Izdavač

No limit books-Bata
Za izdavača Miodrag Dramičanin
Urednik
Tatjana Ranisavljević
Naslovna strana Dragan Malešević-Tapi "DUH TESLE"
E-mail Nolimitx@eunet.vu
Prodaja
Telefon 063/271-570
Štampa
"GRAFIKA" Mladenovac
Tiraž 300
TESLINO
PROROČANSTVO
PRIREDIO MILOVAN MATIĆ
No limit books-Bata Beoograd 2001.
uvod
Nikola Tesla (10.7.1856-7.1.1943), nam nije ostavio nekakav poseban tekst koji bi nosio naslov
"Proročanstvo" - to je ,čitavo njegovo Jelo. Poznato i nepoznato, tj. objavljeni i neobjavljeni radovi iz
nje- gove monumentalne zaostavštine. Ovde je samo učinjen pokušaj da se ukaže na neprolaznu
veličinu njegovog dela koje je utkano u same korene savremene civilizacije. Teško je naći oblast
intelektualne delatnosti u kojoj se Tesla nije ogledao i u kojoj nije ostavio neki trag od tehnike,
elektrotehnike, telekomunikacija, medicine,poljoprivrede, politike, religije, preko tehnologije, sve do
filozofije, itd.
Možda će nekome zasmetati naslov ove knjige, jer nije uobičajeno da se jedan ozbiljan istraživač,
pronalazač i naučnik naziva prorokom,ali takva konstatacija u Teslinom slučaju ne važi. Njegove vizije
su danas svuda oko nas, mi uživamo u njihovim blagodetima, njih neprestano potvro~uju najnovija
naučna i tehnička dostignuća. Njegove smele hipoteze su neprekidno na proveri, kako pojedinih
istraživača,tako i čitavih timova naučnika širom sveta. Neke od njegovih vizija će tek doći na red da bi
se uopšte proverile ili ostvarile u praksi.Tesla je u pravom smislu te reči - prorok -jednostavno zato što
je najpre sam ostvarivao svoje snove, zato što su ih drugi potvrdili i zato što je realizovao neke od
milenijumskih težnji čitavog čovečanstva. Koliko je vekova čovek sanjao o mogućnosti trenutnog
prenosa informacija na bilo koju tačku planete; koliko je vremena prošlo od doba kada su ljudi
paljenjem vatri na jednom brdu, pa na drugom, trećem, prenosili vesti sa jednog udaljenog mesta u
drugo, pa do pronalaska radija koji je Tesla podario čovečanstvu.
Poznate su Tesline reči iz detinjstva, da će jednog dana otići u Ameriku i ukrotiti Nijagarine vodopade,
što mu je pošlo za rukom krajem prošlog veka; samo nakon tri decenije ostvario je monumentalni
poduhvat. Teslin daljni
rodak po majci Bude Budisavljević Prijedorski (1843-1919), napisao je 1898. godine: "da je kao još
gradački dak (srednjoškolac) svom ujaku Petru (Mandiću) jednom prilikom rekao ujače, kada bi ko
dao 600, forinti, pa da nešto probam i pokušam, meni se čini da bih kadar bio konstruisati
lokomotivu,kojoj ne bi trebalo ni uglja ni vode... Ali eto sad se vidi, da Nikola nije fantazirao nego da je
još kao mladić zamišljao električnu železnicu ".
Teslin lični prijatelj, prvi i najpoznatiji biograf, a i sam naučnik Džon O'Nil napisao je "Da je Nikola
Tesla bio veći prorok nego što je i sam znao, i nego što je iko mogao da nasluti", a vladika Nikolaj
Velimirović posle susreta sa Teslom 1916. godine u Njujorku svedoči: "Ja ću uskoro čuti jeku od
gusala iz moje Like ovde u Njujorku i to sedeći na divanu", govorio mu je Tesla. Solunski ratnik i član
Jugoslovenske vojne misije u SAD izmedu dva rata, Miloš Tošić je više puta pred novinarima i Tv
kamerama govorio da mu je Tesla predočavao razvoj vazduhoplovstva, na taj način "što će doći
vreme, kada ćemo moći da doručkujemo u Njujorku, a da večeramo u Beogradu ". Početkom ovog
veka, pre pronalaska aviona, Tesla predskazuje: "Iako sebe ne želim da proglasim pxorakom, siguran
sam da će do otkrića Ieteće mašine doći vrlo brzo, a najmoćniji centar te nove vojne sile neće biti
daleko od Njujorka ".
Dobitnik Nobelove nagrade, E. H. Armstrong, piše u knjizi objavljenoj I904. godine: "Eksperimenti sa
naizmeničnim strujama visokog napona i visoke frekvencije, nalazi se jedan izvanredan odeljak pod
naslovom 'Prenos električne energije bez žica'. Unjemu se, bez obzira na proročki stil (zapanjujući
broj tih proročanstva danas postaje stvarnost), nalazi potpuna ocena i prikaz upotrebe radija u radio-
difuziji. Mi kažemo danas da je Tesla na tom polju bio prorok, daleko ispred svog vremena...", istakao
je ovaj poznati naučnik početkom 1943. godine.
Postoji niz momenata u životu Nikole Tesle koji potvraluju da je on zaista bio nesvakidašnja ličnost,
zbog čega ga nazivaju "čovek za sva vremena" ili "čovek izvan vremena ". Medutim, ono što je
najneobičnije, jeste to, da
su sve pouzdane činjenice iz njegovog života istinite, a sva čudesa koja je stvorio su i danas tu.
Svi Teslini biografi, počev od Džona O'Nila pa nadalje, tvrde "da se ni po čemu nije moglo naslućivati
da se rodio genije". Kao što je Vitlejemska zvezda, koja je došla sa Istoka najavila mudracimarodenje
Isusa Hrista, "tako je i "božije proviclenje" najavilo rodenje Nikole Tesle. "Juče je vrućina velika i
vozduh težak, popodne padala je krajem Velebita kiša, a pred veče izvedrilo se je i bio je vazduh
ladan, nebo se smušilo i zviezde sjale kako igda, naedanput blisnu od strane istoka i ako kad bi
zabuktalo skupa trista luča potegnu na zapad, zviezde ukloniše se i bi reći sva priroda stade,
pojavljenje pak prek o svoda neba prolazeći činilo se je tako blizu kao da bi ga iz praćke dovatiti
mogo, al čulo se je kao daleki vodopad i prosipajući od sebe varnice ostavljalo je modre pruge za
sobom, i kad je šmrknulo za prvi breg zaorilo se je tamo, kao da bi srušila kakva velika kula, a odjek
protevao se je u Velebitu na južnoj strani za dugo. Zatim obuze časkom pomrčina i milijarde svetlila
nebesnija ostadoše preblijeclena od lica ovog malog božjeg fenomena ", piše niko drugi no paroh
smiljanski Milutin Tesla, otac Nikolin, istoga onoga dana i meseca, 10. jula godine 1855; kada će mu
se sledećeg leta roditi sin Nikola.
Njegov život, kako je sam rekao, protekao je u neprestanom treperenju agonije neuspeha i blaženstva
uspeha, podario je čovečanstvu čuda koje pojedinac nije ni pre ni posle njega ostvario. Pronalazak
točka stoji u istoj ravni kao i Pronalazak obrtnag magnetnog polja, a šta reći 0 ostalim Teslinim
pronalascima. Zašto mnogi kažu da je Tesla Prometej našeg doba, zašta je Tesla čitav život posvetio
miru, blagostanju i napretku Ijudskog roda i neprestano se pitao: A šta je sada na redu?, možda ćete
saznati ako bar delom zavirite u Teslin sveznadar!
Milovan Matić februar 1996.
ORGAN VIŠEG REDA
BAJKA O ELEKTRICITETU
- Ko god želi da dobije pravo sliku o veličini našeg doba - započeo je Tesla jedno_ od svojih brojnih
predavanja koja su uvek plenila bezmalo hipnotičku pažnju treba da prouči istoriju razvoja
elektriciteta. Tu će on naći priču čudesniju od ma koje priče iz "Hiljadu i jedne noći'. Ona počinje
davno pre naše ere, kada su Tales, Teofrast i Plinije pričali o magijskim svojstvima elektrona -
skupocene materije koju mi nazivamo ćilibar - koji je postao od čistih suza Helijada, sestara Fetona,
nesrećnog mladića koji je pokušao da se vozi užarenim Febusovam kočijama i umalo što nije zapalio
Zemlju. Bilo je sasvim prirodno što je bujna mašta Grka misteriozne pojave pripisivala natprirodnom
uzroku, darujući ćilibaru život i dušu.
Da li se u to stvarno verovalo ili je samo reč o pesničkom načinu izražavanja, ostaje pitanje. I dan
danas veliki broj najobrazovanijih ljudi misli da je biser živ, da on postaje sjajniji i lepši u toplom dodiru
sa ljudskim telom. Da je kristal živo biće, to je, takode, i mišljenje naučnika i to se gledište sve više širi
da bi obuhvatilo celokupan fizički svet, otkad je prof. Jagadis Čander Bose, u nizu značajnih
eksperimenata pokazao, da neživa materija reaguje na nadražaje indentično reakcijama biljnih
vlakana ili životinjskog tkiva.
