Professional Documents
Culture Documents
Anksioznost I Depresija Izbliza - PROJEKAT - Priče Iz Prve Ruke
Anksioznost I Depresija Izbliza - PROJEKAT - Priče Iz Prve Ruke
ISKUSTVA I ISPOVESTI
Iako anksiozno-depresivni poremećaj nije neizlečiva bolest, zbog muka i patnji koje
nosi sa sobom, to je slaba uteha za one koji ga imaju.
Svako ko ima te probleme zna koliko oni zagorčavaju život, čineći ga neverovatno
teškim i sumornim, jer upravljaju njegovim tokovima, ometajući ga tako što
umanjuju sposobnosti čoveka da čini važne i korisne stvari, dok vreme curi.
To znam i ja, koji sam autor ovoga projekta, jer često upadam u taj bezilazni krug,
gde te strah i depresija parališu za obavljanje jednostavnih životnih aktivnosti a onda
bi zbog toga ulazio u još veću krizu, jer nailaze novi talasi straha i depresija izazvani
neuspehom i nesigurnošću u sebe.
Zatim kada, nekako vremenom, nadvladate jedna stanja i strahove, anksioznost i
depresija prelaze u novi oblik, nezaustavljivi kao voda koja curi kroz prste.
Lekovi i neuropsihijatri pomažu koliko je u njihovoj moći ali je put do pravog
izlečenja stvarno dug.
Veliki problem je i nerazumevanje okoline za ozbiljnost hendikepa u kome se
nalazite. Ljudi iz vaše blizine najčešće gledaju na vas kao na slabića, nesposobnog za
životne izazove ili osobu koja je preosetljiva zbog nekakve razmaženosti.
Za lekare, neuropsihijatre, tegobe i patnje o kojima govorite, samo su uobičajeni
simptomi koji prate vaše stanje i ništa više. Oni se ponekad i ne potrude da vam
detaljno pojasne u kakvoj se zamci nalazite i šta još možete očekivati ispred sebe,
tako da ostajete prepušteni sami sebi.
To mi je prilično poznata situacija.
Izvesna olakšanja za takve situacije pronašao sam, slučajno, čitajući ispovesti iz prve
ruke onih koji su prolazili kroz iste patnje, sa istim simptomima. Tada sam uspevao
da u njihovoj koži, prepoznam sebe. Znali su tačno da opišu ista unutrašnja stanja i
uvere me da su sve to samo prolazni napadi, trenuci koji se dešavaju i drugima. Često
sam bio u uverenju da je moj pakao jedinstven na svetu i neponovljiv.
Ipak, postajali su svedoci da nije tako, oni koji su ranije prošli kroz ista stanja. Oni su
pričali o svojoj borbi i načinima uz pomoć kojih su uspevali da se odupru strašnim
anksioznim nevoljama.
Na kraju, najviše me ohrabrivalo to što su i dalje bili među živima, jer su često
postojali trenuci kada sam verovao da je smrt blizu i da se neću izvući.
Te priče su postale moja psihoterapija i pomagale mi, što savetima, što ohrabrenjima,
i umirivale da ne paničim više nego što su to činili svi lekovi i lekari.
eknjigekontakt@gmail.com
PAŽNJA: Tekstovi koje sadrži ovaj sajt, nisu potekli iz medicinske nauke, niti su
ih pisali stručnjaci neuropsihijatri. Oni su zbir ispovesti i iskustava osoba koje
su, u jačoj ili slabijoj meri, prošle kroz nevolje anksioznosti i depresije, te se
mogu se smatrati subjektivnim doživljajima.
