Mala škola fotografije

Evo otvaramo malu školu fotografije - štivo za početnike u fotografiji,

edukaciju. Lekcije su potkrijepljene primjerima. Za ove lekcije moramo se zahvaliti Mirku
Beoviću. On je napisao korisne lekcije o fotografiji, pa sad nečem opet otkriva toplu vodu i
još jednom prepakiravati tuđe ideje.

Kompozicija: Pravilo trećina

Foto: Mirko Beovic

Kupili ste novi fotoaparat, krenuli puni

entuzijazma fotografirati sve oko sebe,
međutim nakon nekog vremena shvatili ste da
vaše fotografije nemaju onaj osjećaj kao
fotografije koje gledate na internetu ili u
časopisima. Pitate se u čemu je problem? Zašto
vaše fotografije izgledaju kao obični
snapshotovi? Jedan od najčešćih odgovora na ta pitanja je da ne poštujete kompozicijska
pravila. Pravila? Pa fotografija je umjetnost, a umjetnici ne robuju pravilima, vjerojatno ćete
pomisliti. Da, ali da bi mogli uspješno ……kršiti pravila prvo ih morate savladati i znati koja
su, a tek onda ih svjesno kršiti ukoliko smatrate da je to u datoj situaciji potrebno. Dakle,
kompozicijska pravila nisu nešto čega se treba držati kao pijan plota ali je prijeko potrebno da
ih poznajete i da ih možete prepoznati u svijetu oko vas, te ih implementirati u vaše
fotografije.

Postoje neke fizičke i prirodne zakonitosti koje su nepromjenjive, a odnose se na to kako

ljudski um čita sadržaj koji se nalazi ispred njega. Još su stari grci otkrili da na slikama
postoje određene interesne točke koje privlače naš mozak više nego ostale. Upravo na tome se
baziraju kompozicijska pravila koja će vam omogućiti da vaše fotografije izgledaju
privlačnije, balansiranije i oku ugodnije. U ovoj seriji članaka predstavit ću vam i na
primjerima objasniti najvažnija od njih, a danas je na redu najvažnije i najpoznatije:
 1.) Pravilo trećina

Ovo najosnovnije kompozicijsko pravilo nastalo

je davno prije pojave fotografije kakvu danas
poznamo. Prvi put je zapisano 1797. godine od
strane John Thomas Smith-a, a služilo je u
raspravi o kompozicijskim tehnikama u likovnoj
umjetnosti. Zapravo se radi o pojednostavljenoj
verziji još od antičkih vremena poznatom pravilu
„zlatnog reza“ ili „zlatne sredine“. O čemu se
zapravo radi? Potrebno je podjeliti vašu
fotografiju na 9 jednakih djelova tako da je
presječete sa dvije vertikalne i dvije
horizontalne crte u pravilnim razmacima.
Dobit ćete 9 jednakih pravokutnika i 4 točke
sjecišta. Upravo te linije i točke sjecišta su
djelovi fotografije na kojima bi se trebali
nalaziti njeni ključni elementi.

Što se tiće horizontalnih linija pravilo kaže da

se horizont mora nalaziti blizu donje ili gornje
linije tako da imamo odnos 1/3 kopna nasuprot
2/3 neba ili obrnuto. Takav odnos je mnogo estetski privlačniji od odnosa 1/2 nebo, 1/2
kopno. Što se vertikalnih linija tiće one bi trebale biti okosnica gdje će se nalaziti vertikalni
elementi na vašoj fotografiji, bilo na lijevoj ili desnoj strani iste. Ja osobno preferiram na
desnoj, a na primjerima ću i objasniti zašto.

Na primjeru iznad možete vidjeti da se

pravilo trećina može primjenjivati ne samo
za landscape fotografiju već i za bilo koju
drugu vrstu fotografije. Bitno je samo
dobro pozicionirati ključne elemente
fotografije. Ja ih više volim postaviti uz
desnu vertikalu jer smatram da naš mozak
prvenstveno čita sliku s lijeva na desno.
Ako postavite ključni element lijevo, a na
desnoj strani nemate ništa što bi balansiralo motive, vaša fotografija će izgubiti na
zanimljivosti jer će mozak ignorirati desnu stranu. Naprotiv tome, ako je vaš ključni element
desno onda će cijela fotografija imati težinu jer će i dalje biti čitana sa lijeva na desno gdje se
nalazi ključni element. Na taj način ćete postići da ni jedan dio vaše fotografije ne ostane
zanemaren.

