USPOSTAVA VLASTI ARPADOVIĆA

Ladislavu nije bila dovoljna sama činjenica da je brat kraljeve udovice, za stjecanje hrvatsko-
dalmatinske krune, stoga je Ladislav Arpadović računao i na podršku hrvatskog plemstva
koje je bilo vjerno njegovoj sestri Jeleni, kada je 1094. odlučio krenuti u pohod na južno
kraljevstvo. Najveći uspjeh postigao je u Slavoniji u kojoj je mađarski utjecaj bio
najizraženiji, ali je slamajući otpor lokalnog hrvatskog plemstva prodro duboko u samu
Hrvatsku. Kada se našao tik do ostvarenja planova, provala Kumana u Ugarsku (koja je
organizirana od Bizanta koji se bojao za svoje gradove u Dalmaciji) ga je natjerala da
odustane od daljnjeg osvajanja stoga se hitno vratio.

U osvojenim je dijelovima Hrvatske postavio kao vladara svog sinovca Almoša. Osnovao je
biskupiju u Zagrebu s ciljem učvršćenja crkvene i političke vlasti. Almoševa vladavina u
Hrvatskoj je bila samo prolazna epizoda jer ni on nije uspio dobiti krunu, a i područje oko
Knina je još uvijek bilo u rukama Petra. Radi Almoševe nemoći, Ladislav je kao nasljednika
odabrao njegova brata Kolomana.

Izbor Kolomana bio je dobar izbor jer je on svoj prvi uspjeh u Hrvatskoj postigao već
1098. godine kada je njegova vojska na putu prema Biogradu (u njegovoj vlasti) potukla
Petrove čete i uklonila posljednjeg domaćeg pretendenta na naslijeđe Trpimirovića.
Kolomanu su trebale još 4 godine da se osobno odluči uputiti u Hrvatsku i uzeti krunu za
kojom je Ladislav težio; u međuvremenu je Hrvatska bila ''razmrvljena'' na županije kojima su
upravljali istaknutiji rodovi.

1102. godine Koloman je stigao u Hrvatsku. Ne zna se ništa o tome kako je okrunjen, ali bi
se moglo naslutiti da je sklopio neki dogovor s istaknutim Hrvatima i potom je u Biogradu
obavio sličnu ceremoniju krunidbe kakvoj su bili podvrgnuti i njegovi prethodnici iz
dinastije Trpmirirovića. Od tada pa sve do 1235. godine Arpadovići će se osim krunom svetog
Stjepana kruniti i posebnom hrvatsko-dalmatinskom krunom.

Slijedeći Kolomanov korak bio je osvajanje Dalmacije, svoj uspjeh zabilježio je u Zadru,
dalmatinskoj metropoli u kojem je podigao romanički zvonik uz ženski benediktinski
samostan Sv. Marije. Vjerojatno je odabrao baš njega zbog tradicionalnih veza
svetomarijskog samostana s Trpimirovićima, a time je očito htio iskazati želju da svoju
titulu hrvatskog i dalmatinskog kralja legitimira kroz kontinuitet s izumrlom domaćom
dinastijom.
Kolomanov sin Stjepan II. (1116.-1131.) morao je braniti Dalmaciju od koalicije Bizanta i
Venecije. Iskoristivši probleme što je pred kraj života Koloman imao s Almošem, mletački
dužd Ordelaf Faledro osvojio je uz privolu bizantskog cara Aleksija I. u dvije vojne (1115.-
1116) sve gradove od Osora do Splita, uključujući Šibenik i Biograd.

Stjepan II. tek nakon što je otklonio opasnost iz Njemačke i Češke uspio je nanijeti Veneciji
poraz i 1124. godine povratiti Biograd, Šibenik, Split i Trogir.

Kako Ugri nisu imali flote (stalni ugarski problem u Dalmaciji) nisu mogli osvojiti Zadar i
kvarnerske gradove, stoga je Stjepanov uspjeh bio kratkotrajan jer je mletačka flota 1125.
godine na povratku s opsade Tira sve gradove ponovno zaposjela, a prijestolnicu Trpimirovića
Biograd je potpuno uništila. Rat s Bizantom je Stjepana odvratio od bilokakve djelatnosti u
Dalmaciji i Hrvatskoj. Tek je njegov nasljednik Bela II. Slijepi (1131.-1141.) uspio vratiti
dalmatinske posjede, ali su Zadar i kvarnerski otoci ostali pod Venecijom.

U razdoblju vladavine Gejze II. (1141.-1162.) uveden je običaj da kraljev brat ili sin
preuzme upravu nad Hrvatskom i Dalmacijom kao herceg. Tako je i Bela, brat Stjepana
III. (1163.-1172.) dobio u svoje ruke zemlje južno od Velebita. Kako je prema mirovnom
ugovoru svog brata Stjepana III. s bizantskim carem Emanuelom Komnenom, Bela morao
otići u Carigrad gdje je Emanuel koji nema djece imenovao njega prestolonasljednikom,
te je njegova baština trebala pripasti Bizantu. Stjepan III. odbio je predati zemlje, te je
izbio rat u kojem je Emanuel Komnen osvojio Bosnu i Hrvatsku 1167. godine južno od
rijeke Krke.

Bizantska uprava nad Dalmacijom potrajala je do smrti Emanuela 1180. godine te je to bio
posljednji put da je Bizantu pošlo za rukom vratiti vlast nad dijelovima Hrvatske i Dalmacije.

Bela III. (1172.-1196.) vladar koji je više od svojih prethodnika uviđao važnost Dalmacije po
čitavo kraljevstvo, ali također su i sredstva kojim je raspolagao bila su znatnija. Svog je sina
Emerika dao okruniti još za svog života kao kralja Hrvatske i Dalmacije. Tom je činu
prethosio vojni pohod u kojem je preuzeo vlast nad Hrvatskom i dijelom Dalmacije nad kojim
je vladao Bizant, kao i nad Zadrom. Došlo je do rata s Venecijom, ali je dužd Henrik Dandolo
nakon poraza bio primoran na dulje vrijeme odustati od pokušaja da vrati grad.

Bela III. uveo niz novčanih, poreznih i političkih reformi koje su dovele do jačanja njegove
države, to se u Slavoniji osjetilo više nego u Hrvatskoj u kojoj zahvaljujući kraljevskim
donacijama jačaju velikaški rodovi. Nazočnost kraljevske vlasti južno od Velebita pojačala se
znatnije sada po prvi put nakon Kolomana.

Njegov sin Emerik (1196.-1204.) došao je u sukob sa svojim bratom Andrijom koji je za sebe
zahtjevao Slavoniju, Hrvatsku i Dalmaciju. Sukob je privremeno završio Andrijinom
pobjedom, pa je nekoliko godina vladao kao gotovo samostalni vladar zemljama između
Drave i Neretve, a osvojio je i Zahumlje. Nakon Andrijinog poraza do kojeg je kasnije došlo,
Emerik je okrunio svog sina Ladislava za hrvatsko-dalmatinskog kralja.

Četvrti križarski rat 1202. godine pružio je Veneciji priliku da napokon obnovi vlast nad
Dalmacijom, pogotovo nad Zadrom. Dužd Henrik Dandolo uspio je natjerati križ. vojsku da
se na putu za Carigrad zaustave u Zadru i da osvoje grad za Veneciju. Uspješni ustanak
Zadrana (podržavali knez Domald Snačić i splitski nadbiskup Bernardin) 1204. bio je bez
pomoći Arpadovića koji su bili zaokupljeni vlastitim sukobima, pa je tako ustanak brzo
ugašen. 1205. godine pao je Dubrovnik (oko kojeg se čitavo 12. stoljeće vodile borbe među
Bizantom, slavenskim vladarima u zaleđu, Venecije i južnotalijanskih Normana).

Andrija II (1205.-1235.) koji je naslijedio svog nećaka Ladislava (1204.-1205.) u nastojanji da

pokrene Križarski rat a bez novaca za putovanje, odrekao se 1216. godine svojih kraljevskih
prava na Zadar u korist Venecije na čijim je brodovima iduće godine otplovio u Svetu zemlju.

