Bitka i mit

POSTOJE DVIJE RAŠIRENE pretpostavke o velikoj bitki na Kosovu 1389: da

je to bila turska pobjeda koja je uništila Srbijansko carstvo i da su poraženi Srbi
odmah pali pod osmansku vlast. Obje su pogrešne. Prva pretpostavka
zanemaruje činjenicu da se Srbijansko carstvo raspalo neposredno nakon smrti
cara Dušana, 1355. Srbijanska državnost je preživjela (kao što ćemo vidjeti u
narednom poglavlju) još sedamdeset godina, sa ograničenim osmanskim
uplitanjima u nekim periodima. A što se tiče značaja bitaka, mnogi povjesničari
vjeruju da je ranija pobjeda Turaka kod rijeke Marice u Bugarskoj 1371. imala
mnogo dalekosežnije efekte nego Bitka na Kosovu: Bitka kod Marice je ustvari
otvorila put za osmansko osvajanje cijelog Balkana. 1 Bitka kod Marice je za
Srbe predstavljala težak udarac: golema srbijanska vojska je zbrisana u jednom
iznenadnom noćnom napadu, a poraz je rezultirao gubitkom važnih teritorija u
Makedoniji koje su bile pod vlašću Srba. (Tu su Turci za vazala sa obavezom
plaćanja danka postavili sina umrlog “kralja”, Marka Kraljevića.)2
Ipak, sasvim je logično da su središnje srbijanske zemlje Bitku na Ko-
sovu smatrale važnom prekretnicom, događajem koji je ukazivao na to da će,
prije ili kasnije, doći do gašenja srpske državnosti. U svakom slučaju, značaj
ove bitke za srbijanski narod ne može se mjeriti samo po njenim političko-
strateškim posljedicama. Priča o Kosovskoj bitki postala je simbol, neka vrsta
talismana srbijanskog identiteta, tako da ovaj događaj ima status kakav nema
ništa drugo u povijesti Srba. Naziv “kosovski mit” za ovu priču sa ideološkim
nabojem ne znači da je sve u njoj lažno, nego prije da ona posjeduje djelovanje
talismana. Naravno, neki aspekti kosovskog mita su neistiniti, i na historičarima
je da pokušaju sklopiti istinitiji prikaz i objasniti kako i zašto je došlo do
stvaranja mita.
Kao što smo vidjeli, potkraj 1370-ih zemlje kojima su vladali Srbi
isparčane su u kneževine. Najveći dio je bilo pod vlašću Lazara Hrebeljanovića,
sa središtem u središnjem srbijanskom gradu Kruševcu, i uključivalo je dio
istočnog Kosova. Imajući pod kontrolom najbogatije kosovske rudnike i
centralnu Srbiju, Lazar je bio najmoćniji srpski valadar; on je također preuzeo
vodeću ulogu kao pokrovitelj Srbijanske crkve, a patrijarh je ponovo prešao u
Žicu, koja se nalazila na njegovoj teritoriji? Veći dio Kosova je držao Vuk
Branković; potisnuo je porodicu Balšić iz Peći i Prizrena, ali oni su još uvijek
kontrolorali dobar dio Crne Gore i sjeverne Albanije. Najveća sila u cijeloj
regiji bio je kralj Bosne, Tvrtko, koji je zajedno sa Lazarom učestvovao u
podjeli teritorije još jedne vladarske familije u zapadnoj i centralnoj Srbiji.
Tvrtko i Lazar su općenito bili u dobrim odnosima. Lazar je nastojao i da svoje
susjede uveze u mrežu porodičnih saveza, tako što je jednu kćer udao za Vuka
Brankovića, a drugu za jednog od Balšića. Ali, bilo je teško sve ove odnose
održavati u dobrom stanju, s obzirom na to da su Balšići i Tvrtko često
međusobno ratovali, boreći se oko teritorije na jadranskoj obali.4
Tokom 1385.g., padajući Balšić je poginuo u borbi sa turskim četama
koje su. harale centralnom Albanijom. Njegov nasljednik, Đerđ II Balšić, još
mnogo ranije, pristao je da postane turski vazal.5 Možda je smatrao da je to ne
samo mudar nego i koristan sporazum: osiguravao mu je veću vojnu moć s
kojom se mogao suprotstaviti ne samo prijetnji od bosanske ekspanzije nego i
različitim lokalnim buntovnim moćnicima (poput porodice Dukagjin i porodice
Thopia iz Durresa, koja je pozvala Turke da napadnu Balšiće). 6 Suvremeni
balkanski pisci su skloni svakoga ko je dobrovoljno surađivao sa Turcima ili ih
pozivao kao saveznike u ove krajeve, smatrati krivim za najpodliju izdaju
njihovog naroda i njihovog identiteta. Ali, ovakav način gledanja na prošlost
potpuno je anahron. Svi srednjovjekovni vladari su, kad god je to bilo moguće,
koristili vojske drugih naroda; šurovati i sa potencijalno opasnom silom kako bi
se ona okrenula protiv neprijatelja, bilo je sasvim uobičajena praksa. Strani
vojnici koji su govorili nerazumljive jezike nisu bili ništa novo: balkanski
vladari su već odavna koristili Mađare, Nijemce, Katalonce i druge. Jedino Što
je Turke razlikovalo od ostalih bilo je to što oni nisu bili kršćani. Tada to
izgleda i nije bilo tako važno: konačno, oni su tu dolazi da se bore, a ne da
propovijedaju, i nisu ni na koji način pokušavali svoje novoosvojene vazalske
teritorije preobratili na islam.
Ustvari, cijela historija turske ekspanzije na Balkanu, do log vremenu,
bila je historija suradnje sa kršćanskim vladarima. Prvi turski vojnici koji su
kročili u Evropu učinili su to na poziv jednog katalonskog komandanta 1305,
Nakon nekoliko godina, pošto su raskinuti sa Kataloncima, došli su u službu
srbijanskog kralja Milutina, koji se nadao da će ih iskoristiti protiv bizantske
vojske; a na kraju ih je naselio na srbijansku teritoriju? (Možda ovo naseljavanje
1.500 Turaka u Milutinovom kraljevstvu objašnjava inače zagonetan navod u
jednom dubrovačkom dokumentu iz 1353, o ropkinji s Kosova, “Jeni iz Lip-
ljana”, koja je kupljena od “Junana, Turčina”.) 8 Milutin je imao i snažnu vojsku
turskih Kuma na, a car Dušan je zapošljavao Turke u svojoj vojsci. 9 Bizantski
građanski rat iz 1340-ih, koji je omogućio Dušanu da krene u snažnu
ekspanziju, bio je povezan sa korištenjem turskih snaga: car koji se borio da
povrati prijestol, Jovan Kantakuzenus, godinama je ovisio od vojske i mornarice
zapadnog turskog emira. Kada ga je taj saveznik napustio, Kantakuzenus se
obratio najmoćnijem od svih turskih emira, osmanskom vladaru Orhanu i dao
mu svoju kćer za ženu. Kantakuzenus je nahuškao Turke da osvoje nekoliko
gradova zapadno od Konstantinopolja i, kada su Osmanlije okupirali široki
priobalni pojas 1354. i odbili da ga se odreknu, to za njega sigurno nije bilo
iznenađenje.10 Bilo je to uporište Osmanlija u Evropi. 136O.g. Orhana je
naslijedio mlađi sin Murat, koji je krenuo u snažnu ekspanziju prema Trakiji,
Bugarskoj i Makedoniji, osvojivši ključni grad Adrianopolj (Jedrene) 1361. i
odnijevši odlučujuću pobjedu na rijeci Marici, deset godina kasnije.
