Naslov izvornika La septieme fonction du langage

© Editions Grasset & Fasquelle, 2015.

© za hrvatsko izdanje Fraktura, 2017.
© za prijevod Ivana Šojat i Fraktura, 2017.
“Tumači su posvuda. Svatko od njih govori vlastitim
jezikom, te čak pomalo poznaje jezik drugoga.
Lukavstva tumača mnogobrojna su, a on nikad ne
zaboravlja vlastite interese.”

Derrida
PRVI DIO

Pariz
 1.

Život nije roman. U to biste barem htjeli sami sebe uvjeriti. Roland
Barthes korača Ulicom de Bievre. Najveći književni kritičar
dvadesetoga stoljeća s punini pravom može biti krajnje tjeskoban.
Umrla mu je majka s kojom je održavao vrlo prustovske odnose. A niz
njegovih predavanja na College de France pod naslovom “Priprema
romana” okončao se neuspjehom koji je teško prikriti: tijekom cijele je
godine svojim studentima govorio o japanskoj haiku-poeziji, o
fotografiji, o označitelju i označenome, o Pascalovu poimanju
razonode, konobarima, kučnim ogrtačima ili mjestima u amfiteatru - o
svemu, samo ne o romanu. A to traje gotovo tri godine. Nužno je i sam
svjestan činjenice kako su ta predavanja tek manevar za izbjegavanje
trenutka kad će započeti s radom na onom što će doista biti književno
djelo, odnosno djelo koje će odati počast hipersenzibilnu piscu koji u
njemu drijema, a koji je po mišljenju svih u njemu počeo pupati u
njegovim Fragmentima ljubavnog diskursa koji su već postali Biblija
svima mlađima od dvadeset pet. Od Sainte-Beuvea do Prousta, vrijeme
je da se preobrazi i zauzme mjesto koje mu pripada u panteonu pisaca.
Mama je mrtva: još od Nultog stupnja pisma krug je zatvoren. Kucnuo je
čas.
Politika, da, dobro, to čemo još vidjeti. Još od njegova putovanja u
Kinu ne bi se moglo reći da je preveliki maoist. Istodobno, od njega se
to i ne očekuje.
Chateaubriand, La Rochefoucauld, Brecht, Racine, Robbe-Grillet,
Michelet, Mama. Ljubav jednog dječaka.
Pitam se je li već tad četvrt bila prepuna trgovina s planinarskom
opremom Vieux Campeur.
Za četvrt sata bit će mrtav.
Siguran sam da je klopa bila dobra u Ulici des Blancs-Manteaux.
Pretpostavljam da se ondje dobro jede. U Mitologijama Roland Barthes
dekodira suvremene mitove što ih je buržoazija stvorila samoj sebi na
slavu, a s tom je knjigom i postao doista slavan; općenito se, na
određeni način, obogatio baš zahvaljujući buržoaziji. No riječ je o sitnoj
buržoaziji. Veliki buržuj koji se stavi u službu naroda poseban je slučaj
koji zavređuje analizu; trebalo bi o tome napisati članak. Večeras?
Zašto ne odmah? Ali ne, prvo mora sortirati dijapozitive.
Roland Barthes ubrzava korak ne zamjećujući ništa od svojega
izvanjskog okruženja, on koji je rođeni promatrač, on koji je cijeli život
proveo slijedeći znakove. Doista ne vidi ni stabla ni nogostupe ni izloge
niti automobile na Bulevaru Saint-Germain što ga napamet poznaje.
Nije više u Japanu. Ne osjeća hladnoću koja grize. Jedva čuje uličnu
buku. Pomalo je to poput obrnute alegorije o špilji: svijet ideja u
kojemu se zatvorio zamračuje percepciju osjetilnoga svijeta. Oko sebe
vidi samo sjene.
Razloge koje sam upravo spomenuo kako bih objasnio
zabrinjavajuće ponašanje Rolanda Barthesa sve odreda potvrdila je
Povijest, no osjećam potrebu iznijeti što se uistinu dogodilo. Ako su mu
tog dana misli drugdje, to nije samo zato što mu je majka mrtva, kao ni
zbog njegove nesposobnosti da napiše roman, pa čak ni zbog
mrzovolje konobara za koju je uvjeren da je nepopravljiva. Ne kažem da
o tome ne razmišlja, nemam nikakvih sumnji kada je riječ o prirodi
njegovih opsesivnih neuroza. No danas je posrijedi nešto drugo. U
odsutnome pogledu čovjeka uronjenog u vlastite misli pažljivi
prolaznik mogao je prepoznati stanje za koje je Barthes bio uvjeren da
ga više nikad neće iskusiti: uzbuđenje. Nije to stanje bilo povezano
samo s njegovom majkom, momcima ili njegovim fantomskim
romanom. Posrijedi je bila libido sciendi, žudnja za znanjem, a s njom i
ponovno probuđena uznosita nada da će revolucionirati ljudsku
spoznaju, a možda i promijeniti svijet. Osjeća li se Barthes kao Einstein
dok prelazeći Ulicu des Ecoles promišlja o svojoj teoriji? Izvjesno je da
nije pažljiv. Od njegova ga kabineta dijeli još samo nekoliko desetaka
metara u trenutku kad ga udara kamionet. Tijelo mu proizvodi tupi,
tipični, zastrašujući zvuk koji se čuje kad udari u lim, te kao krpena
lutka kotrljajući se pada na cestu. Prolaznici se trzaju. Tog
poslijepodneva, 25. veljače 1980., ne mogu znati što im se upravo
dogodilo pred očima, jer ni dan-danas svijet pojma nema što se
zapravo dogodilo.
 2.

Semiologija je čudna stvar. Prvi je se intuitivno dosjetio utemeljitelj

lingvistike Ferdinand de Saussure. U svojemu Tečaju opće lingvistike
predlaže da se “osmisli znanost koja proučava život znakova unutar
društvenoga života”. Ni više ni manje. Kao naputak svima koji će
poželjeti posvetiti se toj zadaći, pridodaje: “Ona bi tvorila dio
društvene psihologije, a samim tim i opće psihologije; nazvat ćemo je
semiologija (prema grčkom semeion, ‘znak’). Ona će nas poučiti od čega
su sazdani znakovi, koji zakoni njima upravljaju. Budući da još ne
postoji, ne možemo reći što će ona zapravo biti; no ima pravo na
postojanje, njezino mjesto unaprijed je determinirano. Lingvistika je
samo dio te opće znanosti, zakoni koje će semiologija otkriti bit će
primjenjivi na lingvistiku, a ona će se tako povezati s točno
definiranom domenom u cjelokupnosti ljudskih djelovanja.” Volio bih
da nam Fabrice Luchini ponovno pročita taj odlomak naglašavajući
riječi onako kako on to tako dobro zna, sve kako bi cijeli svijet ako već
ne dokučio njihov smisao, a onda barem zamijetio njihovu ljepotu. Ta
genijalna intuicija, gotovo posve nerazumljiva njegovim
suvremenicima (predavanje se održalo 1906.), ni stoljeće poslije nije
izgubila ništa od svoje moći, ali ni opskurnosti. Brojni su semiolozi
otada pokušali ponuditi istodobno jasnije i detaljnije definicije, no
jedni su drugima proturječili (a da ponekad toga ni sami nisu bili
svjesni) te tako sve zapetljali i naposljetku uspjeli produžiti (i to
teškom mukom) popis sustava znakova koji izmiču jeziku: prometni
znakovi, međunarodno pomorsko znakovlje, brojevi autobusa i brojevi
hotelskih soba pridodali su se vojnim činovima, abecedi
gluhonijemih... i to je više-manje sve.
No to je pomalo oskudno s obzirom na početnu ambiciju.
Gledamo li tako, semiologija ne samo da nije produžetak domene
lingvistike nego se i svela na grube protojezike, daleko manje
kompleksne, a samim tim i u većoj mjeri ograničene u odnosu na bilo
koji jezik.
No tomu zapravo nije tako.
Nije slučajno da se Umberto Eco, mudrac iz Bologne, jedan od
posljednjih još živućih semiologa, tako često referira na velike i
odlučujuće izume ljudske povijesti: kotač, žlicu, knjigu... savršene
alatke, po njegovu sudu, nenadmašne učinkovitosti. Sve nas doista
navodi na pretpostavku kako je semiologija zapravo jedan od
kapitalnih izuma povijesti čovječanstva i jedna od najmoćnijih alatki
što ih je čovjek ikad iskovao, no i za nju vrijedi isto što i za vatru ili
atom: isprva ne znamo uvijek čemu služe, ni kako se njima služiti.

3.

Zapravo, nije on umro četvrt sata poslije. Roland Barthes leži u

odvodnom kanalu, nepomičan, no tijelo mu ispušta promuklo pištanje,
a dok mu duh tone u nesvjesticu, dok ga vjerojatno obuzimaju
vrtloženja haikua, rasinovski aleksandrinci i paskalovski aforizmi, on
čuje - to je možda i posljednje što je čuo, tako samome sebi kaže (kaže
si, sigurno) - vrisak izbezumljena čovjeka: “Bacio mi se pod kotače!
Bacio mi se pod kotače!” Otkuda taj naglasak? Oko njega su se, došavši
k sebi od prvobitnog šoka, okupili prolaznici koji se saginju nad
njegovim budućim lešom, razmatraju, analiziraju, procjenjuju:
“Moramo pozvati hitnu pomoć!”
“Nema svrhe, taj je gotov.”
“Bacio mi se pod kotače, vi ste mi svjedoci!”
“Gadno je ozlijeđen.”
“Jadan čovjek...”
“Moramo pronaći telefonsku govornicu. Tko ima kovanice?”
“Nisam imao vrrremena ni zakočiti!”
“Ne mičite ga, trebamo čekati hitnu.”
“Razmaknite se! Ja sam liječnik.”
“Ne okrečite ga!”
“Ja sam liječnik. Još je živ.”
“Moramo obavijestiti obitelj.”
“Jadan čovjek...”
“Poznajem ga!”
“Je li riječ o samoubojstvu?”
“Moramo doznati njegovu krvnu grupu.”
“Redovan gost. Svakoga jutra dolazi k meni popiti čašu vina.”
“Više neće dolaziti...”
 “Je li pijan?”
“Zaudara na alkohol.”
“Čašica bijelog vina za šankom, svakog jutra, već godinama.”
“To nam ne govori ništa o njegovoj krvnoj grupi...”
“Prrrelazio je, a da nije ni pogledao prrreko ceste!”
“Vozač mora imati kontrolu nad svojim vozilom u svim
okolnostima, takav je zakon, ovdje.”
“Sve će biti u redu, stari moj, ako imate dobro osiguranje.”
“Ali dobit će brdo negativnih bodova.”
“Ne dirajte ga!”
“Ja sam liječnik!”
“I ja sam.”
“Onda se pobrinite za njega. Ja idem po pomoć.”
“Trrrebao sam isporrručiti rrrobu...”

Većina svjetskih jezika koristi se prednjojezičnim alveolarom r koje

se još naziva i kotrljajućim r, za razliku od francuskoga, koji je prije
nekih tristo godina prigrlio stražnjonepčano velarno R. Ni njemački ni
engleski ne kotrljaju r. Nije to ni talijanski, a ni španjolski. Možda
portugalski? Zapravo je prilično guturalno, no muzikalnost rečenice
tog čovjeka nije dovoljno nazalna ni pjevna, čak je prilično
monokordna, u tolikoj mjeri da je prilično teško razabrati modulacije
panike.
Zvuči poput ruskog.

4.

Kako je semiologija, rođena iz lingvistike, koja gotovo da je postala

kržljavac namijenjen isključivo proučavanju najsiromašnijih i
najograničenijih jezika, mogla in extremis postati neutronska bomba?
Operacijom koja Barthesu nije bila strana.
Isprva se semiologija trebala posvetiti proučavanju sustava
nelingvističke komunikacije. Saussure osobno svojim učenicima
izjavljuje: “Jezik je sustav znakova kojim se iskazuju ideje, pa je samim
tim usporediv s pismom, abecedom gluhonijemih, simboličkim
obredima, oblicima pristojnosti, vojnim oznakama i tako dalje. On je
samo najvažniji od tih sustava.” To je točno i odmah se uočava, no
samo pod uvjetom da se definicija ograniči na sustave znakova čiji je
poziv komunicirati eksplicitno i internacionalno. Buyssens semiologiju
definira kao “proučavanje postupaka komunikacije, odnosno sredstava
koja se upotrebljavaju kako bi se utjecalo na drugog, a koja kao takva
priznaje i onaj na kojega je utjecaj izvršen.” Barthesova genijalnost
počiva u činjenici da se nije zadovoljio sustavima komunikacije, nego
je dijapazon svojih proučavanja proširio na sustave značenja. Kad
čovjek kuša jezik, prilično mu brzo dosade drugi oblici komunikacije:
proučavati prometno znakovlje ili vojne kodekse podjednako je
uzbudljivo kao i lingvistu igrati tarot ili remi, ili pokerašu igrati šah.
Kako bi rekao Umberto Eco: za komunikaciju jezik je savršen, bolje ne
može. Jezik međutim ne govori sve. Govori tijelo, predmeti govore,
govori Povijest, govore pojedinačne i kolektivne sudbine, život i smrt
neprestano nam govore na tisuće različitih načina. Čovjek je stroj za
tumačenje, a ako ima iole mašte, onda posvuda vidi znakove: u boji
kaputa svoje supruge, u ogrebotini na vratima svojega automobila, u
prehrambenim navikama svojih susjeda s kata, u mjesečnim
izvješćima o broju nezaposlenih u Francuskoj, u okusu mladog vina
Beaujolais koji malo vuče na bananu (uvijek je to ili banana ili, nešto
rjeđe, malina, zašto? Nitko ne zna, no objašnjenje mora postojati, a ono
je nužno semiološko), u gipkim i ponosnim kretnjama crnkinje koja
ispred njega korakom mjeri hodnike podzemne željeznice, u ponašanju
svoga kolege iz kabineta koji nikad ne zakopčava prva dva gumba na
košulji, u obredu kojim nogometaši proslavljaju zgoditak, u načinu na
koji njegova partnerica vrišti kako bi mu dala do znanja da je doživjela
orgazam, u dizajnu skandinavskog pokućstva, u logotipu generalnog
sponzora onog teniskog turnira, u odjavnoj glazbi onog filma, u
arhitekturi, u slikarstvu, u kuhinji, modi, pivnici, u unutarnjem
uređenju, u zapadnjačkome poimanju muškarca i žene, ljubavi i smrti,
neba i zemlje i tako dalje. Znakovi s Barthesom više ne moraju biti
signali: postali su indicije. Odlučujuća mutacija. Posvuda su.
Semiologija je sad spremna osvojiti cijeli veliki svijet.

5.
Inspektor Bayard dolazi na odjel hitne medicine bolnice Pitie-
Salpetriere, gdje ga upućuju na broj sobe u kojoj leži Roland Barthes.
Elementi kojima raspolaže u dosjeu sljedeći su:
šezdesetčetverogodišnjeg muškarca oborio je kamionet praonice
rublja, u ponedjeljak poslijepodne, dok je u Ulici des Ecoles prelazio
preko obilježenog pješačkog prijelaza. Vozač kamioneta Yvan Delahov,
po nacionalnosti Bugarin, bio je u blago alkoholiziranom stanju, ali ne i
u prekršaju: o,6 g, ispod dopuštenih o,8 g. Priznao je da je kasnio s
isporukom košulja. Istodobno je izjavio kako brzina kojom se kretao
nije premašivala šezdeset kilometara na sat. Oboreni muškarac bio je u
nesvijesti i uza se nije imao nikakve dokumente u trenutku kad je na
poprište nesreće došla služba hitne pomoći, no identificirao ga je
kolega po imenu Michel Foucault, profesor na College de France i pisac.
Ispostavilo se kako je riječ o Rolandu Barthesu, također profesoru na
College de France i piscu.
Sve do sada izneseno ne opravdava žurno slanje istražitelja, još
manje inspektora Opće obavještajne službe. Nazočnost Jacquesa
Bayarda zapravo opravdava tek jedan jedini detalj: netom prije negoli
će biti oboren, tog 25. veljače 1980., objedovao je s Frangoisom
Mitterrandom u Ulici des Blancs-Manteaux.
A priori, nema nikakve veze između objeda i prometne nesreće, ni
između socijalističkoga kandidata na predsjedničkim izborima
predviđenima za sljedeću godinu i bugarskoga vozača zaposlenog u
praonici rublja, no u samoj je prirodi Obavještajne službe raspitati se o
svemu, a osobito o Franjo i su Mitterrandu u trenutku kad kreće
preliminarna faza predizborne kampanje. Premda je Michel Rocard u
javnosti daleko popularniji (prema Sofresovim anketama iz siječnja
1980.: “Tko je najbolji kandidat socijalista?” - Mitterrand 20%, Rocard
55%), oni na najvišim instancama nesumnjivo su procijenili kako se
neće usuditi prijeći Rubikon: socijalisti su legitimisti, a Mitterrand je
ponovno izabran da bude na čelu Partije. Još je prije šest godina
dosegnuo 49,19% glasova, dok je protukandidat Giscard osvojio
50,81%, što je najmanja ikad zabilježena razlika od uspostave općeg
izravnog prava glasa na parlamentarnim izborima. Ne može se
isključiti rizik da prvi put u povijesti Pete Republike bude izabran
predsjednik iz redova ljevice, zbog čega je Obavještajna služba brže-
bolje poslala istražitelja. A priori, misija Jacquesa Bayarda sastoji se od
toga da provjeri je li Barthes previše popio u Mitterrandovu društvu te
je li, nekim slučajem, sudjelovao u sado-mazo orgijama sa psima.
Posljednjih godina malo je skandala povezanih s vođom ljevičara, reklo
bi se da budno pazi na svaku svoju kretnju. Već zaboravljeni skandal
lažne otmice u parku kod Opservatorija. Tabui, njegova franačka
sjekira i kratki boravak u Vichyju. Potrebno je nešto svježe. Jacques
Bayard službeno je zadužen provjeriti okolnosti nesreće, no nema
potrebe objašnjavati mu što se od njega očekuje: razmotriti postoji li
način da se pomnom istragom našteti kredibilitetu ili da ga se, ako mu
već to ne pođe za rukom, oblati.
U trenutku kad Jacques Bayard dolazi pred sobu, u hodniku zatječe
red dug nekoliko metara. Svi čekaju kako bi posjetili unesrećenoga. Ima
ondje dobro odjevenih staraca, loše odjevene mladeži, loše odjevenih
staraca, dobro odjevene mladeži, ljudi najrazličitijih odjevnih stilova,
ljudi duge i ljudi kratke kose, pojedinaca koji djeluju magrepski, više
muškaraca nego žena. Dok tako čekaju, razgovaraju, svađaju se ili čitaju
knjigu, puše. Bayard, koji još nije sasvim svjestan koliko je Barthes
slavan, sigurno se pita kakav je to cirkus. Posegnuvši za svojim
povlasticama, prolazi pokraj svih koji čekaju u redu, kaže “Policija” i
ulazi u sobu.
Jacques Bayard istog trena uočava: začuđujuće visok krevet, cijev u
grlu, modrice po licu, žalostan pogled. U prostoriji su još četiri osobe:
mlađi brat, nakladnik, učenik i čovjek koji izgleda kao mlađahni arapski
kraljević, veoma otmjen. Arapski kraljević je Youssef, zajednički
prijatelj profesora i učenika Jean-Louisa, kojeg profesor smatra
najdarovitijim i prema kojemu osjeća najveću naklonost. Jean-Louis i
Youssef žive u istome stanu u 13. arondismanu, gdje organiziraju
večeri koje unose vedrinu u Barthesov život. Ondje susreće gomilu
ljudi, studente, glumice, najrazličitije istaknute ličnosti, često Andrea
Techinea, ponekad Isabelle Adjani, a uvijek gomilu mladih
intelektualaca. Ti detalji trenutačno ne zanimaju inspektora Bayarda,
koji je ovdje kako bi rekonstruirao okolnosti nesreće. Po dolasku u
bolnicu Barthes se osvijestio. Bližnjima, koji su odmah pohitali k
njemu, ponavljao je: “Koje li gluposti! Koje li gluposti!” Usprkos
brojnim kontuzijama i nekoliko slomljenih rebara stanje mu nije bilo
odveć zabrinjavajuće. No, kako je rekao njegov mlađi brat, Barthes ima
svoju “Ahilovu petu: pluća”. U mladosti je bio obolio od tuberkuloze, a i
strastven je pušač cigara. Posljedica su toga kronične dišne tegobe koje
ga sustižu te noći: guši se, moraju ga intubirati. Kad Bayard dođe,
Barthes je budan, no ne može govoriti.
Bayard se Barthesu obraća blagim glasom. Postavit će mu nekoliko
pitanja, bit će dovoljno da mu kretnjom glavom odgovori da ili ne.
Barthes inspektora gleda očima tužnoga kokera. Slabašno kima.
“Zaputili ste se na svoje radno mjesto u trenutku kad vas je oborilo
vozilo, je li tomu tako?” Barthes potvrdno kima. “Je li se vozilo kretalo
velikom brzinom?” Barthes polako glavu naginje na jednu pa na drugu
stranu, a Bayard to tumači kao da nema pojma. “Bili ste rastreseni?”
Da. “Je li vaša nepažnja bila povezana s objedom na kojemu ste bili?”
Ne. “Zbog predavanja koje ste pripremali?” Stanka. Da. “Na tom ste
objedu bili s Francoisom Mitterrandom?”
Da. “Je li se tijekom tog objeda dogodilo nešto posebno ili
neobično?” Stanka. Ne. “Jeste li konzumirali alkohol?” Da. “Mnogo?” Ne.
“Čašu?” Da. “Dvije čaše?” Da. “Tri čaše?” Stanka. Da. “Četiri čaše?” Ne.
“U trenutku nesreće, jeste li uza se imali osobne dokumente?” Da.
Stanka. “Jeste li sigurni?” Da. “Kad su vas pronašli, uza se niste imali
osobne dokumente. Je li moguće da ste ih bili zaboravili kod kuće ili
drugdje?” Duža stanka. Barthesov pogled kao da iznenada postaje
intenzivniji. Niječno trese glavom. “Sjećate li se je li vas itko dirao dok
ste ležali na tlu, prije dolaska vozila hitne pomoći?” Čini se kako
Barthes ne razumije ili ne sluša pitanje. Niječno odmahuje glavom. “Ne,
ne sjećate se?” Ponovno stanka, no ovoga puta Bayard je uvjeren kako
mu je jasno što govori izraz njegova lica: to je nevjerica. Barthes
niječno odmahuje glavom.
“Jeste li imali novca u lisnici?” Barthesove oči netremice zure u
sugovornika. “Gospodine Barthes, čujete li me? Jeste li uza se imali
novca?” Ne. “Jeste li uza se imali nešto vrijedno?” Bez odgovora. Pogled
je tako prodoran da bi čovjek, da nije čudnovata plama u njegovim
očima, pomislio da je Barthes mrtav. “Gospodine Barthes? Jeste li uza
se imali nešto vrijedno? Mislite li da vam je netko mogao nešto
ukrasti?” Tišinu koja u prostoriji vlada narušava samo promuklo
Barthesovo disanje koje prolazi kroz cijev respiratora. Prolaze duge
sekunde. Polako, Barthes niječno trese glavom, zatim okreće glavu
ustranu.

6.

Izlazeći iz bolnice, inspektor Bayard samome sebi kaže kako postoji

problem; ono što je trebalo biti samo rutinska istraga možda
naposljetku ipak neće biti sasvim izlišno; kako nestanak osobnih
dokumenata baca čudnu sjenu na ono što se isprva doimalo poput
banalne prometne nesreće; kako će to morati rasvijetliti ispitujući više
ljudi no što je mislio da će biti potrebno; kako njegova istraga mora
početi u Ulici des Ecoles, ispred College de France (institucije za koju
do danas nije ni znao da postoji, a čiju prirodu nije baš dobro shvatio);
kako će započeti sa susretom s tim gospodinom Foucaultom,
“profesorom povijesti sustava misli” (sic)-, kako će zatim morati
ispitati gomilu dugokosih studenata, pa svjedoke nesreće, a zatim i
žrtvine prijatelje. To ga povećanje obujma posla istodobno zbunjuje i
živcira. Zna međutim što je vidio u bolničkoj sobi. U Barthesovim je
očima vidio strah.
Zaokupljen mislima, inspektor Bayard ne primjećuje crni DS koji je
parkiran s druge strane bulevara. Sjeda u svoj službeni 504 i kreće
prema College de France.

7.

U ulaznome holu uočava popis studijskih predmeta: “Nuklearni

magnetizam”, “Neuropsihologija razvoja”, “Sociografija jugoistočne
Azije”, “Kršćanstvo i gnoza na predislamskome Orijentu”... Zbunjen,
odlazi do zbornice i traži profesora Michela Foucaulta. Kažu mu kako je
upravo na predavanju.
Amfiteatar je krcat. Bayard čak ne može ući u dvoranu. Ispred njega
je neprobojni zid slušatelja koji su zgroženi njegovim pokušajem da se
probije naprijed. Jedan blagonakloni student šapućući mu objašnjava
kako stvari stoje: onaj tko tijekom predavanja želi sjediti mora doći
barem dva sata ranije. Kad je amfiteatar dupkom pun, onda se može
otići u amfiteatar preko puta, jer se predavanje prenosi preko
zvučnika. Foucaulta se ondje ne vidi, no barem ga se može čuti. Bayard
dakle odlazi u amfiteatar B, koji je također prilično pun, no još se može
pronaći mjesta. Društvo je ovdje krajnje miješano, ima mladih, starih,
hipija, yuppieja, pankera, darkera, Engleza u prslucima od tvida,
Talijanki s velikim dekolteima, Iranki s čadorima, bakica sa svojim
psićima... Sjeda pokraj mladih blizanaca koji su kostimirani kao
astronauti (doduše, na glavama nemaju kacige). Ozračje je studiozno,
ljudi zapisuju bilješke u bilježnice ili pobožno slušaju. Povremeno
kašlju, kao u kazalištu, no na pozornici nema nikoga. Iz zvučnika se čuje
nazalan glas nalik na glasove iz četrdesetih, ne zvuči baš kao Chaban-
Delmas, ali recimo da zvuči kao mješavina Jeana Maraisa i Jeana
Poireta, samo je nešto piskutaviji.
“Problem koji bih vam htio predočiti”, govori glas, “jest sljedeći:
koje je značenje, unutar jedne koncepcije spasa - odnosno unutar jedne
koncepcije prosvjetljenja, koncepcije otkupljenja što ga ljudi dobivaju
prilikom krštenja - kakvo može biti značenje ponavljanja pokore,
odnosno samoga ponavljanja grijeha.”
Glas je vrlo profesorski: Bayard uočava i to. Pokušava dokučiti
smisao izgovorenoga, no, nažalost, trudi se baš u trenutku kad
Foucault nastavlja: “Tako da subjekt koji teži istini i tomu se posvećuje
iz ljubavi, vlastitim riječima, manifestira istinu koja za njega nije ništa
drugo nego manifestacija istinske prisutnosti Boga, koji sam po sebi
može govoriti samo istinu, jer nikad ne laže, Boga koji je istinoljubiv.”
Što da je tog dana Foucault govorio o zatvoru, nadzoru, arheologiji,
biomoćima ili genealogiji, nečemu drugome?... No neumoljivi glas
nastavlja: “Čak i ako se za određeni broj filozofa ili kozmologiju ovaj
svijet može okretati u bilo kojem smjeru, u životu pojedinaca vrijeme
ima samo jedan smjer.” Bayard sluša bez razumijevanja, uljuljkuje se u
taj didaktični, a istodobno moćni glas, nekako melodičan, glas koji
podržava smisao za metriku, stanke i interpunkcije kojima vješto
vlada.
Zarađuje li taj momak više od njega?
“Između tog sustava zakona koji se odnosi na postupke i referira na
slobodu volje, a samim tim i na beskonačnu repetitivnost pogreške i
sheme spasa i savršenstva koja se odnosi na subjekte, što implicira
privremeno ohrabrivanje i ireverzibilnost, po mojemu mišljenju ne
postoji mogućnost integracije...”
Da, nesumnjivo. Bayard ne uspijeva obuzdati instinktivnu kivnost
koja ga nagoni da a priori mrzi taj glas. S takvim se ljudima policija
mora natezati oko novca poreznih obveznika. S državnim službenicima
poput njega, samo što ovaj ovdje zaslužuje da bude plaćen za svoj
posao. Ali što je zapravo taj College de France? Dobro, utemeljio ga je
Franjo I., pročitao je to na ulazu. No, što još? Predavanja otvorena
svima, predavanja koja zanimaju samo nezaposlene ljevičare,
umirovljenike, trknute u glavu ili profesore koji puše lulu; nevjerojatni
studijski predmeti za koje nikad nije čuo... Nema diploma, ni ispita.
Ljudi poput Barthesa i Foucaulta plaćeni da drobe nevjerojatne stvari.
Bayard je u jedno već siguran: ovdje čovjek ne može izučiti ni za kakvo
zanimanje. Znanost, malo sutra.
Kad glas preko razglasa zakazuje susret za sljedeći tjedan, Bayard
se vraća u amfiteatar A, korača kroz gomilu koja se kroz širom
otvorena vrata izlijeva van, konačno ulazi u dvoranu, u njezinu dnu
uočava ćelava muškarca s naočalama koji na sebi ima dolčevitu ispod
sakoa. Djeluje istodobno snažno i mršavo, samosvjesna čeljust, blago
izbočena, oholo držanje tipično za ljude koji znaju da je svijet priznao
njihovu vrijednost, a tjeme mu je besprijekorno obrijano. Bayard mu se
pridružuje na katedri: “Gospodine Foucault?” Visoki ćelavac sakuplja
svoje bilješke s opuštenošću tipičnom za profesora koji je upravo
okončao predavanje. Dobronamjerno se okreće prema Bayardu,
svjestan je činjenice koliku sramežljivost njegovi obožavatelji ponekad
moraju prevladati da bi mu se obratili. Bayard vadi svoju službenu
iskaznicu. I on je savršeno svjestan dojma što ga time ostavlja.
Foucault kratko zastaje, gleda iskaznicu, drzovito promatra policajca
pa se vraća svojim zabilješkama. Teatralan, kao da se obraća auditoriju
koji se razilazi, kaže: “Odbijam vlastima dopustiti da me legitimiraju.”
Bayard se ponaša kao da ništa nije čuo: “Ovdje sam zbog nesreće.”
Visoki ćelavac brže-bolje ubacuje zabilješke u aktovku i bez riječi
napušta katedru. Bayard trči za njim: “Gospodine Foucault, kamo
ćete?” Foucault velikim koracima grabi uza stube amfiteatra. Ne
okrećući se, gromoglasno odgovara tako da ga čuju svi još ondje
prisutni slušatelji: “Odbijam vlastima dopustiti da me legitimiraju!” Svi
se u dvorani smiju. Bayard ga hvata za ruku: “Želim samo da mi date
svoju verziju činjenica.” Foucault zastaje kao ukopan i šuti. Cijelo mu se
tijelo ukočilo. Ruku koja mu čvrsto drži nadlakticu promatra kao da ga
je zadesilo najgore kršenje ljudskih prava od genocida u Kambodži.
Oko njih ljudi šapuću. Nakon minute koja se doima poput vječnosti
Foucault konačno progovara: “Moja verzija je da su ga ubili.” Bayard
nije siguran je li dobro čuo:
“Ubili? Ali, koga?”
“Mojega prijatelja Rolanda.”
“Ali on nije mrtav!”
“Već je mrtav.”
Foucault iza naočala svojega sugovornika netremice promatra s
intenzivnošću tipičnom za kratkovidne pa odvajajući slogove izjavljuje
kao da iznosi zaključak dugog razvoja čija je tajna logika samo njemu
poznata:
“Roland Barthes je mrtav.”
“Ali tko ga je ubio?”
“Sistem, dakako!”
Primjena riječi “sistem” policajcu potvrđuje ono od čega je
strahovao: upao je među ljevičare. Iz iskustva zna da im je samo to na
usnama: trulo društvo, klasna borba, “sistem”... Nimalo nestrpljivo
čeka nastavak. Uzvišen, Foucault pristaje razjasniti:
“Rolandu su se posljednjih godina žestoko rugali. Zato što je imao
paradoksalnu moć da stvari shvaća onakvima kakve jesu i da ne
izmišlja ništa novo i nikad viđeno, zamjerali su mu njegov žargon,
parodirali su ga, karikaturizirali, pretakali ga u satiru...”
“Poznajete li njegove neprijatelje?”
“Naravno! Otkako je došao u College de France - a ja sam ga ovamo
doveo - broj ljubomornih se udvostručio. Neprijatelji, preostali su mu
još samo oni: reakcionari, buržuji, fašisti, staljinisti i, iznad svega,
prvenstveno stara reakcionarna kritika koja mu nije nikad oprostila!”
“Oprostila što?”
“Što se usudio misliti! Što se usudio dovesti u pitanje stare sheme
buržoazije, što je rasvijetlio njezinu pogubnu normativnu funkciju, što
je razotkrio što je ona doista: stara prostitutka umrljana glupošću i
kompromisima!”
“Ali tko točno?”
“Imena? Ali što vi mislite, tko sam ja! Svi pobornici Picarda,
Pommiera, Rambauda, Burniera! Sami bi ga strijeljali da su mogli,
dvanaest metaka na dvorištu Sorbonne, ispod spomenika Victoru
Hugou!...”
Iznenada, Foucault se udaljava, Bayard se tomu nije nadao, pa ovaj
dobiva nekoliko metara prednosti. Napušta amfiteatar, hita prema
stubištu, Bayard trči za njim, sustiže ga, koraci im odzvanjaju na
kamenu, doziva ga: “Gospodine Foucault, tko su ti ljudi o kojima
govorite?”
Ne okrećući se, Foucault odgovara:
“Psi, šakali, nasamareni magarci, budale, ništarije, ali prije svega,
prije svega! sluge pokorni utvrđenog poretka, pisari staroga svijeta,
makroi mrtve misli koja opskurnim ruganjem pokušava unedogled
nam nametati svoj smrad lešine.” Bayard se hvata za rukohvat
stubišta:
 “Koje lešine?”
Grabeći po četiri stube, Foucault odgovara:
“Lešine mrtve misli!” Nasilu se zatim smije. Tražeći nalivpero po
džepovima mantila, trudeći se pritom sačuvati dostojanstvo, Bayard ga
pita: “Možete li mi reći kako se piše Rambaud?”

8.

Inspektor ulazi u knjižaru kako bi kupio knjige, no kako nema naviku

činiti to, teško se snalazi među policama. Ne pronalazi djela Raymonda
Picarda. Knjižar, koji mu djeluje relativno upućeno, usput mu daje do
znanja da je Raymond Picard mrtav, što je Foucault smatrao nebitnim
da mu napomene, no kako može naručiti njegovu knjigu Nova kritika ili
nova podvala. Ima međutim Dosta dekodiranja Renea Pommiera,
učenika Raymonda Picarda koji se obrušava na strukturalističku
kritiku (u svakom slučaju, knjižar mu tim riječima prodaje to djelo, što
mu nimalo ne pomaže), kao i djelo Roland Barthes bez muke Rambauda
i Burniera. Malena je to, prilično tanana knjiga s fotografijom Barthesa
ozbiljna izraza lica u narančastom ovalnom okviru. Iz okvira iskače
maleni crtani lik koji u oblačiću viče “hihi!” i smije se od uha do uha,
djeluje rugalački, s rukom preko usta, podsjeća na Crumba. Nakon
pomnije provjere to zapravo i jest Crumb. No Bayard nikada nije čuo za
Mačka Fritza, animirani film iz šezdeset osme u kojemu su crnci
gavranovi koji sviraju saksofon, gdje je glavni lik mačak u dolčeviti koji
puši travu i u Kerouacovu stilu u cadillacu jebe sve što se miče dok u
pozadini bjesne građanske pobune i gore kante s otpadom. A Crumb je
doista slavan zbog načina na koji crta žene debelih, moćnih bedara,
širokih ramena kao da su drvosječe, s grudima koje nalikuju na
projektile i stražnjicama kao u kobila. Neupućen u estetiku stripa,
Bayard ne vidi poveznicu. Svejedno kupuje tu knjigu, kao i onu
Pommierovu. Ne naručuje Picarda, jer mrtvi ga pisci ne zanimaju u
ovoj fazi istrage.
Inspektor sjeda u neki kafić, naručuje pivo, pripaljuje cigaretu bez
filtra i otvara Roland Barthes bez muke. (U kojem kafiću? Sitni detalji
važni su za stvaranje atmosfere, zar ne? Sasvim ga dobro mogu
zamisliti u Sorbonu, baru preko puta Champoa, malena kina u kojemu
se prikazuju umjetnički i eksperimentalni filmovi, na samome kraju
Ulice des Ecoles, no, da budem iskren, pojma nemam, možete ga
smjestiti kamo god želite.) On čita:
“R. B. (u Roland Barthesu Roland Barthes je R. B.) u svojemu se
arhaičnom obliku pojavljuje prije dvadeset pet godina, u djelu pod
naslovom Nulti stupanj pisma. Otada se malo-pomalo odvajao od
francuskog, iz kojega je parcijalno proizišao, te se konstituirao kao
autonoman jezik s vlastitom gramatikom i rječnikom.”
Bayard uvlači dim, ispija gutljaj piva, lista knjigu. Sluša kako za
šankom pipničar jednome gostu objašnjava zašto će Francuska
potonuti u građanski rat pobijedi li Mitterrand na izborima.
“Prva lekcija: Nekoliko elemenata konverzacije.
1. Kako se proglašavaš?
Francuski: Kako se zoveš?
2. Proglašavam se L.
Francuski: Zovem se William.”
Bayard pomalo shvaća satiričku nakanu, baš kao što shvaća i da bi
a priori trebao biti na istoj valnoj duljini s autorima parodije, no
oprezan je. Zašto na jeziku “R. B.” “William” sebe zove “L”? To nije
jasno. Šupci od intelektualaca.
Pipničar gostu:
“Kad komunisti dođu na vlast, svi oni koji imaju love izvući će je iz
Francuske i pohraniti drugdje, ondje gdje neće plaćati poreze i gdje će
biti sigurni da im je nitko neće uzeti!”
Rambaud i Burnier:
“3. Koja ‘pogodba’ zaključava, zatvara, organizira i upravlja
ekonomijom tvoje pragme kao zamračenjem ili eksploatacijom tvojega
postojanja?
Francuski: Čime se baviš?
4. (Iz)bacujem djeliće kodova.
Francuski: Daktilograf sam.”
To ga ipak blago nasmijava, no mrzi kad u nečemu intuitivno
naslućuje princip verbalnog zastrašivanja. Premda zna da se ova knjiga
ne obraća njemu, da je riječ o knjizi namijenjenoj intelektualcima, kako
bi se ti paraziti od intelektualaca između sebe mogli smijati. Rugati se
sebi samima: vrhunska distinkcija. Bayard, koji nije budala, i ne znajući
već se pomalo ponaša poput Bourdieua.
Konferencija za šankom se nastavlja:
“A kad se sav novac preseli u Švicarsku, više nećemo imati kapital
za isplatu plaća i doći će do građanskoga rata. I tako će socio-
komunisti pobijediti!” Pipničar na trenutak prestaje kako bi poslužio
novoga gosta. Bayard nastavlja čitati:
“5. Moj diskurs pronalazi/okončava svoju vlastitu tekstualnost kroz
R. B. u igri (gri?) zrcala.
Francuski: Tečno govorim jezik Roland Barthes.”
Bayard dokučuje temeljnu misao: govor Rolanda Barthesa je
nerazumljiv. No zašto onda gubiti vrijeme čitajući ga? Ili još gore:
pišući knjigu o njemu?
“6. Sublimacija (integracija) navedenoga kao (mojega) koda
predstavlja ‘trečinski prekid’ udvostručenja kupida, moje požude.
Francuski: I ja bih volio naučiti taj jezik.
7. Jezik R. B., kao makrologija, ne postavlja li se poput ‘ograde od
bodljikave žice’, kao zatvoreno i ograđeno polje prema galicističkoj
interpelaciji?
Francuski: Nije li Roland Barthes pretežak za jednog Francuza?
8. Ešarpa bartovskog stila steže se ‘oko’ koda u onolikoj mjeri koliko
djelujemo unutar repeticije/prekomjemosti.
Francuski: Ne, prilično je lako. No mora se na tome poraditi.”
Inspektorova zbunjenost sve je veća. Ne zna tko mu je odvratniji:
Barthes ili ona dvojica komičara koja su ga poželjela parodirati. Odlaže
knjigu, gasi cigaretu. Pipničar se vraća za šank. S čašom crnog vina u
ruci gost prosvjeduje: “Da, ali Mitterrand će ih zaustaviti na granici.
Konfiscirat će novac.” Pipničar se mršti i kori gosta: “Zar mislite da su
bogataši budale! Unajmit će profesionalne nosače kofera s novcem.
Otvorit će filijale za evakuaciju svoje gotovine. Poput Hanibala će
prijeći preko Alpa i Pireneja! Kao tijekom rata! Ako su mogli prevoziti
Židove, kako ne bi mogli prenositi novac, zar ne?” Gost ne izgleda kao
da ga je baš uvjerio, no kako očigledno ne zna kako bi mu uzvratio,
samo kima, ispija čašu i naručuje novu rundu. Pipničar se kočoperi dok
na šank polaže načetu bocu vina: “Eh, da! Eh, da! Baš me briga ako
komunjare pobijede, ja kidam i odlazim raditi u Ženevu. Moju lovu neće
dobiti, ni u ludilu, ne dok sam živ. Ja ne radim za komunjare, niste me
dobro odšacali! Ni za kog ja ne radim! Ja sam slobodan! Kao De
Gaulle!...”
Bayard se pokušava sjetiti tko je Hanibal i makinalno uočava kako
pipničaru nedostaje prst, mali prst lijeve ruke. Prekida govornika kako
bi naručio još jedno pivo, otvara knjigu Renea Pommiera, uočava kako
se u njoj na četiri stranice sedamnaest puta ponavlja riječ “tričarija” pa
je zatvara. Pipničar je u međuvremenu načeo novu temu: “Nijedno se
civilizirano društvo ne može riješiti smrtne kazne!...” Bayard plaća i
odlazi ostavljajući napojnicu.
I ne primijetivši ga, prolazi pokraj De Montaigneova spomenika,
prelazi Ulicu des Ecoles i ulazi na Sorbonneu. Inspektor Bayard shvaća
da ništa ne shvaća, odnosno da ne shvaća najbolje sve te budalaštine.
Treba mu netko tko će ga uputiti, neki stručnjak, tumač, prenositelj,
oblikovatelj. Ukratko, treba mu profesor. Na Sorbonnei pita gdje se
nalazi odjel za semiologiju. Osoba na prijamnome šalteru uštogljeno ga
izvještava da takvo što ne postoji. Na dvorištu prilazi studentima u
modrim kabanicama i brodaricama kako bi ga uputili gdje bi mogao
slušati predavanje o semiologiji. Većina njih uopće ne zna što je to ili su
samo čuli za to. No naposljetku dugokosi mladić koji puši travu ispod
spomenika Louisu Pasteuru kaže mu kako za “semio” mora u
Vincennes. Bayard nije stručnjak za sveučilišne krugove, no zna da je
Vincennes fakultet ljevičara gdje sve vrvi profesionalnim agitatorima
koji ne žele raditi. Iz znatiželje mladića pita zašto ne pohađa taj
fakultet.
Mladić na sebi ima široki džemper s visokim ovratnikom i crne
hlače s nogavicama zadignutim kao da kani u lov na dagnje, a na
nogama su mu visoke ljubičaste martensice. Uvlači dim iz džointa i
odgovara: “Bio sam tamo do druge godine. No pripadao sam skupini
trockista.” Objašnjenje mu se čini dovoljno razvidnim, no kako iz
Bayardova upitna pogleda iščitava kako tomu nije tako, pridodaje: “I,
hm, bilo je nekih problema.”
Bayard ne inzistira. Sjeda u svoj 504 i kreće u Vincennes. Na
semaforu uočava crni DS i pomišlja: “To, to je nekoć bila dobra
makina!...”

9.

Petstočetvorka izlazi na obilaznicu kod Porte de Bercyja, napušta je

kod Porte de Vincennesa, vozi iznimno dugom Avenijom Paris, prolazi
ispred vojne bolnice, oduzima prednost modrom Fuegu, novom, kao
ispod čekića, kojim upravlja Japanac, obilazi dvorac pa ide pokraj
botaničkog vrta, zalazi u šumu i zaustavlja se ispred nečeg što nalikuje
na barake, odnosno na nešto što više podsjeća na srednju školu iz
predgrađa iz sedamdesetih godina, što arhitektonski predstavlja
najgore što čovječanstvo može stvoriti. Bayard, koji se sjeća davnih
godina na pravu u Assasu, osjeća se sasvim otuđeno: kako bi došao do
predavaonica, mora prijeći preko nečeg što nalikuje na vašar nastanjen
Afrikancima, preskakati narkomane koji bez svijesti leže na tlu, proći
pokraj bazena bez vode punog otpada, uz gubave zidove prekrivene
plakatima i grafitima na kojima može čitati: “Profesori, studenti,
rektori, osoblje sveučilišta: crknite, kurve!”; “Ne zatvaranju zelene
tržnice”; “Ne preseljenju Vincennesa u Nogent”; “Ne preseljenju
Vincennesa u Marne-la-Vallee”; “Ne preseljenju Vincennesa u Savigny-
sur-Orge”; “Ne preseljenju Vincennesa u Saint-Denis”; “Živjela
proleterska revolucija”;
“Živjela Iranska revolucija”; “maoisti = fašisti”; “trockisti =
staljinisti”; “Lacan = murjak”; “Badiou = nacist”; “Althusser = ubojica”;
“Deleuze = jebi si mater”; "Cixous = jebi me”; “Foucault = Homeinijeva
kurva”; “Barthes = prokineski socio-izdajnik”; “Kaliklo = SS”;
“Zabranjeno je zabraniti zabraniti”; “Jedinstvo ljevice = malo sutra”;
"Dođi k meni, čitat ćemo Kapitali Potpis: Balibar”... Studenti koji
zaudaraju na marihuanu agresivno mu prilaze i guraju mu u ruke tone
letaka: “Druže, znaš li što se događa u Čileu? U Salvadoru? Jesi li
zabrinut zbog Argentine? A Mozambika? Nije te briga za Mozambik?
Znaš li uopće gdje je to? Hoćeš li da ti govorim o Timoru? Ako te to ne
zanima, prikupljamo sredstva za opismenjavanje u Nikaragvi. Platiš mi
kavu?” Sad se već osjeća manje otuđeno. Kad je bio pripadnik mladih
nacionalista, razbijao je njuške tim prljavim ljevičarima. Baca letke u
bazen bez vode koji zaudara na otpad.
Ni sam ne znajući kako, Bayard ulazi u predvorje Fakulteta za
kulturu i komunikacije. Pogledom prelazi preko popisa studijskih
predmeta koji je izložen na hodniku, na panou od pluta, te naposljetku
pronalazi približno ono zbog čega je i došao ovamo: “Semiologija
slike”, broj predavaonice, tjedni raspored predavanja i ime profesora,
riječ je o nekom Simonu Herzogu.

10.
“Danas ćemo proučavati brojeve i slova u Jamesu Bondu. Kad pomislite
na Jamesa Bonda, koje vam slovo pada na pamet?” Tišina u dvorani,
studenti razmišljaju. Jacques Bayard, koji sjedi u dnu predavaonice,
barem je čuo za Jamesa Bonda. “Kako se zove šef Jamesa Bonda?”
Bayard to zna! Samoga sebe iznenađuje potrebom da to i naglas kaže,
no preduhitrilo ga je nekoliko studenata koji simultano odgovaraju: M.
“Tko je M i zašto M? Što znači to M?”
Stanka. Nema odgovora. “M je starac, ali i ženska figura, to je M
skraćeno od majka, to je majka hraniteljica, ona koja hrani i štiti, koja
se ljuti kad Bond čini gluposti, no koja je prema njemu i vrlo
popustljiva, a izvršavajući misije, Bond želi baš njoj udovoljiti. James
Bond je čovjek od akcije, no nije slobodan strijelac, nije siroče (biološki
jest, ali ne i simbolički: njegova majka je Engleska; on nije u braku sa
svojom domovinom, nego je njezin ljubljeni sin). Iza sebe ima
hijerarhiju, logistiku, cijelu jednu državu koja mu dodjeljuje nemoguće
misije što ih on izvršava na ponos domovini (M, metonimičko
utjelovljenje Engleske, predstavnik kraljice, redovito podsjeća da je
Bond njegov najbolji agent: omiljeni sin), no koja mu priskrbljuje sva
moguća sredstva kako bi ih i ispunio. James Bond su zapravo i ovce i
novci, zato i jest tako popularna fantazija, iznimno moćan suvremeni
mit: James Bond je pustolov - državni službenik. Akcija i sigurnost. On
čini prekršaje, delikte, pa čak i zločine, no zaštićen je, to mu je
dopušteno, nitko ga zbog toga neće koriti, jer posrijedi je famozni
Licence to Kili, dopuštenje da ubije što mu ga daje njegova matična
oznaka, a što nas dovodi do tri čarobna broja: nula-nula-sedam.
Dvostruka nula, to je kod za dozvolu za ubijanje, a ovdje svjedočimo
genijalnoj primjeni simbolike brojeva. Kako brojem predočiti dozvolu
za ubijanje? Deset? Dvadeset? Sto? Milijun? Smrt se ne može
kvantificirati. Smrt je ništavilo, a ništavilo je nula. No ubojstvo više nije
santo smrt, to je smrt nanesena drugome. To je dvostruka smrt,
vlastita, neizbježna, čija se vjerojatnost povećava s opasnošću posla
(životni vijek agenata s dvostrukom nulom iznimno je kratak, na to nas
često podsjećaju), i smrt drugoga. Dvostruka nula je pravo da se ubije i
bude ubijen. Kada je pak riječ o broju sedam, očigledno je izabran zato
što je tradicionalno najelegantniji od svih brojeva, riječ je o čarobnome
broju krcatom poviješću i simbolikom, no izvjesno je da odgovara
dvama kriterijima: neparan je, nužno, poput broja ruža što ih darivamo
nekoj ženi, i primarni (primarni broj djeljiv je samo s jedinicom i sa
samim sobom) kako bi iskazao singularnost, jedinstvenost,
individualnost koja osujećuje dojam uzajamne izmjenjivosti i
neosobnosti što ga stvara pribjegavanje matičnome broju. Sjetite se
serije Zatvorenik s protagonistom ‘Broj šest’ koji očajan i revoltiran
ponavlja: ‘Ja nisam broj!’ James Bond se međutim savršeno prilagođava
svojemu broju, tim više što mu taj broj donosi nevjerojatne privilegije
te ga tako promovira u aristokrata (u službi svoje kraljice, kako je i
primjereno). Nula-nula-sedam je antibroj šest: zadovoljan
ultraprivilegiranim položajem što mu ga društvo nudi, on predano radi
na očuvanju uspostavljenoga poretka, nikada si pritom ne postavljajuči
pitanja vezana uz prirodu i motivacije njegovog neprijatelja. Koliko je
Broj šest revolucionar, toliko je Nula-nula-sedam konzervativac.
Reakcionarni sedam ovdje je u opreci s revolucionarnim šest, a kako
značenje pojma ‘reakcionarno’ predmnijeva naknadnost (reakcionari
‘reagiraju’ na revoluciju djelujuči u smislu da se povrati stari režim,
odnosno postojeći poredak), logično je da reakcionarni broj slijedi
nakon revolucionarnoga (preciznije: James Bond ne može biti nula-
nula-pet). Nula-nula-sedam ima funkciju da zajamči povratak
postojećeg poretka, a koji je narušen prijetnjom koja destabilizira
svjetski poredak. Osim toga svaka epizoda završava povratkom u
‘normalno’ stanje, odnosno: povratkom ‘starome poretku’. Umberto
Eco tvrdi da je James Bond fašist. Zapravo, dobro se vidi da je prije
svega reakcionaran...”
Jedan student podiže ruku: “Ali tu je i OJtoji je odgovoran za
osmišljavanje kojekakvih naprava. Vidite li ikakvo značenje u tom
slovu?”
S neposrednošću koja iznenađuje Bayarda profesor se nadovezuje:
“Q je očinska figura, zato što on pribavlja oružje Jamesu Bondu i
poučava ga kako se služiti tim oružjem. On mu prenosi znanje. U tom
smislu on bi se trebao zvati F, kao Father... No ako pozorno pratite
prizore s Q-om, što vidite? Vidite Jamesa Bonda koji je zbunjen,
zajedljiv, razigran, koji ne sluša (ili se pretvara da ne sluša). I konačno,
imate Q-a koji uvijek pita: ‘Ima li kakvih pitanja?’ (Ili je riječ o varijanti
u stilu: ‘Jeste li shvatili?’) No James Bond nikada nema pitanja; iza
prividne nemuštosti savršeno je shvatio sve što mu je ovaj
objašnjavao, jer njegove sposobnosti shvaćanja su daleko iznad
prosjeka. Q je dakle Q kao questions, pitanja što ih Q priželjkuje, a koja
Bond nikad ne postavlja, a kad to i čini, onda je to u obliku šala, što su
pitanja za kojima Q ne žudi.”
Riječ preuzima drugi student: “Osim toga Q se na engleskome
izgovara ‘kju’, što znači queue, ‘red’. To je šoping-seansa: čeka se u redu
u trgovini napravama, čeka se da budeš poslužen, to je zabavni time-
out između dviju akcijskih seansi.”
Mladi profesor entuzijastično zamahuje rukom: “Savršeno! Sjajna
zamisao! Ne zaboravite da jedno tumačenje ne iscrpljuje znak i da je
polisemija bunar bez dna iz kojega do nas dopire jeka bez kraja: nikada
ne možemo do kraja iscrpiti neku riječ. Čak ni slovo, kao što i sami
možete vidjeti.”
Profesor pogledava svoj ručni sat: “Zahvaljujem vam na pozornosti.
Sljedećega utorka čemo proučavati odjeću u Jamesu Bondu. Gospodo,
naravno da vas očekujem u smokinzima (smijeh u dvorani). A vas,
gospođice, u bikinijima po uzoru na Ursulu Andress (fićukanje i
prosvjedovanje djevojaka). Vidimo se sljedećega tjedna!”
Dok studenti napuštaju dvoranu, Bayard mladome profesoru prilazi
blago nacerena lica s kojeg ovaj ne može ništa iščitati, no koje
poručuje: “Platit ćeš za ćelavca.”

11.

“Budimo jasni, inspektore, nisam stručnjak za Barthesa, nisam čak ni

semiolog u pravom smislu te riječi. Doktor sam suvremene
književnosti, a doktorirao sam na povijesnome romanu, pripremam
lingvistički rad o djelovanju jezika i vodim praktični dio predavanja.
Ovoga semestra držim specijalizirana predavanja o semiologiji slike, a
prošloga sam semestra predavao uvod u semiologiju. Bio je to
praktični dio inicijacije za studente prve godine; iznosio sam im
temelje lingvistike zato što je lingvistika u temeljima semiologije,
govorio sam im o Saussureu i Jakobsonu, nešto malo o Austinu i
Searleu, no uglavnom smo radili na Barthesu zato što on često odabire
predmete studija posuđene iz masovne kulture, a to je tim prikladnije
za pobuđivanje znatiželje studenata nego, recimo, njegove kritike
Racinea ili Chateaubrianda, jer riječ je o studentima komunikologije, a
ne studentima književnosti. S Barthesom smo mogli provesti mnogo
vremena razgovarajući o prženim krumpirićima i odrescima, o
posljednjemu modelu citroena i Jamesu Bondu, to je znatno zabavniji
pristup analizi, osim toga to pomalo i jest definicija semiologije: to je
disciplina koja postupke književne kritike primjenjuje na neknjiževne
predmete.”
“Nije mrtav.”
“Oprostite, nisam vas shvatio?”
“Rekli ste ‘mogli smo’, govorili ste u prošlom vremenu, kao da to
više nije moguće.”
“Hm, ne, nisam to htio reći...”
Simon Herzog i Jacques Bayard jedan do drugoga koračaju
fakultetskim hodnicima. Mladi profesor u jednoj ruci drži svoju
aktovku, dok mu je druga zauzeta svežnjem fotokopija. Niječno trese
glavom u trenutku kad mu jedan student želi uručiti letak, student ga
optužuje da je fašist, on mu uzvraća osmijehom punim krivnje i brzo se
ispravlja pred Bayardom:
“Čak i ako umre, njegove kritičke metode i dalje će se moći
primjenjivati, znate...”
“Što vam daje naslutiti da bi mogao umrijeti? Nisam vam govorio o
ozbiljnosti njegovih ozljeda.”
“Eh, pa, hm, sumnjam da bi poslali inspektora u istragu vezanu uz
običnu prometnu nesreću, pa zaključujem da je stvar ozbiljna te da su
okolnosti nesreće sumnjive.”
“Okolnosti nesreće su prilično jasne, a stanje žrtve ne poziva ni na
kakvu zabrinutost.”
“Ah? Eh, pa, ovaj, oduševili ste me tom činjenicom, inspektore...”
“Nisam vam rekao da sam inspektor.”
“Ah, ne? Mislio sam da je Barthes dovoljno slavan da mu pošalju
inspektora...”
“Do jučer nisam imao pojma tko je taj čovjek.”
Mladi jezikoslovac šuti, doima se zbunjeno, Bayard je zadovoljan.
Studentica u sandalama i dokoljenicama pruža mu letak na kojem piše:
Čekajući Godarda,jednočinka. Gura letak u džep i pita Simona Herzoga:
“Što znate o semiologiji?”
“Hm, to je znanost o životu znakova unutar društvenoga života?”
Bayardu ponovno pada na pamet Roland Barthes bez muke. Stišće
zube.
“A na francuskome?”
“Ali... to je Saussureova definicija...”
“A taj Chaussure, poznaje li on Barthesa?”
“Eh, ne, mrtav je, on je izumio semiologiju.”
“Hm, shvaćam.”
 No Bayard ne shvaća ništa. Dvojica muškaraca prolaze kroz
kafeteriju. Prostor je to nalik na devastirani hangar ispunjen mirisima
pečenih marokanskih kobasica, palačinki i trave. Neki nezgrapan tip u
ljubičastim čizmama od zmijske kože stoji za jednim stolom. S pljugom
u ustima i pivom u ruci drži govor mladima koji ga zaneseno slušaju.
Budući da Simon Herzog nema ured, on Bayarda poziva da sjednu i
makinalno mu nudi cigaretu. Bayard odbija, uzima cigaretu bez filtra te
nastavlja:
“Čemu konkretno služi ta... znanost?”
“Eh, ovaj... pomaže shvatiti stvarnost?”
Bayard neprimjetno krivi lice u grimase.
“Kako točno?”
Mladome je jezikoslovcu potrebno nekoliko sekundi da promisli.
Procjenjuje sposobnost apstraktnog razmišljanja svojega sugovornika
koja je očigledno ograničena, sve kako bi prilagodio svoj odgovor, u
protivnome će se neprestano satima vrtjeti ukrug.
“Zapravo, jednostavno je, postoji gomila stvari u našoj okolini koje,
hm, imaju neku primjenu. Shvaćate?”
Neprijateljska šutnja sugovornika. Na drugome kraju dvorane onaj
frajer u ljubičastim čizmama od zmijske kože svojim mladim
učenicima kazuje junaštva 1968. Koja iz njegovih usta zvuče poput
mješavine Mad Maxa i Woodstocka. Simon Herzog upinje se
maksimalno pojednostaviti: “Stolac je tu da se na njega sjedne, stol da
na njemu jedemo, radni stol je tu da za njim radimo, odjeća da nas
utopli. Dobro?”
Ledena tišina. Nastavlja:
“Samo što, osim te funkcije prim... svoje uloge, ti predmeti
istodobno posjeduju i simboličku vrijednost... kao da imaju moć
govora, ili ako baš hoćete: kao da nam nešto kazuju. Ovaj stolac
primjerice na kojemu sjedite, sa svojim nultim stupnjem dizajna, s
lošim lakiranim drvom i zahrđalom armaturom, govori nam da smo u
zajednici koja ne mari ni za udobnost ni estetiku i ne raspolaže
novcem. Pridodamo li tome izmiješane mirise loše hrane u kantini i
kanabisa, znamo da se nalazimo u sveučilišnom prostoru. Jednako
tako, način na koji se odijevate govori o vašem zanimanju: nosite
odijelo, što vas odaje kao državnoga službenika, no vaša je odjeća
jeftina, što podrazumijeva skromnu plaću i/ili izostanak interesa za
izgled, bavite se dakle zanimanjem u kojem je vanjština nevažna ili
malo važna. Cipele su vam vrlo oštećene, a ovamo ste se dovezli
automobilom, što znači da dan ne provodite za radnim stolom, nego se
bavite terenskim radom. Za državnoga službenika koji radi izvan ureda
velike su šanse da se bavi inspektorskim poslom.”
“Hm, shvaćam”, izjavljuje Bayard. (Duga šutnja tijekom koje Simon
Herzog može čuti kako čovjek u ljubičastim čizmama od krokodilske
kože svojim fasciniranim slušateljima pripovijeda kako je, u vrijeme
dok je bio na čelu Naoružane frakcije spinozista, pobijedio Mlade
hegelovce.)
“Ne zaboravite da znam gdje sam, na ulazu piše ‘Sveučilište
Vincennes-Paris osam’. A i piše ‘Policija’ na trobojnoj iskaznici koju
sam vam pokazao kad sam vam prišao nakon vašeg predavanja, tako
da i dalje ne shvaćam o čemu govorite.”
Simon Herzog počinje se preznojavati. Ovaj razgovor u njemu budi
bolne uspomene na usmene ispite. Ne paničariti, usredotočiti se, ne
fokusirati se na sekunde koje munjevito prolaze u tišini, ignorirati
lažnu dobrohotnost sadističkog ispitivača koji u sebi svršava zbog
institucionalne superiornosti i patnje koju nanosi, kroz koju je i on
nekoć prolazio. Mladi jezikoslovac brzo razmišlja, pažljivo promatra
čovjeka koji mu sjedi sučelice, priklanja se metodičkome pristupu,
onako kako su ga učili, a kad je spreman, dopušta neka prođe još
nekoliko sekundi te naposljetku kaže:
“Sudjelovali ste u ratu u Alžiru, dvaput ste se ženili, razveli ste se i
od druge supruge, imate kćer mlađu od dvadeset godina s kojom imate
problematične odnose, u dva kruga posljednjih predsjedničkih izbora
glasali ste za Giscarda, a isto ćete ponoviti i sljedeće godine, izgubili ste
suradnika tijekom obavljanja dužnosti, možda svojom pogreškom, u
svakom si slučaju to zamjerate ili se zbog toga ne osjećate pretjerano
ugodno, no vama nadređeni procijenili su da niste odgovorni. Otišli ste
u kino pogledati najnovijeg Jamesa Bond a, no draže vam je na televiziji
gledati Maigreta ili filmove s Linom Venturom.”
Iznimno duga stanka. Na drugom kraju dvorane reinkarnacija
Spinoze popraćena odobravanjem gomile prepričava kako su on i
njegova skupina savladali skupinu furierovaca. Bayard šapuće
bezbojnim glasom:
“Zašto to govorite?”
“Eh, pa to je jednostavno!” (Ponovno stanka, no ovoga je puta riječ
o tišini kojom vlada profesor. Bayard se ne pomiče, samo mu se na
prstima desne ruke zamjećuje blaga drhtavica. Čovjek u ljubičastim
čizmama od zmijske kože počinje a capella pjevati neku pjesmu Rolling
Stonesa.) “Kad ste mi maloprije pristupili nakon mojega predavanja u
predavaonici, spontano ste stali tako da leđima niste bili okrenuti ni
prema vratima ni prema prozoru. Tomu vas nisu naučili u policijskoj
školi, nego u vojsci. Činjenica da ste zadržali taj refleks znači da vaše
vojno iskustvo nije ograničeno samo na običnu vojnu službu, nego vas
je obilježilo dovoljno da sačuvate podsvjesne navike. Vjerojatno ste
dakle sudjelovali u borbama, a niste dovoljno stari da ste mogli
sudjelovati u ratu u Indokini, pa stoga smatram da su vas poslali u
borbe u Alžiru. U policiji ste, dakle nužno pripadate desnici, što
potvrđuje i odbojnost što je osjećate prema studentima i
intelektualcima (koja je očigledna još od početka našega razgovora), a
kao veteran iz Alžira neovisnost koju mu je De Gaulle dodijelio shvatili
ste kao izdaju pa posljedično niste htjeli glasati za Chabana, kandidata
De Gaulleove stranke, a previše ste racionalni (osobina koju vaše
zanimanje i zahtijeva) da biste glas dali kandidatu poput Le Pena koji
nema nikakvu težinu i nema nikakve šanse da ikad uđe u drugi krug
predsjedničkih izbora, što posljedično znači da je vaš glas otišao
Giscardu. Došli ste sami, što je protivno svim pravilima službe
francuske policije koja nalažu da se policajci kreću u skupinama od
najmanje dvojice, što znači da ste si nekako priskrbili poseban
tretman, povlasticu koja vam je dodijeljena isključivo iz nekog
ozbiljnog razloga kao što je gubitak kolege. Trauma što ste je doživjeli
tolika je da ne možete podnijeti pomisao da biste morali raditi s nekim
novim, zbog čega su vam vaši nadređeni dopustili samostalan rad. I
tako se možete pretvarati da ste Maigret, koji vam je, ako je suditi
prema vašemu mantilu, svjesno ili nesvjesno, referenca (inspektor
Moulin je, u svojoj kožnatoj jakni, jamačno premlad da biste se mogli s
njim poistovjetiti, a, hm, financijski niste dovoljno potkoženi da biste
se odijevali poput Jamesa Bonda). Na desnoj ruci nosite burmu, no još
se vidi trag na prstenjaku vaše lijeve ruke. Nesumnjivo ste htjeli izbjeći
dojam ponavljanja, tako da ste pri sklapanju drugoga braka promijenili
ruku, kako biste na neki način izbjegli ponavljanje loše sudbine. To,
očigledno, nije bilo dovoljno, pa vaša zgužvana košulja u ovaj jutarnji
sat kazuje kako očigledno kod kuće nemate nikoga tko bi se bavio
glačanjem vaše odjeće; a sukladno s malograđanskim modelom
tipičnim za vaš socijalno-kulturni milje, da je još uvijek s vama, vaša
vam supruga nikad ne bi dopustila da obiteljski dom napustite
neizglačani.”
Stječe se dojam kako bi tišina koja je nastupila mogla potrajati
dvadeset četiri sata.
“A moja kći?”
Doktorand, lažno skroman, zamahuje rukom:
“Objašnjavanje bi predugo potrajalo.”
A zapravo se samo prepustio zanosu. Pomislio je kako bi kći dobro
upotpunila sliku.
“Dobro, pođite sa mnom.”
“Molim? Kamo? Uhitit ćete me?”
“Rekviriram vas. Djelujete mi malo manje tupavo od dugokosih koje
inače viđam, a potreban mi je tumač za sve te bedastoće.”
“Ali... ne, žao mi je, to je sasvim nemoguće! Moram pripremiti
predavanje za sutra, moram redigirati svoj doktorat i vratiti knjigu u
knjižnicu...”
“Slušaj me, idiote mali: ideš sa mnom, je li ti jasno?”
“Ali... kamo?”
“Ispitivati osumnjičene.”
“Osumnjičene? Ali mislio sam da je riječ o nezgodi!”
“Htio sam reći svjedoke. Idemo.”
Skupina mladih obožavatelja okupljenih oko čovjeka u ljubičastim
čizmama od zmijske kože skandira “Spinoza nabije Hegela u dupe!
Spinoza nabije Hegela u dupe! Dolje dijalektika!” Dok izlaze iz kantine,
Bayard i njegov novi asistent unutra propuštaju skupinu maoista koji
su očigledno odlučni u nakani da pobornike Spinoze rasture povicima
“Badiou je uz nas!”

12.

Roland Barthes živio je u Ulici Servandoni, uz crkvu Saint-Sulpice, na

dva koraka od Luksemburških vrtova. Parkirat ču ondje gdje je, kako
pretpostavljam, Bayard parkirao svoj 504, ispred ulaza kućnog broja
11. Poštedjet ću vas one danas tako često upotrebljavane kopiraj-
zalijepi bilješke na Wikipediju, obiteljska kuća koju je projektirao taj i
taj arhitekt za tog i tog bretonskog biskupa, i tako dalje.
Lijepo je to građansko zdanje sazdano od kvalitetnoga bijeloga
kamena, sa širokim ulaznim vratima od kovanoga željeza. Ispred ulaza
zaposlenik tvrtke Vinci ugrađuje interfon s tipkovnicom za ukucavanje
koda (Vinci se tad još ne zove Vinci i pripada CGE-u, odnosno državnoj
tvrtki za prodaju električne energije, budućem Alcatelu, no Simon
Herzog to ne može znati). Potrebno je prijeći unutarnje dvorište kako
bi se došlo do stubišta B, s desne strane, odmah nakon stana u kojem
živi kućepaziteljica. Barthes i njegova obitelj posjeduju dva stana, na
drugom i petom katu, kao i dvije spojene sobe za poslugu na šestome
katu koje mu igraju ulogu radne sobe. Bayard traži ključ od
kućepaziteljice. Simon Herzog pita Bayarda što su došli tražiti, Bayard
nema pojma, kreću stubama jer nema dizala.
U stanu na drugome katu dekoracije su prilično starinske, ima tu
drvenih satova, sve je uredno, veoma čisto, baš kao i prostor koji mu
služi kao radna soba, pokraj kreveta je tranzistor, kao i primjerak
Zagrobnih uspomena, no Barthes je najviše radio u prostorijama za
služinčad na šestome katu.
U stanu na petom katu njih dvojicu dočekuju Barthesov mlađi brat i
njegova supruga, Arapkinja, primjećuje Bayard, lijepa žena, primjećuje
Simon, koja im jamačno nudi čaj. Mlađi brat objašnjava im da su dva
stana, onaj na drugom i onaj na petom katu, identična. Jedno su vrijeme
Barthes, njegova majka i mlađi brat živjeli na petome katu, no kad mu
se majka razboljela, bila je preslaba da se penje do petoga kata, a kako
se stan na drugome katu oslobodio, Barthes ga je kupio i u njega se
uselio s majkom. Roland Barthes viđao je velik broj ljudi, mnogo je
izlazio, osobito nakon smrti njihove majke, no mlađi brat izjavljuje
kako ne zna s kim se sve družio. Zna samo da je često zalazio u Flore,
gdje je dogovarao službene sastanke, ali i susretao se s prijateljima.
Na šestome je katu zapravo riječ o dvije sobe za poslugu koje su
međusobno povezane, a koje su naknadno spojene kako bi zajedno
činile maleni stan s dvije prostorije. Tu je daska položena na nogare
koja igra ulogu radnoga stola, krevet željeznoga okvira, jedan kut
pretvoren u kuhinju s japanskim čajem na hladnjaku, knjige posvuda,
šalice kave odložene pokraj napola punih pepeljara; sve djeluje starije,
prljavije i neurednije, no tu su glasovir, gramofon, ploče s klasičnom
glazbom (Schumann, Schubert) i kutije cipela s dokumentima,
ključevima, kartama i novinskim izrescima.
Postoji prolaz kroz koji se može izravno do stana na petome katu,
bez prelaska preko stubišta.
Na zidu Simon Herzog prepoznaje neobične fotografije iz Svijetle
komore, posljednje Barthesove knjige koja je upravo izašla iz tiska, a
među njima je i požutjela fotografija malene djevojčice u zimskom vrtu,
fotografija njegove obožavane majke.
Bayard moli Simona Herzoga neka malo pogleda dokumente i
police s knjigama. Simon Herzog, poput svih ljubitelja svijeta knjiga kad
dođu nekome, čak i ako nisu došli zbog toga, znatiželjno pregledava
knjige na policama: Proust, Pascal, Sade, pa Chateaubriand, malo
suvremenika, tek nekoliko djela Sollersa, Kristeve i Robbe-Grilleta, a tu
su i rječnici, ukoričene kritike, Todorov, Genette, djela lingvista,
Saussure, Austin, Searle... Na radnome stolu list papira uvučen je u
pisači stroj. Simon Herzog čita naslov: “Nikad ne uspijevamo govoriti o
onome što volimo.” Letimično čita tekst, o Stendhalu je. Herzog osjeća
ganuće dok zamišlja Barthesa kako sjedi za radnim stolom, promišlja o
Stendhalu, ljubavi, Italiji, uopće ne sluteći kako je svakim satom što ga
provodi tipkajući taj tekst sve bliže trenutku kad će ga na cesti oboriti
kamionet praonice rublja.
Pokraj pisaćeg su stroja Jakobsonovi Eseji iz opće lingvistike s
oznakom za stranice koja na Simona Herzoga djeluje poput
zaustavljenog ručnog sata na zapešću žrtve: kad je Barthesa udario
kamionet, eto čime je njegov duh bio zaokupljen. Baš je ponovno čitao
poglavlje o funkcijama jezika. Kao oznakom za stranice Barthes se
poslužio dvaput presavijenim listom papira. Simon Herzog razmotava
papir, na njemu su zabilješke ispisane gustim rukopisom koji i ne
pokušava dešifrirati, nego i ne čitajući ponovno presavija list papira i
brižljivo ga vraća na mjesto gdje je i bio kako bi, kad se bude vratio
kući, Barthes mogao pronaći stranicu na kojoj je stao.
Uz rub radnoga stola nešto je otvorene pošte i mnoštvo
neotvorene, kao i hrpa papira načrčkanih istim gustim rukopisom,
nekoliko brojeva Nouvel Observateura, izrezani novinski članci i
fotografije iz magazina. Cigarete su nagomilane na stolu poput drvenih
klada. Simon Herzog osjeća kako ga preplavljuje tuga. Dok Bayard
prekapa ispod malena ležaja metalnoga okvira, on se naginje kroz
prozor. Na ulici uočava bočno parkirani crni DS i smiješi se simbolu, DS
je bio najznamenitiji znak Barthesovih Mitologija, znak koji je bio
odabran da krasi naslovnicu njegove slavne zbirke članaka. U ušima
mu odzvanja brujanje dljetaste bušilice kojom djelatnik Elektre u
kamenu buši utor u koji će postaviti metalnu tipkovnicu budućeg
interfona. Nebo je pobijeljelo. U dnu obzora, onkraj zgrada, nazire
stabla Luksemburških vrtova.
Bayard ga budi iz sanjarenja odlažući na radni stol snop magazina
što ih je pronašao ispod kreveta, a nije riječ o starim brojevima Nouvel
Observateura. S izrazom lica koji odražava čangrizavo zadovoljstvo
dobacuje Simonu: “Volio je kurce, intelektualac!” Rasprostrte ispred
sebe, Simon Herzog vidi naslovnice s golim muškarcima, mladim i
mišićavim, koji u svim mogućim pozama drzovito gledaju ispred sebe.
Ne znam je li se tad javno znalo da je Barthes bio homoseksualac. Dok
piše svoju uspješnicu Fragmenti ljubavnog diskursa, budno pazi da
nikad jasno ne odredi rod ljubavnoga objekta te ustraje u neutralnim
formulacijama u stilu “partner” ili “drugi” (ili one koje nenametljivo, iz
gramatičke vizure, zamjenički upućuju na “on”, jer je na francuskome
jeziku neutralni, srednji rod zapravo muški). Znam da je Barthes, za
razliku od Foucaulta, koji je svoju homoseksualnost iznosio
agresivnije, bio diskretan, možda zbog stida, te je pažljivo održavao
privid barem do majčine smrti. Foucault mu je zamjerao, a možda ga
čak i pomalo prezirao zbog toga. Ne znam međutim jesu li u široj
javnosti ili u sveučilišnim krugovima kružile glasine ili su možda čak
svi za to znali. U svakom slučaju, čak i ako je Simon Herzog znao za
Barthesovu homoseksualnost, nije smatrao svojom dužnošću da u ovoj
fazi istrage o tome izvijesti inspektora Bayarda.
U trenutku dok ovaj cerekajući se otvara duplericu časopisa Gai
Pied, zazvoni telefon. Bayard se prestaje cerekati. Odlaže časopis na
radni stol i ne pokušavši zaklopiti duplericu te staje kao ukopan.
Promatra Simona Herzoga koji promatra njega, dok ih obojicu s
duplerice promatra lijepi efeb koji se drži za kurac, a telefon zvoni.
Bayard pušta da zazvoni još nekoliko puta, a zatim bez riječi podiže
slušalicu. Simon ga promatra dok šuti još nekoliko sekundi. I on čuje
tišinu s druge strane žice, pa instinktivno prestaje disati. Kad Bayard
naposljetku izgovara “halo”, čuje se prvo kratko škljocanje, a zatim i
“bip-bip” koje označuje prekid veze. Zbunjen, Bayard spušta slušalicu.
Simon Herzog glupo ga pita: “Pogrešan broj?” Kroz otvoren prozor s
ulice se čuje zvuk automobila koji kreće. Bayard uzima porno časopise
i njih dvojica izlaze iz sobe. Simon Herzog si kaže: “Trebao sam
zatvoriti prozor. Kiša će.” Jacques Bayard si kaže: “Pederčine
intelektualne...”
Zvone na kućepaziteljičina vrata kako bi joj vratili ključeve, no nitko
im ne otvara. Radnik koji bi trebao ugraditi interfon predlaže im da
ključ ostave njemu, a on će ga već vratiti kućepaziteljici, no Bayardu je
draže otići na kat i vratiti ključ mlađem bratu.
Dok se vraća, Simon Herzog puši cigaretu s radnikom koji je odlučio
uzeti stanku. Po izlasku na ulicu Bayard ne sjeda u svoj 504.
 “Kamo ćemo?” pita ga Simon Herzog. “U Cafe de Flore”, odgovara
Bayard. “Jeste li primijetili instalatera interfona?” pita ga Simon. “Imao
je slavenski naglasak, zar ne?” Bayard gunđa: “Dok nije za upravljačem
tenka, nije me briga.” Dok prelaze preko Trga Saint-Sulpice, dvojica
muškaraca mimoilaze se s modrim Fuegom, a Bayard glumi stručnjaka
objašnjavajući Simonu Herzogu: “To je novi renault, svjež, ispod
čekića.” Simonu Herzogu makinalno pada na pamet kako si radnici koji
su sudjelovali u izradi tog automobila ne mogu priuštiti takav čak ni
kad bi se njih desetorica udružila u plaćanju pa, izgubljen u
marksističkim razmatranjima, ne primjećuje u automobilu dvojicu
Japanaca.

13.

U Flori pokraj sitne plavokose žene uočavaju čovjeka koji gleda u križ
iza naočala debelih stakala, izgleda boležljivo, a njegova žablja glava
Bayardu djeluje nekako poznato, no ovamo nisu došli zbog njega.
Bayard uočava skupinu muškaraca mlađih od trideset i prilazi im.
Večina su žigoli koji djeluju na ovom području. Jesu li poznavali
Barthesa? Svi. Bayard ih ispituje jednog po jednog dok Simon Herzog
krajičkom oka nadzire Sartrea: uopće ne izgleda dobro, dok puši,
neprestano kašlje, Franchise Sagan brižno mu dlanom lupka po leđima.
Posljednji koji je vidio Barthesa mladi je Marokanac: veliki kritičar
pregovarao je s nekim novim tipom, ne zna kako se zove, neki dan su
otišli zajedno, ne zna što su radili ni kamo su otišli ni gdje taj tip
stanuje, no zna gdje bi večeras mogao biti: u Bains Didcrotu, to je sauna
na željezničkome kolodvoru Lyon. “Sauna?” čudi se Simon Herzog u
trenutku kad se pojavljuje neki bjesomučni k sa šalom koji gromkim
glasom uzvikuje: “Pogledajte samo te njuške! Neće još dugo! Zapravo,
kažem vam: buržuj mora vladati ili umrijeti! Pijte! Pijte svoj gorki
Fernet u zdravlje svoga društva! Uživajte dok možete, uživajte dok
možete! Lovite! Izlažite se pogibelji! Živio Bokassa!” Nekoliko se
razgovora prekida, redoviti gosti mrko promatraju pridošlicu, turisti
pokušavaju uživati u atrakciji premda ne shvaćaju najbolje što se
zapravo zbiva, no konobari nastavljaju posluživati kao da se ne događa
ništa. Rukom u teatralnom, bjesomučnom zamahu prelazi preko cijele
prostorije, nakon čega prorok sa šalom uzvikuje pobjedničkim glasom:
“Nema potrebe trčati, druže, stari svijet je pred tobom!”
Bayard pita tko je taj čovjek; žigolo mu odgovara kako je to Jean-
Edern Hallier, nekakav pisac aristokrat koji često ovdje galami, a koji
kaže kako će biti ministar ako sljedeće godine Mitterrand pobijedi na
predsjedničkim izborima. Bayard uočava obješena usta, blistave
modre oči i naglasak tipičan za aristokrate ili predstavnike visoke
buržoazije, koji prepoznaje zbog izgovora. Nastavlja s ispitivanjem:
kako izgleda taj novi frajer? Mladi Marokanac opisuje mu Arapina s
južnjačkim naglaskom, s malenom naušnicom i kosom koja mu pada
preko lica. Jean-Edern bez reda na sav glas hvali blagodati ekologije,
eutanazije, slobodnih radiopostaja i Ovidijevih Metamorfoza. Simon
Herzog promatra Sartrea koji promatra Jean-Ederna. Kad ovaj shvaća
da je tu i Sartre, hvata ga drhtavica. Sartre ga prodorno promatra
meditativnim pogledom. Frangoise Sagan šapuće mu na uho kao
simultana prevoditeljica. Jean-Edern nabire oči, što samo naglašava
njegov izgled lukavca ispod guste kovrčave kose, nekoliko sekundi šuti,
izgledajući kao da razmišlja, a zatim ponovno počinje izvikivati parole:
“Egzistencijalizam je botulizam! Živio treći spol! Živio četvrti! Ne treba
Kupolu bacati u očaj!” Bayard objašnjava Simonu Herzogu da mora s
njim poći do Bains Diderota kako bi mu pomogao pronaći nepoznatog
žigola. Jean-Edern prilazi Sartreovu stolu i staje ispred njega, podiže u
zrak ruku raširena dlana te viče vojnički lupajući petama mokasinki:
“Heil Althusser!” Simon Herzog prosvjeduje govoreći kako njegova
nazočnost uopće nije nužna. Sartre kašlje i pripaljuje novu cigaretu bez
filtra. Bayard kaže kako stvari baš obratno stoje, kako će mu pederčić
intelektualac biti iznimno koristan u pronalaženju sumnjivca. Jean-
Edern počinje pjevati opscenosti na temu “Internacionale”. Simon
Herzog izjavljuje kako je prekasno i više si ne stigne kupiti kupače gaće.
Bayard se ceri i govori mu kako mu neće ni biti potrebne. Sartre
rastvara Le Monde i počinje rješavati križaljku. (Budući da je gotovo
slijep, Francois Sagan čita mu pojmove.) Jean-Edern uočava nešto na
ulici pa vičući hita van: “Suvremenosti! Serem ti ime!” Već je
devetnaest sati i spustila se noć. Inspektor Bayard i Simon Herzog
odlaze do njegova 504 koji je parkiran ispred Barthesove kuće, Bayard
s vjetrobranskog stakla uklanja tri ili četiri parkirne kazne pa kreću
prema Trgu Republike, slijede ih crni DS i modri Fuego.
 14.

Jacques Bayard i Simon Herzog tumaraju kroz pare saune s malenim

bijelim ručnicima svezanim oko pojasa, usred znojnih obrisa koji se
kradom trljaju jedan o drugi. Inspektor je svoju iskaznicu ostavio u
garderobi, ovdje su inkognito, kako ne bi preplašili žigola s naušnicom,
ako ga ovdje uopće pronađu.
Istini za volju, djeluju prilično uvjerljivo kao par: dobro građeni
starkelja dlakavih prsa koji poput inkvizitora budno motri sve oko sebe
i mladi bezdlaki mršavko koji kradom pogledava naokolo. Simon
Herzog, koji se doima poput prestrašena antropologa, budi pohotu,
muškarci koje putem susreće polagano ga odmjeravaju od glave do
pete, okreću se za njim, no i Bayard ima određenog uspjeha. Dvojica ili
trojica mladih dobacuju mu zavodljive poglede, a jedan debeli
prodorno ga gleda izdaleka, čvrsto se držeći za spolovilo: očigledno je
da stil Lino Ventura ima svoje poklonike. I premda je Bayard bijesan
zbog činjenice da ga ova gomila pedera smatra jednim od svojih,
dovoljno je profesionalan da to ne pokazuje, tako da samo zauzima
blago neprijateljski stav kako bi obeshrabrio sve koji bi mu možda
poželjeli prići.
Kompleks se sastoji od različitih prostora: saune u pravom smislu
te riječi, hamama, bazena i pokrajnjih prostorija najrazličitijih oblika. I
fauna je prilično raznolika; zastupljeni su muškarci svih (.lobi, veličina i
debljina. No kad je riječ o onome što su ovamo došli tražiti inspektor i
njegov pobočnik, postoji problem: polovina ondje nazočnih muškaraca
nosi naušnicu, a kad je riječ o mlađima od trideset, ta se značajka
odnosi gotovo na njih sto posto koji su doslovno svi arapskoga
podrijetla. Indicija koja se odnosi na kosu nije ovdje, nažalost, ni od
kakve koristi: u takvu okruženju nemoguće je identificirati mlađe
muškarce kojima bi kosa mogla padati preko lica, jer kad mu je kosa
mokra, čovjek je makinalno zabacuje.
Preostaje posljednja indicija: južnjački naglasak. No to, prije ili
poslije, podrazumijeva uspostavu verbalnoga kontakta.
U jednom kutu saune, na klupi obloženoj keramičkim pločicama,
dva mlada efeba ljube se i jedan drugome drkaju. Diskretno, Bayard se
saginje nad njih kako bi provjerio nosi li jedan od njih naušnicu. Da,
obojica je nose. No da su oni žigoli, zar bi gubili vrijeme jedan s
drugim? To je moguće, Bayard nikada nije radio u brigadi za ćudoređe i
nije stručnjak za devijantna ponašanja. Odvlači Simona u obilazak
kompleksa. Slabo se tu vidi, svjetlo je prigušeno, vodena para stvara
gustu maglu, a neki od posjetitelja povukli su se u stražnje prostorije, u
koje se može gledati samo kroz prozore s rešetkama. Usput susreću
Arapina koji djeluje izbezumljeno i pokušava svima dodirnuti
spolovilo, dvojicu Japanaca, dvojicu brkatih masne kose, debele
tetovirane muškarce, stare pohotnike, mlade baršunastih pogleda. Svi
odreda nose ručnik oko pojasa ili prebačen preko ramena, u bazenu su
svi goli, nekima su spolovila ukrućena, drugima nisu. I tu se mogu
vidjeti spolovila svih veličina i oblika. Bayard pokušava izdvojiti sve
koji nose naušnice, a nakon što ih je uočio četvoricu ili petoricu,
Simonu pokazuje jednog od njih i naređuje mu neka ode s njim
razgovarati.
Simon Herzog dobro zna da bi bilo logičnije da Bayard pristupi
žigolu, a ne on, no suočen s policajčevim neumoljivim licem, shvaća
kako je svaka rasprava beskorisna. Nespretno prilazi žigolu i
pozdravlja ga. Glas mu drhti. Ovaj se smiješi, no ne uzvraća pozdravom.
Izvan predavaonice Simon Herzog prilično je sramežljiv, nikad nije bio
veliki zavodnik. Uspijeva artikulirati jednu ili dvije banalnosti, koje mu
se istog trena čine deplasiranima i smiješnima. Bez riječi, onaj drugi
hvata ga za ruku i odvodi prema pokrajnjim prostorijama.
.Simon ga slijedi bez opiranja. Zna da treba brzo reagirati.
Bezbojnim glasom pita: “Kako se zoveš?” Onaj drugi odgovara:
“Patrick.” Nema tu ni o ni eu koji bi mu omogućili da prepozna južnjački
naglasak. Slijedeći mladića, Simon ulazi u sobicu, a ovaj ga hvata za
bokove i ispred njega se spušta na koljena. Simon mrmlja u nadi kako
će ga ipak nagnati da izgovori cijelu rečenicu: “Ne bi li ti bilo draže da
ja prvi počnem?” Onaj drugi odgovara niječno i zavlači l uku ispod
ručnika drhtavog Simona. Ručnik pada na pod. Simon iznenađeno
konstatira kako mu kurac pod mladićevim prstima uopće nije opušten.
Tad odlučuje igrati na sve ili ništa: “Čekaj, čekaj! Znaš što bih htio?”
Drugi pita: “Što?” Još uvijek nema dovoljno slogova da bi se detektirao
naglasak. “Htio bih srati po tebi!” Drugi ga iznenađeno gleda. “Mogu?”
Tad Patrick konačno odgovara, bez i ranke južnjačkoga naglaska:
“Dobro, ali skuplje će te koštati!” Simon Herzog podiže ručnik s poda i
bježi dobacujući: “Šteta! 1 )rugi put?” Ako to mora ponoviti s još tucet
potencijalnih žigola koji kruže na ovome mjestu, večer bi mogla biti
iznimno duga. I 'onovno susreće izbezumljenoga Arapina, koji mu
usput pokušava dotaknuti kurac, dvojicu brkatih, dvojicu Japanaca,
debeljka prekrivenog tetovažama i mlade efebe pa prilazi Bayardu u
trenutku kad se odnekud začuje moćan, profesorski i nazalan glas:
“Sluga reda razmeće se svojim represivnim mišićima na mjestu
biološke moći? Postoji li išta normalnije!”
Iza Bayarda ćelavac suhonjava tijela i četvrtaste brade sjedi gol,
raku raširenih i oslonjenih o ogradu drvene klupe i raskrečenih nogu,
dok mu vitak mladić s naušnicom u uhu, no kratke kose, puši. “Jeste li
pronašli štogod zanimljivo, inspektore?” pita Michel Foucault
odmjeravajući Simona Herzoga od glave do pete.
Bayard ne pokazuje da je zatečen, no ne zna što bi odgovorio.
Simon Herzog razrogači oči. Zvuci iz pokrajnjih prostorija ispunjavaju
novonastalu tišinu kricima i stenjanjem. Brkati se u sjeni drže za ruke
dok kradom promatraju Bayarda, Herzoga i Foucaulta.
Arapin dodirivač kurčeva tumara uokolo. Japanci glumataju kako
idu plivati u bazenu s ručnicima na glavama. Tetovirani prilaze
efebima, ili obratno. Michel Foucault ispituje Bayarda: “Kako vam se
sviđa ovo mjesto, inspektore?” Bayard ne odgovara, čuju se samo zvuci
iz pokrajnjih prostorija: “Ah! Ah!” Foucault: “Došli ste potražiti nekoga,
no, kako se čini, već ste ga pronašli.” Smije se i upire prstom u Simona
Herzoga: “Vaš Alkibijad!” Pokrajnje prostorije: “Ah! Ah!” Bayard:
“Tražim nekog tko je Rolanda Barthesa vidio kratko prije njegove
nesreće.” Milujući glavu mladića koji daje sve od sebe među njegovim
nogama, Foucault: “Znate, Roland je imao tajnu...” Bayard pita koju. Iz
pokrajnjih prostorija čuje se sve glasnije stenjanje. Foucault objašnjava
Bayardu kako je Barthes poimao seks na zapadnjački način, odnosno
istodobno kao tajnu i kao nešto čiju tajnu valja razbiti. “Roland Barthes
je”, kaže on, “ovčica koja je htjela biti pastir. Koja je to i bila! I to sjajno!
No, što se svega ostaloga tiče. Kad je o seksu riječ, zauvijek je ostao
ovčica.” Pokrajnje prostorije stenju: “Ah! Ah! Ah! Ah!” Arapin dodirivač
pokušava zavući ruku ispod Simonova ručnika, ovaj ga blago odguruje,
pa on odlazi do brkatih. “Zapravo”, izjavljuje Foucault, “Roland je imao
kršćanski temperament. Ovamo je dolazio onako kako su prvi kršćani
dolazili na misu: ne shvaćajući ništa, no gorljivo. Vjerovao je ne znajući
zašto.” (Iz pokrajnjih prostorija: “Da! Da!”) “Homoseksualnost vam se
gadi, zar ne, inspektore? (“Jače! Jače!”) A vi ste nas stvorili. Pojam
muške homoseksualnosti nije postojao u drevnoj Grčkoj: Sokrat je
mogao naguziti Alkibijada, a da ga pritom nitko ne optuži da je
pederast, Grci su imali daleko uzvišenije poimanje onog što bi se
moglo smatrati kvarenjem mladeži...”
 Foucault zabacuje glavu i sklapa oči, ni Bayard ni Herzog pritom ne
mogu razlučiti prepušta li se užitku ili razmišlja. Iz pokrajnjih
prostorija i dalje se čuje zborno: “Oh! Oh!”
Foucault ponovno otvara oči kao da se upravo nečeg sjetio: “Pa
ipak, i Grci su imali neke limite. Mladim muškarcima su uskraćivali
užitak. Dakako, nisu to mogli zabraniti, no u konačnici su postupali
poput nas: proglasili bi ga nepristojnim i isključili iz društva.
(Pokrajnje prostorije: “Ne! Ne! Ne!”) Na kraju krajeva, pristojnost je
najefikasnije sredstvo prinude...” Prstom upire u svoje međunožje:
“Ovo nije lula, kako bi rekao Magritte, ha-ha!” Podiže glavu mladića koji
je cijelo vrijeme marljivo cuclao: “Ali ti, ti me voliš cuclati, zar ne,
Hamede?” Mladić polako kima. Foucault ga nježno gleda te izjavljuje
milujući mu obraz: “Dobro ti pristaje kratka kosa.” Mladić smiješeći se
odgovara: “Fala van!”
Bayard i Herzog pozorno su osluškivali, nisu sigurni jesu li dobro
čuli, no ovaj tad pridodaje: “Baš si drag, Michel, imaš lijep kurac,
budalo!”

