oguglo na sve osjećaje i misli prema Radojki.
Morao sam i moram potisnuti te crne misli iz svoje glave,
jer su me druge pritiskale. Oprostio sam joj, jer mi je ipak
podarila život. Olakšo sam sebi dušu. Osjetio sam da je
to kraj sa takvom noćnom morom. Dosta mi je pomogo i
ovaj prokleti i krvavi rat, koji je odnio toliko života oko
mene a od mene isteso čovjeka. Podobro sam ogluho i
odrvenio na nesreće koje su me pratile.
Želja za normalnim životom je prirodni instikt svih živih
bića a u meni je proradio taj poriv. Život može biti

124
onoliko lijep koliko se sam čovjek potrudi da ga sebi
omogući. I poslije rata moje patnje nisu prestajale.
Nisam se libio da budem nadničar ovim novim takunima
ili begovima da bih obezbjedio barem šta od hrane sebi i
porodici. Dokučio sam mnogo puta dno u svome kratkom
životu. Međutim, nisam izgubio nadu da svjetlo moram
naći.
Alma je igubila i majku koja preselila na ahiret samo
nekoliko dana poslije Dejtonskog mira. Otac je u ratu bio
teško ranjen da bi poslije nekoliko mjeseci preminuo.
Jedini brat koji je u Austriji, nije se javljao cijeli rat i o
njemu ništa nije znala. Imo čojk preča posla od brige za
sestrom i domovinom.
Sama Alma, usamljen ja, imamo sina Amera i moramo se
suočiti sa zajedničkom samoćom i stvarnošću, te donijeti
odluku koja će nam dati pravo na život dostojan čovjeka.
E, sad ne smijemo pogriješiti. Ostavljanje domovine nije
kupovina donjeg veša, ona je život i budućnost sve
troma. Svako ostavljanje nije lahko i izaziva različite
emocije.
Opet ista ili slična pitanja postavljam sebi i tišini sobe.
Sada sam u drugoj i drugačijoj muci i odori. Glava sam
porodice ali nedorastao ovolikoj muci koja me pritišće i
blokira sve druge osjećaje.

125
Nekad u dubokoj noći poslije razgovora koje smo vodili
danima odluka je donešena. Ne zato što smo željeli, već
zato što smo primorani tražiti nafaku i bolji život negdje
preko „bare“ u dalekoj Americi. Tražit ćemo azil tj.
aplicirati, pa ako, ako. Čak ne znamo ni što je to azil i
kako se traži. Novca imamo od dvije nadnice koje sam
zaradio kod hadžije Salke krčeći mu njive. Sva moja
imovina se svela na ono što imam u glavi i novac za karte
moram posuditi od nekoga,Svejedno mi je biti izbjeglica
u Domovini ili azilant u nekoj dalekoj Americi. Meni je
patnja propisana ma gdje bio. Možda će tamo biti malo
manja. U glavi mi je nevrijeme a u duši tupa bol.
Ovo je odluka pameti ili samo glupi pokušaj iz nemoći.
Nisam siguran da je prvo ali ne vidim neko drugačije
riješenje. Jedino znam da ću se vratiti makar i u sanduku
da bi vječno ležo u greblju gdje mi leži pomajka i otac.
Odlazimo. Jutarnji let a jutro nikakvo. Aerodromska pista
je pusta i tiha. Rijetke metalne grdosije uzlijeću bez puno
buke, odnoseći životne sudbine nekuda u nebo i na
velike daljine. Svejedno. Daleka tuđina nije plaho bolj od
neba.
Plašim se leta jer prvi put vidim avion ali se bojim i
tuđine i zato šutim da taj strah ne prenesem na svoju
Almu koja vjerovatno ima isti osjećaj. Amer je još mali da
bi bilo šta razumije i tako mu je bolje. Ja sam gotovo
zaplakao...