Sadržaj
ukoliko ne želite da čitate redom, kliknite na naslov koji vas interesuje
Strahovi:
San:
TELESNI SIMPTOMI:
magla u glavi
peckanje, svrbež, ili „tijedno“ tjeme
zbunjenost
česte glavobolje, migrene
osećaj da je obruč koji steže oko glave i stvara pritisak
"zapovi" – strujni udari u glavi
bezosećajnost
bolovi u licu
gubitak kose, prorijeđivanje kose, ili pramenovi kose otpadaju
osećaj kada zatvoriš oči da počinješ ili ćeš krenuti napred (plutanje)
otečena donja vilica koja podsjeća na zubobolju
vrtoglavica, osećaj praznine u glavi
teškoće pri govoru, pomicanju usta, poteškoće pri koordinaciji usta i jezika
probadajući bolovi, ili čudan pristisak u vratu, glavi ili licu
Vid:
čudan, zamućen ili maglovit vid
suve, prevlažne ili oči koje konstantno peckaju ili svrbe
tikovi očima
vidite stvari koje nisu tu, na ivici vidnog polja
bleskanje, zvezdice pred očima
osetljivost na svetlo
bleskovi kada su oči zatvorene
gubitak vida za „prostornost“
Sluh:
osećaj da je nešto zapelo u uhu, da je ušni kanal začepljen ili blokiran, i ne može se očistiti
oslabljen sluh, često ili povremeno oslabljen sluh ili gluvoća na oba uha
zvonjava u uhu, čudni zvukovi u uhu, zvukovi u glavi
pulsiranje u ušima, odjekivanje u uhu
škakljanje ili svrbež u uhu do kojega se ne može doprijeti
Usta/stomak:
Posebnu zamku u OKP-u, čini osećaj stida i sramote zbog ovih stanja, usled čega
osoba još više pati u sebi, čime dalje povećava depresiju.
Obrnuto, smanjnjem depresije, dolazi do poboljšanja stanja, čime se OKP smanjuje.
Dobro sam znao da su ta jadna bića patila (emisija je većim delom o tome i govorila)
ali sam opet u njima video nakaznost i odvratnost. Jeza od njih me je obuzimala tako
jako da sam sedeo potpuno paralisan, nemoćan i da promenim kanal, iako sam to
želeo. Međutim, bio sam skamnjen, kao oduzetih ruku gledao sam u ekran sa koga se
užas prenosio po meni. Neshvatljivo grozno mi je bilo do kojeg stepena izobličenosti
je išla priroda. Za mene je bilo bolesno čak i kada bi neko nacrtao takav neukusan
crteža a kamoli stvarno rođena ljudska bića takve sudbine i deformiteta.
Neka mi ta jadna bića oproste na ovim rečima jer ću i ja uskoro na neki način da
postanem deo njihove patnje.
Emisiju sam protiv svoje volje odgledao do kraja. Trebalo je da prekinem gledanje
već na početku ali me je oduzetost zbog strašnih prizora u tome sprečila. Nakon
emisije, uspeo sam dosta brzo da se priberem i okrenem kućnim poslovima, samo da
ne bih puno mislio o viđenim užasima. Ostatak dana i veče proveo sam uobičajeno,
nakon što sam večerao i još malo posedeo, otišao sam u krevet.
Ali u krevetu, umesto dolaska sna, počelo je da mi se dešava nešto čudno. Ni sam
nisam znao šta je sa mnom ali kao da je nešto strujalo mi telom, nešto kao slaba
drhtavica. Jedva osetna i kratkotrajna. Ništa me nije bolelo ali opet nešto nije bilo u
redu. Nakon toga, osetio sam da mi se mišići na nogama nadimaju. Sa njima pomalo i
mišići na rukama ali na nogama znatno više. Nadimanje je postajalo sve jače, da sam
morao ustati u sedeći položaj a zatom skupiti noge i zatezati i grčiti mišiće da ne
popucaju kao baloni. Delovalo je zaista tako, kao da mi nešto snažno naduvava
mišiće kao balone, do ivica pucanja. Tako su, u talasima, stalno mi se mišići
napumpavali ni sam ne znam čime, iznova i iznova. Počela je da me hvata panika,
srce mi je lupalo snažno, skoro kao da imam aritmiju. Pitao sam se kakva je ovo
bolest? Šta se sa mnom dešava?
