Univerzitet Singidunum

Fakultet za medije i komunikacije

Departman za socijalni rad

Seminarski rad
Socijalna politika EU
Tema: Socijalna politika zemalja u tranziciji

Student : Mentor:

Elvira Avdić Prof. Mikica Budimirović

Br.indexa:2076/13
Sadržaj:

Uvod……………………………………………………………………….3

1.0 Tranzicione kontroverze………………………………………………5

1.1. Pripremljenost za tranziciju……………………………………5
1.2. Tranzicione strategije………………………………………….6

2.0. Smirivanje inflacije, ozivljavanje proizvodnje

i strukturne reforme…………………………………………………7

3.0 Tranzicione promene i nezaposlenost………………………………8

3.1. Problemi socijalnih indikatora…………………………………9

4.0 Tranzicija u pogledu socijalne sigurnosti………………………….11

4.1. Problemi socijalne i političke transformacije………………..11

Zaključak……………………………………………………………….13

Literatura……………………………………………………………….14

2
Uvod:

Pisati o socijalnoj politici te uopšte celokupnoj društvenoj transformaciji

postkomunističkih zemalja znači susresti se s nekoliko poteškoća, od kojih je prva već
naznačena u samom naslovu. Ako neke zemlje definišemo postkomunističkima, tada vrlo
malo govorimo o kojim je i kakvim procesima reč u sadašnjosti, a zbog sadržajne dominacije
prefiksa “post”, može se reći da je postkomunizam jednostavno razdoblje koje sledi nakon
komunizma. Pitanje jeste koristimo li izraz postkomunizam zato što je posve jasno koja je bit
toga razdoblja ili, možda sasvim suprotno, stoga što nije uvek lako razlučiti složene, a često i
protivrečne, postkomunističke procese. Oni su, naime, još uvek, a što proizlazi iz istog pojma,
pod dominantnim uticajem prošlog razdoblja. Ukoliko tako različite zemlje s različitom
istorijom, kulturom te posve različitim razvojnim perspektivama, sve zajedno definišamo
istim postkomunističkim imenom, tada to implicira da su one u nekim vidovima još uvek vrlo
slične, a zbog zajedničke komunističke prošlosti. Kao što će se pokazati kasnije, neka
istraživanja vrednosti sugerišu da je tome još uvek bilo tako sredinom 90-ih godina 20. veka,
što naravno ne znači da se takva sličnost može ili mora perpetuirati unedogled.

Slične probleme generira i izraz “tranzicija”, a koji se vrlo često koristi kao sinonim za
sve postkomunističke zemlje. Tranzicija (ponekad i: transformacija) govori o intenzivnom
prelazu iz komunističkoga u novo društveno razdoblje. To novo je najčešće jasno definisano
na ekonomskom i političkom planu. U području ekonomije reč je o prelazi iz planske,
centralizirane državno-vlasničke u tržišnu, pluralističko-vlasničku ekonomiju. Na političkoj
razini radi se o prelazu iz jednostranačkoga, nedemokratskoga u višestranački, demokratski
sastav. Time pojam tranzicije hoće reći da je cilj jasan (tržište, demokracija), ali ne govori
ništa o poteškoćama i dilemama toga tranzicijskog puta. On ne govori ništa i o tome o kojem
je tipu demokracije i tržišta reč. Ako je, možda, početkom 90-ih većina smatrala da je cilj ne
samo jasan, nego i lako dostižan, već je nakon nekoliko godina svima postalo jasno da tome
nije tako. U nekim je zemljama (pre svega onima u srednjoj Europi) uspostava demokratskoga
političkog sustava uza sve probleme relativno uspešno obavljena, dok je u drugima taj proces
bio, ili još uvijek jeste, povezan s etničkim sukobima, ratovima te perzistencijom autoritarnih
političkih režima. Uspostava tržišne ekonomije bila je povezana, između ostaloga, i s
ključnim pitanjem kako privatizirati bivša državna preduzeća. Dosadašnja iskustva govore o
tome da su različiti modeli primenjeni u različitim zemljama, a da nijedan model nije bio lišen

3
mnogih problema i masovnih nezadovoljstava načinom i učincima privatizacije. Neki
problemi (usprkos provedenoj privatizaciji) ostaju i dalje nerazrešeni kao, primerice, do koje
mere valja dalje privatizirati državna, posebno infrastrukturna preduzeća te u kojoj meri valja
liberalizovati tržište kapitala i rada.

