Kosovo pod Titom: 1945.-1980.

TITA SE MNOGI Albanci u bivšoj Jugoslaviji sjećaju sa istinskim simpatijama. Vide ga

kao čovjeka koji je obustavio ili preokrenuo najproblematičniju politiku ranijeg
jugoslavenskog režima program kolonizacije i potiskivanje albanskog jezika i teritoriji
Kosova dao jedan oblik autonomije koji je u sedamdesetim došao blizu pribavljanja
statusa jednakosti u odnosu na ostale federalne jedinice jugoslavenske države.
Razumljivo je, gledajući u cjelini od 1989. nadalje, da kosovski Albanci vide Titove
godine u donekle ružičastom svjetlu. Potpuna ocjena Titove politke prema Kosovu, ipak,
mora biti jasnije okvalificirana. Neke od njegovih mjera u pogledu poštivanja prava
Albanaca bile su samo polumjere; neke su se razvile pod pritiskom okolnosti (uključujući
i albanski pritisak zbog nezadovoljenih zahtjeva); a neke su poduzete iz pragmatičnih
razloga potpuno nepotrebnih za samo Kosovo (kao što je želja da se srpski kolonisti
preusmjere u Vojvodinu). Prve dvije decenije komunističke uprave nad Kosovom bile su
posebno grube, a dominacija Srba i Crnogoraca u partiji i aparatu državne sigurnosti
značila je da su Albanci još uvijek imali prilično drugorazredan status. Nezadovoljstvo
stvoreno ovom inicijalnom neravnotežom moći uspostavilo je oscilirajuću dinamiku
reakcije i protivreakcije albanska reakcija na Slavene poslije 1966. i slavenska
protivreakcija u osamdesetim koja je kosovsku unutarnju politiku učinila i gorčom i
tvrđom. Ne treba zaboraviti ni Titovu zaostavštinu, umrtvljeni politički sistem i
ekonomiju u raspadu, što je stvorilo uvjete u kojima su se političari poput Slobodana
Miloševića mogli domoći moći i manipulirati srbijanskim nacionalizmom u svoje
rušiteljske svrhe.
O ključnom pitanju statusa Kosova u novoj komunističkoj Jugoslaviji odlučeno je kao
i o svim bitnim pitanjima odozgo. Komunističko rukovodstvo je o osnovnoj strukturi
države, federaciji Šest republika, odlučilo još 1943.; ali još dugo će položaj Kosova u toj
strukturi ostati nejasan. U martu 1944. Tito je napisao da će Vojvodina i druga slična
područja “dobiti širu autonomiju, a pitanje kojoj federalnoj jedinici će biti dodijeljeni
ovisit će o samom narodu, preko njegovih predstavnika, kad se o tom pitanju bude
donosila konačna odluka nakon rata”. (Termin “predstavnici” je ovdje vrlo korisna varka,
kojom se mogao neutralizirati svaki koncept narodnog samoodređenja: jedini bitni
predstavnici mogli su biti samo komunisti, koji su radili po željama partije.) Bilo je 1944.
i početkom 1945. nekih razgovora na komunističkom vrhu, o tome kojoj federalnoj
jedinici Kosovo treba priključiti: ponudile su se i Crna Gora i Makedonija, ali je
dominantno mišljenje uvijek bilo da se Kosovo priključi Srbiji. Kasnije je u ovim
debatama, u februaru 1945., jedan od Titovih najbližih savjetnika, Edvard Kardelj, dodao
jednu zanimljivu kvalifikaciju u podršku ovoj ideji: “Najbolje rješenje,” rekao je na
sastanku Centralnog komiteta, “bi bilo da se Kosovo ujedini s Albanijom, ali pošto ni
strani ni domaći faktori to ne žele, ono mora ostati kompaktna pokrajina u okviru
Srbije.”1
Shodno tome, u aprilu 1945. dvojica delegata iz “Narodnooslobodilačkog vijeća”
Kosova (Dušan Mugoša i Mehmet Hoxha) prisustvovali su “Antifašističkoj
narodnooslobodilačkoj skupštini Srbije” i rekli kako Kosovo želi da postane pokrajina
unutar Srbije. Zvanični je zahtjev, ipak, odgođen do održavanja sastanka kosovskog
“Regionalnog narodnog vijeća”. Sastanak je početkom jula i održan, i jedna od tačaka
dnevnog reda bila je “Nacrt rezolucije o priključenju Kosova-Metohije federalnoj Srbiji”.
Članovi ovog neizabranog tijela, koje je predstavljalo samo 2.250 članova Komunističke
partije na Kosovu, namjerno su podsjećani da se na Kosovu nalazi više od 50.000 vojnika
koji su bili spremni braniti ono što je u ratu osvojeno. Takva podsjećanja i nisu bila
neophodna, jer su samo trideset tri od 142 člana vijeća bili Albanci. Rezolucija je
proglašena usvojenom, bez glasanja i bez bilo kakvog govora na tu temu.2
Na osnovu ove odluke, predsjedništvo “Narodne skupštine” Srbije donijelo je 3.
septembra 1945. zakon kojim se ustanovljava “Autonomna oblast Kosovo i Metohija”, i
odlučuje da je “sastavni dio” Srbije. Dva dana ranije, sličan zakon je ustanovio
“Autonomnu pokrajinu Vojvodina”: razlika između oblasti i pokrajine nikada nije pravno
definirana ili zvanično objašnjena, ali nijansa je očito u tome da pokrajina hijerarhijski
stoji malo više. Dva mjeseca kasnije održani su svejugoslavenski izbori: “Narodni front”,
kojim su dominirali komunisti, osvojio je više od 90 posto glasova, a tako izabrana skup-
ština je u januaru 1946. donijela novi jugoslavenski ustav, potvrdivši federalnu
organizaciju i postojanje dvije autonomne jedinice u Srbiji. Tačno godinu kasnije, Srbija
je objavila svoj ustav, koji je detaljnije govorio o “autonomnim” pravima Kosova da vodi
svoj ekonomski i kulturni razvoj, pripremi plan za svoj budžet, štiti prava svojih građana i
slično. Ova autonomna ovlaštenja, kaže, “osigurava ustav Narodne Republike Srbije, u
skladu sa ustavom Federativne Narodne Republike Jugoslavije”.3
Srpski i albanski teoretičari prava dugo su se prepirali o značaju ovog niza događaja.
