semMetodologija-ispit

PRISTUPI I TEHNIKE KVALITATIVNIH ISTRAŽIVANJA:

Osnovna razlika tradicionalnog znanstvenog pristupa, koji traga za objektivnom istinom,

neovisnom o subjektivnoj preradi, u odnosu na kvalitativne metode koje počivaju na
pretpostavci da je subjektivna istina jedino što postoji. Skladno tomu, kvalitativne metode se
temelje na analizi tekstualne građe nastale na temelju osobnih iskustava, životnih priča,
pojedinačnih i skupnih intervjua, opažanja i svih drugih dokumenata koji opisuju podjednako
svakodnevne i izuzetne trenutke značajne za život pojedinca.

Osnovni ciljevi kvalitativne analize sastoje se uglavno u podrobnom opisivanju i tumačenju

kao načinima potpunijeg i dubljeg razumijevanja istraživane pojave.

Razlike između kvantitativnog i kvalitativnog istraživanja:

OBILJEŽJE KVANTITATIVNO KVALITATIVNO

Ciljevi
Filozofska osnova
Osnovna pitanja
Način proučavanja
Istraživačke metode
Mogućnost uopćavanja
nalaza
ISTRAŽIVANJE
Provjera teorija i hipoteza,
uočavanje uzročnih veza,
proučavanje povezanosti
varijabli ili razlika među
skupinama
Pozitivizam,postpozitivizam
Utiče li nezavisna varijabla na Zašto jedna varijabla utiče na
zavisnu? Jesu li dvije varijable drugu? Kako, na koji način,
međusobno povezane?
Postoje li razlike među
skupinama?
Izoliranje varijabli, kontrola
vanjskih faktora kako bi se
uklonile suparničke
pretpostavke,
redukcionizam-
pojednostavljivanje situacije
koja postoji u stvarnosti kako
bi se omogućila kvantitativna
analiza
Eksperiment, korelacijska
istraživanja
Istražena potreba za
utvrđivanjem univerzalno
važećih zakona i visokom
vanjskom valjanošću
ISTRAŽIVANJE
Opisivanje i tumačenje
iskustava, prikupljanje novih
spoznaja; sticanje znanja i
razumijevanja bez polaznih
pretpostavki
Kritička teorija,
konstruktivizam
odnosno putem kojeg se
mehanizma odvija takav
uticaj?
Proučavanje u prirodnim
uvjetima, pri čemu se
složenost okolnosti drži
prednošću jer omogućuje
uvid u cjelinu
Dubinski intervju, fokus
grupe, opažanje
Nemogućnost uopćavanja na
populaciju; razumijevanje
specifičnog slučaja ili uzorka
osoba u prvom planu
Ispitanici
Uloga ispitanika
Uloga istraživača
Podaci
Obrada podataka
Načela valjanosti
Primarni doprinos
Veći broj ispitanika
Isključivo objekti istraživanja
na kojima se provjeravaju
hipoteze; ne pomažu
istraživaču u razumijevanju
rezultata
Nastoji se smanjiti ili u
potpunosti isključiti
istraživačev uticaj kako bi se
izbjegao artefakt; mišljenje,
pogledi i stajališta istraživača
odražavaju se tek u polaznim
pretpostavkama i odabiru
problema, ali ne u metodi,
iznošenju rezultata ili njihovu
tumačenju
Rezultati na standardiziranim
upitnicima ili drugim
operacionalizacijama
konstrukata; informacije su
svedene na brojeve
Statistička analiza, opisna i
inferencijalna
Unutarnja, vanjska,
konstruktna, statističkog
zaključka
Veće razumijevanje
istraživane pojave do koje
dolazi provjerom teorije ili
teorijskih pretpostavki
Mali reprezentativni uzorak
Ispitanici su sudionici i
subjekti u istraživanju;
istraživač i ispitanici čine
jedinstvo jer zajednički
nastoje doći do
razumijevanja podataka
Istraživač svojom vlastitom
perspektivom utiče na
tumačenje; perspektiva je
eksplicirana, ali ne može biti
uklonjena; istraživačeva
uključenost i empatija su
poželjne jer vode dubljem i
boljem razumijevanju
osobnih iskustava; istraživać
je stoga sastavni dio
istraživanja, podjednako u
njegovoj konceptualizaciji i
izvedbi
Pripovijedni opisi, tekstovi,
transkripti razgovora, podaci
sadržani u riječima koje se ne
prevode u brojeve
Literarna, verbalna, ne-
redukcionistička
Koherencija, unutarnja
dosljednost
Razumijevanje iskustva
kojem vodi njihovo
intenzivno i produbljeno
izučavanje bez zaokruženog
teorijskog okvira.

Pod pojmom „paradigme“ podrazumijevamo sistem uvjerenja ili pogled na svijet kojim se
istraživač rukovodi pri organizaciji istraživanja, ali i mnogo šire, način na koji pristupa
spoznavanju vlastitog predmeta istraživanja. Za određene paradigme ključna su tri pitanja:

a) Ontološko-bavi se prirodom stvarnosti i onime što je o njoj bitno znati.

b) Epistemološko-zahvata prirodu odnosa između spoznavatelja i predmeta spoznaje.
c) Metodološko-bavi se načinom spoznavanja onog što, prema pretpostavci, može biti
spoznato.
Postpozitivizam zadržava pretpostavku o postojanju objektivne stvarnosti, međutim njena
spoznatljivost je djelomična i nesavršena zbog ogrančenosti ljudskog uma i teško dokućive
prirode. Metodologija svojstvena postpozitivizmu temelji se na višestrukoj operacionalizaciji i
triangulaciji kako bi se problem sagledao iz više mogućih uglova i uklonila nesavršenost svake
od metoda uzetih posebno.

Paradigma kritičke teorije pretpostavlja da je spoznatljiva zbilja oblikovana društvenim,

političkim, kulturalnim, ekonomskim i drugim činiteljima, čijim je uticajima strukturirana u
nešto što se u trenutku posmatranja čini prirodnim i stvarnim.

Prema postavkama konstruktivističke paradigme zbilja je spoznatljiva samo kroz društveno i

iskustveno oblikovane mentalne konstrukcije pojedinca. Za razliku od pozitivizma i
postpozitivizma, konstruktivizam pretpostavlja postojanje ne samo jedne zbilje, već cijelog
mnoštva, jer svaka osoba stvara vlastitu stvarnost.