Na fotografiji iznad možete vidjeti još jedan klasičan primjer korištenja pravila trećina.
Primjetite u kojem su odnosu kopnena linija i nebo (1/3 vs. 2/3).
Ovde su stvari malo promjenjene pa sada zemlja zauzima 2/3 dok nebu pripada 1/3 što opet
stvara balansiranu fotografiju.

U sljedećim člancima ću objasniti još neka jednostavna i korisna kompozicijska pravila koja
će učiniti vaše fotografije efektnijima i zanimljivijima. Naravno, pravila su tu da se krše, pa
nakon što ih sve usvojite i dobro proučite slobodno krenite u istraživanje jer je to zapravo i
najzanimljiviji dio fotografije.

Kompozicija: Jednostavnost

Foto: Mirko Beovic

Nakon što smo u prošlom članku savladali

Pravilo trećina, danas krećemo dalje. Na
redu je pravilo koje nam govori da
fotografija ne smije biti prekrcana slučajno
nabacanim elementima koji zajedno… ne
tvore nikakvu cjelinu, već svaki subjekt na
fotografiji mora imati svoju svrhu. Da
skratim: jednostavnost je najbolji put prema
savršenstvu.

2.) Jednostavnost

Najčešća početnička greška je kada u jednu fotografiju pokušavaju strpati previše elemenata
uopće ne razmišljajući što žele prikazati s njom. Fotografija mora imati točku zanimanja, bez
toga je ili monotona ili kaotična, ali u pravilu besmislena. Može imati i dva subjekta poradi
balansa, simetrije ili kontrasta, može ih biti tri poradi stvaranja tenzija ili isticanja određenog
elementa, može imati i četiri radi zatvaranja kompozicijskog kruga i tako dalje, ali važno je
znati da svaki dodatni element u fotografiji mora imati svoju svrhu i funkciju, a ne da se radi
o nasumično razbacanim subjektima bez ikakve poveznice. Na taj način se dobiva pretrpana,
kaotična i oku neugodna fotografija. Moj savjet je da krenete sa najednostavnijim, jedan ili
eventualno dva elementa koje želite istaći i dovesti u međusobni odnos.
To je siguran put za ugodne i efektne fotografije. Kako to postići? Jednostavno, razmišljajte
prilikom fotografiranja, nemojte samo besmisleno škljocati jer „film“ ništa ne košta. Zamislite
da ste u analognom svijetu i da imate ograničeni broj ekspozicija, te da s njima na najbolji
način trebate prikazati ono što fotografirate. Vjerujte mi, više vrijedi jedna dobra fotografija
nego tisuće loših. Razmišljajte iz kojeg je kuta najbolje snimiti vaš motiv, a da u pozadini
nema ometajućih elemenata, pokušajte ga izolirati većom žarišnom duljinom i uporabom
širokog otvora blende kako bi umjesto neugodne pozadine dobili lijep bokeh.
 Mjenjajte perspektivu. Ako je potrebno
preeksponirajte fotografiju kako bi
izolirali i istaknuli ono što želite.
Vjerujte mi, mnogo je načina za postići
jednostavnu ali efektnu fotografiju
samo se trebate potruditi da ih naučite i
usvojite. Na sljedećim fotografijama ću
vam pokazati i objasniti primjerima što
je potrebno kako bi se dobila
jednostavna i lijepa fotografija, a što
morate nastojati izbjegavati.

Klasičan primjer „škljocam jer imam

digitalni fotoaparat pored sebe“
fotografa. Što je „pjesnik“ htio reći s
ovom fotografijom? Prikazati
parkiralište, automobile, tržnicu, zgradu,
trgovca ili voće i povrće. Na ovoj
fotografiji vidimo sve, a zapravo ne
vidimo ništa i svakako je nešto što
morate pokušati izbjeći. Uz samo malo
više truda i znanja na ovoj tržnici se
moglo naći na desetke prekrasnih motiva.
Ok, kažete. Idemo jednostavnije.

