Ivan Lovrenović, Krzlaragina džamija u Mrkonjiću, ponovo

Službeno: Kizlaragina, Varcarani je oduvijek zovu Krzlaragina, tako hoće vernakularni

govor.

Šef sultanova harema za vladanja Murata III, bio je ovaj kizlaraga na vrlo visoku
položaju u carskoj nomenklaturi. Legenda kaže da je porijeklom iz ovoga kraja, a to
potvrđuje i vakufnama. Mjesni kroničar Ahmo Dedić u svome rukopisu, za koji ne bismo
ni znali da ga djelomično nije prepisao u svojoj kronici drugi varcarski ljetopisac don Niko
Kaić, piše: „Početak današnjeg grada datira iz kraja 16. vijeka, kada je Hadži Mustafa
Bejazić (sigurno od: Bilić), sin Muhamedov, a unuk Abdulveduda, rođen iz Kotlina –
Mrkonjić-Grad, sagradio džamiju, 24 dućana, musafirhanu (konačište) od 20 soba,
vodovod, banju, pekaru, mekteb i time udario temelj gradu. Ostavio je Vakufskoj upravi
također 690.000 akči za pomaganje privrednika, koji je davan na kamatu trgovcima i
obrtnicima. To je bilo već sagrađeno 1593. godine, a gradnja je trajala oko 2-3 godine, te
prema tome temelj gradu je udaren 1590. godine. Hadži Mustafa Bejazić bio je
Derseadeaga (upravitelj carskog dvora)[1]. Navedni podaci nalaze se u Zakladnici
Krzlaragina vakufa u Mrkonjić-Gradu. Krzlaraga bio je evnuh (hadum). Odveden je kao
dijete prilikom kupljenja djece u Carigrad, tamo je preveden na islam, prošao kroz
najviše škole i došao docnije do visokih položaja u Turskoj. Sudeći po imenu njegov djed
nije bio musliman.“

Potkupolna džamija savršenih proporcija iz klasične epohe osmanskoga graditeljstva, od

1593. do 1993. stajala je četiri stotine godina tu, na mjestu na kojemu je s njome i oko
nje niknuo Hadži Mustafin vakuf, pa kasaba Varcar-Vakuf, pa u novo doba Mrkonjić-Grad.
Obnovljena je 1873, popravljana 1883, 1899. i 1925. godine. Za vrijeme druge
Jugoslavije bila je kao kulturnohistorijsko dobro pod zaštitom države, i u više navrata na
njoj su obavljani restauratorski-konzervatorski zahvati i ozbiljne sanacijske intervencije
državnim sredstvima a pod nadzorom Zavoda za zaštitu spomenika kulture Bosne i
Hercegovine.

Srušili su je i potpuno zaravnali 1993. karadžićevci, u doba crne pomrčine, koja je, bez
zorice i bijela dana, trajala više od tri godine. Težak je i mrk to posao bio: srušiti, pa
raščistiti i raznijeti nadaleko, da ne ostane ni kamen na kamenu, ni najmanji trag, a sve
po pomrčini i uz ljutu psovku. Nije je bilo dvadesetjednu godinu. Bilo je divlje
parkiralište.
I, onda, bez ijedne vijesti i slike na cijelome internetu, bez ikakve objave na stranicama
Rijaseta Islamske zajednice, ni Medžlisa mrkonjićkoga – slika kao iz sna: spuštamo se
niz čaršiju i gledamo a ne možemo očima da vjerujemo: korpus džamije zajedno s
kupolom već je uspravljen, majstori rade na malim kupolama iznad trijema, velika žuta
dizalica stremi u nebo spremna i zaposlena… Brdo Orugla u pozadini ponovo zadobilo
puninu kadra. I nas je ispunilo.

[1] dârüssaade agassi – „aga Kuće sreće“, glavni dvorski eunuh, upravitelj harema

https://ivanlovrenovic.com/clanci/zapisi/krzlaragina-dzamija-u-mrkonjicu-ponovo
Mjesto i ostaci graditeljske cjeline Kizlaragine džamije u Mrkonjić gradu proglašeno je nacionalnim
spomenikom Bosne i Hercegovine od strane Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i
Hercegovine na sjednici održanoj 03. 09. 2005. godine.

Utemeljenjem novog gradskog naselja na mjestu sela Gornja Kloka, u periodu između 30. decembra 1589. i
8. januara 1590. godine, nastaje kasaba Novo Jajce , koja će se kasnije, kroz nekoliko stoljeća,
nazivati Varcar Vakuf. Tačan datum građenja džamije nije poznat, ali se prema podacima navedenim u dva
dokumenta može približno odrediti period nastanka džamije. Naime, prema Kizlaraginoj vakufnami
datiranoj iz džumadelahira 1003 (11-20. februar 1595. godine) jasno je da je džamija već bila sagrađena do
tog datuma, a prema zapisima na šamadanima iz 1001 (1592/1593), saznajemo da je džamija mogla biti
sagrađena i prije 1592. godine. Sve upućuje na zaključak da je džamija nastala u periodu 1591-1595.
godina. U posljednjoj agresiji Kizlaragina džamija zapaljena je i minirana 1993. godine, potom je srušena, a
materijal je odvezen na deponiju smeća koja se nalazi na lokalitetu Grabež.