15.

I )a, vidio je Rolanda Barthesa, prije nekoliko dana. Ne, nisu zapravo
imali seksualne odnose. Barthes je to zvao “igrati se broda”. No nije bio
pretjerano aktivan. Bio je više sentimentalan. Počastio ga je omletom u
restoranu La Coupole, a zatim je inzistirao da s njim ode u sobu za
služinčad. Popili su čaj. Nisu razgovarali ni o čemu posebnom, Barthes
nije bio posebno pričljiv. Bio je zamišljen. Prije odlaska ga je upitao:
“Što bi učinio da si gospodar svijeta?” Žigolo mu je odgovorio da bi
ukinuo sve zakone. A Barthes ga je upitao: “Cak i gramatiku?”

16.

U predvorju bolnice Pitie-Salpetriere vlada relativan mir. Prijatelji,

obožavatelji, poznanici Rolanda Barthesa ili obični znatiželjnici
izmjenjuju se uz uzglavlje velikana, pune predvorje bolnice, čavrljaju
ispod glasa držeći u ruci cigaretu, sendvič, novine, knjigu Guya
Deborda ili neki Kunderin roman u trenutku kad se iznenada pojavljuju
tri spodobe, sitna i energična žena kratke kose između dvojice
muškaraca od kojih jedan na sebi ima bijelu napola raskopčanu košulju
i dugi crni kaput, dok mu crna kosa leprša na vjetru, a drugi ima glavu
poput ptice, kratku kosu boje pijeska i muštiklu u ustima.
Eskadrila se odlučnim korakom probija kroz gomilu, osjeća se da će
se nešto dogoditi, sve miriše na operaciju Overlord, ulijeću zatim na
odjel za pacijente u komi. Oni koji su ondje uz Barthesa upitno se
pogledavaju, baš kao i ostali posjetitelji. Nije prošlo ni pet minuta, a već
se čuju prvi povici: “Puštaju ga da umre! Puštaju ga da umre!”
Troje anđela osvete neobuzdano se vraća iz kraljevstva mrtvih: “To
je umiraonica! To je skandal! Koga to zavitlavaju? Zašto nas nitko nije
izvijestio? Da smo barem bili ovdje!” Šteta što u dvorani nije bilo
fotografa koji bi ovjekovječio taj veliki povijesni trenutak francuskih
intelektualaca: Kristeva, Sobers i BHL1 koji grde bolničko osoblje kako
bi osudili neljudske uvjete u kojima drže tako prestižna pacijenta kao
stoje njihov veliki prijatelj Roland Barthes.
Čitatelja će možda iznenaditi činjenica da je ondje bio BHL, no on je
već tad uključen u sva važna događanja. Barthes ga je pomalo mutnom
terminologijom, no relativno službeno podržao kao “novog filozofa”,
zbog čega se na njega obrušio Deleuze. Barthes je oduvijek bio slab,
nije znao reći ne, tako barem tvrde njegovi prijatelji. Kad mu BHL šalje
primjerak svojega Barbarstva s ljudskim licem koje je objavljeno 1977.,
on mu pristojno odgovara te mu samo, ne osvrćući se na srž samoga
teksta, do nebesa hvali stil. No to nije sve, BHL njegovo pismo
objavljuje u časopisu Les Nouvelles litteraires, povezuje se sa Sollersom
te tri godine poslije podiže glas u bolnici Salpćtriere kako bi bučno
očitovao skrb prema svojemu prijatelju, velikom kritičaru.
A dok on i dvoje njegovih pratitelja nastavljaju dizati graju urličući
na nesretno bolničko osoblje (“Treba ga odmah prebaciti u drugu
bolnicu! U Američku bolnicu! Zovite Neuilly!”), dvije siluete u loše
skrojenim odijelima šuljaju se predvorjem i nitko ih ne zamjećuje.
Ondje nazočni Jacques Bayard zbunjen i blago zabezeknut promatra
mlataranje rukama visokog muškarca kestenjaste kose u crnom kaputu
i kreštanje drugo dvoje. Simon Herzog je uz njega te mu, izvršavajući
zadaću zbog koje je i rekviriran, objašnjava tko su ti ljudi šapućući mu
na uho kao simultani prevoditelj, dok troje osvetnika riga vatru,
bolničkim se hodnikom kreću u na prvi pogled nepravilnoj kvadraži
koja, ne bih se nimalo začudio, poštuje nekakvu mračnu koreografsku
taktiku.
I dalje urlaju (“Znate li tko je to? Zar se doista možete pretvarati
kako se prema Rolandu Barthesu možete ponašati kao prema bilo
kojem drugom pacijentu?” Uvijek ti i takvi ljudi koji zahtijevaju
privilegije kao nasljednu stečevinu...) kad se dvije loše odjevene siluete
ponovno pojavljuju u predvorju i diskretno nestaju. I još su tu u
trenutku kad se pojavljuje izbezumljena medicinska sestra vretenastih
nogu koja šapuće nešto liječniku na uho. Slijedi opća gungula, ljudi se
guraju, trče hodnikom, utrčavaju u Barthesovu sobu. Veliki kritičar leži
na tlu, cijev za kisik iščupana mu je iz grla, sve cjevčice iščupane iz
ruku, a bolnička spavaćica tanka poput papira razotkriva mu mlohavu
stražnjicu. Stenje dok ga okreću na leđa i koluta prestravljenim očima,
no kad mu pogled pada na Jacquesa Bayarda koji je prišao liječniku,
nadljudskim ga naporom hvata za jaknu, prisiljava da čučne te jasno
izgovara, premda slabašnim glasom, svojim nadaleko poznatim tihim
glasom koji neobično podsjeća na glas Philippea Noireta, no koji je sad
slomljen i podsjeća na štucanje:
“Sophia! Ona zna...”
U okviru vrata uočava Kristevu koja stoji pokraj plavokose
medicinske sestre, prodorno je gleda nekoliko dugih sekundi, svi u sobi
ukočeni stoje u mjestu, liječnici, medicinske sestre, prijatelji, policajci,
ukočeni su zbog intenziteta njegova izbezumljena pogleda, on zatim
gubi svijest.
Vani se crni DS pokreče i odlazi uz škripu guma. Simon Herzog, koji
je na hodniku, tome ne posvećuje pozornost.
Bayard pita Kristevu: “Sophia, to ste vi?” Kristeva odgovara
niječno. No kako on čeka nastavak, ona naposljetku pridodaje
izgovarajući svoje ime na francuski način, s palataliziranim j kao i i u
koje više zvuči kao i: “Ja sam Julia.” Bayard uspijeva razlučiti kako je
riječ o stranome naglasku, premda ne zna odrediti kojem, pa samome
sebi kaže kako je sigurno riječ o Talijanki, Njemici, ili možda Grkinji,
Brazilki, ili čak Ruskinji. Njezino lice čini mu se grubim, ne sviđa mu se
prodoran pogled kojim ga gleda, osjeća da mu njezine sitne crne oči
žele reći da je ona inteligentna žena, inteligentnija od njega i da ga
prezire zato što je glupi policajac. Makinalno je pita: “Zanimanje?” A
dok joj lice poprima prezriv izraz kako bi mu odgovorila
“psihoanalitičarka”, njega instinktivno obuzima želja da joj udari
šamar, no obuzdava se. Mora još ispitati drugu dvojicu.
 Plavokosa medicinska sestra polaže Barthesa natrag na krevet, još
uvijek je u nesvijesti, Bayard na ulaz u sobu postavlja dvojicu policajaca
da stražare te do daljnjega zabranjuje posjete. Okreće se zatim prema
dvojici klaunova.
Prezime, ime, dob, zanimanje.
Joyaux Philippe zvani Sobers, četrdeset četiri godine, pisac, u braku
s Juliom Joyaux rođenom Kristeva.
Levy Bernard-Henri, trideset dvije godine, filozof, bivši student
Filozofskog fakulteta.
Dvojica muškaraca nisu bila u Parizu kad se to dogodilo. Barthes i
Sollers bili su vrlo bliski... Barthes je surađivao s revijom Tel Quel koju
uređuje Philippe Joyaux zvani Sollers, a prije nekoliko godina išli su s
Julijom u Kinu... Zašto? Studijsko putovanje... Prljavi komunisti,
samome sebi kaže Bayard. Barthes je napisao nekoliko članaka -
hvalospjeva o Sollersovu putovanju... Barthes je Sollersu kao otac,
premda bi se ponekad reklo da je Barthes maleni dječak. A Kristeva?
Barthes je jednom izjavio kako bi se, da voli žene, zaljubio u Juliju...
Obožavao ju je... I niste bili ljubomorni, gospodine (oyaux? Ha-ha-ha...
Nismo u takvoj vrsti odnosa, s Julijom... Osim toga, jadni Roland, već
nije imao sreće ni s muškarcima... Zašto? Nije se znao s tim uhvatiti u
koštac, uvijek bi ga izigrali!... Shvaćam. A vi, gospodine Levy? Silno mu
se divim, velik je to čovjek. A i vi ste putovali s njim? Imao sam nekoliko
projekata za njega. Kakvih projekata? Projekt vezan uz film o životu
Charlesa Baudelairea, želio sam mu ponuditi naslovnu ulogu, projekt
unakrsnih intervjua sa Solženjicinom, projekt vezan uz peticiju kojom
bi se od NATO-a zatražilo da oslobodi Kubu. Možete li podastrijeti
argumente koji ma biste potvrdili te projekte? O, pa naravno,
razgovarao sam o tome s Andreom Glucksmannom, koji vam može
svjedočiti. Je li Barthes imao neprijatelja? Da, mnogo, odgovara Sollers.
Svi znaju da nam je on prijatelj, a mi imamo puno neprijatelja! Tko su
vaši neprijatelji? Staljinisti! Fašisti! Alain Badiou! Gilles Deleuze! Pierre
Bourdieu! Cornelius Castoriadis! Pierre Vidal-Naquet! I Helene Cixous!
(BHL: Ah, da, u svađi je, s Julijom? Sollers: Da... Ne... Ljubomorna je na
Juliju zbog Marguerite...)
Koje Marguerite? Duras. Bayard zapisuje sva imena. Poznaje li
gospodin Joyaux nekog Foucaulta? Sollers se počinje okretati oko svoje
osi kao derviš, sve brže i brže, između usana mu je i dalje muštikla,
zažareni vrh na hodniku bolnice iscrtava graciozne krivulje: “Davam
istinu velim, gospodine inspektore?... Istinu i samo istinu... cijelu
istinu... Foucault je bio ljubomoran na Barthesovu slavu... a
ljubomornim ga je prije svega činila činjenica da sam ja, Sollers, volio
Barthesa... jer Foucault je tiranin najgore vrste, gospodine inspektore:
domaći... Zamislite, gospodine predstavnice javnoga reda, uf, uf,
Foucault mi je dao ultimatum... ‘Morat ćeš odabrati između Barthesa i
mene!’... To je kao da biram između Montaignea i La Boetiea... Između
Racinea i Shakespearea... Između Hugoa i Balzaca... Između Goethea i
Schillera... Između Marxa i Engelsa... Između Merckxa i Poulidora...
Između Maoa i Lenjina... Između Bretona i Aragona... Između Laurela i
Hardyja... Između Sartrea i Camusa (dobro, ne između njih)... Između
De Gaullea i Tixier-Vignancoura... Između Plana i Marchea... Između
Rocarda i Mitterranda... Između Giscarda i Chiraca...” Sollers usporava
vrtnju, kašlje u muštiklu. “Između Pascala i Descartesa... Kh-kh...
Između Tresora i Platinija... Između renaulta i peugeota... Između
Mazarina i Richelieua... Pssss...” No u trenutku kad su već svi pomislili
da će se isključiti, on ponovno dolazi do daha. “Između lijeve i desne
obale... Između Pariza i Pekinga... Između Venecije i Rima... Između
Mussolinija i Hitlera... Između tlačenice i pirea...”
Iznenada, iz sobe do njih dopire buka - Bayard otvara vrata, vidi
Barthesa u grčevima koji govori u snu dok ga medicinska sestra
pokušava pokriti. Govori o “raštrkanom tekstu” kao da je riječ o
“blagom potresu”, o “blokovima značenja” kojima čitanje dokučuje tek
glatku površinu koja je neprimjetno slijepljena protokom rečenica,
izlivenim diskursom naracije, prirodnošću uobičajena govora.
Bayard odmah k sebi doziva Simona Herzoga kako bi mu prevodio.
Barthes je sve nemirniji u svojemu krevetu. Bayard se saginje nad
njega i pita ga: “Gospodine Barthes, jeste li vidjeli svojega napadača?”
Barthes otvara svoje luđačke oči, hvata Bayarda za zatiljak te
isprekidana daha tjeskobno izjavljuje: “Označitelj tutor bit će izrezan u
niz slučajnih kratkih fragmenata koje ćemo u ovome slučaju prozvati
leksijama, jer to su jedinice čitanja. To rezanje, mora se reći, bit će
krajnje nasumično; neće implicirati nikakvu metodološku
odgovornost, jer će se odnositi na označitelja, dočim se predložena
analiza odnosi isključivo na označeno...” Bayard upitno gleda Herzoga,
koji sliježe ramenima. Barthes zviždi kroza zube, izgleda prijeteće.
Bayard ga pita: “Gospodine Barthes, tko je Sophia? Što ona zna?”
Barthes ga promatra ne shvaćajući ili i predobro shvaćajući te počinje
pjevušiti promuklim glasom: “Tekst je u svojoj masi usporediv s
nebom, istodobno je ravan i dubok, gladak, bez rubova i orijentira;
poput vrača koji vrhom svojega štapa na nebu izrezuje kvadrat kako bi
prema nekim principima propitivao let ptica, komentator duž teksta
trasira zone čitanja kako bi motrio migracije smislova, protok kodova,
protok navoda.” Bayard bjesni zbog Herzoga, čije zbunjeno lice
nedvosmisleno kazuje kako nije u stanju prevesti mu to bulažnjenje, no
Barthes je na rubu histerije kad počinje vikati kao da mu o tome ovisi
život: “Sve je u tekstu! Shvaćate li? Ponovno pronađite tekst! Funkciju!
Ah, to je preglupo!” Ponovno pada na jastuk i šapuće kao da pjevuši:
“Leksija je samo omot određenog semantičkog obujma, linija kukme
pluralnoga teksta, postavljena kao nasip sazdan od svih mogućih
značenja (koja su pak regulirana, potvrđena sistematičnim čitanjem)
ispod struje diskursa: leksija i njezine jedinice tvore tako jednu vrstu
kocke sa stranicama, a na svakoj od njih je riječ, skupina riječi, rečenica
ili paragraf, drugim riječima govor koji je ekscipijens ‘prirodnog’.” I’ada
u nesvijest. Bayard ga pretresa kako bi ga priveo svijesti, plavokosa
medicinska sestra mora ga prisiliti da pusti pacijenta, nakon čega
ponovno sve tjera iz sobe.
Kad Bayard od Simona Herzoga zatraži neka mu iznese svoje
mišljenje, ovaj mu želi reći kako ne treba posvećivati preveliku
pozornost Sollersu i BHL-u, no doktorand istodobno shvaća da i mi se
pruža mogućnost, te mu s užitkom kaže: “Moramo prvo ispitati
Deleuzea.”
Napuštajući bolnicu, Simon Herzog sudara se s plavokosom
medicinskom sestrom koja se skrbi o Barthesu: “Oh, oprostite,
gospođice!” Ona mu se laskavo osmjehuje: “Ništa to nije, gospodine.”

17.

Hamed se budi rano. Isparine i tvari što ih je konzumirao prethodnog

dana, a kojima je njegovo tijelo još uvelike prožeto, bude ga iz lošeg
sna. Omamljenom i tupom, dezorijentiranom, bez orijentira u toj,
njemu nepoznatoj sobi, potrebno mu je nekoliko trenutaka kako bi se
prisjetio kako je ovamo dospio i zašto. Polako ustaje iz kreveta kako ne
bi probudio muškarca koji pokraj njega spava, navlači majicu bez
rukava, a zatim i traperice Lee Cooper, odlazi u kuhinju pripremiti si
kavu, usput do kraja puši džoint koji je od jučer ostao u pepeljari koja
oblikom oponašaJacuzzi, uzima svoju jaknu, crnobijelu Teddy Smith s
velikim slovom F na mjestu srca pa odlazi i bučno iza sebe zatvara
vrata.
Vani je lijepo, a crni DS parkiran je bočno, uz nogostup puste ulice.
Hamed uživa u svježem zraku dok na walkmanu sluša Blondie, pa ne
vidi crni DS koji kreče i polako ga slijedi. Prelazi Seinu, korača uz
Botanički vrt, samome sebi kaže kako će uz malo sreće kod Florea biti
nekoga tko će mu platiti pravu kavu, no ondje je samo nekoliko kolega
žigola, dvojica-trojica staraca koja ne piju ništa, a i Sartre je već ondje,
kašlje pušeći lulu okružen studentima u džemperima, zato Hamed moli
cigaretu od prolaznika u mantilu koji šeće bigla tužnih očiju, te je puši
ispred pivnice Saint-Germain koja se još nije otvorila, s drugim mladim
žigolima koji, poput njega, izgledaju kao da su slabo spavali, previše pili
i pušili, koji su većinom prethodnog dana zaboravili jesti. Ondje je Said,
koji ga pita je li jučer bio u Baleine bleueu, baš kao i Harold, koji mu
kaže kako je umalo povalio Amandu Lear u Palaceu, te Slimane, koji je
dobio po gubici premda se više ne sjeća zašto. Svi se slažu da umiru od
dosade, Harold bi otišao pogledati Lupeža na Montparnasse ili u
Odeon, no nema projekcija prije četrnaest sati. Na nogostupu preko
puta dvojica brkatih parkirala su svoj DS i ispijaju kavu u pivnici Lipp.
Odijela su im zgužvana kao da su spavali u automobilu, a uza se i dalje
imaju svoje kišobrane. Hamed si kaže kako bi najpametnije bilo otići
kući i spavati, no nema snage penjati se na šesti kat, zato žica još jednu
cigaretu od crnca koji izlazi iz metroa razmišljajući treba li skoknuti do
bolnice. Said mu kaže kako je “Babar” u komi, no da će biti možda
sretan da mu čuje glas; pacijenti u komi navodno čuju, baš kao i biljke,
kad im puštaju klasičnu glazbu. Harold im pokazuje svoju jaknu s dva
lica, crnim i narančastim. Slimane kaže kako je jučer u prolazu vidio
ruskog pjesnika kojeg znaju iz viđenja, a koji je preko lica imao ožiljak
koji ga čini još ljepšim. Hamed odlučuje skoknuti do La Coupole vidjeti
jesam li ondje te kreće Ulicom de Rennes. Dvojica brkatih kreću za
njim, zaboravljajući kišobrane, no konobar za njima trči vičući
“Gospodo! Gospodo!” Kišobrane pritom podiže kao mačeve, no nitko
na to ne obraća pozornost, premda će dan, po svemu sudeći, biti
sunčan. Njih dvojica uzimaju kišobrane i nastavljaju s praćenjem.
Zastaju ispred Cosmosa, u kojem igra Uhoda Tarkovskoga, kao i neki
ruski ratni film, tako da Hamed dobiva nešto prednosti, no kako i on
zastajkuje ispred izloga trgovina odjećom, nema opasnosti da će im
umaknuti.
 Pa ipak, jedan od njih vraća se po DS.

18.

U Ulici Bizerte, između La Fourche i Trga Clichy, Gilles Deleuze prima

dvojicu istražitelja. Simon Herzog oduševljenje činjenicom da mu se
pružila prilika da upozna velikog filozofa, u njegovu domu, usred
njegovih knjiga, u stanu koji miriše na filozofiju i ohlađeni pepeo
duhana. Televizor je upaljen, na programu je tenis, Simon zamjećuje
gomilu djela o Leibnizu koja su razbacana posvuda, čuje se pok-pok
teniske loptice, igraju Connors i Nastase.
Službeno, dvojica su ovdje zato što je BHL izrazio sumnju prema
Deleuzeu. Ispitivanje dakle počinje s O, odnosno optužbom.
“Gospodine Deleuze, došli smo u posjed informacija vezanih uz vaš
spor s Rolandom Barthesom. Možete li nam reći oko čega ste se
sporili?” Pok-pok. Deleuze ustima prinosi napola popušenu, no
ugašenu cigaretu. Bayard primjećuje njegove abnormalno duge nokte.
“Da? Ah, ne. Nisam ni u kakvom sporu s Rolandom, izuzmemo li
činjenicu da je podržao tu ništariju, tu budaletinu u bijeloj košulji.”
Simon primjećuje šešir na vješalici za šešire. Pridodamo li tom
šeširu onaj što visi na vješalici za kapute na ulazu, a i onaj na komodi,
mnogo je to šešira svih boja, u stilu Alaina Delona u Samuraju. Pok-pok.
Deleuze se zavaljuje u naslonjaču: “Vidite li tog Amerikanca? To je
anti-Borg. Zapravo, ne, anti-Borg je McEnroe: egipatski servis, ruska
duša, ha, kh-kh. (Kašlje.) Ali Connors (izgovara Connorz), to je potpuna
igra, to neprestano preuzimanje rizika, te ubojite lopte... To je i vrlo
aristokratski. Borg: igra s ruba igrališta, odašilje loptice daleko iznad
mreže zahvaljujući smečevima. Svakom je proleteru to sasvim jasno.
Borg, on igra tenis proletera. McEnroe i Connors, to je očigledno, igraju
kao prinčevi.”
Bayard sjeda na kauč, predosjeća da će morati slušati gomilu
gluposti.
Simon si dopušta usprotiviti se:
“Ali Connors je baš arhetip naroda, zar ne? On je bad boy, derište,
lopuža, on vara, osporava, duri se, loš je igrač, svadljivac, borac,
iznuđivač...”
 Deleuze obuzdava nestrpljivu kretnju: “Da? Hm, hm, zanimljiva je ta
vaša primjedba.”
Bayard pita: “Moguće je da je netko gospodinu Barthesu htio nešto
ukrasti. Neki dokument. Pada li vam što na pamet, gospodine
Deleuze?”
Deleuze se okreće prema Simonu: “Nije sigurno da je pitanje što?
baš najbolje. Moguće je da su pitanja poput: tko? koliko? gdje? kad? ipak
bolja.”
Bayard pripaljuje cigaretu i strpljivo, gotovo rezignirano pita: “Što
želite reći?”
“Eh, pa očigledno je da ako ste k meni došli više od tjedan dana
nakon tragičnog događaja, a kako biste me zaskočili lakrdijaškim
insinuacijama jednog bedastog filozofa, onda nezgoda što ju je doživio
Roland zapravo nije bila nezgoda. Tragate dakle za krivcem. Odnosno
motivom. No put do zašto je dug, zar ne? Pretpostavljam da trag što je
vodio do vozača nije urodio nikakvim rezultatom? Čuo sam da se
Roland probudio. Nije htio ništa reći? Onda se mijenja ono zašto.”
Na televizoru se čuje Connors koji uzdiše kad god udari lopticu.
Simon pogledava kroz prozor. Zamjećuje modri Fuego koji je parkiran
na ulici.
Bayard pita Deleuzea zašto, po njegovu mišljenju, Barthes nije htio
otkriti što zna. Deleuze odgovara kako nema pojma, no kako zna jedno:
“Što god da se dogodi, i što god da je bilo u pitanju, ima pretendenata.
Odnosno, ima ljudi koji kažu: u tome sam baš ja najbolji.”
Bayard prema sebi privlači pepeljaru u obliku sove koja stoji na
stoliću: “A vi, na što vi pretendirate, gospodine Deleuze?”
Deleuze ispušta zvuk koji je nešto između cerekanja i kašljucanja:
“Ljudi uvijek pretendiraju na ono što ne mogu biti ili na ono što su
nekoć bili, a što se više ne može ponoviti, gospodine inspektore. No
mislim da to nije ni bilo pitanje, zar ne?”
Bayard pita koje je pitanje.
Deleuze ponovno pripaljuje cigaretu: “Kako selekcionirati
pretendente.”
U zgradi se čuje jeka glasa žene koja viče. Ne zna se viče li iz
zadovoljstva ili bijesa. Deleuze upire prstom u vrata: “Žene, gospodine
inspektore, to nije stečevina, one nisu po prirodi žene. Žene postupno
postaju žene.” Ustaje blago stenjuči i nalijeva si čašu crnog vina. “Isto je
i s nama.”
Oprezan, Bayard pita: “Vjerujete da smo svi isti? Mislite li da smo vi
i ja isti?”
Deleuze se smiješi: “Da... mislim, na određeni način.”
Pokušavajući pokazati dobru volju, no ipak dopustivši da na
površinu izbije i određena vrsta nedorečenosti, Bayard pita: “I vi
tragate za istinom?”
“O-la-la! Istina... gdje počinje i gdje završava. Znate, uvijek smo
usred nečega.”
Connors u prvome setu pobjeđuje sa 6 : 2.
“Kako među pretendentima razlučiti koji je pravi? Ako znate kako,
onda znate i zašto. Uzmite par exemple sofiste: ako ćemo se držati
Platona, problem je u tome što pretendiraju na nešto na što nemaju
prava... Eh, da, oni varaju, ta malena đubrad!...” Trlja dlanove. “Kod
procesa, uvijek je riječ o pretendentima...”
Ispija čašu u gutljaju i gledajući Simona pridodaje: “To je zabavno
koliko i roman.”
Pogledi im se susreću.

19.

“Ah, ne, to je apsolutno nemoguće, kategorično odbijam! Neću ići!

Dosta! Ne dolazi u obzir da nogom kročim u vašu palaču, eto! Ne
trebam vam da biste dekodirali riječi tog smeća! I nemam potrebu
slušati ga, rezimiram vam: ja sam sluga pokorni velikoga kapitala. Ja
sam neprijatelj radničke klase. U rukama držim sva sredstva
informiranja. Kad po Africi ne lovim slonove, onda lovim slobodne
radiopostaje. Zauzdavam slobodu izričaja. Posvuda razbacujem
nuklearne elektrane. Ja sam demagoški makro koji posjećuje sirotinju.
Ja sam utajivač dijamanata. U metrou se volim igrati proletera. Volim
crnce kad su carevi ili čistači ulica. Kad čujem riječ humanitarac, šaljem
vojne padobrance. Koristim se uslugama krajnje desnice kako bih
riješio neke svoje manje probleme. Serem na Narodnu skupštinu. Ja
sam... Ja sam... DEBELI FASIST!”
Simon drhteći pripaljuje cigaretu. Bayard čeka da ga mine kriza. U
ovom stadiju istrage, s obzirom na elemente kojima raspolaže, napisao
je i predao prvi izvještaj, tako da je slutio kako će sve dobiti na
važnosti, no ne u tolikoj mjeri da ga pozovu onamo. S mlacem.
 “U svakom slučaju, ne idem, ne idem, ne idem”, izjavljuje mladac.

20.

“Gospodin predsjednik će vas sad primiti.”

Jacques Bayard i Simon Herzog ulaze u ured smješten u kutu
zgrade, dobro osvijetljen ured zidova prekrivenih zelenom svilom.
Simon je blijed kao krpa, no instinktivno primjećuje dva naslonjača
koja stoje nasuprot radnom stolu za kojim sjedi Giscard, a na drugoj
strani prostorije još naslonjača i kauč koji su posloženi oko stolića.
Student istog trena shvaća na čemu počiva alternativa: već prema volji
predsjednika kad želi stvoriti distancu s posjetiteljima, odnosno učiniti
susret srdačnijim, on ih prima za svojim radnim stolom, kojim se tad
služi kao grudobranom, ili s njima sjeda za stolić s kojega svi mogu
ravnopravno uzimati sitne kolače i jesti ih. Simon Herzog uočava i
knjigu o Kennedyju koja je izložena na pisaćem stolu kako bi sugerirala
sliku mladog i modernog državnika kakvim se i Giscard želi
predstaviti; dvije kutije, jedna crvena, druga plava, stoje na
cilindričnome stolu; nekoliko brončanih predmeta; gomile
dokumenata mudro procijenjene visine: da su preniske, čovjek bi rekao
kako predsjednik ne radi ništa pod milim bogom; da su previsoke,
reklo bi se da je pretrpan poslom. Zidove krasi nekoliko slika majstori.
Giscard, koji stoji za svojim masivnim radnim stolom, upire prstom u
jednu od njih koja prikazuje lijepu i strogu ženu raširenih ruku, ženu
odjevenu u tanku bijelu haljinu koja je sprijeda otvorena do trbuha, pa
jedva prekriva njezine teške i mlijeka pune grudi: “Imam sreće da sam
od muzeja iz Bordeauxa na posudbu dobio jedno od najljepših djela
francuskog slikarstva: Grčka izdiče na ruševinama Mesolongija Eugenea
Delacroixa. Predivno, zar ne? Poznat vam je Mesolongi, dakako: to je
grad u kojemu je umro Lord Byron, tijekom rata za nezavisnost, protiv
Turaka. Tisuću osamsto dvadeset četvrte, koliko se sjećam. (Simon
prepoznaje koketiranje u onom koliko se sjećam.) Zastrašujući rat,
Osmanlije su bili iznimno krvoločni.”
Ne udaljavajući se od svojega radnog stola, ne pokazavši nijednom
gestom da se s njima želi rukovati, poziva ih neka sjednu. Nema za njih
ni kauča ni sitnih kolača. I dalje stojeći, predsjednik nastavlja: “Znate li
što je Malraux rekao za mene? Da nemam osjećaj za tragično u
povijesti.” Krajičkom oka Simon promatra Bayarda koji u svojemu
mantilu čeka bez riječi.
Giscard se vraća slici, pa se dvojica njegovih gostiju osjećaju
dužnima okrenuti glave kako bi pokazali da ga prate: “Možda nemam
osjećaj za tragično u povijesti, no barem osjećam emociju tragične
ljepote pred ovom mladom ženom ranjenom u bok, a koja svojemu
narodu nosi nadu u oslobođenje!” Ne znajući kako popratiti
predsjednikove riječi, dvojica muškaraca šute, što, kako se čini,
Giscardu uopće ne smeta, jer se već privikao na šutnju pristojnog
slušateljstva. U trenutku kad se čovjek šuštava izgovora okreće kako bi
se zagledao kroz prozor, Simon shvaća kako je novonastala šutnja
prostor tranzicije te kako će sad prijeći na stvar.
Ne okrenuvši se, nudeći svojim sugovornicima prizor svojega
ćelava zatiljka, predsjednik nastavlja: “Jednom sam susreo Rolanda
Barthesa. Pozvao sam ga u Elizejsku palaču. Doista šarmantan čovjek.
Četvrt sata je analizirao jelovnik te briljantno predočio simboličku
vrijednost svakog jela. Bilo je to dojmljivo. Jadan čovjek, čuo sam da se
nije oporavio od majčine smrti, zar ne?”
Konačno sjedajući, Giscard se obraća Bayardu: “Inspektore, onoga
dana kad je doživio nesreću, gospodin Barthes je uza se imao
dokument koji mu je ukraden. Želim da pronađete taj dokument. U
pitanju je nacionalna sigurnost.”
Bayard pita: “O kakvom je točno dokumentu riječ, gospodine
predsjedniče?”
Giscard se naginje naprijed, polaže stisnute šake na stol te ozbiljna
izraza lica izjavljuje: “Riječ je o važnome dokumentu koji dovodi u
pitanje nacionalnu sigurnost. Iskoristi li ga se u zloj namjeri, mogao bi
izazvati nesagledive posljedice te dovesti u opasnost same temelje
demokracije. Morate djelovati diskretno. No imat ćete potpunu
slobodu djelovanja.”
Konačno pogleda Simona: “Mladiću, rekoše mi da ste... inspektorov
vodič? Poznajete dakle dobro lingvističke krugove u kojima se kretao
gospodin Barthes?”
Simon bez uvijanja odgovara: “Ne, baš i ne.”
Giscard upitno pogledava Bayarda, koji objašnjava: “Gospodin
Herzog poznaje ljude koji bi u ovoj istrazi mogli biti od koristi. On
shvaća kako ti ljudi funkcioniraju i kako, hm, komuniciraju. A uočava i
stvari koje policija ne bi uočila.”
 Giscard se smiješi: “Vi ste, mladiću, dakle vidovnjak kao i Arthur
Rimbaud?”
Simon stidljivo mrmlja: “Ne. Uopće nisam.”
Giscard upire prstom u one dvije kutije, crvenu i plavu, koje su iza
njih, ispod Delacroixove slike: “Što mislite, što je u njima?” Simon ne
shvaća da ga ovaj testira, pa i ne razmatrajući je li mu u interesu da
uspješno prođe taj test, refleksno odgovara: “Medalje Legije časti,
pretpostavljam?”
Giscard se šire osmjehuje. Ustaje kako bi otišao otvoriti jednu od
kutija te iz nje vadi medalju: “Mogu li vas pitati kako ste pogodili?”
“Eh, pa, ovaj, hm. Cijela ova prostorija je pretrpana simbolima:
slike, zastori, štukature na stropu. Svaki predmet, svaki detalj ima
svrhu da iskaže raskoš i veličanstvo republikanske moći. Izbor
Delacroixa, fotografija Kennedyja na naslovnici knjige koja je na stolu:
sve je krcato značenjem. No simbol ima vrijednost samo ako se javno
pokazuje. Simbol skriven u kutiji ne služi ničemu, a otišao bih čak tako
daleko da kažem: on u tom slučaju i ne postoji.
Istodobno, pretpostavljam da u ovoj prostoriji ne čuvate žarulje i
odvijače. Čini mi se malo vjerojatnim da vam te kutije služe kao kutije
za alat. A da vam služe za držanje spajalica ili klamerice, držali biste ih
na svojemu radnom stolu, nadohvat ruke. Njihov sadržaj dakle nije ni
simboličan ni funkcionalan. No nužno je da bude ili jedno ili drugo.
Mogli biste u njima držati i svoje ključeve, no pretpostavljam kako u
Elizejskoj palači predsjednik nije taj koji se bavi otvaranjem i
zatvaranjem vrata, a ne trebaju vam ni ključevi automobila, jer imate
vozača. Preostaje dakle samo jedna solucija: simbol koji drijema,
simbol koji ovdje ne predstavlja ništa, no koji će se aktivirati drugdje,
izvan ove prostorije: malen i pokretan simbol onoga što simbolizira
ovo mjesto, odnosno republikanske uzvišenosti. Riječ je, po svemu
sudeći, o medalji, a s obzirom na mjesto, o Legiji časti. Hm.”
Giscard razmjenjuje dug pogled s Bayardom: “Mislim da mi je sad
jasno što želite reći, inspektore.”

21.

Hamed pijucka svoju malibu-naranču prepričavajući dijelove svojega

marseilleskog života, dok njegov sugovornik njegove riječi upija
zapravo i ne slušajući ga. Hamedu je poznat taj pseći pogled: gospodar
je tog čovjeka zato što u njemu budi neobuzdanu želju da ga posjeduje.
Možda će mu se podati, ili neće, a možda će u tome i malo uživati, no to
zadovoljstvo po svemu će sudeći biti manjeg intenziteta od osjećaja
moći što ga donosi položaj predmeta žudnje, a to je dobra strana onog
kad si lijep, mlad i siromašan: bez razmišljanja može mirno prezirati
one koji su spremni na ovaj ili onaj način platiti kako bi ga dobili.
Večer je na vrhuncu i, kao uvijek, osjećaj da nije ondje kamo
pripada, u ovom velikom buržujskom stanu u srcu glavnoga grada,
potkraj zime, opija ga nekako podlom radošću. Ono što čovjek ukrade
vrijedi dvostruko više od onog što zaradi u znoju lica svoga, zato se
vraća za švedski stol kako bi se poslužio malenim sendvičima
premazanim namazom od maslina, kapara i slanih inćuna koji ga
neodređeno podsjećaju na Jug i pritom se probija kroz ljude koji plešu
uz Bashungovu “Gaby oh Gaby”. Uza stol zatječe Slimanea koji jede
lisnato tijesto s puževima i upinje se smijati šalama debeljuškasta
nakladnika koji mu diskretno opipava stražnjicu. Pokraj njih mlada se
žena grohotom smije pretjerano zabacujući glavu: “Dakle on staje... i
vozi unatrag!” Na prozoru Said puši džoint s crncem koji izgleda kao
diplomat. Iz zvučnika se čuju prvi taktovi “One Step Beyond” i
prostorijom se širi drhtavica glumljene histerije, ljudi viču kao da ih je
glazba ponijela, kao da im se val zadovoljstva razlijeva kroz tijela, kao
da je ludilo vjeran pas koji se izgubio, pa se sad vraća mašući repom,
kao da su u stanju prestati misliti ili ne misliti tijekom dobro ritmički
popraćenog instrumentala što ga izvodi promukli saksofon. Uslijedit će
nekoliko disko-pjesama kako bi raspoloženje ostalo na razini. Hamed
na svoj tanjur stavlja nekoliko sendviča s tartufima i pogledom traži
uzvanike koji bi mu mogli dati lajnu kokaina ili barem malo speeda. I
jedno i drugo budi mu želju za jebanjem, no od speeda mu je erekcija
samo polovična, što, razmišlja on, i nije tako važno. Izdržati što je
moguće duže kako se ne bi morao vraćati kući. Hamed se pridružuje
Saidu pokraj prozora. Na uglu Bulevara Henrika IV. ulična svjetiljka
obasjava reklamni pano na kojemu je Serge Gainsbourg u odijelu s
kravatom, a na kojemu piše: “Samo jedan Bayard vas pretvara u
muškarca. Zar ne, gospodine Gainsbourg?” Hamed se ne uspijeva sjetiti
zašto mu je to ime tako poznato te kao pomalo obuzet hipohondrijom
odlazi po piće glasno nabrajajući što je sve radio prošle godine.
Slimane promatra niz litografija koje vise na zidu u obliku opadajuće
duge, a koje predstavljaju pse koji jedu iz zdjelica punih dolarskih
novčanica, glumeći da ne primjećuje debeljuškastog nakladnika koji
mu se sad trlja o bokove i diše mu u zatiljak. Glas Chrissie Hynde koji
dopire iz zvučnika uzvanicima profinjeno nalaže neka prestanu
cmizdriti. Dvojica dugokosih raspravljaju o smrti Bona Scotta i
mogućnosti da ga u AC/DC zamijeni krupni kamiondžija s kačketom.
Mladić u odijelu, kose počešljane na razdjeljak i s opuštenom kravatom
oko vrata, iznimno uzbuđen svima koji ga žele čuti, ponavlja kako sa
sigurnošću zna da se u filmu Policijski rat mogu vidjeti grudi Marlene
Jobert. Kažu i da Lennon priprema singlicu s McCartneyjem. Žigolo čije
je ime zaboravio pita Hameda ima li malo trave, usput rogobori o
večeri koja je “previše ljevičarska” te mu kroz prozor pokazuje opkope
oko Bastilje: “Vidiš u čemu je problem, frende? Volio bih da smo
jakobinci, ali ipak, postoje granice.” Netko prolijeva čašu modrog
curacaoa po sagu. Hamed oklijeva treba li otići i vratiti se u Saint-
Germain, no Said mu rukom pokazuje prema kupaonici: dvije djevojke i
starac istodobno ulaze u kupaonicu. Budući da znaju kako onamo ne
idu zbog jebanja, nego šmrkanja (čega stari, čini se, nije svjestan, jer
one što ih smatra plijenom ubrzo će se rasplinuti kao sjene), zaključuju
kako će vještim manevriranjem moći doći do barem jedne lajne, a
možda i dvije. Netko bradatog ćelavca pita je li on Patrick Dewaere.
Kako bi umaknuo debeljuškastu nakladniku, Slimane se laća plavuše u
elastičnim trapericama, koju potiče da zapleše rock uz “Sultans of
Swing” Dire Straitsa. Zatečen, debeljuškasti nakladnik promatra par
koji se uvija uz glazbu upinjući se da mu pogled istodobno bude
ironičan i dobronamjeran kako bi mu lice poprimilo izgled koji neće
nikog prevariti. Sam je, kao i svi mi, no on to ne može sakriti, a nitko
mu zapravo i ne posvećuje pozornost, osim možda kako bi primijetio
da prilično loše nosi tu svoju samoću. Slimane zadržava partnericu i
tijekom sljedeće pjesme, “Upside Down” Diane Ross. Foucault na
zabavu dolazi s Herveom Guibertom u trenutku dok svira uvodni akord
“Killing an Arab” The Curea. Na sebi ima glomaznu kožnatu jaknu s
lancima, porezao se dok je brijao glavu. Guibert je mlad i lijep, njegova
je ljepota toliko karikaturalna da ga, osim Parižana, nitko ne može
shvatiti ozbiljno kao pisca. Said i Hamed lupaju na vrata kupaonice
pokušavajući one koji su unutra pridobiti lažima i nevjerojatnim
izlikama kako bi im otvorili vrata, koja ostaju očajno zatvorena, vrata
kroz koja do njih dopire žustar zvuk metala, emajla i udisanja...
Standing on the beach, with a gun in my hand... Kao i uvijek kad se
negdje pojavi, Foucault izaziva određeno ustreptalo uzbuđenje, što nije
slučaj jedino s onima koji su pretjerali sa speedom, pa skaču uokolo
slušajući ono što smatraju glazbom za plažu: Staring at the sea, staring
at the sand... Vrata kupaonice otvaraju se, dvije djevojke izlaze s onim
starcem, prezrivo odmjeravajući Salda i Hameda, glasno šmrču s
ponosom karakterističnim za narkomane iz društvene elite koje još
nisu sustigle litre serotonina koji im je ispario iz mozgova, a čija će se
zaliha tijekom mjeseci i godina sve teže i duže obnavljati. I’m alive, I’m
dead... Usred kruga ljudi koji se oko njega već stvorio Foucault
mladome Guibertu nešto pripovijeda kao da nije primijetio uzavrelost
što je stvara njegova prisutnost te tako nastavlja razgovor koji su
započeli prije dolaska ovamo: “Kad sam bio mali, htio sam biti zlatna
ribica. Majka bi mi govorila: ‘Ali, zečiću moj mali, to je nemoguće, mrziš
hladnu vodu.’” Glas Roberta Smitha pjeva: I’m the stranger! Foucault:
“To bi me bacilo u ponor zbunjenosti, pa bih joj rekao: onda samo na
tren, tako bih volio znati o čemu razmišlja...” Robert Smith: ...Killing an
Arab! Said i Hamed odlučuju otići drugamo, možda skoknuti do La
Nochea. Slimane se pak vrača debeljuškastome nakladniku, jer mora se
jesti. Staring at myself, reflected in the eyes... Foucault: “Netko će morati
priznati. Netko naposljetku ipak prizna...” Robert Smith: ...of the dead
man on the beach... Guibert: “Ležao je gol na kauču, bilo je nemoguće
pronaći govornicu s telefonom koji radi...” The dead man on the beach...
“A kad je konačno pronašao jednu, shvatio je da nema žetona...” Hamed
ponovno kroz zavjesu gleda van, vidi crni DS koji je parkiran na ulici i
kaže: “Ipak ću još malo ostati.” Said pripaljuje cigaretu, a njihova dva
obrisa savršeno se ocrtavaju u okviru prozora obasjanog slavljem.

22.

“Georges Marchais, nije nas briga za Georgesa Marchaisa, neka se zna!”

Daniel Balavoine konačno je uspio doći do riječi, koju će mu, kako
zna, milom ili silom oduzeti za manje od tri minute, zbog čega brzo
iznosi svoji iživcirani monolog kako bi rekao da su političari stari,
korumpirani i potpuno neubrojivi.
“Ne govorim o vama, gospodine Mitterrand...”
Ali, ipak.
 “Ono što bih htio znati, ono što bi me zanimalo jest komu radnici
imigranti plaćaju stanarine što ih plaćaju... Htio bih... Tko se usuđuje
svakoga mjeseca od radnika imigranata zahtijevati sedamsto franaka
za straćare i smetlišta u kojima žive?...” To je skica, bez strukture,
prepuna jezičnih pogrešaka, količina izgovorenih riječi prevelika je i to
je predivno.
Novinari, koji po običaju ništa ne razumiju, gunđaju kad im
Balavoine zamjera da nikad ne pozivaju mlade (slijedi i retoričko
cerekanje: eh, pa nije tako, budaletino, jer si ti ovdje!).
Mitterrand je međutim jako dobro shvatio što se događa. Taj
posranac prikazuje ih onakvima kakvi jesu, njega, novinare koji sjede
za stolom i sve njima slične: stare budale koji tavore u vlastitome
svijetu, koji su toliko zaokupljeni samima sobom da su za svijet mrtvi,
a da to nisu ni primijetili. Pokušava se složiti s gnjevnim mladićem, no
svaki pokušaj da ga verbalno podrži zvuči poput deplasirana
paternalizma.
“Pokušavam brzo čitati svoje zabilješke... Ono što vam, u svakom
slučaju, mogu dati jest objašnjenje...” Mitterrand prtlja po naočalama,
grize usnu, kamera snima, ide u izravnom prijenosu, to je katastrofa.
“Ono što vam mogu reći jest da očaj mobilizira, a kad mobilizira, to
postaje opasno.”
Novinar, s natruhom sadističke ironije:
“Gospodine Mitterrand, htjeli ste razgovarati s predstavnikom
mladih, pozorno ste ga slušali...”
Snalazi se, frajeru.
A Mitterrand počinje guslati: “Ono što me uvelike zanima jest taj
način razmišljanja... djelovanja... ali i izražavanja! Jer Daniel Balavoine
se izražava i putem pisanja, putem glazbe... pa tako ima prava da ga se
navodi... da ga se može čuti i shvatiti.” Gusla i gusla. “On to kaže na svoj
način! Odgovoran je za svoje riječi. On je građanin. Poput bilo kog
drugog.”
Devetnaesti je ožujka 1980., u studiju dnevnika televizijskoga
kanala Antenne 2, trinaest je sati i trideset minuta, a Mitterrandu je
tisuću godina.

23.
() čemu bi mogao razmišljati umirući Barthes? O svojoj majci, kažu.
Ubila ga je njegova majka. Dakako, dakako, uvijek i zauvijek sitna
osobna stvar, mala prljava tajna. Kako kaže Deleuze, uvijek imamo
baku kojoj su se dogodile nevjerojatne stvari, dakle? “Od tuge.” Da,
gospodine, umrijet će od tuge, a ne od nečeg drugoga. Jadni maleni
francuski mislioci zatvoreni u vašu viziju svijeta koja se svodi na
najpodmukliju sferu intimnosti, na najprikladniju, da ne može
egocentričniju. Bez enigme, bez zagonetke, majka, majka svih
odgovora. Dvadeseto stoljeće oslobodilo nas je Boga i na njegovo
mjesto postavilo majku. Sjajna stvar. No Barthes ne misli na svoju
majku.
Kad biste mogli dokučiti nit njegovih paperjastih snatrenja, tad
biste znali: čovjek koji će umrijeti razmišlja o onom što je bio, ali prije
svega o onome što je mogao biti, o čemu bi drugome mogao
razmišljati? Ponovno vidi ne cijeli svoj život, nego nesreću. Tko je
upravljao akcijom? Sjeća se da je netko prtljao po njemu. Dokument je
zatim nestao. Tko god da je vodio tu operaciju, vjerojatno smo pred
katastrofom bez presedana. Dok bi on, mamičin Roland, to znao
ispravno iskoristiti: malo sebi u korist, malo u korist ostatka svijeta.
Konačno bi pobijedio svoju stidljivost. Kakva šteta. Čak i ako se izvuče,
bit će prekasno za slavlje.
Roland ne misli na svoju mamu. Nismo u filmu Psiho.
O čemu razmišlja? Možda mu pred očima prolazi ova ili ona
uspomena, neke intimne stvari, ili beznačajne, samo njemu poznate
stvari. Bila je večer - ili je još bio dan? - taksijem se vozio sa svojim
američkim prevoditeljem koji je skoknuo u Pariz i Foucaultom. Sva
trojica sjede na stražnjem sjedalu, prevoditelj je u sredini, dok Foucault
kao i obično monopolizira razgovor, govori žustrim i samouvjerenim
glasom, nazalnim, kako zvuče glasovi iz prošlih vremena, improvizira
malenu konferenciju kako bi objasnio koliko mrzi Picassa, koliko je
Picasso ništavan, i smije se, dakako, a mladi prevoditelj poslušno ga
sluša, u svojoj je zemlji on pisac i pjesnik, no ovdje smjerno sluša riječi
dvojice briljantnih francuskih intelektualaca, a Barthes unaprijed zna
da nema dovoljno težine naspram Foucaultove rječitosti, no ipak mora
nešto reći kako ne bi ostao na začelju, pa dobiva na vremenu smijući
se, premda zna da mu je smijeh lažan, neugodno mu je zato što izgleda
kao da mu je neugodno, to je začarani krug, cijeli život suočava se s tim,
tako bi volio imati Foucaultovu sigurnost, čak i kad govori pred
studentima i kad ga oni pobožno slušaju, svoju stidljivost skriva iza
profesorskog nastupa, no samo dok piše, osjeća se sigurnim u sebe,
osjeća se sigurnim u sebe samo kad je sam, skriven iza lista papira i
svih svojih knjiga, svojega Prousta, Chateaubrianda, a Foucault
nastavlja brbljati o Picassu, pa Barthes, kako ne bi bio u zaostatku,
izjavljuje kako i on prezire Picassa, a izgovarajući to, prezire samoga
sebe zato što dobro vidi što se događa, posao mu je vidjeti što se
događa, ponižava se pred Foucaultom, a, nesumnjivo, mladi i lijepi
prevoditelj nesumnjivo je toga svjestan, pljuje po Picassu, ali stidljivo,
pijucka, dok se Foucault smije iz svega glasa, on također, izjavljuje da je
Picasso precijenjen, kako nikad nije shvatio što u njemu pronalaze, a ne
mogu biti siguran da tako nije i mislio, naposljetku, istina je da je
Barthes bio klasičar koji u dubini duše nije volio modernost, no to u
konačnici nije ni važno: čak i ako je prezirao Picassa, on dobro zna da
nije u tome stvar, da je samo važno da ne zaostaje za Foucaultom, da bi
u trenutku kad Foucault da je tako ikonoklastičku izjavu, zvučao poput
stare budale kad bi mu se usprotivio, čak i da zapravo voli Picassa, pa
ga sad ocrnjuje i ruga mu se u tom taksiju koji ga odvozi Bog zna kamo,
iz pogrešnih razloga.
I tako, možda, Barthes umire razmišljajući o toj vožnji taksijem,
tako sklapa oči i tone u san, tužan, obuzet tom tugom koja ga je
oduvijek nastanjivala, s majkom ili bez nje, a možda kratko misli i na
Hameda. Što će s njim biti? Što će biti s tajnom koju čuva?
Polako i meko tone u svoj posljednji san i, tako mi svega, nije to
neugodno iskustvo, no dok se njegove tjelesne funkcije jedna za
drugom gase, njegov duh nastavlja tumarati. Kamo ga još odvodi to
posljednje sanjarenje?
Gle, sigurno je trebao reći da ne voli Racinea. “Francuzi se
neprestano ohole zbog činjenice da su imali svog Racinea (čovjeka od
dvije tisuće riječi), a nikad se ne žale što nisu imali svojega
Shakespearea.” Eto čime bi impresionirao mladoga prevoditelja. No
Barthes je to napisao znatno poslije. Ah, da je imao neku funkciju, tad
bi...
Vrata sobe polako se otvaraju, no Barthes ih u svome komatoznom
snu ne čuje.
Nije istina da je “klasičar”: u biti ne voli suhoparnost
sedamnaestoga stoljeća, te aleksandrince kao rezane nožem, precizno
rezbarene aforizme, te intelektualne strasti...
Ne čuje korake koji se primiču njegovu krevetu.
Dakako, bili su to retoričari bez premca, no on ne voli njihovu
hladnoću, njihovu beskrvnost. Strasti u Racineovu stilu, pf, ma sjajno.
Fedra, da, dobro, prizor priznanja u konjunktivu pluskvam-perfekta
koji ima vrijednost kondicionala prošlog, dobro, to je bilo genijalno.
Fedra koja iznova piše povijest postavljajući Arijadnu i Hipolita na
Tezejevo mjesto...
Ne zna da netko promatra njegov elektrokardiogram.
Ali Berenika? Tit je nije volio, to bode oči. To je iznimno
jednostavno, podsjeća na Corneillea...
Ne vidi obris koji prtlja po njegovim stvarima.
A La Bruyere, tako skolastičan. Pascal je barem komunicirao s
Montaigneom, Racine s Voltaireom, La Fontaine s Valeryjem... No tko
želi komunicirati s La Bruyereom?
Ne osjeća ruku koja nježno zavrće potenciometar respiratora.
La Rochefoucauld, da, svakako. Na kraju krajeva, Barthes ipak
mnogo duguje njegovim Maksimama. Bio je to semiolog ispred svojega
vremena, zato što je znao dekodirati ljudsku dušu u znakovima naših
suvremenika... Najveći gospodar francuske književnosti, ništa manje...
Barthes vidi princa De Marcillaca kako ponosno jaše uz Velikog
Condea, uz opkope predgrađa Saint-Antoinea, pod vatrom
Turenneovih trupa, govoreći si, tako mi svega, lijepa li dana za
umiranje...
Što se događa? Više ne može disati. Grlo mu se iznenada steže.
No Velika Gospođica otvorit će vrata grada kako bi u nj propustila
Condeove trupe, pa u oči ranjeni i jedno vrijeme slijepi La
Rochefoucauld ovoga puta neće umrijeti, oporavit će se...
Otvara oči. I vidi je, njezine obrise na zasljepljujućem svjetlu, kao
marijanski lik. Guši se, želi pozvati upomoć, no nikakav mu zvuk ne
prelazi preko usana.
Oporavit će se, zar ne? Zar ne?
Blago mu se osmjehuje i pritišće mu glavu uz jastuk kako bi ga
spriječila da se pridigne, no on za takvo što ionako nema snage. Ovoga
puta to je to, svjestan je toga, htio bi prepustiti se, no tijelo mu se grči
protiv njegove volje, njegovo tijelo želi živjeti, njegov izbezumljeni
mozak traži kisik kojeg više nema u krvi, tijelo mu divlja pod utjecajem
posljednje navale adrenalina, zatim usporava.
“Uvijek voljeti, uvijek patiti, uvijek umrijeti.” Naposljetku,
posljednja mu je misao Corneilleov aleksandrinac.
 24.

' Televizijski dnevnik, 26. ožujka 1980., 20 sati, Patrick Poivre d’Arvor:
“Dame i gospodo, dobra večer, mnogo konkretnih informacija koje...
(PPDA zastaje) koje se tiču naših svakodnevnih života. Neke od njih su
ružičaste, neke su daleko manje, na vama je da odaberete.” (U svojemu
stanu smještenom uz Trg Clichy Deleuze, koji nikad ne propušta
nijedan televizijski dnevnik, glasno odgovara zavaljen u svoj naslonjač:
“Hvala!”)
20 sati i i minuta: “Kao prvo, u veljači smo imali porast životnih
troškova od jedno cijelo jedan posto. ‘To nije dobar znak’, izjavljuje
Rene Monory, ministar gospodarstva - bolji (teško da je moglo biti
gore, kaže PPDA, a ispred svojega televizora, u Ulici Bievre, Mitterrand
si kaže isto) od onog što smo ga imali u siječnju: jedno cijelo devet
posto. Bolji je i od rasta životnih troškova u Sjedinjenim Državama i
Velikoj Britaniji i... jednak je životnim troškovima u Istočnoj
Njemačkoj.” (Na spomen njemačkog rivala Giscard, koji u svojemu
uredu u Elizejskoj palači upravo parafira dokumente, makinalno
kašljuca i ne podižući pogled sa stola. U svojoj sobi za služinčad Hamed
se sprema za izlazak, no ne uspijeva pronaći drugu čarapu.)
20 sati i 9 minuta: “Štrajkovi i u prosvjeti, i sutra, sindikat
nastavnika i profesora poziva djelatnike iz Pariza i departmana
Essonnne da prosvjeduju protiv ukidanja razreda, do čega će doći
početkom nove školske godine.”
(S kineskim pivom u jednoj i praznom muštiklom u drugoj ruci
Sollers grmi s kauča: “Zemlja državnih službenika!...” Kristeva mu iz
kuhinje odgovara: “Pripremila sam teleće kotlete.”)
20 sati i io minuta: “Konačno informacija koja nam donosi malo
‘kisika’, ako mogu tako reći (Simon podiže pogled prema nebu):
značajno smanjenje atmosferskog zagađenja u Francuskoj u
posljednjih sedam godina, trideset posto manja emisija sumpora,
rekao je Michel d’Ornano, ministar okoliša, a jednako tako i četrdeset
šest posto manje ugljičnog dioksida.” (Mitterrand pokušava lice
iskriviti u grimasu gađenja, no time nimalo ne mijenja uobičajeni izraz
lica.)
20 sati i u minuta: “Vijesti iz inozemstva, dakle, sa svime što se
trenutačno zbiva u Čadu... Afganistanu... Kolumbiji...” (Nižu se zemlje,
nitko ne sluša, nitko osim Foucaulta, Hamed pronalazi čarapu.)
 20 sati i 12 minuta: “Prilično iznenađujuća pobjeda Edwarda
Kennedyja na prvom krugu izbora u državi New York...” (Deleuze uzima
telefon kako bi nazvao Guattarija. Bayard u svojemu domu ispred
upaljena televizora glača košulje.)
20 sati i 13 minuta: “Broj prometnih nesreća prošle godine se
povećao, izvijestila nas je danas nacionalna žandarmerija: dvanaest
tisuća četiristo osamdeset mrtvih i dvadeset pet tisuća nesreća tisuću
devetsto sedamdeset devete... što znači da je u tim prošlogodišnjim
nesrećama nestao cijeli jedan grad poput Salon-de-Provencea.”
(Hamed se pita zašto baš Salon-de-Provence.) “Brojevi koji tjeraju na
razmišljanje dan prije Uskrsa...” (Sollers podiže kažiprst u zrak i
uzvikuje: “Razmišljati!... Razmišljati, čuješ li, Julia?... Nije li to
predivno?... Brojevi koji tjeraju na razmišljanje, ha-ha!...” Kristeva
odgovara: “Za stol!”)
20 sati i 15 minuta: “Prometna nesreća koja bi mogla imati iznimno
ozbiljne posljedice: jučer se kamion koji je prevozio radioaktivne tvari
sudario s drugim kamionom, nakon čega je završio u jarku.
Zahvaljujući djelotvornosti sustava za zaštitu nije došlo do curenja
radioaktivne tvari.” (Mitterrand, Foucault, Deleuze, Althusser, Simon i
Lacan glasno se smiju pred svojim televizorima. I dalje glačajući,
Bayard pripaljuje cigaretu.)
20 sati i 23 minute: “A zatim razgovor s Frangoisom Mitterrandom
u La Croixu s rečenicama koje će ostati upamćene (opušteni
Mitterrandov osmijeh): ‘Giscard je i dalje čovjek klana, jedne društvene
klase i kaste. Njegova bilanca je šest godina u mjestu, trbušni ples pred
Zlatnim Teletom. I sraćkanje, govorio je Ubu.’” (“To kaže Francois
Mitterrand”, precizira PPDA. Giscard podiže pogled prema stropu.)
“Eto što slijedi predsjednika. A kad je riječ o Georgesu Marchaisu i
njegovoj tročlanoj skupini, onda slijedi: ‘Kad on to želi’, nastavlja
Francois Mitterrand, ‘Marchais je neodoljiv kemičar’.” (Althusser u
svojemu stanu u Ulici Ulm sliježe ramenima. Dovikuje svojoj supruzi
koja je u kuhinji: “Čuješ li to, Helene?” Ova mu ne odgovara.)
“Naposljetku, Francois Mitterrand odgovorio je na pitanje o mogućem
biračkom listiću Mitterrand-Rocard unutar Socijalističke stranke,
zadojio... (PPDA promašuje pojam, no smireno zatim nastavlja)
zadovoljio se odgovoriti kako za taj američki izraz ne postoji francuski
prijevod u našim institucijama.”
20 sati i 24 minute: “Roland Barthes je... (PPDA zastaje) danas
poslijepodne preminuo u bolnici Pitie-Salpetriere u Parizu.” (Giscard
prestaje parafirati, Mitterrand prestaje kriviti lice u grimase, Sobers
prestaje muštiklom prekopavati po gaćama, Kristeva prestaje okretati
teleće kotlete i dotrči iz kuhinje, Hamed prestaje navlačiti čarapu,
Althusser prestaje pokušavati da se ne svađa sa suprugom, Bayard
prestaje glačati svoje košulje, Deleuze izjavljuje Guattariju: “Nazvat ću
te kasnije!”, Foucault prestaje promišljati o biomoći, Lacan i dalje puši
cigaru.) “Pisac i filozof bio je prije mjesec dana žrtva prometne
nesreće. Bile su mu... (PPDA zastaje) šezdeset četiri godine. Proslavio
se djelima o suvremenu pismu i komunikaciji. Bernard Pivot ugostio ga
je u svojoj emisiji Apostrophes: tom je prigodom Roland Barthes
predstavljao svoju knjigu Fragmenti ljubavnog diskursa, knjigu koja je
doživjela velik uspjeh (Foucault podiže pogled prema stropu), u
prilogu što ćete ga vidjeti sa sociološkog je stajališta objašnjavao
(Simon podiže pogled prema stropu) odnose između
sentimentalnosti... (PPDA zastaje) i seksualnosti. (Foucault podiže
pogled prema stropu.) Poslušajmo ga.” (Lacan podiže pogled prema
stropu.)
Roland Barthes (glas Philippea Noireta): “Mišljenja sam kako
subjekt - ovdje kažem subjekt kako se ne bi unaprijed zauzela strana,
ovaj, spol tog subjekta, zar ne - napominjem kako je riječ o ljubavnome
subjektu, ovaj, dakle, njemu, tom subjektu bit će doista teško... teško...
pobijediti određeni tabu sentimentalnosti, dok se tabu seksualnosti
danas vrlo lako prevladava.”
Bernard Pivot: “Zato što biti zaljubljen znači biti blesav?” (Deleuze
podiže pogled prema stropu. Mitterrand si kaže kako bi trebao nazvati
Mazarine.)
Roland Barthes: “Ovaj... da, u neku ruku, ljudi vjeruju da je tomu
tako. Ljudi ljubavnome subjektu pripisuju dvije osobine, dvije loše
osobine: prva je često da si glup, doista - postoji glupost zaljubljenoga
koju, osim toga, i on sam osjeća - a postoji i ludilo zaljubljenoga - o
tome narodni diskursi obilno govore! - samo, to je pristojna ludost, zar
ne, ludost koja nema slavu velikog transgresivnog ludila.” (Foucault uz
osmijeh spušta pogled.)
Kraj priloga, PPDA nastavlja: “Dakle, kao što vidimo, hm, Jean-
Francois Kahn, hm, Roland Barthes osjećao je strast prema svemu,
govorio je o svemu, hm, vidjeli smo to, hm, u filmu... u ulogama...
nedavno, hm, nije li on ipak bio netko tko se petljao u sve?” (Doista,
igrao je Thackerayja u Techineovim Sestrama Bronte, što je malena
uloga koju nije umrljao svojim talentom, prisjeća se Simon.)
 J.-F. Kahn (iznimno ushićen): “Znači, očigledno je kako je riječ o
čovjeku koji se bavio svim i svačim! Da, bavio se, hm, hm, pisao je o
modi, kravatama i ne znam čemu, pisao je o slobodnom boksu!... Pisao
je o Racineu, o Micheletu, o fotografiji, filmu, pisao je o Japanu, dakle
riječ je o čovjeku koji se bavio svim i svačim! (Sollers se cereka.
Kristeva ga strogo pogledava.) No, zapravo, postoji jedinstvo.
Pogledajte njegovu posljednju knjigu! O ljubavnome diskursu... o jeziku
ljubavi, eh, pa zapravo, Roland Barthes je oduvijek [risao o jeziku! No
ispostavlja se da je... njegova kravata... naša kravata: ona je način
govora. (Sollers, blago užasnut: “Način govora... Ma nemoj!...”) To je
vrsta izričaja, moda. Moto: način na koji se jedno društvo izražava.
Film: očigledno! Fotografija: također. Drugim riječima, Roland Barthes
je čovjek koji je proveo život tragajući za znakovima!... Znakovima
putem kojih se izražava jedno društvo, kolektiv. Iskazuje difuzne
osjećaje, konfuzne, čak i one kojih nije svjesno! U tom je smislu riječ o
jednom iznimno velikom publicistu. Osim toga bio je majstor znanosti
koja se zove semiologija, odnosno znanost o znakovima.
A zatim, očigledno, bio je on iznimno velik književni kritičar!
Zato što je riječ o istom fenomenu: stoje djelo? Djelo jest ono putem
čega se pisac izražava. A ono stoje Roland Barthes pokazao jest da se
književno djelo zapravo sastoji od tri razine: tu je jezik - Racine piše na
francuskome, Shakespeare na engleskome, to je jezik. Tu je stil: stil je
rezultat njihove tehnike, njihova talenta. No između stila - koji je
svjestan, mislim, kontroliramo ga - i jezika! postoji treća razina: pismo.
A pismo, govorio je on, mjesto je politike, u širokom smislu tog pojma,
drugim riječima, pismo je ono putem čega se izražava, čak i ako pisac
toga nije svjestan, iskazuje što je u društvenom smislu, izražava svoju
kulturu, svoje podrijetlo, svoj društveni status, društvo kojim je
okružen... a čak i ako ponekad piše nešto što dolazi samo od sebe - kao
primjerice u jednom Racineovu komadu: ‘Povucimo se u svoje odaje’ ili
u nekoj rečenici koja se podrazumijeva - e, pa, ne! Ništa se ne
podrazumijeva, kaže Barthes. Čak i ako kaže da se podrazumijeva, to je
sumnjivo, nešto se iza toga iskazuje.”
PPDA (koji ili nije ništa slušao, ili nije ništa razumio ili ga baš briga)
nadahnuto izjavljuje: “Zato što se svaka riječ secira!”
J.-F. Kahn (koji ne posustaje): “A zatim, zatim, još k tome... ono što
je kod Barthesa fenomenalno jest da je riječ o čovjeku koji je napisao
vrlo... matematičke stvari, vrlo hladne, o stilu, a koji je istodobno
stvorio istinske himne o ljepoti stila. Ali, ako vam je na volju, zaključno,
riječ je o iznimno važnome čovjeku. Koji, uvjeren sam, iskazuje genij
naše epohe. Reći ću vam zašto, zato što ima epoha koje se izražavaju
teatrom, hm, doista. (U ovom trenutku Kahn grgolji nešto
nerazumljivo.) Druge to čine putem romana: primjerice pedesete
godine, Mauriac, hm, Camus, hm, i tako dalje. Mislim međutim da se
tijekom šezdesetih... u Francuskoj... da se kulturalni genij Francuske
izražavao diskursom o diskursu. O diskursu NA MARGINI. Nesumnjivo
se uočava kako tad nisu stvarani veličanstveni romani... možda je tomu
tako, ili veličanstveni kazališni komadi; najbolje što smo stvorili jest
način da se objasni ono što su drugi rekli ili učinili, te smo bolje
objasnivši njihov izričaj i druge stvari, dinamizirali drevni izričaj.”
PPDA: “Nogomet, za nekoliko trenutaka, na Parku prinčeva,
reprezentacija Francuske suočit će se s reprezentacijom Nizozemske
(Hamed napušta svoj stan, zatvara vrata i grabeći po nekoliko stuba
spušta se niz stubište): riječ je o prijateljskoj utakmici koja je daleko
važnija no što se u prvi mah može činiti (Simon gasi televizor), zato što
su Nizozemci, kao što znate, bili nesretni finalisti dvaju posljednjih
svjetskih prvenstava (Foucault gasi televizor), a prije svega zato što su
Francuska i Nizozemska u istoj kvalifikacijskoj skupini za sljedeće
svjetsko prvenstvo koje će se tisuću devetsto osamdeset druge održati
u Španjolskoj. (Giscard nastavlja parafirati dokumente. Mitterrand
poseže za telefonom kako bi nazvao Jacka Langa.) Snimku utakmice
moći ćete pogledati nakon posljednjeg večernjeg dnevnika što će ga
voditi Herve Claude, oko dvadeset dva sata i pedeset minuta.” (Sollers i
Kristeva sjedaju za st ol. Kristeva otire suzu i kaže: “Život ide dalje.” Za
dva sata Bayard i 1 )eleuze gledat će utakmicu.)

25.

Četvrtak je, 27. ožujka 1980., a Simon Herzog čita novine u baru
prepunom mladeži koja za stolovima sjedi s odavno ispijenom kavom,
u baru što ga smještam u Ulicu Montagne-Sainte-Genevieve, no
ponovno taj bar možete smjestiti kamo god vas volja, jer lokacija uopće
nije toliko važna. Puno je praktičnije i logičnije sve smjestiti u Latinsku
četvrt te tako objasniti prisutnost tolike mladeži. Ondje je i maleni
engleski pool, a zvuk kugli koje se sudaraju jest poput pulsiranja u
žamoru razgovora u smiraj dana. I Simon Herzog pije kavu zato što je
prema njegovim osobnim psihosocijalnim predodžbama još prerano
za pivo.
Le Monde s nadnevkom petak, 28. ožujka 1980. (jer s Le Mondeom
uvijek je već sutra) donosi naslovnicu s Thatcheričinim
“antiinflacijskim” budžetom (koji, o, čuda li, predviđa “smanjenje
javnih troškova”) i građanskim ratom u Čadu, no na prvoj se stranici
ipak spominje Barthesova smrt, u donjem desnom kutu. Nekrolog
slavnoga književnog novinara Bertranda Poirot-Delpecha počinje
ovom rečenicom: “Dvadeset godina nakon što je Camus ispustio dušu
u automobilu, književnost je kromiranom božanstvu platila težak
danak!...” Simon nekoliko puta iznova čita rečenicu i pogledava ljude u
prostoriji.
Oko biljarskoga stola dvojica momaka od dvadesetak godina
nadmeću se pod budnim okom djevojke koja je vjerojatno jedva
punoljetna. Simon makinalno prepoznaje konfiguraciju: bolje odjeveni
mladić udvara se djevojci koja se udvara drugome mladiću koji je
neuredniji, kosa mu je duga i malo prljava, a čije ležerno arogantno
držanje još ne dopušta da se utvrdi zanima li djevojka i njega, simulira
li zapravo samo taktičku ravnodušnost koju on smatra odlikom
superiornosti, statusnu ravnodušnost povezanu s položajem
dominantna mužjaka koji je uvjeren da djevojka s pravom pripada baš
njemu, ili čeka nekog, neku koja je ljepša, drzovitija, manje stidljiva,
više u skladu s njegovim položajem (dvije hipoteze očigledno nisu u
kontradikciji).
Poirot-Delpech nastavlja: “Ako je Barthes, zajedno s Bachelardom,
jedan od onih koji su posljednjih trideset godina obogaćivali kritiku, on
to nije činio kao teoretičar semiologije, koja je i dalje neodređena, nego
kao prvak novog zadovoljstva čitanja.” Semiolog koji čuči u Simonu
Herzogu gunđa. Zadovoljstvo čitanja, njanjanja. Semiologija je i dalje
nejasna, budaletino. No dobro. “Više nego novi Saussure, on je bio novi
Gide.” Simon energično odlaže šalicu na tanjurić i kava se izlijeva preko
novina. Tupi prigušeni zvuk miješa se sa zvukom sudaranja kugli, tako
da na njega nitko i ne obraća pozornost, nitko osim djevojke koja se
okreće. Pogledi im se susreću.
Dvojica mladića vidljivo igraju podjednako loše, što ih ne sprećava
da biljar upotrebljavaju kao paradni teren, pritom se mršte, kimaju,
spuštaju brade u razinu kugli, tu su faze intenzivnog razmišljanja
materijalizirane u bezbrojnim kruženjima oko stola, tehničko-taktički
izračuni udara bijele kugle u kuglu u boji (koja je pak odabrana prilično
nasumičnim kriterijima), ponavljanja izvođenja udarca u prazno (faza
koju nazivaju “turpijanjem”, kaže si Simon) silovitim isprekidanim i
prebrzim pokretima koji istodobno podsjećaju na erotski ulog igre i
nedostatak iskustva igrača, nakon čega slijedi odsječan udarac čija
brzina nije dovoljna da prikrije nespretnost. Simon se vraća Le Mondeu.
Jean-Philippe Lecat, ministar kulture, izjavio je: “Sva istraživanja
pisane riječi i misli teže produbljivanju svijesti čovjeka kako bi mu
pomogla da se bolje prepozna te tako bolje živi u društvu.” Ponovno
zveckanje šalice na tanjuriću, ovoga puta bolje kontrolirano. Simon
provjerava je li se djevojka okrenula (okreće se). U Ministarstvu
kulture očigledno nitko nije bio u stanju osmisliti nešto bolje od ove
bljutavosti. Simon se pita nije li riječ tipiziranoj Ibrmulaciji koja se
može primijeniti na bilo kojeg pisca, filozofa, povjesničara, sociologa,
biologa... Produbljivanje svijesti čovjeka, aha, bravo, momče, stvarno si
se potrudio. Isto bi mogao reći i za Sartrea, Foucaulta, Lacana, Levi-
Straussa i Bourdieua.
Simon čuje kako bolje odjeveni mladić osporava jedno pravilo igre:
“Ne, dva poteza u slučaju protivnikove pogreške se ne akumuliraju ako
iz prvog pokušaja ubaciš kuglu.” Student prava, druga godina (prvu je
godinu vjerojatno ponavljao). S obzirom na odjeću, sako i košulju
Simon bi rekao da studira na Assasu. Drugi mu, inzistirajući na
riječima, odgovara: “OK, nema problema, super, kako ti drago. Nije me
briga. Svejedno mi je.” Psihologija, druga godina (ili ponavlja prvu), na
Censieru ili Jussieuu (igra kod kuće, to se vidi). Djevojka se kratko
smije, lažno diskretno, riječ je o smijehu koji želi da ga se čuje. Na
nogama su joj dvobojne kickersice, odjevena je u traper-jaknu s
naličjem prodorno modre boje, kosa joj je privezana u rep ukrasnom
gumicom, a puši Dunhill light: suvremena književnost, prva godina, na
Sorbonnei ili Sorbonnei Nouvelle, vjerojatno godinu dana mlađa od
ostalih sa svoje godine.
“Cijeloj je jednoj generaciji otvorio polje analize medija
komunikacije, mitologija i jezika. Djelo Rolanda Barthesa ostat će u
srcima svih ljudi kao dojmljiv poziv na slobodu i sreću.” Mitterrand nije
ništa nadahnutiji, no barem nejasno spominje Barthesova područja
kompetencije.
Po svršetku beskrajno duge partije Assas odnosi pobjedu koju mu
je na jedvite jade donio nevjerojatan potez (crna kugla je poskočila,
kako i treba prema imaginarnom pravilu koje su osmislili bretonski
pijanci kako bi zadovoljstvo duže trajalo) te oponašajući Borga podiže
ruke, Censier pokušava povratiti ležeran stav, Sorbonne dolazi tješiti
Censiera tako što mu trlja nadlakticu, a svi se pretvaraju da se smiju,
kao da je sve to samo igra.
Socijalistička stranka također se odlučila za izjavu: “Danas odajemo
počast tom intelektualcu koji je srž svojega djelovanja posvetio novom
promišljanju o imaginarnome i komunikaciji, zadovoljstvu koje pružaju
tekst i materijalnosti pisanja.” Simon istog trena izolira važan element
rečenice: “tom” intelektualcu kojem danas odajemo počast, što
podrazumijeva kako nije riječ ni o kome drugome, kako nije riječ o
neutralnu čovjeku, čovjeku koji nije angažiran, koji objeduje sa
Giscardom ili s prijateljima maoistima putuje u Kinu.
U bar ulazi nova djevojka, duga kovrčava kosa, kožnata jakna, na
nogama martensite, naušnice, poderane traperice. Simon pomisli:
povijest umjetnosti, prva godina. Ljubi u usta neuredno odjevena
mladića. Simon pozorno promatra djevojku s konjskim repom. Na
njezinu profilu čita ogorčenost, suzdržani bijes i neobuzdani osjećaj
manje vrijednosti koji u njoj raste (dakako, neutemeljen), tako da
Simon u naborima oko njezinih usta bez greške iščitava tragove
unutarnje borbe koju gorčina prepušta preziru. Pogledi im se ponovno
susreću. Djevojčine oči u djeliću sekunde blistaju sjajem koji je
nemoguće definirati. Ona mu prilazi, naginje se preko stola, prodorno
mu se zagleda u oči i kaže: “Što ti je, kretenčino? Hoćeš moju sliku?”
Zbunjen, Simon zamuckuje nešto sasvim nerazumljivo te se ponovno
posvećuje članku Michela Rocarda.

26.

Lijepi gradić Urt nikada još nije vidio toliko Parižana. Ukrcali su se u
vlak za Bayonne, došli su na pogreb. Nad grobljem puše ledeni vjetar,
kiša pada kao iz kabla, svi se stišću u malenim grupama, nikome nije
palo na pamet ponijeti kišobran. Doputovao je i Bayard, koji je sa
sobom poveo i Simona Herzoga, pa sad zajedno motre promočenu
faunu Saint-Germaina. Od Florea smo udaljeni 785 kilometara, a dok
čovjek promatra Sollersa koji nervozno gricka svoju muštiklu ili BHL-a
koji zakopčava košulju, može se samo reći da ne bi bilo dobro da obred
predugo potraje. Simon Herzog i Jacques Bayard zajedno uspijevaju
identificirati sve: tu je skupina Sollers, Kristeva i BHL; skupina Youssef,
Paul i Jean-Louis; skupina Foucault s Danielom Defertom, Mathieuom
Lindonom, Herveom Guibertom i Didierom Eribonom; skupina s faksa:
Todorov i Genette; skupina Vincennes: Deleuze, Cixous, Althusser i
Chatelct; brat Michel i njegova supruga Rachel; njegov nakladnik i
studenti, Eric Marty, Antoine Compagnon i Renaud Camus, bivši
ljubavnici, kao i skupina žigola, Hamed, Said, Harold i Slimane; filmaši:
Techine, Adjani, Marie-France Pisier, Isabelle Huppert i Pascal
Greggory; dvojica blizanaca u crnoj kozmonautskoj odori (susjedi koji,
navodno, rade na televiziji) i seljani...
U Urtu su ga svi voljeli. Na ulazu u groblje dvojica muškaraca izlaze
iz crnog DS-a i otvaraju kišobran. Netko od prisutnih uočava automobil
i uzvikuje: “Pogledajte: DS!” Oduševljeni žamor širi se publikom koja to
doživljava kao počast, jer baš je pod patronatom slavnog Citroena
Barthes objavio svoje Mitologije. Simon šapuče Bayardu: “Vjerujete da
je ubojica u ovoj gomili?” Bayard šuti, promatra svaku prisutnu osobu i
u svakoj od njih pronalazi lice koje bi moglo biti odgovorno. Zna da, ako
želi da istraga napreduje, mora shvatiti što je ono što traži. Što je to
Barthes posjedovao, a da je bilo tako dragocjeno da ne samo da su mu
to ukrali nego su ga zbog toga i ubili?

27.

Kod Fabiusa smo, u njegovu raskošnome stanu na Pantheonu sa, kako

se vidi na slikama, štukaturama koje su posvuda i parketom
posloženim u motiv riblje kosti. Jack Lang, Robert Badinter, Regis
Debray, Jacques Attali i Serge Moati okupili su se kako bi sastavili
popise prednosti i mana svojega kandidata, u pogledu imidža i - tad je
to još prilično vulgaran termin - “komunikacije”.
Prvi stupac gotovo je prazan. Ondje piše samo: na
unutarstranačkim izborima pobijedio Generala. A Fabius podsjeća kako
se to ipak dogodilo prije petnaest godina.
Drugi stupac daleko je popunjeniji. Od manje važnog do važnijeg:
Madagaskar
Lažni atentat
 Rat u Alžiru
Prestar (previše u stilu Četvrte Republike)
Predugi očnjaci (ciničan)
Neprestano gubi
Začudo, u to vrijeme ni mediji (uvijek oboljeli od amnezije) ni
njegovi protivnici (koji možda nisu željeli svoje glasače uznemiriti
neugodnim uspomenama) nisu spominjali njegovu franačku sjekiru
koju je bio primio od Petaina osobno, ni njegove, doduše skromne,
funkcije u Vichyjskoj Francuskoj. Samo je krajnja desnica, tad
frakcijska, pronosila ono što nova generacija smatra klevetom.
No, ipak. Što motivira tu skupinu mladih socijalista, sjajnih,
ambicioznih, od kojih su neki još možda i idealisti, pa odmjereno
sanjare o raspjevanoj sutrašnjici, da podrži tog drevnog SFIO-a2, tu
ruševinu od FGDS-a3, tu razvalinu Četvrte Republike, toga kolonijalista
pobornika Molletove doktrine koji je pogubljivao giljotinom (dok je bio
ministar unutarnjih poslova, a zatim i pravosuđa, u Alžiru je pogubio
45 osoba), njega, a ne jednog Rocarda koji se dopada Mauroyu i
Chevenementu, koji ima podršku jednog Kuropi sklonog Delorsa i
sindikalista kao što je Edmond Maire? Rocard je, rekao bi Moati,
“značio ‘samoupravljački’ socijalizam, a zatim i financijske inspekcije s
kojima bismo se suočili.” No isti se taj Moati pridružio Mitterrandu kad
je ovaj, sudjelujući u cirkusima ‘68., svoj diskurs skrenuo znatno ulijevo
te izjavio: “Vjerujem u podruštvljenje sredstava proizvodnje,
investiranja i razmjene. Vjerujem u nužnost važnog javnog sektora koji
je u stanju za sobom povući cjelokupnu ekonomiju.”
Počinje radni sastanak. Fabius je poslužio tople napitke, kekse i
voćne sokove na velikome stolu od lakiranog drva. Kako bi bili svjesni
razmjera povjerene im zadaće, Moati predočava staru kolumnu Jeana
Daniela o Mitterrandu koja je 1966. objavljena u Nouvel Observateuru:
“Taj čovjek ne samo da ostavlja dojam kako ni u što ne vjeruje: pred
njim se osjećamo krivima ako i u što vjerujemo. Kao protiv vlastite
volje, on insinuira kako ništa nije čisto, kako je sve nakazno i da nijedna
iluzija nije dopuštena.”
Svi za stolom slažu se kako imaju težak posao.
Moati jede palmine srčike.
Badinter se zalaže za Mitterranda: u politici je cinizam relativan
hendikep koji ide ruku pod ruku s vještinom i pragmatizmom.
Naposljetku, makijavelist nije isto što i biti makijavelističan.
Kompromis nije nužno kompromitacija. To je sama srž demokracije
koja iziskuje i podatnost i proračunatost. Pseto Diogen bio je osobito
prosvijetljen filozof.
“Dobro, a što ćemo s atentatom?” pita Fabius.
Lang prosvjeduje: ta mračna afera lažnog atentata nikad nije
rasvijetljena, a sve se temelji na sumnjivom svjedočanstvu bivšeg De
Gaulleova pobornika koji je pristupio krajnjoj desnici, a koji je nekoliko
puta mijenjao iskaz. A naposljetku se ipak pronašao Mitterrandov
automobil izrešetan mecima! Lang djeluje istinski ogorčeno.
“Dobro”, kaže Fabius. Ide se na makinaciju. Preostaje činjenica da
sve dosad nije djelovao pretjerano simpatično, niti je ostavljao dojam
velikog socijalista.
Jack Lang podsjeća kako je Jean Cau rekao kako je ovaj bio svećenik
te kako je njegov socijalizam “preokrenuta rukavica njegova
kršćanstva”.
Debray uzdiše: “Koješta.”
Badinter si pripaljuje cigaretu.
Moati jede kekse s čokoladnim mrvicama.
Attali: “Odlučio je skrenuti ulijevo. Misli da je to nužno za
konsolidaciju Socijalističke partije. No to je rastjeralo umjereno lijeve
birače.”
Debray: “Ne, ono što ti nazivaš umjereno lijevim biračem ja zovem
biračem centra. Ili, ako baš hoćeš, radikalom. Ti ljudi ionako glasaju za
desnicu. To su Giscardovi pobornici.”
Fabius: “Tu uključuješ lijeve radikale?”
Debray: “Naravno.”
Lang: “Dobro, a što ćemo s očnjacima?”
Moati: “Dogovorili smo mu pregled kod zubara u klinici u Maraisu.
Zahvaljujući njemu dobit će osmijeh Paula Newmana.”
Fabius: “Dob?”
Attali: “Iskustvo.”
Debray: “Madagaskar?”
Fabius: “Nije nas briga, svi su to zaboravili.”
Attali precizira: “Pedeset prve je bio ministar kolonija, a masakri su
se dogodili četrdeset sedme. Dobro, izrekao je nekoliko nespretnih
rečenica, no ruke mu nisu okrvavljene.”
Badinter šuti. Debray također. Moati ispija toplu čokoladu.
Lang: “Ali postojao je onaj film gdje ga vidimo s kolonijalnim
šeširom pred Afrikancima u dronjcima...”
Moati: “Televizija neće izaći s tim slikama.”
 Fabius: “Tema kolonijalizma nije dobra za desnicu, ona to ne želi
tematizirati.”
Attali: “Isto vrijedi i za rat u Alžiru. Alžir je prije svega De Gaulleova
izdaja. To je preosjetljivo. Giscard neće riskirati s glasovima bivših
francuskih kolonizatora iz Alžira.”
Debray: “A što je s komunistima?”
Fabius: “Bude li nama Marchais servirao Alžir, mi ćemo njemu
Messerschmitt. U politici kao ni drugdje nikome nije u interesu previše
prčkati po prošlosti.”
Attali: “A bude li baš inzistirao, obrušit ćemo se na njega njemačko-
sovjetskim paktom!”
Fabius: “Hm, dobro, a što je s pozitivnim stranama?”
Tišina.
Okupljeni si nadolijevaju kavu.
Fabius si pripaljuje cigaretu.
Jack Lang: “Pa ipak, on ima imidž književnika.”
Attali: “Nije nas briga. Francuzi glasuju za Badingueta4, a ne za
Victora Hugoa.”
Lang: “On je veliki orator.”
Debray: “Da.”
Moati: “Ne.”
Fabius: “Roberte?”
Badinter: “I da i ne.”
Debray: “Podiže mase na skupovima.”
Badinter: “Dobar je kad ima vremena razviti misao i kad u nju ima
povjerenja.”
Moati: “Na televiziji međutim nije dobar.”
Lang: “Dobar je u sučeljavanjima.”
Attali: “Ali ne licem u lice.”
Badinter: “Nije opušten kad mu se netko opire ili mu proturječi.
Dobar je u iznošenju činjenica, no ne želi da ga se prekida. Koliko na
skupovima, kad ga gomila ponese, zna biti liričan, toliko s novinarima
zna biti samozatajan i dosadan.”
Fabius: “Na televizijskim nastupima općenito zna se ponašati
prezrivo prema sugovornicima.”
Lang: “On voli polako, prema vrhuncu, s gradacijama. Na tribinama
zagrijava glas, testira dojmove što ih ostavlja, prilagođava se
slušateljima. Na televiziji je to nemoguće.”
Moati: “Ali televizija se zbog njega neće promijeniti.”
 Attali: “U svakom slučaju, ne u sljedećih godinu dana. Kad budemo
na vlasti...”
Svi: “...najurit ćemo Elkabbacha!”5 (smijeh)
Lang: “On jednostavno mora televiziju shvatiti kao ogromni
predizborni skup. Mora samoga sebe uvjeriti da se gomila okupila s
druge strane kamera.”
Moati: “Pozor, lirizam na predizbornom skupu je jedno, no u studiju
to baš i ne prolazi.”
Attali: “Mora naučiti biti koncizan i znatno izravniji.”
Moati: “Mora napredovati. Mora se uvježbati. Natjerat ćemo ga da
vježba.”
Fabius: “Hm, imam dojam da će to obožavati.”

28.