Hoću li umreti?
Kao u većini slučajeva anksioznih napada koji kada mi se dešavaju, nisam tražio
pomoć i otkrivao šta mi se događa. Sedeo sam u mraku nadajući se da će proći samo
od sebe. Ali nije prolazilo. Iako nije mnogo bolelo, patnja i strah su se povećavali.
Zbog toga mi se činilo da ću umreti u najgorim mukama.
Do jutra je bilo jako dugo, ni ponoć još nije bila prošla. Kako bi sebi olakšao stanje u
kojima sam se nalazio, pokušavao sam da se njišem i ljuljam u sedećem položaju. To
mi je vrlo malo pomagalo. Telo kao da više nije bilo moje, kao da je želelo da odbaci
moju kontrolu nad sobom. Novi naleti na mišiće ponavljali su se iznova.
Bivao sam sve uplašeniji. To nisam više bio ja, to je bilo nešto neopisivo loše.
Od straha i užasa sam zaplakao. Suze su mi tekle niz lice a taj plač je predestavljao
moju predaju bolesti i smrti. Nisam mogao dalje. Osećao sam samo tugu u sebi i
plakao.
Nedugo zatim, posle tog očajnog plača od nekoliko minuta, suze su stale. Strah i užas
u meni su nestali, nalazio sam se u nekom praznom i tupom stanju. Tada sam osetio
kako se snaga onoga što mi napinje mišiće se smanjuje, opada. Pojavila se nada da će
me prestati.
Počelo je da prolazi i splašnjava. Ne tako brzo i lako ali stanje se ipak nekako
smirivalo.
Kasnije je i prestalo. Procenio sam da je od početka do kraja napada prošlo dva sata,
dva teška sata. Možda je bio i kraće vreme ali mi se činilo da je trajalo dobrih dva
sata. Bilo je to veliko olakšanje ali je u meni zbog pretrpljene muke nastupila
utučenost i ozlojeđenost kakve nisam poznavao. Posle nekog vremena, nekako sam i
zaspao.
Sutradan i narednih dana, imao sam veliku upalu mišića, zbog čega mi je hod bio
težak i bolan. Međutim, strah je bio najgori. Šta se to dogodilo, hoće li da se ponovi,
koja je to bolest? Bio sam slomljen i depresivan. Zbog toga bi mi srce počinjalo da
snažno lupa. Primetio sam da mi ruke i noge počinju da se tresu... Šta da uradim?
Prošlo je tako više od mesec dana a ja sam još jednako patio. Pojavila se
hipohondrija, uplašenost od raznih strašnih bolesti koje sam listao kroz glavu.
Izgledalo mi je je nemoguće da nakon onakvog napada i džumbusa u telu mogu biti
još zdrav. Nešto je tu moralo postojati.
Nikada se nikome ne žaleći, u sebi sam proživljavao tešku muku. Problem je bio u
tome, što pored svoje zatvorene prirode, nisam znao ni odakle tačno da krenem. Ono
što bih nekome trebao da objasnim moglo je biti bilo šta, od stresa (za koji nisam
verovao da može imati tako strašnu posledicu), do ozbiljnog oboljenja. Loše je bilo i
to da oko sebe tada nisam imao mnogo edukovanih ljudi, niti bilo koga sa znanjem iz
zdravstvene struke.
Napad grčenja i nadimanja mišića desio mi samo jedanput u životu pre više od
dvadeset godina i nikada se više nije ponovo. Istina često imam napetost i slabost u
mišićima, ponekad me oni i bole ali nikada se nije ponovilo ono nadimanje u njima
kao da će pući. To je dobra i srećna okolnost, mada ne postoji ništa što će učiniti da
zaboravim tu noć koja se ne može zaboraviti.