Muftijstvo Banjalučko je na osnovu projekta rehabilitacije objekta Kizlaragine džamije u Mrkonjić gradu
urađenog od strane ''ARGE inženjering'' d.o.o. Banja Luka iz 2009. godine zatražilo i dobilo građevinsku
dozvolu za rehabilitaciju predmetnog objekta, broj 15-361-63/10 od dana 20.04.2010. godine.

Rehabilitacija objekta je započeta 2013. godine u šestom mjesecu (juni) sanacijom postojećih temelja i
trajala je do kraja 2014. godine kada je prekinuta zbog nedostatka finansijskih sredstava. U tom periodu je
izgrađen objekat džamije, velika kupola, stubovi i lukovi trijema. Na zahtjev Muftijstva banjalučkog i MIZ
Mrkonjić Grad Vakufska direkcija IZ u BiH je putem svojih partnera u Generalnoj direkciji vakufa
Republike Turske obezbijedila sredstva za nastavak radova na ponovnoj izgradnji Kizlar agine džamije.
Protokol o nastavku gradnje je potpisan u augustu 2018. godine između Vakufske direkcije IZ u BiH i
Generalne direkcije vakufa Republike Turske.

Za Glavnog konsultanta je izabrano preduzeće SamaBursa Ins.Tic.Ltd.Sti. koje je prema svojim

procedurama odabralo izvođača radova preduzeće Građevinar Fajić d.o.o. Mostar. Stručno tehnički nadzor
kao i izrada izvedbenog projekta je povjerena projektnom birou Arhiplus d.o.o. Mostar. Zvaničan početak
(nastavak) radova rehabilitacije objekta je bio 10.10.2018. godine i radovi su se aktivno odvijali do zimske
pauze koja je nastupila 20.11.2018. godine. U ovom kratkom periodu su izvršene manje opravke zatečenih
oštećenih elemenata i maltera te ozidane male kupole na trijemu objekta. Izvršeni su i raskopi postojećih
temelja minareta.

Zimska pauza je zbog nepovoljnih vremenskih uslova trajala do 09.04.2019. godine. Ista pauza je
iskorištena za analizu postojećeg stanja, izradu tehničke dokumentacije izvedbenog projekta, radioničke
pripreme kamenih elemenata i sl. Izrada projektne dokumentacije je vrlo zahtjevna jer postoji vrlo malo
tragova o predmetnom objektu. Jedan dio dokumentacije je nađen u Arhivu Bosne i Hercegovine i isti se
koristi za što vjerniju izradu izvedbenog projekta rehabilitacije objekta i ispravke uočenih odstupanja i
grešaka na zatečenom stanju.

Na objektu Kizlaragine džamije sanirani su i ojačani temelji minareta te ozidana šesterougaona baza
minareta džamije od kamenih blokova sa spiralnim stepeništem prema datim nacrtima do kote +2.00.
Trenutno se nanosi sloj krečnog maltera sa vanjske strane velike kupole i malterišu fasadni zidovi objekta.
U unutrašnjosti objekta se postavljaju razvodi grubih instalacija slabe i jake struje a nakon toga će se svi
unutrašnji zidovi malterisati krečnim malterom.

Izvedbeni projekat je u završnoj fazi pa će se i svi ostali elementi objekta moći istovremeno raditi (mihrab,
makfile, mimber, vanjski i unutrašni ulazni portali, podne konstrukcije i parter objekta sa pomoćnim
prostorijama i šadrvanom).

Dana 11.06.2020.godine stručno tehnički nadzorni tim je izvršio kontrolni pregled stanja radova ponovne
izgradnje Kizlar agine džamije u Mrkonjić gradu.

Minaret džamije je ozidan sa spiralnim stepeništem prema datim nacrtima do kote cca +17.75 zajedno sa
šerefom. Svi konstruktivni elementi džamije su ozidani i objekat je kompletan pokriven limom.

Unutrašnji zidovi džamije i centralna kupola su malterisani u dva sloja špric i grubi sloj i postavljeni su
kablovi elektroinstalacija slabe i jake struje. Završena je zidarska obrada trompa i mukarnasa, obrađeni su
kontakti vijenaca između kupole i tambura te zidova objekta, odnosno, prelasci sa četverougaone osnove na
osmougaonu i kružnu osnovu.

Sa vanjske strane na svim zidanim elementima je izvedena fasada prema datim recepturama. Kameni
vijenci, stubovi, uglovi, doprozornici (igle) i sl. su očišćeni i premazani zaštitnim premazima impregnacija
(grund) za sprečavanje upijanja vlage kod jako upojnih i poroznih materijala.

U unutrašnjosti objekta je postavljena konstrukcija kamenog mihraba te je završena montaža kamenog

ulaznog portala. Elementi mimbera i mahfila će se moći postaviti tek kada se ukloni unutrašnja radna skela.

Radovi na obnovi i ponovnoj izgradnji objekta se odvijaju u kontinuitetu bez prekida. Minaret džamije je u
potpunosti završen i pokriven olovnim limom i sa postavljenjenim alemom. Svi konstruktivni elementi
džamije su ozidani i objekat je u potpunosti prekriven limom. Unutar objekta i na ulaznom trijemu su
postavljeni svi kablovi elektroinstalacija slabe i jake struje. Zidovi džamije i centralna kupola su malterisani
i spremni za izradu podložnog sloja za oslikavanje objekta. Na vanjskoj strani objekta, na svim zidnim
elementima je izvedena fasada.

