u agoniji

Miroslav Krleža
 Miroslav Krleža
U AGONIJI
Redatelj: Joško Juvančić

IGRAJU:
BARUN LENBACH: Frane Perišin
LAURA LENBACHOVA, NJEGOVA ŽENA: Jasna Jukić
DR IVAN PLEMENITI KRIŽOVEC: Vladimir Posavec Tušek
GROFICA MADELEINE PETROVNA, manikirka, ruska emigrantkinja: Izmira Brautović
GLUHONIJEMI PROSJAK: Marko Kriste
MARIJA: Anita Bubalo

Dramaturginja: Katja Bakija

Scenograf: Marin Gozze
Kostimograf: Željko Nosić
Odabir glazbe: Paola Dražić - Zekić

Inspicijentica / šaptačica: Anita Bubalo

Pretpremijera: 15. studenog 2013.

Premijera: 16. studenog 2013.

Svijećnjaka staklenih blistaju blistavi traci,
mirišu ramena ženska u skerletu zlatnih loža,
na riječima ko na oštrici noža
lebde ukleti glumci kao čarobnjaci.
( 7. srpnja1893.,Zagreb - 29. prosinca 1981., Zagreb)
Najplodniji i najsvestraniji književnik u povijesti
hrvatske književnosti, ostvario je vrhunske domete
u svim književnim vrstama. Iako je gajio bogatu ev-
ropsku kulturnu i književnu baštinu, nije se priklonio
nijednom utvrđenom modelu pa se ni njegov opus ne
može svrstati ni u jednu stilsku formaciju.
KRLEŽA - KAZALIŠTE
Kompleksan splet odnosa Krležina književnog
djela i kazališne prakse koji traje od prvog desetljeća
20. st. određen je, s jedne strane, jakim utjecajem
Krležinih dramskih, polemičkih, kritičkih i esejis-
tičkih tekstova na hrvatski dramski teatar te, s druge
strane, povratnim djelovanjem kazališta (tj. kazališne
selekcije i interpretacije Krležinih tekstova) i na
njegov književni rad i na recepciju njegovih djela, na-
pose dramskih, u našoj kulturi. Tekstovi namijenjeni
kazalištu i oni u kojima se kazalište problematizira
(18 drama, polemike s Bachom, knjiga Moj obračun
s njima, recenzije Balzacova Mercadeta i Strindbergo-
va Oca, eseji o Gavelli, Vojnoviću i našem dramskom
repertoaru te dnevnički zapisi i putopisni fragmenti)
važan su dio Krležina opusa; uprizorenja Krležinih
drama i scenskih adaptacija njegovih romana, novela
ili zapisa umnogome su obilježila međuratni i posli-
jeratni kazališni život pa su vidljive promjene odno-
sa teatra spram Krležinih tekstova (u 20-im, 50-im i
80-im godinama, npr.) gotovo redovito bile jedan od
važnijih indikatora korjenitih promjena u našoj ka-
zališnoj praksi, a posredno su ukazivale i na promjene
u politici, društvu i kulturi.
 U posljednjih desetak godina života Krleža više nije pisao, dopunjavao ni prerađivao dramske tekstove, a
sve je rjeđe izravno surađivao s dramatizatorima svojih romana i novela, kazališnim redateljima, scenografima
i glumcima. Unatoč Krležinu udaljavanju, kazališta su nastavila uvrštavati na repertoar starije i novije varijante
njegovih drama, njihove kompilacije i dramaturške preradbe te niz novih dramatizacija novela, romana i me-
moarskih zapisa, pokazujući, međutim, veću selektivnost nego u prijašnjim godinama. U razdoblju od jeseni
1975. do proljeća 1991. ponajveću pozornost kritike i publike privlačile su s jedne strane predstave rađene na
temelju Krležinih proznih i, rjeđe, pjesničkih tekstova, a s druge strane nove dramaturške i redateljske inter-
pretacije četiriju njegovih najizvođenijih drama (U agoniji, Gospoda Glembajevi, Leda, Vučjak). (B. Senker)

