Professional Documents
Culture Documents
Društveni Činioci Psihičkog Života
Društveni Činioci Psihičkog Života
MATURSKI RAD
Psihologija
Tema: Društveni činioci psihičkog života
Učenica: Mentor:
Tutin, 2018.
SADRŽAJ
UVOD.......................................................................................................3
2.0 SOCIJALIZACIJA.............................................................................7
3.1. Porodica.......................................................................................9
3.2. Škola............................................................................................11
3.3. Organizacija.................................................................................12
4.1. Kultura.......................................................................................14
ZAKLJUČAK........................................................................................16
LITERATURA.......................................................................................17
UVOD
2
Čovek se rađa sa određenim naslednim karakteristikama. To su, s jedne strane,
karakteristike ljudske jedinke uopšte (stvorene u toku razvoja čoveka kao vrste), a s druge
strane specifične nasleđene osobine, koje pojedinac prima od svojih neposrednih i posrednih
predaka. Te karakteristike čine naslednu osnovu psihičkog života. Prve se nazivaju
filogenetskim, a druge ontogenetskim funkcijama. Međutim, na razvoj čoveka značajno utiče
i sredina, posebno socijalna sredina, kao i aktivnost koju on preduzima.
U nauci postoje različita shvatanja i teorije o tome kakva je i kolika uloga pomenutih
faktora. Po jednom shvatanju, koje se naziva nativističko (od latinske reči natus, što znači
rođen), nasleđe je odlučujući faktor od koga zavisi razvitak pojedinca, njegovo ponašanje i
ličnost, odnosno psihički život. Nativisti smatraju da od nasleđa zavise, ne samo sposobnosti i
temperament, već i druge osobine, čak i karakterne osobine (upornost, iskrenost, pravičnost,
društvenost, odgovornost, tačnost, odlučnost, ambicioznost, hrabrost, itd.).
Prva učenja se odnose na kategorijalne sisteme koji čine osnovu socijalne dimenzije
ličnog identiteta, koji usmeravaju pažnju na sličnost i razlike između jedinke i onih koji je
okružuju, koji usmeravaju njen položaj u sistemu postojećih društvenih normi. Prve
specifične rakcije sredine često se odnose na suzbijanje onih ponašanja koja smatra
nepoželjnim. Iskaz „Ti ne treba da to radiš jer si devojčica, to je za dečake“ – može biti prva
lekcija o socijalno značajnim razlikama i o socijalnoj distanci. Taj izvrnuti redosled u učenju
socijalnih kategorija lako se može uočiti i kod odraslih kada se radi o etničkim, religijskim,
3
političkim, religionalnim, profesionalnim i sličnim stereotopima. Učenje klasifikacija je
važan aspekt svakog pa i socijalnog učenja.
1. DRUŠTVENI ČINIOCI
4
Psihički život se razvija i tokom istorije ljudske vrste (filogenetski razvoj) i tokom istorije
pojedinca (ontogenetski razvoj). Psihički razvoj je uzastopni niz trajnih i progresivnih
promena psihičkog života koji vodi do sve stabilnijih struktura i zrelijih funkcija. U psihologiji
postoje dva suprotstavljena stanovišta o činiocima i prirodi ljudskog razvoja – empirizam i nativizam.
- Empirizam je shvatanje da se dete rađa kao tabula rasa, odnosno da su sve njegove
sposobnosti i osobine rezultat dejstva okoline i učenja, a da nasleđe ima sporednu,
skoro nevažnu ulogu.
- Nativizam je ekstremno shvatanje da je razvoj organizma određen prvenstveno
naslednim činiocima, a da sredina ima drugorazrednu ulogu (samo ubrzava ili
usporava sazrevanje).