Trenutno se izvode radovi u parteru objekta, zidaju se ogradni kameni zidovi, vrše iskopi i montaže
drenažnog sistema i oborinske kanalizacije.
Svi izvedeni radovi su zadovoljavajućeg kvaliteta i obzirom na okolnosti i uslove rada teku prihvatljivom
dinamikom.

Završetak radova na ponovnoj izgradnji i rehabilitaciji Kizlaragine džamije se očekuju ove godine

Kizlaragina džamija u Mrkonjić Gradu je smještena u centru Mrkonjić Grada, uz zgradu općine.
Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika, na sjednici održanoj od 3. do 9. maja 2005. godine
donijela je odluku da se džamija proglasi za nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine.[1] Ovu
odluku Komisija je donijela u sljedećem sastavu: Zeynep Ahunbay, Martin Cherry, Amra
Hadžimuhamedović, Dubravko Lovrenović, Ljiljana Ševo (predsjedavajuća) i Tina Wik.

Historija[uredi | uredi izvor]

Današnje naselje Mrkonjić Grad nastao je na mjestu sela Gornja Kloka krajem XVI vijeka, kao
kasaba Novo Jajce (Yaytse Yenice). Kasnije će se, sve do 1925. god. nazivati Varcar Vakuf,
kada dobija naziv Mrkonjić Grad. Tokom vremena nastali su dijelovi grada: mahala Imamovac (po
prvom vakufskom imamu), Mečet (po maloj drvenoj džamiji-mesdžidu), Kolobara (staro trgovište),
Zavakuf (dio grada iza vakufa), Rijeka (Rika), Zborišće (mjesto za zborove), Uspolje (put prema
Trijebovu preko vrela Suljinovac) i mnogi drugi nazivi dijelova grada.
Džamiju je sagradio dvorski kizlaraga Mustaf-aga. On je u Gornjoj Kloki podigao i uvakufio:
džamiju, mekteb, karavan-saraj sa 20 prostorija, 24 dućana, vodovod i jedan broj knjiga
(rukopisa), a sve to navedeno je u njegovoj vakufnami. Za održavanje objekata i plaćanje
službenika vakufa, uvakufio je 674.000 akči gotovog novca; od toga 59.040 akči da se troši na
plate službenika, a 615.060 akči da se daju u promet uz 10% dobiti, od čega će se podmirivati
tekući troškovi.
Tačan datum građenja džamije nije poznat, ali se prema podacima navedenim u dva dokumenta
može zaključiti da je džamija nastala u periodu od 1591. do 1595. godine.
Džamija je obnovljena 1873. godine, što je naznačeno na tarihu, koji se nalazio iznad ulaznih
vrata, a neshi pismom su bili uklesani natpisi u stihovima. Kao godine popravki džamije spominju
se i 1883, 1899 i 1925. Nakon izgradnje džamije, iz Istanbula je donesen veliki ćilim, težak 200–
300 kg, kojim je pod džamije bio zastrt i kojeg su austrougarski vojnici, 1878. godine, prilikom
pljačke rasjekli na četiri dijela, od kojih se jedan dio i danas čuva u Umjetničkom muzeju u Beču.
Kizlaragina džamija zapaljena je i minirana 1993. godine, potom je srušena, a materijal je
odvezen na deponiju smeća koja se nalazi na lokalitetu Grabež. Generalna direkcija vakufa
Republike Turske obezbijedila je sredstva i džamija je obnovljena.

Opis[uredi | uredi izvor]

Kizlaragina džamija pripada skupini jednoprostornih potkupolnih džamija sa trijemom natkrivenim
malim kupolama i prigrađenom kamenom munarom. Osnova je skoro kvadratna vanjskih
dimenzija 11,66x11,63 m.
Sa ulazne strane, cijelom širinom vanjskog zida, izveden je trijem sa sofama natkriven trima
kupolicama. Sve tri kupolice su izvedene u istoj ravni i njihova visina do alema iznosi oko 8,40 m.
Traveji ispod kupolica su dimenzije 3,22x3,55 m. S obe strane džamijskih vrata nalaze se niske
kamene sofe dimenzija oko 5,30x4,30 m. Trijem sa kupolicama je oslanjen na četiri masivna
kamena stupa kružnog presjeka prečnika 40 cm, visine 3,60 m, postavljenim na postamentima
kvadratne osnove 50x50 cm i visokim 60 cm. Stupovi su međusobno, kao i sa čeonim džamijskim
zidom, povezani kamenim polukružnim lukovima visokim 160 cm sa horizontalnim čeličnim
zategama. Kupolice leže na osmougaonim tamburima visokim 60 cm, a stranica osmougaonika
tambura je dužine od 130 cm.
Centralni prostor džamije je presvođen kupolom sa tjemenom na visini od cca 14,50 m mjereno
od poda do tjemena kupole, i vanjske visine do alema oko 15 m. Debljina tambura iznosi oko
0,70 m, a njegova vanjska visina do vijenca oko 1,80 m. Na tamburu su postavljena četiri
prozora-okulusa, vanjskog dijametra 80 cm.
Četrnaestostrana kamena munara je prečnika oko 2 m pri dnu munare, i prigrađena je uz desni
vanjski zid. Ulaz na munaru je postavljen u desnom uglu molitvenog prostora ispod mahfila.