VOJNOVIĆ - KRLEŽA
Krleža je u dramama U agoniji, Gospoda Glembajevi, Leda i U logoru stvorio konzistentan analitičko-realis-
tički ciklus dramskih tekstova u kojima, slično Vojnovićevoj Dubrovačkoj trilogiji, problematizira dezintegraciju
jedne mitski zatvorene i samodostatne zajednice – u Vojnovića je to grad, u Krleže klasa – i život njezinih člano-
va nakon pada. I ciklus o Glembajevima, kojemu se naknadno pridružuje drama U logoru , i Dubrovačka trilogija
formiraju se oko središnje, „intimističke“ drame (U agoniji – Suton), nakon koje nastaje uvodna drama (Gos-
poda Glembajevi – Allons enfants…!) te najposlije završna drama, zapravo „crna komedija“ ( Leda – Na taraci).
Između Vojnovićeve trilogije i Krležine tetralogije postoji još niz analogija – uporaba stiliziranog regionalnog
idioma, srodni (unatoč ideološkim razlikama) tipovi „enfant terrible“ (Leone, Horvat, Orsat), „žrtvovana žena“
(Laura – Pavle) i „cinični intelektualac“ (Urban – Lukša) kao glavni likovi pojedinih drama, promiskuitet, kič i
žudnja za snom/smrću u završnim dramama, npr. – što daje temelja pretpostavci da je Krleža svojim analitičkim
tekstovima polemički odgovorio na Vojnovićevu patetičnu trilogiju o istoj temi, „propasti gospara“.
Boris Senker, Krležijana, 1993., knjiga I, str. 184

Drame glembajevskog ciklusa situirane su u razdoblje oko I. svjetskog rata: Gospoda Glembajevi događaju se
1913., U agoniji 1922., a Leda 1925. godine. Ambijenti u kojima se radnja odigrava uglavnom su građanski salo-
ni; u didaskalijama je Krleža veliku pozornost posvetio minucioznim opisima dizajna namještaja, odjeći likova,
opisu njihova ponašanja. U tom dvanaestogodišnjem vremenskom rasponu u kojem se radnje drama odigravaju
može se pratiti financijski uspon Glembajevih pred I. svjetski rat i postupno opadanje financijske moći i gubitak
aristokratskog statusa u društvenim promjenama koje su uslijedile u novostvorenoj državi. Na fonu tih socijal-
nih promjena odigravaju se osobne drame pripadnika obitelji.
 Paradoksalna je činjenica da će najveći hrvatski lijevi pisac upravo glembajevskim dramskim ciklusom
izrasti u najgrađanskijeg hrvatskog književnika; on ne mitopoetizira građanstvo, bavi se njegovom dekadenci-
jom i patologijom, ali ta je kritička slika kompleksna; unatoč pojedinačnim devijantnim ljudskim osobinama
Glembajevi su dostojni reprezentanti građanske kulture, estetskog ukusa, uglađenih manira, solidnog obrazo-
vanja, erotskog rafinmana; u njihovu krugu govori se o novčarskim transakcijama (koje katkad imaju kriminal-
nu crtu, no posrijedi je kriminal visokog stila), ali govori se jednako angažirano i o intelektualnim konceptima te
o umjetnosti. U poetičkoj podlozi glembajevskog ciklusa može se očitati i nastojanje pisca da prevlada provinci-
jalni status vlastite nacionalne kulture i ravnopravno se uključi u europsku cirkulaciju ideja i estetskih koncepata.
Djela Miroslava Krleže, Svezak deseti GLEMBAJEVI Drame,Naklada Ljevak, Matica hrvatska,
Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb 2001. gl. ur. Velimir Visković