I dalje, pri svakom slučajnom susretu sa slikama sijamskih blizanaca, stresem se i
počinjem da se osećam mučno kao od nesvestice, sa tom razlikom da zbog prvog
iskustva, odmah bežim da se sklonim zatvaranjem očiju. Trauma koju sam doživeo
onoga dana, još postoji u meni i uvek će postojati.
Moraš se kriti
Pored unutrašnjih muka i haosa, koje stalno nosiš u sebi kao posledicu anksioznosti i
depresije, svemu se nadodaju i spoljašnje nevolje, koje još više otežavaju stvari.
Živimo na Balkanu gde psihijatriju nazivaju ludarom a mentalno bolesne ljude
ludacima i mentolima.
Ako se nekako moraju podnositi stalne krize i naopaka država, u kojoj generacije
poštenih ljudi propadaju, zar baš i mentalitet sredine mora biti tako grub prema
osobama sa psihičkim problemima?
Okolina ne štedi psihički nesrećne i odbacuje ih, ona nastoji da ih proglasi
neuračunljivim i neupotrebljivim za život. Ako posećuješ psihijatra za naš narod si
otpisan, u najmanju ruku "puko" sa živcima i pameću, tako da ne dolaziš u obzir za
bilo kakve ozbiljne poduhvate ni poslove. Gore od toga, je što postoje oni koji vole
da se rugaju i ponižavaju nesrećnike sa psihičim smetnjama a najgori su oni koji hoće
da ih maltretiraju i iživljavaju se nad njima, kada im se ukaže prilika. Ni takvih nije
malo.
Zbog toga okolina ne sme zna ništa loše o tvom psihičkom stanju, moraš biti čvrst
kao beton i ponašati se da je sve u najboljem redu.
Dobijem uput kod neuropshijatra koji se, isto, nalazi u našem domu zdravlja. Da bi
došao do njega, u zakazanom terminu, moram da prođem kroz čekaonicu doma
zdravlja i iz nje direktno uđem u odeljenje, na kome velikim slovima piše
PSIHIJATRIJA. Stolice u čekaonici gledaju tačno prema tom natpisu a na njima uvek
može sedeti neko iz komšiluka ko te lično poznaje. Ako te spazi da ideš na
PSIHIJATRIJU, gotov si, razglasiće svakom živom. A jednom kada pukne glas "da sa
njim nešto nije u redu i da se leči na PSIHIJATRIJI" doživotno si obeležen kao ludak
ili nervni bolesnik kojeg treba izbegavati.
Kod neuropsihijatra si išao zbog puno lakših stvari od toga, ali će se tvoja depresija
udesetostručiti kada komšiluk sazna za tvoje smetnje i počne se baviti tvojom
dijagnozom. Od tada si završio sa svojim reputacijom normalnog čoveka i teško da
ćeš nešto dobro doživeti od komšiluka.
Ustvari, broj onih koji imaju slične ili još veće probleme oko tebe uopšte nije mali.
Podaci kažu da se u ovoj državi godišnje popije nenormalno veliki broj sedativa i
antidepresiva. Piju se kao u kafani i restoranu umesto jela i pića. Ko ih toliko popije?
Komšiluci koji pucaju od zdravlja?
(preuzeto sa interneta)
Pogrešna dijagnoza
Drage žene, moram podijeliti sa vama nešto što će možda nekome i pomoći.
Prijateljica iz djetinstva se zadnjih par godina borila sa raznim strahovima,
halucinacijama, depresijom, postala je druga osoba, jedva smo komunicirale.
Jednostavno smo svi imali osjećaj da je odsutna, bolno je bilo gledati je kako propada
i pati, a takođe i roditelji, brat, svi su bili umorni od svega.
Prošle godine udala se i ostala trudna, mislila je da će biti lakše, i prije dva mjeseca
porodila se hitnim carskim, bebica mora na razne terapije...
Njoj(porodilji) još gore, ne želi da uzme bebu, muž odlazi jer mu je dosta svega,
😥
majka uzela bolovanje da brine o bebi...
