I.

Benjaminove suze su bile nestale, bile su pre teške

da se spuste niz njegove obraze. Sam u pustoj prostoriji,
kroz koju je prolazio lagani povjetarac zbog neispravno
postavljenih prozora, ležao je, gledao u potrgani laminat te
svako malo pogledao na sat s potrganim staklom kojeg je
držao u lijevom džepu svojega sakoa. Sunce još nije
svanulo, a već je bilo sedam sati. Benjamin se tek
probudio. Nije se naspavao, jučerašnji poziv iz iz centra za
socijalnu skrb ga je držao budnim gotovo cijelu noć.
Njegovo dijete, koje je nedavno izgubio zbog rastanka
njega i Morene, bijaše oduzeto od nje. Pitanje je bilo, hoće
li i kako će on podržati dijete u svojemu stanu, znajući da
nije u najboljem financijskom, a ni mentalnom stanju.
Znao se i vjerovatan odgovor na to pitanje, no odlučio je
ne odustati. Pitao je i za razlog postupka oduzimanja
djeteta no nije dobio tu informaciju.
Benjamin se digao iz kreveta, odjenuo je stare
traperice koje je držao u kutu sobe na radnom stolcu,
stavio je na se kaput te je unatoč njemu pošao
doručkovati. Slušao je zvukove tišine, kao što je on volio
reći, ne žureći se u jelu. Pažljivo je prožvakao i progutao
svaki zalogaj skromnoga sendviča kojeg bijade sastavio.
Gledao je u rupu na zidu čije nastajanje je sam izazvao
svojim bijesom.
Nije bio bijesan čovjek, upravo suprotno, no svoje je
emocije tuge i patnje lakše iskazivao ljutnjom. Mogli bi
reći da je Ben bio interesantna osoba, pomalo i apstraktna.
Mučilo ga je pitanje društva, same teorije da smo mi ljudi
stvoreni da živimo u zajednici, jer je njemu bilo najljepše
da bude gotovo sam. Ne sam, uvijek je volio imati jednu
osobu. To mu je bila jedna od važnijih stvari u životu, bilo
mu je interesantno kako drugi ljudi svi imaju svoj um i
svoju psihu te da, u toliko velikom svijetu on jednostavno
nije bitan. I vjerovao je u to, da jednostavno nije bitan.
- Gospodine Krau! - uzvikne Heffley, poslovođa
tvornice papira u kojoj je radio Benjamin ne nadajući se
njegovu dolasku nakon što je kasnio već dva i pol sata.
- Pozdrav, gospodine Heffley! - uzvikne i sam
Krau.
- Idemo li zapaliti jednoga pa da i popričamo o
tvojemu ponovnomu kašnjenju? - reče poslovođa
druželjubivim tonom, no neprijateljskim i ubojitim
pogledom. Barem se Benu tako činilo, znao je da će biti
otpušten. Što je bilo iznenađujuće, prihvatio je to doista
brzo. Nije volio ovaj posao te je samo čekao da ga napusti.
- Vjerujete li vi u Boga, gospodine? - upita
poslovođa držeći cigaretu zubima.
- Ne, ne vjerujem, otkad znam za sebe ne vjerujem.
Nikada mi nije bilo prezahtjevno zaključiti ne samo da to
nije za mene, već i da mi je to u potpunosti bespotrebno.
- Zašto bi tako mislili? Nije li ljepše vjerovati?
- I dijete vjeruje u Djeda Božićnjaka, istim
razlogom.
- Objasnite.
- “Ljepše je vjerovati”. Stvar je, gospodine da ta
rečenica upravo samo znači “Bolje je ne razmišljati”.
Ostalo si protumačite kako vi sami želite, no nismo li mi
samo djeca koja vjeruju u mnoštvo djeda božićnjaka?
- Dosta filozofiranja dečko - reče poslovođa smijeći
se. - nego reci mi, želiš li ti nastaviti raditi ovdje?