Srbi vole naglašavati da je Srbija već “anektirala” Kosovo nekoliko mjeseci prije
usvajanja federalnog jugoslavenskog ustava, sugerirajući da ono pripada prvenstveno
Srbiji, pa tek onda Jugoslaviji. Albanci, s druge strane, vole naglasiti da je rezolucija us-
vojena u kosovskom Regionalnom narodnom vijeću bila u korist aneksije “federalne
Srbije” riječ “federalna” ovdje znači da se Srbija definira kao federalna jedinica
Jugoslavije. (Sto nije značilo da je sama Srbija federacija: u tom slučaju termin bi bio
“federativna Srbija”.) Naglašavaju i da je isto Regionalno narodno vijeće izabralo svoje
predstavnike za zastupanje Kosova direktno na trećem zasjedanju “Antifašističkog vijeća
narodnog oslobođenja Jugoslavije” (AVNOJ) u avgustu 1945., što implicira da je u
odlučujućoj fazi formiranja nove Jugoslavije Kosovo djelovalo kao primarna politička
jedinica, a ne kao dio Srbije. Primjećuju i da je kosovsko Regionalno narodno vijeće na-
stavilo sa zasjedanjima još tri godine, bez održavanja novih izbora nakon aneksije,
jednostavno kooptirajući nekoliko novih članova krajem 1945.: ovo, opet, djeluje kao da
je politički legitimitet Kosova poslije aneksije ovisio o kontinuitetu njegovih institucija
od prije aneksije.4 U stvarnosti, zapravo, svi su ovi pravni argumenti vještački, jer
prihvataju validnost odluka potpuno nereprezentativnih tijela, bilo na Kosovu ili u Srbiji,
U Jugoslaviji je moć izašla iz puščane cijevi - pušaka, i Titovih i njegovog sovjetskog
sponzora. Ma kakav sistem da se želio nametnuti, nametnut je, a da li su pravne sitnice
obavljene po ovom ili onom redu, bilo je stvar najobičnije formalnosti.
Dok su se završavali ovi tehnički detalji, na Kosovu je postajalo malo mirnije.
Masovni otpor početkom 1945. toliko je uplašio komuniste, da su u februaru uveli
vanredno stanje, koje su ukinuli samo četiri mjeseca kasnije, nakon što je slomljena
pobuna u oblasti Drenice. (U to vrijeme je i jedan od vodećih komunista u regiji, Miladin
Popović, ubijen u svom uredu u Prištini: organizator ubistva je i sam bio partizanski
kapetan, a razlozi su mogli biti lični koliko i politički.) Dok su gušile otpor u seoskim
krajevima, komunističke vlasti iskoristile su priliku da “zaplijene” velike količine hrane
od kosovskih seljaka: samo u aprilu i maju oduzeto je 3.763.000 kilograma kukuruza i
1.157.000 kilograma mesa.5
Direktni rezultat albanskog otpora u proljeće 1945. bio je da je Tito donio odluku
zbog koje ga srbijanski pisci žestoko optužuju: 16. marta izdao je “privremeni dekret”
kojim se zabranjuje povratak Slavena kolonista na imanja na Kosovu. Ova činjenica
usađena je u srbijansko folklorno pamćenje, čime se pretpostavlja da je Titov dekret bio
apsolutan i konačan, i da je stoga ogromna nepravda učinjena hiljadama Srba i
Crnogoraca koji su za vrijeme rata već preživjeli stravična stradanja. Ali, “privremeni
dekret” jeste bio privremen. Samo dvije sedmice kasnije, Tito se potpuno predomislio i
odlučio da pošalje nazad sve koloniste; ovo je izazvalo takvu uzbunu među Albancima a
stoga i među komunističkim administratorima na Kosovu da je na kraju načinjen
kompromis. Zakon donesen u avgustu 1945. kaže da se svi kolonisti mogu vratiti, osim
ako zemlju nisu prvobitno oduzeli od seljaka koji su je obrađivanli, ili uzeli imovinu
političkih emigranata (od kojih su neki bili komunisti), ili bili žandarmerijski oficiri ili
odsutni rentijeri. Uspostavljena je i “Komisija za reviziju agrarne reforme”, koja je do
kraja svog rada 1947. razmotrila 11.168 spornih slučajeva. U 4.829 slučajeva u
potpunosti su potvrđena prava kolonista; u 5.744 izgubili su dio ranijih imanja; a u samo
595 slučajeva su izgubili sve. Skoro 16.000 hektara vraćeno je Albancima. Nakon nasilja
usmjerenog protiv njih u toku rata, nisu svi kolonisti željeli da se vrate. Zna se da se oko
4.000 porodica kolonista nastanilo u drugim dijelovima Jugoslavije: malo više od
polovine ovog broja dobili su zemlju u Vojvodini, gdje su komunističke vlasti, nakon što
su protjerale etničke Nijemce i veliki dio Mađara, željele izvesti malo svog etničkog
inženjeringa kako bi na kraju osigurali srpsku većinu.6
Dok su o pitanju uklanjanja kolonista želje Albanaca samo donekle ispunjene, drugi
veliki zahtjev kosovskih Albanaca u međuratnim godinama, slobodno korištenje
albanskog jezika u javnom životu i školstvu, bit će na kraju u potpunosti zadovoljen.
Brzo su zaustavljene neke sitne forme lingvističke srbizacije, kao što je međuratna poli-
tika srbiziranja albanskih imena, dodavanjem “-ić” (“Berišić, Hotić”) i prevođenja na
srpski (Kryeziu, što znači “crna glava”, promijenjeno je u “Crnoglavić”). Teoretski je
albanskom jeziku dat isti status kao i srpskohrvatskom u javnim i pravnim pitanjima; ali,
pošto su većina ključnih zvaničnika i sudija bili Slaveni, malo je šta u praksi
promijenjeno odmah. Prije rata je bilo samo 256 škola na Kosovu, sa nastavom samo na
srpskom. Do kraja 1945. bilo ih je 392, sa 357 odjeljenja na srpskom i 279 na albanskom.
