Povijest filozofije V-VI, njemački idealizam, pitanja za lakšu orijentaciju pri čitanju i

studiju ispitne literature (obavezne i probrane dopunske)

Povijesno (povijesni pregled) 1

1. Tko su glavni predstavnici njemačke filozofije u dobu njemačkoga idealizma? (5-10

imena)

Immanuel Kant (1724.-1804.); Friedrich Heinrich Jacobi; Salomon Maimon; Karl Leonhard
Reinhold; Johann Gottlieb Fichte (1764.-1814.); Friedrich Daniel Ernst Schleiermacher;
Georg Wilhelm Friedrich Hegel (1770.-1831.); Friedrich Wilhelm Joseph (von) Schelling
(1775.-1854.); Johann Friedrich Herbart; Karl Christian Friedrich Krause; Arthur
Schopenhauer (1788.-1860.)

2. Koje godine možemo smatrati početkom, a koje krajem razdoblja njemačkoga idealizma, i
zašto?

1781. (1787.) Kritik der reinen Vernunft / Kritika čistoga uma (prev. V. Sonnenfeld 1984.)

Georg Wilhelm Friedrich Hegel (1770.-1831.) – 1831.

Početak je prvo izdanje Kritike čistog uma 1781., a kraj je Hegelova smrt 1831.

3. Koje filozofske tradicije u Europi, a koje u Njemačkoj Kant spaja svojom filozofijom?

Formalno jedinstvo zakonitosti i iskustva; skepticizam i dogmatizam, empirizam i

racionalizam

Jedinstvo prirode i slobode u Njemačkoj.

4. Zašto je zahvalno Kanta ne ubrajati među njemačke idealiste (Fichte, Schelling, Hegel),
nego ga gledati kao njihova preteču, kako rade mnogi povjesničari filozofije, a od filozofa
utjecajno Nicolai Hartmann?
Kritika čistog uma služi kao temelj njihovih filozofija. Odvojili su se od Kanta s vremenom
nakon što je Fichte (za primjer) postao slavan jer je njegovo anonimno objavljeno djelo
zamijenjeno kao Kantovo djelo.

5. Tko su glavni prethodnici i pretkantovski izvori za Kantovu kritičku filozofiju (kraj 17. i
18. st.)?

Hume, Rousseau, Leibniz i Wolff, wolffovci: Baumgarten, Meier, Mendelssohn, Knutzen,

Darjes

6. Zašto i kako se Kantova filozofija dijeli na „pretkritičko doba“ i „kritičko doba“? Kamo s
obzirom na tu razdiobu spada Kantova inauguralna disertacija De mundi sensibilis atque
intelligibilis forma et principiis (O formi i načelima osjetilnoga i razumskoga svijeta) iz
1770.?

Among the major books that rapidly followed are the Groundwork of the Metaphysics of
Morals (1785), Kant’s main work on the fundamental principle of morality; the Metaphysical
Foundations of Natural Science (1786), his main work on natural philosophy in what scholars
call his critical period (1781–1798)

7. Što od Kantova djela iz njegova „kritičkoga doba“ spada u propedeutiku za sustav, a što u
izvedbu sustava (usp. „Arhitektonika čistoga uma“ Kritike čistoga uma)? (5-10 naslova)
8. Kada su izdana prva dva izdanja Kritike čistoga uma, koja je razlika (sadržajno i u
poglavljima) među tim izdanjima i koji je povod tim razlikama?

1781. (1787.)

U drugom izdanju Kant iznosi ključnu izjavu da je prosudba ono što nam omogućuje
razlikovanje objektivnih poveznica reprezentacija koje su nužno skupa, od samo onih koji su
subjektivni i kontingentne asocijacije; u prvom izdanju metafizički izlaže prostor i
vrijeme, u drugom izlaže prostor i vrijeme pomoću transcendentalne filozofije

9. Kojim je spisom između prvih dvaju izdanja Kritike čistoga uma Kant nastojao učiniti
pristupačnom (više popularnom) svoju teoretičku filozofiju, a kojim svoju (buduću) praktičku
filozofiju?

Prolegomena to Any Future Metaphysics That Will Be Able to Come Forward as a Science
(1783) – za razjašnjenje

Groundwork of the Metaphysics of Morals (1785) ili Metaphysical Foundations of Natural

Science (1786) – za buduću filozofiju

10. Koliko je prikaza temeljnoga dijela sustava transcendentalne filozofije

(Wisssenschaftslehre) Fichte napisao, a koliko objavio? Koliko je tih prikaza objavio za
vrijeme svoje profesure u Jeni?

15 prikaza je napisao

2 objavio

1794-1799 u Jeni, objavljuje oba

11. Kada je i pod kojim naslovom objavljen prvi prikaz temeljnoga dijela Fichteova sustava
(Wisssenschaftslehre, znanstvoslovlje ili nauka o znanosti), a kada drugi?

"O pojmu nauke o znanosti" - 1794.

 "Osnova cjelokupne nauke o znanosti"- 1794/95.

12. U koji (po redu) prikaz temeljnoga dijela Fichteova sustava (tj. znanstvoslovlja ili nauke o
znanosti) jesu Prvi i Drugi uvod u znanstvoslovlje uvodi? Zašto je napisao dva uvoda, iliti
komu (kakvu čitaocu) je koji uvod namijenjen?

(Wissenschaftslehre) nova methodo” (1796/76, 1797/98, 1798/99). Though he intended to

revise these lectures for serial publication under the title An Attempt a New Presentation of
the Wissenschaftslehre in the Philosophisches Journal einer Gesellschaft Teutscher
Gelehrten, of which he himself was by then co-editor, only the two Introductions to and the
first chapter of this “New Presentation” ever appeared (1797/98).

13. Koje je dvije filozofijske discipline Fichte cjelovito izveo još u Jeni kao izvedene dijelove
svojega sustava („po načelima znanstvoslovlja“)? Kako su naslovljena ta djela?

1798. Fichte, Das System der Sittenlehre / Sustav ćudoređa

Rechtslehre – juridička filozofija zakona „doktrina prava“ - Grundlagen des Naturrechts

nach Prinzipien der Wissenschaftslehre 1797. - Temelji prirodnog prava po principima nauke
o znanosti

Filozofija religije - 1798. Fichte, Über den Grund unseres Glaubens an eine göttliche
Weltregierung / O razlogu naše vjere u božansko upravljanje svijetom

14. Koji su glavni spisi u kojima Schelling prikazuje filozofiju prirode, a u kojima filozofiju
identiteta? Koji je zadnji filozofijski obuhvatan i znatan spis koji je Schelling za svojega
života dao objaviti (a da nije izravna polemika s Jacobijem)?
 Filozofija prirode - "Ideje za filozofiju prirode"

"Sistem transcendentalnog idealizma"

Filozofija identiteta - "Prikaz mojeg sistema filozofije"

"Sustav cjelokupne filozofije i posebno filozofije prirode"

posljednji - "Filozofijska istraživanja o bitstvu čovječje slobode"

15. Kada i kojim povodom Hegel najprvo piše i objavljuje Enciklopediju filozofijskih
znanosti? U koliko je izdanja Hegel unosio preinake i u kojim su godinama ta izdanja
objavljena? Gdje je u doba idealizma“ njihova izdanja Hegel predavao? Koja je u
formalnome smislu (u uređenju djela) glavna razlika prvih dvaju izdanja (usp. „Predgovor
drugomu izdanju“)?

Enciklopedija filozofijskih znanosti – 1817 – dok je radio u Heidelbergu, kao upute za

studente i pomoć pri učenju

1817. - povod: "potreba da svojim slušaocima dadem u ruke rukovođ za svoja

filozofijska predavanja"; u 2 naredna izdanja preinake: 2. - 1827., 3. - 1830.

Predgovor 1 - metoda je sa sadržajem identična; 2 - veće primjedbe, čitkije, vidljiv duh

vremena, najavljuje znanstvenu spoznaju istine; 3 - mora odrediti predmet i metodiku, ciljevi
filozofije isti su kao i ciljevi religije

16. Koje je dijelove sustava iz Enciklopedije filozofijskih znanosti Hegel stigao obraditi i
objaviti u zasebnim spisima, a koje u naknadno (postumno) objavljenim nizovima
predavanja?

zasebni spisi - Znanost logike, Fenomenologija duha, Osnovne crte filozofije prava

postumno - Estetika, Filozofija povijesti, Povijest filozofije, Filozofija religije

17. Koja su dva glavna dijela Schellingove kasne (pozitivne) filozofije, gdje ih je predavao te
tko ih i kada kao nizove predavanja uredio i izdao?

Nastaje tijekom rada u Erlangenu, nakon toga predaje u Münchenu – pozitivna filozofija –
fokus na bogu; bog kao kraj procesa negativne i početak procesa pozitivne filozofije

Filozofija mitologije i Filozofija objave; u Berlinu; njegovi sinovi (Hermann

Schelling, Carl Friedrich August Schelling): Fil. mit. I. i II. = 1856-7; Fil. objave =
1858.

18. Na kojim su sveučilištima predavali Kant, Reinhold, Fichte, Schelling i Hegel?

Kant – Königsberg

Reinhold – Jena, Kiel

Fichte – Jena, Erlgangen. Berlin

Schelling – Jena, Erlangen, Wurzburg, Stuttgart, München, Berlin

Hegel – Jena, Nürnberg, Heidelberg, Berlin

19. Kojih je godina Jena bila središte filozofijskoga života njemačkih zemalja i zašto?

1794. – Jena središte filozofijskog života zbog utjecaja Reinholda (600 studenata ga je slušalo
u proljetnom semestru 1794.)
Zbog Fichteove (1794.), Schellingove (1798.) i Hegelove (1801.-1807.) profesure.

