Sveučilište u Rijeci

Filozofski fakultet
Odsjek za psihologiju

Ljudska agresija iz perspektive

evolucijske psihologije

Studentica: Tijana Saračević

Kolegij: Odabrana poglavlja iz evolucijske psihologije
Nositelj kolegija: Igor Kardum

Rijeka, studeni 2022.

 Sadržaj

1. Sažetak………………………………………………………………………………1
2. Uvod………………………………………………………………………………….1
3. Teorija instinkta…………………………………………………………………1
4. Interakcionistički model…………………………………………………….2
5. Agresija kao rješenje adaptivnih problema…………………………2
6. Zašto su muškarci nasilnije agresivni od žena?......................4
7. Muška agresija prema muškarcima…………………………………….4
8. Muška agresija prema ženama……………………………………………4
9. Ženska agresija prema ženama i muškarcima……………………..5
10.Zaključak…………………………………………………………………………….5
11.Popis literature…………………………………………………………………..6
Sažetak

Znanstveni rad nam pruža uvid u područje ljudske agresije iz perspktive evolucijske psihologije.
Konkretno, autori u ovom radu izdvajaju one adaptivne probleme koji su mogli izazvati
psihološke mehanizme na kojima počiva agresija. Priloženo je nekoliko situacija u kojima se
ljudi suočavaju s tim adaptivnim problemima te se nastoji odgovoriti na pitanje zašto su
muškarci međukulturalno skloniji nasilju od žena.

Uvod

David M. Buss, profesor na Sveučilištu u Texasu, jedan od osnivača evolucijske psihologije i

najcitiranijih psihologa današnjice, uz Todda K. Shackelforda, uvaženog profeosora psihologije
na Sveučilištu u Oaklandu i direktora Labaratorija evolucijske psihologije, autori su članka čiji
ću sadržaj predstaviti. T. Shackelford je urednik akademskog časopisa Evolucijska psihologija te
autor i ko-autor više od 200 znanstvenih članaka. Istovremeno, D. M. Buss je najpoznatiji po
svojim radovima o ljudskoj seksualnosti i strategijama parenja, ali se bavi i područjima
osobnosti, individualnim razlikama, društvenim emocijama, nasiljem intimnih partnera,
uhođenjima i ubojstavima. Ovim znanstvenim radom autori odgovaraju na pitanje što je agresija,
razrađuju glavne obrasce ljudske agresije te utvrđuju tko je agresivan prema kome i pod kakvim
okolnostima.

U kontekstu današnjice, nerijetko se spominje kako utjecaj masovnih medija, Zapadnjačke

kulture, izloženost nasilju na našim malim ekranima, igricama ili trenutačnim gužvama u
prometu dovodi do agresije. To svakako jest slučaj, međutim autori idu dublje u analizu, onu
koja nadilazi ograničenja, poput različitih kultura i vremena. Parafrazirajući Trinkausa i
Zimmermana (1982) navode kako pronađeni ostatci drevnog hominida s nekoliko slomljenih
rebara upućuju na nasilje palicama ili drugim oružjem. Zaključuju kako je razvoj tehnologije i
sofisticirane paleontološke opreme doveo do sve više takvih nalaza te kako agresija nije samo
pojava današnjice, već nas prati od samih početaka.

Teorija instinkta

Socijalna psihologija objašnjava agresiju pomoću teorije instinkta koju prepisujemo dobro
znanom Freudu i etologu Konradu Lorenzu. Oni tvrde da se ljudi rađaju s dva instinkta: instinkt
života ili eros i instinkt smrti ili thanatos (među koje se ubraja i agresija). Prema ovoj teoriji,
agresija se nakuplja u organizmu u obliku energije koja kada dosegne kritičnu razinu, dovodi do
odpuštanja ili eksplozije. Brojni autori su iznijeli kritike.

