1.

HOLISTČKI PRISTUP
HOLISTIČKI PRISTUP U RADU S OSI
- poželjan i suvremen pristup u radu s OSI
- holistička definicija bitna jer izostanak bolesti ili oštećenja nije nužno pokazatelj
zdravlja i blagostanja za osobe s ili bez invaliditeta.
- istraživanja Kima i Cande (2006.) prepoznaju OSI kao cjelovite osobe, dolaze do
spoznaje kako je koncept zdravlja koji koriste OSI multidimenzionalni konstrukt koji uključuje
fizičke, psihološke, socijalne i ostale atribute, koji ne smiju biti zanemareni.

Stručnjaci osiguravaju realizaciju sljedećih aspekata kroz:

 fizički i biološki aspekt - osiguravaju korisniku pristup medicinskoj skrbi sa svrhom ostvarenja
sveukupnog blagostanja kako bi se osoba s invalidi-tetom rehabilitirala
 psihološki aspekt - pomažući korisnicima u održavanju npr. samopouzdanja, osjećaja
uspješnosti, odaju priznanja njihovim nadama, sreći i stremljenjima
 duhovni aspekt - senzibilizirani su prema korisnikovim duhovnim uvjerenjima, te koriste
duhovno utemeljene sustave potpore
 interpersonalni aspekt - utvrđuju korisnikove veze s rođacima, prijatelji-ma i sve ostalo $to
mode pomoći ili omesti zdravstvene ciljeve, te organiziraju sustav podrške
 fizički ili materijalni aspekt - pomažući korisnicima kako bi se uklonile različite barijere u
društvo rezultira uključivanjem u život zajednice
 socijalni institucionalni aspekt - zastupajući socijalne politike koje podupiru ljudska prava
soba s invaliditetom, djeluju na stigmatizaciju i diskriminaciju
 kozmološki aspekt - podrška korisnicima u njihovom naporu da pronađu načine kako bi
iskusili značajne veze i potporu u svijetu i svemiru uključuje duhovne i božanske snage
ukoliko su one dio osobnog pogleda na svijet korisnika s invaliditetom.

2. SIMTOMI AUTIZMA 5,6

• nemogućnost uspostavljanja odnosa s drugima
• zakašnjeli i izmijenjeni razvoj jezika i govora
• korištenje govora u nekomunikacijske svrhe kada se govor razvije
• zakašnjela eholalija (ponavljanje riječi ili fraza drugih osoba)
• neobičan način izražavanja (izvrtanje zamjenica ja-ti);
• lošije razumijevanje neverbalne komunikacije
• ponavljajuće i stereotipne igre i pokreti (ruku i prstiju, geganje)
• dobro pamćenje
• ponekad je prisutno samoozljeđivanje
• osoba može biti uredne inteligencije ili biti osoba s intelektualnim teškoćama
• pojava simptoma prije 30. mjeseca života
• ponekad je prisutno osamljivanje
• izbjegavanja kontakata ocima i igre s drugom djecom
• izostanak empatije i nemogućnost prepoznavanja emocija drugih
• dijete ne oponaša roditelje a ne uci po modelu
• nerazumijevanje govora drugih
• izostanak gestikulacije i mimike u govora
• želja za održavanjem rigidne rutine - iskazivanje otpora ako se nešto promijeniti
3. NAČIN FUNKCIONIRANJA OSOBA S INTELEKTUALNIM POTEŠKOĆAMA
Intelektualne teškoće se dijele na:
• lake (IQ 50-69)
• umjerene (IQ 35-49)
• teže (10 20-34) i
• teške (IQ ispod 20)
Za naglasiti je kako se navedene lake, umjerene, teže i teške intelektualne teškoće
prvenstveno utvrđuju na osnovi adaptivnog funkcioniranja, a ne isključivo rezultatima
postignutim na testovima inteligencije. Navedeno se utvrđuje kako bi se odredila razina
podrške koja osobama s intelektualnim teškoćama može poboljšati kvalitetu života i
izvršavanjem aktivnosti svakodnevnog života.
Prema DSM-5 moraju bit ispunjena tri kriterija za dijagnosticiranje intelekt. teškoća: deficit
intelektualnih funkcija kao što su rasuđivanje, rješavanje problema, planiranje, apstraktno
mišljenje, prosuđivanje, akademsko učenje i učenje iz iskustva koji su potvrdni i kliničkom
procjenom i individualiziranim, standardnim testovima inteligencije, zatim deficiti adaptivnog
funkcioniranja koji imaju za posljedice neuspjeha u ispunjavanju razvojnih i sociokulturnih
standarda za osobnu neovisnost i socijalnu odgovornost te naposlijetku da je deficit nastao za
vrijeme razvojnog perioda.