Oko 1380., Srbija i Bosna, napredne zemlje sa visoko produktivnim
rudnicima srebra, postale su, sasvim očigledno, sljedeća meta. 1386. Murat
napada Lazarove teritorije i osvaja grad Niš koji je, sa svojim položajem uz
rijeku Moravu i vezama sa dva glavna putna pravca, imao ogroman strateški
značaj. Mnogi historičari tvrde kako je tada Lazar pristao da postane turski
vazal sa obavezom plaćanja danka; ali jedini dokaz za ovu pretpostavku jeste
izvještaj utjecajnog osmanskog povjesničara sa početka šesnaestog stoljeća,
Nešrija, koji je pokušao opravdati Muratova osvajanja 1389. kao odmazdu
protiv Lazara koji je prekršio svoje obećanje. Pošto postoje drugi dokazi o
vojnim okršajima između Lazarovih i Muratovih snaga neposredno nakon
zauzimanja Niša, tvrdnja o vazalstvu vjerovatno nije prihvatljiva. 11 Međutim, u
slučaju Đerđa Balšića, dokazi su mnogo jači. Najvjerojatnije su baš uz
Balšićevu pomoć velike osmanske snage napale južni dio Bosne 1388. (U istoj
godini je zabilježen i manji osmanski upad na Kosovo, koji je vjerovatno bio
povezan sa ovim pohodom.)12 Ali, pohod je propao nakon što su doživjeli težak
poraz u sukobu sa bosanskom vojskom pod komandom Vlatka Vukovića,
vojnog komandanta kralja Tvrtka.13 Kako bi se osvetio za ovo poniženje i osi-
gurao veznu teritoriju između svojih postojećih posjeda i dugoročne mete —
Bosne, Murat je sakupio svoju vojsku i napredovao na Kosovu u ljeto 1389.
Lazar je pozvao Bosance u pomoć, i oni su poslali veliku vojsku pod
komandom Vlatka Vukovića. Lazarov zet, Vuk Branković, čije su se teritorije
nalazile na samom pravcu osmanskog napredovanja, došao je sa snažnim
trupama. Tako su vojske trojice vođa (uz jos neke ), pod komandom kneza
Lazara, raspoređene na Kosovu polju, nekoliko kilometara sjeverozapadno od
Prištine, na satavcima rijeka Lab (alb.: Llap) i Sitnica, ujutro 15.juna 1389.
Ono nekoliko činjenica koje su izvjesne u vezi sa ovom bitkom može se
sažeti u par riječi. Borbe su bile žestoke, gubici teški na obje strane. I Lazar i
Murat su poginuli. Na kraju bitke, polje je ostalo u rukama Turaka. Murata je
naslijedio sin Bajazid, koji je komandovao nekim turskim odredima u bitki;
potom je ono što je ostalo od njegove vojske vratio u osmansku zemlju kako bi
osigurao nasljeđivanje prijestola. Lazara je naslijedio njegov mladi sin Stefan
Lazarević, koji će kasnije, po savjetu svoje majke udove kneginje Milice,
postati turski vazal. Sve ostalo u vezi sa Kosovskom bitkom je neizvjesno: ko je
sve učestvovao, kolike su bile vojske, kako je tekla bitka, koje su bile glavne
prekretne tačke u borbi, kada i kako je smrt zadesila Lazara i Murata i da li, na
kraju, treba smatrati da je to bila pobjeda ili neriješen ishod?
Postoje velika razmimoilaženja u mišljenjima oko sastava vojski. Na
primjer, srbijanski historičari slabo ili gotovo nikako ne spominju albanske
snage u Lazarovoj vojsci, dok im albanski daju istaknuto mjesto. Postoji valjan
dokaz o tome da su Albanci učestvovali: u porodičnoj povijesti plemićke
albanske porodice Muzaka (ili “Musachi“) sa početka šesnaestog stoljeća,
zabilježeno je da je Teodor Muza ka poveo “veliku grupu Albanaca na se
pridruže Lazarovoj vojsci, zajedno sa “drugim albanskim plemićima”, i da je
poginuo u bitki.1 Mnogi drugi detalji u ovim zabilješkama su provjereno tačni,
iako da se i ova tvrdnja može uzeti kao vjerodostojna. S druge strane, albanske
historijske knjige tvrde da je srbo-Albanac Derđ Balšić, koga one tretiraju kao
čisto albansku ličnost, također učestvovao, Što gotovo sigurno nije taČno.
Jedina osnova za ovakvu tvrdnju jeste bilješka ranog osmanskog povjesničara
Nesrija, koji, nastojeći opravdati Muratova osvajanja iz 1389., iznosi naširoko
razrađenu priču o prekršenim obećanjima i zavjereništvu između Balšića,
Lazara i Tvrtka. Kao što smo vidjeli, ova priča je u slučaju Lazara sumnjiva, a
poznato neprijateljstvo između Tvrtka i Balšića čini je još manje vjerovatnom.
U svakom slučaju, dokazano je prije gotovo sto godina da se Balšić u vrijeme
bitke vjerovatno nalazio u Ulcinju, na crnogorskoj obali.15
Najraniji osmanski izvještaji, napisani u petnaestom stoljeću, spominju
Albance u Lazarevoj vojsci; oni navode i mnoge druge etničke komponente.
Među njima su bili plaćenici iz Srbije, Albanije, Bosne i Mađarske; u jednom se
toj listi pridodaju i vojnici iz Wallachie (dio Rumunije), te Bugari, Cesi i
“Franci” (zapadni Evropljani); Nešri, u jednoj sintezi nekoliko ranijih verzija,
spominje sve njih zajedno.16 Ali, s druge strane, turski autori su se trudili da
povećaju brojnost i značaj Lazarove vojske koja je, po njima, bila daleko
snažnija od Muratove, kako bi tursku pobjedu prikazali još blistavijom: najraniji
od ovih izvještaja jednostavno kaže da je Lazar sastavio svoju vojsku “od svih
onih koji su živjeli na zapadu”.17 Prema Nešriju, Lazar je okupio tako ogromnu
vojsku, trostruko veću od osmanske, da su njegovi ljudi bili potpuno ubijeđeni u
pobjedu pa su noć prije bitke proveli opijajući se namrtvo. 18 Ovim osmanskim
tvrdnjama se ne može vjerovati, Naravno, u Lazarovoj vojsci je moglo biti ljudi
iz raznih zemalja; srbijanski vladari su oduvijek ovisili od plaćenika u svojim
vojnim pohodima (poznat je primjer Dušanove brojne lične pratnje sastavljene
od Nijemaca). Posebno je vjerovatno učešće Mađara, s obzirom na to da je
Lazar imao dugotrajne bliske odnose sa svojim sjevernim susjedima i da se
jedna od njegovih kćeri udala za mađarskog plemića. Ali, glavninu njegove
vojske su vjerovatno činili njegovi vojnici, ljudi Vuka Brankovića i bosanskog
vojnog komandama Vlatka Vukovića.
Što se tiče osmanske vojske, moguće je da je i ona uključivala značajne
kontingente ne-turskih vojnika. Dva srbijanska vladara na susjednim
makedonskim i bugarskim teritorijalna, Marko Kraljević i Konstantin
Dejanović, bili su turski vazali, a prvi uvjet njihovog vazalstva je bio da
obezbjeđuju vojnike: pretpostavlja se da su to i činili, a mnogi historičari
smatraju da se jedan od njih ili obojica lično borili na turskoj strani.19 Jedna rana
talijanska hronika, napisana sedamnaest godina kasnije, ističe prisustvo “grčkih
i kršćanskih” vojnika u turskoj vojsci, i zaključuje: “Muratova pobjeda leži u
5.000 kršćanskih strijelaca, unajmljenih od Grka i Đenovljana, i mnogo drugih
vojnika u sedlu.”20 Ovo spominjanje đenovljanskih vojnika, osim što odražava
neke predrasude samog hroničara (koji je Firentinac), možda sadrži i trun istine.
Poznato nam je da je pretendent na bizantski prijestol, Jovan VII Palaiologos,
prihvatio tursko vazalstvo i posjetio Đenovu (vjerovatno uz Muratovo
dopuštenje) u maju 1389., kako bi zatražio podršku za napad protiv svog djeda,
Jovana V do tog napada je zaista i došlo narednog proljeća, kada je Jovan VII
opkolio Konstantinopolj uz pomoć mješovitih snaga, koje su se sastojale od
njegovih ljudi, đenovljanskih vojnika i Turaka. 21 Dakle, sasvim je moguće da je
ista kombinacija bila na djelu i na Kosovu juna 1389.