Myers (1995) navodi kako teorija instinkta mora biti odbačena jer ne uzima u obzir različite
varijance agresivnosti, od osobe do osobe i kulture do kulture. Berkowitz (1993) tvrdi da
znanstvenici nisu pronašli nikakve rezervate agresivne energije u organizmu, kako istraživanja
uglavnom pokazuju kako je agresija rezultat vanjskih čimbenika, a ne spontana eksplozija te
kako postoji nekoliko oblika agresije, ne samo jedan. “Činjenica je da se ljudi ponašaju
fleksibilno i da njihovo ponašanje ovisi o osjetljivosti konteksta je dovoljna da se odbace
predodžbe o nefleksibilnim agresivnim instinktima.” (Buss, str. 607) U konačnici, teorija se u
ovom kontekstu zanemaruje jer agresija nije prouzročena instinktom.

Interakcionistički model

Evolucijska se psihologija pri obješnjavanju porijekla agresije koristi interakcionističkim

modelom. Pritom, treba započeti s nekoliko premisa o ljudskom ponašanju. Prva od njih glasi
kako su sva ljudska ponašanja proizvod unutrašnjih mehanizama i podražaja koji pokreću
aktivaciju tih mehanizama. Autori navode kako treptaj oka ima svoj mehanizam, a ima i podražaj
jednostavan kao što je pojava dima koja aktivira navedeni mehanizam, smatraju kako i agresija
dijeluje identično. Druga značajna preisa jest da ti psihološki mehanizmi, koji su se razvijali
tisućljećima kroz generacije, postoje zahvaljujući prirodnoj selekciji. Različiti mehanizmi
pomažu organizmu da riješi različite adaptivne probleme. Oni organizmi koji se bolje suoče s
adaptivnim problemima iz okoline imati će veću mogućnost preživjeti i razmnožavati se.

Agresija kao rješenje adaptivnih problema

Iako evolucijska psihologija do sada ne pruža nijednu hipotezu o porijeklu agresije, Buss i
Shackelford opisuju sedam adaptivnih problema koji su mogli izazvati psihološke mehanizme na
kojima se temelji agresija. Odnosno, navode za koje je adaptivne probleme agresija evoluirana
posljedica/rezultat.

Jedna od evolucijskih hipoteza je stjecanje važnih resursa putem agresije ili kako oni to nazivaju:
kooptiranje tuđih resursa. Naime, ljudi su oduvijek sakupljali resurse potrebne za preživljavanje i
razmnožavanje, kao što su voda, hrana ili oruđe. Danas, standardi su se povećali, ne brinemo
toliko o tome kako ćemo preživjeti, već kako ćemo što lagodnije živjeti (steći novac) i s kime se
razmnožavati. Još tada kako bi došli do takvih resursa, upuštali smo se u društvenu razmjenu,
krađu, prevaru, ali i agresiju. Možda je baš onaj ranije spomenuti drevni hominid bio žrtva
pojedinca koji je upotrijebio tjelesnu silu da mu oduzme resurse. Ponekad ćemo imati i udruženja
pojedinaca koji će zajedno premlaćivati kako bi došli do željene robe, a ponekad će sama
prijetnja agresijom biti dovoljna. Prema Chagnonu (1983) muški su savezi napadali susjedna
plemena i nasilno uzimala hranu i žene u reproduktivnoj dobi, a tijekom povijesti znamo da su se
ratovanja vodila kako bi jedna strana drugoj preuzela vlasništvo nad zemljom. Pritom bi druga
strana, kao žrtva izgubila svoje vrijednosne sustave i priklonila se nasilju u strahu od gubitka
resursa. Obrana od napada, povećala bi mogućnost zadržavanja resursa, statusa i reputacije, ali i
spriječila bi štetu za partnera, djecu ili šire srodstvo. Uz protuagresiju, imamo i nametanje
troškova istospolnim suparnicima kao hipotezu o porijeklu ljudske agresije. Nerijetko imamo
slučajeve kada dva čovjeka žele isti resurs, neka to u ovom primjeru bude pristup pripadniku
suprotnog spola. „I žene i muškarci ponižavaju istospolne suparnike, napadajući njihov status i
reputaciju kako bi ih učinili manje poželjnima pripadnicima suprotnog spola“ (Buss i Dedden,
1990). S obzirom da trošak nanesen suparniku donosi korist počinitelju, trošak može biti u obliku
verbalne ili tjelesne agresije. Do agresije može doći i kada želimo uspostaviti status i hijerarhiju
moći, u plemenima se to odvijalo u obliku ritualnih tučnjava, u ratovima ubijanjem što većeg
broja neprijatelja, a danas se odvija u boksačkim mečevima ili uličnim bandama. Trenutna
agresija može služiti i kao alat odvraćanja budućih suparnika, što i jest peta evolucijska hipoteza.
Na taj način, čovjek može pomisliti kako je trenutačnim nasiljem zaštitio svoje resurse i partnere
za buduća vremena. No, ponuđena je i hipoteza koja tvrdi da agresija može biti usmjerena prema
dugoročnoj partnerici upravo kako bi je se odvratilo od seksualnih nevjera. Sedma hipoteza glasi
„smanjivanje resursa potrošenih na nesrodnu djecu“ što otvara i temu agresije nad djecom. Iako
se ova tema tek istražuje, uočena je jedna poveznica između počinitelja nasilja nad djecom, a to
je da su počinitelji najčešće bili u funkciji „stepparentinga“. Jedan uzrok je taj što dijete koje nije
genetski povezano roditelju, upija vrijeme, energiju i resurse njegova partnera, stoga predstavlja
sukob interesa. Drugi to što nesrodno potomstvo predstavlja moguću prijetnju za sam nastanak
zajedničkog potomstva te ograničavajuću količinu resursa za isto.
Zašto su muškarci nasilnije agresivni od žena?

