Professional Documents
Culture Documents
Loreth Anne White - Ispod Đavoljeg Mosta
Loreth Anne White - Ispod Đavoljeg Mosta
S engleskoga preveo
ANDREJ BUKARICA
Za one koji traže istinu.
NAPOMENA AUTORICE
SADA
Ne znam ni kada je počelo... davno prije te hladne noći u studenom
kada je ruski satelit udario u Zemljinu atmosferu. Kada se to dogodilo,
nitko od nas nije mogao učiniti ništa da to spriječi. Poput vlaka koji vozi
tračnicama kilometrima daleko, sve je samo neumoljivo jurilo niz prugu.
TADA
Subota, 22. studenog 1997.
SADA
Srijeda, 17. studenog. Sadašnjost.
SADA
Četvrtak, 18. studenog. Sadašnjost.
SADA
Srijeda, 10. studenog. Sadašnjost.
SADA
Četvrtak, 18. studenog. Današnji dan.
Otupjelo gledam kroz prozor iznad svog stola. Kroz moj odraz, zora
ispušta svjetlucavo sivilo u nebo. Vjetar komeša stabla. Čini se da bi mogao
padati snijeg.
- Rachel?
Skočim i okrenem se u stolcu.
To je Granger. Stoji na vratima mog ureda i drži ruku na kvaki. Skinem
slušalice.
- Zašto, zaboga, nisi kucao? Što želiš?
- Kucao sam. - Pogleda moje računalo. Na monitoru se jasno vidi web
stranica. Na vrhu su istaknute riječi To je zločin. Bijela slova na crnoj
pozadini podvučena su žutom policijskom trakom.
- Morala sam - kažem tiho. - Kako ne bih?
On udahne i zgrči lice; u očima mu se vidi razočaranje.
- Clay tvrdi da on to nije učinio - kažem.
Granger tiho opsuje. - Rekao sam ti, Rachel, on igra igru. On...
- Nisi mi rekao ovo. - Pokažem na monitor. - Pitala sam je li rekao
nešto važno. Ti si rekao...
- Važno? To nije važno, Rachel. To je laž. Bezočna laž. - Ponovno
opsuje i provuče ruku kroz kosu mokru od tuširanja. - Zar doista misliš da
bi Clay Pelley, da nije kriv za zločin, šutio u zatvoru dvadeset pet...
- Četiri. Dvadeset četiri godine.
- Dobro. Dvadeset četiri godine. Dokazi protiv njega bili su nepobitni i
brojni. Osim toga, priznao je dajući intimne informacije iz prve ruke o tome
kako je točno umrla Leena Rai, informacije koje nitko drugi osim istražnog
tima nije znao. I ne samo to nego je priznao krivnju. On se poigrava s
Trinity Scott. Poigrava se s Leeninom obitelji. Poigrava se s tobom. Sa
svima nama. I to me ljuti, u redu?
- Trinity je spomenula moje ime, Grangere. Objavila ga je, podsjetivši
sve da sam ja bila glavna istražiteljica na slučaju. A sada je postavila
pitanje: Jesmo li stavili pogrešnog čovjeka u zatvor? I jasno je dala do
znanja da me poziva da budem dio toga. Ljudi će se početi pitati kada ona
objavi da sam odbila dati komentar.
On me promatra kao da se priprema, kao da iščekuje što ću sljedeće
reći. A ja to kažem.
- Trinity mi je rekla da Luke umire. On je u hospiciju. - Glas me
izdaje.
On problijedi, a lice mu se zgrči.
- Jesi li ti znao? - pitam.
- Ona... to spominje u sljedećoj epizodi.
- Dakle, znaš da Luke O’Leary umire. I ništa mi nisi rekao.
Granger bulji u mene.
- Pretpostavljam da ni to, onda, nije važno?
On i dalje šuti.
Ja opsujem, ustanem, proguram se pored njega i krenem prema kuhinji
da skuham kavu. Umjesto da krene za mnom, on vikne iza mene: - Idem u
grad. Idem na doručak u Moose.
Naježim se kad čujem ton njegova glasa. Zalogajnica Moose udaljena
je najmanje četrdeset minuta vožnje. Ulazna vrata snažno se zalupe. Zvuk
odjekuje drvenom kućom. Nekoliko trenutaka kasnije čujem glasan zvuk
paljenja Grangerova Harleyja, a zatim tutnjavu njegova motora dok juri po
šljunčanom prilazu i nestaje u daljini duž mokre i krivudave ceste u dolini.
Stavljam ruke na kuhinjski pult i spuštam glavu, pokušavajući mirno
disati. Ali polako mi se javlja migrena. Duboko u sebi znam zašto mi nikad
nije rekao za Lukea. Naravno da znam zašto. Zato što ću sada kada znam da
umire otići posjetiti Lukea O’Learya. Kako ne bih?
Priče nemaju kraj. Anaïs Nin4 je to napisala.
Jasno je da priča o Leeni Rai još nije završila. Prevarila sam se misleći
da smo svi pronašli nekakav završetak. Ali nismo. Samo smo zakopali
cijelu epizodu u prošlost i ona je tamo ležala mirno i tiho kroz godišnja
doba, a sada je Trinity iskopava, izlaže svježem zraku, a izdanci se počinju
buditi, razvijati i dizati prema svjetlu.
Ako je za odgoj djeteta potrebno cijelo selo, je li isto potrebno za
njegovo ubojstvo? Jesu li svi u Twin Fallsu bili suučesnici, čak i na neki
sitan način, u tragičnoj smrti Leene Rai?
Izlazim iz kuhinje i krećem prema vratima koja vode u podrum.
Zastajem na vratima, a zatim ih otvaram uz škripu. Upalim svjetlo na vrhu
stepenica i počnem se oprezno spuštati. Na dnu kvrcnem golu žarulju koja
visi na žici. Ona se zaljulja, a sjene u podrumu ožive. Lete i izvijaju se iza
mene dok idem prema čeličnim policama duž stražnjeg zida. Vlažan,
pljesniv miris ispunjava mi nosnice. Ispred mene lebde nemirni komadići
prašine.
Skidam paučinu s kutija na policama i pregledavam naljepnice.
Pronalazim kutiju koju sam tražila. U njoj su stari registratori, policijske
bilješke, kopije izvještaja o obdukciji Leene Rai, transkripti razgovora sa
svjedocima, razgovora s Clayem Pelleyjem i duplikati fotografija. Sačuvala
sam ih jer me slučaj obuzeo.
Skidam kutiju s police, nosim je na kat i unosim u ured. Stavljam je na
stol i podižem poklopac. Diže se prašina zbog koje zakašaljem. Dokument
na vrbuje obdukcijski izvještaj.
Misli mi se vrate u mračnu prošlost. Polako posegnem za izvještajem.
Broj predmeta 97-2749-33. Preminula žena.
RACHEL
TADA
Ponedjeljak, 24. studenog 1997.
SADA
Četvrtak, 18. studenog. Sadašnjost.
SADA
Srijeda, 10. studenog. Sadašnjost.
TADA
Ponedjeljak, 24. studenog 1997.
J e li... moja kći silovana? Jaswinder Rai jedva uspijeva izgovoriti riječi,
ali njegova potreba da zna jača je od njegova straha od saznanja. Sjedne
pokraj Pratime na sofi s cvjetnim uzorkom nasuprot mene. Luke je sjeo na
okićeni stolac s moje desne strane na kojem izgleda toliko golemo da bi to
bilo smiješno da naše vijesti nisu tako grozne. Osjećam kako me promatra.
Tek je prošlo podne, ali umorni smo. Barem ja jesam. Rano smo krenuli i
došli ravno iz mrtvačnice kako bismo Raiovima osobno prenijeli uzrok
smrti njihove kćeri.
- Da, postoje znakovi silovanja - kažem blago.
- Kako to mislite, „znakovi“? - pita Pratima. Glas joj drhti. Cijelo joj
se tijelo trese, a od toga joj šifonski šal obavijen preko kose podrhtava oko
obraza.
- Neke... - nakašljem se. - Neke vaginalne povrede koje ukazuju na
grub snošaj.
Pratima pokrije usta rukom. Oči joj se cakle. Muž joj stavlja ruku na
koljeno. Njegove prodorne oči crne poput ugljena ispod crvenog turbana
zagledale su se u mene. Jedva sputan bijes grči mu lice.
- A nakon što je bila silovana, pretučena je, udarena nogom i utopljena
u rijeci?
- Još nismo sigurni u točan slijed, ali da, uzrok smrti je utapanje. Žao
mi je.
- Znači to je... to je bio motiv napada? - pita Jaswinder. - Silovanje?
- Trenutačno radimo pod tom pretpostavkom - kažem. - S obzirom na
vrijeme, činjenicu da je Leena bila sama i ranjiva, vjerojatno je to bilo
ubojstvo na mah. Možda je vaša kći jednostavno bila na krivom mjestu u
krivo vrijeme.
- Zašto, zašto? - nariče Pratima. - Zašto moja Leena... Kako bi to itko
mogao učiniti... - Počne se ljuljati naprijed-natrag. Duboko u njezinu grlu
začuje se stenjanje. Sirovo, kao u ranjene zvijeri. U vlastitom tijelu osjećam
instinktivni odgovor na njezinu majčinsku reakciju. Ne znam što bih činila
da je to bila moja djevojčica, moja tinejdžerica, moja Maddy. Pogledam
uokvirene fotografije na kaminu. Obiteljska okupljanja. Slatka slika
Leenina šestogodišnjeg brata Ganesha u kanuu. Jedna na kojoj je Leena
sama. Gleda u kameru s ratobornim izrazom lica. Ima tamniji ten od majke i
oca. Njezine su crne oči blizu jedno drugome, sa strana velikog nosa koji
kao da dominira njezinim licem. Na bradi ima madež.
Pratimin pogled prati moj. Suze joj tiho klize niz obraze, a ja osjećam
njezine neizgovorene riječi.
Trebali smo je više paziti, biti stroži, oprezniji.
Osjećam i nalet krivnje zbog olakšanja što u toj mrtvačnici nije moje
dijete. Jer se to jednako lako moglo dogoditi Maddy. Ili bilo kojoj od
djevojaka u gradu.
Nakašljem se.
- Možemo li vam postaviti još neka pitanja? To će nam pomoći u
istrazi. - Otkrit ćete tko je to učinio - kaže Jaswinder. To nije pitanje.
Susrećem njegov razjaren pogled.
- Da. Hoćemo. Obećavam.
Luke se pomakne u stolcu, a ja osjetim upozorenje. On vjerojatno ne bi
obećao nešto što neće moći ispuniti. Ali što drugo mogu reći ovim
roditeljima? - Učinit ćemo sve što je u našoj moći da dobijemo pravdu za
Leenu - kažem dok iz fascikla u krilu vadim dvije fotografije. Stavljam ih
na stolić za kavu i okrećem ih prema Raievima.
Na njima su vojničke hlače i gaćice prekrivene muljem koje su ronioci
pronašli u blizini tijela.
Leenina se majka zagrcne. Kimne. - Da, da, to je Leenino. Donje
rublje... Fruit of the Loom. Iz Walmarta. Dolazi... u trostrukom pakiranju.
Ja... - Glas joj se prekida od jecaja.
- Da - kaže Jaswinder, preuzimajući riječ. - A te maskirne hlače, Leena
ih je nosila gotovo cijelo vrijeme. Sviđali su joj se džepovi sa strane.
- Možete li potvrditi koju je jaknu Leena nosila kada ste zadnji put
vidjeli svoju kćer?
Još nismo našli jaknu za koju svi tvrde da ju je Leena nosila na
paljenju lomače. Ronioci je nisu pronašli u rijeci, a kriminalisti i potražni
timovi nisu je pronašli duž obala rijeke Wuyakan.
- Bila je to velika jakna kaki boje - kaže Jaswinder. - Zovu ih
komandosice. Imaju puno patentnih zatvarača i džepova te nekakav broj na
prednjem džepu. Nije bila Leenina. Kad sam je pitao otkud joj rekla nam je
da ju je posudila.
- Od koga? - pita Luke.
- Rekla je samo „od prijatelja“ - kaže Pratima te iz kutije na stolu uzme
maramicu.
- Muška jakna? - pitam.
- Rekla bih da je to svakako bila muška jakna - kaže Pratima. - Leeni
je bila prevelika, a ona nije... nije bila... sitna djevojka. Stalno je bila na
dijeti i pokušavala smršaviti. Ona... malo je smršavila i bila je jako
ponosna... - Suze se iznova sliju niz Pratimine obraze. Ona ih obriše
maramicom.
- Je li Leena imala dečka? - pitam.
- Ne - kaže Jaswinder brzo. Odlučno.
Ja ga pogledam. - Jesu li je možda zanimali neki dečki?
- Ne.
Ja kimnem. - U vodi blizu Leene pronašli smo nekoliko stranica
dnevnika i mali adresar koji je bio u lijevom bedrenom džepu Leeninih
vojničkih hlača. - Na stol stavljam još fotografija na kojima se vide mokre
stranice i adresar, otvoren i zatvoren. Adresar je tanak i ima blijedo plav
plastičan omot. - Ovaj je adresar bio mokar, kao i stranice dnevnika, ali
laboratorij radi na tome da sve osuši kako bismo što više sačuvali sadržaj i
tintu.
Njezina majka se naginje naprijed i uzima fotografiju mokrih stranica
dnevnika. - To je Leenin rukopis. Da. - Daje sliku svom suprugu i uzima
fotografiju adresara.
- Ovo nije Leenino. Nikada nisam vidjela ovaj adresar.
- Jeste li sigurni? - pita Luke.
Ona kimne.
- Znate li onda čiji bi mogao biti? - pitam.
U Pratiminim se očima pojavi čudan pogled. Oklijeva, a zatim
odmahne glavom. - Ne.
- U njemu su telefonski brojevi neke od djece iz Leenina razreda -
kažem.
- Nije njezin.
Na trenutak promatram Pratimu. Ona nešto prešućuje. Pogledam
Jaswindera. Njegov je pogled prikovan za mene. Osjećam da ispod njihove
tuge postoji još neka vrsta rastuće napetosti. To pobuđuje moju znatiželju.
Kažem: - Već ste identificirali ključ koji je pronađen u njezinu
ruksaku. Njezin novčanik. I Nike tenisice. Jeste li se sjetili kome bi knjiga
pjesama mogla pripadati ili što bi inicijali „A. C.“ mogli značiti?
- Ne - kaže Jaswinder. - Ali Leena je posuđivala knjige. Htjela je višu
ocjenu iz engleske književnosti. Išla je kod jednog učitelja. On joj je
ponekad posuđivao knjige. Kao i neki drugi učitelji u školi.
- I njezin rođak Darsh - kaže Pratima. - On Leeni posuđuje knjige.
- Ne knjige poezije - kaže Jaswinder. - Darsh ne čita poeziju. On čita
popularne romane.
- Darsh je Leeni dao i one Nike tenisice - kaže Pratima. Usne joj
zadrhte.
- Ona... Leena ih je silno željela, ali skupe su, znate? A on ju je
iznenadio za rođendan.
- Darsh i Leena bili su bliski? - pita Luke.
Pratima kimne, a oči joj se ponovno ispune suzama. - Bio je dobar
prema njoj. Jako dobar. Leena je... teško stjecala prijatelje. Darsh je uvijek
bio tu za nju. Kad je prošle godine pobjegla otišla je k njemu. On joj je
pružio smještaj na nekoliko dana. Potajno nam je rekao da je na sigurnom,
pa smo je pustili na neko vrijeme, a onda se vratila kući.
Prisjetim se Leene koja je pogrbljena i sama sjedila na tribinama u
školskoj dvorani i jela čips iz vrećice dok su ostale djevojke iz momčadi
završavale svoje košarkaške treninge. Došla sam ranije po Maddy. Dok sam
se penjala na tribine kako bih sjela i čekala pored Leene, grupa djece prošla
je ispod tribina na putu do svlačionice. Razgovarali su o Leeni, dovoljno
glasno da Leena čuje njihove riječi.
- Da me nije pokušala tako blokirati, ne bi pala i iskrivila gležanj.
Sama si je kriva... Ne znam ni zašto je u momčadi.
- Možda je trener sažalijeva.
- Kme-kme. Možda bi trebala pokušati plesati bhangru.
Smijeh.
- Toliko je jebeno debela i nespretna da bi slomila oba gležnja.
- Samo gledaj kako će njezin otac okriviti mene jer sam je blokirala.
- On je jebeni vozač autobusa. Što će vozač autobusa učiniti? Tužiti
me?
- Hej, on djeluje zastrašujuće. Jeste li vidjele njegove oči? Kladim se
da ima jedan od onih zakrivljenih noževa koji mu pristaju uz turban...
Smijuljenje i kikot prate djevojke dok izlaze iz gimnazije. Vrata se
polako zatvaraju. Krv mi uzavre kad pogledam Leenu. Ona mrzovoljno
žvače svoj čips i odsutno gleda ravno u košarkaško igralište. Ali sigurno je
sve čula.
- Jesi li dobro, Leena?
Ona kimne ne gledajući me.
Primjećujem tamnu modricu oko njezina zapešća i još jednu duž
podlaktice. - Jesi li pala?
Ona me iznenađeno pogleda. - Ja... samo sam se spotaknuta i
ozlijedila gležanj. Nije opasno. Trener mi je rekao da preskočim trening.
- A kakve su to modrice? Jesi li i njih dobila izvodeći vježbe?
- Neki dan sam se poskliznula na ledu na našim stubama.
Modrice poput onih oko njezina zapešća ne nastaju od pada na ledu.