Prestala se i meni javljati .
Zabrinula sam se, trajalo je to nejavljane skoro eto dva mjeseca, i neki dan vidim ona
me zove.
Ne mogu da vjerujem. Javim se onako u strahu i čujem nju svu veselu (zvučala je kao
"ona stara" osoba, vedra i sretna).
Ispriča mi da je završila na psihijatriji i dobila odgovarajucu terapiju, i da se ponovo
osjeća kao živa osoba.
Svih ovih godina primala je pogrešnu terapiju!
U glavi joj je stalno bio suicid i da želi umrijeti. Pogrešna terapija je mogla koštati
života, porodice...
Ne mogu vam opisati koliko sam sretna zbog nje, njenog djeteta, roditelja.
Ovo nam je škola, da ukoliko uzimamo terapiju, mora biti bolje, ako ne pomaže,
moguće je da nismo ljekaru rekle sve simptome, i da je on donio pogrešnu dijagnozu.
Ona je živjela u paklu, a sada kaže da ne osjeća ni malo straha, nema problem sa
🧡🧡
disanjem, pritiskom, nesanicom i ponovo je ona žena koja je nekada bila.
Pozdrav
DNEVNIK DEPRESIJE
nepomičnost
Ležim na krevetu kao paralisan i dugo buljim u jednu tačku ispred sebe.
Nemam volje ni da se pomerim, čak ni da mrdnem malim prstom na ruci. I očne
jagodice su mi ukočene, kao umorne za pomeranje pogleda na bilo koju stranu.
Nepomičnost u kojoj se nalazim je novi napad depresije koja me ovih dana zahvatila.
I ranije mi se depresija ispoljavala kroz bezvoljnost za pokretanjem i bavljenje bilo
kakvim stvarima ali danas je baš udarila. Toliko sam bespomoćan da je mala razlika
između mene i mrtvog čoveka, čini se da je ona jedino u tome što se ja još ubrajam u
žive ljude.
Živim kao samac i trenutno niko nije tu da mi pomogne a ja ne mogu ni da se
pomerim. Mada i da neko jeste tu, ne znam kako bi mu objasnio svoj problem.
Možda da mu kažem: oprosti, treba mi malo energije za život, sve sam potrošio jer
nisam gledao u kazaljku za merenje?
Ipak, užasno je ležati ovako bezvoljno i bespomoćno. Želim samo da se što pre
izvučem iz ovakvog položaja. Ako se izvučem.
Uplašen sam od ovakvog stanja, od toga da će se ono još pogoršati, da ću biti još
bespomoćniji i tako ležati danima zaboravljen. Možda će se pojaviti i problemi sa
disanjem, sa kojima sam već imao strahove od gušenja i koji su u meni ostavili
traume.
Sada bi mi dobro došli lekovi, jedan jak antidepresiv i oživeo bih. Ali treba se najpre
podići, otvoriti fioku sa lekovima, pogledati šta je preostalo još od tih abnormalno
potrošnih pilula, i bez vode, cimnuti njihovu gorčinu u sebe. Onda se prepustiti
hemiji i čekati da prodišem.
Ipak, to mi je u ovom trenutku nemoguća misija, ravna ekspediciji na Južni pol, bez
ikakvih prethodnih priprema.
Jedan prijatelj mi je pričao, kako on ode na trčanje i uvek se sa trčanja vrati dobro
raspoložen. Trčanje mu pomaže da se razmrda i osveži dobrim raspoloženjem.
Kakva ironija, da i ja mogu da odem na trčanje ne bih bio u ovakvom stanju ali ja
sam već u njemu i nemam pravo ni na izbor.
On kaže da mu i druge slične aktivnosti pomažu: sklekovi, dizanje tegova, igranje
košarke, fudbala...
Naročito je korisno plivanje, to baš preporađa čoveka.