No ako su u političkom i ekonomskom području ciljevi tranzicije bili, barem načelno

jasni, što reći za tranziciju u području socijalne sigurnosti. U kojoj je meri dotadašnja
socijalna politika bila obeležena komunističkim sastavom i u kojoj je meri ona podložna
transformaciji? Koji tip socijalnog režima je poželjno, odnosno kojega je moguće razvijati?
Treba li i u kojem opsegu privatizirati socijalnu sigurnost? Koji su kriterijumi uspešnosti
transformacije u socijalnom području? Kako se odnositi naspram socijalnih posledica
tranzicije i u kojoj meri one utičču na odvijanje svih drugih društvenih procesa?

Pokušaj razjašnjavanja ovih i sličnih dilema jedan je od ciljeva ovoga rada. Stoga će se u
njemu, najprije, analizirati istorijsko naslijeđe te društveni kontekst tranzicije nakon pada
komunizma, a potom će se socijalnu politiku postkomunizma promotriti kroz elaboraciju tri
teme: socijalne posljedice tranzicije, područje rada, zaposlenosti i nezaposlenosti, te
mirovinske reforme.

4
1.0 Tranzicione kontroverze

Dok je u pogledu globalnog cilja tranzicije - stvaranje trzisne privrede - primetno

generalno slaganje istrazivaca, dotle je razvijena zivahna diskusija 0 tome kako da se najbolje
postigne ovaj cilj. Zakljucke u glavnim tekstovima po pravilu ne dele svi ucesnici, pa je
korisno da se skrene paznja na alternativne poglede na neka kljucna pitanja. Vee ina ovih
diskusija predstavlja referentno polaziste reformske strategije "trzisnog fundamentalizrna"
koju je sledila vecina zemalja u tranziciji ClE, balticke zernlje i zernlje bivseg Sovjetskog
Saveza, sto je odraz razrnisljanja vecine politickih lidera u ovirn zernljarna, a to su podrzali
mnogi istaknuti akademski savetnici i medunarodne finansijske institucije, ukljucujuci i
Medunarodni monetarni fond (MMF). Ovaj pristup podrazumeva simultano iniciranje i
primenu makrostabilizacije, reforrnu trzista i cena, restrukturiranje preduzeca i privatizaciju i
institucionalnu reorganizaciju - takozvani "big bang" pristup'. Odluka da se simultano deluje
na nekoliko frontova posledica je uverenja da su segmenti reforme povezani i komplemetarni,
tako da delimicne reforme ne bi dale zadovoljavajuce rezultate. Brzo iniciranje obuhvatnog
tranzicionog programa odmah nakon raskida sa bivsirn politickim rezimom trebalo je da
otvori nepovratan proces trzisnih reformi.

1.1. Pripremljenost za tranziciju

Zemlje u tranziciji bile su veoma različito pripremljene za tranziciju. Ta je

pripremljenost bila determinirana reformskom tradicijom. Najveću reformsku tradiciju imale
su središnje evropske zemlje, a najmanju SSSR i zemlje nastale njegovim razdruživanjem.
Bivša Jugoslavija pripadala je zemljama s najdužom reformskom (pa i tržišnom) tradicijom.
To se posebno odnosi na Sloveniju i Hrvatsku kao u svemu najrazvijenije republike bivše
države. Prva velika međunarodna konferencija o tranziciji i privatizaciji bila je godine 1991. u
SAD-u, California, Stanford University. Tu je konferenciju organizovao poznati znanstveni
centar koji već mnogo godina deluje pod nazivom The Hoover Institution.

Ta je naučna institucija poznata i po tome što organizuje međunarodna istraživanja i

konferencije o problemima od strateškog interesa za State Department i White House. Na tu
su konferenciju bili pozvani brojni ekonomisti i političari iz svih zemalja u tranziciji, kao i iz
SAD i iz Zapadne Europe. Bilo je i više američkih ekonomista nobelovaca. Na svršetku

5
višednevnoga rada moderator konferencije George Shultz (Reganov ministar spoljašnjih
poslova) dao je svoje viđenje o pripremljenosti pojedinih zemalja za tranziciju. Prvo je
spomenuo Mađarsku i Poljsku, pa onda Čehoslovačku, a zatim Bugarsku i Rumunjsku. Onda
su, međutim, usledile najbolje prosudbe koje je iko do tada izgovorio na jednoj međunarodnoj
znanstvenoj konferenciji. Obraćajući se nama, rekao je da nas nikada nisu ni ubrajali u taj
realsocijalistički svet. 1