Potpitanje:

Koja je pritom bila Goetheova uloga i zasluga?

Kao plemić i ministar (nakon zasluga borbe protiv korupcije) želi provesti reforme na
Sveučilištu.

20. Navesti barem trojicu filozofa koji su neko vrijeme usporedno s Hegelom predavali na
Sveučilištu u Berlinu? Je li netko od njih bio u polemici s Hegelom?

U polemici s Fichteom jer je tijekom usporedbe Fichtea i Schellinga stao na stranu svoga
prijatelja Schellinga.

21. Koje godine se Kant javnim proglasom ograđuje od svakoga udjela na Fichteovoj (i
Beckovoj) filozofiji? Kojih se godina prekida suradnja između Fichtea i Schellinga, a kojih
između Schellinga i Hegela?

Kant i Fichte - 1799.

Fichte i Schelling – 1801. nakon Schellingove objave "Prikaz mojeg sistema filozofije"

Schelling i Hegel – 1807.

22. Tko je, kada i u kojem djelu prikazao Spinozinu filozofiju polemički protiv racionalista i
utjecajno za buduće njemačke idealiste?

Friedrich Heinrich Jacobi - Über die Lehre des Spinoza in Briefen an den Herrn Moses
Mendelssohn (O Spinozinu nauku u pismima gospodinu Mosesu Mendelssohnu) 1785.
23. Tko su začetnici, a tko po vlastitim spisima sudionici (njemačkoga prosvjetiteljskoga)
spora oko panteizma (njem. Pantheismusstreit / Spinoza-Streit)? Kojih se godina on odvijao?

Friedrich Heinrich Jacobi - Über die Lehre des Spinoza in Briefen an den Herrn Moses
Mendelssohn (prvo izdanje 1785.) svađa od 1785. do 1789.

Začetnik Jacobi u sporu s Mosesom Mendelssohnom.

Sudionici: Wizenmann, Kant, Hamann, Herder

24. Tko je Kantovu filozofiju popularizirao i konačno uveo u široke krugove kulturnih ljudi
tumačeći njene dobre posljedice za religiju i moral u Pismima o Kantovoj filozofiji?

Reinhold 1786.

25. Tko je i kojim spisom izvršio povijesno najutjecajniju kritiku Kantova poimanja
(nespoznatljivih, a na osjetilnost djelujućih) stvari o sebi, mjerodavnu već za Fichtea?

Gottlob Ernst Schulze - Aenesidemus

26. Tko su skeptici koji su svojim djelima Fichtea uvjerili u neodrživost Reinholdova
utemeljenja i usustavljenja Kantove filozofije i u potrebu dubljega zasnivanja sustava
transcendentalne filozofije?

Solomon Maimon i G. E. Schulze (“Aenesidemus”)

27. Tko su bili predstavnici pokantovske njemačke filozofije u krugovima njemačkih

romantičara? Kakva je njihova veza s poznatim njemačkim idealistima? Je li tko od njih
slušao Fichteova jenska predavanja?

Goethe, Schiller, Hölderlin, Fr. Schlegel, Novalis

28. Koja se književna djela vežu uz tada suvremenu njemačku idealističku filozofiju (navesti
neka)? Potpitanje: Je li tko od njemačkih idealista (u užem smislu) pisao poeziju?

Fichte i Schelling su pisali poeziju.

29. Je li tko u doba njemačkoga idealizma pisao (barem neka) filozofijska djela u liku
dijaloga? Znate li kako glase naslovi nekih od tih djela koje dijaloški razvijaju misao?

Fichte - Die Bestimmung des Menschen / Određenje čovjeka (1800.) - u drugoj knjizi -
razgovor “Ja” i duha. Duh pokazuje “Ja” da je ništa jer nije stvarni predmet te može lako
nestati. Granica koja se postavlja “Ja” je “Ne-Ja” gdje slobodno primjećivanje onoga drugoga
ograničuje “Ja”.

i Schelling - sokratosvki dijalog Bruno oder über das natürliche und göttliche Princip der
Dinge / Bruno ili o prirodnom i božanskom principu stvari (1802.) + Clara. Oder Über den
Zusammenhang der Natur- mit der Geisterwelt / Klara. Ili o poveznici prirodnog i duhovnog
svijeta (1810.) - “Klara” je napisao zbog preminule supruge.

30. Koji su filozofski pravci u 19. st. i početkom 20. st. prekidali, a koji nasljedovali njemački
idealizam? Koji posebno nasljeduje Kanta, koji Schellinga, a koji Hegela?

31. Tko je prvi preveo glavna djela njemačkoga idealizma (Kantova, Fichteova,
Schellingova, Hegelova) na hrvatski? Tko je redigirao te prijevode?

Preveo je Viktor D. Sonnenfeld, a redigirao Vladimir Filipović

itd. (<3)

Pitanja po djelima

Opća pitanja (potrebna i moguća) za svako djelo:

1. Koja su pitanja koja si sam pisac djela postavlja i na koja u djelu traži odgovor? Ima li
neko pitanje koje je glavno, središnje za to djelo?
2. Rabi li pisac pri formuliranju pitanja mišljenje i djela svojih prethodnika ili suvremenika
koje izrijekom spominje (viša razina: koje prešutno pretpostavlja)? Gradi li dalje na tome
mišljenju ili mu se suprotstavlja?

3. Rabi li pisac pri izvođenju odgovora mišljenje i djela svojih prethodnika ili suvremenika
koje izrijekom spominje (viša razina: koje prešutno pretpostavlja)? Gradi li dalje na tome
mišljenju ili mu se suprotstavlja?

4. Dolazi li pisac do odgovora, i kakvih, na pitanja koja sam postavlja?

5. Suprotstavljaju li se ti odgovori nekomu određenomu prethodniku ili suvremeniku (da su u

svjesnoj razlici ili oprjeci spram njegovih odgovora)?

Kant, Kritika čistoga uma

1. Što je kritika čistoga uma prema Kantovu „Predgovoru prvomu izdanju“? Što tu znači
„kritika“, a što „čisti“?

Ravnodušnost do koje se dolazi zbog cvjetanja znanosti nije lakomislenost, već rezultat
sazrele rasudne moći. Kritika čistog uma je rasudna moć koja poziva um da spozna samog
sebe i da preuzme sudište koje će osigurati njegove pravedne zahtjeve.

Kritika - ne kritika knjiga i sustava, već kritika umske moći prema spoznajama kojima teži
neovisno o svakom iskustvu; odluka o mogućnosti ili nemogućnosti metafizike i određenje
njezinih izvora i dosega prema načelima

“Čisti” - što i koliko razum i um mogu spoznati slobodni svakog iskustva

2. Što označava „kritika“, a što „metafizika“ prema poglavlju „Arhitektonika čistoga uma“?
Na koja dva dijela Kant tu dijeli metafiziku, kakve principe sadrži svaki od dijelova te je li
Kant te dijelove metafizike doista obradio u nekim kasnijim spisima?
Sustav - jedinstvo raznolikih spoznaja pod jednom idejom

Arhitektonsko jedinstvo - shema koja proizlazi kao posljedica ideje

Kritika - filozofija čistog uma jest propedeutika (predvježba) koja istražuje moć uma u
pogledu cjelokupne čiste spoznaje a priori

Metafizika - sustav čistog uma, cjelokupna filozofska spoznaja iz čistog uma u sustavnoj
suvislosti

Metafizika se dijeli na: - metafiziku prirode (spekulativna upotreba čistog uma) -

sadržava sva čista umska načela iz čistih pojmova o teorijskoj spoznaji svih stvari →
metafizika u užem smislu

- metafiziku ćudoređa (praktička upotreba čistog uma) - načela

koja a priori određuju što bi trebalo, a što ne bi trebalo činiti → metafizika ćudoređa je čisti
moral kojemu se ne stavlja u osnovu nikakva antropologija (nikakav empirijski uvjet)

3. Kant dijeli građu Kritike čistoga uma prema ustroju tadašnjih logika. Koja je glavna
dvodioba njegova djela, a koja poddioba prvoga dijela i svakoga od dijelova prvoga dijela?

1. Transcendentalna elementarna nauka

a. Transcendentalna estetika
■ Transcendentalna analitika
● Prva knjiga: Analitika pojmova
● Druga knjiga: Analitika načela
■ Transcendentalna dijalektika
● Prva knjiga: O pojmovima čistoga uma
● Druga knjiga: O dijalektičkim zaključcima čistoga uma
b. Transcendentalna logika
2. Transcendentalna nauka o metodama

4. Što je transcendentalna spoznaja za Kanta u oprjeci s empirijskom?

Transcendentalna spoznaja jest spoznaja na temelju načela, odnosno spoznaja do koje se
dolazi a priori, odnosno neovisno o bilo kojem iskustvu.

5. Kako Kant razlikuje analitičke i sintetičke sudove, kako sudove a priori i a posteriori? Koji
se od tih vrsta sudova javljaju u logici, a koji u dotadašnjoj metafizici?

ANALIZA:

- Postupak razdvajanja zora na njegove (suprotne) dijelove da bi se dovelo do

jasnijeg razumijevanja zora podvedenog analizi.

- Tvori ANALITIČKI SUD koji pojašnjava zor i počiva na načelu proturječja.

SINTEZA:

- Postupak stapanja suprotstavljenih zorova u novi zor koji uzdiže objektivnu

spoznaju.