Otvorila sam usta jer sam je htjela još nešto pitati, ali tada je Maddy, uz
škripu tenisica na podu dvorane, dotrčala do tribine. Imala je konjski rep,
rumene obraze i osmijeh na licu i molila me da požurim kako bismo mogli
stići do knjižnice u centru prije nego što se zatvori. Sljedećeg jutra morala
je predati esej.
Zaboravila sam na taj dan u dvorani. Na Leenu na tribinama kako jede
čips. Do sada. Do sjedenja u ovom skromnom, urednom domu. S njezinim
shrvanim roditeljima. I duboko žalim što nikada nisam poduzela daljnje
korake, prijavila rasne uvrede, nasilničke riječi. Takvo nešto bi izoliralo
mladu tinejdžericu, učinilo je ranjivom. I možda je navelo da živi sama u
svom svijetu, bez podrške. Možda je to razlog zašto je Leena bila sama na
mostu. No odjednom shvaćam da sam pogriješila. Ono što se dogodilo
Leeni vjerojatno se ne bi dogodilo djevojci poput Maddy, oko koje su
uvijek bili bliski prijatelji.
Protrljam usta. - Znate li možda gdje bi mogao biti ostatak Leenina
dnevnika?
- Ne. - Pratimin glas opet zadrhti. - Leena je uvijek pisala. Željela je
biti spisateljica kada završi školu. Htjela je putovati. Možda čak i postati
strani dopisnik. Možete ponovno pogledati njezinu sobu.
- Hvala, željeli bismo to učiniti - Oklijevam, osjećajući kako me Luke
ispitivački promatra. On čeka da završim s pokazivanjem fotografija.
Duboko udahnem. - Također smo... pronašli ovo. - Na stol stavljam sliku
keltskog medaljona. - Bio je zapetljan u Leeninoj kosi. Lanac je bio
potrgan.
Oboje zure u sliku. Jaswinder polako odmahuje glavom. - Nisam vidio
da to nosi.
Okrenem se prema Pratimi. Izgleda gotovo uplašeno. - Ja... nisam ga
prije vidjela.
- Jeste li sigurni?
- Nije njezin. - Pratima se pomakne i odmakne koljena od muža.
Pogleda u pod.
- Možda ga jednostavno niste primijetili ispod njezine odjeće? -
sugeriram.
Tišina.
Pratima trlja svoje bedro, a pogled joj je i dalje uperen u pod. Nastojim
zapamtiti da se trebam vratiti na ovo, ali Luke se naginje prije nego što
mogu nastaviti. Snažno kucne prstom po slici medaljona.
- Ovi filigranski ukrasi u srebru... Svi imaju oblik keltskih čvorova -
kaže on. - Neprekinutih čvorova. Poznato je da keltski čvor simbolizira
ljubav ili beskrajnu predanost. Neki kršćani smatraju da čvor predstavlja
Sveto Trojstvo...
- Ne i Leena - iznenada odbrusi njezin otac. Luke zašuti i proučava ga.
U Jaswinderovim se očima rasplamsa bijes. - Ona ne bi nosila tako
nešto. - Mahne rukom prema fotografiji. - To nije njezino.
Letimično pogledam Lukea, ali njegove crte lica ne odaju ništa.
- Zašto... zašto bi to itko učinio? - opet zavapi Pratima. - Zašto, zašto,
zašto?
- Ponekad ljudi jednostavno rade užasne stvari, Pratima - kažem. -
Ponekad jednostavno ne možemo pojmiti kakvo zlo upravlja čovjekom. Ali
obećavam da ćemo učiniti sve što je u našoj moći da pronađemo i uhitimo
njezina napadača. A kad ga pronađemo, možda ćemo saznati više o tome
„zašto“.
Okrenem se prema Lukeu. - Otići ću gore s Pratimom i još jednom
pregledati Leeninu sobu.
Odvojit ću je od muža.
On me gleda, netremice. Pa kimne.
RACHEL
TADA
Ponedjeljak, 24. studenog 1997.
***
Osjećam da me netko promatra dok se Luke i ja kroz vjetar vraćamo
do našeg neobilježenoga patrolnog vozila. Letimično pogledam kuću. Na
osvijetljenom prozoru mansarde ugledam malu sjenu. Opet Ganesh. Motri
nas detektive. Pogledam ga i osjetim nalet tuge. Što li taj dječak misli? Što
je čuo da govorimo? Što razumije o smrti svoje starije sestre i kako će ga to
zauvijek promijeniti?
Podignem ruku kako bih mahnula, ali on nestane. A ja vidim kako me
Luke promatra s druge strane auta. Spuštam ruku i sjedam na vozačko
sjedalo. Ne pogledam Lukea, nego stavljam pojas i palim motor. Dok se
vozim cestom koja će nas odvesti do kuće Amy Chan počne padati kiša. To
je djevojka koja je prijavila da je 15. studenog oko 2 sata vidjela Leenu na
Đavoljem mostu.
- Zvali su nas iz laboratorija dok ste bile na katu - kaže Luke. - Osušili
su stranice dnevnika. Tinta je čitljiva. Kopije šalju u stanicu.
Ja kimnem. Uznemirena sam. - Leena je krala - kažem. - Pratima misli
da su adresar, knjige poezije, šminka i medaljon možda „posuđeni“ od
druge djece. Kaže da je Leena također krala u trgovinama.
- Dakle, to je Pratima skrivala od svog muža u prizemlju?
- Tako se čini - Skrećem u ulicu koja kroz planinu vodi u luksuzno
naselje. Idemo prema Smoke Bluffsu, granitnoj zaravni iznad koje kuća
Chanovih stoji poput bijele svadbene torte na kat među slično raskošnim
domovima. - Medaljon je prilično uobičajena drangulija, zar ne? -
pogledam ga. - Mogao bi pripadati bilo kome.
- Ponovno ćemo dovesti djecu na ispitivanje - kaže.
- Imaš li ti djecu?
- Nikad nismo došli do toga. Onda se naš brak raspao i bilo je
prekasno.
Još jednom ga pogledam. - Razveden si?
- Oženjen poslom. Oduvijek bio. - Nasmije se. - To je profesionalna
deformacija, pogotovo u Odjelu za umorstva. Moj bivšoj je, razumljivo,
dojadilo biti uvijek sporedna. To je na kraju bio prilično prijateljski razvod,
koliko takve stvari mogu biti prijateljske.
Kiša odjednom počne snažno padati. Jesenski monsun. Voda u
potocima teče niz strmu cestu, a kapi kiše cure niz moj vjetrobran dok
vozim, kao da se žure spojiti jedna s drugom na nebu. Obično su neprestani
jesenski monsuni pozadinski šum u mom životu. Danas nije tako. Kapi kiše
prskaju nametljivo, uporno, kao da žele nešto reći.
Pomislim na gubitak. Na svakodnevne praznine koje su ostale iza nas.
Na Leeninu Nike tenisicu. Njezinu krvavu čarapu. Njezin mokri ruksak i
knjigu pjesama između kamenja na obali rijeke. Na stranice dnevnika koje
plutaju. Na djevojku punu snova. Koje više nema. Čiji su planovi nestali.
Taj Darsh Rai, poznaješ li ga? - pita Luke dok skrećem u ulicu u kojoj
žive Chanovi.
- Da. Zgodan tip. Ima dvadeset-dvadeset jednu godinu. Radi u tvornici
celuloze preko puta rijeke. Nikada nije imao problema s policijom. Po
svemu sudeći draga osoba. Ima stila. Strast mu je restauriranje starih
sportskih automobila. Djevojke ga opsjedaju.
- Morat ćemo razgovarati s tim rođakom Darshom koji dijeli darove. -
Luke pogleda na sat. - Trebali bismo ga posjetiti večeras, nakon što
razgovaramo s Amy Chan. Prije nego što se pročuje da se Leena utopila.
Jasno mi je zašto Luke juri poput kiše. Vrijeme je ključno u prvim
danima istrage ubojstva, a mi smo ga već dosta izgubili.
- I otac mi je sumnjiv - kaže. - Moramo provjeriti njegovu prošlost.
Osjećam nalet iznenađenja. - Jaswinder? Sumnjiv?
- Hm.
Skrenem u prilaz kuće obitelji Chan. - Jaswinder možda djeluje
autoritarno i pomalo grubo, ali on je dobar čovjek, Luke. I on pati. Dovraga,
ne znam što bih ja učinila da je netko to učinio mom djetetu. On radi za
lokalnu prijevozničku tvrtku. Vozi redovnu autobusnu liniju. Svi koji se
voze tom linijom reći će ti da je drag čovjek. Čestit čovjek. - Zaustavim
vozilo i prisjetim se Leeninih modrica. - Ne misliš valjda da je on imao
neke veze sa smrću svojeg djeteta?
On gleda izraz mojeg lica. Tiho kaže: - Ti ih sve poznaješ, Rachel.
Osobno. Sve sudionike. Oni su dio tvoje zajednice. Zato je načelnik Doyle
htio da ja budem u timu kao nepristrani promatrač. Teško je biti objektivan
kad dugo živiš u gradu. Zato KKKP prebacuje članove u nove zajednice
svakih pet godina. Kako se ne bi previše vezali i izgubili objektivnost. A
iako ne mislim da je Jaswinder Rai na bilo koji način odgovoran, uvijek je
sve moguće. Statistički, većinu nasilja nad ženama počini netko koga dobro
poznaju. To uključuje muške članove obitelji. A ovdje je nešto sumnjivo.
Mogu to osjetiti.
TRINITY
SADA
Četvrtak, 11. studenog. Današnji dan.
TRINITY: Možete li nas vratiti u prošlost i detaljno opisati što ste tog
jutra u studenom vidjeli pod vodom?
TOM: Mislili smo da ne može biti daleko ako je u rijeku ušla ispod
mosta, gdje su pronađene njezine stvari. Leena je bila teža od prosječne
ženske žrtve utapanja, tako da smo zbog dubine rijeke od oko dva i pol
metra i spore struje zaključili kako je dovoljno teška i da je negdje u blizini.
U osnovi, ako ronilac može lako plivati uz struju, žrtva utapanja vjerojatno
neće biti daleko. Dakle, općenito počinjete od mjesta gdje je zadnji put
viđena. I zatim prilagodite svoj potisak tako da plutate i pustite da potonete
gotovo do dna pa se tamo zadržite u pognutom položaju, tik iznad dna, a
zatim krenete dalje. Našli smo je blizu stubova mosta. Zapetljala se u
morsku travu.
TOM: Da. No, budući da smo tražili oružje, kad sam vidio raspršene
stranice dnevnika kako samo plutaju, kako lagano lepršaju amo-tamo u
vodenoj tmini, kao tri duha, bio sam... nekako prestrašen. A kad smo ih
iznijeli na površinu, stranice su bile u prilično dobrom stanju. Riječi su još
bile tu. Tinta je općenito trajna, a ako stranice nisu bile predugo u vodi i ako
je voda hladna kao što je bila, kada se osuše, rukopis je čitljiv. Većina riječi
ostane vidljiva.
GLAZBA SE POJAČA.
- Da - kažem. - Da, neka nam taj isječak bude uvod u Tomov intervju.
RACHEL
TADA
Ponedjeljak, 24. studenog 1997.
SADA
Četvrtak, 18. studenog. Sadašnjost.
SEEMA: Možda kako bi se ublažio strah. Jer ne znati ništa može biti
strašnije nego znati nešto, čak i ako je loše. Dio toga bilo je i puko
uzbuđenje u tom senzacionalizmu. Nama tinejdžerima naš je grad tada bio
dosadan. Kao da smo lude priče o misteriju Leenina nestanka stvarali zbog
neke čudne vrste zabave, a svaka je priča nadmašivala prethodnu. Počelo je
glasinama o napadu medvjeda jer se isprva činilo da je Leena nestala u
šumi, a nitko se nije sjećao da ju je vidio nakon rakete koja je eksplodirala
na nebu. Netko je rekao da ju je medvjed odvukao kad je otišla obaviti
nuždu niže na planinarskoj stazi. Drugi su tvrdili da je to bila puma ili
vukovi. Neki su vjerovali da je pala u obližnju jarugu i da ju je na dnu
prekrila vegetacija ili da su je pojele divlje životinje. Onda su neki
pametnjakovići rekli da ju je oteo NLO, da je to povezano s ruskom
raketom i da su vanzemaljci uzeli Leenu u svrhu istraživanja. Neki su tvrdili
da je pobjegla s muškarcem koji se motao oko lomače. Ili se možda samo
skrivala i radila ono što Leena inače radi... To nije bio prvi put da se Leena
nije vratila kući, a i često je lagala. Tražila je pažnju. Bila je poput neke
uhode. Ljubomorna. I... pa, ionako je uvijek govorila o napuštanju Twin
Fallsa, o odlasku iz grada. Zapravo sam mislila da je to konačno učinila. To
me na neki način zadivilo jer sam Bog zna da sam i ja željela otići. Mrzila
sam to mjesto, mrzila sam školu. Onda sam, kada su se dani protegnuli u
tjedan, u školi čula da si je oduzela život. I mislila sam da je i to moguće.
SEEMA: Isprva sam mislila da je to samo još jedna luda priča. Ali
da... bila je istina. Netko je nešto znao.
SEEMA: Samo zato što su došli iz istog dijela Indije. Ali to nije
značilo da su naše obitelji u prijateljskim odnosima.
SEEMA: Samo zato što dolazite iz istog mjesta ne znači da ste isti.
Ljudi vas sve pokušavaju strpati u isti koš. To se zove prejudiciranje. Na
temelju boje kože ili kulturnog podrijetla.
TADA
Ponedjeljak, 24. studenog 1997.
TADA
Ponedjeljak, 24. studenog 1997.
K ada sam konačno stigla kući nakon što sam s Lukeom i Tuckerom
pregledala kopije istrgnutih stranica dnevnika, zatekla sam Jakea kako
pije pivo ispred televizora. Gleda hokejašku utakmicu. Zvuk je glasan.
Noge u čarapama drži na stoliću za kavu, a osim boce u njegovoj ruci na
stoliću pored njega vidim tri prazne pivske boce.
- Hej - kaže on, ne gledajući me.
Ja skinem jaknu. - Tko igra?
- Molim?
Glasnije kažem: - Tko igra?
- Canucksi i Oilersi. - I dalje me ne gleda.
Objesim jaknu. U sudoperu je prljavo posuđe. Vidim samo jedan
tanjur, jedan set pribora.
- Što ste večerali?
On me pogleda preko ramena. Po crvenilu na njegovu licu očito je da
je malo popio. - Ostatke, kao što si predložila kad si zvala.
- Samo ti?
- Mads je javila da će doći kasno.
- Gdje je ona?
- Kod Beth. Spomenula je neki rad na projektu. - Nastavlja gledati
utakmicu, a jedna od momčadi zabija. On vikne, diže šaku u zrak, a zatim
otpije još jedan gutljaj iz boce.
U meni bljesne munja razdraženosti.
Hvala, dušo, da, dan mi je bio težak. Hvala što si pitao za obdukciju.
Znao si koliko sam zabrinuta zbog toga što prisustvujem obdukciji
djevojčice iste dobi kao i naša kći. Njezine kolegice iz razreda. Što
razgovaram s njezinim roditeljima. Istraga o seksualnom napadu,
premlaćivanju i utapanju djeteta iz susjedstva teška je, hvala. Znaš koliko
se trudim dokazati da mogu ići tatinim stopama, kako mi je na samrti rekao
da mu je žarka želja da postanem načelnica.
No, ja sam dijelom kriva za Jakeovu ravnodušnost. Zbog mene smo se
udaljili jer često radim na slučajevima o kojima ne mogu govoriti. Pogotovo
u ovako malom gradu. Ponekad, nakon teškog dana, želim samo sjesti i
popiti piće, šutjeti i razmišljati. Ili gledati neku emisiju koja otupljuje um
dok mi se tijelo i mozak odmaraju. Ponekad - pogotovo kad sam umorna -
osjećam kako mi teret očeve ambicije postaje pretežak, kao da je previsoko
postavio ljestvicu, a ja se borim s onim što doživljavam kao animozitet
među nekim kolegama u policiji.
Otvorim hladnjak i uzmem bocu bijelog vina. Natočim ga u čašu,
otpijem jedan veliki gutljaj i zatim još jedan. Toplina koja mi se širi
grudima je olakšanje. Dolijevam piće, vraćam bocu u hladnjak i krećem
prema stubama.
- Idem se okupati - viknem Jakeu.
- To! - Još jedan pogodak. Još jedan urlik. Ne znam što je bolje. To što
me ignorira ili ljubavna afera koju je imao prije nekoliko mjeseci. Moj
suprug kaže da se prestao viđati s drugom ženom, ali čini se da je svoj
porok zamijenio pivom i TV-om i čini mi se da mene kažnjava jer sam ga
optužila da spava s nekom drugom.
U spavaćoj sobi na gornjem katu uzimam telefon i zovem Eileen
Galloway. Bethina je majka voditeljica nabave u bolnici Twin Falls.
Također se zajedno bavimo brdskim biciklizmom. Otpijem još jedan gutljaj
vina kad se Eileen javi.
- Zdravo, Eileen, ovdje Rachel. Je li Maddy kod vas?
- Nije. Beth je sama, gore uči.
Oklijevam. No onda se sjetim što mi je Sarah Chan rekla na rastanku.
A vaša kći, Rachel? Je li ona te noći došla kući?
Čuj, je li Maddy prespavala kod vas onog petka kad se prinosila žrtva
Ullru?
- Ja... Beth mi je rekla da je spavala u vašoj kući.