Ako uspešno rešimo svoje postojeće probleme (mirno razdruživanje) ostaćemo i dalje na
čelu kolone zemalja u tranziciji. I premda su se dobre želje Georga Shultza ostvarile samo u
odnosu na Sloveniju, ipak ostaje činjenica da je Hrvatska pripadala zemljama najbolje
pripremljenima za tranziciju. Ostaje takođe i činjenica da su sve zemlje koje su bile dobro
pripremljene za tranziciju (posebno središnje evropske zemlje) uspešnije savladavale
probleme tranzicijske krize i ostvarile bolje rezultate. Izuzetak je samo Hrvatska. 2

1.2. Tranzicione strategije

U okviru globalne strategije pojavljuje se nekoliko pitanja, posebno u pogledu šok terapije
i sekvenci reformi, Brza akcija je bila moguća u nekirn oblastima reformi - liberalizacija cena
i trgovine, stabilizacija inflacije, i mozda privatizacija malih preduzeća – dok je za ostale
oblasti bilo jasno da reforrna zahteva duže vreme. Kontroverze u pogledu šok tretmana
odnose se uglavnom na makroekonornsku stabilizaciju i brzinu privatizacije, a u manjoj meri
na brzinu trgovinske liberalizacije. U pogledu sekvenci sprovođenja, neke reforrne su
preduslov za druge refonne - na primer, privatizacija bi propala bez zadovoljavajućeg pravnog
okvira i finansijskog sistema, a liberalizaciju cena bi trebalo sprovesti nakon postizanja
makorekonornske stabilizacije. 3

1
Marin Buble (ed.et.al.): The Third Internationale Conference “Enterprise in Transition”, University of Split,
Faculty of Economics, Split, 1999
2
Ivo Družić: “Makroekonomsko ograničenje tranzicijske strategije”, Ekonomski pregled, br. 9-8,2000.
3
Roland, Gerard (2000), Transition and Economics: Politics, Markets and Firms, The MIT Press, Cambridge,
Mass.

6
2.0 Smirivanje inflacije, ozivljavanje proizvodnje i strukturne reforme

U pocetku procesa tranzicije većina ekonomista se složila da je neophodno odmah

preduzeti makroekonomsku stabilizaciju i liberalizaciju, kako bi se uspostavio mehanizam
tržisnih cena, uprkos mogućim teskoćama, Rasprostranjeno je gledište da bi teskoće bile
privremene i sa manje oštrine nego kada bi se ovaj proces rastegao tokom vremena9. U vecini
zemalja tranzicija je otpočela liberalizacijom cena sa veštački niskih nivoa, što je trenutno
dovodilo do porasta korektivne inflacije. Prekomerna tražnja iz perioda centralnog planiranja
održavala je inflaciju. Prosečna stopa inflacije početkorn tranzicije u zemljama ClE iznosila je
oko 450%, skoro 900% u baltičkim zemljama i preko 1000% u zemljama bivšeg Sovjetskog
saveza. Međutim, godišnja inflacija u prve dve grupe zemalja u 1998. godini je bila smanjena
na jednocifrene iznose i na oko 30% u trećoj grupi zemalja.

Sem porasta inflacije, tranzicija je otpočela drugim šokom: na početku tranzicije je

došlo do pada proizvodnje u sve tri grupe zemalja u proseku oko 40% pre nego sto je
dostignut najniži nivo, što je bilo znatno više nego sto se očekivalo. Moguće je da je nivo
proizvodnje pre otpočinjanja tranzicije bio precenjen zbog manjkavosti statističkih podataka.
Da je dodata vrednost izračunata korektno po tržisnirn cenama, nivo proizvodnje pre
otpočinjanja tranzicije, pa stoga i pad proizvodnje, bio bi manji.4

Moguće je da je nivo proizvodnje pre otpočinjanja tranzicije bio precenjen zbog

manjkavosti statističkih podataka. Da je dodata vrednost izračunata korektno po tržisnirn
cenama, nivo proizvodnje pre otpočinjanja tranzicije, pa stoga i pad proizvodnje, bio bi manji.
Kako je ukroćena inflacija? Većina zemalja koje su rano pristupile reformama imala je
eksplicitno iii implicitno vezivanje deviznog kursa'". Drugačije rečeno, vlade su pokazale
spremnost da zamenjuju sopstvenu valutu za tvrdu međunarodnu valutu sa relativno stabilnom
vrednošću, Ukoliko dođe do prevelike javne potrošnje to bi prouzrokovalo brz porast novčane
rnase, zbog čega bi bilo teško održato fiksan kurs, pa je bilo izuzuztno važno obećanje da će
se sprovoditi čvrsta makroekonmska politika . Ove politike i efekti koje su imale na
inflaciona očekivanja privatnog sektora potpomagali su da se održi niska stopa inflacije.
Međutim, i ostali mehanizmi sem vezanog deviznog kursa su doprinosili uspešnorn
smanjivanju inflacije.
4
Caratan, Branko., Nacionalni fenomen i i akomodacija interesa: pretpostavkepostkomunisti~ke tranzicije — II.
dio..., Polit. misao, Vol XXXV, (1998.), br. 3, str. 212—233