- Tvori SINTETIČKI SUD koji proširuje naše znanje.

Knowledge independent of experience Kant calls "a priori" knowledge, while knowledge
obtained through experience is termed "a posteriori." According to Kant, a proposition is a
priori if it is necessary and universal. A proposition is necessary if it could not possibly be
false, and so cannot be denied without contradiction. A proposition is universal if it is true in
all cases, and so does not admit any exceptions. Knowledge gained a posteriori through the
senses, Kant argues, never imparts absolute necessity and universality, because it is always
possible that we might encounter an exception.

Kant further elaborates on the distinction between "analytic" and "synthetic" judgments.[4] A
proposition is analytic if the content of the predicate-concept of the proposition is already
contained within the subject-concept of that proposition.

Prior to Kant, it was thought that all a priori knowledge must be analytic. Kant, however,
argues that our knowledge of mathematics, of the first principles of natural science, and of
metaphysics, is both a priori and synthetic. The peculiar nature of this knowledge cries out
for explanation.
6. Koje je vrhovno načelo svih analitičkih sudova, a koje svih sintetičkih sudova?

Analitičkih – načelo proturječja. Sintetičkih – moguće iskustvo.

Najviše načelo svih analitičkih sudova je načelo proturječja, da sudovi sami sebi ne
proturječe, da stvari ne pripada predikat koji joj proturječi u isto vrijeme.

Najviše načelo sintetičkih sudova je da svaki predmet stoji pod nužnim uvjetima sintetičkog
jedinstva raznolikosti zrenja u mogućem iskustvu.

Iskustveni su sudovi kao takvi svi zajedno sintetični. Bilo bi naime besmisleno, da se
analitičan sud zasniva na iskustvu, jer ja iz svoga pojma i ne smijem izaći da stvorim sud, pa
mi dakle nije potrebno svjedočanstvo iskustva. Da je tijelo protežno, jest načelo koje a priori
stoji i nije iskustven sud. Jer prije nego što prijeđem na iskustvo, imam sve uvjete za svoj sud
već u pojmu iz kojega samo treba prema načelu proturječja izvući predikat, pa mogu time
ujedno postati svjestan nužnosti suda koje mi iskustvo i ne bi moglo pružiti

7. Što se pogrešno misli da su prostor i vrijeme (u odnosu na stvari), a što zapravo jesu (u
odnosu na zrenje), i po čem se upravo tako zaključuje?

Čisti zor - prostor je vanjsko osjetilo koje nam daje predmete kao nešto u prostoru. Nije
svojstvo već je medij doživljavanja vanjskih stvari - perceptivno zahvaćanje objekata

Čisti zor - vrijeme je unutarnje osjetilo koje nam predočava dušu kao nešto u čemu je sve u
odnosima vremena, nije svojstvo već medij doživljavanja unutarnjih čimbenika -
aperceptivno zahvaćanje predmeta

Prostor i vrijeme su isključivo pomagala kojima se omogućuje bilo kakvo percipiranje uopće.

8. Zašto je važna trojna oprjeka: stvar o sebi (Ding an sich) – pojava (Erscheinung) – privid
(Schein)? Što znači da pojave nisu ni stvari o sebi ni privid?
Stvar o sebi može biti zamijenjena za pojavu, ali isto tako pojava može biti zamijenjena za
pričin koji nastaje kada se kategorije pogrešno upotrebljavaju. Pričin je pojava pojave. Npr
kiša je pojava, a duga je pričin.

„U pojavi se naime u svako doba objekti, štoviše, čak i svojstva koja im pridajemo, smatraju
kao nešto zbiljski dana, samo što se, ukoliko to svojstvo, ovisi o subjektovu načinu zrenja u
relaciji danoga predmeta prema njemu, taj predmet kao pojava razlikuje od sebe samoga kao
objekt o sebi.“

Predmeti su nam dani kao pojave u osjetilnom zrenju (pod uvjetima prostora i vremena,
kategorija/čistih umskih pojmova, i načela spoznaje), dakle pod našim subjektivnim uvjetima
spoznaje. Stvar po sebi je ono zbiljsko što postoji neovisno o subjektu koji spoznaje.
Osjetilno nespoznatljiva stvar jer nije određena osjetilno danim, a mi ne možemo spoznati
ništa što nije osjetilima dano kroz vrijeme i prostor te izraženo u kategorijama uma. Pričin je
pojava pojave, kada pogrešno sudimo/primjenjujemo kategorije/mislimo stvari o sebi.

Pojave nisu stvari o sebi jer su nam stvari o sebi nedokučive i one nam omogućuju
pojavu (da nema stvari o sebi ne bi postojalo ništa što bi nam omogućavalo fenomen).
Pojave nisu privid jer privid nastaje kada se kategorije pogrešno upotrebljavaju.

9. Što Kantu znači da je njegovo stajalište „transcendentalni idealizam“? Kako ga još naziva i
zašto?

Transcendentalni idealizam za Kantov filozofski sistem koji bi sadržavao sva načela čistoga
uma a priori. Transcendentalna pozicija tvrdi da su sve strukture spoznaje prisutne neovisno o
iskustvu (a priori) putem naših umskih moći. Idealizam je pozicija koja tvrdi da su objekti
spoznaje pojave, nikad stvari po sebi.

Kriticizam/kritički idealizam; misaoni stav ili sustav što se temelji na kritici; kritičko
stajalište, želi kritički istražiti izvore i granice spoznaje.

10. Kako Kant razlikuje svoj idealizam od Berkeleyeva i Descartesova?

Descartesov skeptički idealizam proglašava samo jednu empirijsku tvrdnju izvjesnom, Ja
jesam, dok se na vanjske stvari zaključuje. Kantova pozicija tvrdi da je unutrašnje određenje
moguće jedino pomoću vanjskih predmeta izvan mene. Ja jesam, koji izražava svijest koja
prati sve moje predodžbe, moguća je samo u odnosu prema stvarima koje egzistiraju izvan
mene. Ona prati svo moje mišljenje ali ne sadrži spoznaju njega.

Berkleyev dogmatički idealizam koji prostor - sa svim stvarima, kojima on pripada kao
nerazdruživ uvjet, proglašava nečim što je samo o sebi nemoguće, a zato proglašava i stvari u
prostoru čistim uobraženjima. Dogmatički je idealizam neizbježiv, ako se prostor smatra kao
svojstvo koje bi imalo pripadati samim stvarima o sebi; jer onda sa svime, čemu služi kao
uvjet, nije ništa. Kant tome suprotstavlja svoj nauk o idealitetu vremena koji izlaže u
Transcendentalnoj Estetici.

11. Mogu li po Kantu spoznati bilo stvari kakve su o sebi ili sebe kakav sam o sebi? Zašto?

Ne, mogu spoznati sebe i stvari izvan sebe samo kako se pojavljuju. Stvari su nam dane kao
pojave pod našim subjektivnim načinom spoznavanja i tako nam jedino mogu biti dane (pod
uvjetima prostora i vremena, kategorija/čistih umskih pojmova i načela spoznaje), a sebe
iznutra spoznajemo samo kako se sami aficiramo produktivnom uobraziljom. Svijest sebe kao
prvobitno sintetičko jedinstvo apercepcije je mišljenje a ne zrenje, a za spoznaju je potreban
zor koji daje raznolikost u meni kojom se misao određuje (prema kategorijama).

12. Opstoje li stvari o sebi za stajalište kritičkoga idealizma? Ako da, zašto prihvaćamo
njihovu opstojnost?

Opstoje.
„Nadalje je ovaj pojam nužan da se osjetilno zrenje ne bi protegnulo na same stvari o sebi i
da bi se dakle ograničila objektivna vrijednost osjetilne spoznaje (jer ono ostalo, do čega
osjetilno zrenje ne dopire, zovemo upravo zato noumena, da bi se time naznačilo kako one
spoznaje svoje područje ne mogu protegnuti na sve što razum pomišlja. No na koncu se ipak
ne da uvidjeti mogućnost takvih noumena, pa je opseg izvan sfere pojava (za nas) prazan, tj.,
mi imamo razum koji se problematično proteže dalje nego sfera pojava, ali nemamo zora,
štoviše ni pojma o mogućem zoru, pomoću kojeg bi nam predmeti mogli biti dani izvan
područja osjetilnosti, pa je dakle samo za negativnu upotrebu.“

Stvari po sebi nisu osjetilne te ih zbog toga (jer nam je osjetilnost potrebna za spoznaju)
nije moguće spoznati. Stvar po sebi je nužna kao temelj fenomenu jer da nema stvari o
sebi, ništa ne bi bilo temelj fenomenu, tako da bi postojali fenomeni bez podloge.

13. Je li stvar o sebi „noumen u pozitivnome značenju“ ili „noumen u negativnome

značenju“? U čem je razlika?

Stvar o sebi je noumen u negativnom značenju. Jer one stoje izvan naše mogućnosti
spoznaje.

Noumen u negativnom smislu – ako pod noumenom razumijevamo neku stvar ukoliko ona
nije objekt našeg osjetilnog zora.

Noumen u pozitivnom smislu – ako prihvatimo neki posebni način zora, intelektualni (koji
nije naš pa ne možemo ni uvidjeti njegovu mogućnost) kojim bi se ona mogla spoznati, tj.
ako pod noumen mislimo objekt neosjetilnog zora.