Varcar-Vakuf, vakuf Hadži

Mustafe-age, danas je Mrkonjić-
Grad
Nekadašnji Varcar-Vakuf, današnji Mrkonjić-Grad, osnovan je
krajem 16. stoljeća i prozva se kasaba Jenidže Jajce (Novo Jajce).
Osnovao ga je Hadži Mustafa-aga, porijeklom iz tog kraja, podigavši
na tom mjestu, kao svoj vakuf, prve kulturno-prosvjetne i druge
objekte. O Hadži Mustafa-aginom porijeklu, o njegovoj visokoj
dvorskoj službi i o povodu za osnivanje vakufa i na taj način
osnivanja gradskog naselja postoje podaci u njegovoj vakufnami iz
1594/1595. godine, koja se čuva u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u
Sarajevu

Pred kraj 16. stoljeća, sjeverno od nahije Uskoplje, u nahiji Trijebavi

bilo je formirano još jedno novo gradsko naselje. To je kasaba
Jenidže Jajce (Novo Jajce), kako je prvobitno nazvan današnji
Mrkonjić-Grad. Osnovao ju je Hadži Mustafa-aga, porijeklom iz tog
kraja, podigavši na tome mjestu kao svoj vakuf prve kulturno-
prosvjetne i druge objekte. Tako o nastanku Varcar-Vakufa,
današnjeg Mrkonjić-Grada, piše Adem Handžić u rezultatima svog
iscrpnog istraživanja objavljenog pod naslovom O formiranju nekih
gradskih naselja u Bosni u XVI stoljeću.

U Handžićevom su radu zapisani svi detalji, kako o mjestu nastanka

gradića, tako i o njegovom utemeljitelju. Tako Handžić piše kako je to
područje na kojem se danas nalazi Mrkonjić-Grad došlo pod
osmansku vlast padom jajačke banovine (1528), da je prvobitno
pripadalo nahiji Zmijanju, koja se prostirala sjeverno od današnjeg
Mrkonjića, s lijeve strane Vrbasa, a bila je naseljena samo vlasima-
stočarima, koji su pripadali carskom hasu. Godine 1540. ili 1542. ta je
nahija obuhvatala 21 selo, dvije stare varoši (Greben i Bočac), tri
utvrđena grada (Greben, Bočac na Vrbasu i Dubica, danas selo
sjeverozapadno od Mrkonjića), jedan naseljen čifluk s ukupno 250
vlaških domaćinstava.

Taj čifluk, naseljen s pet domaćinstava, predstavljao je dijelove

graničnih sela prema ključkoj tvrđavi, Donja i Gornja Rakova, drugim
imenom Stražilice, a bio je u posjedu dvojice čifluk-sahibija: Hasana,
sina Jusufova, mustahfiza u tvrđavi Udlbini, i Ferhada, sina Jusufova
iz Uskoplja. Međutim, u nahiji se spominje još jedan čifluk kome su
pripadala dva sela: Donje Trijebovo i Srednje Trijebovo, za koja stoji
da su pripadala čifluku umrlog Hurem-paše. Selo Trijebovo bilo je
važno kao sjedište nahije, ali je interesantno što su u selu Gornjem
Trijebovu spomenuti Hadži Mustafa, osnivač kasabe, kao i njegov
otac Mehmed-beg.

Za historiju nastanka i prvobitnog razvitka kasabe Novo Jajce

postoje, piše Handžić, dva prvorazredna savremena izvora koji jedan
drugog dopunjavaju. Jedno je sačuvana zakladna povelja Hadži
Mustafa-aginog vakufa, a drugo opširni popis bosanskog sandžaka iz
početka XVII stoljeća. Treba spomenuti i živu tradiciju o džamiji i
porijeklu njenog osnivača. Tradicija, naime, kaže da je Mustafa-aga
sin pravoslavnih roditelja, od porodice Đukanovića iz susjednog sela.

Međutim, o Hadži Mustafa-aginom porijeklu, o njegovoj visokoj

dvorskoj službi i o motivima osnivanja vakufa i formiranja time
gradskog naselja postoje izričiti podaci u njegovoj vakufnami. Ta
vakufnama, napisana na turskom jeziku, ovjerena je pred sudom u
Istanbulu između 16. 9. 1594. i 5. 9. 1595. godine, ali je, čini se,
džamija bila podignuta nešto ranije, oko 1592. godine.

Tu se kaže da je Mustafa-aga, kizlaraga, sin Mehmed-bega i Aifa-

hatun, a Mehmed-beg sin Abdulveduda, rodom iz mjesta Yayce
yenicesi (Novo Jajce) u Bosni u Rumeliji. Pored drugih kvaliteta koji
su pobrojani, ističe se da je bio vrstan poznavalac arapskog jezika i
šerijatskog prava. Tu se navodi kako je Mustafa-aga uvidio da je tom
mjestu potrebna džamija, jer je na putu i prometno mjesto, te je
odredio da tu podigne džamiju. Istodobno je dao sagraditi mekteb,
karavan-saraj, han od 20 soba, 24 dućana i jednu pekarsku furunu.
Za funkcioniranje i održavanje tih objekata ostavio je gotov novac.
Podizanjem tih objekata, početkom zadnje decenije XVI stoljeća i
utvrđivanjem redovnog sedmičnog pazarnog dana, to mjesto steklo je
osnovne uvjete da bude proglašeno kasabom.