E, sa plivanjem bi mi najbolje bilo pokušati, da me do bazena doguraju u nekim
invalidskim kolicima i onda istresu iz njih u vodu. Zaplivao bih i razmrdao se
sigurno. A ako i ne bih, barem bi se udavio i završio sa ovom nepomičnošću.
Kada bi sada neko viknuo: požar! Ili kada bi mi se približavala vatra ili možda neka
zmija, odmah bi skočio na noge kao na federima.
Kada bi, kao nekada u vojsci, onaj u vodničkoj uniformi, rano ujutro dreknuo: diž se!
Sigurno bih odmah ustao i pokrenuo se. Tako bi čovek i od njihovih glupih komandi
mogao imati nekakve koristi.
Mada, muka mi je od svih koji komanduju i zapovedaju, razni zapovednici koje sam
imao kroz život i jesu me naterali u depresiju. Celog života, podređivali su me svojim
propisima, naredbama, pravilima, zahtevima, zakonima i drugim prisilama, dok mi
slobodno biće nije postradalo i duša se okovala. Oni dolaze u ime zakone i države, u
ime boga, u ime ljudi, u ime ljubavi i svega drugoga i svi traže da im se
bespogovorno povinuješ. Nikoga nisi prizivao, nikoga ovlastio, nikome dozvolio,
nego ti se sami nameću. I to čak tvrdeći da je sve to za tvoje dobro, i celog sveta oko
tebe.
Napolju je lepo vreme, ni vruće ni hladno, svi zdravi ljudi su vani, grad je kao
mravinjak. Kolika je to energije, koliko motiva, koji pokreću ljude da budu, kao
nabujala reka koja teče i ništa je ne može zaustaviti. Samo mu ja dođem kao neka
lokva ustajale vode, koja vremenom počinje da zaudara. Kako bi bilo dobro da
odnekle i mene zahvati i ponese velika nabujala reka koja nikada ne staje. Da se ne
razlikujem od drugih.
Ono što bih najviše voleo, je da do takvog tretmana dođem bez ikakvog zamaranja,
ijednog pitanja i procedure, samo da se nekako stvorim tamo na lečenju.
Da sada imam kokain, odmah bi ga uzeo! Nisam ga nikada probao ali priče kažu da
bi gram toga praha napravio čudo od mene. Zbogom depresijo, neka carstvo lepote
bude moj dom, barem za kratko. Frojd je uzimao kokain, mnogi veliki ljudi i
stvaraoci su ga koristili i pomagao im je.
Ja nisam kao oni, jer sam beznačajan ali u ovom stanju kokain bi mi došao kao božije
proviđenje. Možda, zbog svih lekova antidepresiva koje sam u životu istrošio, jedan
gram tog praha me ne bi odveo pravo u ekstazu ali dva sigurno bi. Samo dva grama.
Zabranjen je zakonom ali sada da sam u mogućnosti naći vezu i kupiti ga - ne bih
oklevao. Poslednje do čega me je trenutno briga, je to sa zakonom. Kada su
zabranjivali kokain, nisu ni mislili na nesrećnike kojima bi on mogao biti trun spasa.
Čak bi se kladio da su sa posebnim užitkom srezali nas depresivce, da bespomoćno
svenemo, kao što vlasti to tiranski čine nad slabima od kada postoje.
Zamisli samo, šta su vlasti nad čovekom, vlasti nad tobom!
Gledam u sat, skoro će dva sata kako ležim nepomičan. Čini mi se da ležim mnogo
duže, barem dva dana. Nije ni čudo, vreme najsporije prolazi bolesnicima a ja se
osećam vrlo bolesno. Ustvari, jeza koja tiho kroz mene struji zbog osećaja
bepomoćnosti, čini me pravim bolesnikom.
Ovako bespomoćnom, čini mi se da već zaboravio hodati, da su mi noge zauvek
otkazale, da nikada više neću moći stati u uspravan položaj i hodati. Ako to želim,
onda moram kao malo dete, učiti prve korake od početka.