Međukulturalna statistika otkriva kako u svim kulturama muškarci puno češće ubijaju od žena, a
većina njihovih žrtava su drugi muškarci. Evolucijski model intraspolnog i interspolnog
natjecanja koji se temelji na teoriji roditeljskog ulaganja i spolnog odabira, objašnjava zašto su
statistike takve kakve jesu. Članovi vlastitog spola su prvenstveno suparnici za vrijedne članove
suprotnog spola. U ovom kontekstu, vrjedniji član je žena, ona koja sebe u procesu reprodukcije
daje više nego ikoji muškarac, pošto je rođena sa ograničenim reproduktivnim materijalom ili
biološkim satom te što je ona ta koja ulaže u njegov odgoj nakon rođenja. Žena je ta koja bira, a
muškarac se, kako bi došao do plijena, upušta u nasilne borbe sa suparnicima ili rizike za resurse
potrebne za privlačenje. Podatci također govore da je veća vjerojatnost da će oni muškarci koji
su neoženjeni i siromašni prije ubiti nego oni bogati i „skrašeni“. Dakle, nasilan će biti onaj koji
želi pristup brojnim partnericama, ali i onaj koji želi izbjeći potpuni reproduktivni neuspjeh.
Međutim, postoje i drugi faktori koji su utjecali na izraženo agresivno ponašanje, kao što je
obrana časti ili postavljanje statusa u zajednici, zadržavanje partnerice…

Muška agresija prema muškarcima

U ovom djelu rada autori nam približavaju razloge koji dovode do nasilja jednog muškaraca nad
drugom. Prvi ključan faktor su zaposlenost i bračno stanje. Prema rezultatima istraživanja, autori
zaključuju kako je nedostatak resursa i nemogućnost privlačenja dugoročne partnerice okolnosti
u kojima muškarac napada drugog muškarca. Karakteristike ubojice i žrtve nerijetko dijele slična
svojstva. Sljedeći takav kontekst čine obrana reputacije, statusa i časti u malim grupama. Izgubiti
status u maloj zajednici jednom davno označavalo je i pad u reproduktivni zaborav, iako danas
nije tako, unatoč tomu ovaj se naslijeđeni mehanizam aktivira. Još jedan kontekst koji dovodi do
agresije ili ubojstva je seksualna ljubomora. U situacijama „ljubavnih trokuta“, čak u 92 %
muškarac će usmrtiti muškarca, a u 8% žena ženu (Dalz i Wilson, 1988, str. 185). Agresija ne
mora biti smrtonosna, ali i kada je riječ o tučnjavama ili prijetnjama, opet će muškarci biti ti koji
češće (od žena) napasti onoga koji se udvara njihovim partnericama.