- U redu. Ja... Hvala. Samo sam se pitala.
- Rache, je li... je li ovdje riječ... o onome s Leenom? Je li sve u redu?
Jako sam zabrinuta. Je li... Je li ona ubijena? Ili se napila ili nešto slično?
Zatvorim oči i vidim tijelo kako pluta. Baršunastu kosu. Ofeliju u
tamnoj vodi. Vidim kako okreću Leenu. Kako mi se prevrće želudac kad
ugledam njezino smrskano lice. Čujem pustu želju u Eileeninu pitanju.
Nitko ne želi misliti da u našem gradu postoji ubojica. Posegnem za pićem,
otpijem još jedan veliki gutljaj i kažem: - Da, smrt je sumnjiva. Doveli smo
čovjeka koji ima iskustva u istrazi ubojstava. Pokušavamo otkriti tko je to
učinio. I... u ovom trenutku pretpostavljam da nijedno dijete nije otišlo kući
s lomače. Po otpacima se čini da su neki od njih možda ostali tamo cijelu
noć, a nitko ne govori istinu o tome gdje su bili.
- Znači, sigurno je da je ubijena?
- Istraga ubojstva još uvijek traje. I... stvarno ne smijem reći više o
slučaju.
Uslijedio je trenutak tišine.
- Jesi li... Želiš li da ti pomognem pronaći Maddy? - pita Eileen.
- Vjerojatno je u knjižnici ili tako nešto. Dat ću joj još sat vremena. -
No obje znamo da je knjižnica sada zatvorena.
Spustim slušalicu. Mojim se tijelom provlači nemir. Kiša lupka i curi
niz prozor. Čini se da se pretvara u susnježicu. Popijem ostatak pića,
spustim čašu i krenem u Maddynu sobu.
Oklijevam na zatvorenim vratima dok držim ruku na kvaki. Buka s
hokejaške utakmice u prizemljuje glasna. Ne čujem nikakav pokret na
stepenicama. Udahnem, otvorim vrata, upalim svjetlo i uđem u spavaću
sobu svoje kćeri. Tiho zatvorim vrata za sobom. Zastanem i gledam stvari
za male djevojčice koje Maddy još uvijek čuva. Medvjedića na njezinu
krevetu. Veliki kičasti jastuk koji je davno dobila za Božić. Mekanu žutu
deku od koje se ne može odvojiti. Srce mi se stisne. Koliko god se
pretvarali da nije tako - majke, kćeri, bake - uvijek duboko u nama postoji
jedan dio koji ostaje djevojčica kakva smo nekoć bili. Bilo da imamo
petnaest, četrdeset ili osamdeset, ta se mala osoba još uvijek skriva iza
svega što radimo, mislimo, pokušavamo postati ili protiv čega se borimo.
Ona je uvijek tu. Bol koju osjećam zbog Pratime Rai odjednom postaje
oštra. Oduzima mi dah. Emocije mi probadaju oči. Znam da su te emocije
djelomično nastale zbog umora i vina, ali, Bože, što bih ja učinila da je to
bilo Maddyno tijelo...
Odlazim do njezine komode. Nesigurno dodirujem lakiranu kutiju sa
zlatnom kopčom na vrhu. Kolebam se dok me obuzima krivnja. Ne bih ni
trebala biti ovdje. Ne ovako. Ali, dublja, snažnija potreba prisiljava me da
otvorim kutiju. Otvorim je i žurno nastavljam. Brzo preturam po
drangulijama i nakitu koji su unutra, otvaram i zatvaram male kutije. Ne
mogu je pronaći. Vani čujem auto i ukočim se. Svjetla bijesnu ispred
prozora. Auto prolazi. Okrenem kutiju pa sve ogrlice, narukvice i prstenje
izbacim na vrh komode. Na koži osjetim vrućinu. Možda mi je promakla.
Mora biti ovdje. Ali ne mogu je pronaći. Otvaram njezine ladice, ormar,
prolazim kroz sve što brže mogu. U maloj ladici pokraj njezina kreveta
ugledam sjajnu fotografiju. Uzimam je i zagledam se. Grupa djevojaka.
Jedna od njih je Maddy. Prepoznajem ostale: Natalia Petrov, Seema Patel,
Cheyenne Tillerson, Dusty Peters, Beth Galloway. Uslikana je u mraku.
Slika izgleda profesionalno. Sva su lica predivno izoštrena. Rumenih
obraza. Iza njih huči ogromna lomača koja izbacuje narančaste iskre u
tamno nebo. Vidim kako skije i daske gore među kladama.
Puls mi se ubrzava. Progutam slinu. Ovo je fotografirano na lomači.
- Mama!
Okrenem se, zgranuta. - Maddy?
- Koji vrag? Što radiš? - Odjuri do svoje komode i zagleda se u
razbacani sadržaj. Zaprepašteno otvara usta. Bijesno me pogleda, a ruksak
joj je još uvijek na ramenu. - Što tražiš? Ovo su moje stvari. - Spusti ruksak
na pod i brzo počne skupljati svoje drangulije i nakit, stavi ih na hrpu i vrati
ih natrag u lakiranu kutiju. Ruke joj se tresu.
Ja joj dodirnem ruku kako bih je pokušala smiriti. - Maddy, stani.
Molim te. Mogu objasniti.
Ona me odgurne. Njezina duga, tamna kosa, ista kao moja, smrdi na
dim cigarete. Također osjećam miris alkohola i nečega slatkog poput
jagode.
- Koji vrag? Što to izvodiš? Zašto mi kopaš po stvarima? Kako se
usuđuješ?
Gledam svoju kćer. U mislima mi je samo Leena. Ubijena. Silovana.
Prebijena na smrt. Utopljena. Sa sitnim kamenčićima duboko u njezinim
plućima. Njezino izvađeno srce na vagi u mrtvačnici.
Maddyno se lice mijenja kad uoči nešto na mome. To je malo smiruje.
Na crtama njezina lica vidi se da je zabrinuta.
- Mama? Što se događa?
- Medaljon koji ti je dala baka, dar s njezina putovanja u Irsku, gdje je?
- Što?
- Samo mi odgovori, Maddy - odbrusim.
- Što je s tobom?
- Uvijek si ga nosila. Gdje je sada?
- Nisam ga nosila godinama.
- Maddy, samo mi reci! Gdje je, dovraga? - kažem kreštavim glasom.
Rastrojena sam. Srce mi snažno udara.
Maddy prestrašeno raširi oči. Letimično pogleda vrata, kao da traži put
za bijeg. - Ja... ne znam.
Pokušavam se smiriti. - Kako to misliš, ne znaš?
- Upravo sam ti rekla, nisam ga nosila godinama. Zašto uopće pitaš?
- Bio je poseban. Ti si nekoć mislila da je poseban. Zato što si ga
dobila od bake. I stalno si ga nosila nakon što je ona umrla.
- Ne znam gdje je. Nisam ga nosila, a vjerojatno je negdje u sobi.
- Jednostavno ga nisam vidjela neko vrijeme, u redu?
Ugrizem se za usnu.
- Osim toga, nemaš pravo doći ovamo i učiniti ovo. Zašto si to učinila?
Zašto me jednostavno nisi pitala? - Maddy nastavi vraćati svoje drangulije u
lakiranu kutiju. Tada joj se, kao da je iznenada shvatila, ruke primire.
- Zašto uopće pitaš za taj medaljon?
- Samo sam razmišljala o tvojoj baki i željela sam ga vidjeti, to je sve.
- Provučem ruke kroz kosu. - Gle, žao mi je, Mads. Zao mi je. Zadnjih
nekoliko dana nije mi bilo lako.
- Kako god. Samo nemoj to ponoviti - kaže tiho, ne gledajući me. -
Sada izlazi iz moje sobe.
- Gdje si bila večeras?
- Bila sam s Beth.
- Nisi. Upravo sam razgovarala s Eileen.
Ona se polako okrene prema meni. Osjećam kako me od pogleda u
njezinim očima prolazi jeza. - Ti si je zvala? Da saznaš jesam li lagala?
- Maddy...
- Znaš što, to te se ne tiče. Ni ti nisi došla kući na večeru.
- Imam posao. Netko je umro, ubijen je. Tvoja kolegica iz razreda.
Ubojica je još uvijek na slobodi, Maddy. Svi roditelji u ovom gradu
zabrinuti su što su njihove djevojčice sada vani i same u mraku, uključujući
mene. Netko mora otkriti tko je to učinio i zatvoriti ga. Zato sam kasnila. I
opet ću kasniti. Sve dok ubojica ne bude iza rešetaka. A ti si mi lagala o
tome gdje si bila. U kazni si. Tjedan dana. Ići ćeš u školu i vraćati se ravno
kući. Je li ti to jasno?
- Izlazi, mama. - Prstom pokazuje na vrata. - Gubi se iz moje sobe.
Ja izađem, a za mnom se uz tresak zalupe vrata. Srce mi snažno udara
u grudima. Shvatim da sam fotografiju djevojaka gurnula u džep.
RACHEL
SADA
Četvrtak, 18. studenog. Sadašnjost.
DOMINO EFEKT
SADA
od-jek
ődjēk
imenica
***
Na drugoj strani grada Johnny Forbes sluša podcast o Leeni Rai dok
obavlja poslove na putu do pivovare u kojoj radi. Razmišlja o komandosici
koju ronioci nisu mogli pronaći. Pita se da li je moguće da ono što je uvijek
mislio da je istina možda uopće nije istina. Možda se sve ove godine
nonšalantno skrivao od pravih pitanja. Možda zato što mu je bilo lakše
zakopati glavu u pijesak. Možda su svi to činili. Ulazi na parkiralište puba
Raven’s Roost kako bi provjerio koliko piva žele naručiti. Zgrada je malo
dalje od pivovare koja se nalazi u istoj ulici, a ispred nje vidi parkiran
Harley svog oca. Johnny u pubu ugleda Rexa Gallowaya, svoga svekra,
kako preko šanka tiho razgovara s njegovim ocem, Grangerom. Oni piju
kavu.
- Johnny? - kaže Granger dok i on i Rex podižu pogled. - Što radiš
ovdje?
Johnny kimne prema njihovim šalicama. - Provjeravam tvoje
narudžbe. Čini se da sam došao u pravi čas da vam se pridružim na kavi.
Dok mu Rex ulijeva kavu, Johnny sjeda na barski stolac pokraj oca.
- Jeste li čuli za podcast? - kaže i otpije gutljaj iz svoje šalice.
- Upravo smo razgovarali o tome - kaže Rex.
Granger doda: - Rachel je prilično ljuta zbog toga. I na mene zato što
sam joj to pokušavao zatajiti.
- Jesi li? - pita Johnny.
- Tada je zbog tog slučaja krenula lošim putem. Čak će i ona to
priznati. Nisam želio da sve to ponovno počne proživljavati u detalje. -
Granger popije svoju kavu i spusti šalicu. - Bio sam nepromišljen. Naravno
da će saznati. A sada sam sve još pogoršao.
- Skrušeno se nasmiješi. - Zato joj dajem prostora da se smiri.
- Vjeruješ li u ono što Clay Pelley govori? - pita Johnny.
- On je lažljivac - kaže Granger. - Stvarno je bolestan. Uvijek je i bio.
- Ma nemoj reći - doda Rex. Ali doima se nervoznim. Johnny se
također osjeća zabrinuto.
***
Dva bloka dalje, u industrijskom dijelu grada u blizini stare sortirnice
trupaca, Darsh Rai sluša podcast na zvučniku dok petlja ispod vozila u
automehaničarskoj radionici koja je sada u njegovu vlasništvu. Ganesh se
pojavljuje na vratima garaže. Ganesh sada radi za njega. On je mlađa, još
zgodnija verzija Darsha i svog oca Jaswindera. Ganeshove oči plamte od
ljutnje ispod njegove guste crne kose.
- Zašto to, dovraga, radi, i opet nas tjera da sve to proživljavamo?
Trebao bi postojati zakon koji to zabranjuje. Zar ona ne zna što je to
učinilo našoj obitelji? Mojoj majci, mom ocu? - pita Ganesh.
Darsh se izvuče ispod auta, ustane i obriše ulje s ruku. Posegne za
svojim telefonom na radnom stolu i pritisne tipku STOP.
- Možda Clayton Pelley to nije učinio. Zar ne bi htio biti siguran?
Mislim, nije bilo ni suđenja. Zbog čega?
Ganesh uperi pogled u svog rođaka. Priđe bliže. - Ne misliš valjda
ozbiljno.
Darsh baci nauljenu krpu na radni stol. - Ne znam što da mislim. Ali
dio je mene sretan što je ona sve ovo ponovno pokrenula. Uvijek sam
mislio da su ti policajci pogriješili. Trinity Scott je u pravu. Bilo je previše
zaostalih repova na koje se zaboravilo kad je taj gad priznao krivnju. Tu se
krije još nešto. Oduvijek sam znao da se tu krije još nešto.
***
Nakon što je preslušao epizode podcasta, Liam Parks, vlasnik Parks
Photography and Designa u drugom dijelu grada, popne se ljestvama na
svoj tavan. U tavanskom prostoru obriše prašinu s kutije za pohranu i otvori
je. Iz nje izvadi neke stare fotografije koje je razvio u školskom
laboratoriju. Prebire ih. Slike lica zarobljenih u vremenu. Razredne kolege.
Djevojčice. Dječaci. Smiju se, smiješe, tulumare. Bave se sportom. Na
školskim plesovima. U hodnicima. Nailazi na hrpu koju je tražio. Slike koje
je snimio te noći kada su svi vidjeli kako raketa u komadićima pada s neba.
Pronalazi onu koju je tražio. Grupa djevojaka koje se smiju i grle jedna
drugu. Uslikao ih je te noći ispred lomače. Zagleda se u mladenačka lica,
lijepe osmijehe. Uspomene ponovno zažive... Sjećanja koja mu stvaraju
nelagodu.
Pita se što bi sada trebao učiniti s tim slikama.
***
Jaswinder Rai sjedi sam u svojoj sablasno tihoj dnevnoj sobi.
Prašnjava je. Trebao bi je očistiti. Pratima je uvijek brinula o takvim
stvarima. On je tako izgubljen bez nje. Zuri u fotografije na kaminu.
Pratima je umrla prije dvije godine. U restoranu se ugušila hranom. Možda
zato što ništa nije mogla lako progutati nakon što je njihova djevojčica
brutalno napadnuta i ubijena. Osjeća olakšanje što Pratima neće morati
slušati taj podcast. To bi bilo preokrutno. No Jaswinder je pomalo nervozan.
Hrapav glas Claytona Pelleyja šulja se kroz njegovu glavu, kao da odzvanja
i odbija se od drugih misli u njoj, kao da postaje sve glasniji.
Ja je nisam ubio... Još je uvijek na slobodi.
***
Clayton Jay Pelley leži na leđima s rukama pod glavom na svom
zatvorskom ležaju i kroz slušalice ponovno sluša Trinityn glas. Epizode
podcasta preslušao je bezbroj puta. Ne može se zasititi slušanja. Toga da
čuje njezin glas. Razmišlja o svim stvarima koje je mogao učiniti ispravno u
svom životu i o svim stvarima koje je pogrešno učinio. No postoji jedna
misao, jedan osjećaj koji je snažniji od svih ostalih. Ponovno ima određenu
autonomiju. Povratio je određen stupanj kontrole nad stvarima, nad ljudima.
Čak i iz ove jadne institucije pune pravila i rešetki i kapija i bodljikave žice.
Opet ima osjećaj moći. Nasmiješi se. Odavno nije imao taj osjećaj.
Ovo je sada pod njegovom kontrolom.
RACHEL
TADA
Utorak, 25. studenog 1997.
TADA
Utorak, 25. studenog 1997.
TADA
Utorak, 25. studenog 1997.
P elley sjedi s druge strane stola u svom uredu. Iza njega je prozor, a vani
snijeg i dalje jako pada. Na polici s knjigama pokraj njega stoji
uokvirena fotografija njegove žene, njega i njihove nove bebe.
Ispod inače preplanulog tena izgleda blijedo. Neprestano stišće
antistres lopticu. Stišće, pušta, stišće, pušta.
- Ta drva za ogrjev su vam stvarno oštetila ruke - kaže Luke, gledajući
kako se Clayeva ruka stišće.
- Oh, ova je loptica za staru sportsku ozljedu. Fizioterapeut ju je
preporučio. Za istezanje tetiva. Kako vam mogu pomoći? Je li sve prošlo
dobro s djecom?
- Pa, zapravo bismo htjeli razgovarati s vama. - Luke to kaže mirno,
kao da želi razgovarati o utakmici.
Clayev se izraz lica promijeni. Iako ne prestaje stiskati lopticu, čini se
da ga je obuzela mirnoća.
Luke prelistava svoju bilježnicu, kao da traži neke bilješke. - Vi ste
školski savjetnik? - Nastavlja listati.
- Kao što sam rekao. Da. Držim predavanja iz PKOU-a i nešto
tjelesnog odgoja.
- U redu. Spomenuli ste da podučavate privatno.
Clayeva ruka prestane se micati. Ne govori ništa.
Luke podigne pogled. - Vi ste osoba od povjerenja. Očito je da se
učenici - djeca - ugledaju na vas.
- Imate li pitanje, detektive?
- Da... Gdje ste bili četrnaestoga studenog između pet i devet sati
popodne?
Clay nas promatra. Vani snijeg padne s krova škole na parkiralište. On
se nakašlje. - Zašto?
- Željeli bismo znati gdje su svi bili - kaže Luke.