Praznoverje starih naroda, ne bi valjalo uzimati kao pouzdan dokaz njihovog neznanja. Štaviše, može
se nagadati koliko su oni znali o elektricitetu... Čudno je bilo to što su recimo ribu ražu upotrebljavali u
elektroterapiji. Neki stari metalni novčići prikazuju zvezde, odnosno iskre, kakve bi mogla da
proizvede galvanska baterija. Zabeleške, mada ne tako brojne, ispunjavaju nas uverenjem da je
izvestan broj ljudi imao dublje znanje o fe
nomenima ćilibara. Da spomenemo jednoga. Mojsije je nesumnjivo praktičan i vešt električar, daleko
ispred svoga vremena. Biblija tačno i detaljno opisuje mašinu kojom se elektricitet stvara pomoću
trenja vazduha o svilenu zavesu i skuplja u kutiju napravljenu kao kondenzator. Moguće je
pretpostaviti da je sinove Aronove ubilo pražnjenje visokog napona i da su vestalske vatre u Rimljana
bile izazvane elektricitetom. Inženjeri toga vremena mora da su znali za transmisioni kaiš, i teško je
shvatiti da su mogle da ostanu neprimećene nabrojane pojave statičkog elektriciteta. Pod povoljnim
atmosferskim uslovima, kaiš bi se mogao pretvoriti u dinamo - generator, spošoban da proizvede
mnoge interesantne efekte. Ja sam palio sijalice, pokretao motore, izvodio i mnoge druge isto tako
zanimljive eksperimente elektricitetom dobijenim iz kaiševa i skupljenim u kutije za konzerve.
Sa sigurnošću se može tvrditi da su mnoge činjenice u vezi sa tom tananom snagom bile poznate
starim folozofima. Pravo je čudo što je trebalo da prode dve hiljade godina, pa da Dž. Gilbert, 1.600,
objavi svoje poznato delo - prou naučnu raspravu o elektricitetu i magnetizmu. Ovaj dugi period
neproduktivnosti donekle se može objasniti. Nauka je bila privilegija malog broja ljudi, a ono do čega
se došlo ljubomorno se čuvalo. Sporo je dolazilo do saradnje i teško je bilo postići uzajamno ra-
zumevanje medu prostorno udaljenim pronalazačima. Pored toga, ljudi u ono doba nisu toliko mislili
na praktične stvari - živeli su i borili se za apstraktne principe, verovanja, tradicije i ideale.
Čovečanstvo se nije mnogo menjalo u Gilbertovo vreme, ali njegova saznanja imala su velikog uticaja
na naučnike. Ubrzo potom jedna za drugom pravljene su mašine kojima se trenjem izdvajao elek-
tricitet i bilo je sve više eksperimenata i posmatranja. Postepeno su strah i predrasude ustuknuli pred
naučnom pronicljivošću, a 1745. godine svet je bio ushićen vešću da su Klaist i Lajden uspeli da
zatvore u bočicu "tajanstveno
12
biće" koje iz bočice beži uz ljutit prasak razvijajući rušilačku snagu. To se rodio kondenzator, možda
najčudesniji električni izum koji je kkada pronaden.
Dva ogromna skoka načinjena su tokom sledećih četrdesetak godina. Prvi je bio kada je Franklin
dokazao povezanost nežne duše ćilibara i zastrašujućeg Jupiterovog groma; drugi, kada su Galvani i
Volta došli do kontaktne i hemijske baterije, odakle se tajanstveni fluid mogao izvlačiti u
neograničenim količinama. Sledećih četrdeset godina donelo je još više plodova. Ersted je načinio
značajan korak kada je uočio da magnetska igla skreće pod uticajem električne struje Arago je
proizveo elektromagnet, Zebek termoelement, a 1831, kao kruna svih dostignuća, Faradej je objavio
da je dobio elektricitet iz magneta. Time je otkrio princip dinama, te izvanredne mašine, i započeo
novu epohu elektriciteta u naučnom istraživanju i u praktičnoj primeni. Od tog vremena, zapanjujućom
brzinom redali su se pronalasci neprocenjive vrednosti. Telegraf, telefon, fonograf, električna sijalica,
indukcioni motor, oscilatorni transformator, rendgenski zraci, radijum, radio i mnogi drugi
revolucionarni pronalasci korenito su promenili uslove života. Prošlo je 84 godine od kada su pobegla
tanana bića nastanjena u živom ćilibaru, a magnetit se pretvorio u džinovsku snagu koja pokreće
točkove ljudskog napretka sve većom brzinom. To je, ukratko, bajka o elektricitetu od Talesa do
današnjih dana. Desilo se nemoguće, prevazideni su i najsmeliji snovi, a zaprepašćeni svet se pita:
šta predstoji?
ZRAK SVETLOSTI - SUDBINA NARĐDA
- Kad pogledamo svet oko nas, prirodu čiji smo i mi deo,iznenadeni smo njenom lepotom i veličinom.
Svaka stvar, i najmanja, jeste celina za sebe; ali, medu svim raznovrsnim i mnogobrojnim stvarima
koje doznajemo našim čulima, najčudniji je i najjače utiče na našu uobra
13
zilju visoko razvijen organizam, jedno svesno biće, biće koje misli - čovek. Taj nepojmljivi sklop, to
remek delo prirode koje je od vajkada bilo najzanimljiviji predmet za mislioce, posle neumornog
ispitivanja i proučavanja taman je toliko proučeno da se unekoliko mogu shvatiti funkcije njegovih
organa i čula. Medu svim organima oko je, rekao bih, najinteresantnije i najčudnije. Oko je naj-
dragoceniji, najneophodniji organ, ono je ona velika kapija kroz koju sva saznanja ulaze u našu svest.
Potom, ono je najintimnije vezano za naš razum. Tako je tesan taj odnos, da se vrlo često kaže da se
sama duša u očima ogleda.
U teoriji videnja je poznato da za svaki spoljašnji utisak, to će reći za svaku sliku koja postaje na našoj
mrežnjači, vrhovi vidnoga nerva koji imaju da prenesu taj utisak do mozga moraju biti u nekom
nadraženom, u izvesnom vibracionom, treperećem stanju. S druge, opet, strane, nije neverovatno da
se, kad u našim mislima stvorimo kakvu sliku, u isti mah ona ne izazove refleksno dejstvo, ma kako
slabo, na izvesne vrhove optičkoga nerva pa dakle i na mrežnjaču. I da li će ikada čovek moći doznati
stanje mrežnjače kad do nje dode refleksno dejstvo iz mozga; da li će ikada naći optičkih ili kakvih
drugih metoda, da stvari sebi jasan pojam o stanju toga organa, u svako doba? Kad bi to bilo moguće,
problem čitanja misli bio bi sasvim uprošćen.
Dve stvari kod oka moraju da izazovu pažnju fizičara, iako on misli da je oko nesavršen i nepouzdan
fizički instrumenat. Na prvom je mestu činjenica da je oko jedini organ na koji neposredno utiče ona
suptilna sredina koja, kao što nam nauka tvrdi, ispunjava ceo vaseljenski prostor; zatim, oko je naš
najosetljiviji organ, nesravnjivo osetljiviji na spoljašnje utisae od bilo kog drugog.
Za čuvenje je potrebno treptanje merljive, ponderabilne materije, za miris, prenošenje odvojenih
materijalnih delića mirišljavoga tela, a ukus i pipanje ne mogu
14
se ni pojmiti ako nema neposrednog, materijalnog dodira; to vredi čak i za one organizme kod kojih je
poneko od tih čula do krajnosti savršeno i osetljivo. Zaista je čudnovato da je organ vida jedini u
stanju da se nadraži onim što nijedan drugi organ ne može osetiti, a što, medutim, igra isključivu
ulogu u svim prirodnim pojavama; što prenosi svu energiju i održava sva kretanja, pa i najzapletenija -
život. Imajući to sve na umu, a i fakat da oko, svojom vanrednom moći, proširuje
granice našega saznanja preko uzanog okvira našega sveta, i da njime vidimo milijarde
drugih svetova,sunaca i zvezda, rasutih po beskraju vaseljene, imamo prava da ga
nazovemo organom višega reda. Priroda, čini se, nije ništa divnije pr~izvela.