Nakon što je četiri ili pet dana proveo vani, Hamed konačno odlučuje
vratiti se u svoj stan kako bi barem provjerio je li mu negdje ostala još
koja čista majica, pa se iscrpljen uspinje šest ili sedam katova koji ga
vode do njegovih odaja za služinčad u kojima se neće moći istuširati jer
nema kupaonicu, no barem će se moći izvaliti na svojemu krevetu kako
bi se tijekom nekoliko sati oslobodio fizičkog i psihičkog umora i
ispraznosti svijeta i postojanja, no dok okreće ključ u bravi, pod
prstima osjeća nešto čudno i zaključuje kako su vrata provaljena, pa
polako otvara vrata koja diskretno škripe, nakon čega ga zatječe prizor
ispremetane sobe, krevet je preokrenut, ladice izvučene iz ležišta,
podni drveni rubnjaci iščupani iz zidova, odjeća razbacana po parketu,
hladnjak otvoren s netaknutom bocom Bange u vratima, ogledalo iznad
umivaonika razbijeno u nekoliko komada, konzerve Ginija i Seven Upa
razbacane na sve strane, njegova zbirka Yacht Magazinea rastrgana
stranicu po stranicu, baš kao i povijest Francuske u stripu (čini se kako
svescima o Francuskoj revoluciji i Napoleonu nema ni traga ni glasa),
Petit Larousse i knjige leže razbacani na tlu, vrpce audiokaseta pažljivo
su razmotane i izvučene, dok je glazbena linija dijelom razmontirana.
Hamed namotava kasetu Supertrampa, umeče je u kasetofon i
pritišče play kako bi provjerio radi li još. Baca se na preokrenuti
madrac i posve odjeven usne uz otvorena vrata, uz prve akorde
“Logical Songa”, razmišljajući kako je i on nekoć, dok je još bio mlad,
smatrao kako je život lijep, čudesan i čaroban, no ako su se sad stvari
doista promijenile, još uvijek se zbog toga ne osjeća ni iznimno
odgovornim ni osobito radikalnim.

29.

Red dug deset metara stvorio se ispred ulaza u Neboder što ga čuva
opaki kerber, crn i mišićav. Hamed uočava Saida i Slimanea koji su s
visokim i suhonjavim momkom koji se odaziva na ime “Narednik”.
Zajedno se probijaju preko reda, imenom pozdravljaju kerbera te mu
kažu kako ih Roland, ne, Michel čeka unutra. Otvaraju im se vrata
Nebodera. Unutra ih zapljuskuje čudan miris, mješavina zadaha iz
staje, vanilije s cimetom i ribarnice. Usput susreću Jean-Paula Goudea,
koji ostavlja pojas u garderobi, te po njegovu ponašanju zaključuju da
se već razvalio. Said se naginje prema Hamedu kako bi mu rekao da ne,
godine Giscardove ere više nisu moguće, život je preskup, no treba mu
droga. Slimane za šankom uočava mladog Bona Voxa. Na pozornici
darkerska reggae-grupa ima vulgaran nastup prepun dimnih efekata.
Narednik nonšalantno uvija bokovima u ritmu koji je u nesuglasju s
ritam-sekcijom dok ga Bono znatiželjno i mrzovoljno promatra. Yves
Mourousi govori trbuhu Grace Jones. Dvojica brazilskih plesača
pokretima capoeire izvode slalom između klijenata. Jedan prilično
važan bivši ministar Četvrte Republike pokušava dodirnuti grudi
mlade glumice u usponu. Uvijek je tu i povorka mladiča i djevojaka koji
na glavama nose žive jastoge ili ih šeću na povocu, jer jastog je iz nekog
nepoznatog razloga pomodna životinja u Parizu osamdesetih.
Na ulazu dvojica neukusno odjevenih brkatih muškaraca tutnu
izbacivaču novčanicu od petsto franaka kako bi ih pustio unutra.
Ostavljaju kišobrane u garderobi.
Said se Hamedu ponovno obraća u vezi s drogom. Hamed mu k
retnjom pokazuje neka se smiri motajući džoint na stoliću u obliku gole
žene koja stoji četveronoške, kao u Moloko baru u Paklenoj naranči.
Pokraj Hameda, na kutnoj garnituri, Alice Sapritch puši na muštiklu,
kraljevski se osmjehuje s boom oko vrata (prava boa, kaže si Hamed,
no odmah mu pada na pamet kako je riječ o glupome modnom
dodatku). Ona se naginje prema njima i viče: “Onda, slatkiši moji dragi,
noć je lijepa?” Hamed se smiješi paleći džoint, a Said joj odgovara: “Od
čega?”
Narednik je za šankom uspio nagnati Bona da mu plati piće, a
Slimane se pita na kojem jeziku komuniciraju, no čini se kako zapravo
uopće ne komuniciraju. Dvojica brkatih smjestila su se u kutu i naručila
poljsku votku s bizonskom travom, što za njihov stol privlači mlade
ljude obaju spolova, a za njima i jednu ili dvije drugorazredne zvijezde.
U blizini šanka Victor Pecci, smeđokos, raskopčane košulje, s
dijamantom na uhu, razgovara s Vitasom Gcrulaitisom, plavokosim,
raskopčane košulje, s ringom u uhu. Slimane izdaleka pozdravlja mladu
anoreksičnu djevojku koja razgovara s pjevačem Taxi Girla. Odmah do
njega, leđima naslonjen na betonski stup koji oponaša dorski, stoji
basist Telephonea, ravnodušan, dok mu obraz liže prijateljica koja mu
pokušava objasniti kako se u Orlandu pije tekila. Narednik i Bono su
iščeznuli. Slimanea preuzima Yves Mourousi. Foucault se pojavljuje iz
zahoda i započinje strastven razgovor s pjevačicom ABBA-e. Said
naglašava Hamedu: “Treba mi dop, lajna, šmrk, mjerica bijelog ili
srneđeg, sugar, bilo što, samo daj, bogati!” Hamed mu pruža džoint,
koji ovaj bijesno prihvaća te istodobno pohlepno i gadljivo uvlači dim.
U kutu se dvojica brkatih druže s novostečenim prijateljima s kojima
nazdravljaju uzvikujući: “Na zdrave!” Jane Birkin pokušava nešto reći
mladiću koji joj sliči kao da joj je brat, no mora mu pet puta ponavljati
isto prije no što ovaj u znak nemoći sliježe ramenima. Said dovikuje
Hamedu: “Što nam preostaje? PAC? Je l’ takav plan?” Hamed postaje
svjestan da će Said biti nepodnošljiv ako ne dobije svoj dop, pa ga
hvata za ramena i kaže “Slušaj” gledajući mu ravno u oči, onako kako bi
to učinio s nekim tko je u stanju šoka ili stvarno oduzet, te iz džepa
vadi presavijeni letak formata A5. Riječ je o pozivnici za Adamantium,
klub koji se upravo otvorio preko puta Rexa, a baš večeras jedan diler
kojeg poznaje mora biti ondje kako bi animirao društvo. Na programu
je večer koja tematizira sedamdesete, kako piše na letku, ispod
ogromne naslikane glave koja blago podsjeća na Loua Reeda. Posuđuje
nalivpero od Alice Sapritch i tiskanim slovima na naličju letka pažljivo
ispisuje ime dilera, a letak zatim svečano pruža Sa'idu, koji ga pažljivo
gura u unutarnji džep jakne i istog trena odlazi. U svome kutu dvojica
loše odjevenih brkatih muškaraca izgledaju kao da se dobro zabavljaju
s novim prijateljima, izmislili su novi koktel od pastisa, votke i Suzea, a
za stolom im se pridružila i Ines de La Fressange, no kad vide Sa'ida
koji ide prema izlazu, prestaju se smijati, pristojno odbijaju bubnjara
Trusta koji ih doziva kako bi ih poljubio vičući im “Brat! Brat!” te
napuštaju koncert.
Said odlučno korača velikim gradskim bulevarima, pa ne vidi
dvojicu koja ga izdaleka slijede naoružana kišobranima. U glavi računa
koliko će puta morati s klijentima skoknuti do zahoda Adamantiuma
kako bi si platio gram kokaina. Ili će možda morati uzeti amfetamin, on
nije toliko dobar, ali je jeftiniji. Ali i duže drži. No od njega erekcija malo
pada. Ipak, čovjeku se od njega svejedno jebe. Ukratko. Pet minuta da
ulovi klijenta, pet minuta za pronalaženje slobodnog odjeljka u zahodu,
pet minuta obrade, četvrt sata sveukupno, trojica klijenata trebala bi
biti dovoljna, možda i dvojica ako pronađe stvarno oparene i napaljene
frajere, a koliko zna, u Adamantiumu žele namamiti otmjenu i bogatu
klijentelu, a ne jeftine lezbe-aktivistice. Bude li dobar, za sat vremena
imat će dop. No ona dvojica iza njega primaknula su mu se i baš u
trenutku kad je trebao prijeći Bulevar Poissonniere, prvi svoj kišobran
upire prema dolje i kroz stone washed traperice zabija mu ga u nogu, a
drugi, dok Said poskakuje i ispušta krik, zavlači ruku u unutarnji džep
jakne i iz njega izvlači letak. Kad se konačno uspio okrenuti, ona
dvojica već su uspjela prijeći obilježeni prijelaz za pješake, a Said
osjeća da ga noga žestoko boli, na prsima je osjetio i letimičan dodir
ruke, pa samome sebi kaže kako su to sigurno džepari i provjerava ima
li uza se još svoje dokumente (novca nema), no vrti mu se u glavi u
trenutku kad shvaća da su mu ukrali pozivnicu. Hita za njima vičući
“Moja pozivnica! Moja pozivnica!”, no obuzima ga vrtoglavica, snaga ga
napušta, pogled mu se muti, noge ga izdaju, pa staje nasred ceste,
dlanom prelazi preko očiju i pada na tlo usred automobila koji trube.
Sutra će u novinama Le Parisien libere izvijestiti o smrti dviju
osoba: o smrti mladog dvadesetogodišnjeg Alžirca koji se predozirao
nasred ulice i smrti preprodavača droge koji je mučen do smrti u
zahodu Adamantiuma, nedavno otvorenoga noćnoga kluba, koji je
inspektorat odmah zatvorio.

30.

“Ti tipovi nešto traže. Jedino je pitanje, Hamede, zašto to još nisu
pronašli.”
Bayard gricka cigaretu, Simon se igra spajalicama.
Barthes pregažen, Said otrovan, njegov diler izmasakriran, njegov
stan ispremetan, Hamed je zato ocijenio kako je vrijeme da se javi
policiji, jer im nije bio rekao sve o Rolandu Barthesu: prilikom njihova
posljednjeg susreta Barthes mu je predao papir. U uredima odzvanja
zvuk kucanja pisaćih strojeva. Prostor na Quai des Orfevres bruji od
policijskih i administrativnih aktivnosti.
Ne, oni koji su ispremetali njegov stan nisu ga pronašli. Ne, nije u
njegovu posjedu.
Kako onda može biti siguran da nije kod njih? Zato što nije bio
skriven u njegovoj sobi. A evo i zašto: spalio ga je.
Dobro.
Je li ga pročitao? Da. Može li reći o čemu je riječ? U neku ruku. O
čemu je riječ? Tišina.
Barthes je od njega zatražio da napamet nauči sadržaj dokumenta,
a zatim ga spali. Očigledno je smatrao kako je južnjački naglasak
mnemotehničko sredstvo koje olakšava memoriranje. Hamed je to
učinio zato što je, premda je bio star i ružan, s trbušinom i podvaljkom,
u dubini duše ipak volio tog starca koji je o svojoj majci govorio kao
žalosni dječarac, a i laskalo mu je što mu je veliki profesor povjerio
barem jednu misiju koja se nije odnosila na interakciju usta i genitalija.
Osim toga Barthes mu je bio obećao tri tisuće franaka.
Bayard pita: “Možete li nam ponoviti tekst?” Tišina. Simon je
dovršio lančić od spajalica. Vani se nastavlja pjev pisaćih strojeva.
Bayard žigolu nudi cigaretu, koju ovaj refleksom žigola prihvaća,
premda ne puši tu vrstu cigareta.
Hamed puši i nastavlja šutjeti.
Bayard naglašava kako očigledno posjeduje važnu informaciju koja
je izazvala smrt najmanje troje ljudi te da mu je život u opasnosti dokle
god ta informacija ne izađe u javnost. Hamed mu proturječi i kaže da ga
ne mogu ubiti dokle god je njegov mozak jedini posjednik te
informacije. Njegova mu je tajna životno osiguranje. Bayard mu
pokazuje fotografije dilera koji je mučen u zahodu Adamantiuma.
Hamed dugo zuri u slike. Zavaljuje se u svojemu stolcu i počinje
recitirati: “Sretan je onaj tko kao Uliks uživa u putovanju / Hi onaj tko
runo osvoji...” Bayard upitno pogledava Simona, koji mu objašnjava
kako je riječ o Du Bellayevoj pjesmi: “Kad vidjet ću, o avaj, jumovno
vidjeti svoje seoce / Dim iz dimnjaka i u koje godišnje doba...” Hamed kaže
kako je tu pjesmu naučio još u školi, čini se da je ponosan na svoje
pamćenje. Bayard Hamedu napominje kako ga može dvadeset četiri
sata zadržati u pritvoru. Hamed mu odgovara neka slobodno to učini.
Bayard opuškom prethodne pali novu cigaretu bez filtra, mentalno
dorađujući taktiku. Hamed se ne smije vraćati k ući. Ima li neko sigurno
mjesto gdje može prespavati? Da, Hamed može spavati kod svojega
prijatelja Slimanea u Barbćsu. Morat će se jedno vrijeme pritajiti, ne
zalaziti na mjesta na koja inače izlazi, ne otvarati vrata nepoznatima i
biti pažljiv kad izlazi, često se (isvrtati na ulici, ukratko, sakriti se.
Bayard Simonu nalaže neka ga od veze automobilom. Intuicija mu
govori kako će se žigolo lakše povjeriti mladom čovjeku koji nije
murjak nego starome murjaku, osim toga, za razliku od murjaka kakve
susrećemo na filmu ili u knjigama, on ima i drugih istraga koje vodi,
tako da ne može sto posto svojega vremena posvetiti ovoj istrazi,
premda ju je Giscard proglasio prioritetnom, premda je glasao za njega.
Izdaje nužne zapovijedi kako bi im dali vozilo na raspolaganje. Prije
no što će ih pustiti da odu, Hameda pita znači li mu štogod ime Sophia,
no Hamed kaže kako ne poznaje nijednu Sophiju. Službenik u odori bez
jednog prsta odvodi ih u garažu i daje im ključeve R16 bez policijskih
oznaka. Simon potpisuje formular, Hamed sjeda na suvozačko mjesto
pa napuštaju Quai des Orfevres i odlaze prema CMteletu. Iza njih kreće
crni DS koji je sve vrijeme razborito čekao bočno parkiran uz nogostup,
a da nijedan policajac u službi nije pokazao ni najmanju sumnjičavost.
Na raskrižju Hamed Simonu kaže (s blagim južnjačkim naglaskom):
“Oh! Fuego.” Riječ je o plavom automobilu.
Simon vozi preko otoka Cite, prolazi ispred Palače pravde, vozi
prema Chateletu. Pita Hameda zašto se doselio u Pariz. Hamed mu
objašnjava da u Marseilleu pederima nije dobro, u Parizu je bolje,
premda ni to nije neka panaceja (Simon uočava posebnu primjenu
pojma “panaceja”), na pedere se ovdje gleda s više naklonosti, jer biti
peder u provinciji gore je nego biti Arapin. Osim toga u Parizu je puno
pedera, puno love i dobro se zabavlja. Na križanju s Ulicom Rivoli
Simon prolazi kroz žuto, pa crni DC prolazi kroz crveno kako ih ne bi
izgubio iz vida. Plavi Fuego međutim staje na semaforu. Simon
Hamedu objašnjava kako na fakultetu predaje o Barthesu te ga obzirno
pita: “O čemu govori taj tekst?” Hamed ga pita može li mu dati cigaretu
te kaže: “Zapravo, ne znam.”
Simon se pita je li ih Hamed preveslao, no Hamed mu kaže kako je
tekst naučio napamet i ne trudeći se shvatiti ga. Pritom je dobio upute
da ako se Barthesu išta dogodi, mora otići na točno određeno mjesto i
izrecitirati tekst točno određenoj osobi i nikom drugom. Simon ga pita
zašto to nije učinio. Hamed pita zašto misli da to već nije učinio. Simon
mu odgovara kako misli da se nikad ne bi obratio policiji da je to već
učinio. Hamed priznaje kako to doista nije učinio, zato što je predaleko,
zato što ta osoba ne živi u Francuskoj, a nema novca. Bilo mu je draže
one tri tisuće franaka koje mu je Barthes dao potrošiti na nešto drugo.
Simon u retrovizoru zamjećuje da je crni DS još uvijek iza njih. Na
raskrižju s Ulicom Strasbourg-Saint-Denis prolazi kroz crveno, kroz
crveno prolazi i DS. On usporava, usporava i DS. Zato se bočno
zaustavlja uz nogostup kako ne bi imao dvojbi. DS se zaustavlja iza
njega. Osjeća kako mu srce počinje jače tući. Hameda pita što želi činiti
poslije, kad bude imao dovoljno novca, ako jednog dana bude imao
novca. Hamedu nije odmah jasno zašto se Simon zaustavio, no ništa ga
ne pita, nego mu kaže kako bi volio kupiti brod i organizirati obilaske s
turistima, zato što stvarno voli more, zato što je kad je bio malen s
ocem išao pecati po uvalama (no to je bilo prije nego što ga je otac
izbacio iz kuče). Simon naprasno pokreće automobil uz škripu guma i u
retrovizoru vidi hidrauličke suspenzije koje podižu glomazan crni
Citroen i čupaju ga s asfalta. Hamed se osvrće i uočava DS, u tom se
trenutku prisjeća automobila koji je bio parkiran ispred njegove
zgrade, kao i one večeri kod Bastilje, te mu tad postaje jasno kako ga
već tjednima prate i da su ga već desetak puta mogli ubiti, no kako to
ne znači da ga jedanaesti put i neće, zato čvrsto hvata ručku iznad
prozora i ne govori više ništa, samo: “Skreni udesno.”
Simon naglo skreće bez razmišljanja i zatječe se u uličici paralelnoj
s Bulevarom Magenta. Ono što ga sad najviše plaši jest činjenica da se
automobil iza njih više i ne trudi prikriti svoju prisutnost, a dok im se
on približava, tronut iznenadnim nesigurnim nadahnućem, on
naprasno koči, i crni DS zabija se u R16.
Tijekom nekoliko sekundi dva su automobila nepomična, jedan iza
drugoga, kao da su se onesvijestila, a i prolaznici su skamenjeni,
zaprepašteni sudarom. Vidi zatim ruku koja se pomalja kroz prozor DS-
a i metalni predmet koji svjetluca te si kaže kako je to vatreno oružje,
pa pokreće automobil, promašuje prvu brzinu, što proizvodi strahovit
zvuk pucanja metala dok R16 poskakuje naprijed. Ruka iščezava i DS se
također pokreče.
Simon prolazi kroza sva crvena svjetla na semaforima, pri čemu
neprestano trubi, tako da se stječe dojam kako 10. arondismanom
odzvanja sirena za uzbunu kako bi najavila skoro bombardiranje ili
prvu srijedu u mjesecu, dok ga se DS drži kao lovac koji je neprijateljski
zrakoplov uhvatio u nišan. Simon udara u jedan 505, odbija se o
kamionet, struže uz rubnjak, gotovo udara dvoje ili troje pješaka i kreće
prema Trgu Republike. Iza njega se DS između prepreka provlači kao
zmija. Simon vozi slalom kroz promet, izbjegava pješake i viče
Hamedu: “Tekst! Izgovori tekst!” No Hamed se ne uspijeva
usredotočiti, rukom se grčevito drži za ručku iznad prozora i nijedna
mu riječ ne prelazi preko usana.
Simon vozi ukrug oko cijeloga trga pokušavajući razmišljati.
Ne zna gdje se na ovom području nalaze policijske postaje, no sjeća
se plesa koji se 14. srpnja održao u vatrogasnoj postaji u blizini
Bastilje, u četvrti Marais, zato kreće Bulevarom Filles-du-Calvaire i viče
na Hameda: “O čemu govori taj tekst? Kako glasi naslov?” A Hamed,
blijed kao krpa, izgovara: “Sedma funkcija jezika.” No u trenutku kad
počinje recitirati tekst, DS se približava R16, staklo prozora uz
suvozačko mjesto spušta se i Simon uočava brkatoga koji je u njega
uperio pištolj, no prije negoli će pucanj odjeknuti, Simon iz sve snage
koči, dok DS nastavlja dalje u trenutku pucnja. Baš tad jedan 404 udara
u R16, koji poskakuje od šoka i iznova se zatječe uz DS, Simon tad naglo
skreće ulijevo, prema vozilima koja voze u suprotnome smjeru, no,
nasreću, kolona vozila upravo izbjegava plavi Fuego koji vozi u
zabranjenom smjeru i nastavlja kroz usporedni drvored te nestaje u
Ulici Amelot paralelnoj s Bulevarom Beaumarchais koji se nadovezuje
na Filles-du-Calvaire.
Simon i Hamed tad pomisle da su se riješili svojih progonitelja, no
Simon i dalje vozi prema Bastilji, ne namjerava se izgubiti u uličicama
Maraisa, tako da se baš u trenutku kad Hamed počinje mehanički
recitirati “Postoji funkcija koja izmiče različitim faktorima
neodvojivim od verbalne komunikacije... a koja ih na neki način sve
odreda obujmljuje. Tu funkciju ćemo nazvati...”, iz ulice okomite na onu
kojom voze pojavljuje DS, koji udara u bok R16, koji pak uza škrgut
čelika i stakla udara u stablo.
Simon i Hamed još su ošamućeni kad iz zadimljenog DS-a izlazi
brkati naoružan pištoljem i kišobranom, hita prema R16 i čupa
odškrinuta vrata uz suvozačko mjesto. Prislanja pištolj uz Hamedovo
lice i povlači obarač, no ništa se ne događa, pištolj mu se zaglavio,
pokušava ponovno, klik, klik, ništa se ne događa, pa tad poput koplja
podiže svoj sklopljeni kišobran i želi ga zabiti Hamedu u rebra, no
Hamed se štiti rukom i pomiče vrh kišobrana, koji mu se zabija u rame,
od bola ispušta prodoran vrisak te obuzet mješavinom straha i gnjeva
čupa kišobran iz ruku brkatog muškarca, istodobno otkopčava
sigurnosni pojas, baca se na svojega napadača i zabija mu kišobran
posred prsa.
Istodobno, drugi je brkati automobilu prišao s vozačeve strane.
Simon je pri svijesti i pokušava izaći iz automobila, no vrata su mu se
zaglavila i zarobljen je unutra, a kad drugi brkati podiže pištolj i nišani
ga njemu u lice, paraliziran od užasa on samo zuri u crnu rupu iz koje
će izletjeti metak, a ima vremena samo reći “Bljesak, a zatim noć” kad
praskanje motora iznenada para zrak i plavi Fuego udara brkatog, koji
leti i pada na cestu. Iz Fuega izlaze dvojica Japanaca.
Simon izlazi iz automobila puzeći preko suvozačkog mjesta i
četveronoške trčeći prilazi Hamedu koji je zalegao preko tijela prvog
brkatog, okreće ga i s velikim olakšanjem zaključuje da još daje
znakove života. Jedan od dvojice Japanaca dolazi pridržati glavu
mladog žigola, opipava mu puls i kaže: “Otrov”, no Simon prvo čuje
“riba”, pa mu na pamet padaju Barthesove analize japanske hrane, no
zatim mu sve postaje jasno pri pogledu na Hameda, na njegovu žutu
kožu, žute oči i tijelo što ga protresaju siloviti grčevi, pa viče neka
netko pozove hitnu pomoć, a Hamed mu želi nešto reći, teškom se
mukom pridiže, Simon se saginje nad njega i pita ga za funkciju, no
Hamed uopće više nije u stanju recitirati tekst, u glavi mu sve iščezava,
pred očima mu se ukazuje njegovo siromašno djetinjstvo, život u
Parizu, njegovi prijatelji, mušterije, saune, Said, Barthes, Slimane, kino,
kiflice u La Coupole i svilenkasti odbljesci uljem premazanih tijela o
koja se trljao, no dok izdaleka ječe sirene, netom prije no što će
umrijeti, uspijeva prošaptati:
“Eho.”

31.

U trenutku kad Jacques Bayard dolazi na poprište, policija je već

osigurala područje, no iščeznuli su i dvojica Japanaca i drugi brkati
muškarac, onaj što su ga udarili Fuegom. Na cesti još leži Hamedovo
tijelo, baš kao i tijelo njegova napadača s kišobranom zabodenim u
prsa. Zaogrnut dekom, Simon Herzog puši cigaretu. Ne, ništa mu nije.
Ne, ne zna tko su Japanci. Nisu ništa rekli, spasili su mu život i otišli. U
Fuegu. Da, drugi brkati vjerojatno je ranjen. Sigurno je prava mrcina,
čim se oporavio od takvog šoka. Zbunjen, Jacques Bayard promatra
dvije sljubljene olupine automobila. Zašto bi netko vozio DS? Prestao
se proizvoditi 1975. S druge je pak strane model Fuego koji je tek
izašao iz tvornice i uopće još nije komercijaliziran. Policajac kredom
ocrtava obris oko Hamedova tijela. Bayard pripaljuje cigaretu bez
filtra. Žigolo je dakle imao pogrešnu računicu: informacija kojom je
raspolagao nije ga zaštitila. Bayard iz toga zaključuje kako ga oni koji
su ga ubili nisu htjeli natjerati da progovori, nego ga ušutkati. Zašto?
Simon mu prenosi posljednje Hamedove riječi. Bayard ga pita što zna o
toj sedmoj funkciji jezika. Potresen iskustvom, no profesionalan zbog
usađenog automatizma, Simon mu objašnjava: “Funkcije jezika su
lingvističke kategorije što ih je nekoć teoretizirao veliki ruski lingvist
po imenu...”
Roman Jakobson.
Simon ne nastavlja s izlaganjem što ga je kanio započeti. Sjeća se
knjige na Barthesovu radnom stolu, Eseja iz opće lingvistike Romana
Jakobsona, koja je bila otvorena na stranici s funkcijama jezika, baš kao
što se sjeća i lista papira sa zabilješkama koji je služio za obilježavanje
stranica.
Objašnjava Bayardu kako im je dokument zbog kojeg su ubijene
četiri osobe možda bio pod nosom dok su pretraživali stan na Ulici
Servandoni, pritom ne obraća pozornost na policajca koji iza njih stoji,
a zatim se, kad je dovoljno čuo, udaljava i telefonira. Ne može vidjeti da
na policajčevoj lijevoj ruci nedostaje jedan prst.
Bayard također procjenjuje da dovoljno zna, premda mu još nije
jasna ta priča s Jakobsonom; ukrcava Simona u 504 i u pratnji kombija
punog policajaca u odorama, među kojima je i onaj s odsječenim
prstom, juri prema Latinskoj četvrti. Na Trg Saint-Sulpice stižu sa
sirenama koje urliču, a to je vjerojatno pogrešno.
Na teškim je ulaznim vratima tipkovnica za unošenje koda, pa su
prisiljeni lupati u prozor kućepaziteljice, koja im izbezumljena otvara
vrata.
Ne, nitko nije tražio da pregleda sobu za poslugu. Ne, ništa se
osobito nije događalo od ugradnje tipkovnice za kodove, što je
prošloga mjeseca učinio tehničar tvrtke Vinci. Da, onaj s ruskim,
jugoslavenskim, ili možda čak grčkim naglaskom. Da, čudno, baš danas
je ponovno došao. Rekao je da bi htio postaviti instalacije za uvođenje
interfona. Ne, nije tražio ključ sobe na šestom katu, zašto? Visi na ploči
s ostalim ključevima, evo, pogledajte. Da, penjao se na katove, prije
manje od pet minuta.
Bayard uzima ključ i penje se grabeći po četiri stube, slijedi ga pola
tuceta policajaca. Vrata sobe za poslugu na šestome katu zatvorena su.
Bayard gura ključ u bravu, no nešto se ispriječilo i ne može ga ugurati
do kraja: ključ s unutarnje strane. Ključ koji nisu pronašli kod Barthesa,
samome sebi kaže Bayard, koji udara u vrata i viče: “Policija!” Iznutra
se čuje buka. Bayard razvaljuje vrata. Radni stol doima se nedirnuto, no
na njemu više nema knjige, kao ni lista papira, a u prostoriji nema
nikoga. Prozori su zatvoreni.
Otvorena su međutim vratašca koja ovu prostoriju povezuju sa
stanom na petom katu.
Bayard svojim ljudima urliče neka se spuste kat niže, no dok se oni
okreću, osoba koju traže već je na stubištu, a oni se sudaraju s
Barthesovim bratom Michelom koji je iz svojega stana izjurio u panici
zato što je provalnik uskočio kroz strop, što tehničaru iz Vincija
omogućuje da stekne prednost od dva kata, dakako u silaznome
smjeru. Na Simona, kojemu ništa nije jasno, nalijeće čovjek koji trči kao
bez duše, a u trenutku kad ovaj iza sebe zatvara kapiju, mehanizam što
ga je osobno instalirao aktivira se i blokira ključanicu.
Bayard hita u kućepaziteljičin stan i dohvaća telefon. Želi pozvati
pojačanje, no riječ je o brojčaniku na okretanje, tako da tijekom
vremena koje mu je potrebno da bira broj bjegunac može doći do Porte
d’Orleansa, ili čak do samog Orleansa.
Bjegunac međutim ne kreće u tom smjeru. Želi pobjeći
automobilom, no dvojica policajaca koja su ostala Čuvati ulaz u zgradu
onemogućuju mu pristup vozilu koje je ostalo parkirano na početku
ulice, zato počinje trčati prema Luksemburškim vrtovima dok mu
policajci iza leđa dovikuju prva upozorenja. Bayard kroz kapiju viče “Ne
pucajte!” Naravno, želi ga živog. Kad njegovi ljudi pritiskom na gumb
skriven u zidu konačno uspiju deblokirati mehanizam vrata, bjegunca
više nema, no Bayard je oglasio uzbunu i zna da policija zatvara četvrt
te da ovaj neće otići daleko.
Bjegunac trčećim korakom prolazi kroz Luksemburške vrtove, iza
njega se čuju policijske zviždaljke, no prolaznici koji imaju naviku
viđati ljude koji rekreativno trče i čuti zviždaljke čuvara parka na njega
ne obraćaju pozornost sve dok se ovaj ne nađe licem u lice s policajcem
koji ga želi oboriti na tlo. No ovaj na njega nasrće kao u ragbiju, ruši ga,
preskače ga i nastavlja trčati. Kamo ide? Zna li to? Mijenja smjer.
Izvjesno je da mora napustiti vrtove prije no što policija zatvori sve
prilaze.
Bayard je sad u kombiju i izdaje naredbe putem radioprijamnika.
Policijske snage rasporedile su se po cijeloj Latinskoj četvrti, bjegunac
je u okruženju, gotov je.
No bjegunac je domišljat, sad grabi Ulicom Monsieur-le-Prince,
uskom jednosmjernom ulicom kroz koju je nemoguće slijediti ga
automobilom. Iz nekog samo njemu poznatog razloga mora prijeći na
Desnu obalu. Preko Ulice Bonaparte kreće zatim preko Pont-Neufa, no
tu se njegov put završava, jer na drugoj strani mosta već se nalaze
policijski kamioni, a u trenutku kad se okreće, ispred sebe vidi
Bayardov kombi koji mu je prepriječio put i onemogućio povlačenje.
Upao je u klopku kao štakor, a čak i ako skoči u rijeku, neće daleko, no
samome sebi kaže kako mu je možda ipak preostao još jedan as u
rukavu.
Penje se na ogradu i pruža ruku u kojoj drži papir što ga je izvukao
iz jakne. Bayard mu prilazi, sam. Bjegunac mu kaže kako će baciti papir
u rijeku načini li ijedan korak više. Bayard zastaje kao pred nevidljivim
zidom. “Polako.”
“Natrrrag!”
“Što želiš?”
“Automobil s punim rrrezervoarom. Inače bacam dokument.”
“Hajde, baci ga.”
Bjegunac zamahuje rukom. Bayard i ne htijući drhti. “Čekaj!” Zna da
mu taj komad papira može pomoći da razriješi smrt barem četiri
osobe. “Razgovarat ćemo, u redu? Kako se zoveš?” Simon mu se
pridružio. S obje strane mosta policajci drže bjegunca u pat-poziciji.
Zadihan, dok mu se prsa grče od napora, bjegunac zavlači drugu ruku u
džep. Baš u tom trenutku čuje se prasak. Bjegunac se okreće oko svoje
osi. Bayard viče: “Ne pucajte!” Bjegunac pada kao kamen, no papir
leprša iznad rijeke, a Bayard i Simon, koji su pohitali do kamene ograde
i preko nje se nagnuli, kao hipnotizirani promatraju graciozne krivulje
njegova nasumičnog pada. Naposljetku, papir nježno pada na vodu. I
pluta. Bayard, Simon i policajci, koji su instinktivno shvatili da je taj
dokument njihov istinski cilj, svi odreda zadržavajući dah skamenjeni
promatraju list papira što ga odnosi riječna struja.
Bayard se zatim, zaključivši kako sve nade nisu izgubljene, budi iz
kontemplativne obamrlosti, svlači jaknu, košulju i hlače, prekoračuje
ogradu i oklijeva nekoliko sekundi. Skače. Nestaje u velikom vijencu
vode koja pršti na sve strane.
Kad izroni, list papira od njega je udaljen dvadesetak metara, a s
vrha mosta Simon i policajci zajedno počinju vikati kako bi mu
pokazali smjer, nalikuju na navijače koji glasno navijaju. Bayard zapliva
iz sve snage, pokušava se približiti papiru, no on se nošen strujom
udaljava; usprkos svemu udaljenost se smanjuje, dosegnut će ga, još
nekoliko metara, iščezavaju ispod mosta, Simon i policajci trče na
drugu stranu mosta, čekaju da se ponovno pojave, a kad se ponovno
pojave, opet počinje i vika, još metar i moći će dodirnuti papir, no baš
tad prolazi turistički brodić koji stvara valove koji potapaju papir
netom prije no što će ga Bayard dodirnuti. Papir tone, pa i Bayard
zaranja, a u jednom se trenutku na površini vide samo njegove gaće.
Kad izroni, u ruci drži promočeni papir te teškom mukom pliva prema
obali popraćen pokličima oduševljenja.
Kad su ga izvukli iz vode, rastvara šaku i zaključuje kako se list
papira pretvorio u bezobličnu, spljoštenu kašu i da se rukopis više ne
vidi, jer je Barthes pisao isključivo nalivperom. A kako nismo u seriji
CSI, nema načina da se tekst ponovno pojavi, nema čarobnih skenera ni
ultraljubičastog svjetla, dokument je zauvijek izgubljen.
Policajac koji je pucao dolazi objasniti svoje razloge, vidio je
bjegunca kako kani iz džepa izvaditi oružje, nije imao vremena za
razmišljanje, nego je pucao. Bayard primjećuje kako mu nedostaje dio
prsta lijeve ruke. Pita ga što mu se dogodilo s prstom. Policajac
odgovara kako ga je odsjekao cijepajući drva kod svojih roditelja, na
selu.
Kad su policijski ronioci na obalu izvukli leš, u džepu njegove jakne
ne pronalaze oružje, nego Barthesovu knjigu Eseji iz opće lingvistike. A
tek što se osušio, Bayard pita Simona: “Prokletstvo, tko je taj
Jakobson?” Simon tad konačno može nastaviti svoje izlaganje.

32.

Roman Jakobson ruski je lingvist koji se rodio koncem devetnaestoga

stoljeća, a koji je začetnik pokreta pod nazivom “strukturalizam”.
Nakon Saussurea (1857.-1913.) i Peircea (1839.-1914.), a uz
Hjelmsleva (1899.-1965.), nesumnjivo je riječ o najvažnijem
utemeljitelju lingvistike.
Izuzmu li se dvije stilske figure preuzete iz antičke retorike, a to su
metafora (jednu riječ zamjenjujemo drugom s kojom ova prva ima
nekakav odnos sličnosti, primjerice: “metalna ptica” za Concorde ili
“razjareni bik” za boksača Jakea La Mottu) i metonimija (jedna riječ
zamjenjuje se drugom koja s prvom ima blizak odnos, primjerice: “fina
oštrica”, kako bi se opisao neki mačevalac ili “popiti čašicu”, kako bi se
reklo da se iz čaše ispija tekućina - ono što sadržava opisuje sadržaj),
uspio je objasniti funkcioniranje jezika temeljem dviju osi,
paradigmatske i sintagmatske.
U glavnim crtama, paradigmatska os je vertikalna i odnosi se na
izbor vokabulara: kad god odaberete neku riječ, odabirete neku riječ s
popisa koji vam je u glavi, a koji vam neprestano defilira pred očima.
Na primjer: “koza”, “ekonomija”, “smrt”, “hlače”, “ja-ti-on” i tako
dalje.
Niz zatim nastavite s pomoću drugih riječi, “gospodina Seguina”,
“bolest”, “sa svojom lažnom”, “zgužvan”, “dolje potpisani”, sve kako
biste oblikovali rečenicu: taj niz je horizontalna os, poredak riječi koji
vam omogućuje da oblikujete rečenicu, a zatim i više rečenica,
naposljetku i cijeli diskurs. To je sintagmatska os.
Nakon neke imenice morate odabrati hoćete li se nadovezati
pridjevom, prilogom, glagolom, veznikom, prijedlogom... a morate
odabrati i kojim ćete se pridjevom, prilogom i glagolom poslužiti: u
svakoj sintagmatskoj etapi iznova ponavljate paradigmatsku operaciju.
Paradigmatska os navodi vas da odabirete riječi s popisa
ekvivalentne gramatičke klase, imenicu ili zamjenicu, pridjev ili
prijedlog, prilog, glagol i tako dalje.
Sintagmatska os navodi vas da odabirete slijed riječi: subjekt-
glagol-dodatak ili glagol-subjekt ili dodatak-subjekt-glagol...
Vokabular i sintaksa.
Kad god oblikujete rečenicu, prakticirate ove dvije operacije, a da
toga niste ni svjesni. Ukratko, paradigmatska os pokreće vaš tvrdi disk,
dok sintagmatska uključuje vaš procesor. (Sumnjam međutim da je
Bayard iole informatički pismen.)
No to nas u ovom slučaju i ne zanima.
(Bayard gunđa.)
Osim toga Jakobson je sintetizirao proces komunikacije u obliku
sheme koja sadržava sljedeće elemente: pošiljatelj, primatelj, poruka,
kontekst, kanal i kod. Iz te je sheme izvukao funkcije jezika.
Jacques Bayard ne osjeća potrebu doznati više, no za potrebe
istrage nužno je da sve shvati barem u osnovnim crtama. Evo dakle
funkcija.
• “Referendjalna” funkcija prva je i najočiglednija funkcija jezika.
Jezikom se koristimo kako bismo o nečemu govorili. Riječi kojima se
koristimo upućuju na neki kontekst, na određenu stvarnost, na subjekt
o kojemu je riječ i o kojemu valja dati neke informacije.
• “Emotivna” ili “ekspresivna” funkcija za svrhu ima očitovati
prisutnost i poziciju pošiljatelja u odnosu na vlastitu poruku: usklici,
modulacijski prilozi, tragovi prosudbe, pribjegavanja ironiji... Način na
koji pošiljatelj izriče neku informaciju u odnosu na neki vanjski subjekt
sam po sebi daje informacije o pošiljatelju. To je funkcija “ja”.
• “Konativna” funkcija jest funkcija “ti” Usmjerena je prema
primatelju. Ona se primarno provodi putem imperativa ili vokativa,
odnosno pozivanjem onog ili onih kojima se obraća: “Vojnici,
zadovoljan sam vama!” na primjer. (Usput možete primijetiti kako se
nijedna rečenica ne svodi na samo jednu funkciju, nego općenito
kombinira više njih. Kad se nakon Austerlitza obraća svojim
postrojbama, Napoleon sljubljuje emotivnu funkciju - “zadovoljan sam”
- s konativnom - “Vojnici/vama”)
• “Fatična” funkcija je najzabavnija, to je funkcija koja komunikaciju
razmatra kao kraj sam po sebi. Kad u telefonsku slušalicu kažete
“halo”, vi zapravo kažete “slušam vas”, odnosno “u situaciji sam za
komunikaciju”. Kad u bistrou satima razgovarate s prijateljima, kad
govorite o vremenu ili o jučerašnjoj nogometnoj utakmici, ne zanima
vas zapravo informacija sama po sebi, nego govorite kako biste
govorili, cilj vam je isključivo održati razgovor. Važno je reći kako je
ona izvor glavnine naših preuzimanja riječi.
• “Metajezična” funkcija tu je kako bi provjerila razumiju li se
pošiljatelj i primatelj, odnosno koriste li se istim kodom. “Shvaćaš?”,
“Shvaćaš li što želim reći?”, “Poznato ti je?”, “Dopusti mi da ti
objasnim...” ili pak od primatelja “Što želiš reći?”, “Što to znači?” i tako
dalje. Sve vezano uz definiciju neke riječi ili objašnjenje nekog razvoja,
sve vezano uz proces učenja nekoga jezika, sve o jeziku, sav metajezik
odnosi se na metajezičnu funkciju. Svaki rječnik ima isključivo
metajezičnu funkciju.
• I naposljetku, posljednja funkcija jest “poetska” funkcija. Ona
razmatra govor u njegovoj estetskoj dimenziji. Igre zvučnošću riječi,
aliteracije, asonance, ponavljanja, efekti jeke ili rime odnose se na tu
funkciju. Očigledno, pronalazimo je u poeziji, ali i u pjesmama, u
novinskim naslovima, u govorničkim diskursima, u reklamnim ili
političkim sloganima... Primjerice “CRS = SS” koristi se poetskom
funkcijom jezika.
Jacques Bayard pripaljuje cigaretu i kaže:
“To je šest funkcija.”
“Molim?”
“To je šest funkcija.”
“Ah, da, gle.”
“Ne postoji sedma funkcija?”
“Hm, hm, e, pa... očigledno postoji.”
Simon se glupavo osmjehuje.
Bayard se glasno pita zašto plaćaju Simona. Simon ga podsječa da
nije ništa tražio, da je ovdje protiv svoje volje, a na zapovijed
predsjednika fašista koji je na čelu policijske države.
Pa ipak, kad bolje promisli, odnosno dok iznova čita Jakobsona,
Simon Herzog suočava se s potencijalnom sedmom funkcijom koja je
označena imenom “čarobna ili čarolijska funkcija”, čiji je mehanizam
opisan kao “konverzija treće, odsutne ili nežive osobe u primatelja
voljne poruke”. A kao primjer Jakobson daje jednu litavsku magičnu
formulu: “Neka se ovaj ječmenac osuši, pu, pu, pu.” Da, da, da, kaže si
Simon.
Spominje i vraćanje sa sjevera Rusije: “Vodo, kraljice rijeka, zoro!
Odnesi ovu tugu onkraj modroga mora, na dno mora i neka tuga nikad
ne dođe opteretiti lako srce sluge Božjega...” I u istom stilu, jedan citat
iz Biblije-. “Stani, sunce, iznad Gibeona, i mjeseče, iznad dola Ajalona! I
stane sunce i zaustavi se mjesec.” (Jošua, 10:12) Dobro, no sve se to
doima anegdotalno, ne možemo uistinu govoriti o cjelovitoj funkciji
kao takvoj, u najbolju bi ruku mogla biti riječ o blago mahnitoj upotrebi
konativne funkcije u ključno katarzičnoj primjeni, u najboljem slučaju
poetičnoj, no apsolutno bez ikakva efekta: magijsko zazivanje po
definiciji funkcionira samo u bajkama. Simon je uvjeren da to nije
sedma funkcija jezika, osim toga Jakobson je spominje samo kako bi
umirio savjest, kako bi bio iscrpan, no zatim nastavlja s ozbiljnom
analizom. “Čarobna ili čarolijska funkcija”? Zanemariv kuriozitet. Sitna,
usput spomenuta glupost. U svakom slučaju, nema razloga da se zbog
nje nekog ubije.
 33.

“Sjenama pokojnika Ciceronovih, večeras, kažem vam, prijatelji moji, kišit

će entimeme! Vidim koji su među vama učili Aristotela, znam koji od vas
znaju Kvintilijana, no hoće li to dovoljno biti za prevladavanje leksičkih
zamki u slalomu sintakse? Gra-gra! Govori vam Gavranov duh. Slava
utemeljiteljima! Pobjednik večeras osvaja putovanje na Sirakuzu. Kad je o
pobijeđenima riječ... oni će pričepiti svoje prste vratima. To je uvijek bolje
od jezika... Ne zaboravite da su oratori današnjice tribuni sutrašnjice.
Slava logosu! Živio Klub Logos!”

34.

Simon i Bayard u prostoriji su koja je napola laboratorij, napola

oružarnica. Ispred njih čovjek u kuti pregledava pištolj kojim je brkati
trebao Simonu raznijeti mozak. (To je “Q”, razmišlja Simon.) Prevrćući
vatreno oružje u rukama, stručnjak za balistiku glasno komentira:
“Devet milimetara; osam metaka u okviru; dvostruko okidanje; čelik;
brunirano, držak od orahovine; težina: sedamsto trideset grama bez
okvira.” To nalikuje na Walther PPK, no sigurnosni zatvarač na
suprotnoj je strani: riječ je o Makarovu PM, sovjetskom pištolju. Samo
što...
Stručnjak objašnjava kako je vatreno oružje poput električnih
gitara. Fender je na primjer američka tvrtka koja proizvodi Telecaster
na kojemu svira Keith Richards, odnosno Stratocaster na kojemu je
svirao Jirni Hendrix, no postoje i meksički ili japanski modeli koji su
proizvedeni u franšizi, a koji su replike izvornih američkih inačica,
jeftiniji su, no najčešće i slabije kvalitete, premda su pošteno izvedeni.
Ovaj Makarov tako nije ruski, nego bugarski model. To je
nesumnjivo i razlog što se zaglavio: ruski modeli vrlo su pouzdani, a
bugarske kopije daleko manje.
“A, ovo će vas nasmijati, gospodine inspektore”, kaže stručnjak
pokazujući kišobran što su ga iščupali iz prsa onog brkatog. “Vidite ovu
rupu? Vrh je šupalj. Funkcionira poput šprice s iglom kojom se upravlja
putem drška. Dovoljno je pritisnuti ovaj okidač na dršku kako bi se
oslobodio ventil i u špricu propustio tekućinu pomoću cilindra pod
komprimiranim zrakom. Mehanizam je zastrašujuće jednostavan.
Istovjetan je onom kojim su se poslužili kako bi eliminirali Georgija
Markova, bugarskog disidenta, u Londonu prije dvije godine, sjećate
se?” Inspektor Bayard doista se sjeća, ubojstvo je bilo pripisano
bugarskim tajnim službama. Tad su primijenili ricin. Sad su međutim
pribjegli jačem otrovu, botulinu, koji djeluje tako da blokira
neuromišićni sustav te izaziva paralizu mišića i u nekoliko minuta
dovodi do smrti gušenjem ili srčanim zastojem.
Zadubljen u misli, Bayard se poigrava mehanizmom na kišobranu.
Poznaje li možda nekim slučajem Simon Herzog neke Bugare u
sveučilišnome miljeu? Simon razmišlja.
Da, poznaje jednoga.

35.

Dvojica Michela, Poniatowski i Ornano, na raportu su u uredu

predsjednika. Zabrinuti Giscard stoji ispred prozora na prvome katu s
pogledom na Elizejske vrtove. Budući da Ornano puši, Giscard od njega
traži cigaretu. Poniatowski, koji sjedi u jednom od prostranih
naslonjača u kutu salona, poslužio si je viski što ga je odložio ispred
sebe na stolić. On prvi uzima riječ: “Stupio sam u vezu sa svojim
kontaktima koji su povezani s Andropovom.” Giscard šuti zato što
poput svakog moćnog čovjeka koji je dogurao do ove razine očekuje od
svojih suradnika da ga poštede postavljanja važnih pitanja.
Poniatowski dakle odgovara na neizgovoreno pitanje: “Po njihovome
mišljenju, KGB nije upleten.”
Giscard: “Zbog čega mislite da toj procjeni trebamo vjerovati?”
Ponia: “Više elemenata tomu ide u prilog. Najuvjerljiviji je činjenica da
u skoroj budućnosti nemaju nikakve koristi od primjene tog
dokumenta. Na političkome planu.”
Giscard: “Propaganda je odlučujući faktor u tim zemljama. Taj bi im
dokument mogao biti iznimno koristan.”
Ponia: “Sumnjam. Ne može se reći da je Brežnjev, otkako je
zamijenio Hruščova, baš toliko favorizirao slobodu govora. U SSSR-u
nema javnih debata, a ako ih i ima, odvijaju se unutar Partije, koja ih ne
iznosi u javnost. Kriterij dakle nije moć uvjeravanja, nego odnos
političkih snaga.”
Ornano: “Može se itekako zamisliti da Brežnjev ili neki drugi član
Partije priželjkuje interno ga primijeniti. Centralni komitet je osinjak.
Ovaj adut nije zanemariv.”
Ponia: “Teško mi je zamislivo da Brežnjev svoju nadmoć želi baš
tako dokazati. Ne treba mu to. Opozicija ne postoji. Sustav je
zakračunat. A nijedan drugi član Centralnoga komiteta ne bi mogao
pokrenuti jednu takvu akciju u vlastitu korist, pritom o tome ne
izvijestivši cijeli partijski aparat.”
Ornano: “Nitko osim Andropova.”
Ponia (iživcirano): “Andropov je čovjek u sjeni. Kao šef KGB-a ima
daleko veću moć nego da obnaša bilo koju drugu funkciju. Teško da bi
se on bacio u neku političku pustolovinu.”
Ornano (ironično): “Istina, to nije tip ljudi iz sjene. Dobro je
poznato da ni Talleyrand ni Fouche nisu imali nikakvih političkih
ambicija.”
Ponia: “U svakom slučaju, nisu ih realizirali.”
Ornano: “O tome se može raspravljati. Na Bečkom kongresu...”
Giscard: “Dobro! Što još?”
Ponia: “Čini se stvarno malo vjerojatnim da su operaciju
organizirale bugarske službe bez odobrenja velikog brata. No moguće
je da su bugarski agenti radili za nečije privatne interese, što znači da
nam preostaje utvrditi prirodu tih interesa.”
Ornano: “Zar bugarske službe imaju tako slab nadzor nad svojim
ljudima?”
Ponia: “Korupcija je sveprisutna, toga nije pošteđen nijedan
segment društva, ponajmanje obavještajne službe.”
Ornano: “Agenti koji u slobodno vrijeme traže dodatnu zaradu? Ma
daj...”
Ponia: “Agenti koji rade za više poslodavaca, zar ti je to nečuveno?”
(Ispija čašu do dna.)
Giscard (gaseći opušak u malenu vodenom konju od slonovače koji
služi kao pepeljara): “Dobro. Još nešto?”
Ponia (zavaljuje se u naslonjaču s rukama na zatiljku.): “E, pa čini se
kako je Carterov brat agent na libijskoj platnoj listi.” Giscard
(začuđeno): “Koji? Billy?”
 Ponia: “Andropov je tu informaciju navodno dobio od CIA-e. To ga
je, po svoj prilici, dobro nasmijalo.”
Ornano (ponovno pokrećući raspravu): “Onda, što ćemo?
Likvidirati, zar ne?”
Ponia: “Predsjedniku dokument nije potreban, mora samo znati da
ga nema ni protivnička strana.”
Koliko znam, nitko do sada nije isticao da nadaleko poznato
Giscardovo šuškanje dobiva na intenzitetu kad god osjeća nelagodu ili
zadovoljstvo. On tako kaže: ‘Sigurno, sigurno... Ali, kad bismo ga mogli
pronaći... Barem lokalizirati, a ako je moguće i doći do njega, bio bih
mirniji. Zbog Francuske. Zamislite da taj dokument dođe, hm, u
pogrešne ruke... Nije stvar u tome... Ali, dobro...’” Ponia: “Moramo dakle
Bayardu precizirati koja mu je misija: donijeti dokument, a da ga
prethodno nitko ne pročita. Ne zaboravimo da je mladi lingvist čijim se
uslugama služi u stanju dešifrirati dokument i njime se poslužiti. Zato
moramo barem biti sigurni tla je dokument uništen, svi njegovi
primjerci. (Ustaje i mrmljajući odlazi do bara.) Ljevičar. Nužno je riječ o
ljevičaru...”
Ornano: “Ali kako znati je li dokument već nekome poslužio?”
Ponia: “Prema informacijama kojima raspolažem, ako se netko njime
poslužio, to bismo vrlo brzo trebali doznati...”
Ornano: “No što ako je ta osoba diskretna? Ako se skriva?” Giscard
(leđima naslonjen na komodu ispod Delacroixove slike, prtljajući po
medaljama Legije časti koje su u kovčežiću): “To se čini malo
vjerojatnim. Kakva god bila, vokacija moći jest iskazati se.”
Ornano (znatiželjno): “To vrijedi i za atomsku bombu?” Giscard
(profesionalno): “Osobito za atomsku bombu.”
Na spomen mogućeg kraja svijeta predsjednik nakratko tone u
blago sanjarenje. Razmišlja o A71 koju treba izgraditi i pustiti u promet
preko Auvergne, o gradskoj vijećnici u Chamalieresu, o Francuskoj
kojoj je na čelu. Njegova dvojica suradnika s puno poštovanja čekaju da
ponovno progovori: “U međuvremenu naš jedini zadatak koji će
upravljati svim našim djelima jest: ne dopustiti ljevici da dođe na
vlast.”
Ponia: (njušeći bocu votke): “Dok sam ja živ, u Francuskoj neće biti
ministara komunista.”
Ornano (paleći cigaretu): “Upravo tako, morat ćeš povući ručnu
želiš li proći na predsjedničkim izborima.”
Ponia (podižući čašu): “Na zdrovje!”
 36.

“Druže Kristoff, ti, naravno, znaš tko je najveći političar dvadesetog

stoljeća?”
Emil Kristoff nije bio pozvan u Lubjanku, no to bi mu bilo draže.
“Naravno, Juriju Vladimiroviču. To je Georgij Dimitrov.”
Lažno neslužbeni karakter njegova sastanka s Jurijem
Andropovom, direktorom KGB-a, u suterenskom baru koji je nalik na
gotovo sve barove u Moskvi, nije osmišljen tako da mu ulije povjerenje,
a činjenica da su na javnome mjestu tu ništa ne mijenja. Uhititi vas
mogu i na javnome mjestu. Na javnome mjestu može se čak i umrijeti.
Dobro to zna.
“Jedan Bugarin.” Andropov se smije. “Tko bi pomislio?”
Konobar je odložio na stol dvije čašice votke, dvije velike čaše
narančina soka te dva velika kisela krastavca na tanjuriću, a Kristoff se
pita je li to nekakav znak. Ljudi oko njega puše, piju i glasno govore, a to
je temeljno pravilo kad želite biti sigurni da vaš razgovor nitko neće
slušati: biti na bučnome mjestu prepunom pozadinske buke, tako da
se, ako postoji mikrofon za prisluškivanje, njime ne može izolirati
samo jedan, određeni glas. Ako ste u stanu, nužno je puštati vodu u
kadi. No najsigurnije je otići na piće. Kristoff promatra lica gostiju bara
i u prostoru uočava barem dvojicu agenata, no pretpostavlja da ih je
više.
Andropov inzistira na Dimitrovu: “Nevjerojatno je kako je još tisuću
devetsto trideset treće, tijekom procesa u Reichstagu, sve napisano.
Sukob između Goringa, koji je naveden kao svjedok, i Dimitrova, na
optuženičkoj klupi, najavljuje i predstavlja buduću fašističku agresiju,
junački otpor komunista i našu konačnu pobjedu. Taj proces krajnje
simbolički govori o superiornosti komunista u svakom pogledu,
političkom i moralnom. Dimitrov, dojmljiv i rugalački raspoložen,
savršeno vlada povijesnom dijalektikom, premda riskira glavu
suprotstavljajući se gnjevnom Goringu koji zamahuje šakom... Kakav
prizor! Goringu, predsjedniku Reichstaga, premijeru i ministru
unutarnjih poslova Pruske, ni manje ni više. No Dimitrov preokreće
uloge, tako da Goring mora odgovarati na njegova pitanja. Dimitrov ga
posve satire. Goring je lud od bijesa, razmeće se, nalikuje na dječačića
kojemu su uskratili desert. Ispred njega, dostojanstven na klupi za
optuženike, Dimitrov pred svima iznosi ludilo nacizma. Toga postaje
svjestan čak i predsjednik suda. Smiješna je činjenica što se čini kao da
Dimitrova moli neka oprosti ponašanje debeloga Goringa. Rekao mu je,
sjećam se kao da je jučer bilo: ‘S obzirom na to da se prepuštate
komunističkoj propagandi, ne bi vas trebala iznenaditi činjenica da je
svjedok ovako uzrujan.’ Uzrujan! A Dimitrov mu zatim odgovara kako
je posve zadovoljan premijerovim odgovorom. Ha-ha! Kakav čovjek!
Kakav talent!”
Kristoff posvuda vidi aluzije i skrivene poruke, no pokušava se
osloboditi tih primisli, jer zna kako ga razina paranoje koja je njime
ovladala onemogućuje da ispravno protumači riječi šefa KGB-a. Pozivu
Moskvu međutim sam je po sebi neosporno važna indicija. Zato se ne
pita zna li ovaj. Pita se što zna. To je daleko kompleksnije pitanje.
“Tad se u cijelome svijetu govorilo: ‘U Njemačkoj je preostao samo
jedan čovjek, a taj čovjek je Bugarin.’ Znaš, Emile, poznavao sam ga.
Rođeni orator. Majstor.”
Dok sluša kako Andropov velikog Dimitrova uzdiže u nebesa, drug
Kristoff procjenjuje vlastitu situaciju. Za nekog tko se sprema lagati
nema neugodnijeg položaja od onoga kad ne zna kolikom količinom
informacija raspolaže njegov sugovornik. Zna da će u jednom trenutku,
prije ili poslije, morati riskirati.
A taj trenutak upravo je sad: Andropov, zaključivši poglavlje o
Dimitrovu, od svojega bugarskoga kolege traži detalje o posljednjim
izvješćima koja su dospjela u njegov ured u Lubjanki. Kakva je to točno
operacija provedena u Parizu?
Tu smo dakle. Kristoff osjeća kako mu srce sve brže tuče, no trudi
se ne disati ubrzano. Andropov zagriza kiseli krastavčić. Sad mora
odlučiti. Ili će na sebe preuzeti odgovornost za operaciju, ili će tvrditi
da ni u što nije upućen, no druga opcija ima manu da za sobom povlači
nekompetenciju, a to nikad nije dobro. Kristoff savršeno zna kako
funkcionira dobra laž: mora biti uronjena u ocean istine. Priznanje
devedeset posto činjenica s jedne strane dopušta onih deset posto koje
se želi zatajiti, dok s druge strane smanjuje rizik raskrinkavanja. Tako
čovjek dobiva na vremenu i izbjegava opasnost da se zbuni. Kad laže,
čovjek smije lagati samo o jednoj stavci i biti savršeno iskren o svemu
drugom. Emil Kristoff naginje se prema Andropovu i kaže: “Druže Jurij,
čuo si za Romana Jakobsona? On je tvoj sunarodnjak. Iznimno je lijepo
pisao o Baudelaireu.”
 37.

“Moja Julenka,
jučer sam se vratio iz Moskve, moj posjet dobro je prošao, barem tako
mislim. U svakom slučaju, vratio sam se. Dobro sam se napio sa starim.
Bio je ljubazan i na kraju našeg druženja djelovao je pijano, no mislim da
nije bio pijan. I ja ponekad glumim da sam pijan kako bih zadobio
povjerenje ljudi ili kako više ne bi bili na oprezu. Noja sam, u što sigurno
ne sumnjaš, neprestano bio na oprezu. Rekao sam mu sve što je htio
znati, jedino mu, dakako, nisam spominjao tebe. Rekao sam da ne
vjerujem u moć rukopisa te da ga baš zato nisam izvijestio o operaciji u
Parizu,jer sam prethodno htio biti siguran u to. No kako su neki iz mojih
službi vjerovali u moć tog rukopisa, u sumnji sam onamo žurno poslao
nekoliko svojih agenata, koji su, kako sam rekao, bili malo pretjerano
gorljivi. Francuske službe, navodno, trenutačno provode istragu, no
Discard očigledno glumi da ni u što nije upučen. Bi li možda mogla
iskoristiti veze svoga supruga da se informiraš? U svakom slučaju, moraš
biti oprezna, a kako me stari sad budno motri, neću ti više moći slati
dodatno ljudstvo.
Vozač kamioneta je sretno stigao, baš kao i lažni liječnik koji ti je
predao dokument. Francuzi ih nikad nećepronači, odmaraju se na obali
Crnog mora, a oni su uz dvojicu agenata koji su poginuli i agenta koji je
ostao pratiti istragu jedini koji bi mogli dovesti do tebe. Znam da je
preostali agent ranjen, no čvrst je to momak, možeš računati na njega.
Pronađe li policija nešto, znat će što mu je činiti.
Dopusti mi da ti dam jedan savjet. Moraš arhivirati taj dokument. Kod
nas je običaj da sačuvamo i sakrijemo važan dokument koji nipošto ne
smijemo izgubiti, no čiji sadržaj po svaku cijenu moramo skrivati. Moraš
izraditi kopiju, samo jednu, i povjeriti je na čuvanje osobi u koju imaš
povjerenja, a koja pritom neće znati o čemu je riječ. Original moraš čuvati
uza se.
Još nešto: čuvaj se Japanaca.
Eto nekoliko savjeta, moja Julečka. Iskoristi ih. Nadam se da si dobro i
da će sve proći onako kako smo predvidjeli, premda iz iskustva znam da
se ništa ne odvija onako kako čovjek predvidi.
Tvoj stari otac koji bdije nad tobom,
 Tatko

P. S. Odgovori mi na francuskome, tako je sigurnije, a i vježbam jezik.”

38.

U Visokoj upravnoj školi iza Pantheona postoje stanovi za službenike.

U jednom smo od tih velikih stanova, a sjedokosi čovjek umorna
izgleda s vrećicama ispod očiju kaže:
“Sam sam.”
“Gdje je Helene?”
“Ne znam. Ponovno smo se posvađali. Zbog apsurdnih je motiva
učinila nešto užasno. Ili sam to bio ja.”
“Trebaš nam. Možeš li čuvati ovaj dokument? Ne smiješ ga otvarati,
ne smiješ ga čitati, ne smiješ ga nikome spomenuti, čak ni Helene.”
“Dobro.”

39.

Teško je zamisliti što 1980. Kristeva misli o Sollersu. Još se nekako

može shvatiti da su sitnu Bugarku tek pristiglu iz Istočne Europe
šezdesetih mogli zavesti njegovo histrionsko kicošenje, njegovo so
French slobodoumlje, njegova patološka razmetljivost, njegov
adolescentski stil pisanja pamfleta i njegova dojmljivo buržujska
kultura. Možemo pretpostaviti da je petnaest godina poslije ipak manje
zadivljena, no tko zna? Ono što se doima očiglednim jest da su čvrsto
povezani od samoga početka i da ta povezanost i dalje traje: riječ je o
timu koji tijesno surađuje, u kojemu su uloge dobro podijeljene. Njemu
elegancija, mondenost i sve klaunovsko. Njoj otrovan, leden,
strukturalistički slavenski šarm, tajnovitosti sveučilišnog svijeta,
mandarinsko upravljanje, tehnički, institucionalni i, dakako,
birokratski aspekti njihova uspona. (Legenda kazuje kako on nije u
stanju ni “ispuniti službeni formular”) Već samo njih dvoje ratni su
politički stroj na putu prema onome što će u stoljeću koje slijedi biti
apoteoza ogledne karijere: kad je Kristeva pristala iz ruku Nicolasa
Sarkozyja primiti Legiju časti, Sollers, koji je prisustvovao svečanoj
dodjeli, nije zaboravio narugati se predsjedniku koji umjesto “Barthes”
izgovara “Barthes”. Good cop, bad cop, vuk počasti sit i ovca drskosti
cijela. (Poslije će Francois Hollande Kristevu uzdići do ranga
Zapovjednika. Predsjednici prolaze, odlikovani se vraćaju.)
Pakleni duo, politički par: nemojmo to trenutačno smetnuti s uma.
Kad Kristeva otvori ulazna vrata i ispred njih zatekne Althussera,
koji je k njima došao sa svojom suprugom, ne može ili ne želi obuzdati
grimasu nezadovoljstva, a zauzvrat se Helene, Althusserova supruga,
koja je savršeno svjesna stava što ga prema njoj imaju ljudi koje
posjećuje večeras, kiselo smiješi, instinktivna mržnja što je dvije žene
osjećaju jedna prema drugoj automatizmom potvrđuje nekakav oblik
suučesništva. Dok pruža buketić cvijeća, Althusser pak nalikuje na
dječačića obuzetog krivnjom. Sobers, na kojeg već vidljivo djeluju
aperitivi što ih je konzumirao, dvoje gostiju dočekuje afektiranim
poklicima: “Ali, kako dakle, prijatelji dragi... Još smo samo vas čekali
kako bismo sjeli za stol... Dragi Louis, martini... kao i inače?... crveni!...
ho-ho-ho!... Helene, a što bi vama bilo po volji?... Znam... Bloody Mary!...
hi-hi!... Julia... hoćeš li donijeti celer... draga moja?... Louis!... Kako
Partija?...”
Helene promatra ostale uzvanike kao stara, plašljiva mačka i među
njima ne prepoznaje nikog osim BHL-a, kojeg je vidjela na televiziji, i
Lacana, koji je došao s visokom mladom ženom u sakou od crne kože.
Dok se smještaju, Sobers predstavlja prisutne, no Helene se i ne trudi
zapamtiti imena: tu je sportski odjeven par Newyorčana, Kineskinja
koja radi kao ataše Veleposlanstva ili trapezistica Pekinškog cirkusa,
pariški nakladnik, kanadska feministica i bugarski lingvist.
“Proleterska avangarda”, smijulji se Helene u sebi.
Tek što su uzvanici posjedali za stol, Sobers slatkorječivo započinje
raspravu o Poljskoj: “Evo jedne teme koja ne izlazi iz mode!...
Solidarnost, Jaruzelski, da, da... od Mickiewcza i Slovačkog do VValese i
Wojtyle... Mogli bismo o tome govoriti za sto godina, za tisuću godina,
uvijek će biti pod jarmom Rusije... to je zgodno... to naše diskusije čini
besmrtnima... A ako posrijedi nije Rusija, onda je Njemačka, dakako,
hm?... ooo, dajte, dajte... drugovi... Umrijeti za Gdanjsk... umrijeti za
Danzig... Predivna li zamuckivanja!... Kako ste ono bili rekli?... Ah, da:
kapa bijela i bijela kapa...”
Provokacija je upućena Althusseru, no stari filozof tupa pogleda
namače usta u martiniju kao da će se u njemu utopiti, pa Helene, smjela
poput sitne, divlje životinje, odgovara umjesto njega: “Shvaćam vašu
zabrinutost što je osjećate prema poljskome narodu: nisu oni, koliko
mi je poznato, članove vaše obitelji poslali u Auschwitz.” A kako Sollers
sekundu (jednu jedinu) oklijeva prije no što će uputiti provokaciju na
temu Židova, ona odlučuje zadržati prednost: “A taj novi papa vam se
sviđa? (Spušta glavu prema tanjuru.) Ne bih to nikad rekla.” (Izgovara
to u populističkome tonu.)
Sollers širi ruke kao da su krila te poletno izjavljuje: “Taj papa je
savršeno po mojemu ukusu! (Zagriza šparogu.) Nije li dostojanstven
kad se po izlasku iz zrakoplova saginje kako bi poljubio tlo koje ga
dočekuje?... Bez obzira na zemlju koju posjećuje papa se spušta na
koljena poput veličanstvene prostitutke koja samo što ga nije primila u
usta, i ljubi tlo... (Podiže u zrak šparogu koju je napola pojeo.) Taj papa
je djelitelj poljubaca, što ćete... Kako ga ne bih volio?...”
Newyorški par zborno kokodače. Podižući ruku, Lacan ispušta ptičji
krik, no odustaje od želje da išta kaže. Helene, kojoj se ideje
nadovezuju, kao svaki dobar komunist pita: “A on, mislite li da on voli
slobodoumne? Ako ćemo vjerovati posljednjim vijestima, nije baš
otvoren za seksualnost. (Kratko pogledava Kristevu.) Politički, želim
reći.”
Sollers se glasno smije, a to najavljuje njemu svojstvenu strategiju
koja se sastoji u tome da s početne teme nasumično skoči na bilo koju
drugu: “To je zato što ga loše savjetuju... Zapravo sam siguran da je
okružen homoseksualcima... Homoseksualci su novi isusovci... no, kad
je i o tim stvarima riječ, također nisu dobri savjetnici... Premda...
navodno se pojavila nova bolest koja ih desetkuje... Bog je rekao:
rastite i množite se... Kurton... Kakve li grozote!... Dezinficirani seks...
Spolovila koja se više ne dodiruju... Fuj... Nikad u životu nisam koristio
engleski kurton... a dobro vam je poznata moja anglofilija... Omotati
kurac kao biftek slaninom... Nikada!...” Althusser se u tom trenutku
budi:
“Ako je SSSR napao Poljsku, bilo je to iz krajnje strateških razloga.
Bilo je apsolutno nužno spriječiti Hitlera da se približi ruskoj granici.
Staljin se Poljskom poslužio kao tamponom: zauzevši položaje na
poljskom teritoriju, osigurao se protiv buduće invazije...”
“...a ta strategija, kao što svatko zna, savršeno je funkcionirala”,
kaže Kristeva.
“Nakon Mûnchena njemačko-sovjetski pakt bio je nužan, ma što to
govorim, podrazumijevao se”, pridodaje Althusser.
Lacan huči kao sova, Sobers si nadolijeva piće. Helene i Kristeva
odmjeravaju se pogledima, a nitko još uvijek ne zna govore li
Kineskinja, bugarski lingvist ili newyorški par francuski, sve dok ih
Kristeva na francuskom ne pita jesu li nedavno igrali tenis (oni su im
partneri u doubleu, doznaju prisutni, a Kristeva inzistira na njihovu
posljednjem ogledu tijekom kojega je, na vlastito iznenađenje, pokazala
zadivljujuću borbenost, jer ne zna igrati na mreži, smatra korisnim
naglasiti). No Sobers im ne dopušta da odgovore, kao i obično, sretan
je što može promijeniti temu:
“Ah, Borg!... Mesija došao iz hladnoće... Kad padne na koljena na
travi Wimbledona... ruku raširenih kao da je razapet na križu...
plavokos... S trakom oko glave... Njegova brada... To je Isus Krist na
travnjaku... Ako Borg pobijedi u Wimbledonu, to čini kako bi otkupio
grijehe svih ljudi... A kako ima puno posla, pobjeđuje svake godine...
Koliko je pobjeda potrebno da bi nas oprao od svih naših grijeha?...
Pet... Deset... Dvadeset... pedeset... Sto... Tisuću...”
“Mislio sam da vam je draži McEnroe”, newyorškim naglaskom kaže
mladi Newyorčanin.
“Ah, McEnroe... the man you love to hate... pravi je to plesač... vraška
gracioznost... mogao bi i letjeti po igralištu... McEnroe je Lucifer...
najljepši anđeo... Lucifer na kraju uvijek pada...”
I dok se on upušta u biblijsku egzegezu tijekom koje Svetog Ivana
uspoređuje s McEnroeom (Saint... John), Kristeva pod izlikom da treba
sa stola odnijeti ostatke predjela odlazi s Kineskinjom u kuhinju. Mlada
Lacanova ljubavnica izuva se ispod stola, kanadska feministica i
bugarski lingvist upitno se gledaju, Althusser se igra maslinom u
svojemu martiniju. BHL udara šakom o stol i kaže: “Treba intervenirati
u Afganistanu!”
Helene sve nadzire.
Ona kaže: “A ne u Iranu?” Bugarski lingvist zagonetno dodaje:
“Oklijevanje je majka fantastičnog.” Kanadska feministica se
osmjehuje. Kristeva se vraća s pečenkom i Kineskinjom. Althusser
kaže: “Partija griješi kad podupire invaziju. Novinskim priopćenjem ne
može se izvršiti invazija ni na jednu zemlju. Sovjeti su mudriji, povući
će se.” Sollers podrugljivo pita: “Partija, koliko divizija?” Nakladnik
pogledava svoj ručni sat i kaže: “Francuska zavlači.” Sollers se smiješi
gledajući Helene i izjavljuje: “Kad mu je sedamdeset godina, čovjek nije
ozbiljan.” Lacanova ljubavnica bosim stopalom gladi BHL-ov rasporak,
a ovaj bez ustručavanja doživljava erekciju.
Razgovor skreće na Barthesa. Nakladnik mu posvećuje dvosmislen
pogrebni govor. Sollers objašnjava: “Mnogi homoseksualci su na mene
u nekom trenutku ostavili čudan dojam kao da ih nešto proždire
iznutra...” Kristeva precizira za svih jedanaest uzvanika: “Nije vam
tajna da smo bili vrlo povezani. Roland je obožavao Philippea i... (lice
joj poprima skroman i pomalo zagonetan izraz) mene je jako volio.”
BHL-u je važno pridodati: “NIKADA nije mogao otrpjeti marksizam-
lenjinizam.” Nakladnik: “Pa ipak, obožavao je Brechta.” Helene,
otrovno: “A Kina? Kako je doživljavao Kinu?” Althusser se mršti.
Kineskinja podiže glavu. Opušten, Sobers odgovara: “Nezgodno je to,
no nije ju volio ništa više od ostatka svijeta.” Bugarski lingvist, koji ga
je dobro poznavao: “Osim Japana.” Kanadska lingvistica, koja je
magistrirala pod njegovim tutorstvom, sjeća se: “Bio je vrlo
dobronamjeran i vrlo osamljen.” Nakladnik, kao da se to
podrazumijeva: “I da i ne. Znao je biti druželjubiv... kad je htio. Usprkos
svemu bio je dobrostojeći.” Lacanova ljubavnica sve se više spušta na
svojemu stolcu kako bi stopalom masirala BHL-ove mošnje.
BHL, nepokolebljiv: “Dobro je imati učitelja. No treba znati odvojiti
se od njega. Primjerice dok sam ja bio u Upravnoj školi...” Kristeva ga
prekida zvonkim smijehom: “Zašto su Francuzi toliko emocionalno
vezani za školovanje? Čovjek bi rekao kako ne mogu izdržati duže od
dva sata da ga ne spomenu. Mene to podsjeća na ratne veterane.”
Nakladnik potvrđuje: “Istina, u Francuskoj svi osjećamo nostalgiju
prema školi.” Sobers, zajedljivo: “Neki u školi čak provode cijeli život.”
Althusser međutim ne reagira. Helene rogobori u sebi zbog te
buržujske manije da se generalizira vlastiti slučaj. Ona nikad nije
voljela školu, nije se u njoj čak ni dugo zadržala.
Netko zvoni na vratima. Kristeva ustaje kako bi otišla otvoriti.
Može je se vidjeti kako u predsoblju razgovara s loše odjevenim
brkatim muškarcem. Razgovor traje kraće od minute. Vraća se za stol
kao da se ništa nije dogodilo, pritom samo izjavljuje (nakratko se jasno
razabire njezin naglasak): “Ispričavam se, dosadni poslovi. Za moju
radnu sobu.” Nakladnik nastavlja: “U Francuskoj uspjeh u školi
pretjerano opterećuje naš društveni uspjeh.” Bugarski lingvist
prodorno promatra Kristevu: “No, na svu sreću, to nije jedini faktor
uspjeha. Zar ne, Julia?” Kristeva mu odgovara nešto na bugarskom.
Počinju razgovarati na svojemu materinjem jeziku, kratke replike
izgovorene u pola glasa. U ambijentalnome ozračju, ako među njima i
ima nekakva neprijateljstva, ostali uzvanici ne mogu ga detektirati.
Sobers intervenira: “Hajde, djeco, bez tihih misa, ha-ha-ha...” Obraća se
zatim kanadskoj feministici: “Onda, draga prijateljice, kako napreduje
vaš roman? Znate, slažem se s Aragonom... Žena je budućnost čovjeka...
dakle i književnosti... jer žena je smrt... a književnost je uvijek na strani
smrti...” A dok jasno zamišlja kako mu Kanađanka odrubljuje glavu, on
Kristevu moli neka donese desert. Kristeva ustaje i počinje
raščišćavati stol, pomaže joj Kineskinja, a dok dvije žene ponovno
odlaze u kuhinju, nakladnik vadi cigaru, čiji vrh odsijeca nožem za kruh.
Lacanova ljubavnica i dalje se uvija na stolcu. Newyorški par smjerno
se drži za ruke i pristojno osmjehuje. Sobers zamišlja odnos učetvero s
Kanađankom i reketima za tenis. BHL, koji ima kraljevsku erekciju,
izjavljuje kako bi sljedeći put trebali pozvati i Solženjicina. Helene kori
Althussera: “Svinjo! Zamazao si se!” Otire mu košulju ubrusom
umočenim u blago gaziranu vodu. Lacan tihim glasom pjevuši nekakvu
židovsku brojalicu. Svi se pretvaraju da ništa ne primjećuju. Kristeva u
kuhinji prima Kineskinju za pojas. BHL kaže Sollersu: “Kad se bolje
promisli, Philippe, ti si jači od Sartrea: staljinist, maoist, papist... Čovjek
bi rekao da je uvijek griješio, ali ti!... Ti tako brzo mijenjaš mišljenje da
ne stigneš pogriješiti.” Sobers gura cigaretu u muštiklu. Lacan mrmlja:
“Sartre, takvo što ne postoji.” BHL nastavlja: “Ja ću, u svojoj sljedećoj
knjizi...” Sobers ga prekida: “Sartre je govorio da je svaki antikomunist
pseto... Ja pak velim da je svaki antikatolik pseto... To je sve iznimno
jasno, nema Židova dostojnog tog imena koji se nije našao u iskušenju
da se obrati na katoličanstvo... Zar ne?... Draga, donosiš li nam
desert?...” Iz kuhinje Kristeva prigušenim glasom odgovara kako samo
što nije.
Nakladnik kaže Sollersu kako će možda objaviti Helene Cixous.
Sobers odgovara: “Jadni Derrida... Cixous nije ta koja će ga ozariti... Hu-
hu-hu.” BHL ponovno precizira: “Osjećam veliku nježnost prema
Derridi. Bio mi je profesor. Baš kao i vi, dragi Louis. Upoznao sam samo
trojicu još živućih francuskih filozofa: Sartrea, Levinasa i Althussera.”
Althusser ne reagira na sitno laskanje.
Helene prikriva koliko je to živcira. Amerikanac pita: “A što je s
Pierreom Bourdieuom, nije li i on dobar filozof?” BHL mu odgovara
kako je i on pohađao visoku parišku školu, no kako nipošto nije filozof.
Nakladnik Amerikancu objašnjava kako je riječ o sociologu koji mnogo
radi na nevidljivim nejednakostima, na društvenom, kulturnom i
simboličkom kapitalu... Sollers napadno zijeva: “Prije svega je
beskrajno dosadan... Njegovi habitusi... Da, nismo svi jednaki, to je
otkrivanje tople vode! E, pa, povjerit ču vam nešto... pssst... priđite
bliže... Oduvijek je tako bilo i nikad se neće promijeniti... Nevjerojatno,
zar ne?...”
Sollers je sve nervozniji: “Uznositosti! Uznositosti” Brzo, dajte
apstrakcije!... Nismo mi Elsa i Aragon, baš kao što nismo ni Sartre i
Beauvoir, pogrešno!... Preljub je kriminalna konverzacija... Aha... Da...
Kad smo već kod toga... Uvijek zaboravljamo Dah... Ovdje. Sada. Stvarno
ovdje... Stvarno sada... Svijet je često stvaran...”
Naizmjenično pogledava Kanađanku i Helene. “Maoistička afera?
Tad je to bilo zabavno... Kina... Romantizam... Moralo mi se dogoditi da
napišem zapaljive stvari, istina... Ja sam veliki zviždač... Najbolji u
državi...”
Lacan je odsutan duhom. Stopalo njegove ljubavnice i dalje miluje
BHL-ovo međunožje. Nakladnik čeka da to prođe. Kanađanka i Bugarka
osjećaju kako ih povezuje nijema solidarnost. Helene sa zatomljenim
gnjevom sluša monolog velikog francuskog pisca. Althusser osjeća
kako u njemu buja nešto opasno.
Kristeva i Kineskinja konačno se vraćaju s pitom od marelica i
clafoutisom; svježe obnovljeni ruž jarko dreči s njihovih usana.
Kanađanka pita kako Francuzi gledaju na izbore koji će se održati
sljedeće godine. Sollers puše: “Mitterrand je predodređen za poraz...
odradit će ga do kraja...” Helene, uvijek spremna na blic-podsjećanja,
pita ga: “Vi koji ste objedovali sa Giscardom, recite kakav je?”
“Tko, Giscard?... Puf, premazan svim mastima... Znate da je
plemeniti rod naslijedio od svoje supruge, zar ne?... Naš dragi Roland je
bio u pravu... iznimno uspješan primjerak buržuja, govorio je on... Ah,
ne bismo izbjegli ponavljanje svibnja šezdeset osme... Da je još uvijek
šezdeset osma.”
“Strukture... na ulici...” mrmori Lacan na rubu snaga.
“Kod nas on ima imidž sjajnog, dinamičnog i ambicioznog
patricija”, izjavljuje Amerikanac. “No na međunarodnome planu dosad
nije ostavio velikog traga.”
“Nije bombardirao Vijetnam, to je sigurno”, ceri se Althusser
otirući usta.
“No intervenirao je u Zairu”, izjavljuje BHL, “i osim toga voli
Europu.”
“Što će nas ponovno vratiti na Poljsku”, kaže Kristeva.
“Ah, ne, za danas je dosta Poljske!” kaže Sobers pušeći na muštiklu.
 “Da, mogli bismo na primjer govoriti o Istočnom Timoru”, kaže
Helćne, “to bi bilo nešto novo. Nisam čula da je francuska vlada
zapovijedala masakrima što ih je počinila Indonezija.”
“Zamislite”, kaže Althusser, koji kao da se ponovno budi, “sto
trideset milijuna stanovnika, ogromno tržište i dragocjen saveznik
Sjedinjenih Država na području na kojemu one dosad nisu imale toliko
utjecaja, zar ne?”
“To je prekrasno”, izjavljuje Amerikanka jedući posljednji zalogaj
clafoutisa.
“Još jedan konjak, gospodo?” pita Sollers.
Mlada žena koja i dalje masira BHL-ova muda iznenada pita tko je
taj Charlus o kojemu govore svi u Saint-Germainu. Sollers se smiješi:
“To je najzanimljiviji Židov na svijetu, draga moja... Još jedan
invertit, kad smo kod toga...”
Kanađanka kaže kako bi i ona rado popila konjak. Bugarka joj daje
cigaretu, koju ova pripaljuje na svijeći. Kućna mačka dolazi se trljati o
Kineskinjine noge. Netko spominje Simone Veil, Helene je mrzi, pa je
Sollers brani. Par Amerikanaca smatra kako će Carter ponovno
pobijediti na izborima. Althusser se počinje udvarati Kineskinji. Lacan
pripaljuje jednu od svojih čuvenih cigara. Malo zatim razgovaraju o
nogometu i mladome Platiniju, za kojeg svi kažu da obećava.
Večer se primiče kraju. Lacanova ljubavnica odlazi s BHL-om.
Bugarski lingvist prati kući kanadsku feministicu. Kineskinja se sama
vraća svojoj delegaciji. Sollers će utonuti u san i sanjati o orgijama
kojih nije bilo. Lacan iznenada beskrajno umornim glasom primjećuje:
“Zanimljivo je kako žena kad prestane biti žena može zdrobiti
muškarca koji joj je nadohvat ruke... Zdrobiti, da, za svoje dobro,
dakako.” Tišina kod ostalih uzvanika izaziva nelagodu. Sollers
izjavljuje: “Kralj je onaj koji u sebi nosi najžešće iskustvo kastracije.”

40.