Stalna ratovanja, veliki troškovi i inflacija te oslanjanje na strance u upravi, izazvali su

nezadovoljstvo plemstva kojima se pridružio i kraljev sin Bela, prije toga okrunjen za mlađeg
kralja i imenovan hercegom. Rezultat toga bila je Zlatna bula 1222. godine – dokument koji
sadrži niz vladarevih ustupaka plemstvu, između ostalog pravo na oružanu pobunu protiv
kralja, ali koja nije važila u Hrvatskoj i Dalmaciji već samo u Slavoniji (jer tamo jača
plemstvo) i krajevima sjeverno od Drave.

Nastavilo se nezadovoljstvo Andrijom koji je 1226. morao uzeti sina Belu za suvladara, a
mlađeg sina Kolomana imenovati hercegom čitave Slavonije (što je značilo i Hrvatske s
Dalmacijom). Godinu dana prije toga imenovani su po prvi puta posebni banovi za Slavoniju i
Hrvatsku s Dalmacijom. Hrvatski velikaši su u toj mjeri ojačali da pokušaj stvaranja stvarne
vlasti Arpadovića u Hrvatskoj je naveo kneza Domalda da protiv Kolomana započne rat, no to
je rezultiralo Domaldovim porazom 1229. godine.

BELA IV.
Bela IV. (1235.-1270.) okrunio se nakon očeve smrti za kralja Ugarske, Hrvatske i
Dalmacije. Do tada je već napuštena posebna krunidba za hrvatsko-dalmatinskog kralja.
Njegova nastojanja da dovede u red kraljevstvo što je doživjelo velike štete za vrijeme
Andrije II prekinula je provala Tatara. Nakon ugarskog poraza na rijeci Šaju 1241. godine
započeo je kraljev uzmak prema jugu. Preko Zagreba 1242. godine pobjegao je do Klisa, a
onda do Trogira – Tatari su ga pratili cijelim putem, došlo do sukoba oko Klisa i Šibenika s
hrvatskim velikašima kao i do neuspješne opsade Trogira i Splita. Tada je došla vijest o smrti
kana Ogotaja u Karakorumu te su se Tatari vratili preko Bosne i Srbije na Istok. Uspomena na
tatarsku provalu ostala je vrlo živa u Hrvatskoj, pa je s vremenom nastao čitav niz falsifikata
kojima su hrvatski knezovi (npr. Krčki) bili nagrađeni za uspješno ratovanje i sudjelovanje u
izmišljenoj bitci na Grobničkom polju.

Taj bijeg pred Tatarima približio je Belu IV. svojim podanicima u Hrvatskoj i Dalmaciji,
te to što se umiješao u sukob oko Splita i Trogira oko zemljišnih posjeda (Arpadovići se
rijetko miješali). Sukob je poprimio neželjene razmjere jer su na stranu Splićana, nesklonih
kralju, stali Kačići, stanovnici Poljica, zahumski knez Andrija i bosanski ban Matej Ninoslav.
Kraljeve čete u savezništvu s Trogiranima su odnijele pobjedu, ali je rat spriječio Belu IV. da
pomogne Zadranima koji su se 1242. godine pobunili protiv Venecije.

Belina nastojanja da zaustavi jačanje velikaša nisu urodila uspjehom, jer se kraljevstvo stalno
nalazilo u ratnim sukobima – pogotovo težak bio je onaj s češkim kraljem Premyslom
Otokarom II.; pa je vladareva stalna potreba za vojskom donosila velikašima samo nove
povlastice.

Vidio je izlaz u jačanju gradova, ali to se u Hrvatskoj gotovo nije osjetilo, Jedino je Bihać
1263. godine dobio povlastice slobodnog kraljevskog grada.

Oko 1260. godine proveo je neke upravne reforme koje su se ticale Hrvatske: u slučaju
da nije imenovan herceg ''čitave Slavonije'' (koji je morao biti iz vladarske kuće), njegovu je
funkciju preuzimao slavonski ban, kojemu je bio podređen i hrvatsko-dalmatinski. Time je
kralj samo potvrdio prevagu Slavonije nad Hrvatskom i Dalmacijom, a do koje je došlo već u
vrijeme hercega Kolomana.

Njegovi nasljednici Stjepan V. (1270.-1272.) i Ladislav IV. (1272.-1290.) nisu se miješali u

prilike u Hrvatskoj (kao i u Ugarskoj), u kojoj su nesuglasice oko prava na nasljeđivanje
krune sv. Stjepana dovele pri kraju 13. stoljeća do borbi u kojima su sudjelovali svi
najmoćniji plemićki rodovi, ali i vanjski čimbenici (Venecija i Anžuvinci).
Tako su Kozsegi (Gisingovci) velikaši čiji su se posjedi rasprostirali po Slavoniji i Ugarskoj,
1289. godine pozvali Andriju Mlečanina (sina Arpadovića Stjepana Postuma i Tomasine
Morosini) s ponudom da preuzme hercegštvo. Hercezi su od dolaska Kolomana Arpadovića
na hrvatsko prijestolje 1102. godine bili članovi dinastije, sinovi ili mlađa kraljeva braća koji
su vladali hrvatsko-dalmatinskim kraljevstvom kao potkraljevstvom, nazivajući se ponekad
hercezima, a ponekad kraljevima.

Andrija se odazvao pozivu, a kako je iste godine umro kralj Ladislav, Andrija je bio okrunjen
za njegova nasljednika. Karlo Martel, anžuvinski pretendent na prijestolje, sin Ladislavove
sestre Marije; imao je brojne pristaše u Hrvatskoj i Slavoniji gdje je na njegovu stranu stao
slavonski ban Ivan Koszegy. Babonići, drugi moćni slavonski velikaški rod, stali su na stranu
Andrije, a ovaj je postavio svoju majku Tomasinu za hrvatsku hercegicu.

U Slavoniji su se sukobi razbuktali 1295. godine kada su građani slobodnog kraljevskog grada
Gradeca stali na Andrijinu stranu, a susjedni biskupski Zagreb (odjeljeni uskim potokom) uz
Anžuvince. Te je godine umro Karlo Martel, a njegovo pravo na krunu preneseno je na
njegovog sina Karla Roberta.

KARLO ROBERT

Nakon što je 1299. godine izbila velika pobuna protiv Andrije, knezovi Bribirski su se
definitivno odlučili za Anžuvince, a knez Juraj (brat bana Pavla) koji je bio knez većine
dalmatinskih gradova i tako nadzirao obalu i plovidbu prema Italiji; otišao je s pratnjom od
svojih 40 vitezova u Napulj i u kolovozu doveo Karla Roberta u Hrvatsku.

Čim je u siječnju 1301. dobio vijest o smrti Andrije III. Mlečanina, posljednjeg Arpadovića,
otpratio je Karla Roberta u Zagreb, odakle je nakon nekog vremena Karlo otišao u Ostrogon.

U novovjekovnoj historiografiji se pojavila tvrdnja da se Karlo na putu za Ugarsku okrunio u

zagrebačkoj katedrali za ugarskog kralja, ali za to ne postoje valjani dokazi. Zagrebački
biskup Mihajlo bio je jedan od važnijih Karlovih pristaša, pa je 1302. godine uz ostrogonskog
nadbiskupa Grgura zastupao Karla pred papinim sudom na kojem je Bonifacije VIII. presudio
u korist Karlova prava na baštinjenje ugarske krune.

Nakon što su Bribirci doveli Karla u Hrvatsku pa u Slavoniju, Karlo se morao susresti s
nekoliko protukandidata. Svoj oslonac imao je među hrvatskim i slavonskim plemstvom, dok
je ugarsko plemstvo bilo podijeljeno na pristaše češkog kraljevića Vaclava i Otona
Bavarskog. Obojica su uspjela nakratko dobiti krunu, ali su potom morali napustiti kraljevstvo
(1304. odnosno 1308.). Tek vojni uspjesi u Srijemu i diplomatska inicijativa pape Bonifacija
VIII. omogućili su Karlu da napokon savlada otpor i da se 1310. godine okruni krunom sv.
Stjepana. Otpor ugarskih velikaša konačno je skršio tek 1330. godine.

Bribirci su i dalje nastavili vladati Hrvatskom, u njihovim rukama nalazila se gotovo čitava
Hrvatska, osim zemalja knezova Krčkih, s Dalmacijom, osim Zadra i nekih otoka.