Kada etarski talasi dopiru da čovečijeg tela, oni u njemu izazivaju osećanje toplote, hladnoće,
prijatnosti, ili bola -bezbrojna, dakle, osećanja, na njihovim.bezbrojnim stupnjevima. Medutim, naše
čulo pipanja nije, primerice, u stanju da, poput oka, razlikuje i saopšti mozgu brojne osobenosti
videnog tela. Ta se moć oka osniva, kako na pravolinijskom prostiranju samoga kretanja koje ga
nadražuje, tako i na njegovoj visokoj osetljivosti. Svi ostali organi, u poredenju sa okom, strahovito su
grubi. Čulo mirisa, koje vodi lovačkog psa po tragu divljači, čulo pipanja koje vodi insekta, čulo sluha,
koje oseća i najmanji vazdušni potres - sve su to organi osetljivi, to je istina, ali kakva je njihova
osetljivost sravnjena sa okom! Ono nas obaveštava o ostalim svetovima, beskrajno dalekim, ali
"jezikom" koji ne možemo uvek da razumemo. A zašta ne? Jer živimo u sredini punoj vazduha i
drugih gasova, punoj para i guste mase čvrstih delića koji se kovitlaju oko nas rasturajući vibracionu
energiju pre no što ona prispe u naše oko. Kad bi smo bili u stanju da uklonimo svu ponderabilnu
materiju iz vidnog pravca jednog durbina, on bi nam pokazao čuda o kojima i ne sanjamo, ali bi i
samo oko moglo razlikovati u čistoj sredini sitne predmete udaljene stotine a možda i hiljade
kilometara.
15
Ima nešto kod oka što je važnije od njegovog vanrednog sklopa. To je njegov značaj za sam proces
života. Jer, ma šta se mislilo o prirodi i životu, oko ostaje jedini put kojim mi dolazimo do saznanja o
svemu što postoji. Šta je osnov celokupnog filosofskog sistema starih i novih vremena, celokupne
filosofije o čoveku? Ja jesam, ja mislim; ja mislim, dakle jesam. Ali kako bih mogao misliti, i kako bih
znao da postojim, da nemam očiju? Jer, poznavanje pretpostavlja svett; svett pretpostavlja ideju,
misao; misao pretpostavlja sliku a slika čulo vida, dakle organ vida. Ali, pitaćete me, kako je sa slepim
čovekom! Zaista, slepac može, u vanredno lepim slikama, dočarati scene iz života i sveta koji on
fizički ne vidi. Slep čovek može rukovati kakvim instrumentom bez ikakve pogreške, može pronalaziti i
otkrivati nove stvari, može da računa i da konstruiše, može da čini još i veća čuda - aIi je svaki takav
slep čovek potomak ljudi koji su imali vid. I, kao talas u fizičkom svetu, jednom nastao impuls u životu,
produžuje svoje kretanje, čas brzinom svetlosti, a čas tako sporo da se dugo, veruje da je izgubljen,
da ga nema; prolazi kroz mene tako složene da ih čovek ne može shvatiti, ali na svim stupnjevima,
njegova je energija savršeno ista. Samo jedan zrak svetlosti, pavši sa kakve daleke zvezde u oko
tiranina iz prošlih vremena, mogao je promeniti tok njegovoga života, mogao je izmeniti sudbinu
čitavog jednog naroda, mogao je izmeniti površinu zemljinu; eto, tako su zapleteni, tako su nedostižni
i nepojmljivi prirodni dogadaji. Ni na koji drugi način ne možemo sebi stvoriti tako potpunu sliku o
veličanstvenosti prirode, kao kad pomislimo da je ona u saglasnosti sa zakonom o održanju, da su
kroz celu vaseljenu sile u potpunoj ravnoteži medu sobom, i da energija samo jedne misli može
odrediti kretdnje cele vaseljene.
Nije, dakle, potrebno da svaki čovek ima fizički instrument za videnje da bi mogao stvoriti sebi sliku i
misliti. Medutim, misao, duh i um bez oka ne bi mogli posto
16
jati. I šta nam daje povoda za sva naša svojevoljna kretanja i delanja rasne vrste? Opet oko. Ako sam
svestan izvesnog kretanja, moram imati ideju ili koncepciju, tj. sliku, dakle oko. Ako nisam potpuno
svestan nekog kretanja, to je samo stoga što su mi slike neodredene i nejasne, pobrkane i
nagomilane. Ali, kad ja već izvršim izvesno kretanje, da li onda impuls koji je u meni to kretanje
izazvao dolazi spo~lja ili iznutra?
I najveći su se fizičari bavili tim i drugim sličnim pitanjima iako se još ne smatra da spadaju u polje
pozitivnih fizičkih nauka. Helmholc se, bez sumnje, najviše medu modernim naučnicima bavio
problemom života. Lord Kelvin Ser Uiljem Tomson Prev, izrazio se već da je proces života električne
prirode i da neka sila spojena sa samim organizmom upravlja kretanjima. Što se mene tiče, ja sam
isto tako, kao ma o kakvoj drugoj fizičkoj istini, uveren da impuls za kretanje mora dolaziti spolja. Jer
posmotrimo najniži organizam koji nam je poznat - a ima ih sigurno još i prostijih - agregat od samo
nekoliko ćelija: ako je taj organizam u stanju da vrši svojevoljna kretanja, onda će on moći izvršiti
neodrec~eni broj takvih kretanja i svako će biti odredeno i precizno. Ali, jedan mehanizam sastavljen
iz odredenoga, konačnoga broja delova, ne može vršiti neograničeni broj odredenih kretanja, te
prema tome impuls, koji njegovim kretanjem upravlja, mora doći iz okoline. Tako je, na primer, jedan
atom, krajnji element u sastavu vaseljene, večita igračka sviju spoljašnjih uticaja, kao čunić na
uzburkanom mora. Ako prestane da se kreće - on je mrtav. Mirna materija, kad bi je uopšte moglo biti,
bila bi mrtva materija. Mrtva materija! Nikad presuda dubljeg fiosofskog značaja nije izrečena. To je
način kojim se izražava profesor Duer (Dewar) u svojim vanrednim eksperimentima u kojima rukuje
tečnim kiseonikom kao vodom, i u, kojima pretvara vazduh na običnom pritisku i veoma velikoj
hladnoći u tečnost, pa i u čvrsto telo. To su eksperimenti koji nam, na svoj način, svojim jezikom,
pokazuju poslednje i slabe manifestacije života, poslednji ropac materije pred sama smrt. Ali ljud
17
ske oči neće videti tu smrt. Nema mrtve materije, jer po celoj beskrajnoj vaseljeni sve se kreće, sve
treperi, sve živi.
Ja sam se ovde upustio u izvesna posmatranja (koja bi me mogla odvesti u metafiziku) jedino stoga
što sam rad da mome predavanju dam prikladan uvod. I, vraćajući se pravom predmetu, tome divnom
organu vida, tome neophodnom instrumentu misli i intelektualnog uživanja, koji iznosi pred nas
čudesa vaseljene, pomoću koga smo stekli sva znanja kojima raspolažemo, i koji, pošto je podstakne,
upravlja svom našom fizičkom i umnom aktivnošću, upitajmo se: šta je to što na njega dejstvuje?
Svetlost! Šta je, dakle, svetlost?
Svedoci smo velikih napredaka izvršenih u svim granama nauke poslednjih godina. I, ti su napreci biti
tako veliki, da se moramo pitati da li je sve to java ili san. Ali medu njima postoji jedan naročito važan
za svakog prijatelja napretka. To nije konkretan pronalazak niti otkriće, već napredak u svim pravcima
naučnog mišljenja i eksperimentisanja. Ja mislim na generalizaciju prirodnih sila i fenomena, na
pojavu izvesne šire ideje na naučnom horizontu. To je ideja, kojom su se vrlo dugo bavili najumniji
ljudi, ideja na koju sam rad da skrenem vašu pažnju, da večerašnjim eksperimentima učinim prvi
korak ka odgovoru na pitanje šta je svetlost, i da izvedem moderno mišljenje o tom pojmu.
Kad bih sasvim pretresao to pitanje, premašio bih granice ovog predavanja. Ograničiću se, stoga, na
izvesnu kategoriju svetlosnih efekata, i na izvestan broj pojava na koje sam naišao u toku moga
proučavanja tih efekata. Ali, radi doslednosti u mojim napomenama, potrebno je da primetim da je
danas većina naučnika usvojila kao savršen rezultat, osnovan na eksperimentalnim i teorijskim
istraživanjima da razni oblici one energije, koja je uopšte obeležena kao "električna" ili, još tačnije,
"elek
18
tromagnetska" da razni oblici te iste energije daju i zračnu toplotu i svetlost. Prema tome, fenomen
svetlosni i toplotni, kao i mnogi drugi, mogu se nazvati električnim fenomenima. Električna je, dakle,
nauka postala mati sviju nauka i njeno proučavanje postaje veoma važno. I onaj " dan, kad budemo
tačno znali šta je to elektricitet - taj će dan biti od mnogo većeg značaja no ma koji dan u istoriji ljud-
skog plemena.
Doći će vreme kad će ugodnost, a možda i sama egzistencija čovekova, zavisiti od tog čudnovatnog
agensa. Jer, za našu egzistenciju, za našu ugodnost u životu, treba nam toplota, svetlost i mehanička
snaga. Pa, kako dolazimo danas do toga? Gorenjem, trošenjem materije. Šta ćemo onda kad šuma
nestane, kad se sav ugljen iskopa? Samo će jedna stvar, prema današnjem znanju, ostati : prenos
snage na daljinu. Ljudi će otići vodopadima, prilivu i odlivu u kojima se nalazi beskrajno mali deo
prirodne neizmerne energije. Ta će se energija prenositi i upotrebiti za grejanje, osvetljenje i
mehanički rad. A kako će se preneti ta energija, ako ne elektricitetom? Sudite po tome da li neće
ljudska ugodnost, šta više egzistencija, zavisiti od elektriciteta. I prenos snage na daljinu, koji se
danas još vrši više radi zanimljivosti, postaće, jednog dana, prava potreba.