Nužno je dakle razjasniti tu priču o odsječenim prstima, pa Bayard

odlučuje pratiti policajca koji je ubio Bugarina na Pont-Neufu. No kako
ima neugodan dojam da se u policiju infiltrirao neprijatelj njemu
nepoznata identiteta, o čijoj prirodi ne zna ništa, ne obraća se IGS-u,
nego nalaže Simonu neka se pozabavi praćenjem. Kao i obično, Si mon
prosvjeduje, no ovoga je puta uvjeren da raspolaže pravim
kontraargumentom: policajca o kojemu je riječ susreo je na Pont-
Neufu, Simon je bio s ostalim svjedocima kad je Bayard skočio u vodu,
a zatim su viđeni zajedno, u razgovoru, kad je izronio iz vode.
Kad smo već kod toga, prerušit će se.
Kako?
Ošišat će ga i više neće odijevati tu odjeću zbog koje ostavlja dojam
vječnog studenta.
Ovoga je puta to previše, dosad je bio previše popustljiv, Simon je
odlučan: to jednostavno ne dolazi u obzir.
Bayard, koji je upućen u državnu službu, poteže bolno pitanje
promaknuća. Što će biti s mladim Simonom (koji više i nije baš tako
mlad, koliko mu je godina?) kad doktorira? Mogli bi za njega pronaći
mjesto na sveučilištu u Bobignyju. Ili bi mu možda mogli olakšati
stjecanje titule u Vincennesu?
Simon smatra kako u nacionalnom obrazovanju stvari tako ne
funkcioniraju i kako jedan Giscardov (osobito Giscardov!) mig ne može
učiniti ništa da bi on dobio mjesto na Vincennesu (Deleuzeovu,
Balibarovu fakultetu!). No siguran je da je itekako moguće
napredovanje zahvaljujući znanstvenom radu. Ipak će otići frizeru,
ošišat će se, dovoljno kratko da osjeti istinsku nelagodu dok bude
promatrao konačni rezultat, jer prepoznat će svoje lice, ali ne i
identitet što ga je nesvjesno gradio godinama, a zatim će Ministarstvu
unutarnjih poslova dopustiti da mu kupi odijelo i kravatu. Premda nije
bilo najjeftinije, odijelo ipak djeluje drugorazredno, neizbježno mu je
preširoko u ramenima, nogavice su malo prekratke, a Simon još mora
naučiti vezati kravatu i dobro pritom odmjeriti kako unutarnji dio ne
bi bio duži od vanjskog. Pa ipak, po svršetku preobrazbe iznenađen je
što ispred ogledala osim čuđenja i odbojnosti osjeća i određenu
znatiželju, zanimanje za taj vlastiti imidž, interes prema sebi koji nije
on, sebi iz nekog drugog života, sebi koji bi prije radio u nekoj banci ili
osiguravajućoj kući, nekoj drugoj instituciji ili diplomaciji. Instinktivno,
Simon namješta čvor na kravati i ispod jakne povlači rukave košulje.
Spremanje za misiju: jedan dio njega, onaj skloniji ludičkim aspektima
postojanja, odlučuje kušati malenu pustolovinu.
Stoji ispred Quai des Orfevres, čeka da policajac bez jednog prsta
završi smjenu i puši jednu cigaretu Lucky Strike koju mu plaća
Francuska, jer jedna od dobrih strana rada po narudžbi jest da su svi
troškovi plaćeni, zato je i sačuvao račun od kupnje cigareta (tri franka).
Konačno, policajac se pojavljuje, u civilu, te počinje praćenje,
pješice. Simon slijedi čovjeka koji prelazi preko mosta Saint-Michel te
korača bulevarom sve do križanja sa Saint-Germainom, gdje se ukrcava
u autobus. Simon zaustavlja taksi te izgovarajući čudnu rečenicu
“Slijedite ovaj autobus” osjeća mješavinu emocija, dok istodobno ima
dojam da je u filmu neodređena žanra. Vozač se bez pitanja pokorava
naredbi, no Simon pri svakom zaustavljanju autobusa mora
provjeravati je li se policajac u civilu iz njega iskrcao. Čovjek srednje
životne dobi prosječna je izgleda i srednje visine, pa nije lako uočiti ga
u gomili i Simon mora biti oprezan. Autobus se uspinje Ulicom Monge,
a čovjek se iskrcava kod Censiera. Simon zaustavlja taksi. Čovjek ulazi u
kafič. Simon kratko čeka, a zatim ga slijedi. Unutra čovjek sjedi za
stolom u dnu prostorije. Simon sjeda za stol do vrata i odmah shvaća
kako je pogriješio, jer čovjek neprestano gleda prema njemu. Ne, nije ga
uočio, nego nekog očekuje. Kako ne bi privukao pozornost, Simon
gleda kroz prozor. Promatra ples studenata koji ulaze u podzemnu
željeznicu i izlaze iz nje, stoje i puše ili se okupljaju još nesigurni kamo
će dalje, sretni što su zajedno, nestrpljivi u pogledu budućnosti.
No, iznenada, iz podzemne željeznice ne izlazi student, nego
Bugarin koji ga je umalo ubio tijekom mahnite potjere DS-om. Na sebi
još uvijek ima zgužvano odijelo, a nije smatrao nužnim ni obrijati
brkove. Pogledom prelazi preko trga, a zatim kreće prema njemu. Šepa.
Simon zabada nos u jelovnik. Bugarin otvara vrata kafića. Simon se
instinktivno izmiče, no Bugarin prolazi ispred njega i ne zamjećujući ga
pa odlazi prema dnu prostorije, gdje se pridružuje policajcu.
Njih dvojica počinju tiho razgovarati. Baš tad konobar odlučuje
prići Simonu. Detektiv-novajlija bez razmišljanja naručuje martini.
Bugarin pripaljuje cigaretu, neku stranu marku koju Simon ne
prepoznaje. I Simon pripaljuje Lucky Strike, uvlači dim kako bi smirio
živce uvjeravajući se da ga Bugarin nije vidio i da ga nitko nije
prepoznao jer je zaštićen krinkom. Ili su možda svi gosti kafića uočili
njegove prekratke hlače, preširok sako i njegov sumnjiv izgled
detektiva-amatera? Nije teško, kaže samome sebi, uočiti nesuglasje
između vanjštine koju si je priskrbio i duboke stvarnosti njegova bića.
Simon osjeća kako ga obuzima strašan osjećaj koji mu je možda
poznat, no koji je sad daleko intenzivniji, da je prevarant koji će uskoro
biti raskrinkan. Ona dvojica naručila su pivo. Čini se kako, kad se sve
razmotri, nisu ni primijetili Simona, kojeg, na njegovo ogromno
čuđenje, nisu zamijetili ni ostali gosti. Simon se zato sabire. Pokušava
prisluškivati razgovor koncentrirajući se na glasove dvojice
muškaraca, izolirajući ih od glasova ostalih gostiju, onako kako
inženjer zvuka izolira samo jedan instrument među mnogima. Čini mu
se da čuje “papir”... “scenarij”... “ugovor”... “student”... “služba”...
“automobil”... No možda je samo igračka u rukama mehanizma
poznatog pod imenom autosugestija, možda samo čuje ono što želi
čuti, možda gradi elemente vlastita dijaloga? Misli da čuje: “Sophia”.
Misli da čuje: “Klub Logos.”
Baš tad, iznenada osjeća prisutnost, oblik koji je kliznuo ispred
njega. Nije obratio pozornost na propuh nastao otvaranjem vrata
kafića, no sad čuje buku stolca što ga netko vuče po podu, okreće glavu
i vidi mladu ženu koja sjeda za njegov stol.
Nasmiješena plavuša, visokih jagodica, namrštenih obrva. Ona mu
kaže: “Bili ste s policajcem u bolnici Salpetriere, zar ne?” Ponovno,
Simona obuzima mučnina. Kratko pogledava u dno prostorije, ona
dvojica toliko su zaokupljena vlastitim razgovorom da ovo nisu ni čula.
Ona pridodaje, a on ponovno drhti: “Jadan gospodin Barthes.”
Prepoznaje ju, to je medicinska sestra lijepo oblikovanih nogu, ona koja
je pronašla Barthesa nakon što mu je netko iščupao cijev iz usta, onoga
dana kad su Sollers, BHL i Kristeva došli napraviti skandal. No samome
sebi kaže kako ga je prepoznala, što ponovno slabi njegov optimizam u
pogledu kakvoće njegove krinke. “Bio je tako nesretan.” Njezin je
naglasak blag, no Simon ga je uočio. “Bugarskog ste podrijetla?” Mlada
žena začuđeno ga gleda. Ima krupne kestenjaste oči. Ne može joj biti
više od dvadeset dvije godine. “Ali, ne. Zašto? Ja sam Ruskinja.” Simonu
se čini kako iz dna prostorije do njega dopire cerekanje. Ponovno
riskira kratkim pogledom u tom smjeru. Ona dvojica nazdravljaju.
“Zovem se Anastasia.”
Simon je pomalo izbezumljen, no ipak se pita što ruska medicinska
sestra 1980. radi u francuskoj bolnici, u vrijeme kad Sovjeti pomalo
počinju popuštati, ali ne toliko da otvore granice. Nije znao ni da
francuske bolnice sakupljaju osoblje na Istoku.
Anastasia mu iznosi svoju priču. U Pariz je došla kad joj je bilo osam
godina. Njezin otac bio je direktor agencije Aeroflota na Elizejskim
poljanama i dobio je dopuštenje da sa sobom povede i svoju obitelj, a
kad ga je Moskva pozvala da se vrati u sjedište, zatražio je politički azil,
pa su otac, majka, mlađi brat i ona ostali ovdje. Anastasia je u
međuvremenu postala medicinska sestra, njezin brat još je u gimnaziji.
 Ona naručuje čaj. Simon još uvijek ne zna što želi. Pokušava
izračunati njezinu dob prema datumu njezina dolaska u Francusku.
Ona mu se mladenački osmjehuje: “Vidjela sam vas kroz prozor. Rekla
sam si da moram s vama razgovarati.” S drugoga kraja prostorije
dopire buka stolca koji netko vuče po podu. Bugarin ustaje kako bi išao
pišati ili telefonirati. Simon saginje glavu i prinosi ruku sljepoočnicama
kako bi prikrio profil. Anastasia namače vrećicu čaja u vodi, a Simonu
pada na pamet kako ima nečega gracioznog u kretnjama zapešća mlade
žene. Za šankom se čuje glas gosta koji glasno komentira situaciju u
Poljskoj, a zatim i nogometni ogled Platinija i Nizozemske, naposljetku
i Borgovu nepobjedivost u Roland Garrosu. Simon jasno osjeća kako
mu koncentracija opada, pojavljivanje mlade žene uznemiruje ga,
nervoza mu raste iz minute u minutu, a tko će znati zašto mu sad u
glavi odzvanja sovjetska himna zajedno sa zvukovima činela i
glasovima zbora Crvene armije. Bugarin izlazi iz zahoda i vraća se na
svoje mjesto za stolom.
“Союз нерушимый республик свободных...”
Studenti ulaze u kafić i prilaze stolu za kojim sjede njihovi bučni
prijatelji. Anastasia pita Simona radi li u policiji. Simon isprva
prosvjeduje, naravno da ne, naravno da on nije pajkan! No iz nekog
njemu nepoznata razloga naposljetku priznaje kako za inspektora
Bayarda obnaša, recimo to tako, konzultantsku dužnost.
“Сплотила навеки Великая Русь...”
Za stolom na drugom kraju prostorije policajac kaže “večeras”.
Simonu se čini kako čuje Bugarina koji odgovara kratkom rečenicom u
kojoj se spominje riječ “Krist”. Promatra mladenački osmijeh i
pomišlja kako se kroz olujne oblake pomaljaju sunce i sloboda.
Anastasia ga moli neka joj priča o Barthesu. Simon joj kaže da je
jako volio svoju majku i Prousta. Anastasia, naravno, zna za Prousta. A
veliki nam je Lenjin osvijetlio put. Anastasia kaže kako je Barthesova
obitelj bila zabrinuta zato što uza se nije imao ključeve, pa su
namjeravali promijeniti brave, što bi dovelo do nepredviđenih
troškova. Staljin nas je odgojio, nadu u narod nam udahnuo. Simon
recitira Anastasiji taj stih, a ona mu daje do znanja kako je nakon
Hruščovljeva izvješća himna modificirana kako bi se uklonile reference
na Staljina. (Pa ipak, trebalo se strpjeti do 1977.) Nevažno, kaže si
Simon, naša je armija iz borbi izašla jača... Bugarin ustaje i odijeva
jaknu, otići će. Simon oklijeva hoće li ga slijediti. No razborito odlučuje
držati se misije. Naše će bitke odlučiti 0 sudbini naroda. Pogled mu se
susreće s Bugarinovim u trenutku kad kani prijeći u akciju. Nije riječ o
policajcu. To nije toliko opasno, to je sigurnije, a sad zna da je policajac
upleten u aferu. Izlazeći, Bugarin odmjerava Anastasiju, koja mu dariva
svoji lijepi osmijeh. Simon osjeća kako ga je okrznula smrt, tijelo mu se
koči, spušta glavu. Zatim izlazi i policajac. Anastasia se i njemu
osmjehuje. Riječ je o ženi, razmišlja Simon, koja je navikla da je gledaju.
Vidi da policajac kreće prema Mongeu i zna kako mora brzo reagirati
ne želi li ga izgubiti, zato iz džepa vadi novčanicu od dvadeset franaka
kako bi platio čaj i martini te ne čekajući ostatak (uzima međutim
račun), hvata medicinsku sestru za ruku i povlači je sa sobom. Ona se
doima blago iznenađenom, no prepušta se. “Партия Ленина - сила
народная...” I Simon se njoj osmjehuje, osjeća potrebu da izađe i žuri
mu se, želi li ona poći s njim? U glavi dovršava refren: “...Нас к
торжеству коммунизма ведёт!” Simonov je otac komunist, no smatra
kako nije nužno to spominjati mladoj ženi, koju, po svemu sudeći,
zabavlja, koje li sreće, njegovo blago ekscentrično ponašanje.
Hodaju desetak metara iza policajca. Spustila se noć. Pomalo je
hladno. Simon medicinsku sestru i dalje drži za ruku. Anastasia ničim
ne pokazuje smatra li njegovo ponašanje čudnim ili kavalirskim. Kaže
mu kako su se o Barthesu mnogo skrbili, previše, po njezinu mišljenju,
uvijek je bilo ljudi koji su htjeli u njegovu sobu. Policajac skreće prema
Mutualiteu. Kaže mu kako su je na dan kad se dogodila nezgoda, kad su
ga pronašli kako leži na tlu, tri osobe koje su došle napraviti skandal
obilno izvrijeđale. Policajac skreće u uličicu u razini ulaza u Notre-
Dame. Simon ponovno razmišlja o bratstvu među narodima.
Objašnjava Anastasiji kako je Barthes bio sjajan u dekodiranju
simboličkih kodova koji upravljaju našim ponašanjem. Anastasia
mršteći se potvrdno kima. Policajac se zaustavlja ispred teških drvenih
vrata koja su blago ispod razine nogostupa. U trenutku kad Simon i
Anastasia dolaze do vrata, on je već ušao. Simon zastaje. Još uvijek ne
ispušta Anastasijinu ruku. Kao da osjeća napetost koja raste u zraku,
mlada žena šuti. Dvoje mladih promatra željezni portal, kameno
stubište i drvena vrata. Anastasia se mršti.
Par što ga Simon nije čuo kako prilazi zaobilazi ih, prolazi kroz
željezne vratnice, spušta se stubama i zvoni. Vrata se lagano otvaraju,
na njima je čovjek kojemu je nemoguće dokučiti dob, blijeda lica, s
cigaretom u ustima i vunenim šalom oko vrata, odmjerava ih
pogledom i propušta unutra.
Simon se pita: “Kako bih postupio da sam lik u nekom romanu?”
Pozvonio bi, naravno, i ušao s Anastasijom koja bi ga držala ispod ruke.
Unutra bi se odvijala ilegalna kartaška partija, on bi sjeo za
policajčev stol i izazvao ga u pokeru, dok bi Anastasia pokraj njega
pijuckala Bloody Mary. Obratio bi mu se opuštenim glasom i upitao što
mu se dogodilo s prstom. A on bi, ništa manje opušteno, no istodobno
prijeteći, odgovorio: “Nesreća u lovu.” Simon bi mu tad pokazao ful
asova s damama.
No život nije roman, kaže si on, pa nastavljaju dalje kao da se ništa
nije dogodilo. Stigavši do kraja uličice međutim, u trenutku kad se
okreću, vidi da još tri osobe zvone na vrata i ulaze. Ne vidi međutim
izudarani Fuego koji je parkiran uz nogostup preko puta vrata.
Anastasia mu ponovno priča o Barthesu: kad je bio pri svijesti, više je
puta tražio svoju jaknu, izgledao je kao da nešto traži. Zna li Simon o
čemu se moglo raditi? Primajući na znanje da je njegova misija za
večeras okončana, Simon ima dojam da se budi iz sna. Izbezumljen je
pred mladom medicinskom sestrom. Zamuckuje kako bi, ako je
slobodna, možda mogli otići nešto popiti. Anastasia se smiješi (Simon
ne uspijeva razabrati istinsku prirodu tog osmijeha): nisu li to upravo
učinili? Simon joj skrušeno predlaže kako bi mogli popiti još jedno piće,
neki drugi put. Anastasia mu uranja pogledom u oči, ponovno se
smiješi kao da podiže vrijednost svom ionako lijepom prirodnom
osmijehu te mu samo kaže: “Možda.” Simon to doživljava kao
odbijanje, a nesumnjivo je u pravu, jer mlada žena odlazi ponavljajući
“Vidimo se neki drugi put”, a da mu pritom nije ostavila broj telefona.
Na ulici iza njega pale se oči Fuega.

41.

“Priđite bliže, zlatousti, profinjeni retori, oratori dupa daha! Zauzmite

mjesto u jazbini ludila i razuma, u teatru misli, akademiji snova, liceju
logike! Dođite slušati srazove riječi, diviti se isprepletanju glagola i
priloga, kušati otrovne perifraze krotitelja diskursa! Danas, prigodom
ove nove sjednice, Klub Logos vam nudi ne jednu, ni dvije borbe na prste,
nego čak tri, da, tri borbe na prste, prijatelji moji! A kako bismo vam
pojačali apetit, prva borba koja odmah slijedi postavit će dvojicu retora
pred goruće pitanje iz geopolitičke kategorije: hoće li Afganistan
Sovjetima postati Vijetnam?
Slava Logosu, prijatelji moji! Živjela dijalektika! Neka slavlje počne!
Neka riječ bude uz vas!”

42.

Cvetan Todorov mršavko je s naočalama i s velikim busenom kovrčave

kose. On je istodobno lingvist istraživač koji u Francuskoj živi već
dvadeset godina, Barthesov učenik koji je radio na književnim vrstama
(osobito na fantastici), stručnjak za retoriku i semiologiju.
Bayard ga je došao ispitati temeljem Simonove preporuke, zato što
se rodio u Bugarskoj.
Činjenica da je odrastao u totalitarnoj državi kod njega je, čini se,
razvila iznimno jaku humanističku svijest, koja se očituje i u njegovim
lingvističkim teorijama. On tako na primjer smatra da se retorika
istinski može razviti samo u demokraciji zato što joj je potreban
prostor za debatu što ga po definiciji ne nude ni monarhija ni
diktatura. Tomu u prilog ide činjenica da je u carskom Rimu, a zatim u
feudalnoj Europi znanost diskursa odustala od svojega cilja da
uvjerava te se prestala fokusirati na recepciju sugovornika, sve kako bi
se usredotočila na samu riječ. Od diskursa više nitko nije očekivao da
bude efikasan, nego samo da bude uhu ugodan. Političke uloge
zamijenili su oni čisto estetski. Drugim riječima, retorika se pretvorila
u poetiku. (To je ono što se prozvalo drugom retorikom.)
Na besprijekornom francuskom s jakim naglaskom objašnjava
Bayardu da su bugarske tajne službe (KDC), koliko zna, aktivne i
opasne. Te službe imaju podršku KGB-a, pa su doista u stanju provesti
vrlo sofisticirane operacije. Možda nisu u stanju ubiti papu, no svakako
mogu ukloniti osobe koje im smetaju, u to nema sumnje. Kad smo kod
toga, nije mu jasno zašto bi bile umiješane u Barthesovu nezgodu. Zbog
čega bi ih mogao zanimati francuski književni kritičar? Barthes se nije
bavio politikom i nikad nije imao kontakata s Bugarskom. Dobro,
posjetio je Kinu, no ne može se reći da se iz nje vratio kao maoist, a ni
kao antimaoist. Baš kao ni Gide ili Aragon. Ono što je Barthesa po
povratku iz Kine razbjesnilo, još se sjeća Todorov, bila je kakvoća
ponuđenih jela na letu Air Francea: planirao je čak o tome napisati
članak.
Bayard zna da Todorov upućuje na temeljni problem s kojim se
susreće njegova istraga: motiv. Zna međutim i kako, zbog nedostatka
dodatnih informacija, mora postupati sukladno s objektivnim
elementima kojima raspolaže - pištolj, kišobran - i premda a priori ne
vidi nikakvu geopolitičku upletenost u Barthesovo ubojstvo, nastavlja
ispitivati bugarskoga kritičara o tajnim službama njegove domovine.
Tko njima upravlja? Neki pukovnik Emil Kristoff. Kakva mu je
reputacija? Nije osobito liberalan, ali nije ni toliko upućen u
semiologiju. Bayard ima neugodan dojam da ide ravno u slijepu ulicu.
Naposljetku, da su dvojica ubojica bila iz Marseillea, Jugoslavije ili
Maroka, što bi iz toga zaključio? Bayard i ne znajući razmišlja kao
strukturalist: pita se je li bugarska varijabla relevantan kriterij. U glavi
prebrojava druge indicije kojima raspolaže, a kojima se još nije
posvetio. Na pamet mu pada jedna, pa pita:
“Znači li vam nešto ime Sophia?”
“Da, to je grad u kojemu sam rođen.”
Sofija.
Doista dakle postoji trag koji vodi do Bugarske.
Baš u tom trenutku pojavljuje se lijepa riđokosa žena u kućnom
ogrtaču koja prolazeći kroz prostoriju diskretno pozdravlja posjetitelja.
Bayardu se čini da je razabrao engleski naglasak. Samome sebi kaže
kako se intelektualac s naočalama ne dosađuje. Makinalno zamjećuje
nijemi erotski dosluh koji povezuje anglofonsku pojavu i bugarskoga
kritičara, što je znak, nije da ga to brine, nego samo reagira
profesionalno, ili odnosa u povojima ili preljuba ili istodobno i jednog i
drugog.
Dok je već tu, pita Todorova znači li mu štogod “eho”, posljednja
riječ koju je izgovorio Hamed. A Bugarin odgovara: “Da, imate li
novosti od njega?”
Bayardu nije jasno.
“Umberto, je li dobro?”

43.

Louis Althusser drži u ruci dragocjeni list papira. Partijska disciplina

koja ga je formirala kao osobu, njegov temperament dobrog učenika i
godine što ih je proveo kao krotki ratni zarobljenik ne dopuštaju mu da
pročita taj zagonetni dokument. Istodobno, njegov nimalo
komunistički individualizam, njegova nagnuća prema tajnovitostima i
povijesna težnja smicalicama silno ga nagone da rastvori sklopljeni
papir. Kad bi to učinio, on koji pojma nema o čemu je riječ, no nekako
ipak sluti što sadržava taj list papira, svoju bi gestu upisao u dugi popis
prevara koji je počeo nepošteno stečenim rezultatom 17/20 iz
diplomskoga rada iz filologije (riječ je o epizodi koja je u tolikoj mjeri
obilježila njegovu osobnu mitologiju da o njoj neprestano razmišlja).
No strah ga je. Zna što su u stanju učiniti. Mudro (kukavički, tako
samome sebi kaže) odlučuje ne pročitati što piše na papiru.
Ali kamo ga sakriti? Promatra stvari koje se gomilaju na njegovu
radnom stolu i na pamet mu pada Poe: gura dokument u otvorenu
omotnicu s reklamnim letkom za nešto, nekakvu lokalnu pizzeriju, ili
možda čak banku, ne sjećam se više kakvi su reklamni leci tad slijetali u
naše poštanske sandučiće, važno je da on tu omotnicu odlaže na
vidljivome mjestu na svome pisaćem stolu, usred gomile rukopisa,
studija na kojima radi i skica koje su gotovo sve više-manje posvećene
Marxu, marksizmu te osobito, kako bi se doznalo koje su “praktične”
posljedice njegove nedavne “samokritike antiteoretičara”,
problematičnome materijalnom odnosu “narodnih pokreta” s jedne
strane, a s druge ideologija po kojima su ti pokreti nastali ili u koje su
se uključili. Ovdje će njegovo pismo biti na sigurnome. Ovdje je i
nekoliko knjiga, Machiavelli, Spinoza, Raymond Aron, Andre
Glucksmann... Te knjige izgledaju kao da su čitane, no tomu nije tako (u
svojoj pomno građenoj neurozi prevaranta on često razmišlja o tome)
kad je pak riječ o većini od nekoliko tisuća knjiga koje mu krase police:
Platon (ipak ga je pročitao), Kant (nije pročitao), Hegel (prelistao),
Heidegger (letimično čitao), Marx (pročitao prvi, ali ne i drugi svezak
Kapitala) i tako dalje.
Čuje ključ u vratima, Helene se vraća.

44.

“O čemu je riječ?”
 Izbacivač izgleda poput svih izbacivača ovoga svijeta, samo što oko
vrata nosi šal od debele vune i bijel je, neodređene dobi, sive kože lica,
s opuškom u ustima i očima koje nisu tipično bezizražajne na način da
imate dojam kako gleda kroz vas, nego podmukle i kao da se upinju
pročitati vam dušu. Bayard zna da mu ne može pokazati posjetnicu
zato što želi ostati inkognito, a kako bi mogao sudjelovati u onome što
se odvija onkraj zatvorenih vrata, pa se sprema izmisliti neku bijednu
laž, no potaknut iznenadnim nadahnućem, Simon je brži od njega: “Ona
već zna.”
Drvo škripi, vrata se otvaraju, izbacivao se izmiče i dvosmislenom
ih gestom poziva neka uđu. Ulaze u nadsvođenu špilju koja vonja na
kamen, znoj i dim cigareta. Dvorana je prepuna kao da će koncert, no
ljudi ovamo nisu došli kako bi slušali Borisa Viana, a zidovi više ne
pamte džez-akorde od kojih su nekoć podrhtavali. U difuznoj graji
pojedinačnih razgovora koja uvijek prethodi svakom spektaklu
odjednom se čuje glas koji poput dobošara objavljuje:
“Dobro došli u Klub Logos, prijatelji moji, dođite pokazati, dođite
prosuđivati, dođite hvaliti ili kuditi za ljepotu Riječi! O, Riječi, koja
pokrećeš srca i svemirom upravljaš! Dođite uživati u prizoru sučeljavanja
oratora koji se bore za premoć, a sve u svrhu našega užitka!”
Bayard upitno gleda Simona. Simon mu šapuće na uho kako ono
Stoje Barthes promrmljao nije bilo početak rečenice, nego inicijali: “KL”
kao “Klub Logos”. Bayard lice krivi u grimasu kako bi pokazao da je pod
dojmom. Glas nastavlja zagrijavati prisutne u dvorani
“Lijepa lije moja zeugma! Kako li samo lijep je moj asindeton! No tu je
cijena koju valja platiti. Večeras čete ponovno doznati cijenu govora. Jer
to je naša deviza, takav bi trebao biti zakon zemaljski: nitko ne može
nekažnjeno govoriti! U Klubu Logos ne plaćate riječi, zar ne, dragi moji?”
Bayard prilazi sjedokosu starcu kojemu na lijevoj ruci nedostaju
dva prsta. Trudeći se zvučati što je manje profesionalno, ali da pritom
ne zvuči ni pretjerano poput turista, pita ga: “Što se ovdje događa?”
Starac ga nimalo neprijateljski odmjerava od glave do pete: “Ovo vam
je prvi put? Onda vam savjetujem da promatrate. Ne žurite upisati se.
Uzmite vremena da naučite. Slušajte, učite, napredujte.”
“Da se upišem?”
“Uvijek se možete uključiti u prijateljski okršaj, dakako, to vas ničim
ne obavezuje, no ako nikad dosad niste vidjeli neku od ovih utakmica,
onda vam je bolje da samo promatrate. Dojam što ga budete ostavili
nakon svoje prve borbe udarit će temelj vašoj reputaciji, a reputacija je
važan element: ona je vaš ethos.”
Povlači dim iz cigarete zaglavljene između unakaženih prstiju dok
glas koji, nevidljiv, skriven negdje, u nekome mračnom kutku ispod
kamenih lukova, zagrijava atmosferu u dvorani i nastavlja: “Slava
Velikome Protagori! Slava Ciceronu! Slava Orlu iz Meauxa!” Bayard pita
Simona tko su ti ljudi. Simon mu odgovara da je Orao iz Meauxa
Bossuet. Bayard ponovno dobije želju da mu opali šamar.
“Jedite oblutke kao Demosten! Živio Periklo! Živio Churchill! Živio De
Gaulle! Živio Isus! Živjeli Danton i Robespierre! Zašto su ubili Jauresa?” Za
ove Bayard zna tko su, ne zna samo prvu dvojicu.
Simon onog starca pita koja su pravila igre. Starac im objašnjava:
svi ogledi su dvoboji, izvuče se tema, uvijek je riječ o nekom pitanju
zatvorenog tipa na koje se može odgovoriti s da i ne, ili pak pitanju u
stilu “za ili protiv”, tako da dvojica protivnika mogu braniti svoje
antagonističke pozicije.
“Tertulijan, Augustin, Maximilien6 s nama!” viče glas.
Prvi dio večeri sastoji se od prijateljskih ogleda. Pravi su ogledi na
kraju. Općenito, uvijek je riječ o jednome ogledu, rjeđe o dva ili tri, no
događa se i to. Broj službenih ogleda u teoriji nije ograničen, no iz
nekih razloga koji se starcu doimaju toliko očiglednima da ih ne želi ni
navoditi dragovoljaca baš i nema.
“Disputatio in utramque partem!”7 Neka spor počne! A evo dvojica
vrsnih govornika koja će se gložiti oko pitkoga pitanja: je li Giscard
fašist?”
Povici i zvižduci odjekuju dvoranom. “Neka bogovi antiteze budu uz
nas!”
Na pozornicu se uspinju muškarac i žena i staju svatko za svoju
govornicu licima okrenuti publici te počinju brzo zapisivati bilješke.
Starac Bayardu i Herzogu objašnjava: “Na raspolaganju imaju pet
minuta da se pripreme, zatim imaju prezentaciju tijekom koje iznose
svoje stajalište i glavne crte svoje argumentacije, a zatim slijedi
rasprava. Trajanje ogleda varira, a kao i u boksu, žiri u svakom
trenutku može zvoncem označiti kraj meča. Onaj koji govori prvi ima
prednost jer odabire poziciju koju će braniti. Drugi se mora prilagoditi
i braniti suprotnu poziciju. U prijateljskim ogledima u kojima sudjeluju
protivnici iste razine izvlači se slamka kako bi se odredilo tko će
početi. No kad je riječ o homolognim ogledima protivnika različitih
rangova, onda počinje slabiji. Ovdje vidite vrstu teme koja je odabrana,
riječ je o ogledu na prvoj razini. Njih dvoje sugovornici. To je najniži
rang u hijerarhiji Kluba Logos. Ukratko, pješadinci. Iznad njih imate
retore, a zatim slijede oratori, dijalektičari, peripatetičari, tribuni, a na
samome su vrhu sojisti. Ovdje međutim rijetko prelazimo treću razinu.
Za soliste kažu da su malobrojni, da ih je samo desetak, te kako svi
imaju kodna imena. Od pete razine sve je vrlo zatvoreno. Ima čak onih
koji govore da sofisti i ne postoje, kako su sedmu razinu izmislili samo
kako bi momcima iz Kluba dali nekakav nedostižan cilj, a kako bi mogli
maštati o nedostižnoj ideji savršenstva. Ja sam siguran da postoje. Po
mojemu je mišljenju De Gaulle bio jedan od njih. Možda je to bio čak i
Veliki Protagora. Kažu kako i predsjednik Kluba nosi to ime. Ja sam
retor, a godinu dana sam bio orator, no nisam izdržao duže.” Podiže
unakaženu ruku. “I to me skupo stajalo.”
Počinje borba, svi moraju šutjeti, pa Simon ne može starca pitati
što misli pod pojmom “pravi ogled”. Promatra publiku: većinom je
muška, svih dobnih skupina i svih tipova ljudi. Ako klub i jest elitistički,
članove očigledno ne biraju prema financijskim kriterijima.
Odzvanja dobro ugođeni glas prvog igrača koji objašnjava kako je u
Francuskoj premijer marioneta; kako članak 49-3 kastrira Parlament,
koji nema nikakvu moć; da je De Gaulle bio ljubazan monarh u
usporedbi sa Giscardom, koji je sabrao sve moči, uključujući i nadzor
nad medijima; da Brežnjev, Kim II Sung, Honecker i Ceausescu svoje
postupke barem moraju pravdati Partiji; da predsjednik Sjedinjenih
Država posjeduje daleko manju moć od našega te da predsjednik
Meksika ne može biti ponovno izabran, dok naš može.
Pred njim je prilično mlada suparnica. Odgovara mu kako je
dovoljno pročitati novine da bi se vidjelo kako nismo u diktaturi (pa s
obzirom na to da je Le Monde ovoga tjedna govoreći o vladi objavio
naslov “Zašto su ostvarili neuspjeh na tolikim područjima”, mora se
reći da postoje i žešće cenzure...), a tomu idu u prilog verbalni izljevi
Marchaisa, Chiraca, Mitterranda i tako dalje. Ako je ovo diktatura, onda
nam se sloboda govora još dobro drži. A kad se već spomenulo De
Gaullea, podsjetimo se što su za njega govorili: De Gaulle fašist.
Fašistička Peta Republika. Fašistički Ustav. Permanentni državni udar, i
tako dalje. Njezina završna izjava: “Reći da je Giscard fašist uvreda je
Povijesti; to znači pljunuti u lice Hitlerovim i Mussolinijevim žrtvama.
Pitajte Španjolce što o tome misle. Pitajte Jorgea Sempruna je li Giscard
Franco! Retorika se treba stidjeti kad god izda sjećanje!” Obilan
pljesak. Nakon kratke prosudbe žiri odlučuje da je žena pobijedila.
Mlada žena, oduševljena, rukuje se s protivnikom, a zatim se kratko
klanja publici.
Nižu se ogledi, kandidati su više ili manje spretni, publika plješće ili
zviždi, fićuka, viče, a zatim dolazi vrhunac večeri, “borba na prste”.
Tema: Pisano protiv usmenog.
Starac trlja ruke: “Ah! Metatema! Govor koji govori o govoru, nema
ljepšeg. Obožavam to. Vidite, razina je ispisana na ploči: mladi retor
koji izaziva oratora kako bi preuzeo njegovo mjesto. On dakle počinje.
Pitam se što će odabrati za svoje stajalište. Često je jedna leza
kompleksnija od druge, no baš zato mu je u interesu odabrati složeniju
želi li impresionirati žiri i publiku. U suprotnome, očiglednije pozicije
donose manju korist zato što se dovodiš u opasnost da ne briljiraš u
argumentaciji, jer čovjek tad iznosi banalnosti i diskurs nije toliko
spektakularan...”
Starac ušuti, počinje, svi slušaju u grozničavoj tišini, aspirant orator
odlučno preuzima riječ:
“Religije Knjige iskovale su naša društva, a mi smo sakralizirali
tekstove: Knjiga Zakona, Deset zapovijedi, svici Tore, Biblija, Kuran i
tako dalje. Da bi nešto vrijedilo, moralo je biti urezano. A ja kažem:
fetišizam. Ja kažem: praznovjerje. Ja kažem: gnijezdo dogmatizma.
Nisam ja taj koji potvrđuje superiornost usmenoga, nego onaj koji
nas je stvorio takvima kakvi jesmo, o, mislioci, o, retori, otac
dijalektike, predak svima nama, čovjek koji je, premda nije napisao
nijednu knjigu, udario temelje cjelokupnoj zapadnoj misli.
Sjetite se! U Egiptu smo, u Tebi, i kralj pita: čemu služi pismo? A
Bog odgovara: to je posljednji lijek protiv neznanja. Kralj pak kaže: baš
obratno! Doista, to umijeće stvorit će neznanje u dušama onih koji će
ga naučiti zato što će prestati vježbati svoje pamćenje. Prisjećanje nije
pamćenje, a knjiga je samo uputa. Ona ne daje znanje, ona ne daje
razumijevanje, ona ne daje vještinu.
Zašto bi studentima trebali profesori ako se sve uči iz knjiga? Zašto
im se treba objašnjavati ono što je zapisano u knjigama? Zašto postoje
škole, a ne samo knjižnice? Zato što samo pisano nije dovoljno. Svaka
misao živa je pod uvjetom da se razmjenjuje, ako je zaustavljena u
mjestu, onda je mrtva. Sokrat pismo uspoređuje sa slikarstvom: bića
što ih rađa slikarstvo stoje kao da su živa, no ako ih netko nešto pita,
ostaju ukočena u svečanoj pozi i šute. Isto vrijedi i za pisano. Čovjek bi
mogao povjerovati da pisano govori; no ako im čovjek postavi pitanje
kako bi shvatio nešto od onog što to pisano govori, ono ponavlja uvijek
isto, riječ po riječ.
 Govoru je svrha proizvesti poruku, koja pak ima smisao samo ako
pronađe primatelja. Trenutačno se obraćam vama, vi ste razlog
postojanja mojega diskursa. Samo luđaci govore u pustinji. Pa čak i
luđak govori samome sebi. No komu se obraća tekst? Svima! Dakle
nikome. Kad je jednom za svagda zapisan, svaki diskurs bez razlike
upućen je onima koji ga razumiju, kao i onima kojih se on uopće ne tiče,
ne znajući pritom komu se treba ili ne treba obratiti. Tekst koji nema
točno određenog primatelja jamstvo je nepreciznosti, nedefiniranih i
neosobnih poruka. Kako neka poruka može biti prikladna svima? Čak je
i pismo inferiorno bilo kojoj konverzaciji: ono je pisano u nekom
kontekstu, a primljeno u drugom. Poslije, kasnije, situacija pošiljatelja i
primatelja se mijenja. Već je zastarjela, pismo se obraćalo nekom tko
više ne postoji, baš kao što više ne postoji ni njegov autor, jer iščeznuo
je u tijeku vremena, odmah u trenutku kad je na pismo udaren
poštanski pečat.
I zato, evo: pisano je smrt. Tekstovima je mjesto u školskim
udžbenicima. Istina počiva isključivo u metamorfozama diskursa, a
samo je usmeni dovoljno reaktivan da bi bio svjestan stvarne brzine
vječnog tijeka misli u pokretu. Usmeno je život: dokazujem to, mi to
dokazujemo danas ovdje okupljeni kako bismo govorili i slušali,
razmjenjivali ideje, diskutirali, osporavali, zajedno stvarali živu misao,
komunicirali u riječi i misli pokretani silama dijalektike, živi od zvučne
vibracije koju nazivamo riječju, a čiji je pisani oblik u konačnici samo
blijedi simbol: ono što je partitura glazbi, ništa više. Završit ću
vrhunaravnim Sokratovim citatom, jer obraćam vam se pod njegovim
visokim patronatom: ‘oni koji nalikuju na mudrace umjesto da su
mudraci’, eto što proizvodi pisano. Zahvaljujem vam na pozornosti.”
Glasan pljesak. Stari djeluje poneseno: “Ah, ah! Upućen je u klasike,
klinac. To njegovo na čvrstim nogama stoji. Sokrat, frajer koji nikad nije
napisao nijednu knjigu, sigurna vrijednost, u sridu! Pomalo zvuči kao
Elvis retorike, ha. Zapravo, taktički gledano, igrao je na sigurno, jer
braniti usmeno znači legitimizirati aktivnost Kluba: slika u slici! Drugi
će sad morati znati uzvratiti. I on će sad morati pronaći čvrste temelje
na koje će se osloniti. Ja bih se tu priklonio Derridi: iznijeti tematiku
konteksta, objasniti kako konverzacija nije ništa personaliziranija od
nekog teksta ili pisma, zato što nitko, bilo da govori ili sluša, ne zna tko
je on, ni tko je njegov sugovornik. Nikad nema konteksta, to je varka za
naivne, kontekst ne postoji: to je prijelomno! U svakom slučaju, osobno
bih na tome temeljio pobijanje. Treba razbucati dosad izneseno, a
zatim, dobro, samo valja biti precizan: superiornost pisanoga, to je
nekako akademsko pitanje, vidite, to je prilično tehnički, no to nije
igrarija. Ja? Da, pohađao sam večernji tečaj na Sorbonnei. Bio sam
poštar. Ah! Pst! Pst! Hajde, momče, pokaži da nisi ukrao svoj rang!”
Cijela dvorana utihnula je u trenutku kad orator, stariji i prosijed
čovjek, odmjereniji, manje vatrena govora tijela, preuzima riječ.
Pogledom prelazi preko publike, svojega protivnika, žirija, a zatim
podiže kažiprst i kaže samo:
“Iz Platona.”
A zatim ušuti, šuti dovoljno dugo kako bi stvorio nelagodu koja
uvijek prati predugu tišinu. A u trenutku kad osjeća da se publika pita
zašto trati dragocjene sekunde vremena koje mu je na raspolaganju,
nastavlja:
“Moj časni protivnik taj je citat pripisao Sokratu, no vi ste ga već i
sami ispravili, zar ne?”
Tišina.
“Htio je reći kako je posrijedi Platonov citat. Bez pisanoga bi Sokrat,
njegova misao i njegova veličanstvena apologija usmenome u Fedru,
koju je moj časni protivnik gotovo u cijelosti iznio, nama zauvijek ostali
nepoznati.”
Tišina.
“Zahvaljujem vam na pozornosti.”
Svi prisutni u dvorani okreću se prema njegovu protivniku. Ako želi,
može preuzeti riječ i započeti raspravu, no on blijed kao krpa samo
šuti. Ne mora ni čekati presudu trojice sudaca kako bi znao da je
izgubio.
Polaganim korakom, hrabro, mladi čovjek prilazi i ruku ploštimice
polaže na stol ispred sudaca. Svi u dvorani susprežu dah. Oni koji puše
nervozno povlače dim. Svima se čini da čuju jeku vlastita disanja.
Čovjek koji sjedi u sredini podiže srpasti sjekač i jednim mu
potezom odsijeca mali prst.
Mladi čovjek ne ispušta ni glasa, no savija se u pojasu. Odmah se
dolaze pobrinuti za njega i previti mu ranu u crkvenoj tišini. Usput s
poda kupe odsječeni prst, no Simon ne vidi bacaju li ga ili čuvaju kako
bi ga poslije izložili u nekoj staklenci s etiketom na kojoj će pisati
datum i tema.
Ponovno odzvanja onaj glas: “Čast borcima!” Publika jednoličnim
glasom ponavlja: “Čast borcima!”
U tišini špilje starac tihim glasom objašnjava: “Općenito govoreći,
kad čovjek izgubi, potrebno mu je neko vrijeme kako bi ponovno
iskušavao sreću. Dobar je to sustav, tako izbjegavamo kompulzivne
izazivače.”

45.

Ta priča posjeduje i slijepu točku koja je istodobno i njezina polazišna

točka: Barthesov objed s Mitterrandom. Veliki je to prizor koji se neće
dogoditi. No ipak se dogodio... Jacques Bayard i Simon Herzog nikad
neće znati, nikad nisu doznali što se dogodilo tog dana, što je tom
prilikom izrečeno. Imat će samo pristup popisu uzvanika. Noja, možda,
mogu... Naposljetku, sve je stvar metodologije, a ja znam kako
postupiti: ispitati svjedoke, izdvojiti izjave, ukloniti nepouzdana
svjedočenja, suočiti tendenciozna sjećanja s povijesnom stvarnošću. A
zatim, po potrebi... Znate već kako to ide. Dosta bi se tog moglo učiniti
s tim danom. Dvadeset peti veljače 1980. još nije rekao sve svoje.
Prednost romana: nikad nije prekasno.

46.

“Da, ono što je u Parizu nužno jest Opera.”

Barthes bi volio da je drugdje, ima pametnijih stvari od ovih
mondenosti, žali što je prihvatio poziv na ovaj objed, ponovno će ga
napasti njegovi prijatelji ljevičari, no ovako će barem Deleuze biti
zadovoljan. Foucault će ga, dakako, zasuti prezrivim porugama te se
pobrinuti da za njih čuje što je moguće širi krug ljudi.
“Arapska književnost ne oklijeva propitivati svoje granice, želi izaći
iz klasičnog okvira, prekinuti s romanom na temu...”
To je nesumnjivo cijena koju valja platiti za objed sa Giscardom, zar
ne? “Velik, vrlo uspješan buržuj”, da, sasvim sigurno, no ni oni drugi
nisu tako loši... No, dobro, kad se vino izlije iz bačve, treba ga popiti.
Osim toga baš je dobro to bijelo vino, koje je to uopće vino? Rekao bih
da je ovo chardonnay.
“Jeste li pročitali najnovijeg Moraviju? Jako volim Leonarda
Sciasciju. Čitate li na talijanskom?”
Po čemu se razlikuju? A priori, ni po čemu.
“Volite li Bergmana?”
Pogledaj kako se drže, govore, odijevaju... Neosporno su to habitusi
desnice, kako bi to rekao Bourdieu.
“Samo Michelangelo i nijedan drugi umjetnik, osim možda Picassa,
ne može zahtijevati toliko kritičko bogatstvo. Pa ipak, nikada nije
izrečeno ništa o demokratskoj dimenziji njegovog djela!”
A ja? Što ja imam od habitusa desnice? Nije dovoljno biti loše
odjeven da bi se od tog pobjeglo. Barthes opipava naslon stolca kako bi
provjerio je li njegov stari sako još ondje. Samo mirno. Nitko ti ga neće
ukrasti. Ha-ha! Razmišljaš kao buržuj.
“Držeći se suvremenosti, Giscard sanja o feudalnoj Francuskoj.
Vidjet ćemo priželjkuju li Francuzi gospodara ili vodiča.”
Dok govori, on pledira. Pravi je odvjetnik. Iz kuhinje dopiru ugodni
mirisi.
“Uskoro će, samo što nije gotovo! A vi, dragi gospodine, na čemu
trenutačno radite?”
Na riječima. Osmijeh. Doimati se opušteno. Nema potrebe ulaziti u
detalje. Malo Prousta, to je ljudima uvijek po volji.
“Nećete vjerovati, no imam tetku koja je poznavala
Guermantesove.” Mlada je glumica dražesna. U francuskome stilu.
Osjećam se umorno. Zapravo sam se htio zaputiti antiretoričkim
putem. No sad je prekasno. Barthes žalosno uzdiše. Mrzi dosađivati se,
ukazale su mu se tolike prilike, a on ih prihvaća i ne znajući zašto.
Danas je međutim malo drukčije. Ne može se reći da nije imao
pametnija posla.
“U prilično sam prijateljskim odnosima s Michelom Tournierom,
uopće nije toliko divlji kao što ljudi misle, ha-ha.”
Ah, gle, riba. Zato je tu i bijelo vino.
“Dođite sjesti, ‘Jacques’! Nećete valjda cijeli objed provesti u
kuhinji!”
“U” kuhinji: izdaja prijedlogom... Mladi muškarac kovrčave kose i
glave kao u jarca poslužuje jela i dolazi sjesti s nama za stol. Rukom se
oslanja o naslon Barthesova stolca prije no što će sjesti pokraj njega.
“Riječ je o kotrijadi: mješavina ribe, škarpina, oslić, list, lokarda s
plodovima mora i povrćem, začinjena s nekoliko kapi vinskog octa,
malo curryja i prstohvatom estragona. Dobar tek!”
Ah, da, ukusno je. To je šik, a istodobno i nekako narodski. Barthes
se sjeća da je pisao o hrani: odrezak s prženim krumpirićima, kuhana
šunka, mlijeko i vino... No ovo ovdje je, dakako, nešto sasvim drugo.
Ovo jelo želi sačuvati jednostavnost, ali pomno je osmišljeno. Nužno je
da se u njemu osjeti kako su u njega uloženi napor, pažnja, ljubav u
pripremi. Osim toga tu je uvijek demonstracija sile. Već je to
teoretizirao u svojoj knjizi o Japanu: zapadnjačka hrana, akumulirana,
udostojena, napuhana sve do veleuzvišenoga, povezana s nekoliko
operacija prestiža, uvijek odlazi k debelome, glomaznome, obilnome,
bogatome; istočnjačka ide u suprotnome smjeru, ona ispunjenje
doživljava prema infinitezimalnome: budućnost krastavca nije u njegovu
gomilanju ili podebljavanju, nego u njegovu dijeljenju.
“To je jelo bretonskih ribara: isprva su ga spravljali s morskom
vodom. Uloga vinskog octa bila je poništiti učinak soli, od koje se žeđa.”
Uspomene iz Tokija... Štapič za dijeljenje, odvajanje, razmicanje,
prevrtanje, umjesto da reže ili nabada onako kako to čini naš jedaći
pribor; on nikad ne vrši nasilje nad hranom...
Barthes pušta neka mu doliju vina u čašu i dok uzvanici za stolom
jedu u pomalo prestrašenoj tišini, promatra tog malenog čovjeka
krutih usana koji usisava zalogaje oslića uz tihi zvuk kojemu ga je
dobar buržujski odgoj učio kako bi bio spreman za slične prigode.
“Izjavio sam da je vlasništvo moć. To, dakako, nije u potpunosti
pogrešno.”
Mitterrand odlaže žlicu. Tihi auditorij prestaje jesti kako bi
malenom čovjeku dao do znanja da posvećuje pozornost njegovim
riječima.
Ako se japanska kuhinja uvijek priprema pred onim koji će hranu
konzumirati (temeljna odlika te kuhinje), onda je to možda zato što je
važno gledanjem posvetiti smrt onoga što će se konzumirati...
Reklo bi se da ih je strah stvarati buku, kao u kazalištu.
“No to nije točno. Znate to i bolje od mene, zar ne?”
Nijedno japansko jelo nema središte (prehrambeno središte kod nas
implicira obred koji se sastoji od naručivanjajela, posluživanja pojedinih
zalogaja s prilogom ili zalijevanja umakom); sve je tu ures nekom drugom
uresu: prije svega zato stoje na stolu, na pladnju hrana uvijek samo
zbirka fragmenata...
“Govor je istinska moć.”
Mitterrand se smiješi, glas mu ima neku maznu notu koju Barthes
kod njega nije očekivao, pa tad shvaća da se obraća upravo njemu.
Zbogom, Tokio. Eto, došao je trenutak kojeg se pribojavao (no za koji je
znao da je neizbježan), kad će morati replicirati i učiniti ono što se od
njega očekuje, igrati ulogu semiologa, ili barem intelektualca koji je na
neki način stručnjak za govor. Nadajući se kako će njegov lakonski
odgovor shvatiti kao duboku mudrost, kaže: “Osobito pod
demokratskim režimom.”
I dalje se smiješeći, Mitterrand mu uzvraća jednim “Doista?” za koje
je teško razlučiti je li riječ o zahtjevu za objašnjenjem, pristojnom
slaganju ili diskretnom protivljenju. Mladi čovjek kozje glave koji se
očigledno smatra odgovornim za ovaj susret osjeća se obaveznim
uključiti u razgovor, vjerojatno kako ne bi otišao u pogrešnom smjeru:
“Kako je rekao Goebbels, ‘kad čujem riječ kultura, vadim revolver’...”
Barthes nema vremena u kontekstu objasniti značenje citata, jer
Mitterrand odsječno ispravlja: “Ne, to je rekao Baldur von Schirach.”
Neugodna tišina uzvanika za stolom. “Lijepo vas molim da oprostite
gospodinu Langu, rodio se u vrijeme rata, pa je premlad da bi se sjećao.
Zar ne, ‘Jacques’?” Mitterrand nabire oči kao Japanac. Izgovara “Jack”
na francuski način. Zašto Barthes u tom trenutku ima dojam da se
nešto događa između njega i malenog čovjeka prodorna pogleda? Kao
da je ovaj objed organiziran samo za njega, kao da su ostali uzvanici
ovdje samo zbog dojma, kao mamci, ili, još gore, suučesnici. A nije to
prvi kulturni objed što ga je Mitterrand organizirao: organizira ih
jednom mjesečno. Nije ostale organizirao samo zbog dojma, samome
sebi kaže Barthes.
Čini se kao da s Ulice Blancs-Manteaux dopire zvuk kola.
Barthes se brzo analizira: s obzirom na okolnosti i presavijeni
dokument u unutarnjem džepu njegova sakoa, logika nalaže kako je
samo izložen napadajima panike. Odlučuje ponovno uzeti riječ, dijelom
kako bi mladića kestenjastih kovrča, koji se i dalje smiješi, premda
pomalo usiljeno, izvukao iz neugodna položaja: “Velike epohe retorike
uvijek se poklapaju s epohama vladavine republike, atenske, rimske,
francuske... Sokrat, Ciceron, Robespierre... Elokvencije se, dakako,
razlikuju, jer povezane su s različitim epohama, no sve su poput
tapiserija rasprostrte preko demokratskih okvira.” Mitterrand se
doima zainteresirano, prosvjeduje: “Budući da je naš prijatelj ‘Jacques’
smatrao prikladnim dozvati rat u naš razgovor, podsjetit ću vas da je
Hitler bio veliki orator.” Ne dajući svojim sugovornicima bilo kakav
znak da bi mogla biti riječ o ironiji za koju bi se mogli uhvatiti,
pridodaje: “I De Gaulle. Na svoj način.” Prihvaćajući igru, Barthes pita:
“A Giscard?”
 Mitterrand, kao da je to čekao od samoga početka, kao da je svim
uvodima jedini smisao bio dovesti razgovor baš do ovog mjesta,
zavaljuje se na stolcu: “Giscard je dobar tehničar. Njegova snaga počiva
u činjenici da samoga sebe precizno poznaje, da poznaje vlastite
mogućnosti i slabosti. Zna da je kratkoga daha, no njegova se rečenica
drži baš tog ritma. Subjekt, glagol, pridjev ili prilog. Točka, nema
zareza: jer u tom bi slučaju zašao u nepoznato”. Zastaje kako bi
dopustio da se osmijesi zadovoljstva konačno izliju preko lica
uzvanika, a zatim nastavlja: “Nema ni nužnih povezivanja dviju
rečenica. Svaka je rečenica samoj sebi dostatna, puna i glatka kao jaje.
Jedno jaje, dva jajeta, tri jajeta, serijsko izbacivanje jaja, ravnomjerno,
kao metronom.” Ohrabren veselim kokodakanjem za stolom,
Mitterrand se zagrijava: “Lijepe li mehanike! Poznavao sam melomana
koji je svojemu metronomu pripisivao veću genijalnost nego
Beethovenu... Naravno, prizor oduševljava. Uza sve to, to je i vrlo
pedagoški. Svima je jasno da je jaje jaje, zar ne?”
Jack Lang, zabrinut za svoj zadatak kulturnog posrednika, uskače u
razgovor: “Baš to gospodin Barthes i osuđuje u svojemu radu: pustoš
koju tautologija ostavlja iza sebe.”
Barthes potvrđuje: “Da, zapravo... lažno očitovanje par excellence,
nepotrebna jednadžba, A jednako A, ‘Racine je Racine’, to je nulti
stupanj misli.”
Sretan zbog tih preklapanja teorijskih stajališta, Mitterrand ipak ne
gubi nit svojega diskursa: “Eto, upravo to. ‘Poljska je Poljska, Francuska
je Francuska.’” Glas mu poprima lažno prpošan prizvuk: “I hajde vi sad,
nakon ovoga, objasnite suprotno! Time želim reći kako Giscard na
rijetko viđenoj razini posjeduje umijeće iznošenja očiglednosti.”
Pomirljivo, Barthes se nadovezuje: “Očiglednost se ne iznosi, ona se
vidi.”
Pobjednički, Mitterrand ponavlja: “Ne, očiglednost se ne iznosi.” U
tom trenutku s druge strane stola dopire glas: “Čini se međutim kako je
očigledno, a nakon vašeg izlaganja, da vam pobjeda ne može pobjeći.
Francuzi nisu tako glupi. Taj ih prevarant neće dvaput nasamariti.”
Riječ je preuzeo mladi ćelavi muškarac mesnatih usana koji pomalo
podsjeća na Giscarda, a koji za razliku od ostalih uzvanika ne ostavlja
dojam da ga je maleni čovjek impresionirao. Mitterrand se okreće
prema njemu: “Oh, dobro znam što mislite, Laurent! Poput većine
naših suvremenika, i vi mislite kako od njega nema boljeg za iznošenje
činjenica.”
 Laurent Fabius prosvjeduje prezriva izraza lica: “To nisam rekao...”
Mitterrand, svadljivo: “Ma jeste! Ma jeste! Kako li ste vi samo dobar
televizijski gledatelj! Baš zato što ima tako mnogo dobrih televizijskih
gledatelja poput vas, Giscard je tako dobar na televiziji.”
Mladi ćelavi muškarac ne reagira, Mitterrand se raspaljuje:
“Priznajem da zadivljujuće objašnjava kako se stvari odvijaju bez njega.
Cijene su porasle u rujnu? Bogme, riječ je o govedini. (Barthes
zamjećuje da Mitterrand kaže bogme.) U listopadu je to dinja. U
studenom plin, struja, željeznički prijevoz i stanarine. A kako biste da
cijene ne rastu? Prosvijećeni.” Lice mu se krivi u ružnu grimasu, glas
mu se mijenja: “Ljudi su zadivljeni što tako lako mogu prodrijeti u
misterije ekonomije, što slijedeći tog mudrog vodiča ulaze u arkane
visokih financija.” Sad viče: “Eh, da, o govedini je riječ! Gnusna dinja!
Izdajnička stanarina! Živio Giscard!” Uzvanici su skamenjeni, no paleći
cigaretu, Fabius odgovara: “Pretjerujete.”
Izraz Mitterrandova lica ponovno postaje srdačan, a glas prelazi u
normalniji registar te on, premda prisutni ne znaju odgovara li
mladome ćelavome muškarcu ili samo želi umiriti uzvanike, kaže:
“Dakako, šalio sam se. Zapravo, ne u potpunosti. No položimo oružje:
potrebna je poprilična količina inteligencije kako bi se javnost uvjerilo
da vladati znači ne biti odgovoran ni za što.”
Jack Lang udaljava se od stola.
Barthes si kaže kako ispred sebe ima iznimno lijep primjer
opsesivnog manijaka: taj čovjek želi moć, a u svojemu je izravnom
protivniku kristalizirao svu gorčinu koju je mogao sakupiti tijekom
preduga vremena neostvarenosti te moći. Kao da unaprijed bjesni pred
budućim porazom, a istodobno se kod njega osjeća kako je spreman na
sve, samo ne na odustajanje. Možda ne vjeruje u vlastitu pobjedu, no u
prirodi mu je da se za nju bori, ili ga je možda život učinio takvim.
Poraz je nedvojbeno najbolja škola. Obuzet blagom melankolijom,
Barthes pripaljuje cigaretu kako bi sačuvao prisebnost. Poraz međutim
istodobno osobu usidri u teške patologije. Barthes se pita što zapravo
želi taj maleni čovjek. Njegova odlučnost nije upitna, no nije li se možda
zatvorio u jednom sustavu? Tisuću devetsto šezdeset peta,
sedamdeset četvrta, sedamdeset osma... Svaki put časni porazi za koje
ga se ne smatra izravno odgovornim, zato on osjeća kako ima
dopuštenje ustrajati u svojemu biću, a njegovo je biće politika, dakako,
no njegovo je biće istodobno i poraz.
Mladi ćelavi muškarac ponovno preuzima riječ: “Giscard je sjajan
orator, dobro to znate. Osim toga njegov stil je kao stvoren za
televiziju. To je to, moderan je.”
Mitterrandovo držanje postaje lažno pomirljivo: “Ali, dragi moj
Laurent, odavno sam se u to uvjerio. Njegovoj sam se darovitosti divio
još tijekom izlaganja što ga je održao za govornicom Narodne
skupštine. Još tad sam samome sebi rekao kako boljeg oratora nisam
čuo od... Pierrea Cota. Da, jedan je radikal bio ministar u vrijeme
Narodne fronte. Ali udaljavam se od teme. Gospodin Fabius toliko je
mlad da se jedva sjeća Zajedničkog programa, a Narodna fronta...
(Stidljivi smijeh za stolom.) Vratimo se, ako mi dopuštate, Giscardu,
tom svjetioniku elokvencije! Jasnoća diskursa, fluidnost protoka riječi
koje su isprekidane stankama koje njegovim slušateljima daju dojam
da razmišlja, onako kako nam sa sportskih terena stižu usporene
snimke, on vas iz naslonjača u kojemu mazite svoje bubrege projicira u
junački napor mišića, već samo držanje njegove glave, sve je Giscarda
pripremalo da bude predodređen za naše male ekrane. Nesumnjivo je
svojim urođenim kvalitetama pridodao i podosta rada. Dosta s
amaterima! No primio je nagradu za trud. S njim čovjek čuje kako
televizor diše. Trijumf čeličnih pluća.”
Mladi ćelavi muškarac i dalje ne dopušta da ga impresionira:
“Otprve, to je zastrašujuće efikasno. Ljudi ga slušaju, a neki čak za njega
glasaju.”
Zamišljen, Mitterrand odgovara kao da samome sebi govori u
bradu: “Svejedno se pitam. Govorili ste o suvremenu stilu. Ja mislim da
je prevladan. Ljudi su se rugali retorici literarnih registara i emotivnih
zanosa. (Barthes čuje jeku debate iz 1974., rana koja kod nesretnoga
kandidata nikad nije zacijeljela.) Najčešće s punim pravom. (Koliko li
mu samo taj ustupak čupa utrobu, koliko li je samo Mitterrand morao
raditi na kontroli samoga sebe kako bi došao do ovog stadija...)
Dotjerivanje govora vrijeđa uši koliko i pretjerana šminka oči.”
Fabius čeka, Barthes čeka, svi čekaju. Mitterrand ima naviku pustiti
neka ga čekaju, pa uzima popriličnu stanku prije negoli će nastaviti:
“Ali retorika, retorika i pol. Retorika tehnokrata već se ofucala. Jučer je
bila dragocjena. Sad postaje smiješna. Tko je ono nedavno rekao: ‘Boli
me bilanca’?”
Jack Lang vraća se za stol i pita: “Nije li to bio Rocard?” Mitterrand
ponovno pokazuje nervozu: “Ne, nego Giscard.” Pogledom strijelja
mladića kovrčave kose koji mu je pokvario dojam, a zatim nastavlja kao
da se ništa nije dogodilo: “Čovjeka obuzme želja da se opipa. Boli glava?
Boli želudac? Bole križa? Boli trbuh? Čovjek zna gdje je što. No što je s
bilancom? Gdje je ona, između šestog i sedmog rebra? Je li to velika
nepoznanica? Je li to jedna od koščica trtice? Giscarda nema u trtici.”
Uzvanici više ne znaju trebaju li se smijati ili ne. U neodlučnosti
apstiniraju.
Mitterrand nastavlja zureći kroz prozor:
“On ima zdrav razum, a kao pravi tehničar približnoga, politiku
osjeća i poznaje kao nitko drugi.”
Barthes shvaća svu dvosmislenost komplimenta: za nekoga kao što
je Mitterrand to je očigledno vrhunsko priznanje, no kroz oblik politici
svojstvene shizofrenije, pozivajući se na iznimno bogatu polisemiju, u
njegovim ustima pojam “politika” u sebi nosi i nešto devalorizirajuće,
pa čak i uvredljivo.
Mitterrand, koji se više ne zaustavlja: “No njegova generacija
iščezava zajedno s ekonomizmom. Margot, koji mu je otirao oči,
počinje se dosađivati.”
Barthes se pita nije li Mitterrand pijan.
Fabius, koji se, kako se čini, sve više zabavlja, upozorava svojega
šefa: “Pripazite, još se miče, a zna i dobro ciljati. Sjetite se njegove
strijele: ‘Nemate monopol nad srcem.’”
Uzvanici prestaju disati.
Protivno svim očekivanjima, Mitterrand odgovara gotovo
odmjereno: “Nisam ni tvrdio suprotno! Moja promišljanja zasad ciljaju
javnu osobu i susprežem se od osuda privatne osobe koju ne
poznajem.” A zatim, budući da je popustio gdje je morao te samim tim
iskazao vlastiti ferplej-duh, može zaključiti: “No govorili smo o tehnici,
kako mi se čini. Ona ga je toliko zaokupila da više ne zna kamo bi s
nepredviđenim. Težak trenutak u životu, njegovom, vašem, mojem
životu, bilo čijem životu kojim upravlja ambicija jest onaj kad na zidu
ispred sebe ugledaš znak da si samoga sebe počeo oponašati.”
Čuvši te riječi, Barthes zabija nos u čašu. Osjeća kako mu se u glavi
rađa nervozan smijeh, pa u glavi samo ponavlja maksimu: “Svatko se
smije samome sebi.”
Refleksivnost, uvijek i svugdje.
DRUGI DIO

Bologna
 47.

16 sati i 16 minuta
“Kakve li žege, prokletstvo.” Simon Herzog i Jacques Bayard
koračaju kitnjastim ulicama crvene Bologne, traže skrovište ispod
arkada koje se protežu cijelim gradom u nadi da će barem na trenutak
uteći neumoljivu suncu kojemu je sjeverna Italija ponovno izložena tog
ljeta 1980. Na jednome zidu ispisano sprejom piše: “Vogliamo tutto!
Prendiamoci la citta!” Tri godine prije, baš na ovome mjestu,
karabinjeri su ubili studenta te tako pokrenuli istinsku narodnu
pobunu, koju je Ministarstvo unutarnjih poslova odlučilo ugušiti
tenkovima: Čehoslovačka, 1977., u Italiji. Danas je međutim sve mirno,
oklopnjaci su se vratili u svoje jazbine, cijeli grad kao da drijema.
“Gdje je to? Gdje smo?”
“Daj da pogledam kartu.”
“Ali kod tebe je!”
“Nije, vratio sam ti je!”
Via Guerrazzi, u srcu studentske četvrti najstarijega sveučilišnoga
grada kontinenta, Simon Herzog i Jacques Bayard ulaze u staru
bolognsku palaču u kojoj je sjedište DAMS-a: Discipline Arti Mušica e
Spettacolo. Upravo ovdje svakoga tjedna profesor Eco drži predavanja
u sklopu svojega jednosemestarskog studijskog programa, to barem
uspijevaju dešifrirati na oglasnoj ploči punoj opskurnih naputaka.
Profesor međutim nije ovdje, žena na porti na besprijekornom im
francuskom objašnjava kako su predavanja gotova (“Znao sam”, kaže
Simon Bayardu, “kako je glupo tijekom ljeta dolaziti na fakultet!”), no
da je profesor vrlo vjerojatno u bistrou: “Obično zalazi u Drogheriju
Calzolari ili u Osteriju del Sole. Ma, Drogheria se ranije zatvara. Onda
sve ovisi o tome je li il professore jako žedan.”
Dvojica muškaraca prelaze preko veličanstvene Piazze Maggiore s
nedovršenom bazilikom iz četrnaestoga stoljeća koja je napola od
bijelog mramora, a napola od žutoga kamena i Neptunovom fontanom
porubljenom debelim, opscenim sirenama koje si dodiruju grudi dok
jašu demonske dupine. U sićušnome prolazu pronalaze Osteriju del
Sole, koja je već prepuna studenata. Vani na zidu piše: “Lavorare meno -
lavorare tutti!” Zahvaljujući osnovama latinskog što ih poznaje, Simon
uspijeva dešifrirati: “Raditi manje - svi raditi.” Bayard pomišlja:
“Neradnika posvuda, radnika nigdje.”
Na ulazu na divovskome plakatu stilizirano je sunce koje izgledom
podsjeća na alkemijske simbole. Ovdje se pije jeftino vino i svatko
može donijeti vlastitu hranu. Simon naručuje dvije čaše Sangiovesea
dok se Bayard raspituje je li Umberto Eco ovdje. Čini se kako ga ovdje
svi poznaju, jer kažu: “Non ora, non qui.” Dvojica Francuza ipak odlučuju
malo se zadržati podalje od nesmiljena sunca, za slučaj da se Eco ipak
pojavi.
U dnu dvorane u obliku slova L skupina studenata bučno slavi
rođendan jedne djevojke kojoj su prijatelji tom prigodom darovali
toster što ga ona zahvalno pokazuje. Ima tu i staraca, no Simon
primjećuje kako su svi grupirani oko šanka, na samome ulazu, a postaje
mu jasno da su tako sjeli kako bi prešli manju udaljenost kod
naručivanja, jer u dvorani nema konobara koji poslužuje za stolovima.
Iza šanka je stara žena odjevena u crno, stroga izgleda, sa savršeno
oblikovanom sijedom punđom, koja upravlja svime.
Simon naslućuje kako je to majka vlasnika lokala kojeg traži
pogledom i ubrzo pronalazi: za jednim od stolova sjedi i karta se
krupan, nezgrapan muškarac. Prema načinu na koji viče i neugodno se,
pomalo afektirano ponaša, Simon zaključuje da radi ovdje, a zapravo ne
radi, jer se karta (karte nepoznate vrste, nalik na tarot, uočava Simon),
sigurno je baš on gazda. Njegova majka povremeno ga doziva:
“Luciano! Luciano!” A on joj odgovara zvukovima koji podsjećaju na
roktanje.
U dnu dvorane u obliku slova L može se izaći na unutarnje dvorište
pretvoreno u terasu; Simon i Bayard ondje promatraju parove koji se
nježno maze te troje mladih sa šalovima koji glumataju istraživače.
Simon uočava i nekoliko stranaca čije se nepripadanje talijanskom
nacionalnom korpusu odaje odjećom, gestikulacijom i pogledima.
Pomalo paranoičan nakon događanja posljednjih nekoliko dana, čini
mu se da posvuda vidi Bugare.
A ozračje teško da pobuđuje paranoju. Ljudi razmataju slane
kolačiće koje jedu sa slaninom i pestom ili grickaju artičoke. Naravno,
svi puše. Simon ne vidi mlade zavjerenike koji ispod stola na malenu
unutarnjem dvorištu razmjenjuju paket. Bayard naručuje još jednu
čašu vina. Uskoro im prilazi jedan od studenata iz dna dvorane kako bi
im ponudio čašicu prošeka i komad pite s jabukama. Zove se Enzo,
krajnje je govorljiv, a govori i francuski. Poziva ih da se pridruže
njegovim prijateljima koji veselo raspravljaju o političkim temama,
barem ako je suditi prema “fascisti”, “comunisti”, “coalizione”,
“combinazione” i “corruzione” koji odjekuju sa svih strana. Simone pita
što znači“pi-ti” koje se u razgovoru često čuje. Sitna brineta mat tena
prekida diskusiju kako bi mu na francuskom objasnila da se tako na
talijanskome izgovara “Komunistička partija”. Kaže mu kako su sve
stranke trule, čak i komunisti koji su notabili, spremni stati uz
direktore tvrtki i sklopiti savezništvo s kršćanskim demokratima. Na
svu sreću, Crvene brigade su kidnapiranjem Alda Mora spriječile
compromesso storico. Dobro, naposljetku su ga ubili, no za to su krivi
papa i onaj porco Andreotti, koji nisu htjeli pregovarati.
Luciano, koji ju je čuo kako razgovara s Francuzima, doziva je
razmahujući se: “Ma, che dići! Le Brigate Rosse sono degli assassini! Ubili
su ga i ubacili u gepek macchine kao da je un canel”
Djevojka poskakuje i okreće se prema njemu: “Ilcane sei tu! Om su u
ratu, htjeli su ga razmijeniti za svoje drugove, političke zatvorenike,
čekali su pedeset pet dana da vlada pristane razgovarati s njima,
gotovo cijela dva mjeseca! Andreotti je odbio, nije htio dati ni jednog
jedinog zatvorenika! Moro je preklinjao: prijatelji moji, spasite me,
nevin sam, mora se negoziare! A svi njegovi dobri prijatelji su rekli: nije
to on, drogiran je, prisilili su ga, promijenio se! Nije to Aldo kojeg
poznajem, tako su rekli, “sti figli di putana!”
Ona zatim hini da pljuje na pod, te iskapljuje čašu do dna, nakon
čega se uz osmijeh okreće prema Simonu, dok se Luciano vraća
svojemu tarocchinu mrmljajući nekoliko uvreda.
Zove se Bianca, ima vrlo crne oči i vrlo bijele zube, iz Napulja je,
studira političke znanosti, htjela bi se baviti novinarstvom, ali ne u
buržujskome tisku. Simon kima i glupo se smiješi. Dobiva bodove kod
nje kad kaže kako priprema doktorat na Vincennesu. Bianca maše
rukama: prije tri godine ovdje, u Bologni, održao se veliki simpozij na
kojemu su se okupili veliki francuski intelektualci, Guattari, Sartre i
onaj mladić u bijeloj košulji, Levy... Intervjuirala je Sartrea i Simone de
Beauvoir za Lotta Continua. Sartre je tom prilikom rekao, citira ga po
sjećanju podižući kažiprst u zrak: “Ne mogu prihvatiti da na ulicama
grada kojim upravlja Komunistička partija netko ubije mladog
aktivista.” A kao istinski suputnik, tom je prigodom izjavio i: “Stajem
na stranu mladog aktivista.” Bilo je to magnifico! Sjeća se da su
Guattarija dočekali kao rock-zvijezdu; na ulici, čovjek bi rekao da je
došao John Lennon, bila je to prava ludnica. Jednoga je dana sudjelovao
na nekome mitingu, ondje susreće Bernard-Henrija Levyja, kojeg
udaljava iz povorke jer su studenti bili stvarno iživcirani i malo je
nedostajalo da namlate filozofa na kojem je camicia bianca. Bianca se
glasno smije i nadolijeva si prošek.
No tad se u razgovor umiješa Enzo, koji je dotad čavrljao s
Bayardom: “Brigate Rosse? Ma, to su lijevi teroristi, ipak su to lijevi
teroristi, no?”
Bianca se ponovno raspaljuje: “Ma che terroristi? To su aktivisti koji
su pribjegli nasilnom djelovanju, ecco!”
Enzo se gorko smije: “Si, a Moro je bio lacche kapitala, io so. Bio je
on samo strumento u odijelu i s kravatom u rukama Agnellija i
Amerikanaca. Ma, iza kravate, bio je uomo. Ah, da nije pisao ona pisma,
svojoj supruzi i unuku... ljudi bi u njemu vidjeli samo strumento, a ne
čovjeka. Zato su njegovi prijatelji bili u panici: mogu reći da ih je pisao
pod prisilom, svi dobro znaju da nije tako, te riječi nije diktirao
carceriere, nego su dolazile iz dubine srca jednog pover’uoma koji će
umrijeti. A ti, ti se slažeš s njegovim prijateljima koji su ga napustili: ta
pisma želiš zaboraviti kako bi zaboravila da su tvoji prijatelji brigadisti
ubili jednog vecchietta koji je volio svojega unuka. Va bene!”
Biancine oči blistaju. Nakon ovakva ishoda može samo udvostručiti
patetiku, a ako je moguće, pridodati joj i određenu dozu lirizma, ali
ipak ne previše, jer ona dobro zna kako politizirani lirizam može
zvučati poput katehizma, pa zato kaže: “Njegov unuk će se oporaviti,
pohađat će najbolje škole, neće biti gladan, dobit će preporuke za staž u
UNESCO-u, NATO-u i UN-u, u Rimu, Ženevi, New Yorku! Jesi li ikad bio
u Napulju? Jesi li vidio napuljsku djecu koja žive u kućama koje Država,
država Andreottija i tvojega prijatelja Mora, pušta da se uruše? Koliko
je djece i žena korumpirana politika demokršćana ostavila na cjedilu?”
Enzo se ceri nadolijevajući prošek u Biancinu čašu:
“Zlom se boriti protiv zla, giusto?”
U tom trenutku jedan od mladih urotnika ustaje, odbacuje svoju
aktovku, donji dio lica prekrio je šalom, pa sad prilazi stolu za kojim se
ljudi kartaju, uperi pištolj u vlasnika bara i puca mu u nogu.
Luciano pada urlajući.
Bayard nije naoružan, a metež koji slijedi ne dopušta mu da
sustigne mladića koji hodajući izlazi u pratnji dvojice svojih prijatelja, s
oružjem koje mu se još dimi u ruci.
U tren oka banda zaogrnuta šalovima nestala je.
Unutra i nije baš panika, premda je starica koja je sjedila za šankom
vrišteći pohitala prema svojemu sinu, no mladi i stari viču na sav glas.
Luciano odguruje svoju majku. S natruhom ironije Enzo dovikuje
Bianci: “Brava, brava! Continua a difenderli i tuoi amici brigatisti?
Bisognava punire Luciano, vero? Questo sporco capitalista proprietario
di bar. E un vero covo di fascisti, giusto?” Bianca priskače upomoć
Lucianu koji leži na tlu i Enzu na talijanskome odgovara kako to
sigurno nisu bili pripadnici Brigada, postoje stotine malenih skupina
ekstremne ljevice ili ekstremne desnice koje prakticiraju
gambizzazione pomoću P38. Luciano svojoj majci kaže: “Basta,
mamma!” Jadna žena ispušta dug tjeskoban jecaj. Bianca ne vidi zašto
bi Crvene brigade napale Luciana. Dok ona krpom pokušava zaustaviti
krvarenje, Enzo joj skreće pozornost na činjenicu kako već samo
njezino oklijevanje da ovaj napad pripiše ekstremnoj ljevici ili
ekstremnoj desnici upućuje na sitan problem. Netko izjavljuje kako
treba pozvati policiju, no Luciano stenjući to odlučno odbija: niente
polizia. Bayard pregledava ranu: ulazna je rana iznad koljena, u bedru, a
s obzirom na jačinu krvarenja metak nije okrznuo femo-ralnu arteriju.
Bianca Enzu odgovara na francuskome, tako da Simon shvaća da se
obraća i njemu: “Dobro znaš da je tomu tako, strategija napetosti. Tako
je još od Piazze Fontane.” Simon pita 0 čemu je riječ. Enzo mu
objašnjava kako je 1969. u Milanu bomba postavljena u jednoj banci na
Piazzi Fontani ubila petnaestero ljudi. Bianca pridodaje kako je tijekom
istrage policija ubila jednog sindikalista anarhista tako što su ga bacili
kroz prozor komesarijata. “Rekli su da su to bili anarhisti, no zatim su
shvatili kako je krajnja desnica, u dosluhu s državom, aktivirala bombu
kako bi se optužilo krajnju ljevicu i opravdala fašistička politika. To je
strategia della tensione. To traje već deset godina. Čak je i papa
suučesnik.” Enzo potvrđuje: “To je istina. Poljak!” Bayard pita: “A ta, eh,
pucanja u noge, događaju li se često?” Blanca razmišlja dok od pojasa
izrađuje steznik za podvezivanje rane: “Ne, ne odveć često. Rekla bih ne
više odjednom tjedno.”
A zatim, budući da Luciano više ne izgleda kao da je na korak od
smrti, gosti nestaju u noći, a Simon i Bayard s Enzom i Biancom, koji se
ne žele vratiti kući, odlaze do Drogherije Calzolari.
 19 sati i 42 minute
Dvojica Francuza kroz ulice Bologne koračaju kao kroz san, grad je
kazalište sjena, hitri obrisi plešu čudan balet zagonetne koreografije,
studenti se pojavljuju i iščezavaju iza stupova, narkomani i prostitutke
stoje ispod nadsvođenih trijemova, karabinjeri tiho trče u prazninu.
Simon podiže glavu. Dvije lijepe srednjovjekovne kule uzdižu se iznad
vrata koja su se nekoć otvarala prema bizantskoj Ravenni, no druga je
kula nakošena poput one u Piši i niža je od svoje sestre, to je odsječena
kula, Torre mozza, ona koju je Dante smjestio u posljednji krug Pakla,
dok je bila još viša i prijeteća: “Tako se činilo da se Garisenda naginje u
suprotnome smjeru ako bi se s podnožja promatrao oblak koji bi
nadolazio prema nagnutoj strani.” Zvijezda Crvenih brigada krasi zid
od crvene opeke. Izdaleka se čuju policijske zviždaljke i pjesma
partizana. Prosjak prilazi Bayardu kako bi od njega zaiskao cigaretu te
mu rekao kako treba podignuti revoluciju, no Bayard ga ne razumije,
nego bez zaustavljanja nastavlja dalje, a čini mu se kako nizu arkada, iz
ulice u ulicu, nema kraja. Dedal i Ikar u zemlji talijanskoga komunizma,
kaže si Simon pri pogledu na predizborne plakate na kamenu i
gredama. I, dakako, među tim su narodom duhova i pjesme koje su, kao
i posvuda u Italiji, istinski stanovnici grada.
Izlog Drogherije Calzolari blista u tmastoj noći. Unutra profesori i
studenti ispijaju vino uz antipasti. Gazda kaže kako će zatvoriti, no
živost koja ondje vlada demantira njegova predviđanja. Enzo i Bianca
naručuju butelju Manaresija.
Bradati pripovijeda nešto smiješno i svi se smiju, svi osim
muškarca s rukavicama i još jednog s torbicom; Enzo dvojici Francuza
prevodi: “Riječ je o jednom uomu koji se navečer vraća kući, pijan je ko
zemlja, putem susreće časnu sestru u halji, sa šeširom na glavi. On se
baca na nju i razbija joj njušku. Kad ju je dobro namlatio, podiže je s
poda i kaže: ‘Ma, Batmane, mislio sam da si jači!”’ Enzo se smije, baš
kao i Simon, Bayard oklijeva.
Bradati razgovara s mladom djevojkom s naočalama i nekim
čovjekom kojeg Bayard odmah prepoznaje kao profesora, jer izgleda
kao student, samo je prestar da bi to i bio. Kad bradati ispije svoju čašu
do dna, ponovno u nju nalijeva iz boce koja stoji na šanku, no pritom ne
nadolijeva u praznu djevojčinu i profesorovu čašu. Bayard na etiketi
čita: Villa Antinori. Konobara pita je li to dobro vino. To je bijelo
toskansko vino, ne, nije baš dobro, odgovara mu konobar na izvrsnom
francuskome. Zove se Stefano i studira političke znanosti. “Ovdje svi
studiraju i bave se politikom!” kaže on Bayardu i pridodaje
nazdravljajući: “Alla sinistra!” Bayard nazdravlja s njim i ponavlja: “Alla
sinistra!” Vlasnik bara zabrinuto kaže: “Piano col vino, Stefano!” Stefano
se smije i kaže Bayardu: “Ne obaziri se na njega, to mi je otac.”
Čovjek s rukavicama zahtijeva slobodu za Tonija Negrija i optužuje
Gladio, tu filijalu krajnje desnice koju financira Cl A. “Negri complice
delle Brigate Rosse, e altrettanto assurdo che Trotski complice di Stalin!”
Bianca mu uvrijeđeno uzvraća: “Gli stalinisti stanno a Bologna!”
Enzo prilazi nekoj mladoj djevojci pokušavajući na prvi pogled
procijeniti što studira i odmah pogađa. (Političke znanosti.)
Bianca objašnjava Simonu kako je u Italiji Komunistička partija
veoma jaka, broji čak pola milijuna članova, te da za razliku od
francuske, 1944. nije predala oružje, otkuda i fenomenalna količina
njemačkih P38 u opticaju. A crvena Bologna u jednu je ruku izlog
talijanske Komunističke partije sa svojim gradonačelnikom
komunistom koji radi za Amendolu, predstavnika upravljačke struje.
“Desno krilo”, kaže Bianca kriveći lice u prezrivu grimasu. “Ta gadarija
od povijesnoga kompromisa, to je on.” Kako Bayard vidi da Simon s nje
ne skida pogled, podiže prema njemu svoju čašu crnoga vina: “Onda,
ljevičaru, sviđa ti se Bologna? Nije li ti ovdje bolje nego u tvome
trgovištu na Vincennesu?” Sa sjajem u očima Bianca ponavlja:
“Vincennes... Deleuze!” Bayard pita konobara Stefana poznaje li
Umberta Eca.
Baš u tom trenutku u bar ulazi hipi u sandalama te prilazi ravno
bradatome i lupka ga po ramenu. Bradati se okreće, a hipi svečano
otvara rasporak na hlačama i piša po njemu. Bradati se užasnut
odmiče, svi počinju vikati, nastupa sveopća zbrka, vlasnikovi sinovi
izvode hipija van. Ljudi prtljaju oko bradatoga, koji cvili: “Ma io non
pario mai di političar Prije no što će izaći, hipi mu dovikuje: “Appunto!”
Stefano se vraća iza šanka te Bayardu prstom upire u bradatoga:
“To ti je Umberto.”
Čovjek s torbicom odlazi zaboravljajući torbicu ispod šanka, no, na
svu sreću, drugi ga gosti sustižu i vraćaju mu je. Zbunjen, čovjek se
prilično čudno ispričava, zahvaljuje i nestaje u noći.
Bayard prilazi bradatome, koji simbolično otire hlače (mokraća je
već natopila tkaninu) i pokazuje mu svoju iskaznicu: “Gospodin Eco?
Francuska policija.” Eco će uznemireno: “Policija? Ma, trebali ste onda
uhititi hipija!” A zatim, razmatrajući publiku sastavljenu od studenata
ljevičara kojih je Drogheria prepuna, zaključi kako nije pametno
nastaviti tim smjerom. Bayard mu ukratko iznosi razloge svoje
prisutnosti na ovome mjestu: Barthes je od jednog mladića tražio neka
ga kontaktira ako mu se dogodi nešto loše, no mladić je umro s
njegovim imenom na usnama. Čini se kako je Eco iskreno iznenađen.
“Roland, dobro sam ga poznavao, no nismo bili bliski prijatelji. Užasno
je to što ste ispričali, no posrijedi je nesreća, zar ne?”
Bayardu je jasno da će se morati dodatno naoružati strpljenjem, pa
ispija čašu do dna, pripaljuje cigaretu, promatra kako čovjek s
rukavicama maše rukama dok tumači materialismo stoico, kako se
Enzo udvara mladoj studentici poigravajući se uvojcima njezine kose
te kako Simon i Bianca nazdravljaju “žuđenoj autonomiji”, a zatim
kaže: “Razmislite. Mora postojati neki razlog što je Barthes htio da
kontaktiramo upravo vas.”
Sluša zatim kako Eco ne odgovara na njegovo pitanje: “Roland,
njegova velika lekcija iz semiologije koju sam upamtio glasi kako
možemo prstom uprijeti u bilo koji događaj u svemiru i upozoriti svijet
kako on nešto znači. Neprestano je ponavljao kako semiologija kad se
šeće ulicama nanjuši značenje ondje gdje drugi vide samo događaje.
Znao je da nešto govorimo načinom na koji se odijevamo, držimo čašu,
hodamo... Vi na primjer, mogu vam reći da ste ratovali u Alžiru i da...”
“Dosta! Sve to znam”, srdi se Bayard.
“Ah? Bene. A istodobno, ono što je u književnosti volio jest da se ne
mora nužno točno utvrditi značenje, ma igra se značenjima. Capisce?
To je geniale. Zato je toliko volio Japan: to je svijet koji ne poznaje
nijedan kod, na kraju krajeva. Nema mogućnosti varanja, no nema ni
političkog ili ideološkog uloga, samo estetskog, a možda i
antropološkog. Zadovoljstvo čiste interpretacije, otvorene
interpretacije oslobođene referenci. Govorio mi je: 'Slažemo se,
Umberto, kako je prijeko potrebno prvo ubiti referencu!’ Ha-ha-ha-ha!
Ma attenzione, to ne znači da označeno ne postoji, eh! Sve u sebi
sadržava označeno. (Ispija dobar gutljaj bijeloga vina.) Sve. No to ne
znači i da postoji beskonačno mnogo interpretacija. Samo kabalisti
tako razmišljaju! Postoje dvije struje: kabalisti, koji smatraju kako se
Tom može unedogled interpretirati u svim smjerovima kako bi se
stvaralo novo, i Sveti Augustin. Sveti Augustin je znao da je biblijski
tekst foresta infinita di sensi - ‘infinita sensuum silva’, kako je govorio
Sveti Jeronim - no da ga uvijek možemo podvrgnuti pravilu
falsifikacije, a kako bi se izbacilo ono što kontekst ne dopušta da se
čita, bez obzira na hermeneutičko nasilje kojemu se taj tekst
podvrgava. Shvačate? Nemoguće je reći je li neka interpretacija valjana,
nije li najbolja, no moguće je reći odbija li neki tekst interpretaciju koja
je nekompatibilna s njegovom kontekstualnošću. To znači da se ipak ne
može govoriti bilo što. Insomma, Barthes je bio augustinovac, a ne
kabalist.”
I dok u graji glasova mnoštva razgovora i zveketu čaša Eco osvaja
njegov zvučni prostor, usred boca poslaganih na policama trgovca
vinom, dok mlada, gipka i čvrsta tijela studenata luče vjeru u
budućnost, Bayard promatra kako čovjek s rukavicama muči
sugovornike dugim i dosadnim govorom na nepoznatu temu.
I pita se zašto netko nosi rukavice dok je vani trideset stupnjeva.
U razgovor se ubacuje profesor kojemu je Eco pričao viceve i na
francuskome bez akcenta kaže: “Problem je, a i ti to dobro znaš, taj što
Barthes nije proučavao znakove u Saussureovom značenju tog pojma,
nego, u najbolju ruku, simbole, najčešće indicije. Tumačiti indiciju nije
svojstveno samo semiologiji, to je vokacija CJELOKUPNE znanosti:
fizike, kemije, antropologije, geografije, ekonomije, filologije... Barthes
nije bio semiolog, Umberto, on nije shvaćao što je semiologija, jer nije
shvaćao specifičnost znaka, koji, za razliku od indicije koja je slučajan
trag što ga je primatelj zamijetio, mora biti svjesno odaslan od
pošiljatelja. Dobro, bio je on prilično nadahnut znanstvenik opće
prakse, no definitivno gledajući, bio je samo starinski kritičar, baš kao i
Picard i oni protiv kojih se borio.”
“Ma no, varaš se, Georges. Tumačenje indicija nije SVA znanost, nego
semiološki trenutak svake znanosti i esencija same semiologije.
Rolandove Mitologije bile su blistave semiološke analize, jer
svakodnevni je život izložen neprestanim bombardiranjima porukama
koje nemaju uvijek izravnu namjeru, no koje se najčešće, zbog svojega
ideološkoga krajnjeg cilja, teže prezentirati pod prividnom
‘prirodnošću’ stvarnog.”
“Ah, stvarno? Nije mi baš jasno zašto apsolutno držiš do toga da
semiologijom zoveš ono što je, na kraju krajeva, tek opća
epistemologija.”
“Ma, to je baš to. Semiologija nudi instrumente za razmatranje što
bi znanost trebala činiti, a to je prije svega učenje da se svijet promatra
u globalnosti, kao cjelokupnost značajnih činjenica.”
“U tom se slučaju može reći da je semiologija majka svih znanosti!”
Umberto širi ruke, dlanovi su mu rašireni i cijela mu se brada
smiješi: “Ecco!”
 Zvuk boca što ih otvaraju stvara cijeli niz pop - pop - pop. Simon
Bianci galantno pripaljuje cigaretu. Enzo pokušava poljubiti mladu
studenticu, koja mu se otima i pritom smije. Stefano ponovno
poslužuje sve prisutne.
Bayard gleda kako čovjek s rukavicama odlaže svoju neispijenu
čašu i izlazi. Lokal je namješten tako da šank klijentima ne dopušta
pristup u stražnji dio prostora, tako da Bayard zaključuje da u
stražnjem dijelu i nema zahoda kojim bi se klijenti mogli poslužiti.
Čovjek s rukavicama je dakle, po svemu sudeći, odlučio da se neće
ponašati kao hipi, nego ide pišati van. Bayardu je na raspolaganju
nekoliko sekundi za donošenje odluke. Uzima čajnu žličicu koja leži na
šanku i izlazi za njim.
Čovjek s rukavicama nije otišao daleko, ova četvrt obiluje mračnim
uličicama. Okrenut zidu, olakšava mjehur u trenutku kad ga Bayard
hvata za kosu, povlači unatrag i obara na tlo urlajući mu u lice:
“Rukavice ne skidaš ni dok pišaš? Ne voliš prljati ruke?” Čovjek je
srednje tjelesne građe, no previše je zaprepašten da bi se otimao ili
vikao, nego samo izbezumljeno koluta očima. Bayard ga i mobilizira
koljenom kojim mu pritišće prsa i hvata ga za ruke. Opipava nešto
mekano ispod kože rukavice na lijevoj ruci, pa mu u trzaju svlači
rukavicu, te otkriva da čovjek nema dva prsta, kažiprst i mali prst.
“Onda? I ti voliš cijepati drva?”
Pritišće mu glavu uz vlažni pločnik.
“Gdje je sastanak?”
Čovjek s rukavicama nerazgovijetno stenje, pa Bayard popušta
pritisak i čuje: “No lo so! Non lo so!”
Možda zaražen ozračjem nasilja koje bdije nad ovim gradom,
Bayard, kako se čini, nije u stanju pokazati strpljivost. Vadi žličicu iz
džepa svojega sakoa i zabada je duboko ispod oka čovjeka, koji počinje
cičati kao preplašena ptičica. Iza sebe čuje Simona koji dotrčava vičući:
“Jacques! Jacques! Što to radiš?” Simon ga čvrsto hvata za ramena, no
Bayard je presnažan da bi ga mogao zaustaviti. “Jacques! Sranje! Nisi
normalan!”
Policajac ugurava žlicu u očnu duplju.
Ne ponavlja pitanje.
Želi stoje moguće brže dovesti strah i očaj do vrhunca koristeći se
pritom efektom iznenađenja. Efikasnost mu je cilj, kao u Alžiru. Prije
manje od minute čovjek s rukavicama mislio je da provodi mirnu
večer, a sad mu Francuz koji se pojavio kao grom iz vedra neba
pokušava iskopati oko dok on piša po sebi.
Kad postane svjestan da je izbezumljeni čovjek spreman na sve
kako bi spasio oko i život, Bayard konačno pristaje precizirati pitanje.
“Klub Logos, govno malo! Gdje je?” A čovjek s odsječenim prstima
zamuckuje: “Archiginnasio! Archiginnasior Bayard ne razumije. “Arči
što?” Iza sebe tad čuje glas koji nije Simonov: “Palazzo
del’Archiginnasio, to je sjedište starog sveučilišta, iza Piazze Magiore.
Podigao ga je Antonio Morandi zvani Il Terribilia, perche...” I ne
okrenuvši se, Bayard prepoznaje Ecov glas koji pita: “Ma perche vi
mučite tog pover’uoma?”
Bayard objašnjava: “Večeras je sastanak Kluba Logos, ovdje, u
Bologni.” Čovjek u rukavicama promuklo pišti.
Simon pita: “Ali kako znaš?”
“Naše su službe došle do tog podatka.”
“‘Naše’ službe? Hoćeš reći: Opća obavještajna služba?”
Simon pomišlja na Biancu, koja je ostala u Drogheriji, i htio bi svima
objasniti da ne radi za francusku obavještajnu službu, no kako bi se
poštedio muke verbaliziranja vlastite krize identiteta čije bujanje
osjeća u sebi, naposljetku ipak šuti. Jasno mu je da u Bolognu nisu došli
samo kako bi ispitali Eca. A primjećuje da Eco nije pitao što je to Klub
Logos, pa osobno postavlja pitanje: “Što znate o Klubu Logos,
gospodine Eco?”
Eco gladi bradu, nakašljava se i pripaljuje cigaretu.
“Grad Atena počivao je na tri stupa: gimnaziji, teatru i školi
retorike. Trag te tripartitnosti vidimo i danas u društvu spektakla koje
u rang slave promiče tri vrste pojedinaca: sportaše, glumce (ili pjevače,
antički teatar nije pravio razliku između to dvoje) i političare. Od te tri
kategorije treća je sve do danas uvijek bila najjača (premda se
zahvaljujući Ronaldu Reaganu može vidjeti kako te tri kategorije nisu
strogo odijeljene) zato što implicira umijeće upotrebe najjačeg oružja:
govora. Od antike do naših dana vladanje govorom oduvijek je bilo
temeljni politički ulog, čak i tijekom feudalnoga razdoblja, koje se
možda čini kao doba posvećeno tjelesnoj snazi i vojnoj nadmoći.
Machiavelli Vladaru objašnjava kako se ne vlada silom, nego strahom,
te da to nije isto: strah je proizvod diskursa o sili. Allora, onaj tko je
ovladao diskursom, sposobnošću da pobudi strah i ljubav doslovno je
gospodar svijeta, eh! Na toj protomakijavelističkoj teorijskoj
pretpostavci, ali i kako bi se pružio otpor rastućem utjecaju kršćanstva,
u trećem stoljeću poslije Krista utemeljen je Logi Concilium. Logi
Concilium proširio se diljem Italije, a zatim i po Francuskoj, gdje je
tijekom Revolucije u osamnaestome stoljeću promijenio ime u Klub
Logos. Klub je tad dobio piramidalnu strukturu i razvio se u iznimno
tajno, od svijeta odijeljeno društvo na čijem su čelu upravitelji, kolegij
od deset članova koji sebe nazivaju solistima, dok je na čelu kolegija
Protagoras Magnus, a članovi društva ondje uvježbavaju svoje
retoričke talente koje stavljaju gotovo isključivo u službu svojih
političkih ambicija. Sumnja se da su članovi organizacije bili i neki
pape, poput Klementa Šestog i Pija Drugog. Priča se da su članovi
društva bili i Shakespeare, Las Casas, Roberto Bellarmino (inkvizitor
koji je vodio proces protiv Galileija, sapete?), La Boetie, Castiglione,
Bossuet, kardinal iz Retza, Kristina Švedska, Casanova, Diderot,
Beaumarchais, Sade, Danton, Talleyrand, Baudelaire, Zola, Rasputin,
Jaures, Mussolini, Gandhi, Churchill i Malapartc.”
Simon zamjećuje kako na tom popisu nema puno političara. Eco
objašnjava:
“Ustvari, unutar Kluba Logos postoje dvije struje: imanentisti, koji
smisao pronalaze u samom zadovoljstvu govorničkih sučeljavanja, i
funkcionalisti, koji retoriku smatraju sredstvom za postizanje svojih
ciljeva. Funkcionalizam se pak dijeli na još dvije struje: makijaveliste i
ciceronovce. Službeno, prvi se upinju jednostavno uvjeriti, dočim je
drugima cilj dokazati, što znači da drugi imaju prilično moralne
motive, no činjenično gledano, teško ih je razlučiti, jer je u pitanju
stjecanje ili očuvanje moći, pa...”
Bayard ga pita: “A vi?”
Eco: “Ja? Ja sam Talijan, allora...”
Simon: “Kao Machiavelli. Ali i kao Ciceron.”
Eco se smije: “Si, vero. U svakom slučaju, više sam imanentist,
barem tako mislim.”
Bayard pita čovjeka s rukavicama koja je lozinka za ulazak. Čovjek
koji se pomalo oporavio od straha uzvikuje: “Ma, to je tajna!” Iza
Bayarda su Enzo, Bianca, Stefano i polovina podrumarevih gostiju koji
su privučeni bukom došli vidjeti što se događa. Svi su slušali kratko
izlaganje Umberta Eca.
Simon pita: “Je li riječ o važnom okupljanju?” Čovjek s rukavicama
odgovara kako će se večeras podignuti razina, jer kruži glasina kako će
se pojaviti i jedan solist, Veliki Protagora osobno. Bayard pita Eca hoće
li poći s njima, no Eco odbija: “Znam kakva su to okupljanja. U mladosti
sam bio u Klubu Logos, znate! Bio sam se čak uspeo do ranga tribuna, a
da pritom, kao što vidite, nisam izgubio nijedan prst.” Ponovno
pokazuje ruke. Čovjek s rukavicama obuzdava gorku grimasu. “No zbog
toga nisam imao vremena za svoja istraživanja, pa sam prestao
odlaziti na okupljanja. Odavno sam izgubio svoj rang. Baš bi me
zanimalo kakvi su danas borci, ma sutra se vraćam u Milano, imam vlak
u jedanaest sati, moram se pripremiti za konferenciju o ekfrazama
bareljefa Quattrocenta.” Bayard mu ne može proturječiti, no što je
moguće blažim glasom kaže mu: “Imamo za vas još pitanja, gospodine
Eco. O sedmoj funkciji jezika.”
Eco gleda Bayarda. Gleda Simona, Biancu, čovjeka s rukavicama,
Enza i njegovu novu prijateljicu, svoga francuskoga kolegu, Stefana i
njegova oca, koji je također izašao, te prelazi pogledom i preko grupice
gostiju koji su se okupili na uličici.
“Va bene. Potražite me sutra u deset sati u čekaonici željezničkoga
kolodvora. U čekaonici za drugi razred.”
Odlazi zatim u trgovinu kako bi kupio rajčice i tunjevinu u konzervi,
nakon čega konačno nestaje u noći s plastičnom vrećicom i svojom
profesorskom aktovkom.
Simon kaže: “Trebat će nam prevoditelj.”
Bayard: “Prstić-vila bit će nam dovoljna.”
Simon: “Ne izgleda mi kao da je u formi. Bojim se da mu
performanse baš nisu najbolje.”
Bayard: “Dobro, u redu, povedi svoju prijateljicu.”
Enzo: “I ja želim s vama!”
Gosti Drogherije: “I mi želimo poći!”
Čovjek s rukavicama, koji i dalje leži na tlu, energično maše
osakaćenom rukom: “Ma, to je privatna večer! Ne mogu vas sve
uvesti.”
Bayard mu udara pljusku. “Eh, pa to nije komunistički stav! Hajde,
idemo.”
I u vrućoj bolognskoj noći malena skupina korača prema starom
sveučilištu. Gledana izdaleka, povorka pomalo nalikuje na Fellinijev
him, no teško je razlučiti je li riječ o La Dolce Vita ili La Strada.