Najranija srpska hronika, napisana vjerovatno nekoliko godina nakon
bitke, kaže da su Muratovu vojsku sačinjavali Grci, Bugari i Albanci.22 Prve
dvije kategorije smo već uzeli u obzir; dok identitet Albanaca je ovdje već teže
utvrditi a priori. Dva ratnička katolička plemena sa Malesija, Mirdita i
Kelmendi, mnogo godina kasnije ustvrdit će da su se borila na turskoj strani u
ovoj bitki, za šta će dobiti značajne privilegije.23 Ovakve tvrdnje treba uzimati
veoma obazrivo: radi poreskih olakšica, ljudi su mogli krivotvoriti usmeno
predanje jednako temeljito kao što su srednjovjekovni cehovi krivotvorili svoje
dokumente (i uz manje opasnosti da budu otkriveni). Ipak, s obzirom na
konfuznu političku situaciju u cijelom albanskom regionu i stupanj osmanskog
utjecaja koji je već bio prisutan u nekim dijelovima centralne i sjeverne
Albanije, sasvim je moguće da su se neki Albanci zaista borili na turskoj strani.
Što se tiče ukupne brojnosti vojski, tu jednostavno nema pouzdanih
informacija, Nešri prvo kaže da je Lazarova vojska bila neizbrojiva, a potom da
je brojala 500.000 ljudi; prva tvrdnja je očito uvjerljivija od druge. Jedan raniji
turski hroničar (sredina petnaestog stoljeća), po imenu Uruc, Muratovu vojsku
1
zaokružuje na 60.000, ali čak i ovo je bila previsoka brojka za to doba. I
osmanski pisci kažu za svoju stranu da je bila malobrojnija; srbijansko predanje
tvrdi isto za Srbe, pošto su Turci barem ponudili neke brojke, njihova verzija je
imala više utjecaja na mnoge suvremene povjesničare: uobičajene procjene iz-
nose 40-60.000 ljudi za Muratovu vojsku i 100.000 za Lazarovu. Ali ova
posljednja je nemoguće visoka. Srpski vojni historičari su preokrenuli
proporcije i smanjili brojke: 40.000 pod Muratom naspram 25.000 pod
Lazarom, odnosno 27-30.000 za Murata i 15-20.000 za Lazara. Ovu posljednju
procjenu je prihvatio i vodeći zapadni autoritet u oblasti srednjovjekovnog
Balkana.26
 Nema direktnih dokaza ni o rasporedu vojnika. Ali tvrdnje hroničara su tu
barem nešto uvjerljivije, s obzirom na to da su u skladu sa općom vojnom
praksom tog doba. Pretpostavlja se da je Murat komandovao centrom; njegove
evropske trupe su bile na desnom krilu pod komandom mlađeg sina Bajazida i
njegovog najpouzdanijeg komandanta Evrenoza; stariji sin Jakub je
komandovao anadolskim trupama na lijevom krilu. Nešri daje i detaljan ali
možda i pomalo fantastičan prikaz razgovora o taktici između Murata i
Evrenoza, prije bitke, u kojoj je Murat navaljivao da u prve redove stavi kamile
kako bi poplašio srbijanske konje; Evrenoz ga je na kraju ubijedio da ih postavi
malo pozadi.27 Ovo se barem slaže sa jednim od najstarijih dokumenata koji se
odnose na bitku, pismom koje je odaslano iz firentinskog senata bosanskom
kralju (kao odgovor i komentar na poruku koju im je on uputio u vezi sa
ishodom bitke), oktobra 1389., u kojem se spominju “kamile u lancima” koje su
stajale ispred Murata. Podudara se i sa onim što znamo o vojnoj praksi tog
doba: osmanska vojska je obično zauzimala obrambeni položaj, dok su Srbi,
poput ostalih Evropljana, stavljali tešku konjicu naprijed, Što nije odgovaralo
obrambenoj borbi.28 Sto se tiče Lazarove vojske, kažu da je on komandovao
centrom; Vuk Branković je bio desno; a svi strani kontingenti su bili skupljeni
na lijevom krilu, pod bosanskim generalom i (prema Nešriju) izvjesnim
Dimitrijem, sinom Junda o kome će biti više riječi kasnije.
Što se tiče samog toka bitke, i tu se moramo oslonili na znatno kasnije
izvore. Ne postoji nijedan opis bitke nekog od učesnika. Postoje dva pisma koja
te navodno napisao Bajazid, Muratov sin i nasljednik, koja neki današnji
historičari smatraju autentičnim; međutim, ima obilje dokaza da se radi o
falsifikatima nekog turskog zvaničnika krajem šesnaestog stoljeća, koji se inače
naveliko bavio falsifikovanjem dokumenata, Najdetaljnija verzija koju imamo
opet dolazi od Nešrija, po kome su Srbi uspjeli probiti lijevo krilo osmanske
vojske, dok se u centru vodila žestoka borba; odlučujuća prekretnica je nastupiti
kada je Bajazid (praćen Evrenozom) napredovao zdesna, usljed čega su se
srpske snage rasule i dale u bijeg. Pošto je Bajazid naslijedio prijestol, nije se
moglo ni očekivati da ova priča drugačije zvuči.
Svi prikazi toka borbi u ovoj bitki u vezi su sa tri međusobno isprepletene
teme: navodna izdaja Vuka Brankovića, vrijeme i način Muratove pogibije i
vrijeme i način Lazarove pogibije. Možemo primijetiti da se priča o tome kako
je Vuk Branković izdao Lazara postepeno razvijala nakon bitke. Jedna
srbijanska manastirska kronika, napisana nekih trinaest godina nakon bitke,
navodi uz oklijevanje: ‘‘Ne znam uistinu šta reći o tome, da li je Lazara izdao
jedan od njegovih ljudi ili je ispunjena Božija volja". Nekoliko godina nakon
bitke, jedan katalonski autor je došao do potpuno drugačije priče, u kojoj se
Lazarov zet (Vuk Branković) ne optužuje za zavjerenički čin izdaje, nego jed-
nostavno zato što je napustio bojno polje kad je Lazar poginuo: “vratio se na
svoju zemlju da vlada”,Jedan historičar bugarskog porijekla, koji je proveo neko
vrijeme na dvoru Lazarovog sina prije nego što je napravio svoj prikaz 1430.,
nigdje ne spominje izdaju; ali navodi da od mnogih srbijanskih plemića Lazarov
sin nije dobio nikakvu podršku nakon bitke, jer ih je Lazar “od početka gazio.”'
A jedan bivši janjičar, koji je 1490. napisao žestok tekst protiv Turaka, za poraz
okrivljuje neke srpske plemiće koji su na bitku gledali “kroz prste”.
Jedan drugi autor iz istog perioda, neki anonimni Venecijanac ili
Dalmatinac, spominje izdajničkog kapetana Dragoslava Probišića, za koga se
pričalo da je svoje ljude u jednom trenutku okrenuo protiv Srba, i tvrdi da je
bosanski vojni komandant, čuvši za to, povukao svoju vojsku s bojnog polja.
Probišićevo ime se ne spominje ni u jednom drugom prikazu, a neki
povjesničari sumnjaju da je uopće postojao« Ali pronađeni su novčići koje je
kovao Probišić i koji su veoma slični onima Vuka Brankovića, tako se sad
pretpostavlja da je on bio jedan od Brankovićevih vazala.
Prvi pisani izvor u kojem se Vuk Branković naziva izdajicom jeste jedna
vrlo utjecajna knjiga historije koju je objavio dubrovački monah Mavro Orbini.
"Kako neki kažu", zabilježio je, "Branković je imao tajne pregovore sa 1 uri ima
prije bitke, i pristao je da izda svog komandanta.’ 47 Kompletan Orbinijev prikaz
Kosova nastao je pod snažnim utjecajem narodnog epskog predanja i jasno da
se, 200 godina nakon bitke, ovdje radi o visokosliliziranoj i mitologiziranoj
verziji događaja, koja je nastala više iz folklorno-literarnih potreba nego na
osnovu neke historijske analize. Priča o zavjereničkom izdajici ima svoje
pandane u drugim epovima, kao što je Pjesma o Rolandu i ova usmena epska
tradicija, kao i francuska, gradi se na dramatskoj i psihološkoj zanimljivosti
sukoba između dva plemića, od kojih je jedan odan (junak koji je ubio Murata),
a drugi izdajica. U nekim poemama koje su očuvane, Vuk Branković, izdajica,
prije bitke optužuje Miloša Kobilića, junaka, da nije vjeran; upravo zbog te
lažne optužbe koja Miloša teško pogađa (i u koju je povjerovao i Lazar), on se
zaklinje da će ubiti turskog sultana. Ova zamisao da su to bila dva Lazarova
zeta koji su se dugo nadmetali za njegovu naklonost, posjedovala je i poželjnu
simetriju i psihološku jačinu; ovaj aspekt priče je uočio jedan njemački pisac
koji je oko 1450. živio u Hercegovini, što dodatno potvrđuje da je u to vrijeme
ovo narodno epsko predanje uveliko živjelo.