14. Je li ljudska volja slobodna po Kantu? U kojem dijelovima spisa to razmatra i kako dolazi
do odgovora?
Kant raspravlja o slobodi volje u transcendentalnoj dijalektici (trećoj antinomiji), i u
transcendentalnoj metodologiji (kanonu čistog uma). U antinomijama problem nije
riješen, ali odg. na to može dati transcendentalni idealizam. U kanonu Kant dijeli empirijsku
volju (životinjsku) od slobodne, one neovisne od osjetila, koju određuju motivi određeni
samo pomoću uma (kasnije, Kritika Praktičkog Uma). Dokaz za slobodnu volju je praktičan,
jer možemo pokazati da djelujemo po načelima bez obzira na način na koji smo empirijski
aficirani u donošenju odluke.

15. Opstoji li Bog po Kantu? U kojem dijelovima spisa to razmatra i kako dolazi do
odgovora?

Kant raspravlja o opstojnosti boga u transcendentalnoj dijalektici (antinomijama i idealu

čistog uma) u kojima se opstojnost boga ne može znati, gdje Kant također pobija prijašnje
dokaze o opstojnosti boga. Kant opstojnost boga također raspravlja u kanonu čistog uma
gdje opstojnost boga dopušta kao postulat, unutar ideala najvišega dobra kao inteligencije s
moralno najsavršenijom voljom te kao osnovu i uzrok prirode. Bog postoji kao postulat
kojem težimo koji nam nameću načela čistog uma.

16. Je li ljudska duša besmrtna po Kantu? U kojem dijelovima spisa to razmatra i kako dolazi
do odgovora?

Kant raspravlja o besmrtnosti duše u transcendentalnoj dijalektici (paralogizmima čistoga

uma) u kojima tvrdi da se besmrtnost duše ne može zaključiti. Kant također raspravlja o
besmrtnosti duše u kanonu čistog uma u kojem budući život postoji kao postulat i najveći
cilj praktičkog djelovanja u skladu s moralnim načelima i ćudoređem.

Nužno je da se cijelo naše vladanje podvrgne ćudorednim maksimama. No ujedno je

nemoguće da se to dogodi, ako um s moralnim zakonom, koji je samo ideja, ne poveže neki
djelatni uzrok koji određuje ishod, koji točno odgovara jednom od naših najviših ciljeva, bilo
u ovome ili nekome drugom životu. Dakle bez Boga i svijeta koji sada za nas nije vidljiv, ali
kojemu se nadamo, divne su ideje ćudorednosti, doduše predmet odobravanja i divljenja, ali
nisu motivi odluke i izvršavanja, jer ne ispunjavaju cijeli cilj koji je prirodan za svako umno
biće, pa je određeni nužan upravo onim istim čistim urnom.
Odlomak iznad objašnjava ovu rečenicu, za koju je Ježić rekao da sažima cijelu koncepciju
morala kod Kanta: Nada pravednika puna je besmrtnosti.

17. Kako se kritička filozofija odnosi prema dogmatičkoj i skeptičkoj? Koga Kant prije svega
pretpostavlja kao predstavnike dogmatičke odnosno skeptičke filozofije?

Vidi 10. pitanje s Berkeleyjem i Descartesom.

18. Što Kantu služi kao nit vodilja (Leitfaden) da uspostavi tablicu svih razumskih pojmova a
priori? Što jamči njenu iscrpnost?

Opća logika, tj. logičke funkcije svih mogućih sudova.

Ista funkcija koja različitim predodžbama u sudu daje jedinstvo, daje i samoj sintezi različitih
predodžbi u zrenju jedinstvo – razumski pojam. Isti razum, pomoću istih radnji, pomoću
kojih je u pojmovima analitičkim jedinstvom stvorio logičku formu suda, unosi isto tako u
svoje predodžbe transcendentalni sadržaj posredovanjem sintetičkog jedinstva u zrenju
uopće. Na takav način dobivamo isto toliko čistih razumskih pojmova (kategorija), koji se a
priori odnose na predmete zrenja uopće, koliko postoji logičkih funkcija svih mogućih
sudova. Razum je spomenutim funkcijama potpuno iscrpan, a njegova sposobnost posve
izmjerena. (ugl, razum na isti način kojim daje jedinstvo različitim predodžbama u
sudu, daje jedinstvo sintezi različitih predodžbi u zrenju)

19. Zašto je potrebna transcendentalna dedukcija kategorija? Što tu znači „dedukcija“ (§ 13.)?

Potrebna je jer se treba objasniti kako bi se kategorije trebale odnositi na predmete bez
ikakvog uvjeta osjetilnosti, čistim mišljenjem a priori (ne govore o njima predikatima zrenja
i osjetilnosti). Kako subjektivni uvjeti mišljenja mogu imati objektivnu vrijednost, tj.
sačinjavati uvjete mogućnosti svake spoznaje predmeta. Transcendentalna dedukcija odnosi
se na objašnjenje/opravdanje načina na koji se pojmovi a priori odnose na predmete.
20. Kako Kant poima i prema tome rabi razliku između (Aristotelovih) kategorija i
(Platonovih) ideja?

Kant za Aristotelove kategorije kaže da su dobivene indukcijom (empirijski) i da njihov broj

nikada nije siguran, a on svoje temelji na načelu moći suđenja koje je jednako moći mišljenja.
Kod Platona su ideje nadosjetilni prauzor stvari u ovome svijetu koji se ne može naći u
osjetilnosti, proizašle su iz najvišeg uma i pale u ljudski, slično kao on, Kant postavlja da um
seže dalje od mogućeg iskustva i proizvodi ideje. Kod Platona su ideje praslike samih stvari,
a ne kao kategorije samo ključ mogućega iskustva.

21. Koji su pojmovi za Kanta pojmovi čistoga razuma, a koje četiri skupine načela
obuhvaćaju načela čistoga razuma?

Kategorije.

Sustav načela su pravila pod kojima stoji sve što za nas može postati predmet. Bez njih
pojavama se nikad ne bi mogla pripisati spoznaja predmeta koji im odgovara. Tablica načela
proizlazi iz tablice kategorija jer su načela pravila objektivne primjene kategorija. To su:
aksiomi zrenja (primjena kategorije kvantiteta), anticipacija opažanja (kvalitete), analogije
iskustva (relacije), i postulati empirijskog mišljenja (modalitet).

22. Što znači da je čisti um „praktički“ (Kanon čistoga uma)?

Iako čisti um nema kanon u spekulativnoj upotrebi, on ju ima u praktičkoj, tj. kanon čistog
uma odnosi se na nj. praktičku upotrebu. ????

23. Koja je razlika u svrsi filozofije između školskoga pojma i svjetskoga pojma (conceptus
cosmicus) filozofije („Arhitektonika čistoga uma“)?

No sve dotle je pojam o filozofiji samo školski pojam, naime pojam o sustavu spoznaje,
koja se samo traži kao znanost, a da joj nije cilj nešto više nego sustavno jedinstvo toga
znanja, dakle logička savršenost spoznaje. Ima međutim još jedan svjetski pojam
(conceptus cosmicus) koji je uvijek ležao u osnovi toga naziva, naročito ako se, tako reći,
personificirao i u idealu filozofa prikazao kao uzor. U tome je pogledu filozofija znanost o
odnosu svake spoznaje prema bitnim ciljevima ljudskog uma (teleologia rationis
humanae), a filozof nije umski vještak, nego zakonodavac Ijudskog uma. U takvome
značenju bilo bi veoma hvalisavo da čovjek sam sebe naziva filozofom i da sebi uobražava da
je jednak uzoru koji leži samo u ideji.

itd.

Kant, Prolegomena za svaku buduću metafiziku

1. Kako je čista matematika uopće moguća (i geometrija i artimetika)? (psb. Prolegomena § 6

do Napomena I., uključno s njom)

Zbog a priori sintetičkih sudova. (?)

2. Kantov idealizam: transcendentalni tj. kritički, a ne obični (empirijski) (Odgovor

Göttingenskoj recenziji, poseb. Prolegomena Napomena II. i III. do str. 49.). Kant tvrdi da su
prostor i vrijeme (transcendentalno) idealni. Pretvara li se time cio osjetilni svijet u puki
privid? U čem je oprjeka sanjarskoga, zanesenjačkoga i kritičkoga idealizma?

itd.

Jacobi, O Spinozinoj nauci u pismima gospodinu Mosesu Mendelssohnu

1. Ovo je jedna od dvaju spisa čijom je objavom započet spor oko panteizma. Kako je
naslovljen i tko je pisac drugoga spisa? Koje je pitanje bilo neposredan povod za
korespondenciju ovih dvaju muževa? Koja su se glavna i znatna filozofijska pitanja tijekom
prepiske postavila i raspravljala? Kojom se je raspravom Kant izravno uključio u spor oko
panteizam?

2. Koliko je izdanja prošao ovaj spis za Jacobijeva života i čime ga je proširio u drugome
izdanju (1789.)?

3. Christian Wolff je Spinozinu filozofiju ocijenio kao ateizam i sveopći fatalizam. Slaže li se
Jacobi s njime? Kako Jacobi tumači Leibniza naspram Spinoze?
4. Što u sklopu djela znači Jacobijeva postavka da možemo demonstrirati samo sličnosti, a da
svaki dokaz pretpostavlja nešto već dokazano, čiji je princip objava (Offenbarung)?

5. Što u sklopu djela znači Jacobijeva postavka da je element svekolike čovjekove spoznaje i
djelotvornosti vjera (Glaube)?