0 sati i 7 minuta
Ispred ulaza u Archiginnasio gura se malena skupina, a tu je i
izbacivač koji se od ostalih izbacivača razlikuje samo time što nosi
sunčane naočale Gucci, ručni sat Prada, odijelo Versace i kravatu
Armani.
 Čovjek s rukavicama koji stoji između Simona i Bayarda obraća se
izbacivaču. Kaže: “Siamo quiper il Logos Club. Il codice è fifty cents.”
Sumnjičav, izbacivač pita: “Quanti siete?”
Čovjek s rukavicama okreće se i broji: “Hm... Dodici.” Izbacivač
obuzdava podsmijeh te mu kaže kako to neće biti moguće.
Enzo mu tad pristupa i kaže: “Ascolta amico, alcuni di noi sorto
venuti da lontano per la riunione di stasera. Alcuni di noi sono venuti
dalla Francia, capisci?”
Izbacivač ne trza. Čini se kako ga uopće nije impresionirao
argument o francuskome ogranku.
“Rischi diprovocare un incidente diplomatico. Tra di noi ci
sonopersone di rancio elevato.”
Izbacivač prelazi pogledom preko okupljenih i izjavljuje kako ovdje
vidi samo bandu ušljivaca. Kaže: “Basta!”
Enzo inzistira: “Sei cattolico?” Izbacivač skida naočale s očiju.
“Dovresti sapere che Vabito non fa il monaco. Che diresti tu di qualcuno
che per ignoranza chiudesse la sua porta al Messia? Come lo
giudicheresti?” Kako bi on ocijenio onog tko bi iz neznanja zatvorio
vrata Kristu?
Izraz izbacivačeva lica mijenja se, Enzo vidi da odvaguje, razmišlja
nekoliko dugih sekundi, pomišlja na glasine koje kruže i govore da će
se pojaviti Veliki Protagora inkognito, te naposljetku pokazuje prstom
dvanaestero ljudi: “Va bene. Voi dodici, venite.”
Skupina ulazi u palaču i uspinje se kamenim stubištem koje je
urešeno beskrajnim nizom grbova. Čovjek s rukavicama vodi ih u
Teatro anatomico. Simon ga pita zaštofifty cents. Čovjek s rukavicama
objašnjava mu kako na latinskome inicijali Kluba Logos znače pedeset i
sto, pa je tako lako upamtiti.
Ulaze u predivnu dvoranu obloženu drvom koja je osmišljena kao
kružni amfiteatar urešen drvenim skulpturama anatoma i slavnih
liječnika u čijem je središtu ploča od bijeloga mramora na kojoj su
nekoć ležali leševi. U dnu dvorane dvije skulpture koje prikazuju ljude
oguljene kože, također od drva, drže pladanj na kojem stoji skulptura
žene u haljini gustih nabora za koju Bayard pretpostavlja da je alegorija
medicine, no koja bi jednako tako mogla utjelovljivati pravdu kad bi
imala povez preko očiju.
Sjedeća mjesta već su uvelike zauzeta, žiri je zasjeo ispod skulptura
oderanih i spreman je za zasjedanje, a dok gledatelji i dalje pristižu, u
dvorani je žamor. Uzbuđena, Bianca povlači Simona za rukav:
“Pogledaj! To je Antonioni! Jesi li gledao UAvventuru? To je tako
magnifico! Oh, došao je s Monicom Vitti! Che bella! A tamo, vidiš onog
čovjeka, u žiriju, onog u sredini? To je ‘Bifo’, ravnatelj Radio Alicea,
slobodnog radija iznimno popularnog u Bologni. Njegove su emisije
pokrenule građanski rat prije tri godine, a on nas je upoznao s
Deleuzeom, Guattarijem, Foucaultom. A tamo! To su Paolo Fabbri i
Omar Calabrese, dvojica Ecovih kolega, semiologa kao i on, i oni su
iznimno poznati. A tamo! Verdiglione. Još jedan semiolog, a usto je i
psihoanalitičar. Tamo! To je Romano Prođi, bivši ministar industrije,
što on radi ovdje? Još vjeruje u povijesni kompromis, quel buffone?”
Bayard kaže Sirnonu: “Pogledaj tamo.” Pokazuje mu Luciana koji
sjedi u gledalištu sa svojom starom majkom, oslanja se bradom o štaku
i puši cigaretu. Na drugom pak kraju dvorane trojica su mladića sa
šalovima koja su pucala u njega. Svi se ponašaju kao da se ništa nije
dogodilo. Banda sa šalovima kao da nema razloga za zabrinutost.
Čudna zemlja, razmišlja Bayard.
Prošla je ponoć. Počinje zasjedanje, odzvanja glas, to je Bifo koji
preuzima riječ, vodeći čovjek Radio Alicea koji je ‘77. pokrenuo požar u
Bologni, citira neku Petrarcinu canzone kojom je Machiavelli zaključio
svojega Vladara: “Vertu contra furore / prendera l’arme, et fia ‘l
combatter corto: / che l'antico valore / ne gli italici cor’ non e ancor
morto.”
Vrlina će protiv bijesa
Pograbit oružje, da kratku borbu bije:
Jer hrabrost drevna
U srcima italskim još zamrla nije.8
Biancine oči blistaju crnim plamom. Čovjek s rukavicama napinje
torzo, oslanja šake o bokove. Enzo rukom oko pojasa grli mladu
studenticu koju je zavodio u Drogheriji. Stefano zviždi pun
entuzijazma. U prostoru iznad kružnog amfiteatra odjekuje
domoljubna himna. Bayard pogledom u mračnim zakucima traži
nekog, ali ne zna koga. Simon u publici ne prepoznaje čovjeka s
torbicom koji je bio u Drogheriji zato što je zaokupljen Biancinom
bakrenastom kožom i njezinim prsima koja podrhtavaju u dekolteu.
Bifo izvlači prvu temu, Gramscijevu rečenicu, koju im Bianca
prevodi:
“Kriza počiva upravo u činjenici da staro umire, a novo se ne može
roditi.”
Simon razmišlja o rečenici. Bayard ne haje, nego pogledom prelazi
preko dvorane. Promatra Luciana sa štakom i majkom. Promatra
Antononija i Monicu Vitti. Ne vidi Sollersa i BHL-a skrivene u kutu.
Simon problematizira u glavi: “upravo” što? Duh mu silogizira: u krizi
smo. Blokirani smo. Svijetom upravljaju Giscardi. Enzo svoju
studenticu ljubi u usta. Što učiniti?
Dvojica kandidata stoje svaki sa svoje strane stola za obdukciju, kao
u borilačkom ringu, u udubini dvorane. Stojeći se mogu lakše okretati
oko vlastite osi kako bi se mogli obratiti svima.
Usred drvenih obloga Dvorane za anatomiju mramor stola blista
natprirodnom bjelinom.
Iza Bifa oguljeni koji uokviruju stolac inače namijenjen profesoru
(istinsku katedru, kao u crkvi) bdiju kao čuvari imaginarnih vrata.
Prvi kandidat, mladić s apulskim naglaskom, raskopčane košulje, s
opasačem s velikom srebrnom kopčom, započinje izlaganje.
Ako je dominantna klasa izgubila konsenzus, odnosno ako više nije
upravljačka, nego samo dominantna i posjeduje isključivo moć prisile,
to znači upravo to da su se velike mase odvojile od tradicionalnih
ideologija te da više ne vjeruju u ono u što su prije vjerovale...
Bifo prelazi pogledom preko dvorane. Pogled mu se na trenutak
zaustavlja na Bianci.
A baš tijekom tog interregnuma najpovoljniji je trenutak za procvat
onoga što Gramsci naziva najraznovrsnijim morbidnim fenomenima.
Bayard promatra Bifa koji promatra Biancu. Iz sjene Sollers BHL-u
pokazuje Bayarda. Kako bi prošao nezamijećen, BHL je odjenuo crnu
košulju.
Polako se okrećući oko sebe, mladi borac vizualno se povezuje s
cijelom dvoranom. Dobro znamo na koji je morbidni fenomen aludirao
Gramsci. Zar ne? Isti onaj koji prijeti i danas. Jedno vrijeme šuti. Zatim
uzvikuje: “Fascismo!”
Navodeći svoj auditorij da mentalno predoči ideju i prije no što je
izgovorio riječ, kao da je baš u tom trenutku telepatski porađao misao
svih koji ga slušaju te je tako, putem sugestije, stvorio jednu vrstu
kolektivnog zajedništva. Ideja fašizma dvoranom se širi poput nečujna
vala. Mladi je natjecatelj postigao barem jedan cilj (nužan): utvrditi
vrijednost diskursa. A u tu svrhu dramatizirati na najvišoj mogućoj
razini: opasnost od fašizma, još plodna utroba i tako dalje.
Čovjek s torbicom rukama stišće torbicu koja mu počiva na
koljenima.
Sollersova cigareta ugurana u muštiklu od slonovače svijetli u
polutami.
Postoji međutim razlika između današnjice i Gramscijeva doba.
Danas više ne živimo pod fašističkom prijetnjom. Fašizam se već
smjestio u srcu države. Ondje kopa poput crva. Fašizam više nije
katastrofalna posljedica države u krizi i dominantne klase koja je
izgubila nadzor nad masama. Nije više ni sankcija, nego je podmukao i
priručni izlaz upravljačke klase u svrhu obuzdavanja rastućih
progresivnih snaga. Nije to više fašizam članstva, nego sramotan
fašizam iz sjene, fašizam crvljivih političara, nije to više fašizam
vojnika, ni stranke mladih, nego fašizam starih, fašizam sumnjivih i
ilegalnih filijala sastavljen od žbira koji se vraćaju na platne liste šefova
rasista koji žele da se sve promijeni kako se ništa ne bi promijenilo, no
koji Italiju guše smrtonosnim gangrenoznim stiskom.
To je bratić koji priča neumjesne viceve, no kojeg svejedno
pozivamo za obiteljski stol na objed. Nije to više Mussolini, to je loža
P2.
Gledalištem odjekuju zvižduci. Mladiću iz Apulije preostaje samo
zaključiti: u obliku larve zbog kojega se nije u stanju totalno nametnuti,
fašizam se zavukao u sve segmente državnoga aparata kako bi
spriječio svaki oblik njegove mutacije (mladić iz Apulije razborito se
suzdržava dati mišljenje o povijesnome kompromisu) te kao takav više
ne predstavlja prijetnju koja lebdi iznad krize koja bi mogla potrajati
unedogled, nego je postao sam uvjet održivosti krize. Kriza u kojoj se
Italija već godinama koprca razriješit će se tek kad se fašizam ukloni iz
njedara države. I zbog toga, izjavljuje on podižući šaku: “La lotta
continua!”
Pljesak.
Njegovu protugovorniku uzalud će biti braniti Negrijevu ideju da
kriza više nije konjunkcijski trenutak, tek eventualno ciklički, proizvod
disfunkcionalnosti ili potrošenosti sustava, nego motor s unutarnjim
izgaranjem mutirajućega i polimorfnoga kapitalizma koji je prisiljen
srljati naprijed kako bi se regenerirao, pronalazio nova tržišta i držao
radnu snagu pod pritiskom, ostavljajući usput simptome poput izbora
Thatcher i skore Reaganove pobjede na izborima, no izgubit će s dva
glasa prema jedan. Po mišljenju publike, dvojica govornika kvalitetno
su se predstavila i opravdala svoj rang dijalektičara (četvrta od sedam
postojećih razina). No mladić iz Apulije u neku je ruku dobio fašističku
medalju.
Isto vrijedi i za sljedeći ogled: “Cattolicesimo e marxismo” (Veliki
talijanski klasik).
Prvi govornik govori o Franji Asiškome, prosjačkim redovima, o
Pasolinijevu Evanđelju po Mateju, o svećenicima-radnicima, o teologiji
oslobođenja u Južnoj Americi i o Kristu koji istjeruje trgovce iz Hrama
te zaključuje izjavom koja daje naslutiti kako je Isus bio prvi marksist i
lenjinist.
U dvorani vlada ozračje trijumfa. Bianca plješće iz sve snage.
Banda sa šalovima pripaljuje si džoint. Stefano otvara bocu koju je
za svaki slučaj ponio sa sobom.
Drugi govornik može se do mile volje upinjati i govoriti o opijumu
za narod, o Francu i Španjolskom građanskom ratu, o papi Piju XII. i
Hitleru, o suradnji Vatikana i mafije, o inkviziciji, o protureformaciji, o
križarskim ratovima kao savršenu primjeru imperijalističkih ratova, o
procesu protiv Jana Husa, Bruna i Galileija. Nema mu pomoći. Ozračje u
dvorani uzavrelo je, svi ustaju i počinju pjevati “Bella Ciao”, premda to
nema nikakve veze s temom. Prvi govornik pod pritiskom publike
pobjeđuje s tri prema nula, no pitam se je li baš uspio uvjeriti Bifa.
Bianca pjeva iz svega glasa. Simon promatra profil Biance koja pjeva,
fasciniran je mekim i suptilnim crtama njezina blistava lica. (Nalikuje
mu na Claudiju Cardinale.) Enzo i studentica pjevaju. Pjevaju Luciano i
njegova majka. Pjevaju Antonioni i Monica Vitti. Pjeva Sobers. Bayard i
BHL pokušavaju razumjeti tekst.
Sljedeći ogled suprotstavlja mladu ženu i starijeg muškarca; pitanje
se odnosi na nogomet i klasnu borbu. Bianca objašnjava Simonu kako
cijelu zemlju potresa skandal “Totonero”, odnosno namještanje
utakmica u koje su upetljani igrači Juventusa, Lazija, Perugie, ali i cijeli
klub iz Bologne.
I ponovno, protiv svih očekivanja, pobjedu odnosi mlada žena koja
je zastupala ideju da su igrači proletarijat, a predsjednici klubova žele
njihovu radnu snagu.
Bianca precizira Simonu kako je nakon skandala s namještenim
rezultatima mladi napadač nacionalne lige Paolo Rossi dobio
trogodišnju suspenziju, te neće moći igrati na Svjetskom prvenstvu u
Španjolskoj. I neka mu, kaže Bianca, odbio je doći u Napulj. Simon pita
zašto. Bianca uzdiše. Napoli je presiromašan, ne može se nositi s
najboljima. Nijedan veliki igrač neće nikad noći u Napulj.
Čudne li zemlje, pomišlja Simon.
Odmiče noć, dolazi trenutak borbe na prste. Tišina skulptura,
Galena, Hipokrata, talijanskih anatoma, oderanih i žene koja sjedi u
opreci je sa živošću živih. Oni puše, piju, razgovaraju, jedu.
Bifo poziva govornike. Dijalektičar izaziva peripatetičarku.
Čovjek staje za stol za disekciju. Riječ je o Antonioniju. Simon
promatra Monicu Vitti koja omotana pamučnim šalom diskretna
motiva zaljubljeno promatra velikog redatelja.
Njemu sučelice, ukočena, stroga, uspravna držanja i savršene
punđe, staje Lucianova majka koja se spustila iz gledališta.
Simon i Bayard se gledaju. Pogledavaju Enza i Biancu: i oni
izgledaju pomalo zatečeno.
Bifo izvlači temu: “Gli intellettuali è il potere”. Intelektualci i moć.
Počinje niže rangirani govornik, dakle dijalektičar.
Kako bi se o temi moglo raspravljati, na njemu je da je
problematizira. Samu po sebi, problematiku je lako iznijeti: jesu li
intelektualci saveznici ili neprijatelji moći? Dovoljno je odabrati. Za ili
protiv? Antonioni odlučuje kritizirati kastu kojoj pripada, a koje je
gledalište puno. Intelektualci suučesnici moći. Cosi sia.
Intelektualci: funkcionari unutar superstruktura koji sudjeluju u
izgradnji hegemonije. Dakle ponovno Gramsci: svi ljudi su posve
izvjesno intelektualci, no ne obnašaju svi ljudi unutar društva funkciju
intelektualaca, a ta se uloga sastoji od rada na spontanom konsenzusu
masa. “Organički” ili “tradicionalan”, intelektualac se uvijek priklanja
“ekonomsko-korporativnoj” logici. Bio on organički ili tradicionalan,
uvijek je u službi moći, sadašnje, prošle ili buduće.
Gdje je, po Gramsciju, spas za intelektualca? U prevlasti unutar
Partije. Antonioni se sarkastično smije. Ali i sama je Komunistička
partija toliko korumpirana! Kako si ona danas može dopustiti ičije
iskupljenje? Compromesso storico, sto cazzo! Kompromis koji vodi do
kompromisa.
Subverzivni intelektualac? Ma fammi ilpiacere!Citira repliku iz
nečijeg filma: “Pomislite što je Svetonije bio Cezarima! Krećete s
ambicijom da denuncirate, a završite u dosluhu suučesništva.”
Teatralan naklon.
Obilan aplauz.
Riječ preuzima starica.
“Io so”
I ona počinje citatom, no odabire Pasolinija. Pasolinijev
“Optužujem” koji je objavljen u Corriere della sera 1974. i postao
legendaran:
“Poznata su mi imena odgovornih za milanski masakr tisuću
devetsto šezdeset devete. Znam i imena odgovornih za masakre u
Bresci i Bologni tisuću devetsto sedamdeset četvrte. Znam imena
važnih osoba koje su uz pomoć CIA-e, grčkih pukovnika i mafije
pokrenule antikomunistički križarski pohod, a zatim si izgradile
antifašističku nevinost. Znam imena onih koji su, između dviju misa,
davali upute i osiguravali političku zaštitu starim generalima, mladim
neofašistima, ali i običnim kriminalcima. Znam imena ozbiljnih i
važnih osoba koje se skrivaju iza komičnih i glupih likova. Znam imena
ozbiljnih i važnih osoba koje stoje iza tragičnih mladih ljudi koji su se
ponudili da budu ubojice i manijaci. Sva su mi ta imena poznata i znam
sve činjenice vezane uz atentate protiv institucija i pokolje za koje su
odgovorna.”
Starica grmi i njezin drhtav glas odzvanja u prostoru
Archiginnasija.
“Znam. Ali nemam dokaza. Čak ni indicija. Znam zato što sam
intelektualac, pisac koji se upinje pratiti sve što se događa, znati sve
što se na tu temu piše, predočiti si sve ono što nitko ne zna ili o čemu
se šuti; koji povezuje čak i međusobno udaljene činjenice, koji sakuplja
razbacane komadiće i fragmente cjelokupne koherentne političke
situacije i koji logiku vraća ondje gdje se čini da vladaju nasumično,
ludo i zagonetno.”
Manje od godinu dana nakon objave tog članka Pasolini je pronađen
mrtav, nasmrt pretučen na plaži u Ostiji.
Gramsci je umro u zatvoru. I Negri je zatvoren. Svijet se mijenja
zato što intelektualci i moć ratuju. Moć gotovo uvijek pobjeđuje, a
intelektualci plaćaju životom ili slobodom zato što su htjeli protiv nje
ustati, i jedu prašinu, no ne baš uvijek, a kad intelektualac ostvari
pobjedu nad moći, čak i ako se to dogodi postumno, svijet se tad
mijenja. Titulu intelektualca zaslužuje onaj tko daje glas onima bez
glasa.
Antonioni, koji želi zaštititi svoj fizički integritet, ne dopušta joj da
zaključi. On citira Foucaulta koji kaže kako “treba prestati s
glasnogovornicima”. Glasnogovornici ne govore u ime drugih, nego
umjesto njih.
Stara brzo uzvraća i kaže kako je Foucault senza coglioni: nije li baš
ovdje, u Italiji, odbio intervenirati u aferi ocoubojstva koja je prije tri
godine potresla cijelu zemlju, on koji je upravo bio objavio knjigu o
ocoubojici Pierreu Riviereu? Čemu služi intelektualac ako ne
intervenira u slučajevima koji se izravno tiču upravo područja na
kojima je stručan?
U sjeni, Sollers i BHL se cerekaju, premda se BHL pita koje je točno
Sollersovo stručno područje.
Antonioni uzvrati kako je Foucault više i od kog drugog razotkrio
ispraznost tog stava, tog načina na koji intelektualac voli (ponovno
citira Foucaulta) “pridavati ozbiljnost malenim, beznačajnim
prepirkama”. Foucault za samoga sebe kaže da je istraživač, a ne
intelektualac. On se pronalazi u dugom istraživanju, a ne u agitaciji
polemike. On je tako rekao: “Ne nadaju li se intelektualci da će sebi
ideološkom borbom podati veću težinu od one što je doista imaju?”
Staroj se grlo steže. Ona grmi: svaki intelektualac, provodi li
korektno istraživanja za koja je kvalificiran, a koja mu trebaju biti
vokacija, čak i ako je u službi moći, radi protiv moći, jer, kako je govorio
Lenjin (teatralno se okrećući oko sebe, prelazi pogledom preko
cjelokupnoga gledateljstva), istina je uvijek revolucionarna. “La verita e
sempre rivoluzionaria!”
Uzmimo primjerice Machiavellija. On Vladara piše za Lorenza de’
Medicija: nije se mogao više dodvoravati. Pa ipak. Djelo koje se doima
vrhuncem političkog cinizma zapravo je marksistički manifest: “Jer
ciljevi naroda uvijek su čestitiji od ciljeva velikih, jedni žele ugnjetavati,
drugi izbjeći ugnjetavanju”, piše on. Zapravo, ne piše on Vladam za
firentinskog vojvodu, jer djelo je posvuda distribuirano. Objavivši
Vladara, razotkriva istine koje su trebale ostati skrivene i rezervirane
isključivo za primjenu moćnima: riječ je o subverzivnom,
revolucionarnom činu. On Vladareve tajne predaje narodu. Arkane
političkog pragmatizma oslobođene lažnih, božanskih ili moralnih
opravdanja. Odlučna gesta ljudskog oslobođenja po uzoru na sve geste
desakralizacije. Svojom voljom da razotkrije, objasni i objavi
intelektualac vodi rat sa svetim. A to je uvijek oslobađajuće.
Antonioni poznaje klasike, pa uzvraća: Machiavelli je bio tako slabo
upućen u proletarijat da nije mogao ni razmatrati njegovo stanje,
njegove potrebe i težnje. Tako je napisao i ovo: “Kad god nekoj skupini
ljudi ne oduzmete ni dobra ni čast, oni žive zadovoljni.” U svojemu
zlatnom kavezu nije bio u stanju zamisliti da je ogromna većina
čovječanstva bila (i još jest) apsolutno uskraćena kada je riječ o
dobrima i časti, što znači da im se oni ne mogu ni oduzeti...
Stara kaže kako je to sva ljepota istinskog intelektualca: on ne mora
željeti biti revolucionaran da bi to bio. Ne mora voljeti, pa čak ni
poznavati narod da bi mu služio. On je prirodno i nužno komunist.
 Antonioni prezrivo dobacuje kako je to trebalo objasniti
Ueideggeru.
Stara mu kaže kako bi mu bilo bolje da ponovno pročita Malapartea.
Antonioni govori o konceptu cattiva maestra, lošega gospodara.
Stara mu odgovara da, ako je potrebno pridjevom naglasiti kako je
maestro loš, onda to znači da je u osnovi dobar.
Osjeća se kako ovoga puta neće biti nokauta, pa Bifo zviždukom
označuje kraj sučeljavanja.
Dvoje protivnika odmjerava se pogledima, lica su im ozbiljna,
čeljusti stisnute, znojni su, no punđa na staričinoj glavi još je uvijek u
savršenu stanju.
Publika je podijeljena i neodlučna.
Dvojica Bifovih prisjednika glasuju, jedan je za Antonionija, drugi za
Lucianovu majku.
Svi prisutni napeto čekaju Bifovu odluku. Bianca hvata Simona za
ruku. Sollers blago slini.
Bifo glasa za staru.
Monica Vitti je problijedjela.
Sollers se smiješi.
Antonioni je miran.
Polaže ruku na stol za obdukciju. Jedan od Bifovih prisjednika
ustaje, visok i sasvim mršav momak naoružan malenom sjekirom
modra sječiva.
U trenutku kad se sjekira obara na Antonionijev prst, zvuk što ga
stvara presječena kost miješa se sa zvukom udarca sječiva o mramor i
krikom sineasta.
Monica Vitti dolazi mu poviti ruku zavojem, dok prisjednik s puno
poštovanja podiže mali prst i pruža ga glumici.
Snažnim glasom Bifo objavljuje: “Onore agli arringatori.” Cijela
dvorana zborno uzvraća: Čast igračima.
Lucianova majka ponovno sjeda pokraj svojega sina.
Prolazi nekoliko minuta, kao nakon kraja filma, dok se svjetla u kinu
još nisu upalila, kad se povratak u stvarni svijet doživljava kao
polagano buđenje, kad vam slike još plešu pred očima, prije no što prvi
gledatelji počnu ustajati na utrnule noge kako bi napustili kinodvoranu.
Dvorana za anatomiju polako se prazni, Bifo i njegovi prisjednici
sakupljaju svoje zabilješke, umeću ih u kartonske omote te se
pompozno povlače. Prisutni na okupljanju Kluba Logos razilaze se u
noći.
 Bayard pita čovjeka s rukavicama je li Bifo Veliki Protagora. Čovjek
s rukavicama kao dijete niječno trese glavom. Bifo je tribun (šesta
razina), no nije sofist (sedma i najviša razina). Čovjek s rukavicama
misli kako je to Antonioni, za kojeg se govori kako je nekoć, šezdesetih
godina, bio sofist.
Sollers i BHL diskretno se udaljavaju. Bayard ih ne vidi zato što ih je
u čepu koji se stvorio na vratima zaklonio čovjek s torbicom. Potrebno
je donijeti odluku. Odlučuje ipak slijediti Antonionija. Okrećući se,
glasno pred svima dobacuje Simonu: “Sutra u deset na željezničkom
kolodvoru, nemoj kasniti!”

3 sata i 22 minute
Dvorana se naposljetku ispraznila. Ljudi iz Drogherije su otišli.
Kako bi umirio savjest, Simon želi izaći posljednji. Promatra čovjeka s
rukavicama koji odlazi. Promatra Enza i mladu studenticu koji odlaze
zajedno. Sa zadovoljstvom primjećuje kako Bianca nije nikamo otišla.
Može čak pretpostaviti da ga čeka. Oni su posljednji. Ustaju, polako
koračaju prema vratima. No trenutak prije no što će napustiti dvoranu,
zastaju. Galen, Hipokrat i ostali promatraju ih. Oguljeni su sasvim
nepomični. Požuda, alkohol, zanesenost nepoznatim okruženjem i
blagonaklonost s kojom se Francuzi često susreću tijekom inozemnih
putovanja stidljivu Simonu daju odvažnost - oh, ipak prilično stidljivu
odvažnost - za koju zna da je ne bi imao u Parizu.
Simon hvata Biancu za ruku.
Ili je možda bilo obratno?
Bianca hvata Simona za ruku pa se spuštaju stubama sve do
pozornice. Ona se okreće oko vlastite osi, a skulpture joj defiliraju pred
očima poput diorame duhova, poput pokretnih slika.
Shvaća li Simon baš u tom trenutku da je život uloga koju trebamo
igrati najbolje što znamo i umijemo ili mu se pak u mlado, gipko i vitko
tijelo glatke kože, s podrezanim noktima, zavlači Deleuzeov duh?
Polaže ruke na Biancina ramena, naginje se prema njoj te joj
iznenada nadahnut, kao samome sebi u bradu, šapuće na uho: “Žudim
za krajolikom koji je omotan u ovoj ženi, koji ne poznajem, no
predosjećam ga, i neću biti zadovoljan sve dok si ga ne razvijeni pred
očima...”
Bianca drhti od zadovoljstva. Simon joj šapuće s autoritetom kojeg
nije ni bio svjestan: “Povežimo se.”
Ona mu nudi svoje usne.
 On je prebacuje preko stola za obdukciju. Ona zadiže suknju, širi
noge i kaže mu: “Jebi me kao stroj.” I dok se njezine grudi pomaljaju
ispod odjeće, Simon se prepušta povezivanju. Njegov jezik-stroj zalazi
u nju kao kovanica u otvor automata, a Biancina usta, koja također
imaju brojne primjene, izbacuju zrak kao mijeh stvarajući tako moćno
disanje čija se jeka - “Si! Si!” - odbija o otkucaje srca u Simonovu kurcu.
Bianca cvili, Simonu se diže, Simon liže Biancu, Bianca dodiruje svoje
grudi, oguljeni imaju erekciju, Galen drka ispod halje, a Hipokrit ispod
toge. “Si! Si!” Bianca hvata Simonov kurac koji je istodobno vruć i tvrd
kao da je upravo izašao iz visoke peći i spaja ga sa svojim ustima-
strojem. Simon recitira kao sebi u bradu, kao da je sasvim pribran
citira Artauda: “Ispod kože tijelo je pregrijana tvornica.” Tvornica
Bianca automatski podmazuje njegovo spolovilo. Njihovo izmiješano
stenjanje odzvanja pustom dvoranom za anatomiju.
Dvorana nije baš sasvim pusta: čovjek s rukavicama vratio se kako
bi matirao dvoje mladih ljudi. Simon ga uočava kako skriven čuči u
kutu gledališta. Bianca ga uočava dok puši Simonu. Čovjek s
rukavicama u mraku vidi kako crno Biancino oko blista dok ona cucla
Simonu.
Vani, bolognska noć konačno postaje svježija. Bayard pripaljuje
cigaretu dok čeka da se Antonioni, dostojanstven, ali i ošamućen,
odluči pokrenuti. U ovoj fazi istrage još ne zna reći je li Klub Logos
skupina bezopasnih luđaka ili nešto daleko opasnije što ima veze sa
smrću Barthesa, onog žigola, veze sa Giscardom, Bugarima i
Japancima. Zvono neke crkve odzvanja četiri puta. Antonioni počinje
koračati, za njim Monica Vitti, a za njima Bayard. U tišini prolaze kroz
galerije porubljene šik buticima.
Propeta u luk na stolu za obdukciju, Bianca šapuće Simonu dovoljno
glasno da je i čovjek s rukavicama skriven u gledalištu može čuti:
“Scopami come una macchina.” Simon liježe preko nje, gura kurac u
otvor njezine vulve, sa zadovoljstvo otkriva kako ona obilno vlaži, a kad
konačno sasvim prodire u nju, osjeća fluidnost u slobodnom stanju, bez
zapreka, pa klizi preko punog, povijenog tijela pulsirajuće Napolitanke.
Nakon što je preko Via Farini prošao ispred bazilike San Stefano sa
sedam crkava (koje su podignute tijekom beskrajnog srednjeg vijeka),
Antonioni sjeda na kameni rubnjak. Zdravom rukom pridržava onu
osakaćenu, glava mu je pognuta, no Bayard skriven ispod arkada
shvaća da plače. Prilazi mu Monica Vitti. Ništa ne upučuje na to da
Antonioni zna da je ona tu, točno iza njega, no osjeća da je ona ondje,
Bayardu je to jasno. Monica Vitti podiže ruku, no zadržava je u zraku te
nepomična oklijeva iznad pognute glave kao krhka i nezaslužena
aureola. Iza stupa Bayard pripaljuje cigaretu. Antonioni šmrca. Monica
Vitti nalikuje na kameni san.
Bianca se sve više koprca pod težinom Simonova tijela za koje se
grčevito drži, ona viče: “La mia macchina miracolante!” dok se Simonov
kurac zabija u nju kao klip energijom motora s unutarnjim izgaranjem.
U svojemu skrovištu čovjek s rukavicama halucinira i vidi hibridnu
lokomotivu i divljega konja. Dvorana za anatomiju od njihova se
spajanja puni potmulim, isprekidanim dahtanjem, što zapravo svjedoči
o činjenici kako se strojevi u žudnji neprestano međusobno progone u
pokretu, no da se i ne kreću ako se ne proganjaju.
“Proizvodnja se uvijek kalemi na proizvod, a dijelovi stroja
istodobno su i gorivo.”
Bayard je imao vremena pripaliti još jednu cigaretu, pa još jednu, na
kraju i još jednu. Monica Vitti naposljetku ipak odlučuje položiti dlan na
Antonionijevu glavu, a on sad jeca ne obuzdavajući se. Ona mu s
dvosmislenom nježnošću miluje kosu. Antonioni plače i plače, ne može
se zaustaviti. Ona spušta pogled svojih lijepih sivih očiju na zatiljak
filmskog red atelja, a Bayard je predaleko da jasno razabere izraz
njezina lica. Pokušava se pogledom probiti kroz tamu, a kad pomišlja
kako je s njezina lica iščitao sućut koja se nameće zdravom logikom
duha, Monica Vitti odvraća pogled i usmjeruje ga prema masivnome
zdanju bazilike. Duhom je možda već drugdje. Izdaleka se čuje
mijaukanje. Bayard odluči kako je vrijeme da pođe leći.
Na stolu za obdukciju Bianca sad jaše Simona koji, prilijepljen za
mramornu ploču, napinje sve mišiće svojega mlada tijela kako bi
zamasima Talijanke podario više reljefa. “Postoji samo jedna
proizvodnja, a to je proizvodnja stvarnosti.” Bianca na Simonu jaše sve
brže i energičnije, sve do točke udara, kad se dva stroja u požudi
fuzioniraju u neobuzdanost atoma te tako konačno postaju ono tijelo
bez organa: “Jer strojevi u požudi temeljna su kategorija ekonomije
požude, oni sami od sebe stvaraju tijelo bez organa, te više ne razabiru
okretačke sile vlastitih dijelova...”
Deleuzeove riječi zebrasto šaraju duh mladoga čovjeka u trenutku
dok mu tijelo potresaju grčevi, u trenutku dok Biancino tijelo ubrzava,
pa zastaje i liježe preko njega, miješajući njegov znoj s njezinim.
Tijela se opuštaju dok ih još potresaju zakašnjeli drhtaji.
“Jednako tako, fantazma nikada nije individualna, nego je skupna.”
 Čovjek s rukavicama ne uspijeva otići. I on je iscrpljen, no nije to
ugodan umor. Bole ga njegovi fantomski prsti.
“Shizofrenija stoji na porubu kapitalizma: ona je razvijena
tendencija, nusproizvod, proleter i anđeo istrebljivač.”
Dok mota džoint, Bianca objašnjava Simonu deleuzeovski schizo.
Izvana se čuje prva cika ptica. “Ne, mase nisu bile nasamarene, one su u
tom trenutku, u tim okolnostima, priželjkivale fašizam...” Čovjek s
rukavicama naposljetku zaspi u gledalištu.

8 sati i 42 minute
Dvoje mladih konačno napušta svoje drvene prijatelje pa izlazi na
Piazzu Maggiore i već vreo zrak. Prolaze pokraj Neptunove fontane,
pokraj njezinih dupina-demona, njezinih opscenih sirena. Simon je
omamljen od umora, alkohola, užitka i džointa. Prošlo je manje od
dvadeset četiri sata od njegova dolaska i mora priznati kako dosad nije
nezadovoljan svojim boravkom ovdje. Bianca ga prati do željezničkoga
kolodvora. Zajedno koračaju niz Via dell’Independenza, veliku žilu
kucavicu središta grada s uspavanim trgovinama. Psi njuše smeće.
Ljudi izlaze s koferima u rukama: jedan je od onih dana kad ljudi odlaze
na godišnji odmor, kad svi idu prema željezničkom kolodvoru.
Svi idu na željeznički kolodvor. Devet je sati. Drugi je kolovoza
1980. Vraćaju se oni koji su na godišnji odmor otišli u srpnju. Oni koji
odlaze u kolovozu spremaju se otići.
Bianca mota džoint. Simonu pada na pamet kako bi trebao
promijeniti košulju. Zastaje ispred trgovine Armani i pita se bi li to
mogao predočiti kao trošak putovanja.
Na kraju duge avenije uzdiže se iznimno masivna Porta Galliera,
napola bizantsko zdanje (prividno), napola srednjovjekovni luk, ispod
koje, i ne znajući zašto, Simon želi proći, a kako još nije vrijeme
dogovorenog susreta na kolodvoru, odvlači Biancu prema kamenim
stubama uz neki park, zastaju ispred čudne fontane ugrađene u zid
stubišta te jedan drugome dodaju džoint promatrajući skulpturu gole
žene u zagrljaju konja, hobotnicu i elemente neke morske životinje čiji
identitet ne uspijevaju razabrati. Simon se osjeća blago razbijeno.
Smiješi se skulpturi misleći na Stendhala, što ga vraća Barthesu:
“Nikad ne uspijevamo govoriti o onom što volimo...”
Bolognski željeznički kolodvor prepun je turista u kratkim hlačama
i bučne djece. Simon Bianci pušta neka ga vodi do čekaonice u kojoj će
susresti Eca, koji je već ondje s Bayardom koji mu je donio kofer iz
hotela u kojem su odsjeli, no u kojem naposljetku nije spavao. U
Simona se zalijeće dijete koje trči za svojim mlađim bratom i on skoro
gubi ravnotežu. Čuje Eca kako objašnjava Bayardu: “To nas navodi na
zaključak kako Crvenkapica nije u stanju pojmiti svemir u kojemu se
događa sporazum na Jalti ili gdje Reagan nasljeđuje Čartera.”
Usprkos pogledu što mu ga Bayard upućuje, a koji dekodira kao
poziv upomoć, Simon se ne usuđuje prekidati velikog sveučilištarca pa
zato gleda oko sebe i čini mu se da u gomili uočava Enza s obitelji. Eco
kaže Bayardu: “Ukratko, za Crvenkapicu, koja bi svijet gdje vukovi ne
govore možda mogla ocijeniti mogučim, njezin bi bio baš ovaj
‘aktualni’ svijet u kojem vukovi govore.” Simon osjeća kako ga obuzima
blaga tjeskoba, no to pripisuje džointu. Čini mu se da vidi Stefana koji s
nekom mladom ženom odlazi prema peronima. “Događaje opisane u
Božanstvenoj komediji mogli bismo iščitati kao ‘vjerodostojne’ u
odnosu na srednjovjekovnu enciklopediju i legendarne u odnosu na
ono što živimo.” Simon ima dojam da mu se Ecove riječi sudaraju u
glavi. Čini mu se kako vidi Luciana i njegovu majku koji tegle veliku
torbu prepunu namirnica. Kako bi se umirio, provjerava stoji li Bianca
još uvijek pokraj njega. Ukazuje mu se njemački turist, iznimno
plavokos, s tirolskim šeširom, s ogromnim fotografskim aparatom oko
vrata, u kratkim kožnatim hlačama i vunenim dokoljenicama koji
prolazi iza nje. U graji talijanskih glasova koji odzvanjaju ispod krova
željezničkoga kolodvora, Simon se usredotočuje kako bi izolirao Ecove
rečenice na francuskome: “Za razliku od tog, ako čitajući povijesni
roman čovjek u njemu pronađe nekog francuskog kralja Roncibaldea, a
usporedba s nultim svijetom povijesne enciklopedije proizvede osjećaj
nelagode, što najavljuje preinaku kooperativne pozornosti: onda
očigledno nije riječ o povijesnome romanu, nego fantastičnome.”
U trenutku kad Simon konačno odlučuje pozdraviti ovu dvojicu,
pada mu na pamet kako će možda uspjeti ostaviti dobar dojam na
talijanskog semiologa, no vidi kako je Bayardu odmah jasna dijagnoza
koju je i sam uspostavio ispod one skulpture, a ona glasi da je blago
razvaljen.
Eco mu se obraća kao da je tu od početka razgovora: “Što znači
prepoznati, tijekom čitanja romana, da je ono što se u njemu zbiva
‘stvarnije’ od onog što se zbiva u stvarnome životu?” Simonu pada na
pamet kako bi u romanu Bayard grizao usnicu ili bi slijegao ramenima.
Eco konačno ušuti, a tijekom kratkog vremena nitko ne narušava
tišinu.
 Simon misli da vidi Bayarda kako grize usnicu.
Misli da vidi kako mu s leđa prilazi čovjek s rukavicama.
“Što znate o sedmoj funkciji jezika?” Maglovita uma, Simon ne
shvaća baš odmah da to pitanje ne postavlja Bayard, nego Eco. Bayard
se okreće prema njemu. Simon postaje svjestan da još uvijek drži
Biancu za ruku. Eco promatra djevojku blago požudno. (Sve se doima
blagim.) Simon se pokušava sabrati: “Sve upućuje na to da su Barthes i
još tri druge osobe ubijeni zbog dokumenta koji se odnosi na sedmu
funkciju jezika.” Simon čuje vlastiti glas kao da je Bayard taj koji govori.
Eco zainteresirano sluša priču o izgubljenom rukopisu zbog kojeg
netko ubija ljude. Vidi čovjeka s buketom ruža u ruci kako prolazi blizu
njih. Duh mu nakratko luta dok ga obuzima vizija otrovanog redovnika.
Usred gomile Simonu se čini da vidi čovjeka s torbicom što ga je
vidio sinoć. Čovjek sjeda u čekaonici i gura torbicu ispod sjedala.
Torbica izgleda kao daju je nečim pretrpao.
Deset je sati.
Simon ne želi uvrijediti Eca podsjećajući ga kako u Jakobsonovoj
teoriji postoji samo šest funkcija jezika; Eco to savršeno zna, no to, po
njegovu mišljenju, nije sasvim točno.
Simon prihvaća da postoji nagovještaj “čarobne ili čarolijskc
funkcije” u Jakobsonovu eseju, no podsjeća Eca kako je ovaj nije
smatrao dovoljno ozbiljnom da je uvrsti u svoju klasifikaciju.
Eco i ne tvrdi da “čarobna” funkcija postoji u pravom smislu te
riječi, no u drugim bi se Jakobsonovim radovima nesumnjivo moglo
pronaći nešto što ju je nadahnulo.
Britanski filozof Austin zapravo je teoretizirao jednu drugu
funkciju, koju je prozvao “formativnom”, a koja se može rezimirati
formulom:
“Kad je govoriti činiti.”
Riječ je o sposobnosti nekih objava da ostvare (Eco kaže
“aktualiziraju”) ono što objavljuju i to čine samim objavljivanjem. Na
primjer kad vam matičar kaže “proglašavam vas mužem i ženom”, ili
kad neki monarh na svečanosti kaže “proglašavam te vitezom”, ili kad
sudac kaže: “osuđujem vas”, ili kad predsjednik skupštine kaže
“otvaram ovu skupštinu”, ili, jednostavno, kad nekom kažemo
“obećavam ti”, sama činjenica da netko izgovara te rečenice provod i u
djelo ono što one objavljuju.
U neku je ruku to princip čarobne formule, Jakobsonova “čarobna
funkcija”.
 Sat na zidu pokazuje deset sati i dvije minute.
Bayard pušta Simonu da vodi razgovor.
Simonu su poznate Austinove teorije, no ne vidi u njima ništa zbog
čega bi netko ubijao ljude.
Eco kaže kako se Austinova teorija ne ograničava na tih nekoliko
primjera, nego se primjenjuje i na daleko kompleksnije lingvističke
situacije, kad se neka objava ne zadovoljava isključivo činom potvrde
nečega u svijetu, nego cilja izazvati akciju koja se realizira, ili ne,
samom činjenicom da je ta objava formulirana. Na primjer ako vam
netko kaže “Ovdje je vruće”, može biti riječ o najobičnijoj konstataciji o
temperaturi, no jasno vam je kako ta objava općenito predviđa da ćete
otići otvoriti prozor. Jednako tako, kad vas netko pita “Imate li sat?”,
kao odgovor na svoje pitanje ne očekuje da mu kažete imate li ili
nemate sat, nego da mu kažete koliko je sati.
Po Austinovu mišljenju, govoriti je govornički čin, jer se sastoji od
toga da se nešto kaže, no istodobno može biti i ilokutivan ili
perlokutivan čin, koji nadilazi čistu verbalnu razmjenu u smislu da
izaziva akciju. Upotreba jezika dopušta da se konstatira, ali i da se,
kako se to kaže na engleskome, performira (to perform, kaže Eco s
talijanskim akcentom).
Bayardu nije jasno na što Eco cilja, a nije pretjerano jasno ni
Simonu.
Čovjek s torbicom je otišao, no Simonu se čini da ispod sjedala vidi
njegovu torbicu. (No zar je ona bila baš tako velika?) Simon pomišlja
kako ju je ponovno zaboravio i kako doista ima zbunjenih ljudi. Traži
ga pogledom u gomili, no ne pronalazi ga.
Zidni sat pokazuje deset sati i pet minuta.
Eco nastavlja s objašnjenjima: “A zamislimo na trenutak da se
performativna funkcija ne ograničava na samo nekoliko spomenutih
slučajeva. Zamislimo funkciju jezika koja dopušta, na daleko širi način,
da bilo koga u bilo kojoj situaciji uvjeri da učini bilo što.”
10 sati i 6 minuta.
“Onaj tko bi tu funkciju poznavao i tko bi njome ovladao doslovno
bi postao gospodar svijeta. Njegova moć ne bi imala nikakvih granica.
Pobjeđivao bi na svim izborima, pokretao bi gomile, počinjao bi
revolucije, zaveo bi sve žene, prodavao bi sve zamislive i nezamislive
proizvode, podizao bi carstva, prevario bi sve, u svim bi okolnostima
postizao sve što želi.”
10 sati i 7 minuta.
 Bayard i Simon počinju shvaćati.
Bianca kaže: “Mogao bi svrgnuti Velikog Protagoru i zasjesti na čelo
Kluba Logos.”
Eco joj veselo odgovara: “Eh, penso di si”
Simon pita: “No kako Jakobson nije govorio o toj funkciji jezika...”
Eco: “A možda i jest, infini dei conti? Možda postoji neobjavljena
verzija Eseja iz opće lingvistike u kojoj detaljno opisuje tu funkciju?”
10 sati i 8 minuta.
Bayard naglas razmišlja: “A Barthes je došao u posjed tog
dokumenta.”
Simon: “Pa su ga ubili kako bi ga se domogli?”
Bayard: “Ne samo zato. Nego i kako bi ga spriječili da se njime
posluži.”
Eco: “Ako sedma funkcija doista postoji i ako je riječ o
performativnoj ili perlokutivnoj funkciji, izgubila bi veliki dio svoje
moći kad bi u nju svi bili upućeni. No poznavanje nekog
manipulacijskog sredstva ne pruža nam i zaštitu protiv njega -
pogledajte reklame, komunikaciju: većina ljudi zna kako funkcioniraju,
kojim se sredstvima služe - no svejedno nasjednu...”
Bayard: “A onaj tko je taj dokument ukrao želi ga samo za vlastitu
primjenu.”
Bianca: “U svakom slučaju, Antonioni ga nije ukrao.”
Simon postaje svjestan da mu je pogled prikovan uz crnu torbu koja
je prije pet minuta ostala zaboravljena ispod sjedala. Doima mu se
ogromna, ima dojam da se utrostručila, njezin sadržaj sigurno teži
četrdesetak kilograma. Ili je sasvim razvaljen.
Eco: “Ako bi netko poželio priskrbiti si sedmu funkciju jezika samo
za sebe, onda mora biti siguran da ne postoje kopije.”
Bayard: “Barthes je posjedovao kopiju...”
Simon: “A Hamed je bio hodajuća kopija, nosio je kopiju u sebi.” Ima
dojam da je zlatna kopča na torbi oko koje ga promatra kao Kain u
grobu.
Eco: “Jednako je tako moguće da je lopov izradio kopiju, koju je
nekamo sakrio.”
Bianca: “Ako je riječ o tako vrijednom dokumentu, onda ne može
riskirati da ga izgubi...”
Simon: “A mora preuzeti rizik da izradi kopiju i nekome je povjeri...”
Misli da vidi oblačić dima koji se diže iznad torbe.
Eco: “Prijatelji moji, morat ću vas napustiti! Moj vlak polazi za pet
minuta.”
Bayard pogledava zidni sat. Deset je sati i dvanaest minuta.
“Mislio sam da vam vlak polazi u jedanaest sati?”
“Da, ali naposljetku ću se ukrcati u onaj koji kreće ranije. Tako ću
ranije doći u Milano!”
Bayard pita: “Gdje možemo pronaći tog Austina?”
Eco: “On je mrtav. Ma, postoji njegov učenik koji je nastavio raditi
na performativnim, ilokutivnim, perlokutivnim pitanjima... Riječ je o
američkome filozofu, stručnjaku za jezik koji se zove John Searle.”
Bayard: “A gdje možemo pronaći tog Johna Searlea?”
Eco: “Ma... u Americi!”
10 sati i 14 minuta. Veliki semiolog odlazi ukrcati se u vlak.
Bayard promatra vozni red.
10 sati i 17 minuta. Vlak Umberta Eca napušta bolognski željeznički
kolodvor. Bayard pripaljuje cigaretu.
10 sati i 18 minuta. Bayard kaže Simonu da će se ukrcati u vlak koji
u u sati polazi za Milano, odakle će se zrakoplovom vratiti u Pariz.
Simon i Bianca se pozdravljaju. Bayard odlazi kupiti karte.
10 sati i 19 minuta. Simon i Bianca zaljubljeno se ljube usred gužve
u čekaonici. Poljubac traje i traje, a kao i većini muškaraca, Simonu su
dok ljubi Biancu oči otvorene. Ženski glas preko razglasa najavljuje vlak
Ancona - Basel koji ulazi u kolodvor.
10 sati i 21 minuta. Dok ljubi Biancu, Simonu u vidno polje ulazi
mlada plavokosa žena. Mlada je žena od njega udaljena desetak metara.
Okreće se i smiješi mu se. On se trza.
To je Anastasia.
Simon pomišlja kako je trava očigledno bila jaka, a on je vrlo
umoran, ali ne, ta silueta, taj osmijeh, ta kosa, to je Anastasia.
Medicinska sestra iz bolnice Salpetriere ovdje je u Bologni. Prije no što
joj se Simon, skamenjen, uspio obratiti, ona se udaljava i napušta
kolodvor, zato on Bianci kaže: “Čekaj me ovdje!” i trči za medicinskom
sestrom kako bi bio siguran.
Na svu sreću, Bianca ga ne sluša i ide za njim. To će joj spasiti život.
10 sati i 23 minute. Anastasia je već prešla preko kružnoga toka
ispred kolodvora, no tad zastaje i ponovno se okreće kao da čeka
Simona.
10 sati i 24 minute. Po izlasku s kolodvora Simon je traži pogledom
i uočava na početku bulevara koji opasava stari dio grada, pa brzim
korakom prolazi preko rondele nasred kružnog toka. Bianca je nekoliko
metara iza njega.
10 sati i 25 minuta. Bolognski željeznički kolodvor eksplodira. 10
sati i 25 minuta.

Simon je bačen na tlo. Udara glavom o travnjak. Zvuk podrhtavanja

tla preko njega se širi u nizu uzastopnih valova. Ležeći na travi, bez
daha, obavijen oblakom prašine, pod gustom kišom komada građe,
zaglušen bukom eksplozije, Simon dezorijentiran prolazi osjetilno
iskustvo rušenja zgrade koja se iza njega urušava, kao kad čovjek sanja
beskrajan pad ili kad je pijan, pa mu tlo pleše pod nogama, ima dojam
da je rondela leteći tanjur koji se okreće u svim smjerovima. Kad se
scenografija oko njega konačno malo primirila, koristi priliku da se
sabere. Pogledom traži Anastasiju, no pogled mu je zapriječen
reklamnim panoom (reklama za Fantu), a ne može pomaknuti glavu.
Sluh mu se međutim malo-pomalo vraća, tako da čuje povike na
talijanskome, a izdaleka i zvuke prvih sirena.
Osjeća da ga netko dodiruje. Riječ je o Anastasiji koja ga okreće na
leđa i pregledava. Simon vidi njezino lijepo slavensko lice koje se
ocrtava na zasljepljujuće modroj pozadini bolognskoga neba. Pita ga je
li ranjen, no nije u stanju odgovoriti joj jer pojma nema i zato što mu
riječi ostaju zaglavljene u grlu. Anastasia mu obujmljuje glavu rukama
te mu kaže (njezin akcent tad postaje očigledan): “Pogledaj me. Ništa ti
nije. Sve je u redu.” Simon se uspijeva pridignuti.
Cijelo je lijevo krilo kolodvorske zgrade uništeno. Od čekaonice je
preostala samo gomila kamenja i greda. Dugo, bezoblično cviljenje čuje
se iz utrobe uništenog zdanja čije je iščupano krovište razotkrilo
polomljeni kostur.
Simon uočava Biancino tijelo ispred cvjetne lijehe. Puže do nje i
podiže joj glavu. Ošamućena je, ali živa. Kašlje. Na čelu ima posjeklinu i
krv joj se slijeva niz lice. Ona šapuće: “Cosa i successo?” U refleksnoj
kretnji koja je u tom trenutku gesta života, ona zavlači ruku u torbicu
koju još nosi preko ramena, preko krvlju umrljane haljine. Iz torbe vadi
cigaretu i zamoli Simona: “Accendimela, per Javore.”
A Bayard? Simon ga traži pogledom među ranjenima,
izbezumljenim preživjelima, policajcima koji dolaze u svojim fiatima i
medicinskim osobljem koje poput padobranaca iskače iz prvih
pristiglih vozila hitne pomoći. No u tom konfuznom baletu
nastanjenom histeričnim marionetama više nikog ne prepoznaje.
A zatim, iznenada ga vidi, Bayarda, francuskog policajca koji
prekriven prašinom i golem izlazi iz ruševina ostavljajući dojam moći i
neobuzdana ideološkog bijesa dok preko ramena nosi onesviještenog
mladića, a pri pogledu na taj prizor usred dojmljive ratne scene Simonu
pada na pamet Jean Valjean.
Bianca šapuće: “Sono sicura che si tutta di Gladio...”
Simon na tlu zamjećuje oblik koji podsjeća na mrtvu životinju i
postaje svjestan kako je riječ o ljudskoj nozi.
“Između strojeva u požudi i tijela bez organa nastaje očigledan
konflikt.”
Simon trese glavom. Promatra prva tijela što ih na nosilima izvlače
iz ruševina, bez razlike živa i mrtva, svi leže s rukama koje se klate ili se
vuku po tlu.
“Svaka povezanost strojeva, svaka produkcija stroja, svaki zvuk
stroja postao je neizdrživ tijelu bez organa.”
Okreće se prema Anastasiji i konačno mu pada na pamet postaviti
joj pitanje koje bi, po njegovu sudu, trebalo objasniti sve ostalo: “Za
koga radiš?”
Anastasia razmišlja nekoliko sekundi pa mu odgovara
profesionalnim tonom kojemu se od nje nije nadao:
“Ne za Bugare.”
A zatim se udaljava bez obzira na svoj poziv medicinske sestre, ne
nudeći pomoć medicinskom osoblju koje se skrbi za ranjene. Trči
prema bulevaru, prelazi cestu i nestaje ispod arkada.
Baš u tom trenutku Bayard prilazi Simonu kao da je sve ovo bilo
unaprijed precizno koreografirano, kao u kazališnoj predstavi,
pomišlja Simon, kao da ga bomba koja se svemu pridodala nije učinila
ni najmanje paranoičnim.
Pokazujući dvije karte za Milano, Bayard kaže:
“Unajmit ćemo automobil. Mislim da u ovim okolnostima danas
neće biti vlakova.”
Simon uzima cigaretu od Biance i prinosi je usnama. Oko njega je
potpuni kaos. Sklapa oči dok uvlači dim. Zbog prisutnosti Biance koja
leži na asfaltu padaju mu na pamet stol za obdukciju, oguljeni,
Antonionijev prst i Deleuze. U zraku se osjeća zadah paljevine.
“Ispod organa osjeća larve i odvratne crve, i djelovanje nekog Boga
koji ga prca ili guši dovodeći ga u red.”
TREĆI DIO

Ithaca
 48.

Althusser paničari, koliko god prekapao po svojim papirima, ne

pronalazi dragocjeni dokument koji su mu povjerili na čuvanje, a koji je
sakrio u omotnici s reklamnim letkom koja je ležala na stolu naočigled
svima. Na rubu živaca, zato što, premda nije upućen u sadržaj
dokumenta, zna da je iznimno važno vratiti ga ljudima koji su mu ga
povjerili i da je odgovoran za njega, prekopava po košu za papire,
preokreće ladice, prazni police s knjigama koje jednu po jednu
protresa, a zatim bijesno baca na pod. Preplavljuje ga mračan bijes
usmjeren protiv njega samoga pomiješan s natruhom sumnje u
trenutku kad odluči povikati: “Helene! Helene!” Helene dotrči,
zabrinuta je. Zna li možda, slučajno... gdje je omotnica... otvorena... s
reklamnim letkom... za banku ili pizzeriju... ne sjećam se više...” Helene
mu prirodno odgovara: “Ah, da, sjećam se, reklama, bacila sam je.”
Za Althussera se vrijeme zaustavlja. Moli je da ponovi što je rekla,
zašto, dobro je čuo. Pa ipak, preostaje nada: “Smeće...?” Kantu je
ispraznila sinoć, a smetlari su jutros odvezli otpad. Dugi lelek odjekuje
u filozofovoj glavi dok napinje mišiće, promatra svoju suprugu, staru
Helene, koja ga je toliko trpjela, toliko godina, i zna da je voli, da joj se
divi, da je sažalijeva, zamjera si, zna kroza što je sve prošla zbog
njegovih hirova, njegovih nevjera, njegova nezrela ponašanja, njegove
djetinjaste potrebe da njegova supruga odobri izbor njegovih
ljubavnica i njegove manično-depresivne krize (“hipomanije”, kako oni
to zovu), no ovo je previše, daleko previše da bi tolerirao, on, nezreli
obmanjivač, životinjski vičući baca se na svoju ženu i hvata je za vrat
rukama koje se stežu poput škripa, a Helene, zatečena, širom otvara
oči, no ne trudi se braniti, samo polaže ruke na njegove i uopće se ne
trudi opirati, možda zato što zna kako je sve naposljetku moralo ovako
završiti, ili možda zato što je ionako htjela skončati na ovakav ili neki
drugi način, a ovako je ipak bolje, ili je možda Althusser prebrz,
prenasilan, previše obuzet životinjskom nasilnošću, možda je ona ipak
htjela živjeti i u ovom se trenutku prisjetiti jedne ili dvije Althusserove
rečenice, rečenice tog čovjeka kojeg je voljela, “Ne može se neki
koncept odbaciti onako kako se odbacuje pas”, možda, no Althusser
svoju suprugu davi kao psa, samo što je pas upravo on, i to krvoločan,
egoističan, neodgovoran i manijakalan. Kad opusti stisak, ona je mrtva,
a vršak jezika, “bijedan, maleni vršak jezika”, rekao bi on, proviruje joj
iz usta dok njezine razrogačene oči nepomično zure u ubojicu, ili strop,
ili prazninu postojanja.
Althusser je ubio svoju suprugu, no sudski postupak protiv njega
neće nikada biti pokrenut jer će biti proglašen neuračunljivim u
trenutku počinjenja djela. Ilije bio bijesan. Ali zašto nije bio ništa rekao
svojoj supruzi? Ako je Althusser i bio “žrtva sebe samoga”, bio je to
samo zato što nije htio pokazati neposluh prema onima koji su od
njega zatražili da čuva tajnu. Budala, trebao je tajnu povjeriti barem
svojoj supruzi. Laž je previše dragocjena da bi je se tako loše
primijenilo. Trebao joj je barem reći: “Ne diraj tu omotnicu, iznimno je
važna, u njoj je dokument od velike važnosti koji mi je povjerio X ili Y
(tu je mogao lagati).” Umjesto toga Helene je mrtva. Althusser će,
proglašen ludim, biti oslobođen sudskog postupka. Nekoliko godina
provest će interniran, a zatim će napustiti svoj stan u Ulici Ulm i
smjestiti se u 20. arondismanu, gdje će napisati iznimno čudnu
autobiografiju, Budućnost dugo traje, u kojoj se može pročitati ona
nebulozna rečenica postavljena unutar navodnika: “Mao mi je čak bio
ponudio susret, noja sam iz ‘francuskih političkih razloga’ učinio
najveću glupost u životu tako da na sastanak nisam ni otišao...”
(Isticanje je moje.)

49.

“Iskreno, u Italiji je stanje nemoguće!” Ornano mjeri koracima

predsjednički ured podižuči ruke u zrak. “Kakvo je to sranje u Bologni?
Ima li to nekakve veze s našom pričom? Jesu li meta bili naši ljudi?”
Poniatowski prekapa po baru. “Teško je reći. Možda je puka
slučajnost. Mogla bi to biti krajnja ljevica ili krajnja desnica. A možda je
u igri vlada. S Talijanima se nikad ne zna.” Otvara sok od rajčice.
Giscard, koji sjedi za svojim radnim stolom, zatvara UExpress koji je
listao i u tišini sklapa ruke.
Ornamo (topće stopalom): “Slučajnost, muda labudova! Ako -
kažem ako - neka skupina, bilo koja, vlada, agencija, služba,
organizacija raspolaže sredstvima i voljom da aktivira bombu kojom će
ubiti osamdeset pet osoba kako bi onemogućila našu istragu, onda
mislim da imamo problem. Onda Amerikanci imaju problem. Englezi
imaju problem. Rusi imaju problem. Osim, dakako, ako su u igri baš
oni.”
Giscard pita: “To nekako i upućuje na njih, zar ne, Michel?”
Poniatowski pronalazi sol sa sušenim celerom: “Slijepo ubijanje s
maksimalnim brojem civilnih žrtava, moram priznati da to ipak najviše
upućuje na krajnju desnicu. Osim toga, prema Bayardovom izvješću,
ondje je bila ruska agentica koja je mlacu spasila život.”
Ornano (trzajući se): “Medicinska sestra? Ona je također i postavila
bombu.”
Poniatowski (otvarajući bocu votke): “Zašto bi se inače ukazala na
željezničkom kolodvoru?”
Ornano (upirući prstom u Poniatowskog kao da ga smatra
odgovornim): “Provjerili smo, nikad nije radila u bolnici Salpetriere.”
Poniatowski (pripremajući si Bloody Mary): “Više-manje je utvrđeno
kako Barthes uza se u bolnici više nije imao dokument. Po svemu
sudeći, sve se odvijalo na sljedeći način: odlazi s objeda s
Mitterrandom, udara ga kombi praonice rublja kojim upravlja prvi
Bugarin. Čovjek koji se predstavlja kao liječnik pretvara se da ga
pregledava te mu krade dokumente i ključ. Sve upučuje na to da je
dokument koji je u pitanju bio s ostalim njegovim dokumentima.”
Ornano: “Ali što se onda događalo u bolnici?”
Poniatowski: “Svjedoci su vidjeli dvojicu uljeza koja opisom
odgovaraju dvojici Bugara koja su ubila žigola.”
Ornano (pokušavajuči u glavi izračunati broj uključenih Bugara):
“Ali on tad više uza se nije imao taj dokument?”
Poniatowski: “Nesumnjivo su bili došli dovršiti posao.”
Ubrzo zadihan, Ornano se prestaje vrtjeti ukrug te, kao da mu je
nešto privuklo pozornost, počinje pregledavati kut Delacroixovc slike.
Giscard (uzima biografiju JFK-a i počinje je gladiti): “Pretpostavimo
da su naši ljudi bili meta atentata u Bologni.”
Poniatowski (dodajući tabasco)-. “To bi dokazalo da su na pravom
putu.”
Ornano: “Kako to misliš?”
 Poniatowski: “Ako su htjeli eliminirati baš njih, to je bilo u cilju da
ih se spriječi da nešto otkriju.”
Giscard: “Taj... klub?”
Poniatowski: “Ili nešto drugo.”
Ornano: “Hoćemo li ih onda poslati u Sjedinjene Države?” Giscard:
“Zar taj američki filozof nema telefon?”
Poniatowski: “Mladac veli kako će to biti prilika da se ‘sve to malo
raščisti’.”
Ornano: “Aha, siguran sam da taj mali budalaš želi putovati na
račun Republike.”
Giscard: (zamišljen, kao da nešto žvače): “S obzirom na elemente
kojima raspolažemo, ne bi li bilo jednako razborito poslati ih u Sofiju?”
Poniatowski: “Bayard je dobar murjak, no ipak nije James Bond.
Možda bismo tamo mogli poslati ekipu iz naše Interventne službe?”
Ornano: “S kojim ciljem? Da ubijaju Bugare?”
Giscard: “Draže mi je ministra obrane držati izvan toga.”
Poniatowski (škrgućući zubima): “Osim toga ne bismo se trebali
izlagati riziku diplomatske krize sa Sovjetskim Savezom.”
Ornano (pokušavajući promijeniti temu): “Kad već spominjemo
krizu, kako stoje stvari u Teheranu?”
Giscard (ponovno prelistava UExpress): “Šah je mrtav, mule plešu.”
Poniatowski (poslužujući si ovoga puta čistu votku): “Carter je u
problemima. Homeini nikad neće osloboditi taoce.”
Tišina.
Raymond Aron u UExpressu piše: “Zakone treba uspavati ako ih,
opravdano ili neopravdano, običaji odbacuju.” Giscard razmišlja:
“Kakve li mudrosti.”
Poniatowski polaže koljeno na pod ispred hladnjaka.
Ornano: “Eh, a filozof koji je ubio svoju suprugu?” Poniatowski:
“Nije nas briga. To je lujka, strpali smo ga u ludnicu.”
Tišina. Poniatowski izbacuje kockice leda iz posudice za led.
Giscard (borbenim tonom): “Ta afera ne smije utjecati na našu
kampanju.”
Poniatowski (kojemu je jasno da se Giscard vratio na temu koja ga
zaokuplja): “Bugarskom vozaču i lažnom liječniku nigdje ni traga ni
glasa.”
Giscard (lupkajući kažiprstom po svojem kožnatom podlošku za
pisanje): “Baš me briga za vozača. Nije me briga za liječnika. Nije me
briga za taj... Klub Logos. Želim dokument. Na svome radnom stolu.”
 50.

Kad je Baudrillard doznao da bi se, bude li premašen broj od trideset

tisuća posjetitelja, metalna struktura Centra Georges-Pompidou koju je
na platou Beaubourg 1977. svečano otvorio Giscard, a koju su ljudi
odmah prozvali “rafinerijom”, odnosno “Našom Gospom od cijevi”,
mogla deformirati i urušiti, bio je sretan kao dijete, kao nestaško iz
French Theoryja u knjižici pod naslovom Efekt Beaubourg - Implozija i
zastrašivanje-.
“Činjenica da masa (posjetitelja) što ih je struktura k sebi privukla
postaje varijabla uništenja same strukture - ako su tvorci baš to htjeli
(no kako se tome nadati?), ako su tako programirali mogućnost da se
jednim potezom unište i arhitektura i kultura - onda je Beaubourg
najodvažniji objekt i najuspjeliji happening stoljeća.” Slimane dobro
poznaje četvrt Marais i Ulicu Beaubourg, gdje studenti stoje u redu čim
se otvori knjižnica. Zna to zato što ih je viđao po izlasku iz kluba,
umoran od noćnih pretjerivanja, pa se znao zapitati kako paralelni
svjetovi mogu do te mjere kliziti jedan pokraj drugog, a da se pritom ne
dodiruju.
Danas međutim i on stoji u redu. Puši sa slušalicama walkmana na
ušima, između dvojice studenata koja ne dižu pogled s knjige.
Pokušava diskretno pročitati naslove njihovih knjiga. Student ispred
njega čita knjigu Michela de Certeaua Invencija svakodnevice. Drugi,
onaj iza njega, čita Cioranovu O nedaći biti rođen.
Slimane sluša “Walking on the Moon” Policea.
Red se pomiče vrlo polako. Kažu mu kako bi to moglo potrajati sat
vremena.
“URUŠITE BEAUBOURG! Nova parola revolucionarnoga karaktera.
Nema koristi od spaljivanja. Nema koristi od osporavanja. Otiđite
tamo! To je jedini način da ga uništimo. Uspjeh Beaubourga više nije
zagonetka: ljudi u to zdanje hrle baš zato što sama njegova krhkost
odiše katastrofom, s jedinim ciljem da ga saviju.”
Slimane nije čitao Baudrillarda, no kad i na njega dođe red, ne
znajuči da možda sudjeluje u postsituacionističkome programu,
prolazi kroz ulazna vrata.
Prolazi kroz nekakvu dvoranu za tisak gdje ljudi na za to
predviđenim aparatima pregledavaju mikrofilmove te ulazi u dizalo
kako bi došao do čitaonice koja nalikuje na ogromnu krojačku
radionicu, s jedinom razlikom što ljudi ovdje ne kroje košulje koje
zatim šiju na šivaćim strojevima, nego čitaju knjige i zapisuju bilješke u
malene bilježnice.
Slimane primjećuje i mlade koji su ovamo došli flertovati, odnosno
uličare koji su tu kako bi spavali na toplome.
Slimane je zadivljen tišinom koja ovdje vlada, ali i visinom stropa:
napola je nalik na tvornicu, napola na katedralu.
Iza velike staklene stijene ogromni televizijski ekran prikazuje slike
sa sovjetske televizije. Nekoliko trenutaka poslije slike zamjenjuju
prizori s američke televizije. Gledatelji različitih životnih dobi sjede
zavaljeni u crvenim naslonjačima. Malo smrdi. Slimane se ne zadržava
u tom sektoru, nego počinje hodati između polica.
Baudrillard piše: “Ljudi žele sve uzeti, sve opljačkati, sve
proždrijeti. Vidjeti, dešifrirati, učenje ih ne zanima. Zanima ih jedino
manipulacija. Organizatori (i umjetnici i intelektualci) strahuju od te
nekontrolirane slabe volje, jer uzdaju se isključivo u učenje masa
spektaklu kulture.”
Unutra, vani, u predvorju, na stropu, posvuda su ventilacijski
uređaji. Preživi li ovu pustolovinu, Slimane će poput svih ostalih
identitet Beaubourga, velikog futurističkog parobroda, povezivati s
prizorom ventilacijskih uređaja.
“Oni nikad ne računaju na tu aktivnu, destruktivnu fascinaciju, taj
brutalni i originalni odgovor na dar nepojmljive kulture, privlačnost
koja posjeduje sve odlike nasilnog upada i skrnavljenja svetišta.”
Slimane nasumično čita naslove. Jeste li pročitali Renea Chara? Od
Georgesa Mounina. Stendhalova Racinea i Shakespearea. Garyjevo
Obećanje u zoru. Povijesni roman Georga Lukacsa. Pod vulkanom.
Izgubljeni raj. Pantagruel (to mu već nešto govori).
I ne zamijetivši ga, prolazi pokraj Jakobsona.
Sudara se s brkatim muškarcem.
“Oh, oprostite.”
Vrijeme je da tom Bugarinu damo identitet, a kako ne bi skončao
poput svoga partnera, anonimnog vojnika koji je poginuo u tajnome
ratu čije pojedinosti još nisu sasvim razjašnjene.
Recimo da se zove Nikolaj. U svakom slučaju, njegovo će pravo ime
ostati nepoznato. Sa svojim je sudrugom slijedio trag istražitelja koji ih
je doveo do žigola. Dvojicu njih su ubili. Još ne zna treba li ubiti i ovoga.
Danas nije naoružan. Baudrillardova avet šapuće mu na uho: “Panika u
usporenoj verziji, bez vanjskog povoda.” On pita: “Što trrražite?”
Nepovjerljiv prema neznancima od pogibije dvojice svojih prijatelja,
Slimane se propinje i odgovara: “Ništa.” Nikolaj mu se smiješi: “Kao i
sve ostalo, to je teško prrronaći.”

51.

Ponovno smo u jednoj pariškoj bolnici, no u ovoj nitko ne može ulaziti

u bolničke sobe jer je riječ o bolnici Sainte-Anne, psihijatrijskoj klinici,
a Althusser je pod sedativima. Regis Debray, Etienne Balibar i Jacques
Derrida pred vratima drže stražu i raspravljaju kakav stav zauzeti kako
bi štitili svog starog profesora. Peyrefitte, čuvar državnog pečata,
također je bivši učenik Ecole normale superieure, no to ga ne
nadahnjuje na plemenitost, jer u novinama već traži porotnički sud. S
druge pak strane, trojica ljudi moraju strpljivo slušati nijekanja dobrog
doktora Diatkinea, psihijatra koji je godinama pratio Althussera, a za
kojega je apsolutno nepojmljivo, kako veli, fizički, “tehnički” nemoguće
(citiram) da je Althusser zadavio svoju suprugu.
Pojavljuje se Foucault. Francuska je tako sazdana da ako ste između
1948. i 1980. bili profesor na ENS-u, onda su vam kolege i/ili učenici
Derrida, Foucault, Debray, Balibar i Lacan. A i BFIL.
Foucault pita što ima novoga, kažu mu kako samo neprestano
ponavlja: “Ubio sam Helene, što slijedi?”
Foucault odvodi Derridu ustranu i pita ga je li učinio ono što je od
njega tražio. Derrida kima. Debray ih kradom promatra.
Foucault izjavljuje kako ne bi učinio ništa slično te da je, usput
govoreći, odbio kad su to od njega tražili. (Zbog nužnog akademskog
suparništva usput podsjeća kako su od njega tražili da to učini PRIJE
Derride. Što? Još je prerano da bi se išta moglo reći. No on je odbio zato
što se nikad ne treba prevariti prijatelja, čak i ako je riječ o prijatelju
kojeg smatramo “starim”, sa svom zasićenošću i loše potisnutom
gorčinom koju to za sobom povlači.)
Derrida kaže kako treba ići naprijed. Da su u igri bili interesi.
Politički.
Foucault podiže pogled prema stropu.
 Dolazi BHL. Pristojno ga izbacuju. Naravno, on će se vratiti kroz
prozor.
U međuvremenu Althusser spava. Njegovi se bivši učenici za
njegovo dobro nadaju da ne sanja.

52.

“Tenis zemljani teren vizija mondovizija na travi eto tako se uzvraća

udarac izravan udarac rečenice drugi servis nec spin podignuta lopta
volej bekend uz liniju borg connors vilas mcenroe...”
Sollers i Kristeva sjede za stolom u krčmi u Luksemburškim
vrtovima, Kristeva bezvoljno grize palačinku posutu šećerom dok
Sollers drži neumoran monolog ispijajući kavu s mlijekom.
On kaže:
“U Kristovom slučaju postoji nešto pomalo posebno, on naime kaže
da će se vratiti.”
Ili ovo:
“Kako kaže Baudelaire: dugo mi je trebalo da postanem
nepogrešiv.”
Kristeva netremice promatra kožicu koja pluta na površini kave.
“Apokalipsa se na hebrejskome kaže gala što znači otkriti.”
Kristeva se uspravlja kako bi obuzdala pritisak koji osjeća u
grudima.
“Da je biblijski Bog rekao Ja sam posvuda, to bi se znalo...”
Kristeva se pokušava urazumiti. U glavi si ponavlja: “Znak nije
stvar, ali ipak.”
Šepavi nakladnik s cigaretom bez filtra u ustima, njihov poznanik, a
koji je u šetnji s malenim djetetom, dolazi ih pozdraviti. Sollersa pita na
čemu “trenutačno” radi, Sollers ne čeka da ga dvaput pita: “Na romanu
prepunom portreta i likova... stotine zabilješki prikupljenih na terenu...
O ratu spolova... ne vidim koja bi knjiga bila informiranija, slojevitija, u
većoj mjeri nagrizajuća i ležerna.”
Kristeva, koja je i dalje hipnotizirana kožicom na kavi, obuzdava
podrigivanje. Kao psihoanalitičarka, dijagnosticira: osjeća želju da
samu sebe ispljune.
“Filozofski, pa čak i metafizički roman hladnog realizma, a opet
lirski.”
Djetinjasta regresija povezana s traumatskim šokom. No ona je
Kristeva: gospodarica sebe same. Ona se obuzdava.
Sollers svojom verbalnom bujicom zapljuskuje urednika koji se
mršti kako bi iskazao nekakvu gorljivu pozornost dok ga maleno dijete
koje je s njim već povlači za rukav: “Izuzetno simptomatičan zaokret
druge polovine dvadesetog stoljeća opisan u svojim tajnim i
konkretnim grananjima. Iz toga se može izvući kemijska analiza:
negativna ženska tijela (i zašto), pozitivna tijela (i kako).”
Kristeva polako pruža ruku prema šalici. Provlači prst kroz ručku.
Prinosi ustima bež tekućinu.
“Filozofi će tu biti prikazani unutar svojih privatnih limita, žene u
svojim histerijama i računicama, ali i u svojoj slobodnoj
neutemeljenosti.”
U trenutku gutanja kave Kristeva sklapa oči. Sluša kako njezin
suprug citira Casanovu: “Ako zadovoljstvo postoji, i ako uživati
možemo samo dok smo živi, onda je život sreća.”
Urednik poskakuje: “Izvrsno! Jako dobro! Dobro!”
Dijete začuđeno širi oči.
Sollers se zagrijava i prelazi na prezent naracije: “Ovdje, pobožni i
pobožne su ožalošćeni, sociomani i sociopati prozivaju površnost,
industrija spektakla je ili u slijepoj ulici ili se apsolutno upinje
deformirati zaključak, Đavao je nezadovoljan, jer zadovoljstvo mora
biti destruktivno, a život nesreća.”
Kava u Kristevu teče kao mlaka lava. Ona osjeća kožicu u ustima, u
grlu.
Urednik želi od Sollersa naručiti knjigu kad bude gotova.
Sollers po tisućiti put iznosi anegdotu o sebi i Francisu Pongeu.
Urednik pristojno sluša. Ah, ti veliki pisci! Uvijek iznova raspaljuju
svoje opsesije, prežvakavaju svoje teme...
Kristeva razmišlja kako fobija ne nestaje, nego se zavlači ispod
jezika, da je predmet fobije protopismo i, obratno, svaka primjena
riječi, pod uvjetom da je u pisanome obliku, zapravo je govor straha.
“Pisac: fobija koja se uspije preobraziti kako ne bi umrla od straha,
nego uskrsnula u simbolima”, kaže si ona.
Urednik pita: “Imate li vijesti o Althusseru?” Sollers iznenada ušuti.
“Nakon Barthesa, to je strašno! Kakva godina!” Sollers odvraća pogled
kako bi odgovorio: “Da, svijet je poludio, što ćete? No to je sudbina
nesretnih duša.” Ne vidi oči Kristeve koje se šire kao crne rupe.
Urednik odlazi s djetetom koje cijuče.
Sollers ostaje stajati, kratko šuti. Kristeva vizualizira gutljaj kave
koji u njezinu želucu oblikuje vodu stajaćicu. Opasnost je prošla, no
strah je još tu. Na dnu šalice preostaje mučnina. Sollers kaže: “Darovit
sam za različitosti.” Kristeva u gutljaju ispija šalicu.
Spuštaju se prema velikom umjetnom jezeru gdje se djeca igraju
drvenim brodićima što ih njihovi roditelji unajmljuju za nekoliko
franaka na sat.
Kristeva pita ima li vijesti o Louisu. Sollers odgovara kako psi drže
stražu, no da ga je Bernard uspio vidjeti. “Potpuno je ošamućen.
Navodno je, kad su ga pronašli, samo ponavljao: ‘Ubio sam Helene, što
slijedi?’ Možeš li to zamisliti? Što... slijedi? Nije li to izvanredno?”
Sollers pohlepno uživa u anegdoti. Kristeva ga navodi na pragmatičnija
razmatranja. Sollers je optimističan: s obzirom na nered koji je vladao
u stanu, ako kopija nije uništena, onda je nepovratno izgubljena. U
najgorem slučaju, završila je u kutiji i Kinezi će je pronaći za dvjesto
godina, neće imati pojma o čemu je riječ, pa će se njome poslužiti da si
pripale lulu s opijumom.
“Tvoj otac je bio u krivu. Sljedeći put neće biti kopije.”
“Nema smisla. Neće biti sljedećeg puta.”
“Uvijek postoji sljedeći put, vjeverice moja.”
Kristeva pomišlja na Barthesa. Sollers kaže: “Poznavao sam ga bolje
no itko drugi.”
Kristeva mu ledeno odgovara: “Alija sam ga ubila.”
Sollers joj citira Empedokla: “Krv koja zapljuskuje srce jest misao.”
No kako ne može provesti duže od nekoliko sekundi da sve ne usmjeri
na sebe samoga, stišće zube i šapuće: “Njegova smrt neće biti
uzaludna. Bit ću ono što ću biti.”
Nastavlja svoj monolog kao da se ništa nije dogodilo: “Dakako,
poruka više nema nikakve važnosti... ah ah ta sitna afera nije baš jasna
oh oh... publika po definiciji nema pamćenje ona je djevičanska ona je
djevičanska šuma... Mi smo mi kao ribe na zraku... Nije važno što se
Debord prevario o meni kad je otišao tako daleko da me usporedi s
Cocteauom... Kao prvo i naposljetku, tko smo mi?...”
Kristeva uzdiše. Odvlači ga prema igračima šaha.
Sobers je poput djeteta, ima kratkotrajno pamćenje koje ne seže
dalje od tri minute unatrag, pa ga sasvim zaokuplja meč između nekog
starca i mladića, obojica na glavama nose šilterice s logotipima neke
bejzbolske ekipe iz New Yorka. Dok se mladić baca u napad s
očiglednom namjerom da protivnika izbaci iz igre, pisac frflja svojoj
ženi na uho: “Pogledaj tog starca, lukav je kao majmun, ho-ho. Ako
tražiš vraga, i dobit ćeš ga, he-he.”
Pok-pok teniskih loptica dopire do njih s obližnjih teniskih igrališta.
Na Kristevoj je da svog supruga povlači za rukav, jer uskoro će biti
vrijeme.
Prolaze kroza šumu ljuljački i odlaze do Guignolova Malenoga
kazališta. Sjedaju na drvenu klupu, među djecu.
Čovjek koji sjeda točno iza njih brkati je, loše odjeveni muškarac.
On povlači svoju zgužvanu jaknu.
Umeće kišobran između nogu.
Pali cigaretu.
Naginje se prema Kristevoj i nešto joj šapuće na uho.
Sobers se okreće i veselo uzvikuje: “Dobar dan, Sergej!” Kristeva ga
odsječno prekida: “Zove se Nikolaj.” Sobers vadi cigaretu iz plave
tabakere i pita Bugarina ima li vatre. Dijete koje sjedi pokraj njega
znatiželjno ga promatra. Sobers mu se belji. Zastor se rastvara,
pojavljuje se Guignol. “Dobar dan, djeco! - Dobar dan, Guignol!”
Nikolaj objašnjava Kristevoj na bugarskome kako je provjerio
Hamedova prijatelja. Pretražio mu je stan (ovoga puta nije ništa
uništio) i decidirano tvrdi da ondje nema kopije. No nešto je ipak
čudno: već neko vrijeme cijele dane provodi u knjižnici.
Budući da ne govori bugarski, Sobers prati predstavu. S jedne je
strane tu Guignol koji se prepire s loše obrijanim lopovom, a s druge
policajac koji izgovara r kao Sergej. Zaplet se vrti oko jednostavnog
spora koji je razlog brojnim prizorima koji uključuju udarce štapom.
Ukratko: Guignol mora vratiti ogrlicu koju je lopov ukrao Markizi.
Sollers odmah sumnja kako je Markiza ogrlicu dragovoljno dala u
zamjenu za seksualne usluge.
Kristeva pita kakve knjige Slimane čita.
Guignol pita djecu kamo je otišao lopov.
Nikolaj odgovara kako je vidio da Slimane čita knjige o lingvistici i
filozofiji, no kako ima dojam da žigolo zapravo nema pojma što traži.
Djeca odgovaraju: “Daaaa!”
Kristeva si kaže kako se informacija sastoji u tome da nešto traži.
Kad to želi priopćiti Sollersu, ovaj viče: “Daaaa!”
Nikolaj precizira: najviše čita anglofonske autore. Chomsky, Austin,
Searle, no tu je i Rus Jakobson, dvojica Nijemaca, Bûhler i Popper, te
Francuz Benveniste.
 Kristevoj je popis dovoljno rječit.
Lopov od djece traži da izdaju Guignola.
Djeca viču: “Neeee!” Duhoviti Sollers viče: “Daaa!” No djeca
nadglasavaju njegov povik.
Nikolaj precizira kako je Slimane neke knjige samo prelistao, ali
kako je osobito pozorno čitao Austina.
Kristeva zaključuje kako će pokušati stupiti u kontakt sa Searleom.
Sa štapom u ruci lopov kradom prilazi Guignolu s leđa. Djeca žele
upozoriti Guignola: “Pazi! Pazi!” No kad god se Guignol okrene, lopov
se sakrije. Guignol pita djecu je li lopov u blizini. Djeca ga pokušavaju
upozoriti, no on kao da je gluh, glumi da ih ne razumije, zbog čega djecu
obuzima histerija. Djeca viču, a i Sobers s njima: “Iza tebe! Iza tebe!”
Guignol dobiva štapom po glavi. U gledalištu vlada tjeskobna tišina.
Izgleda kao da je izgubio svijest, ali nije, pretvara se. Uf. Kristeva
razmišlja.
Zahvaljujući lukavstvu Guignol udara lopova i ošamućuje ga. Kako
bi sve završilo kako treba, zatim ga nemilice mlati. (U stvarnome
svijetu nitko ne bi preživio tolike udarce po glavi, pomišlja Nikolaj.)
Žandar uhićuje lopova i čestita Guignolu.
Djeca bučno plješću. Naposljetku se ne zna je li Guignol vratio
ogrlicu ili ju je zadržao za sebe.
Kristeva polaže ruku na suprugovo rame i viče mu na uho: “Moram
otputovati u Sjedinjene Države.”
Guignol pozdravlja: “Doviđenja, djeco!”
Djeca i Sobers: “Doviđenja, Guignol!”
Žandar: “Doviđenja, djeco!”
Sobers se okreće i kaže: “Zdravo, Sergej.”
Nikolaj: “Doviđenja, gospodine Kristeva.”
Kristeva Sollersu: “Otići ću u Ithacu.”

53.