Jedan od glavnih razloga upotrebe kvalitativnih metoda je podrobnije upoznavanje s

pojavom koja se istražuje. Drugi razlog korištenja kvalitativnih metoda u početnoj fazi
istraživanja jeste približavanje izučavane pojave vlastitom iskustvu i sticanje dubljeg
razumijevanja. Prednosti kvalitativnih metoda uvjetovane su temeljnim istraživačkim ciljem.
Kvantitativne metode osobito su pogodne za provjeru već postojećih teorija, testiranja
hipoteza i postavljanje pitanja i problema rješivih statističkim metodama. Kvantitativna
istraživanja nastoje svesti stvarnost na temeljne sastavnice koje drže bitnima pri testiranju
određene teorije, izolirajući samo varijable koje su pritom relevantne.

Istraživački intervju je razgovor dviju osoba koji je potakao intervjuer s ciljem prikupljanja
informacija važnih za istraživački problem. Na osnovu pristupa prikupljanju podataka
dijelimo ih na:

a) Standardizirani-bave se prikupljanjem podataka upotrebom zatvorenih pitanja koja

se kreću unutar unaprijed određenog okvira.
b) Nestandardizirani-su slobodniji; dopuštaju improvizacije u hodu i ne nameču
kategorije unutar kojih se očekuju odgovori. (tzv.dubinski intervju)

Temeljna odrednica dubinskog intervjua jeste heuristički pristup, odnosno potraga za novim
spoznajama ili razvijanje zamisli i istraživačkih hipoteza koje teže razumijevanju načina na
koji ljudi razmišljaju i osjećaju o određenom problemu. Za razliku od standardiziranog
intervjua, u kojem se tačno zna šta se želi istražiti pa se ispitanike vodi uvijek u istom smjeru,
dubinski intervju usredočen je uglavnom na otvaranje novih perspektiva i sticanje potpunijeg
uvida u dotad nedovoljno istraženom području.

Dubinski intervjui obave se u pravilu, na uzorku ne većem od 30-ak osoba. Radi se o

namjernom uzorku, tipičnom za populaciju čije mišljenje želimo upoznati. Razgovori se
obavljaju sve do trenutka dok se ne iscrpi izučavana tema, odnosno tako dugo dok se
razmišljanja u razgovorima ne počinju ponavljati.
U najboljem slučaju, razgovor će poprimiti oblik monologa u kojem će ispitanik nesmetano
iznositi svoja mišljenja i iskustva, a ispitivač će samo odobravati klimanjem glave ili verbalnim
potvrđivanjem. Zadaća ispitivača je da u svakom trenutku razgovora bude usredočen, kako
bi zamijetio podjednako ono što je rečeno, način na koji je rečeno, ali i ono što je ostalo ne
izrečeno. Sve praznine, nejasnoće ili nelogičnosti valja odmah uočiti i pokušati razjasniti
umjesnim potpitanjima. Ispitaniku nipošto ne smijemo dati do znanja da se čudimo ili ne
odobravamo ono što nam o sebi govori jer bismo ga time mogli zakočiti. Ugođaj mora biti
lišen pritiska vrednovanja, što bi ispitanika trebalo navesti na pružanje iskrenijih i
necenzurisanih odgovora.

Prilikom organizacije intervjua valja voditi računa o načinu regrutacije ispitanikai prostoru u
kojem će se razgovori voditi. Regrutaciju, u pravilu, obavlja sam voditelj razgovora koji
ispitaniku ukratko opisuje postupak i svrhu istraživanja, spominjući temu samo u najkraćim
crtama. Time se nastoji smanjiti mogućnost „pripreme“ za razgovor, odnosno osigurati
spontane i iskrene odgovore. Važno je da prostorija bude ugodna, tiha i neometana, čime se
postiže opušten i smiren ugođaj, pogodan za obavljanje povjerljivog razgovora.

Fokus grupe su posebna tehnika grupnog razgovora koja za cilj ima dublje spoznavanje
istraživane pojave. Provodi se u manjoj grupi sudionika koji razgovaraju o određenoj temi uz
usmjeravanje stručne osobe-moderatora. U neformalnom ugođaju grupne rasprave
sudionike se želi potaknuti na slobodno iznošenje vlastitog mišljenja i stavova. Ono što fokus
grupe bitno razlikuje od individualnih intervjua je upravo grupna interakcija.

Prema Kruegeru, fokus grupama je svojstveno sljedeće:

1. Provode se na manjim skupinama osoba koje dijele neka zajednička obilježja

2. Razgovor je usmjeren prema određenom problemu
3. Provode se u nizu grupnih razgovora
4. Pružaju podatke kvalitativne prirode.

Fokus grupe su u pravilu sastavljenje od 6-10 osoba, ali mogući raspon sudionika kreće se od
4-12. Veličina grupa uvjetovana je ponajviše nastojanjem da se svakom sudioniku omogući
vrijeme da iskaže vlastito mišljenje. Sudionici razgovora trebali bi imati nešto zajedničko. To
može biti spol, kupovanje nekog proizvoda, pripadnost supkulturalnoj skupini, posjedovanje
određene marke automobila, neko posebno iskustvo, mjesto stanovanja ili drugo. Po kojim
će obilježjimaispitanici biti birani, ovisi o svrsi razgovora. Sastav fokus grupa trebao bi biti
homogen. Ljudi sličnijih obilježja lakše će nesputano pričati jedni pred drugima.

Fokus grupe nalikuju spontanom razgovoru, ali su zapravo pomno unaprijed osmišljene. Cilj
je sticanje dubljeg uvida u osobno iskustvo, podjednako sa stajališta elemenata na kojima
počiva i okruženja u kojem do njega dolazi. Takvom cilju prilagođena su unaprijed
pripremljena pitanja. Poput dubinskih intervjua i fokus grupe se provode u nizu.
Kao i u većini istraživačkih projekata, tako su i prilikom provođenja fokus grupa tri elementa
ključna za njihovu uspješnu primjenu. To su: 1) planiranje, 2) provedba (vođenje razgovora)
i 3) tumačenje rezultata.

Planiranje započinje utvrđivanjem svrhe i cilja istraživanja. Nakon što stekne jasnu sliku o
tome što želi istražiti i kakvi će mu podaci u tome najbolje koristiti, istraživač treba odvagnuti
je li u njegovu slučaju tehnika fokus grupa ona koja utvrđenoj svrsi najbolje pristaje. Fokus
grupe se obično primjenjuju prilikom:

1) Provođenja preliminarne studije koja treba pružiti početne uvide u pojavu koja se
namjerava istraživati
2) Postojanja nerazumijevanja ili jaza između različitih kategorija ljudi koji se želi bolje
upoznati i istražiti u grupnom razgovoru
3) Izučavanja složenih ponašanja teško dohvatljivih uobičajenim kvantitativnim
metodama
4) Upoznavanja spontanih reakcija i komentara na određenu vrstu podražaja.