Hiffleyev mrki, zastrašujući pogled je mnogima tjerao
strah u kosti, a stabilnost njegovih brkova u tom izrazu
lica bijade kompletno savršena. Tamo je Krau ispušio
zadnji duhan u cigareti, žar ugasio ja zidu zgrade, opušak
bacio na pod te rekao:
- Ne.
- Kako to? - poslovođi s gustim brkovima su se
raširili kapci, suzile nosnice te je maramicom obrisao čelo.
 - Dugo sam ovdje, mlad čovjek poput mene mora
probati nešto novo.
- Mladiću, ima smisla to što kažete. Imate moju
potporu u toj odluci. Vi ste natprosječno inteligentan
pojedinac. Idite samo, ja sam ovdje od kad su mi bile tvoje
ljete, a već me čeka mirovina. Da sam bar stekao iskustva,
dobio neke mudrosti. Najgore vam je biti glupi starac.
Mladi ljudi su inače glupi, no glupi starci su rijetki.
Očekuje se dokazivanje iskustva stečenog kroz sve te
godine. Puštam vas, iskusite život!
- A što ćete vi? - upita Krau.
- Mirovina, star sam ja čovjek, već su mi šezdesete
godine. Samo čekam smrt. Živi dok si mlad, dečko!
- Što to vas sprječava od užitka?
- Dečko, u ovim godinama mogu preletjeti
atlantik, no pitanje je hoću li svojim starim očima moći
vidjeti leteće oblake i beskrajni ocean.
Takvi razgovori su tekli svakoga dana, svakog puta
kada bi Krau i Hiffley izašli van. Samo što je ovo
vjerojatno bio posljednji put kada su tako porazgovarali.
Vidjelo se u Hiffleyevim očima, Krau mu je bio drag
radnik, no još draži “dečko”. Bio je emotivno vezan za
njega. Moglo bi se reći da je Hiffley sam po sebi bio
empatična i osjećajna osoba, ali unatoč tome, nije plakao.
Suze su bile nepoznate tomu čovjeku, tako je bio i
odgojen. Benjaminu je pričao o svojem ocu mnoštvo puta,
čovjeku kojega je on zvao “Pijandurom” i “Budalom”.
Tukao ga je, iskaljavo bijes i tugu svoju nad njim. Suze su
mu već tada bile nepoznate. Ben se još uvijek sjeća kako je i
sam Hiffley rekao “Ona istinska bol kao da slijepi kapke
skupa i neda suzi da promakne”. Govorio je također, da je
ta bol samo jedna.
- Koja je to, gospodine Hiffley?
- Gubitak djeteta, tvojeg djela, kojeg si sagradio ne
samo kao živu stvar nego i osobu. Imam iskustvo sa time,
ali da nađem sreću u nesreći, dijete još nije bilo rođeno, a
ne znam kako bi mi tek bilo da je bilo. - reče Hiffley u
monotonom tonu, kao da postavlja tvrdnju unatoč
njegovu prirodnom upitnom tonu, - Vi gospodine? Imate
li vi iskustva?
- Hvala Bogu nemam, ne znam kako bih se nosio sa
time. Opća zamisao toga mi kroz žile šalje osjećaj nelagode,
tešku krv. Neopisivo, nespriječive pojave su po ljudskoj
prirodi zastrašujuće, no kombinirati to sa roditeljevim
najvećim strahom… nepojmljivo.
- Čovjek sve preboli, samo je pitanje vremena. -
reče Hiffley tužno, depresivno. Koliko god Ben bio dobar
prijatelj Hiffleya, koliko ga god poznavao u dubine, čovjek
je bio misterij dok je došlo do njegovih emocija i psihičkog
stanja. Pomalo je nalikovao na stoicista, mada je Krau
sumnjao da Hiffley zna što to znači. Pitanje je bilo, zna li
čovjek sam kako se osjeća, ili samo slijepo nagađa uz
pomoć najsuptilnijih tragova. Pitanje je, također, na koji
način bi mi ljudi trebali iskontrolirati, ugušiti svoje
osjećaje. Jesu li pojave poput placebo efekta stvarne te
koliko daleko mi ljudi dolazimo samo sa svojim umom.