Praktični problemi bili su brojni. Anketa iz 1948. otkrila je da je, zahvaljujući
kombinaciji utjecaja osmanske i predratne jugoslavenske politike, 74 posto Albanaca
starijih od 10 godina bilo nepismeno. Nedostajali su učitelji i uopće kvalificirani Albanci
svih struka. 1945. bilo je tek nešto više od 300 zaposlenih albanskih učitelja; njima se
pridružilo skoro pedeset dovedenih iz Albanije.7
Kao što pokazuje ovaj posljednji detalj, u ovim godinama je bilo i prave saradnje
između Jugoslavije i Albanije: granica između dvije zemlje hermetički će se zatvoriti tek
nakon Titovog razlaza sa Staljinom 1948. Odnos gospodara i sluge između Tita i Envera
Hoxhe, ustanovljen tokom rata, nastavlja se nesmetano u periodu od 1945. do 1948. Ovo
se može ilustrirati jednim incidentom, kad je u aprilu 1945. kolona novih regruta sa
Kosova stroj evim korakom (uz Hoxhino odobrenje) odvedena preko sjeverne Albanije
do crnogorske luke Bar. Kad se jedan vojnik Slaven utopio dok je grupa prelazila rijeku
Buenu, vojnici Slaveni, misleći da je namjerno ubijen, uspaničili su se i počeli nasumično
pucati na albanske regrute: mnogi su ubijeni, ali su neki uspjeli pobjeći. Ove Albance
kasnije je ponovo skupila albanska Sigurimi (tajna policija) i poslala nazad u Jugoslaviju,
vjerovatno u smrt.8
Puni raspon Hohxine poslušnosti Titu postaje jasan tek sada, kad se počinju
pojavljivati ranije tajni dokumenti iz partijskih arhiva u Tirani. Na specijalnom sastanku
partijskog plenuma u decembru 1946., Hoxha je retorički pitao: “Da li je u našem
interesu da tražimo Kosovo? To ne bi bilo progresivno. Ne, u ovakvoj situaciji, zapravo,
moramo učiniti sve što je moguće da osiguramo da Kosovari postanu braća unutar
Jugoslavije.” Početkom te godine dvije zemlje uspostavile su “Sporazum o prijateljstvu” i
privredni dogovor po kojem se između njih uklanjaju sve carinske granice. 9 Neki
savremeni autori pretpostavljaju da je nakon ovog carinskog sporazuma granica između
dvije države jednostavno nestala; ovaj podatak koriste Srbi u tvrdnji da je došlo do
velikog priliva Albanaca na Kosovo u periodu 1945.-48. Zapravo, policijska kontrola
granice je nastavljena; cijelu jednu godinu nakon potpisivanja sporazuma, albanski
Politbiro obaviješten je da se sporazum još ne primjenjuje kada su carine u pitanju. Na
sastanku Politbiroa u decembru 1947., Hoxhin entuzijazam prema Titu bio je
nepromijenjen: insistirao je da se učini više na “popularizaciji” Jugoslavije među
Albancima, i žestoko se okomio na jednog člana Politbiroa, Nakoa Spirua, koji je
upozorio da njegova projugoslavenska politika može ugroziti nezavisnost Albanije.
Hohха je objasnio kako je dugoročni cilj te politike (kako je to Moskva zacrtala) da se
Albanija spoji sa Jugoslavijom i Bugarskom u “balkansku federaciju”. S tim ciljem, on je
već učestvovao u planiranju ujedinjenja albanske i jugoslavenske vojske; u pismu Titu iz
marta 1948., toplo se složio s idejom ujedinjenja dvaju država, i tražio od njega da
poduzme konkretinje mjere kako bi se došlo do tog cilja.10
Upravo je pitanje jugoslavensko-albanskog ujedinjenja bilo katalizator Staljinovog
poteza protiv Tita 1948. Kad je u januaru te godine Titov čovjek od povjerenja, Milovan
Đilas pozvan u Moskvu, Staljin ga je detaljno ispitao o ovom projektu. (Đilas je kasnije
tvrdio da je on to vidio kao ujedinjenje ravnopravnih partnera, koje je on podržavao iz
najčasnijih razloga, iznad svega, uz uvjerenje da bi to bio najbolji način rješavanja
problema Kosova. Bio je šokiran kad mu je Staljin otvoreno rekao: “Vi trebate progutati
Albaniju što prije, to bolje.”) U narednih nekoliko mjeseci Staljin je izdao bujicu
kontradiktornih protivnaredbi i žalbi u vezi s cijelim projektom “balkanske federacije,
čija je konačna svrha bila testirati Titovu poslušnost i oslabiti njegovo nastojanje da se
predstavlja kao regionalni, a ne samo nacionalni komunistički vođa. Do konačnog razlaza
došlo je u junu 1948., kad je Kominform (tek ustanovljena organizacija koja je naslijedila
Kominternu) zvanično izbacila Jugoslaviju iz svojih redova.11
Razlaz s Moskvom je kasnije možda omogućio neke “liberalizirajuće” strategije, ali je
kratkoročno imao vrlo loše posljedice po Jugoslaviju uopće, a posebno po Kosovo.
Komunistički stistem kontrole je pojačan, jer je sigurnosnom aparatu dato više ovlaštenja
da lovi “kominformiste” (promoskovske elemente); u isto vijeme, Tito je svoju politiku
donekle učinio više staljinističkom, kao da je htio pokazati kako njegova ideološka
čistota ne može zastraniti. Pojačana je kolektivizacija; grafikon proizvodnje žita na
Kosovu, shodno tome, pokazuje dramatične padove 1949., 1951. i 1953. U raznim
dijelovima Jugoslavije se 1950. pojavljuju ogromne nestašice. 12 Na Kosovu je razlaz
izazvao puno teže posljedice na političkom nivou. Enver Hoxha je izrazio svoju lojalnost
Moskvi i postao žestoki kritičar Titove politike, posebno po pitanju jugoslavenske vlasti
na Kosovu. Jugoslavenska tajna policija poznata pod akronimom Udba sumnjala je da
Hoxha na Kosovo šalje agente i sabotere, i cijelo albansko stanovništvo počelo se
smatrati potencijalnim gnijezdom petokolonaša i izdajnika. Jedan od znakova ovog
pristupa sredinom pedesetih, bila je rastuća opsesija otkrivanja oružja kod kosovskih
Albanaca; cijela sela bi bila okružena i blokirana, a muškarci saslušavani ili pretučeni.