Iskoristivši prokletstvo što ga je papa Klement V. bacio na Mlečane, Bribirci su nagovorili

Zadrane da se pobune – dvije godine 1311.-1313. je priznavao njihovu vlast. Mladen II.
Bribirski, kojeg su Zadrani odabrali za kneza nakon Pavlove smrti, nije bio uspješan poput
oca, pa je Venecija 1313. godine vratila Zadar pod svoju vlast, s time da je Mladen zadržao
prava ubiranja djela gradskih prihoda. Zatim su Mlečani nagovorili Trogirane i Šibenčane da
prihvate njihovu vlast i da se i oni pobune protiv Mladena, ali da ne izazivaju Karla, čije će
nominalno vrhovništvo i dalje priznavati. Pridružili su im se brojni hrvatski plemići pod
knezom Nelipićem i Mladenovim bratom Pavlom koji je i sam namjeravao postati banom, te
je na poticaj Venecije 1322. godine stvorena velika koalicija protiv bana. Šibenik i Trogir su
se predali Veneciji, a koaliciji je pristupio i Pavao u nadi da će se nametnuti kao nasljednik.

Karlo I. je uočio mogućnost da konačno uspostavi svoju vlast i u Hrvatskoj, protiv Mladena je
uputio vojsku pod zapovjedništvom slavonskog bana Ivana Babonića, kojeg je ujedno
postavio za hrvatsko-dalmatinskog bana.

U bitci kod Blizne (blizu Klisa), u kojoj su na Mladenovoj strani stajali vlasi (polunomadski
stočari zapadno balkanskih planina) odnijela je pobjedu. Karlo I. je potom i sam došao u
Hrvatsku te je u Kninu održao sabor na kojem je svrgnuo Mladena i odveo ga sa sobom u
Ugarsku – o njegovoj sudbini se ne zna.

Karlov sin Ludovik I. osobno se brinuo o udaji Mladenove kćerke Katarine za Boleslava III.
Piasta. Snaga Bribiraca bila je Mladenovim porazom ozbiljno uzdrmana, ali ne i slomljena –
do moći kakvu je imao Pavao I. ipak se više neće uzdići.

Pobjedom nad Mladenom II. Bribirskim Karlo nije uspio ostvariti svoju vlast nad Hrvatskom,
jer umjesto bribirskog kneza nametnuo se kao vođa njegov vojvoda Nelipac iz roda Snačića
(?-1344). U godini nakon bitke kod Blizne osvojio je za sebe Knin, staru prijestolnicu,
utvrdivši se time na ključnoj točci u Hrvatskoj.

Juraj II. Bribirski pokušao ga je odande protjerati uz pomoć knezova Krčkih i bosanskog bana
Stjepana II., ali to mu nije pomoglo. Uz Nelipca stali su Splićani, koji su ga odabrali za kneza,
i Trogirani, a pomažu mu i knezovi Kurjakovići i Venecija koja se boji jakog ugarsko-
hrvatskog vladara na Jadranu.

Kako ni hrvatsko-slavonsko-dalmatinski ban Ivan Babonić nije uspio ostvariti kraljeve ciljeve
u Hrvatskoj – bio je smijenjen, a za hrvatskog bana je 1325. godine doveden ugarski velikaš i
slavonski ban Mikac od plemena Akoš. Mikčev pokušaj da 1326. godine pobjedom nad
Nelipcem obnovi kraljevsku vlast u HR, završio je potpunim porazom koji mu je nanijela
koalicija hrvatskog plemstva, kojima se jedino nisu pridružili Krčki knezovi kojima je Karlo I.
znatno proširio posjede (Gacka i Drežnička županija).

No, ako su plemići nastupali zajednički u otporu kralju, to ih nije sprečavalo da se čim je ta
opasnost nestala, upuste u međusobna razračunavanja, u kojima su suprotstavljene strane
vodili Nelipić i Šubići, a Venecija ih je pomagala naizmjence, nastojeći održati ravnotežu
sukobljenih. U svrhu jačanja svog položaja pokušali su se Šubići Bribirski pomiriti s Karlom,
a kralj je planirao doći u Hrvatsku i uvesti red, ali ništa od toga se nije dogodilo – borbe su
potrajale sve do Nelipćeve smrti 1344. godine, dvije godine nakon Karlove smrti,

Višegodišnje ratovanje u Hrvatskoj omogućilo je bosanskom banu Stjepanu II. Kotromaniću

da zauzme krajeve između Neretve i Cetine, te županije Imotu, Duvno, Hlivno i Glamoč.
Krajem dvadesetih godina preuzela je i Venecija nadzor nad svim priobalnim gradovima osim
Skradina i Omiša koji su ostali u vlasti Bribiraca. U Hrvatskoj unutrašnjosti između Zrmanje i
Cetine vladao je Nelipac kao samostalni vladar do svoje smrti.

U Slavoniji su Babonići htjeli steći sličan položaj. Ban Mikac oteo je Babonićima njihovo
važno uporište Steničnjak, čime ih je onemogućio da ovladaju čitavom Slavonijom, a nešto
kasnije izgubio je i Ivan Babonić svoju utvrdu Zrin – Babonići su na to potražili zaštitu na
drugoj strani: 1336. godine sklopili su u Beču vazalni ugovor s austrijskim vojvodama
Albertom i Otonom Habsburgom, čime su njihovi posjedi u Slavoniji bili tješnje vezani uz
Habsburge nego uz Anžuvince.

Karlo je samo djelomično ostvario svoje planove o slamanju velikaša koji su stajali na putu
jakoj kraljevskoj vlasti. U Slavoniji je jedne zamijenio drugima, Hrvatska je ostala izvan
njegovog stvarnog domašaja, a Dalmacija je u cijelosti potpala pod Veneciju – no Karlove su
ambicije nadmašivale granice njegova kraljevstva. Za svog najstarijeg sina Ludovika osigurao
je poljsko prijestolje, a za mlađeg sina Andriju napuljsko. 1319. godine osvojio je Beograd
čime je za iduća 2 stoljeća osigurao jugoistočnu granicu,
Proveo je niz reformi u cilju jačanja kraljevske vlasti. Plemićke županije su dobile na
važnosti, a na njihovim zasjedanjima su sudjelovali plemići i slobodnjaci. Kako su i u
slavonskom saboru proširene sudske ovlasti, nestala je potreba za odlaskom na kraljevski sud
te su niži plemići i slobodnjaci mogli lakše potražiti zaštitu protiv samovolje velikaša.

Uvedene su izmjene u načinu financiranja organizacije tvrđavskih podložnika koji su činili

osnovu kraljeve vojne snage. Umjesto da ih nagrađuje zemljom, Karlo ih je vezao za utvrdu i
njezina imanja s kojim im je kaštelan dijelio prihode.

Vojnim reformama uveden je i banderijalni sustav po kojemu su velikaši u rat slali čete pod
svojim zastavama, ali pod zapovjedništvom kraljevskih zapovijednika, pa su tako udružene
privatne i državne snage.

Novčanim je reformama uveden red u dotada konfuznu financijsku politiku Arpadovića,

uveden je stalni novac od čega je manja srebrna novčana jedinica denar kovan po uzoru na
banovac (novac što su ga smjeli kovati slavonski banovi). Nova carina pospješila je
trgovinske odnose sa susjednim zemljama.

Karlo I. započeo je politiku pomaganja kraljevskih gradova pri čemu je uživao podršku
slavonskog bana Mikca. Ovaj je podijelio povlastice trgovištu Zelini na važnoj cesti od
Varaždina do Zagreba a nešto kasnije privilegije dobio i trg pod Ozljem.

Želeći uz sebe vezati što više vjernih velikaša a ujedno i razbiti utjecajne rodove. Karlo je,
sljedeći Francuskoj iskustvo, osnovao vitešku bratovštinu svetog Jurja, drugu te vrste u
Europi u koje je uključio mlađe velikaše, a među njima i neke Slavonske i hrvatske. Svim tim
reformama pripremio je temelj vladavine svog sina i nasljednika Ludovika I Velikog.