Jesmo li mi samo naš um i to je to ili nešto više? Što nas to
čini ljudima, jesu li to suze, naše žile i meso naše. Ili nešto
više?
 II.
Benjaminu je sunce obasjalo oči. Novi dan, bilo je već
devet sati. Morao je tražiti bolji posao, novi posao. Od
poslovođe je dobio devedeset eura nakon jučerašnjeg
razgovora. To ga je moglo opskrbiti do dva-tri tjedna.
Krau je znao mjesecima živjeti od samo par stotina eura.
To mu je bila pomoć u mnogim slučajevima di nije imao
mnogo novaca, a opet tako je mogao i mnogo novaca
sačuvati. Uvijek je govorio da će tim novcima omogućiti
svomu djetetu sve što ono poželi. Krau je nakon fakulteta
bio vrlo dugo nezaposlen. Živio je od majčine mirovine,
novaca šire obitelji ili slično, no majke više nema, “ostala
su samo sjećanja”, kako je on volio reči. Nakon toga se
morao zaposliti, prvo je radio kao profesor filozofije u
školi. U obližnjoj gimnaziji. Tamo je radio do rastanka sa
ženom, sudskog postupka koji je trajao do dvije godine te
pokušaja samoubojstva i depresije. Nakon svega toga, nije
više mogao raditi sa ljudima. Ubrzo nakon toga, upoznao
je i samoga Hiffleya, koji mu je pružao ne samo pomoć, već
i posao u tvornici u kojoj je radio. Sve se činilo dobro,
unatoč Krauovom toksičnom umu. Volio je biti sam,
barem je tako sebi govorio. Bio je on čovjek koji je mnogo
toga samom sebi govorio. Sve je on to sebi govorio, no
podsvjesno je umirao. Govorio si je da ne pati za
Morenom, no patio je. Da ne pati zbog majčine smrti, no
svaki put kada bi pomislio o njoj, srce bi mu se otežalo.
Osjećao bi se kao da potpuno sam leti u svemiru. Bez
ikoga drugoga. Vjerujem, da bi unatoč svojoj potrebi da ne
doživljava mnogo fizičkog kontakta, najrađe mnoštvo puta
zagrlio Hiffleya ili majku te možda barem još jednom
poljubio Morenin obraz.
Krau je progutao i zadnji zalogaj svojega
skromnoga sendviča. Stavio je na sebe stari crni kaput te
zalupio za sobom drvena vrata krem boje koja svakim
dodirom sa sebe istreseju prašinu. Keramičke pločice
zgradinog hodnika su se već raspadale pod teškim
Krauovim cipelama. Unatoč suncu što je tako burno sjalo
vani je bilo vlažno, a svaki list djeteline se sjao ispunjen
rosom. I nebo je bilo konfuzno, pod nogama Benjamina
svaki je list bio hrskav poput isušenog čvarka, unatoč
livadama opskrbljenim visibabama. Zrak je bio topao, no
smrzavajući je povjetarac prolazio kroz Benove dlake.
Svakim korakom, Ben je osjećao više nelagode u prsima,
više stresa, htio se dokazati, no nije znao kako. Volio je
gledati pukotine u pločniku, mislio je da se upravo ti
pločnici mogu korelirati sa ljudskim životom. Vjerovao je
da sve te pukotine, filteri cigareta i limenke pive mogu
prikazivati prepreke fenomena zvanog ljudski život.
Pomalo mu je bilo i zastrašujuća ta pomisao da, svaka ta
limenka, svaka kora od banane ima svoju priču. Svaki
čovjek, i oni koji su samo naša viđenja su bilo rođeni od
svojih roditelja, su išli u svoje škole te su i samo stekli
tolika znanja i iskustva.
