Tijek rehabilitacije

U većine pacijenata sa sumnjom ili potvrđenim pucanjem meniskusa, neoperativno liječenje je

početna terapija, s ciljem ublažavanja simptoma. Ovi modaliteti uključuju protuupalne lijekove, led,
modifikaciju aktivnosti i fizikalnu terapiju. Intraartikularne injekcije kortikosteroida često se koriste i za
ublažavanje boli uzrokovane pucanjem meniska. Ove neoperativne opcije liječenja ne služe
zacjeljivanju meniskusa; međutim, cilj im je ograničiti simptome uzrokovane pucanjem meniska.
Postoperativni plan nakon popravka meniska ima konzervativniji pristup u usporedbi s djelomičnom
meniscektomijom kako bi se omogućilo uspješnije cijeljenje popravka. Rehabilitacijske smjernice
razlikuju se među kirurzima. Postoje odstupanja u količini nošenja težine i dopuštenoj fleksiji koljena u
ranom postoperativnom vremenskom okviru, kao i vremenskom okviru za povratak sportskim
aktivnostima. Ne postoje razlike u stopama ozdravljenja između pacijenata koji su slijedili
konzervativniji i zaštićeniji program rehabilitacije, u odnosu na pacijente koji su sudjelovali u
ubrzanom programu (dizanje utega, vježbe opsega pokreta i rani povratak sportskim aktivnostima).
Programi bi trebali biti individualizirani prema vrsti kirurškog zahvata koji se izvodi, vrsti popravljenog
puknuća meniska i osnovnim znanstvenim informacijama koje su trenutno dostupne. Stoga bi
informacije od strane kirurga o klasifikaciji pukotine, anatomskom mjestu popravka (vaskularno
naspram nevaskularnog) i lokaciji unutar meniska (prednji ili stražnji) trebale izravno utjecati na
postoperativni režim.

Jedan od primjera programa rehabilitacije. Prvi postoperativni tjedan čini faza maksimalne zaštite. Cilj
je kontrola upale, održavanje aktivnog i pasivnog opsega koljena. Vježbe su nošenje utega prema
toleranciji, aktivne vježbe zatvorenog lanca s fleksijom koljena do 90°, vježbe mobilizacije patele,
vježbe podizanja ispružene noge i izometrijske vježbe kontrakcije mišića kvadricepsa. Drugi
postoperativni tjedan je umjerena zaštitna faza. Cilj te faze je puna fleksija i ekstenzija koljena. Vježbe
uključuju nošenje pune vlastite težine, nastavak vježbi prethodne faze, vježbe istezanja/fleksibilnosti,
vježbe zatvorenog lanca (fleksija koljena do 90°), vježbe s otporom za donje ekstremitete (vježbe
otvorenog lanca kao što je fleksija koljena), vježbe ravnoteže i vježbe propriocepcije. Treći
postoperativni tjedan je minimalna zaštitna faza. Cilj je postići normalan obrazac hoda i snagu mišića
kvadricepsa od 4/5 na Lovettovoj ljestvici (kretanje uz otpor ili gravitaciju ili potpuni opseg pokreta uz
određeni otpor). Vježbe uključuju nastavak vježbi fleksibilnosti i vježbi zatvorenog lanca uz
izbjegavanje potpune fleksije, nastavak vježbi donjih ekstremiteta s otporom, mini čučnjevi do 90° i
vježbe ravnoteže. U šestom postoperativnom tjedanu vrši se povratak svakodnevnim aktivnostima i
sportu. Cilj: održavanje pune mišićne snage i maksimalne funkcije. Nastavlja se s vježbama mišićne
snage, funkcije i propriocepcije te treninga izdržljivosti, skakanja i laganog trčanja četiri tjedna nakon
operacije.

Popravak meniskusa važan je postupak čiji je cilj očuvanje tkiva i sprječavanje buduće artroze. Dok
liječenje može ublažiti simptome i omogućiti pravovremeni povratak na aktivnost, postoji nedostatak
konsenzusa o optimalnom postoperativnom rehabilitacijskom protokolu. Štoviše, postoji malo dokaza
koji podupiru mnoge trenutne prakse. Biomehanički dokazi sugeriraju da visoki stupnjevi fleksije
koljena mogu biti sigurni, ali ti su podaci ograničeni na nekoliko kadaveričnih studija. Utjecaj
rotacijskih i torzijskih sila nije utvrđen, ali imaju implikacije na proces povratka sportskim
aktivnostima i radu. Nejasno je da li veće sile na zglobovima povezane s trčanjem ili skakanjem
ugrožavaju popravak meniskusa. Protokol ubrzane rehabilitacije može se sigurno primijeniti za
odgovarajuće pacijente, ali nije jasno kako bi vrsta puknuća meniska i tehnika popravka trebali utjecati
na postoperativni program. Potrebne su dodatne biomehaničke studije kako bi se bolje razjasnilo
međudjelovanje između vrste pukotina, metode popravka, opterećenja koljena, položaja koljena i
torzijskih sila. Kliničke studije koje istražuju ove specifične elemente pomoći će optimizirati ishode za
pacijente.