LUDOVIK

Ludovik je ostavio reformu politiku svog oca, kako su se porezi dobrim dijelom još od
vremena Arapovića nalazi u rukama velikaša kralj je uveo novi porez dobit komore koji je
trebao zamijeniti sve starije. Otpor njegovim nastojanjima bio ipak prevelik pogotovo u
Slavoniji i Hrvatskoj gdje nema traga o uvođenju ovog poreza. No, ipak u Hrvatskoj postigao
izvjestan uspjeh uvevši marturinu (porez u Slavoniji plaća od vremena prvih Arapovića) ali je
u Hrvatskoj zahvaljujući njezinom posebnom statusu bio nepoznat.

Ludovik je također nastavio pomagati razvoju građanstva te je tu postigao mnogo više od

Karla. 1347. godine privilegira Krapinu, gradsko naselje uz kraljevsku utvrdu na cesti od
Zagreba prema Štajerskoj, a nekoliko godina kasnije i Koprivnicu. Varaždin koji je prvi bio
slobodan kraljevski grad oslobodio je 1357. godine sudske vlasti župana i podvrgnuo ga
izravno kraljevskom tavernikalnom sudu. Njegov ban Leuhastije je dao je povlastice pogledu
utvrde Glaž u Usori.

Najviše je pažnje ipak posvećivao zagrebačkom Gradecu. Već je Karlo u gradu podigao svoju
palaču, a i njegov sin Ludovikov brat herceg Stjepan rado boravi u gradu. Ludovik proširuje
povlastice što ih je grad uživa od vremena Bele IV. dajući mu pravo održavanja i drugog
godišnjeg sajma. Zagreb je u cijelosti tada najrazvijeniji slavonski grad, a u njegovom
kraljevskom dijelu u Gradecu ravnopravno sudjeluju u upravi i građani slavenske, njemačke,
latinske (talijanske i francuske) i ugarske narodnosti. Najbogatiji su Firentinci koji se bave
trgovinom i novčarstvom, ali i drugim poslovima .

Gradec je mjesto u kojem se kuje banski novac. Trgovački putovi kojima se iz Slavonije
izvozila roba (vosak, kože, svinje, ovce) za Veneciju i Njemačku imali su svoje ishodište
uglavnom u Zagrebu, ali u manjoj mjeri i u Varaždinu. Usprkos tome Križevci su ostali
glavno mjesto održavanja slavonskog sabora i banskoga suda što proizlazi iz samog osnutka
grada kao banskog a ne kao kraljevskog.

Na ruku nižem plemstvu išla je reforma sadržana u zakonu iz 1351. godine kojom je Ludovik
izjednačio po položaju sve plemstvo u kraljevstvu. Upravo preko nižeg plemstva nastojao je
kralj steći nekakav oslonac u Hrvatskoj gdje je njegova vlast usprkos uspjesima u borbi protiv
velikaša bila slaba. Kada je 1347. godine došao u posjed bribirske utvrde Ostrovice, počeo je
na području ostrovičkog komitata poticati niže plemstvo udruženo u instituciju ''Plemstva
dvanaestero plemena kraljevine hrvatske'', a središte organizacije nalazilo se u Podgrađu kod
Benkovca gdje su se održavali sabori i sud.

Za razliku od svojih prethodnika pa i kasnijih vladara, Ludovik je bio jedini životno

zainteresiran za vladanje nad Dalmacijom. Luke su mu bile potrebne zbog veza s napuljskim
kraljevstvom u kojem je nakon ubojstva njegova brata Andrije vladala njegova udovica Ivana.
Ludovik je pokušao osvetiti bratovu smrt a po mogućnosti se i dokopati napuljske krune.
Komunikacije preko jadranskih luka olakšale bi mu pohode što ih inače mora voditi u
zaobilaznim i dugotrajnim putem preko sjeverne Italije. Da bi došao do vlasti u dalmatinskim
gradovima morao je savladati 2 prepreke: Veneciju i hrvatske velikaše. Naime usprkos
uspjesima Karla u sukobu s bribircima, ostaci njihovog roda, a također i Nelipići i
Kurjakovići, držali su Hrvatsku u svojim rukama te je takvo stanje pristup moru učinilo
nesigurnim.
Nakon poraza Mladena II. Bribirskog, bribirski su knezovi morali se suočiti s gubitkom
kneštva u svim priobalnim gradovima ali i sa širenjem kneza Nelipca na njihovim
nekadašnjim posjedima. Juraj II. Bribirski uzalud je nastojao pritiskom na Split i Trogir vratiti
značenje svojoj formalnoj tituli kneza Dalmacije, a povrh toga biva u ratu Nelipcem 1324.
godine poražen i zarobljen. Njegov nasljednik Mladen III. Bribirski žestoki je protivnik
Ludovika. a bračnim vezama Bribirci su nastojali steći saveznike u bosanskim i srpskim
vladarima, stoga je Mladen III. oženio sestrom srpskog cara Dušana. 1343. godine primljen je
Mladen III. s braćom Pavlom III. i Deodatom u mletačko građanstvo, sve to pak nije
zaustavilo propadanje bribiraca. 1347. godine Grgur II je predao u ime svog nećaka Jurja III.
Ludoviku utvrdu Ostrovicu (uz sam Bribir najvažnije uporište Šubića Bribirskih). Za uzvrat
kralj mu je dao slavonski Zrin, po kojem se ova loza Šubića kasnije nazivati Zrinskima.

Nakon Mladenove smrti godinu dana kasnije (1347. godine), Bribirci su izgubili svaku
važnost. U Trogiru katedrali na Mladenovom epitafu nepoznati pjesnik žali za štitom Hrvata.
Ludovik je dočekan kao tuđi vladar. Netrpeljivost je jače došla do izražaja u slučaju vladara
koji je svoje vlasti južnog Velebita namjeravao stvarno nametnuti.

Ludoviku je na ruku išla smrt kneza Nelipca, koji je iza sebe ostavio udovicu i maloljetnog
sina Ivaniša. U Hrvatsku je poslao Nikolu Banića od Lendave s banskom vojskom, a onda je
došao je Ludovik na čelu s 30,000 ratnika. Kod Bihaća mu je ususret izašla Vladislava i
predala mu je Knin. Kralj je Ivanu Nelipiću oprostio očevu nevjeru i potvrdio mu stare
posjede sa Sinjom i Cetinskom županijom. Od 1345. godine Nelipići više nisu bili smetnja
kralju, a Nikola Banić a nakon što je preuzeo Knin počeo se titulirati banom Slavonije i
Hrvatske. Time se Hrvatska stvarno našla u kraljevim rukama te su stvorene mogućnosti za
osvajanje Dalmacije.

Blizina kraljeve vojske navela je Zadrane da se pobune protiv Venecije i zatraže Ludovikovu
zaštitu. Venecija je na to dogovorila šaljući mornaricu i kopnenu vojsku čime je započela
šesnaestomjesečna opsada grada. 1346. godine Ludovik je stigao pod Zadar s velikom
vojskom a građani su izvijestili kraljevu zastavu na zidine i predali Ludoviku gradske
ključeve, no na nesreću Zadrana kraljeva je vojska uskoro doživjela porez pa se kralj povukao
prema ugarskoj. Zadrani su odolijevali mletačke opsade do prosinca 1346. godine, pa se
Zadar napokon početkom 1347. godine morao predati.

Venecija je preuzela potpunu upravu nad gradom a mnoge članove najodličnijih patricijskih
rodova odveli su Mlečani sa sobom kao taoce prepustivši njihove posjede potpunom
propadanju. Događaje vezane uz opsadu Zadra opisani su u anonimnom dijelu Opsada Zadra
kojeg je sastavio Zadarski očevidac događaja i u kojeg je uključio pisma što su ih
razmjenjivali Zadrani i Ludovik. Kronika je izuzetno kvalitetno djelo hrvatske predrenesanse;
autor je po svoj prilici zadarski nadbiskup Nikola Matafar, čiji se grobni spomenik očuvao ali
razbijena lica što je možda posljedica mletačke osvete nakon ponovnog mletačkog
preuzimanja grada 1409 godina.