Ali do 1601.g. narodna tradicija je mogla biti pod utjecajem prikaza
druge bitke na Kosovu, koja se desila na Kosovu polju 1448. između turske
vojske i osvajačkih snaga plemića iz Transilvanije, Ja- noša Hunjadija (rum.:
lancu de Hunedoara). Hunjadijevu akciju je sabotirao tadašnji vladar većeg
dijela Srbije, Đurađ Branković (Vukov sin), koji je pokušao spriječiti Hunjadija
da prođe kroz srpsku teritoriju, vjerovatno i obavijestio sultana o njegovim
pokretima te potom ga bacio u tamnicu. Vrlo je vjerovatno da je proglašenje
Brankovićevog oca za izdajicu u kosovskim narodnim pjesmama dijelom
rezultat miješanja ove dvije bitke u narodu. Sasvim je sigurno da je barski
nadbiskup Marin Bizzi, porijeklom Dalmatinac, u jednom tekstu o Kosovu koji
je napisao 1610., slavio zajedno "(hama" lamu de Hunedoara) i "Miloša
Cobilicha" (Miloš Kobilić, Muratov ubojica); a mnogi narodni epovi sasvim
bezobzirno miješaju likove iz različitih vremenskih perioda. 40
 Visokostilizirani folklorno književni karakter epa, sam po sebi predstavlja
razlog da se priča o Vukovoj zavjeri ne prihvati kao historijska činjenica. To
potvrđuju i historijski dokazi iz kojih se da, istovremeno, naslutiti što je bila
osnovu za ove do u detalje razrađene optužbe o izdaji. Da je Vuk Branković
postigao tajni sporazum sa Muratom, bilo bi za očekivati da se nakon bitke
pojavi kao najistaknutiji i najprivilegiraniji Bajazidov vazal u tom području.
Naprotiv, izgleda se on opirao da postane vazal. Zadržao je izvjesnu trajnu
teritorijalnu autonomiju, a jedino čega se morao odreći tri godine kasnije bilo je
Skoplje njegov dragocjeni posjed, mada je konačno pristao da postane turska
vazal 1392., on nije učestvovao u kasnijim Bajazidovirn balkanskim vojnim
akcijama 1395. i 1396. (dok Lazarov sin i drugi vazali u regiji jesu); na kraju su
ga Turci svrgnuli i poslali u zatvor, gdje je i umro. Ovo ne liči na životni put
proturskog zavjerenika.
Alt, s druge sirane, želja za autonomijom i ličnom vlašću uočljiva je još
od prije 1389., kroz različite sukobe i tenzije sa Lazarom (posebno oko kontrole
nad Srbijanskom crkvom).42 Branković možda i nije bio orijentiran proturski, ali
nije bio ni osobito sklon Lazaru. Ako ostavimo po sirani priču o njegovom
čovjeku Dragoslavu Probišiću (jer su dokazi isuviše neuvjerljivi da bi imali
neku težinu), ipak možemo primijetiti da se u nekoliko ranih prikaza daju
naslutiti kako nedostatak entuzijazma kod nekih Lazarovih plemića, tako i
momenat preokreta u toku bitke uzrokovan povlačenjem značajnog dijela trupa,
Možda je najbliži istini bio katalonski pisac, koji tvrdi kako Vuk Branković,
vidjevši da je Lazar poginuo, više nije želio da nastavi borbu i “vratio se na
svoju teritoriju da vlada”.
Osmanski izvori ne kažu ništa o srpskom izdajici; ali to ne iznenađuje, jer
bi takvo objašnjenje srbijanskog poraza umanjilo slavu turske vojske. S druge
strane, u vezi sa pitanjem o Muratovoj pogibiji, osmanski autori imaju reći
mnogo toga. Svi se slažu da je Murata ubio sam jedan kršćanski vojnik, koji se
uspio približiti sultanu pukom srećom ili lukavstvom. Najraniji turski pisac,
Ahmedi, koji je radio u Bajazidovom domu i umro 1412., opisuje šta se desilo
kada se vojska srbijanskog protivnika raspala i niz bježala:
Mnogi vojnici su krenuli u potjeru za neprijateljem i samo su vladar i
nekolicina njegovih dvorjana ostali na jednom mjestu,,. Alt tu je ležao jedan
nevjernik, sav u krvi od glave do pete. Krio se tijelima poginulih, ali je mogao
lahko vidjeti junačkog Kana. I sudbina je htjela da on ustane, baci se nožem na
vladara i ubode ga.
Drugi autori, poput Uruca (sredinom petnaestog stoljeća), pričaju sličnu
priču ali je smještaju u centar bitke, a ne na kraj. Oni dodaju i elemenat prevare:
nevjernik je zamolio da poljubi sultana u ruku, što mu je Murat velikodušno
dozvolio. Time se objašnjava kako su njegovi dvorjani i čuvari mogli počiniti
fatalnu grešku i dopustiti kršćanskom vojniku da priđe tako blizu Muratu. 44 Prvi
naučnik koji je uporedio sve ove prikaze, Aleksej Olesnicki, zaključio je da
osmanski pisci jednostavno nisu znali Šta se dogodilo; to objašnjava zašto
nijedan od njih ne kaže šta se nakon toga desilo sa ubojicom, niti iznosi bilo
kakve pojedinosti o njemu. Po njemu, jedini zaključak koji se može izvući jeste
da je Murat nakratko ostao sam bez čuvara (vjerovatno tokom bitke, a ne nakon
nje), i da je potom pronađen mrtav.45
Predanje koje se razvilo na srbijanskoj strani također se zasniva na djelu
pojedinca i prevari; ali se razlikuje u svemu ostalom. U konačnoj verziji priče,
koja se susreće u narodnoj poeziji, podvig je izvršio Miloš Kobilić prije početka
bitke. Podboden sumnjičenjima Vuka Brankovića, i/ili povrijeđen Lazarovim
prigovaranjima, Miloš je odjahao tog jutra do šatora sultana Murata, kako bi
saopštio da je odlučio preći na tursku stranu. Sultan je zatražio da izvrši ritualni
čin pokornosti i poljubi ga u nogu (ili koljeno). Najranija zabilježena pjesma to
opisuje ovako:
Sultanu se Miloš poklonio, Sageo se da mu poljubi kaljeno, zlatan bodež
potegao i udario, od nogu ga rasporio...46
 Kao i u priči o izdaji Vuka Brankovića, i cijeloj drami o rivalstvu između
Vuka Brankovića i Miloša Kobilića, i ova priča se doima kao da je oblikovana
književnim predanjem. Ima pretpostavki da je ideja o ulasku u neprijateljski
tabor na konju i lukavoj prevari potekla od tradicionalnih pjesama o krađi
mlade, gdje junak upada u neprijateljski teritorij i pomoću hrabrog lukavstva
ugrabi djevojku.47 Ukoliko je priča o Milošu Kobiliću uveliko proizvod
književnog modela, onda je on djelovao već u najranijoj fazi. I historičar
bugarskog porijekla Konstantin, koji je pisao oko 1430., već je imao sve glavne
elemente ove priče: nepravedno optuženi plemić koji se p reverom probija do
sultana i ubija ga kako bi oprao vlastito ime. Znamo da su srbijanski narodni
pjevači imali običaj svaki dodaj gotovo istog časa prenositi u pjesmu. (Jedan
nezaboravan primjer imamo u pjesniku-seljaku Anti Nešiću, koji je bio član
srbijanske Narodne skupštine 1873.-74.: svaki dan bi se pojavio iz skupštine i
čitavu debatu o Zakonu o novčanoj reformi i budžetu pretvorio u čiste stihove
pred zadivljenom publikom.)49 Konstantin jc bio na dvoru Lazarovog sina od
1411. nema sumnje da je tu ovu priču čuo više puta od dvorskih pjevača. I drugi
elementi epske tradicije (ne epizoda o Milošu Kobiliču, nego herojski govor
koji je održao Lazar prije bitke) utjecali su na jedan još raniji tekst, memorijalni
govor koji je najvjerovatnije sastavio srbijanski patrijarh oko 1390.50