- Oprostite gospodine, jeste li zainteresirano da
vam dam potpuno besplatan časopis o pomoći sa
mentalnim zdravljem mladih? - reče čovjek odjeven u
prastari sako, stojeći pokraj stola na kojem bijaše mnogo
primjeraka istog časopisa.
- Ajde, jesam. Recite o čemu se radi.
- Vidite gospodine, u današnje vrijeme mladi se
muče sa mnogim pritiscima modernog svijeta. Mi
pružamo odgovore na sva pitanja koja ljudi ispituju.
- Koji vam je izvor? - upita Krau ne entuzijastično
- Biblija, naravno. - reče čovjek u odijelu
Krau nije bio veliki vjernik, moglo bi se reći da uopće nije
bio jedan. Govorivši o tome, nije se volio klasificirati kao
ateist. Osjećao je da je taj pojam neispravan. Vjerovao je u
nešto više od čovjeka, no to nije bio kreator, odgovor na
njegova pitanja.
 - Nego recite, gospodine, kako li mislite da je sve
stvoreno? - upita čovjek.
- Tvrdnja da je sve stvoreno od strane nekog
kreatora je naravno mila ljudskom srcu no, ja evo ne znam.
Svemir je, stvoren u savršenim uvjetima za naš život,
gravitacija je decimalno savršena, a atmosfera također.
Lijepo je, razmišljati da postoji kreator, no evo ponavljam
se, steže me u srcu dok pomislim da postoji kreator. Ja vam
gospodine, ne volim mnogo vjerovati u bilo što osim
ljudskih pojava, jer pojave kontroliraju našim životima,
ništa drugo.
- Prekrasno rečeno, dijete moje. Samo mi objasni,
zašto ne vjerovati.
- Jednostavno nisam za to, tako barem vjerujem.
Ne želim vjerovati, no ni ne mogu. Konceptualizacija
religije mi se nikada nije svidjela, ne volim biti slijep kada
imam toliko toga da vidim. Ne volim ni zajednice.
Razmislite, bi li Bog nama dao svijest i kapacitet
razmišljanja da vjerujemo u njega?
- Razumijem, nije moj posao kontrolirati vaša
vjerovanja. Doduše, tvoje ideje, mladiću, imaju smisla.
Nikada nisam vidio nekog poput tebe u tvojim godinama.
Koliko si star? - upita čovjek začuđeno
- Sada ću napuniti trideset i četiri, vi, ako smijem
pitati?
 - Dijete moje, sedamdeset i dvije godine. Proživjeh
sam sve. Radio sam ko pilot četrdesetak godina. Preletio
sam atlantik par stotina puta, bio u gotovo svakoj državi
svijeta te preletio otprilike tri tisuće letova. Uz to, bio sam
i vozač teretnih kamiona par godina. Nešto me uvijek
vezalo za vožnju, za nebo. To je meni jedan od smisla
života. Ne veži se za ljude, veži se za posao, za žrtve tvoje.
Za ono što moraš. Samo su obaveze vječne. - reče čovjek te
potapša Benjamina po ramenu. Moglo bi se reći da je Krau
uživao u monologu, unatoč tome da je svako malo pogled
vratio na svoj potrgani sat.
- Što vi radite?
- Nezaposlen sam, upravo sada tražim posao.
Imam profesiju jer sam završio Filozofski fakultet, no
teško je naći normalan posao ovako.
- Mladiću, uživaj u radu. Čovjek kojemu je i rad
užitak se oslobađa od tegobe te radi kad i ne mora. Tako se
uspijeva u životu. Tako postaje slobodnim. Ne razmišljaj o
tome kao o nečemu što moraš, jer ništa ne moraš. Tek
onda kada svojom voljom nešto činiš uspijevaš. - Benu je
misteriozni čovjek postao drag. Pričao je mnogo, no pričao
je mudro. Krau je ionako volio slušati, no rijetko ga je
netko toliko zaintrigirao svojim govorom.
- Kako to da ste toliko religiozni?