Između faktora koji čine sredinu, a koji utiču na razvoj ličnosti najvažniji su socijalni
faktori. Upravo pod uticajem socijalnih faktora razvija se prvenstveno i menja ličnost. Zato se
često opravdano naglašava da je ličnost biosocijalna pojava, da je rezultat uticaja socijalnih
faktora na biološki datu osnovu, pri čemu su socijalni faktori odlučujući za formiranje
ličnosti. Da socijalni faktori imaju prvenstveni značaj za razvoj ličnosti pokazuju, između
ostalog i primeri o ponašanju dece odrasle u izolaciji od ljudi. Takav je slučaj s decom
odraslom među vukovima u Indiji, zatim slučaj osobe poznate pod imenom Kaspar Hauzer
koja je ostavljena sve do svoje 16 godine da živi bez ikakvog kontakta sa ljudima u zatvorenoj
ćeliji.1
Pored ovih momenata dosta se često u literaturi naglašava da važan uticaj na razvoj
ličnosti ima i položaj deteta u porodici u odnosu na ostalu decu, da li je dete starije ili mlađe,
da li je jedinac ili nije. Navodi se da su starija deca, ako je u porodici više dece, obično
ozbiljnija nego mlađa, da ih više privlači ono što interesuje odrasle, da su zatvorenija, manje
druželjubiva, manje vedra. Mlađa deca su veselija, vedrija i bezbrižnija. Ukazuje se na to da
naročito jedinci pokazuju slabije prilagođavanje sredini, manju sigurnost u sebi, slabiju
emocionalnu uravnoteženost. Međutim, danas se veoma ozbiljno sumnja u ovakve postavke.
Američki psiholog Terman je na osnovu izvršenih ispitivanja pokazao da jedinci ne moraju
imati negativnije osobine nego što ih imaju djeca koja nisu jedinci. Kakve će osobine dijete
imati ne zavisi od toga da li je dete jedinac ili nije, već od postupaka prema detetu i od
njegovog vaspitanja.
1
Grupa autora (1972): Socijalna psihologija. Beograd: Izdavačko preduzeće “Rad”.
5
Najznačajniji socijalni faktori su kultura, klasna pripadnost i ekonomsko stanje. Pitanje
mogućnosti, uslova, fakotra i puteva razvoja i formiranja ljudi, kao jedanod osnovnih
problema pedagoške i psihološke nauke, oduvek je bilo i danas je u središtupažnje i živog
interesovanja, ne samo užih pedagoških krugova nego i šire javnosti. 2
To je i sasvim razumljivo, jer od toga kako se shvata uloga pojedinih činilaca u razvoju
čoveka zavisi kakav će se značaj i mesto pridavati ovom ilionom faktoru, pa prema tome i u
kome će se pravcu orjentisati i usmeriti vaspitna odnosno pedagoška aktivnost. Osnovini
fakotri oko čijeg su mesta,uloge i značaja u razvoju i formiranju ljudi razilazili, i još uvek se
razilaze ushvatanjima, ideolozi antagonističkih klasa ili socijalnih grupa jesu:
nasleđe,društvena sredina i vaspitanje. U toku razvoja društva različito je shvatana ulogaovih
faktora i prema tome pridavan im je i različit značaj u formiranju ljudi.
U ovom radu biće reči o pojmu ličnosti, faktorima razvoja, a najveći akcenat je na socijalnim
faktorima razvoja ličnosti
2.0 SOCIJALIZACIJA
2
Vučić, L. (1981): Razvijanje shvatanja socijalnih odnosa kod učenika. Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna
sredstva.
6
Ljudska jedinka se rađa kao najnesposobnija od svih vrsta živih bića, bez svih onih
osobina koje je razlikuju od ostalih živih bića, bez ikakvih znanja, navika, kulture i morala.
Rađa se samo sa određenim brojem nagona i refleksa, kao nehumanizovana i nesocijalizovana
biološka kreatura. Međutim, ljudska jedinka rađa se sa mogućnostima da se razvije mnogo
više nego bilo koja druga jedinka zahvaljujući delovanju socijalnih faktora.
Njen razvoj postiže se procesom socijalizacije. Socijalizacijom, ona stiče veliki fond
znanja, veština, navika i razvija veoma složene osobine i sposobnosti i stiče sve one kvalitete
koji je suštinski razlikuju od drugih jedinki.3
„ Nikola Rot socijalizaciju definiše kao proces socijalnog učenja putem kog jedinka stiče
socijalno relevantne oblike ponašanja i formira se kao ličnost sa svojim specifičnim
karakteristikama.“4
7
deo svog vremena. Osnovni vid delatnosti je igra kroz koju dete stiče navike elementarne
radne delatnosti i usvaja norme ponašanja. Najvažnije područje dečjeg prisnog druženja i
saradnje jesu porodica, grupa dece sa kojima se igra, susedstvo i zajednica starijih. Dakle,
dete prvo uči uloge u okviru malog društvenog sveta porodice i susedstva, a zatim i na šire
društvo i kulturu.