Formulisao sam teoriju po kojoj u velikom uzbudenju slike izazivaju refleksno djelovanje mozga na
mrežnjaču. To sigurno nisu bile halucinacije kakve se javljaju u bolesnom i izmorenom mozgu, jer
sam inače bio normalan i staložen. Da bih vam pobliže objasnio svoje tegobe, zamislimo da sam bio
na pogrebu ili u sličnoj napetoj situaciji. U tišini noći, nepozvane žive slike tih prizora javljale bi se
sada pred mojim očima i uporno odolevale svim naporima da ih odagnam. Ponekad bi bile tako
stvarne u prostoru iako sam kroz njih mogao proći rukom...
19
Ako je moje objašnjenje točno, na ekranu bi se mogla projicirati slika bilo kog predmeta i učiniti je
vidljivom. Takav napredak revolucionirao bi sve ljudske odnose. Uvjeren sam da je takvo čudo
moguće, i da ćemo ga ostvariti u budućnosti. Mogu još samo spomenuti da sam se ozbiijno posvetio
rješavanju tog problema.
UNIVERZUM JE ŽIV
- Svako je živo biće uključeno u mašineriju univerzuma, mada, na izgled, pod uticajem samo svoje
neposredne okoline, ali sfera uticaja na njega prostire se ipak do beskonačnih daljina. Nema
sazvežda ili maglina, sunaca ili planeta, niti neke prolazne lutalice zvezdanog neba, koji ne vrše
izvestan uticaj na čovekovu sudbinu - i to ne na neki nejasan i varljiv način astrologa, nego u
odrec~enom i pozitivnom smislu fizičke nauke. Može se čak reći i više od toga, nema živog bića na
ovom svetu, od čoveka koji je ovladao prirodom pa do najskromnijeg stvorenja, koje ne reaguje na
svoj specifičan način.
Kad god doc~e do dejstva neke sile, makar ona bila i minimalna, kosmička ravnoteža se uspostavlja
uz opšte kretanje. Herbert Spenser je tumačio život kao neprestano prilagoc~avanje okolini, što je,
kao definicija ove neshvatljivo složene pojave, sasvim u skladu sa naprednom naučnom mišlju, ali je
verovatno nedovoljno široka da izrazi naša savremena gledišta. Sa svakim korakom napred u
istraživanju života i njegovih zakonitosti i tajni, naše koncepcije o prirodi i njenim fazama dobijale su
dubinu i širinu.
Na početku svog intelektualnog razvoja, čovek je bio seestan samo malog dela makrokosmosa. On
nije znao ništa o čudima mikroskopskog sveta, o molekulima koji ga
20
tvore, atomima koji tvore molekule i o beskrajno malom svetu elekCrona u atomima. Za njega je život
značio svojevoljno kretanje i akciju. Biljka mu nije govorila šta ona čini za nas, da ona živi i oseća, da
se bori za svoju egzistenciju, da pati i da uživa. Ne samo da smo našli da je to istina, nego smo
ustanovili da čak i materija koju zovemo neorganskom, i koja se smatra mrtvom, odgovara na
nadražaje i pruža nesumnjivi dokaz o postojanju životnog praizvora u njoj. Tako je sve što postoji,
organsko ili neorgansko, oživljeno ili nepokretno, osetljivo na spoljne podsticaje. Tu nema razlike,
prekida u kontinuitetu, niti specijalnog i izuzetno različitog životnog agensa. Isti zakon reguliše svu
materiju; celi univerzum je živ.
Značajno Spenserovo pitanje: "Šta je to što prouzrokuje da neorganska materija prelazi u organski
oblik?", dobilo je odgovor. To je Sunčeva toplota i njegova svetlost. Gde god ih ima, tamo ima i života.
Samo u beskrajnim meduzvezdanim prostorima, u večnoj tami i hladnoći, život je obustavljen i,
verovatno, na temperaturi apsolutne nule sva materija umire.
Stvarni izgled vidljivog univerzuma, kao časovnik koji se navija i odvija, zaviseći od hipermehaničkog,
životnog principa, nije u raskoraku sa religioznim i umetničkim aspiracijama, tim neodredljivim i
dopadljivim naporima kojima ljudski um nastoji da se oslobodi materijalnih veza. Naprotiv, ukoliko je
bolje naše razumevanje prirode, a uz svett da je znanje o njoj tačno, utoliko više nas sve to uzdiže i
podstiče.
Veliki francuski filozof Dekart je još u sedamnaestom veku postavio prve osnove mehaničke teorije
života, i to bez pomoći Harvejevog epohalnog otkrića o cirkulaciji krvi. On je jednostavno smatrao da
su životinje nekakvi automati bez svesti, a da je čovek, iako obdaren višim i osobnim kvalitetima,
nesposoban za akciju koja bi bila drukčija od dejstva neke mašine. On je prvi pokušao i da objasni
fizički mehanizam pamćenja. Ali u ono vreme
21
mnoge funkcije čovečjeg organizma nisu još bile shvaćene, te su s obzirom na to neke od njegovih
postavki bile pogrešne. Od tada je učinjen veliki napredak u anatomiji, fiziologiji, kao i u svim granama
nauke, tako da je funkcionisanje čovečje mašine sada savršeno jasno. Ipak, malobrojni su mec~u
nama oni koji su u stanju da slede njeno dejstvo do primarnih uzroka. Za argumentaciju koju
predlažem, neophodno je imati na umu mnoga fakta koja sam ustanovio kroz godine dubljih
razmišljanja i posmatranja, a koja bi se mogla sumirati na sledeći način:
- Čovek je samopokretljiv automat pod dejstvom spoljnih uticaja. Mada na izgled svojevoljne i unapred
odlučene, njegove akcije nisu upravljene samo iznutra, već i spolja. On liči na splav kojeg bacaju vali
uzburkanog mora.
- Nema pamćenja ili stečene sposobnosti na trajnom utisku. Ono što nazivamo pamćenjem samo je
pojačani odziv na ponovljeni podsticaj.
- Nije tačno (kako je Dekart mislio) da je mozak jedan akumulator. Nerna stalnog zapisa u mozgu, niti
uskladištenog znanja. Znanje je nešto nalik na odjek za koji je neophodna pobuda da bi nastao.
- Svako znanje, ili uobličena zamisao, izazvano je posredstvom oka, bilo kao odziv na neku pobudu
(neposredno primljenu na mrežnjači) ili na slabiji, sekundarni utisak ili treptaj. Druga čula mogu čak
izazvati osećaj koji stvarno ne postoji i o kojem se ne može ni stvoriti neka idej a.
- Suprotno najvažnijem načelu kartezijanske filosofije, da u opažanja uma iluzije, oko prenosi istinitu ili
tačnu sliku spoljnih stvari zbog toga što se svetlost prostire pravolinijski, te je slika dospela na
mrežnjaču tačna reprodukcija spoljnog oblika koji se, zahvaljujući mehanizmu očnog neroa, ne može
izobličiti prilikom pre
22
nosa do mozga. Štaviše, ovaj proces mora biti reverzibilan, što će reći da oblik dospeo do svesti
refleksnim dejstvom, reprodukuje originalnu sliku na mrežnjači, baš kao što odjek ponavlja originalni
podsticaj. Ako se ovo gledište potvrdi eksperimentom, onda će ono za posledicu imati ogromnu
revoluciju u ljudskim odnosima i na mnogim, poljima čovekove delatnosti.
JEDNA JE MATERIJA I JEDNA SILA
Ništa nije primamljivije i važnije za proučavanje od prirode. Shvatiti taj veliki mehanizam, pronaći sile
koje u njemu rade i zakone koji njime upravljaju, jeste najuzvišeniji zadatak uma čovečjeg.
Priroda je nagomilala u vaseljeni neizmernu energiju. Večiti primalac i sprovodnik te neizmerne
energije jeste etar. Saznanje da etar postoji, kao i upoznavanje njegove radnje, jesu najvažniji
rezultati modernog naučnog ispitivanja. Potpuno napuštanje ideje o dejstvu na daljinu, usvajanje
jedne sredine koja ispunjava ceo prostor i spaja medu sobom svukoliku materiju, oslobodilo je mi-
slioce jedne večite sumnje i, otvarajući nov horizont - novih i neočekivanih mogućnosti, probudilo je
življe interesovanje za pojave koje su nam već ranije bile poznate. To je bio veliki korak k shvatanju
prirodnih sila kao i njihovih mnogostrukih uticaja na naša čula. To je bilo za prosvećenog učenika
fizike isto što i razumevanje mehanizma puške ili parne mašine za divljake. Pojave, koje smo navikli
da smatramo kao čuda, koje nismo mogli objasniti, sada gledamo sasvim drugačije. Varnica
induktivnog kalema, svetlost sijalice, mehanička dejstva električnih struja i magneta, nisu više van
našeg domašaja; posmatrajući ih danas, one nam ne izgledaju nerazumljive kao pre, one se
predstavljaju našem umu kao prost meha
23
nizam, pa iako nismo načisto sa njihovom pravom prirodom, mi danas znamo da prava istina ne može
biti još zadugo skrivena te instinktivno osećamo, da je već počela u nama svitati. Mi se i danas divimo
tim lepim pojavama, tim čudnovatim silama, ali nismo više nemoćni: možemo ih donekle objasniti,
možemo i računati s njima, i nadamo se da ćemo najzad uspeti da otkrijemo tajnu koja ih, zasad, još
od nas skriva.