 - Vuklo me. Mogu reći i da mi je to gušt.Uvijek
sam se vraćao na pitanje zašto ne. Nikakve vanljudske
posljedice ne postoje ako vjeruješ, a ljudske su u većoj slici
nebitne. Ljudi uvijek imaju nešto za reći, to je neizbježno.
Ljudima je najkompleksnija stvar biti jednostavan.
Pogotovo vama mladima, neki vaši stresovi mi nemaju
smisla. Možda su se samo vremena promijenila, no meni
ste u svakom slučaju suludi. Treba gospodariti stresom,
shvaćati ga poput protivnika kojega treba poraziti, ipak je
najčešći razlog smrti. Vi ga svejedno tako olako shvaćate.
Pogledajte se u oči, recite si da ste veći od toga, jači od
svoga uma. - Krau ga je pomno i pažljivo slušao, no nije
razumio samo jedno. Što je to više od uma? “Taj čovjek je
zasigurno pričao o duši, no kako li duša kontrolira naše
tijelo?”, pomislio je. Duša je Benu zaista bila interesantna
pojava. Nije ju u potpunosti razumio, nije znao hoće li ju
ikada razumjeti. Znao je da naše srce pumpa krv u naše žile
te da od tog živimo. Sve ostalo je upitno. Stoji pitanje kako
mi, ljudi, možemo zamisliti egzistenciju nečeg
nadljudskog? Ima li naša zamisao granice, a gdje li vučemo
crtu između onoga što možemo tumačiti i onog
neobjašnjivog. Interesantno je da je uz sve to razmišljanje
Krau htio znati samo jedno, kako biti vedra osoba. Ne
sretna, nego vedra, radosna, jer inertnost sreće u njegovim
očima čini sreću bespotrebnom. Jedino je aktivnošću
čovjek osjećajan. Barem je tako Ben vjerovao.
Ben se ubrzo nakon razgovora vratio u stan. Mislio
je potražiti posao, no shvatio je da je previše rano. Imao je
još novaca da preživi, a preživljavanje je bilo jedino bitno u
ovome trenutku. Skinuo je sa sebe kaput, bacio ga na
stolac u kuhinji te je pažljivim koracima dospio do
kuhinje. Cvrkut ptica mu je ispunjavao ugođaj ranoga
proljeća, vani je sunce gorilo poput paklene vatre, a svaki
je zvončić vani visio na svoju stranu. Benova soba je bila
puna papira, koliko zgužvanog i bačenog, toliko i lijepo
savijenog i čistog. Ni Ben sam nije znao od kud mu sve to,
samo je zapisivao mnogo toga, misli, informacije, pa i
crtao ljude koje je vidio kroz dan. Na zidu sa kojega se
trgala boja je tako bilo zaljepljeno petnaestak slika Morene
koje je crtao iz sjećanja, samo da ne zaboravi njezino lice.
Malog Izaka nije vidio već tri i pol godine, sada mu je već
pet godina. Njegov mali dečko postaje velik. Benov krevet
se je već počeo raspadati pa je Ben sve češće i češće počeo
spavati na novom madracu kojega je nedavno dobio na
poklon od sestrične. U svakom kutu je Ben imao barem
jednu pepeljaru, a tako i stolove na kojima je držao knjige
još od fakulteta. Škripac vratiju se znao čuti sve do vani, a
to nije bilo ni iznenađujuće spominjući njegov potrgani
okvir prozora. Unatoč hladnoći, Krau nije volio ložiti,
uživao je u pomalo prohladnom zraku, a kada nije, uzeo je
svoju nekolicinu deka te se pokrio njima. Na zidu pored
slika Ben također imade stari sat. Kao dijete ga je zavolio
zbog zvukova koje je proizvodio kada bi otkucalo podne.
Bio je to drveni sat građen od snježno bijele breze koja je
savršeno komplimentirala njegove tamno smeđe zidove.
Kazaljke su mu bile poput mačeva što su se međusobno
sudarali, a brojke su bile uklesane svečanim,
minimalističkim no opet ukrašenim brojkama. Svaki je
pomak kazaljke stvarao glasan zvuk što je nalikovao na
zvuk kapi vode što padne u jezero, a tako je išla u vječnost.