Svaki član društva može biti agens socijalizacije odnosno prenosilac društvenih shvatanja
o ponašanju. Često su takvi agensi socijalizacije i osobe koje nemaju nameru da deluju na
nekog i da ga socijalizuju svesno ali ipak, najčešće su to osobe koje svesno deluju na
formiranje ponašanja deteta i sa kojima su deca u afektivnom odnosu-roditelji i nastavnici.
Agensi socijalizacije mogu biti i različite institucije, škola i sredstva masovnih komunikacija.
8
Agensi socijalizacije su najvažniji činioci koji neposredno utiču na socijalizaciju jedinke
u procesu rasta i razvoja. U glavne agense socijalizacije ubrajaju se: porodica, vrtić, škola,
stvaraju sisteme vrednosti,uzore i norme ,već ih samo posreduju, prenose na jedinku koja se
polazi u vrtić, druži se sa drugom decom iz komšiluka, ide u školu. Jedan od najvažnijih
ciljeva vrtića i škole jeste upravo socijalizacija deteta. 5
Postoje deca koja nisu dovoljno socijalizovana što se ogleda u tome da nisu
komunikativna odnosno odbijaju saradnju i komunikaciju sa drugim, nepoznatim ljudima i
3.1. Porodica
Najveća važnost u procesu socijalizacije daje se porodici. Shvatanje skoro svih autora je da
su uslovi porodičnog života i to pogotovo u prvim godinama odlučujući za formiranje ličnosti.
Frojd i drugi psihoanalitičari naglašavaju značaj porodice kao institucije preko koje se
ostvaruje socijalizacija i smatraju da je način na koji roditelji kažnjavaju i nagrađuju decu
veoma bitan ne samo u formiranju normi ponašanja deteta nego i u formiranju njegove
celokupne ličnosti. Psiholozi ističu da je u prvim godinama života zavisnost od majke prvi
korak ka socijalizaciji. Zavisno ponašanje je ono ponašanje koje treba da izazove pažnju i
staranje drugih. Od rođenja dete je zavisno od majke, oca ili okoline. Sa uzrastom, dete se
zbog fizičkog, motornog, intelektualnog i opšteg razvoja postepeno osamostaljuje i oslobađa
fizičke zavisnosti. Pored fizičke zavisnosti dete je i psihički zavisno od majke, jer je majka
izvor zadovoljstva. Ona ga hrani, miluje, ublažava bol, otklanja različite nelagodnosti. Za
socijalizaciju i razvoj deteta posebno je značajan odnos koji je uspostavljen između majke i
deteta u prvim mesecima posle rođenja. Pozitivan odnos između majke i deteta se
5
http://pspasojevic.blogspot.rs/2010/11/blog-post_5556.html
9
generalizuje i na druge osobe. Kasnije će ta osoba biti u stanju da uspostavlja pozitivne
odnose sa drugim ljudima. Negativan odnos prema majci koja je nervozna ili nije želela dete,
može dovesti do toga da dete ne traži pomoć od majke, a to se može generalizovati i na to da
ono ne traži pomoć i od drugih ljudi kada je u nevolji. Ovo su dve krajnosti u ponašanju
majke. U praksi ima mnogo prelaza i kombinacija.
Pošto zavisno dete žudi za majčinom ( roditeljskom ) pažnjom i nežnošću, onda majka
može tu zavisnost koristiti za socijalizaciju deteta. Ako se dete ponaša na nepoželjan način,
onda mu se može uskratiti pažnja. Uskraćena pažnja delovaće na to da se nepoželjno
ponašanje ugasi i poželjno zadrži. Odnosi među roditeljima, njihovi bračni odnosi, su od
velikog značaja za razvoj dečije socijalnosti. Ako se roditelji među sobom ne razumeju i ne
slažu, nije nikakvo čudo ako i njihovoj deci nedostaje društveni zajednički život.
