MLADENKA KOSTONOGA- ŽELIMIR PERIŠ

Mladenka Kostonoga roman je Želimira Periša napisan u pedeset i dvije glave (poglavlja).
Periš je svako poglavlje pisao na poseban način. Neka su napisana kao drama, neka su
zadržala klasičnu formu poglavlja romana, neka su napisana na drugom jeziku, a neka su
samo recept. Dojam koji mi je ostavio roman jest to da se svako poglavlje može čitati na svoj
način, dakako svako od tih 52 poglavlja u funkciji je iste cjeline, no Želimir takvim načinom
pisanja pokriva sva stajališta u priči i priču priča iz svakog mogućeg kuta gledanja.
Ono što bih volio istaknuti kao dojam koji sam dobio čitajući djelo je da se roman u cjelini
čini kao filmski scenarij, u kojem pisac ne ostavlja ništa čitatelju na maštu već toliko detaljno
i odmjereno prenosi svoju misao na papir da jednostavno ne ostavlja prostora za nadomaštati
išta. Koliko god se činilo kao dvosjekli mač, po mom mišljenju je Želimir time ostvario ono
što je htio, dočaranjavanje ambijenta, preciznost dalmatinskog ruralnog mentaliteta, pejsažna
opisivanja krajolika, kuća ili interijera. Svaka je glava romana posvećena nekomu ili nečemu,
neka nisu nikome ali bez ikakvog pretencioznog dociranja se referiraju na neki segment priče.
Kako bi pobliže elaborirao svoj zadatak u ovom romanu, koji sam po sebi ima raštrkanu
radnju i odnose, uz to sve ostavljajući, po osobnom mišljenju, doživljaj svojevrsnog
psihološkog trilera, sve glave i samu strukturu romana pa i njenu funkciju ću provlačiti kroz
iskustva heroine ove fabule.
Gila- pokretač radnje tj. Glavni lik nam omogućuje (na čudan, specifičan način) spretnu os
oko koje se vrti ovaj vrtlog fabule, likova , odnosa, pouka i poruka. Želimir Periš nam enigmu
Gile razotkriva kroz cijeli roman, naravno da bi se moglo reći da je to funkcija svakog junaka
romana, no Želimir to radi na kronološki nedosljedan način (element psihološkog trilera).
Gilino djetinstvo razotkrivamo na 2/3 romana, ono što je ona trenutno saznajemo na početku
romana, a početak njenog spasa saznajemo na kraju romana. Svako poglavlje je žanr za sebe,
te strukturira životnu priču ( po meni vrlo realnu), ne zbog likova i radnji koje se događaju,
već zbog toga što svako poglavlje ( žanr) koje se provlači kroz ovo putovanje možemo
interpretirati kao događaj (poglavlje) u vlastitom životu ergo svi imamo događaje ili
razdoblja u životu u kojima je sve bajkovito (idealno), ukrašeno i nerealno, nekad nam treba
samo recept da zaliječimo rane koje nam je život nanio, nekad se paralelno s našim životom
događaju stvari koje će tek kasnije utjecati na nas, retrospektivno se vračamo na neizlječena
traumatska iskustva, nekad postoji osoba s kojom nam se putevi isprepletu i ostave utjecaj na
nas, a njihovu priču tek kasnije saznamo. Ovakvim načinom pisanja i strukturiranja Želimir
Periš je htio ovom romanu dati i tijelo i dušu; htio ga je pečatirati ljudskošću, dati mu stav i
odnos, jednom riječju učiniti ga osobom. Smatram da je u tome i uspio, mene kao čitatelja, je
zanimalo upoznavanje Gile i razotkrivanje njene prošlosti , motivi koji je čine karakterom
kakva je i njene moralne dvojbe, težnje i snovi.
Dojam nakon pročitanog djela je u najblažem izrazu neobičan. Osjećao sam se kao da sjedim
negdje sa Želimirom i kako mi priča mit o Gili, i da se kako se sjeti detalja tako ga ubaci u
priču. Bolje rečeno kao da je Gilin obožavatelj broj jedan, mislim da je ovime Želimir
neupitno stvorio Gilu i dao joj tijelo, dušu i razum. Nepredvidljivost života i njegove spletke i
posljedice je predočio u 426 stranica, koje se vrlo lako mogu protumačiti kao 426 zasebnih
trenutaka života.