Bolničar.

Slutim boljem sutra, no sumnjam u bolje sutra. Svako zrno mojeg sjećanja, mojih
vrijednosti potonuše u jezero smrti, u jezero beznadno još od kada sunce zađoše jutros. U san
bez povratka, kao što sam već kazao. Vidim samo svjetlost. Jedno po jedno. Bljeske koje grdim
čvaljama i zubima svojim režu nad mojom dušom. Dušom koja postade truplo, truplom koje
postade samo fizička ekvivalenta moje patnje. Mojeg bijesa, straha, da kažem. Straha, kojeg
simbolizira paranoja, radi koga svoju glavu okrećem kao magazin revolvera. Bijesa koji
proširiše se po krvi mojoj, po žilama mojim govoreći kako nema mi spasa. Bar u kući bez krova,
usred grada koji sravnao se sa pločicama i tlakavcima bogatuna čija nas je deluzijonalnost u
konačnici i dovela do ovdje. Povraća mi se od gnjide ljudske, od pohlepe, od te želje apsurdne
no toliko primamljive tim životinjama ljudskim. Ne razumiju li da svakog puta ovako završe
tisuće, ako ne i milijuni? Jesmo li mi smo samo figure na ploči šahovskoj, gdje je izgubljena
partija samo gubitak statusa, ne uzimaći u obzir i gorkost suza isplakanih za svakog „pijuna“?
A suze majčine za izgubljenim sinom najviše bole. Taj teror, ta muka koju iskusio sam gledajući
u prste svoje pa u zjenice njihove, znajući da su i sa srcem koji kuca već mrtvi. Nema pogleda
takvih kakve morao sam vidjeti. Nema suza takvih kakve predamnom isplakane bijašu. Što oni
čine nije ljudski, no ponovno je ono najviše ljudski. Ali ponovno ne… Jer oni ne čine ovo
potrebom kao što to čini lav za hranom, za skloništem. Ovo čine svjesno, da naude ljudima,
samo da načine zlo! Vidio sam u rukama onih palih kako u zadnjim trenutcima grle sliku svoje
novorođene kćeri. Kćeri koje oca nikada neće iskusiti. Za što? Recite mi… Za što?

U glavi mi još od prekojučer titraju glasovi tih mostruma. Urlici mojih drugova, koje
samo mogu promatrati kako umiru. U pakao sa tim marširajućim luđacima! Neka ih peče savjest
što svoju moralnost prodaju za medalju neispunjenu bilo kakvim ponosom, bilo kakvom čašću.
Koja li je moja uloga u ovom svemu? Nebesa li, bio sam prisiljen pomiriti se da ću i ja umrijeti.
Uostalom, onaj sam koji će vući crtu mrtvih i živih. Iskusio sam pad svakog vojnika u mojoj
diviziji. Slike pokolja mi se prikazuju pred očima svakog trenutka. Što li imam od ovoga svega?
Ako me neko napadne, neka samo strelja! Ionako mi nema druge. Neka me izbode ako mu srce
dopušta. Neka me ubode četrdeset pa i pedeset puta ako želi. Ubit će samo moje tijelo, kad sam
već tjednima mrtav. Uskoro ću se i vjerovatno predati tim životinjama… Neka me muče, neka
me zapale. Biti će isto kao da i mrtvog prasca na vatri vrte. Ako im je hvala, ako im je užitak,
neka čine što hoće. U beznadnog čovjeka život nema vrijednost, predstavlja samo stanje tijela.
Pumpa li srce krv ili ne. Pune li se pluća ili ne. Ništa 'sim toga. Što sam mogao učiniti učinio
sam željom da se bar jedan od drugova mojih vrati u zagrljaj. Svakog koji je umirao sam i
zagrlio još jednom, a svi su postali hladni u mojim rukama, pa čak i Ludwiga.

Njegove oči što plakale su za pomoću, jer bijahu tako nevine. Njegovi dlanovi meki, još
neizrađeni, nezatamnjeli od ugljena. Njegova dva izbijena zuba, od strane oca njegova, čiju je
sliku u džepu jakne nosio. Nisam ga poznavao, kako sam vidio po bojama odore nije bio naš,
njegov promrmljani govor također mi je ličio na njemački. Sporazumjeli smo se. Došao je do
ruševine u kojoj prebivam još sada totalno znojni, zapuhani, sa pogledom što reflektira svjetlo
na kilometre i ispucanom rukom. Bacio se na pod, vjerojatno ne shvativši koga je susreo, i
počeo moliti za pomoć na svakom jeziku što ga je poznavao. Primivši me za desnu nogu, shvatio
sam da mi je svrha pomagati, a da je on od istoga mesa i kostiju istih kao i moji drugovi. I on
postade moj drug. Omotali smo gotovo cijelu ruku zavojima, pa mi je dao nešto malo vode i
hrane što je imao. Zahvaljivao se svakoga trenutka, pa sam mu iz empatije ponudio da ostane
noćiti. Iz njegova džepa na jakni curile su fotografije djevojke. Bila je to njegova draga, kako
je on rekao. Pisao joj je pisma svakoga dana na bojištu u nadi da kada se vrati stavi prsten oko
njezina prsta. Klevetao je o njoj gotovo cijelu noć, a tvrdio je kako i ona sama zasigurno kleveće
o njemu baš kao što i on o njoj. U trenutku sam zaspao, a kada sam ponovno otvorio oči, on
bijaše mrtav. Njegovo tijelo još uvijek leži naslonjeno na kolibu, sa slikom veronike na srcu. I
bio sam ljutit, no pomalo patetičan, jadan. Shvativši da on nije jedini sa takvom pričom, počeo
sam se tresti. Još sada znam da ne razumijem težinu smrti. Koliko god tvrdio da to nije istina.
Koliko god tvrdio da sam netko, nitko sam u očima nekih. Barem sam pokušao na neki način
opravdati svoje postojanje time da pomognem ljudima. Bilo to fizički ili psihički. Osmijeh me
liječio. Sada ne vidim priliku u kojoj bi osmijeh uopće osjetio, kamoli vidio. Gledam u prazno
i vraćaju mi se slike, pa zvukovi, pa miris novoprolijane krvi. Vidite te strahote vam postanu
normalne u ovim prigodama. Teško za zamisliti, no istinito je. Još uvijek, evo, dok i zapisujem
ove riječi težim nekoj konkluziji ovog svega. Da bar spasim još jednog Ludwiga. Bar jednog.
U konačnosti, evo, moja smrt ne predstavlja ništa osim jedinice u tisućama, a moj utjecaj lijepi
kapke zajedno. Sada polijećem kao ptica. Ako umrem u pomaganju dvojici, neka ostanemo u
plusu.