Požurite polako

Moja priča ima smisla samo ako je čitaju. Dodala bih, ako je čitate vi - mladi ljudi.
Za vas sam je pisala i vama posvetila.
Znate, ja ne volim rastanke. Volim vaše odrastanje, sazrijevanje, oštrenje uma,
kritičku misao, stvaralačku slobodu, mladost i polet. Ne volim vaše odlaske. Volim
vaše povratke u svoju državu, svoj grad, pa i u svoju školu, sa druge strane
katedre.
Vaš prelazak iz djetinjstva u adolescenciju je buran, brz, ponekad hirovit ali put ka
zrelosti vuče u nove izazove, agonski tjera u nove avanture i ostvarenje ciljeva.
Prije nego dosegnete onu, čini se nekad utopijsku, „Postao sam neko“ valja se
zamisliti, odrediti, osloniti, oslušnuti jer na raskršću u osamneastoj nije lako. Biju
jači vjetrovi i trzaju dileme. Stoga, vaš put do vašeg profesionalnog kreda i
životnog ostvarenja nije lak, a o njemu treba odlučiti rano. E to vam je zrelost.
Odabrati fakultet i zanimanje koje volite je odgovornost prema sebi, a oslušnuti i
potrebe tržišta i društva, birati deficitarna a ne sufucitarna zanimanja je
odgovornost prema društvu, državi i opštem dobru.
Nema početka ni moja priča. Ili bolje, priče. To su proživljeni momenti i nema tu
tehničkog ograničenja fondom podataka, riječi, formata a još manje robovanja
tehnici, kompoziciji, toku misli... sve je to nabacano i nabujalo, tako se živi i tako
to biva...spontano, nepripremljeno, a ponajmanje očekivano. Zato vam šaljem
poruku: Festina lente, požurite polako...
Imala sam sreću da budem rodjena na Cetinju, da živim srećno djetinjstvo uz
roditelje i sestre i uz puno nestašluka. Da odem, upoznam i saznam, vidim i
čujem,ali i da se vratim.
Ne mislite da je život i sreća negdje iza ugla ili iza granice. Zvuči feljtonski izlizano
ako kažem da je u nama. Ipak, gdjegod se obreli, funkcionišemo u par kilometara:
tamo gdje radimo, gdje izlazimo i gdje spavamo. U Tivtu ili u San Francisku, u
Parizu ili na Cetinju. Nekom treba Amerika da bi živio, stvarao, imao. Meni je
dovoljno ovog našeg neba, sunca iznad Boke, cetinjskog duha i cetinjske pjace,
planinske otpornosti i snage. Valjda je to poezija života.
Ne mislim da je tragično što mladi odlaze, tragično je što se ne vraćaju. Vaš
inostrani život ima smisla samo ako vas iskustveno obogati, proširi vidike, učini
tolerantnijim, uputi na nove ljude, adrese i predjele i vrati tamo gdje pripadate.
Nema tu patetike, još manje nacionalnog romantizma. To je pripadnost, osjećaj da
pripadate i da ste dio svog univerzuma, mikrokosmosa, dijete svoje porodice,
države, otadžbine, društva. Ali i dijete svijeta. Nikada megalomanski snovi nisu bili
moj doživljaj sna, nikad lukrativno nije ustupalo mjesto emotivnom, nikad tudje
bliže nego svoje.
Zato ne volim kad nas porede veličinom već značajem, uvijek me je zanimao
doživljaj moje zemlje i naroda u očima stranca, njihova emocija je i moju učinila
većom.
Individualnost mladog čovjeka, van fascikli i formata, nepristajanje na život
pojavnih oblika kalupnog društva i životne rutine, ako je dozirana pragmatičnošću
i praktičnošću, jednostavnošću i svedenošću, a ne beskrupuloznom japijevskom i
hijenskom ambicijom za utopijskim snovima punim materijalizma i prividne sreće,
će vas održati na siguran put.
A opet nema sreće individulne van kolektivne. Sreća je kolektivna kategorija zato
što se dijeli. Put ka ličnoj sreći je sama sreća.
“Caminante, no hay camino, se hace camino al andar”
– “Nema puta od šetanja, samo od hodanja i prelaženja.”