6. Što za Jacobija znači da se volja ne razvija kroz razum, nego razum kroz volju? (hrv. str.
96)

7. Kako u Prilogu VII Jacobi pokazuje da je racionalistički prosvjetiteljski pothvat

demonstriranja opstojnosti Boga uzaludan koliko i otkrivanje uvjeta neuvjetovana
(Bedingungen des Unbedingten)?

Itd.

Fichte, O pojmu nauka o znanosti

1. Filozofija je za Fichtea neka znanost. No u čem se sastoji biće (bit) znanosti ako ne u
sistemskoj formi?

Težnja da se pronađe bezuvjetno načelo znanja (još Kantov smisao transcendentalne

filozofije), e da bi se u tom zajedničkom temelju ujedinile teorijska i praktična kritička
filozofija. Cilj pomiriti moralnu slobodu čovjeka sa životom u kauzalnom, materijalnom
svijetu

Cilj pronaći apsolutno bezuvjetno načelo sveg znanja. Fichte traži epistemološki aksiom
koji svatko može prihvatiti. Taj će aksiom biti radnja koja svijest čini mogućom, a time i
postaje osnova cjelokupne nauke o znanosti (sinonim za filozofiju).

2. Po čem niz stavova (postavaka) čini jednu znanost? Koliko načela (Grundsatz) jedna
znanost može imati?

3:

JA=JA; PRVO NAČELO (TEZA)

NE-JA=NE-JA; DRUGO NAČELO (ANTI-TEZA)

JA=NE-JA; TREĆE NAČELO (SINTEZA)

Niz stavova čini znanost jer se preko navedenog dijalektičkog procesa dolazi do svijesti o
apsolutnom Ja, koje je nužna poveznica Ja i Ne-Ja, što omogućuje spoznaju.

3. Znanstvoslovlje (Wissenschaftslehre, nauka o znanosti, nauk o znanosti) jest znanost o

znanosti uopće, a njena pretpostavka je da u ljudskome znanju (umu) postoji sistem i njegovo
apsolutno prvo načelo. Na koji to način to treba dokazati?

Prvo i nužno načelo je činjenje, koje stoji u temelju svijesti i omogućuje činjenje. Činjenje
(Tathandlung) znači da su činitelj i učinjeno jedno.

4. Koja granica dijeli opće znanstvoslovlje od posebne i njime utemeljene znanosti? Kako se
to pojašnjava na primjerima geometrije i prirodne znanosti?

5. U kojem su odnosu znanstvoslovlje i logika?

6. Što je predmet znanstvoslovlja (kakav sadržaj i forma dani u ljudskome duhu) i kako se on
spram njega odnosi? Što su apstrakcija, a što refleksija, i kako su povezane u slobodnoj
duhovnoj radnji filozofa? Što znači da su znanstvoslovci „pragmatičari povjesničari
ljudskoga duha“?

Uloga znanstvenika (naučenjaka, filozofa) leži u tome da unapređuje kulturu i podiže

humanitet svih, da djeluje na budućnost nerođenih. Razvoj čovječanstva ovisi o razvoju
nauke.

7. Kako u Predgovoru prvomu izdanju spisa Fichte postavlja svoj pothvat naspram Kantova i
Reinholdova, te spram djela Maimona i Schulzea (Aenesidemus, Enezidem)? (moj prijevod
na Omegi)
Itd.

Fichte, Prvi i drugi uvod u nauku o znanosti (znanstvoslovlje)

1. Zašto idealist ne može opovrći dogmatika, a zašto dogmatik ne može opovrći idealista po
Fichteovu Prvome uvodu u nauku o znanosti? Što odlučuje da netko da prednost idealizmu ili
dogmatizmu?

Ni jedan od ova dva sistema ne može poreći drugi jer je njihov spor o prvom principu,
prihvatiti jedan znači pobiti drugi jer nemaju ni jednu zajedničku točku. Kome dati prednost?
Treba li samostalnost našeg Ja žrtvovati za samostalnost stvari ili obrnuto? Ono što je
odlučno je nagnuće i interes. Postoje dvije vrste ljudi, jedni su vezani za objekte (ljudi rasute
svijesti) i oni su produkt stvari, i drugi ljudi koji nezavisno od svega samoga sebe učine
nečime, stvari im nisu potrebne za određenje njihova sopstva. Imaš filozofiju kakav si čovjek.

Idealist i dogmatik imaju različite prve principe spoznaje: idealistu je potrebna stvar o
sebi kao princip za dolazak do spoznaje, dogmatik taj princip ne može prihvatiti; ako
dogmatik prizna da svjesno misli o predmetu dolazi do problema - idealizam ima
prednost zbog toga što inteligencija dokazuje svijest - te dogmatik, ako prizna da misli o
predmetu, misli stvar o sebi.

DVIJE VRSTE LJUDI:

1) Oni rasute svijesti, vezani za objekte. Drže se proizvodima stvari oko sebe. Ne
zahvaćaju punu slobodu.
2) Oni usmjerene svijesti, vezani za sebe. Okolinu drže svojim proizvodom.
Zahvaćaju punu slobodu. Takvim se postaje onda kada počne od sebe nešto činiti.

2. Tko je i kojim djelom Fichteu jedini suparnički idealistički tumač Kantove filozofije, i što
mu zamjera u Prvome uvodu u nauku o znanosti? / Čije djelo Fichte preporuča kao najbolji
uvod njegovo znanstvoslovlje jer otklanja najveću prepreku za ulaz u nju, tj. stvar o sebi?
Kako je naslovljeno to djelo?

a) Schulze - Aenesidemus (?)

 b) Beck, Jedino moguće stajalište s kojega se mora prosuditi kritička filozofija

3. Kako Fichte razumijeva odnos svoje filozofije spram Kantove u Drugome uvodu u
znanstvoslovlje? Slažu li se njegovi suvremenici s takvim shvaćanjem? Ako ne, tko se ne
slaže (koga Fichte navodi)?

Fichte smatra da se njegov nauk slaže s Kantovim, ali se neki njegovi suvremenici ne slažu
(Forberg), dok drugi da (Schulze). Kant odbija intelektualno zrenje koje je kod Fichtea
središte/polazišna točka nauke o znanosti. Kod Fichtea nema stvari o sebi, za njega je svaki
bitak nužno osjetilan, jer on cijeli taj pojam izvodi tek iz forme osjetilnosti. U nauci o
znanosti intelektualno zrenje ne odnosi se na neki bitak nego na djelovanje (što je kod Kanta
čista apercepcija). Također Fichte, Reinhold, i Jacobi odbijaju koncept stvari o sebi.

4. Koja su „dva reda duhovnoga djelovanja“ u znanstvoslovlju, i kako se ono zbog toga
razlikuje od filozofija s jednim redom? (Drugi uvod u znanstvoslovlje, poglavlje 1)

U nauci o znanosti postoje dva vrlo različita reda duhovnog djelovanja; (1) red djelovanja
našeg Ja kojeg filozof razmatra, i (2) red filozofovih razmatranja. Kod drugih
(filozofija) postoji jedan red, red mišljenja filozofa, jer se sam njegov materijal ne uvodi
kao misaoni, on priređuje umjetni produkt (neko proizvoljno načelo). Nauka o znanosti nije
tek neki mrtvi pojam, nego je ono nešto živo i djelatno, što iz same sebe i pomoću same sebe
proizvodi spoznaje, a što filozof samo promatra. Objekt pušta da se sam očituje, dok jedan
red (filozofija jednog reda) stvara umjetni produkt, računa samo na materiju i ne uzima u
obzir svoju slobodu unutrašnjih snaga.

5. Kako se međusobno odnose realizam i idealizam kao stajalište života i stajalište

spekulacije? (Drugi uvod u znanstvoslovlje, poglavlje 1)

Realizam nam se prirodno nameće, pojavljuje se u idealizmu kada se pita o djelatnosti, tj.
kada se pita o opstojnosti stvari izvan nas. Sam Ja kaže u filozofiji: kao što ja jesam i živim,
tako egzistira nešto izvan mene, što ne postoji pomoću mene, to objašnjava iz osnovnih
načela svoje filozofije. Idealizam je spekulativan, a realizam stajalište života i znanosti
(znanosti kao u opreci prema nauci o znanosti). Realizam je samo shvatljiv pomoću
idealizma, on je prirodan, ali nema poznate i razumske osnove. Idealizam je tu da napravi
realizam shvatljivim, idealizam nije način mišljenja nego spekulacija.

6. Što jest i kako dolazimo do intelektualnoga zrenja po Drugome uvodu u znanstvoslovlje?

Zrenje, kojim nastaje Ja, je Intelektualno Zrenje. Ono je neposredna svijest da djelujem i
kako djelujem, ona je to po čemu nešto znam jer to činim. Ona se ne da izvući iz pojmova
nego se mora naći u sebi. Pomoću nje razlikujemo svoje djelovanje od nađenog objektivnog
djelovanja. Ne javlja se kao potpun akt svijesti nego se mora shvatiti. Ono je uvijek skopčano
s osjetilnim. Dokaz za nju je to što mogu odlučiti misliti ovo ili ono, neki zid ili samoga sebe,
to je činjenica svijesti.

itd.

Fichte, Pokušaj novoga prikaza nauke o znanosti (znanstvoslovlja)

1. Što je podnaslov prvoga i jedinoga poglavlja? Kakva se svijest treba objasniti ovim
prikazom? Kakva se svijest traži da bi se ona svijest objasnila?