Svaki učenik prirode, valja da se stara da pozna i razume svet oko nas. Nesavršenost naših čula ne
dozvoljava nam da upoznamo unutrašnji sastav materije; i astronomija, iako spada u
najveličanstvenije i najpozitivnije prirodne nauke, može da nas pouči samo 0 onome, što se dešava u
našoj najbližoj okolini; o udaljenijim delovima beskrajne vaseljenje, kao i o njenim bezbrojnim
zvezdama i suncima, mi ne znamo gotovo ništa. Ali, tamo gde nam čula ne mogu dopreti, može nas
odvesti naš duh, pa se stoga možemo nadati, da nam i ti, danas nepoznati svetovi, beskrajno i veliki i
mali, mogu donekle biti poznati. Pa i onda kad sve to doznamo, istražujući um naići će na prepone,
možda na svagda neprelazne, ka pravom poznavanju onoga što nam se samo čini, i čega je prosto
prividanje jedina i nesigurna osnova cele neše filosofije.
Od sviju oblika neizmerljive i svuda razastrte energije prirodne, koja neprestanim promenama i svojim
kretanjem, kao kakva duša, oživljava tromu vaseljenu, oblici elektriciteta i magnetizma su, možda,
najzanimljiviji. Pojave gravitacije (teže), toplote i svetlosti, opažamo svakim danom, pa se brzo na njih
priviknemo i brzo izgube za nas svaku vanrednost i čudnovatost; ali, elektricitet i magnetizam, sa
svojim zasebnim srodstvom, sa svojim prividno dvostrukim karakterom kakav ne nalazimo kod ostalih
prirodnih sila, sa svojim privlačenjem, odbijanjem i obrtanjem, koji kao da su čudne manifestacije
nekih nepoznatih uzroka, izazivaju i podstiču naš um na razmišljanje i ispitivanje.
24
Ali ako govorimo o elektricitetu kao o nekoj stvari, onda moramo, ja mislim, napustiti misao o dva
elektriciteta, pošto je opstanak dveju takvih stvari poave neverovatan. Jer, kako možemo i zamisliti da
postoe dve stvari sasvim jednake po količini, slične po osobinama, a suprotnog karaktera - obe
vezane za materiju, obe privlače, ali jedna drugu potiru? Takva se pretpostavka, istina, nameće kod
izvesnih pojava i može često da posluži da se te pojave objasne, ali se ipak ne može preporučiti: Ako,
dakle, takva stvar, kao što je elektricitet, postoji, onda može postojati samo jedna takva stvar, i onda
je vrlo moguće da suvišnost ili nedostatak takve stvari ili, još verovatnije, njem izvesna svojstva,
prouzrokuju njen čas potvrdan, čas odrečan karakter. Stara Franklinova teorija, iako nas u nekim
prilikama izdaje, sa izvesne tačke gledišta medu svima je najzgodnija Pa ipak, pored svega toga,
teorija o postojanju dva elektriciteta je danas svuda primljena, jer prividno objašnjava električne
pojave na vrlo prijemčiv način. Ali, teorija koja izvesna fakta bolje objašnjava, ne mora zato biti i
istinita. Genijalni umovi izmišljaju teorije koje se slažu sa posmatranjem, i obično svaki nezavisan
mislilac ima svojih pogleda na izvestan predmet.
Uzimajući slobodu da vam u nekoliko reči iznesem poglede i ubec~enja koja su me dovela do
izvesnih rezultata, nije mi namera da vam nametnem kakvo mišljenje, već mi je samo želja da vas
bolje upoznam sa nekim rezultatima koje ću opisati, da vam pokažem nazore kojima sam se
rukovodio; i puteve kojima sam išao.
Ostajem pri tome da postoji takva stvar, koju smo mi navikli da zovemo elektricitetom. Pitanje je
samo, kakva je to stvar? ili, koju od sviju stvari za koje znamo, možemo s najvećim pravom nazvati
elektricitetom? Znamo da se ponaša kao nestišljiva tečnost, da je ima u prirodi u stalnoj količini, da se
ne može ni stvoriti ni uništiti i, što je još važnije, elektromagnetska teorija
25
svetlosti i sva posmctrena fakta uče nas da su električne i etarske pojave slične. Prema tome, sama
nam se nameće pomisao da se elektricitet može nazvati etar. Uostalom, to je mišljenje, u izvesnom
pogledu, već izneo dr Lodž (Lodge). Mnogi su čitali njegovo interesantno delo, i mnogi su biti
ubec~eni njegovim razlozima; Njegova velika sposobnost i zanimljiva priroda samoga predmeta
očarala je čitaoce, ali kad utisci oslabe, onda čitalac vidi da je imao posla samo sa veštim
tumačenjima. Ja moram priznati da ne verujem u dva elektriciteta, a još manje u dvogubo nastavljen
etar. Zapleteno ponašanje etra kao čvrstog tela prema talasima svetlosti i toplote, i kao tečnog prema
kretanjima koja se u njemu dešavaju, objašnjeno je na najprirodniji način pretpostavkom da se sam
etar kreće, kao što je to učinio Ser Uiljem Tomsi; ali, i pored toga, nema ničega što bi nam dalo prava
da sa sigurnošću zaključimo da, kad jedna tečnost nije u stanju da sprovede poprečna (transferzalna)
treptanja od nekoliko stotina ili hiljada u sekundi, ne bi bila u stanju sprovesti takva treptanja ni onda
kad se ona broje na stotine miliona u jednoj sekundi. Niti može iko dokazati da su talasi koje šalje
naizmenična električna mašina sa malim brojem ; frekvencija u sekundi, transferzalni talasi etarski;
spram tako laganih poremaćaja, etar, ako je u miru, može se ponašati kao prava tečnost.
Vraćajući se samom predmetu, a imajući pred očima da je opstanak dva elektriciteta, da tako kažem,
vrlo neverovatan, moramo se setiti da nemamo nikakvih pozitivnih dokaza o elektricitetu samome za
se, niti se možemo nadati da ćemo ih imati, osim kad se javlja sa kakvom drugom materijom. Prema
tome, elektricitetom se ne može nazvati etar u širem smislu reči, ali nam ništa ne smeta da
elektricitetom nazovemo sa materijom spojeni etar ili vezani etar; ili, drugim rečima, takozvani statički
naelektrisani molekul, etar na neki način vezan sa molekulom. Posmatrajući, tako, samu stvar,
možemo reći da elektricitet sudeluje u svima molekulskim radnjama.
26
Ali se sad može samo nagac~ati šta je taj etar što obmotava molekule i u njemu se on razlikuje od
etra uopšte. Taj se etar ne može razlikovati po gustini, pošto je nestašljiv; on, dakle, mora biti pod
nekim pritiskom, ili u kretanju, i ovo poslednje je najverovatnije. Da bi smo shvatili i razumeli njegove
radnje, potrebno bi bilo da imamo pravu predstavu o fizičkom sklopu materije, a o tome, uostalom,
možemo imati samo umnu sliku.
Od sviju pogleda na sastav prirode, najznačajniji je, pa i najverovatniji, onaj koji uzima da je jedna
materija i jedna sila, i da svuda vlada savršena saglasnost (uniformnost).
SPOLJNI UTICAJ NA LJUDSKU PSIHU
- U jednoj biografskoj crtici, objavljenoj i "Electrical Experimenteru", opisao sam svoju mladost koja
me prisilila da neumorno vježbam maštu i promatram samog sebe. Ova duševna aktivnost, najprije
bez sudjelovanja moje volje, pod pritiskom bolesti i patnje, postepeno je postala moja druga priroda, i
napokon me dovela do spoznaje da sam ja samo jednn automat lišen slobode volje u mislima i
akcijama, koji jedna prima podražaje svoje okoline. Naše je tijelo tako složene grade, kretnje koje
izvodimo bezbrojne i zamršene, a vanjski utjecaji na naše osjetne organe tako su fini i neuhvatljivi da
je prosječnoj osobi teško shvatiti tu činjenicu. Pa ipak, ništa nije iskusnom istraživaču uvjerljivije nego
mehanistička teorija života koju je prije 300 godina donekle shvatio i izložio Descartes. Ali, u njegoyo
vrijeme mnoge važne furi'Y~čij~ našeg~organi'žina`biYe su ~iepđžnaie, a'poŠe3~no''o`
27
prirodi svjetla i gra8i oka, filozofi nisu znali ništa. Posljednjih godina napredak znanstvenih istraživanja
na tom polju bio je takvv da nije ostavio mjesta sumnji o ovom problemu o kojem su objavljeni mnogi
radovi.
