Esej iz povijesti

Završetkom prvog svjetskog rata 1918. u dvorcu Versailles održana je Pariška mirovna
konferencija kojom su države pobjednice potpisale glavni mirovni ugovor s poraženom
Njemačkom. Američki predsjednik Woodrow Wilson je već potkraj rata u dokumentu
Četrnaest točaka predložio načela po kojima bi se trebale donositi odluke na konferenciji.
„Velika četvorica“ su se zalagala za interese svojih država i najveći dio odluka usuglašavali na
međusobno zatvorenim sastancima. Smatram da je Pariška mirovna konferencija primjer
licemjerja pobjedničkih sila.

Francuska je podržavala sve prijedloge koji su išli na štetu Njemačke. George Clemenceau
mrzio je Njemačku, Francuska je bila nepopustljiva, osvetoljubiva i pohlepna. Smatrali su da
je ugovor previše blag i nadali su se rušenju njemačkog gospodarstva jer su i dalje u
Njemačkoj vidjeli ozbiljnu prijetnju. Licemjerje su pokazali i tako što je Mirovni ugovor
Njemačkoj bio ultimatum koji im je uručen na potpis jer nisu sudjelovali u njegovom
nastanku te se Njemačku nije ništa pitalo. Proglašeni su jednim krivcem za rat, izgubili su
kolonije, ratnu mornaricu i čak 13.5% teritorija. Nijemci tu nisu vidjeli nikakvu otvorenu
diplomaciju kakvu je Wilson „zagovarao“ i osjećali su se izigranima jer su Wilsona prvobitno
smatrali spasiocem. Velika Britanija je mogla biti zadovoljna ugovorom. Oduzela je
Njemačkoj ratnu flotu, luke, ratne brodove i tako su onesposobili svog velikog trgovačkog
konkurenta. Također, sačuvala je svoju teritorijalnu moć. Kada su velike sile pobjednice
osvojile rat i dobile ono što žele mislili su da više ne trebaju jedni drugima jer su ostvarili
svoje ciljeve, porazili protivnika. Zalagali su se za vlastite interese te pokušali ostvariti
teritorijalne zahtjeve, često su zastupali suprotne stavove. Dogovori su se temeljili na
kompromisima. Najveći dio odluka su donosili na međusobno zatvorenim sastancima dok su
ostale države davale zahtjeve koje su iznosili pred Veliku četvoricu koje oni uglavnom nisu
prihvaćali i nisu imali prava u raspravama te je velik dio država bio uskraćen. Primjer rušenja
zajedništva se mogao vidjeti na privatnom skupu „velike trojice“ gdje su se predstavnici
posvađali oko podjele nafte. Tu su potvrdili da traže najbolje za sebe i da im savez više nije
toliko od koristi. Države pobjednice se nisu držale cilja konferencije.

Pariška mirovna konferencija je primjer licemjerja pobjedničkih sila jer se nisu držale
dogovora konferencije nego su išle na to udovolje sebi. Iako je svrha konferencije bila mir u
Europi opet je došlo do nesuglasica s državama kojima odluke nisu išle u korist i do
namjernog gospodarskog slabljenja poraženih država zbog licemjerja pobjedničkih sila.