Tretman onih koji ne bi predali oružje bio je tako surov, da su mnogi Albanci mudro
kupovali oružje kako bi imali šta predati. A pošto su službenici Udbe na Kosovu, prema
statistikama iz 1956., bili 58 posto Srbi, 28 posto Crnogorci i samo 13 posto Albanci,
njihove akcije su mogle samo pojačati sve jači osjećaj etničke polarizacije u pokrajini. 13
Najdramatičnija i najmisterioznija situacija koju je stvorila ova politika bilo je
takozvano “Prizrensko suđenje”. Šefovi Udbe su 1956. ustvrdili da su otkrili mrežu
špijuna i agenata koji su se u pokrajinu infiltrirali iz Albanije od 1950. Dokazi o
infliltraciji su bili jako tanki, a među njima je bila i tvrdnja da albanska vlada sarađuje sa
emigrantskim organizacijama u Americi: ljudi iz Udbe prvenstveno se zanimaju ne za
same špijune već i za kosovske Albance koji su navodno s njima kontaktirali. To je, prvo,
bila grupa od tri utjecajna derviška šejha, a drugo, neki ljudi sa vezama sa visoko
rangiranim albanskim članovima jugoslavenske komunističke partije (koja je
preimenovana u Savez komunista Jugoslavije). Jedan od osumnjičenih bio je nećak
Mehmeta Hoxhe, koji je sad bio ministar u republičkoj vladi Srbije; još jedna implicirana
osoba bio je Nijazi Maljoku, bivši sekretar Regionalnog partijskog komiteta; još nekoliko
vodećih komunista, među njima i ratni partizanski komandant Fadil Hoxha, imenovani su
kao osumnjičeni pod istragom. Šefovi Udbe željeli su uhapsiti sve ove ugledne
komuniste, ali im to, izgleda, nije dozvolilo Ministarstvo vanjskih poslova u Beogradu,
koje se pokušavalo približiti Hruščovu i nije željelo novi skandal sa “kominformistima”.
Na kraju je održano malo in camera suđenje u Prizrenu, u junu i julu 1956.; nisu dati
nikakvi materijalni dokazi, i tužba se u potpunosti zasnivala na usmenim dokazima koje
su dali optuženi i drugi uhapšeni osumnjičeni (uključujući i jednog od derviških šejhova).
Među devet optuženih, kojima su izrečene duge zatvorske kazne, bio je i visoki
komunistički funkcioner Maljoku, urednik lista Rilindija (kosovskog lista na albanskom),
nećak Mehmeta Hoxhe, i nekoliko nepismenih seljaka. Svi su pušteni dvanaest godina
kasnije i proglašeni nevinima, a kosovska skupština usvojila je rezoluciju kojom je
suđenje proglašeno “namještenim i lažnim”. Pošto su svi originalni zapisi sa suđenja
uništeni malo nakon što je završeno, teško je suditi da li je u optužbama bilo ikakvo zrnce
istine. Najraniji subverzivni protiranski pokret za koji se zna da je operirao na Kosovu,
“Revolucionarni pokret za ujedinjenje Albanaca”, nije osnovan do početka šezdesetih;
njegov vođa, Adem Demaći, tvrdio je da je privukao članstvo od oko 300, od kojih su
mnogi (s njim) uhapšeni 1964. Ali, značaj prizrenskog suđenja osam godina ranije leži u
onom što nam govori o stavu službi sigurnosti prema svakom sektoru albanskog
stanovništva.14
U takvoj atmosferi neprijateljstva i sumnje, ne iznenađuje da su se misli mnogih
kosovskih Albanaca okrenule ka iseljavanju. Za neke od njih dodatni razlog sigurno su
bila ograničenja koja su islamu nametnuna otkako su komunisti došli na vlast. Šerijatski
sudovi potisnuti su 1946., mektebi (islamske vjerske osnovne škole) ukinuti, a
podučavanje djece u džamijama postalo je krivično djelo 1950., i derviški redovi
zvaniČno su zatvoreni 1952.15 Dok se ovo dešavalo, jugoslavenske vlasti poduzimale su
neobično aktivne mjere da omoguće i ohrabre izjašnjavanje ljudi na Kosovu i u
Makedoniji kao “Turaka“ po nacionalnosti: uz tradicionalni prizvuk koje riječ “Turčin”
ima u regiji (gdje je korištena kao opći termin za muslimane), ovo je moglo biti posebno
privlačno vjerski raspoloženim elementima albanskog muslimanskog stanovništva.
Rezultat nije izostao, na Kosovu broj od 1.315 ljudi registriranih kao “Turci” u popisu iz
1948., skočio je 1953. na 34.583. Beograd je 1951. vršio jak pritisak na kosovske vlasti
da ohrabre ovaj proces tako što je Turke proglasio nacionalnom manjinom i počeo
otvarati nove turske škole. Donekle je ovo mogla biti samo primjena principa “zavadi pa
vladaj”. Međutim, 1953., kad je Jugoslavija potpisala novi sporazum i sa Turskom i sa
Grčkom, i dozvolila veliko iseljavanje jugoslavenskih “Turaka” u Tursku, izgledalo je da
se radi o odavno pripremljenoj politici, koja je za cilj imala uklanjanje velikog broja
Albanaca.
Vodeći zagovarač takve politike u predratnom periodu, Vaso Čubrilović, bezbolno je
karijeru srpskog nacionaliste zamijenio karijerom komunističkog savjetnika, i
komunističkom rukovodstvu podnio još jedan izvještaj u novembru 1944., u kojem je
tražio: “Jedino ispravno rješenje pitanja manjina, za nas je iseljavanje”. Iseljavanje
velikih razmjera počelo je 1953., sa, prema nekim izvještajima, 13.000 “Turaka” koji su
iz Jugoslavije otišli u Tursku. Procjenjuje se da je između 1945. i 1966. oko 246.000 ljudi
iz cijele Jugoslavije emigriralo u Tursku. Više od polovine je vjerovatno bilo iz
Makedonije (gdje je registrirani broj “Turaka” skočio sa 95.940 iz 1948., na 203.000
1953.); mnogi od njih bili su muslimani Slaveni, a neki su možda i bili etnički Turci.
Nema sigurnih podataka za Kosovo, ali oko 100.000 za cijeli region u tom periodu i nije
nerazumna pretpostavka.16
Pedesete i šezdesete, po mišljenju Albanaca, najniža su tačka cijelog perioda Titove
vladavine. Ostala je etnička neravnoteža: Srbi i Crnogorci, koji su prema popisu iz 1953.