Postupak planiranja također obuhvata dvije važne odluke, jednu vezanu za prostor
održavanja i drugi za sudionike. Fokus grupe provode se u najrazličitijim prostorima,
privatnim stanovima, restoranima, hotelima, ali i u specijalno opremljenim prostorijama koje
dopuštaju izravno posmatranje ili videosnimanje razgovora. Sudionici se biraju na više
načina:

1) Korištenjempopisa-sudionike možemo izabrati na temelju postojećeg popisa

2) Nalicumjesta-birajući ih na temelju nekoliko filter pitanja
3) Tehnikomsnježnegrude-ako je populacija od interesa mala ili teško dostupna, u
traženju je najbolje osloniti se na sudionike koji će sami predložiti one koji bi također
mogli sudjelovati
4) Oglasom u novinama.

Pri odabiru sudionika valja izbjegavati one koji se međusobno poznaju.

Kvaliteta dobivenih podataka ne ovisi samo o dobro sročenom scenariju, več u jednakoj
mjeri o vještom moderatoru koji će na pravi način poticati raspravu među sudionicima,
trudeći se pritom da svačije mišljenje bude izneseno. To mora biti osoba upoznata s
grupnom dinamikom. Njen će zadatak ponekad biti da potekne na razgovor šutljivog
pojedinca, a jednako često će se naći u situaciji gdje će trebati obuzdati prenametljivog
sugovornika. Moderator treba većinom neupadljivo kontrolirati grupu.

Budući da scenarij redovito obuhvata nekoliko tematskih blokova, moderator treba osjetiti
trenutak kad je neko pitanje iscrpljeno, odnosno kad valja prijeći na drugo. Usto je važno da
moderator poznaje temu i bude zainteresiran za razgovor i sugovornike. Bez određene
znatiželje moderator neće moći pratiti raspravu niti postavljati prava pitanja u pravo vrijeme,
što će nas lišiti potencijalno važnih nalaza.
Za razgovor je također važno posjedovati i pokazati poštovanje spram sudionika i njihova
mišljenja, bez obzira na to kakvo ono bilo. Time će ih ohrabriti da i dalje sudjeluju u raspravi,
stvarajući opušteni ugođaj prijateljskog razgovora. Moderator bi trebao znati kada je vrijeme
da se razgovor preusmjeri. Također mora dobro naučiti vladati verbalnim i neverbalnim
izrazima koje inače koristi automatski.

Tumačenje rezultata je okrenuto traženja razloga nečijeg stava, ali i pružanju informacija o
rasponu mišljenja. U analizi se traže nalazi koje će naše znanje i spoznaje o istraživanoj pojavi
podići na novu razinu. Da bi tumačenje bilo vjerodostojnije, valja se pridržavati nekih pravila.
Analizu fokus grupa ne treba odgađati jer vrijeme briše tragove pamćenja, čak i kada
raspolažemo snimkom grupnog razgovora. Tumačenje nadalje treba sadržavati podjednaku
količinu opisa i analize prikupljenih podataka. Kvaliteta analize može se također popraviti
korištenjem povratnih informacija od strane sudionika, pomoćnika, stručnjaka ili drugih s
problemom upoznatih osoba.

Prednosti fokus grupa:

- Mogućnost istovremenog praćenja interakcije sudionika i njihovo verbalno

iskazivanje mišljenja, uvjerenja i iskustava
- Mnogo su ekonomičnije, kako cijenom tako i utroškom vremena
- Mogućnost zahvatanja dubljih razina iskustva koje pomažu potpunijem razumijevanju
ponašanja i doživljavanja.

Nedostaci:

- Manjka im prirodnosti za kojom teže kvalitativne metode

- Oskudno prećenje neverbalnog ponašanja, koje u opažanju zauzima važno mjesto.

Greške koje se mogu javiti prilikom analiziranja nalaza kvalitativnih istraživanja su:

- Holistička greška-sastoji se u tumačenju događaja kao više sređenih nego što u

stvarnosti jesu
- Elitistička pristranost-počiva na precjenjivanju podataka dobivenih od informatora
višeg statusa naobrazbe i intelektualnih sposobnosti u odnosu na inferiornije osobe
- Pristajanje uz „urođena“ objašnjenja-opisuje pojavu da istraživači nerijetko usvajaju
gledišta i ponuđena tumačenja skupine koju istražuju.

Načini provjere valjanosti nalaza:

1. Kvaliteta podataka(provjera reprezentativnosti, provjera uticaja istraživača,

trijangulacija, ponderiranje podataka)
2. Testiranje utvrđenih obrazaca(provjera odstupajućih podataka, korištenje krajnjih
slučajeva, proučavanje iznenađenja, traganje za opovrgavajućim nalazima)
3. Testiranje objašnjenja(ako-onda testovi, isklju. lažne povezanosti, ponavljanje nalaza,
test. suparničkih objašnjenja, traženje povratne informacije od informatora).
ISTRAŽIVAČKI UZORAK:

Populacija je skup svih elemenata koji posjeduju određene zajedničke karakteristike (npr svi
građani jedne zemlje, svi učenici osnovne škole, svi roditelji...)

Uzorak predstavlja podgrupu članova populacije koja se bira za učešće u određenom

istraživanju. Uzorak bi trebao predstavljati populaciju po svim bitnim obilježjima.

Istraživanje obavljeno na uzorku trebalo bi dati rezultate koji će odražavati vrijednost čitave
populacije. Uzorak uvijek pruža tek približnu procjenu vrijednosti iskazanih na nivou
populacije. Na to koliko će procjena biti dobra ili ne, uveliko utiče način na koji je uzorak
izabran. Što je uzorak manji to su prosječne vrijednosti opterečenije greškom, te se u većoj
mjeri međusobno razlikuju. Centralni granični teorem kazuje da će raspodjela aritmetičkih
sredina uzoraka oko istinske ar.sr. biti normalna, što je vrlo važno sa stajališta statističkog
zaključivanja.

Poželjno svojstvo uzorka je REPREZENTATIVNOST. Uobičajeno je da se reprezentativnim

smatra onaj uzorak koji pruža rezultateu skladu sa onima koje bismo prikupili ispitivanjem
cijele populacije. Istraživaču treba biti jasno šta je to što se reprezentira, a to znači da će
trebati jasno i precizno odrediti parametre šire populacije, tj okvir odabira uzorka.