Mmmmm, nešto bolje pomislit ćete.

Vidi se prekrasna građevina u
pozadini. Čak i zauzima najveći dio
prostora na fotografiji. Sve je to istina
ali čemu ova kanta za smeće u prvom
planu? Zašto je pola džamije
odsječeno? Zar je bio problem se
pomaknuti par metara lijevo ili desno
i dobiti korektan kadar bez
bespotrebnih i ometajućih elemenata.
Ne budite lijeni. Ok, idemo još
pojednostavit stvari.

Paf, što je ovo pitate se. I ja se to pitam.

Od gomile kaotičnih elemenata na
fotografiji došli smo do situacije kad na
fotografiji nemamo gotovo ništa, a nije
riječ o minimalizmu. Ovakva fotografija
ne budi nikakve emocije, nije
interesantna za gledanje i može
eventualno poslužiti samo u
dokumentarne svrhe. I horizont opasno
visi na lijevu stranu što je također jedna
od karakterističnih početničkih grešaka.
Idemo dalje.
More, zlatne boje sutona, otoci u pozadini…
Sve je to lijepo ali kao i kod prethodne
fotografije nešto fali. Imam osjećaj kao da
gledam u prazan zid. Obećavajuća scena
koja ima potencijala samo treba biti strpljiv i
čekati nešto što će obogatiti fotografiju.

I evo ga konačno, subjekt koji našoj

fotografiji daje dimenziju više. Naš mozak
sada zna gdje je težište fotografije, a na
njemu je da dalje slaže priču. Ništa nije
pretrpano, ništa ne bode u oči. Nema
konfuzije, samo ribar koji se vraća kući u
smiraj dana.

Još jedan ribar, ovaj put izoliran

preeksponiranjem fotografije. Sve osim
njega i čamca je „izgorilo“ čime sam
postigao da je upravo on jedini i najvažniji
motiv.

U ovom slučaju izolaciju glavnog

motiva postigao sam velikom
žarišnom duljinom i široko otvorenom
blendom čime sam postigao malu
dubinsku oštrinu (eng. depth of field),
pa umjesto ometajuće pozadine imam
lijepi bokeh.
 Jednostavna i efektna fotografija.
Izolacija motiva je postignuta
vremenskim uvjetima, odnosno gustom
jutarnjom maglom koja fotografiji daje
posebnu čar i atmosferu. Zapamtite da
što su meteo uvjeti neuobičajeniji to će
fotografije u pravilu biti zanimljivije.

Odličan primjer kako i najednostavniji

motiv može biti nosioc cijele
fotografije. Opet korištenje veće žarišne
duljine uz kompezaciju ekspozicije da
bi se dobio ovaj crni „okvir“ oko ruke
što nas dodatno fokusira na glavni
motiv.

Ova fotografija je nastala na

rođendanskoj zabavi na kojoj je bilo
20ak djece. Idealna prilika za obiteljske
snapshotove što ne znaći da uz uporabu
malo znanja i tehnike ne možete dobiti i
nešto više od običnog snapshota.

Minimalizam na djelu. Vjerojatno je

99% kadra potpuno crno ali onaj 1%
svejedno privlači našu pažnju. Radi se o
trenutku prije potpune pomračine
Mjeseca kada su zadnje sunčeve zrake
padale na njegovu površinu.
Potrudite se da u svijetu oko vas naučite prepoznavati jednostavne ali efektne motive koji će
potom obogatiti vaše fotografije. Možete ih naći svugdje. Ispod vode,

na teniskom igralištu. Primjetite malu dubinsku oštrinu koji dodatno naglašava lopticu.

Izolaciju motiva jednostavno možete postići i korištenjem prave perspektive. Da je ova

fotografija snimljena sa razine tla, dječak bi bio utopljen u gomili elemenata koji se nalaze iza
njega.
Elemenata može biti i više, štoviše vrlo je često to i poželjno ali bitno je da su oni u svrhi
fotografije, a ne da je narušavaju. Ako želite postići balansiran, miran osjećaj na vašoj
fotografiji onda, takav treba biti i odnos njenih motiva.