126
Nitko nas ne prati, niti plače zbog nas. Nije bolest sve što
boli a u meni su čudne boli. Sve mi se čini da mi je u
mom bitisanju i trajanju životna nesreća podarena od
nekoga. Moja sudbina je propisana a ja je samo
ovjeravam.
Ona se nikada ne zaboravlja.
Moj život nije san, niti legenda, on je grozna istina koju
sam proživio. Možda mi se san ostvari u Americi, jer
imam vremena dočekati i proživjeti ga.
A možda i tamo budem žrtva zle sudbine... Nikada se ne
zna šta me može dočekati.
Opet moram zaplakati. Golem je to rizik. Krijem suze
pred ženom i djetetom. Idemo da proživimo američki san
kada ne mogu bosanski. Ožiljke prošlosti nosim sa sobom
u tuđu zemlju koja meni nikada neće biti domovina.
Valjda zbog svega toga u mojoj priči ima puno suza i boli.
Ali život ma kakav nam bio svakome podari nadu...

127
Iz recenzije

128
Autor na poseban i njemu osebujan način opisuje
sudbinu i ratne muke dječaka, dovodeći čitaoca u stanje
poistovjećenosti sa glavnim likom, iako je u drugom
vremenu svoga života. Naravno da je umjeće pisca
uspjelo prenijeti boli i nesreću djeteta na svakog ko bude
čitao ovu istinitu priču. Djeca u svakom ratu nesreću
proživljavaju na svoj način, pošto su samo usputna žrtva
ali i najveća.
Ova bolna životna istina i danas traje, pošto je glavni lik
živ i zdrav, vrlo često je samnom na kahvi u kahvani gdje
zajedno tračimo zadnje dane i godine života. Naravno, da
je ona uvijek ista i neda se izmjeniti, te zbog toga ovo
djelo mog prijatelja autora Ahmeta Fetić dobija još veću
vrijednost.

Škiljo Mirsad

129
Predočavajući čitaocu sudbinu „klinca“ koji se našao u
vihoru rata tj.opće ali i lične nesreće kroz njegovu borbu
da uprkos svemu preživi i nastavi tek započeti život, pisac
postavlja glavni lik na mjesto koje on zaslužuje zbog
čudne i zastrašujuće bolne životne tragedije. Nemoguće
je ostati ravnodušan prema sudbini nevinog dječaka koji
uprkos svemu doživi svjetlost i radost života daleko od
domovine Bosne. Vjerovatno su djeca i najveći stradalnici
oružanih sukoba koji se vječno i neprekidno vode iz
različitih interesa ljudi koje nije ni evolucija promjenila.

Mujkić Nisvet

130
Bilješka o autoru

Ahmet Fetić se rodio 1955. godine u Ševarlijama Općina Doboj gdje

je zavšio Osnovno i Srednje školovanje. Diplomirao je na Mašinskom
fakultetu kao redovan student pred prof. dr. Ramizom Zupčevićem
1980. godine. Po završetku studija radio u privredi i Srednjoj školi
kao predavač stručnih predmet, gdje je dočekao penzionisanje. Do
sada je napisao dvadeset osam naslova različite tematike od kojih su
najznačajniji: Dobra zemlja za umiranje, 4000 km bez Bosne,
Otrgnuti 1, Hodoljublje kroz zavičaj, Izabrane pjesme, Generacija
jedanaest, Dizajn namještaja, Zaštita na radu u drvnoj industriji,
Otrgnuti 2, Izigrano domoljublje, Svojoj svojima, Dva sahata
bosanskih sudbina, Ljubila sam ga ali ne znam koje, Godine kada su
kokoši letjele, Svjetlo i sumrak Doline, Zaštita na radu i zaštita od
požara, Naše subine, Nemoćni ispod Ozrena, Klinac, i dr. Objavljivao
je svoje radove u nekoliko časopisa. Dobitnik je više nagrada za svoj
rad.

Danas živi kao penzioner u Matuzićima Doboj jug.

131
SADRŽAJ
Dolazak na Svijet a nije rođenje
Ime i prezime N.N.
Nezbrinuti i ostavljeni
Sunećenje ili džerešenje
Vješanje-smrt majke
Gorka istina
Susret sa ženom drugaricom
Licem u lice sa ratom
Sam na ovom Svijetu
Dva rata
Ratna ljubav i ženidba
Let preko bare
Iz recenzije

132
Štampanje ove knjige su pomogli:

Ferid Zaimović
Škiljo Mirsad
Ahmetović Nazif i Fatima
Jupić Jasmin
Dr. prof. Fetić Benjamin
Dr. prof. Fetić-Salčinović Amra
Begić Mustafa

133
134