7
3.0 Tranzicijske promene i nezaposlenost

Zemlje u tranziciji nisu suočene samo s problemom prelaska na demokratsku i tržišnu

ekonomiju već i s potrebom rešavanja međunacionalnih pitanja u redefiniranoj
posthladnoratovskoj i postkomunističkoj situaciji. Izbegavanje rešavanja nacionalnih
problema predstavlja kamen obešen o vrat tranzicijskih društava. Prva i najočitija promena u
tranzicijskom razdoblju došla je do izražaja u području rada i zaposlenosti. Stabilna i sigurna
zaposlenost pretvorila se u nesigurnu i nezaštićenu zaposlenost, praćenu visokom
nezaposlenošću te drugim promenama u strukturi rada. Nezaposlenost je među ovim
promenama bila najočitija i njoj je posvećivana najveća pozornost u mnogim analizama.
Pritom se i ovdje u velikoj meri nametnuo problem njenog merenja, jer su zemlje postupno
prelazile s postupka prikupljanja podataka administrativnim putem na metodu ankete radne
snage, a koja se temelji na međunarodnoj standardnoj definiciji nezaposlenosti.

Premda se u nekim zemljama rast nezaposlenosti zaustavio, situacija je i dalje vrlo

različita te se krajem 2000. godine zemlje-kandidatkinje za EU (za koje Eurostat priređuje
komparabilne podatke) mogu grubo svrstati u dvije grupe: zemlje s postojanom visokom
nezaposlenošću, a koja je u 2000. i dalje iznosila od 13% do 19% (Bugarska, Estonija,
Letonija, Litva, Poljska i Slovačka) te zemlje s niskom nezaposlenošću koja je slična proseku
EU te se kreće od oko 6% do 9% (Češka, Mađarska, Rumunjska, Slovenija). Struktura
nezaposlenosti pokazuje ne koliko karakteristika. Prvo, zametne su velike regionalne razlike
među pojedinim zemljama, tako da i zemlje s niskom nezaposlenošću beleže visoke stope u
pojedinim svojim najslabije razvijenim regijama. Drugo, nezaposlenost je uvelike stagnantna
te je u mnogim zemljama vrlo velik udeo duge nezaposlenosti (duže od godinu dana). Treće,
grupe stanovništva koje su najviše izložene nezaposlenosti jesu: mladi bez obrazovanja i
iskustva, stariji radnici, invalidne osobe i one sa zdravstvenim teškoćama te u nekim
zemljama etničke manjine.5

U slučaju žena situacija varira među zemljama. Četvrto, u velikom broju zemalja jaka je
i jasna povezanost između nezaposlenosti i siromaštva. Iako je nezaposlenost najvidljivija
društvena posledica tranzicijskih promena, ne treba smetnuti s uma velike promene u strukturi
rada i zaposlenosti. Najveći gubitak poslova zabeležen je u industrijskom sektoru u svim
zemljama. Recesijom su najviše pogođene industrijske grane s visokom dodatnom vrednošću,
5
Caratan,Branko (1999).Tipologija političkih sustava i demokratska tranzicija, Zagreb, Panliber.

8
kao što su tekstilna, kožna, drvna, metalna i slične industrije. Usprkos tome što se i za
postkomunističke zemlje 90-te godine 20. veka mogu nazvati deseticom socijalnih reformi,
ova se dva tipa reformi ne mogu nikako izjednačiti. Reformski proces postkomunističkih
zemalja bio je daleko radikalniji, sveobuhvatniji, dalekosežniji. On se, dakle, ne može
objasniti bez konteksta kako društvenog naslijeđa 20. stoljeća tako i konteksta društvenih
reformi nakon pada 12 komunizma. Otuda u ovom tekstu i jest takav naglasak na društvenom
kontekstu socijalne politike postkomunističkih zemalja. Korenitost društvenih promena
uslovila je dve okolnosti koje se pokazuju ključnima za provođenje reforme. 6