A ako želite podići tenzije i stvoriti kaos, onda to i napravite. Ali to je već neka druga priča.
Kompozicija: Pravilo slobodnog prostora

Iza nas su dvije lekcije iz male škole

kompozicije, pa da se… malo podsjetimo:

1.) Pravilo trećina koje nam govori kako

smjestiti naš motiv u kadar i

2.) Pravilo jednostavnosti koje nam ukazuje

da je manje ponekad više.

Danas krećemo dalje. Kada fotografiramo moramo biti svjesni što je naš motiv i kakvu
poruku želimo poslati s fotografijom. Da li želimo prikazati mir i balans ili napetost i
dinamiku? O tome će uvelike ovisiti kompozicija našeg kadra, odnosno pozicioniranje motiva
unutar istoga.
Ljudski um voli anticipirati, predviđati nešto što će se u neposrednoj budućnosti dogoditi, a
fotografija, iako na oko statičan medij, vrlo često služi toj svrsi pa stoga imamo i :

3.) Pravilo slobodnog prostora

Na fotografiji iznad vidimo jednu noćnu scenu

na plaži, gdje dvije osobe sjede uz more i
uživaju. Vidljivo je da je njihova orjentacija
prema lijevoj strani kadra i upravo je to ono
što smeta. Preblizu su rubu fotografije i nismo
ostavili dovoljno aktivnog prostora ispred njih
kako bi naš mozak mogao zaokružiti priču.
Prostor iza njih ne služi gotovo ničemu jer mi
uporno gledamo fotografiju s lijeva na desno,
dolazimo do osoba i onda zbog njiihove orjentacije pokušavamo pratiti njihove poglede i
udaramo u rub fotografije. Kako to izbjeći?

Jednostavno, osobe zbog njihove orjentacije

moraju biti na desnoj strani kadra što nam
omogućava da isčitamo gotovo cijelu
fotografiju s lijeva na desno do njih i onda se
tu zaustavimo i sagledamo fotografiji kao
jednu izbalansiranu cjelinu.

Još jedan primjer koji treba izbjegavati.

Gotovo uvijek je potrebno ostaviti aktivan,
slobodan prostor ispred objekta koji se
kreće jer mi prirodno uvijek pokušavamo
gledati prema naprijed.

Motiv je postavljen na pravo mjesto i ima dovoljno prostora ispred njega za kretnju.

Sada imamo još brže kretanje uhvaćeno

panning tehnikom, što automatski donosi
više dinamike u fotografiju. Opet,
ostavljanjem slobodnog prostora ispred
biciklista ne možete pogrješiti.

Međutim, pošto je težište fotografije na

dinamici i imamo zanimljiv panning efekt
iza bicikliste, također nije loše rješenje
ostavljanje više prostora iza njega upravo
kako bi se naglasila brzina i dinamika.
Dakle, nijedno pravilo ne treba gledati kao
nešto nepromjenjivo jer vrlo često smisleno
kršenje pravila donosi još bolje i
zanimljivije rezultate.

Ova fotografija je odličan primjer za to.

Ostavljanjem praznog prostora bez
dodatnog motiva, dobili bi upravo to,
prazan prostor. Ovako, kao da isčekujemo
što ili tko se nalazi iza čoška. Imamo
osjećaj kao da će pištolj izići van
fotografije što je jako efektno.

Još jedan primjer „kršenja“ pravila. Ali ovaj put to je u potpunosti opravdano kako bi se
dočarala brzina, dinamika i adrenalin.

Zato dragi moji, naučite pravila

kompozicije da bi ih znali kršiti, kako bi
dobili još zanimljivije i efektnije
fotografije.

Bez obzira dali se radi o pokretnom ili statičnom motivu, jako je bitan prostor koji ćemo
ostaviti ispred ili iza njega ovisno o njegovoj orjentaciji.