Položaj kizlarage bila je visoka funkcija na carskom dvoru u

Istanbulu. Bilo je to zvanje trećeg age po rangu na dvoru. Ta se
funkcija, piše Handžić, u našim izvorima spominje u različitim
varijantama, ali uvijek u istom značenju. U vakufnami se precizno
navodi kizlaraga, međutim, u navedenom popisu Mustafa-aga
označava se samo kao aga u carskom dvoru. U drugom izvoru,
popisnom defteru, navedeni su, opet, zemljišni posjedi Mustafa-age i
njegova oca Mehmed-bega, što upotpunjuje navode vakufname. Iz tih
podataka saznajemo još i to da mu je i otac bio na službi u carskom
dvoru.

U selu Trijebovu Mehmed-beg je posjedovao dvije, a sin mu Mustafa-

aga jednu baštinu. Zatim je Mehmed-beg imao jedan posjed (zemin)
u selu Gornjoj Kloki, koji je zatim, s još tri slična imanja, prešao u
posjed njegovog sina Mustafa-age. Tekst o posjedu u Gornjoj Kloki
na plastičan način opisuje formiranje današnjeg Mrkonjić-Grada kao
gradskog naselja. Riječ je o većem kompletnom posjedu kao i tri
druga posjeda koja je on faktički držao i na tom Mustafa-aginu
posjedu započela je urbana gradnja gradskog naselja. Tu stoji:
Kasaba Gornja Kloka, drugim imenom Novo Jajce. Zemini Mehmeda,
sina Nesuhova, i Mehmed-bega i Husejna i Miloša u korištenju Hadži
Mustafe, age u carskom dvoru. Spomenuti aga je na tim zeminima
dao sagraditi časnu džamiju, karavan-saraj i dućane. Pazarni dan je
ustanovio u petak.

Prilikom ponovnog popisa bosanskog vilajeta stigao je carski ferman

datiran posljednje dekade mjeseca safera 998. godine između 30. 12.
1589. i 8. 1. 1590. godine, čiji je sadržaj sljedeći: Uvaženi jajački
kadija dostavio je u svojoj predstavki da se Gornja Kloka, drugim
imenom Novo Jajce, koje pripada jajačkom kadiluku, budući da je
granično mjesto, vrlo teško prolazno i opasno, to su granične age,
islamski ratnici i narod tog kraja podnijeli molbu da se u tome mjestu
podigne časna džamija, karavan-saraj i dućani te da to mjesto
postane kasaba, što bi za putnike, trgovce, goste i stanovništvo tog
kraja bilo vrlo korisno. Budući da je zamoljena carska zapovijed o
tome da se niko ne treba miješati u pitanje onih koji ovamo s
porodicama dolaze i nastanjuju se, to je od strane carskog Divana
izdata zapovijed da to mjesto postane kasaba...

Handžić se u svom radu detaljnije osvrće i na porijeklo osnivača

grada Mustafa-age. Nije tačno, dakle, da je Mustafa-aga direktno sin
kršćanskih roditelja, ali je tačno da je rođeni sin s tog područja i kao
takav je vjerovatno kršćanskog porijekla. Pitanje je samo ko je od
njegovih predaka prešao na islam. Ako znamo da je ova oblast došla
definitivno pod tursku vlast padom jajačke banovine (1528), onda je
neki predak poslije te godine primio islam. Ako tu činjenicu
analiziramo, proizlazilo bi sljedeće: Ako se Mustafa-aga oko 1592.
godine isticao u poznavanju šerijatskog prava i arapskog jezika, te
dospio do položaja kizlarage, morao je tada imati najmanje 45
godina. Ako dalje uzmemo starosnu razliku između oca i sina od
najmanje 20 godina, onda je pad Jajca mogao zateći Mustafina oca
kao dijete.

Vrlo je, dakle, vjerovatno da je Mustafin otac, još kao dijete dospio na
carski dvor, islamiziran, dobivši ime Mehmed i školovan. Ime
Mustafinog djeda Albdulvedud, što znači Božiji rob, očito je
eufemističko i krije kršćansko ime. Takva psihologija zapaža se
gotovo kod svih tadašnjih konvertita koji su bili na višim položajima te
su navodili eufemistička imena roditelja kršćana.

Mehmed je u službi napredovao, dobio titulu bega i na kraju zvanje

carski sluga. Nažalost, nedostaju popisi za dug period, od 1574. do
1604. godine, da bismo na osnovu zabilježenih posjeda njegove
porodice konkretnije utvrdili njegovo porijeklo.
Od objekata Mustafa-agina vakufa do danas (u trenutku kada je
Handžić pisao tekst) očuvana je samo džamija, i to, čini se, uglavnom
originalna. Neki zahvati u prošlosti predstavljali su rekonstrukcije koje
nisu promijenile originalnu arhitekturu. Podignuta je oko 1592. godine
jer su te godine u Istanbulu izrađena dva svijećnjaka od mjedi na
kojima je ugraviran tekst u kojem stoji da ih je naručio aga carskog
dvora Mustafa-aga i zavještao ih za svoju džamiju u mjestu Jenidže
Jajce. Tu je izrađena i kletva za onoga ko ih iz džamije otuđi. Do
danas se očuvao samo jedan originalni svijećnjak-šemadan, dok
drugi predstavlja kopiju kasnije izrade. Posljednji put obnavljana je
pod rukovodstvom tadašnjeg mutevelije tog vakufa Mehmed-efendije
Adžemovića.