Najočitija promena u tranzicijskom razdoblju došla je do izražaja u području rada i

zaposlenosti. Stabilna i sigurna zaposlenost pretvorila se u nesigurnu i nezaštićenu
zaposlenost, praćenu visokom nezaposlenošću te drugim promenama u strukturi rada.
Nezaposlenost je među ovim promenama bila najočitija i njoj je posvećivana najveća pažnja u
mnogim analizama. Pritom se i ovde u velikoj meri nametnuo problem njena merenja, jer su
zemlje postupno prelazile s postupka prikupljanja podataka administrativnim putem na
metodu ankete radne snage, a koja se temelji na međunarodnoj standardnoj definiciji
nezaposlenosti.

3.1. Problemi socijalnih indikatora

Tranzicija kao pojam koji se može definirati u širem smislu kao proces društvene
promene, kako društvene strukture tako i društvenih vrednosti, s ciljem stvaranja nove
strukture i novih društvenih vrednosti kao smernica za nove (poželjne) oblike društvenoga
delovanja. U tako složenoj definiciji mogu se uočiti zapravo tri teorijska pristupa:

· teorija ekonomske i političke tranzicije – kao strukturalni pristup kojim se promatraju

promjene u društvenoj (ekonomskoj, političkoj i pravnoj) strukturi,

· teorija društvene transformacije – kao sociokulturni pristup koji strukturalni model

proširuje analizom promena u društvenim vrijednostima te

· teorija modernizacije kao socioistorijski model koji sve to zajedno stavlja u konkretan
povijesni kontekst, uključujući i aspekt tehničkog razvoja

Pod pojmom tranzicija u suvremenoj dnevnopolitičkoj upotrebi posebno se podrazumeva

proces demokratizacije zemalja nekadašnjega istočnoeuropskog, tj. socijalističkog, bloka, koji
6
Dujšin, U. (1999). Nezaposlenost i politika zapošljavanja u zemljama u tranziciji, Hrvatska. Ekonomska
istraživanja, 2(1-2), 1-19.

9
se između ostalog očituju kao težnja za pluralizmom društvenih vrednosti, što je u
jednopartijskim komunističkim sastavima bilo najstrožije zabranjeno. Taj pluralizam znači:
pluralizam vlasništva, demokratski i višestranački politički sustav te civilno društvo kao
sociokulturni pluralizam. U tom je smislu i nastao pojam tranzicije, koja doslovno znači prelaz iz
jednoga stanja u drugo (lat. transire = preći), u ovom slučaju iz vrednosno jednodimenzionalnoga
društva u višedimenzionalno. Polazeći od ta tri pluralizma kao normativno poželjna cilja, mnogi autori
govore i o tri tranzicije ili tri aspekta tranzicije:

· tranziciji vlasništva i tržišta,

· tranziciji političkog ustroja i

· sociokulturnoj tranziciji.

4.0 Tranzicija u pogledu socijalne sigurnosti

10
 Pretpostavke i težnja za postupnim i kontinuiranim rastom države blagostanja
uključujuci i širenje socijalne sigurnosti) bili su prihvaćeni kao stabilna obeležja, kako
teoriji društvenih znanosti, tako i u praktičnoj politici zapadnih demokracija. Sada
smo svedoci žestokih rasprava oko budućnosti socijalne sigurnosti. Oštra debata ispunjena je
celim nizom novootvorenih socioekonomskih problema. Čini se da je ugroženo daljnje
održavanje bazičnih struktura socijalne sigurnosti. Iako se ideje o socijalnoj sigurnosti
značajno razlikuju od jedne do druge zemlje, osnovno je da su im glavni ciljevi identični:
sistemi socijalne sigurnosti moraju zaštititi gradane od gubitka prihoda.
To se obavlja putem novčanih transfernih naknada za slučaj bolesti, nezaposlenosti,
nesposobnosti, umirovljenja, itd. Takvi aranžmani dopunjuju se celim nizom ličnih socijalnih
usluga i putem programa javne potpore. Najveći broj posleratnih sistema socijalne sigurnosti
kao osnovu ima elemente socijalnog osiguranja, izgradenog na principu "plati kako stigne"
(pay-asyou- go), što podrazumijeva "definisana davanja"što znači da se fondovi iz kojih se
plaćaju naknade formiraju od sredstava poreza za socijalnu sigurnost i doprinosa prikupljenih
od aktivno zaposlenih i da su te naknade odmerene na osnovi individualnih zarada.