Foto i tekst: Mirko Beovic

Kompozicija: Linije

Linije se
nalaze svuda
oko nas,
gotovo ih je
nemoguće
izbjeći. Zašto ih onda nebi iskoristili da obogate naše fotografije? One nam mogu tako krasno
pomoći da… manipuliramo sa gledateljima. Naravno, ovo „manipuliramo“ nemojte gledati
kao nešto negativno, već linije shvatite kao nabolji vodič kroz fotografiju. Ako ih naučite
koristiti, one će gledateljevu pažnju odvesti točno tamo gdje vi to želite.

Naš mozak ih jednostavno obožava pratiti, želi vidjeti što se nalazi na kraju. I upravo to ih
čini našim najačim oružjem. Ali pazite, linije mogu raditi i protiv nas, jer mogu i odvoditi van
fotografije što ne želimo. Postoje dvije osnovne vrste linija: horizontalne ili vertikane i
dijagonalne. Horizontalne ili vertikalne nam mogu poslužiti u statičnim scenama i uglavnom
dijele kadar na dvije zone interesa. Dakle, one ne spajaju nego razdvajaju.

Nasuprot njima, dijagonalne linije su dinamične, one spajaju točke interesa vodeći naše oko ili
jednostavno zaokupljuju njegovu pažnju svojim izgledom. Postavite vaš motiv (koliko god
bio malen) negdje pred kraj vodeće linije i možete biti sigurni da neće ostati neprimjećen.

Jedna stvar na koju morate obratiti pažnju je da linije ne bi smjele voditi van fotografije,
trebale bi se gubiti negdje na obzoru ili voditi do vašeg glavnog motiva, a nikako ne dozvoliti
da izađu vani i tako maknu pažnju sa vaše fotografije. Linije su posvuda, one su korisne i
zabavne. Aparat u ruke i igrajte se s njima.
Slobodno pošaljite na mbeovic@gmail.com
neku vašu fotografiju u kojoj ste koristili linije kao
kompozicijski element, a u nastavku uživajte u
mojim radovima.
Foto i tekst: Mirko Beovic

Kompozicija: Simetrija

Naša mala škola kompozicije ide dalje. Iza nas

je pet lekcija, pa da se ukratko…podsjetimo:
1.) Pravilo trećina koje nam govori kako
smjestiti naš motiv u kadar.
2.) Pravilo jednostavnosti koje nam ukazuje da
je manje ponekad više.
3.) Pravilo slobodnog prostora koje objašnjava
gdje ostaviti slobodan/aktivan prostor u odnosu
na glavni motiv.
4.) Linije na fotografiji i kako ih koristiti.

Danas je na redu:

6.) Simetrija

Simetrija je nešto što je našem oku jako

ugodno vidjeti. Mi jednostavno volimo vidjeti
kada su stvari idealno posložene i kada
odgovaraju jedna drugoj. Kako i nebi kada je
čak i naše tijelo gotovo potpuno simetrično.
Simetrija može biti vertikalno ali i horizontalno postavljena, za što posebice možemo
iskoristiti refleksije.

Ali, nemojmo se zavarati. Koliko god da priroda teži savršenstvu, ona ipak malo više voli
postići to savršenstvo kroz raznolikost, pa ćete zapravo vrlo rijetko u prirodi naći potpunu
simetriju. Ljudi su ti koji stvaraju simetriju, ponajviše kroz građevine i druga dostignuća naše
civilizacije.
 Prilikom svake šetnje kroz vaše gradove

ćete pronaći mnogo simetričnih prizora koje uz

malo pažnje prilikom kadriranja možete lijepo
pretočiti u vaše fotografije. Ako je neki arhitekt
kao osnovnu misao vodilju prilikom
projektiranja neke građevine imao simetriju,
onda bi bilo lijepo da i fotografija te građevine
to prikazuje. Naravno, svako pravilo je podložno
kršenju pa tako i ovo, ali moj osnovni savjet
je :Ako je nešto simetrično, onda to tako i
prikažite.
U