Taj stari sat je stariji od njega, njegova ga je obitelj dobila
prije njega samoga, a on je jedini spomenik kojeg imade od
majke. Otac mu je bio rekao da će njegov posljednji
roditelj umrijeti kada sat prestane kucati jer će tada duša
prvoga roditelja iz sata izaći i ući u spokoj u zadnji ples sa
svojim partnerom. Majka mu je umrla, otac također, no
sat je još kucao, a Ben se je već pomirio sa time da je njegov
otac pričao bajke kada on bijaše dijete. Mnogo si je puta
Ben pomislio, ima li možda taj sat neko dublje značenje iza
sebe, no ostalo mu je ništa i bilo ga je muka da će mu
možda do kraja života tako ostati.
Kroz tiho vijukanje vjetra začula se zvonjava
telefona. Benove oči su se hitro otvorile, a njegova stopala
su brzo počela koračati prema telefonu.
 - Molim? Benjamin Krau pri telefonu.
- Bok Benjo, pogledaj na kalendar. - reče mili i
topao ženski glas.
- Katarina, ja, nismo se dugo čuli. Što želiš? Kako
to da me zoveš?
- Prošlo je deset godina od smrti majke Ben. Ako
želiš, plati si put vlakom pa dođi sa svojim sestrama posjeti
svoju kuću iz djetinjstva.
- Katarina, Toma, ja, ne znam, nemam riječi, doći
ću. Zasigurno, no ne znam kako i kada. - reče Ben
drhtajući
- Dođi u četvrtak, nadam se da ćeš moći ostati
barem do nedjelje. - reče i poklopi.
Krau je dobrih desetak minuta ostao sjedeći i gledajući u
jednu točku u zidu. Sa svojim sestrama se nije čuo od smrti
njegove majke. Nije mogao vjerovati, a sada će ići i u svoju
kuću iz djetinjstva. Oči su mu se pomalo zacrvenile, a
obrazi mu izblijedili. Nastavio je gledati u tu jednu točku,
ne vjerujući što mu se događa. Ponovno će vidjeti svoje
sestre, svoju Katicu, svoju Tomu. Nije mogao biti
entuzijastičan, koliko god on to želio. Zvukovi vjetra,
njegov vijuk postajao je sve glasniji i glasniji, a ptice su
utihnule. Onaj stari sat u Benovoj sobi je kucao glasnije
nego ikada, stari, krivo postavljeni prozor zamalo da nije
pao, a on je tamo, poput biljke, mirovao u kutu hodnika
gdje bijade i telefon. Svaki se Benov korak činio teškim,
šake su mu izgledale uništeno, a imao je osjećaj da mu ni
prsti nisu na svojem mjestu. Žile su mu nosile tešku krv
koja se njemu činila da je crna. Sva sjećanja su se vraćala, a
što je više sekunda prolazilo njemu bijaše sve lošije. Počelo
mu se vrtiti, počeo je biti bijesan, ali je u svom tom šoku
samo pao na pod, sklopio oči, i zaspao.

III.
Zvuk cvrkutanja ptica je prolazio kroz cijeli Benov
stan. Probudio se znojan, uzrujan, u kutu svojega hodnika.
Otkucala su četiri sata ujutro. Već je bila srijeda. Sutra je
trebao doći do svoje kuće, a danas se dogovorio sa samim
sobom da će kupiti kartu. Stao je na svoje dvije suhe noge.
Udahnuo duboko par puta, a onda išao skuhati si čaj.
Krau je vidio neku ljepotu u “hobiju” zvanom pomno
pijuckanje čaja uz cigarete. Ben je sam po sebi bio osoba
mnogih gušteva, vidio je ljepotu u najmanjim dijelovima
čovjekovog života, upravo poput jela ili pijenja čaja. U
trenutku kuhanja čaja, Krau pogledaše kroz prozor te vidi
sedmero djece kako igraju nogomet. To ga podsjetiše na
upravo njegovo djetinjstvo te kako je onda bilo drugačije.
