Tinta

Tinta je sama po sebi inspiracija. Ona je fluentna, teče i troši se znatno brže no punilo
kemijske olovke. Tinta, ona je kratkog vijeka. Ona protječe. Istječe tek što je ozbiljno
prionula poslu. Njen kraj je mučan, a ona ga teško priznaje. No, i prije nego se sasvim potroši,
zamjene ju drugom. Nesretan je to svršetak. Ovdje nismo ni spomenuli koliko se puta zalud
prolije. Koliko ju se puta odbaci i prije nego ostavi trag (na papiru)? Koliko se puta osuši jer
joj nikad nije pružena prilika...
Uza sve to tinta je posebna. Ona ostavlja trag. Ponekad mrlju, ponekad crtu, a gdjegod i
riječ. Nekada je ostavljala srca na papiru, a danas jedva koju rečenicu. Davno je zapisivala
ono što je oko vidjelo, sada tek ono što je oku uglavnom mrsko. Danas potpisuje, prije je
zapisivala. Jučer je pitala, danas tek, ako i to, odgovara. Ipak, tinta je posebna... Ona i danas
može povesti na prostranstva. Čim se dotakne papira, u ruci koja nema interesa doli da ju
oslobodi, ona otvara svijetove do tad nepoznate ovome svijetu, ovoj planeti. Tinta svojim
crnilom i plavetnilom otvara najtamnije kutke srca i oplakuje njegove najljepše otoke.
Oslobođena tinta oslobađa zatvorena čudesa onog upisanog u srži. Jednom otvorena otvara
pandorinu kutiju koju običavamo zvati ljudskim srcem.
Stoga sam i danas pustio tinti da me povede. Povela me tinti čežnja da izlijem potoke suza
koje godinana ne pronalaze svoga izvora. Duša mi je na smrt prestrašena, ali šuti o tom kao
tinta kada dođe svome kraju.
Tmine su duboke, do njih sada ni crnilo doprijeti ne može. Otoci su daleko, ni plavetnilom
do njih doploviti ne mogu. Svejedno sam zabludio u tmine i zadubio se u dubine. Jesam li...
Sad sam pritisnut jer znam da sam i dalje sam na površini. Bježim od dubina i širina, od
dubine i širine. Izgubljen u bespućima, u bespuću.
O (tinto)! Daj mi snage da tragam. Ja samo želim biti pronađen. Žudeći Te, tražim daleko
od Tebe. Tražim li Te? Koga li tražim? Komu li želim...
A tinta teče…
U ovoj priči tinta nije tinta. Nisam ni sam siguran što ona predstavlja. Što il' koga?
Možda mene, možda nekog kog neću pronaći. Nekog tko neće doći. Možda ipak Nekog.
Možda Glas. Glas koji me poziva na meni nepoznata prostranstva. Glas koji me opominje da
ne trošim uzalud tintu to jest život. Taj Netko jest tinta koja mi je potrebna da bih ispisao
stranice svoga života, a onda bi život bio ona prazna stranica. Stranica puna mrlja od tinte, ne
od Tinte. Stranica na kojoj greške ostaju bez obzira koliko puta su prekrižene ili išarane.
Tinta je dar. Prilika. Ona je mogućnost da ispišem priču koju ću jednog dana pokazati
Onomu koji mi je darovao i tintu i papir.
Tekst je napisan u New Yorku. Pisan je naliv perom na praznom papiru.