4 ključna faktora u odabiru uzorka su:

1. Veličina uzorka
2. Reprezentativnost i osnovni parametri populacije
3. Pristup uzorku
4. Strategija odabira.

Veličina uzorka zavisi od:

a) Svrhe istraživanja i prirode populacije koje se istražuje

b) Broja varijabli koje se namjeravaju kontrolisati i vrste instrumentarija
c) Homogenost/heterogenost populacije
d) Način i vrsta istraživanja.

Neke smjernice pri odabiru uzorka:

- Minimalno 30 jedinica, ako se namjeravaju primijeniti statistički postupci

- Anketno istraživanje obično traži veliki uzorak, posebno ako će se računati
inferencijalna statistika
- Ne bi trebalo imati manje od 100 ispitanika u svakoj većoj podgrupi i 20-50 u svakoj
manjoj podgrupi
- Korelacijska istraživanja zahtijevaju uzorak od najmanje 30 jedinica
 - Kauzalna, komparativna i eksperimentalna istraživanja zahtijevaju minimalno 15
jedninica u svakoj podgrupi (uzorak je manji zato što istraživanje uključuje više
mjerenja).

Uzorak mora biti velik kada:

1. Postoji veliki broj varijabli

2. Očekuju se ili predviđaju samo male razlike ili male povezanosti
3. Uzorak će se podijeliti u podgrupe
4. Uzorak je heterogen u smislu varijabli koje se proučavaju
5. Nisu dostupne pouzdane mjere zavisne varijable.

Prema Oppenheimui priroda skale koja će se koristiti ima uticaj na veličinu uzorka. Za
NOMINALNE podatke veličine uzorka moraju biti veće nego za intervalne i omjerne podatke.

Precizna veličina uzorka za KVANTITATIVNE podatke može se izračunati prema nivou

tačnosti i nivou vjerovatnosti koju istraživač zahtijeva u svom radu. Potrebno je da istraživač
navede osnovno načelo svoje istraživačke odluke.

Prilikom pristupanja uzorku, istraživač postavlja sljedeća pitanja: Da li je moguće pristupiti

uzorku? Da li je strategija koju biram dovoljno praktična?

Preporučena strategija odabira uzorka:

Probabilistički (slučajni) Neprobabilistički (namjerni)

Jednostavni slučajni Prigodni uzorak
Sistemski uzorak Kvotni
Stratificirani Dimenzionalni uzorak
Klasterski Namjerni
Etapni Uzorak tipa „lavine“/“snježne lopte“
Višefazni

PROBABILISTIČKI
Temelji se na zakonima vjerovatnosti
Sastavljeni su tako da svaki član populacije
ima poznatu i nenultu vjerovatnoću izbora u
uzorak
Moguće ih je dobro analizirati kako bi se
utvrdila veličina greške kojom su opterećeni
Svaki član šire populacije ima jednaku šansu
da bude uključen u uzorak, uključivanje ili
spuštanje iz uzorka je isključivo stvar sreće
NEPROBABILISTIČKI
Počivaju na prosudbama istraživača i
specifičnim potrebama samog istraživanja
Nema načina da se utvrdi vjerovatnost da li
će neka osoba biti uključena u uzorak, kao ni
to ima li svaka osoba uopće bilo kakvu
vjerovatnoću da bude uključena
Analiza ovog uzorka nije moguća, ali je on u
određenim situacijama jedino moguće
rješenje
Neki će pripadnici šire populacije biti
definitivno uključeni (tj. svaki član šire
populacije nema podjednake šanse da uđe u
uzorak
 UZORAK POZNATE VJEROVATNOSTI ODABIRA
Manja je mogućnost pristrasnosti i veća mogućnost reprezentativnosti populacije
Podrazumijeva upotrebu mehanizma slučajnog izbora kojim se uklanja subjektivnost i
pristranost te omogućuje primjena statističkih metoda za procjenu parametra populacije na
temelju uzorka
Tablica brojeva, bacanjem novčića, uz pomoć kompjuterskih programa koji generiraju popis
jedinica s pune liste
SLUČAJNO NIJE ISTOZNAČNICA ZA PROIZVOLJNO
Slučajni izbor je poseban postupak koji garantuje da je odabir svake jedinice u uzorak
nezavistan od odabira bilo koje druge jedinice. To znači i da odabir bilo koje osobe u uzorak
ne smije uticati na izbor neke druge osobe
Ovi uzorci omogućavaju statističke zaključke o populaciji temeljene na računanju mjera
raspršenja

SLUČAJNI UZORAK
Veličina slučajnog uzorka može se odrediti na dva načina:
1) Istraživač osigura da uzorak predstavlja populaciju sa minimalnim brojem slučajeva
2) Korištenjem tablice
Zbog vjerovatnosti i slučajnosti uzorak bi trebao sadržavati obilježja populacije kao cjeline,
neki su stari, neki mladi, neki visoki, neki niski, neki udobroj formi, neki u lošoj, neki bogati,
neki siromašni itd.
Problem se može javiti u tome što ovaj uzorak zahtijeva potpun popis populacije, a to nije
uvijek dostupno
Uglavnom se primjenjuju u istraživanjima javnog mišljenja i pojava koje su veoma raširene u
populaciji (npr. prehrambene navike, kupovina i sl.

SISTEMATSKI ODABIR UZORKA

Modificirani oblik jednostavnog slučajnog uzorka
Odabir članova uzorka vrši se na sistematski a ne na slučajan način
Npr. ako je iz populacije od 2000 osoba potrebno 100 ispitanika, tada može biti odabrana
svaka 20. osoba, s tim da je polazna tačka selekcije odabrana slučajno
Sastavljanje popisa također treba obaviti slučajnim redoslijedom
 STRATIFICIRANI UZORAK
Podrazumijeva podjelu populacije u homogene grupe, a svaka grupa sadrži ispitanike sa
sličnim obilježjima
Istraživač će trebati identificirati ona obilježja šire populacije koja se moraju uključiti u
uzorak, tj. odrediti parametre šire populacije
Mješavina slučajnosti i kategorizacije-omogućava kvantitativnu i kvalitativnu analizu
Određivanje ovog uzorka odvija se u dvije faze:
1. Određivanje onih obilježja koja se pojavljuju u široj populaciji, a koja se također
moraju odraziti u uzorku (tj. podijeliti širu populaciju u homogene i odvojene grupe)
2. Slučajno odabrati uzorak unutar tih grupa pri čemu je veličina svake grupe određena
ili prosudbom istraživača ili uz pomoć tabele