Epska tradicija je bila vrlo snažna, i na kraju je potpuno prevladala. Ali u
prvim stoljećima nakon bitke morala se natjecati sa drugačijom verzijom
događaja, koja je također kolala među kršćanskim piscima. Ova verzija, koja
Muratovu pogibiju povezuje sa odvažnim ju- rišem usred bitke, prvo se
pojavljuje u jednom od najranijih dokumenata, u komentarima (iz oktobra
1389.) koje su firentinski senaton dali na izvještaj o bitki što su ga primili od
bosanskog kralja Tvrtka:
Srećne li su, najsrećnije, ruke dvanaestorice odanih plemića koji su
svojim mačevima proučili put, prodrli kroz neprijateljske redove i kroz obruč
lancima vezanih kamila, i junački se probili do šatora samog Murata. Srećniji
od svih je onaj koji je tako silovito ubio tako moćnog ratnika ubodom svoga
mača.. .51
Većina historičara je pojedinosti iz ove priče smatrala izmišljenim; broj
od dvanaest vjernih ljudi se doima sumnjivo simboličnim, a jedan od vodećih
naučnika je jednostavno odbacio ovaj prikaz kao čudan, odnosno, “poseban
slučaj”.52 Ali ostaje činjenica da je ovaj firentinski dokument najbliži samim
događajima od svih ostalih koje posjedujemo: to je direktan komentar o
izvještaju koga je nekoliko mjeseci nakon bitke otposlan vladar čiji su ljudi u
njoj učestvovali. Indicija o redu kamila vezanih lancima slaže se sa ostalim
izvještajima; i bez obzira na to da li je broj dvanaest tek neka namjerna
simbolika osnovna zamisao o maloj grupi vitezova koji napadaju Murata uopće
ne izgleda kao “poseban slučaj”. Anonimni firentinski hroničar koji je pisao
vjerovat no manje od dvadeset godina nakon bitke, daje malo razrađeniju
verziju iste priče: po njemu, Lazar je lično sa još dvanaestoricom ljudi napao
Muratov šator (nakon što su Turci porazili Lazarovu vojsku na polju) i ubio ga
kopljem.51 Elementi ove priče se pojavljuju u još jednom prikazu sijenskog
trgovca koji je živio na osmanskom teritoriju do 1402., a svoje historijske
radove je objavio 1416. U njegovoj verziji priče, Lazar i nekoliko njemu odanih
ljudi jurnuli su na Muratov šator, ali su zaustavljeni i zarobljeni; a onda, kada su
izvedeni pred sultana, jedan od njih je uspio da ga zbode. 54 Ovdje vidimo dvije
priče spojene u jednu — viteški napad i lukavo ubojstvo nožem.
Međutim, od svih ranih prikaza, najdetaljniji i najfascinantniji je onaj
anonimnog katalonskog autora, koji je sigurno napisan prije 1402. Većina
povjesničara Kosova ne posvećuje dovoljnu ili gotovo nikakvu pažnju tom
prikazu bitke, zato što on dolazi na kraju jednog uglavnom izmišljenog teksta,
sentimentalne romanse pune čudesnih izmišljotina. Samo djelo predstavlja
romansiranu biografiju Jakuba, starijeg Muratovog sina, koga Bajazid ubija
nakon bitke kako bi osigurao prijestol za sebe. (Završni odlomak knjige opisuje
Bajazida koji je još na vlasti, što ovaj tekst smiješta u vrijeme prije nego što ga
je porazio i zarobio Timurlenko 1402.) Ipak, što su uočili i mnogi katalonski
naučnici, opis Kosovske bitke, koji čini zadnji dio knjige, sasvim je drugačiji od
izmišljene romanse koja mu prethodi: on se izgleda dobrim dijelom temelji na
jednom ili više historijskih prikaza, koje su možda napisali neki bizantski Grk
ili Turčin koji je pripadao antibajazidskom lobiju. U cijeloj knjizi, autor
pokazuje neobično tačno poznavanje naziva mjesta, osmanskih običaja i
povijesnih detalja.55
Prema ovom autoru, Lazarove snage (26.000 pješadije i 4.000 naoružane
konjice) uključivale su “mnogo Nijemaca i mnogo Mađara”. Jedan od vitezova
na konju, “krupan Mađar”, tražio je od Lazara da ga stavi na čelo vojske;
udovoljeno mu je i dobio je pod svoju komandu više od jednog cijelog odreda
(ostali komandanti su bili sam Lazar i “njegov zet”, tj. Vuk Branković). Autor
potom iznosi razne detalje o dvjema vojskama, uključujući i to da je Murat
poredao kamile u tri reda, jedne ispred drugih, “vezane debelim lancima”. (Ovo
je važan detalj, jer se potpuno slaže sa navodom o vezanim kamilama u pismu
firentinskih senatora.) Tokom bitke jedna grupu njemačkih vitezova probila se
kroz redove kamila i prodrla duboko u tursku vojsku. U nastaloj zbrci, mađarski
vitez koji se bio zakleo da će se lično boriti s Muratom, podboo je svog konja
pravo na sultana, ne bojeći se strijela koje je na njega ispaljivao sam Murat.
On u probi, sa kopljem u ruci, i zada mu takav udarac potpomognut
konjem u jurišu. da su Muratov štit i оklор potpuno probijeni, a vrh koplja
mu se zario četiri prsta duboko u tijelo, i Murat se sruči na tlo teško ranjen.
Mađarskog viteza je odmah potom oborila kiša strijela; Murat je uskoro
podlegao ranama?6
Identificiranje Muratovog ubojice kao mađarskog viteza vrijedi ozbiljno
razmotriti. Kao što smo vidjeli, Lazar je gotovo sigurno u svojoj vojsci imao i
mađarski kontingent; njegov zet, Nicholas Garai, bio je jedan od najmoćnijih
plemića u Mađarskoj i veoma angažiran I u balkanskim događajima? 7 Sam
Garai nije bio prisutan prilikom bitke, ali svaki vitez višeg ranga koga bi on
poslao dobio bi počasno mjestu. Možda ona simetrija sa dvojicom zetova, koja
se pojavljuje u epskom predanju, ima neke veze s ovim. Još jedna karakteristika
ovog epskog predanja bi mogla imati mađarsko objašnjenje. Među najčuvenijim
pjesmama su one koje opisuju podvige devetorice Jugovića, braće koji su se
viteški borili i izginuli u bitki. Prema narodnom predanju, oni su bili braća
Lazarove žene, kneginje Milice; ali, povijest ne zna za njihovo postojanje.
Međutim, Često se dešava da imena u epskoj poeziji imaju neku, makar i vrlo
daleku pozadinu u stvarnosti: čak i najnakićeniji biseri epske mašte možda rastu
oko nekog minijaturnog komadića historijske građe. (Već smo spominjali jedan
primjer iz jedne druge kulture: albanski nazivi mjesta koji su se, u iskrivljenom
obliku, našli u Pjesmi o Rolandu.) U najranije zabilježenoj pjesmi o Kosovu,
ime koje će kasniji autori zabilježiti kao “Jugović” ustvari je bilo “Ugović”, a
prvi redak u kome se pojavljuje to ime povezuje braću Ugović sa “ugarskim”, tj.
mađarskim, plemićima. Možda su Ugovići prvobitno bili “Ugarovići“, mađarski
sinovi mala grupa vitezova koje je poslao Lazarov mađarski rođak. Veza sa
Garaiem možda objašnjava zašto su oni, u epu, posmatrani kao neka vrsta svojte
kneza Lazara. I, da odemo još malo dalje u ovim spekulacijama, možda je takva
jedna grupa elitnih mađarskih vitezova, predvođena “krupnim Mađarem" iz
katalonskog prikaza, krenula na Murata, đa bi poslije bili slavljeni kao
dvanaestorica vjernih vitezova u ranom izvještaju koji jc u Firencu uputio
bosanski kralj Tvrtko.