Dok su Zadarski patriciji znali da od obnove mletačke vlasti mogu očekivati samo daljnje
ograničenja svojih političkih i ekonomskih sloboda, dotle pučani u Mlečanima nisu vidjeli
opasnost dapače mogli su se nadati da će njihovom pomoći dobiti udio u gradskoj upravi. U
takvim okolnostima opsade dok je grad bio izložen oskudici izbila je pobuna pučana
predvođenih nekim plemićima. Ova epizoda zadarske opsjede ujedno je prvi poznati sukob
patricija i pučana u nekom dalmatinskom gradu.

Nakon primirja 1348. godine započinju višegodišnji pregovori u kojima Venecija nastoji
nagovoriti kralja da pristane na prodaju svojih prava na Dalmaciju. U međuvremenu došlo je
do diplomatskih, pa je vojnih sukoba oko baštine Mladena III. Bribirskog, čiji maloljetni sin
Mladen IV. nije imao snage zadržati očeva imanja. Zbog rodbinskih veza i političkih interesa
u sukobe se osim kralja Venecije i Pavla III. Bribirskog uključuju i Stjepan II. Kotromanić,
odnosno Tvrtko I. te srpski car Dušan. Na kraju je Ludovik preuzeo Klis i Omiš, a Venecija
Skradin.

Složenost problema s kojim se Ludovik suočavao od Poljske do navela ga je da 1350. godine

obnovi dužnost hercega za Slavoniju, Hrvatsku i Dalmaciju na koje je postavio svog brata
Stjepana sa sjedištem u kraljevskoj palači u Zagrebu. Uz pomoć hrvatsko-slavonskog bana
Nikole Banića, Stjepan je nastojao u krajevima južno od Drave učvrstiti vlast dinastije te je u
svrhu privilegirao gradove (Koprivnica 1353. godine), i održao sabore (Sabor slavonskog
plemstva u Zagrebu i sabor hrvatskog plemstva u Kninu oba 1353. godine).

Stjepanove aktivnosti bile su prekinute smrću 1354. godine nakon čega je heceška čast prešla
na njegova maloljetnog sina Ivana koji je otišao na stričev dvor dok su stvarnu vlast vršili
banovi.

Nepostojanje jake vlasti pogodovalo je daljnjim sukobima velikaša u Hrvatskoj u koje su se

privremeno umiješali Bosanci i Srbi. Žrtva su bili Šubići Bribirski kojima je na kraju ostao
samo matični grad Bribir.
Istekom primirja primirja i neuspjehom pregovora s Venecijom, Ludovik se pripremio za rat.
1356. godine u Zagrebu je počeo sakupljati veliku vojsku razglasivši da će povesti na Srbe čiji
je vladar Stjepan Dušan netom preminuo. No tada iznenada povede vojsku na Veneciju. Rat je
trajao 2 godine. U Hrvatskoj i Dalmaciji kraljeve je ljude predvodio hrvatsko-dalmatinski ban
Ivan Ćuz od Ludbrega. Većina gradova predala se brzo osim Zadra oko kojeg se žestoko
ratovalo. A nakon uspjeha samog Ludovika u Italiji, Venecija je pristala na Zadarski mir
18.2.1358. godine po kojem je predala sve posjede od Kvarnera do granica Drača. Mir je
potpisan u sakristiji samostalna samostana svetog Franje u Zadru a njime se mletački dužd
odrekao titule duksa Dalmacije i Hrvatske kojem su se njegovi prethodnici gotovo bez prekida
kitili od 1000 te godine.

Ludovik je nastojao povlasticama što više vezati gradove uza sebe a najbolje su prošli
Dubrovčani koji su svoje odnose s vladarom riješili posebnim Višegradskim ugovorom. Kralj
je Dubrovčanima jamčio sigurnost i samostalnost, a oni njemu vjernost i danak te isticanje
kraljeve zastave na svojim brodovima. Upravo s tim ugovorom započinje višestoljetna
povijest Dubrovačke republike. Ludovik je svoje jadranske posjede zaokružio nakon što mu
se 1369. godine predao Kotor koji je do tada priznao vlast zetskih vladara.

Nakon Ludovikovog uspjeha protiv Venecije i slamanja otpora hrvatskih velikaša prilike se u
Hrvatskoj smirile a kralj je krajevima južno od Drave vladao na taj način da je postavljao za
banove samo ugarske plemiće, ne dajući priliku domaćim velikašima da taj položaj iskoristila
za ponovno jačanje.

Potporu je pokušavao pronaći u nižem plemstvu i građanstvu pa je tako 1347. godine

privilegirao trgovište Krapinu, a 10 godina kasnije varaždinske građane izuzeo od ispod
sudske vlasti varaždinskog župana i podredio ih sudu kraljevskih gradova, a porez što su ga
plaćali županom zamijenio je porezom vlastitom komori.

Smrću hercega Ivana 1360. godine a dovela je do devetogodišnjeg upražnjenja herceškog

položaja nakon čega je Ludovik za hercega doveo svog rođaka Karla Dračkog koji je među
Hrvatima stekao veliku popularnost. Karlo je, ne samo dobro upoznao prilike u Hrvatskoj,
nego se povezao s mnogim plemićima tijekom ratova što je u Italiji vodio protiv Venecije, a
kao saveznik padovanskog vojvode Francesca Carrare. Karlo je najčešće boravio u Zadru gdje
su Anžuvinci imali svoju kraljevsku palaču u blizini katedrale.

U Zadru je povremeno boravila i Ludovikova žena Elizabeta, vršeći neke vladarske funkcije.
U znak dobrih veza s gradom dala je izraditi sarkofag relikvijar za tijelo svetog Šimuna te ga
obdarila raznim darovima, a među ostalima i krunom s anžuvinskim ljiljanima. Relikvijar je
trebao uz svoju vjersku funkciju simbolizirati i političku povezanost Zadra s Anžuvincima, ali
i vladarske dinastije s dinastijom bosanskih banova od koje je potekla Elizabeta.

Karlo Drački je 1376. godine otišao u Napulj, izbacio Ivanu koja je pristala uz protupapu
Klementa VII. i 1381 godine postao napuljskim kraljem. Venecija se nije lako mirila s
gubitkom pokrajine važnom za sigurnost njene pomorske trgovine. Gubitak je nastojala
nadoknaditi trgovinskim mjerama među kojima je bilo i zadržavanje monopola na trgovinu
solju sjeverno od Riminija, ali i zatvaranje mletačkog tržišta za dalmatince trgovce.

Takva mletačka politika navela je Ludovika da se 1378. godine pridruži Genovi u napadu na
zajedničkog neprijatelja – Veneciju. Usprkos uspjesima mletačke mornarice koja je osvojila
neke dalmatinske gradove, saveznici su postigli veliku pobjedu ali neodlučna Ludovikova
politika dovela je 1381 godine do sklapanja Turinskog mira kojime se za dalmatince nije ništa
promijenilo, ali je Veneciji nametnuta obaveza plaćanja godišnjeg danka u iznosu od 7000
dukata.

NAKON LUDOVIKA

Nakon smrti kralja Ludovika, koji je umro bez muškog potomka postavilo se pitanje
nasljedstva prijestolja. Prvo je rješenje nađeno u krunidbi njegove kćerke Marije koja je za tu
svrhu proglašena njegovim sinom. Umjesto maloljetne Marije vladala je njezina majka
Elizabeta zajedno s palatinom Nikolom Gorjanskim.

U Hrvatskoj je među velikašima vladalo dugogodišnje nezadovoljstvo politikom anžuvinskih

vladara. Bosanski kralj Tvrtko odlučio je iskoristiti priliku i potaknuti pobunu Hrvata protiv
Marije. Najvažnije je saveznika našao u Slavonkom plemiću Ivanu od Paližne (prior
ivanovaca u Hrvatskoj i Slavoniji), Ivan je stekao veliko iskustvo šezdesetih i sedamdesetih
godina u ratovima u Italiji gdje se proslavio kao vitez i zapovjednik u borbama Ludovika
protiv kraljice Ivane i Venecije. Nejasno je zašto je baš on postao najodlučnijim protivnikom
Marije i Elizabete, vežući svoju daljnju sudbinu uz Tvrtka. Paližna je u Vrani, sjedištu
prioriata nedaleko od Biograda, započeo pobunu ali već je 1383. godine pobjegao pred
kraljevskom vojskom u Bosnu

Nezadovoljstvo Marijinom vladavinom zahvatilo je ubrzo i Ugarsku i Slavoniju. Pobunjenike

su vodila braća Horvat iz Vukovarske županije (utjecajni rod u Slavoniji), Pavao Horvat bio
zagrebački biskup.
Nakon neuspjelog pokušaja izmirenja kraljičinom strankom 1385. godine u Požegi odlučili su
se pobunjenici za kralja izabrati Karla II. Dračkog, jedinog muškog rođaka kralja Ludovika.
Istovremeno se u sukobe uključuje i drugi pretendent, Marijin zaručnik Žigmund
Luksemburški (koji je s vojskom provalio u Ugarsku i prisilio kraljičine pristaše da ga
vjenčaju s Marijom). Pavao Horvat je u međuvremenu poslao u Napulj po Karla Dračkog pa
se Marija morala odreći krune, a Karlo II. je 1385 godine okrunjen. U Hrvatskoj je odmah za
bana imenovao Ivana od Paližne. Karlova je vladavina bila vrlo kratka jer su ga već 1386.
godine Elizabeta i Nikola Gorjanski dali ubiti kako bi ponovo na prijestolje vratili Mariju.