U agoniji je najizvođeniji i kritički najbolje ocijenjen Krležin dramski tekst. Objavljena je 1928. godine u
Hrvatskoj reviji (1928., 1-2) i iste godine nagrađena je Demetrovom nagradom i praizvedena u Zagrebu i Beo-
gradu. Zagrebačku praizvedbu u HNK (14. travnja) režirao je Alfons Verli (na istoj pozornici sljedeće godine
režirao je praizvedbu Glembajevih) s Vikom Podgorskom kao Laurom, Dubravkom Dujšinom kao Križovcem,
Ivom Badalićem kao Lenbachom (poslije Badalićeve smrti ulogu je preuzeo M. Grković) i M. Mihičić kao
Madeleine Petrovnom. Kazališna kritika praizvedbu Agonije označila je kao početak novog razdoblja u teatar-
skom iščitavanju dramskih tekstova Miroslava Krleže, a književni povjesničari smatraju da je taj tekst označio
početak nove faze - »socijalno angažirane književnosti« (A. Flaker) ili »modernog objektivizma« (Lj. Mara-
ković) - u hrvatskoj dramatici. Gluma Podgorske, Dujšina i Badalića od strane kazališnih kroničara smatrana je
uzoritom ne samo za glembajevski ciklus nego i za cijelo to razdoblje u našem teatru.

Samostalno je ova drama objavljena u knjizi U agoniji (Beograd 1931.) te u svesku Glembajevi (Zagreb
1932.). Imala je dva čina sve do izdanja Glembajevi. Drame (Zagreb 1962.), kada je Krleža objavio i varijantu
svršetka drugog čina i uz nju treći čin.Tročinska verzija drame u kojoj Krleža mijenja završetak drugog čina i
dodaje treći praizvedena je 9. ožujka 1959. u režiji Tomislava Tanhofera. U ulozi baruna Lenbacha nastupio
je Tito Strozzi, Ervina Dragman igrala je Lauru, Jurica Dijaković Križovca, a Bela Krleža Madeleine Petrovnu.

Nezadovoljan usmjerenošću kazališne kritike i publike na glavni ženski lik i njenu dramu i držeći da se i
Lenbach i Križovec iščitavaju u isključivom odnosu na Lauru (brutalnom i uglađenom, a jednako pogibeljnom)
Krleža je osjetio potrebu da u obranu Križovčevu izmjeni svršetak drame i nadopiše treći čin koji prvo objavljuje
u časopisu Republika (1958., 11-12), a potom u drugom izdanju knjige Glembajevi. Drame (Sabrana djela, Zora,
Zagreb 1962.). U istom izdanju tiskane su i Upute režiseru u kojima pokušava upozoriti na multidimenzijalnost
i složenost karaktera muških likova.
 Kasnija scenska uprizorenja ove po mnogima najbolje Krležine drame potvrdila su kako je U agoniji prven-
stveno Laurina intimna ljubavna drama koja s trećim činom gubi svoju dramsku koherentnost. Krležino neza-
dovoljstvo redateljskog i kritičarskog viđenja muških likova očituje se i u njegovim Dnevničkim zapisima (1969.):

„Svi, baš bez izuzetka svi, psuju nesretnog Križovca i za ovih četrdeset godina napisana je o ovom fantomu
poprilična literatura, da je hulja, da laže, da je prepredeni dubiozni tip, karijerist, sumnjivo lice, problematičan
karakter itd., itd. Nije se javio baš ni jedan glas da smanji njegovu krivnju što je bio toliko zločinački okrutan te
nije htio da laže kad se to od njega tražilo.Napisao sam čitav čin (treći) u njegovu obranu. Bez uspjeha.“
(Dnevnik, knjiga V, 1981., str. 518)