„Svaka je svijest uvjetovana neposrednom svijesti o nama samima“

Traži se neposredna svijest koja prethodi svakoj svijesti, koja druge uvjetuje ali sama nije
uvjetovana. Takva svijest je svijest u kojoj su subjekt i objekt jedno. Ta neposredna svijest
zove se zor. Svaka moguća svijest kao nešto objektivno nekoga subjekta pretpostavlja
neposrednu svijest, u kojoj su subjekt i objekt jedno, a inače je svijest neshvatljiva.

2. Koje zahtjeve za duhovnim radnjama Fichte postavlja pred svojega čitaoca? (koje duhovne
radnje Fichte čitaoca traži da izvrši)
Da mislimo sebe i promatramo kako to radimo. Onda da promatramo samo promatranje, što
smo radili u tome.

3. Što je na koncu prikaza pojam mojega Jastva (Ja, njem. das Ich)? Kako se tu međusobno
odnose i kako razlikuju pojam i zor?

U predočavanju sam djelatan, djelatan sam samo ukoliko se toj djelatnosti suprotstavi nešto
mirno. Kada sam mislio sebe i kada sam to razumio, izvršio sam u aktu samog razumijevanja
djelatnost koja se vraća u sebe i pomoću koje nastaje misao o Ja. Dakle, pojam prethodi zoru
ili mu određuje smjer, a on je sam taj zor shvaćen ne kao djelatnost nego kao mirovanje.
Unutrašnja djelatnost shvaćena kao mirovanje je pojam. Taj pojam o Ja je nužno sjedinjen s
njegovim zorom i bez njega bi svijest o Ja ostala nemoguća, jer tek pojam dovršava i
obuhvaća svijest. Pojam je djelatnost samog zrenja, samo ne shvaćena kao agilitet nego kao
mirovanje ili određenost, tako je i s pojmom Ja.

4. Jastvo (Ja, njem. das Ich) Fichte u Pokušaju novoga prikaza ne dopušta smatrati, kako
kaže, „pukim subjektom“. Kako se onda ono ima shvatiti? Može li se tako shvaćeno Jastvo
nazvati principom (pokantovskoga) njemačkoga idealizma uopće? Obrazložite svoj stav.

Za Fichtea Jastvo nije puki subjekt u smislu da je Jastvo samo ono promatrajuće koje se
postavlja iznad nečega promatranoga, nego se Jastvo shvaća kao svijest u kojoj su subjekt i
objekt jedno.

itd.

Schelling, Filozofijska istraživanja o biti ljudske slobode

1. Što je realni i živi pojam slobode za Schellinga po spisu Über das Wesen der menschlichen
Freiheit (1809.) i u čem se sloboda sastoji?

Realni i živi pojam slobode jest da je ona možnost Dobra i Zla. Sloboda se, u širem smislu,
sastoji od puštanja da djeluje dobar ili zao duh koji leži u temelju čovjeka (predestinacija).
Kako su u Bogu principi temelja i idealizma sjedinjeni pod duhom ljubavi, kod čovjeka su
oni razlučivi, što je ujedno mogućnost zla. Ali birati Dobro ili Zlo ostaje čovjekov izbor.

2. Kako se po Schellingu (O bitstvu ljudske slobode) njegov panteizam razlikuje od

Spinozina odnosno što potonjemu zamjera?

Shellingov panteizam dopušta da su stvari nešto različito od Boga, ukoliko se Spinoza

interpretira tako da su stvari samo modusi supstancije u strogom smislu (potpuno
poistovjećivanje stvari s bogom A = A/a). Također zamjera Spinozi i svim drugim
dogmatičkim sistemima što im fali idealistički pojam slobode, koji je kod Spinoze
nadvladavanje osjetilnog inteligencijom, koji je po Schellingu posljedica krivog
razumijevanja zakona identiteta, tako da bi protiv slobodne volje trebao iznijeti neki drugi
dokaz jer panteizam ne implicira nužno fatalizam, zato Spinozin sustav naziva jednostrano-
realističkim (fali mu idealistički dio).

3. Kakvo jedinstvo Boga i svijeta pretpostavlja Schellingov panteizam?

Jedinstvo u kojemu je priroda dio Boga, ali Bog transcendira samu prirodu. Priroda je kao bit
Boga koja je neodvojiva od njega, ali drukčija od njega. (?)

4. Učestalu zabludu da se panteizam sastoji u potpunoj identifikaciji stvari sa Bogom,

Schelling objašnjava općim krivim razumijevanjem zakona identiteta ili smisla kopule u
sudu. Ako „jest“ u „Bog jest sve“ ne znači istovjetnost (Einerleiheit), što tu identitet drugo
može značiti? Na koja se još dva načina može shvatiti odnos subjekta i predikata u takvu
sudu? Potpitanje: Što u tome smislu znači, a što ne znači sud „Dobro jest Zlo“ (usp. i hrv. str.
57)?

a) Ona još može izražavati ovisnost stvari o bogu, a ne njihovu jednakost.

b) Stara logika razlikovala je subjekt i objekt kao prethodeći i slijedeći i izrazila je
time realni smisao zakona identiteta, pod subjektom misli pojedinačna svojstva
 a pod predikatom cjelinu. To je i smisao starije podjele koja ih objašnjava kao
uvijeno i razvijeno.
c) „Dobro jest Zlo“ ne znači potpuno poistovjećivanje Dobra i Zla, da Dobro ili
Zlo nemaju moć da budu kroz sebe same. Ali Zlo može biti samo pomoću Dobra,
kao što nije moguće misliti odbijajuće sile bez privlačnih.

5. Dokida li panteizam sav individualitet (Bog je sve, stvari nisu ništo)? Ako ne, zašto ne?

Ne ukida. Ako su stvari ništa kako je moguće pomiješati s njima Boga, onda samo Bog jest,
ili ako izvan Boga nije ništa, kako onda on može osim pukom riječi biti sve, time se i cijeli
pojam boga raspada u ništa. Pojam Boga tako služi u negativnom smislu, on služi za
određenje odnosa stvari prema Bogu, a ne onoga što bi one imale biti promatrano za sebe. Iz
nedostatka takvog određenja ne može se zaključiti da stvari ne sadrže išta pozitivno za sebe.

6. Kako razlikovanje između „bitstva, ukoliko egzistira,“ i „bitstva, ukoliko je puki temelj
egzistencije“, Schellingu omogućuje razlikovanje Boga od prirode?

Budući da ništa nije prije ili zvan Boga on mora svoj temelj imati u sebi. Temelj kojeg Bog
ima u sebi nije Bog promatran apsolutno, ukoliko egzistira, nego je priroda temelj u bogu.
Temelj je od boga neodvojivo ali ipak razlikovano bivstvo. Bog proizlazi iz temelja koje mu
prethodi kao postojećem, ali je temelj opet samo pomoću njega.

7. Kako Schelling nastoji mogućnost Zla učiniti pojmljivom? Koji su principi u čovjeku kao
duhu razlučivi, za razliku od njihova identiteta u Bogu, a kojim je principom čovjek odvojen
od Boga?

Postoje dva principa koja djeluju, princip temelja i princip svjetla. U Bogu su oni nerazlučivi
dok su u čovjeku razlučivi, i u tome je mogućnost Zla. Ukoliko čovjek sebe kao univerzalnog
želi učiniti partikularnim, tj. ako se odvaja od principa svjetla, tako obrće principe i uzdiže
temelj iznad uvjeta. Kao što božji personalitet nastaje povezivanjem ova dva principa, to se
događa i kod čovjeka, pa i njemu nastaje duh.
Iz temelja prirode uzdignuti princip, putem kojeg je čovjek odvojen od Boga, jest samost u
njemu, koja pak putem svog jedinstva s idealnim principom postaje duh. Samost kao takva
jest duh, ili čovjek jest duh kao samosno. Ona je volja koja sagledava samu sebe (pošto je
duh), nije više oruđa univerzalne volje koja stvara u prirodi, nego je izvan i iznad svekolike
prirode. Time da je duh, samost je slobodna od oba principa.

8. Kako svojevolja (Eigenwille) postaje slobodnom ili uzdignutom iznad prirode? A kako
postaje partikularnom, ne dakle slobodnom, nego vezanom?

Postaje slobodna time što je duh, čime prestaje biti oruđe univerzalne volje. Čovjek isto
potječe iz temelja i u njemu dolazi do sjedinjenja dva principa, iz kojih proizlazi duh, ali ne
kao duh vječne ljubavi, pa se može odriješiti od svjetla. Umjesto da se održi u centru i pusti
da njime vlada duh ljubavi, on može težiti da bude partikularna volja (razdvajanje principa),
ali ne na slobodan, nego vezan.

9. Kako se Zlo tumači svojim paslikom (njem. Gegenbild, lat. antitypus) – bolešću? Kada
nastaje jedno, kada drugo? Čije objašnjenje Schelling tu otvoreno slijedi?

Bolest tumači kao pasliku Zla u prirodi koja nastaje zlouporabom slobode kao izvrtanjem
principa (u nastanku vlastitog patvorenog lažnog života, u kontrastu kakav je u centru).
Univerzalno zlo nastaje kada se otkriju skrivene snage temelja: ono nastaje kada iritabilni
princip, koji ima vladati kao najunutarnjija veza snaga, stupi u okružje. Naprotiv, svo izvorno
ozdravljenje nastaje u ponovnoj uspostavi odnosa periferije spram centra. Franz Baader.
10. Kako Schelling nastoji zbiljnost Zla (kao općega principa u borbi s Dobrim, a potekloga
iz stvaranja) učiniti pojmljivom (hrv. str. 40)? Zašto (radi čega) dolazi do težnje za njegovom
zbiljnosti? Dolazi li Zlo zapravo do ozbiljenja?