Tamo upali cigaretu, uzme čaj sa sobom u dnevnu sobu,
spusti bokove na kauč te tako starina kauča proizvede
zvuk pomnog pucanja. Krau je uzeo daljinski u ruke te je
na televiziji odšaltao dnevnik na trećem programu. Nije ga
zanimalo što se dešava u svijetu, ni u njegovu gradu, no
bilo mu je zanimljivo gledati nešto dok uživa u čaju od
kamilice. Upravo onda, na vijestima se pojavila Morena.
Benjaminove oči su se hitro otvorile u šoku, trnci su mu
prošli kroz tijelo od glave do pete, a tek nakon desetak
sekundi je pročitao što se zapravo dogodilo.
- Prije točno dva tjedna došlo je do tragedije u
kojoj je majka jednog djeteta počinila homicid te ubila
svojeg supruga. Dobre vijesti su, da je dijete neozlijeđeno
te da je bilo oduzeto od majke. Morena je na sva pitanja
odgovorila samo sa: “Morala sam ovo učiniti, nije bilo
druge opcije, jedina mi je pogreška što nisam ubila i svoje
dijete.” - reče voditelj vijesti dana.
Krau nikada prije u svojem životu nije osjetio ovoliku
mržnju prema drugoj ljudskoj osobi. Vjerojatno nikada
više neće. Želučana kiselina kao da mu se digla kroz
jednjak, a adamova jabučica pustila iza tako da mu je teško
disati. Osjećao je bolan čvor u svojem grlu, svake dvije-tri
sekunde bi cimnuo lijevom stranom usana kao da ima
tikove, a zagledao se u tu jednu sliku Morene na televiziji i
gledao ju sve do kada se nije maknula. U trenutku bijesa,
Krau brzim koracima stigne u svoju sobu te svaku sliku,
svaki crtež Morene kojeg imade zalijepljen na zid rastrga
golim rukama. Došlo mu je na plakanje, i činilo se kao da
plače, no ne još. Svaki je od crteža završio u stotinu
komadića, rastrgan rukama, zubima, zgužvan, a Krau se
bacio u kut sobe te mu se prvi put nakon dugo vremena,
gotovo par godina, niz obraze spustila suza. Bio je uzrujan,
plakao je, toliki čvor zbunjenih osjećaja bijaše u njegovu
srcu da ni sam nije znao kako se osjeća. Nije ga bilo briga.
Sa crvenim očima, uzeo je dvije crne košulje, kaput i jedan
par svečanijih hlača te se uputio na željezničku stanicu.
Odlučio je odmah ići tamo, kakva god ga jeza hvatala.
Zatvorio je stara drvena vrata krem boje, okrenuo ključ u
bravi dva puta te sa teškom torbom otrči do površine
zemlje. Kada izađe iz zgrade, hladan zrak ga pogodi u
glavu, on skrene desno te počne trčati u ravnoj crti.
Svakim se je korakom osjećao kao da odguruje zemlju od
sebe. Držeći kapu na glavi desnom rukom, trčao je kroz
livadu rose koliko god su mu se cipele smakale. Na putu
skoro da nije zaplakao, no vrijedno je spomenuti. U tomu
je trku osjetio slobodu. Onu istinsku slobodu, di ne mora
ništa, di živi svoj život, di je spreman umrijeti ignorirajući
godine ispred njega. I tako je Krau oznojeni došao do
željezničke stanice. Hitro je skočio u vlak za mamino selo,
a onda počeo vaditi zgužvanih desetak eura koje je imao u
desnom džepu.
- Karta, molim - reče stari brkati kondukter
bezosjećajno. Kao da mu je dosta ovog posla. Benu ta
pojava nije bila čudna. Njemu je bilo lagano shvatiti da će
svaki čovjek kad tad zamrzit ono što mora, svoj posao.