KLASTERSKI UZORAK
Kada je populacija velika i veoma disperzirana, nije moguć odabir jednostavnog slučajnog
uzorka
Npr. nivo tjelesne kondicije u posebno velikoj grupi
Istraživač odabere određeni broj škola, te ispita sve učenike u tim školama
U uzorak ulazi klaster koji je geografski blizu

ETAPNI UZORAK
Nastavak klasterskog odabira
Odabir uzorka u etapama, tj. biranje uzorka iz uzorka
1. Slučajno se odabere određeni broj škola
2. Unutar svake od tih škola, slučajno se odabere broj odjeljenja
3. Untar tih klastera, tj. odjeljenja, slučajno se odredi određeni broj učenika
Proces teče od općenitog ka specifičnom, šireg ka užem, velikog ka malom

VIŠEFAZNI UZORAK
U etapnom uzorku postoji jedinstvena svrha pri odabiru
U višefaznom uzorku, svrha se mijenja u svakoj fazi
U 1. fazi može se zasnivati na kriteriju geografskog položaja (npr. učenici koji žive i+u
pojedinoj regiji)
2. faza-ekonomski kriterij (škole čiji se proračuni troše na različiti način)
3. faza-politički kriterij (npr. škole čiji su učenici odabrani iz područja s tradicijom podrške
određenoj političkoj stranci) i sl.
 NESLUČAJNI UZORCI
Selektivnost, istraživač zapravo bira jedinice iz određene ciljne grupe
Istraživač je svjestan da ta grupa ne predstavlja populaciju, nego da predstavlja samo sebe
Javljaju se u istraživanjima manjeg obima (npr. u jednoj ili dvije škole, dvije ili tri grupe
učenika, posebna grupa učitelja), gdje ne postoji namjera generaliziranja
Npr. etnografska istraživanja, akcijska istraživanja, studija slučaja i sl.
Svaki tip uzorka namjerava predstaviti jedino sebe ili vlastite primjere u sličnoj populaciji, a
ne čitavu, nediferencijalnu populaciju

PRIGODNI UZORAK
Odabir najbližih pojedinaca kao ispitanika i nastavljanje tog procesa sve dok se ne dostigne
tražena veličina uzorka
Istraživač jednostavno bira uzorak među onima do kojih može lahko doprijeti
Israživač mora naznačiti slijedeče: parametri generalizacije kod ovog tipa uzorka su
zanemarivi, te objasniti koje su mogućnosti ovog uzorka
Ovaj uzorak se bira za studije slučaja ili serije studija slučaja

KVOTNI UZORAK
„neslučajni ekvivalent stratificiranog uzorka“
Pokušava reprezentirati značajna obilježja šire populacije
Za razliku od stratificiranig uzorka, kvotni ta obilježja predstavlja u proporcijama u kojima se
oni mogu naći u populaciji
Npr. šira populacija sastavljena je od 55% žena i 45% muškaraca, to znači da će i uzorak
morati sadržavati navedeni omjer
Populacija škola sadrži 80% učenika starosti 16 godina ili manje, a 20% učenika starih 17
godina i više, uzorak će morati odražavati ovaj omjer
Kvotni uzorak želi dati proporcionalnu težinu odabranim faktorima koja odražava njihov udio
u široj populaciji
Proces odabira kvotnog uzorka:
1. Korak: odrediti ona obilježja i faktore koji se pojavljuju u široj populaciji, a koji se isto
tako moraju pojaviti u uzorku, tj. podijeliti širu populaciju u homogene i, ako je
moguće odvojene grupe , npr. muškarci i žene, Azijci, Kinezi i pripadnici afroameričke
etničke grupe
2. Korak: odrediti proporcije u kojima se odabrana obilježja pojavljuju u široj populaciji,
izraženo u postocima
3. Korak: osigurati da se proporcije obilježja odabranih iz šire populacije pojave u uzorku
 CILJNI UZORAK
Istraživači odabiru slučajeve na temelju vlastite procjene njihove tipičnosti
Sastavljaju uzorak koji će dobro odgovarati njihovim specifičnim potrebama
Uzorak odabran za specifičnu potrebu
Npr. grupa direktora zato što se istraživanje bavi pitanjem stilova rukovođenja školom,
jednoroditeljske porodice zato što se istražuje njihova pozicija u lokalnoj zajednici, i sl.
Ovaj uzorak je namjerno i neskriveno selektivan i pristran

DIMENZIONALNI UZORAK
„usavršeni kvotni uzorak“, koji pomaže smanjivanju problema broja jedinica u kvotnom
uzorku
Uključuje identificiranje različitih važnih faktora u populaciji i osiguravanje barem jednog
ispitanika za svaku kombinaciju tih faktora

UZORAK TIPA „LAVINE“ (SNJEŽNE LOPTE)

Istraživač odredi mali broj osoba koje imaju obilježja koja ih zanimaju
Ti ljudi su kasnije informatori koji istraživaču pomažu da istraži ili kontaktira druge osobe
koje bi se mogle uključiti
Metoda korisna za odabir uzorka iz populacije do koje je teško doprijeti, možda zato što se
radi o osjetljivoj temi ili gdje su nerazvijene komunikacijske mreže (npr. roditelji djece koji
odbijaju vakcinisati dijete)
Zadatak istraživača je odrediti ko su ključni informatori s kojima treba uspostaviti početni
kontakt

PSIHOLOŠKO TESTIRANJE:

Postoji jedna grana psihologije koja je posvećena konstrukciji psiholoških mjernih

instrumenata-psihometrija.

Osnovna definicija testa je da je to psihološki mjerni instrument. Test je sredstvo za

utvrđivanje individualnih razlika. Suština mjerenja ponašanja je upravo u registrovanju
individualnih razlika. Mnogo detaljnija definicija testa je da je to standardizovani postupak
za izazivanje određenog ponašanja pomoću provjerenih draži na osnovu koje se ispitanici
porede po osobini koja je predmet mjerenja. Izraz „standardizovani postupak“ govori da
test mora biti jednak za sve ispitanike na kojima se primjenjuje.