- Vjerojatno... sam bio kod kuće. Sa svojom ženom, Lacey. Morao bih
provjeriti svoj dnevni raspored. Ponekad nakon škole odem u teretanu ili
radim do kasno.
- Te je noći eksplodirala ruska raketa - kaže Luke. - Nebom je
proletjela u 21:20. Bilo je predviđeno da će se to dogoditi te noći i čini se da
svi znaju točno gdje su bili kada su je vidjeli. - Zastane. - Takve vam se
stvari znaju urezati u pamćenje.
- Da. - Clay oklijeva. - Kao što sam rekao, da, bio sam kod kuće.
Prilično sam siguran da sam u to vrijeme bio kod kuće.
- Vaša će žena, Lacey, to potvrditi?
- Da. - Protrlja usta.
Mene stegne u utrobi. Adrenalin mi struji kroz krv. Ili Maddy laže ili
Clay Pelley laže. A trenutačno bih se dala kladiti da je Maddy rekla istinu. I
očito joj je bilo teško to učiniti, izgovoriti ono čemu je svjedočila u mračnoj
šumi. To bi objasnilo njezine čudne reakcije i raspoloženje kod kuće.
- Imamo nekoliko izjava svjedoka da ste bili na lomači. - Luke izvrće
istinu da vidi što će isplivati. - I da ste se družili s Leenom na kladi.
Clayevo lice gubi svaki izraz. Oči mu postanu potpuno prazne. U
uredu zavlada tišina.
- Dakle? Što je od toga dvoje? Bili ste na lomači ili kod kuće?
Pelley kucne po rubu svojeg stola. - Aha... Čekajte, da... Prvo sam
nakratko otišao na lomaču, prije nego što sam krenuo kući, samo da na
brzinu provjerim što se događa. Znate, čuo sam za to... Učenici mi svašta
govore. A jedan od njih mi je rekao da se to odvija i...
- Koji učenik?
- Ne... ne mogu se sjetiti.
- Je li to bila Leena? - pita Luke.
Clay se nasloni na svoj stolac. Izgleda kao da se isteže. Kao da bi
iznenada mogao skočiti i šmugnuti. Ja promijenim položaj, pripremim se u
slučaju da to zaista pokuša učiniti.
- U redu - kaže Luke. - Da vidim jesam li dobro shvatio. Vozili ste
dvadeset minuta. Gore u planine, mračnom šumskom cestom, po hladnoći,
sve do područja zvanog „lug“, da biste na brzinu provjerili neke učenike?
- Da. Dovezao sam se tamo, ušao i izašao, otišao kući. Činilo se da su
djeca dobro. Nije bilo vidljivih znakova problema.
Bolesni gad. Pokušavam progutati gađenje koje mi se nakuplja u
ustima, ali mi zastaje u grlu. Ovog čovjeka želim pribiti uza zid.
- A zašto to niste ranije spomenuli? - pitam, zamuckujući. - Kad je
Leena nestala? Kad smo je svi tražili, a ja sam pitala ima li itko bilo kakvu
informaciju o njezinu kretanju te noći?
- Gledajte - Nagne se naprijed, pogled mu je uperen u mene. - Vi znate
kako je to, Rachel. Festival u čast Ullru je ilegalan, ove godine zabranjen.
Vi ste ga zabranili...
- To je bila odluka Gradskog vijeća. Policija radi za grad.
- Pa, djeca iz očitih razloga nisu željela da vlasti znaju da slave na
vlastitu ruku. Bili bi prekinuti, a mene bi to što su mi rekli za festival
dovelo u nezgodan položaj. Želim zadržati njihovo povjerenje. I da, s nečim
takvim, puno cuge, ostalih droga, moglo bi izmaknuti kontroli, postati
opasno...
- Postalo je opasno - kažem ljutite. - Zajedno dijete. Leenu. Ona je
silovana i ubijena. - Moj je pogled prikovan za njegov.
On proguta slinu. U hodniku se oglasi školsko zvono. Čujem sve
glasnije dječje glasove dok izlaze iz učionice. Trčkaranje. Smijeh. Nekoliko
povika. Lupanje vrata ormarića.
Luke kaže: - Znači, kada je prijavljen Leenin nestanak, vi ste... što?
Jednostavno ste zaboravili spomenuti da ste te noći bili tamo, da ste je
vidjeli?
- Nisam vam ja morao reći da je bila na lomači. Drugi su je vidjeli i to
su rekli. Tada sam iskreno mislio da će se Leena pojaviti. Ona se tako
poigravala kako bi privukla pažnju, pa nisam mislio da je to nešto ozbiljno.
Osim toga, nisam želio izgubiti teško stečeno povjerenje svoje djece. Ako
mi vjeruju, međusobna komunikacija ostaje otvorena. Tako im mogu
pomoći ako su u opasnosti. Kao kad mi je Amy Chan rekla da je vidjela
kako Leena tetura po Đavoljem mostu. Ja sam je odmah odveo u
ravnateljev ured, oni su nazvali njezinu majku i Amy je učinila pravu stvar.
Otišla je u postaju s majkom da to prijavi.
Luke udahne polako, duboko, a ja vidim da bi mogao eksplodirati.
Vrlo tiho kaže: - Znači, vi ste se družili s Leenom na lomači?
- Malo smo čavrljali dok smo sjedili na kladi.
- Što ste nosili te noći?
- Crnu jaknu... crnu vunenu kapu. Traperice. Radne čizme. Šal.
Također crn. Rukavice.
Luke se nagne naprijed, unese se Clayu u lice. - Gospodine Pelley,
jeste li imali intimne odnose s Leenom Rai?
- Molim?
- Samo odgovorite na pitanje.
On problijedi. Zatim mu se na jagodicama pojave dvije crvene mrlje.
- Naravno da nisam. Jeste li vi ludi?
- Što ako vam kažem da je jedan učenik vidio Leenu i vas u intimnom
odnosu u grmlju malo prije nego što je ruska raketa proletjela nebom? -
zastane. - Spolni odnos. S učenicom. Maloljetnicom.
On zuri u nas. Usta mu se otvore. Čini se da je ostao bez riječi.
Galama djece s druge strane vrata sve je glasnija. Vrijeme sporo
prolazi.
- Ne vjerujem u to - kaže tiho. - Koji je učenik to rekao?
- Je li to istina?
- Naravno da nije. Tko god je to rekao... ona laže.
- Zašto mislite da je to bila ona?
Njegove oči zasjaje. - Ona. On. Tko god je to rekao je lažov. I to je
njegova riječ protiv moje. A ako ćete vi tvrditi suprotno, tužit ću vas odavde
do vječnosti za klevetu.
- Koju veličinu čizama nosite, Pelley? - pita Luke.
- Nosim veličinu 45. Kakve to veze ima s...
- Morate doći u postaju - kaže Luke. - Ovo bi trebalo biti službeno, u
zapisniku. Slažete li se s time?
- Zar odmah?
- Da. Odmah.
Clay bijesno pogleda Lukea, a zatim mene. Odjednom skoči na noge. I
ja se dižem na noge.
- Ovo je smiješno - kaže piskutavim glasom. - Jesam li uhićen?
Luke ostaje sjediti. - Neke bismo stvari željeli razjasniti u formalnom
okruženju, dobiti službenu izjavu u zapisnik.
- Ako nisam uhićen, ne idem nikamo s vama. I bez prisutnosti
odvjetnika neću reći nijednu prokletu riječ nijednom od vas. Sada izlazite.
Gubite se iz mojeg ureda.
TRINITY
SADA
Četvrtak, 18. studenog. Sadašnjost.
TADA
Utorak, 25. studenog 1997.
SADA
Četvrtak, 18. studenog. Sadašnjost.
TADA
Utorak, 25. studenog 1997.
SADA
Četvrtak, 18. studenog. Sadašnjost.
TADA
Srijeda, 26. studenog 1997.
TADA
Srijeda, 26. studenog 1997.
SADA
Petak, 19. studenog. Sadašnjost.
TADA
Srijeda, 26. studenog 1997.
E
boji.
vo ga! Parkira se! - pokažem prstom kad vidim kako Clayev izudaram
stari Subaru skreće na prilaz i svojim svjetlima oslikava kišu u srebrnoj
TADA
Srijeda, 26. studenoga 1997.
TADA
Srijeda, 26. studenog 1997.
SADA
Petak, 12. studenog. Sadašnjost.
DOMINO EFEKT
SADA
Petak, 19. studenog. Sadašnjost.
TRINITY: Pa, ako se Clayton Pelley doista nije upustio u spolni odnos
s Leenom Rai u noći kada se palila lomača u čast Ullru, zašto je Maddy
Walczak lagala? Zašto je rekla da ih je vidjela kako se seksaju?
***
Eileen Galloway sluša treću epizodu podcasta. Sama je u kući. Njezin
suprug Rex je u pubu, kao i obično u ovo doba. Eileen mahnito plete šal
koji je sve duži i duži. Predugačak. Ali to pomaže ublažiti stres. Ona je i
inače nervozna žena. A sada se uzrujava zbog ove priče na podcastu. Zato
što je oduvijek osjećala da njezina kći Beth i ostali nešto kriju. Oni su štitili
nekog muškarca. Sigurna je u to. Plete brže. Jedna kriva očica, jedna prava,
jedna kriva, jedna prava...
A ako je tako, ako on sada govori istinu, ako se nije upustio u spolni
odnos s Leenom Rai u noći kada se palila lomača u čast Ullru, zašto je
Maddy Walczak lagala? A ako je Maddy Walczak lagala, znači li to da je i
Beth Galloway lagala? Što je s ostalom djecom, koja su isprva pokušavala
uskladiti svoje priče? I još jednom moram pitati: Zašto Clayton sada
progovara? Što Clayton Jay Pelley ima od toga?
Netko tko nas sluša možda zna odgovor. Netko mora nešto znati. Ako
imate bilo kakvu informaciju, molim vas, nazovite. I slušajte nas i sljedeći
tjedan.
Eileen ispruži ruku i pritisne tipku STOP. Dugo sjedi i razmišlja. Zatim
uzme telefon. Zove Rexa u pub.
***
Granger je u Raven’s Roostu. Ovdje je večerao, a sada sjedi za šankom
i s Rexom Gallowayem i još nekim muškarcima pije još jedno pivo. Glave
su im nagnute naprijed dok slušaju treću epizodu podcasta, koja je nedavno
objavljena. Granger ne želi ići kući. Njegova je partnerica zbog ovog
skandala opet postala čudna. Znao je da će podcast tako djelovati na nju. I
to mu se ne sviđa. Nervozan je. Pita se je li Rachel već otišla posjetiti Lukea
O’Learyja u hospiciju.
- Prokleta žena - promrmlja Granger kad epizoda završi, misleći na
Trinity. Popio je više piva, što znači da se sada vjerojatno neće moći vratiti
motociklom kući pa će morati prespavati u gradu, a njegov će se odnos s
Rachel pogoršati u trenutku kada bi se trebao usredotočiti na to da postane
bolji i da bude uz nju. - Izvlačiti sve ovo... To šteti kolektivnoj psihi ovoga
grada.
Rex se blago, skrušeno nasmiješi. - Govoriš kao pijani psihijatar.
- Sluša li Beth ovo? - pita Granger. - Sudjeluje li?
- Da, već je razgovarala s Trinity. Rekla je da je i Dusty Peters
razgovarala s njom.
- Beth je već razgovarala s Trinity? - ponovi Granger. - Johnny mi to
nije rekao.
Rex slegne ramenima. - Valjda ti intervjui još nisu montirani i
objavljeni.
I Eileen sluša. Siguran sam da se cijeli grad do sada uključio.
- Zajedno s pola države, koja takve stvari sluša da bi se zabavila.
- Granger otpije još jedan gutljaj. - Što misliš da će onaj drkadžija u
zatvoru sljedeće reći? Misliš li da će iznijeti neku hipotezu o tome zašto je
Maddy navodno lagala?
- Vrag bi ga znao. Što je s Rachel? Jesu li je već intervjuirali?
Granger proguta zadnji gutljaj piva i lupi praznom bocom o šank. -
Nisu. I neće.
- A Maddy?
- Nemam pojma. Maddy se silno trudi ne komunicirati s nama.
Rex zadržava njegov pogled, a Granger osjeća kako mu tijelom
prolaze trnci.
- Ima li Maddy još uvijek emocionalnih problema zbog afere koju je
Rachel davno imala? S onim policajcem iz KKKP-a koji je radio na slučaju
Leene Rai?
Granger progunđa. - Što god bilo, čini se da s vremenom postaje sve
gore. A ovaj podcast zasigurno budi one stare osjećaje u Maddy, što ne
može pomoći.
Dok je bila na terapiji kod Grangera, Rachel mu je pričala o svom
razorenom braku. O tome što osjeća prema Jakeu. O tome koliko joj je
stvarno stalo do Lukea O’Learyja. Granger to zna. Također zna da se
Rachel teško nosila s raspadom braka. To je ugrozilo njezin identitet.
Njezino samopouzdanje. A sve je pogoršao slučaj Leene Rai. Zbog svega
toga sve se teže mogla usredotočiti na posao. Donijela je neke glupe odluke,
gubila živce više puta. To je pogoršalo probleme na poslu. Na površinu su
počele izlaziti zamjerke zbog toga što su je tako brzo kandidirali za
načelnika policije. Osoblje ju je počelo sabotirati... ili je barem tako mislila.
I Rachel iznenada, jednoga dana, nije mogla ustati iz kreveta.
Dijagnosticirana joj je klinička depresija. Poslana je na bolovanje zbog
privremene nesposobnosti za rad. Određena joj je terapija. Terapija kod
njega. To ju je stajalo unapređenja. Na kraju je dala otkaz.
Sve što je imala uložila je u kupnju tog komada zemlje u dolini, a
Green Acres teškom je mukom pretvorila u organsku farmu. Ljeti je
prodavala povrće na poljoprivrednim tržnicama. Počela je pronalaziti mir
od svih unutarnjih demona koji su je proganjali. Granger ju je pozvao na
piće jednoga vrućeg ljetnog dana kada je naišao na njezin štand na
poljoprivrednoj tržnici u centru grada. Zaljubio se u nju tijekom terapije,
ali, naravno, nije poduzeo ništa u vezi toga. No njihov je odnos kao
liječnika i pacijentice bio gotov. Toga je dana bila preplanula i tako
prirodno lijepa. Vesela. Jedno je vodilo drugom. Na kraju je Granger otišao
u djelomičnu mirovinu i preselio s k njoj u Green Acres.
A sada se, dok je u pijanom stanju, čini kao da je sve samo visilo o
niti, čekajući da bude uništeno kucanjem Trinity Scott na vrata farme i
ponovnim pojavljivanjem slučaja Leene Rai.
Rexa pozovu u kuhinju puba, a Granger utone dublje u svoje turobne
misli. Misli mu se vraćaju na onaj dan kada je svoga sina vidio kako pere
vojničku komandosicu koja nije bila njegova. Johnny ju je stavljao u
perilicu rublja u ponedjeljak poslijepodne nakon vikenda kada se palila
lomača, dan nakon što su se pojavile vijesti da je učenica Leena Rai nestala.
Na toj je jakni bilo krvi. Blata i krvi.
Kada Johnny te noći dođe kući, Beth već spava. On se ušulja u krevet i
priljubi uz svoju suprugu te je zagrli.
- Jesi li slušao treću epizodu? - kaže ona u tami.
Johnny dugo šuti. Vani puše vjetar. On se pita hoće li do jutra donijeti
snijeg. Na kraju kaže: - Je li Maddy lagala, Beth?
Osjeća da tijelo njegove žene postaje napeto. Ona šuti u tami. Vani
jače zafijuče vjetar. Negdje se zalupi žaluzina.
- Jesi li ti stvarno vidjela kako se Clay Pelley ševi s Leenom?
- Jebi se, Johnny - prošapće ona.
Njegovo se tijelo tržne.
Ona se okrene na leđa i pogleda u strop, a oči joj sjaje u tami. - Kako
me se to uopće usuđuješ pitati?
- Mislim, možda ti je Maddy lagala. Ili...
- Ili što? Obje smo to izmislile? Zar doista misliš da bih lagala o
nečemu tako ozbiljnom? Da bih sve ove godine sjedila ovdje, znajući da je
čovjek završio u zatvoru dijelom zato što sam ja nešto izmislila sa svojim
prijateljicama?
- Gospodin Pelley završio je u zatvoru jer je priznao, Beth. Ne zbog
tebe. I sad svi govore da je to možda bilo lažno priznanje, to je sve. Možda
on nije spavao s Leenom u šumi. Možda je Maddy doista lagala.
- On je bio perverznjak. Bio je... jest... pedofil. Ovisnik o dječjoj
pornografiji. Seksualni prijestupnik. Čuo si kad je u podcastu rekao da ga
uzbuđuju djevojke i mlade tinejdžerice. On mi se... jednom nabacivao.
- Nikad mi to nisi rekla.
- Htjela sam to zaboraviti.
- Jesi li ikada ikome rekla?
- Ne. Nisam.
- Čak ni Maddy?
- Pogotovo ne Maddy. Ali, Leena? S njom je bilo lako. Njoj je trebala
ljubav. Željela je biti željena, a taj je ljigavac to iskoristio. Zaista vjerujem
da je priznanje bilo istinito. Od riječi do riječi.- Neko vrijeme šuti. Slušaju
vjetar. - Ali ti znaš da je s Leenom bilo lako, zar ne, Johnny?
- Što bi to trebalo značiti?
- Ona je toliko očajnički željela biti voljena da bi učinila sve, raširila
noge svakom dječaku koji je toliko žudio da izgubi nevinost da ga nije bilo
briga s kim će to učiniti.