Muška agresija prema ženama

Glavni uzrok muške agresije prema partnericama je seksualna ljubomora. Žene koje su žrtve
nasilja navode kako su njihovi muškarci izuzetno ljubomorni i posesivni, a muškarci koji su
optuženi za obiteljsko nasilje navode frustriranost kao uzrok, koji proizlazi iz nemogućnosti
kontroliranja svojih partnerica. Muškarac će ubiti ženu kada sumnja na preljub ili kada partnerica
odluči prekinuti vezu. S obzirom da je izgubio reproduktivno vrijednu ženu u korist suparnika i
toliko resursa uložio u osobu s kojom nije genetski povezan, daje si pravo oduzeti joj život ili
koristiti se drugim oblicima nasilja. Iako tih mehanizama muškarci nisu svjesni, oni su ih
naslijedili od svojih predaka te ih idalje koriste. Također, utvrđeno je da su muškarci skloniji
takvom ponašanju kada je riječ o mlađim i atraktivnijim partnericama.

Ženska agresija prema ženama i muškarcima

I žene su sklone agresiji, njihove žrtve su također češće druge žene nego muškarci, a njihova je
agresija uglavnom verbalna te u pravilu manje nasilna i tjelesni rizična. I muškarci i žene se u
jednakoj mjeri koriste verbalnom agresijom, ali se njihovi sadržaji razlikuju. Žene uglavnom
obezvrjeđuju suparnice tako što naglašavaju njihove tjelesne nesavršenosti ili seksualnu
promiskuitetnost, na taj način na njih privlače pozornost i njihov status u očima muškarca (u
potrazi za dugoročnom partnericom) pada.

Prema podatcima, u slučajevima udaranja, pljuvanja, vrijeđanja pogrdnim nazivima, postotci

muških i ženskih žrtava su jednaki (Buss, 1989). Iako rijetko, žena jednom kad ubije muškarca,
učinila je to u samoobrani nakon duge povijesti zlostavljanja, u obrani od muža koji je napada
zbog stvarne nevjere ili ona sama sumnja u njegovu nevjeru (Daly i Wilson, 1988).

Zaključak

Možemo zaključiti kako agresija nije jedinstvena, ona je „visokospecifična za kontekst i pokreću
je samo konteksti koji sliče onima u kojima su se naši preci suočavali s određenim adaptivnim
problemima i izvlačili specifične koristi.“ Pa će tako pojava agresije ovisiti o tome kakve
posljedice ona u nekom društvu donosi, primjerice hoće li se status primjenom agresije smanjiti
ili povećati, hoće li žrtva biti spremna i sposobna uzvratiti.“ Evolucijska psihologija nastoji
predvidjeti kako će evoluirani mehanizmi biti dizajnirani da budu osjetljivi na kontekst, ne želi ih
konstruirati kao rigidne i nepromjenjive izraze agresije. Ona nalazi različite varijabilnosti
agresije u različitim kontekstima i kulturama i upravo je to odvaja od ranijih teorija. „Upravo je
osjetljivost na kontekst ključno uporište za provjeru evolucijskih hipoteza“ (DeKay i Buss,
1992). Rad izlaže sedam različitih situacija u kojima je moglo doći do agresivnog ponašanja kod
naših predaka, navodi zašto su muškarci agesivniji od žena te koji su razlozi tenzija i sukoba
obaju spolova.

Popis literature:

• Bus, D. M., & Shackelford, T. K. (1997). Human aggression in evolutionary

psychological perspective. Clinical Psychology Rewiew, 17(6), 605-619. Preuzeto dana
22.11. 2022. sa: https://doi.org/10.1016/S0272-7358(97)00037-8

• Cherry, K., (2022). What is aggression?.Very well mind. Preuzeto dana 22.11. 2022. sa:
https://www.verywellmind.com/what-is-aggression-2794818

• Jaqueline, M., Waller, G., Roberts, A., Matchar, D., Fainbloom, N. D., Hidder, M.,
Gossett, T., Carrol, S. (2022). David Buss (Psychologist Biography). Practical
psychology. Preuzeto dana 22.11. 2022. sa: https://practicalpie.com/david-buss/