Kao godine popravki džamije spominju se i 1883, 1899. i 1925.

godina. Nakon izgradnje džamije, iz Istanbula je donesen veliki ćilim,
težak oko 300 kilograma, kojim je pod džamije bio zastrt i koji su
austrougarski vojnici 1878. godine prilikom pljačke rasjekli na četiri
dijela, od kojih se jedan dio i danas čuva u Umjetničkom muzeju u
Beču.

Vojne i policijske snage RS-a, uz naklonost tadašnjih civilnih vlasti,

Kizlaraginu džamiju zapalili su i minirali 1993. godine. Potom je
srušena, a materijal je odvezen na deponiju smeća koja se nalazi na
lokalitetu Grabež. Generalna direkcija vakufa Republike Turske
osigurala je sredstva i džamija je obnovljena.

Kizlaragina džamija u Mrkonjić-Gradu je smještena u centru grada, tik

to zgrade Opštine. Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika
Bosne i Hercegovine u maju 2005. godine donijela je odluku o
proglašavanju džamije nacionalnim spomenikom Bosne i
Hercegovine.

Evlija Čelebija je 1660. godine ovako opisao Varcar-Vakuf: “Bošnjaci

je zovu Varcar Vakuf. To je has paše i vojvodstvo u Bosanskom
ejaletu, a nalazi se pod Crnom Gorom. Sa zapadne strane graniči s
teritorijom Zadra. To je velika varoš. Ima jedanaest mahala i dvije
hiljade daskom pokrivenih kuća s vinogradima i baščama. Ima više
džamija i mesdžida, jednu tekiju, hamam i dovoljan broj dućana. Ovaj
kraj je vrlo blizu granice a naokolo nema nijednoga grada. Kad je
Sejdi Ahmed paša bio bosanski valija (1656–1659), Mlečani su
zapalili ovo naselje i mnoga mjesta poharali, ali ga je Sejdi Ahmed
paša poslije lično izgradio. Otkako su na sve četiri strane postavljene
karaule i otkako njeni stanovnici svaku noć naizmjenično drže stražu,
postali su sigurni. Okolo šehera ima vrlo mnogo vinograda, a klima je
vrlo prijatna.”
Postoji još jedan važan rad u kojem je detaljno opisan proces
nastanka Varcar-Vakufa. Riječ je o radu Saliha Trake pod
naslovom Hududnama čiftluka kizlarage Mustafe iz 1591. godine na kojem
je osnovan Mrkonjić Grad. Trako se detaljno bavio nastankom vakufa
na čijim je temeljima nastala kasaba danas poznata kao Mrkonjić-
Grad. Trako također, kao i Handžić, navodi da je Hadži Mustafa bio
visoki carski činovnik u Istanbulu koji je svojim sposobnostima u
carskoj službi dostigao položaj kizlarage. Kada se obogatio, između
ostalih uvakufljenja, osnovao je i bogat vakuf u svom rodnom mjestu
Gornjoj Kloki, gdje danas leži Mrkonjić-Grad i tim uvakufljenjem
udario temelje gradskom naselju nazvanom Yaytse Yenice – Novo
Jajce, koje će kasnije biti nazvano Varcar-Vakuf, a od 1924. godine
pa sve do danas zove se Mrkonjić-Grad.

Trako pojašnjava da je, prema organizaciji osmanskog sultanskog

dvora, položaj kizlarage imao visoki vezirski rang, tačnije kizlaraga je
bio po rangu treća ličnost na dvoru. Pod njegovim nadzorom bila je
cjelokupna organizacija sultanskog dvora. Uz to, on je bio nadzornik
carske riznice i carskih vakufa. Vakufnama kizlarage Mustafe iz 1591.
godine, kojom je uvakufio određeni imetak (novac) i nekretnine u
današnjem Mrkonjić-Gradu i tako udario temelje gradskom naselju,
čuvaju se u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu. Vakufnama je
legalizirana u Istanbulu u februaru 1595. godine, oko četiri godine iza
ustanovljenja granica Kizlaragina čifluka i sastavljanja hududname.

Iz vakufname doznajemo da je osnivač Varcar-Vakufa Mustafa-aga

sin Mehmed-bega, sina Abdulvedudova i Aiše-hatun, rođen u selu
Gornja Kloka, koje je još u njegovo doba, koncem 16. stoljeća,
postalo kasaba i nazvano Yaytse Yenice (Jajce Jenidže), odnosno
Novo Jajce, kasnije nazvano Varcar-Vakuf i najzad Mrkonjić-Grad.

Vakufnama nije jedini izvor za njegova uvakufljenja. Tu na prvo

mjesto dolaze popisni defteri, naročito opširni. U mufasal-defteru iz
1600. godine popisano je 14 naseljenih mjesta u tadašnjoj nahiji
Trebava i stanovništvo tih naselja s poreskim zaduženjima i drugim
relevantnim podacima.