činili 27 posto kosovskog stanovništva, bili su 50 posto članstva partije i 68 posto
“upravnih i rukovodnih” pozicija. U tvornicama su činili oko 50 posto zaposlenih. 17
Industrijski razvoj bio je spor: tek nakon 1957. Kosovo je počelo dobijati investicije za
industrijalizaciju iz saveznog budžeta. 1958. na cijelom Kosovu bilo je 49 industrijskih
preduzeća, sa 16.000 zaposlenih; usporedbe radi, Slovenija je imala 465. U cijelom
Titovom periodu, apsolutno poboljšanje nivoa proizvodnje i prihoda na Kosovu poništava
se visokim stopama razvoja u drugim dijelovima Jugoslavije (od kojih je Slovenija bila
najnaprednija), tako da je stanovništvo Kosova postalo relativno siromašnije: 1946.
prosječni prihod u Sloveniji bio je tri puta veći, a 1964. pet puta veći nego na Kosovu.
Najveći dio ulaganja na Kosovu koncentriran je na “primarne” industrijske projekte kao
što su rudnici, bazna hemijska industrija i elektrane, koje su davale sirovine i energiju za
korištenje u drugim dijelovima Jugoslavije. Ova primarna industrija bila je okrenuta
kapitalu, a ne radnoj snazi, što je bilo Šteta, jer je Kosovo bilo jugoslavenski region sa
najbržim rastom stanovništva.18
Kao dodatak ovim ekonomskim i socijalnim problemima, “autonomni” status Kosova
novim je jugoslavenskim ustavom iz 1963. sveden na apsolutno najniži nivo. Iako je
Kosovu dodijelio naziv autonomne “pokrajine”, ovaj ustav kaže da republike mogu po
svojoj inicijativi fomirati autonomne pokrajine, a da su pokrajine Kosovo i Vojvodina
formirane odlukama skupštine Srbije. Po prvi put je izgledalo da je ustavni status Kosova
potpuno eliminiran na federalnom nivou, i da funkcionira samo po unutarnjim
aranžmanima republike Srbije.19
Preokret je došao 1966. Na plenarnom zasjedanju partije na Brionima (otoku Titovoj
ličnoj ljetnoj rezidenciji), ministar unutarnjih poslova, srbijanski funkcioner Aleksandar
Ranković, koji je diktirao grubu antialbansku sigurnosnu politiku u prethodnim
decenijama, grubo je ušutkan. Tito je, izgleda, bio nagovoren da svog odanog sljedbenika
upotrijebi kao žrtveno janje za razne političke neuspjehe; uz to, Ranković je bio i
opozicija novoj tendenciji u Titovom razmišljanju da se odustane od pokušaja stvaranja
homogenog “jugoslavenstva” i da se, umjesto toga, ohrabre elementi nacionalnog
samousmjerenja. To je vjerovatno i bila svrha promjena u ustavu iz 1963., koji je imao za
cilj da Srbiju tretira kao jedinstvenu “nacionalnu” jedinicu. Zato je, nakon 1966., ovaj
princip decentralizacije proširen i na autonomne pokrajine.
Uslijedili su razni ustupci Albancima. U martu 1967.,Tito po prvi put nakon šesnaest
godina posjetio je Kosovo, i u nekoliko navrata javno kritizirao tamošnje uvjete. “Ne
može se govoriti o jednakim pravima,” rekao je, “kad se Srbima u tvornicama daje
prednost... a Albanci se odbijaju iako imaju iste ili bolje kvalifikacije.” Naredne godine je
objavljeno da srpska riječ “Šiptar”, verzija albanskog “shqiptar” (što znači “albanski”),
ima pežorativne konotacije, te se stoga više neće koristiti: umjesto toga, ispravan termin
bit će “Albanac”.20 Još značajnije je što su 1968. održani sastanci na visokom nivou, na
kojim se razgovaralo o promjenama ustava iz 1963., i konačno je nekoliko bitnih
amandmana usvojeno sredinom decembra. Amandman VII kaže da autonomne pokrajine
pripadaju i Srbiji i federalnoj strukturi; ime “Kosovo-Metohija” ili “Kosmet”, koje je
uvijek iritiralo Albance, skraćeno je na samo “Kosovo”. Najvažnije je što Amandman
XVIII definira autonomne pokrajine kao “društveno-političke zajednice” (isti termin koji
se koristio u definiciji republika), koje će obavljati zadatke republike, osim onih koji se
tiču republike Srbije u cjelini. Kosovo je sad bilo jasno ustanovljeno kao pravno tijelo na
federalnom niovu, sa mogućnošću korištenja nekog ili Čak svih ovlaštenja republike. Od
ovog trenutka političke ambicije kosovskih Albanaca bit će usmjerene ka onome što je
izgledalo kao prirodan sljedeći korak kosovska republika. Već je bilo zahtjeva za
republiku, barem retorički i u naznakama, kad je komunistički funkcioner Mehmet Hoxha
u aprilu 1968. pitao: “Zašto 370.000 Crnogoraca ima svoju republiku, a 1,2 miliona
Albanaca nema ni punu autonomiju?”21
Prvi put se slogan “Kosovo republika!” čuo na ulicama 27. novembra 1968., kad je
nekoliko stotina demonstranata promarširalo kroz Prištinu. Druge parole koje su
izvikivali (oni ali i drugi učesnici manjih demonstracija u Gnjilanu, Uroševcu i Podujevu)
bile su “Hoćemo univerzitet!”, “Dolje kolonijalna politka na Kosovu!”, “Živjela
Albanija!” i “Živio Enver Hoxha!”. Policija je odgovorila silom, i jedan demonstrant je
poginuo; narednog mjeseca izrečene su zatvorske kazne za četrdeset četiri osobe.
22
Zvanična reakcija bila je blaža nego što se uopće moglo zamisliti u prethodnih
dvadesetak godina; usvajanje seta novih amandmana na ustav (uključujući i ključni
Amandman XVIII) sredinom decembra, očito je za cilj imalo da umiri javno mnijenje i
stiša situaciju. U prethodne dvije decenije, izvikivanje “Živio Enver Hoxha” bilo bi
krivično djelo izdaje; i ovdje se zvanična politika promijenila. Albanija je 1961. izgubila
status ideološkog saveznika Rusije (i uživaoca velikih ruskih subvencija), i vlada je od
1962. pokazivala spremnost da se izmiri s Jugoslavijom. 23 Sovjetska je invazija
Cehoslovačke 1968., izgleda, Tita uznemirila i dovela do zaključka da su mu na Balkanu
potrebni svi antiruski saveznici koje je mogao dobiti.