Slimane se budi u krevetu koji nije njegov, u kojem međutim nema

nikog osim njega, premda je do njega, kao kredom iscrtan, još uvijek
topao otisak nečijeg tijela. Krevet je zapravo madrac položen na t lo u
prostoriji u kojoj gotovo da nema ničega, koja nema prozor, pa je
uronjena u tamu. S druge strane vrata do njega dopiru muški glasovi
pomiješani sa zvukom klasične glazbe. Savršeno se sjeća odakle dolazi
ta glazba koja mu je poznata. (To je Mahler.) Otvara vrata i ne trudeći
se odjenuti odlazi do dnevnog boravka.
Velika je to i izdužena prostorija s jedne strane omeđena staklenom
stijenom kroz koju se pruža pogled na Pariz (gleda na Boulogne i Saint-
Cloud), jer smo na osmome katu. Za stolićem u sobi Michel Foucault
opasan crnim kimonom dvojici mladića u gaćicama, od kojih je jedan
prikazan na tri fotografije obješene na zidu iznad kauča, objašnjava
zagonetke seksualnosti slonova.
Točnije, ako je Slimane dobro razumio, način na koji se seksualnost
slonova doživljavala i komentirala u Francuskoj sedamnaestoga
stoljeća.
Dvojica mladića puše cigarete za koje Slimane zna da su krcate
opijumom, jer to je tehnika koju primjenjuju kako bi ublažili silaznu
fazu. Začudo, Foucault nikada nije morao pribjegavati toj tehnici, jer
sjajno podnosi sve droge: u stanju je nakon noći tijekom koje je obilno
konzumirao LSD već u devet ujutro sjesti za pisaći stroj. Momci
izgledaju kao da im je teže nego njemu. Pa ipak ga pozdravljaju
promuklim glasom. Foucault mu nudi kavu, no baš se tad iz kuhinje
čuje silna buka i pojavljuje se treći mladić, koji izgleda pokunjeno,
noseći komad plastike u ruci. Riječ je o Mathieuu Lindonu koji je
upravo razbio vrč aparata za kavu. Druga dvojica ne mogu obuzdati
sipljivo cerekanje. Dobro raspoloženi Foucauh predlaže čaj. Slimane
sjeda i počinje si maslacem mazati prepečenac, dok krupni ćelavac u
kimonu nastavlja svoje izlaganje o slonovima.
Za Franju Saleškog, ženevskoga biskupa iz sedamnaestog stoljeća i
autora Uvoda u pobožni život, slon je uzor nevinosti i čistoće: vjeran i
umjeren, ima samo jednu partnericu koju opslužuje jednom u tri
godine tijekom pet dana, daleko od pogleda, a zatim odlazi dugo se
prati kako bi se pročistio. Lijepi Herve u gaćicama gunđa s cigaretom u
ustima, kaže kako iz te priče o slonovima iščitava katolički moral u
svem njegovu užasu te da pljuje na njega, barem simbolično, jer nema
pljuvačke i umjesto toga kašlje. Foucault se razmahuje u svojemu
kimonu: “Baš tako! Ono što je vrlo interesantno jest da već kod Plinija
pronalazimo istu analizu slonovog ponašanja. Dakle radimo li
genealogiju tog morala, kako bi rekao ovaj drugi, uočavamo kako on
korijen, po svemu sudeći, vuče iz vremena prije kršćanstva, ili barem iz
vremena kad je njegov razvoj još bio u povojima.” Foucault izgleda kao
da uživa. “Vidite, govorimo o kršćanstvu kao da kršćanstvo postoji... Ali
kršćanstvo i poganstvo ne tvore jasno izgrađene cjeline, savršeno
jasno odijeljene individualnosti. Ne treba zamišljati nepropusne
monolite koji se iznenada pojavljuju i jednako naprasno iščezavaju, a
da pritom ne utječu jedan na drugi, da se ne prožimaju, ne
preobražavaju.”
Mathieu Lindon, koji i dalje stoji s plastičnim dijelom vrča u ruci,
pita: “Ali, hm, Michel, što time želiš reći?”
Foucault mu se osmjehuje svojim uobičajeno blistavim osmijehom:
“Zapravo, poganstvo se ne može tretirati kao cjelina, a kršćanstvo još
manje! Moramo revidirati svoje metode, shvaćaš?” Slimane zagriza
prepečenac i kaže: “Kaži, Michel, tvoje predavanje na Cornellu, još
uvijek ga kaniš održati? Gdje je to točno?” Foucault, koji uvijek
oduševljeno odgovara na pitanja bez obzira na njihovu prirodu, nimalo
se ne čudeći Slimaneovu interesu za njegova predavanja, objašnjava
mu kako je Cornell veliko američko sveučilište koje se nalazi u gradiću
na sjeveru Sjedinjenih Država po imenu Ithaca, kao Itaka, Odisejevotok.
Ne zna zašto je prihvatio poziv, jer riječ je o simpoziju o govoru,
linguistic turn, kako to tamo zovu, a on na tome već dugo ne radi (Riječi
i stvari objavio je davne 1966.), no naposljetku je pristao, a ne voli
mijenjati odluke, tako da će otići onamo. (Zapravo dobro zna, obožava
Sjedinjene Države.)
Kad je Slimane prožvakao prepečenac, ispija gutljaj vrućega čaja,
pali cigaretu, nakašljava se i pita: “Bih li mogao poći s tobom?”

54.

“Ali, ne, dragi moj, ne možeš poći sa mnom. Riječ je o simpoziju

namijenjenom isključivo sveučilišnim profesorima, a ti mrziš kad te
zovu gospodin Kristeva.”
Sollersov osmijeh slabo prikriva narcisoidnu ranu za koju se boji da
nikad neće zarasti.
Može li itko zamisliti da Montaigne, Pascal, Voltaire polažu
doktorat?
Zašto ga ti ništavni Amerikanci i dalje uporno ignoriraju, njega, diva
među divovima kojeg će ljudi iznova čitati i 2043.?
 Može li itko u sličnoj situaciji zamisliti Chateaubrianda, Stendhala,
Balzaca, Hugoa? Zar će čovjek jednoga dana morati tražiti dopuštenje
da misli?
Dakako, najsmješnije je što pozivaju Derridu. No znate li vi, dragi
prijatelji Jenkiji, da je vaš idol, onaj kojemu se klanjate zato što je
napisao diferancu s a (svijet se raspada, svijet se rastače), napisao
svoje remek-djelo, Sirenje (svijet se širi), u čast Brojeva, koje nitko ni u
Kaliforniji ni u New Yorku nije smatrao dostojnim prevođenja! Ah,
stvarno, to je za umrijeti od smijeha!
Sollers se smije pljeskajući se po trbuhu. Ho-ho-ho! Bez njega ne bi
bilo ni Derride! Ah, kad bi svijet to znao... Ah, kad bi Sjedinjene Države
to znale...
Kristeva strpljivo sluša dobro joj poznati govor.
“Zamišlja li itko Flauberta, Baudelairea, Lautrćamonta, Rimbauda,
Mallarmea, Claudela, Prousta, Bretona, Artauda kako polažu doktorati”
Sollers se naprasno zaustavlja i glumi da razmišlja, no Kristeva
unaprijed zna što će pridodati: “Imamo Celineovu doktorsku
disertaciju, no ona je iz medicine, i literarno je fantastična.” (Podtekst:
on je pročitao Celineovu disertaciju iz medicine. Koliko se sveučilišnih
profesora može pohvaliti da su učinili isto?)
Prilazi zatim svojoj supruzi, trlja se o nju, zavlači joj glavu ispod
ruke i treperavim je glasom pita:
“Ali zašto ti želiš tamo ići, ti, obožavana moja vjeveričice?”
“Znaš zašto. Zato što će tamo biti i Searle.”
“A i svi ostali!” eksplozivno će Sobers.
Kristeva pali cigaretu, promatra dezen izvezen na ukrasnome
jastučiću na koji je naslonjena, riječ je o reprodukciji jednoroga s
tapiserije iz Clunyja koju su Sobers i ona kupili u Singapuru. Noge je
podvukla pod sebe, kosa joj je svezana u rep, miluje biljku koja stoji
pokraj kauča te u pola glasa, ali pretjerano artikulirano, s blagim
akcentom izjavljuje: “Da... drrrugi.”
Kako bi umanjio nervozu, Sobers izgovara svoju osobnu mantru:
“Foucault: previše živčan, ljubomoran, agresivan. Deleuze? Previše
zajedljiv. Althusser? Previše bolestan (ha-ha!). Derrida? Previše
zaogrnut uzastopnim omotačima (ha-ha). Ne podnosim Lacana.
Nemam nikakvih problema s tim da komunisti jamče sigurnost u
Vincennesu. (Vincennes: mjesto na kojemu se nadziru bijesni.)”
Kristeva međutim dobro zna da istina počiva u činjenici da se Sobers
boji da neće završiti u biblioteci Pleiade.
 Zasad se neshvaćeni genij upinje grditi Amerikance s njihovim “gay
and lesbian studies”, njihovim totalitarnim feminizmom, s njihovom
fascinacijom dekonstrukcijom ili “objektom malo a”... dok je savršeno
jasno kako im je ime Moliere potpuno nepoznato!
A te njihove žene!
“Amerikanke? Uglavnom su neizdržive: novac, žalopojke, obiteljski
roman, zaraženost pseudopsihologijom. Na svu sreću, u New Yorku
ima Južnoamerikanaca i Kineza, a i podosta Europljana.” Ali Cornell!
Puf. Uh, kako bi rekao Shakespeare.
Kristeva pije čaj od jasmina i lista reviju o psihoanalizi na
engleskome.
Sobers kruži oko velikoga stola u dnevnome boravku, gnjevan je,
uvučenih ramena, kao bik: “Foucault, Foucault, samo on im je na
pameti.”
Iznenada zatim srlja kao sprinter koji je prije cilja izbacio prsa: “Eh,
dovraga, zar je važno? Dobro već znam tu pjesmu: mora se putovati,
stjecati poznanstva, držati konferencije, govoriti američki engleski
koloniziranog svijeta, sudjelovati na dosadnim simpozijima, držati se
‘zajedno’, iznositi stavove, izgledati humano.”
Odlažući šalicu na stol, Kristeva mu nježno kaže:
“Već ćeš se osvetiti, dragi moj.”
Grozničav, Sollers počinje o sebi govoriti u drugom licu opipavajući
svoje zapešće: “Imate tu elokventnost, ona je dojmljiva, nesnosna (bilo
bi im draže da mucate, ali nema veze)...”
Kristeva ga hvata za ruku.
Sollers joj se smiješi i kaže: “Čovjeku ponekad trebaju ohrabrenja.”
Kristeva se osmjehuje i odgovara mu: “Dođi, čitat ćemo Josepha de
Maistrea.”

55.

Quai des Orfevres, Bayard na pisaćem stroju tipka svoje izvješće dok
Simon čita Chomskoga, knjigu o generativnoj gramatici koju, mora
priznati, pretjerano ne razumije.
Kad god dođe do kraja reda, Bayard desnom rukom pokreće ručicu
za novi red, dok lijevom rukom hvata šalicu s kavom, ispija gutljaj,
povlači dim cigarete te cigaretu odlaže uz rub pepeljare s logotipom
pića Pastis 51. Krak-tak, tak, tak-tak-tak, krak-tak-tak-tak i tako dalje.
Iznenada, tak-tak se prekida. Bayard se uspravlja na stolcu
presvučenim skajem, okreće se prema Simonu i pita:
“Zapravo, otkuda to prezime Kristeva?”

56.

Serge Moati trpa u usta kriške salame u trenutku kad dolazi Mitterrand.
Fabius ga prima u čarapama u svojoj obiteljskoj kući na Pantheonu.
Lang, Badinter, Attali i Debray strpljivo čekaju i ispijaju kavu.
Mitterrand dobacuje šal Fabiusu i bijesno kaže: “Tu je vaš prijatelj
Mauroy, razbucat ću ga!” Nema sumnje da je loše raspoložen, pa je
mladima koji su se ovdje okupili savršeno jasno da će radni sastanak
biti bolan. Mitterrand pokazuje zube: “Rocard! Rocard!” Nitko ni da
trepne. “Metza su ispušili, a sad bi mene htjeli silom pogurati na
predsjedničkim izborima da me se riješe!” Njegovi mladi pobočnici
uzdišu. Moati usporeno žvače salamu. Prozvani mladić ptičje glave
usuđuje se progovoriti: “Predsjedniče...” No Mitterrand se prema
njemu okreće leden, strašan, polaže mu prst na prsa i kreće prema
njemu: “Vaša gubica, Attali...” A Attali se povlači unatraške sve do zida
dok mogući kandidat nastavlja: “Svi žele da doživim neuspjeh, no
njihovu taktiku mogu s lakoćom izigrati: dovoljno je da se ne
kandidiram, ha-ha! Pustite tog debila Rocarda neka ode Giscardu da ga
nalupa po guzici. Rocard, Giscard... bit će to rat budala! Grandiozan!
Veličanstven! Druga ljevica, sranje, Debray! Sranje na francuski način!
Roberte, uzmite nalivpero, izdiktirat ću vam izjavu za javnost!
Povlačim se! Odustajem. Ha-ha! Dobar zaokret!...” Grmi: “Ne uspjeti!
Što to znači? Ne uspjeti?”
Nitko se ne usuđuje odgovoriti, čak ni Fabius, koji se povremeno
zna usprotiviti gazdi, no koji neće biti toliko hrabar da se zaputi na
tako sklizak teren. Osim toga pitanje je bilo čisto retoričko.
Mitterrand mora napisati pismo biračima u kojemu će izložiti svoj
program. Već je pripremio okosnicu koja je trezvena, prikladna,
ništavna. Govori o nazadnjaštvu i mrtvoj vodi. Nema strasti, nema
poruke, nema zamaha, samo šuplje i odmjerene poruke. Sve odiše
hladnim gnjevom vječnoga gubitnika. Pisanje se primiče kraju u
sumornoj tišini. Fabius nervozno vrti palčevima u čarapama.
Moati žvače salamu kao da je beton. Debray i Badinter bezizražajno
se pogledavaju. Attali kroz prozor gleda kako prometni policajac
ostavlja kaznu na vjetrobranu Moatijeva R5. Čak se i Jack Lang doima
zbunjeno.
Mitterrand stišće zube. Lice mu je maska koju nosi cijeli život,
izgleda mrtvački, a to je izraz kojemu uvijek pribjegava kako bi prikrio
bijes koji mu proždire utrobu. Ustaje, uzima šal i odlazi bez riječi
pozdrava.
Tišina traje još nekoliko dugih minuta.
Moati blijed izjavljuje: “Dobro, ukratko, Seguela nam je jedina
nada.”
Lang iza njega mrmlja: “Ne, preostaje nam još netko.”

57.

“Ne shvaćam kako ju je mogao previdjeti prvi put. Znao je da traži

dokument koji se odnosi na tog ruskog lingvista Jakobsona. Vidio je
Jakobsonovu knjigu na radnome stolu, kako nije bacio oko?”
Da, to je doista nevjerojatno.
“I kao slučajno, ondje se zatekao baš kad smo mi došli u Barthesov
stan, a mogao je doći tjednima ranije, jer je imao ključ.”
Simon sluša Bayarda dok se Boeing 747 za prekooceanske letove
odvaja od piste za uzlijetanje i polijeće. Giscard, taj debeli buržujsk i
fašist, konačno je pristao platiti im putovanje, no nije htio otići baš
tako daleko da im plati Concorde.
Bugarski trag vodi do Kristeve.
A Kristeva je otputovala u Sjedinjene Države.
Čekaju nas dakle hot-dogovi i kabelska televizija.
Dakako, u putničkoj je kabini i neki klinac koji plače.
Stjuardesa dolazi zamoliti Bayarda da ugasi cigaretu, jer je pri
slijetanju i polijetanju zabranjeno pušiti.
Simon je ponio knjigu Lector in fabula Umberta Eca kako bi čitao
tijekom putovanja. Bayard ga pita ima li u knjizi zanimljivih stvari, pod
zanimljivim stvarima podrazumijeva detalje korisne za istragu, a
možda i ne samo za istragu. Simon pogledava otvorenu stranicu i čita:
“ja živim (hoću reći: ja koji pišem imam namjeru biti živ u jedinome
svijetu što ga poznajem), no u trenutku kad odlučujem iznijeti teoriju o
mogućim narativnim svjetovima, odlučujem (polazeći od svijeta uz
koji me veže izravno fizičko iskustvo) taj svijet svesti na semiotičko
iskustvo kako bih ga usporedio s narativnim svjetovima.”
Simon osjeća navalu vrućine dok stjuardesa maše rukama kako bi
gestama dočarala sigurnosne upute. (Klinac prestaje plakati, fasciniran
je tom koreografijom nalik na prometnika.)
Službeno, Kristeva je otišla na Sveučilište Cornell u Ithaci u državi
New York kako bi sudjelovala na simpoziju čiji se naslov, a ni tematiku
Bayard nije ni potrudio shvatiti. Sve što mu je bilo važno znati jest da
će na tom simpoziju sudjelovati i John Searle, američki filozof o kojemu
im je govorio Eco. Zadaća im nije u Eichmannovu stilu ščepati Bugarku.
Da je Giscard htio uhititi Barthesova ubojicu, a sve upućuje na to da je i
ona u igri, spriječio bi je da se uopće ukrca u zrakoplov. Osnovna je
zadaća shvatiti što se događa. Osim toga nije li baš uvijek tako?
Za Crvenkapicu je stvarni svijet onaj u kojem vukovi govore.
I dočepati se tog prokletog dokumenta.
Bayard pokušava shvatiti: je li sedma funkcija uputa za uporabu?
Vradžbina? Priručnik za korisnike? Himera oko koje histeriziraju mali
politički i intelektualni krugovi koji u njoj vide glavni zgoditak za onoga
tko je se dočepa?
Na sjedalu do njega, odijeljen prolazom, klinac vadi kocku s
raznobojnim kvadratićima i počinje je vrtjeti u svim smjerovima.
Simon se pita koja je suštinska razlika između njega i Crvenkapice
ili Sherlocka Holmesa.
Čuje Bayarda koji se naglas pita, ili se možda obraća njemu:
“Recimo da je sedma funkcija jezika baš ta performativna funkcija. Ona
onome koji je njome ovladao omogućuje da svakog u svakoj situaciji
uvjeri u nešto, dobro. Po svemu sudeći, taj dokument se nalazi
najednom listu papira, možda s obje strane, ispisan sitnim rukopisom.
Kako uputa za primjenu jedne tako moćne stvari može stati na tako
malo mjesta? Bilo koja tehnička uputa za uporabu, priručnik uz perilicu
rublja ili televizor, tehnička knjižica mojega automobila, otisnuti su na
nekoliko stranica.”
Simon škrguće zubima. Da, teško je to pojmiti. Ne, nema
objašnjenja. Kad bih i minimalno bio upućen u sadržaj tog dokumenta,
već bih bio izabran za predsjednika i spavao bih sa svim ženama.
 Dok on govori, Bayard netremice promatra igračku onoga klinca.
Prema onome što može vidjeti, kocka je podijeljena na sitnije kockice
koje treba spojiti prema boji izvođenjem vodoravnih i okomitih
rotacija. Klinac se tome posvećuje s frenetičnom predanošću.
U djelu Lector in fabula Eco statusno tretira fiktivne likove, koje
naziva “prekobrojnima” zato što se pridodaju ljudima iz stvarnoga
svijeta. Ronald Reagan ili Napoleon dio su stvarnoga svijeta, ali ne i
Sherlock Holmes. No koji onda smisao dati tvrdnji kako “Sherlock
Holmes nije oženjen” ili “Hamlet je lud”? Možemo li prekobrojnoga
tretirati kao stvarnu osobu?
Eco citira Vollija, talijanskog semiologa, koji kaže: “Ja postojim,
Emma Bovary ne.” Simon osjeća sve veću tjeskobu.
Bayard ustaje kako bi otišao do zahoda, ne mora baš pišati, no vidi
da je Simon uronio u svoju knjigu, pa bi mu dobro došlo da malo
protegne noge, osim toga već je iskapio sve bočice žestokih piča.
Vračajuči se u stražnji dio zrakoplova, nailazi na Foucaulta koji
žustro razgovara s mladim Arapinom koji oko vrata nosi slušalice.
Vidio je program simpozija i ne bi ga trebala iznenaditi
Foucaultova prisutnost jer je naveden kao jedan od sudionika, no ne
može suspregnuti iznenađenost. Foucault mu se osmjehuje svojim
tipično mesožderskim osmijehom.
“Inspektore, ne poznajete Slimanea? On je Hamedov dobar prijatelj.
Naravno, niste rasvijetlili okolnosti njegove smrti? Jedan peder više ili
manje, zar ne. Ili je možda važno to što je bio Arapin? Ili je važno i jedno
i drugo?”
Kad se vrati na svoje mjesto, zatječe Simona koji je zaspao glave
nagnute ustranu, u neudobnosti tipičnoj za sve koji pokušavaju spavati
sjedečem položaju. Ošamutila ga je Ecova rečenica u kojoj citira svoju
punicu: “Što bi se dogodilo da moj zet nije oženio moju kćer?”
Simon spava. Bayard razmišlja. Foucault odvodi Slimanea u bar na
katu kako bi mu govorio o svojemu budućem predavanju o seksualnim
snovima u antičkoj Grčkoj.
Naručuju dva viskija od stjuardese koja se osmjehuje gotovo
jednako intenzivno kao i filozof.
Artemidor smatra kako su naši seksualni snovi poput
proročanstava. Potrebno je utvrditi vezu između seksualnih odnosa
proživljenih u snovima i društvenih odnosa u stvarnosti. Primjerice
san u kojem spolno općimo s robom dobar je znak: pod uvjetom da je
taj rob naše vlasništvo, jer to znači da će nam se imetak povećati. Ako
općimo s udanom ženom, to je loš znak: tuđe vlasništvo ne smije se
dirati. Općenje s vlastitom majkom, to još valja razmotriti. Po
Foucaultovu mišljenju , pretjerivalo se s važnošću što su je Grci
pridavali Edipu. U svakom slučaju, uvijek je posrijedi stajalište
slobodnog i aktivnog muškarca. Penetrirati (muškarca, ženu, roba,
člana vlastite obitelji) dobro je. Loše je kad netko penetrira u tebe.
Najgore je i u najvećoj mjeri protuprirodno kad lezbijke povode
penetraciju (na ljestvici odmah nakon spolnih odnosa s bogovima,
životinjama i leševima).
“Prema svim normativima, svatko ima svoje kriterije!” Foucault se
smije, naručuje još dva viskija i odvlači do zahoda Slimanea, koji se ne
opire (no ne želi s ušiju ukloniti slušalice svojega walkmana).
Ne postoji način da doznamo o čemu Simon sanja, jer nismo u
njegovoj glavi, zar ne?
Bayard je vidio kako se Foucault i Slimane penju stubama kako bi
otišli u bar smješten na drugome katu zrakoplova. Potaknut ne
pretjerano racionalnim impulsom, odlazi pregledati njihova prazna
sjedala. U pretincu ispred Foucaultova sjedala su knjige, a u pretincu
ispred Slimaneova časopisi. Bayard otvara pretinac za prtljagu iznad
sjedala i uzima dvije torbe za koje pretpostavlja da su njihove. Sjeda na
Foucaultovo mjesto kako bi pregledao sadržaj filozofove aktovke, kao i
žigolova ruksaka. Papiri, knjige, rezervna majica, ka sete. Na prvi
pogled nema ni traga dokumentu, no Bayard si kaže kako na
dokumentu sigurno velikim slovima ne piše “Sedma funkcija jezika”,
zato uzima obje torbe i vrača se na svoje mjesto kako bi probudio
Simona.
Dok se Simon razbudio, shvatio situaciju, začudio se činjenici da je i
Foucault u zrakoplovu, užasnuo se zbog onoga što Bayard od njega
traži i usprkos svemu prihvatio da ruje po tuđim stvarima, prošlo je
dobrih dvadesetak minuta, tako da kad je Simon u stanju Bayardu
potvrditi kako ni među Foucaultovim ni među Slimaneovim stvarima
nema ničeg što bi i izdaleka nalikovalo na sedmu funkciju jezika,
istodobno uočavaju Foucaulta koji se pojavljuje na vrhu stuba.
Vratit će se na svoje mjesto i u ovom ili onom trenutku shvatiti da
su mu stvari nestale.
Bez potrebe da se prethodno savjetuju, djeluju kao uhodani tim.
Simon opkoračuje Bayarda i izlazi u prolaz kojim se, njemu ususret,
kreče Foucault dok Bayard kreče paralelnim prolazom kako bi se
zaputio prema stražnjem dijelu zrakoplova, odnosno s druge strane
došao do Foucaultova sjedala.
Simon stoji ispred Foucaulta koji mu prilazi i očekuje da će mu se
izmaknuti i propustiti ga, no Simon se ne izmiče, pa Foucault podiže
pogled iza naočala za kratkovidne i prepoznaje mladoga čovjeka.
“Gle? Alkibijad!”
“Gospodine Foucault, kakvog li iznenađenja!... Velika mi je čast,
obožavam vaš rad... Na čemu trenutačno radite?... Još uvijek na
spolnosti?”
Foucault nabire oči.
Bayard se kreće paralelnim prolazom, no nailazi na stjuardesu koja
ispred sebe gura kolica s pićima. Ona smireno putnicima poslužuje
čajeve i čaše crnog vina te im usput pokušava prodati i ponešto iz duty
freeja, dok Bayard iza nje nestrpljivo cupka.
Simon i ne sluša Foucaultov odgovor jer je već usredotočen na
sljedeće pitanje. Iza Foucaulta, Slimane je nestrpljiv. “Idemo?” Simonu
to dolazi kao naručeno: “Ah, imate pratnju? Drago mi je, drago mi je! I
vas je prozvao Alkibijadom, ha-ha, hm. Jeste li već bili u Sjedinjenim
Državama?”
Bayard bi, u krajnju ruku, mogao odgurnuti stjuardesu ustranu, no
ne može opkoračiti kolica, a njoj su preostala još tri reda sjedala.
Simon pita: “Jeste li vidjeli Peyrefittea? Koje smeće, ha. Nedostajete
nam u Vincennesu, znate?”
Ljubazno, ali odlučno, Foucault hvata Simona za ramena te okrećući
se s njim izvodi kretnju koja podsjeća na tango, tako da se Simon
zatječe između njega i Slimanea, što konkretno znači da Foucaulta više
ništa ne dijeli od njegova sjedala, samo nekoliko metara.
Bayard konačno uspijeva doći do zahoda, gdje se nalazi prolaz koji
mu omogućuje da dođe do drugog, paralelnog prolaza. Dolazi do
Foucaultova sjedala, no ovaj mu ide ususret, pa će ga vidjeti kako vraća
torbe u spremište za prtljagu.
Simon, kojemu ne trebaju naočale i koji je svjestan situacije, uočio
je Bayarda prije Foucaulta, pa viče: “Herculine Barbin!”
Putnici poskakuju. Foucault se okreće. Bayard otvara pretinac za
prtljagu, ubacuje u njega dvije torbe, zatvara pretinac. Foucault
netremice promatra Simona. Simon se glupavo smiješi i pridodaje: “Svi
smo mi Herculine Barbin, zar ne, gospodine Foucault?” Bayard
ispričavajući se prolazi pokraj Foucaulta, kao da se vraća iz zahoda.
Simon gleda Bayarda kako prolazi, sliježe ramenima i svi se konačno
vraćaju na svoja mjesta.
 “Tko je Herculine što-ti-ja-znam?”
“Hermafrodit iz devetnaestoga stoljeća koji je proživio brojne
nedaće. Foucault je uredio njegove memoare. Pomalo je to pretvorio u
osobnu stvar kako bi denuncirao normativno pozivanje biomoći koje
nas prisiljava da odaberemo vlastiti spol i vlastitu seksualnost nudeći
nam pritom samo dva moguća izbora, muškarac ili žena u dva
heteroseksualna slučaja, što je u opreci s, recimo, Grcima, koji su bili
daleko opušteniji po tom pitanju, premda su i sami imali određene
norme...”
“Hm, hm, dobro!”
“A tko je mladić u Foucaultovoj pratnji?”
Ostatak putovanja odvija se bez ikakvih problema. Bayard pali
cigaretu. Stjuardesa ga dolazi podsjetiti da je zabranjeno pušiti tijekom
slijetanja, pa se inspektor baca na kolačiće.
Znamo da se mladić u Foucaultovoj pratnji zove Slimane, njegovo
prezime nam je nepoznato, no u trenutku stupanja na američko tlo
Simon i Bayard vide ga kako žučno raspravlja s nekoliko policajaca koji
provjeravaju putovnice, jer njegova viza nije u redu, točnije: on uopće
nema vizu, pa se Bayard pita kako su mu uopće u Roissyju dopustili da
se ukrca. Foucault se pokušava zauzeti za njega, no neuspješno,
američki policajac nema običaj natezati se sa strancima, pa Slimane
Foucaultu kaže da ga ne čeka i ne brine se zbog njega, već će se snaći.
Simon i Bayard zatim ih gube iz vida i ukrcavaju se u prigradski vlak.
Ne dolaze brodom kao Celine u Putovanju nakraj noći, nego izlaze iz
podzemlja stanice na Madison Square Gardenu, a izlazak u srce
Manhattana nije ništa manji šok: dvojica zapanjenih muškaraca podižu
pogled i dive se okomicama nebodera i vodoravnim linijama svjetala
Osme avenije te ih istodobno obuzima osjećaj nestvarnosti i ništa
manje moćan osjećaj bliskosti. Kao stari čitatelj Strangea, Simon
očekuje da će svakog trena ugledati Spidermana kako leti iznad žutih
taksija i semafora. (No Spiderman je “prekobrojni”, to je nemoguće.)
Jedan lokalac koji djeluje zaposleno spontano se zaustavlja kako bi im
ponudio pomoć, što dodatno zbunjuje dvojicu Parižana koja nisu
navikla na toliku ljubaznost. U newyorškoj noći koračaju Osmom
avenijom sve do terminala Port Authorityja koji se nalazi preko puta
divovske zgrade u kojoj je smješten New York Times, na što neupitno
upućuju divovska gotička slova na pročelju. Ukrcavaju se zatim u
autobus za Ithacu. Zbogom bajkovitosti nebodera.
Budući da putovanje traje pet sati i svi su umorni, Bayard iz svoje
torbe vadi raznobojnu kocku i počinje se igrati njome. Simon ne može
vjerovati vlastitim očima: “Ukrao si klincu Rubikovu kocku?” Bayard
uspijeva posložiti prvu plohu dok autobus izlazi iz tunela Lincoln.

58.

“Shift into overdrive in the linguistic turn”

Cornell University, Ithaca, fall 1980
(Conference organizer: Jonathan D.Culler)

List of talks:

NOAM CHOMSKY
Degenerative grammar

HELENE CIXOUS
Suze hibiskusa

JACQUES DERRIDA
Sasvim sam

MICHEL FOUCAULT
Polisemijske igre u Artemidorovoj oneirokritici

FELIX GUATTARI
Despotski režim značenja

LUCE IRIGARAY
Falogocentrizam i metafizika suštine

ROMAN JAKOBSON
Stayin’ Alive, structurally speaking

FREDERIC JAMESON
The Political Unconscious: Narrative as a socially symbolic act

JULIA KRISTEVA
Govor, ta nepoznanica

SYLVERE LOTRINGER
Italy: Autonomia - Post-political politics

JEAN-FRANCOIS LYOTARD
PoMo usmeno: postmodernistička riječ

PAUL DE MAN
Višnja na kupu: dekonstrukcija u Francuskoj

JEFFREY MEHLMAN
Blanchot, the laundry man

AVITAL RONELL
"Because a man speaks, he thinks he’s able to speak about language.” -
Goethe & the metaspeakers
RICHARD RORTY
Wittgenstein vs Heidegger: Clash of continents?

EDWARD SAID
Exile on Main Street

JOHN SEARLE
Fake or feint: performing the F words in fiction works

GAYATRI SPIVAK
Should the subaltern shut up sometimes?

MORRIS J. ZAPP
Fishing for supplement in a deconstructive world
 59.

“Deleuze is not coming, right?”

“No, but Anti-Oedipus is playing tonight, I am so excited!”
“Have you listened to their new single?”
“Yeah, it’s awesome. So L.A.!”
Kristeva sjedi na travi između dvojice momaka. Milujući im kosu,
kaže: “I love America. You are so ingenuous, boys.”
Jedan od njih dvojice pokušava joj poljubiti vrat. Kroza smijeh, ona
ga odguruje. Drugi joj šapuće na uho: “You mean ‘genuine’, right?”
Kristeva hihoće. Osjeća kako se njezinim vjeveričjim tijelom širi nešto
poput naelektriziranih trnaca. Treći student koji sjedi preko puta njih
naposljetku je smotao džoint i pripaljuje ga. Ugodan miris trave širi se
zrakom. Kristeva povlači nekoliko dimova, blago joj se vrti u glavi, pa
svečano izjavljuje: “Kako je govorio Spinoza, svaka negacija je
definicija.” Trojica mladića zaglavljenih između hipi-pokreta i novoga
vala u ekstazi su, smiju se: “Wow, say it again! What did Spinoza say?”
U kampusu više ili manje užurbani studenti odlaze i dolaze
prelazeći preko velikog travnjaka između gotičkih, viktorijanskih i
neoklasicističkih zgrada. Nešto poput zvonika uzdiže se iznad mjesta
koje se pak uzdiže na brijegu smještenom iznad jezera i klanaca. Možda
i jesmo usred ničega, no barem smo u središtu. Kristeva zagriza
sendvič od kriški kruha, jer francuski kruščići koje toliko voli još nisu
dospjeli do zabačenog područja Onondage, odnosno njezina središta
Syracuse u zabačenom dijelu države New York, na pola puta između
New York Cityja i Toronta, nekadašnjeg teritorija plemena Kajuga koje
se priklonilo irokeškoj konfederaciji, gdje se nalazi gradić Ithaca u
kojemu se nalazi prestižno sveučilište Cornell. Ona se mršti i kaže:
“Osim ako nije obratno.”
Pridružuje im se četvrti mladić koji iz Odsjeka za hotelijerstvo
dolazi s aluminijskom posudom u jednoj i Of Grammatology u drugoj
ruci (ne usuđuje se međutim pitati Kristevu poznaje li Derridu). Donio
je muffine tek izvađene iz pećnice koje je sam ispekao. Kristeva
razdragano sudjeluje u improviziranom pikniku tijekom kojega se
blago opija tekilom. (Boca je pritom, dakako, omotana papirnatom
vrećicom kako bi se sakrio njezin sadržaj.)
 Ona promatra studente koji prolaze s knjigama ispod ruke, s
palicama za hokej ili gitarama u futrolama.
Starac kosa čela, unatrag počešljane guste kose koja mu na glavi
nalikuje na grm, ispod stabla samome sebi nešto mrmlja. A ruke kojima
pritom maše nalikuju na grane.
Mlada žena kratke kose koja izgleda kao spoj Cruelle iz 101
dalmatinca i Vanesse Redgrave doima se poput jedinog prosvjednika
na nevidljivu prosvjedu. Uzvikuje parole koje Kristeva ne razumije.
Izgleda kao da je silno bijesna.
Skupina mladih igra se loptom za američki nogomet. Jedan od njih
glasno recitira Shakespearea dok ostali ispijaju vino iz velike boce.
(Boca nije omotana papirnatom vrećicom, buntovnici.) Energično si
dobacuju loptu. Onaj koji u ruci drži bocu ne uspijeva uhvatiti loptu
samo jednom rukom (u kojoj drži cigaretu), pa mu se ostali rugaju.
Doimaju se već poprilično pijano.
Pogledi Kristeve i čovjeka-grma s kosim čelom susreću se i
odolijevaju jedan drugom, nakratko, ali ipak i malo predugo da bi to
bilo beznačajno.
Mlada iživcirana žena staje ispred Kristeve i kaže: “I know who you
are. Go home, bitch.” Prijatelji Kristeve pogledavaju se, zaprepašteni, pa
pucaju od smijeha, a zatim prilično uzbuđeno odgovaraju: “Are you
stoned? Who the fuck do you think you are?” Žena se udaljava, a Kristeva
je promatra kako nastavlja sa svojim osamljeničkim prosvjedom. Više-
manje je sigurna da je nikad u životu nije vidjela.
Nova skupina mladih prilazi igračima nogometa i istoga se trena
ozračje mijenja: Kristeva s mjesta na kojemu se nalazi vidi da su dvije
skupine očigledno neprijateljski raspoložene jedna prema drugoj.
Zvoni crkveno zvono.
Nova skupina bučno se obraća prvoj. Prema onome što Kristeva
čuje, nazivaju ih francuskim pušačima. Kristeva ne shvaća odmah je li
riječ o pridjevskom atributu (pušačima koji uz to imaju karakteristiku
da su Francuzi) ili o dodatku imenici (izvode felaciju na Francuzima),
no kako se ciljana skupina doima anglosaksonski (jer, koliko je vidjela,
dobro su upućeni u određena pravila američkog nogometa),
pretpostavlja kako je izglednija hipoteza ona druga. (Dvosmislenost
jednako funkcionira i na engleskome: French u “French suckers” može
biti pridjev na poziciji epiteta postavljenog ispred imenice, ali i
imenica u genitivu.)
Bilo kako bilo, prva skupina uzvraća uvredama iste vrste (“You
analytic pricks!”), a situacija bi se nesumnjivo pogoršala da se među
njih nije umiješao čovjek od šezdesetak godina koji ih razdvaja vičući
(začudno, na francuskome): “Smirite se, budale nesretne!” Jedan od
mladih udvarača Kristeve izjavljuje kao da je želi impresionirati svojim
shvaćanjem situacije: “This is Paul de Man. Tie’s French, zar ne?”
Kristeva precizira: “Ne, nego Belgijac.”
Čovjek-grm mrmlja ispod svojega stabla: “The sound shape of
language...”
Mlada žena koja prosvjeduje sasvim sama viče kao da navija za
jednu od one dvije skupine: “We don’t need Derrida, we have Jimi
Hendrix!”
Rastresen zbog pomalo zbunjujučeg pokliča Cruelle Redgrave, Paul
de Man ne čuje glas koji mu dolazi s leđa i kaže: “Turn round, man. And
face your enemy.” U odijelu od tvida iza njega se pojavio muškarac u
preveliku sakou predugih rukava, kose razdijeljene sa strane i s
pramenom preko čela, zbog čega nalikuje na glumce koji igraju
drugorazredne uloge u filmovima Sydneyja Pollacka, no sitnih očiju čiji
pogled kroz čovjeka prodire do kostiju.
Riječ je o Johnu Searleu.
Čovjek-grm s kosim čelom promatra Kristevu koja gleda taj prizor.
Pažljiva, usredotočena, mlada žena pušta da joj cigareta dogori među
prstima. Oči čovjeka-grma pogledavaju čas Kristevu, čas Searlea.
Paul de Man pokušava uobličiti lice u istodobno ironičnu i
pomirljivu grimasu, te je samo napola uvjerljiv u toj ulozi opuštena
frajera, no tad kaže: “Peace, my friend! Put your sword down and help me
separate those kids.” To samo još više izbacuje iz takta Searlea, koji
prilazi Paulu de Manu, a svi imaju dojam da će ga udariti. Kristeva
stišće ruku mladića koji je iskoristio priliku da je uhvati za ruku. Paul
de Man nepomično stoji, skamenjen je, fasciniran tim prijetećim
tijelom koje mu prilazi, kao i samom pomisli na sraz, no baš u trenutku
kad izvodi kretnju kako bi se zaštitio ili - tko zna? - obranio, oglašava se
treći glas čija lažno prpošna intonacija loše prikriva blago histeričnu
zabrinutost:
“Dear Paul! Dear John! Welcome to Cornell! Fm so glad you could
come!”
Riječ je o Jonathanu Culleru, mladome znanstveniku koji je
organizirao simpozij. Hita pružiti ruku Searleu, a Searle njegovu ruku
mrzovoljno prihvaća, ruka mu je mlitava, a pogled zao, uperen u Paula
de Mana, kojemu na francuskom kaže: “Pokupi svoje Derrida boyse i
gubi se. Iz ovih stopa.” Paul de Man odvodi svoju malenu skupinu,
incident je gotov, mladić ljubi Kristevu kao da su upravo izbjegli veliku
pogibelj ili kao da su, u najmanju ruku, preživjeli krajnje intenzivan
trenutak, a Kristeva također možda misli nešto u tom stilu - u svakom
slučaju, prepušta se poljupcu.
Brujanje motora odzvanja u večeri koja se spušta. Lotus Esprit
zaustavlja se uz škripu guma. Iz njega izlazi četrdesetogodišnji kicoš s
cigarom u zubima i beatles-frizurom na glavi, sa svilenim rupčičem u
gornjem džepu sakoa, te kreče ravno prema Kristevoj. “Hey, chica!”
Ljubi joj ruku. Ona se okreče prema mladičima te im upiruči prsom u
pridošlicu kaže: “Djeco, predstavljam vam Morrisa Zappa, velikog
stručnjaka za strukturalizam, poststrukturalizam, Novu kritiku i još
mnogo drugih stvari.”
Morris Zapp smiješi se i pridodaje zauzimajući dovoljno
distanciran stav kako mu ne bi odmah pripisali taštinu (ali na
francuskome, neka se zna):
“Prvi profesor sa šesteroznamenkastom plaćom!”
Mladići uzdišu “wow” povlačeći dim iz džointa.
Kristeva se iskreno smije i pita: “Pripremio si nam izlaganje o
Volvu?”
Morris Zapp zvuči kao da se ispričava: “You know... I think the world
is not ready.” Pogledava Searlea i Cullera koji su se zadržali u razgovoru
na travnjaku, ne čuje Searlea kako objašnjava Culleru da su svi
predavači osim njega i Chomskog ništavni, no barem odu staje od želje
da ih ode pozdraviti i umjesto toga kaže Kristevoj: “Anyway, Vll see you
later, I have to check in at the Hilton.”
“Nećeš odsjesti u kampusu?”
“Moj Bože, ne, kojeg li užasa!”
Kristeva se smije. Telluride House na Cornellu u kojemu odsjedaju
vanjski predavači ima međutim odličan renome. Sasvim izvjesno, neki
smatraju kako je Morris Zapp čovjek koji je sveučilišni karijerizam
uzdigao na rang lijepe umjetnosti. Dok on sjeda natrag u svoj lotus, pali
motor i uključuje gas kako bi motor glasnije brundao, umalo udara
autobus koji dolazi iz New Yorka i punom se brzinom spušta niz brijeg,
Kristeva si kaže kako ti koji to govore o njemu nisu u krivu.
Vidi zatim Simona Herzoga i inspektora Bayarda koji silaze iz
autobusa, te krivi lice u grimasu.
Ne obraća pozornost na čovjeka-grma koji je i dalje promatra ispod
svojega stabla, no ni on ne primjećuje da njega promatra mršavi mladić
koji djeluje sjevernoafrički. Stariji čovjek kosa čela nosi odijelo s
tankim prugama od debelog materijala, kao da je izašao iz Kafkina
romana, i vunenu kravatu. Nešto mrmlja ispod svojega stabla, nešto
što nitko ne može čuti, no čak i da ga mogu čuti, malo je onih koji bi ga
mogli razumjeti, jer govori na ruskome. Mladi Arapin postavlja
slušalice walkmana na uši. Kristeva liježe na travu i promatra zvijezde.
Tijekom pet sati vožnje Bayard je uspio posložiti samo jednu stranicu
Rubikove kocke. Zadivljen, Simon otkriva ljepote kampusa te ne može
ne pomisliti pritom na Vincennes, koji u usporedbi s ovim nalikuje na
ogromno smetlište.

60.

“U početku, filozofija i znanost išle su ruku pod ruku, sve do

osamnaestoga stoljeća, kako bi se, ugrubo rečeno, borile protiv
mračnjaštva Crkve, a zatim smo se progresivno, počevši od
devetnaestoga stoljeća, s romantizmom i tim stvarima počeli vraćati
duhu prosvjetiteljstva, pa su filozofi u Njemačkoj i Francuskoj (ne i u
Engleskoj) počeli govoriti: znanost ne može proniknuti u tajnu života.
Znanost ne može proniknuti u tajnu ljudske duše. Time se može
pozabaviti isključivo filozofija. Iznenada, filozofija je na europskome
kontinentu postala neprijateljski raspoložena prema znanosti, ali i
njezinim principima: jasnoći, intelektualnoj rigidnosti i kulturi dokaza.
Postajala je u sve većoj mjeri ezoterična, u sve većoj mjeri freestyle, u
sve većoj mjeri spiritualna (izuzmemo li marksističku filozofiju), u sve
većoj mjeri vitalistička (primjerice s Bergsonom).
To je kulminiralo s Heideggerom: kao reakcionaran filozof u
pravom smislu te riječi, on zaključuje kako filozofija već stoljećima luta
u pogrešnome smjeru te kako je nužno vratiti se primordijalnom
pitanju, a to je pitanje Bitka, i tad piše svoje djelo Bitak i vrijeme u
kojemu objavljuje da će tragati za Bitkom. Problem je što ga nikad nije
našao, ha-ha, ali dobro. U svakom slučaju, upravo je on nadahnuo tu
modu kod filozofa sumnjiva stila, filozofa koji se razbacuju
kompliciranim neologizmima i izvještačenim rezoniranjima, šepavim
analogijama i riskantnim metaforama, a Derrida je danas njihov
nasljednik.
 A Englezi i Amerikanci ostali su vjerni znanstvenijem poimanju
filozofije. To je ono što zovemo analitičkom filozofijom koju Searle
prisvaja.”
(Anonimni student, izjava dobivena u kampusu.)

61.

Nužno je biti iskren i priznati da se u Sjedinjenim Državama dobro

jede, odnosno da se dobro jede u kantini za profesore na Cornellu koja
u pogledu kulinarske kvalitete više nalikuje na restoran, premda je riječ
o samoposluživanju.
Ovoga podneva tu je glavnina predavača koji su po blagovaonici
raspršeni i grupirani po principima geopolitike kojom Bayard i Simon
još nisu ovladali. U dvorani su stolovi za koje može sjesti šest do osam
osoba, no nijedan stol nije sasvim popunjen, pa Simon i Bayard
osjećaju u zraku kako je u tijeku pregrupiranje.
“Volio bih da mi netko da uvid u sastav ovdje prisutnih snaga”, kaže
Simonu Bayard, koji je kao glavno jelo odabrao dvostruki ramstek s
pireom, banane plantana i jetrenu kobasicu. Crnoputi kuhar koji ga je
čuo odgovara mu na francuskome: “Vidite onaj stol pokraj vrata? To je
kutak analitičara. Na neprijateljskom su teritoriju i brojčano su
inferiorniji, zato se drže na okupu.” Ondje su Searle, Chomsky i Cruella
Redgrave, koja se zapravo zove Camille Paglia, a stručnjakinja je za
povijest seksualnosti, zbog čega je izravna konkurentica Foucaultu,
kojeg se gnuša svim svojim bičem. “S druge strane, uz prozor, imate
lijepi složenac, kako to vi već kažete u Francuskoj: Lyotard, Guattari,
Cixous i Foucault u sredini, you know him, of course, veliki grlati
čelavac, right? I Kristeva je ondje s Morrisom Zappom i Sylvereom
Lotringerom, bossom revije Semiotext(e). U kutu sasvim sam sjedi
stariji čovjek s vunenom kravatom i svojom weird frizurom, ne znam
tko je to. (Čudna pojava, razmišlja Bayard.) Ne znam ni tko je mlada
lady ljubičaste kose koja sjedi iza njega.” Njegov pomoćni kuhar,
Portorikanac, baca pogled i komentira neutralnim glasom: “Sigurno
hajdegerovci.”
Više ponesen profesionalnim refleksom nego iz istinskog interesa,
Bayard želi pitati do kolike je mjere zaoštreno suparništvo između
profesora. Umjesto odgovora crnoputi kuhar upire prstom prema stolu
za kojim sjedi Chomsky ispred kojeg prolazi mladi muškarac mišjeg
lica. Searle mu dovikuje:
“Hey, Jeffrey, you must translatefor me the last piece of trash of the
asshole.”
“Hey, John, I’m not your bitch. You do it yourself, OK?”
“Very well, you scumbag, my French is good enough for this shit.”
Crnoputi kuhar i njegov portorikanski pomoćnik pucaju od smijeha i
plješću. Bayard nije razumio razgovor, no shvaća o čemu je riječ. Iza
njega, netko je nestrpljiv: “Hoćete li već jednom, lijepo molim?” Simon i
Bayard prepoznaju mladoga Arapina koji je bio s Foucaultom. Na
pladnju su mu piletina s curryjem, ljubičasti krumpiri, tvrdo kuhana jaja
i pire od celera, no uza se nema akreditaciju, pa mora na blagajnu.
Foucault ga zamjećuje i želi se zauzeti za njega, no Slimane mu daje
znak da je sve u redu, što je zapravo točno, jer nakon kratkih pregovora
prolazi sa svojim pladnjem.
Bayard sa Simonom odlazi sjesti za stol za kojim je sam sjedio onaj
stariji muškarac.
Vidi zatim Derridu koji dolazi, a kojeg prepoznaje premda ga nikad
prije nije vidio: glava uvučena između ramena, četvrtasta čeljust, tanke
usne, orlovski nos, odijelo od rebrasta samta, raskopčana košulja,
sijeda kosa koja mu se uzdiže s glave poput plamena. Poslužio si je
kuskus s crnim vinom. S njim je Paul de Man. Svi za Searleovim stolom
utihnuli su, baš kao i svi koji su s Foucaultom. Cixous mu maše, no on je
ne zamjećuje, jer pogledom traži i pronalazi Searlea. Riječ je o sekundi
koja traje cijelu vječnost dok stoji s pladnjem s hranom u ruci, a zatim
odlazi pridružiti se svojini prijateljima. Cixous ga ljubi, Guattari ga
pljeska po leđima, Foucault se s njim rukuje i dalje se pomalo dureći na
njega (posljedica starog članka što ga je Derrida napisao, “Cogito i
povijest ludila”, u kojemu je ovaj ugrubo natuknuo da Foucault uopće
nije shvatio Descartesa). Dolazi ga pozdraviti i mlada žena ljubičaste
kose: zove se Avital Ronell, a stručnjakinja je za Goethea i velika
obožavateljica dekonstrukcije.
Bayard promatra igru tijela i izraze lica. Jede svoju jetrenu kobasicu
dok mu Simon tumači program koji im se odvija pred očima: “Jesi
vidio? Bit će predavanje o Jakobsonu. Hoćemo li ići?”
Bayard pripaljuje cigaretu. Gotovo da želi potvrdno odgovoriti.
 62.

“Analitički filozofi su stvarno marljivi. To je Guillermo Vilas, znaš?

Dosadni su dozlaboga, satima definiraju sve pojmove; kod svakog
rezoniranja nužno tragaju za premisama, a zatim i za premisom
premise i tako unedogled. To su prokleti logičari. Odmah ti ispišu
dvadeset stranica o nečemu što bi se dalo izreći u dva retka. Začudno,
baš to je kritika koju često upućuju kontinentalcima, prije svega im
zamjerajući razuzdanu maštu, nedostatak rigoroznosti, činjenicu da ne
definiraju pojmove, da stvaraju književnost, a ne filozofiju, da im
nedostaje matematičkog duha, da su pjesnici, eto, neozbiljni frajeri
bliski mističnome deliriju (premda su svi odreda ateisti, ha). Ali, eto,
ugrubo, kontinentalci su više poput McEnroea. S njima barem nikad
nije dosadno.”
(Anonimni student, izjava dobivena u kampusu.)

63.

Bilo bi očekivano da je Simonovo poznavanje engleskoga jezika na

pristojnoj razini, no, začudo, ono što se u Francuskoj smatra
normalnim kada je posrijedi poznavanje nekog stranog jezika, u praksi
se uvijek pokaže uvelike nedovoljnim.
I tako Simon na predavanju Morrisa Zappa razumije samo svaku
treću rečenicu. Njemu u obranu nužno je reći kako mu tema o
dekonstrukciji nije osobito bliska te uključuje komplicirane koncepte,
odnosno tek povremeno neke njemu manje opskurne. A baš se nadao
kako će mu ovo predavanje omogućiti da rasvijetli neke stvari.
Bayard nije došao s njim i Simon se tome raduje: bio bi
nepodnošljiv.
Kako mu uvelike izmiče izrečeno tijekom predavanja, on smisao
traži drugdje: u ironičnim fleksijama Morrisa Zappa, u smijehu što se
povremeno čuje iz publike (svatko želi zapečatiti svoju časnu
prisutnost ovdje i sada, u ovom amfiteatru - “Još jedan amfiteatar”,
pomišlja Simon, žrtva negativnog strukturalno-paranoičnog refleksa
koji se sastoji u tome da traži povratne motive), u pitanjima iz
auditorija čiji sadržaj nikad nije istinski ulog u igri, koja su prije svega
pokušaji, ako ne i izazovi upućeni predavaču, da se u odnosu na druge
slušatelje postavljač pitanja pozicionira kao legitiman sugovornik
obdaren istančanim kritičkim duhom, sugovornik superiornih
intelektualnih sposobnosti (jednom riječju, da se razlikuje, kako bi
rekao Bourdieu). Prema tonu u kojemu je pitanje izgovoreno, Simon
naslućuje situaciju u kojoj se nalazi pošiljatelj: undergrade doktorand,
profesor, stručnjak, takmac... Bez problema detektira dosadnjakoviće,
stidljive, prepotentne, arogantne te, najbrojnije, one koji zaborave
postaviti pitanje, a koji opijeni vlastitim riječima započinju beskrajne
monologe potaknuti neobuzdanom potrebom da iznose svoja
mišljenja. Očigledno, u marionetskom se kazalištu odvija nešto
egzistencijalno.
Pa ipak, dokučuje dio koji mu privlači pozornost: “The root oj
critical error is a naive confusion of literature with life.” To ga intrigira,
pa svog susjeda, četrdesetogodišnjeg Engleza, pita može li mu kojim
slučajem omogućiti simultani prijevod ili mu barem rezimirati
izrečeno, a kako Englez, za razliku od polovine kampusa, odnosno tri
četvrtine prisutnih na ovom predavanju, odlično govori francuski, on
mu objašnjava kako prema teoriji Morrisa Zappa u samome izvorištu
književne kritike postoji metodološka pogreška koja se sastoji u tome
da se miješaju život i književnost (Simonova se pozornost
udvostručuje), a to dvoje nije isto, jer ne funkcionira na jednak način.
“Život je transparentan, a književnost mutna”, kaže mu Englez. (O tome
bi se dalo raspravljati, pomišlja Simon.) “Život je otvoreni sustav, dok
je književnost zatvoreni sustav. Život je sazdan od stvari, književnost je
sazdana od riječi. Život je doista ono o čemu, po svoj prilici, govori: kad
se čovjek boji zrakoplova, riječ je o strahu od smrti. Kad se netko
udvara djevojci, riječ je o seksu. No u Hamletu je i najglupljem kritičaru
jasno kako nije riječ o čovjeku koji želi ubiti svojega strica, nego je riječ
o nečemu drugome.”
To malo umiruje Simona, koji nema pojma što bi njegove vlastite
pustolovine mogle kazivati.
Osim jezika, dakako. Hm.
Morris Zapp nastavlja predavanje koje je u sve većoj mjeri u
Derridinu stilu, jer sad tvrdi kako shvatiti poruku znači dekodirati, jer
je jezik kod. A “svako dekodiranje je stvaranje novih kodova”. Tako da,
ugrubo govoreći, nikada ne možemo biti ni u što sigurni, jer nitko
nikada ne može biti siguran primjenjuje li riječi u istome smislu kao i
svoj sugovornik (čak i ako je riječ o istome jeziku).
Eto nam ga na, pomišlja Simon.
A Morris Zapp primjenjuje tu dojmljivu metaforu koju mu Englez
prevodi: “Ukratko, razgovor je poput teniskog meča što se igra
lopticom od plastelina koja pri svakom prelijetanju preko mreže
mijenja oblik.”
Simon osjeća kako mu se tlo rastače pod nogama. Izlazi zapaliti
cigaretu i nailazi na Slimanea.
Mladi Arapin čeka kraj predavanja kako bi otišao razgovarati s
Morrisom Zappom. Simona zanima što ga želi pitati. Slimane mu
odgovara kako ne običava nikad nikoga ništa pitati.

64.

“Da, dakle očigledno paradoks počiva u činjenici da takozvana

‘kontinentalna’ filozofija u Sjedinjenim Državama ima više uspjeha
nego u Europi. Derrida, Deleuze i Foucault ovdje su apsolutne zvijezde
po kampusima, dok ih u Francuskoj ne studiraju na književnosti, a na
filozofiji ih gledaju svisoka. Ovdje ih uče na studiju engleskog. Za
katedre engleskog French Theory bila je instrument puča koji im je
omogućio da iz statusa petoga kotača kola društvenih znanosti prijeđu
u status discipline koja obuhvaća sve ostale, jer budući da French
Theory polazi od postulata da je jezik temelj svega, tad proučavanje
jezika vraća proučavanju filozofije, sociologije, filozofije... To je taj
famozni linguistic turn. Uslijed toga filozofi su se iživcirali, te i sami
počeli raditi na jeziku, a svi Searleovi, Chomskyji dobar dio svojega
vremena provode ocrnjujući Francuze pozivanjem na jasnoću, ‘dobro
osmišljeno se obznanjuje na jasan način’, i demistificiranjem u stilu
‘ništa novo pod kapom nebeskom, Condillac je već rekao isto,
Anaksagora nije ponavljao ništa drugo, sve su prepisali od Nietzschea, i
tako dalje’. Imaju dojam da su im slavu ukrali lakrdijaši, dvorske lude i
šarlatani, pa je razumljivo da su bijesni. No mora se reći da je Foucault
ipak više seksi od Chomskog.”
(Anonimni student, izjava dobivena u kampusu.)
 65.

Kasno je, dan je bio bogat predavanjima, publika je bila brojna i

pažljiva, privremeno se u kampusu stišava uzavrelost. Sporadično, u
noći se čuje smijeh pijanih studenata.
Slimane leži sam u sobi koju dijeli s Foucaultom i sluša Walkman u
trenutku kad netko kuca na vrata: “Sir? There is a phone call for you.”
Oprezno, Slimane izlazi na hodnik. Već je zaprimio prve ponude,
možda neki kupac želi ponuditi višu cijenu. Podiže slušalicu telefona
pričvršćenog na zidu.
S druge je strane žice uspaničeni Foucault koji teškom mukom
artikulira: “Dođi po mene! Ponovno počinje. Izgubio sam engleski.”
Kako li je samo Foucault na ovome mjestu bogu iza nogu uspio
pronaći gej klub, k tomu sado-mazo, Slimaneu nije jasno. On sjeda u
taksi i odlazi do kluba po imenu The White Sink koji se nalazi u
predgrađu južnog dijela grada. Klijenti na sebi imaju kožnate hlače i
šilt-kape po uzoru na Village People, Slimaneu je ambijent na prvu
prilično simpatičan. Krupni grmalj s bičem dolazi mu ponuditi piće, no
on ga pristojno odbija i odlazi obići stražnje prostorije. Pronalazi
Foucaulta pod djelovanjem LSD-a (Slimane odmah prepoznaje
simptome) kako čuči okružen trojicom ili četvoricom Amerikanaca
koji prema njemu iskazuju sumnjivu zabrinutost, napola je gol, a tijelo
mu je prošarano crvenim tragovima, potpuno je izbezumljen, te samo
ponavlja “Izgubio sam engleski! Nitko mine razumije! Izvuci me
odavde!”
Taksist odbija primiti Foucaulta u svoje vozilo, nesumnjivo se boji
da će povraćati po sjedalima ili mrzi pedere, zato ga Slimane uspravlja
držeći ga za ramena te se pješice vraćaju u hotel u kampusu.
Ithaca je gradić od trideset tisuća stanovnika (sa studentima ih je
dvostruko više), no površinom je velik. Put je dug, ulice su puste,
beskrajan je to niz drvenih kuća koje su više-manje sve nalik jedna na
drugu, svaka na verandi ima kauč ili stolac za ljuljanje, po nekoliko
praznih boca piva na stoliću i pepeljare pune opušaka. (Godine 1980. u
Sjedinjenim Državama još se puši.) Svakih sto metara uzdiže se neka
drvena crkva. Dvojica muškaraca nekoliko puta prelaze preko nekakvih
rječica i potoka. Foucault posvuda vidi vjeverice.
 Prilazi im policijski automobil, koji usporava sustigavši ih. Slimane
razabire sumnjičava lica policajaca iza u njih uperene džepne svjetiljke.
Vedrim tonom govori im nešto na francuskome. Foucault podriguje.
Slimane zna kako iskusno oko vidi da čovjek koji se o njega oslanja
izgleda ne samo pijano nego i sasvim razvaljeno. Nada se samo da
Foucault nema LSD-a kod sebe. Patrola oklijeva. Zatim odlazi ne
provevši kontrolu.
Konačno dolaze do gradskog središta. Slimane Foucaultu kupuje
vafel u dineru koji drže mormoni. Foucault viče: “Fuck Reagan!”
Spuštaju se niz brijeg dobrih sat vremena, a trajalo bi to i duže da
Slimane nije krenuo prečacem preko groblja. Tijekom cijelog puta
Foucault ponavlja: “Jedan dobar sendvič s colom...”
Foucault doživljava napadaj panike u hotelskim hodnicima, jer je
prije povratka gledao Isijavanje. Slimane ga smješta u krevet, Foucault
traži pusu i tone u san tijekom kojeg sanja grčko-rimske hrvače.

66.

“Ne kažem to zato što sam Iranac, no Foucault govori same gluposti.
Chomsky je u pravu.”
(Anonimni student, izjava dobivena u kampusu.)

67.

Po izlasku s Cixousicina predavanja o ženskom pismu Simon se

sprijateljio s mladom židovskom lezbijkom. Ona se zove Judith, dolazi
iz mađarske židovske obitelji, priprema doktorat iz filozofije i
ispostavilo se kako je zanima performativno u onome gdje sumnja da
patrijarhalna moć pribjegava podmuklome obliku performacije kako bi
naturalizirala kulturnu konstrukciju koja predstavlja model
monogamnoga heteronormnog para: ukratko, po njezinu je mišljenju
dovoljno da heteroseksualni bijelac muškoga spola izjavi kako tojest,
da bi tako i bilo.
Performativnost nije samo viteštvo vitezova, nego i retorički
preokret koji se sastoji u tome da se rezultat nekog odnosa snaga
transformira u nezapamćenu očiglednost.
Prije svega: “prirodno”. Priroda, eto istinskog neprijatelja. Udarni
argument reakcije: “protiv prirode”, ovlaš modernizirana varijanta
svega onog što je nekoć bilo protiv božanske volje. (Bog je čak i u
Sjedinjenim Državama 1980. pomalo umoran, no reakcija je
neumorna.)
Judith: “Priroda je bol, bolest, barbarstvo i smrt. Nature is murder.”
Smije se parodirajući slogan udruga za život.
Simon, kako bi u svakom smislu izrazio slaganje s njezinim
stavovima: “Baudelaire je mrzio prirodu.”
Ona ima četvrtasto lice, frizuru urednoga studenta i ostavlja dojam
da je najbolja na godini studija političkih znanosti, no radikalna je
feministica koja, poput Monique Wittig, nije daleko od mišljenja kako
lezbijka nije žena, jer se žena definira isključivo kao dodatak muškarcu,
kojemu je po definiciji podčinjena. Mit o Adamu i Evi u jednu je ruku
istočni performativ: od trenutka kad se ustvrdi kako je žena došla
nakon muškarca, kako je stvorena od dijela muškarca, te da je ona
počinila glupost zagrizavši u jabuku, da je ona gadura koja zaslužuje
rađati djecu u bolovima, očigledno je da za nju nema spasa. Još bi samo
nedostajalo da odbije baviti se klincima.
Dolazi Bayard, propustio je Cixousicino predavanje, jer bilo mu je
draže pratiti trening hokejaške ekipe kako bi, kako je sam rekao, malo
pronjuškao po kampusu. U rukama su mu napola prazna boca piva i
vrećica čipsa. Judith znatiželjno promatra Bayarda, no, suprotno
Simonovim očekivanjima, nema u njezinu pogledu nikakva očiglednog
neprijateljstva.
“Lezbijke nisu žene i idu vam na živce, vi i vaš falocentrizam.”
Judith se smije. Simon se smije s njom. Bayard pita: “O čemu je riječ?”

68.

“Makni sunčane naočale, nema sunca, i sam vidiš da je vrijeme

ogavno.”
U svakom slučaju, Foucault je prilično mamuran nakon pustolovina
od prošle noći. Umače ogroman cookie s pekan orasima u dvostruki
dojmljivo dobar espresso. S njim je Slimane, koji jede cheeseburger s
umakom od slanine.
Restoran je na vrhu brijega, na ulazu u kampus, s druge strane
usjeka preko kojega prelazi most s kojega se povremeno bacaju
depresivni studenti. Ne uspijevaju zapravo doznati jesu li u pivnici ili
kavani. Foucault, koji je uvijek znatiželjan, čak i usprkos glavobolji, u
dvojbi želi naručiti pivo, no Slimane otkazuje narudžbu. Konobarica, po
svoj prilici naviknuta na hirove visiting professors i drugih zvijezda
kampusa, samo sliježe ramenima, okreče se i odlazi mehanički
izgovarajući: “No problem, guys. Let me know if you need anything, OK?
I’m Candy, by the way.” Foucault mrmlja: “Hello, Candy. You’re so sweet.”
Konobarica ga nije čula, a to je vjerojatno for the best, kaže si Foucault,
koji usput konstatira kako mu se engleski vratio.
Osjeća dodir na ramenu. Podiže pogled i kroz naočale prepoznaje
Kristevu. U ruci drži šalicu veličine prosječne termosice koja se puši.
“Kako si, Michel? Dugo se nismo vidjeli.” Foucault se istog trena sabire.
Crte lica postavljaju mu se na svoje mjesto te skida naočale i Kristevoj
nudi svoj nadaleko poznati osmijeh kojim pokazuje sve zube.
“Julia, sjajno izgledaš.” Zatim je pita kao da su se vidjeli jučer: “Što
piješ?”
Kristeva se smije: “Odvratan čaj. Amerikanci ne znaju pripremiti
čaj. Kad čovjek jednom posjeti Kinu, onda, ma sve ti je jasno...”
Kako bi izbjegao svaku mogućnost da na površinu ispliva bilo
kakav podatak o njegovu stanju, Foucault se odmah nadovezuje: “Je li ti
predavanje dobro prošlo? Nisam mogao doći.”
“Oh, znaš... ništa revolucionarno.” Kratko zastaje. Foucault čuje
kako joj krulji u crijevima. “Revolucije čuvam za važne prigode.”
Foucault hini smijeh, a zatim se ispričava: “Od ovdašnje kave mi se
stalno piša, ha-ha.” Ustaje i što je moguće smirenije odlazi do zahoda,
gdje se prazni na sve tjelesne otvore.
Kristeva sjeda na njegovo mjesto. Slimane je bez riječi promatra.
Ona je primijetila Foucaultovo bljedilo, zna da se iz zahoda neće vratiti
prije no što se fizički sasvim ne oporavi, pa procjenjuje da na
raspolaganju ima dvije do tri minute.
“Načula sam kako možda posjedujete nešto što bi ovdje moglo biti
traženo.”
“Gospođo, sigurno griješite.”
“Koliko znam, upravo se vi spremate počiniti pogrešku koja će
svima nanijeti štetu.”
 “Ne shvaćam o čemu govorite, gospođo.”
“Ipak, spremna sam ponuditi se kao kupac u zamjenu za znatan
novčani iznos, no dakako da bih željela prethod no dobiti jamstvo.”
“Kakvo jamstvo, gospođo?”
“Jamstvo da to nikome drugome neće doći u posjed.”
“A kako kanite dobiti to jamstvo, gospođo?”
“Vi mi to recite, Slimane.”
Slimane primjećuje da ga je nazvala imenom.
“Dobro me poslušaj, prljava kurvo, nismo u Parizu, a nisam vidio da
su tvoja dva psića s tobom. Budeš li mi ponovno prišla, rasporit ću te
kao pastrvu i baciti u jezero.”
Foucault se vraća iz zahoda, vidi se da se umio, izgleda
besprijekorno, mogao bi savršeno zavarati promatrača, pomišlja
Kristeva, samo da mu oči nisu mutne. Čovjek bi rekao da je spreman
održati predavanje, a možda upravo to i kani, volio bi samo da se može
sjetiti u koliko je točno sati na rasporedu.
Ispričavajući se, Kristeva mu prepušta mjesto. “Drago mi je što sam
vas upoznala, Slimane.” Ne pruža mu ruku zato što zna da je on ne bi
prihvatio. Neće piti iz prethodno otvorenih boca. Neće se poslužiti ni
soljenkom na stolu. Izbjegavat će svaki fizički kontakt s bilo kime. Ovaj
se čuva i ima pravo. Bez Nikolaja će sve biti kompliciranije. No,
razmišlja ona, nije to ništa što ne bi mogla riješiti.

69.

“Dekonstruiranje diskursa sastoji se u tome da se dokaže na koji način

podriva filozofiju kojoj teži ili hijerarhiju opozicija na koje se poziva,
identificirajući unutar teksta retoričke operacije koje njegovu sadržaju
konferiraju pretpostavljeni temelj, njegov koncept-ključ ili njegove
premise.”
(Jonathan Culler, organizator simpozija “Shift into overdrive in the
linguistic turn”)

70.
“Nalazimo se u, da tako kažem, zlatnome dobu filozofije jezika.”
Searle drži predavanje i cijeli američki sveučilišni Landernau već
unaprijed zna da će žestoko napasti Derridu kako bi osvetio čast
svojega učitelja Austina, jer američki logičar smatra da je uvelike
doveden u pitanje francuskim dekonstrukcionizmom.
U dvorani su i Simon i Bayard, no ne razumiju ništa ili skoro ništa,
zato što je predavanje na engleskome. Govori se o “speech acts”, to je
još razumljivo. Simon čuje i razumije “illocutionary”, “perlocutionary”.
No što znači “utterance”?
Derrida nije došao, no poslao je izaslanike koji će ga svakako
izvijestiti o svemu: to su njegov vjerni narednik Paul de Man, njegova
prevoditeljica Gayatri Spivak, njegova prijateljica Helene Cixous...
Iskreno govoreći, svi su tu, osim Foucaulta, koji se nije potrudio doći.
Možda računa na Slimanea, na to da će mu on rezimirati cijelo
izlaganje, ili ga možda uopće nije briga.
Bayard uočava Kristevu i sve koje je prije vidio u kantini,
uključujući i starijeg čovjeka s kravatom od vune i kosom poput grma.
Searle nekoliko puta ponavlja kako nije nužno podsjećati na ovo ili
ono, kako svoju časnu publiku ne namjerava vrijeđati objašnjavajući im
ovaj ili onaj pojam, kako ovdje nema svrhe zaustavljati se na
očiglednim istinama, i tako dalje.
Ono što Simon ipak shvaća jest da Searle smatra kako čovjek
stvarno treba biti glup da pobrka “iterabilnost” i “pcrmanentnost”,
pisani i izgovoreni jezik, ozbiljan diskurs i hinjeni diskurs. Ukratko,
Searleova poruka glasi: Tuck Derrida.
Jeffrey Mehlman saginje se i Morrisu Zappu govori na uho: “I
hadfailed to note the charmingly contentious Searle had the
philosophical temperament of a cop.” Zapp se smije. Studenti koji sjede
iza njih ušutkavaju ih.
Na kraju predavanja jedan student postavlja pitanje: smatra li
Searle da je spor koji ga suprotstavlja Derridi (jer su, premda ni u
jednom trenutku nije imenovao svojega protivnika, svi shvatili tko je
objekt i meta njegova predavanja - stoje pokazao žamor odobravanja u
dvorani) amblematičan u smislu da predstavlja konfrontaciju dviju
velikih filozofskih tradicija (analitičke i kontinentalne)?
Searle odgovara tonom koji odražava suzdržani bijes: “I think it
would be a mistake to believe so. The confrontation never quite takes
place.” Poimanje Austina i njegove teorije o speech acts od “some
philosophers so-called continental” bilo je tako konfuzno, tako
aproksimativno, tako krcato pogreškama i protuslovljima, “as I just
gave the demonstration of it”, da je nepotrebno na to trošiti imalo
dodatnoga vremena. Searle zatim poput strogoga klerika pridodaje:
“Stop wasting your time with those lunacies, young man. This is not the
way serious philosophy works. Thank you for your attention.”
A zatim, ne obazirući se na uskomešanost u dvorani, ustaje i odlazi.
No dok se publika počinje razilaziti, Bayard uočava Slimanea koji u
stopu prati predavača. “Pogledaj, Herzog! Izgleda da Arapin ima nekih
pitanja vezanih uz predavanje...” Simonu odmah padaju napamet
pritajeni rasizam i antiintelektualizam. No, naposljetku, iza
poujadističke9 konotacije sarkazma ipak se krije pravo pitanje: što bi
Slimane mogao tražiti od Searlea?

71.

“‘Neka bude svjetlo.’ I bi svjetlo.” (rukopisi s Mrtvoga mora, oko drugog

stoljeća prije Krista, najstariji primjer performativnog dosad pronađen
u judeokršćanskome svijetu)

72.

Tek što je pritisnuo gumb elevatora, Simon već zna da se penje u raj.
Vrata se otvaraju na katu Romance studies i Simon zalazi u labirint
polica s knjigama koje sežu do stropa, a osvijetljene su lošim neonskim
svjetlom. Sunce nikad ne zalazi u Cornellovoj knjižnici koja je otvorena
svaki dan, od o do 24.
Tu su sve knjige koje bi Simon mogao poželjeti, kao i one druge. On
je gusar u špilji s blagom, jedina je razlika u tome što mora ispuniti
formular želi li nešto ponijeti sa sobom. Vrhovima prstiju prelazi preko
niza knjiga onako kako bi milovao klasje na polju pšenice što ga
posjeduje. Eto istinskoga komunizma: ono što pripada svima moje je, i
obratno.
U ovo je doba dana međutim knjižnica, po svoj prilici, sasvim pusta.
 Simon korača uz policu s oznakom Strukturalizam. Gle, Levi-
Straussova knjiga na japanskome?
Zaustavlja se ispred police s oznakom Nadrealizam i pada u ekstazu
pred zidom čudesa: Poznavanje smrti Rogera Vitraca... Mračno proljeće
Unice Zûrn... Đavolja papisa koja se pripisuje Desnosu... rijetke
Crevelove knjige na francuskome i engleskome... neobjavljena djela
Annie Le Brun i Radovana Ivšiča...
Čuje se pucketanje. Simon ostaje nepomičan. Zvuk koraka.
Refleksno, zato što ima dojam kako je njegova prisutnost u sveučilišnoj
knjižnici usred noći ako već ne ilegalna, a onda barem, kako bi
Amerikanci rekli, neprikladna, skriva se iza Istraživanja o seksualnosti
“ureda za nadrealistička istraživanja”.
Kroz Tzarinu korespondenciju vidi Searlea kako prolazi.
Čuje ga kako s nekim razgovara kod susjedne police. Simon pažljivo
izvlači kutiju s dvanaest brojeva Nadrealističke revolucije u faksimilu
kako bi bolje vidio, a kroz otvor prepoznaje Slimaneovu vitku siluetu.
Searle mrmori pretiho, no jasno čuje Slimanea koji mu govori:
“Dajem ti dvadeset četiri sata. Zatim prodajem onome tko ponudi
više.” Vraća slušalice svojega walkmana na uši te se vraća do dizala.
Searle međutim ne odlazi za njim. Odsutno lista neke knjige.
Možemo li reći o čemu razmišlja? Simon tjera taj dojam već viđenoga iz
misli.
U pokušaju da vrati na mjesto Nadrealističku revoluciju, Simon ruši
broj Grand Jeua. Searle podiže glavu kao lovački pas. Simon odlučuje
šmugnuti što je moguće diskretnije, pa se tiho u cik-cak provlači
između polica dok iza sebe čuje kako filozof jezika podiže primjerak
Grand Jeua s poda. Zamišlja ga kako njuši časopis. Hita dok iza sebe
čuje korake koji ga slijede. Prolazi pokraj police Psihoanaliza i kreće
prema polici Novi roman, no to je slijepa ulica. Okreće se i poskakuje u
mjestu, kad ispred sebe vidi Searlea koji mu ide ususret s nožem za
otvaranje pisama u jednoj i Grand Jeuom u drugoj ruci. Makinalno, s
police uzima knjigu kako bi se zaštitio (Ushićenost Lol V. Stein, s tim
neće daleko stići, pomišlja, te poseže za drugom knjigom: Flandrijska
cesta, to je već bolje); Searle ne podiže ruku kao u Psihu, no Simon je
siguran kako će svoje vitalne organe morati štititi od oštrice noža za
otvaranje pisama u trenutku kad se čuje zvuk otvaranja vrata dizala.
Skriveni u svojemu slijepom prolazu, Simon i Searle vide kako
mlada žena u čizmama i muškarac građen kao bik odlaze do aparata za
fotokopiranje. Searle sprema u džep svoj nož za otvaranje pisama,
Simon spušta svoga Claudea Simona te potaknuti jednakom
znatiželjom promatraju par preko sabranih djela Nathalie Sarraute.
Čuje se tiho brujanje, nakon čega bljeska plavičasto svjetlo aparata za
fotokopiranje, no čovjek-bik ubrzo rukama obujmljuje mladu ženu
nagnutu nad aparat. Ona ispušta jedva čujni uzdah te i ne pogledavši
ga, polaže ruku na rasporak njegovih hlača. (Simonu pada na pamet
Otelov rubac.) Koža joj je veoma bijela, a prsti veoma dugi. Čovjek-bik
raskopčava joj haljinu i pušta je da padne na pod. Ona ne nosi rublje,
tijelo joj nalikuje na Rafaelovu sliku, grudi su joj teške, pojas joj je
tanan, bokovi široki, široka je u ramenima, a spolovilo joj je obrijano.
Crna joj je kosa ravno ošišana, što njezinu trokutastu licu daje
blistavost kartaške princeze. Searle i Simon razrogače oči u trenutku
dok se ona spušta na koljena kako bi primila u usta spolovilo čovjeka-
bika, žele vidjeti ima li i njegovo spolovilo odlike bika. Simon odlaže
Flandrijsku cestu na policu. Bik podiže i okreće mladu ženu i zabija se u
nju dok ona podiže stražnjicu i vlastitim rukama razmiče guzove, a on
je drži rukom za zatiljak. Čini ono što je u prirodi svakog bika: zabija se
u nju isprva polako i teško, a zatim sve žešće, dok sve to vrijeme aparat
za fotokopiranje udara u zid te naposljetku iz zida izbija dio žbuke, koja
pada na tlo i razbija se u tisuće komadića koji lete kroz prolaze
knjižnice za koju su uvjereni da je pusta.
Simon ne uspijeva odvojiti pogled od tog jupiterskog spolnog čina,
ali ipak mora. Ima skrupula prekinuti predivnu seansu jebačine. Po
cijenu silovitog napora volje prelazi rukom preko dijela police gdje su
nagomilane knjige Marguerite Duras, koje jednim potezom baca na
pod. Od zvuka knjiga koje padaju svi zastaju kao skamenjeni. Senzualni
jauci utihnuli su istog trena. Simon gleda Searleu ravno u oči. Obilazi
oko njega, a ovaj se ne miče. Izlazeći na glavni prolaz, okreće se prema
aparatu za fotokopiranje, čovjek-bik prodorno ga promatra s kurcem u
zraku. Mlada žena izazivački ga gleda dok s poda polako podiže haljinu,
zavlači u nju prvo jednu pa drugu nogu te okreće leđa čovjeku-biku
kako bi je ovaj zakopčao. Simon tek sad vidi da nije ni izula čizme. Bježi
niz stubište za osoblje.
Vani, na travnjaku kampusa zatječe mlade prijatelje Kristeve koji
se, kako se čini, već tri dana nisu pomaknuli s mjesta, barem ako je
suditi prema leševima praznih pivskih boca i vrećicama čipsa koji leže
na travi posvuda oko njih. Na njihov poziv sjeda s njima te zahvalno
prihvaća ponuđeno mu pivo i džoint. Simon zna da je izvan opasnosti
(ako je opasnosti ikad bio izložen - je li siguran da je doista vidio nož za
otvaranje pisama?), no ne osjeća se ništa manje tjeskobno.
U Bologni je s Biancom općio u amfiteatru iz sedamnaestoga
stoljeća i izbjegao bombaški napad. Ovdje ga je umalo u knjižnici
nožem izbo filozof jezika te je svjedočio prizoru mitološke jebačine na
fotokopirki. U Elizejskoj je palači upoznao Giscarda, susreo je
Foucaulta u gej sauni, sudjelovao je u automobilskoj potjeri u kojoj je u
konačnici umalo bio žrtva pokušaja ubojstva, vidio je kako čovjek
drugoga ubija otrovanim kišobranom, otkrio je tajno društvo u kojemu
sijeku prste gubitnicima, preletio je Atlantik kako bi se domogao
zagonetnog dokumenta. U nekoliko je mjeseci doživio toliko
nevjerojatnih događaja koliko ih nije mislio proživjeti tijekom cijeloga
života. Simon zna prepoznati romaneskno kad se s njim suoči.
Ponovno mu padaju na pamet prekobrojni Umberta Eca. Povlači dim iz
džointa.
“What’s up, man?”
Predaje džoint susjedu. U glavi mu, bez mogućnosti da ga zaustavi,
defilira film posljednjih nekoliko mjeseci, a kako mu je to zanimanje, iz
njega izvlači narativne strukture, dodatke, oponente i alegorijske
dosege. Prizor seksa (sudionik), atentat (bomba) u Bologni. Atentat
(nož za otvaranje pisama), prizor seksa (promatrač) na Cornellu.
(Šizma.) Automobilska potjera. Ponovno pisanje konačnoga dvoboja u
Hamletu. Skriveni motiv knjižnice (zašto li mu samo pada na pamet
Beaubourg?). Par likova: dvojica Bugara, dvojica Japanaca, Sollers i
Kristeva, Searle i Derrida, Anastasia i Bianca... Prije svega, tu su
nevjerojatnosti: zastoje treći Bugarin čekao da shvate kako je kopija
rukopisa ostala kod Barthesa da bi otišao ispremetati stan u potrazi za
njom? Kako je Anastasia, ako je doista ruska agentica, uspjela da je tako
brzo zaposle na odjelu bolnice na kojemu je ležao Barthes? Zašto
Giscard nekoj od svojih službi nije dao nalog da uhite Kristevu te da je
muče sve dok ne progovori, odnosno zašto ju je pustio da ode u
Sjedinjene Države te Bayardu i njemu povjerio da je nadziru? Kako to
da je traženi dokument na francuskome, a ne na ruskom ili
engleskome? Tko ga je preveo?
Simon se hvata rukama za glavu i tiho cvili.
“Mislim da sam zaglavio u nekom romanu.”
“What?”
“I think I’m trapped, in a novel.”
Student kojemu se obratio spušta se na leđa i ispušta dim cigarete
prema nebu, promatra zvijezde koje klize kroz eter, ispija velik gutljaj
piva, pridiže se i oslanja o lakat, pušta da tišina dugo traje u američkoj
noći te naposljetku kaže: “Sounds cool, man. Enjoy the trip.”

73.

“I paranoik sudjeluje u toj nemoći deteritorijaliziranog znaka koji ga u

skliskome ozračju opsjeda sa svih strana, no tim više ima pristup
svemoći označitelja u uzvišenom osjećaju bijesa, kao gospodar mreže
koja se širi ozračjem.”
(Guattari, riječi izgovorene tijekom njegova predavanja na Cornellu
1980.)

74.

“Hej, slijedi predavanje o Jakobsonu, požuri.”

“Ah, ne, neće ići, dobio sam svoju dozu.”
“Ali, prokletstvo, stvarno živciraš, rekao si da ćeš ići. U dvorani će
biti gomila ljudi. Doznat ćemo štošta... Baci tu Rubikovu kocku iz ruku!”
Klak-klak. Bayard neumorno okreće raznobojne nizove. Gotovo je
uspio složiti dvije od šest stranica.
“Dobro, u redu, no poslije je Derrida, ne smijemo ga propustiti.”
“Zašto? Po čemu je taj budalaš interesantniji od ostalih?”
“To je jedan od najinteresantnijih živućih mislilaca na SVIJETU. No
nije u tome stvar, budaletino. Ozbiljno se zakačio sa Searleom oko
Austinove teorije.”
Klak-klak.
“Austinova teorija odnosi se na performativno, sjećaš se?
Ilokutivno i perlokutivno. Kad reći znači činiti. Kad govoreći činimo
stvari. Kako ljudima nešto činimo samo govoreći im. Primjerice kad
bih posjedovao značajniju perlokutivnu moć, a kad bi ti bio manje glup,
bilo bi mi dovoljno reći ‘Derridino predavanje’ da ti uskočiš u cipele i
da odmah odemo zauzeti mjesta na njegovu predavanju. Očigledno je
da će, ako je tu negdje i sedma funkcija jezika, Derrida na prvome
mjestu biti zaokupljen njome.”
 “Kojem prvome mjestu?”
“Prestani glumiti budalu.”
“Zašto svi traže Jakobsonovu sedmu funkciju, kad na raspolaganju
imate Austinove funkcije?”
“Austinovi su radovi isključivo deskriptivni. Objašnjavaju kako to
funkcionira, ali ne i što učiniti kako bi to funkcioniralo. Austin opisuje
mehanizme koji su na djelu kad daješ obećanje ili kad uputiš prijetnju
ili kad se svom sugovorniku obraćaš s namjerom da ga nagnaš da
djeluje na ovaj ili onaj način, no ne kaže što učiniti kako bi ti tvoj
sugovornik vjerovao i shvatio ozbiljno ili djelovao onako kako ti želiš.
On samo konstatira kako speech act može uspjeti ili ne uspjeti te
navodi određene uvjete nužne za uspjeh: na primjer nužno je biti
matičar ili pomoćni matičar kako bi izjava 'proglašavam vas mužem i
ženom’ funkcionirala. (No to vrijedi za čiste performative.) Ne navodi
kako uvijek uspjeti u nakani. Nije to uputa za upotrebu, samo analiza,
shvaćaš li razliku?”
Klak-klak.
“A Jakobsonovi radovi nisu samo deskriptivni?”
“Hm, jesu, no ta sedma funkcija... Trebamo vjerovati da s njom nije
tako.”
Klak-klak.
“Sranje, ne funkcionira.”
Bayard ne uspijeva složiti drugu stranicu svoje kocke.
Osjeća na sebi Simonov pogled pun optužbe.
“Dobro, u koliko je to sati?”
“Nemoj kasniti!”
Klak-klak. Bayard mijenja strategiju, pa umjesto da pokuša posložiti
drugu stranicu, pokušava složiti prsten oko prve. Dok sve spretnije
okreće svoju kocku, pada mu na pamet kako nije dobro shvatio razliku
između ilokutivnog i perlokutivnog.
Simon je na putu na predavanje o Jakobsonu kojemu se, s
Bayardom ili bez njega, unaprijed raduje, no u trenutku dok prelazi
preko travnjaka u središtu kampusa, čuje glasan i istodobno kristalno
jasan i dubok smijeh koji mu privlači pozornost, a kad se okreće kako
bi vidio o kome je riječ, vidi mladu ženu tamne kose koju je vidio u
knjižnici uz fotokopirni aparat. Riječ je o princezi iz Kartage s kožnatim
čizmama, koja je ovoga puta odjevena. Upravo razgovara sa sitnom
Azijkom i krupnom Egipćankom (ili Libanonkom, pomišlja Simon, koji
instinktivno prepoznaje arapski tip žene i uočava maleni križ oko
njezina vrata, koji je možda maronitski, no koji se, po njegovu
mišljenju, više doima koptski). (Što ga navodi na takve zaključke?
Misterij.)
Tri mlade žene veselo koračaju prema sjevernom dijelu grada.
Simon odlučuje slijediti ih.
One prolaze ispred zdanja u kojima su se smjestili studiji prirodnih
znanosti, a u kojemu se u formalinu čuva mozak navodno genijalnog
serijskog ubojice Edwarda Rulloffa.
Prolaze ispred hotelijerske škole iz koje se širi ugodan miris svježe
pečena kruha.
Prolaze ispred veterinarske škole. Sasvim posvećen praćenju,
Simon ne primjećuje Searlea koji u zgradu ulazi s velikom vrećom
kroketa, ili ga možda zamjećuje, no ne smatra važnim dekodirati taj
podatak.
Prolaze ispred zgrade Romance studies.
Prelaze most koji preko usjeka povezuje kampus s gradom.
Sjedaju u pivnicu koja nosi ime serijskog ubojice. On sjeda za šank.
Čuje brinetu u čizmama kako svojim prijateljicama kaže:
“Ljubomora me ne zanima, konkurencija još manje... Umorna sam od
muškaraca koji se boje onog što žele...”
Simon pali cigaretu.
“Volim reći da ne volim Borgesa... No, u kolikoj mjeri, u svakom
trenutku samu sebe sabotiram...”
On naručuje pivo i otvara Ithaca Journal.
“Nije me strah reći da sam stvorena za tjelesnu i moćnu ljubav.”
Tri mlade žene glasno se smiju.
Razgovor kreće prema mitološkom i seksističkom čitanju
konstelacija i neprestanom odbacivanju grčkih junakinja (Simon u
glavi nabraja: Arijadna, Fedra, Penelopa, Hera, Kirka, Europa...).
Naposljetku tako i on propušta predavanje o živim Jakobsonovim
strukturama, jer draže mu je uhoditi mladu crnokosu ženu koja s
prijateljicama jede hamburger.

75.