Sukladno DSM-5 adaptivno funkcioniranje čine 3 područja: konceptualno koje uključuje

akademsko pamćenje, jezik, čitanje, pisanje, matematičko rasuđivanje, stjecanje praktičnih
znanja, rješavanje problema i prosuđivanje u novim situacijama, socijalno koje uključuje
shvaćanje misli, osjećaja i doživljaja drugih osoba, empatiju, vještine interpersonalne
komunikacije, sposobnost za prijateljstvo i socijalno prosuđivanje, dok praktično uključuje
učenje i upravljanje u različitim životnim situacijama (npr. briga o sebi, raspolaganje novcem
itd.). Isti izvor navodi kako na adaptivno funkcioniranje utječu i intelektualna sposobnost,
obrazovanje, motivacija, socijalizacija, obilježja lijenosti, profesionalna mogućnost, kulturalno
iskustvo i zdravstveno stanje.

4. CEREBRALNA PARALIZA
grupa neprogresivnih, ali često promjenjivih motornih oštećenja uzrokovanih lezijom SŽS u
ranim stadijima razvoja
Podjela cerebralne paralize:
1. prema tipu poremećaja pokreta - spastična, diskinetična, atakstidnu i miješanu
2. prema broju zahvaćenih ekstremiteta - kvadriplegija, diplegiju, hemiplegiju, triple-giju i
monoplegiju
3. prema težini na blagu - kretanje bez asistencije, umjerenu - potrebna proteza i/ili terapija i
asistencija te tešku - kad osoba treba invalidska kolica i ima izazove kako bi svladala
aktivnosti svakodnevnog života.
Djeca s cerebralnom paralizom mogu imati pridružena blaža ili teža neuro-razvojna
odstupanja: oštećenje vida, sluha, epilepsiju, intelektualne teškoće, oštećenje govorno-
glasovne komunikacije, osjeta i percepcije i sl.

5. MIŠIĆNA DISTROFIJA

Mišićne distrofije (MD) - nasljedne, progresivne bolesti, prvenstveno skeletnih mišića koji
rezultiraju degeneracijom mišićnih stanica i dovode do razvoja mišićne slabosti, to jest dolazi
do atrofije mišića. To je bolest i SŽS i PŽS: što dovodi do propadanja mišića na pojedinim
 dijelovima tijela (atrofija) rezultira nemogućnosti podizanja ruku, dizanja iz sjedećeg položaja,
kretanja, pokreta očiju, gutanja i disanja. Oblici MD se razlikuju se po dobi u kojoj se bolest
pojavljuje, težini simptoma, zahvaćenim mišićima, brzini napredovanja bolesti i sl.

Klasifikacija tjelesnog invaliditeta;

• laka
• umjerena
• teška

6. POVIJESNI DIO KAKO SE RAZVIJAO ODNSO PREMAOSOBAMA S INVLADITITETOM OKVIRNO

Osobe s invaliditetom odbacivalo se i zanemarivalo .U kriznim situacijama, kao što su bile
borba s drugim plemenima ili divljim životinjama, prirodnim nepogodama, ostavljalo ih se po
strani, prepuštene samima sebi.
Srednji vijek
Obilježen trima velikim promjenama prema OSI: netolerantnim stavom utemeljen na
demonološkim uvjerenjima o invaliditetu, razvojem samilosti i razvojem prvih ustanova za
osobe s invaliditetom.
17. i 18. stoljeću - dolazi do podjele na osobe s duševnim smetnjama i osobe s intelektualnim
teškoćama.
U doba prosvjetiteljstva javlja se i ideja opće naobrazbe OSI i stavljanje naglaska na snagu
razuma i njegov razvoj

MEDICINSKI I SOCIJALNI MODEL INVALIDITETA I MODEL DEFICITA

MEDICINSKI MODEL - Prema ovom modelu, invaliditet je posljedica oštećenja zbog ozljede ili
bolesti, te predstavlja stanje koje zahtijeva odgovarajući tretman. Fokus je na pojedincu, dok
je središnja briga usmjerena na postavljanje odgovarajuće „dijagnoze".

Bio-psiho-socijalni model je kompromis i prijelaz između medicinskog ka socijalnom

modelu, objedinjujući ova dva modela, bio-psiho-socijalni pristup integrira perspektive
funkcioniranja pojedinca iz biološke, individualne i društvene perspektive.
 invaliditet se smatra „kišobran konceptom“
 i u ovom modelu je proces dijagnosticiranja usmjeren na utvrđivanje onoga što osoba ne
može, dok se rehabilitacijskim postupcima nastoji smanjiti ili otkloniti ono što čini teškoću, to
jest invaliditet
Model deficita:
- javlja se 70tih godina prelaskom s medicinskog k biopsihosocijalnom modelu,
- naglašava značenje zadovoljavanja „posebnih potreba" OSI