Roditelji kod kojih vladaju dobri međusobni odnosi su prema detetu ljubazni, topli, nežni,
osetljivi za njegove potrebe, kojima služi na radost što se nalaze s njim u društvu, koji ga
posmatraju i zabavljaju se s njim, sa odobravanjem prate razvoj pozitivnih socijalnih odnosa
kod deteta, poštuju njegove osobenosti, njegov tempo rasta i razvoja, strpljivi su i uviđaju da
su za razvoj potrebni sazrevanje i učenje. Takvi roditelji imaju razumevanje za nezrelost
deteta i pomažu detetu u razvoju. Dete koje se razvija kod takvih roditelja je kao odrastao
čovek mnogo sposobnije za prijateljsvo, ljubaznost, saradnju, ljubav prema drugima. Takvo
dete se razvija sa više osećanja slobode, usuđuje se da uradi više, ima više samopouzdanja, a
prema drugim ljudima je otvoreno.
Deca koja su dobro uspela, obično dolaze iz porodica u kojima su odnosi između roditelja
u celini dobri. Roditelji takve dece nisu toliko skloni preteranoj brizi i zaštiti, decu ne odvlače
od normalnih životnih zahteva, odgovornosti, razlika i nekih gorkih iskustava. Uglavnom, oni
manje brane i tako deci pružaju mogućnost da sama praktično ocene situaciju, pa se posle
toga lakše za nešto odlučuju. U njihovim domovima vlada doslednost, disciplina, atmosfera
mira i saradnje, ali i humora.
10
3.2. Škola
Sa polaskom u školu menjaju se uloga i status deteta. Pred njim stoje novi zahtevi i nova
očekivanja. Dete rado pohađa školu. Za socijalizaciju dečje ličnosti značajan je momenat
ulaska u razred, koji predstavlja veliki kolektiv. To smanjuje mogućnost za laku i jednostavnu
dominaciju koja je bila moguća u porodičnom krugu. Savladavanje školskih zadataka ni
izdaleka ne predstavlja detetu samo intelektualni napor. U razrednoj nastavi uspeh je rezultat
individualnih napora i osnovni element na kome se zasniva socijalni prestiž i status u grupi.
Život u razredu ga zabavlja i ono počinje da priča o životu u školi.6
Osim porodice na socijalnost osnovnoškolskog deteta utiče pre svega sama škola, učitelj i
svi oblici njegovog udruživanja izvan razreda i izvan škole. Socijalna osećanja deteta učitelj
mora pravilno usmeravati i upravljati njima. Kako će se deca u školi socijalno razvijati, zavisi
u priličnoj meri od toga kako učitelj svoje učenike podstiče na socijalno ponašanje svojim
pohvalama i prekorima, a još više od toga kako je i on sam socijalno razvijen, prilagođen ili
neprilagođen, društveno zreo ili nezreo. Učitelj kod dece u prvim razredima škole uglavnom
uživa veliki ugled, poštovanje i autoritet. Dete još uvek nije kritično prema njemu. Najviše
voli učitelja koji ume da sarađuje s njim, koji je prijateljski naklonjen i pun obzira, koji ima
prijatno ponašanje, koji postupa pošteno i koji nije bez humora. To je omiljen učitelj,
uravnotežen i prijatan po svom karakteru, ako se nenametljivo i neizveštačeno zanima za
probleme svojih učenika, koji ume bez rezerve da pohvali i oda priznanje, koji je pametan i
koji, naravno, ume da poučava.
Kao što roditelji utiču na pozitivan, odnos dece prema učitelju, tako je neophodno da
učitelj pomaže kako bi se što lakše otklonili nesporazumi između dece i roditelja. Neophodno
je da učitelj naročito pazi na dete koje kod kuće nije omiljeno, koje roditelji ne vole ili se
oseća odbačenim od razreda. Takvo dete je teško pristupačno, a često i ogorčeno, i
najpotrebniji su mu simpatija i razumevanje. Učitelj s njim treba da uspostavi prijateljski
odnos, da pokuša da ga shvati, da mu pomaže i da ga ohrabri u radu i kontaktima sa drugim
osobama kako bi stekao poverenje u ljude. Dete u školskom životu, u zajednici školske dece,
sve više počinje da se izvlači iz svoje egocentričnosti, da vodi računa o interesima zajednice i
da joj se potčinjava.
6
Radomirović, V. (2004): Praktikum za razvojnu i pedagošku psihologiju. Užice: Učiteljski fakultet.