U zraku se osjeća elektricitet, svi su tu, Kristeva, Zapp, Foucault,

Slimane, Searle, dvorana je dupkom puna, ljudi nadiru sa svih strana,
nemoguće je kretati se, a pritom ne nagaziti nekog profesora ili
studenta, publika se gura kao u kazalištu, a dolazi i učitelj: Derrida, on
stage, upravo sada.
Osmjehuje se Cixous, koja sjedi u prvome redu, prijateljski maše
svojoj prevoditeljici Gayatri Spivak, u publici uočava svoje prijatelje i
neprijatelje. Uočava Searlea.
Simon je tu s Bayardom. Sjede pokraj Judith, mlade lezbijke
feministice.
“Riječ pomirbe, toj e speech act kojim, jednom riječju, govoreći,
počinjemo, nudimo pomirenje obraćajući se drugome, što, u najmanju
ruku, znači kako smo prije te riječi imali rat, patnju, traumu, ranu...”
Simon u dvorani uočava princezu iz Kartage koju je vidio uz
fotokopirni aparat, što za posljedicu ima posvemašnji pad njegove
koncentracije, i to u tolikoj mjeri da ne uspijeva dekodirati podtekst
prvih riječi što ih Derrida izgovara, a koje daju naslutiti kako mu je
namjera ublažiti napetosti.
A činjenično, Derrida se smireno i metodično vraća Austinovoj
teoriji, protiv koje počinje razvijati određene primjedbe strogo se
pridržavajući sveučilišnih pravila, očigledno na stoje moguće
objektivniji način.
Teorija o speech acts koja tvrdi kako je i riječ čin, odnosno da onaj
koji govori istodobno i djeluje, uključuje i pretpostavku koju Derrida
osporava: namjeravnost. Preciznije: da namjere govornika prethode
diskursu te da su samome govorniku savršeno jasne, baš kao i
primatelju kojemu je govor upućen (pod uvjetom da je primatelj jasno
identificiran).
Ako kažem: “Kasno je”, to znači da želim poći kući. No što ako
zapravo želim ostati? Ako želim da me se zadrži? Ako želim da me se
spriječi da pođem kući? Da me netko razuvjeri i kaže: “Ma ne, nije
kasno”?
Kad pišem, znam li doista što želim napisati? Ne razotkriva li se
tekst tijekom samoga pisanja? (Razotkriva li se zapravo ikada?)
A čak i kad bih znao što želim reći, prima li moj sugovornik riječi
što ih izgovaram onako kako očekujem (onako kako sam uvjeren da
mislim)? Razumije li on ono što govorim točno onako kako sam se htio
izraziti?
Vidi se da njegove prve primjedbe nanose ozbiljan udarac
teorijama o speech acts. U svjetlu tih skromnih primjedbi postaje
doista teško procijeniti ilokutivnu snagu (a ponajprije perlokutivnu) u
smislu uspjeha ili neuspjeha, onako kako to čini Austin (u smislu
istinitog ili lažnog, kako je to filološka tradicija prakticirala sve do
danas).
Čuvši me kako kažem “kasno je”, moji sugovornici povjerovali su
kako želim poći kući, te se nude da me isprate do vrata. Uspjeh? A što
ako zapravo želim ostati? Što ako nešto u meni želi da ostanem, a da
toga nisam ni svjestan?
“Zapravo, u kojem smislu Reagan tvrdi da je Reagan, predsjednik
Sjedinjenih Država? Tko će to ikad sa sigurnošću znati? On?”
Cijela se dvorana smije. Pozornost je na vrhuncu. Svi su zaboravili
kontekst.
Baš u tom trenutku Derrida odlučuje napasti.
“No što bi se dogodilo kad bih, obećavši ‘Sarlu’ da ću ga kritizirati,
preduhitrio ono za čime njegovo Podsvjesno žudi u svrhu analiziranja
te učinio sve kako bih ga provocirao? Bi li moje ‘obećanje’ bilo obećanje
ili prijetnja?”
Bayard pita Judith, šapućući joj na uho, tko je Derridi taj “Sari”.
Judith mu objašnjava kako ovaj tako zove Searla kako bi mu se rugao:
koliko je ona shvatila, na francuskome kratica SARL znači “društvo s
ograničenom odgovornošću”. Bayardu je to prilično smiješno.
Derrida nastavlja:
“Koje je jedinstvo ili identitet govornika? Je li on odgovoran za
speech acts koje mu diktira njegovo podsvjesno? Jer i ja imam vlastitu
podsvijest koja bi možda mogla poželjeti pričiniti Sarlu zadovoljstvo s
obzirom na njegovu želju da ga se kritizira, ili nanijeti mu bol
izostankom kritike, priuštiti mu zadovoljstvo ne kritizirajući ga ili bol
kritizirajući ga, obećati mu prijetnju ili zaprijetiti obećanjem, ali i
ponuditi se kritici uživajući u izricanju ‘obviously fake’ činjenica, uživati
u vlastitoj slabosti ili voljeti pokazivanje prije svega, i tako dalje.”
Dakako, svi prisutni okreću se prema Searleu, koji je, kao da je
predosjećao ovaj trenutak, sjeo točno u središte gledališta. Izdvojeni
čovjek usred gomile: situacija nalik na kadrove iz Hitchcockovih
filmova. Njegovo smireno lice i ne trepće pod pritiskom pogleda.
Doista izgleda kao da je prepariran.
Osim toga, dok izgovaram rečenice, jesam li ja doista taj koji
govori? Kako bi ikada itko mogao reći išta originalno, osobno, samo
njemu svojstveno, kad nas govor po definiciji prisiljava da crpimo iz već
postojećeg jezičnog blaga (famozna riznica jezika)? Na nas utječe
toliko vanjskih čimbenika: razdoblje u kojem živimo, ono što smo
pročitali, društveno-kulturne determinante, naši govorni “tikovi”, koji
su silno dragocjeni jer nam stvaraju identitet (kako bi se reklo,
“uljepšavaju nas”), i diskursi kojima smo neprestano bombardirani u
svim mogućim i zamislivim oblicima.
Tko nikada nije in flagranti uhvatio prijatelja, roditelja, uredskoga
kolegu ili svekra kako doslovno svaku riječ vlastite argumentacije čupa
iz onoga što je pročitao u nekim novinama ili čuo na televiziji te se
ponaša kao da to govori u vlastito ime, kao da je prisvojio taj diskurs,
kao da mu je baš on izvor, a ne samo posrednik, pribjegavajući pritom
istim formama, istoj retorici, istim pretpostavkama, istim zgroženim
reakcijama, istome stavu kao da se to podrazumijeva, kao da on nije
običan medij putem kojega se ponavlja glas spikera nekog dnevnika
koji je pak iznosio riječi nekog političara koji je pak sve pročitao u
nekoj knjizi nekog autora i tako dalje, glas je, kao što rekoh, nomad i
nema izvor u nekom fantomskom govorniku koji se izražava,
komunicira u smislu da dva mjesta komuniciraju jedno s drugim preko
prolaza.
Dok citira ono što je pročitao u novinama, u kolikoj je mjeri govor
vašeg punca zapravo samo citat?
Derrida je nit svojega razmišljanja nastavio gdje je stao, kao da se
ništa nije dogodilo. Posvećuje se svom drugom središnjem pitanju:
citatnost. Ili, bolje rečeno, iterabilnost. (Simon nije siguran je li shvatio
razliku.)
Kako bi nas sugovornik barem dijelom čuo, nužno je služiti se istim
jezikom. Moramo ponavljati (opetovati) riječi koje su već bile
upotrijebljene, jer u protivnom nas naš sugovornik ne bi mogao
razumjeti. I dalje smo dakle, fatalno, u jednom obliku citata. Služimo se
riječima drugih. A kao kada je riječ o igri pokvarenog telefona, više je
nego moguće, čak neizbježno, da tijekom ponavljanja upotrebljavamo
riječi drugih, baš kao što se u blago različitom smislu razlikujemo jedni
od drugih.
Derridin glas postaje sve svečaniji i jači:
“Tako da već samo ono što, onkraj ovoga trenutka, bude jamčilo
funkcioniranje odlike (fizičke, oralne, grafičke, bilo koje), odnosno
mogućnost da se ovo još jednom ponovi, dijeli, eksproprira puninu,
odnosno prisutnost samih ‘ideala’ namjere da se izgovori, a tim više i
podudaranje između meaning i saying.”
Judith, Simon, mlada crnokosa žena, Cixous, Guattari, Slimane, svi
prisutni u dvorani upijaju svaku riječ s Derridinih usana, a on nastavlja:
“Ograničavajući upravo ono što autorizira, kršeći kod ili zakon što
ga utemeljuje, na nepopravljiv način krši zapisanu iterabilnost,
alteraciju u ponavljanju.”
Uzvišeno pridodaje:
“Nezgoda nikad nije nezgoda.”

76.

“Mogućnost parazitiranja već je tu, čak i u onome što Sari naziva ‘real
life’, taj ‘real life’ u koji je tako siguran, jer je za njega (gotovo, not quite)
jedinstveno siguran kako zna što je on, gdje počinje i gdje završava; kao
da smisao tih riječi (‘real life’) može odmah biti jednoglasno shvaćen,
bez ikakva rizika da može doći do parazitiranja, kao da književnost,
teatar, laž, nevjernost, hipokrizija, nesreća (infelicity), parazitiranje,
simulacija real lifea nisu sastavni dio real lifea!”
(riječi koje je Derrida izgovorio tijekom predavanja na Cornellu
1980., ili koje je Simon Herzog sanjao)

77.

Pognuti su poput antičkih robova koji guraju kamene blokove, no to su

zapravo studenti koji urličući guraju pred sobom burad s pivom. Noć
će biti duga i potrebne su zalihe. Seal and Serpent Society staro je
“bratstvo” utemeljeno 1905., jedno od najprestižnijih, a samim tim i,
prema američkoj terminologiji, jedno od “najpopularnijih”. Očekivanja
su velika, jer večeras se slavi kraj simpozija. Pozvani su svi sudionici,
tako da je za obične studente ovo posljednja prilika da vide zvijezde
prije njihova sljedećeg posjeta. Osim toga na ulazu u viktorijansko
zdanje visi plahta na kojoj piše: “Uncontrolled skid in the linguistic turn.
Welcome.” Ako je ulaz teoretski rezerviran isključivo za studente
dodiplomskog studija (undergrads), večeras ovo zdanje prima
posjetitelje svih dobi. To, dakako, ne znači da su vrata otvorena baš
svima: uvijek su tu oni koji ulaze i oni koji ostaju na vratima, prema
univerzalnim kriterijima društvene i/ili simboličke težine.
Slimane, kojeg u Francuskoj redovito odbacuju, to nikako ne
zaboravlja, a ovdje bi se moglo jednako završiti, jer mu put priječe
dvojica studenata koja glume izbacivače, no nitko ne zna ni kako ni na
kojem jeziku, on kratko s njima raspravlja te prolazi sa slušalicama
svojega walkmana oko vrata, praćen zavidnim pogledima svih
odbačenih u majicama od akrila.
Prva osoba na koju unutra nailazi mladoj publici govori:
“Heracleitus contains everything that is in Derrida and more.'''’ To je
Cruella Redgrave alias Camille Paglia. U jednoj joj je ruci mojito, a u
drugoj muštikla na čijem vrhu izgara crna cigareta koja oko sebe širi
slatkast miris. Pokraj nje Chomsky razgovara sa studentom iz
Salvadora koji mu objašnjava da su paravojne snage i regulama vojska
njegove zemlje obezglavile Demokratsku revolucionarnu frontu. U
Salvadoru zbog toga više nema lijeve opozicije, što uvelike, kako se
čini, zabrinjava Chomskoga, koji nervozno povlači dim svojega džointa.
Možda naviknut na sporedne prostorije, Slimane se spušta do
podruma iz kojega dopiru zvuci pjesme “Die Young” Black Sabbatha.
Ondje zatječe u grozdove okupljene dobro odjevene i već pijane
studente koji sporadično izvode lap dance. Ovdje je i Foucault u crnoj
kožnatoj jakni i bez naočala (kako bi kušao izmaglicu života, pomišlja
Slimane, koji ga dobro poznaje). Prijateljski mu domahuje i pokazuje
prstom studenticu u suknji koja se poput striptizete uvija oko šipke.
Slimane uočava da ne nosi grudnjak, no nosi bijele gaćice koje su u
skladu s njezinim tenisicama Nike s velikim crvenim zarezom (kao
automobil Starskyja i Hutcha, samo preokrenuto).
Kristeva, koja pleše s Paulom de Manom, uočava Slimanea. De Man
je pita o čemu razmišlja. Ona odgovara: “Mi smo u katakombama prvih
kršćana.” No ne skida pogled s mladog žigola.
Reklo bi se da nekog traži. Penje se na kat. Na stubištu se mimoilazi
s Morrisom Zappom, koji mu namiguje. Preko razglasa odzvanja
pjesma Genesisa “Misunderstanding”. On uzima čašu s tekilom. Iza
zatvorenih vrata soba čuje studente koji se jebu ili već povraćaju. Neka
su vrata otvorena, te se kroz njih vide studenti koji sjede na krevetima
prekriženih nogu, piju pivo i razgovaraju o seksu, politici ili
književnosti. Iza jednih zatvorenih vrata čini mu se da prepoznaje
Searleovglas te čuje čudno stenjanje. Ponovno se penje u prizemlje.
U velikom predvorju Simon i Bayard razgovaraju s Judith, mladom
lezbijkom militanticom koja pijucka svoj Bloody Mary na slamku.
Bayard uočava Slimanea. Simon uočava mladu ženu tamne kose koja
ima lice princeze iz Kartage, a koja dolazi sa svoje dvije prijateljice,
sitnom Azijkom i krupnom Egipćankom. Jedan student viče: “Cordelia!”
Kartaška se princeza okreće. Grle se i ljube, a student joj odmah zatim
odlazi po džin-tonik. Judith Bayardu i Simonu koji je ne sluša kaže:
“Moć se shvaća prema modelu božanske moći koja imenuje, a prema
kojemu dati očitovanje znači stvoriti očitovanje.” Foucault s Helene
Cixous dolazi iz podruma u prizemlje, uzima malibu s narančom i
odlazi na kat. Judith koristi priliku kako bi citirala Foucaulta: “Diskurs
nije život, njegovo vrijeme nije naše.” Bayard potvrdno kima. Momci se
guraju oko Cordelije i njezinih prijateljica, koje su, čini se, veoma
popularne. Judith citira Lacana, koji je negdje rekao: “Ime je vrijeme
objekta.” Bayard se pita ne bi li se moglo reći i “vrijeme je ime objekta”
ili pak “vrijeme je objekt imena”, ili čak “objekt je ime vremena”, ili čak
“objekt je vrijeme imena” ili jednostavno “ime je objekt vremena”, no
uzima novo pivo, povlači dim iz džointa koji kruži i čuje vrisak u svojoj
glavi: “Ali buduči da imate pravo glasa, pravo na razvod i pobačaj!”
Cixous želi razgovarati s Derridom, no on je okružen kompaktnom
gomilom mladih obožavatelja u transu. Slimane izbjegava Kristevu.
Bayard pita Judith: “Što vi želite?” Cixous čuje Bayarda i uključuje se u
razgovor: “Sobu za nas!” Sylvere Lotringer, utemeljitelj revije
Semiotext(e), drži u naručju orhideju i razgovara s Derridinim
prevoditeljima Jeffreyjem Mehlmanom i Gayatri Spivak, koja uzvikuje:
“Gramsci is my brother!” Slimane razgovara s Jean-Frangoisom
Lyotardom o libidinoznoj ekonomiji ili postmodernističkoj transakciji.
Pink Floyd pjeva “Hey! Teacher! Leave us kids alone!”
Cixous izjavljuje Judith, Bayardu i Simonu kako nova povijest koja je
na pomolu nadilazi mušku maštu, i to zato što će im uskratiti njihova
konceptualna ortopedska pomagala i prvo im uništiti njihove strojeve
za stvaranje obmana, no Simon više ne sluša taj razgovor. On
Cordelijinu skupinu promatra kao izvidnica koja prikuplja podatke o
neprijateljskoj vojsci: šest osoba, tri momka i tri djevojke. Budući da bi
mu bilo teško pristupiti joj i da je sasvim sama, u ovakvoj mu se
konfiguraciji to čini osobito nepojmljivim.
Pa ipak, baca se u akciju.
“Bijela, tjelesna, sa suknjom i jeftinim nakitom, u igru uključujem
sve kodove svojega spola i svoje dobi”, razmišlja on trudeći se ući u
glavu mlade djevojke. Prolazeći pokraj nje, čuje ju kako savršeno
erotski otmjeno kaže: “Parovi su poput ptica, nerazdvojni, neiscrpni, i
uzalud mašu krilima izvan krletke.” Ne razabire nikakav naglasak.
Jedan joj Amerikanac nešto komentira na engleskome (također bez
naglaska, koliko je u stanju procijeniti), Simon ga ne razumije, a zatim,
prebacujući se na francuski, dodaje: “Nikada nisam uspio doživjeti
ljubavne priče, živio sam samo romane.” Simon si odlazi po piće,
možda i dva. (Čuje kako Gayatri Spivak kaže Slimaneu: “We were taught
to say yes to the enemy”)
Bayard koristi priliku što ga nema, pa moli Judith neka mu objasni
razliku između ilokutivnog i perlokutivnog. Judith mu odgovara kako je
čin ilokutivnog diskursa taj da je on sam po sebi ono što vrši, dok
perlokutivni čin za sobom povlači neke posljedice koje nisu isto što i čin
diskursa. “Na primjer ako vas pitam: ‘Mislite li da na katu ima
slobodnih soba?’, objektivna ilokutivna stvarnost sadržana u pitanju
jest da vas zavodim. Postavljajući to pitanje, ja vas zavodim. No
perlokutivni ulog u igri je na jednoj drugoj razini: budući da znate da
vas zavodim, zanima li vas moj prijedlog? Ilokutivni čin bit će uspješan
(‘performed with success’) ako shvaćate moj poziv. No perlokutivni čin
ostvarit će se samo ako pođete sa mnom u sobu. Nijanse su suptilne,
zar ne? Osim toga nisu baš uvijek ni točno definirane.”
Bayard nešto nerazgovijetno mrmlja, no samo to mrmljanje dade
naslutiti kako je shvatio. Cixous se smiješi osmijehom Sfinge i kaže:
“Hajdemo performirati!” Bayard slijedi dvije žene koje pronalaze paket
piva u konzervama te se uspinju stubama na kojima Chomsky i Camille
Paglia stoje i žvale se. Na hodniku se mimoilaze s latinoameričkom
studenticom koja na sebi ima svilenu košulju s potpisom D&G, od koje
Judith kupuje nekakve tabletice. Budući da ne poznaje tu robnu marku,
Bayard pita Judith što znače inicijali da djevojčinoj košulji, a Judith mu
odgovara kako nije riječ o robnoj marki, nego o inicijalima “Deleuze &
Guattari”. Osim toga isti su inicijali i na tabletama.
U prizemlju jedan Amerikanac izjavljuje Cordeliji: “You are the
muse!”
Cordelia krivi lice u prezrivu grimasu, za koju Simon naslućuje da je
uvježbana kako bi naglasila sočnost njezinih usana: “That is not
enough.”
U tom joj trenutku Simon odlučuje prići pred svim njezinim
prijateljima, odlučan kao skakač sa stijene iz Acapulca. Hineći kako je
samo u prolazu te kako je usput načuo razgovor na koji nije mogao ne
reagirati. Glumeći što je moguće opušteniju spontanost, kaže: “Dakako,
tko želi biti objekt?” Tišina. Iz Cordelijina pogleda čita: “OK, now you
have my attention.” Zna da mu neće biti dovoljno pokazati se urbanim i
obrazovanim, nego mora i pobuditi njezinu znatiželju, isprovocirati je,
a da je pritom previše ne šokira, pokazati duhovitost, te isto probuditi
kod nje, pažljivo dozirati ležernost i dubinu, izbjegavajući pritom
pedantnost i afektiranost, zaigrati na kartu otmjene komedije,
istodobno natuknuti da nije naivan te, dakako, odmah erotizirati
suodnos.
“Stvoreni ste za moćnu tjelesnu ljubav i volite postojanost
fotokopirnog aparata, zar ne? Maštana fantazija nije ništa drugo nego
ostvarena fantazija. Oni koji tvrde drukčije su lažljivci, svećenici i
eksploatatori naroda.” Pruža joj jednu od dvije čaše što ih drži u
rukama. “Volite li džin-tonik?”
Preko razglasa se čuje “Sexy Eyes” Dr Hooka. Cordelia uzima čašu.
Ustaje kao da želi nazdraviti i kaže:
“Mi smo laži povjerenja.” Simon podiže čašu koju je sačuvao za sebe
i ispija je gotovo do dna. Zna da je obavio prvu fazu.
Refleksno prelazi pogledom preko prisutnih te uočava Slimanea
koji se jednom rukom oslanja o ogradu stubišta koje vodi na prvi kat,
na odmorištu međukata, iznad gomile okupljene u predvorju, slobodnu
ruku podiže u zrak te srednjakom i kažiprstom pokazuje znak V, a
zatim, koristeći se objema rukama, oblikuje znak križa tako što
vodoravno položenu ruku postavlja blago iznad središnjeg dijela
nadlaktice ruke koju drži okomito. Simon pokušava dokučiti kome se
obraća tim znakovima, no vidi samo studente i profesore koji piju,
plešu i flertuju uz “Kids in America” Kim Wilde te osjeća kako nešto
nije u redu, no ne zna što. Vidi i sve kompaktniju skupinu koja se
okuplja oko Derride: Slimane gleda baš u njihovu smjeru.
Ne vidi Kristevu i onog starijeg čovjeka s kosom nalik na grm i
vunenom kravatom, no oni su ovdje, a kad bi ih mogao vidjeti, da nisu
na različitim mjestima, no jednako skriveni u sjeni uzvanika, vidio bi
da oboje netremice promatra Slimanea i znao da je oboje uočilo znak
što ga je Slimane načinio rukama, te su naslutili kako je taj znak bio
upućen Derridi, koji je također zakriljen tijelima svojih obožavatelja.
Ne vidi on ni čovjeka s bikovskim vratom koji je jebao Cordeliju na
fotokopirnom aparatu, a koji je ovdje i svojim bikovskim očima
prodorno zuri u nju.
U gomili traži Bayarda, no ne pronalazi ga, a razlog tomu jest
činjenica da je Bayard u jednoj od soba na katu, s pivom u ruci i
nepoznatom kemijskom supstancom koja mu kola žilama, te s novim
prijateljicama raspravlja o pornografiji i feminizmu.
Čuje Cordeliju koja kaže: “Crkva je u svojoj velikoj dobroti na
koncilu u Mlconu, petsto osamdeset pete, zatražila neka se istraži ima
li žena dušu...”, a on zatim, kako bi joj se umilio, pridodaje: “...i pritom
dobro pazila da ne pronađe odgovor.”
Krupna Egipćanka citira Wordsworthov stih čije podrijetlo Simon
ne uspijeva dokučiti. Sitna Azijka objašnjava Talijanu iz Brooklyna da
piše doktorat o queeru kod Racinea.
Netko izjavljuje: “Dobro je poznato da psihoanalitičari više ne
govore, a još manje tumače.”
Camille Paglia urla: “French go home! Lacan is a tyrant who must be
driven from our shores.”
Morris Zapp smije se i dovikuje joj preko predvorja: “You’re damn’
right, General Custer!”
Gayatri Spivak razmišlja: “You’re not the granddaughter of Aristotle,
you know?”
Judith u sobi pita Bayarda: “A gdje ti točno radiš?” Zatečen
pitanjem, Bayard bez razmišljanja odgovara nadajući se kako Cixous
neće potegnuti pitanje: “Bavim se istraživanjima... na Vincennesu.” No
Cixous, dakako, podiže obrvu, pa joj on pogleda ravno u oči i kaže: “Na
katedri prava.” Cixous podiže i drugu obrvu. Ne samo da na
Vincennesu nikad nije vidjela Bayarda nego ondje i ne postoji katedra
prava. Kako bi proveo diverziju, Bayard joj zavlači ruku ispod košulje i
preko grudnjaka joj gnječi sisu. Cixous obuzdava iznenađeni izraz lica
te odlučuje ne reagirati kad joj Judith počinje gnječiti drugu sisu.
Jedna undergrad po imenu Donna pridružuje se Cordelijinoj
skupini, a ova je pita za novosti iz njezina sestrinstva: “How is Greek life
so far?” {Greek life naziv je za cjelokupni sustav sestrinstava i bratstava
jer glavnina njih nosi nazive sastavljene od slova grčkog alfabeta.)
Pitanje je na mjestu, jer Donna i njezine prijateljice namjeravaju
organizirati bakanalije. Ideja se Cordeliji silno sviđa. Simon razmišlja:
koliko se sjeća, Slimane se htio sastati s Derridom. Znak što ga je
odaslao nije V za pobjedu, nego sat. Dva sata, ali gdje? Kad bi se trebali
sastati u nekoj crkvi, Slimane bi načinio standardni znak križa, a ne bi
izveo tu čudnu kretnju. Zato pita: “Postoji li u blizini neko groblje?”
Mlada Donna mlatara rukama: “Ohyeah! That’s a great idea! Let’s go to
the cemetery!” Simon želi istaknuti kako nije to htio reći, no čini se kako
se Cordeliji i njezinim prijateljicama ta zamisao silno sviđa, pa šuti.
Donna kaže da će otići po materijal. Preko razglasa se čuje Blondie i
“Call me”.
Već je gotovo jedan sat ujutro.
Čuje kako netko govori: “Interpretativni svećenik, vrač, jedan je od
birokrata boga-tiranina, shvaćaš? Još jedan od aspekata podvale
svećenika, prokletstvo: interpretacija ide unedogled, ne interpretira
ništa što već nije interpretirano!” To je Guattari, koji je vidljivo pod
djelovanjem supstanci te zavodi mladu doktorandicu iz Illinoisa.
Ipak mora o svemu izvijestiti Bayarda.
Iz razglasa trešti glas Debbie Harry koja pjeva: “When you’re ready,
we can share the wine.”
Donna se vraća s toaletnom torbicom i kaže kako mogu poći.
Simon hita na kat kako bi Bayardu rekao da mu se u dva sata
pridruži na groblju. Otvara sva vrata redom i u sobama zatječe
kojekakve pijane studente, više ili manje aktivne, zatiče Foucaulta koji
drka pred plakatom Micka Jaggera, zatječe Andyja Warhola koji upravo
piše pjesme (zapravo je riječ o Jonathanu Culleru koji ispisuje platne
liste) te pronalazi staklenik sa stabljikama marihuane do stropa,
pronalazi čak i pristojne studente koji na sportskome kanalu gledaju
bejzbol i puše crack, a naposljetku pronalazi i Bayarda.
“Oh? Ispričavam se!”
Zatvara vrata, no prethodno je uspio vidjeti Bayarda zaglavljenog
među nogama žene koju ne uspijeva identificirati dok ga Judith jebe u
guzicu umjetnim penisom pričvršćenim na pojas i viče: “I am a man
and I fuck you! Now you feel my performative, don’t you?”
Impresioniran prizorom, nije dovoljno sabran da bi prenio bilo
kakvu poruku, nego se žurno spušta stubama kako bi se pridružio
Cordelijinoj skupini.
Na stubištu se mimoilazi s Kristevom, no ne obraća na to
pozornost.
Osjeća da se uopće ne ponaša sukladno protokolu o izvanrednim
situacijama, no Cordelijina bijela koža previše ga privlači. Naposljetku,
bit će na mjestu gdje je dogovoren sastanak, kaže samome sebi kako bi
opravdao strategiju za koju savršeno dobro zna da je diktira isključivo
logika njegove požude.
Kristeva kuca navrata prostorije iz koje dopire čudno stenjanje.
Vrata joj otvara Searle. Ona ne ulazi, no nešto mu tiho šapuće na uho.
Zatim ide prema sobi u koju su, kako je vidjela, ušli Bayard i njegove
dvije prijateljice.
Groblje u Ithaci na obronku je brijega, pošumljeno je, pa se čini kako
su grobovi ondje anarhično razbacani između stabala. Jedino svjetlo
ondje je mjesečina, kao i svjetla grada. Skupina se okuplja oko grobnice
žene koja je umrla veoma mlada. Donna objašnjava da će recitirati
sibilinske tajne, no kako valja pripremiti obred poznat pod imenom
“rođenje novog čovjeka” i kako je potreban dobrovoljac. Cordelia
odabire Simona. On bi htio pitati za detalje, no kad ga počinje
razodijevati, prepušta joj se. Oko njih se okupilo desetak osoba koje su
došle prisustvovati događanju, Simonu se čini da ih je gomila. Kad ga je
potpuno svukla, polaže ga na travu u podnožju grobnice i šapuće mu na
uho: “Relax. Ubit ćemo staroga čovjeka.”
Svi su poprilično pijani, svi su prilično oslobođeni svih inhibicija,
pa Simon pomišlja kako bi se sve to možda moglo doista i dogoditi.
Donna pruža toaletnu torbicu, a Cordelia iz nje vadi brijačku
britvicu, koju svečano rasklapa. Budući da Simon čuje Donnu kako u
uvodnome govoru spominje Valerie Solanas, više nije sasvim smiren.
No Cordelia iz torbice vadi i pjenu za brijanje, koju mu razmazuje preko
pubičnih dlaka i počinje ih pažljivo brijati. Simbolična kastracija,
shvaća Simon, koji pažljivo prati postupak, tim više što osjeća
Cordelijine prste koji pažljivo premještaju njegov penis.
“In the beginning, no matter what they say, there was only a goddess.
One goddess and one only.”
Bilo bi mu ipak draže da je i Bayard ovdje.
No Bayard puši cigaretu u mraku ležeći gol na sagu u studentskoj
sobi, između golih tijela svojih dviju prijateljica od kojih je jedna
zaspala s rukom prebačenom preko njegovih prsa, držeći za ruku onu
drugu.
“In the beginning, no matter what they think, women were all and
one. The only power the was female, spontaneous, and plural.”
Bayard pita Judith zašto je on zanima. Priljubljena uz njegovo rame,
Judith ispušta zvuk nalik na mijaukanje i odgovara mu s naglaskom
Židovke sa Srednjeg zapada: “Zato što izgledaš kao da ti ovdje nije
mjesto.”
“The goddess said: ‘I came, that is just and good’.”
Netko kuca na vrata i ulazi u sobu, Bayard se pridiže i prepoznaje
Kristevu, koja mu kaže: “Trebali biste se odjenuti.”
“The very first goddess, the very first female powers. Humanity by, on,
in her. The ground, the atmosphere, water, fire. Language.”
Čuje se crkveno zvono koje odzvanja dvaput.
“Thus came the day when the little prankster appeared. He didn't look
like much but was self-confident. He said: ‘I am God, I am the son of man,
they need a father to pray to. They will know to befaithful to me: I know
how to communicate’.”
Groblje je udaljeno od kampusa samo stotinjak metara. Zvukovi
zabave odzvanjaju između grobova te obrednoj ceremoniji daju
definitivno anakronu pozadinsku glazbu: iz razglasa trešti ABBA-ino
“Gimme! Gimme! Gimme! (A Man after Midnight)”.
“Thus man imposed the image, the rules, and the veneration of all
human bodies endowed with a dick.”
Simon okreće glavu kako bi prikrio nelagodu te na desetak metara
od sebe razabire dvije siluete koje se susreću ispod jednog stabla. Vidi
kako vitkija silueta predaje slušalice svojega walkmana krupnijoj
silueti koja u ruci drži sportsku torbu. Shvaća da Derrida provjerava
robu, a da je roba kaseta na koju je snimljen tekst o sedmoj funkciji
jezika.
“The real is out of control. The realfabricates stories, legends, and
creatures.”
Pred njegovim očima, na nekoliko metara od njega, ispod jednog
stabla, usred grobova na groblju u Ithaci, Derrida sluša sedmu funkciju
jezika.
“On horseback on a tomb, we will feed our sons with the entrails of
their fathers.”
Simon bi htio intervenirati, no nijedan se mišić njegova tijela ne
uspijeva mobilizirati kako bi ustao, čak ni mišić jezika, premda zna da
je baš on najsnažniji mišić cijeloga tijela, pa ne može prozboriti ni riječ,
tim više što je etapa koja se nadovezuje na simboličku kastraciju etapa
simboličkog ponovnog rođenja, a dolazak novoga čovjeka u ovom je
slučaju simboliziran felacijom. A dok osjeća kako ga Cordelia uzima u
usta, dok osjeća toplinu sluznice kartaške princeze koja se širi cijelim
njegovim tijelom, zna da je misija unaprijed propala.
“Weform with our mouths the breath and the power of the Sorority.
We are one and many, we are a female legion...”
Doći će do razmjene, a on neće poduzeti ništa da je spriječi.
Pa ipak, zabacujući glavu, na vrhu brijega obasjanog svjetlima
kampusa uočava nestvaran prizor, a ta nestvarnost u njemu izaziva
veću tjeskobu nego eventualna stvarnost prizora, jer vidi čovjeka koji
na povocima vodi dva divovska psa.
Odveć je mračno, no zna da je to Searle. Psi laju. Zatečeni,
promatrači obreda pogledavaju u njihovu smjeru. Donna prekida
molitvu. Cordelia prestaje pušiti Simonu.
Searle ustima proizvodi nekakav zvuk i pušta pse, koji jurišaju
prema Slimaneu i Derridi. Simon ustaje i trči prema njima, no iznenada
osjeća kako ga hvata moćna šaka: to je ruka čovjeka-bika koji je jebao
Cordeliju na fotokopirnom aparatu, on ga je uhvatio za podlakticu te ga
udara šakom u glavu. Simon s tla, gol i nemoćan, gleda kako psi skaču
na žigola i filozofa, koji padaju na tlo.
Krici i režanje se isprepleću.
Čovjek s bikovskim vratom, očigledno sasvim ravnodušan prema
drami koja mu se odvija iza leđa, samo želi nastaviti započeto. Simon
čuje uvrede na engleskome, pa shvaća kako bi dotični htio
ekskluzivnost u tjelesnim odnosima s Cordćlijom, a za to će vrijeme psi
rastrgati Slimanea i Derridu.
Izmiješani krici ljudi i životinja skamenili su sudionike u
bakanalijama i njihove prijatelje. Gonjen kosinom obronka i bijesom
psa koji ga proganja, Derrida se kotrlja između grobova. Slimane je kao
mlađi i snažniji podlakticom blokirao čeljust zvijeri, no pritisak na
njegove mišiće i kost toliki je da će se svakoga trena onesvijestiti, tako
da zvijer više ništa neće sprečavati u nakani da ga proždre, no iznenada
čuje cviljenje i vidi Bayarda koji je iskrsnuo iz vedra neba i zabija psu
prste u oči. Pas ispušta zastrašujući cilik te bježi sudarajući se s
grobovima.
Bayard zatim hita niz obronak kako bi priskočio upomoć Derridi
koji se i dalje kotrlja.
Hvata glavu drugog psa kako bi mu slomio vrat, no pas se okreće
protiv njega i izbacuje ga iz ravnoteže, on mu blokira prednje šape, ali
razjapljene pseće čeljusti samo su mu desetak centimetara od lica, pa
Bayard zavlači ruku u džep jakne i iz njega vadi Rubikovu kocku sa šest
savršeno složenih stranica te je zabija zvijeri u gubicu sve do jednjaka.
Pas zastrašujuće krklja, udara glavom u stabla, kotrlja se po travi, grči
se i umire ugušen igračkom.
Bayard puže prema ljudskome obliku koji leži u njegovoj blizini.
Čuje strašno krkljanje. Derrida obilno krvari. Pas mu je doslovno skočio
za vrat.
Dok je Bayard bio zaokupljen ubijanjem pasa, a Simon pregovorima
s čovjekom-bikom, Searle se bacio na Slimanea, koji je ostao ležati na
tlu. Sad kad je shvatio gdje se skriva sedma funkcija jezika očigledno se
želi domoći walkmana. Okreće Slimanea, koji cvili od bola, uzima
aparat i pritišće tipku eject.
 No spremnik za kasetu je prazan.
Searle ispušta vrisak bijesne zvijeri.
Iza stabla se pojavljuje treći čovjek. Ima vunenu kravatu i kosu koja
je u skladu s okolinom. Možda je od samoga početka bio ondje skriven.
Bilo kako bilo, u ruci mu je kaseta.
Kaseta iz koje je izvukao vrpcu.
U drugoj mu je ruci upaljač, poigrava se kotačićem za bacanje iskre.
Užasnut, Searle viče: “Roman, don’t do that!”
Starac s vunenom kravatom prinosi plamen Zippa magnetnoj vrpci,
koju on odmah zahvaća. Izdaleka, taj je plamen samo blaga zelenkasta
svjetlost koja se pomalja u noći.
Searle urla kao da mu netko čupa srce.
Bayard se okreće. Čovjek s bikovskim vratom također. Simon se
konačno može oteti njegovu stisku. Poput mjesečara korača prema
čovjeku-grmu (još uvijek je gol) te ga beskrvnim glasom pita: “Tko ste
vi?”
Stari čovjek namješta kravatu i jednostavno kaže: “Roman
Jakobson, lingvist.”
Simonu se ledi krv u žilama.
Bayard, koji stoji nešto niže niz brijeg, nije siguran da je dobro čuo:
“Što? Što je rekao? Simone!”
Posljednji komadići magnetne vrpce pucketaju i pretvaraju se u
pepeo.
Cordelia je pritrčala Derridi. Trga haljinu kako bi od nje načinila
povez, koji mu ornata oko vrata. Nada se da će zaustaviti krvarenje.
“Simon?”
Simon ništa ne odgovara, nego u glavi zamišlja nijemi dijalog s
Bayardom: zašto mu nije rekao da je Jakobson živ?
“Nikad me nisi pitao.”
Istina je međutim sljedeća: Simonu nije ni na kraj pameti bilo da bi
čovjek koji je bio začetnik strukturalizma, koji se 1941. s Andreom
Bretonom ukrcao u brod kako bi pobjegao iz okupirane Francuske,
ruski formalist Praške škole, nakon Saussurea jedan od najvažnijih
utemeljitelja lingvistike, još mogao biti živ. Za Simona je on pripadao
jednoj sasvim drugoj epohi. Epohi Levi-Straussa, a ne Rolanda
Barthesa. Smije se gluposti takvog rezoniranja: Barthes je mrtav, a
Levi-Strauss je živ, zašto onda živ ne bi bio i Jakobson?
Jakobson prelazi nekoliko metara koji ga dijele od Derride, pazeći
da se ne spotakne preko kakva kamena ili grumena zemlje.
 Filozof leži, glava mu počiva u Cordelijinu krilu. Jakobson ga hvata
za ruku i kaže mu: “Hvala ti, prijatelju.” Derrida slabim glasom kaže:
“Poslušao bih vrpcu, znaš. No sačuvao bih tajnu.” Zatim podiže pogled
prema Cordeliji koja plače: “Smiješite mi se onako kako bih se ja vama
smiješio do samoga kraja, lijepo dijete moje. Neka vam život uvijek
bude draži i neprestano afirmirajte preživljavanje...”
Na te riječi, Derrida umire.
Searle i Slimane su iščeznuli. Kao i sportska torba.

78.

“Nije li smiješno, naivno i doista djetinjasto stati pred pokojnika i od

njega zatražiti oprost?”
Na malenu groblju Ris-Orangis nikada se nije okupilo toliko ljudi.
Izgubljeno u pariškome predgrađu, uz rub državne ceste broj 7,
porubljeno zgradama sa socijalnim stanovima koje su zrakasto
raspoređene, ovo mjesto pritišće muk što ga može stvoriti samo
gomila.
Ispred lijesa koji je postavljen iznad rake Michel Foucault izgovara
posmrtnu počast:
“Iz žestoke ili zahvalne gorljivosti, ali i u znak odobravanja,
zadovoljiti se citatom, popratiti ono što pripada drugome, više ili
manje izravno, prepustiti mu riječ, biti ponizan pred njom... No taj
višak vjernosti okončat će se tako da se ništa ne kaže, da se ništa ne
razmijeni.”
Derrida neće biti pokopan na židovskome dijelu groblja, već na
katoličkome, kako bi mu se, kad kucne čas, njegova supruga mogla
pridružiti.
U prvom redu među okupljenima stoji Sartre i sluša Foucaulta,
ozbiljan je, pognute glave, pokraj Etiennea Balibara. Više ne kašlje.
Nalikuje na avet.
“Jacques Derrida ime je onoga koji ga više ne može čuti, ni nositi.”
Bayard pita Simona je li žena koja stoji pokraj Sartrea Simone de
Beauvoir.
Foucault se ponaša kao Foucault: “Kako vjerovati suvremeniku?
Onima za koje se čini kako pripadaju istoj epohi koja je omeđena
povijesnim datiranjem ili društvenim vidicima, i tako dalje, bilo bi lako
pokazati kako njihovo vrijeme ostaje beskrajno heterogeno i, budimo
iskreni, nevažno.”
Avital Ronell tiho plače, Cixous se oslanja o Jean-Luca Nancyja i
bezizražajno zuri u raku, Deleuze i Guattari meditiraju o serijskim
neobičnostima.
Iznad groblja se uzdižu tri malene zgrade sa socijalnim stanovima,
sa zahrđalim balkonima, nalikuju na stražare ili zube zabijene u more.
U lipnju 1979., tijekom održavanja “općih stanja filozofije” koja su
se organizirala u Velikom amfiteatru na Sorbonnei, Derrida i BHL
doslovno su se ispljuskali, no BHL je svejedno na pogrebu čovjeka
kojeg će uskoro zvati, ili ga već zove, “mojim starim učiteljem”.
Foucault nastavlja: “Suprotno uvriježenu mišljenju, individualni
‘subjekti’ koji nastanjuju najnezaobilaznije zone nisu autoritativna
‘superega’ jer ne raspolažu moći, ako se može pretpostaviti da se
njome uopće može raspolagati.”
Dakako, došli su i Sollers i Kristeva. Derrida je od samoga početka
sudjelovao u časopisu Te! Quel. Diseminacija je bila objavljena u
biblioteci “Tel Quel”, no suradnju je prekinuo 1972., a da pritom nikom
nije bilo jasno jesu li posrijedi bili politički ili osobni razlozi. Pa ipak,
kad je Derrida u prosincu 1977. uhićen u Pragu zbog droge koju mu je u
prtljagu podmetnuo komunistički režim, primio je i prihvatio
Sollersovu pomoć.
Bayard još uvijek nije primio naredbu da uhiti Sollersa ili Kristevu.
Izuzme li se njihova bugarska veza, nema dokaza da su umiješani u
Barthesovu smrt. Prije svega, nema dokaza, premda je gotovo sasvim
siguran, da posjeduju sedmu funkciju jezika.
Kristeva je izvijestila Bayarda o susretu na groblju u Ithaci, a on
misli da je baš ona izvijestila i Searlea. Bayard pretpostavlja kako joj je
namjera bila spriječiti transakciju okupljanjem što je moguće većeg
broja aktera te tako povećati broj zapreka, zato što nije znala ili nije
htjela vjerovati da je Derrida u dosluhu s Jakobsonom namjeravao
uništiti primjerak. Jakobson je oduvijek smatrao kako njegovo otkriće
ne smije biti objelodanjeno svijetu. U tu je svrhu pomogao Derridi da
prikupi novac i kupi kasetu od Slimanea.
Dok Foucault nastavlja s govorom, jedna žena neprimjetno staje iza
Simona i Bayarda.
Simon prepoznaje Anastasijin parfem.
Ona im nešto šapuće na uho, a dvojica muškaraca instinktivno se
ne okreću.
Foucault: “Ono što je najglasnije pozivalo ‘na smrt’, ‘prigodom
smrti’: čitav niz tipičnih rješenja. Najgora ili najgore od svih njih,
bijedno ili smiješno, pa ipak tako često: manevrirati i dalje, špekulirati,
odbiti neku korist, bila ona suptilna ili uzvišena, iz smrti izvući
dodatnu snagu koja se usmjeruje protiv živih, denuncirati, više ili
manje izravno ozlijediti preživjele, autorizirati se, legitimirati,
uzdignuti se na visinu gdje smrt, pretpostavljamo, drugog uzdiže u
zaklon od svih sumnji.”
Anastasia: “Klub Logos uskoro će organizirati veliko događanje.
Veliki Protagora stavljen je pred izazov. Svoju će titulu staviti na kocku.
Bit će to veliko sučeljavanje. Prisustvovati mu međutim mogu samo
posjetitelji s akreditacijama.”
Foucault: “U svom klasičnom obliku mračno proročanstvo u sebi
ima i dobroga, osobito kad omogućuje izravno obraćanje smrti,
ponekad čak i tikanje. Dodatna fikcija zasigurno je uvijek smrt u meni,
uvijek drugi koji stoje oko lijesa što ga tako naglašavam, no
karikaturalnim pretjerivanjem nudi više od te retorike koja naglašava
kako više ne bismo trebali ostati u uskom krugu.” Bayard pita gdje će
se održati to okupljanje. Anastasia odgovara kako će se održati u
Veneciji, na mjestu koje se drži u tajnosti, koje vjerojatno još nije ni
odabrano, jer ga “služba” za koju radi nije uspjela lokalizirati.
Foucault: “Treba prekinuti tu trgovinu preživjelima, rastrgnuti veo
prema drugima, drugi mrtav u nama, no i dalje drugi, i vjerska
uvjeravanja o preživljavanju još bi mogla imati pravo na ‘kao da’.”
Anastasia: “Izazivač Velikog Protagore onaj je koji je ukrao sedmu
funkciju. Imate motiv.”
Ni Searle ni Slimane nisu pronađeni. No čak ih se i ne sumnjiči.
Slimane je htio prodati. Searle je htio kupiti. Jakobson je pomogao
Derridi da ponudi veći iznos, no Kristeva je dala sve od sebe da
transakcija propadne i Derrida je mrtav. Njih dvojica i dalje su u bijegu,
a jedan od njih ima novac, no, po mišljenju Bayardova poslodavca, to je
nevažno.
Ono što im treba, smatra Bayard, jest da nekog uhvate na djelu.
Simon pita kako doći do akreditacije. Anastasia odgovara kako treba
biti barem šesta razina (tribun) te da će se tom prilikom održati i
poseban veliki turnir.
“Roman je jedna vrsta smrti; on život pretvara u sudbinu,
uspomenu u koristan čin, a trajanje u usmjereno vrijeme sa
značenjem.”
Bayard pita Simona zašto Foucault govori o romanu.
Simon mu odgovara kako je sigurno riječ o citatu. No i sam si zatim
postavlja isto pitanje koje u njemu budi tjeskobu.

79.

Nagnut preko ruba mosta, Searle jedva nazire vodu na dnu usjeka, no
čuje ju kako teče u polumraku. U Ithaci je noć i vjetar se uvija kroz
vegetaciju koja raste uz Cascadilla Creek. Usađena u svoje korito od
kamenja i mahovine, rijeka slijedi svoj tijek posve ravnodušna prema
ljudskim dramama.
Preko mosta prelazi par studenata koji se drže za ruke. U ovo doba
nema mnogo prolaznika. Nitko ne obraća pozornost na Searlea.
Da je barem znao, da je barem mogao...
Prekasno je da se priča ponovno započne.
Bez riječi, filozof jezika prekoračuje ogradu, drži ravnotežu na
samome rubu, pogledava u ponor, posljednji put promatra zvijezde,
pušta ogradu i pada.
Rijeka nije dovoljno duboka da ublaži udarac, no njezini brzaci
odnose tijelo prema slapovima i jezeru Cayuga na kojemu su nekoć
pecali Indijanci, koji, nesumnjivo - no, tko će ga znati? - slabo poznaju
stvari vezane uz ilokuciju i perlokuciju.
ČETVRTI DIO

Venecija
 80.

“Četrdeset četiri su mi godine. To znači da sam nadživio Aleksandra,

koji je umro u dobi od trideset dvije godine, Mozarta, koji je umro u
trideset petoj, Jarryja, trideset četiri, Lautreamonta, dvadeset četiri,
Lorda Byrona, trideset šest, Rimbauda, trideset sedam, a životnim
vijekom što mi preostaje nadživjet ću sve mrtve velikane, sve divove
koji su obilježili svoju epohu, te ću tako, ako mi Bog poda život,
nadživjeti i Napoleona, Cezara, Georgesa Bataillea, Raymonda
Roussela... Ali, ne!... Umrijet ću mlad... Osjećam to... Neću ostarjeti...
Neću skončati kao Roland... Šezdeset četiri godine... Patetično...
Zapravo smo mu učinili veliku uslugu... Ne, ne... Neću biti zgodan
starac... Osim toga to i ne postoji... Radije ću izgorjeti... Kratak stijenj,
eto...”

81.

Sollers ne voli Lido, no pobjegao je od karnevalske gomile te je u znak

sjećanja na Thomasa Manna i Viscontija pronašao sklonište u Grand
Hotel des Bainsu u kojemu se odvija radnja iznimno kontemplativne
Smrti u Veneciji. Samome je sebi rekao kako će ondje moći u miru
meditirati zureći u Jadransko more, no to nije ono što trenutačno čini,
jer je za šankom i zavodi pipničarku pijuckajući viski. U dnu prazne
dvorane pijanist bez žara svira Ravela. Mora se reći da smo usred
zimskog poslijepodneva, pa, osim za oboljele od kolere, vrijeme baš i
nije za kupanje.
“Kako se zovete, dijete moje drago? Ne, ništa mi ne govorite! Krstit
ću vas Margheritom, kako se zvala ljubavnica Lorda Byrona. Jeste li
znali da je ona bila pekareva kći? La Fomarina... vatreni temperament i
mramorna bedra... Imala je, dakako, oči poput vas. Jahati su na plaži,
bilo je to ludo romantično, zar ne? Možda malo kič, da, imate pravo...
Želite li da vas poslije naučim jahati?” Sollersu pada na pamet onaj
ulomak iz Hodočašća Childea Harolda: “Grad ostao bez svojega dužda...”
Dužd više ne može zaploviti morem, Lav više nije strašan: doista je
riječ o ucjeni, tako si kaže. “A Bukentaur pljesnivi, uresi zaboravljeni
njegova udovištva!...” No tu zlu misao istoga trena tjera od sebe.
Protresa praznu čašu kako bi naručio drugi viski. “On the rocks.”
Pipničarka se pristojno smiješi. “Prego.”
Sollers vedro uzdiše: “Ah, kako bih volio poput Goethea reći: ‘U
Veneciji sam možda upoznao tek jednog čovjeka, a on me neće tako
skoro ponovno sresti.’ No vrlo sam poznat u svojoj zemlji, drago moje
dijete, eto to je nesreća. Poznajete li Francusku? Povest ću vas onamo.
Kako li je samo dobar pisac taj Goethe. No, što je? Zarumenjeli ste se.
Ah, tu si, Julia! Margherita, predstavljam vam svoju suprugu.”
Diskretno, poput mačke, Kristeva ulazi u prazan bar. “Uzalud se
zamaraš, dragi moj, ta mlada žena ne razumije ni četvrtinu od onoga
što govoriš. Zar ne, gospođice?”
Mlada djevojka i dalje se smiješi. “Prego?”
Sollers se kočoperi: “Ma, daj, zar je važno? Kad netko dobiva
divljenje na prvi pogled kao što ga dobivam ja, onda nema potrebe
(Bogu hvala!) da ga se razumije.”
Kristeva mu ne spominje Bourdieua, kojeg ovaj prezire jer sociolog
predstavlja prijetnju cijelom njegovu sustavu prezentacije, sustavu
zahvaljujući kojem uvijek uspijeva odigrati savršenu ulogu. Ne govori
mu ni kako ne bi trebao previše piti prije ovotjednog susreta. Odavno
je odlučila prema njemu se ponašati istodobno i kao prema djetetu i
kao prema odrasloj osobi. Odustala je od pokušaja da mu objasni
određene stvari, no očekuje od njega da se uzdigne na razinu koju s
pravom može zahtijevati.
Pijanist udara osobito disonantan akord. Loše pretkazanje? Sobers
međutim vjeruje u svoju sretnu zvijezdu. Možda će se otići okupati.
Kristeva je primijetila da na nogama već ima sandale.

82.

Dvjesto galija, dva tuceta galijica (tih polugalija) i šest divovskih

galeona (bombarderi B-52 tog vremena) preko Sredozemlja jurišaju za
turskom flotom.
Sebastiano Venier, naprašiti zapovjednik mletačke flote, bjesni
iznutra: misli kako jedini žudi za bitkom od svih saveznika, španjolskih,
genovskih, savojskih, napuljskih i papinskih, no griješi.
Ako španjolska kruna u liku Filipa II. gubi interes za Sredozemlje, jer
je zaokupljena osvajanjem Novoga svijeta, mladi Don Juan Austrijski,
vatreni zapovjednik flote Svete lige, nezakoniti sin Charlesa V., a samim
time i polubrat kraljev, u ratu traži čast koju mu njegovo podrijetlo
uskraćuje.
Sebastiano Venier želi zaštititi vitalne interese Venecije, no Don
Juan Austrijski, radeći na postizanju vlastite slave, njegov je ponajbolji
saveznik, samo što on to još ne zna.

83.

Sollers promatra sliku Svetog Antuna u isusovačkoj crkvi i zaključuje

da nalikuje na njega. (Da Sollers nalikuje na Svetog Antuna ili da Sveti
Antun nalikuje na Sollersa, ne znam na koji to način razmatra.)
Samome sebi pali svijeću za blagoslov te izlazi prošetati četvrti
Dorsoduro koju toliko voli.
Ispred Accademije susreće Simona Herzoga i inspektora Bayarda
koji čekaju u redu.
“Dragi inspektore, pa i vi ste ovdje, kakvog li iznenađenja! Koji vas
dobar vjetar donosi ovamo? Ah, da, čuo sam za pothvate vašeg mladog
štićenika. Nestrpljivo čekam novi krug. Da, da, vidite, nema smisla išta
skrivati, zar ne? Prvi ste put u Veneciji? I, dakako, idete se kulturno
uzdizati u muzeju. Pozdravite Giorgioneovu Oluju u moje ime, to je
zapravo jedina slika zbog koje se isplati trpjeti japanske turiste. Oni
samo jurišaju, i ne gledaju, jeste li primijetili?”
Sollers pokazuje dvojicu Japanaca koja stoje u redu, a Simon jedva
obuzdava iznenađenje. Prepoznaje Japance iz Fuega koji su mu u Parizu
spasili život. Opremljeni su najnovijim modelom Minolte i mrtvi hladni
fotografiraju sve što se kreće.
“Zaboravite Trg Svetog Marka. Zaboravite Harry’s Bar. Ovdje ste u
srcu grada, odnosno u srcu svijeta: Dorsoduro... Venecija čvrstih
kostiju, zar ne, ha-ha?... Osim toga apsolutno morate skoknuti do
Campa Santo Stefano, samo prijeđete Canal Grande... Ondje ćete vidjeti
skulpturu Niccoloa Tommasea, velikog političkog pisca, što znači
sasvim nezanimljivoga, kojeg Venecijanci zovu Cagalibri: onaj koji sere
knjige. Zbog skulpture. Ona izgleda kao da stvarno sere knjige. Ha-ha.
No, svakako otiđite pogledati Giudeccu, na drugoj obali. Ondje ćete se
moći diviti nizu crkava velikog Palladia. Ne znate tko je Palladio?
Čovjek koji prkosi izazovima... poput vas, možda? Taj čovjek bio je
zadužen da podigne zdanje preko puta Svetog Marka. Zamislite?
Popriličan challenge, kako bi rekli naši prijatelji Amerikanci, koji nikad
nisu imali pojma o umjetnosti... ni o ženama, kad smo kod toga, no to je
druga priča... Pa, eto: uzdignut iznad vode, San Giorgio Maggiore. A
prije svega, Redentore, neoklasicističko remek-djelo: s jedne strane
Bizant i davna kitnjasta gotika; s druge strane grčka antika koja je
zauvijek uskrsnula u renesansi i protureformaciji. Idite pogledati, to je
stotinjak metara odavde! Požurite li, uživat ćete i u zalasku sunca...”
U tom trenutku u redu se začuje vrisak. “Držite lopova! Držite
lopova!” Neki turist trči za džeparom. Instinktivno, Sollers rukom
opipava unutarnji džep svoje jakne.
No odmah se sabire: “Ha-ha, jeste li vidjeli? Francuz, očigledno...
Francuze uvijek nasamare. Pa ipak, pripazite. Talijani su velik narod, no
pravi su lopovi, kao, uostalom, i svi veliki narodi... Moram vas napustiti,
propustit ću misu...”
Sollers se udaljava, šljapka mekim sandalama po venecijanskome
pločniku.
Simon kaže Bayardu: “Jesi li vidio?”
“Da, vidio sam.”
“Kod njega je.”
“Da.”
“Zašto mu je sad ne uzmemo?”
“Moramo prvo vidjeti funkcionira li. Podsjećam te da si ovdje baš
zbog toga.”
Na Simonovu licu iscrtava se gotovo neprimjetan oholi osmijeh. Još
jedan krug. Zaboravio je Japance koji su mu iza leđa.

84.
Dvjesto galija prolazi kroz Krfski kanal i juriša prema Korintskome
zaljevu. Među njima je i La Marchesa kojom zapovijeda Genovljanin
Francesco Sanfreda, a s njim je i kapetan Diego de Urbino, čija posada
vrijeme krati bacajući kocku. Jedan je od članova posade i sin krezuba
zubara koji je također pošao tražiti slavu i bogatstvo, plemić iz Kastilje,
pustolov, predstavnik osiromašena plemstva, mladi Miguel de
Cervantes.

85.

U sjeni Karnevala, privatne večernje zabave u velikom se broju odvijaju

po venecijanskim palačama, a ona koja se upravo odvija u Ca’
Rezzonico nije ništa manje posječena i ništa manje privatna.
Privučeni glasnim glasovima koji dopiru iz zdanja, zavidni
prolaznici i putnici na vaporettima podižu poglede prema dvorani za
balove u kojoj mogu vidjeti ili naslutiti optičke varke, ogromne lustere
od raznobojna stakla i veličanstvene freske iz osamnaestoga stoljeća
koje krase strop, no može se ući isključivo s pozivnicom na vlastito
ime.
Zabave Kluba Logos ne oglašavaju se u novinama.
Danas bismo rekli da Klub Logos ne daje objave o takvim vrstama
događanja.
Pa ipak, u srcu grada duždeva doista se odvija zabava. Stotinu
osoba ovdje je razotkrivena lica. (Večernja je toaleta obavezna, no bal
nije kostimiran.)
Na prvi pogled ova se večer ni po čemu ne razlikuje od drugih
mondenih večeri. Treba međutim slušati razgovore. Govori se o
uvodima, jeziku, prijedlozima, alterkacijama, pobijanjima. (Kako bi to
rekao Barthes: “Rangiranje se uvijek doima bizantijskim onome tko u
njemu ne sudjeluje.”) Anakolut, katahreza, entimem i metabola. (Kako
bi rekao Sollers: “Ali kako, zaboga.”) “Mislim da ne treba Res i Verba
prevoditi samo kao stvari i riječi. Res su, kaže Kvintilijan, quae
significantur, a Verba: quae significant; ukratko, na razini diskursa, to
su označeno i označitelj.” Dakako.
Prepričavaju se i prošli i budući dvoboji, brojni uzvanici veterani su
s odsječenim prstom ili mladi vukovi govorništva, većina ih se ispod
Tiepolovih slika sa zadovoljstvom prisjeća veličanstvenih i
dramatičnih ogleda.
“Ne znam čak ni tko je autor citata!...”
“I baš tu mi izlijeće fraza Guyja Molleta! To me ubilo, ha-ha.”
“Prisustvovao sam ogledu Jean-Jacquesa Servain-Schreibera i
Mendesa Francea. Više se uopće ne sjećam teme.”
“A ja ogledu Lecanueta i Emmanuela Berla. Nadrealno.”
“You French people are so dialectical...”
“Izvlačim temu... botanika! Mislio sam da sam gotov, a onda mi je
pao na pamet moj djed u svojemu povrtnjaku. Spasio sam prst
zahvaljujući djedu.”
“A onda on izjavljuje: ‘Treba prestati posvuda vidjeti ateiste.
Spinoza je bio veliki mistik.’ Koja budala!”
“Picasso contra Dali. Categoria historia del arte, un clasico. Me gusta
mas Picasso pero escogi a Dali.”
“Frajer počinje pričati o nogometu, nemam pojma o nogometu, ne
prestaje pričati o Zelenima i nekakvom kodu...”
“Oh, ne, ja već dvije godine nisam sudjelovao u dvobojima, pao sam
na razinu retora, uz djecu i posao više nemam ni vremena ni energije...”
“Bio sam spreman odustati, kad iznenada, čudo: on kaže TU veliku
glupost koju nije smio reći...”
“C’e un solo dio ed il suo nome è Cicerone.”
“I went to the Harry's Bar (in memory of Hemingway, like everyone
else). Quindici milla lire for a Bellini, seriously?”
“Heidegger, Heidegger... Sehe ich aus wie Heidegger?”
Iznenada, sa stubišta se širi komešanje. Prisutni se razmiču kako bi
primili pridošlicu. Ulazi Simon s Bayardom. Uzvanici se guraju, no
istodobno djeluju kao da su preplašeni. To je dakle to čudo od mladića
o kojemu svi govore, onaj koji se pojavio kao grom iz vedra neba te se
nevjerojatno brzo uzdigao do ranga peripatetičara: četiri ranga u samo
tri konsekutivna zasjedanja, u Parizu, a čovjeku je inače potrebno
nekoliko godina kako bi ostvario takav uspjeh. Uskoro će se možda
uspeti i na peti rang. Na sebi ima Armanijevo odijelo boje antracita,
blijedoružičastu košulju i crnu kravatu s tankim prugama. Bayard se
međutim nije potrudio presvući svoje izlizano odijelo.
Ljudi oko čuda od mladića ubrzo su se okuražili, pa ga potiču neka
se prisjeti pariških pothvata: s kakvom je lakoćom, kao da se zagrijava,
pregazio jednog retora na temu unutarnje politike (“Naposljetku,
dobivaju li se izbori uvijek baš samo u centru?”) citirajući Lenjinovo
djelo Sto da se radi?
Kako je uspio nadvladati jednog oratora na prilično tehničkom
pitanju filozofije prava (“Je li legalno nasilje nasilje?”), i to tako da je
posegnuo za Saint-Justom (“Nitko ne može nevino vladati” te prije
svega: “Kralj mora vladati ili umrijeti”).
Kako je porazio jednu borbenu dijalektičarku zahvaljujući citatu
Mary Shelley (“Probudio se iz sna o životu”) vješto se i tankoćutno
služeći Calderonom i Shakespeareom, ali i profinjenom rafiniranošću
Fmnkensteina.
Koliko je elegantno nadigrao jednog peripatetičara na temu
Leibnizove rečenice (“Obrazovanje može sve: nagnati i medvjeda da
pleše”) priuštivši si luksuz demonstracije koja se gotovo sasvim
temeljila na De Sadeu.
Bayard si pripaljuje cigaretu promatrajući gondole na Canalu
grande.
Simon blagonaklono reagira na njihove molbe. Stari Venecijanac u
trodijelnom odijelu pruža mu čašu šampanjca:
“Maestro, poznat vam je Casanova, naturalmente? U priči o svome
nadaleko poznatome dvoboju s poljskim grofom on piše: ‘Prvi savjet
što ga dajem onima koji će sudjelovati u dvoboju jest da što prije
protivnika dovedu u položaj iz kojega im ne može nanijeti štetu.”’
Cosa ne pensa?
(Simon ispija gutljaj šampanjca i smiješi se staroj dami koja
trepće.)
“Je li to bio dvoboj mačevima?”
“No, alia pistola.”
“Dakle, kad je riječ o dvoboju pištoljima, mislim da takav savjet ima
smisla. (Simon se smije.) Za oratorski dvoboj principi se malo
razlikuju.”
“Come mai? Usudio bih se, maestro, pitati vas zašto?”
“Eh, pa... ja primjerice udaram na kod. To podrazumijeva dopustiti
protivniku da istupi. Dopuštam mu da se razotkrije, capisce?
Govornički dvoboj sličniji je dvoboju mačevima. Čovjek se otvara,
podiže gard, izmiče, izvija se, siječe, izmiče, parira, uzvraća...”
“Uno spadaccino, si. Ma pištolj, nije li on migliore?”
Bayard podbada čudo od mladića laktom. Simon zna da nije baš
pametno dijeliti strateške savjete svakome tko to od njega zatraži,
osobito ne dan prije dvoboja te razine, no njegov je pedagoški nagon
jači. Ne može se zaustaviti u želji da poučava-.
 “Po mojemu mišljenju, postoje dva osnovna pristupa. Semiološki i
retorički, shvaćate?”
“Si, si... credo disi, ma... Možete li un poco objasniti, maestro?”
“Eh, pa to je vrlo jednostavno. Semiologija dopušta da shvatimo,
analiziramo, dekodiramo, ona je defenzivna, ona je kao Borg. Retorika
uvjerava, kako bi uvjerila, pobijedila, ona je ofenzivna, ona je McEnroe.”
“Ah si. Ma Borg, i on pobjeđuje, no?”
“Naravno! Pobijediti se može s jednim ili s drugim, to su samo
različiti stilovi igre. Pomoću semiologije dekodiramo retoriku
protivnika, shvaćamo njegove trikove, trljamo mu ih o nos. Semiologija
je kao Borg: dovoljno je udariti loptu jednom više nego protivnik.
Retorika su asovi, voleji, brze vodoravne lopte, no semiologija su
povratne lopte, lobovi, podignute lopte.”
“A to je migliore?”
“Eh, ne nužno. No to je moje područje, tu sam na svome, tako igram.
Nisam odvjetnički prvak, ni propovjednik, ni politički tribun, ni mesija,
niti prodavač usisavača. Sveučilišni sam predavač i zanimanje mi je
analizirati, dekodirati, kritizirati i tumačiti. To je moja igra. Ja sam
Borg. Ja sam Vilas. Ja sam Jose-Luis Clerc. Hm.” “Ma, tko igra protiv
tebe?”
“E, pa... McEnroe, Roscoe Tanner, Gerulaitis...”
“A Connors?”
“Ah, da, i Connors, sranje.”
“Perche sranje? Što ima Connors?”
“On je superjak.”
Teško je u ovom trenutku procijeniti koliko je ironije u Simonovu
odgovoru, jer u veljači 1981. Connors u osam mečeva nije uspio
poraziti Borga, posljednju pobjedu na Grand Slamu izvojevao je prije
gotovo tri godine (US Open 1978., upravo protiv Borga), pa već počinje
vladati mišljenje kako je s njim gotovo. (Ne zna se da će već sljedeće
godine pobijediti na Wimbledonu i US Openu.)
Bilo kako bilo, Simon se uozbiljio te pita: “Pretpostavljam da je
pobijedio u dvoboju?”
“Casanova? Si, pogodio je Poljaka u trbuh i umalo ga ubio, no i njega
je metak pogodio u palac, pa su mu umalo amputirali lijevu ruku.”
“Ah... doista?”
“Si, kirurg je Casanovi rekao da će se pojaviti gangrena. Casanova ga
je tad pitao je li gangrena već tu. A kirurg mu je rekao kako nije, pa mu
je Casanova rekao ‘Pa bene, vidjet ćemo već što ćemo kad se pojavi.’
Kirurg mu je na to uzvratio kako će mu tad morati amputirati cijelu
ruku. Znate li što mu je na to rekao Casanova? ‘Ma što bih s rukom bez
šake?’ Ha-ha!”
“Ha-ha. Hm...bene”
Simon se pristojno ispričava i odlazi potražiti si jedan Bellini.
Bayard si trpa na tanjur gomilu kanapea i promatra uzvanike koji
njegova partnera promatraju sa znatiželjom, divljenjem, a možda čak i
sa strahom. Simon uzima cigaretu koju mu nudi žena u svjetlucavoj
haljini. Način na koji se večer odvija potvrđuje informaciju po koju je i
došao: reputacija koju je stekao tijekom nekoliko pariških ogleda
doista se proširila sve do Venecije.
Došao je njegovati svoj ethos, no ne želi prekasno poći na počinak.
Hubris? Ni u jednom se trenutku nije potrudio doznati je li njegov
protivnik u dvorani, a on ga je možda promatrao dugo i pažljivo
naslonjen na komad pokučstva od skupocjena drva, nervozno gaseči
cigarete na Brustolonovim skulpturama.
Buduči da Bayarda upravo zavodi žena u blistavoj haljini (koja želi
doznati njegovu ulogu u usponu čuda od mladića), Simon se odlučuje
sam vratiti u hotel. A Bayard, nesumnjivo previše zaokupljen
dekolteom haljine, možda ošamućen ljepotom mjesta i intenzivnim
kulturnim turizmom koji mu je od njihova dolaska nametnuo Simon, na
to se ne obazire ili, u svakom slučaju, nema nikakve primjedbe.
Simon je blago pripit, no nije baš tako kasno, na ulicama Venecije
slavlje još traje, pa ipak, nešto nije u redu. Osjetiti prisutnost, što to
znači? Intuicija je ugodan koncept, poput Boga, kako bismo se
oslobodili objašnjenja. Ne “osjeća” se baš ništa. Vidi se, čuje, kalkulira i
dekodira. Inteligencija - refleks. Simon putem neprestano susreće
masku, iza nje novu nakon koje slijedi još jedna. (No nema baš toliko
maski i toliko obilaznih putova.) U pustim uličicama iza sebe čuje
korake. “Instinktivno” skreće s puta, i naravno, gubi se. Ima dojam da
mu se koraci približavaju. (Čak i kad nismo savršeno svjesni
kompleksnog psihičkog mehanizma, dojam je daleko čvršći koncept od
intuicije.) Dok luta kao venecijanski pas lutalica, putanja ga dovodi do
Campa San Bartolomeo, do Rialta, gdje ulični svirači drže prilično
neusklađen koncert, a on zna da više nije daleko od svojega hotela,
samo nekoliko stotina metara, ako i toliko, zračne linije kojom se služe
ptice, no meandri venecijanskih uličica ne haju za ptice, pa svaki put
kad pokuša krenuti naprijed, nailazi na mračnu vodu nekog
sekundarnog tunela. Rio della Fava, rio del Piombo, rio di San Lio...
 Mladi koji su se okupili oko kamenih bunara ispijaju pivo i grickaju
cicchetti... Nije li već prošao ispred ove osterije?
Ova se uličica sužava, no to ne znači da na njezinu kraju, iza okuke
koja uvijek slijedi, ne postoji prolaz. Iza ove ili sljedeće okuke.
Pljuskanje, cakljenje, rio.
Sranje, nema mosta.
U trenutku kad se Simon okreće, tri venecijanske maske stoje mu
na putu. Ne izgovaraju ni riječ, no njihove su namjere očigledne, jer
svaki od njih nosi u ruci po jedan tupi predmet, kojima Simon
makinalno utvrđuje identitet: jeftin kipić krilata Lava, jedan od onih što
se mogu kupiti u suvenirnicama uz Rialto, prazna boca Limoncella koju
maskirani drži za grlo te duga i teška kliješta kakvima se koriste puhači
stakla (za njih nije sasvim siguran može li ih se svrstati u kategoriju
“tupih predmeta”).
Prepoznaje maske zato stoje u Ca’ Rezzonico pomno promatrao
Longhijeve slike na temu Karnevala: capitano s velikim orlovskim
nosom, dugi bijeli kljun liječnika koji se bori protiv kuge i larva koja je
sastavni dio kostima zvanog bauta s trorogim šeširom i crnim
plaštem. No čovjek koji ga nosi u trapericama je i tenisicama, baš kao i
druga dvojica. Simon iz toga zaključuje kako je riječ o sitnim
razbojnicima koje je netko angažirao da mu razbiju njušku. Njihova
želja da im identitet ostane skriven upućuje na to da ga ne žele ubiti, a i
to je nešto. Osim ako su maske tu kako bi ih zaštitile od mogućih
svjedoka.
Liječnik za kugu prilazi mu bez riječi, s bocom u ruci, a Simon je
ponovno, kao u Ithaci, kad je pas nasrnuo na Derridu, fasciniran
čudnovatom, nestvarnom pantomimom. Čuje glasove klijenata iz
osterije koja je sasvim blizu, zna da je udaljena tek nekoliko metara, no
neujednačena jeka glazbe uličnih glazbenika i raspršena venecijanska
užurbanost daju mu savršeno do znanja da ako pozove upomoć
(pokušava se sjetiti kako se na talijanskome kaže “upomoć”), tomu
nitko neće posvetiti pozornost.
Dok uzmiče, Simon razmišlja: pod hipotezom da je doista lik iz
romana (hipoteza pojačana situacijom, maskama, iznimno
pitoresknim predmetima: roman koji se ne bi bojao služiti klišejima,
razmišlja), što bi zapravo riskirao? Roman nije san: u romanu se može
umrijeti. Kad smo kod toga, inače, nitko ne ubija glavnog lika, osim,
možda, na kraju priče.
No ako je ovo doista kraj priče, kako bi on to mogao znati? Kako
čovjek može znati na kojoj je stranici svojega života? Kako znati da
smo na posljednjoj stranici?
A što ako on zapravo uopće nije glavni lik? Nije li baš svatko uvjeren
da je junak vlastita postojanja?
Simon nije siguran je li, s koncepcijskog stajališta, dovoljno
naoružan kako bi se ispravno uhvatio u koštac s problemom života i
smrti pod prizmom romaneskne ontologije, pa se odlučuje vratiti
pragmatičnijem pristupu dok još ima vremena, odnosno prije nego što
mu maskirani čovjek koji mu prilazi razbije glavu.
A priori, jedini mu je izlaz rio iza njegovih leđa, no veljača je, voda je
sigurno ledena, a plaši se i da će biti Iako domoći se vesla gondole, jer
gondole su usidrene svakih desetak metara, te ga zatim, dok se on
bude koprcao u vodi kanala, odalamiti veslom po glavi kao tunu, kao u
Eshilovim Perzijancima, kao Grke u Bitki kod Salamine.
Misao je brža od djela, tako da ima vremena razmišljati o svemu
tome dok bijeli kljun konačno podiže ruku s bocom, no u trenutku kad
kreće bocom udariti Simona, ona mu ispada iz ruke. Odnosno, netko
mu je otima iz ruke. Bijeli se kljun okreće te umjesto svojih pomoćnika
vidi dvojicu Japanaca u crnim odijelima. Bauta i capitano leže na tlu.
Bijeli kljun samo glupo stoji spuštenih ruku pred prizorom koji ne
razumije. Bijeli kljun zatim i sam pada ošamućen vlastitom bocom, a
nakon što je po glavi primio nekoliko tupih i preciznih udaraca.
Stručnost napadača tolika je da se boca ne razbija, a odijelo mu se
gotovo nije ni zgužvalo.
Trojica muškaraca na tlu tiho cvile. Trojica muškaraca koja stoje ne
ispuštaju nikakav zvuk.
Ako neki romanopisac odlučuje o njegovoj sudbini, Simon se pita
zašto je odabrao ovu dvojicu zagonetnih anđela čuvara da bdiju nad
njim. Prilazi mu drugi Japanac, pozdravlja ga blagim naklonom i
odgovara na njegovo neizgovoreno pitanje: “Prijatelji Rolanda
Barthesa naši su prijatelji.” Dvojica muškaraca zatim kao nindže odlaze
u noć.
Simon razmišlja kako je objašnjenje što ga je dobio minimalno, no
jasno mu je da će se morati zadovoljiti njime, pa nastavlja put prema
hotelu kako bi konačno mogao leći.

86.
U Rimu, Madridu, Konstantinopolu, a možda čak i u Veneciji,
postavljaju si pitanja. Koja je svrha te moćne armade? Koje teritorije
kršćani žele povratiti ili osvojiti? Žele li povratiti Cipar? Žele li
pokrenuti trinaesti križarski rat? Još međutim ne znaju da je
Famagusta pala, a glas o Bragadinovoj muci još nije došao do njih.
Samo Don Juan Austrijski i Sebastiano Venier intuitivno osjećaju kako
bitka može samoj sebi biti svrha i da je u njoj u igri potpuno uništenje
protivničke vojske.

87.

U očekivanju ogleda Bayard nastavlja šetati Simona kako bi ga

zaokupio, a njihova su ih lutanja dovela do podnožja Colleonijeve
skulpture na konju, i dok se Bayard, fasciniran broncom, divi
spomeniku, mekoći Verrocchiovih poteza, kao i time kako zamišlja
život condottierea, opakog ratnika, moćnog i autoritativnog, Simon
ulazi u baziliku San Zanipola, gdje uočava Sollersa koji moli pred
zidnom freskom.
Sumnjičav, Simon se čudi toj koincidenciji. No, na kraju krajeva,
Venecija je malen grad, te susresti dvaput istu osobu u turističkome
mjestu koje i sam turistički obilaziš zapravo uopće nije neobično.
Pa ipak, s obzirom na to da ne osjeća pretjeranu želju razgovarati s
njim, Simon diskretno odlazi do crkvene lađe, promatra grobove
duždeva (među njima je i grob Sebastiana Veniera, junaka s Lepanta),
divi se Bellinijevim slikama, a u Capelli del Rosario i Veroneseovim
slikama.
Kad je siguran da je Sobers otišao, i sam prilazi fresci.
Ondje je nekakva velika urna okružena dvama malenim krilatim
lavovima, s gravurom koja prikazuje muku nekog čovjeka, riječ je o
starijem, ćelavom čovjeku duge brade, suhih i naglašenih mišića kojeg
trgaju.
Ispod je ploča s natpisom na latinskome, koji Simon teškom
mukom dešifrira: Marcantonio Bragadin, guverner Cipra kojeg su Turci
strašno mučili zato što je junački odolijevao opsadi od rujna 1570. do
srpnja 1571. u utvrdi Famaguste. (Ali i zato što nije iskazao poštovanje
prema pobjedniku u trenutku kapitulacije, no na mramornoj ploči to ne
piše. Kažu da je arogantno odbio osloboditi jednog taoca, kakav je već
bio običaj, u zamjenu za oslobađanje kršćanskih zapovjednika, te da ga
uopće nije zanimala sudbina turskih zarobljenika, koje je, optužio ga je
paša, prepustio svojim ljudima neka ih masakriraju.)
Ukratko, odsijecaju mu uši i nos, puštaju neka trune i inficira se
tijekom osam dana, a zatim mu, nakon njegova odbijanja da se obrati
(još ima snage uvredama obasuti svoje krvnike), na leđa nabacuju
breme u obliku košare pune zemlje i kamenja te ga tjeraju kroz špalir
turskih vojnika koji ga vrijeđaju i tuku.
A njegovoj muci tu nije kraj: privezuju ga na jarbol jedne galije kako
bi svi kršćanski robovi pred očima imali sliku i priliku svojega poraza i
turskog bijesa. Tijekom sat vremena Turci mu viču: “Pogledaj vidiš li
vojsku svoju, gledaj velikoga Krista, pogledaj hoće li ti priskočiti
upomoć!”
Naposljetku ga golog privezuju za stup i živome mu deru kožu.
Njegov leš zatim prepariraju kako bi ga na leđima krave pronosili
kroz grad te ga na kraju šalju u Konstantinopol.
Njegova je koža u onoj urni, žalosna relikvija. Kako je dospjela
ovamo? Natpis na latinskome o tome ne govori ništa.
Zašto je Sollers molio baš ispred te urne? Simon nema pojma.

88.

“Ne primam naredbe od oholih mletačkih jarčeva.”

Naravno, toskanski kapetan koji to izgovara pred pomorskim
generalom Sebastianom Venierom izlaže se velikim problemima; zato,
svjestan da je otišao predaleko, ali i svjestan poslovične strogosti
starog Venecijanca, odbija dopustiti da ga uhite, a sve završava
pobunom uslijed koje je kapetan teško ranjen te obješen kako bi
poslužio kao primjer ostalima.
No on je bio pod španjolskim zapovjedništvom, što za sobom
povlači činjenicu da Venier nije imao prava odlučiti o kazni, a još manje
pogubiti ga na vlastitu inicijativu. Kad je Juan doznao to, ozbiljno je
promišljao o tome treba li dati objesiti Veniera kako bi mu dao lekciju
iz poštovanja hijerarhije, no pomorski general Barbarigo,
dozapovjednik mletačke flote, uspijeva ga uvjeriti da ništa ne
poduzima kako ne bi ugrozio samu operaciju.
Flota nastavlja putovanje prema Lepantskome zaljevu.

89.

“Tatko,
sretno smo stigli u Veneciju i Philippe će se natjecati.
Gradje prepun živosti,jer pokušavaju ponovno pokrenuti Karneval.
Na ulicama je mnoštvo zakrabuljenih ljudi i promatrača. Suprotno
onome što su nam rekli, Venecija ne smrdi. Ovdje su međutim vojske
japanskih turista, no to je kao i u Parizu.
Philippe se ne doima previše zabrinuto. I sam znaš kakav je, uvijek
iskazuje taj nepopravljivi optimizam koji ponekad upućuje na
neodgovornost, no koji, sveukupno gledajući, potvrđuje i određenu snagu.
Znam da ne shvaćaš zašto mu je tvoja kći prepustila mjesto, no moraš
priznati da u ovakvoj situaciji, odnosno pred žirijem koji je sastavljen
isključivo od muškaraca, čak i kad je riječ 0 jednakim kompetencijama,
muškarac uvijek ima više šanse od žene.
Dok sam još bila malena, učio si me kako žena ne samo da je jednaka
muškarcu nego je čak i superiornija, a ja sam ti vjerovala. I dalje ti
vjerujem, no ne smijemo ignorirati društvenu stvarnost kojoj je ime (a
bojim se da će to potrajati) muška dominacija.
Kažu kako su u povijesti Kluba Logos samo četiri žene dosegnule rang
sofista: Katarina de’Medici, Emilie du Chàtelet, Marilyn Monroe i Indira
Gandhi (za nju se još možemo nadati da će to ponovno postati). A to je
malo. Nijednajoš nikada nije bila Veliki Protagora.
No ako Philippe osvoji titulu, stvari će se za sve nas promijeniti: za
njega, koji će postati jedan od najutjecajnijih ljudi na planetu. Za tebe,
koji ćeš imati koristi od njegovih okultnih moći, više se nećeš morati bojati
ni Andropova ni Rusa te ćeš tako biti u mogućnosti promijeniti lice svoje
zemlje. (Voljela bih da mogu reći ‘naše’, no htio si da budem Francuskinja,
a ja sam te barem u tome, dragi moj tatice, poslušala i više od tvojih
očekivanja.) I za tvoju kćer jedinicu, koja će dobiti drukčiji oblik moći i bez
premca vladati francuskim intelektualnim životom.
Ne sudi Philippeu odveć strogo: nesvjesnost je jedan oblik hrabrosti, a
znaš i štoje sve pristao riskirati. Učio si me da poštujem svaki prelazak s
riječi na djelo, čak i kad ga netko doživljava kao igru. Bez određene
melankolije nema ni psihe, znam da je Philippe tog lišen, što od njega
možda čini bijednoga glumca koji se, kad mu kucne čas, šepuri i razmeče,
kako to veli Shakespeare, no to je bez dvojbe baš ono što mi se kod njega
sviđa.
Grlim te, tatice.
S ljubavlju tvoja kći
Julenka

P. S. Jesi li dobio ploču Jeana Ferrata?"

90.

“Ma si, to je pomalo aproksimativno, vero.”

Simon i Bayard upravo su na Trgu Svetoga Marka susreli Umberta
Eca. Netko bi rekao kako su se svi dogovorili da se susretnu u Veneciji.
Simonova paranoja, koja sad sve što nalikuje na koincidenciju tumači
kao znak da je možda cijeli njegov život roman, narušava mu analitičke
sposobnosti i sprečava ga da se zapita o mogućim i vjerojatnim
razlozima Ecove prisutnosti ovdje i sada.
U laguni najrazličitija plovila svih veličina i oblika manevriraju u
veselome neredu koji je sazdan od sudaranja brodskih trupova,
topovske pucnjave i povika sudionika.
“Riječ je o rekonstrukciji Bitke kod Lepanta.” Eco mora vikati kako
bi nadglasao topovsku paljbu i povike okupljene gomile.
Karneval si je, za svoje drugo izdanje, a nakon obnove prošle
godine, htio priuštiti i povijesnu rekonstrukciju: Sveta Liga koju
zajedno s Nepobjedivom Armadom predvodi mletačka flota, zajedno s
papinskom vojskom sukobljava se s Turcima Selima II. zvanog Pijanica,
sina Sulejmana Veličanstvenog.
“Ma, vidite li onaj veliki brod? To je replika Bucintora, broda na
kojemu je dužd svake godine, na Uzašašče, slavio sposalizio del mare,
svadbu s morem, tako što bi u Jadran bacio zlatni prsten. Bio je to
paradni brod koji nije bio izgrađen za ratovanje. Iz pristaništa su ga
izvozili za službene ceremonije, no nikad nije isplovio iz lagune, tako
da ovdje nema što tražiti, jer se ovo događa u Lepantskome zaljevu,
petog listopada tisuću petsto sedamdeset prve.” Simon zapravo i ne
sluša. Prilazi pristaništu fasciniran baletom neuvjerljivo izrađenih
galija i zamaskiranih barki. No u trenutku kad se sprema proći između
dvaju stupova koji nalikuju na bočne dijelove nevidljivih vrata, Eco ga
zaustavlja: “Aspetta!”
Venecijanci nikad ne prolaze između tih colonna di San Marco,
govore kako to donosi nesreću, jer su se u vrijeme Republike tu
odvijala pogubljenja osuđenih na smrt, a leševi su se zatim vješali za
noge.
Na vrhu stupova Simon uočava venecijanskoga krilatog lava i
Svetog Teodora koji gazi krokodila. Mrmlja sebi u bradu “Nisam
Venecijanac”, prelazi preko nevidljiva praga i prilazi rubu vode.
I vidi ga. Ne samo “zvuk i svjetlo” koji su pomalo kič i barke
prerušene u ratne brodove i svečano odjevene statiste na njima. Vidi
sraz vojski: šest galeona ukopanih na moru, plutajuće tvrđave koje
uništavaju sve oko sebe; dvjesto galija raspoređenih na lijevome krilu,
sa žutim barjacima, pod zapovjedništvom mletačkog providura
Agostina Barbariga, kojemu se na samome početku bitke u oko zabija
strijela, te umire; na desnom krilu zeleni barjak što ga drži genovski
potkormilar Gian Andrea Doria, koji je opčinjen žustrim
manevriranjima neuhvatljivoga Eulg-Alija (Alija obraćenika, Alija
jednookog, Alija otpadnika, rodom iz Kalabrije i alžirskoga bega); u
središtu modri barjak, visoko zapovjedništvo, Don Juan Austrijski, u
ime Španjolske, s Colonnom, zapovjednikom papinskih galija, i
Sebastianom Venierom, sedamdesetpetogodišnjakom, stroge bijele
brade, budućim mletačkim duždem, kojemu se Juan više ne obraća, niti
ga gleda, još od incidenta sa španjolskim kapetanom. U zaleđu, za slučaj
da stvari krenu po zlu, tu je markiz od Santa Cruza s bijelim barjakom.
Njima sučelice turska je flota pod zapovjedništvom Alija Mehmeta,
kapudan-paše, s kojim su njegovi janjičari i gusari.
Na galiji La Marchesa, bolestan i u vrućici, potporučnik Miguel de
Cervantes, kojemu su naložili neka ostane ležati u potpalublju,
preklinje kapetana neka ga pusti u bitku, jer što će mu jednoga dana
ljudi reći ne bude li sudjelovao u najvećoj pomorskoj bitki svih
vremena?
A kad mu naposljetku dopuste da sudjeluje, i kad se galije počnu
proganjati i sudarati, kad ljudi počnu pucati jedni u druge iz
neposredne blizine, bori se kao pseto i u gnjevu morske vode, u ratnoj
oluji, siječe Turke kao tunu, no prima tanad iz arkebuze u prsa i lijevu
ruku, svejedno se i dalje bori, uskoro se pobjeda kršćana čini sasvim
izvjesnom, glava kapudan-paše nabijena je na jarbol admiralskoga
broda, no on, Miguel de Cervantes, hrabri potporučnik pod
zapovjedništvom svojega kapetana Diega de Urbina, u bici gubi
kontrolu nad svojom lijevom rukom, ili su kirurzi možda nešto
naknadno zabrljali.
U svakom slučaju, od sad će ga zvati “bogalj iz Lepanta” i neki su se
rugali njegovu hendikepu, no on će, povrijeđen i uvrijeđen u tijelu i
duši, o tome otvoreno progovoriti u svojemu predgovoru drugome
svesku Don Quijotea: “Kao da sam bogalj postao u kakvoj pivnici, a ne u
najvećoj bitki što vidjela su je sva ranija stoljeća, koju vidjet će sva
stoljeća što imaju doći.”
U gomili turista i maski i Simon se osjeća kao obuzet groznicom, pa
u trenutku kad na ramenu osjeća dodir nečije ruke, očekuje kako će kad
se okrene ispred sebe ugledati samoga dužda Alvisea Moceniga i Vijeće
desetorice u potpunome sazivu, kao i trojicu državnih inkvizitora, sve
kako bi zajedno proslavili tu dojmljivu pobjedu mletačkoga lava i
kršćanstva, no ispred sebe vidi samo Umberta Eca koji mu se smiješi i
kaže: “Ima ih koji su otišli u potragu za jednorozima, a sve što su
pronašli bili su nosorozi.”

91.