Kad je 12. IV. 1928. Krleža u Osijeku javno čitao dramu U agoniji, u uvodnom tekstu naveo je da, različito
od postupka u njegovim ranim dramskim djelima, »dramatska radnja na sceni nije kvantitativna. Napetost po-
jedine scene ne zavisi od izvanje dinamike događaja, nego obratno: snaga dramatske radnje je ibsenovski konk-
retna, kvalitativna, a sastoji se od psihološke objektivizacije pojedinih subjekata, koji na sceni doživljavaju sebe i
svoju sudbinu.« Odlučio je dakle pisati »dijaloge po uzoru nordijske škole devedesetih godina s namjerom da
unutarnji raspon psihološke napetosti raspne do većeg sudara«, a te sudare što bliže primaknuti »odrazu naše
stvarnosti«, ili kao što također kaže, pisati »psihološke dijaloge švedske škole sa četrdeset-pedesetogodišnjim
zakašnjenjem spram sličnih zapadnjačkih eksperimenata«. Dok je Krležino negativno određenje prema njegov-
oj ranijoj dramskoj produkciji danas, u kontekstu prevrednovanja avangardnih tendencija, općenito odbačeno,
njegova formulacija o tehnici kojom je pisao dramu U agoniji - a ona se svakako odnosi i na Gospodu Glemba-
jeve - vrijedi i danas.

Intenzitet radnje prouzrokovan je gustoćom i razgranatošću motivacija cjelokupne radnje, što se osobito
vidi u drami koja se gotovo u cijelosti odvija među dvjema osobama. Pritom se Križovec i ne javlja kao boga-
ta individualnost, jer je svoju sigurnost i svoj probitak našao u susprezanju od osobnog angažmana, idejnoga
i emocionalnoga; a ipak, svojom naobrazbom i inteligencijom djeluje kao jedan od najrafiniranijih likova u
modernom hrv. teatru. Laura pak jedinstvena je među ženskim likovima epohe - možda baš zato što je uz svo-
ju strastvenost i senzibilitet neobično jaka ličnost, najčešće spremna prihvatiti konzekvence svojih postupaka.
Uz nejednoznačnost njihova ponašanja drama je puna gesti i jezičnih signala koji iskazuju autorov doživljaj
duhovne kulture jednog staleža na izmaku. Prva, koncentriranja verzija svojim paralelizmima i kontrastima čes-
to se i danas smatra vrhuncem hrv. dramske književnosti u zanatskom pogledu. Međutim, dulja verzija, usprkos
preobilnoj ekshibiciji retoričke argumentacije u prvoj polovici trećeg čina, služi još izrazitijem poentiranju raz-
lika i podudarnosti, na kojima su građena i prva dva čina. (Leksikografski zavod, I.Vn.)
JOŠKO JUVANČIĆ - JUPA
Joško Juvančić - Jupa rođen je u Dubrovniku 1936. godine. Osnovnu i sred-
nju školu pohađa u rodnome gradu, a diplomira književnost na Filozofskom
fakultetu, te režiju na Akademiji za kazališnu umjetnost u Zagrebu. Odmah
po završenoj Akademiji postaje prvo Gavellin, a potom i Spaićev asistent, što
je odredilo njegovu budućnost kazališnog pedagoga. Kao profesor glume od
1960. do danas Juvančić je presudno utjecao na umjetnički razvoj mnogih danas
poznatih i cijenjenih hrvatskih glumaca.