Jedan od najsposobnijih i najrečitijih tumača možda je Felix Le Dantec, bivši Pasteurov asistent.
Profesor Jacques, Loeb izveo je značajne pokuse u heliotropiji, jasno utvrdivši važnu ulogu svjetlosti
za niže oblike organizama, a njegova je posljednja knjiga "Forced Movements" (Prisilna kretanja)
pravo otkriće. Ali, dok znanstvenici prihvaćaju tu teoriju jednostavno, kao bilo koju drugu priznatu
teoriju, za mene je to istina koju demonstriram svakog sata svakim pokretom i svakom misli. Uvijek
sam svjestan da me vanjski podražaji potiču na svaki fizički ili duhovni napor. Samo u veoma rijetkim
prilikama, kad sam osobito koncentriran, teško mi je pronaći izvor početnih podražaja.
Većina ljudi nikada nisu svjesni onoga što se zbiva oko njih i u njima, pa upravo zbog toga milijuni
podliježu bolestima i prerano umiru. Najobičnije svakodnevne pojave čine im se tajanstvenim i
neobjašnjivim. Nekoga bi mogla obuzeti iznenadna tuga i napregnuo bi svoj mozak da jednu takva
pojavu objasni, a mogao je zapaziti da ju je izazvao jedan oblak koji je naglo prekrio Sunce. Mogao bi
sebi predočiti lik dragog prijatelja u najneobičnijim okolnostima koje zamisli, a čas prije sreo ga je na
ufici ili vidio negdje njegova fotografiju. Kada izgubi dugme ovratnika, uzrujava se i kune čitav sat,
nesposoban da predoči što je ranije bio radio i odredi točno mjesto izgubljenog predmeta.
Nedovoljno zapažanje samo je oblik neznanja i uzrok mnogim nastalim ispadima i trijumfu ludih ideja.
Samo svaki deseti čovjek ne vjeruje u telepatiju i druge psihičke radnje, spiritizam i uspostavljanje
veze s mrtvima, i odbit će da sluša namjerne ili slučajne varalice.
28
Dok nisam uspio postići nikakav dokaz u prilog tvrdnjama psihologa i spiritista, dokazao sam, na svoje
potpuno zadovoljstvo, automatizam života, ne samo trajnim promatranjem postupaka pojedinaca,
nego čak mnogo uvjerljivije - stanovitim uopćavanjem. Ovo je dovelo do otkrića koje ja smatram
najvećim trenutkom ljudskog društva, i o čemu ću ukratko reći nekoliko riječi. Prve slutnje u toj
zapanjujućoj istini gajio sam još kao veoma mlad čovjek, ali mnogo godina tumačio sam slučajnošću
sve što sam primijetio. Naime, kad god bi mene ili osobu kojoj sam bio privržen, ili ideju kojoj bih se
posvetio, drugi izrazito povrijedili, što bi se najjednostavnije moglo okrstiti krajnjom nekorektnošću,
osjetio bih jedinstvenu i neobjašnjivu bol koju sam, ne znajući bolja naziva, nazvao "kozmičkom", i
ubrzo nakon toga, oni koji su nanijeli bol, neminovno bi to požalili. Nakon mnogo takvih slučajeva
povjerio sam se mnogim prijateljima koji su imali prilike uvjeriti se u istinitost teorije koju sam
postepeno formulirao, i koja se može izreći ukratko ovako:
Naša su tijela slične grac~e i izložena su istim vanjskim utjecajima. Ovo uvjetuje sličnost reakcija i
skladnost općih aktivnosti na kojima se zasnivaju sva naša društvena i druga pravila i zakoni. Mi smo
automati kojima potpuno upravljaju sile sredine, koji su uokolo razbacani kao čepovi od pluta po
površini vode i koji pogrešno prihvaćaju rezultantu vanjskih poriva kao slobodnu volju. Pokreti i druge
naše radnje uvijek služe očuvanju života i, makar se činilo da smo neovisni jedni o drugima, mi smo
povezani nevidljivim vezama. Sve dok je organizam u potpunom redu, on precizno reagira na sile koje
ga pokreću, ali onog časa kad nastupi neki nesklad u bilo kojem pojedincu, njegova je samozaštitna
snaga poljuljana. Svatko, naravno, razumije da su izgledi za daljnji opstanak smanjeni onome koji
ogluši, ili mu vid oslabi ili mu se ozlijede udovi. Ali je takoc~er istina, možda čak i veća, da stanovita
oštećenja u mozgu, koja više-manje lišavaju
29
automat nekih životnih svojstava, uzbrzavaju njegovu propast. Vrlo osjetljivo i pažljivo stvorenje sa
svojim visokorazvijenim, posve neozlijedenim mehanizmom, koji precizno radi u skladu s promjenama
okoline, opskrbljeno je nevjerojatnim mehaničkim osjetilom, koje mu pomaže da izbjegne opasnosti
što su toliko prikrivene da ih je teško uočiti. Kad takvo stvorenje dode u vezu s drugim čiji su
upravljački organi posve neispravni to se čuvstvo pojavi i on osjeća "kozmičku" bol. Ovu istinu
dokazuju stotine primjera, pa pozivam i druge prirodnjake da se posvete ovom predmetu, vjerujući da
će se zajedničkim i sistematskim naporom postići rezultati od neprocjenjive vrijednosti za svijet.
ZADATAK IZUMITELJA
- Napredak i razvitak čovjeka bitno ovise o invenciji. Najvažniji produkt stvaralačkog uma je izum.
Njegov je krajnji cilj potpuno ovladavanje uma prirodom i iskorištavanje njezinih sila za potrebe
čovječanstva. To je težak zadatak izumitelja, koji se često pogrešno shvaća i nedovoljno nagraduje.
On, medutim, nalazi golemu kompenzaciju u zadovoljstvu koje pruža njegov rad i u spoznaji da je on
jedinka izuzetne sposobnosti bez koje bi vrsta već odavno propala u teškoj borbi protiv nemilosrdnih
elemenata.
Ako govorim o sebi, mogu kazati da sam već bio višestruko doživio tu divnu radost, tako da sam u
dobrom dijelu svoga života osjećao taj neprekidni zanos. Priznato mi je da sam bio jedan od najvećih
radnika, a možda sam to još i danas, ukoliko je misao ekvivalentna radu, jer njoj sam posvetio gotovo
sve svoje budne sate. Medutim, ako rad tumačimo kao odredeno djelovanje u odredenom vre
30
menu, strogo uzevši, onda sam vjerojatno jedna od najvećih lijenćina. Svaki napor pod prisilom
zahtijeva žrtvovanje životne energije. Nikad nisam platio tu cijenu. Naprotiv, ja sam se hranio svojim
mislima.
Naši prvi pokušaji sasvim su instiktivni, puni mašte, živi i nedisciplinirani. Što smo stariji, razum se sve
više potvrduje i mi postajemo sve sistematičniji i promišljeniji. Ali, ti rani poticaji, iako tada
nedjelotvomi, vrlo su značajni i mogu uobličiti naše prave sudbine. Zaista, kako sada mislim da sam ih
tada bio razumio i njegovao, umjesto što sam ih potiskivao, bio bih povećao vrijednost nasljeda koje
sam ostavio svijetu. Ali, sve dok nisam sazreo, nisam shvatio da sam izumitelj.
Iako moram svu svoju inventivnost zahvaliti majčinu utjecaju, vježbe koje mi je otac davao bile su
veoma korisne. Sadržavale su mnoštvo zadataka, npr. pogadanje tudih misli, otkrivanje raznih
grešaka ili izraza, ponavljanje dugih rečenica ili računanje napamet. Te su mi dnevne vježbe imale
ojačati pamćenje i razum posebno razviti kritičnost i bile su nesumnjivo veoma korisne.
Moja je majka bila prvorazredni izumitelj i bila bi, vjerujem, postigla vrlo mnogo da nije bila toliko
udaljena od suvremenog života i onih mnogobrojnih mogućnosti koje on pruža. Izumila je i izradila
mnoge naprave. Tkala je najljepše uzorke nitima koje je sama isprela. Čak je i sjemenje sijala,
uzgajala biljke, odvajala vlakna. Radila je neumorno, od zore do kasno u noć, a velik dio odjeće koju
smo nosili i namještaja koji smo imali u kući - bio je djelo njezinih ruku. Kad je prošla šezdesetu,
njezini prsti bili su još toliko spretni da bi splela tri čvora na trepavici.
Pronalazačev cilj je, u osnovi, spašavanje života. Bilo da se koristi snagama prirode, bilo da
usavršava planove ili omogućuje nova olakšanja i pogodnosti, on pridonosi sigurnosti naše
egzistencije. Pronalazač je, tako
31
der, sposobniji od prosječnog čovjeka da se zaštiti od opasnosti, jer je pažljiv i domišljat. Da nisam
imao nikakve dokaze o posjedovanju takvih kvaliteta, bio bih to ustanovio vlastitim iskustvom. Čitalac
će to moći sam prosuditi ako spomenem nekoliko primjera.