Johnnyju je zlo. - Ne mogu vjerovati da si upravo to rekla. Tišina.
On zatvori oči. Čini mu se da se njegov svijet vrti u sporoj crnoj
spirali. Osjeća se kao komad otpada u vodi koja se vrtloži u umivaoniku,
kao da ga usisava odvod, kao da se kovitla u krugovima koji ga sve jače
stežu dok se približava odvodnoj cijevi.
Prisjeti se dana kada je shvatio da ga otac promatra s vrata kako u
perilicu gura vojničku komandosicu prekrivenu blatom i krvlju.
***
U međuvremenu, na drugoj strani zemlje, u gradu uz prostrano
predgrađe Toronta, Jocelyn Willoughby, žena u ranim sedamdesetima, sjedi
sa svojom kćeri, koja je u kasnim četrdesetima. Starija žena prstima prebire
krunicu dok sluša podcast o ubojstvu Leene Rai. Oduvijek je bila ovisna o
istinitim zločinima. Krunica joj služi samo za opuštanje, da ima što raditi s
rukama dok sluša.
Mlađa žena - njezina kći Lacey - u kasnom je stadiju preuranjene
demencije. Sada je u domu za starije i nemoćne. Lacey više ne prepoznaje
članove svoje obitelji. Teško guta i jede. Više ne može hodati. Vani bjesni
mećava i gomila snježne nanose na niske prozore, zbog čega će Jocelyn
prenoćiti u sobi svoje kćeri. Javni prijevoz prestao je voziti prije nekoliko
sati.
U sobu uđe medicinska sestra. Pozdravi Jocelyn i ode pregledati svoju
pacijenticu. Mjeri Laceyn puls.
Lacey ne reagira. Ona čvrsto spava. Jocelyn skine slušalice i skupi
snagu kako bi se nasmiješila medicinskoj sestri. Sestra provjerava infuziju
koja ulazi u Laceynu ruku.
- Što to slušate? - pita sestra prijateljskim, opuštenim glasom.
- Podcast. O istinitom zločinu. Ubojica mlade tinejdžerice u zatvoru je
i konačno govori o slučaju.
- Aha, mislite na ono ubojstvo na zapadu? U Twin Fallsu?
Jocelyn se iznenadi. - Da. Ubojstvo Leene Rai.
- Jedna od sestara iz dnevne smjene govorila mi je o tome.
Zaintrigiralo me. Svi slušaju. Mislim da Clayton Pelley govori istinu.
Kladim se da su ti policajci nešto skrivali. Kladim se da su iznudili njegovo
priznanje ili tako nešto i da će to izaći na vidjelo.
Jocelyn ni ne promisli o riječima koje će izletjeti iz njezinih usta, samo
ih izgovori. Mora ih izgovoriti. - Lacey je bila udana za njega.
Ruke medicinske sestre se ukoče. Prvo pogleda Lacey u krevetu, a
zatim Jocelyn. - Ozbiljno?
Ona kimne.
Medicinska sestra zuri u nju. - Ja... Ajme, sigurno joj je bilo strašno
teško. Kako... Mislim...
- U redu je. Ne trebate ništa reći. Ja... naprosto nikad nisam govorila o
tome. A sada... - Glas joj utihne kad pogleda svoju kćer. Sada Jocelyn samo
treba osjetiti povezanost. S nekim, bilo kim. Čak i ako je to samo
medicinska sestra iz noćne smjene.
- Znači, Clayton Jay Pelley je... vaš zet?
- Bio je. On i Lacey upoznali su se u Terraceu, gdje smo nekada
živjeli. Upoznali su se u kršćanskome omladinskom kampu koji je Clay
pomagao voditi. Lacey je tada imala devetnaest godina, praktički je tek
izašla iz škole, a on ju je oborio s nogu. Mene i supruga brinuo je intenzitet
te veze. Ali kao što su djevojke rekle u podcastu, Clay je bio šarmer.
Mislim, kao što je Ted Bundy bio šarmer. Ti narcisoidni sociopati s
poremećajem parafilije... Mogu vas natjerati da vidite i povjerujete stvari
koje su potpuno lažne. Natjeraju vas da povjerujete.
- Je li Clay tada bio alkoholičar?
- Povremeno je puno pio na društvenim okupljanjima. Roštiljima.
Piknicima. Seoskim sajmovima. No u to vrijeme pili su mnogi ljudi u našoj
zajednici. Nikada se nismo brinuli da je to, tada, postao pravi problem. -
Jocelyn na trenutak sjedi šutke dok promatra svoju kćer kako diše u snu. -
Sve je krenulo naopako u Twin Fallsu. Pretpostavljam da se ljudsko biće
može pretvarati i skrivati bolest sve dok se stvari ne počnu otkrivati. -
Nakašlje se. - Nakon što je Clay uhićen i optužen, odveli smo Lacey i bebu
kući u Terrace, a onda smo se spakirali i preselili na istok. Kako bismo
krenuli ispočetka.
- Ajme. Žao mi je.- Sestra ponovno pogleda Lacey, a Jocelyn se pita
misli li ta žena da je Lacey možda izgubila pamćenje, razum zbog svega
kroz što je prošla. Možda i jest tako. Možda je preuranjena demencija samo
Laceyn način da konačno pobjegne.
Sestra kaže: - Kada sam rekla da mislim da on to nije učinio, ja...
- I ja mislim da on to nije učinio. - Jocelyn utihne. Medicinska sestra
ne odlazi. Kao da osjeća da Jocelyn želi još nešto izbaciti iz sebe.
- Lacey je lagala - kaže Jocelyn vrlo tiho. - Rekla mi je da je lagala
policiji.
- Kako to mislite? - Sestra polako sjeda na rub stolca pokraj Jocelyn.
Zaintrigirana je. Sa zanimanjem se nagne naprijed.
- Clay je naveo Lacey kao svoj alibi. Detektivima je rekao da je u noći
kada se palila lomača kući stigao oko 21 sat. I jest. Kod kuće se napio. U
svojoj vrtnoj kućici. Lacey je lagala kada je detektivima rekla da je stigao
kući tek u 3:42 sljedećeg jutra.
- Ali... ako je on bio kod kuće, nije mogao ubiti Leenu.
- Znam.
- Zašto je lagala?
- Morala se zaštititi. Njega su morali privesti.
Sestra zuri. Nalet vjetra nanese pahulje snijega na prozor. Tiho kaže: -
Jeste li to ikome rekli?
Jocelyn spusti pogled na krunicu u svojim rukama. Uvjerena je da će je
Bog kazniti zbog tajne koju je čuvala svih tih godina. Ali Clay Pelley je
grešan čovjek sa zlim požudama. Trebao je završiti u zatvoru. Čak i ako
razlozi za to nisu bili baš ispravni.
Sestra navaljuje. - A dijete? Laceyna kćerkica Janie Pelley? Zna li
ona? Mislim, taj podcast... svi pričaju o tome. Ako ne zna, moglo bi se
otkriti tko joj je majka i da joj je majka lagala o tome tko joj je otac.
- Ako se sazna, onda je to možda Božja volja.
Sestra sjedi u tišini i gleda Lacey u krevetu. Čini se da vrijeme sporo
prolazi. - Istina uvijek pronađe način da izađe na vidjelo. - Pogleda Jocelyn.
- Zašto ste rekli meni?
Jocelyn duboko i drhtavo udahne. Nije sigurna zašto. Naprosto joj je
rekla.
- Ponekad su - kaže medicinska sestra - tajne prevelike i preteške da bi
ih se zauvijek čuvalo. Tijelo ih mora otpustiti. Tijelo pronađe način čak i
ako um ne želi. - Sestra primi Jocelyinu ruku. Njezin je dodir nježan. - Svi
moramo učiniti što možemo kako bismo preživjeli i zaštitili naše kćeri.
Najbolje što možemo u tom trenutku.
- Vi ste majka?
Ona kimne. - Dviju djevojaka.
***
Liam Parks uzme kutiju negativa sa svog tavana i odnese je u svoj
fotografski studio. Upali svjetlo u rasvjetnoj komori i sjedne za svoj radni
stol. Izvadi rolu filma i uzme svoju lupu. Iznad filma stavi malo povećalo,
sagne se i prisloni oko na lupu. Polako je pomiče preko role filma. Prošlost
oživljava u nijansama negativa. Grupa dječaka ispred lomače. Slike
Mjeseca iznad Diamond Heada. Tragovi nalik kometu iz ruske rakete koja
je u petak četrnaestoga studenog 1997. godine u 21:12 ušla u Zemljinu
atmosferu. Noć prinošenja žrtve Ullru. Noć kada je Leena umrla.
Ponovno je slušao podcast. To ga izjeda.
Dok pregledava još jednu traku negativa s brojnih rola filma koje je
snimio te večeri, glas detektiva Lukea O’Learyja oživi u njegovim mislima.
Jesi li ti snimao fotografije na lomači, Liame? Fotografije okupljenih?
Ja... Izgubio sam fotoaparat i film koji je bio u njemu. Ja... sam se
napio i probudio u šatoru, a fotoaparata nije bilo. Bio je to školski
fotoaparat. Zadužio sam ga, a netko ga je ukrao.
Zaustavi svoju lupu nad slikom Leene i gospodina Pelleyja koji sjede
na kladi. Razmišlja o glasu koji je slušao u podcastu.
SADA
Subota, 20. studenog. Sadašnjost.
P rijepodne je, a Granger se još uvijek nije vratio kući. Nazvao je kasno
sinoć da mi kaže da je previše popio i da će prespavati u stanu koji Rex
ima iznad kluba.
Osjećam čudno ravnodušje u vezi toga, dok Leeninu fotografiju
pribadam na vrh svoje nove ploče za zločine. Mislim na Lukea i ploču koju
je napravio davne 1997. godine, kada je policijska postaja u Twin Fallsu još
uvijek bila smještena u blizini vode i ranžirnog kolodvora. Srce me steže.
Drago mi je što sam ga vidjela, ali moje grudi preplavljuje duboka bol.
Ispod Leenine fotografije pribodem sliku medaljona nađenog u
njezinoj kosi. Pored fotografije medaljona stavim sliku djevojaka na lomači
koju sam uzela iz Maddyne ladice. Uzmem marker i povučem crtu između
medaljona i djevojaka. A ispod slike djevojaka napišem: Liam je ovo
uslikao? Lagao je? Zašto? Kakve je još fotografije snimio?
Zatim pribodem fotografije jakne, stranica dnevnika, knjige pjesama,
okrvavljenog ruksaka, Leeninih Nike tenisica i drugih predmeta pronađenih
u ruksaku ili među stijenama. Također stavim i neke od slika s obdukcije,
uključujući otisak čizme na Leeninu potiljku i opekline na njezinu licu.
Odmaknem se kako bih pregledala što sam napravila, ali Luke je još
uvijek jedino što mi ispunjava misli. I srce. Cijelo moje tijelo.
Maddy je za raspad naše obitelji okrivila moju kratku vezu s Lukeom.
To joj je olakšala činjenica da su Cheyenne i njezina majka bile u
automobilu koji je skrenuo u uličicu. Automobilu čiji su farovi osvijetlili
Lukea i mene poput glumaca na mračnoj pozornici. I što smo u ta svjetla
zurili poput grešnih ljubavnika. Što smo i bili. Nakratko. I Cheyenne je to,
naravno, sljedećeg dana rekla Maddy u školi. A Maddy je rekla Jakeu. Bio
je to samo izgovor koji je tražio da poludi na mene i nastavi sa svojom
ljubavnom vezom.
A sada Jakea i njegove drage ionako više nema. Otišli su na Novi
Zeland, gdje su se na kraju vjenčali i sada žive u blizini roditelja njegove
nove supruge. A Jake ima novu djecu koja su otprilike iste dobi kao i
Maddyna djeca. Sve je to utjecalo na Maddynu ogorčenost.
Možda je sve zaista počelo zbog moje potrebe da se dokažem svome
tati i zato što sam previše vremena provodila na poslu nauštrb održavanja
odnosa u vlastitoj obitelji. Bih li osjećala isto da sam muško?
Možda neki brakovi jednostavno krenu u krivom smjeru i nitko za to
nije posebno kriv.
Gledam u sliku Maddy i njezinih prijateljica na kojoj se zlatna svjetlost
lomače presijava na njihovoj koži. Lijepi mladi vilinski konjici zarobljeni u
vječnom vremenu. Ispunjeni s toliko nade. Toliko snova. Kao što sam ja
nekoć bila.
Slijedi istinu, Rache. Čak i ako je bolna. Čak i ako te odvede tamo gdje
ne želiš. Nije prekasno... Istina... te oslobađa. Tajne... se talože. Misliš... da
si ih zakopao, nekako ih se riješio, ali one su kao ovaj prokleti rak. Onog
trenutka kad posustaneš, kad se umoriš, one opet poenu rasti i sustignu te.
Luke je bio u pravu. Ovaj je slučaj usadio nekakvu bolest u sve nas. A
iako smo možda mislili da smo nastavili sa svojim životima, rak se vratio.
Iznenada me nešto osupne. Fotografija kutije Export A cigareta. I
upaljač. Clay Pelley nije pušio. Barem ja to nisam znala. Pa kako je Leena
zadobila te opekline?
Je li ispod mosta zapalila cigaretu? Je li joj Clay otrgnuo cigaretu iz
ruke i zatim je ugasio u njezinoj nosnici ili na njezinu čelu? Što je bilo
prvo? Što god bilo, zacijelo bi pritiskanje zapaljenog dijela cigarete u
njezinu kožu ugasilo cigaretu? Leena sigurno ne bi zapalila još jednu da je
Clay ponovno opeče. Ili možda bi. Na mjestu zločina nismo pronašli niti
jedan opušak cigareta. Čak i da jesmo, DNK se 1997. nije koristio onako
kako se danas koristi. Ali ono što znam jest da Clay nikada nije na
zadovoljavajući način objasnio opekline. I da Clay nije bio pušač. Uzmem
notes i to zabilježim. Zabilježim još nešto o jakni. Želim pitati Claya zašto
ju je oprao, donio kući i dao je svojoj supruzi da je stavi na sušenje ako su
mrlje od krvi još uvijek bile vidljive. Želim znati zašto je umjesto toga nije
pokušao negdje baciti. Jer to, po meni, nema smisla.
Začujem grebanje na vratima svog ureda i shvatim da sam Scouta
ostavila vani. Otvorim vrata i pustim ga da uđe. Promrsim mu krzno, a
zatim posegnem za mobitelom dok se on smješta u svoj pseći krevet.
U imeniku potražim Parks Photography and Design. Pronađem kontakt
broj, pogledam na sat, a zatim unesem broj.
Netko se javi nakon što telefon dvaput zazvoni. - Liam Parks ovdje.
Adrenalin mi prostruji kroz vene kada se iznenada potpuno vratim u
stari način istraživanja. Ponovo otvaram ovaj slučaj.
Barem u mislima. A kada pripremim pitanja, otići ću posjetiti Claya
Pelleyja.
- Zdravo, Liame, ovdje Rachel Hart. Kada je Leena Rai ubijena bila
sam detektivka Rachel Walczak. Detektiv Luke O’Leary i ja razgovarali
smo s vama u školi o noći lomače, sjećate li se?
On dugo ništa ne kaže, toliko dugo da pomislim kako je možda
poklopio slušalicu.
- Liame?
On se nakašlje. - Znam zašto zovete - kaže. - Slušao sam podcast. Svi
smo ga slušali. Čuo... Čuo sam da je Clay Pelley rekao kako on to nije
učinio, a... ja sam uvijek istinski vjerovao da ju jest ubio, ali onda sam se
zapitao... - Glas mu zamre.
- Liame? Jeste li još tu?
- Da. Da, jesam.
- Zašto ste se zapitali?
- Pa, čudno je što ste nazvali. Zato što sam sinoć shvatio da moram
olakšati dušu, a ne želim razgovarati s Trinity Scott. Stvarno ne želim. Ne
zanimaju me te senzacionalističke stvari. A iz podcasta sam saznao da je
Luke O’Leary u hospiciju, pa nisam mogao razgovarati s njim. I...
- Luke je jučer preminuo.
Još jedan dugi trenutak tišine. - Zbilja mi je žao.
- I meni.
- Ja... Ajme. - Uzdahne. - Znate, stvari se kroz vrijeme mogu
promijeniti. Nisam ono nesigurno malo štrebersko dijete kakvo sam nekoć
bio. A sinoć sam odlučio da moram nekome reći jer je... jednostavno... tako
dugo zatvoreno u meni i nakuplja se. Nakon što sam preslušao epizode
podcasta, otišao sam na tavan. - Još jedna stanka. - Još uvijek imam film sa
slikama iz te noći.
Ja tiho kažem: - Znači, vaš fotoaparat i film nisu ukradeni?
- Žao mi je.
Navlažim usne i zagledam se u fotografiju djevojaka na ploči.
- Vi ste razvili dio filma, zar ne?
- Jednu rolu. Da.
- Neke ste fotografije dali djevojkama?
- Da. Namjeravao sam dati svakoj po jednu.
- Zašto njima?
- One su bile... Privlačile su me. Htio sam se sprijateljiti s njima. Bile
su najzgodnije od zgodnih djevojaka u školi. Popularne djevojke.
Hladnoća se uvuče u moje grudi. Napetost mi stišće šaku oko grla.
Želim postaviti svoje sljedeće pitanje, ali nisam sigurna da sam spremna
čuti odgovor. Čujem Lukeov glas blizu svog uha, gotovo kao da je sada sa
mnom, u ovoj sobi, i nježno dodiruje moju ruku, šapuće mi.