Zbiljnost Zla bila je nužna za objavu boga, ono nastaje iz opreka volje temelja i volje ljubavi.
Svako se bivstvo može objaviti samo u svojoj opreci, a objava Boga je nužna. Temelj mora
djelovati da bi ljubav realno egzistirala. Da bi se ljubav objavila kao svemoć, to želi volja
temelja, pa mora postaviti opreke. Tako i temelj budi svojevolju kod ljudi da bi duh ljubavi
kada izađe našao opreku u kojoj se može ostvariti. Zlo nikada ne dolazi do ozbiljenja, nego
služi kako bi se pomoću njega ozbiljilo Dobro.

11. Schelling ljudsku slobodu ne meće u neku empirijski odredivu slobodu izbora, a ni u
empirijsku nužnost, nego u višu nužnost koja je ujedno sloboda, tj. u unutarnju nužnost
samoga inteligibilnoga bitstva određenoga čovjeka. Što znači da je bitstvo čovjeka bitno
njegov vlastiti čin? Kakav je to čin, od kada je i što sve (na) čovjeku određuje?

Unutrašnja nužnost po kojoj čovjek djeluje je sloboda. Bivstvo čovjeka je bivstveno njegov
vlastiti čin, nužnost i sloboda stoje jedna u drugoj kao jedno bivstvo, različito kako ih
promatramo, po sebi kao sloboda, formalno kao nužnost. Taj čin kakav je sada bio je takav
od vječnosti, izvan vremena, od početka tvorbe. Kada čovjek djeluje, tako je djelovao već od
početka tvorbe u vječnosti. Njegovo djelovanje ne biva, kao što on sam kao ćudoredno
bivstvo ne biva, nego je po prirodi vječno. Čovjek je predodređen za dobro ili zlo, i takav je
od same tvorbe, ako je ono neovisno o prinudi, tako da ostaje njegov slobodni čin.

12. (Popratno pitanje:) Kako iz ovoga obzora Schelling tumači Kantov pojam radikalnoga Zla
u ljudskoj prirodi? Pod kojim se uvjetom čovjek može preobratiti u Dobro?

Kao određujući čin čovjekova bitka, jedan subjektivni prethodeći temelj čovjekova
djelovanja (u svakom činu koji pada u osjetila) koji bi sam opet trebao biti akt slobode.

Pod uvjetom da može pustiti da u njemu djeluje ili dobri ili zli duh. U čovjeku kako je
ustrojen djeluje ili dobar ili zao duh, ali ne nanosi slobodi štetu, jer ono puštanje da djeluje
jedan od njih je posljedica inteligibilnog čina kojim su određeni njegovo bivstvo i život.
13. Kako Schelling opravdava Boga pred Zlom u svijetu (ako je morao predvidjeti da bi
njegovom samoobjavom popratno slijedilo Zlo)? Odakle Zlo? Ili: što je njegov princip? Je li
samoobjava Božja neuvjetovano proizvoljan čin (unbedingt willkührliche Tat), ili kakav?

Princip Zla je buđenje samovolje, ali ne samo po sebi, nego ako se otrgne od svjetla. Volja za
tvorbom bila je za buđenjem ljubavi, kojoj se Zlo postavlja kao opreka, i koje tu nužno jest
kako bi se dobro moglo ostvariti. A bog je više volio objavu, nego da se ništa ne ostvari.
Samoobjava boga je svjestan i ćudoredno slobodan čin.

14. Kako iz pratemelja (njem. Urgrund) ili bezdana (njem. Ungrund) izbija dualitet ili
dvojstvo principa? Jesu li oprječni principi sadržani u indiferenciji ili je ona što treće i
odijeljeno? (hrv. str. 60 i d.)

U bezdanu se ništa ne može predicirati kao opreka, ali se može predicirati kao neopreka (u
disjunkciji, svaka za sebe), iz toga neposredno slijedi dualitet. Budući da bezdan prethodi
svim oprekama, one u njemu nisu razlučive, niti mogu na bilo koji način postojati. Bezdan je
potpuna indiferencija obaju.

itd.

Hegel, Enciklopedija filozofijskih znanosti

1. Kako se razlikuje filozofska enciklopedija od običnih enciklopedija (Hegel, Enc. fil. zn. §
16)?

Ona se ne prikazuje u iscrpljivom razvijanju svog specificiranja, nego ograničava početke i

osnovne pojmove posebnih znanosti. Razlikuju se po tome što bi ova imala biti agregat
znanosti, koje su slučajne i empirijski prihvaćene. Cjelina filozofije sačinjava jednu znanost,
ali ona se može smatrati kao cjelina više pojedinačnih znanosti.

Razlikuje se po tome što:

- isključuje proste agregate stanja (loša filozofija samo skuplja stavove)

 - pozitivne znanosti imaju racionalni osnov

2. Je li Hegelova Enciklopedija filozofijskih znanosti cjelovit prikaz ili izvod filozofijskoga

sustava? Ako nije, u čem se od njega razlikuje?

Nije cjelovit prikaz jer se znanost sama u sebi razvija kao totalitet.

3. Ako je filozofija „osebujan način mišljenja“ (§ 2.), što ju odlikuje? Povrh toga, koji je njen
sadržaj (Inhalt) (§ 6.)? Koji su drugi načina postajanja svjesnim toga sadržaja, koji se od
filozofijskoga mišljenja razlikuju formom?

a) Mišljenje odlikuje to što se razlikuje kao forma od formi koje su dane kao
sadržaj (zrenje, osjećaj, itd. (sve što postaje predmetom svijest)).
Mišljenjem/refleksijom/razmišljanjem postajemo sposobni za religiju, pravo,
ćudoređe, u čemu se sastoji i sama filozofija.
b) Sadržaj je stvarnost. Najbliža svijest o tome je iskustvo.
c) Jedan način je razmišljanje, a drugi iskustvo.

4. Koji učinak kakve spoznaje jest za Hegela „najviša krajnja svrha znanosti“ (§ 6.)?

Postignuće izmirenja uma sa spoznajom podudaranja mišljenja i iskustva, onaj koji je

svjestan samoga sebe s umom koji bitkuje, sa stvarnošću.

Sadržaj filozofije je stvarnost, a najbliža svijest o tom sadržaju je iskustvo - zadaća

filozofije je IZMIRENJE UMA sa stvarnošću i iskustvom.

“Što je umno to je zbiljsko, a što je zbiljsko to je umno.”

5. Pokazuje li povijest filozofije jednu ili više filozofija? (§ 13.) – Obrazložite.

Postoji više filozofija koje na kraju skončavaju u jednoj koja sjedinjuje sve njihove principe i
koja se vukla/očitovala u cijelom tom stupnjevanju. To je sam duh koji teži tome da samoga
sebe spozna i da se dovede do višeg stupnja. Povijest filozofije kao voće, dok su sve
pojedinačne filozofije kruške, jabuke (vrste voća).
6. Što je predmet filozofije i kakav je njen početak po Hegelovoj Enciklopediji filozofijskih
znanosti (§ 17)?

Polazište filozofije je to što ona sama proizvodi i daje sebi svoj predmet (mišljenje mora biti
po sebi predmet mišljenja), ali to mora i dokazati, napraviti se rezultatom.

7. Kako se spekulativna znanost odnosi spram ostalih znanosti po Hegelovoj Enciklopediji

filozofijskih znanosti (§ 9)?

Spekulativna znanost koristi i priznaje sadržaj drugih znanosti, ona koristi njezine zaključke,
ali ih i razvija i dodaje im nove kategorije. (Kao što transcendentalna logika sadrži generalnu
logiku, ali ju i proširuje.)

8. Kakva je razdioba Hegelove filozofije na tri dijela? Koja je razlika tih triju „znanosti
ideje“? (§ 18.)

I. Logika – znanost ideje po sebi i za sebe.

II. Prirodna filozofija – kao znanost ideje u njezinoj drugosti.
III. Filozofija duha – kao ideja koja se iz svoje drugosti vraća u sebe.

9. Kako se dijeli Hegelova znanost logike (3), kako filozofija prirode (3), kako filozofija duha
(3x3)?

a) Znanost Logike
I. Biće
II. Bit
III. Pojam
 b) Filozofija Prirode
I. Mehanika
II. Fizika
III. Organika
c) Filozofija Duha
I. Subjektivan
II. Objektivan
III. Apsolutni

10. Što je (pretkantovska) metafizika, što su za nju određenja mišljenja (Denkbestimmungen),

kako ona misli spoznati apsolut i koje su zbog toga njene slabosti po Hegelu? (Enc. fil. zn. §
26-36)

Razmišljanjem se spoznaje istina, ono što su objekti uistinu.

Određenja mišljenja su osnovna određenja stvari.

Aspolutno se može spoznati na način da mu se predikati pridodaju, a nisu ispitana razumska

određenja prema njegovom sadržaju i vrijednosti, niti formi da se ono apsolutno odredi
pridavanjem formi. Nije se ispitalo jesu li pridodani predikati po sebi i za sebe nešto istinito,
ili može li forma suda biti forma istine. Metafizika je uzela objekt (boga, svijet…) iz
predodžbe, učinila ga osnovom, pa po predodžbi sudila jesu li predikati prikladni ili ne.

11. Što je po Hegelu zajedničko Kantovoj kritičkoj filozofiji i empirizmu? U čem se kritička
filozofija razlikuje? (Enc. fil. zn. § 40 i d.)