I tako je započeo novi period zbližavanja dvaju zemalja, od kojeg su Kosovari na neki
način imali korist. Od 1969. kosovskim Albanicima je dozvoljeno da ističu albansku
zastavu kao “nacionalni” simbol ovo je bio neobičan gest jugoslavenske vlade, koji je
dodatno intenzivirao strah kosovskih Slavena od rasta “separatizma” ili “iredentizma”. U
aprilu te godine Beograd i Tirana potpisali su sporazum o cestovnom transportu između
dvije zemlje, a naredne godine sačinjen je potpuniji trgovinski sporazum. Za Kosovo je
najvažnija bila odluka sa kraja 1969., da će nekoliko visokoobrazovnih ustanova, “fakul-
teta”, koji su već postojali (i bili u sastavu Univerziteta u Beogradu), biti prošireni i
organizirani u Univerzitet u Prištini, sa nastavom i na albanskom i na srpskohrvatskom.-
Ovaj novi univerzitet je 1970. potpisao sporazum sa Univerzitetom u Tirani; više od 200
nastavnika će u narednih pet godina doći da ustanove predmete na albanskom jeziku u
Prištini, uz korištenje udžbenika štampanih u Albaniji. Univerzitet je rastao izuzetno
brzo. Za deset godina zvanični broj studenata bio je 47.000, čime je bio jedan od najvećih
u Evropi; kasnije se priznalo da je ova brojka bila pretjerivanje, ali se još uvijek vjeruje
da je stvarni broj studenata bio oko 30.000, sa preko 1.000 predavača. Biti no je i da je
između 1968. i 1978. omjer Albanaca među kosovskom studentskom populacijom
porastao sa 38 posto na 72 posto.24
Uz rast nove klase visokoobrazovanih Albanaca klase koja je prevazišla broj radnih
mijesta za takvo osoblje u kosovskom, još uvijek rudimentarnom ekonomskom sistemu u
nekim područjima javnog života etnička neravnoteža je djelomično ispravljena. Ovaj
proces je trajao; u 1971. Srbi i Crnogorci su predstavljali 21 posto stanovništva, a bili na
52 posto rukovodnih funkcija. Nikad se nije u potpunosti prevazišla sveukupna
neravnoteža u zapošljavanju: izračunato je da je 1980. državni posao imao svaki peti
Srbin, a tek svaki jedanaesti Albanac. Albanci su najviše napredovali u usponu u
partijskoj i hijerarhiji lokalne uprave. Do kraja sedamdesetih, omjer Albanaca u Savezu
komunsta Jugoslavije porastao je za oko dvije trećine; a 1981. tvrdilo se da su dvije
trećine policije i drugih snaga sigurnosti Albanci.25 Srbi će se kasnije žaliti da je brza
albanizacija organa lokalne vlasti za rezultat imala široko rasprostranjenu antislavensku
diskriminaciju.
Nesumjnivo je bilo slučajeva da su Srbi i Crnogorci bili pod pritiskom albanskih
zvaničnika ili policajaca, i zaključili da im je to iskustvo neugodno. Ali, varka bi bilo
opisati promjene od pedesetih i Šezdesetih do sedamdesetih kao isključivo simetrične
(slavensko ugnjetavanje Albanaca zamijenjeno albanskim ugnjetavanjem Slavena). Nije
bilo zastrašivanja tipa masovnih potraga za oružjem iz pedesetih, niti atmosfere nadzora i
praćenja, koju je Ranković stvorio, kad je tajna policija registrirala svakog Albanca
funkcionera koji je kupovao Rilindju, novine na albanskom, a dosjei su sačinjeni za preko
120.000 ljudi.26
Ako je 1963. bila najniža tačka albanskih nacionalnih interesa u Titovoj Jugoslaviji,
onda je 1974. sigurno bila najviša, barem u pogledu ustavne teorije. Novi jugoslavenski
ustav iz 1974. koji će ostati na snazi do raspada Jugoslavije dao je autonomnim
pokrajinama Kosovo i Vojvodina status u mnogo čemu jedak satusu šest republika, sa
direktnom zastupljenošću u najvažnijim federalnim jugoslavenskim tijelima. U ovaj su
ustav ugrađene i neke bitne promjene koje su već postojale u setu amandmana iz 1971.:
tim amandmanima autonomnim pokrajinama dat je isti status kao i republikama u većini
privrednih odluka, čak i u nekim područjima vanjske politike. Amandman XXXVI kaže
da će Predsjedništvo Jugoslavije biti kolektivno tijelo sa po dva predstavnika iz svake
republike i po jednim iz svake autonomne pokrajine. (Do tada su njihovi ustavi, odnosno
“statuti” donošeni u srbijanskoj skupštini, u njihovo ime.) Iako su u ustavu iz 1974. Ko-
sovo i Vojvodina i dalje bili sastavni dijelovi Srbije, po većini kriterija ustavnog prava
istovremeno su bili i ravnopravna federalna tijela.27
Zašto, onda, nije učinjen i posljednji korak pretvaranja ovih “autonomnih pokrajina” u
republike? Ovdje postoje dva odgovora, teorijski i praktični. Teorijski argument uvijek je
bio da cijeli jugoslavenski federalni sistem, koji je komunističko rukovodstvo ustanovilo
na sastanku u Jajcu 1943., bio takav da su republike bile entiteti “naroda”, a ne
“narodnosti”. Ova distinkcija, koja u engleskoj terminologiji nikad nije bila u potpunosti
jasna, bila je dio komunističke doktrine koju je razvio Sovjetski Savez. Narod je
potencijalno državotvorna jedinica odnosno, njegov “radni narod” jeste i stoga zadržava
konačno pravo secesije, ako formira republiku u federaciji. Narodnost, s druge strane,
bila je raseljeni dio naroda, čiji glavni dio živi drugdje:ne može biti konstitutivan u
federaciji, niti može imati svoju federalnu jedinicu. Kosovski Albanci bili su “narodnost”,
jer je albanski “narod” imao svoju državu u Albaniji; isto je važilo i za vojvođanske
Mađare.
Teško je shvatiti zašto je ovakvo pravilo imalo silu zakona, kad tako očito nije
opisivalo stvarnost. Po ovom osnovu, stanovništvu Moldove koje govori rumunski, na
jugoistočnoj granici Rumunije, Sovjetski Savez nikada nije trebao dati zasebnu republiku.
U svakom slučaju, samo pravilo je implicitno povučeno u tekstu ustava iz 1974., koji Ju-
goslaviju opisuje kao “federalnu republiku slobodnih i jednakih naroda i narodnosti” i
precizira, u bitno novoj formulaciji principa, da “će radni narod, narodi i narodnosti,
uživati svoja suverena prava u socijalističkim republikama i u socijalističkim
autonomnim pokrajinama”.28 Osnovni teorijski argument protiv Kosova republike ideja
da narodnosti nisu jednake sa narodima, i da nemaju suverena prava ovako je postepeno
odumro.