- Kupit ću ovdje, koliko je jedna povratna za
Pribyslavu?
- Sedam i pol eura gospodine.
- Imate za vratiti?
- Naravno, gospodine.
- Evo deset, vratite samo dva da se ne mučite, u
redu je. - reče Krau i nasmiješi se ne očekivajući osmijeh
natrag. Sve jedno ga je dobio. Benu je postojala ta neka
sreća koju dobiva viđenjem osmijeha drugih ljudi. Kad ga
on nije imao, barem ga je netko drugi. To mu je činilo mir
u duši.
 Benu je srce još uvijek kucalo poput pisaćeg stroja,
no kroz neko vrijeme, gotovo se
primirio. Kotačići vlaka na kojem se bijaše vozio su
zveckali bez prestanka, zbog čega Krau nije mogao spavati
na putu. Iz lokomotive je išao gusti dim zbog učestalog
ugljena bačenog u ložište, a pod vlaka se pod Benovim
nogama misteriozno tresao. Benove noge mu bijadu teške.
Glava još teža, a u vlaku je samo gledao kroz prozor i
promatrao svaki detalj svake livade i njive koje su se našle
pred njegovim očima. Ne uzrujan od ničega, na par
minuta je našao mir. I uživao je u aromama staroga vlaka,
te mirisu cvijeća koji se je protezao kroz svaku livadu koju
on vidješe. Sa samim sobom, samo sa svojim mislima, u
svojoj glavi. Nije ga ništa uzrujavalo, samo je gledao kroz
skromni prozor drvenog okvira i razmišljao o tome, kako
je biti taj cvijet. U tome svijetu. Kako je biti suncokret što
sunce prati, kako je to, jednostavno ništa ne znati. I
interesantna je ta sama zamisao, da smo u nekom svijetu,
mi ljudi poput suncokreta. Jer možda smo samo istinskom
samoćom, gledanjem u ono što nam dade život, mi i
istinski sretni. Osjećaji su, po Benjaminu, upravo ona
temeljna figura čovjeka, pa u konačnici i svega ljudskoga
kod jedne osobe. Translacija te same misli u praksu je
također interesantna, a onda upravo dolazimo do toga da
smo mi ljudi, u končanici, samo ljudi. Ništa više, a ni ništa
manje. Tu dolazi i to konačno pitanje ljudske svrhe, a
ljudska svrha je ništa više ni manje nego mit društva. Svrha
nas, ljudih, u najčišćem smislu bijaše da damo nešto dobro
svijetu. No, teško je to izvedivo. Sve u ljudskom životu je
na neki način teško izvedivo. To je u nekom smislu i
istinska čar života. Patnja, mučnina, svaka bol koju čovjek
osjeti kroz najsuptilnije trenutke, čini nas ljudskim. Bilo bi
još teže, živjeti u svijetu gdje je sve lagano, čisto zbog
pojave ljudske imaginacije. U ovom svijetu, čovjeku je
milije izgubiti partiju biljara od prijatelja desetak puta,
samo da ga pobijedi jednom, nego da ga pobijedi prvih
deset puta. Svi mi živimo da upotpunimo naše ciljeve, no
da bi svaku suzu, znoj i krv prolijenu sačuvali do cilja, ne
bi mogli da otiđemo kući bez osmijeha gledajući u tu
prekrasnu divotu čovjeka. Tu staklenku ljudskosti
možemo nazvati istinskim čovjekom. Onim što je kreiran
u sliku nadljudsku, onim koji bijaše prvi, po kojemu je
kreiran svaki sljedeći, a u krajnjosti i onaj zadnji. Onaj koji
će proglasiti kraj uz pobjedničke trube. Onaj koji će staviti
točku na kraju rečenice, onaj koji će postati čovjekom.
 IV.
Bijaše 6 sati popodne, a već je svaka zvijezda na
nebu bila na svom mjestu. Mjesec je blještao od ljepote, ali
je i svojim kontrastom na crno nebo savršeno
komplimentirao pozadinu iza sebe.