Socijalni model
Za osnovni problem naglašava odnos društva prema OSI te da oštećenje ne isključuje OSI iz
društva već predrasude, neznanje, stigma i strahovi koji prevladavaju u društvu.
Po ovom modelu invaliditet nije ni osobna nesreća, ni društveni problem, već društveni
izazov. Stoga osoba može biti osoba s određenim oštećenjem, a ne mora biti OSI

MODEL LJUDSKIH PRAVA KOJI TO SLIJEDI

 Ovaj model je najnoviji model pristupa OSI, nastao je ratifikacijom Konvencije o
pravima osoba s invaliditetom i treba predstavljati temelj za realizaciju svih prava i obveza
OSI.
Model ljudskih prava fokusira se na neotuđivo dostojanstvo ljudskog bića i
posljedično, ukoliko je potrebno, na medicinske činjenice o pojedincu. Svi imaju jednaka
prava, a posljedično tome, i obveze. Ovaj model pruža pojedincu središnje mjesto u svim
odlukama koje ga se tiču, te kao najvažnije locira problem izvan pojedinca i stavlja ga u
društvo.
Primer poimanja osoba s invaliditetom kroz model ljudskih prava u socijalnom radu je
kada je socijalni radnik svjestan da OSI ima sva prava kao i osobe bez invaliditeta, da ih ima
pravo realizirati, ali da sukladno tome, ima i obveze prema društvu, dakle odgovornosti.
Obilježja model ljudskih prava:
 promovira ljudska prava na način da oštećenje ne smije kočiti realizaciju prava pojedinca,
 u sebi uključuje prvu i drugu generaciju ljudskih prava (građanska, politička, ekonomska,
socijalna i kulturna prava)
 promovira oštećenja kao dio ljudske raznolikosti,
 naglašava problem vezano za problematične identiteta skupina u društvu (npr. identitet
osoba s invaliditetom kao manjinske skupine, što se može povezati s teorijom socijalnog
identiteta,
 stremi ostvarivanju socijalne pravde.

9. NAČELA U RADU S OSI

Pridržavanjem načela u radu s OSI osigurava se poštivanje osobnog digniteta OSI. Načela na najvišu
razinu podiže Konvencija o pravima soba s invaliditetom koja kao načela navodi

 poštivanje urođenog dostojanstva, osobne autonomije uključujući slobodu osobnog izbora i

neovisnost osoba
 nediskriminaciju
 puno i učinkovito sudjelovanje i uključivanje u društvo
 poštivanje razlika i prihvaćanje osoba s invaliditetom kao dijela ljudske raznolikosti i
čovječnosti
 jednakost mogućnosti
 pristupačnost
 jednakost između muškaraca i žena
 poštivanje razvojnih sposobnosti djece s teškoćama u razvoju i poštivanje prava djece s
teškoćama u razvoju na očuvanje vlastitog identiteta.
10. KOMUNIKACIJA S OSOBAMA S ODREĐENIM OSTECENJIMA

11METODE ORIJENTACIJE I KRETANJE SA SLIJEPIM OSOBAMA

Temeljne metode (tehnike) orijentacije i kretanja slijepih osoba:
 1 uz pomoć videćeg vodiča
 2. uz pomoć (dugog) bijelog štapa
 3. uz pomoć psa
 4. uz pomoć elektroničkih pomagala
 5. metoda slijedenja i zaštitne tehnike

12. specif. U radu sa slijepim osobama

  SZO funkcije vida klasificira u 4 kategorije: normalan vid, umjereno oštećenje vida, te
oštećenje vida i sljepoća. Umjereno i teže oštećenje vida zajedno čine slabovidnost.

 Oštećenje vida iskazuje se rezultatima procjene oštrine vida (oni govore o kvaliteti vida) i
širine vidnog polja (oni govore o kvantiteti vida)

 Pismo za slijepe izumio je Louis Braille 1829. godine, tzv. Brailleovo pismo je točkasto reljefno
pismo za slijepe osobe koje se sastoji od niza slova i simbola koji se čitaju prelaskom prstiju
preko niza uzdignutih točkica. Postoji više oblika Brailleovog pisma, a neki dodatni znakovi
razvijeni su za glazbene note, matematičke znakove i sl., a različiti jezici imaju i različite
Brailleove abecede i znakove.

 Mitovi o oštećenjima vida: to je tragedija; osobe imaju smanjene intelektualne sposobnosti,

ovisne o stalnoj pomoći, žive u mraku, slijepe osobe imaju instančanija druga osjetila; „super
sluh" i „šesto čulo", sve osobe s ošt. vida su glazbeno nadarene; sve se koriste Brailleovim
pismom: i sve koriste dugi bijeli štap; sve osobe nose naočale sa zatamnjenim staklima…

13. definicije

SLJEPOĆA- potpuni gubitak osjeta svjetla (amauroza) ili na osjet svjetla bez ili s projekcijom svjetla.

SLABOV