No to je izazvalo žestoku reakciju među kraljičinim protivnicima koji su početkom 1387.

godine napali Elizabetu i Mariju s njihovom pratnjom kod Đakova. Horvati su pogubili
palatina Nikolu Gorjanskog te još neke istaknute kraljičine pristaše, a obje kraljice su poslali u
Hrvatsku Ivanu od Paližne. Hrvatski ban je u Novigradu potom dao pogubiti Elizabetu koja je
očito bila jedan od uzroka nezadovoljstva.

Žigmund je na to s vojskom krenuo iz Češke prema Stolnom Biogradu, gdje je bio odmah
okrunjen za kralja. U Hrvatsku je uputio vojsku pod zapovjedništvom Ivana Krčkog, a sklopio
je sporazum s Venecijom koja je poslao mornaricu protiv Novigrada. Ivan od Paližne morao
se predati Marijinoj kraljevskoj vojsci i ponovo se povući u Bosnu, a kod Tvrtka su utočište
našla i braća Horvat, koji su doživjeli poraze u južnoj Ugarskoj i Slavoniji. Tvrtko im je kao
naknadu dao Omiš.

Borbe između Žigmunda i njegovih protivnika, okupljanih oko kralja Tvrtka, zamrle su u
vrijeme osmanskog pohoda na Srbe 1389. godine u bitci na Kosovu, u kojem su sudjelovale
uz Srbe i Tvrtkove čete među kojima su se nalazili i vitezovi pod vodstvom nekog bana Ivana
po svoj prilici Ivan od Paližne koji je potvrdom zadržao svoj položaj hrvatskog bana.

Nakon bitke biti čiji je ishod nejasan, Tvrtko je držao da su kršćani odnijeli pobjedu.
Nastavila su se bosanska osvajanja u Hrvatskoj. Samo iznenadna smrt kralja Tvrtka 1391.
godine, a malo potom i Ivana od Paližne, spriječila je da se vlast Kotromanića ustali u
Hrvatskoj između Zrmanje i Cetine

Tvrtkov bratić i nasljednik Stjepan Dabiša sklopio je sa Žigmundom Luksemburškim 1393.

godine mir te je napao Horvate. Naposljetku ih je Žigmund uhvatio Dobor-gradu na donjem
toku rijeke Bosne pa je time prva faza pobune protiv Ludovikovih nasljednika bila okončana.
Stjepan Dabiša je vratio Žigmundu one dijelove Hrvatske i Dalmacije što je osvojio Tvrtko te
se ujedno odrekao prava na naslov hrvatskog i dalmatinskog kralja

Nova se prilika za pobunu ukazala nakon Žigmundovog poraza u bitci protiv Turaka kod
Nikopolja 1396 godine. Kralj se uspio spasiti pobjegavši brodom do Carigrada te se sljedeće
godine vratio se preko Dubrovnika u kraljevstvu

A dugo kraljevo odsustvo tijekom kojega se neko vrijeme nije znalo je li uopće preživio
dovelo je do obnove pobune na čije čelo sada stao bivši slavonski ban Stjepan Lacković od
Čakovca. Pobunjenici su pozvali Ladislava Napuljskog, sina Karla II. Dračkog, da preuzme
kraljevstvo, bio je to posljednji dodir hrvatske s Anžuvincima. Njemu je već 1387. godine
zagrebački biskup Pavao Horvat nudio krunu. Ladislav je najviše pristaša imao u Hrvatskoj, a
njegov najvažniji čovjek bio Hrvoje Vukčić Hrvatinić, gospodar Donjih Krajeva i velikog
dijela Hrvatske.

Nakon Tvrtkove smrti, Ladislav je 1391./1392. iz Napulja izdao darovnice kao da je doista
vladar u Hrvatskoj. A glasine koje su se slijedeće godine počelo širiti o tome da se Ladislav
namjerava oženiti kćerkom sultanom Bajazita naškodile su njegovoj popularnosti i umanjila
mu ugled moju među Žigmundovim protivnicima.

Kad se Žigmund vratio, 1397. godine u Križevcima je sazvao sabor na kojega je pozvao i
Lackovića s obećanjem da mu se neće ništa dogoditi, ali ga je onda ipak dao pogubiti zajedno
s jednim pratiocem – tako je taj sabor poznao postao poznat kao krvavi sabor križevački.
Ovo pak nije dovelo do smirivanja prilika nego baš obratno – protiv Žigmunda je stvorena
jaka koalicija koja se pridružila i Bosna. Bosnom je tada u ime malodobnog Stjepana Ostoje,
nezakonitog Tvrtkova sina, vladao trijumvirat kojeg su činili Hrvoje Vukčić Hrvatinić,
Sandalj Hranić i Pavao Radinović.

Hrvoje Vukčić podrijetlom je iz plemena Snačića, vladao je Donjim Krajevima od Jajca do

Banja Luke, ali već u početku ratovanja protiv Žigmunda osvojio je i zemlje između Banja
Luke i Save.

Njegovi su ga uspjesi učinili najistaknutijim pristašom Ladislava Napuljskog koji je uživao

veću potporu u Hrvatskoj negoli u Ugarskoj. Uočivši teškoće u kojima se Žigmund nalazio
(čak je 1401. godine bio utamničen u Šiklošu), Ladislav je 1403. godine došao u Zadar gdje
ga je za kralja okrunio ostrogonski nadbiskup. No, kako je ugarska kruna svetog Stjepana tada
bila u Žigmundovim rukama, moguće da je krunidba obavljena Zvonimirovom krunom.
Ladislav se ipak nije osjetio dovoljno jakim da krene Ugarsku pa se vrati u Napulj, a za
namjesnika u Hrvatskoj, Dalmaciji i Bosni imenovao je Hrvoja Vukčića Hrvatinića.

Hrvoje je bio izabran i za splitskog kneza, a Ladislav mu je darovao i otoke Brač, Hvar i
Korčulu. Postigavši gotovo potpunu samostalnost u svojim zemljama, Hrvoje je kovao vlastiti
novac što su prije njega u Hrvatskoj učinili Pavao I. i Mladen II. Bribirski. U Bosni je
smijenio Stjepana Ostoju za kralja i doveo Tvrtka II. (sin Tvrtka I.).

Žigmund je slijedećih nekoliko godina poduzeo nekoliko bezuspješnih pohoda protiv Bosne,
pa je zatražio od pape Grgura VII. pomoć kako bi poveo križarski rat protiv bosanskih
heretika. 1408. godine je odio veliku pobjedu, koja je završila pokoljem bosanskog plemstva
kod Dobor-grada. Hrvoje je uvidio da je daljnji otpor protiv Žigmunda nemoguć stoga ga je
priznao za kralja, čime je okončana pobuna u Hrvatskoj što je trajala preko dvadeset godina,
odvojivši Hrvatsku i Dalmaciju, a privremeno i Slavoniju od Ugarske – stvarajući ujedno
veliko bosansko kraljevstvo.