OSETLJIVOST ISTRAŽIVANJA
- Nijedan predmet kome sam se kkada posvetio nije zahtijevao takvu koncentraciju i toliko opasnu
napetost najfinijih vlakana mog mozga, kao sistem koji se zasniva na pojačalu - odašiljaču. Uložio
sam sav mladenački žar i upornost u izum rotirajućeg polja, ali ti raniji radovi imali su drukčije
značenje. Iako vrlo naporni, nisu iziskivali tako oštro i iscrpljujuće rasudivanje koje je potrebno u
rješavanju mnogih zbunjujućih problema radija. Usprkos mojoj rijetkoj fizičkoj izdržljivosti u tom
razdoblju, prenapeti živci konačno su se pobunili i doživio sam potpuni slom upravo u vrijeme kada je
na pomolu bio završetak dugog i teškog zadatka. Nema sumnje da bih kasnije platio veću kaznu i vrlo
vjerojatno bi moja karijera završila prije vremena, da me providnost nije snabdjela obrambenim
mehanizmom koji je, izgleda, iz godine u godinu jačao i neprogrešivo se aktivirao kada su mi snage
bile na izmaku. Dok god on funkcionira, ja sam izvan opasnosti od prenapornog rada, koja prijeti
drugim izumiteljima, a osim toga, meni nije potreban odmor nenadoknadiv većini ljudi. Kada sam
potpuno iscrpljen, ja jednostavno, kao crnci, prirodno "zaspim dok bijelci brinu".
Usudujem se objasniti teoriju sa svoga stajališta: tijelo, vjerojatno, nagomila malo-pomalo odredenu
količinu nekog otrova i ja uranjam u gotovo letargično stanje koje traje točno pola sata. Nakon
budenja imam osjećaj da su se dogadaji od maloprije dogodili vrlo davno, i ako po
32
kušam nastaviti prekinuti tok misli, osjećam pravu duhovnu mučninu. Nehotice prelazim tada na drugi
posao i iznenaden sam svježinom uma i lakoćom kojom svladavam prepreke što su mi prije kvarile
račune. Nakon nekoliko tjedana ili mjeseci ponovno mi se vrati strast za privremeno napušten izum i
redovito nalazim odgovore na sva teška pitanja, uz najmanji napor. U ovom ću odlomku ispričati
neobičan dogadaj koji bi mogao biti zanimljiv studentima psihologije.
Svojim uzemljenim odašiljačem proizveo sam neobičnu pojavu i pokušao dokazati njezino stvarno
značenje u vezi sa strujama koje se šire kroz Zemlju. Činilo se da je to bezuspješan pothvat i više od
godine dana radio sam neumorno, ali bez uspjeha.
To temeljito proučavanje toliko me izmorilo da sam počeo zaboravljati na sve ostalo, čak i na svoje
narušeno zdravlje. Napokon, kada sam bio na rubu živčanog sloma, moja me priroda zaštitila
dubokim snom. Došavši ponovno k sebi, shvatio sam sa zaprepaštenjem da nisam bio u stanju
zamišljati slike iz svojega života osim onih iz djetinjstva, prvih koje su bile ušle u moju svijest.
Začudo, one su se pojavljivale pred mojim očima zapanjujuće jasno i pružale mi dobrodošlo
olakšanje. Iz noći u noć, dok sam se odmarao, mislio bih na njih i sve mi se više otkrivao moj prijašnji
život. Slika moje majke uvijek je bila glavni lik u predodžbi koja mi se polagano ukazivala, i postepeno
me cijelog obuzela tjeskobna želja da je ponovo vidim. Ovo je osjećanje postalo tako snažno da sam
odlučio ostaviti sav svoj posao i zadovoljiti želju. Ali ustanovio sam da nije lako prekinuti s
laboratorijem, i prošlo je nekoliko mjeseci u kojima sam uspio oživjeti sve utiske iz svog života do
proljeća 1892.
U sljedećoj slici sšto je iskrsla iz zaborava ugledao sam sebe u Hotel de la Paix u Parizu, kako se
upravo
33
budim iz jednog od onih mojih snova koji bi izazvao preveliki napor uma. Zamislite bol koju sam
osjetio kada mi je iznenada sinulo da mi je'upravo u tom trnutku uručena vijest da mi je majka na
umoru. Sjetio sam se svojega dugog putovanja kući bez ijedrxog sata odmora, i kako je ona izdahnula
nakon što je nekoliko tjedana bila u agoniji.
Posebno je značajno da sam, za sve vrijeme djelomično oslabljenog sjećanja, bio potpuno osjetljiv na
sve što se odnosilo na moje istraživanje. Mogao sam se prisjetiti najsitnijeg detalja i najbeznačajnijih
promatranja u svojim eksperimentima, i čak citirati stranice teksta i složene matematičke formule.
VEŠTINA KONCENTRISANJA MISLI
- Bio je tu još jedan mogao važniji razlog što sam se kasno razvio. U dječaštvu sam patio od čudne
boljke: prividale su mi se slike, često praćene jakim bljeskovima svjetlosti koji su mi mutili pogled na
stvarne predmete i utjecale mi na misli i djela. To su bile slike predmeta i dogac~aja koje sam ja
zaista bio vidio, a ne onih koje sam zamišljao. Kad bih čuo neku riječ, pojavila bi se živa slika
predmeta koju je ta riječ opisivala u mojoj viziji. Ponekad nisam mogao razlučiti je li ono što vidim
opipljivo ili nije. To je u meni izazivalo veliku nelagodu i zabrinutost. Pitao sam studente psihologije i
fiziologije, no nijedan mi nije mogao uvjerljivo objasniti ovu pojavu. Čini se da je to bio jedinstven
slučaj, a ja sam najvjerojatnije za to bio predodreden jer, koliko znam, i moj je brat osjećao slične
smetnje.
34
` Da bih se oslobodio tih mučnih pojava, pokušao sam se usredotočiti na nešto drugo što sam vidio i
na taj način obično bih privremeno osjetio olakšanje; da bih to postigao, morao sam neprestano
dozivati nove slike. Ubrzo sam ustanovio da sam iscrpio sve one kojima sam upravljao; moja se
"vrpca" odvrtjela, i to zbog toga što sam vidio malo svijeta - samo stvari u svom domu i ono malo oko
njega.
Kad sam te misaone radnje izvodio po drugi ili treći put kako bih istjerao svoja prividenja, taj lijek je
postupno izgubio svu svoju snagu. Tada sam instinktivno krenuo preko granica malog svijeta koji sam
poznavao i ugledao nove prizore. U početku, prizori su biti vrlo nerazgovijetni i nejasni i nestajali bi
kad bih se pokušao usredotočiti na njih, ali malo-pomalo uspio sam ih ustaliti; postajali su snažniji i
jasniji napokon se uobličili u prave stvari. Uskoro sam otkrio da se najbolje osjećam ako širim svoje
vizije sve dalje i dalje, primajući neprekidno nove dojmove, pa sam tako počeo putovati, naravno,
samo u mislima. Svake noći (ponekad i danju), kad sam bio sam, krenuo bih na put da vidim nova
mjesta, gradove i zemlje, da živim ondje, srećem ljude, sprijateljim se, upoznam i, koliko god se to čini
nevjerojatnim, činjenica je da su mi ti ljudi bili isto toliko drugi kao i oni iz stvarnog života i jednako
dojmljivi u svojim postupcima.
To sam neprestano radio sve do svoje sedamnaeste godine, kad sam se ozbiljnije posvetio
pronalaženju. S ushićenjem sam tada primijetio da mogu vrlo lako predočiti stvari. Nisu mi trebali
uzorci, crteži ni pokusi. Mogao sam ih u svom mozgu stvarno predočiti.
Tako sam nesvjesno razvijao, kako sam smatrao, nove metodu oživljavanja pronalazačkih zamisli i
ideja, koja je radikalno suprotna čistom eksperimentiranju, a po mom mišljenju, i mnogo brža i
djelotvornija. Od trenutka kada se napravi plan, do časa kada se nezrela ideja po
35
činje praktički primjenjivati, čovjek je neizbježno sputa detaljima i greškama aparature. Kad započne
usavršavat i rekonstruirati, snaga njegove koncentracije se smanjuje on zaboravlja velika osnovna
načela. Rezultate možem+ postići; ali uvijek na štetu kvaliteta.
Moja je metoda drukčija. Ne žurim se započeti praktičnim poslom. Kad mi se javi ideja, odmah je u
svojo mašti počinjem graditi. Mijenjam konstrukciju usavršavam je i već je u mislima pokrećem. Posve
mi jE nevažno pokrećem li svoju turbinu u mislima, ili je ispi~ tujem u laboratoriju. Čak primjećujem
kad nešto nije L redu. Nema nikakve razlike, štoviše, rezultati su isti. Takc mogu brzo razviti i usavršiti
zamisao, a da ništa ne dodir~ nem.