Prve važnije režije Joško Juvančić ostvaruje u dubrovačkom kazalištu („Du-

brovački skerac” Feđe Šehovića 1961., Moliereova „Škola za žene” 1962.), ko-
jemu će se i kasnije redovito vraćati postavljajući, pored ostalih, djela Držića,
Schisgala, Bettija, Obaldije, Euripida, Ostrovskog, De Filippa, Vojnovića,
Goldonija i Ivaneca. Široj hrvatskoj javnosti Juvančić se nametnuo sredinom šezdesetih kada u zagrebačkim
kazalištima režira nekoliko višestruko važnih i poticajnih predstava - od Schisgalovih „Daktilografa” i „Tigra”,
u Teatru &TD, preko Tollerova „Hinkemanna” i Ghelderodeovih „Škole za lude” i „Escuriala” u Gavelli, do
Goldonijeva „Velikog smiješnog rata” u HNK. Od tada će režirati iznimno veliki broj predstava u gotovo
svim hrvatskim kazalištima, podjednako uspješno se noseći s klasicima domaće i svjetske dramske književ-
nosti (u tom kontekstu osobito su važne njegove postave Držićeva „Plakira iliti Grižule” i „Dunda Maroja”,
Shakespeareova „Sna Ivanjske noći”, Vojnovićeve „Dubrovačke trilogije”, Vetranovićeva „Kako bratja prodaše
Jozefa”, te crkvenog prikazanja „Ecce homo” na Dubrovačkom ljetnom festivalu) i suvremenim piscima (Ba-
karić, Brešan, Ionesco, Simone, Cooney), pri čemu su neka od tih uprizorenja - primjerice „Rosencrantz i
Guildenstern su mrtvi” Toma Stopparda u &TD-u (1971) - postala amblematskim kazališnim znakom svog
vremena. Raznolikost Juvančićevih kazališnih iskustava upotpunjuju i brojne režije predstava za djecu, kao i
lutkarskih predstava za djecu i odrasle („Skup”, „Osman”, „San Ivanjske noći”), a posebno poglavlje njegovog
profesionalnog životopisa vezano je uz Dubrovačke ljetne igre/festival, u čijem je umjetničkom rukovodstvu
neprekidno nazočan već dvadesetak godina, obnašajući od 1986. i ulogu umjetničkog direktora, odnosno
umjetničkoga ravnatelja dramskog programa.

Za svoj umjetnički rad Joško Juvančić je dobio čitav niz uglednih nagrada i priznanja, među kojima izd-
vajamo Nazorovu nagradu, Nagradu Dubravko Dujšin, te nekoliko godišnjih nagrada Hrvatskog društva
dramskih umjetnika kao i Nagradu Hrvatskog društva dramskih umjetnika za životno djelo.
KRLEŽA NA DUBROVAČKIM POZORNICAMA
- izvedbe djela Miroslava Krleže na Dubrovačkim ljetnim igrama

1960. Red. Georgij Paro / Drm. Slobodan Selenić /

ARETEJ ILI LEGENDA O SVETOJ ANCILI, RA- Kost. Marija Žarak / Ad. pr. Miše Račić /
JSKOJ PTICI Kor. Ivica Boban / Umj. sur. Želimir Mesarić
Narodno pozorište, Beograd Na brodu »Santa Maria« i u »portu«, pr. 17. 8., 5 iz.
Red. i sc. Bojan Stupica / Kost. Mira Glišić / Sc. gl. Dragutin Savin
Tvrđava Revelin, pr. 18. 8., 3 iz. 1973.
NEPOZNATI NETKO
1968. Adaptirao: Tomislav Durbešić
BALADE PETRICE KEREMPUHA Teatar poezije, Beograd
Akademija za kazališ nu umjetnost, Zagreb Red. Tomislav Durbešić / Sc. Mihajlo Simidrijević / Kost.
Red. Zlatko Crnković / Umj. sur. Vjekoslav Martinčić Slavica Lalicki
Tvrđava Revelin, pr. 24. 8., 1 iz. Tvrđava Revelin, pr. 15. 8., 1 iz.

1975.
1972.
KRALJEVO NEPOZNATI NETKO
Dramsko kazalište Gavella, Zagreb Adaptirao: Tomislav Durbešić
Red. Dino Radojević / Sc. Zlatko Bourek / Teatar poezije, Beograd
Red. Tomislav Durbešić / Sc. Mihajlo Simidrijević / Kost.
Kost. Diana Bourek / Sc. gl. Igor Kuljerić
Slavica Lalicki
Tvrđava Revelin, pr. 12. 7., 2 iz.
Tvrđava Revelin, pr. 15. 8., 1 iz.
1972. – 1984.
1976.
ARETEJ ILI LEGENDA O SVETOJ ANCILI, RA-
BALADE PETRICE KEREMPUHA
JSKOJ PTICI
Teatar ITD, Zagreb
Festivalski dramski ansambl
Red. i adaptacija Rade Šerbedžija / Kost. Ika Škomrlj / Ad. pr.
Red. Georgij Paro / Dram. i koredatelj Lado Kralj / Ad. pr.
Miše Račić / Kost. Inge Kostinčer / Mladen Domaš / Gl. sur. Željko Vukmirica
Pred palačom Sponza i Orlandovim stupom, pr. 16. 8., 1 iz.
Sc. gl. Pero Gotovac
Tvrđava Bokar, pr. 20. 8., 3 iz.
1983.
1973., 1974., 1975 ŠUTNJE, SAMOĆE, PROCESI...
KRISTOFOR KOLUMBO Izvodi: Goran Matović
Festivalski dramski ansambl Pr. 22. 7., 1 iz.
KRLEŽA NA POZORNICI KMD
- uprizorenja dramskih tekstova M. Krleže
na dubrovačkoj kazališnoj pozornici