Hrvoje Vukčić i Ivan Nelipić zauzeli su za svoj račun dijelove hrvatske Dalmacije. a Ladislav
Napuljski izgubivši u Hrvoju posljednji oslonac, odlučio je povući se borbe za ugarsko
prijestolje kako bi od svega izvukao bar neku korist – 1409. godine ono što je još držao pod
svojom vlašću (Zadar, Novigrad, Vranu i otok Pag) prodao je Veneciji. Zadrani koji su htjeli
stvoriti privid da svojevoljno dolaze pod mletačku vlast, sami su pozvali predstavnike nove
vlasti bio je to početak stvaranja mletačke vlasti u posjedu Hrvatske i Dalmacije što se držati
do pada republike 1797 godine.

VRIJEME SMJENA NA PRIJESTOLJU – HABSBURGOVCI, KORVINI I JAGELOVIĆI

1437. godine ponovno se postavilo pitanje nasljedstva prijestolja, ali je izbor ovog puta bio
brz – već deset dana nakon vladareve smrti izabran je za kralja njegov zet Albert Habsburški.
Time su hrvatske zemlje zajedno s Ugarskom prvi put dobila za vladara člana dinastije koja će
odigrati važnu ulogu u hrvatskoj povijesti u slijedećih pet stoljeća.

Albertov položaj bio je naoko jak – bio je izabran za cara i češkog kralja, u Ugarskoj je bio
oslabljen otporom plemstva koje ga je natjeralo na izdavanje dekreta kojim je plemstvo na
čelu s palatinom dobilo vrlo velike ovlasti, dok je kraljeva mogućnost vladanja znatno
ograničena. Od tog vremena pa do izbora Ferdinanda Habsburškog za hrvatskog i ugarskog
kralja 1527. godine, s izuzetkom razdoblja vladavine Matije Korvina, na ugarskom će
prijestolju sjediti sve slabiji vladari, a plemstvo će preuzimati sve važniju ulogu u vođenju
kraljevstva.

Albert je vladao kratko, samo dvije godine, do 1439. godine, a vladavina mu je prošla u znaku
daljnjeg napredovanja Osmanlija na Balkanu. U kaotičnim prilikama koje su uslijedile nakon
kraljeve smrti, Habsburgovci i Jagelovići su se sukobili, a umiješali su se i burgundski
vojvoda i aragonsko-napuljski kralj, kao i hrvatski i ugarski velikaši.

Kratko je vladao Vladislav I. Jagelović, no on je preminuo 1444. godine u bitci kod Varne –
još jednom tragičnom porazu kršćana. Ranom smrću Albertova sina Ladislava Posthuma
1457. godine, kao pobjednik iz borbi izašao je Matija Korvin – sin junaka protuosmanskih
ratova Ivana Hunyadija.

U sedamdesetak godina na ugarskom i hrvatskom prijestolju izmijenilo se 5 dinastija

(Anžuvinci, Luksemburžani, Habsburgovci, Jagelovići i Hunyadi) od kojih je svaka imala
drugačije ciljeve, prioritete i mogućnosti. Dok su se prve dvije dinastije ugasile, preostale tri
će se nastaviti boriti još sedam desetljeća. Ova dinastička nestabilnost permanentno će
ugrožavati sigurnost kraljevstva, iscrpljujući njegove financijske i ljudske resurse, kao i
umanjivati sposobnost za obranu.

Specifičnost položaja Hrvatske u odnosu na Slavoniju i Ugarsku u novim se okolnostima

pokazala već nekoliko godina nakon krunidbe Matije Korvina. Osmansko nadiranje nakon
bitke kod Varne, kojom je potvrđena njihova dominacija na Balkanu, na kratko je
zaustavljeno pobjedom Ivana Hunyadija 1456. godine kod Beograda. Ključna ugarska utvrda
na Dunavu zatvarala je put Osmanlijama prema sjedištu panonske nizine, pa je postala
glavnim ciljem osmanskih osvajača.

Hunyadi je uz pomoć vatrenog franjevačkog propovjednika Ivana Kapistrana sakupio vojsku

kojom je napadačima nanio težak poraz, sačuvavši Beograd za slijedećih 65 godina. Cijena za
branitelje nije bila mala – nakon bitke izbila epidemija od koje su stradali i Hunyadi i
Kapistran (pokopan u Iloku – novo hodočasničko mjesto).

Nakon pada Bosne 1463. godine, Hrvatska i Slavonija su se našle na prvoj crti obrane.
Slavoniju su štitile rijeke Sava i Drava, ali Hrvatska nije imala prirodnih prepreka koje bi
zaustavile akindžije (osmanske pljačkaške čete). Osmansko osvajanje Bosne izmijenilo je
geopolitičku situaciju u potpunosti – Hrvati su otad na granicama imali neprijatelja kojem je
cilj bio osvajanje njegova kraljevstva, a to je značilo neprekidan rat, palež, pljačku, odvođenje
ljudi u ropstvo ili njihov bijeg u sigurnije područje. Taktikom provođenja depopulacija i
ekonomskog iscrpljivanja akindžije su otvarali put sultanovim osvajanjima. Glavni pravci
napada usmjereni su na središnje dijelove Hrvatske kao i na Hrvatsku sjeverno od Velebita,
preko koje je vodio put za habsburške zemlje i Italiju.

Matija Korvin (1458.-1490.) nakon pada Bosne 1463. godine poduzeo je odlučne mjere da
spriječi osmanske provale. Iste te godine pokrenuo je kampanju tijekom koje je osvojio veći
dio Bosne i na njezinu teritoriju uspostavio dvije banovine – Jajačku i Srebreničku banovinu,
čija je zadaća bila organizirati obranu Slavonije i Hrvatske.

U obračunavanju s velikašima oteo je hrvatskim knezovima Frankapanima Senj i primorske

posjede, pa je na tom području osnovao Senjsku kapetaniju tako stvorivši obrambeni pojas
koji se protezao od Jadrana gotovo do Drine. Dijelove Bosne pod svojom vlašću proglasio je
kraljevstvom kojem je na čelu bio iločki knez Nikola kao Matijin vazal.

Matijin protuosmanski pojas nije usporediv s kasnijom habsburškom Vojnom krajinom, ali je
svakako njen začetak, a svoju je efikasnost dokazao time što je Jajce kao središte obrane
opstalo i u teškim vremenima slabljenja kraljevske vlasti nakon Matijine smrti, održavši se
sve do 1528. godine.

Njegova vojna sposobnost iscrpljivala se više u ratovima u Srednjoj Europi, gdje se

sukobljavao s češkim kraljem Jurjem Podjebradskim i habsburgovcem Friedrichom III.
Sposoban i poduzetan vidio je svoj glavni cilj u stjecanju carske krune, a možda bi mu to i
pošlo pod rukom da nije pet godina nakon zauzimanja Beča 1485. godine, preminuo.

Imao je mnogo protivnika među velikašima, ali i mnogo saveznika. Među njima se isticao
Ivan Vitez od Sredne, porijeklom iz Slavonije ostrogonski nadbiskup, primas Ugarske i
kancelar kraljevstva – osoba najzaduženija za promicanje humanističkih ideja na dvoru.

Uspostavio je administrativni aparat čija je mjesta popunjavao ne samo pripadnicima

plemstva, već i građanstva, obrazovanog na sveučilištima u Italiji ili srednjoj Europi. Iako je
upravo te temelje postavio još Žigmund, Matija je uspio izgraditi aparat koji ga je učinio
manje ovisnim o magnatima. U prilog takvom načinu vladanja išla je i veća uloga sabora u
kojem je i niže i srednje plemstvo brojčano znatno premašivalo magnate, te je bilo bitno za
donošenje zakona i dekreta. Po uzoru na svoje prethodnike i Matija je pomagao uspon nekih
velikaša na čiju je lojalnost bar neko vrijeme mogao računati. U Slavoniji je velike posjede
stekao češki plemić Jan Vitovec.
Kada se osjetio dovoljno snažnim, Matija je pokrenuo i porezne reforme uvodeći nove
kraljevske poreze i ukidajući imunitete magnata kojima su bili oslobođeni plaćanja. Bitno
uvećanje prihoda, i do 500%, omogućilo je ne samo uzdržavanje raskošnog dvora i investicije
u umjetnost i znanost, već i osnivanje stalne plaćeničke vojske kojom je Matija mogao
uspješno suzbijati osmanske provale, ali i uvoditi sve čvršću vlast, koja je počela nalikovati na
kasniji apsolutizam, pogotovo nakon što je prestao sazivati sabore.