Osnovna podjela psiholoških testova:

 1. Testovi ličnosti-testovi sposobnosti
2. Verbalni testovi-neverbalni testovi
3. Testovi papir-olovka-testovi čina
4. Strukturisani testovi-nestrukturisani testovi
5. Grupni testovi-individualni testovi
6. Testovi brzine-testovi snage

Testovi ličnosti, u principu, žele da otkriju kakva su ispitanikova tipična ponašanja, tipična
razmišljanja, zebnje ili stavovi. Pri tome, ocjenu o tome daje sam ispitanik npr on na pitanje
„Da li često razmišljate o greškama prošlosti?“ daje odgovor na osnovu samoprocjene
vlastitog ponašanja. Testovi sposobnosti ispituju koliko maksimalno može da postigne
ispitanik prilikom ispitivanja određene sposobnosti. Pri tome, tačnost njegovog odgovora ne
ocjenjuje on sam, nego psiholog koji ocjenjuje test. Stavke (ajtemi) u testovima sposobnosti
se obično nazivaju zadacima, a stavke u testovima ličnosti pitanjima.

Verbalni testovi sadrže pitanja i zadatke koji su formulisani prirodnim jezikom. Neverbalni
testovi sadrže pitanja i stavke koji su grafički ili numerički. Naravno, nema potpuno
neverbalnog testa-tu su uputstva, vježbe, rubrike za upisivanje ličnih podataka i sl.

Papir-olovka testovi su, kao što im naziv kaže, odštampani na papiru i odgovori se daju
upisivanjem. Testovi izvođenja su uređaji ili neki predmeti čijom manipulacijom ispitanik
ispoljava svoje osobine i sposobnosti.

Strukturisani testovi se sastoje od stavki koje su jasne, pitanja su jasno postavljena, a za

odgovore je nedvosmisleno kakvi treba da budu, ili je čak ponuđen jedan manji skup
mogućih odgovora između kojih ispitanik bira jedan. Kod nestrukturisanih testova pitanja su
postavljena nejasno, pa čak to uopšte ne moraju biti pitanja, nego neke slike ili situacije koje
ispitanik mora da komentariše. Odgovori su slobodni, otvoreni; samim tim postoji opasnost
da različiti ocjenjivaći daju različite ocjene testa. Strukturisani testovi se uklapaju u
kvantitativnu, a nestrukturisani u kvalitativnu perspektivu.

Grupni testovi su obićno testovi sposobnosti, papir-olovka testovi i strukturirani testovi.

Grupni testovi se po pravilu mogu zadavati individualno, dok se individualni ne mogu
zadavati grupno.

Idealan test brzine se sastoji od vrlo lahkih stavki, koje svi ispitanici mogu da riješe, ali je
vrijeme rješavanja testa ograničeno. Kod testova snage zadaci su poredani od lakših ka
težim, najlakše mogu da riješe skoro svi ispitanici, a najteže samo vrlo rijetki. Vrijeme rada
nije ograničeno.

Može se razlikovati: a) format ocjenjivanja stavke i b) format zadavanja stavke.Po formatu

ocjenjivanja, stavke se dijele na tri osnovna formata: binarni-dihotomni, nominalni i
ordinalni. Dihotomno se stavke ocjenjuju obično kao tačno-netačno, nominalno tako da
svaki odgovor dobije svoju oznaku/numeral, a ordinalno tako da se odgovori rangiraju po
nekom svojstvu. Što se tiče formatazadavanjaili prezentiranja, stavke se mogu dijeliti na više
načina. Recimo na verbalne, neverbalne, računske, grafičke, otvorene, zatvorene, ikoničke,
manipulativne itd. Kada je riječ o verbalnim, štampanim testovima, stavke se po načinu
prezentiranja dijele na: a) dihotomne, b) politomne i c) stavke sa otvorenim ili
konstruisanim odgovorima. Politomne stavke se, opet, mogu podijeliti na: a) pitanja sa
višestrukim izborom (PVI) i b) pitanja sa uređenim ili ordinalnim kategorijama.

Pored stavki, test može da sadrži i podtestove koji predstavljaju grupe ajtema koji mjere istu
stvar. Kad test ima podtestove, onda on obično mjeri više stvari. Kod svih testova je veoma
važno uputstvo za odgovaranje, koje mora biti odštampano na samom testu i administrator
testa ga mora pročitati takvo kakvo je. To je važno da bi svi ispitanici dobili isto uputstvo.
Testovi sposobnosti, osim upute, moraju imati i dio za primjer i dio za vježbu. Ukupan
skortesta je po klasičnoj testnoj teoriji zbir odgovora na pojedinačnim stavkama.

Tokom konstrukcijetesta postoji jedan iterativni proces u kojem se obično počinje od neke
teorije koja definiše i opisuje osobinu koju želimo da mjerimo. Iz teorije se zatim izvlače
konzekvence koje ta teorija predviđa u ponašanju ljudi koji posjeduju tu osobinu. Ova opšta
ponašanja o kojima govori teorija nazivaju se indikatorima i dalje se konkretiziraju sve dok se
ne svedu na stavke koje se mogu prezentirati ispitanicima.

Skup tako nastalih stavki obično znatno veći od broja koji će konačno ući u test, zadaje se
uzorku ispitanika. Dobijeni podaci podvrgavaju se postupku ajtem analize tokom koje se
utvrđuju mjerna svojstva kako svih ajtema pojedinačno, tako i testa u cjelini. Ajtemi koji
imaju loša mjerna svojstva se odbacuju, a oni koji imaju dobra mjerna svojstva se
zadržavaju. U toj fazi se provjerava i validnost čitavog testa, kao i validnost svake stavke
ponaosob, kako bi se vidjelo da li sve stavke imaju zajednički predmet mjerenja i da li je taj
predmet ono svojstvo koje smo željeli da mjerimo.

Osim valjanosti, u fazi konstrukcije testa se ispituje i pouzdanost stavki i ukupnog skora
testa. Najčešće je to pouzdanost interne konzistencije iskazana preko koeficijenta
pouzdanosti koji se zove Chronbachova alfa. Ako valjanost i pouzdanost nisu zadovoljavajući,
najvjerovatnije će cjelokupan test morati pretrpiti reviziju-počevši od polaznih teorijskih
osnova, preko izbora ponašanja, pa do konkretizacije stavki.

Konačna forma testa se može ponovo administrirati na uzorku ispitanika kako bi se provjerila
ispravnost zadržanih ajtema i prethodnih zaključaka o pouzdanosti i valjanosti.

U zadnjem koraku konstrukcije testa se određuju norme testa. Za određivanje normi testa
vrlo je važno da uzorak na kome su prikupljeni podaci bude reprezentativan za populaciju za
koju je test namijenjen. Norme testa imaju zadatak da dalje doprinesu standardizaciji
postupka testiranja i da izjednače sve ispitanike s obzirom na ocjenjivanje testa i
interpretaciju testnog skora. Faza tokom koje se određuju mjerna svojstva testa i norme
testa naziva se standardizacijom testa.