4.1. Problemi socijalne i političke transformacije

Ako su u političkom i ekonomskom području ciljevi tranzicije bili načelno jasni, što reći
za tranziciju u području socijalne sigurnosti. U kojoj je meri dotadašnja socijalna politika bila
obeležena komunističkim sastavom i u kojoj je meri ona podložna transformaciji? Koji tip
socijalnog režima je poželjno, odnosno kojega je moguće razvijati? Treba li i u kojem opsegu
privatizovati socijalnu sigurnost? Koji su kriterijumi uspešnosti transformacije u socijalnom
području? Kako se odnositi spram socijalnih posledica tranzicije i u kojoj meri one utiču na
odvijanje svih drugih društvenih procesa?7 Sadašnjost i budućnost postkomunističkih zemalja
u velikoj je meri određena prošlošću i to, najpre, burnom i protivrečnom prošlošću u
poslednjih 150 godina. Najveći broj zemalja, koje se danas ubrajaju u postkomunističke
zemlje, svoju su nezavisnost počele sticati krajem 19. i početkom 20. veka, za vreme procesa
raspada četiri velika carstava kojima su pre pripadale: nemačkoga, ruskoga, austrijskoga i
turskoga.

7
Zrinščak, Siniša (2003): Socijalna politika u kontekstu korjenite društvene transformacije postkomunističkih
zemalja, Revija za socijalnu politiku, Pravni fakultet, Zagreb

11
Zaključak

12
 Globalna ekonomija ulazi u novi period ubrzanja, pre svega, kao rezultat sve bržeg
razvoja i penetracije informacionih komunikacionih tehnologija. U tom smislu pitanje
nacionalne konkurentnosti posebno dobija na značaja u uslovima potpune globalizacije koja
karakteriše savremene tokove biznisa što je surova realnost sa kojom su se, već sa manje ili
više uspeha, suočile sve zemlje u tranziciji. Naime, globalizacija kao i sve prisutiniji i
intenzivniji proces inovacija koji doseže do granica neslućenog tehnološkog razvoja ima za
posledicu bitnu promjenu pravila igre na svetskom tržištu.

To podrazumeva potrebu za korenitim promenama u poslovnoj orijentaciji preduzeća,

tako da i borba za očuvanje postojećih tržišta i potrošača postaje sve agresivnija i
bezobzirnija. Evropska unije već više od dve decenije se bavi i razvila je strategiju „Evropa
2020“ za vođenje pametnog, održivog i inkluzivnog rasta, kao odgovor na ekonomsku krizu i
kako bi obezbedila tehnološku konkuretnost na međunarodnom niovu. Istovremeno, većina
zemalja u razvojui, kako se pokazalo, odveć dugo žive iznad svojih mogućnosti. Istovremeno,
nametnuti tokovi globalizacije i sveukupna dinamičnost međunarodnih ekonomskih odnosa i
internacionalne konkurentnosti utiču na gubljenje starih, kao i na osvajanje, usavršavanje i
poboljšavanje novih konkurentskih pozicija. U skladu sa u radu otvorenim pitanjima, ostaje
nam da zaključimo da je su rastućom globalizacijom i tehnološkom revolucijom u nekoliko
poslednjih dekada znanje i inovacije bez sumnje postali ključni faktori porasta konkurentnosti
i na toj osnovi se danas preoblikuju novi modeli rasta.

Literatura

13
1. Caratan, Branko., Nacionalni fenomen i i akomodacija interesa:
pretpostavke postkomunističke tranzicije — II. dio..., Polit. misao, Vol
XXXV, (1998.)
2. Caratan,Branko (1999).Tipologija političkih sustava i demokratska
tranzicija, Zagreb, Panliber
3. Dujšin, U. (1999). Nezaposlenost i politika zapošljavanja u zemljama u
tranziciji, Hrvatska. Ekonomska istraživanja
4. Ivo Družić: “Makroekonomsko ograničenje tranzicijske strategije”,
Ekonomski pregled, br. 9-8,2000
5. Marin Buble (ed.et.al.): The Third Internationale Conference “Enterprise
in Transition”, University of Split, Faculty of Economics, Split, 1999
6. Zrinščak, Siniša (2003): Socijalna politika u kontekstu korjenite društvene
transformacije postkomunističkih zemalja, Revija za socijalnu politiku,
Pravni fakultet, Zagreb
7. Roland, Gerard (2000), Transition and Economics: Politics, Markets and
Firms, The MIT Press, Cambridge, Mass

14