Nijedan od ranih kršćanskih izvora ne može se mjeriti sa ovim ka-
talonskim prikazom kada je riječ o podrobnosti detalja. Ali, postoji još jedan
tekst, bugarska hronika napisana u periodu između 1413.-21., koja ne samo da
daje jednu (vrlo kratku) verziju viteške priče, nego dodaje i jedan vrlo važan
element: imenuje viteza koji je ubio Murata. “A među ratnicima biješe čovjek
ogromne snage, po imenu Miloš, koji je svojim kopljem probio nevjernika
Murata, baš kao sv. Dimitrije...“ Pred kraj petnaestog stoljeća spominje se cijelo
ime Miloš Kobilić ili Kobilović; a u nekoliko narednih stoljeća ono se stalno
pojavljuje u bezbroj varijanti kao u kineskoj igri šaputanja: Milois, Miloss
Kobyla, Milos Kobilith, Milossus Kobyliczh, Milosch Khobilovitz, Milo
Comnene i Minkos Koplaki.60 U folklorno-epskoj tradiciji to je uvijek Miloš
Kobilić — odnosno uvijek je bio, sve dok jedan nadobudni izdavač iz
osamnaestog stoljeća nije odlučio da ga “uljepša” u “Obilić”, u želji da sugerira
riječ obilje. Oblik “Obilić” koriste svi suvremeni srbijanski pisci; začudo, čak i
vrlo ozbiljni historičari i književni stručnjaci nastavljaju da ga koriste, mada su
potpuno svjesni da se radi o patvorini i očiglednoj izmjeni.
Može li se išta zaključiti na osnovu originalnog imena? Nažalost,
odgovor glasi da se mogu ili bi se mogle zaključiti mnoge stvari, ali nijedna sa
sigurnošću. Ako pretpostavimo da je to bilo pravo ime stvarne ličnosti, onda bi
dokazi sadržani u hrivosuljama ukazivali da je on vjerovatno došao sa zapadnog
Kosova, gdje je ime “Miloš“ u to doba bilo vrlo popularno. Mada danas Miloš
zvuči potpuno srpski, imena koja su se završavala na —oš ili —uš nisu bila tako
uobičajena u srednjem vijeku, i moguće je da su odražavala izvjestan albanski
utjecaj; dok je ime Miloš bilo popularno na zapadnom Kosovu, u sjevernim
dijelovima ga uopće nije bilo. Isto tako, “Kobilić” ili “Kobilović” je moglo
nastati od vlaške ili albanske riječi “copil” odnosno “kopil“ koja, kao što je već
rečeno, znači “dijete” ili “vanbračno dijete”. “Kopil” se u nekim
srednjovjekovnim spisima pojavljuje i kao vlastito ime kod Vlaha; postoji
također i selo po imenu Kobiliće ili Kopilo viče na sjeverozapadnom Kosovu. S
obzirom na sve to, bilo je tvrdnji da je Miloš Kobilić bio vlaško-albanskog
porijekla.62
Međutim, po jednoj drugačijoj etimologiji, “Kobilić” se izvodi iz riječi
kobila'. “Kobilić” bi prema tome značilo “kobilin sin”. U tom smislu je narodna
tradicija tumačila ovo ime: prema legendi, Miloša je u djetinjstvu dojila
kobila.63 Podsjetimo se da je osmanski historičar Nešri spominjao vodećeg
viteza na srbijanskoj strani po imenu Dimitrije, “Jundovog sina” (Yund-oghi):
yund je ustvari stara turska riječ koja znači “kobila”. 64 Ostaje nejasno zašto ga
naziva Dimitrije umjesto Miloš; možda je pobrkao “Miloš“ i “Mito” (deminutiv
za Dimitrije), ili se radi o utjecaju popularnog poređenja sa sv. Dimitrijem (kao
kod ranije spomenutog bugarskog hroničara). Ali ono što je ovdje važno jeste
da se taj “Yund-oglu” opisuje kao komandant. Lazarovog lijevog krila, gdje su
bile raspoređene strane trupe — što se u potpunosti podudara sa prikazom koji
daje anonimni Katalonac.
Ukoliko smatramo da ovo pridonosi vjerodostojnosti katalonske verzije,
onda bismo možda trebali razmotriti mađarsko porijeklo vitezovog imena.
Vjerovatno bi bilo pretjerano pretpostaviti da je “Miloš “ prvobitno bio
“Miklos” (mađarska verzija imena Nikola), a da je “Kobilović” ustvari nastalo
od kaborlovag (“vitez-lutalica” na mađarskom). Sigurniji smjer za pronalaženje
objašnjenja oslanja se više na koncept “kobilinog sina”, nego na sam zvuk
imena. Ruralno mađarsko društvo tog doba bilo je još uvijek pod snažnim
utjecajem šamanizma koji su Mađari donijeli sa sobom iz centralne Azije. Te
tradicije su bile osobito snažne u vojsci: naprimjer, mađarski vojnici tog
vremena su na svojim odijelima nosili magijske kosti (motiv koji se zadržao na
uniformama husara, oblikovan zlatnim širitima). Ova vjerovanja nisu njegovali
samo vojnici sa sela; umjetničko-historijski dokazi pokazuju da su tokom ovog
perioda mađarski plemići namjerno usvajali lokalne “etničke” nošnje i običaje.
A među raznim totem životinjama koje su koristili mađarski šamani, konj je bio
najmoćnija i najpopularnija. Vjerovali su da svaki šaman ima svog bijelog ča-
robnog konja koji će ga odnijeti na nebo. I, mada je identificiranje Miloša
Kobilića kao Mađara prilično nepouzdano, zanimljivo je primijetiti da je
Mađarska, više nego ijedna druga zemlja u regionu, posjedovala kulturu koja je
mogla proizvesti harizmatičnog ratnika koji je imao neku magičnu vezu sa
kobilom.65
Naravno, ukoliko je cijeli prikaz katalonskog autora tačan onda postaje
teško objasnili zašto su turski historičari razradili potpuno drugačiju priču o
Muratovoj smrti. I ovdje je moguće ponuditi nekoliko objašnjenja. Pogibija
sultana u bitki predstavljala je dogadaj bez presedana; možda je podmuklo
ubojstvo bilo manje uvredljivo za tursko samopoštovanje od obične pogibije u
borbi. Možda je kombinacija dviju priča koju nudi sijenski autor - upad na
konjima, zarobljavanje vitezova, a potom iskorištena prilika za ubojstvo od
jednog od njih - bila bliža istini. Možda se juriš mađarskog viteza završio neus-
pjehom, tako da je Murat ubijen u drugom odvojenom događaju: kršćanski
izvori su možda zabilježili samo da je vitez posljednji put viđen kada se bacio
na sultana, i da je kasnije objavljeno kako je sultan ubijen. Bez dodatnih dokaza,
prava istina možda nikada neće biti utvrđena. Ali prema svemu što sada znamo,
moguće je logično zaključiti da je Murata ubio neko, vrlo moguće neki Mađar
koji se zvao, ili čije ime je zvučalo slično, odnosno čije ime je naknadno
promijenjeno ili je značilo isto što Miloš Kobilić.
I Lazarova smrt je bila predmetom brojnih različitih priča; i tu su
književni zahtjevi narodnog epa igrali važnu ulogu. U nekim verzijama epa,
završni dramatični sukob se dešava između Lazara, koji umire, i Murata, koji je
već zadobio smrtnosne rane.66 Kod otomasnkih povjesničara, priča je
jednostavnija: zarobljenog Lazara dovode pred Bajazida na kraju bitke, koji
naređuje njegovo pogubljenje; najranije srbijanske hronike daju vrlo sličan
prikaz.67 Verzije prema kojima je Lazar bio vitez koji je ubio Murata prate,
naravno, drugu liniju priče; ali ove prilično prozirne pokušaje da se Miloševa
uloga pripiše Lazaru, ne treba uzimati zaozbiljno. I ovaj put, Katalonac daje
najprozaičniji prikaz; po njemu, ubrzo nakon Muratove smrti gine i Lazar,
“nakon što se uključio u borbu protiv Ajna-bega” (komandant anadolske konjice
na lijevom krilu osmanske vojske).68 Kada bi ovo bilo sasvim istinito, tad bi bilo
sasvim razumljivo zašto je srbijanski narod težio drugačijoj varijanti priče, u
kojoj je Lazar imao priliku barem da održi još jedan junački govor prije nego
što pogine.