Praktični politički razlozi, prirodno, bili su prava pokretačka snaga politke negiranja
republičkog statusa Kosova. Osnovni strah je bio da bi se republika Kosovo otcijepila od
Jugoslavije i priključila Albaniji. Teško je procijeniti koliko bi takav potez bio prihvaćen
među kosovskim Albancima, jer nije bilo nikakvog ispitivaja javnog mnijenja. Jeste
tačno da su neki demonstranti 1968. izvikivali protiranske parole (kao što će ih i drugi
izvikivati u većim protestima 1981.). S druge strane, donekle se podrazumijevalo da su
uvjeti u Albaniji bijedni; činjenica da je Enver Hoxha 1967. formalno uklonio vjeru,
teško da bi bila privlačna masama ruralnih kosovskih Albanaca muslimana, kojima je
vjera još uvijek bila sastavni dio svakodnevnog života. Mogući pravac strategije
jugoslavenskih vlasti moglo je biti naglašavanje (ili izmišljanje) razlika između Albanaca
na Kosovu i u Albaniji, slijedeći primjer sovjetske politike prema Rumunima u Moldovi.
U pogledu jezika, naprimjer, Kosovo je moglo dobiti jasan identitet kodificiranjem teške
verzije albanskog, za razliku od uglavnom teške verzije, koja je u Albaniji zvanično
korištena od 1972. Takvo šta se nikada nije pokušalo na Kosovu, gdje je tiranski
“jedinstveni književni albanski”automatski usvojen.
Komunističko rukovodstvo u Beogradu plašilo se i da bi davanje statusa republike
jednoj ili objema autonomnim pokrajinama uzrokovalo oštro političko nezadovoljstvo u
samoj Srbiji, kao i među Srbima na Kosovu. Privatno su mnogi Srbi prezirali postojanje
autonomnih pokrajina, što su vidjeli kao pokušaj polu-Hrvata i polu-Slovenca Josipa
Broza Tita da Srbiju kazni cjepkanjem. (Zapravo, Vojvodina nikada ranije nije pripadala
Srbiji, jer je u jugoslavensku kraljevinu ušla 1918.; kao što smo vidjeli, pravnoteorijski
Kosovo je inkorporirano u jugoslavensku kraljevinu, a ne u raniju srbijansku.) Takva
osjećanja neće se javno izraziti do nakon Titove smrti; u vladajućim krugovima,
međutim, njihovo postojanje nije bilo tajna. Jedan od glavnih predstavnika srbijanskog
nacionalnog prezira, romanopisac i komunistički funkcioner Dobrica Ćosić, žestoko se na
sastanku Centralnog komiteta Srbije 1968. bunio protiv političke strategije na Kosovu,
što je rezultiralo njegovim isključenjem iz tog tijela godinu dana kasnije. 29
Na tom sastanku Cosić je otvorio pitanje koje je lebdjelo u svim diskusijama o
Kosovu u sedamdesetim i osamdesetim: protjerivanje ili iseljavanje Srba i Crnogoraca iz
pokrajine. Operiralo se visokim brojkama: početkom osamdesetih često se tvrdilo u
srbijanskoj štampi da je 200.000 ljudi napustilo Kosovo u prethodnih dvadeset godina;
1984. ugledni pravoslavni svećenik, arhimandrit Atanasije Jevtić zapisao je da je 200.000
ljudi pobjeglo u prethodnih petnaest godina; do početka devedesetih tvrdilo se da je
gubitak iz prethodne dvije decenije 400.000.30 Pouzdaniji brojevi mogu se vidjeti iz
zvaničnih popisa, koji ovako bilježe brojeve Srba i Crnogoraca na Kosovu: 264.604
(1961.); 259.819 (1971.); 236.526 (1981.); 215.346 (1991.). Šema demografskog
opadanja jasno je bila prisutna, ali ne u onolikom omjeru kako su tvrdili srbijanski
publicisti. Stvarna slika je, naravno, kompliciranija od onoga što pokazuju brojevi, pošto
je postojao i sitni element doseljavanja Srba i Crnogoraca na Kosovo; na ukupni demo-
grafski gubitak utjecale su ne samo promjene u brojevima novorođenih već i pitanje da li
su doseljenici mladi ljudi koji traže posao (i čije reproduktivne godine tek predstoje) ili
stari ljudi koji idu ka penziji. Uzimajući u obzir takve faktore, najpažljivija savremena
studija ovog pitanja zaključila je da je konačni broj iseljenih u periodu 1961.-1981. bio
između 80.000 i 100.000. Ova procjena je u skladu sa dokazima iz popisa 1981., koji je
pokazao da se 110.675 ljudi koji žive unutar Srbije, na teritoriji “same Srbije” (Srbija bez
autonomnih pokrajina), tamo preselilo s Kosova, od koji je 85.636 došlo prije perioda
1961.-81.31
U Jugoslaviji pred kraj Titovog vremena, Srbi sa Kosova nisu jedini koji su migrirali
unutar zemlje. Od početka šezdesetih nadalje, bilo je velikog priliva stanovništva iz svih
nerazvijenih u razvijena ili područja u razvoju. Bosna i Hercegovina, naprimjer, po
siromaštvu drugi dio Jugoslavije poslije Kosova, proporcionalno je do 1981. imala veći
odliv stanovništva; razumljivo, ova u biti ekonomska pojava imala je i nacionalne tonove,
jer su bosanski Hrvati uglavnom išli u Hrvatsku, a bosanski Srbi u Srbiju. Sama Srbija
možda i ne bi bila prosperitetna kao neki drugi krajevi, recimo Slovenija, ali zahvaljujući
širenju Beograda i industrijskom razvoju srbijanskih gradova kao što je Kragujevac,
privlačen je iz svih krajeva Jugoslavije veći broj doseljenika nego u ijednu drugu regiju.