Slijedi istinu, Rache. Čak i ako je bolna. Čak i ako te odvede tamo gdje
ne želiš.
- Zašto ste lagali da su kamera i film ukradeni, Liame?
- Maddy me je zamolila.
Ja zatvorim oči. Srce mi snažno lupa. - Zašto? - uspijevam reći.
- Rekla je da gospodin Pelley ne želi da se pročuje da je on bio tamo.
- Kada vas je točno zamolila?
- Jutro nakon lomače.
- Nije bilo škole. Bila je subota.
- Došla je biciklom do moje kuće. Pokucala mi je na vrata. Dao sam
joj fotografiju, a ona mi je rekla da se riješim ostalih fotografija i rola filma
i da lažem da sam izgubio kameru. Rekla je da je policija saznala da se
održalo ilegalno prinošenje žrtve Ullru i da će vjerojatno pitati klince o
tome te da nikome ne bismo trebali reći da je gospodin Pelley bio tamo.
Tada mi ništa nije bilo jasno. Sve dok nisam čuo da je Leena nestala. No
tada sam joj vjerovao jer je njezina majka bila policajka i pretpostavljao
sam da ima povjerljive informacije. Također je obećala da će Cheyenne ići
na maturalnu zabavu sa mnom ako učinim što je tražila.
Ja udahnem polako, duboko. - Onda još uvijek imate negative?
- Da. Imam. Želite li ih pogledati? Ili da ih odnesem u policijsku
postaju u Twin Fallsu? Ili možda u KKKP? Zaista ne znam bi li to sada
uopće zanimalo policajce. Ali, kao što rekoh, neću ih dati Trinity Scott.
Pogled mi se vraća na sliku djevojaka na ploči. Imam ono što mi treba.
Uvijek sam imala ono što mi je trebalo. Bilo mi je pred očima, iako sam to
odbijala vidjeti u potpunosti. Razmišljam kako bi moglo izgledati i kako bi
se moglo protumačiti ako Liam da film meni. Pogotovo sada.
Pomislim na Maddy. I istinu. I laži. I na to kako zbog skrivanja tajni,
potiskivanja krivnje, čovjek može postati zao i ogorčen. Pomislim na naš
propali odnos.
Tajne... se talože. One su kao ovaj prokleti rak.
- Trebali biste nazvati KKKP, Liame. Trebali biste im sve predati.
Morate im reći da vas je netko nagovorio da lažete.
Prekinem poziv i zavalim se u stolac. Možda sam učinila groznu,
groznu stvar. Pogrešnu stvar. Ali koliko bi daleko majka trebala ići da
zaštiti dijete? Kada bi trebala stati?
Što ako zbog toga što štiti kćer na kraju povrijedi sve oko sebe? Što
ako zbog toga pogrešan čovjek završi iza rešetaka na gotovo četvrt stoljeća?
Bez obzira na to što je odvratan, zao čovjek?
Protrljam čelo. Clay je priznao. Moram se podsjetiti kako je do toga
došlo. Ja sam nasjela. Svi smo nasjeli na ono što je rekao. Kako ne bismo?
Forenzički su se dokazi poklapali.
Skočim na noge. Počnem hodati. Clay nikako nije mogao znati kako je
točno Leena umrla osim ako on nije bio tamo i to učinio.
Prešetavam se po sobi, a onda stanem kao ukopana kad se sjetim
nečega što sam čula u podcastu. Zgrabim mobitel i pronađem epizodu koju
sam tražila. Premotavam naprijed, tražeći riječi. Stisnem PLAY.
CLAYTON: ... dobar, logičan dio mene koji je znao da su moje žudnje
loše, pogrešne. Dobar dio mene tražio je liječničku pomoć stručnjaka kako
bih se riješio ovisnosti. Ali, to je bilo uzaludno.
CLAYTON: Htio sam umrijeti. Ali također nisam htio umrijeti jer je to
bilo prelako. Ja... Taj dio mene koji je tražio pomoć?
TRINITY: Kako ste mogli znati sve te detalje ako to što ste rekli nije
bila istina, ako vi to niste učinili?
SADA
Subota, 20. studenog. Sadašnjost.
***
Gotovo je 14 sati, a ja na putu prema zatvoru Mission vozim preko
mosta Second Narrows kada mi zazvoni mobitel. Javim se na zvučnik kako
bih mogla pratiti promet. Autoput je prepun vozila. Pljusak ne pomaže,
nimalo.
- Rache, Joe je.
- Već si nešto otkrio?
- Ništa lakše. Samo treba znati gdje tražiti s pravim programima.
Lacey Ann Willoughby Pelley zakonski je promijenila prezime 1998.
godine. Što se poklapa s preseljenjem Jocelyn i Harrisona Willoughbyja iz
Terracea u mali grad Shackleton u Sjevernom Ontariju. Lacey i njezina kći
preselile su se s njima.
- Znači, Lacey je vratila prezime Willoughby?
- Ne. Čini se da je to bio novi početak.
Osjećam kako mi kroz tijelo prolazi energija. Usporim kako bi se jedan
automobil prestrojio u moju traku, brisači mi škripe.
- Koje ime?
- Lacey Ann Scott.
Ja se ukočim. Zatim mi srce poskoči i počne snažno udarati. Pustim još
jednom automobilu da uđe u moju traku. Grlo mi je suho. - Njezina kći... se
zove... Janie Scott?
- Zapravo Trinity Jane Scott. Oduvijek se zvala Trinity Jane. Valjda su
je samo voljeli zvati Janie. Imam frenda kojeg roditelji također zovu
srednjim imenom. To je tradicija.
Udahnem duboko i polako kako bih se primirila, a zatim uključim
žmigavac i skrenem s autoputa. - Pričekaj, stat ću sa strane.
- Malo dalje ugledam sporednu cestu koja vodi prema industrijskoj
zoni. Uđem na parkiralište ispred trgovine podnim oblogama i zaustavim se.
- Trinity Scott kći je Claya Pelleyja? - Kada shvatim o čemu se
zapravo radi, opsujem i udarim u volan. - Nije Clay taj koji nas sve
zajebava. Nije Clay taj koji tjera Trinity da pleše kako on svira. To je ona.
Ona se poigrava s njime. Ona se poigrava s nama.
- Znači, to će biti njezino veliko otkriće - kažem tiho. - Da je Clay
njezin tata. To je njezina prokleta igra.
ODJEK
DOMINO EFEKT
SADA
Nedjelja, 21. studenog. Sadašnjost.
SADA
Nedjelja, 21. studenog. Sadašnjost.
C esta koja vodi u Mission prolazi uz dugu, smeđu, sporu rijeku Fraser.
Kiša ne pada, ali je nebo prekriveno gustim oblacima. Prijepodne je i
vrijeme otkucava. Dok snažno stišćem volan svojega kamioneta, osjećam
kako se u meni kovitla snažna tjeskoba. Moram razgovarati s Clayem,
dobiti informacije od njega prije nego što ih dobije Trinity. Sada kada znam
tko je ona, brine me koji je njezin krajnji cilj. Bojim se da bi svaka
poluistina koju bi ona mogla pustiti u eter prije nego što se dobro provjeri i
potvrdi mogla nanijeti veliku štetu. Koja je njezina krajnja namjera? Vjeruje
li ona zapravo da njezin otac nije kriv za ubojstvo?
Želi li ga ona osloboditi krivnje?
Ili traži osvetu?
Želi li ona uništiti mene? Ili moju obitelj? Ili samo želi podcast koji će
doživjeti zapanjujući vrhunac kada u eteru otkrije da je ona malena Janie
Pelley?
Je li to u ovom trenutku uopće važno? Jesam li trebala poslušati
Grangera i jednostavno se opustiti i pustiti da se dogodi što se treba
dogoditi?
Stisnem čeljust. Ne. To jest važno. I moram saznati istinu. Cijelu
istinu. Luke je bio u pravu. Postojale su, i još uvijek postoje,
Ispod Đavoljeg mosta neobjašnjene nedoumice. Vrijeme je da
razriješim te nedoumice, bez obzira na sve. Za početak, moram saznati
kojeg je psihoterapeuta Clay posjećivao. Želim znati što se dogodilo s
Leeninim dnevnikom. A ako Clay nije ubio Leenu, svi moramo znati tko ju
je ubio.
Jer ako ju Clay nije ubio, možda se pravi silovatelj-ubojica svih ovih
godina skrivao svima pred očima, baš u Twin Fallsu. Živio i radio među
ljudima. Kupovao namirnice, rekreirao se, jeo u restoranima, odlazio
liječniku i zubaru, posuđivao knjige iz knjižnice. Ili je možda bio u prolazu
i krenuo dalje. Ili je možda bio stanovnik koji je napustio grad i otišao
negdje drugdje, gdje je mogao ponovno ubiti. Više puta. I možda smo mi
dopustili da se to dogodi jer smo stavili pogrešnog čovjeka iza rešetaka.
Ugledam prometni znak. Približavam se zatvoru. Puls mi počinje
ubrzavati dok skrećem s ceste.
Kad sam se oporavila od šoka nakon što sam saznala tko je Trinity
Scott, Joe Mancini mi je rekao da je njezina majka, Lacey Scott, u kasnom
stadiju preuranjene demencije. To je saznao nakon što je nazvao broj
Laceyne majke Jocelyn Willoughby koji je našao u imeniku i zatražio da
razgovara s Lacey. Jocelyn je rekla da je njezina kći u domu za stare i
nemoćne. Joe je tada nazvao dom kako bi se raspitao o pacijentici. I meni je
dao Jocelynin broj.
Nazvala sam je dok sam bila parkirana ispred trgovine podnim
oblogama. Rekla mi je da više ne može skrivati Laceynu tajnu. Rekla je da
nam je njezina kći lagala. Clay te noći jest došao kući rano, kao što je u
početku rekao. Lacey je lagala kako bi zaštitila sebe i svoju kćer. Ona je
željela da njezina supruga odvedu u zatvor, pogotovo nakon što je u
njegovoj vrtnoj kućici pronašla dječju pornografiju. Iskreno, rekla je
Jocelyn, njezina je kći stvarno htjela ubiti svojeg supruga. Lakše je bilo
lagati o tome kada je došao kući i tako mu smjestiti da ga optuže za
ubojstvo. Bila je to prilika koja se ukazala izbezumljenoj mladoj supruzi i
majci koja se mučila. Međutim, Jocelyn je rekla da je Lacey govorila istinu
o tome da se jakna pojavila oprana i izglačana. Također je mislila da je Clay
spavao s Leenom.
Prsti mi se stegnu oko volana kamioneta. Skrenem na cestu. U daljini
se nazire kaznena ustanova. Ono što još ne znam, što Jocelyn Willoughby
ne zna, jest je li Clay Pelley svjestan da je Trinityjane Scott njegovo dijete.
Koliko Jocelyn zna, njezina unuka, Trinity Jane, još mu nije rekla.
Uđem na zatvorsko parkiralište, zaustavim auto i zurim u zgradu,
zidove i ograde preko kojih su razvučeni kolutovi bodljikave žice. Čini se
kao da sve ceste iznenada vode ovamo.
Kao da su svi odgovori unutra.
Nemam termin, ali ga namjeravam dobiti. Posegnem za novčanikom, a
onda se ukočim kad ugledam dvije osobe koje stoje pokraj crvenog
kombija. Trinity i Gia.
Ne mogu se pomaknuti zbog emocija u samom prizoru, a ne zbog
činjenice da su oni ovdje. Producent grli Trinity, miluje ju po leđima, a čini
se da ona plače i mahnito gestikulira prema zgradi zatvora.
Moje srce, koje je i prije brzo kucalo, počne kucati još brže kad se
prisjetim poziva koji sam jutros primila.
Njezina kći se zove Janie Scott? Trinity Jane Scott.
Vjetar zapuše i lišće počne letjeti po parkiralištu.
Trinity rukama prekrije lice. Gio je privuče bliže. Ona nasloni glavu na
njegovo rame. Tijelo joj se trese. Jeca.
Ne skidam pogled s njih dok posežem za kvakom. Izađem iz
kamioneta. Dok polako hodam prema njima vjetar mi šiba kroz kaput, kosu,
šal. U meni se pojavi zlokoban predosjećaj, mračan poput olujnih oblaka
koji se vuku tmurnim nebom.
Oni me ugledaju. Oboje se umire. Zure u mene. Lica su im blijeda, oči
razrogačene kao da su u šoku. Lišće šušti, suho i smrznuto od mraza.
- Što se dogodilo? - kažem kad stignem do njih.
Trinity baci pogled na kaznenu ustanovu, kolutove žilet žice.
- Što ti radiš ovdje? - oštro pita Gio.
- Njega nema - kaže Trinity. - Claytona nema.
Moje srce zakuca dvostruko brže. - Pobjegao je?
- Mrtav je. Netko ga je ubio. Izbo.
Ja se zaprepastim. Osjećam kao da me je netko zabio u zid. - Kako to
misliš, „Mrtav je“?
- Jutros je ubijen. Našli su ga u lokvi krvi blizu spremišta. Dvaput je
proboden nekakvom improviziranom oštricom. Netko je znao što radi.
Pogodio ga je u jetru. Brzo je iskrvario. Prebrzo da bi ga itko mogao spasiti.
- Tko je to učinio?
Njezine se oči navlaže, ili su to možda suze.
- Ne... ne znaju tko je to učinio. Nisu našli oružje. Sigurnosne kamere
u tom dijelu hodnika bile su premazane pastom za zube. Tako da nadzorna
kamera nije ništa snimila. Misle da je to povezano s bandama i upozorili su
me da u zatvoru postoji kodeks šutnje kada je riječ o takvim ubojstvima.
Teško ih je riješiti.
Clayev glas iz podcasta odjekuje u mojoj glavi.
Još je uvijek na slobodi.
Zlokobna misao prožme moje tijelo. On je ušutkan. Netko je došao do
njega. Iznutra.
RACHEL
SADA
Nedjelja, 21. studenog. Sadašnjost.
SADA
Nedjelja, 21. studenog. Sadašnjost.
TIŠINA
CLAYTON: Ne.
CLAYTON: To me izvlačilo.
TRINITY: Pa kamo je Leena otišla prije nego što ju je Amy Chan oko
dva ujutro vidjela kako prelazi most?
TRINITY: Kako se vaša jakna oprala? Kako je završila kod vas ako ju
je Leena nosila neposredno prije nego što je ubijena?
TRINITY: I jesam.
CLAYTON: Stvarno ne znam. Sve što vam mogu reći jest da sam
bolesna osoba. Pokušao sam dobiti pomoć. Nekoliko puta tijekom godina.
Kao što sam rekao, bio sam kao dvoje ljudi u jednom tijelu. Dobar Pelley i
loš Pelley.
Pritisnem STOP.
Rachel polako podiže pogled.
Ja kažem: - Je li vam sada jasno zašto sam vas pitala koliko ste jako vi
željeli ušutkati Claytona?
- Ne možeš ovo objaviti. - Glas joj zvuči promuklo. - Ovo... ovo nije
cijela priča. Ne možeš objaviti ovo dok ne saznamo cijelu istinu. Ako ovo
pustiš u eter, to će... nanijeti štetu koju ne možeš pojmiti.
- To je problem s tajnama, zar ne, Rachel? Što ih dublje zakopate, to će
učiniti više kolateralne štete kada ih na kraju otkriju.
- Ne možeš...
- Već jesam. - Pogledam na sat. - Četvrta epizoda objavljena je prije sat
vremena.
ODJEK
DOMINO EFEKT
SADA
Nedjelja, 21. studenog. Sadašnjost.
Maddy pritisne STOP. Nepomično sjedi i zuri u svoj mobitel. Isto kao i
Darren. Ona ga vrlo polako pogleda. Uplaši je ono što vidi na licu svoga
supruga.
- Je li to istina? - pita on. - Je li to jebena istina?
Ona naglo pogleda djevojčice u dnevnoj sobi, njihove male plavokose
glave blizu jedna drugoj. Zaokupljene su igrom, ne mogu ih čuti. - Snizi ton
- kaže tiho.
- Kako... Jebote, Maddy! Kako si mogla? Što to znači? Jesi li...
- On ju je ubio, Darrene. Nemam ni najmanje sumnje. Možda sam
spavala sa svojim učiteljem... Sada... Sada mi je jasno što je to zapravo bilo.
Da sam bila njegova žrtva. Ali u to vrijeme nisam na to gledala na taj način.
On je... imao samo dvadeset šest ili dvadeset sedam godina i nije bio baš...
star. Bio je privlačan, šarmantan i zavodljiv, a ja sam bila naivna i bila je to
užasna pogreška koja me još uvijek proganja. Lagala sam o tome. Ali on
sada laže. On i dalje laže. On ju je ubio. - Oči joj se ispune suzama.
Darrenovo je lice izobličeno. Između njih stoji teška, gorka uspomena.
Visi poput svjesnog, opipljivog bića. Zlog bića. Ali niti on niti ona ne mogu
reći ništa o tome. Čak ni jedno drugome. Bez obzira na to što je ljut, Darren
izgleda uplašeno kao i ona. Maddy zgrabi svoj mobitel i naglo krene prema
hodniku.
- Što radiš? Kamo ideš?
- Nazvat ću svoju majku.
- Koji vrag... - on krene za njom i pokušava joj uzeti mobitel.
- Darrene! - vikne ona dok ga sklanja izvan njegova dohvata.
- Ostavi me na miru.
On je srdito pogleda.
Djeca podignu pogled. Lily počne cviljeti.