Možda se čini čudnim pitanje da li je ova bitka bila turska pobjeda ili
neriješeni boj, s obzirom na to da se radi o najčuvenijem porazu u srbijanskoj
povijesti. Ipak, neki od ranih izvira iznose još čudniju tvrdnju: oni bitku opisuju
kao srbijansku pobjedu. Pismo firentinskih senatora ne ostavlja nimalo sumnje
da ih je kralj Tvrtko obavijestio o velikoj pobjedi protiv Turaka; isti dojam se
stječe nekoliko godina kasnije, čitajući knjigu francuskog autora Philippea de
Mezieresa; a prva reakcija bizantskih pisaca bila je da ustvrde kako je Kosovo
bilo poniženje za Turke. Neki stari srbijanski vjerski tekstovi o Lazaru, napisani
u obliku pohvale, kažu da je Murat poražen. Narodne epske pjesme koje je čuo
neki slovenački putnik prolazeći Kosovom oko 1530., slave Miloša Kobilića
koji je ubio Murata, završavajući: “Kad su Turci izgubili svog vođu, dali su se u
bijeg. Tako su Markgrof (Lazar), njegova vojska i njegova zemlja oslobođeni
od Turaka.”69
Očigledno su postojala dva osnovna razloga za formiranje ovih različitih
ocjena ishoda bitke . Prvi je bila činjenica da je sultan poginuo u ovoj bitki: to je
privuklo zanimanje bizantskih pisaca, koji inače ne bi mnogo marili za ono što
se desilo u ovoj udaljenoj slavenskoj kneževini. To je bilo najvažnije i za pisce
srbijanskih pohvala koji su, usredsređeni na Lazara, sve događaje u bitki
posmatrali na vrlo ličan, umjesto na vojno-strateški način: omiljeno im je
poređenje bilo sa Davidom i Golijatom, koji su se naravno borili kao pojedinci,
a ne kao vojskovođe. Drugi razlog je najvjerovatnije bio taj što, nakon bitke,
turska vojska nije krenula dalje u osvajanje srbijanske teritorije, nego se brzo
povukla u Anadoliju (radi osiguravanja prijestola za Ba- jazida). To je moglo
ostaviti dojam da su Turci uspješno odbijeni. Da li je bosanski kralj Tvrtko imao
neki dodatni, skriveni razlog, da širi vijesti o pobjedi - naprimjer, kako bi dobio
vojnu ili finansijsku podršku od talijanskih vlasti, koju su, u protivnom, mogle
dodijeliti Mađarskoj — o tome možemo samo nagađati.
Još jedna karakteristika bitke koja je sigurno utjecala na ove izvještaje
jeste činjenica da su i Turci pretrpjeli teške gubitke. S obzirom na strašne
gubitke u ljudstvu na obje strane, postojala je osnova da se na bitku gleda kao
na neriješen rezultat za koji je plaćena visoka cijena. Jedan stari srbijanski
vjerski tekst zaključuje: “Obje strane su bile iscrpljene, i bitka je prestala”; više
ranih hronika, talijanskih i dubrovačkih, daju približno istu verziju ishoda. 70
Većina suvremenih povjesničara su skloni opisati bitku kao uglavnom
neriješenu, ali uz dvije bitne kvalifikacije. Prvo, u tehničko-vojnom pogledu,
bitka se ipak može okarakterisati kao osmanska pobjeda, zato što se srbijanska
vojska raspala i dala u bijeg, dok je turska na kraju dana zadržala polje u svom
posjedu. Drugo, dok su Srbi upotrijebili svoju punu vojnu snagu, Turci su bili u
stanju da iz dana u dan dovlače nove i sve jače jedinice. Stoga, dugoročno
gledano, ova bitka se s pravom može smatrali velikim porazom srbijanske
strane. Postoje i jasni dokazi da su (ako mislili i ljudi s Kosova u sljedećoj
generaciji ili dvije: bugarski pisac Konstantin, koji je bio na dvoru Lazarovog
sina od 1411., jasno je opisao bitku kao tursku pobjedu. Isto je postupio i
katolički biskup Martino Segono, koji je služio na Novom Brdu u prvoj polovici
petnaestog stoljeća.71
Ali, da li su gledišta učenih pisaca poput Konstantina i Segona uopće
predstavljala javno mišljenje? Na ovo nema sasvim sigurnog odgovora. Svaki
prikaz bitke sačuvan do naših dana je sačinjen pod pritiskom različitih posebnih
utjecaja — vjerskih, književnih i političkih. Nema načina da se prodre u
pozadinu tih tekstova i izvora i izvrši neka vrsta imaginarne ankete među
lokalnim stanovništvom. Jedino što možemo učiniti jeste da oučimo i pratimo
najranije niti predanja koje su, na kraju, utkane u popularni, suvremeni “mit o
Kosovu”(uglavnom u devetnaestom stoljeću), koji danas prevladava u srbijan-
skom načinu razmišljanja.
Najuočljivija nit koja se pojavljuje vrlo rano jeste srbijanski pravoslavni
kult kneza Lazara. Oko godinu dana nakon bitke, Lazarovo tijelo je prebačeno i
ponovo sahranjeno u manastiru koji je on osnovao u Ravanici, između Niša i
Beograda. Napisani su vjerski tekstovi koji su ga proglasili mučenikom, a za
godišnju komemoraciju 15. juna sastavljena je posebna liturgija, koja je
sadržavala pripovijest o njegovom životu i smrti. Međutim, glavni akcenat u
ovom i drugim manastirskim tekstovima bio je na njegovim pobožnim djelima:
mnogo više prostora je posvećeno njegovom zavještanju Ravanice nego njego-
voj posljednjoj bitki protiv Turaka.72 Jedini važan doprinos koji su ovi tekstovi
dali kasnijem mitu o Kosovu bilo je, u nekima od njih, uključivanje govora koji
je navodno Lazar održao svojim vojnicima prije bitke, i u kojem im je, koristeći
retoričke modele, rekao da je “bolje poginuti u borbi nego živjeti u sramoti...
Živjeli smo dosta na ovom svijetu; na kraju, želimo prihvatiti mučeničku borbu
i vječno živjeti na nebu.”
Kao što smo vidjeli, neki od tih religijskih tekstova (manji broj) opisuju
bitku kao Lazarovu “svetu pobjedu”. Standardni način slavljenja svetaca bilo je
recitiran je njihovih dostignuća, a ne patnji; u Srbskoj crkvi je postojala snažna
tradicija kraljevskog svetaštva, ali ne i mučeništva. Stoga ne iznenađuje da se
Lazarova komemoracija sastoji uglavnom od nabrajanja njegovih vrlina i
uspjeha - među kojima se ubojstvo Murata smatra najvećim. Slavljenje je
važnije od oplakivanja u ovim tekstovima; i mada se tu spominju i pogibije
srpskih vojnika na Kosovu, u ovoj ranoj fazi se još ne naslućuje nastanak mita o
nacionalnoj katastrofi. Ni ovo nas ne treba čuditi; kada su pisani ovi tekstovi,
deceniju ili dvije nakon bitke, Lazarov sin je neometano vladao srpskim
zemljama i, šta više, činio je to kao lojalni sultanov vazal. Za monahe, koji su
ovisili od njegovog pokroviteljstva, ne bi bilo baš mudro opisati ovakvo stanje
stvari kao katastrofalno za narod - čak i ako su ga smatrali takvim, što je malo
vjerovatno.