Između ostalog, u hududnami između ostalog stoji i sljedeće: Od

istinski aktivnog age carskog dvora iz Istanbula, njegove ekselencije
hadži Mustafa-age, a posredstvom njegova čovjeka stigao je uzvišeni
časni pisani carski ferman našem muli, jajačkom kadiji. U njegovom
uzvišenom sadržaju se kaže: Njegov čifluk po imenu mahale Kopjević
i Hoćune, koje pripadaju naselju Gornja Kloka, drugi naziv Jenidže
Jajce, a koje pripada spomenutom kadiluku, nalaze se u uređenoj i
naseljenoj krajini i one su teško prohodne i opasne. Uzor odličnika i
privrženika, stub uglednih i moćnih, pouzdanik vladara i sultana, onaj
koji je odlikovan velikom pažnjom i dobrotom vladara koji svakom
pomaže, aga moga carskog dvora hadži Mustafa-aga – neka mu se
vrijednost uveća – podigao je tu mesdžid i karavan-saraj.

Stanovnici naseljene krajine i narod vilajeta zamolili su da na

spomenutom čifluku, sa svim što tome pripada, nastane kasaba, jer
je u svakom pogledu korisnije i za putnike, i za trgovce, i za goste
namjernike, i za stanovnike pokrajine. Osim toga, i spomenuti (aga
carskog dvora) je zatražio da se onima koji izvana dolaze i koji se
naseljavaju ne sprečava naseljavanje i neka se jasno označe
starinske granice i međe spomenutog čiftluka i mjesta koja mu
pripadaju te navodi kako su to selišta za koja je ranije došao ferman
da postanu kasaba, a koja se sada zovu čifluk njegove visosti
Mustafa-age, te zaključuje kako se dogodilo i zapisano u drugoj
dekadi mjeseca rebiul-ahira, odnosno 16. februara 1591. godine.

Postoji nekoliko radova kojima se pokušava pojasniti kako je

Mustafa-agin Varcar-Vakuf u konačnici postao Mrkonjić-Grad i u
većini njih stoje otprilike iste činjenice. Naime, tadašnji sreski
načelnik u Varcar-Vakufu, Srbijanac Brativoj Antić, da bi dobio
unapređenje i odlikovanje, jednom je na sjednici Gradskog vijeća
iznio prijedlog da se promijeni ime mjestu, da se prozove Mrkonjić-
Grad, jer se kralj Petar Karađorđević I borio na teritoriji ovoga sreza
pod imenom Petar Mrkonjić. Međutim, to nije tačno, jer se on borio u
Crnim Potocima na teritoriji Jajačkog sreza.
Ovaj Antićev prijedlog odbili su većinom glasova vijećnici muslimani i
katolici, dok su pravoslavni glasali za. Zbog protivljenja promjeni
imena ovoga mjesta, uveden je komesarijat u općinu i onda je
jednoglasnom odlukom odbora zatraženo da se promijeni ime Varcar-
Vakuf u Mrkonjić-Grad. Ukaz o proglašenju Varcar-Vakufa Mrkonjić-
Gradom izišao je u januaru 1925. godine.
Kraljev ukaz od 26. januara 1925. godine o preimenovanju Varcar-
Vakufa u Mrkonjić-Grad objavljen je u službenim novinama, a trećeg
februara 1925. godine beogradska Politika objavljuje: “Veliki župan
primio je telegrafsko obaveštenje od Dvorske kancelarije, da je Kralj
blagoizvoleo odgovoriti molbi građana grada Varcar-Vakufa da se
njihova varošica od sada zove Mrkonjićev grad. Dosadašnji srez
Varcar-Vakufa zvaće se Mrkonjićev srez.”
Dvije godine kasnije Milan Karanović u svom putopisu objavljenom
u Politici piše: “To je Mrkonjića Grad, koji se sve doskora zvao
Varcar-Vakuf, prva varoš Bosanske Krajine. Njegovo mesno i okolno
stanovništvo – duboko rasno i nacionalno – posle Oslobođenja iz
pijeteta prema svome Kralju Oslobodiocu i da ovekoveče njegovo
legendarno ime, Mrkonjić, kao četničkog vojvode pre 50 godina u
ovim planinama, prozvaše svoj grad Mrkonjića Grad, a srez
Mrkonjićki. Prema tome i stanovništvo koje se zvalo Varcarani zove
se sada Mrkonjićani. Pa ne samo to nego behu među prvima, koji su
spomenikom toga Kralja Oslobodioca, čije su ime dali varoši i srezu,
ukrasili Trg – centar varoši.”

Ivan Lovrenović, koji je proveo djetinjstvo u Mrkonjić-Gradu, u svom

putopisu iz gradova Bosne i Hercegovine piše o promjeni imena
Varcar-Vakufa. Tvrdi da je “ono ukinuto 1925, sumnjivom odlukom
općinskoga vijeća, u korist novoga imena po epskom pseudonimu
Mrkonjić, koji je u svojemu tobožnjem 'četovanju' u
bosanskohercegovačkom ustanku 1875. (vrteći se, u stvari, kratko na
tursko-austrijskoj granici, daleko od Varcara i bez ikakve veze s njim)
nosio Petar Karađorđević, budući kralj”, piše Lovrenović, dodajući:
“Staro trgovište, pravi nukleus grada, bilo je baš ondje gdje sad
novosrpske vlasti planski izgrađuju trg Kralja Petra I Karađorđevića
Oslobodioca, i stoljećima se zvalo Kolobara, te je sve do novijih
vremena služilo kao robna pijaca, s ponedjeljkom kao pazarnim
danom.