Ako se preuzme test iz nekog drugog jezika, on se nakon prevoda (ako je verbalni) mora
tretirati kao novi test i proći sve faze konstrukcije.

Modeli mjerenja se ne odnose samo na psihološke testove, nego i na sve druge mjerne
instrumente čiji format je ekvivalentan psihološkim testovima.

Skale procjene obuhvataju vrlo širok krug namjena, primjena i formata. Prva važna podjela
skale procjena je na dvije situacije, odnosno postavke u kojima se primjenjuju:

a) Kada neko kao ocjenjivač procjenjuje druge ljude, pojave ili događaje, s obzirom na
neka njihova svojstva, i
b) Kada pojedinci sami procjenjuju svoja vlastita svojstva.

U prvoj situaciji, u psihologiji, najčešće se procjenjuje ponašanje drugih ljudi. U drugoj

situaciji procjenjuju se vlastiti stavovi, mišljenja, osobine ili ponašanja.

Upitnik je mjerni instrument sastavljen on stavki ili pitanja koja se ispitaniku prezentiraju
odštampana na papiru ili na nekom drugom pogodnom mediju.

Dvaosnovnanačina administracije upitnika, koji za sobom povlače i razlike u načinu

konstrukcije su:

- Samoadministracija, koja se sastoji u tome da se upitnik na neki način dostavi

ispitanicima, a oni inda samostalno odgovaraju na pitanja,
- Lično intervjuisanje, kada upitnik primjenjuje intervjuer-anketar, tako što na osnovu
njega vrši strukturisani intervju.

S obzirom na medij koji se koristi upitnici se dijele na:

Samoadministriranjem:

- Upitnike poslate poštom

- Upitnike postavljene na internetu

Ličnim intervjuisanjem:

- Upitnike za neposredno intervjuisanje

- Upitnike za neposredno intervjuisanje.
Otvorena pitanja se često nazivaju pitanjima sa konstruisanim odgovorima, kako bi se
kontrastirala u odnosu na pitanja sa ponuđenim odgovorima. Otvorena pitanja su pogodna
za sondažu kompleksnih pojava, uočavanje nesporazuma i neznanja, sagledavanje
cjelokupnog domena pojave itd. Međutim te prednosti mogu biti ostvarene samo sa
dovoljno pismenim, obrazovanim i motivisanim ispitanicima. Otvorena pitanja predstavljaju
problem za objektivno ocjenjivanje, posebno ona koja imaju karakter esejskih pitanja.

Kao pitanja sa ponuđenim odgovorima se najčešće koriste politomne stavke, koje daju
podatke na nominalnoj skali, skale procjene kao što su Likertove skale koje daju podatke na
ordinalnoj skali, ali se koriste i dihotomne stavke, grafičke skale procjene i drugo.

Upitnik mora da sadrži identifikacioni dio koji se sastoji od tzv. sociodemografskih pitanja (o
polu, zanimanju, starosti, obrazovanjui sl.), mjestu stanovanja, radnom statusu,
konfesionalnoj pripadnosti i svemu onome što bi moglo biti korisno za istraživanje. Ako
upitnik popunjava anketar, on može unijeti i neke dopunske podatke ili podatke za koje nije
potrebno pitati ispitanika. Istraživač mora odmah nakon prijema upitnika, svaki obilježiti
rednim brojem ili nekom složenijom šifrom. Bez te identifikacije je kasnije kontrola i
analiza podataka nemoguća.

MJERENJE STAVOVA:

Aiken kaže da su stavovi naučene kognitivne, afektivne i bihejvioralne dispozicije da se

pozitivno ili negativno odgovori na izvjesne objekte, situacije, institucije, pojmove ili
osobe. Važno je uočiti da su stavovi naučeni, odnosno stečeni, što znači da im se odriče
nasljedni karakter. Stavovi sadrže tri komponente:

1. Kognitivnu-uvjerenja, znanja, očekivanja i ubjeđenja o povezanosti između objekta i

stava i njegovih atributa
2. Afektivnu-osjećanja, raspoloženja, motivi, emocije i povezane fiziološke promjene
prema objektu stava i
3. Voljnu-ponašanje i akcija prema objektu stava, odnosno volja i namjera da se takvo
ponašanje sprovede u stvarnosti.

Stavovi su uvijek pozitivni ili negativni (ili neutralni), odnosno imaju valencu. Svi stavovi
imaju objekt stava odnosno referentni objekt. Stavovi imaju intenzitet, odnosno mogu biti
slabiji ili jači. Vrijednosti su stavovi prema krupnim i opštim pojmovima, idealima, običajima
ili instrukcijama društva. Primjeri takvih pojmova su ljepota, jednakost, sloboda, poštenje,
moć, novac ili ljubav.

Mišljenja su slična stavovima, ali se za njih kaže da predstavljaju otvorene i svjesne

manifestacije stavova. Uvjerenja se mogu definisati kao ubjeđenje u tačnost ili postojanje
nečega što nije moguće odmah nedvosmisleno dokazati.

Najdirektniji način mjerenja stavova prema određenim objektima je posmatranje načina na

koji se ljudi ponašaju prema njima. Postoji nekoliko ozbiljnih nedostataka ove metode. Ljudi
često igraju neke uloge i nemaju za cilj da informišu svoju okolinu o tome šta stvarno misle-
naprotiv. Osim toga, na osnovu nekog pojedinačnog ponašanja ili akta ne može se tvrditi da li
postoji stav i kakav. Opaženo ponašanje ne mora ukazivati na stvarni stav. Ovaj nedostatak
se može prevazići ponovljenim posmatranjem, u više različitih situacija, ali to metodu čini
skupom i dugotrajnom.

Direktne metode se zasnivaju na 3 uslova:

a) Da su ispitanici svjesni svojih stavova

b) Žele da ih javno iznesu
c) Da pitanja koja se postavljaju u intervjuu i upitniku ne utiču na stavove koje mjere, da
ne dovode do njihove promjene, tj da se ne upliću u njih.

Međutim nijedan od tih uslova ne mora biti zadovoljen. Ljudi ne moraju biti svjesni svojih
stavova, niti će uvijek biti spremni da ih objelodane, a veoma često ljudi žele da svojim
odgovorima stvore neku sliku o sebi (najčešće pozitivnu, poželjnu, pa se ta pojava naziva
socijalnom poželjnošću). Zato neki istraživači se odlućuju na skriveno mjerenje stavova.