nastavku pogledajte neke od mojih simetričnih

fotografija:
Foto i tekst: Mirko Beovic

Kompozicija: Zlatni rez

Dragi moji fotoljubci, došli smo do samog kraja ovog malog serijala o kompozicijskim
tehnikama. Želio bi se zahvaliti svima na iskazanoj podršci i jako mi je drago da su vam se
svidjeli moji tekstovi, odnosno način na koji pišem. Vjerujte mi, vaš „feedback“ mi jako
mnogo znači, bilo da se radi o kritici, pohvali ili savjetu. Stoga vas molim da vam ne…bude
teško odvojiti nekoliko sekundi, pa na kraju članka napisati vaše mišljenje o istom.
Sigurno se sada pitate koju kompozicijsku tehniku sam ostavio za kraj. Onu, bez koje ni jedna
priča o kompoziciji nebi bila potpuna. Pogađate, radi se o „Zlatnom rezu“. Vjerujem da ste svi
barem jednom u životu čuli taj izraz ili neku njegovu derivaciju. Na neki način, s njim smo i
započeli ovu kompozicijsku avanturu pričajući o pravilu trećina, koje nije ništa drugo nego
pojednostavljena verzija priče o zlatnom rezu.

Ali, nedajte se zavarati. Priča o zlatnom rezu, počinje davno prije. Čak i mnogo prije same
fotografije, te je jednim svojim djelom usko vezana uz matematiku. Da bi je ispričali, trebamo
se vratiti čak 2500 godina u prošlost, na prostore antičke Grčke u vrijeme kada su živjeli jedni
od najvećih matematičara poput Pitagore i Euklida.
Vjerujem da se mnogi od vas sada pitaju:“Kakve veze ima matematika sa umjetnošću?“ E pa
dragi moji, vidjeti ćete da ima, ali nemojte da vas to obeshrabri. Ići ćemo lagano, korak po
korak.

U antička vremena, kada se rađala znanost, veliki umovi su promatrajući svijet oko sebe,
zapažali neke zakonitosti koje su se pojavljivale na različitim mjestima, a bez vidljive
povezanosti među njima. Jedna od tih zakonitosti je bila da se u prirodi stvari prečesto dijele u
omjeru 1/0,618, da bi to mogla biti slučajnost. Od geometrije pa do ljudskog tijela, taj
magični broj 1,618… (beskonačan niz) i njegova pravilna podjela, je bio stalno ponavljani
uzorak.

Nisam neki matematičar, te ni sam neću razumjeti sve što ću u sljedećih par redaka napisati,
stoga se nemojte ni vi zamarati, ali je važno napomenuti da su se pametne glave poput
Euklidove odlučile uhvatiti u koštac s tim problemom.
Nakon vjerojatno nekoliko godina razmišljanja došli su do sljedeće formule:
A+B/A = A/B = Phi
Ukratko, ono što su A+B prema A, to je A prema B ili da prevedemo na hrvatski: manji dio
ima onakav odnos prema većem, kakav veći ima prema cjelini i to je sva suština zlatnog reza.

To bi sada trebalo značiti da je 1 (A) naprema 0,618(B), isto što i 1,618(A+B) naprema 1(A).
Ne trebate provjeravati, tako je.

Ispričavam se svima kojima matematika nije najmilija što sam ih ugnjavio sa ovim
nerazumljivim formulama koje nemaju nikakve veze s fotografijom. Ipak, obećajem da ću se
ne samo pokušati iskupiti do kraja članka, već ću i dokazati da 1,618 ima itekakve veze s
fotografijom.
Jednom, kada je i matematički dokazana veza između savršenih proporcija i Phi broja, ljudi su
u svim područjima svoje djelatnosti počeli koristiti taj omjer. Od Parthenona, Taj Mahala,
Davidove skulpture, Mona Lise, Posljednje večere, pa sve do omjera stranica kreditnih
kartica.

Na sljedećem primjeru možete na fantastičan način vidjeti kako baš Phi odnos između više
djelova jedne cjeline daje oku najugodnije rezultate.

Na ilustraciji vidimo tri gotovo identična antička kipa. Ipak, kada promotrimo malo bolje,
vidimo da postoje razlike među njima. Obratite pažnju na donji dio tijela, posebice noge. Koji
vam se lik čini najskladniji? Zasigurno onaj čije su proporcije tijela približne onima 1/0,62, a
to je onaj u sredini. Dovoljno je samo vidjeti kako prvi ima neprirodno nizak trbuh, a treći
predugačke potkoljenice koje bodu u oči.