11
Društvene organizacije koje okupljaju decu i omladinu su značajan posrednik u procesu
socijalizacije. Potrebno je da su sadržaji i oblici njihovog rada usklađeni sa uzrastom, da se
pojedinci u njih uključuju na osnovu interesovanja i sklonosti samoinicijativno kako bi one
pomogle pravilnom razvoju ličnosti. Za razliku od škole i porodice u ovim organizacijama rad
je slobodniji i bliži aktuelnim potrebama deteta, mada u ovim organizacijama postoje pravila
ponašanja kojih svi članovi moraju da se pridržavaju. U ovim organizacijama lako se
formiraju socijalni stavovi i realna slika o sebi i vršnjacima.7
Postoji i veliki uticaj sredstava masovnih komunikacija. Jedan od razloga sve manjeg
uticaja roditelja i škole na ponašanje deteta je i taj što je model dat televizijskom ili filmskom
slikom mnogo bogatiji detaljima, jasniji i konkretniji pa je samim tim i mnogo lakši za
podražavanje nego pouke i verbalna uputstva kako se treba ponašati. Međutim, ne postoje
dovoljno pouzdani načini utvrđivanja delovanja sredstava masovnih komunikacija na
ponašanje ljudi jer ne postoje sistematska ispitavanja o tome, a od tehnika obično se koriste
intervju i upitnik. Sredstva masovnog informisanja su veoma istaknut faktor u procesu
socijalizacije.
Od svih sredstava masovnog informisanja najviše pažnje privlači televizija. Ona je danas
nezamenljiva u dostupnosti nekih vidova informacija, a korisna je i za neke aspekte saznajnog
razvoja deteta. Film i televizija mogu mnogo da doprinesu socijalizaciji, a pogotovo
prikladnim emisijama, koje deluju i na osećanja, motive, segmente i sl. Međutim, može se
postaviti pitanje u kakvu osobu će se pretvoriti dete koje gleda scene ubistava i nasilničkih
postupaka. Zato je neophodno:
7
Hrnjica, S. (1982): Zrelost ličnosti. Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva.
12
Postoje dečiji TV programi i programi za odrasle, ali je nemoguće da deca gledaju samo
emisije namenjene njima.
-maloletnici prihvataju vrednosti koje im se nude putem medija i padaju pod njihov uticaj;
-već formirani kriminalci se inspirišu na izbor sredstava i metoda za izvršenje delikata (uče se
kriminalne tehnike);8
Pozitivni uticaji - Prva pozitivnost medija je ta što nam događaje može približiti, brzo smo
informisani i vreme nam brže prolazi, nije nam dosadno. Mediji imaju dosta često taj zabavni
i informativni karakter. Stoga, pozitivno dejstvo sredstava masovne komunikacije kao
agenasa socijalizacije ne mogu potisnuti njegovi negativni efekti, te se njegov uticaj na
modalno ponašanje sve više i više koristi u porodici i posebno u školama kao vaspitno i
nastavno sredstvo. Zahvaljujući tome veoma brzo se šire nove vrednosti, stavovi i ponašanja u
svim krajevima jedne društvene zajednice. Primera za to ima mnogo, a najočigledniji je
podržavanje određenog načina odevanja, muzike, zabave i drugih oblika ponašanja, koje
nam je televizija svojom slikom donela u sve delove globalnog sveta.
13
ponašanja pojedinca u društvu. Na sadržaj socijalizacije utiču pre svega kultura i društveni
sistem. Zato se o njima govorikao o izvorima socijalizacije.9
4.1. Kultura
Kultura utiče na širok obim shvatanja i ponašanja, niza generacija. Istraţivanja pokazujuda
za neku zajednicu karakteristično shvatanje i karakteristični odnosi utiču na formiranje
ličnosti. Zajednica ima odredjene norme kako se treba ponašati u različitim situacijama i daje
odgovore na razna pitanja koja svaki pojedinac treba da reši u svom životu ( kako podizati
decu, kako se pripremiti za odredjena zanimanja, kako regulisati odnose izmedju muškaraca i
žena, šta treba ceniti, razlikovati bitno od nebitnog...).
Čovek je izrazito socijalno biće. Kao ličnost ne moţe se formirati izolovano od drugih nego
tek u kontaktima sa drugima. Samim rodjenjem postaje deo zajednice, počinje život kao član
porodice, koja je mnogobrojnim vezama uključena u širu društvenu zajednicu.To je
osposobljavanje da se pojedinac snalazi u društvu i uspešno rešava svoje životne
probleme (odabir zanimanja, uspešno obavljanje svog posla, osnivanje porodice) i da aktivno
učestvuje u društvenom životu , da bi biozadovoljan i da bi društvo funkcionisalo i
napredovalo.