Ova prva liturgijska slavljenja Lazarove smrti 15. juna svake godine (28.
juna po novom kalendaru) mogla bi izgledati kao dokaz neprekinute tradicije
obilježavanja godišnjice Kosova od 1390. g. do danas. Međutim, taj kontinuitet
je ustvari vrlo krhak. Kult Lazara se naravno održao na Ravanici; svi manastiri
su njegovali kult svojih svetih osnivača. Međutim, potkraj sedamnaestog
stoljeća Ravanica je bila jedino mjesto gdje se još slavio njegov kult/ 4 Možda je
još poneka crkva tu i tamo obilježavala 15. jun kao “Vidovdan”; ali u
zvaničnom crkvenom kalendaru, taj dan je bio posvećen proroku Amosu iz Sta-
rog zavjeta, dok je sv. Vid formalno unesen u kalendar tek u devetnaestom
stoljeću. Cijela zamisao nacionalno-vjerske proslave ovog dana ustvari je izum
devetnaestog stoljeća.75
Šire o poznatnim tradicijama može se naći u narodnim epskim pjesmama.
Najranije pisane verzije ovih pjesama o Kosovu pojavljuju se tek u drugoj
polovini osamnaestog stoljeća; ali to je jasan dokaz (na osnovu bilješki putnika i
vidljivog utjecaja pjesama na druge pisane tekstove) kontinuiranog prenošenja i
razvoja, koji se protežu od najranijih godina neposredno nakon bitke. 76
Pažljivim proučavanjem ranih dokaza dolazimo do zaključka kako su
neposredno nakon bitke sačinjene dvije glavne pjesme: “Smrt Lazara” i “Smrt
Murata od ruke Miloša Kobilića”.77 Razrađena je zajednička linija priče koja
povezuje ove dvije, a dodate su i neke druge pjesme, kao Što je ona o kneginji
Milici i njenoj braći Jugovićima ili Ugovićima. Međutim, počev već od
petnaestog stoljeća, jasno je da je najpopularnija od svih bila pjesma o Milošu
Kobiliću. (To je pjesma kojoj je slovenački putnik Benedikt Kuripešič posvetio
svoj prikaz iz 1530., opisujući je kao takvo slavljenje srpskog junaštva, da se
cijela bitka doima kao poraz Turaka.)
Neke od pjesama o Lazaru uključuju stihove koji bitku oslikavaju kao
historijski poraz cijelog srbijanskog naroda; ali, čak i u tim pjesmama, fokus je
na sudbini samog Lazara kao junaka-mučenika, a ne na nacionalnoj sudbini
Srba. Nema sumnje da je u dugim stoljećima osmanske vladavine bilo mnogo
Srba koji su ove pjesme shvatili kao izraz nečega što je povezano sa
historijskim korijenima njihove nesrećne sudbine kao turskih podanika. Ipak,
tradicija narodnih pjesama se teško može koristiti kao direktni dokaz “javnog
mišljenja” o političkim pitanjima: kada bi se ona tako tumačila, tada bismo
trebali izvući sasvim drugačiji zaključak iz činjenice da je najpopularniji junaku
narodnoj poeziji - daleko popularniji od Lazara i vjerovatno popularniji čak i od
Miloša Kobilića - bio Marko Kraljević, osmanski vazal, koji je gotovo sigurno
davao vojnike za Muratovu vojsku i koji se možda i sam borio u njoj.
Ideja da ova folklorno-pjesnička tradicija posluži kao građa za samu
suštinu posebne vrste historijsko-nacionalne samosvijesti kod Srba ustvari je
produkt devetnaestog stoljeća. Nacionalistički nastrojeni autori i graditelji
nacije, poput Vuka Karadžića (utjecajni sakupljač narodnih pjesama sa početka
devetnaestog stoljeća i autor rječnika) i Petra Petrovića Njegoša (pjesnik i
kneževski vladar Crne Gore, čija je poznata epska poema Gorski vijenac
objavljena 1847.), uzeli su elemente narodnog kosovskog predanja i pretvorili ih
u nacionalnu ideologiju.78 Ni ovo ne treba da nas čudi. Devetnaesto stoljeće je
bilo period u kojem je došlo do razvoja nacionalnih identiteta u mnogim
dijelovima Evrope; u slučaju Srbije, sama ideja o formiranju nezavidne
nacionalne teritorije nužno je podrazumijevala pobunu ili rat protiv osmanskih
Turaka. Nacionalni mit zasnovan na simboličnom trenutku turskog osvajanja,
istovremeno usredotočuje svu pažnju na neprijatelja i podsjeća Srbe na slavnu
prošlost prije Osmanlija. Kao dodatni ideološki cilj, obnovljeni kult Lazara je
također usmjeravao pažnju na ideju da Srbe treba predvoditi kneževski vladar -
što je predstavljalo korisnu pretpostavku za sve dinastije u Srbiji devetnaestog
stoljeća. Nakon proglašenja “kraljevine” Srbije 1882, vlada je uložila izuzetne
napore da godišnjicu bitke 1889. pretvori u proslavu nacionalnog jedinstva«
nacionalnih težnji i kraljevske sudbine. A u najraniji film koji je ikada
napravljen na srbijanskom tlu, Krunisanje kralja Petra Prvog (1904.),
engleskog sineastu Franka Mottershawa su ubijedili da uključi historijsku
povorku glumaca u srednjevjekovnim kostimima, koji su predstavljali Miloša
“Obilića”, devetericu braće “Jugovića” i, naravno, samog kneza Lazara. 79
Od svih elemenata kosovskog mita koji je formiran u devetnaestom
stoljeću, nijedan nije bio tako moćan kao “kosovski savez”. Radi se o tome da je
Lazaru ponuđen izbor između zemaljskog i nebeskog kraljevstva, a da je on
izabrao ovo posljednje; zbog te odluke, koja se opisuje kao savez s Bogom, Srbi
sebe smatraju “nebeskim narodom”. U folklornoj tradiciji, ova priča se
pojavljuje u jednoj od pjesama koje je prikupio Vuk Karadžić, pod naslovom
“Pad srbijanskog carstva”, i u njoj sv. Ilija, u liku sokola, izlazi pred Lazara
prije bitke i nudi mu izbor između dva kraljevstva.80 Još neke pjesme obrađuju
istu ideju kroz govor koji je Lazar navodno održao svojoj vojsci prije bitke. Naj-
ranija poznata verzija ovog govora ne potječe iz pjesme, nego iz jednog
liturgijskog teksta koji je vjerovatno nastao pod utjecajem narodnih pjevača;
kao što smo ranije naveli, Lazar izjavljuje da je “bolje poginuti u borbi nego
živjeti u sramoti”. U jednoj kasnijoj i razrađeni- joj verziji (dubrovačkog
monaha Orbinija), koja je također nastala pod utjecajem narodnog predanja i
koja koristi brojne standarde retoričke tehnike, nalazimo pitanje: “Nije li bolje
slavno poginuti nego živjeti u sramoti?” 81 Kao što to književni historičaru dobro
znaju, sve ove antiteze predstavljaju opća mjesta u retorici, koja su se mogla
uzeti iz bilo kojeg od brojnih klasičnih i krišćanskih izvora: naprim- jer, stih
“Bolje časna smrt nego sraman život” može se naći u dobro poznatom
književnom djelu koje datira od prije kosovske bitke, srbijanskoj verziji
čuvenog srednjevjekovnog djela Roman o Aleksandru Velikom 82
Ne postoji nikakav dokaz koji bi ukazivao na to da je ikada ijedan Srbin
mogao ideju o posebnom “kosovskom savezu” izvući iz ovih retoričkih figura
prije devetnaestog stoljeća. Cak i tada je primjena ovog koncepta “nebeskog
carstva” morala biti unekoliko problematična, s obzirom na to da je nacionalna
ideologija u koju je on bio upregnut imala itekako veze sa teritorijalnim
širenjem ranog kraljevstva — za pravo, prvenstveno sa širenjem na samo
Kosovo. Ipak, čak i danas, bez obzira da li to uopće ima nekog smisla ili ne,
“kosovski savez” u nekim krugovima ostaje predmetom gotovo religioznog
vjerovanja. Kako to kaže jedan od istaknutih srbijanskih historičara: “kosovski
savez — izbor slobode u nebeskom carstvu umjesto poniženja i ropstva u
prolaznom svijetu ... — još uvijek predstavlja trajno vezivno tkivo koje prožima
Srbe osjećanjem nacionalnog bitka.”83 Za ovaj sasvim skorašnji produkt
nacionalističke ideološke historije, trajno možda i nije baš najsretnije izabrana
riječ.