1981. stanovništvo same Srbije uključivalo je i 111.828 stanovnika koji su doselili iz
Bosne, 110.704 iz Hrvatske (uglavnom iz siromašnih ruralnih srpskih krajeva), 50.011 iz
Makedonije, itd.32
Gledane u svjetlu cjelokupnih promjena, brojke za Kosovo više ne izgledaju tako
zapanjujuće ili izuzetne. Ekonomski uzroci bili su dominantan faktor kog mnogih Srba i
Crnogoraca koji su napuštali Kosovo, isto kao i za 45.000 Albanaca koji su otišli iz
pokrajine između 1971. i 1981.33 Ipak bi, vjerovatno, bilo pogrešno pripisati iseljavanje
Slavena samo ekonomskim uzrocima. Postoje barem sporadični dokazi, koji su se
prepričavali od početka osamdesetih nadalje, da ljudi odlaze jer im se prijeti ili se
osjećaju ugroženima a ponekad je senzacionalan publicitet davan ovim pričama, čime se
pomoglo da se svi Slaveni na Kosovu osjete barem potencijalno ugroženima. Kako se ta
atmosfera razvijala, izgredi koji su se dešavali u ruralnim područjima, kao što su krađe
stoke i štete na imovini, počinju se tumačiti (ako su žrtve bili Slaveni) kao politički čin,
dio namjerne kampanje da se istjera srpsko i crnogorsko stanovništvo.
Sredinom osamdesetih srbijanska Akademija nauka naručila je anketu u 500
domaćinstava Srba koji su se sa Kosova preselili u Srbiju. Mnogi od anketiranih mislili
su da u pogoršavanju uvjeta za Slavene na Kosovu postoji politička dimenzija: 60 posto
su raspad odnosa Slavena i Albanaca datirali u period 1966.-68., odmah nakon
Rankovićevog pada. Kad su davali razlog svog preseljenja, 41 posto ih je spornenulo
“indirektni pritisak” Albanaca, a 21 posto ih je spomenulo direktni pritisak: ta kategorija
se sastojala od verbalnih napada (8,9 posto), materijalne štete (7,5 posto) i fizičkih
povreda (5 posto). Mora se, međutim, imati na umu da je srbijanska Akademija nauka
naručila anketu jer se već bila upustila u polemičku javnu kampanju protiv albanskih
“zvjerstava” na Kosovu; odabir anketiranih i sugestije anketara vjerovatno su bili daleko
od naučnih. Zvanični izvještaji o razlozima koje je 14.921 Srba koji su otišli sa Kosova u
periodu 1983.-87. daju sasvim drukčiju sliku. U 95 posto svih slučajeva doseljenici su
naveli ili ekonomske ili političke razloge; u samo jedanaest pojedinačnih slučajeva
(manje od 0,1 posto) pritisak Albanaca naveden je kao glavni uzrok preseljenja. 34
Odlazak Srba i Crnogoraca bio je jedan, ali ne i jedini razlog za stalni rast omjera
Albanaca u stanovništvu Kosova od šezdesetih nadalje. Omjer je ostao dosta ujednačen
između 1948.-1961., otprilike 28 posto Srba i Crnogoraca i 67 ili 68 posto Albanaca; ali,
u kasnijim popisima srpsko-crnogorski element je konstantno opadao, da bi 1991. došao
do 11 posto, a omjer Albanaca narastao je do te godine na zvanično procijenjenih 82
posto.35 Uz odliv Slavena, osnovni razlog za ovo bila je visoka stopa novorođenih
Albanaca nešto što je u Srbiji također doživjelo dosta negativan publicitet, jer je
prikazano kao namjerna, politički motivirana strategija albanskog stanovništva. Još
jednom izučavanje statističkih podataka omogućava manje senzacionalističko tumačenje
činjenica.
Albanci na Kosovu zaista imaju visoku stopu nataliteta: zapravo, danas najvišu u
Evropi. Oni su još uvijek uglavnom poljoprivredno društvo, a život u selima izrazito je
tradicionalan; tradicija velikih porodica razvijala se vijekovima kao odgovor na smrtnost
izazvanu bolešću i krvnom osvetom, s jedne strane, i općim uvjetima nesigurnosti, s
druge. U dvadesetom vijeku je smrtnost (uzrokovana obračunima, zaraznim bolestima i
problemima u trudnoći) drastično smanjenja, dok je tradicija velikih porodica erodirala
puno sporije. U posljeratnim godinama albanski natalitet na Kosovu je opao sa četrdeset
šest novorođenih na 1.000 stanovnika početkom pedesetih, na oko dvadeset devet krajem
osamdesetih. Ove uopćene brojke, međutim, prikrivaju da među Albancima, kao i
drugdje danas, natalitet varira ovisno o socioekonomskom statusu majke: 1981. seoske
domaćice imale su u prosjeku 6,7 djece, a urbane zaposlene žene samo 2,7. Mišljenje da
se Albanci rađaju u sklopu političke kampanje, vrlo jednostavno se obara ovim dokazima,
jer je vjerovatnije da će urbani parovi biti ispolitizirani, a ne oni koji žive u seoskim
zabitima.36
Još jedan je element statističkih dokaza koji se često zanemaruje, naime, sve etničke
grupe na Kosovu imaju relativno visoku stopu nataliteta: popis iz 1981. pokazao je da su
Srpkinje na Kosovu do kraja reproduktivnog doba rađale u prosjeku 3,4 djeteta, dok je ta
vrijednost u Srbiji bila samo 1,9. U tom pogledu, kao i u mnogim drugim, srpsko
stanovništvo Kosova je tradicionalno živjelo slično svojim albanskim susjedima.
Početkom pedesetih Srbi su po visini imali skori isti natalitet kao Albanci (četrdeset jedan
na 1.000), a pošto je smrtnost bila niža, ukupna stopa rasta stanovništva je, zapravo, bila
veća ( 2,7 godišnje, nasuprot albanskih 2,1 posto). 37 Najvažniji pojedinačni element u
svakom pravom objašnjenju relativnih promjena od tog vremena, stoga, mora biti
izuzetan pad srpskog nataliteta. Jedan od općih razloga je najvjerovatnije veći stepen
urbanizacije među kosovskim Srbima, što ih je izložilo i bržem procesu socijalnih
promjena. Mora se spomenuti i jedan poseban razlog, veoma visok stepen pobačaja među
Srpkinjama. Izvještaji kažu da je do 1994. Srbija imala najveći procenat pobačaja u
Evropi. Na svakih 100 poroda na teritoriji same Srbije dolazilo je 214 pobačaja; takva
brojka za cjelokupno stanovništvo Kosova (tj. sračunata na statističkoj osnovi od 80
posto Albanaca) bila je samo dvadeset. Dok su Albanke bile po vjerskom i kulturološkom
osnovu protiv pobačaja, među Srpkinjama je to postalo kulturološki normalno. Barem po
ovom pitanju se može reći da su sami sebi krivi.38