Oči pamte sliku: pod krošnjama drveća težaci stoje ili čuče iza svojih
vreća i harara u kojima su razna žita, iza hrpica krumpira, jaja,
bijeloga mrsa, oraha i voća, mušterije ih obilaze, cjenkaju se...
Poslije pazara, seljaci odlaze u birtiju, napiju se rakije, ogrnu svoje
ovčije kožune bez rukava (poluprijesna koža s jedne, duga čupava
dlaka s druge strane), zabace na leđa goleme šarpelje u kojima se
nosi slanina i kuruza za puta, nekako se uspentraju na samare svojih
konjića, koji ih starim putovima nose u njihova daleka sela. Pri
tome roljaju u sumraku, a to njihovo jezivo neartikulirano glasanje
doživljavaš kao strašno bolan i tačan izraz vjekovnoga čemera i
svakojake uskraćenosti.”

Kako je tačno došlo do legaliziranja promjene imena grada, ne zna se

niti o tome ima detaljnih podataka u gradskom arhivu. Tek, po jednoj
od gradskih legendi, tadašnji uglednici iz Varcar-Vakufa su glasali o
tome i bilo je neriješeno, a odlučujući je glas, navodno, dao lokalni
kafedžija, izvjesni aga Cerić.

kizlar-aga
kizlar-aga (tur. kızlar-ağası: poglavar djevojaka), vrhovni eunuh na
dvoru osman. sultana, upravitelj carskoga harema. Bio je visoki dvorski
dostojanstvenik (prvi do velikoga vezira); u XVI–XVIII. st. nadzirao je
prihode i rashode dvora, zapovijedao baltadžijama (dvorska vojska) i
utjecao na drž. upravu.

kizlar-aga (tur. kizlar-agasi poglavar djevojaka), vrhovni eunuh na dvoru tur. sultana,
upravitelj carskog harema. Ubrajao se među visoke dvorske dostojanstvenike; od XVI. do
XVIII. st. obavljao i nadzor nad financijama.

Nakon četiri godine intenzivnih radova, u džematu Sapna, Medžlis Islamske zajednice (MIZ) Zvornik, u
subotu je upriličeno svečano otvorenje džamije i Islamskog centra.
Otvorenju džamije prisustvovali su reisul-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini Husein-ef.
Kavazović, muftija tuzlanski Vahid-ef. Fazlović, glavni imam MIZ Zvornik hafiz Izet-ef. Salkanović,
predsjednik MIZ Zvornik Mustafa-ef. Muharemović, glavni imami, imami, predstavnici političkog i
društvenog života Bosne i Hercegovine i brojni džematlije. Svi prisutni mogli su se uvjeriti u ljepotu
ovog multifunkcionalnog objekta.
– Ova džamija kojoj svjedočimo bit će, kao i sve naše džamije, još jedan biser u nisci džamija u Bosni i Hercegovini. Ponosan sam na naše
muslimane i muslimanke koji svojim radom i trudom nesebično doprinose, kako jedinstvu Islamske zajednice, tako i čvrstini i postojanosti
naše domovine – kazao je reisul-ulema.

Reisul-ulema je naglasio i da džamija u Sapni nije mogla nastati sama od sebe, kao što ni Bosna nije
mogla biti sačuvana bez gazija i šehida.
– Ostaje samo jedan put ispred nas, to je borba za dostojnatvo i međusobna sloga i jedinstvo. Želim pozvati mlade ljude, Bošnjake, da sa
obje noge stanu na ovu zemlju i uhvate se u koštac s problemima ove zemlje. Nemojte odustajati. Ovo je vaša zemlja, borite se za nju. Dajte
za nju onoliko koliko su dali šehidi i gazije, pa ćete vidjeti da će ova zemlja procvjetati – poručio je reisul-ulema Kavazović, koji je džamiju
proglasio otvorenom i vlasništvom Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini.

Muftija tuzlanski Vahid-ef. Fazlović naglasio je da je svečano otvorenje posebna manifestacija jer
džemat Sapna i džematlije ovog džemata imaju posebna obilježja.

(video izjava)

Kako je naglasio glavni imam MIZ Zvornik hafiz Izet-ef. Salkanović, džamija je najvažnija institucija u
mjestu stanovanja, jer je mjesto ibadeta, mjesto u kojem djecu i sebe podučavamo islamskim
vrijednostima, mjesto međusobnog savjetovanja, mjesto gdje rješavamo socijalne i druge društvene
probleme.

(video izjava)

Prema riječima predsjednika Građevinskog odbora Seada Hamzića, osim prostora za molitvu, objekat
posjeduje učionice abdestane, bibilioteke, sale za druženje i ostalo.

(video izjava malo je duža). Ima i izjava još jednog lika koji im je kao važan. Pa kako god

Također, džamija ima i tri munare. Prva munara je visoka 50 metara, a druge dvije manje visine su 25
metara. Projekat izgradnje džamije i Islamskog centra u velikoj mjeri je finansirala i dijaspora iz
Sapne, a mještani koji žive ovdje su im itekako zahvalni. Mještani i džematlije Sapne nisu krili svoje
oduševljenje i radost zbog otvoranja nove džamije.