Priroda i funkcija jezika

Sporazumijevati se možemo na različite načine. Komunikacija može biti verbalna i

neverbalna. Postoji tzv. nejezičko sporazumijevanje (npr. zviždanje, kucanje, tam
tam bubnjevi). Postoje tzv. vidljivi tipovi sporazumijevanja (npr. dimni signali,
saobraćajni znaci, sporazumijevanje ronilaca, sporazumijevanje dodirima: rukovanje,
poljubac, zagrljaj).
Jedan od uslova opstanka i razvoja ljudskog društva je nastanak i postojanje jezika.
Jezikom se ljudi sporazumijevaju, tj. izražavaju svoje misli, osjećanja, htijenja.
Nauka koja se bavi proučavanjem jezika naziva se lingvistika.
Jezik je apstraktan sistem znakova pomoću kojih se sporazumijevaju članovi jednog
društva.

Odlike jezika
Osnovne karakteristike jezika su:
a) Proizvoljnost
Jezik je sistem znakova koji je zadan i određen za sve pripadnike iste jezičke
zajednice i ostvaruje se u govoru.
JEZIČKI ZNAK = OZNAKA (plan izraza) + OZNAČENO (plan sadržaja)
Jezički znakovi su proizvoljni, tj. nema prirodne veze između oznake i
označenog. Dakle, odnosi među njima su nemotivirani. Motiviranost postoji
samo kod nekih onomatopejskih zvukova (npr. tik-tak, av-av) i složenica (npr.
palikuća).
b) Usvojivost jezika
Ljudski jezik se uči, usvaja. On je živa materija, podložan je promjenama i
stoga je nužno pratiti njegov razvoj.
c) Plodnost jezika
Omogućeno je neograničeno stvaranje novih rečenica pomoću postojećeg
vokabulara.
Ne postoje bogati i siromašni jezici, jer jezik oslikava društvenu stvarnost u
kojoj jezička zajednica obitava.
d) Strukturno dvojstvo
Jezik ima dva plana: jedinice koje nemaju značenje (k, l, š, a, o) i jedinice koje
imaju značenje (škola).
e) Strukturiranost
Svaka jezička jedinica ima svoje mjesto u jezičkom sistemu i ona se, prema
određenim zakonitostima, može spajati s drugim jedinicama iz sistema ili se
njima zamjenjivati. Jezik je struktura u kojoj je važna svaka jezička jedinica.

m (l) + a + l (m)+ a
Priroda jezičkog znaka

Znak možemo definirati kao pojavu koja označava neku drugu pojavu (dim –
vatra, zeleno svjetlo na semaforu – prolaz). Ferdinand de Sosir je u djelu
„Kurs opće lingvistike“ definirao pojam jezičkog znaka. Jezički znak je spoj
pojma (označenog) i zvučne ili grafičke predstave tog pojma (oznaka).
Označeno ili plan sadržaja nije konkretni predmet, nego pojam o njemu.
Oznaka ili plan izraza je niz glasova ili slova. Oznaka i označeno
predstavljaju cjelinu.
Zvučna predstava niza glasova l-o-p-t-a je kad čujemo izgovor glasova, a
grafička kad vidimo napisan niz tih glasova. Sa stvaranjem jedne ili druge
predstave javlja se i pojam u našoj svijesti.
Zvučna ili grafička predstava su izraz jezičkog znaka, a pojam - predstava
toga u našoj svijesti je sadržaj jezičkog znaka. Izraz i sadržaj znaka čine
njegovu formu.
Predmet koji se predstavlja znakom je izvanjezička stvarnost – referent.
Jezički znak se može realizirati samo pomoću nečega materijalnog – u govoru
je to zvuk. Ali, znakovi se mogu ostvariti i u pismu.