Kad sam toliko odmakao u pronalasku da mogu sve usavršiti, i kad ne otkrijem nikakvu grešku,
uobličavam taj konačni proizvod uma. Moj pronalazak radi upravo kako sam i zamislio, a pokusi teku
točno kako sam planirao. U dvadeset godina nema nijednog izuzetka. A zašto bi ga i bilo?
Elektrotehnika i mehanika potvrc~uju to svojim rezultatima.
Te svjetlosne pojave iskrsavaju još povremeno kao što me ozaruju nove ideje s novim mogućnostima,
ali me više ne uzbuduju jer su relativno slabije. Kad zatvorim oči, neminovno najprije opazim pozadinu
vrlo tamne, jednolično plave boje, poput neba u vedroj noći bez zvijezda. Za nekoliko sekundi, ovo
polje zatreperi bezbrojnim svjetlucavim zelenim mrljama, koje se pružaju u nekoliko slojeva i primiču
mi se. Tada se, zdesna, pojavi krasna šara sastavljena od dvije skupine usporednih gustih crta koje
se okomito presijecaju, a svih su mogućih boja, medu kojima preovladavaju žutozelena i zlatna. Ubrzo
linije posvijetle i cijeli prostor ispune točkice tre perećeg svjetla. Ova se slika polako kreće vidnim
poljem i, nakon desetak sekundi, nestaje ulijevo, ostavljajući za sobom prilično
36
sumorno i teško sivilo što se ubrzo pretvara u more oblaka, koji kao da se pokušavaju uobličiti u žive
likove. Zanimljivo je da ne mogu odrediti oblik tog sivila, sve dok ne udem u drugu fazu. Svaki put,
prije nego zaspim, prolaze pred mojim očima slike osoba ili predmeta. Kad ih vidim, znam da ću
uskoro izgubiti svijest. Akn ih nema ili se ne žele pojaviti, to znači da ću probdjeti noć.
PREDVIDJANJE SMRTI
- Otkako su mi neki najznačajniji ljudi našeg vremena, prvi znanstvenici čija su imena besmrtna, kazali
da sam obdaren neobičnim umom, posvetio sam sve svoje misaone sposobnosti rješenju velikih
problema, bez obzira na žrtve. Mnogo sam godina pokušavao riješti zagonetku smrti i marljivo sam
tražio svaki znak duhovnog života. Ali, samo jedanput u životu doživio sam nešto što me se
privremeno dojmilo kao natprirodno. Bilo je to u vrijeme majčine smrti. Bio sam potpuno iscrpljen zbog
boli i dugog bdijenja, i jedne noći odveli su me dvije ulice dalje od naše kuće. Dok sam tamo
bespomoćno ležao, mislio sam da će mi moja majka, ako umre dok sam ja daleko od njezine postelje,
sigurno dati neki znak. Dva ili tri mjeseca prije toga bio sam u Londonu sa svojim pokojnim prijateljem
Sir Willeamom Crookesom i raspravljao o spiritizmu, te sam tako bio potpuno pod dojmom tih misli.
Možda nisam obratio pažnju na druge ljude, već sam pažljivo slušao njegovo razlaganje, jer me
njegovo znamenito djelo o radijacijama, koje sam čitao još kao student, ponukalo da se posvetim
karijeri elektrotehničara. Zaključio sam da su uvjeti vezani sa zagrobnim životom veoma povoljni, jer
je moja majka bila genijalna žena i osobito se isticala snažnom intuicijom. Cijele noći napeto sam
iščekivao, ali ništa se nije dogodilo do rana jutra kada sam zaspao, ili se onesvijestio, i vidio kako
oblak nosi andeoske likove predivne ljepote, od kojih me
37
jedan gledao s ljubavlju i postepeno poprimao obrise moje majke. Pojava je polako lebdjela mojom
sobom nestala, i ja sam se probudio uslijed neopisive slatkE pjesme koju je pjevalo mnogo glasova. U
tom trenutku to liko sam bio siguran da je moja majka upravo umrla, da jE to nemoguće izraziti
riječima. I to je bilo istina. Nisarr mnogo shvatiti golemu težinu bolne spoznaje koju sarr primio
unaprijed, i napisao sam pismo Sir WilliamL Crookesu dok sam još uvijek bio pod tim dojmovima
slaba zdravlja. Kad sam se oporavio, dugo sam tragao za vanjskim uzrokom te čudnovate pojave i, na
moje velikc olakšanje, uspio sam u tome nakon mnogo mjeseci uzaludnog napora. Vidio sam sliku
proslavljenog umjetnika, koja alegorijski predstavlja jedno godišnje doba u obliku oblaka sa skupinom
andela koji su, kako se činilo, zaista lebdjeli u zraku, i to me je osupnulo. To je bilo upravo ono što
sam vidio u snu, osim majčina lika. Glazba koja je dopirala s kora obližnje crkve za rane uskršnje
mise, objašnjavala je sve u potpunosti, i u skladu sa znanstvenim činjenicama.
To se dogodilo davno, i ja nisam nikada imao bilo kakav razlog da promijenim svoje mišljenje o
psihičkim i duhovnim pojavama koje nemaju baš nikakve osnove. Vjera u njih prirodna je posljedice
intelektualnog stupnja. Vjerske dogme više se ne prihvaćaju u njihovu ortodoksnom značenju, ali
svaki pojedinac ima potrebu da vjeruje u neke vrste više sile. Svi mi moramo imati neki ideal koji će
upravljati našim ponašanjem i zadovoljiti nas, ali on nije materijalan, bez obzira da li je vjera, umje-
tnost, znanost ili bilo što drugo - samo je važno da djeluje kao nematerijalna sila.
MOĆ HIPERPERCEPCIJE
- Upravo je nevjerojatno što sam sve iskusio u vrijeme te bolesti. Vid i sluh uvijek su mi biti izvanredni.
38
Mogao sam jasno raspoznati predmete na tako velikoj udaljenosti na kojoj im ostali ljudi nisu vidjeli
čak ni tragove. Dok sam bio dječak, nekoliko puta spasio sam susjedovu kuću od požara, jer sam čuo
ono karakteristično pucketanje koje njima nije remetilo san i onda dozvao pomoć.
Godine 1899, kad sam već prešao četrdesetu, u vrijeme eksperimenata u Coloradu, čuo sam
grmljavinu na udaljenosti od 550 milja. Granica primanja zvukova kod mojih mladih asistenata bila je
jedva nešto veća od 150 milja. Dakle, moje uho bilo je više od tri puta osjetljivije od njihova. Čak sam
u to vrijeme bio tako reći gluh u usporedbi s osjetljivošću u razdobljima živčane napetosti. U
Budimpešti sam čuo kucanje kronometra iako su nas razdvajale tri sobe. Slijetanje muhe na stol znalo
bi zatutnjiti u mom uhu. Zvuk kočije koja je prolazila udaljena nekoliko milja potresao mi je cijelo tijelo.
Zvižduk lokomotive udaljene 20-30 milja zatresao bi klupu ili stolicu, na kojoj sam sjedio, tako jako da
mi je nanesena bol bila nepodnošljiva. Tlo pod mojim nogama stalno se treslo. Morao sam svoj krevet
staviti na gumene jastuke da bih se mogao imalo odmoriti: Galama izbliza ili izdaleka često bi me
preplašila i ne bih uopće razabrao izgovorene riječi. Uzastopni prekidi Sunčevih zraka uzrokovali bi na
moj mozak udarce takve snage da bi me omamili. Mnrao bih sakupiti svu snagu volje da prodem
ispod mosta ili nekakve druge gradnje jer bih, prolazeći, osjetio strahovit pritisak na lubanju. U mraku
sam, poput slijepog miša, naročitim osjetom na čelu mogao otkriti prisutnost predmeta na udaljenosti
od 12 stopa. Moje bilo variralo je izmedu nekoliko, pa sve do 260 otkucaja, a tkiva su mi se svijala i
drhtala, što sam veoma teško podnosio. Ugledni liječnik odredio mi je velike dnevne doze kalijeva
bromida .i proglasio moju bolest jedinstvenom i neizlječivom. Vječno ću se kajati što u to vrijeme
nisam otišao na promatranje k specijalistima - fiziologu i psihologu. Očajnički sam želio živjeti, ali
nisam očekivao da ću
39
se oporaviti. Može li itko vjerovati da tako beznadna tjelE sna "ruševina" može postati čovjek
zaprepašćujuće snag i izdržljivosti, sposoban da radi trideset osam godin gotovo bez dana prekida, a
da se pri tome osjeća tjelesn snažan i duhovno svjež? Tako je bilo sa mnom. Snažn želja za životom i
nastavkom rada, spon, te pomo odanog prijatelja, učiniti su čudo. Vratilo mi se zdravlje, s njim i život
uma. Suočivši se ponovo s tim problemorr gotovo sam žalio što je borba prerano završila. Trebalo j~
da sačuvam mnogo energije. Kad sam nešto započinjac nisam to činio s istim nakanama kao što to
ljudi običn~ čine. Za mene je to bio sveti zavjet, pitanje života i smrti Znao sam da ću propasti ako
pogriješim. Sada osjećam d~ je bitka dobivena.
40