9
Rot , N., Radonjić, S., Psihologija, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva , Beograd, 1992.
14
Vezanost za grupe
Kod ljudi postoji intenzivna potreba za grupnom pripadnošću, posebno porodici, radnoj i
profesionalnoj grupi u kojoj deluju. Za mnoge ljude ima naročitu vaţnost pripadnost naciji.
Socijalni karakter čini jezgro karaktera osobe i zavisi od karakteristika društva – od privrede,
socijalnih slojeva koji postoje u društvu, ali i od shvatanja karakterističnih za odredjenu
kulturu. Svi činioci socijalizacije nastoje da se oforme za funkcionisanje društva korisne
osobine. I roditelji i škola i sredstva masovnog komuniciranja podržavaju razvijanje
tih osobina. Socijalni karakter koristi i društvu za njegovo uspešno funkcionisanje, kao i
njegovim članovima za lakšeuključivanje u društveni život.
Razvitak doživljaja identiteta jedan je od činilaca razvoja ličnosti. Svest da smo ista osoba u
Svaki pojedinac ima i svest o svom socijalnom statusu. To čini njegov identitet, koji sadrži
naše mišljenje o tome kako nas drugi ocenjuju, svest o pripadnosti pojedinim grupama i o
vlastitom položaju u ulogama u tim grupama. (Važan deo socijalnog identiteta je stepen vezan
osti za pojedine grupe, npr., vezanost za neku odredjenu ili nacionalnu grupu). Socijalni ident
itet je važan deo ličnog identiteta, ali nije ni nužno ni neophodno da da postane isključivi deo
doživljaja ličnog identiteta.10
ZAKLJUČAK
10
Rot , N., Radonjić, S., Psihologija, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva , Beograd, 1992.
15
Ukoliko je ta porodica homogena i skladna, razvoj i socijalizacija je mnogo bolja nego u
situacijama gde je porodica razorena. U takvim slučajevima može se javiti i devijantno
ponašanje koje nije u skladu sa običajima, pravima, normama ponašanja i zakonom. Čovek se
socijalizuje kroz školovanje kako bi savladao i prihvatio nova znanja i veštine koje će mu
omogućiti da se bolje snalazi u društvu. Pored toga pojedinac se na taj način prilagodjava
društvu, uči, prihvata odredjene stavove i motivacije.
Nakon sticanja novih znanja, tj. završetkom školovanja počinje radna socijalizacija
pojedinca. Radna socijalizacija pojedinca predstavlja proces kojim se pojedinac motivira za
rad. Poznato je da različiti motivi mogu dovesti do istog ponašanja. Medjutim, isti motiv
može dovesti i do sasvim različitog ponašanja. Takodje isti motivi mogu delovati različito u
različitim prilikama. Na kraju svega može se zaključiti da socijalizacija i agensi socijalizacije
imaju veliku ulogu u čovekovom životu. Ona ga osposobljava da se prilagodi grupi, društvu,
radnom kolektivu, odredjenim institucijama i organizacijama i da na taj način nadje svoje
mesto u društvu, dajući svoj maksimalni doprinos. Treba naglasiti da ustanovljena pravila i
standardi ponašanja kojima porodica, škola i zajednica u celini izražavaju svoja očekivanja
vezana za način ponašanja dece, omladine i ljudi moraju biti medjusobno usaglašena i
potpuno jasna i razumljiva bez elemenata dvosmislenosti. Jasnim definisanjem pravila
ponašanja i adekvatnim uveravanjem mladih ljudi o ispravnosti takvog ponašanja doprinosi se
stvaranju uslova koji omogućavaju pravilan socijalni razvoj i oblikovanje ponašanja čime se
posredno smanjuje negativni efekti izloženi brojnim faktorima rizika i verovatnoća javljanja
negativnih oblika ponašanja.
LITERATURA
16
2. Hrnjica, S. (1982): Zrelost ličnosti. Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna
sredstva.
Internet stranice:
https://www.scribd.com/doc/72469098/sociologija-socijalizacija
http://pspasojevic.blogspot.rs/2010/11/blog-post_5556.html
17