On odjuri do njih u dnevnu sobu. - U redu je, dušo. Tata samo pomaže
mami u nečemu. - Spusti glas i pogleda Maddy na vratima. - Što to izvodiš?
Nisi razgovarala s Rachel od... Zašto je uopće zoveš? Što ćeš reći?
- Dosta je, Darrene. Ja... razmišljala sam. Puno. Ne mogu više ovako.
Krivnja, tajne, to me ubija. To me pretvorilo u nekoga tko mi se ne sviđa.
Ne želim više biti ova osoba. Ne mogu više biti ova osoba.
- O čemu, dovraga, pričaš, Maddy?
- Cijeli život bježim. Borim se sa svime i svačime. Patim. Izazivam
sudbinu. Izlažem se rizicima koji su me do sada trebali ubiti milijun puta, a
možda sam to i željela. Ja... mislim da sam pokušavala ubiti tu stvar u sebi.
Tu krivnju. Sramotu. I zbog toga sam se obrušila na sve, na cijeli svijet. Ja...
- Suze poteknu iz njezinih očiju. Ona ih obriše s obraza. - Jednostavno ne
mogu više ovako. Ne mogu to više izdržati. Ne sada. Ne kad je taj podcast
vani. Vrijeme je za istinu. Dugujem to svojim djevojčicama. I svojoj majci.
Ona... Ona me zaštitila. Znala je da nešto nije u redu, a ipak me zaštitila. A
ja sam je mrzila zbog toga jer sam osjećala da je uvidjela moju krivnju.
Mrzila sam sebe. - Počne birati broj.
On joj priđe, nadvije se nad njezina kolica. - Kako? Kako te točno
Rachel zaštitila?
- Onaj medaljon. Moj medaljon...
- Prestani! Smjesta! Samo spusti taj mobitel. Moramo razgovarati.
Moraš mi reći sve. Baš sve. Prije nego nazoveš mamu.
***
Beth vozi. Ide po svoju djecu koja su kod njezine mame. Preko
Bluetooth zvučnika sluša novu epizodu.
TRINITY: Kako se vaša jakna oprala? Kako je završila kod vas ako ju
je Leena nosila neposredno prije nego što je ubijena?
***
Vozač dugolinijskog tegljača, koji 725 kilometara dugom autocestom
16 između gradova Prince Georgea i Prince Ruperta u Britanskoj Kolumbiji
ide prema sjeveru, sluša emisiju o ubojstvu Leene Rai. Na tim dugim
putovanjima počeo je slušati podcaste o istinitim zločinima. Oni ga drže
budnim i zabavljaju ga. Pogotovo na ovoj autocesti na sjeveru, gdje ga zbog
monotonije stabala, stabala i još stabala duž beskrajne trake katrana
ponekad počne hvatati san. I nije mlad. Ovih se dana sve brže umara. Jedva
čeka da ode u mirovinu. Sada vozi za tvrtku za distribuciju hrane. Nekoć je
radio u šumarstvu, vozio je tegljač trupaca kroz regiju Sea to Sky. Ruta
kojom je vozio prolazila je kroz tvornički grad Twin Falls.
Sluša kako voditeljica Trinity Scott govori da je svjedokinja Amy
Chan vidjela Leenu Rai na Đavoljem mostu u subotu ujutro, petnaestoga
studenog 1997. Podsjeća slušatelje da je to bila noć kada je ruska raketa
ušla u Zemljinu atmosferu.
A kasnije, oko dva sata sljedećeg jutra, Amy Chan vidjela je Leenu
Rai na Đavoljem mostu. To su riječi Amy Chan iz transkripta njezina
razgovora s policijom Twin Fallsa dok opisuje što je vidjela. „Mjesec je bio
pun. Velik. Bilo je vedro. A s mora je puhao jako, jako hladan vjetar. To je
ono što me začudilo... vidjeti nekoga kako hoda potom ledenom vjetru.
Vidjela sam dugu tamnu kosu koja se vijori na vjetru. A onda sam vidjela
jaknu i osobu i shvatila da je to Leena.“
SADA
Nedjelja, 21. studenog. Sadašnjost.
Užasno sam nervozna dok prebrzo ulazim u oštar zavoj visoko iznad
vode. Naletim na led, proklizim. Gume auta škripe dok ga ispravljam i
vraćam se na cestu. Srce mi lupa.
TRINITY: Kako ste mogli znati sve te detalje ako to što ste rekli nije
bila istina, ako vi to niste učinili?
SADA
Nedjelja, 21. studenog. Sadašnjost.
U lazim u bar. Gužva je. Nedjelja je navečer pa ima žive glazbe. Obilja
hrane, popusta na piće. Rex sjedi za šankom. Primijeti me i podigne
ruku, ali ja ga ignoriram dok pogledom skeniram ljude u prepunom pubu.
Ugledam ga. Grangera. Kožnu jaknu. Razbarušenu kosu. Šćućuren je u
separeu u stražnjem dijelu sa svojim sinom Johnnyjem. Pognutih glava, o
nečemu raspravljaju.
Krenem prema njima, probijajući se kroz gužvu.
- Hej! Kujo stara. Pazi kuda hodaš.
Ja ne reagiram na uvredu. Cijelo moje biće, svaka molekula u mom
tijelu i umu, usredotočena je na Grangerov zatiljak. Svu svoju mentalnu i
emocionalnu energiju usmjeravam na njega jer ne mogu ni približno pojmiti
ono što je Clay rekao o mojoj kćeri i što to znači za mene kao njezinu
majku. I trenutačno se najviše bojim da čovjek s kojim živim nije samo
pomogao da Clay završi u zatvoru prije dvadeset četiri godine, već je i
danas pomogao da ga ubiju.
Dolazim do separea. Johnny me iznenađeno pogleda.
- Rachel? - kaže Johnny. - Jesi li dobro?
Granger okrene glavu i ugleda me. Potpuno problijedi.
- Jesi li ti to učinio? - ljutito ga pitam. - Jesi li ga dao ubiti?
- O čemu, dovraga, pričaš?
- Clay Pelley. On je mrtav. Izboden. Jesi li ti to učinio? Ti i tvoji
prijatelji iz Devil Ridersa?
- Isuse, Rachel. - Skoči na noge. - Sjedni, molim te. Snizi ton.
- Ti si bio njegov psihoterapeut, Grangere. I bio si psihoterapeut Merle
Riggs. Od Merle si saznao te detalje s mjesta zločina i usadio ih u njegovu
glavu.
Njegovo lice još više problijedi. Zgrabi me za ruku. Ja se pokušam
osloboditi. On stisne čvršće. Snažan je. Privuče me k sebi i prisloni mi usta
na uho.
- Ne ovdje. Razgovarat ćemo vani. U tvom kamionetu. Hajde, kreni. -
Počne me izvoditi van.
Johnny nas gleda razjapljenih usta dok me njegov otac vodi kroz
bučnu rulju. Vidim kako Rex sjedi za šankom i gleda, mršti se. Vidim kako
Johnny ide prema šanku razgovarati sa svojim svekrom.
Izlazimo na mrzli zrak. Rominja kiša sitna poput izmaglice.
- Ulazi - kaže kad dođemo do mojeg kamioneta.
Ja otvorim vrata, uđem i sjednem za volan. Tresem se. Raščistit ću ovo
s njim makar sjekire padale.
Kad Granger uđe u kabinu i snažno zalupi suvozačka vrata, ja upalim
motor kako bih mogla uključiti grijače. Prozori se brzo počnu magliti.
- Reci mi o čemu, dovraga, pričaš - kaže on. - Kako to misliš, Clay je
mrtav?
- Znaš da je.
- Rachel, zaboga. Ne znam. Imaj strpljenja.
- Clay Pelley jutros je izboden na smrt u zatvoru. To se dogodilo
nedugo prije nego što sam stigla tamo.
On se na trenutak zagleda u mene. Zatim polako prebaci pogled na
klub. Zuri u motocikle parkirane vani. Izgleda uplašeno. Nikada ga nisam
vidjela ovakvog. Dok gleda vrata puba, Johnny izleti kroz njih i projuri
pored mog kamioneta. Granger spusti prozor.
- Što se događa? - poviče. - Kamo ideš?
- Zvao me Darren - vikne Johnny. Nakratko oklijeva. - Razgovarat
ćemo kasnije. - Nestane iza mog kamioneta. Moja panika - moj instinkt za
borbu ili bijeg - toliko je usredotočena na Grangera i činjenicu da je Johnny
Grangerov sin, da je Johnny te noći bio na paljenju lomače u čast Ullru, da
centar za logiku u mom mozgu jedva bilježi Johnnyjeve riječi.
- Lagao si mi, Grangere. Izravno sam te pitala jesi li liječio Claya. Ti si
rekao da nisi, ali Clay te je otkrio. Nisi slušao zadnju epizodu, zar ne? Clay
je rekao Trinity i ostatku svijeta da je od tebe tražio da mu pomogneš s
njegovim ovisnostima. I u eteru je napomenuo da si otac Johnnyja Forbesa.
Nazvala sam Dirka Rigga jer sam se sjetila da je rekao da Merle ide na
hipnoterapiju zbog svoje ovisnosti o pušenju. On mi je rekao da je Merle
tvoja pacijentica. Također je rekao da je Merle otkrio sve detalje slučaja i
daju je to uzrujalo.
Granger dugo šuti. Tiho opsuje i snažno protrlja lice rukama.
- Učinio si to, zar ne? Usadio si te detalje u Clayevu podsvijest. Claya
je izazvalo nešto što smo rekli tijekom ispitivanja i iznenada je počeo
govoriti nekakvim potmulim, monotonim glasom, prepričavajući kako je
ubio Leenu. Ti si mu to usadio u mozak. Želim znati zašto.
On opet opsuje, nasloni se na sjedalo i objema rukama prođe kroz
kosu.
- Reci mi, Grangere. Sve. Nemoj ni pomišljati da mi sada lažeš, jer,
znaš što? Dosta su mi lagali. Clay je napao moju kćer. - Drhtavom rukom
obrišem suze. - Moje četrnaestogodišnje dijete, sa svojim učiteljem. - Glas
mi puca. Stisnem usta, trudeći se potisnuti svoje emocije, dozvati se pameti.
- Maddy je lagala. Ostala su djeca lagala ili su manje-više pokušavala
lagati. Lacey Pelley je lagala. Ti lažeš.
On sjedi šutke. Rezignirano.
Premjestim se na sjedalu kako bih ga pogledala ravno u oči.
- Gledaj, znam da sam i sama griješila, Grangere. Očito je da sam kao
roditelj podbacila mnogo više nego što sam ikada mislila. Tada sam odbijala
sagledati probleme ili ih riješiti, i da, prestala sam razmišljati o svim
neobjašnjenim nedoumicama u slučaju nakon što je Clay priznao jer je to
bilo lakše nego slijediti druge tokove misli. Ali vrijeme skrivanja davno je
prošlo. Sve je izašlo na vidjelo. Sve se raspliće i više ne možemo pobjeći od
istine. Niti ja, niti ti, niti Maddy, niti bilo tko od nas.
- Što god da si tada učinila, Rache, to je ono što čini jedna majka. Štiti
svoju djecu. To je ono što čini jedan otac, što čine roditelji.
- Je li to ono što se dogodilo? - pitam tiho. - Johnny. Jesi li to učinio za
njega? Pomutio si razum svojeg pacijenta kako bi zaštitio svojeg sina?
Njegove oči i obrazi svjetlucaju. Shvatim da Granger plače. Njegovo
lice mokro je od suza. Nikada nisam vidjela Grangera da plače.
- Grangere - kažem nježnije, ništa manje očajnički - molim te, reci mi.
Sada sve izlazi na vidjelo. Ovog duha ne možeš ugurati natrag u bocu. Ako
je Johnny nešto učinio... Što se dogodilo? Od čega ga štitiš?
On duboko udahne. - Kad se Johnny vratio iz škole nakon vikenda kad
se palila lomača, zatekao sam ga u vešeraju. Pokušavao je oprati vojničku
komandosicu. Bila je prekrivena blatom i nečim što je izgledalo kao krv.
Prvo ju je pokušao umočiti u vodu, pa je zato voda bila crvena.
- Clayevu jaknu? Onu koju je Leena nosila?
- Tako je izgledala. Slova i brojke na prsnom džepu. Pitao sam ga što
radi, a on je rekao da je pere za prijatelja jer je prijatelju pokvarena perilica
rublja. Rekao je da se njegov prijatelj poskliznuo u blatu i posjekao te da je
zato na jakni krv. No ja sam na radiju čuo opis nestale djevojke i onoga što
je imala na sebi. I... naprosto sam imao jako loš predosjećaj. - Snažno
izdahne. - Johnny je prolazio kroz teško razdoblje otkako mu je umrla
mama, a ja sam radio na našem odnosu i nisam... Nisam vršio pritisak na
njega. Nisam ga stjerao u kut. Već mi je zaprijetio da će pobjeći zadnji put
kad sam to učinio i znao sam da se, ako pobjegne, više neće vratiti. Tih smo
dana bili u napetim odnosima. Jakna je iz perilice otišla u sušilicu, a zatim
je nestala iz naše kuće. I danima nisam razmišljao o tome. Sve dok se nije
pojavila vijest da je tijelo neke djevojke pronađeno u rijeci Wuyakan i da
jakne još uvijek nema.
Srce mi snažno udara o grudni koš. Pomislim na Claya. Na podcast.
TRINITY: Kako se vaša jakna oprala? Kako je završila kod vas ako ju
je Leena nosila neposredno prije nego što je ubijena?
SADA
Nedjelja, 21. studenog. Sadašnjost.
S tišćem gas dok jurim cestom prema slijepoj ulici u kojoj žive Maddy,
Darren i moje unuke. S knedlom u grlu okrenem volan kamioneta i uz
škripu guma uđem u zavoj. Granger se čvrsto drži za kontrolnu ploču dok
uz cvilež guma ulazim u drugi zavoj. Iza nas se čuje zvuk više sirena. Mogu
osjetiti miris dima. Srce mi snažno kuca.
Kad uđem u sljedeći zavoj ugledam buktinju. Vatra je zahvatila cijelu
kuću. Kroz maglu bliješte svjetla vatrogasnih vozila. Plamen obasjava cijeli
kraj slijepe ulice. Zbog barikade na cesti moram nagaziti na kočnicu.
Policajac u odori trči prema mom kamionetu, a ja otvaram vrata i počnem
juriti prema vatri.
Odgurnem barikadu u stranu i krenem trčati posred slijepe ulice.
Policajac me juri. Sa strane mi prilazi vatrogasac u punoj opremi. Moja je
pažnja usmjerena na kuću. Mislim samo na Maddy zarobljenu u
invalidskim kolicima. Na Lily, Daisy, njihova oca.
Eksplozija razbije prozore sjedne strane kuće. Vjetar uđe kroz prozore
i plamen počne snažno sukljati. Čujem pucketanje i potmulu tutnjavu. Još
jedna eksplozija.
Ulazna se vrata otvaraju. Iz kuće izleti neka osoba s jaknom ili dekom
preko glave. Zahvatila ju je vatra. Osoba trči prema travnjaku ispred kuće.
Vatrogasci trče prema njoj, a ona se baci na tlo i počne se valjati. Jedan od
vatrogasaca usmjerava crijevo prema trijemu kako bi ugasio plamen koji ga
počinje proždirati dok drugi vatrogasci izvlače čovjeka na sigurno.
Vatrogasac koji trči prema meni presiječe mi put. Zgrabi me za ruku. -
Gospođo, ne smijete prilaziti. - Zadihan je od trčanja. - Svi se moraju
odmaknuti. Brine nas plinovod.
Ja mu se odupirem. - To je kuća moje kćeri, ona je unutra. Sa svojom
djecom. Ona je u invalidskim kolicima...
Do mene dolazi policajka u odori. Hvata me za ruku, pokušavajući me
obuzdati. I njoj se odupirem i pritom je udarim u lice. Ona zatetura unatrag.
Moram doći do kuće. Ne razmišljam. Snaga u mojim udovima je ogromna.
Dolazi još jedan policajac. Muškarac. Veći. Snažniji. Obori me na tlo i ne
da mi da se pomaknem. Hvata me za ramena. - Gospođo. Slušajte me,
gospođo. Pogledajte me.
Ja pogledam kuću. Požar u zdanju toliko je snažan da vatrogasci ni ne
pokušavaju ući. Oni samo obuzdavaju i kontroliraju požar, sprečavajući da
se proširi na susjedne kuće i šumu iza. - Moje... Moje su unuke unutra.
Policajka je ustala. Nos joj obilno krvari tamo gdje sam je odalamila.
Prima me za drugu ruku. - Držim je - kaže vatrogascu. Vatrogasac me pusti
i odjuri prema svom kamionu.
- Gospođo - kaže policajka - svi se moramo odmaknuti. Povlačimo
barikade. Plinovod bi mogao eksplodirati.
Ali ja ukočeno stojim, pogleda uprtog u bukteći plamen.
Dvojica policajaca me na silu okrenu i vrate me do barikade. Vidim da
mi je kamionet nestao. Zacijelo su ga Granger ili policajci premjestili. Iza
nas se začuje prasak. Ja se trgnem i refleksno čučnem. Eksplozija prodre
kroz noć. Osjećam kako mi njezina silina udara u leđa i kako svi posrćemo
naprijed. Zazvoni mi u ušima. Netko vrišti. Sve se čini daleko. Crni dim
suklja. Ja se gušim i kašljem. Vatra tutnji poput grmljavine.
TRINITY
SADA
Nedjelja, 21. studenog. Sadašnjost.
SADA
Nedjelja, 21. studenog. Sadašnjost.