1947.
U AGONIJI
Redatelj: Vatroslav Hladić
Scenograf: Miše Račić
Premijera 25. siječnja 1947.

1957.
U AGONIJI
Redatelj: Tomislav Tanhofer
Scenograf: Milovan Stanić
Premijera 25. prosinca 1957.

1963.
LEDA
Redatelj: Davor Šošić
Scenograf i kostimograf: Zvonko Šuler
Premijera: 16. ožujka 1963.

1990.
LEDA
Redatelj: Jovica Pavić
Dramaturg: Mani Gotovac
Koreoredatelj: Damir Zlatar-Fray
Scenograf: Geroslav Zarić
Kostimograf: Zagorka Stojanović
Premijera: veljača 1990.
Titraju riječi ko odsjaj duge u prozirnoj zraci,
znoji se samrtno topla glumačka koža,
a njuška arene je stroga, od krvnika stroža,
na daskama umire glumac u krvavoj mlaci.

Na daskama teško se diše ko u drvenoj raci,

ko lepet samrtne ptice je grimizne zavjese šum!
Od lepeta toga zamiru crijeva, srce i um,
i dršću nesretne lutke, znojavi pajaci!

Glumci su kao lutke: zubalom miču, žvaču,

glumac kao pauk povjesmo snova suče;
iz svake lutke kroz okno oka smrt iza zavjese luče,
glumci se kreću ko lutke, viču i plaču.

U grimizu umiru glasno ove viteške lutke

uz bubnjeva jeku, plač mokre, prokisle kože,
i dok se pljesak širi krugom od lože do lože,
glumac se klanja polumrtav šutke.

Iza toga je konac. Pale su zavjese crne

i metla se diže stare krezube Parke.
Pletilja stara mete cvijeće, slavu i varke,
vještica crna posljednje svijetlo trne.

Krleža, M. U kazalištu, Poezija. Zagreb :

Naklada Ljevak : Matica hrvatska :
Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, 2005.
(Djela Miroslava Krleže ; sv. 18). Str. 346-347
vladimir posavec tušek
frane perišin jasna jukic
izmira brautovic
marko kriste

anita bubalo
 Tehničko osoblje: urednica programske knjižice:
Baldo Dužević (voditelj stolarske radionice), Katja Bakija
Jelka Grljević (voditeljica krojačke radionice), fotografije
Asim Arslanagić (majstor pozornice),
Željko Tutnjević
Mario Capursi (majstor tona),
Mišo Baričević (slikar i kipar), dizajn programske knjižice :
Silvio Giron (majstor rasvjete), Anamarija Obradović
Manuela Kavain (šminkerica)
tisak:
Stela Đurović (rekviziterka),
ALFA-2 d.o.o.
Šemsa Mrčela (frizerica)
Stijepo Prčan (finalizator dekora), naklada:
Dragan Pantović (tehničar tona i rasvjete), 200 primjeraka
Milena Limov (garderobijerka),
e-mail adresa:
Krešimir Ferizović i Borivoje Ljubojević (opsluživači kmd@du.t-com.hr
pozornice)
web stranica:
nakladnik www.kazaliste-dubrovnik.hr
Kazalište Marina Držića
rezervacije i kupovina karata:
www.port.hr
za nakladnika kmd.blagajna@gmail.com
ravnateljica Jasna Jukić 020 / 321 – 088

Prijatelji Kazališta Marina Držića

DUBROVNIK AIRPORT