Njegovo vladanje bez obziranja na želje plemstva dovelo je do nezadovoljstva, a zatim i

otvorene pobune njemu najbližih suradnika – Ivana Viteza, njegova nećaka Jana Panonija,
glasovitog humanističkog pjesnika, slavonskog bana i pečujskog biskupa, te Mihajla
Szilagyja, kraljeva ujaka. Matija je s urotnicima, koji su čak pozvali na prijestolje poljskog
princa Kazimira Jagelovića, obračunao odlučno oduzevši im časti i posjede. Vitez je bio neko
vrijeme utamničen, a nakon puštanja na slobodu je ubrzo i umro. Jan Panonije je pobjegao u
Medvedgrad kraj Zagreba gdje je preminuo godinu dana kasnije. Matijino slamanje pobune
bilo je i žestok udarac humanističkome dvorskom krugu u kojemu su se intelektualci i
umjetnici iz Hrvatske i Slavonije igrali vlažnu ulogu.

Uvidjevši da u kraljevstvu ima sve manju podršku, na važne je crkvene i svjetovne pozicije
krenuo dovoditi strance, uglavnom Nijemce. Iako je do kraja svoje vladavine postizao
uspjehe, nakon njegove smrti 1490. godine sve reforme koje je poduzeo bile su poništene –
stajaća je vojska ukinuta, a porezni je sustav vraćen na staro.

Novi vladar, Vladislav II. Jagelović, nije imao ni približno ona sredstva koja su stajala na
raspolaganju Matiji, a kojima je plemstvu i magnatima mogao nametnuti svoju volju. Bez
vojske i novaca morao je pristati na izbornu obvezu da će vladati u suradnji sa svjetovnim i
crkvenim velikašima i saborom. Time je započeo proces ubrzanog slabljenja kraljevske vlasti
što je imalo najizravnije posljedice za obranu zemlje.

Vladislav II. bio je sin moćnog poljsko-litvanskog kralja Kazimira IV. On je već 1474. godine
postao češki kralj, a kao unuk Ladislava Postuma polagao je pravo na krunu sv. Stjepana.
Postao je ozbiljan kandidat kada su staleži odbili za kralja prihvatiti Matijinog vanbračnog
sina Ivana, te su zaključili da je Vladislav dovoljno slab da se ne moraju bojati nastavljanja
Matijine politike suzbijanja plemstva.

Vladislav se morao suočiti s vlastitim bratom Ivanom Albertom kojeg je pomagao moćni otac.
Iz kratkotrajnog vojnog sukoba izašao je kao pobjednik. Rat s Maksimilijanom Habsburškim
završio je protjerivanjem ugarske vojske iz Beča. ali sin Friedricha III. nije imao dovoljno
vojne snage da ozbiljnije ugrozi protivnika.

Isto kao i njegovi prethodnici i Vladislav se bavio više pitanjima srednjoeuropske politike,
nego obranom od osmanskih osvajanja. Jagelovićima su najveći problem bili Habsburgovci,
koji su nastojali oslabiti konkurentsku dinastiju. Konflikt je napokon riješen sporazumom u
Beču kojim je odlučeno da će Vladislavov sin Ludovik oženiti Maksimilijanovu unuku
Mariju, a njegova će sestra Ana udati se za jednog od Maksimilijanovih unuka (za
Ferdinanda).

Sporazum je Vladislavu donio rješenje mnogih problema jer je sada i novi poljski kralj
Žigmund I. prestao podržavati ugarskog velikaša Ivana Zapolju i njegovu nacionalnu
''stranku'' koja na prijestolju nije htjela vidjeti stranca već domaćeg vladara.

1501. godine uključio se u koaliciju s Venecijom i papom Aleksandrom VI. koji su mu

obećali veliku novčanu pomoć za rat protiv Osmanlija. Glavna pokretačka snaga tog rata bila
je Venecija, pa kad se ona nakon teških gubitaka na Peloponezu povukla, morao je i Vladislav
1503. godine zatražiti sedmogodišnje primirje. Ono se ticalo odnosa dvaju prijestolnica, ali ne
i stvarnog stanja na hrvatskoj granici gdje je rat postao trajna pojava i način života. Hrvatski
su banovi i plemići snosili najveći teret rata uz vrlo oskudnu pomoć Venecije, pape ili
Habsburgovaca, ostavljeni bez gotovo ikakve potpore dvora.

U nizu sukoba u kojima su porazi slijedili pobjede, u svijesti Hrvata ostala je upamćena bitka
na Krbavskom polju 1493. godine. Hrvatski ban i vojska koju su okupili Frankapani i
hrvatsko plemstvo odlučila je zaustaviti Osmanlije koji su se s plijenom i zarobljenicima
vraćali iz Kranjske. Hrvati su bili iznenađeni dobrom opremljenošću neprijatelja i neoprezno
su ušli u bitku na otvorenom polju. Posljedica je bio vrlo težak poraz u kojem je izginulo
mnogo hrvatskih plemića i naši velikaši (svi izvori se slažu da se radilo o nekoliko tisuća
ljudi), a kasniji kroničari su zabilježili da je time počeo rasap hrvatskog kraljevstva. Iako je
poraz bio težak, trebalo je još tridesetak godina prije nego što je ovaj dio Hrvatske pao pod
Osmanlije. Tih tridesetak godina značilo je gotovo neprekidno i gotovo svakodnevno
ratovanje negdje na granici; konstantna pustošenja hrvatskog teritorija i raseljavanje
stanovništva od kojeg je dio potražio utočište u habsburškim zemljama, a dio u Italiji gdje i
danas živi hrvatska manjina u Abruzzima.

KONAČNA OSMANSKA OFENZIVA

1521. godine sultan Sulejman je osvojio Beograd. To je bio početak ubrzanog rušenja
korvinovskog sustava obrane – od 1522. do 1527. godine osvojena je čitava Hrvatska južno
od Velebita, s izuzetkom utvrde Klis koja je pala tek devet godina kasnije. Jajce se održalo do
1528. godine, a u međuvremenu su osvojeni i dijelovi Hrvatske sjeverno do Velebita.

Ferdinand je opominjao svog šurjaka Ludovika II. da napokon poduzme mjere za obranu
hrvatskog kraljevstva, ali je onda vidjevši da od toga neće biti koristi, uputio vlastite čete u
Bihać i drugdje na granicu – time je uspio zaustaviti nalet koji je ovoga puta mogao biti koban
po čitavu Hrvatsku. Poučen ovim iskustvom, Ferdinand je tražio Ludovika da mu preda
Hrvatsku o kojoj neće ili ne može voditi računa, no Ludovik je odbio.

Kako bi osigurao austrijske zemlje od iznenadnih osmanskih upada, Ferdinand je odlučio

zadržati svoju vojsku u Hrvatskoj. Hrvatsko plemstvo se sve više vezivalo uz Ferdinanda, a
1524. godine sklopio se sporazum što će svojim sadržajem postaviti temelj stvaranju buduće
Vojne krajine.

Tog je dana Nikola Zrinski ponudio Ferdinandu svoja dva grada na Uni, pod uvjetom da
nadvojvoda u njih stavi svoju vojničku posadu i utvrde, te da ih nakon dvije godine vrati
Zrinskome; uz to je Nikola primio godišnju plaću za koju je trebao držati odred od 50
konjanika. 1525. godine hrvatski plemići su odbili doći na zajednički hrvatski i slavonski
sabor u Križevce, jer su se već sasvim povezali s Ferdinandom.

Nakon poraza ugarske vojske na Mohaču 1526. godine i smrti Ludovika II. pitanje izbora
novog kralja pokazalo je različitost položaja Hrvata u odnosu na ostatak zemalja pod krunom
svetog Stjepana. Ostavljeni već odavno do budimskog dvora od kojeg se više ionako nije
mogla očekivati nikakva pomoć, a oslonjeni u obrani na skromnu pomoć od Habsburgovaca,
hrvatski plemići su na saboru u Cetingradu na Novu godinu 1527. godine prihvatili
Ferdinandovu ponudu i izabrali ga za svog vladara – u zamjenu za izbor Ferdinandovi su
predstavnici obećali novčanu i vojnu pomoć.