SADA
Ponedjeljak, 22. studenog. Sadašnjost.
SADA
Ponedjeljak, 22. studenog. Sadašnjost.
***
Na nebu ispred bolničkih prozora polako sviće zora, a Maddyne oči
zatrepere i ona polako dolazi k svijesti. Ja sjedim u velikoj stolici pokraj
njezina kreveta i u krilu držim djevojčice. Obje su konačno zaspale na
mojim rukama. Noge su mi utrnule, ali nisam se usudila pomaknuti jer sam
se bojala da ću ih razbuditi. Provela sam sate udišući miris dima u njihovoj
kosi i još jedan miris, miris mojih unučica.
Tijekom noći je došla policija i rekla mi da je u zaključanoj dnevnoj
sobi u prednjem dijelu kuće pronađeno Darrenovo tijelo. Bilo je jasno da je
Johnny doista pokušao razvaliti vrata, ali nije uspio doći do svog prijatelja.
Policija želi razgovarati s Maddy kad se probudi. Rekli su da postoje
jasni dokazi paleži. Pronađeni su tragovi više požara koji su uz pomoć
akceleratora bili zapaljeni u više dijelova kuće, jedan za drugim u bliskom
slijedu. Izgleda da su Maddy i djevojčice bile zaključane u Maddynoj
radnoj sobi, a Darren se zaključao u dnevnu sobu. Kod njega je bio izgorjeli
plinski spremnik. Policija je rekla kako se čini da se možda polio benzinom
prije nego što je zapalio vatru u dnevnoj sobi. Policajci će se uskoro vratiti.
Nadam se da ću prije toga uspjeti razgovarati s Maddy.
Pomaknem se i pažljivo se izvučem ispod usnule djece. Pokrijem ih
dekom i odem do kreveta. Primim Maddy za ruku.
- Mads, dušo?
Ona zatrepće i polako usmjerava pogled prema meni, a zatim iznenada
pokuša uspravno sjesti.
- Djevojčice!
- Dobro su. Pogledaj. Ššš, one čvrsto spavaju. Primile su blagi sedativ.
Ona okreće glavu na jastuku i pritom se zgrči od boli. Ispod oka joj
izbija tamnoljubičasta modrica. Iznad oka zavoj pokriva šavove. Pokušava
pomaknuti ruku, a onda se čini da shvaća da je u gipsu. Slobodnom rukom
oprezno dodirne čelo.
- I ti ćeš biti dobro - tiho kažem. - Slomljena ruka. Snažan udarac u
glavu, pokoji šav. Ali izvukla si svoje djevojčice kroz stražnja vrata i
izgleda da si onda dobila udarac u glavu. Tvoj susjed i njegov prijatelj
provalili su i izvukli vas van.
Djeluje zbunjeno, kao da se pokušava sjetiti. Zatim panično raširi oči.
- Darren? - Glas joj je promukao. Opet se nakašlje i zgrči.
- Zbilja mi je žao, Mads. On... nije preživio.
Ona zatvori oči i zarije glavu natrag u jastuk. Ispod trepavica joj cure
suze.
- Policajci će se uskoro vratiti. Pitat će te što se dogodilo.
Ona zatrepće i otvori kapke. Nekoliko trenutaka šuti. Vlažeći usne,
vrlo tiho kaže: - Želim razgovarati s tobom, ali... ne želim da Lily i Daisy
čuju.
Ja kimnem. - Potražit ću medicinsku sestru da vidim može li mi netko
pomoći da ih vratim u njihovu sobu i da pazi na njih.
Nakon što su djevojčice sigurno premještene, ja privučem stolicu uz
krevet, sjednem i primim Maddynu zdravu ruku. Ona zatvorenih očiju
nekoliko minuta samo leži u tišini i dopušta mi da je držim. Moja kći prvi
put u dvadeset četiri godine nije ustuknula pred mojim dodirom. Suze mi
navru na oči i samo puštam da taj trenutak traje jer se bojim da će se sve u
trenu opet promijeniti.
Ona ponovno pokuša navlažiti svoje suhe usne. - On ga je podmetnuo,
mama. Darren je podmetnuo požar.
Mama.
Želudac mi se zgrči.
Tako dugo nisam čula kako ta riječ silazi s usana moje kćeri. I
odjednom me to slomi. Borim se da zadržim nalet svojih emocija.
Šmrcnem i tiho kažem: - Zašto?
- Zbog onoga što su on i Beth učinili Leeni.
- Ne razumijem.
Maddy drhtavo udahne. Opet zatvori oči. A kad progovori, čini se kao
da joj glas dolazi negdje izdaleka, kao da je odlutala na neko daleko, daleko
mjesto.
- Uvijek sam mislila da sam ja za to kriva. Da smo mi krivi. Da smo
svi krivi. Nikad nisam znala. Ja... Nitko od nas nije znao da su se Darren i
Beth vratili. Vratili su se da to završe.
Studen se polako ušulja u moj trbuh. Ne kažem ništa. Užasavam se
onoga što bih mogla čuti.
- Ja i ostale djevojke, mi... - Otvori oči. Oblivene su suzama. Glas joj
drhti. - Mi smo je opkolile. Leenu. Te noći. Ispod Đavoljeg mosta. Mi
djevojke. Mi smo je prebile.
RACHEL
SADA
Ponedjeljak, 22. studenog. Sadašnjost.
SADA
Ponedjeljak, 22. studenog. Sadašnjost.
SADA
Ponedjeljak, 22. studenog. Sadašnjost.
DOMINO EFEKT
SADA
ODLOMAK IZ POSLJEDNJE EPIZODE
Ubojstvo Leene Rai - Ispod Đavoljeg mosta
MADDY: Jest. To sam rekla i svojoj majci u bolnici kada sam shvatila
da smo ja i moje kćeri preživjele požar. I to je moralo biti s razlogom. Kako
bi se rekla istina. O maltretiranju. O uklapanju u društvo. O prikrivanju
spolnog zlostavljanja. O tome kako zajednica treba podići glas. Kako djeca
u školi trebaju razumjeti što rade. I kako njihovi roditelji moraju biti svjesni
da opasnosti često vrebaju na benignim mjestima.
TRINITY: To je naporna borba.
TRINITY: A da je Leenina majka još živa, što biste rekli Pratimi Rai?
***
Daleko, na drugom kraju zemlje, Jocelyn Willoughby sluša kraj
podcasta svoje unuke dok plete uz kćerkin krevet. Lacey leži pod
sedativima. Njezin se život bliži kraju. Kao da je posljednje poglavlje
njezina života sada napisano, knjiga zatvorena i sada to može ostaviti iza
sebe. Liječnik u palijativnoj skrbi maloprije je bio u viziti. Jocelyn gleda
svoje dijete. I prošaputa: - Pogledaj što je naša Trinity učinila, Lacey. Tako
sam ponosna na nju. - Odloži svoje pletivo i primi hladnu, suhu ruku svoje
kćeri. Mazi je po koži ispod koje su nabrekle vene. - Trinny je pronašla
pravdu za Leenu. - Zastane. - Iako ne znam hoće li pravda išta učiniti
boljim. Ali možda istina hoće. Možda je to ono što je doista važno. A istina
će te osloboditi, zar ne, ljubavi moja?
Ni Jocelyn nije sigurna da vjeruje u to. Ne u potpunosti. Život je
daleko slojevitiji i kompliciraniji. Previše prokletih nijansi sive. Ali u svom
srcu osjeća da je Laceyna duša sada oslobođena. I Clay je oslobođen.
Oslobođenje okova vlastitih devijantnosti. Mala Janie vratila se u Twin
Falls i saznala odakle dolazi. Ona sada zna tko je. Ovaj podcast bio je
njezino putovanje. Inicirala je raspravu na nacionalnoj razini o maltretiranju
tinejdžera, kao i raspravu o rasizmu. I o pripadnosti.
- I ti bi bila ponosna na nju, Lacey. Znam da bi. Ti si joj dala priliku.
TRINITY
SADA
Sljedećeg ljeta
S tojim blizu staje na farmi Green Acres. U daljini je drvored topola gdje
smo prije samo nekoliko mjeseci Gio i ja gledali kako se zeleni traktor
kreće. No danas su ta stabla puna svijetlozelenog lišća koje leprša na suncu.
Hodam prema stablima. Nema Grangera da me spriječi. On više ne
živi ovdje, a ovaj put me Rachel pozvala. Rekla mi je da ću nju i njezinu
obitelj ove veličanstvene nedjelje pronaći uz obalu rijeke.
Jagode su spremne za berbu, a i nešto malina. Ugledam sezonske
berače koji prolaze pored sadnica. Zrakom se širi miris tople zemlje, bilja i
cvijeća. Rachel je također posadila svoje bilje i cvijeće. Izgrađen je i malen
štand za prodaju njezine žetve. Telefonom mi je rekla da su se Maddy i
djevojčice doselile ovdje i da će u doglednoj budućnosti živjeti na farmi ili
je koristiti kao svoje sjedište.
Prošloga studenog, kada sam od Rachel prvi put zatražila intervju,
planine su bile prekrivene gustim oblacima. Danas su planine vidljive.
Urezale su se u plavo nebo.
Čujem rijeku dok se približavam drvoredu topola koje rastu uz njezine
obale. Čujem ciku dječjeg smijeha i lavež psa. Kad se približim, shvatim da
je tamo četvero djece. Dječak i tri djevojčice. Pokraj rijeke stvorilo se
jezerce. Čini se da je duboko do koljena. Djeca se u njemu prskaju. Rachel
je s njima u vodi, u kratkim hlačama. Scout trči gore-dolje uz obalu. Na
obali ugledam Maddy koja leži u ležaljci i promatra ih. Iza Maddyne
ležaljke parkiran je četverokotač koji ona sada koristi za obilazak farme
kako bi nadzirala berače i druge radnike.
Na trenutak ih gledam iz prikrajka, ali me Rachel ugleda. Podigne ruku
u zrak i mahne mi.
Došla si baš u pravo vrijeme - vikne ona. - Uskoro ćemo ručati.
Dok se približavam, ugledam košaru za piknik. Deku. Dalje uz rijeku
vidim Johnnyja sa štapom za pecanje. Zabacuje vodilicu kako bi udicu
spustio na površinu vode.
- Hej, Maddy - kažem, češkajući Scoutovo krzno kad dotrči da me
pozdravi. - Kako si? Jesu li to Johnnyjeva djeca?
- Jesu. Lijepo te je vidjeti, Trin. On provodi puno vremena ovdje.
- Jasno mi je zašto. Nešto ovdje... Ne znam, ima ljekovita svojstva.
Ona se nasmije. - Čekaj da stigne zima.
Sjednem na deku pokraj Maddy i razmišljam o nečemu što je moja
baka rekla nakon što je moja majka umrla početkom prosinca prošle godine.
Rekla je da, iako je moj podcast opekao mnogo ljudi, ponekad šuma s
previše mrtvih izraslina zapetljanih ispod zemlje treba vatru. A iz spaljene
zemlje mogli bi izaći svježi izdanci. Novo raslinje. Jača šuma koja bi mogla
izdržati žestoke oluje. A tako meni izgleda Green Acres. Iz crne, mokre
zemlje koju je Rachel tog dana orala izašao je plod. Ljepota. Hrana. Nešto
komplicirano, ali to nešto raste i poseže za svjetlom.
Maddy podigne bocu.
- Otvorili smo šampanjac u tvoju čast. Čestitamo. A gdje je on?
Ja se nasmijem. Osjećam se sretnom. Kao da na neki čudan način
pripadam ovoj šarolikoj skupini ljudi, kao da sam nekako ovdje u području
Twin Fallsa, odakle potječem, pronašla neku svoju obitelj.
- Gio radi - kažem. - Morao se sastati s jednim od producenata.
Finalizira se ona Netflixova emisija. Zahvaljujući svima vama. Ako sve
bude išlo po planu, TV-serija To je zločin počet će se prikazivati uživo ove
jeseni, počevši s prepričavanjem Leenine priče - „Ispod Đavoljeg mosta“.
- Je li obitelj Rai pristala sudjelovati? - pita Maddy. Ona zna da su
Darsh, Ganesh i Jaswinder raspravljali o tome.
- Da. - Nasmiješim se. - Svi su se složili. A dio prihoda ići će novoj
Zakladi za stipendije „Leena Rai“ koju su osnovali. Hvala ti što si se
založila za to.
Rachel pozove djecu da izađu iz vode i zazviždi Johnnyju nizvodno.
On podigne ruku i počne izvlačiti svoju udicu.
- Pokaži nam prsten - kaže Rachel dok Maddy odraslima toči prošek i
sok od naranče, a djeci običan sok.
Ja ispružim ruku. Mali dijamant zabliješti kad uhvati zraku sunčeve
svjetlosti. - Pripadao je Giovoj baki. Dali smo da mu promijene veličinu.
Racheline oči zasuze. - Jeste li odredili datum?
- Radimo na tome. Želimo vidjeti možemo li završiti snimanje prve
sezone serije. - Kažem to namjerno razmetljivim tonom.
Oni se nasmiju.
- Onda, je li Gio oduvijek bio onaj pravi? - pita Maddy dok
nazdravljamo plastičnim čašama i pijuckamo uz šum rijeke i šuštanje lišća
na vjetru. Visoko na nebu kruži i lebdi orao ribar, tražeći plijen u vodi.
- Možda - kažem. - Samo što sam ja to shvatila tek kad sam... uspjela
prebroditi mentalnu blokadu. Dok nisam prošla te intervjue s ocem, nisam
razumjela koliko mi je značilo znati tko sam, tko je on, što se dogodilo,
odakle potječem. - Otpijem gutljaj. - Nisam shvaćala na koliko načina to
utječe na mene i na moju interakciju s drugima.
Maddy pogleda svoju majku u oči. Johnny okrene glavu i gleda u
rijeku dok orao zaranja. Pitam se misli li na Leenu, na ono što joj je učinio i
što je njegova žena učinila.
- Razumijem - kaže Maddy tiho. - Stvarno razumijem.
Vidim kako Johnny prima Maddy za ruku. Stisne je, a zatim pusti, kao
da mu je neugodno. Bacim pogled na Rachel. Ona mi se blago nasmiješi i
lagano odmahne glavom, kao da želi reći: Nemoj to spominjati. Tema je
preosjetljiva.
Kasnije, dok Rachel i ja hodamo uz rijeku, ona me gleda svojim
oštrim, bistrim sivim očima. Očima kojih se sjećam iz staje onoga dana
kada sam mislila da je Rachel sve što sam očekivala ili predviđala da će
biti. Samo što sada izgleda sretnije. U crtama njezina lica sada se ogleda
veći mir. Možda zbog toga čak izgleda mlađe.
- Onda, što se sljedeće sprema u seriji? - pita ona.
- Žele da dublje istražim ubojstvo Abbigail Chester koje nikada nije
riješeno.
- Čini se prikladnom temom.
Neko vrijeme hodamo u ugodnoj tišini. Sunce grije moja leđa.
- Što je s Grangerom? Hoćeš li mu ikada moći oprostiti? - pitam.
Ona duboko udahne i pogleda vrhove planine koja nas okružuje. - Ne
mogu oprostiti ni sebi, Trinity.
- Ja ti opraštam - kažem.
Njezine oči preplave emocije, a usta joj lagano zadrhte. Pogleda me u
oči i ja znam da razmišlja o meni, o malenoj Janie onoga dana kad mi je
promijenila pelenu, kad me Luke njihao na svome velikom koljenu. Znam
da misli da Leenu nikada ne možemo vratiti. Ili u potpunosti ublažiti bol
obitelji Rai.
- Što je, zapravo, oprost? - pita Rachel tiho. - Ne možemo ispraviti ono
ružno što se davno dogodilo. Ne možemo popraviti ono što je iz toga
nastalo. Ne možemo se vratiti i dati ti dobrog oca i pristojan život u kući. Ja
ne mogu vratiti ono što se dogodilo u mojoj obitelji. Eileen Galloway ne
može poništiti zločin svoje kćeri. - Hodamo u tišini. - Znaš, onoga dana
kada si došla na farmu bila si zadnja osoba za koju sam mislila da mi treba
u životu. - Zastane, pogleda rijeku, zatim planine koje ju okružuju. Tiho
kaže: - Ponekad jednostavno ne znamo što je dobro za nas, zar ne? Ponekad
mislimo da u tom trenutku dajemo sve od sebe da stvari dovedemo u red, da
odgojimo našu djecu, da zaštitimo naše obitelji i našu zajednicu, ali ih
zapravo doživljavamo potpuno, potpuno krivo. - Ponovno zastane. Zatim se
ironično osmjehne. - Sve što možemo učiniti jest priznati svoje greške iz
prošlosti pa iskoristiti ono što smo naučili kako bismo dali sve od sebe u
budućnosti. - Njezin se osmijeh raširi. - A ja sada moram biti baš ovdje, na
ovoj farmi, u potpunosti, za svoju kćer i svoje unuke. Ovdje im želim nešto
stvoriti. Snažan osjećaj doma. Temelje. - Nastavlja me gledati u oči. - Hvala
ti što si onda došla na moju farmu. Mislim da svi imamo puno toga na čemu
ti možemo biti zahvalni, Trinity.
TRINITY: Pitala sam Leeninu obitelj kako se osjeća sada kada zna
istinu o tome što se dogodilo prije dvadeset i četiri godine, te noći kada je
ruska raketa ušla u Zemljinu atmosferu i za sobom ostavila komete koje su
plamtjele kroz hladno nebo u studenom.
GLAZBA JENJAVA
Scan i obrada:
Knjige.Club Books
Notes