Komunikacija s osobama u stanju stresa

Osoba u stanju stresa najčešće misli da je niko ne razumije, jer nije prošao isto iskustvo, te je veoma
korisno zamisliti samog sebe u pacijentovoj situaciji. Postoje određeni tipični znakovi po kojima možemo
prepoznati da se osoba nalazi u stanju stresa: govor postaje glasniji ili tiši, mijenja se izraz lica, često je
prisutno crvenilo lica, stiče se dojam kao da je osoba nestrpljiva u cilju bolje komunikacije možemo
pokušati pažljivo slušati, pokazati razumijevanje i strepljenje za stanje u kojem se pacijent nalazi.
Verbalno ili neverbalno pružiti podršku, ne pokušavati objašnjavati pacijentu na kognitivnoj razini jer je
osoba u emocionalnom problemu. Ukoliko ne vidimo drugi izlaz uputiti na traženje stručne pomoći.

Komunikacija s osobama u stanju krize

Kriza predstavlja iznenadan nepredvidivi slijed događaja kada razina stresa pređe granicu podnošljivosti.
Trajanje krize- vremenski ograničeno i te osobe nisu mentalno bolesne već pokazuju normalnu reakciju
na nenormalnu situaciju. Prisutna je kognitivna rigidnost(paraliza mišljenja), a ponašanje može ići od
histeričnog do dezorganiziranog. Najbolje je s ovim osobama porazgovarati u mirnoj i tihoj prostoriji, ne
postavljati nebitna pitanja i pružiti im onoliko informacija koliko je potrebno.

Komunikacija s ljutim/agresivnim pacijentom

Agresija je reakcija na frustraciju, tj. onemogućavanje osobe da postigne neki cilj. Pacijent može svoju
agresiju i bijes usmjeriti na nas bilo zbog toga što smo mi učinili nešto (pustili ga da predugo čeka) ili
zato što je preplašen, bespomoćan, ugrožen. Najbitnije je da na agresiju ne odgovaramo agresijom
odnosno potrebno je prekinuti aresivni krug. Cilj je smiriti osobu, a ne prijetiti ili suprostavljati joj se.
Uvrede koje su upućene ne primate lično jer time i sami postajemo agresivni i nikada ne trebamo
obećavati ono što ne možemo ispuniti

Komunikacija s depresivnim pacijentom

Depresija je psihički poremećaj, koji može biti različitog stepena/težine. Znakovi: osjećaj plašljivosti,
potištenosti, gubitak interesa, poremećaj uz prisustvo simptoma tjelesnih poremećaja. Osoba se može
osjećati bespomoćno za savladavanje životnih obaveza. Najbitnije je uspostaviti komunikaciju s ovakvim
pacijentom iako često nemaju interesa za razgovor. Godi im neverbalno pokazivanje suosjećanja.
Trebamo voditi računa da pitanja budu kratka i koristiti izraze potkrepljenja ( “vidim da Vam je teško
govoriti o tome”)