Skalom stavova se mjeri valenca i intenzitet stava, odnosno njegova afektivna komponenta,
te su vrlo slične skalama procjene. Imamo:

1. Skalu socijalne distance

2. Guttmanova skala
3. Thurstonova skala
4. Likertova skala
5. Semantički diferencijal.

BOGARDUSOVA SKALA SOCIJALNE DISTANCE

Socijalna distanca je „stepen i mjera razumijevanja i bliskosti koji karakterišu predsocijalne i
socijalne odnose uopće“
Namjena skale je da odredi najmanju/najveću distancu prema nekoj osobi, nacionalnoj
rasnoj ili profesionalnoj grupi
Bogardus je konstruisao kontinuum socijalne distance prema pripadnicima etničkih grupa
analogno geografskoj, odnosno prostornoj blizini
Danas se ova skala koristi za mjerenje distance općenito-npr. prema profesionalnim grupama
i pojedincima
Distanca se izračunava za svaku socijalnu grupu kao prosjek (ili medijana) rangova
Umjesto originalne „geografske“ reprezentacije distance se primjenjuju i socijalno-
psihološke distance

GUTTMANOVA SKALA
Stavke predstavljaju jedan jednodimenzionalan kontunuum, i to tako sa iz odgovora na svaku
stavku možemo predvidjeti odgovore na ostale stavke
Guttmanovo skaliranje još se naziva skalogramska analiza ili kumulativno skaliranje
Primjer skale: Jeste li teži od 60 kg? DA NE
Primjena skale u konstrukciji testova znanja:
- Zadaci su poredani od najtežeg do najlakšeg, što znači da će učenik koji tačno
odgovori na teži zadatak tačno odgovoriti na sve lakše, a pogrešno na sve teže
zadatke
- Stavke Guttmanove skale moraju biti dihotomne
Skala socijalne distance modifikovana u Guttmanovu skalu primjer: Prihvatio/la bih da se
nove imigrantske porodice dosele u moju ulicu. DA NE
Skalogramska analiza:
- Matrica podataka (tabela tipa ispitanici x ajtemi)
- Za svakog ispitanika i za svaki ajtem upisuje se da li je odgovor „da“ ili „tačno“, pa se
zatim redovi tabele (ispitanici) sortiraju tako da na vrh dođu oni koji imaju sve
odgovore da/tačno, a na dno oni koji nemaju ni jedan da/tačno odgovor

THURSTONOVA SKALA
Thurstonova skala nudi podatke na intervalnom nivou, a Bogardusova na ordinalnom nivou
mjerenja
Počiva na pretpostavci da postoji jedan linearan i homogen kontinuum stava koji se kreće od
krajnje negativnog do krajnje pozitivnog
Usmjerava se na mjerenje afektivne komponente stava, dok je socijalna distanca usmjerena
prema mjerenju konativne komponente
Koraci u konstrukciji skale:
1. Prikupi se veći broj tvrdnji o nekom objektu (izvor tvrdnji mogu biti eksperti,
zainteresovane osobe, literatura, mediji, itd.)
2. Stavke moraju biti u obliku tvrdnji na koje se mora odgovoriti sa „slažem se“,
odnosno „ne slažem se“
3. Stavke mogu biti formulisane i kao pitanja na koja se odgovara sa „da“ ili „ne“
4. Ne preporučuje se miješanje tvrdnji i pitanja
Opći format stavki u Thurstonovoj skali:
XrV
- X-objekat stava
- V-vrijednost stava, evaluacija ili atribut
- R-pozitivna ili negativna relacija objekta i vrijednost
Primjer: Smrtna kazna daje kriminalcima ono što su zaslužili
Objekat stava se pozitivno povezuje sa opravdanošću, čime se iskazuje pozitivan stav prema
smrtnoj kazni.
Stavke skale su dihotomnog formata. Zastupljeni su: umjereno negativne tvrdnje, neutralne i
umjereno pozitivne tvrdnje. U formulaciji stavki treba izbjegavati više od jedne tvrdnje.
Ukupni skor se predstavlja kao aritmetička sredina ili medijan

LIKERTOVA SKALA
Predstavlja modifikaciju Thurstonove skale
Mjeri stepen slaganja sa tvrdnjom
Sastoji se od iskaza ili tvrdnje (stablo stavke) i odgovora (test uz odgovarajuće numeričke
vrijednosti koje označavaju stepen (ne)slaganja sa tvrdnjom)
Test alternativa mora biti logički i gramatički saobražen stablu
Odgovor obuhvata od krajnje negativnog preko neutralnog, do krajnje pozitivnog iskaza
Konstrukcija skale:
1. Definicija konstrukta tj kontinuuma
2. Uobličavanje i pisanje stavki
3. Pilot istraživanje
4. Prva primjena i ajtem analiza
5. Određivanje mjernih svojstava skale
Pravila pisanja stabla stavki:
Formula XrV
Naši profesori (X) nas na predavanjima podstiču (r) da aktivno učestvujemo (V)
Pravila pisanja stabla stavki:
- Izbjegavati negativno formulisane ajteme
- Negativne formulacije se ne dobivaju tako što se pozitivnoj tvrdnji doda negacija ne
- Negacija se može postići bilo da se varira smjer stabla stavki, bilo smjer
alternativa;jedno ili drugo ili oboje
Primjeri:
- Volim da idem da predavanja
- Ne volim da idem na predavanja
- Ne mogu da kažem da ne volim ići na predavanja
- Mrzim da idem na predavanja
Formulisanje alternativa:
1. Slaganje (stepen slaganja ispitanika sa nekom tvrdnjom; korištenje kvantifikatora
potpuno-umjereno-uopće ne-sasvim-donekle-nikako)
- Uopće se ne slažem-umjereno se slažem-niti se slažem niti se ne slažem-potpuno se
slažem
2. Ocjenjivanje (loše, osrednje, dobro, prihvatljivo, neprihvatljivo, loše...)
3. Frekvencija i količina

SEMANTIČKI DIFERENCIJAL (Charles Osgood)

EPA dimenzije:
1. Evaluacija/ocjena (dobro-loše, ružno-lijepo, privlačno-odbojno, pošteno-nepošteno)
2. Potencija/snaga (jako-slabo, uspješno-neuspješno, malo-veliko)
3. Aktivnost (aktivno-pasivno, brzo-sporo, uzbudljivo-dosadno)
Primjer primjene sem.dif. :
Istraživačka pitanja:
- Ko strožije sudi o svome bračnom partneru, otac ili majka?