Zašto baš 1,618 omjer daje oku najugodnije rezultate? Nemam pojma, ali je tako. I tu
činjenicu koriste stvaraoci na svim područjima umjetnosti (a i šire), prilikom stvaranja svojih
djela, bilo da se radi o arhitekturi, glazbi ili likovnoj umjetnosti.
Vratimo se sada na fotografiju, koja ja nakon svih ostalih grana umjetnosti, gotovo došla kao
šećer na kraju. Zlatni rez možemo koristiti u fotografiji na tri osnovna načina:
1.) Zlatna sredina
2.) Zlatna spirala
3.) Zlatni trokut

Zlatna sredina

Zlatnu sredinu dobijamo tako da stranice našeg kadra vertikalno i horizontalno podjelimo u
omjeru zlatnog reza sa obje strane. Dobiveni grid podsjeća na onaj iz „pravila trećina“ ali
ovdje kadar nije podjeljen u tri jednaka djela već po pravilima zlatnog reza. Sada slijedi
nekoliko primjera fotografija koje se poklapaju sa zlatnom sredinom.
Meni osobno više leži podjela po pravilu trećina, jer se na taj način više pomiče motiv iz
centra kadra.

Zlatna spirala

Zlatnu spiralu možemo izcrtati kada podjelimo kadar po pravilu zlatnog reza u bilo kojoj
orijantaciji sljedeći Fibonaccijev niz (1, 1, 2, 3, 5, 8, 13, 21, 34…) u kojem prethodne dvije
veličine uvijek daju zbroj treće i tako sve u beskraj. To je samo još jedan matematički način
da se objasni zlatni rez čija je suština da se manji dio odnosi prema većem, kao veći prema
cjelini.
Da bi dobili spiralu prvo moramo podijeliti kadar na sljedeći način:

Prvo smo ga podijelili crnom crtom na A i B područje. Zatim smo crvenom crtom podijelili B,
kako bi dobili C, pa potom i D. Slijedi daljnje dijeljenje na manje i manje djelove sve do
beskonačnosti. Ono što je bitno je da se uvijek dijeli u zlatnom omjeru, odnosno da manji dio
(C) ima odnos prema B, kakav on ima prema A.
Kada mo to napravili dovoljno je povezati točke od najmanjeg pravokutnika, prema najvećem
kako bi dobili savršenu spiralu.
center

Ovo je jedna od nejefektnijih i najprimjenjivanijih kompozicijskih tehnika, a u nastavku

možete vidjeti kako su je koristili gospodin Leonardo da Vinci i moja malenkost.
Zaista mi je bilo fascinantno gledati kada sam u PS-u na svoje fotografije postavljao ove
gridove, kako se jako često glavni motivi i točke interesa fotografije nalaze baš na ili blizu
zlatne spirale.

Zlatni trokut

Zlatni trokut tvori podjela kadra dijagonalama, ali na način da opet dobijamo odnos zlatnog
reza, odnosno da dobijeni manji dio uvijek ma odnos prema većem iz kojeg je nastao, kao što
veći ima prema cjelini iz koje je on nastao. Na ilustraciji iznad je vidljivo upravo to
promatrajući polja A, B i C.
U
nastavku možete vidjeti primjenu zlatnog trokuta
na fotografijama:

I evo nas na kraju i posljednje lekcije iz serijala o kompoziciji. Još slijedi samo ona u kojoj ću
napraviti kratak osvrt na sve dosad rečeno. Nadam se da vas nisam previše ugnjavio sa ovom
lekcijom i tako pokvario sve ono dobro iz prijašnjih. Stvarno sam se trudio pojednostavniti
stvari koliko je to moguće, ali ipak moram reći da se ovdje radi o naprednoj kompozicijskoj
tehnici koja počiva na matematičkim zakonitostima, te smatram da je ovakav pristup bio
nužan, kako bi bolje razumjeli samu materiju.

Foto i tekst: Mirko Beovic