Prihvaćaju iskustvo kao jedino tlo spoznaje, ali za koje kritička filozofija ne dopušta da važi
kao istina, nego samo kao pojava spoznaje.

12. Slaže li se Hegel (Enc. fil. zn. § 44) s Fichteovim tumačenjem Kantove stvari o sebi i da
ju razum postavlja (Drugi uvod u znanstvoslovlje, pogl. 6)? Ako da, u čem? Ako ne, u čem se
razlikuju?
Hegel – stvar o sebi je ono apstraktno što ostaje produkt mišljenja uzdignuto do čiste
apstrakcije; produkt mišljenja, prazni identitet samog sebe

Fichte – stvar o sebi nastaje pomoću mišljenja (pridomišlja se), ali ne slobodnog mišljenja
nego onog koje je nužno pod pretpostavkom Jastva.

Oboje se slažu da je stvar o sebi produkt mišljenja i oboje ju odbacuju.

13. Kant otkriva 4 antinomije u ljudskome umu. Gdje ih i koliko otkriva Hegel? (Enc. fil.
zn.§ 48) Što je i gdje se, shodno tomu, za Hegela nalazi proturječje (njem. Widerspruch), za
razliku od Kantova shvaćanja?

Antinomije su sadržane u svim predmetima svih vrsta, u svim pojmovima, predodžbama i

idejama. Greška nije u kozmičkoj biti nego u spoznavalačkom duhu.

14. Da je spinozizam ateizam, izvodio je Wolff u Naravnoj teologiji, a Jacobi iznova

utvrđivao u Pismima o Spinozinoj nauci (1785., 1789.). Što Hegel nasuprot tomu raširenu
ateističkomu tumačenju kaže da je zapravo Spinozina filozofija i kojim se nazivkom može
okarakterizirati? (Enc. fil. zn. Predgovor drugomu izdanju, § 50. Nap., § 573 Nap.; Historija
filozofije, pogl. „Spinoza“ itd.) Potpitanje: Kako Hegel razlikuje svoj pojam Boga / Apsoluta
od Spinozina?

Akomizam – filozofija koja tvrdi da samo Bog jest.

15. U čem se po Kantu sastoji ontološki dokaz za Božju opstojnost, tj. odakle se dokazuje
Božja opstojnost? U čem je srž Kantova pobijanja toga dokaza? Kako Hegel otklanja
utemeljenost usporedbe razlike između stotine mogućih (samo pomišljenih) i stotine zbiljskih
talira s razlikom između mogućnosti ili pojma i zbiljnosti ili bitka Boga? Potpitanja: Što za
Hegela konačno čini konačnim, u oprjeci s Božjim pojmom? Što je Hegelu pojam, što bitak?
Što je za mišljenje po sadržaju jedino manje ili siromašnije od bitka (što bi netko krivo
mogao zahtijevati za Božju opstojnost)? (Enc. fil. zn. § 51.)

Opreka mišljenja i bitka, općenito ne sadrži pojedinačno, tj. određeno (bitak). Bitak se ne
može izvesti iz pojma. Ono što ja sebi mislim još nije nužno zbiljsko, misao ni predočavanje
još nije dovoljno za bitak. Polazi od apstraktuma mišljenja prema određivanju tj. bitku.

Konačno – nj. egzistencija je različita od nj. pojma.

POJAM (Begriff)

- Pojam je ono slobodno, kao za sebe bitkujuća supstancijalna moć. Odnosi se na jedinstvo
momenata cjeline, koje je s njim po sebi i za sebe određeno.

BITAK:

- Povijesno mišljeni realni početak svega što jest. Bitak je tako DASEIN - opstanak, povijesni
proizvod, proces, ono što u sebi po sebi i za sebe postoji.

Bog se samo kao egzistentno može pomišljati, pojam sadržava bitak. Pojam – odnos prema
samome sebi, bez posredovanja, dakle, neposredan odnos, a to je bitak. Bilo bi blesavo da
Bog ne sadrži tako osnovno određenje poput bitka. Neznatnije može biti još samo ono što
čovjek sebi prije svega predočuje u bitku; neku vanjsku osjetilnu egzistenciju.

16. Zašto po Hegelu tzv. „neposredno znanje“ (Jacobijeva „vjera“) ipak u sebi uključuje
posredovanje? Kojim primjerima Hegel potkrepljuje tu tvrdnju? (Enc. fil. zn. § 61 i d.)

Do vjere se dolazi npr. krštenjem, izvođenjem matematičkih istina, čak i egzistencijom

(roditelji). Neposredno znanje je rezultat posrednog znanja. Uključuje ga u sebi jer mu ono
prethodi. Svo znanje je tako posredovano drugim ili samim sobom.
17. Koja tri obilježja stajalište neposrednoga znanja dijeli s DesCartesovom filozofijom?
(dvije nerazdvojivosti i jedna nužna razdvojenost, u svijesti) (Enc. fil. zn. § 76.)

I. Nerazdvojivost mišljenja i bitka.

II. Nerazdvojivost predodžbe o bogu i njegove egzistencije.
III. Osjetilna svijest (neposredna svijest o egzistenciji vanjskih stvari) –
varka i zabluda, u osjetilnom kao takvom nema istine.

18. Što je dijalektika u oprjeci s refleksijom? Čega je ona narav ili istinska priroda? (Enc. fil.
zn. § 81. Nap.)

Refleksija je izlaženje preko izolirane određenosti i postavljanje ove u neki odnos, ali ona se
održava u svojoj izoliranoj vrijednosti. Dijalektika je, naprotiv, to imanentno izlaženje, u
kojemu se jednostranost i ograničenost razumskih određenja pokazuju kao ono što jesu, kao
svoja vlastita negacija. Ona je istinska priroda znanosti, ona čini pokretačku dušu
znanstvenog napredovanja – u sadašnjoj znanosti uvodi imanentnu vezu i nužnost.

19. Kako se odnose priroda i duh? (Enc. fil. zn. § 381. i d.)

Duh ima za nas prirodu kao svoju pretpostavku čija je on istina, on je njezino apsolutno prvo.
U toj je istini priroda iščezla, a duh se pokazao kao ideja koja je došla do svog bitka za sebe,
čiji je objekt isto tako kao i subjekt pojam – taj pojam je apsolutni negativitet jer u prirodi
pojam ima svoj potpuni vanjski objektivitet, ali se ukida nj. pospoljavanje, pa je on u njoj
postao sebi identičan sa sobom. On je taj identitet samo kao vraćanje iz prirode.

20. Koja je najviša definicija apsoluta? Kako to krščanska religija daje spoznati, a kako to
isto filozofija treba shvatiti? (Enc. fil. zn. § 384. Nap.)
Apsolutno je duh, tome je težila sva religija i znanost. Kršćanstvo, riječ i predodžba duha
nužno su nađene, a sadržaj je kršćanske religije da da, da se boga spozna kao duh. To što je
predodžba dana i što je po sebi bit, shvatiti u nj. vlastitom elementu, pojmu, jest zadatak
filozofije, koja nije istinski i imanentno riješena sve dok god pojam i sloboda nisu njezin
predmet i nj. duša.

21. Što je predmet antropologije, što fenomenologije duha, a što psihologije po Hegelovoj
Enciklopediji filozofijskih znanosti?

I. Po sebi, neposredan, tako je on duša ili prirodni duh – predmet

antropologije.
II. Za sebe ili posredovan, još kao identična refleksija u sebe i u drugo,
duh u odnosu ili oposebljavanju, svijest – predmet fenomenologije duha.
III. Duh koji sebe određuje u sebi, kao subjekt za sebe – predmet
psihologije.

22. Što je zajedničko, a što razlikuje objavljenu religiju i filozofiju po Hegelovoj

Enciklopediji filozofijskih znanosti? (Drugi predgovor, § 1., Filozofija duha, poseb. § 573
Nap.)

Razlika je u formi spekulativnog mišljenja i formi predodžbi refleksivnog razuma (religija ne

shvaća sebe samu kao filozofija pa je donekle ekskluzivna). Sadržaj filozofije i religije je isti.
Zajednička potreba da stvore neku predodžbu o bogu, a potom o njegovom odnosu prema
svijetu.
23. Koja je razlika između umjetnosti i filozofije po Hegelovoj Enciklopediji filozofijskih
znanosti?

Umjetnost daje mogućnost da duh izrazi razumijevanje sebe. Razlika umjetnosti i filozofije je
u tome što duh u filozofiji izražava svoje razumijevanje u čistim konceptima, a u umjetnosti u
objektima koje su učinili ljudi s tom svrhom.

24. Odakle Hegel navodi Aristotelove riječi na kraju Enciklopedije? Što te riječi znače u
okviru Hegelove filozofije? Pomoćna potpitanja: Kako se odnose mišljenje (um) i mišljeno
(umljeno)? Čega je život zbiljnost/djelatnost? Što (za Hegela) ima božanski i vječni život
(usp. zadnji 577 §.)?

Navodi Aristotelove riječi iz Metafizike (knjiga XII). Um koji sebe zna, čini ono opće svojom
sredinom, koja se razdvaja u duh i prirodu. Tako je duh pretpostavka kao subjektivne
djelatnosti ideje, a priroda je objektivno bitkujuća ideja. Pradijeljenje-sebe dijeli te ideje na
obje pojave, određuje ih kao svoje manifestacije te se u njima sjedinjuje. Pojam se GIBA
dalje i razvija, pa je to gibanje djelatnost spoznavanja DA VJEČNA IDEJA VJEČNO
SEBE AKTIVIRA, proizvodi i uživa kao apsolutni duh.