Bayard stoji u redu ispred La Fenicea, venecijanske opere, a kad dođe

na red i dok provjeravaju je li i njegovo ime na popisu, osjeća olakšanje
kakvo osjećaju baš svi kad prođu neki sigurnosni pregled (nešto čega
ga je njegova profesija lišila), no kontrolor ga pita u kojemu je svojstvu
ovamo pozvan, a Bayard mu odgovara da je u pratnji Simona Herzoga,
jednog od natjecatelja, ali kontrolor inzistira: “In qualita di che?” Bayard
ne zna što bi mu odgovorio, pa kaže: “Hm, kao trener?”
Kontrolor ga propušta, a on odlazi smjestiti se u pozlaćenoj loži
prepunoj tamnocrvenih naslonjača.
Na pozornici se mlada žena sučeljava sa starcem na temu jednoga
citata iz Macbetha: “Let every man be master of his time.” Dvojica
takmaca izražavaju se na engleskome, a Bayard se ne služi slušalicama
koje su stavljene na raspolaganje gledateljima za simultani prijevod, no
ima dojam kako mlada žena dobiva prednost. (“Time is on my side”,
graciozno izjavljuje ona. I doista, na kraju će je proglasiti
pobjednicom.)
Dvorana je puna, ljudi iz cijele Europe pohitali su ovamo kako bi
prisustvovali kvalifikacijskome turniru: tribune su izazvali natjecatelji
nižih rangova, u velikoj većini peripatetičari, ali i dijalektičari, a ima
čak i nekoliko oratora koji su spremni riskirati prst kako bi
prisustvovali velikome dvoboju.
Svi znaju da je Veliki Protagora izazvan te da će samo tribuni u
pratnji osobe prema svome izboru biti pozvani na ogled (dakako, sa
solistima koji će činiti žiri). Sraz će se dogoditi sutra, na tajnoj lokaciji
koja će biti dojavljena samo osobama koje će biti izabrane nakon
večerašnjeg turnira. Službeno se još ne zna tko je izazivač, no glasine
već kruže.
Bayard prelistava svoj Michelinov vodič te otkriva kako je La Fenice
kazalište koje je, još od izgradnje, neprestano gorjelo i bilo obnavljano,
otkuda, nesumnjivo, i njegovo ime: Feniks (Bayard smatra kako je
ženska inačica tog imena ipak ljepša).
Na pozornici briljantan Rus glupo ostaje bez prsta zbog pogreške u
citatu: rečenicu Marka Twaina pripisao je Malrauxu, što njegovu
protivniku, lukavu Španjolcu, dopušta da preokrene situaciju. Cijela
dvorana ispušta jedno “ooohh” u trenutku onog cak.
Otvaraju se vrata iza Bayarda koji poskakuje. “Eh, dragi moj
inspektore, čovjek bi rekao da ste upravo ugledali Stendhala glavom i
bradom!” U ložu mu je došao Sollers sa svojom muštiklom. “Zanimljiv
događaj, zar ne? Ovdje je, ni više ni manje, venecijanska krema, ali i svi
oni koje u Europi možemo smatrati obrazovanima. A kako sam čuo,
ima i nekoliko Amerikanaca. Pitam seje li Hemingway ikad bio član
Kluba Logos. Znate, napisao je knjigu čija se radnja odvija u Veneciji?
Priča o starom pukovniku koji u gondoli ranjenom rukom zadovoljava
mladu djevojku. Uopće nije loše. Znate li da je baš ovdje Verdi skladao
La Traviatut Ali i Emani prema djelu Victora Hugoa...” Sollersov pogled
usmjeruje se prema pozornici, na kojoj zdepasti Talijan vodi bitku
protiv Engleza koji puši lulu, te zamišljeno dodaje: “Hemani kojemu je
amputirano H.” Lupnuvši petama kao austrougarski časnik i blago se
naklonivši, odlazi sjesti u ložu, koju Bayard pokušava pronaći
pogledom kako bi vidio je li s njim i Kristeva.
Na pozornici voditelj u smokingu najavljuje sljedeći ogled: “Signore,
Signori”, Bayard tad stavlja slušalice: “Sudionici iz svih zemalja... on
nam dolazi iz Pariza... popis njegovih nagrada je rječit... nijedan
prijateljski ogled... četiri ogleda na prste... četiri pobjede izvojevane
jednoglasnom odlukom žirija... zahvaljujući čemu si je stvorio ime...
lijepo vas molim da pozdravite... Dekodera iz Vincennesa.”
Simon izlazi na pozornicu u Cerrutijevu odijelu skrojenom po mjeri.
Bayard nervozno plješće zajedno sa svima prisutnima u dvorani.
Simon se smiješi dok pozdravlja prisutne, sva su mu čula u stanju
budnosti dok se izvlači tema.
“Classico e Barocco”. Klasicizam i barok, tema s područja povijesti
umjetnosti? Zašto ne, kad smo već u Veneciji.
Istog trena Simonu naviru ideje, no prerano je da bi ih probrao.
Prvo se mora usredotočiti na nešto drugo. U trenutku rukovanja s
protivnikom nekoliko sekundi ne ispušta mu ruku, te s njegova lica
iščitava sljedeće:
• Talijan s juga Italije, sudeći prema njegovoj tamnoputosti;
• sitan je, što znači da osjeća potrebu za dominacijom;
• čvrst stisak ruke: čovjek sklon fizičkome kontaktu;
• debeljuškast: jede puno jela s umacima;
• gleda publiku, a ne svojega protivnika: refleks političara;
• nije dobro odjeven za Talijana, pomalo ofucano odijelo koje nije u
skladu s ovim događanjem, kratke nogavice, pa ipak, tu su i crne
lakirane cipele: škrtac ili demagog;
• luksuzni sat na ruci, noviji model, koji dakle nije mogao biti
naslijeđen, očigledno preskup za njegov status: vrlo vjerojatna
pasivna korupcija (potvrđuje hipotezu Mezzogioma);
• burma na prstenjaku, ali i pečatnjak: supruga i ljubavnica koja mu
je darovala pečatnjak što ga je nesumnjivo nosio i prije svadbe
(inače bi supruzi morao pravdati pečatnjak, a ovako je mogao
izmisliti obiteljsko naslijeđe), stara ljubavnica koju dakle nije htio
oženiti, no koju nije mogao ni ostaviti.
Naravno, svi ti zaključci samo su pretpostavke, pa Simon ne može
biti siguran da je baš sve ispravno procijenio. Kaže si: “Nismo u
romanu o Sherlocku Holmesu.” No kad indicije formiraju skup
pretpostavki, Simon se u njih pouzdaje.
Zaključuje kako je ispred njega političar, vjerojatno kršćanski
demokrat, navijač Napolija ili Cagliarija, čovjek sinteze, skorojević,
spretan, ali i čovjek koji se užasava donošenja konačnog suda.
Zato odlučuje u uvodnome dijelu posegnuti za nečim čime će ga
destabilizirati: odustaje od prava da započne dvoboj, premda mu je
ono zajamčeno činjenicom da je u dvoboju sudionik nižega ranga, te
velikodušno svome časnome protivniku prepušta inicijativu, što za
sobom konkretno povlači da izabere jedan od pojmova iz izvučene
teme koji će braniti. Naposljetku, i u tenisu je moguće odlučiti da se
lopta prima, a ne servira.
Od njegova se protivnika apsolutno ne očekuje da prihvati. No
Simon računa ovako: Talijan ne bi htio da njegovo odbijanje bude
pogrešno protumačeno, da u tome netko nasluti nekakav prezir,
zlovolju, rigidnost ili, što je još gore, strah.
Talijan je dužan biti pravi igrač, a ne čangrizalo. Ne može početi
tako što će odbiti ponudu, premda ta ponuda više nalikuje na udicu.
Prihvaća.
Od tog trenutka Simon više nema nikakvih sumnji vezanih uz
poziciju koju će braniti. U Veneciji će svaki političar dizati barok u
nebesa.
I tako, u trenutku kad Talijan počinje prisutne podsjećati na
podrijetlo riječi Barocco (koja u formi barroco na portugalskome znači
biser nepravilna oblika), Simon procjenjuje kako ima barem jedan
potez prednosti.
Isprva Talijan zvuči školski, pomalo usiljeno, možda zato što ga je
Simon svojim prepuštanjem prava da prvi dobije riječ destabilizirao, a
možda i zato što nije osobit stručnjak za povijest umjetnosti. No nije
on svoj rang tribuna dosegnuo slučajno. Progresivno se međutim
opušta i postaje sve vještiji u izričaju.
Barok je estetski pravac koji svijet doživljava kao teatar, a život kao
san, iluziju, zrcalo živih boja i polomljenih linija. Kirka i paun:
metamorfoze, afektacija.
Baroku su krivulje draže od pravih kutova. Barok voli asimetriju,
optičke varke, ekstravagantnost.
Simonu su slušalice na ušima, no čuje Talijana koji na francuskome
citira Montaignea: “Ne slikam biće, slikam prijelaz.”
Neuhvatljiv, on putuje iz jedne zemlje u drugu, iz jednog stoljeća u
drugo, u 16. je stoljeću u Italiji, Tridentski koncil, protureformacija, u
prvoj je polovini 17. stoljeća u Francuskoj, Scarron, Saint-Amant, u
drugoj polovini 17. stoljeća vraća se u Italiju, Bavarsku, 18. stoljeće,
Prag, Sankt Peterburg, Južna Amerika, rokoko... Barok ne poznaje
jedinstvo, ne poznaje srž fiksnih stvari, permanentnost mu je
nepoznanica. Barok je pokret. Bernini, Borromini, Tiepolo, Monteverdi.
 Talijan niže nepatvorene općenitosti.
A zatim iznenada, nekom nedokučivom mehanikom, nekakvim
obratom ljudske misli, pronalazi svoju središnju os, onu koja će mu
dopustiti da se prepusti i samo klizi na dasci za retoričko i
paradoksalno surfanje: “Il Barocco e la Peste.”
Barok, to je kuga.
Kvintesenciju tog pokreta bez srži pronalazimo upravo ovdje, u
Veneciji. U kupolama bazilike San Marca, u arabeskama pročelja, u
grotesknome palača koje se nižu u laguni i, dakako, u Karnevalu.
A zašto? Talijan je dobro proučio lokalnu povijest.
Od 1348. do 1632. kuga dolazi, odlazi i vraća se, neumorno iznoseći
svoju poruku: Vanitasvanitatum. U godinama 1462. i 1485. kuga udara
i hara Republikom. Godine 1506., omnia vanita, vraća se. Godine 1576.
odnosi Tiziana. Život je karneval. Liječnici nose maske s dugim bijelim
kljunovima.
Povijest Venecije nije ništa drugo nego dugi dijalog s kugom.
A odgovor Serenissime bio je Veronese (Krist zaustavlja kugu),
Tintoreto (Sveti Rok liječi kužne) i vršak Dogane, crkve bez fasade
Baldassarea Longhene: La Salute, za koju će njemački kritičar
umjetnosti Wittkower reći: “Apsolutni trijumf skulpturalnosti, barokne
monumentalnosti i bogatstva igara svjetla.”
U publici, Sobers bilježi.
Oktogonalna, bez fasade i puna praznine.
Čudni su kameni kotači na La Salute poput valjaka od pjene koju je
skamenila Meduza. Neprestani pokret kao odgovor na taštinu svijeta.
Barok, to je kuga, dakle Venecija.
Prilično dobar pasus, pomišlja Simon.
U zamahu Talijan nastavlja: a što je klasicizam? Gdje smo ikad
vidjeli “klasično”? Je li Versailles klasika? Je li Schonbrunn klasika?
Klasicizam je uvijek odgođen, uvijek ga objavljujemo a posteriori. O
njemu se govori, no nitko ga nikad nije vidio.
Htjeli su politički apsolutizam Luja XIV. transponirati u estetski
pokret koji se temelji na redu, jedinstvu i harmoniji, a koji je u opreci s
razdobljem nestabilnosti Fronde koji mu je prethodio.
Simon si kaže kako u konačnici seljačina s prekratkim nogavicama
koji čita Mezzogiorno ipak poznaje povijest, umjetnost i povijest
umjetnosti.
U slušalicama čuje simultani prijevod: “Nema klasičnih autora... u
sadašnjosti... Etiketa klasičnosti je titula... koju dodjeljuju školski
udžbenici.”
Talijan zaključuje: barok je ovdje i sada. Klasicizam ne postoji.
Glasan aplauz iz publike.
Bayard nervozno pripaljuje cigaretu.
Simon se oslanja o svoju govornicu.
Imao je izbor: mogao je, dok je drugi govorio, pripremati vlastiti
govor ili ga pažljivo slušati te se poslije okomiti na iznesene tvrdnje, a
njemu je draži bio ovaj drugi, ofenzivniji izbor.
“Reći kako klasicizam ne postoji znači reći da ni Venecija ne
postoji.”
Dakle rat do istrebljenja, kao kod Lepanta.
Primjenjujući pojam “klasicizam”, zna da poseže za anakronizmom,
no nije ga briga, jer su “barok” i “klasika” ionako a posteriori skovani
pojmovi, anakroni sami po sebi, sve kako bi podržali labilne i
diskutabilne stvarnosti.
“A to je tim čudnije jer su te riječi izgovorene ovdje, u La Fenice, tom
biseru neoklasicizma.”
Simon pojam “biser” upotrebljava kao dizajn. Već ima plan akcije.
“To znači i prebrzo sa zemljovida izbrisati Giudeccu i San Giorgia.”
Okreće se prema svojemu protivniku. “Zar Palladio nije nikad
postojao? Jesu li njegove neoklasicističke crkve samo barokni san? Moj
časni protukandidat posvuda vidi samo barok, ima pravo na to, ali...”
Bez prethodnog usuglašavanja dvojica protivnika složna su u
pitanju problematike teme: glavni je ulog Venecija. Je li Venecija
barokna ili klasična? Venecija će potvrditi tezu ili protutežu.
Simon se okreće prema publici i izjavljuje: “Red i ljepota, luksuz,
mir i putenost: postoji li prikladniji stih kojim bismo opisali Veneciju?
Odnosno: postoji li bolja definicija klasicizma?” Pa Barthes nakon
Baudelairea: “Klasika. Kultura (što više kulture bude, zadovoljstvo će
biti veće, raznolikije). Inteligencija. Ironija. Profinjenost. Euforija.
Vještina. Sigurnost: umijeće življenja.” Simon: “Venecija!”
Klasično postoji i u Veneciji je kod kuće. Veliki prvi bod.
Veliki drugi bod: pokazati da protivnik nije shvatio temu.
“Moj časni protivnik zasigurno je loše čuo: nije barok ili klasika,
nego barok i klasika. Zašto ih suprotstavljati? Oni su yin i yang od kojih
su sazdani Venecija i svemir, kao apolonijsko i dionizijsko, uzvišeno i
groteskno, razum i strast, Racine i Shakespeare.” (Simon se ne
zadržava na ovom posljednjem primjeru, jer Stendhalu bi Shakespeare
bio daleko draži - kao, uostalom, i njemu samome.)
 “Nije stvar u tome da Palladio zaigra protiv kupola bazilike San
Marco. Pogledajte. Palladiov Redentore?” Simonov se pogled gubi u
dubini dvorane kao da vizualizira obalu Giudecce. “S jedne su strane
Bizant i kitnjasti stari barok (ako mogu tako reći); s druge strane,
preko renesanse zauvijek uskrsnule grčka antika i protureformacija.”
Igrač ne može ništa izgubiti. Sollers se smiješi gledajući Kristevu, koja
prepoznaje njegove riječi i od zadovoljstva ispušta kolutić dima
lupkajući rukom pozlaćeno drvo lože.
“Uzmite za primjer Corneilleovog Cida. Barokna, prema nastanku
gotovo pikarska tragikomedija, koja je zatim prekvalificirana u
klasičnu tragediju (nasilno), kad su generičke fantazije izašle iz mode.
Pravilo, cjeline, kadar? Nećemo se zaustaviti samo na tome. Dva
komada u jednom, a isti komad, jednoga dana barok, a već sutradan
klasika.”
Simon na raspolaganju ima i mnoštvo drugih zanimljivih primjera,
Lautreamonta na primjer, kantora najcrnjeg romantizma koji se
preobražava u Isidorea Ducassa, perverznog branitelja mutirajućega
klasicizma u svojim nevjerojatnim Poezijama, no on se ne želi zagubiti:
“Dvije velike retoričke tradicije: aticizam, azijanizam. S jedne strane,
stroga jasnoća Zapada, Boileauovo ‘ono što je dobro osmišljeno, jasno
se obznanjuje’; a s druge strane, lirski i ornamentalni uzleti, obilje
tropa senzualnog i kićenog Istoka.”
Simon savršeno dobro zna da su aticizam i azijanizam koncepti bez
konkretnih geografskih temelja, da su, u najboljem slučaju,
transpovijesne metafore, no u ovoj fazi zna da žiri zna da i on to zna,
zbog čega nema potrebe precizirati.
“A što se nalazi na mjestu gdje se to dvoje susreće? Venecija,
raskrižje svemira! Venecija, spoj Mora i Zemlje, zemlja na moru, pravci
i krivulje, Raj i Pakao, lav i krokodil, San Marco i Casanova, sunce i
magla, pokret i vječnost!”
Simon nakratko posljednji put zastaje prije završne riječi: “Barok i
klasika? Dokaz: Venecija.”
Glasan pljesak odobravanja.
Talijan želi odgovoriti bez odgode, no Simon mu je srušio sintezu,
tako da je sad prisiljen igrati protiv vlastite prirode. On izjavljuje,
izravno na francuskome, čemu se Simon divi, no tumači kao znak
nervoze: “Ma Venezia, to je more! Ništa tu ne može bijedni dijalektički
pokušaj mojega protivnika. Tekući element, to je barocco. Krut, fiksan,
rigidan, to je classico. Venecija, e il mare!” Simon se tad prisjeća onoga
što je doznao tijekom svojega boravka u gradu, Bucentaura, prstena
bačenog u more i Ecovih priča: “Ne, Venecija je bračni partner mora, a
to nije isto.”
“Grad maski! Svjetlucava stakla! Blistavih mozaika! Grad tone u
lagunu! Venecija je voda, pijesak i blato!”
“I kamen. Mnogo mramora.”
“Mramor je barok! Mramor je prošaran pukotinama, gomilom
pukotina u unutrašnjosti građevina i neprestano puca.”
“Ali, ne, mramor je klasika. U Francuskoj se kaže: ‘uklesano u
mramoru’.”
“Karneval! Casanova! Cagliostro!”
“Da, Casanova je u kolektivnoj podsvijesti kralj baroka u punom
smislu te riječi. No on je posljednji. U apoteozu pokapamo svijet koji je
evoluirao.”
“Ma, to je identitet Venecije: vječna agonija. Osamnaesto stoljeće, to
je Venecija.”
Simon osjeća da gubi teren, da neće moći još dugo podržavati taj
paradoks o čvrstoj i uspravnoj Veneciji, no tvrdoglavo nastavlja: “Ne,
slavna, snažna, dominantna Venecija jest ona šesnaestoga stoljeća,
prije vlastita iščeznuća i rastakanja. Taj barok što ga branite, zbog
njega je i umrla.”
Talijana se ne mora poticati: “Ali rastakanje, baš to je Venecija!
Njezin identitet je baš to njezino nezaustavljivo koračanje ususret
smrti.”
“No Venecija mora imati budućnost! Barok kakvim ga vi opisujete
jest uže na kojemu visi obješeni.”
“Tipično barokna slika. Prvo opovrgavate pa osuđujete, no sve vas
vraća na barok. Sve ide u prilog činjenici da je baš duh baroka ovaj grad
učinio velikim.”
Simon osjeća kako je unutar čisto logičkog izričaja podbacio, no, na
svu sreću, retorika nije sazdana isključivo od logike, zbog čega igra na
kartu patosa: Venecija mora živjeti.
“Možda je barok otrov koji je ubija, a koji je ubijajući je čini još
ljepšom. (Izbjeći ustupke, samome sebi govori Simon.) No pogledajte
Mletačkog trgovca-, otkuda dolazi spas? Od žena koje žive na otoku: na
moru!”
Talijan pobjedonosno uzvikuje: “Portia? Koja se prerušila u
muškarca? Ma, to je totalmente barocco! To je čak trijumf baroka nad
tupom Shylockovom racionalnošću, nad pravom iza kojeg se Shylock
krije kako bi iskao svojih pola kilograma mesa. To psihorigidno
tumačenje pisma kod mletačkog trgovca, to je iskaz protoklasične
neuroze (usudit ću se reći).”
Simon osjeća kako publika cijeni odvažnost ove formulacije, no
istodobno mu je jasno kako je njegov protivnik malo zalutao
spominjući Shylocka i da je to sretna okolnost, jer ga je i samoga počela
ozbiljno uznemirivati nametnuta tema: sumnje i paranoja vezane uz
ontološku čvrstoću vlastita postojanja poput parazita su mu se
ugnijezdile u duhu, i to baš u trenutku kad mu je prijeko potrebna sva
raspoloživa koncentracija. Hita posegnuti za vlastitim pijunima na
temu Shakespearea (“život je bijedni glumac koji se, kad dođe njegov
trenutak, šepuri i razmahuje”, zašto mu baš sad na pamet pada ta
rečenica iz Macbetha? Otkuda? Simon se upinje odgoditi to pitanje):
“Portia je baš ta mješavina baroknoga ludila i klasičnoga genija koja
omogučuje pobjedu nad Shylockom, ona nije poput ostalih likova,
pribjegava emocijama, kojima pridodaje pravne argumente, odlučne,
neosporne, racionalnost bez premca, a koji se temelje na Shylockovom
zahtjevu što ga preokreće poput rukavice: ‘Pola kilograma mesa,
dakako, pravo vam to dopušta, ali ni gram više.”’ U tom je trenutku
Antonio spašen igrom pravnih trikova: naravno, riječ je o baroknoj
gesti, no i o baroknoj klasici.
Simon osjeća odobravanje publike. Talijan zna da je izgubio
inicijativu, pa se upinje demonstrirati ono što naziva Simonovim
“neuvjerljivim i patetičnim vrludanjima” te mu se i samome događa
malena pogreška. Kako bi denuncirao Simonove sumnjive logičke
skokove, pita: “Ma, tko je odlučio da je pravo klasična vrijednost?”, a
sam je u prijašnjem argumentu pretpostavio isto. No, odveć umoran,
odveć smušen ili odveć usredotočen na nešto drugo, Simon propušta
priliku da naglasi tu kontradikciju, tako da Talijan može nastaviti:
“Nismo li ovim dosegnuli limite sustava mojega protivnika?”
A zatim gazi: “Ono što čini moj časni sugovornik vrlo je
jednostavno: on forsira analogije.”
Simon je sad napadnut na području vlastite izvrsnosti, u meta-
diskursu, te osjeća da će, ako se prepusti, biti poražen u vlastitoj igri,
zato se grčevito drži vlastitih smjernica: “Vaša obrana Venecije pala je
u klopku. Bilo je nužno ponovno je osmisliti kroz savez, a taj savez je
Portia: taj koktel lukavstva i pragmatizma. U trenutku kad se Venecija
izlaže riziku da se izgubi iza svojih maski, Portia joj sa svojega otoka
donosi barokno ludilo i svoj klasičan zdravi razum.”
 Simonu je sve teže usredotočiti se, razmišlja o “prestižima”
sedamnaestoga stoljeća, o Cervantesu koji vojuje kod Lepanta, o
svojim predavanjima o Jamesu Bondu na Vincennesu, o stolu za
obdukcije u Anatomskoj dvorani u Bologni, o groblju u Ithaci i gomili
drugih stvari istodobno, te shvaća kako će trijumfirati samo ako u
ovom trenutku dovođenja do ruba ponora, što bi u drugim i drukčijim
okolnostima smatrao nadahnjujućim, uspije prevladati ovu baroknu
vrtoglavicu koja ga obuzima.
Odlučuje sam privesti kraju epizodu sa Shakespeareom, za koju
smatra da ju je korektno odradio, te sabire svu svoju mentalnu energiju
kako bi promijenio temu i svojega protivnika odvratio od
metadiskurzivnog puta kojim se ovaj zaputio, a na kojemu se Simon
prvi put ne osjeća sigurnim.
“Još samo jedna riječ: Serenissima.”
Izgovorivši to, prisiljava protivnika na reakciju, a kako je prekinut u
svojoj retoričkoj epizodi koju je počeo razvijati, ponovno je uskraćen za
inicijativu, Talijan uzvraća: “‘Repubblica’ ê barocco!”
U ovoj fazi improvizacije Simon igra nasumično i govori sve što mu
padne na pamet: “Ovisi. Ipak je tu tisuću godina duždeva. Stabilne
institucije. Čvrsta moć. Crkve posvuda: Bog nije barok, kako kaže
Einstein. Za razliku od Napoleona (Simon namjerno spominje grobara
Mletačke Republike): on je apsolutni monarh, no neprestano je bio u
pokretu. Vrlo barokan, ali i vrlo klasičan, na samo njemu svojstven
način.”
Talijan želi odgovoriti, no Simon ga prekida: “Ah, da, točno,
zaboravio sam: klasika ne postoji! U tom slučaju, o čemu govorimo
ovih pola sata?” Publika zadržava dah. Protivnik prima aperkat.
Opijeni naporom i živčanom napetošću, njih dvojica sad vode
krajnje anarhičnu debatu, a trojica članova žirija koja sjede iza njih
osjećaju kako su već dali najbolje od sebe, pa okončavaju sučeljavanje.
Simon obuzdava uzdah olakšanja i okreće se prema njima. Shvaća
kako su trojica članova žirija koja sude večeras nužno solisti (jer je
uobičajena praksa da se žiri sastoji od članova koji su višega ranga od
onih koji se nadmeću). Sva trojica nose venecijanske maske, kao i
njegovi napadači, pa Simon shvaća prednost organiziranja sučeljavanja
tijekom Karnevala: tako mogu sačuvati anonimnost.
U dojmljivoj tišini članovi žirija pristupaju glasanju.
Prvi glasa za Simona.
Drugi za njegova protivnika.
 Konačna odluka dakle počiva na posljednjem članu žirija. Simon
netremice promatra nešto što nalikuje na dasku za rezanje kruha, a
koja je crvena od krvi odsječenih prstiju prethodnih natjecatelja. Čuje
žamor u dvorani koja prima na znanje i treći glas i ne usuđuje se
podignuti glavu. Za razliku od inače, ne uspijeva protumačiti taj žamor.
Nitko nije uzeo malenu mačetu koja leži na stolu.
Treći član žirija glasao je za njega.
Njegov je protivnik u rasulu. On neće ostati bez prsta, budući da
prema pravilima Kluba Logos samo izazivač u igru stavlja svoj kapital
u prstima, no bilo mu je stalo do vlastita ranga, pa očito loše podnosi
spuštanje rang niže.
Uz pljesak publike Simon je dakle promaknut u rang tribuna. No, što
je najvažnije, svečano mu predaju pozivnicu za dvije osobe za sutrašnji
ogled na vrhu. Simon provjerava vrijeme i mjesto, posljednji put
pozdravlja publiku i pridružuje se Bayardu u loži dok se dvorana
počinje prazniti (jer njegov je ogled, kao vrhunac večeri, bio posljednji).
U loži Bayard prima na znanje informacije što ih čita s tankoga
kartona pozivnice te pali cigaretu, barem dvanaestu ove večeri. Neki
Englez proviruje kroz vrata kako bi čestitao pobjedniku: “Goodgame.
The guy was tough.”
Simon promatra svoje ruke koje blago drhte i kaže: “Pitam se jesu li
solisti daleko jači.”

92.

Iza Sollersa je Raj: divovska Tintorettova slika, slika autora koji je u

svoje vrijeme također pobijedio na natječaju te tako dobio priliku da
svojim slikama uresi dvoranu Velikog vijeća u Duždevoj palači.
Ispod slike je veliki podij na kojemu ne sjede tri, nego deset članova
žirija: svi predstavnici solista.
Ispred njih, s tri četvrtine profila okrenuti publici, stoje Veliki
Protagora osobno i Sollers oslonjen o govornicu.
Desetorica članova žirija kao i dvojica sudionika u dvoboju na
licima imaju maske, no Simon i Bayard s lakoćom su prepoznali
Sollersa. Osim toga u publici su zapazili i Kristevu.
Za razliku od skupa u La Feniceu, publika okupljena stoji u
ogromnoj dvorani koja je nastala u četrnaestome stoljeću kako bi
primila više od tisuću patricija: u duljini od pedeset tri metra nad
dvoranu se nadvija strop za koji se čovjek pita kako stoji bez potpornja
ijednog stupa, strop u koji su ugrađene slike najvećih majstora.
Dvorana na publiku ostavlja takav dojam da u prostoru lebdi
plašljivi žamor. Svi šapuću s puno poštovanja dok u njih zure
Tintorettove ili Veroneseove slike.
Jedan od članova žirija ustaje te svečano na talijanskome najavljuje
početak ogleda i iz jedne od dviju urni ispred sebe izvlači temu.
“Manijaci se nježno.”
Čini se da je tema izgovorena na francuskome, no Bayard se okreće
prema Simonu, koji mu daje znak da nije dobro čuo.
Val zbunjenosti širi se cijelom duljinom dvorane od pedeset tri
metra. Gledatelji koji ne govore francuski provjeravaju svoje aparate za
simultano prevođenje, provjeravaju jesu li na dobrom kanalu.
Ako je Sollers i oklijevao nekoliko trenutaka skriven iza svoje
maske, to se nije moglo primijetiti. U svakom slučaju, Kristeva, koja je u
dvorani, ne pokazuje znakove uznemirenosti.
Sollers na raspolaganju ima pet minuta da shvati temu,
problematizira je, izvuče iz nje svoju tezu te je podrži koherentnim
argumentima koji, ako je moguće, trebaju biti spektakularni.
U međuvremenu Bayard se raspituje kod ljudi koji stoje oko njega:
kakva je to nerazumljiva tema?
Naočit, dobro odjeveni starac sa svilenim rupčićem u prednjem
džepu sakoa koji je usklađen sa šalom koji nosi odgovara mu: “Ma
Francuz je izazvao il Grande Protagorasa. Nije mogao očekivati da će
tema biti ‘za ili protiv smrtne kazne’, vero?”
Bayard se doista želi složiti s njim, no pita zašto je tema na
francuskome.
Starac odgovara: “Kurtoazija Grande Protagorasa. Kažu da on
govori sve jezike.”
“Nije Francuz?”
“Ma no, e italiano, eh!”
Bayard promatra Velikog Protagoru koji iza svoje maske mirno
puši lulu dok zapisuje nekoliko zabilješki. Njegova silueta, držanje i
oblik njegove čeljusti (jer maska pokriva samo oči) na nekoga ga
podsjećaju.
Po isteku pet minuta Sollers se uspravlja za svojom govornicom,
prelazi pogledom preko prisutnih, izvodi maleni plesni korak koji
završava punim okretom, kao da se želi uvjeriti u prisutnost svih deset
članova žirija iza svojih leđa, više-manje odmjereno klanja se svojemu
protivniku te započinje govor za koji unaprijed zna da će ući u anale
kao Sollersov govor u ogledu protiv Velikog Protagore.
“Manijači... prisila... Pri... Sila... Faure (Felix)... Sila. Predsjednik Felix
Faure umro je od felacije i zastoja srca, zbog čega je ušao u povijest, no
sišao s javne scene. Ovo je kao uvod... Hladno predjelo... Prolog (ha-
ha!)...”
Simon si kaže kako Sollers pokušava primijeniti malo žešći Lacanov
pristup.
Bayard krajičkom oka promatra Kristevu. S njezina se lica i dalje ne
može ništa iščitati, samo krajnja pozornost.
“Sila. I Scena. Sila na sceni. Rodrigue, što. Foret sur Seine. (Val-de-
Marne. Kažu kako ondje još prikivaju vrane na vrata.) Stisnuti ili ne
stisnuti Komandantovog pišu? That is the question.”
Bayard upitno gleda Simona, koji mu objašnjava kako je Sollers
očigledno odabrao odvažnu taktiku koja se sastoji od toga da logičke
veze zamijeni analogijskim vezama, odnosno preklapanjem ideja,
odnosno niza slika, te tako izbaci iz uporabe čisto rezoniranje. Bayard
pokušava shvatiti: “To je barok?”
Simon se čudi: “Hm, da, ako baš hoćeš.”
Sollers nastavlja: “Na scenu: izvan scene. Opsceno. Sve je tu. Sve
ostalo, dakako, nije ni od kakvog interesa. Gromoglasan članak o
‘Opscenome Sollersu’ autora Marcelina Pleyneta? Bez oklijevanja. Eh,
pa što. O, la, la! Polako... Otkuda... sjeme... Otkuda dolazi sjeme? Odozgo,
dakako! (Upire prstom u strop i Veroneseove slike.) Umjetnost je Božje
sjeme. (Upire prstom u zid iza svojih leđa.) Tintoretto je njegov
prorok... Osim toga ne protresa li on mreže... Blagoslovljeno doba kad
zvono i mreža ponovno će zamijeniti srp i čekić. Na kraju krajeva, nisu
li to alatke ribara?”
Bayardu se čini kako na slavenskom licu Kristeve uočava sitnu boru
zabrinutosti.
“Kad bi ribe mogle promoliti glavu iz vode, vidjele bi da njihov
svijet nije jedini...”
Simon Sollersovu strategiju smatra doista vrlo odvažnom. Bayard
se primiče njegovu uhu i pita: “Malo previše filmski, ne?”
Starac sa svilenim rupčićem šapće im: “Ima coglioni taj francese.
Istodobno, krajnje je vrijeme da se njima i posluži.”
Bayard ga moli neka preciznije objasni svoju analizu.
 Starac odgovara: “Očigledno je da nije shvatio temu. Onako kako je
nismo shvatili ni mi, vero? Zato pokušava zadiviti kočoperenjem - tako
vi to kažete na francuskome, zar ne? To je hrabro.” Sollers polaže lakat
na govornicu, što ga prisiljava da se nagne te tako izbaci torzo iz
okomite osi, no to mu, začudo, daje relativno opušteniji stav.
“Dođoh vidjeh ispovraćah se.”
Sollersova se muzička fraza ubrzava, postaje fluidnija, gotovo
muzikalna: “Bog je doista sasvim blizu bez misterija nježno nauljen
nježno premazan rukom misferija paklena rukavica...” Izgovara zatim
rečenicu koju Simon, pa čak i Bayard smatraju zadivljujućom:
“Vjerovanje u gili-gili po organu dopušta da se leš zadrži kao temeljna
vrijednost.” Izgovorivši to, Sollers lascivno obliže usne. Bayard sad
može kod Kristeve jasno razabrati grčenje lica.
U jednom trenutku Sollers kaže (a Simon pomisli kako na neki
način tim riječima obznanjuje vlastitu tajnu): “Od pijetla do duše...”
Bayard se prepušta tom ritmu koji podsjeća na rijeku koja teče i s
vremena na vrijeme donosi komade naplavnoga drveta koje udara u
trup krhkog plovila.
“...Je li čitava Kristova duša užitak doživljavala u pasiji blaženstva
čini mi se kako nije i to iz više razloga nije li nemoguće trpjeti i
doživljavati užitak istodobno jer su užitak i bol suprotstavljeni
Aristotel to bilježi duboka tuga ne sprečava li užitak međutim stvari
stoje baš obratno...”
Sollers sve više slini, no nastavlja poput stroja Alfreda Jarryja:
“Mijenjam oblik imena otkrivenja nadimka isti sam mutiram jednom
palača drugi put koliba faraon golubica ili ovca transfiguracija
transsupstancija uznesenje...”
A zatim, publika to osjeća jer ga prati, dolazi do zaključnog dijela
govora: “Bit ću ono što ću biti pod tim podrazumijevam kako se
trebate baviti onim što jesam dok jesam u onome što jesam ne
zaboravite da sam ono što slijedi ako sam sutra bit ću ono što jesam
ako budem bio...”
Bayard iznosi svoje čuđenje Simonu: “I to je sedma funkcija jezika?”
Simon osjeća kako mu se paranoja pojačava te si kaže kako lik
poput Sollersa ne može postojati u stvarnosti.
Sollers iznosi zaključnu riječ: “Ja sam suprotnost njemačko-
sovjetskome.”
Šok u dvorani.
U šoku je čak i Veliki Protagora. Pomalo se zbunjeno nakašljava.
Zatim preuzima riječ, jer je na njemu red.
Simon i Bayard prepoznaju glas Umberta Eca.
“Ne znam otkuda bih počeo, u tolikoj je mjeri moj časni protivnik,
hm, spalio sve gorivo, si?”
Eco se okreče prema Sollersu i pristojno mu se klanja namještajući
masku na licu.
“Možda bih mogao započeti s malenim etimološkim osvrtom?
Nesumnjivo ste, draga publiko, poštovani članovi žirija, primijetili
kako glagol ‘manijačiti’ više ne postoji u suvremenom francuskome
jeziku, jedini trag koji je od njega preostao jest imenica ‘manijak’ koja
označuje luđaka nasilna ponašanja. A ta i takva definicija ‘manijaka’
mogla bi nas navesti na pogrešku. Izvorno - dopuštam si maleni osvrt
na ortografiju - manijačiti Jvrcener, nekoć se pisalo sa s, a ne sa c, jer
dolazilo je iz latinskoga ‘sensus’, ‘razum’ (‘animal quod sensu caret’):
manijačiti, forsener, doslovno znači biti izvan razuma, dakle biti lud, no
ta riječ izvorno nije sadržavala konotaciju sile.
A kad smo kod toga, ta konotacija sigurno se progresivno pojavila s
izmjenom pravopisa koja je navela na pogrešnu etimologiju, a rekao
bih da je na taj način, od šesnaestoga stoljeća, ovakav način pisanja
potvrđen kao francuski.
Allora, pitanje o kojemu bih osobno raspravljao, da ga je moj časni
protivnik pokrenuo, bilo bi sljedeće: je li ‘manijačiti nježno’ oksimoron?
Postoji li ili ne postoji asocijacija između tih dvaju kontradiktornih
pojmova?
Ne, ako razmatramo istinsku etimologiju glagola manijačiti. Si, ako
prihvatimo konotaciju snage u lažnoj etimologiji.
Si, ma... jesu li nježan i snažan nužno suprotstavljeni? Sila se može
provoditi nježno, primjerice kad vas nosi riječna struja, ili kad nježno
stišćete voljenu ruku...”
Njegov melodiozan naglasak odzvanja dvoranom, no svi su dokučili
silinu napada: prividno dobroćudan, Eco je upravo smireno podvukao
manjkavosti Sollersova diskursa, i to tako što je sam pokrenuo
diskusiju kojoj njegov protivnik nije znao postaviti temelje.
“Ma, sve to nam ne kazuje o čemu se govori, no?
Bit ću skromniji od svojega protivnika, koji je posegnuo za vrlo
odvažnim tumačenjima, a uvjeren sam, molim vas da mi oprostite, i
pomalo fantastičnima, kada je riječ o ovoj formulaciji. Ako mi
dopustite, samo bih vam pokušao objasniti: onaj koji ‘nježno manijači’,
to je pjesnik, ecco. To je furor poeticus. Nisam siguran o kome zbori ta
rečenica, ma rekao bih kako je riječ o jednom francuskom pjesniku iz
šesnaestoga stoljeća, učeniku Jeana Dorata, pripadniku Plejade, jer
ovdje se u velikoj mjeri osjeća utjecaj neoplatonizma.
Za Platona, kao što znate, poezija nije umjetnost, a ni tehnika, ona je
božansko nadahnuće. Pjesnika nastanjuje Bog, kad je u izmijenjenom
stanju svijesti: baš to Sokrat objašnjava Ionu u svojemu slavnom
dijalogu. Pjesnik je dakle lud, no riječ je o blagom ludilu, stvaralačkom
ludilu, nije riječ o destruktivnom ludilu.
Ne znam tko je autor tog navoda, no mislim kako bi to mogao biti
Ronsard ili Du Bellay, jer obojica su učenici škole gdje se, giustamente,
‘nježno manijači’.
Allora, možemo raspravljati o božanskom nadahnuću, ako mi
dopuštate? Ne znam, nisam dobro shvatio o čemu je moj časni
protivnik htio raspravljati.”
Tišina u dvorani. Sollers shvaća da mu je ponovno prepuštena riječ,
pa kratko oklijeva.
Simon makinalno analizira Ecovu strategiju, koja se može sažeti u
jednu jedinu točku: postupati dijametralno suprotno Sollersu.
To implicira prihvaćanje ultraskromnog ethosa, kao i iznimno
trezvenu i minimalističku razinu razvoja diskursa. Odbijanje bilo kakve
odveć fantastične interpretacije i pretjerano literarnih objašnjavanja.
Pritom pribjegava svojoj poslovičnoj erudiciji. Bez rasprave, Eco je bez
rasprave samo objasnio, sve kako bi podvukao nemogućnost diskusije
nakon delirične logoreje svojega protivnika. Točnost i poniznost
kojima je rasvijetlio mentalni nered svojega megalomanskog
sugovornika.
Malo manje samouvjeren, Sollers preuzima riječ: “Govorim o
filozofiji zato što se od književnosti sad očekuje gesta kojom će
pokazati da je filozofski diskurs moguće ugraditi na mjesto
književnoga subjekta ako se njegovo iskustvo bude provodilo do
transcendentalnog obzora.”
No Eco ne odgovara.
Obuzet panikom, Sollers uzvikuje: “Aragon je napisao bombastičan
tekst o meni! O mojoj genijalnosti! I Elsa Triolet! Imam njihove
posvete!”
Nelagodna tišina.
Jedan od desetorice sofista ustaje i rukom daje znak dvojici
zaštitara koji stoje na ulazu u dvorani, te oni dolaze po Sollersa, koji
ošamućen koluta očima i viče: “Gili-gili! Ho-ho-ho! Ne-ne-ne!”
 Bayard pita zašto nema glasanja. Starac sa svilenim rupčićem
objašnjava mu kako je u određenim okolnostima jednoglasnost
očigledna.
Dvojica zaštitara poliježu gubitnika na mramorni pod ispred
pozornice, a jedan od sofista prilazi s velikim sjekačem u ruci.
Jedan od zaštitara svlači gaće Sollersu, koji se urlajući opire ispod
Tintorettova Raja. I drugi sofisti ustaju sa svojih sjedala kako bi
pripomogli da ga se obuzda. U bacakanju mu pada maska s lica.
Samo oni u prvim redovima mogu vidjeti što se događa ispred
pozornice, no svi prisutni dobro znaju o čemu je riječ.
Sofist s kljunom liječnika postavlja jaja između oštrica sjekača,
objema rukama pritišće ručke, pokreće sjekač. I siječe.
Kristeva drhti.
Sollers ispušta nepoznat zvuk, grleno klokotanje pa potom nešto
nalik na mijaukanje koje se odbija o slike velikih majstora i odzvanja u
cijeloj dvorani.
Sofist s kljunom liječnika podiže jaja i odlaže ih u drugu urnu te
Simon i Bayard sad shvaćaju da je predviđena baš za tu svrhu.
Blijed kao Ieš, Simon pita svojega susjeda: “Nije li prst uobičajeno
platežno sredstvo?”
Čovjek mu odgovara kako je cijena prst kad se izaziva protivnik koji
je samo rang iznad, no Sollers je htio preskočiti etape, nikada nije
sudjelovao ni u jednom ogledu, nego je odmah izazvao Velikog
Protagoru. “A to se skuplje plaća.”
Dok pokušavaju pružiti prvu pomoć Sollersu koji se izvija i užasno
cvili, Kristeva uzima urnu s jajima i napušta dvoranu.
Bayard i Simon je slijede.
Brzim korakom, s urnom u rukama, ona prelazi Trg Svetog Marka.
Nije još kasno i ulice su pune ljudi s maskama, na štulama, pljuvača
vatre, glumaca u odjeći iz osamnaestoga stoljeća koji oponašaju
dvoboje mačevima. Simon i Bayard probijaju se između njih kako je ne
bi izgubili izviđa. Ona zalazi u uske uličice, prelazi preko mostova,
nijednom se ne osvrće. Čovjek prerušen u Harlekina hvata je oko
pojasa kako bi je poljubio, no ona ispušta prodoran vrisak, kao
zvjerčica bježi iz njegova zagrljaja sa svojom urnom. Prelazi preko
Rialta. Bayard i Simon nisu sigurni zna li ona uopće kamo ide. U daljini,
na nebu, čuje se zvuk praskanja vatrometa. Kristeva posrče preko
stube i urna joj gotovo ispada iz ruku. Na usta joj izlazi para jer je
hladno, a ona je ostavila kaput u Duždevoj palači.
 Ipak dospijeva do jednog mjesta, pred baziliku Santa Maria Gloriosa
dei Frari, u kojoj, prema riječima njezina supruga, počiva “slavno srce
Serenissime”, zajedno s Tizianovim grobom i njegovim Crvenim
uznesenjem. U ovo doba noći bazilika je zaključana, no ona ionako nije
namjeravala ući.
Slučajno je dospjela ovamo.
Ona korača preko malena mosta koji premošćuje rio dei Frari i
zastaje nasred njega. Polaže urnu na kameni rub. Simon i Bayard tik su
iza nje, no ne usuđuju se koraknuti na most, prijeći onih nekoliko stuba
koje ih dijele od nje.
Kristeva sluša žamor grada, upire pogled svojih crnih očiju u vodu
koju mreška noćni povjetarac. Sitna kiša namočila joj je kratku kosu.
Iz košulje vadi dvaput presavijeni list papira.
Bayard se trza u želji da se baci na nju i otme joj dokument, no
Simon ga zaustavlja rukom. Ona okreće glavu prema njima, nabire oči
kao da je tek sad postala svjesna njihove prisutnosti, kao da je upravo
otkrila da postoje, te im upućuje pogled pun mržnje, ledeni pogled, od
kojega Bayard stoji kao skamenjen dok ona razmata list papira.
Previše je mračno da bi se vidjelo što piše na papiru, no Simonu se
čini kako razabire sitna gusto ispisana slova. List je ispisan s obje
strane.
Kristeva smireno počinje trgati papir.
Dok to čini, sve sitniji komadići papira počinju letjeti preko kanala.
Naposljetku ne preostaje više ništa, samo ledeni vjetar i nježan
zvuk kiše.

93.

“Po tvojemu mišljenju, je li Kristeva znala ili nije?” Bayard pokušava

shvatiti.
Simon je zbunjen.
Čini se mogućim da Sollers nije shvatio da sedma funkcija ne
funkcionira. Ali Kristeva?
“Teško je reći. Za to bi mi bilo potrebno da pročitam dokument.”
Zašto bi izdala svojega supruga? No, s druge strane, zašto se sama
nije poslužila funkcijom kako bi se prijavila na ogled?
 Bayard kaže Simonu: “Možda je bila poput nas. Možda se prvo htjela
uvjeriti funkcionira li.”
Simon promatra masu turista koji se kreću po Veneciji koja postaje
sve praznija. Bayard i on čekaju vaporetto sa svojim malenim koferom,
a kako je Karneval netom završio, red je dug, gomile turista kreću se
prema željezničkome kolodvoru ili zračnoj luci. Dolazi jedan vaporetto,
no to nije onaj pravi, moraju još čekati.
Zamišljen, Simon pita Bayarda: “Što je za tebe stvarno?”
Kako Bayardu očigledno nije jasno na što misli, Simon precizira:
“Kako znaš da nisi u nekom romanu? Kako znaš da ne živiš unutar neke
fikcije? Kako znaš da si stvaran?”
Bayard promatra Simona iskreno znatiželjno te mu odgovara
glasom koji odiše blagošću: “Jesi li glup ili što? Stvarnost je ono što
živimo i to je sve.”
Dolazi njihov vaporetto, a dok plovilo izvodi manevre kako bi
pristalo, Bayard lupka Simona po ramenu: “Daj, ne postavljaj si tolika
pitanja.”
Ukrcaj se obavlja u metežu bez ikakva reda, posada vaporetta
otresa se na glupe turiste koji se nespretno ukrcavaju s prtljagom i
djecom u rukama.
U trenutku kad se Simon sprema uskočiti na brod, član posade
zadužen za brojenje putnika povlači metalnu ogradu točno iza njega.
Budući da je ostao na pristaništu, Bayard želi prosvjedovati, no Talijan
mu ravnodušno odgovara: “Tutto esaurito.”
Bayard kaže Simonu neka ga čeka u sljedećem pristaništu, a on će
se ukrcati u sljedeći brod. Simon mu maše u znak pozdrava, kako bi se
našalio.
Vaporetto isplovljava. Bayard pripaljuje cigaretu. Iza sebe čuje viku.
Okreće se i vidi dvojicu Japanaca koja se svađaju. Zaintrigiran im
prilazi. Jedan od dvojice Japanaca kaže mu na francuskome: “Upravo su
oteli vašeg prijatelja.”
Bayardu je potrebno nekoliko sekundi kako bi obradio tu
informaciju.
Samo nekoliko sekundi, ne više, a zatim se prebacuje na policijski
način razmišljanja te postavlja jedino pitanje što ga policajac može
postaviti: “Zašto?”
Drugi mu Japanac odgovara: “Zato što je prekjučer pobijedio.”
Talijan kojeg je pobijedio iznimno je moćan napuljski političar koji
nije probavio poraz. Bayard je upućen u napad nakon večernje zabave u
Ca’Rezzonico. Japanci mu objašnjavaju: “Napolitanac je poslao svoje
žbire kako se Simon ne bi bio u stanju natjecati, zato što ga se bojao, a
sad kad je izgubio želi se osvetiti.”
Bayard gleda vaporetto koji se udaljava. Analizira situaciju,
promatra oko sebe, vidi brončani kip nekakva generala s velikim
brkovima, vidi pročelje Danielija, vidi brodove usidrene u pristaništu.
Vidi gondolijera koji u gondoli čeka turiste.
S Japancima uskače u gondolu. Gondolijer nije pretjerano
zaprepašten te ih dočekuje pjevušeći im na talijanskome, no Bayard
mu kaže:
“Slijedite onaj vaporetto!”
Gondolijer se pretvara da ne razumije, pa Bayard iz džepa vadi
svežanj lira, nakon čega gondolijer počinje veslati krmnim veslom.
Vaporetto ima tristotinjak metara prednosti, a 1981. mobiteli još
ne postoje.
Gondolijer se čudi: čudno, taj vaporetto ne ide u dobrome smjeru,
plovi prema Muranu.
Vaporettu je netko promijenio smjer.
Simon na brodu nije ničeg svjestan zato što su svi putnici turisti
koji ne poznaju putanju broda, pa osim dvojice ili trojice Talijana koji
na talijanskome prosvjeduju kod čovjeka za kormilom, nikome nije
jasno da putanja nije dobra. A Talijan koji viče nikog ne šokira, putnici
misle kako je to dio folklora, pa vaporetto nesmetano pristaje uz obalu
otoka Murano.
U daljini, iza, Bayardova gondola pokušava nadoknaditi zaostatak, a
Japanci tjeraju gondolijera neka brže vesla i uzvikuju Simonovo ime
kako bi ga upozorili, no predaleko su, pa Simon nema nikakva razloga
da im posveti pozornost.
Iznenada međutim osjeća vršak noža među rebrima i čuje glas koji
mu iza leđa kaže:
“Prego.” Shvaća da se mora iskrcati. Poslušno to i čini. U žurbi da
stignu na zrakoplov turisti ne obraćaju pozornost na nož, a vaporetto
nastavlja svojim putem.
Simon je na pristaništu, siguran je da je čovjek iza njegovih leđa
jedan od one trojice koja su ga neku noć napala na ulici.
Uguravaju ga u jedan od atelijera puhača stakla koji gledaju na
samo pristanište. Unutra majstor obrađuje staklenu smjesu koju je
netom izvadio iz peći, a Simon fascinirano promatra kako se
napuhnuta staklena kugla nakon nekoliko poteza staklarskih kliješta
pretvara u propetoga konjića.
Pokraj peći stoji čovjek u rasparenom odijelu, debeljuškast i ćelav;
Simon ga prepoznaje, to je njegov protivnik iz La Fenicea.
“Benvenuto!”
Simon stoji ispred Napolitanca pokraj kojeg stoje trojica njegovih
žbira. Puhač stakla nastavlja modelirati svoje konjiće kao da se ništa ne
događa.
“Bravo! Bravo! Htio sam ti osobno čestitati prije nego što odeš.
Palladio, dobro si to odigrao. Bilo je lako, ali dobro odigrano. A Portia.
Meni to nije bilo uvjerljivo, no žiriju jest, vero? Ah, Shakespeare...
Trebao sam govoriti o Viscontiju... Jesi li gledao Senso? Priča o strancu
u Veneciji koja se ne završava dobro.”
Napolitanac prilazi majstoru staklaru koji upravo modelira noge
drugoga konjića. Iz džepa vadi cigaretu, koju pripaljuje na usijanu
staklu, a zatim se okreće prema Simonu zlokobno se osmjehujući.
“Ma, ne želim te pustiti da odeš, a da ti prethodno ne dam jednu
uspomenu na mene. Kako to vi ono kažete, na francuskome? ‘Svakom
ono što ga sljeduje’, si?”
Jedan od žbira sputava Simona čvrsto ga hvatajući za zatiljak.
Simon mu se pokušava iščupati iz ruku, no drugi ga žbir udara šakom u
prsa i blokira mu disanje, dok ga treći hvata za desnu ruku.
Trojica ga guraju i bacaju naprijed te mu prebacuju ruku preko
majstorova radnoga stola. Stakleni konjići padaju na tlo i razbijaju se.
Puhač stakla povlači se, no ne doima se iznenađeno. Simonov pogled
susreće se s njegovim, pa u očima tog čovjeka vidi da savršeno zna što
se od njega očekuje te da nije u položaju da odbije, zbog čega Simona
hvata panika, počinje se otimati i vikati, premda zna da su njegovi krici
čisti refleks, jer siguran je da mu nitko neće priskočiti upomoć, zato što
ne zna da je pojačanje na putu, da Bayard i Japanci dolaze u gondoli te
da su gondolijeru obećali trostruku zaradu bude li potukao sve svoje
brzinske rekorde.
Puhač stakla pita: “Che dito?”
Bayard i Japanci svojim se koferima koriste kao veslima kako bi
ubrzali plovidbu, a i sam gondolijer daje sve od sebe jer je, i ne znajući
o čemu je zapravo riječ, shvatio da je situacija ozbiljna.
Napolitanac pita Simona: “Koji prst? Je li ti neki draži od ostalih?”
Simon se rita kao konj, no trojica čvrsto drže njegovu ruku na stolu.
U tom trenutku više si ne postavlja pitanje je li lik iz romana ili nije,
njegove reakcije motiviraju instinkti za preživljavanje, te se očajnički
pokušava oteti, no ne uspijeva.
Gondola konačno pristaje, a Bayard sve snopove lira što ih je
posjedovao dobacuje gondolijeru te s Japancima iskače na dok, no
ondje je cijeli niz tvornica stakla, pa ne znaju kamo je Simon odvučen.
Zato nasumično trče od jedne do druge raspitujući se kod majstora,
prodavača i turista, no nitko nije vidio Simona.
Napolitanac povlači dim cigare i naređuje: “Tutta la mano!”
Puhač stakla mijenja kliješta i uzima veća, te zglavak Simonove ruke
stavlja u čeljusti od kovanog željeza.
Bayard i Japanci uletjeli su u prvu staklanu i moraju Talijanima
opisati mladog Francuza, no Talijani ih ne razumiju zato što govore
prebrzo, pa Bayard istrčava iz staklane i utrčava u drugu, no ni ondje
nitko nije vidio Francuza. Bayard dobro zna da se u ovakvoj žurbi ne
može provoditi istraga, no njegova intuicija tipična za policajca zna
koliko je situacija ozbiljna i hitna, zbog čega samo trči od jedne
staklane do druge, od jedne trgovine u drugu.
No već je prekasno: puhač stakla sklapa čeljusti od kovanog željeza
oko Simonova zglavka i drobi mu kožu, ligamente i kosti, tako da se
naposljetku kost drobi uz zlokoban zvuk, a šaka mu se odvaja od ruke
uz šikljanje krvi.
Napolitanac promatra svog osakaćenog protivnika, koji pada na tlo
i čini se da kratko oklijeva.
Je li dobio zadovoljavajuću nadoknadu štete?
Povlači dim iz cigare, otpuhuje nekoliko oblačića i kaže: “Andiamo.”
Simonov vrisak privukao je pozornost Bayarda i Japanaca, koji
konačno pronalaze atelijer puhača stakla i zatječu ga nepomična na tlu
kako obilno krvari okružen komadićima razbijenih staklenih konjića.
Bayard zna da ne smije gubiti ni trena. Traži šaku koja nedostaje, ali
ne pronalazi je, pogledom prelazi po tlu, no ondje su samo krhotine
staklenih konja koje mu se drobe pod potplatima. Shvaća kako će
Simon umrijeti od iskrvarenja ne budu li nešto poduzeli u sljedećih
nekoliko minuta.
Jedan od Japanaca tad vadi usijanu lopaticu iz peći i prislanja je na
ranu. Postupak paljenja rane proizvodi grozan psičući zvuk. Bol budi
Simona, koji urla i ne shvaćajući što mu se događa. Zadah spaljena
mesa širi se sve do trgovine smještene pokraj radionice te intrigira
kupce koji nemaju pojma kakva se drama odvija u radionici puhača
stakla.
Bayard pomišlja kako spaljivanje rane naživo znači da više neće biti
moguće šaku prišiti natrag i da će Simon nepovratno ostati bogalj, no
Japanac koji je dohvatio žarač kao da mu je pročitao misli, pa mu
pokazuje peć kako bi ga oslobodio grižnje savjesti: u njoj, nalik na
Rodinovu skulpturu, pucketaju zgrčeni prsti karbonizirane šake.
PETI DIO

Pariz
 94.

“Ne mogu vjerovati! Ta gadura od Thatcherice pustila je Bobbyja

Sandsa da crkne!”
Simon topće nogama pred PPDA-om koji u dnevniku na Antenne 2
izvještava o smrti irskoga aktivista nakon 66 dana štrajka glađu.
Bayard izlazi iz kuhinje i kratko gleda reportažu. Komentira:
“Istodobno, nitko ne može nekoga spriječiti da učini samoubojstvo,
ha.”
Simon mu ljutito uzvraća: “Zar se ne čuješ što govoriš, ti prljavi
pajkane! Bilo mu je dvadeset sedam godina!”
Bayard pokušava argumentirati: “Bio je član terorističke
organizacije. Bio je član IRA-e, a oni ubijaju ljude, zar ne?”
Simon se zagrcnuo: “Baš tako je i Laval govorio o Pokretu otpora!
Ne bih volio da su četrdesete i da me nadzire murjak kao što si ti!”
Bayard osjeća kako je najbolje da ništa ne govori pa zato svojemu
gostu u čašu nadolijeva porto, a na stolić ispred njega odlaže zdjelu s
koktel-kobasicama i vraća se u kuhinju.
PPDA nastavlja s vijestima o ubojstvu nekog španjolskoga generala
te najavljuje prilog o nostalgičarima frankizma, jedva tri mjeseca nakon
pokušaja državnog udara u Parlamentu u Madridu.
Simon se ponovno posvećuje časopisu što ga je kupio na putu
ovamo, a koji je počeo čitati u podzemnoj željeznici. Tu je naslov koji ga
je zaintrigirao: “Referendum: prvih četrdesetdvoje intelektualaca”.
Časopis je petsto osoba iz “kulture” zamolio neka navedu tri
najznačajnija živuća francuska intelektualca. Prvi: Levi-Strauss; drugi:
Sartre; treći: Foucault. Tu su zatim Lacan, Beauvoir, Yourcenar,
Braudel...
Među navedenima Simon traži Derridu, zaboravljajući da je on
mrtav. (Pretpostavlja da bi, da je živ, bio među navedenima, no to
nikad nećemo doznati.)
BHL je deseti.
 Michaux, Beckett, Aragon, Cioran, Ionesco, Duras...
Sobers je dvadeset četvrti. Budući da su navedeni i detalji glasanja
te da je Sobers među glasačima, Simon zaključuje kako je on glasao za
Kristevu, dok je Kristeva glasala za njega. (Ista se pristojnost ponovila i
u BHL-ovu slučaju.)
Simon uzima kobasicu i dovikuje Bayardu:
“Imaš li kakvih vijesti o Sollersu?”
S krpom u ruci Bayard se pojavljuje na kuhinjskim vratima:
“Otpustili su ga iz bolnice. Kristeva je cijelo vrijeme bila uz njega.
Sudeći prema onome što sam čuo, vratio se normalnome životu. Prema
informacijama kojima raspolažem, svoja je muda pokopao na otoku-
groblju u Veneciji. Kaže kako će u svrhu odavanja počasti onamo
svraćati dvaput godišnje, jednom za svako jaje.”
Bayard oklijeva prije no što će pridodati, a zatim blagim glasom, ne
gledajući Simona, izjavljuje: “Čini se da se dobro oporavlja.”
Althusser je dvadeset peti: ubojstvo supruge očigledno nije
narušilo njegovu reputaciju, pomišlja Simon.
“Baš fino miriše, reci što to kuhaš?”
Bayard se vraća u kuhinju: “Gle, jedi masline dok čekaš objed.”
Deleuze je dvadeset šesti, izjednačen s Claire Bretecher.
Dumezil, Godard, Albert Cohen...
Bourdieu je tek trideset šesti. Simonu se grlo steže.
Redakcija Liberationa ipak je glasala za Derridu, premda je mrtav.
Gaston Defferre i Edmonde Charles-Roux oboje su glasali za
Beauvoir.
Anne Sinclair glasala je za Arona, Foucaulta i Jeana Daniela. Simon
si kaže kako bije rado povalio.
Neki nisu glasali ni za koga tvrdeći kako više nema nijednog
značajnog intelektualca.
Michel Tournier je odgovorio: “Ne vidim koga bih osim samoga
sebe zapravo mogao navesti.” U drugim okolnostima Simon bi se tomu
možda nasmijao. Gabriel Matzneffje napisao: “Prvo ime koje mi pada
na pamet jest moje: Matzneff.” Simon se pita je li taj tip regresivnog
narcizma - želje da se imenuje samoga sebe - uveden u registar
psihoanalitičke taksonomije.
PPDA (koji je glasao za Arona, Gracqa i Ormessona) kaže:
“Washington se s pravom može radovati rastu dolara: pet franaka
četrdeset...”
Simon iščitava popis glasača i više ne može obuzdati bijes:
“Prokletstvo, ta protuha od Jacquesa Medecina... taj bijedni Jean
Dutourd... i javni oglasi, dakako, ta nova bagra... Francis Huster??... Ah,
to smeće od Elkabbacha, za kog je taj glasao?... taj stari reakcionar
Pauwels!... i taj masni fašist Chirac, to je vrhunac!!!... Svi ti budalaši!”
Bayard proviruje u dnevni boravak: “Zvao si me?”
Simon nešto nerazgovijetno mrmlja; Bayard se vraća štednjaku.
PPDA-ov dnevnik završava vremenskom prognozom Alaina Gillot-
Petrea, koji konačno najavljuje sunce u mrzlome svibnju (dvanaest
stupnjeva u Parizu, devet u Bcsanconu).
Nakon bloka reklama preko ekrana se pojavljuje modra pozadina,
čuje se limena vatrogasna glazba, a preko pozadine pojavljuje se najava
velike debate “pred skore predsjedničke izbore u Republici”.
Umjesto modre pozadine na ekranu se sad pojavljuju dvojica
novinara koja će ovog 5. svibnja 1981. voditi debatu.
Simon viče: “Jacques, dolazi ovamo! Počinje.”
Bayard se s pivima i grickalicama pridružuje Simonu u dnevnome
boravku. Otvara dva piva dok novinar kojega je odabrao Giscard, Jean
Boissonnat, kroničar na Europe i, u sivome odijelu i s prugastom
kravatom, čovjek koji će pobijede li socijalisti morati pobjeći u
Švicarsku, gledateljima prezentira način na koji će se debata odvijati.
Pokraj njega je Michele Cotta, novinarka s RTL-a, s kacigom od crne
kose na glavi, s fluorescentnim ružem na usnama, u košulji boje fuksije
i ljubičastom prslučiću, glumata da piše zabilješke i nervozno se smije.
Simon, koji ne prati RTL, pita tko je ruska lutka u fuksiji. Bayard se
glupo cereka.
Giscard objašnjava kako želi da ova debata bude korisna.
Simon pokušava zubima otvoriti vrećicu s grickalicama, no ne
uspijeva, pa se živcira dok Mitterrand govori Giscardu: “Nesumnjivo
smatrate kako je gospodin Chirac jedan od plačljivaca...”
Bayard uzima paketić grickalica te ga drži dok Simon otkida
aluminijski poklopac.
Giscard i Mitterrand jedan drugome pod nos guraju neugodne
saveznike: Chiraca, kojeg tad smatraju predstavnikom tvrde desnice,
ultraliberalne, pa čak i fašističke (18%), i Marchaisa, komunističkoga
kandidata iz Brežnjevljeva razdoblja staljinizma u raspadanju (15%).
Obojici finalista potrebni su glasovi kako bi pobijedili u drugom krugu.
Giscard inzistira da u slučaju njegova ponovnog izbora neće biti
potrebe raspuštati Skupštinu, dok će njegov protivnik morati ili vladati
s komunistima ili biti predsjednik bez većine u Parlamentu: “Narod se
ne može voditi s povezom preko očiju. Narod mora znati kamo ide.”
Simon uočava kako Giscard ima problema s konjugacijom glagola
raspustiti te kaže Bayardu kako bivši studenti politehnike doista nisu
pismeni. Refleksno, Bayard mu odgovara: “Crvene lujke.” Giscard kaže
Mitterrandu: “Ne možete Francuzima reći: ‘Želim uvesti velike
promjene s bilo kime... pod tim podrazumijevam čak i trenutačan
Parlament’, jer u tom slučaju ga nećete raspustati.”
Budući da Giscard nastavlja zabijati čavao parlamentarne
nestabilnosti, jer ne može pojmiti da bi socijalisti mogli imati većinu u
Skupštini, Mitterrand mu prilično svečano odgovara: “Želim pobijediti
na predsjedničkim izborima, kanim pobijediti, a kad pobijedim, učinit
ću sve u okvirima zakona kako bismo pobijedili i na parlamentarnim
izborima. A ako si ne možete predočiti kakvo će stanje duha od
sljedećega ponedjeljka vladati u Francuskoj, ako si ne možete predočiti
silnu želju za promjenom, onda uopće ne shvaćate što se u ovoj zemlji
događa.” A dok Bayard kudi boljševičku gamad, Simon makinalno
zamjećuje dvostruko očitovanje: Mitterrand se očigledno ne obraća
Giscardu, nego svima onima koji se gnušaju Giscarda.
No, eto, već se pola sata diskutira o parlamentarnoj većini,
Giscardova skrivena poruka sastoji se u tome da neprestano poteže
strašilo komunističkih ministara, a to je pomalo zamorno, pomišlja
Simon, no baš tad Mitterrand, koji kao da je sve vrijeme samo opipavao
bilo, iznenada pokreće protunapad: “Kada je riječ o vašem... nazovimo
to tako, antikomunističkom razlučivanju, dopustite mi da vam kažem
kako bi bilo umjesno korigirati ga. Jer, ipak je to malo odveć
jednostavno. (Stanka.) Shvaćate, radnici komunisti su brojni. (Stanka.)
Čovjek bi se, slijedeći vaša razmišljanja, mogao zapitati: čemu služe?
Oni su tu da proizvode, rade, plaćaju poreze, tu su da umiru u ratovima,
tu su za sve moguće svrhe. Ne mogu međutim nikada biti tu kako bi u
Francuskoj tvorili većinu?”
Simon, koji je baš kanio ubaciti u usta još jednu koktel-kobasicu,
zaustavlja ruku u zraku. I dok se novinari vraćaju nekom sasvim
nevažnom pitanju, on baš kao i Giscard shvaća kako je borba možda
promijenila tijek, jer je sad Giscard u defanzivi i mijenja ton, savršeno
svjestan onog što je u igri u vrijeme kad više nema rasprave o
jednadžbi radnik = komunist: “Ali... uopće ne napadam komunističko
biračko tijelo. U sedam godina svoje vladavine, gospodine Mitterrand,
nikada nisam izgovorio nijednu ružnu riječ o francuskoj radničkoj
klasi. Nikada! Poštujem njezin rad, njezine aktivnosti, pa čak i njezin
politički izričaj.”
Simon se zlokobno smije: “Ma da, svake godine na Praznik
humanosti u organizaciji Komunističke partije ždereš ljute arapske
kobasice. Između dva safarija kod Bokasse nazdravljaš s metalurškim
radnicima i njihovim sindikatom, to je nadaleko poznato, ha-ha.”
Bayard baca pogled na sat i odlazi u kuhinju kako bi nadgledao
kuhanje dok novinari ispituju Giscarda o rezultatima njegova mandata.
Po njegovu mišljenju, rezultati su vrlo dobri. Mitterrand postavlja
naočale debelih stakala na nos kako bi mu pokazao da je baš suprotno,
da je sve trulo. Giscard mu odgovara citirajući Rivarola: “Strašna je
prednost onoga koji nije ništa učinio. No ne treba pretjerivati.” I ubada
tamo gdje najviše boli: “Doista, vi upravljate ministarstvom
propovijedanja, i to od tisuću devetsto šezdeset pete. Od tisuću
devetsto sedamdeset četvrte ja upravljam Francuskom.” Simon se
živcira: “Vidi se kako!”, no zna da je teško kontrirati takvom
argumentu. Bayard mu iz kuhinje odgovara: “Istina je da je sovjetska
ekonomija daleko manje u procvatu!”
Mitterrand odabire baš taj trenutak kako bi iznio svoju poantu:
“Imate blagu tendenciju da ponavljate refren otprije sedam godina:
‘čovjek prošlosti’. Ipak je nezgodno što ste tijekom tog intervala postali
čovjek pasivnosti.”
Bayard se smije: “Nije probavio to s čovjekom prošlosti, ha.
Prežvakavao je to sedam godina. Ha-ha.”
Simon ne odgovara zato što se slaže: formulacija nije loša, no
ostavlja dojam kako je pripremana s prevelikom zadrškom. No barem
je opustila Mitterranda, koji se sad doima poput klizača koji je upravo
uspješno izveo trostruku piruetu.
Slijedi poštena bitka na temu ekonomije u Francuskoj i svijetu, vidi
se da su momci dobro pripremljeni, a Bayard konačno na stol iznosi
jelo koje se još puši: alžirski janjeći gulaš. Simon se čudi: “Ma, tko te
naučio kuhati?” Giscard predočava zastrašujući prikaz socijalističke
Francuske. Bayard odgovara Simonu: “Prvu suprugu sam upoznao u
Alžiru. Možeš glumatati velikog lukavca s tom svojom semiologijom, no
ne znaš baš sve o meni.” Mitterrand podsjeća kako je De Gaulle 1945.
pokrenuo nacionalizacije velikih razmjera. Bayard otvara butelju crnog
vina, cote-de-beaune iz 1976. Simon kuša gulaš: “Pa to je prokleto
dobro!” Mitterrand ne prestaje skidati s nosa i vraćati na nos svoje
naočale debelih stakala. Bayard objašnjava: “Sedamdeset šesta je jako
dobra godina za burgundac.” Mitterrand izjavljuje: “Zemlja kao što je
Portugal nacionalizirala je banke, a nije socijalistička zemlja.” Simon i
Bayard uživaju u alžirskom janjećem gulašu i cote-de-beauneu. Bayard
je namjerno pripremio jelo koje ne iziskuje upotrebu jedaćeg pribora
za obje ruke, a meso kuhano u umaku dovoljno je omekšalo da ga se
može komadati jednostavnim pritiskom vilicom. Simon zna da Bayard
zna da on zna, no obojica se ponašaju kao da ništa nije. Nitko ne želi
spominjati Murano.
Za to vrijeme Mitterrand pokazuje zube: “Vi ste stvorili birokraciju.
Osim toga, pa vi ste na vlasti. Ako se danas u svojim homilijama žalite
na sva štetna djelovanja birokracije, objasnite otkuda to. Vi ste na
vlasti, što znači da ste vi i odgovorni! Dakako, tri dana prije izbora
lupate se šakom u prsa, jasno mi je zašto to činite, no zahvaljujući čemu
bih mogao pomisliti da ćete u sljedećih sedam godina postupati
drukčije no što ste postupali tijekom proteklih sedam godina?”
Simon uočava razboritu primjenu kondicionala, no zaokupljen je
sočnim gulašem i nešto gorčim uspomenama, pa mu je koncentracija
slabija.
Zatečen tom iznenadnom agresivnošću, Giscard joj se pokušava
suprotstaviti sa sebi svojstvenom arogancijom: “Održimo, lijepo vas
molim, prikladan ton.” No Mitterrand je sad spreman raspaliti do kraja:
“Kanim se izražavati onako kako mi odgovara.”
I nastavlja udarati: “Milijun i pol nezaposlenih.”
Giscard ga pokušava ispraviti: “Tražitelja posla.”
No Mitterrand mu više ne ostavlja ni milimetra manevarskog
prostora: “Dobro sam upućen u semantičke razlike koje omogućuju
izbjegavanje riječi koje prže jezik.”
Nastavlja: “Imali ste inflaciju i nezaposlenost, ali uz to - a to je dno
dna, tu je i bolest koja bi mogla biti pogubna za naše društvo: šezdeset
posto nezaposlenih su žene... večina njih su mlade žene... a to je
dramatičan nasrtaj na dostojanstvo muškarca i žene...” Isprva Simon
ne obraća pozornost. Mitterrand govori sve brže, sve je agresivniji, sve
precizniji, sve elokventniji.
Giscard se zapetljao, no neće se jeftino prodati; svodi na minimum
svoj provincijski naglasak i opominje protivnika: “Za koliko smo
povećali minimalac?” Male tvrtke to ionako neće preživjeti. Tim više
što u svojoj neodgovornosti socijalisti svojim programom žele spustiti
socijalni prag i povećati prava radnika u tvrtkama s manje od deset
zaposlenika.
Buržuj iz Chamalieresa ne namjerava kapitulirati.
 Dvojica razmjenjuju udarce.
Giscard međutim griješi kad Mitterranda pita zna li koliki je tečaj
marke: “Današnji.”
Mitterrand odgovara: “Nisam vaš učenik, a vi ovdje niste u svojstvu
predsjednika Republike.”
Simon zamišljeno ispija čašu vina do dna: ima u toj rečenici nečeg
samoostvarivog, a samim time i performativnog...
Giscard kaže: “Ja sam protiv supresije obiteljske svakodnevice...
Sklon sam povratku paušalnom oporezivanju koje se drži dodatnih
dobiti...” Navodi cijeli niz mjera s preciznošću tipičnom za
politehničara, što i jest, no već je prekasno: izgubio je.
Debata se međutim nastavlja, gorka i tehnička, o nuklearnoj
energiji, neutronskoj bombi, europskome tržištu, odnosima Istoka i
Zapada, budžetu za obranu...
Mitterrand: “Želi li gospodin Giscard d’Estaing reći kako bi
socijalisti bili loši Francuzi koji ne bi htjeli braniti svoju domovinu?”
Izbačen iz kolosijeka, Giscard odgovara: “Uopće ne.”
I ne pogledavši ga, Mitterrand nastavlja: “Budući da to ne želi reći,
bila je to onda beskorisna parola.”
Simon je uznemiren, uzima pivo sa stolića, uglavljuje ga ispod ruke i
pokušava otvoriti, no pivo klizi i pada na pod. Bayard očekuje da će
Simon sad dobiti napadaj bijesa, jer zna koliko se njegov prijatelj
užasava svakodnevice koja ga podsjeća da je sad hendikepiran, pa s
poda briše pivo koje se prolilo i brže-bolje kaže: “Ništa to nije!” No
Simon je i dalje nevjerojatno zbunjen. Bayardu pokazuje Mitterranda i
kaže: “Pogledaj ga. Ništa ne primjećuješ?”
“Što?”
“Jesi li ga slušao otpočetka? Nije li ti dobro zvučao?”
“Da, ma, bolji je nego prije sedam godina, to je sigurno.”
“Ne, riječ je o nečemu drugome. Abnormalno je dobar.”
“Kako to?”
“To je suptilno, nakon prvih pola sata suptilno Giscarda vuče za nos,
a ne uspijevam analizirati kako to čini. To je nešto poput nevidljive
strategije: mogu je osjetiti, ali ne i shvatiti.”
“Hoćeš reći...”
“Pogledaj.”
Bayard vidi Giscarda koji se upinje pokazati i dokazati da su
socijalisti neodgovorni te da im nipošto ne treba predati u ruke vojni
aparat i mehanizme nuklearnog zastrašivanja: “Kad je u pitanju bila
obrana, vi ste baš suprotno... nikad niste glasali u skladu s
obrambenom politikom, uvijek ste glasali protiv svih zakona koji su se
odnosili na programe obrane. Ti zakoni koji su se odnosili na te
programe bili su predlagani izvan diskusije o budžetu, pa si možemo
sasvim lako predočiti da je vaša partija ili vaše... vi sami, da ste svjesni
velike važnosti za sigurnost Francuske, što znači vaš glas protiv zakona
koji se odnose na vojne projekte. Ovdje skrećem pozornost na činjenicu
da niste glasali ni za jedan od tri zakona koji su se odnosili na vojne
programe... točnije, dvadeset četvrtoga siječnja tisuću devetsto
šezdeset treće...”
Mitterrand se i ne trudi odgovoriti, pa Michele Cotta prelazi na
drugo pitanje, no uvrijeđeni Giscard inzistira: “To je veoma važno!”
Michele Cotta pristojno protestira: “U potpunosti! Dakako, gospodine
predsjedniče!” I prebacuje razgovor na politiku prema Africi.
Boissonnat očito razmišlja o nečemu drugome. Nikog nije briga.
Predsjednika više nitko ne sluša. Čini se kao da ga je Mitterrand
raskrinkao.
Bayard počinje shvaćati.
Giscard se i dalje zapetljava.
Simon zaključuje: “Mitterrand se domogao sedme funkcije jezika.”
Bayard pokušava posložiti slagalicu dok Giscard i Mitterrand
raspravljaju o francuskoj vojnoj intervenciji u Zairu.
“Simone, u Veneciji smo vidjeli da funkcija ne funkcionira.”
Mitterrand aferom Kolwezi zadaje Giscardu konačni udarac:
“Ukratko, moglo ga se vratiti u domovinu... da je itko o tome
razmišljao.”
Simon upire kažiprstom u televizor marke Locatel:
“Ova međutim funkcionira.”

95.

U Parizu kiši, u Bastilji počinje slavlje, no vodeći predstavnici

socijalista još su u središnjici Stranke, u Solferinu, gdje naelektrizirana
radost zapljuskuje stranačku vojsku. U politici je pobjeda uvijek
istodobno i svršetak i početak nečega, zbog čega je i uzbuđenje
potaknuto pobjedom mješavina euforije i vrtoglavice. Osim toga
alkohol teče u potocima i već se gomilaju grickalice. “Kakve li priče!”
rekao bi Mitterrand.
Jack Lang rukuje se, grli i ljubi sa svima koji mu se nađu na putu.
Osmjehuje se Fabiusu, koji je po objavi rezultata plakao kao dijete. Vani
ljudi viču i pjevaju na kiši. To je san u budnome stanju, povijesni je
trenutak. Zna da će postati ministar kulture. Moati se razmahao poput
dirigenta. Badinter i Debray plešu nešto nalik na menuet. Jospin i
Quiles nazdravljaju Jeanu Jauresu. Mladi se penju na ogradu Solferina
od kovanog željeza. Bljeskalice fotografskih aparata pucketaju poput
tisuća sitnih munja u velikoj povijesnoj oluji. Lang više ne zna u kojem
bi se smjeru okrenuo. Dozivaju ga sa svih strana: “Gospodine Lang!”
Okreće se i nalijeće na Bayarda i Simona.
Zatečen, Lang odmah shvaća kako njih dvojica ovdje nisu zbog
slavlja.
Obraća mu se Bayard: “Hoćete li biti toliko ljubazni da nam
posvetite nekoliko trenutaka?” Vadi svoju iskaznicu. Lang razabire
trobojnicu.
“Na koju temu?”
“Na temu Rolanda Barthesa.”
Lang ime pokojnoga kritičara doživljava kao nevidljivu pljusku.
“Slušajte, ovaj... Ne, stvarno, mislim da ovo nije najbolji trenutak.
Nešto kasnije tijekom tjedna, može? Samo se javite tajništvu, koje će
vam zakazati sastanak. Ispričavam se...”
No Bayard ga drži za nadlakticu: “Inzistiram.”
Pierre Joxe, koji onuda prolazi, pita: “Jack, imaš neki problem?”
Lang gleda prema policajcima koji nadgledaju ulaz na ogradi.
Oklijeva. Sve do večeras policija je bila u službi njihovih protivnika, no
sad itekako od policajaca može zatražiti da ovu dvojicu izvedu van.
Na ulici odzvanja “Internacionala” kojoj ritam daju automobilske
trube.
Simon zasuče desni rukav svoje jakne i kaže: “Molim vas. Neće dugo
trajati.”
Lang zuri u batrljak. Joxe mu kaže: “Jack?”
“Sve je u redu, Pierre. Odmah se vraćam.”
Pronalaze prazan ured u prizemlju koji gleda na ulazno dvorište.
Prekidač za svjetlo ne radi, no prostorija je dovoljno osvijetljena
vanjskom rasvjetom, pa trojica ostaju u toj polutami. Nijedan ne želi
sjesti.
Simon preuzima riječ: “Gospodine Lang, kako vam je dospjela u
ruke sedma funkcija jezika?”
Lang uzdiše. Simon i Bayard čekaju. Mitterrand je predsjednik. Lang
može progovoriti. A, nesumnjivo, kaže si Simon, Lang želi govoriti.
Organizirao je objed s Barthesom zato što je znao da je Barthes
došao do Jakobsonova rukopisa.
“Kako?” pita Simon.
“Kako što?” pita Lang. “Kako se Barthes domogao rukopisa ili kako
sam doznao da ga posjeduje?”
Simon je smiren, no zna da Bayard teško obuzdava nestrpljenje.
Budući da ne želi da njegov prijatelj policajac Jacku Langu počne
prijetiti da će mu zabiti žličicu u stražnjicu, blagim glasom kaže:
“Oboje.”
Jack Lang ne zna kako je Barthes došao u posjed rukopisa, no
činjenica je da mu je njegova iznimno moćna mreža u kulturnim
krugovima omogućila dao tome bude izviješten. Debray ga je nakon
razgovora s Derridom uvjerio u važnost tog dokumenta. Odlučili su
dakle organizirati objed s Barthesom kako bi mu ukrali rukopis.
Tijekom objeda Lang je diskretno otuđio list papira koji se nalazio u
džepu Barthesove jakne te ga predao Debrayu koji je skriven čekao u
predvorju. Debray je otrčao dokument predati Derridi, koji je od
izvornog teksta načinio posve lažnu funkciju, koju je Debray zatim
odnio Langu, koji ju je pak tijekom objeda koji tad još nije bio završio
vratio u Barthesovu jaknu. Trajanje operacije bilo je krajnje
ograničeno, Derrida je lažnu funkciju trebao osmisliti i napisati u
rekordnome roku, i to temeljem istinite, kako bi djelovala uvjerljivo, ali
da ne funkcionira.
Simon se čudi: “Ali u koju svrhu? Barthes je znao tekst. Odmah je
trebao postati svjestan prijevare.”
Lang mu objašnjava: “Budući da smo bili informirani o postojanju
tog dokumenta, pretpostavili smo da nismo jedini i da će nužno
pobuditi znatiželju mnogih.”
Bayard ga prekida: “Pretpostavili ste da će Sobers i Kristeva
odlučiti ukrasti mu funkciju?”
Simon odgovara umjesto Langa: “Ne, mislili su da će je se Giscard
pokušati domoći. I doista, nisu bili u krivu, jer baš za to je tebe i bio
zadužio. Samo, suprotno pretpostavkama, u trenutku kad je Barthesa
udario kombi, Giscard nije bio upućen u postojanje sedme funkcije.
(Okreće se prema Langu.) Kako se čini, njegova mreža informatora u
kulturnim krugovima nije bila toliko efikasna kao vaša...”
 Lang i ne obuzdava blagi osmijeh taštine: “Cijela operacija počivala
je na, moram priznati, prilično odvažnoj pretpostavci: da će Barthesu
lažni dokument ukrasti prije nego što postane svjestan da je izvorni
dokument u međuvremenu zamijenjen lažnim, sve kako bi lopov bio
uvjeren da se domogao istinske sedme funkcije te da samim tim u nas
nitko ne posumnja.”
Bayard dovršava: “A baš to se i dogodilo. Samo što krađu nije
počinio Giscard, nego Sollers i Kristeva.”
Lang precizira: “Za nas u konačnici to nije bogzna što promijenilo.
Htjeli smo nasamariti Giscarda, navesti ga da povjeruje kako se
domogao tajnoga oružja. Mi smo međutim posjedovali sedmu funkciju,
što je i bilo najvažnije.”
Bayard pita: “No zašto je netko ubio Barthesa?”
Lang nije bio predvidio da će stvari otići tako daleko. Oni nisu
namjeravali nikoga ubiti. Njima je bilo posve nevažno posjeduju li
drugi sedmu funkciju, pa čak i ako njome ovladaju, važno je bilo da je se
Giscard ne domogne.
Simon shvaća. Mitterrandov je cilj bio kratkoročan: pobijediti
Giscarda u debati. Sollers je međutim ljestvicu podigao visoko,
odnosno u svakom je slučaju ciljao dalje. Htio je Ecu oduzeti titulu
Velikog Protagore u Klubu Logos, zbog čega mu je bila potrebna sedma
funkcija, koja bi mu dala odlučujući retoričku prednost. No nakon što bi
stekao titulu, morao je biti siguran da je se nitko drugi neće moći
domoći kako bi ga izazvao na dvoboj. Otuda i bugarski ubojice koje je
angažirala Kristeva kako bi pronašli kopije: bilo je nužno da sedma
funkcija ostane isključivo u Sollersovu posjedu. Barthes je dakle morao
umrijeti, ali i svi oni koji su posjedovali dokument, a koji su bili u
mogućnosti da se njime posluže ili ga raspačavaju.
Simon pita je li Mitterrand dao pristanak za pokretanje “operacije
Sedma funkcija”.
Lang ne kaže izravno, no odgovor je očigledan jer i ne pokušava
zanijekati: “Sve do posljednjeg trena Mitterrand nije bio siguran da će
to funkcionirati. Trebalo mu je vremena da ovlada funkcijom. No kad je
u tome uspio, pregazio je Giscarda.” Budući ministar kulture oholo se
smiješi.
“A Derrida?”
“Derrida je priželjkivao Giscardov poraz. U sprezi s Jakobsonom,
bilo bi mu draže da nitko ne posjeduje sedmu funkciju, no ionako nije
bio u mogućnosti Mitterranda spriječiti da je se domogne, a sviđala mu
se zamisao o lažnoj funkciji. Zatražio je od mene da od predsjednika
zatražim neka obeća da će se funkcijom služiti isključivo on i da je neće
ni s kim podijeliti. (Lang se ponovno smiješi.) Siguran sam da
predsjedniku neće biti nikakav problem održati obećanje.”
“A vi”, pita Bayard, “jeste li je i vi pročitali?”
“Ne, Mitterrand je od Debraya i mene zatražio da ne otvaramo
dokument. Ja to ionako nisam mogao jer sam ga Debrayu predao čim
sam ga ukrao Barthesu.”
Jack Lang prisjeća se tijeka događanja: morao je nadgledati
pripremu ribe, aktivno sudjelovati u razgovoru i krajnje diskretno
ukrasti funkciju.
“Kad je o Debrayu riječ, ne znam je li poštovao predsjednikovu
zapovijed, no i on je morao brzo djelovati. Poznajući njegovu lojalnost,
siguran sam da je poštovao naputak.”
“Dakle a priori”, sumnjičavo kaže Bayard, “Mitterrand je posljednja
još živuča osoba koja je upućena u funkciju?”
“Uz Jakobsona, dakako.”
Simon šuti.
Vani ljudi viču: “Na Bastilju, na Bastilju!”
Vrata se otvaraju i na njima se pojavljuje Moatijeva glava: “Dolaziš?
Počeli su koncerti, kažu da je Bastilja prepuna svijeta!”
“Dolazim, dolazim.”
Lang bi se htio pridružiti svojim prijateljima, no Simon ima još
jedno pitanje: “Lažna funkcija koju je osmislio Derrida, je li bila
osmišljena da poremeti onog tko bi se njome poslužio?”
Lang razmišlja: “Nisam siguran... Prije svega je trebala djelovati
uvjerljivo. No činjenica da je Derrida u tako kratko vremenu uspio
osmisliti imitaciju sedme funkcije koja je pritom uvjerljiva istinski je
nevjerojatan pothvat.”
Bayard se prisjeća Sollersova nastupa u Veneciji pa kaže Simonu:
“Sollers je ionako, hm, sam po sebi bio poremećen, zar ne?” Usprkos
vlastitoj znatiželji Lang pita može li se, sad kad je udovoljio njihovoj
znatiželji, udaljiti.
Trojica muškaraca napuštaju mračan ured i pridružuju se slavlju.
Ispred stare željezničke postaje Orsay jedan pijani muškarac tetura i
vičući neprestano ponavlja: “Giscarda na banderu! Plešimo
karmanjolu!” Lang predlaže Simonu i Bayardu da pođu s njim do
Bastilje. Putem susreću Gastona Defferrea, budućeg ministra
unutarnjih poslova. Lang predstavlja prisutne. Defferre kaže Bayardu:
“Trebaju mi ljudi kao što ste vi. Nađimo se ovoga tjedna.”
Kiša sad pljušti, no na Bastilji se okupila euforična gomila ljudi.
Premda je već noć, ljudi viču: “Mitterrand, daj nam sunca! Mitterrand,
daj nam sunca!”
Bayard pita Langa hoće li, po njegovu mišljenju, pravosuđe ispitati
Sollersa i Kristevu. Lang krivi lice u grimasu: “Iskreno govoreći,
sumnjam. Sedma funkcija je sad državna tajna. Predsjedniku nije u
interesu pokretati tu aferu. Osim toga Sollers je već platio velik danak
zbog svoje pretjerane ambicije, zar ne? Nekoliko puta sam ga susreo,
jeste li znali? Šarmantan čovjek. Posjedovao je drskost servilnosti.”
Lang se dobrohotno osmjehuje. Bayard se s njime rukuje, pa se
skori ministar kulture konačno može pridružiti svojim prijateljima i s
njima slaviti pobjedu.
Simon promatra plimu ljudi koja se prelijeva preko trga.
Kaže: “Kakva šteta.”
Bayard se čudi: “Kako to misliš: kakva šteta? Dobit ćeš umirovljenje
u šezdesetoj, nije li to ono što si priželjkivao? Dobit ćeš trideset pet sati
rada tjedno, pet tjedana plaćenoga godišnjeg odmora. Dobit ćeš
nacionalizacije. Ukidanje smrtne kazne. Nisi zadovoljan?”
“Barthes, Hamed, njegov prijatelj Said, Bugarin na Pont-Neufu,
Bugarin iz DS-a, Derrida, Searle... Poginuli su ni za što. Umrli su kako bi
Sollersu u Veneciji odrezali muda zato što nije imao izvorni dokument.
Od samoga smo početka slijedili privid.”
“Baš i ne. Kod Barthesa je izvorna kopija bila u Jakobsonovoj knjizi.
Da nismo presreli Bugarina, on bi je uručio Kristevoj, koja bi,
usporedivši dva teksta, shvatila da je došlo do zamjene. I Slimaneova
kaseta, na njoj je bio snimljen izvorni tekst. Nije smjela dospjeti u
pogrešne ruke. (Sranje, pomisli Bayard, prestani spominjati ruke!)”
“Ali Derrida ju je htio uništiti.”
“No da je došla Searleu u ruke (Stvarno si kreten s tim rukama!), ne
znamo što bi se dogodilo.”
“U Muranu znamo što se dogodilo.”
Teška tišina usred raspjevane gomile. Bayard ne zna što bi rekao.
Sjeća se filma što ga je gledao kao mladić, Vikinzi, film u kojemu je Tony
Curtis bogalj bez ruke koji ubija Kirka Douglasa jednom jedinom
rukom, no nije siguran bi li ta referenca Simonu išta značila.
Što god netko mislio, istraga je bila dobro vođena. Predano su
slijedili Barthesove ubojice. Kako su mogli naslutiti da ne raspolažu
valjanim dokumentom? Simon je u pravu: bio je to pogrešan trag što su
ga slijedili od samog početka.
Bayard kaže: “Bez ove istrage nikad ne bi postao ovo što jesi.”
“Bogalj?” Cereka se Simon.
“Kad sam te upoznao, bio si maleni knjiški moljac, izgledao si kao
djevac, a pogledaj se sada: nosiš dobro skrojeno odijelo, upoznaješ
cure, ti si sad zvijezda u usponu Kluba Logos...”
“I ostao sam bez desne ruke.”
Koncerti se izmjenjuju na ogromnoj pozornici Bastilje. Ljudi plešu i
ljube se, a u jednoj skupini mladih vijori se plava kosa (prvi put vidi je
raspuštenu), te Simon prepoznaje Anastasiju.
Kolika je bila vjerojatnost da će baš večeras naletjeti na nju u ovoj
gomili? Simon si u tom trenutku kaže kako je ili u rukama iznimno
lošeg romanopisca ili je Anastasia super špijunka.
Na pozornici skupina Telephone upravo izvodi pjesmu “Ca (c’est
vraiment toi)”.
Dok ona pleše s dugokosim mladićem, pogledi im se susreću, pa mu
ona prijateljski maše.
I Bayard ju je vidio; kaže Simonu kako će poći kući.
“Nećeš još ostati?”
“Nije ovo moja pobjeda: znaš da sam glasao za drugog ćelavca.
Osim toga nije ovo za čovjeka moje dobi.” (Pokazuje skupine mladih
koji skaču u ritmu glazbe, opijaju se, puše džointe ili se žvale.)
“Šuti, djedice, nisi to govorio na Cornellu, kad si bio drogiran kao
krava, kad si se sa svojom prijateljicom Judith guzio s ne znam još
kime.”
Bayard se pretvara da ga nije čuo:
“Da ne spominjem da me čekaju ormari puni dosjea koje moram
uništiti prije nego što tvoji prijatelji sve preuzmu u... prije nego što
naiđu na njih.”
“A što ako ti Defferre ponudi službu?”
“Ja sam državni službenik. Plaćen sam da služim vladi.”
“Shvaćam. Osjećaji što ih gajiš prema državi za tebe su čast.”
“Začepi, budalo.”
Obojica se smiju. Simon pita Bayarda nije li znatiželjan da barem
čuje Anastasijinu verziju događanja. Bayard mu pruža ruku (lijevu) i
gledajući mladu Ruskinju kako pleše, kaže: “Prepričat ćeš mi.”
Inspektor Bayard zatim nestaje u gomili.
Kad se Simon okrene, Anastasia je ispred njega, oznojena na kiši.
Slijedi kratak trenutak nelagode. Simon vidi da promatra mjesto gdje bi
trebala biti njegova desna šaka. Kako bi započeo razgovor, pita je:
“Onda, što u Moskvi misle o Mitterrandovoj pobjedi?” Ona se smiješi:
“Znaš, Brežnjev...” Pruža mu načetu konzervu piva. “Novi moćnik je
Andropov.”
“A što moćnik misli o svome bugarskom kolegi?”
“Kristevičin otac? Znamo da je upravljao svime u korist svoje kćeri.
Nije nam međutim jasno zašto su htjeli doći do funkcije. Ti si mi
omogućio da otkrijem postojanje Kluba Logos.”
“Što će sad biti s Kristevičinim tatom?”
“Vremena su se promijenila, više nije šezdeset osma. Nisam primila
nikakve naredbe. Ni za oca ni za kćer. Kad je pak riječ o agentu koji ih je
pokušao ubiti, posljednji je put viđen u Istanbulu, no zatim smo mu
izgubili trag.”
Kiša počinje još žešće padati. Jacques Higelin na pozornici pjeva
“Champagne”.
Simon bolnim glasom pita: “Zašto nisi bila u Veneciji?”
Anastasia privezuje kosu u rep i iz mekog pakiranja vadi cigaretu,
koju ne uspijeva pripaliti. Simon je odvodi u zaklon ispod stabla, ispred
ulaza u Arsenal. “Slijedila sam jedan drugi trag.” Bila je otkrila da je
Sollers kopiju povjerio Althusseru. Nije znala da je riječ o lažnoj
funkciji, pa je pretražila cijeli njegov stan dok je on bio interniran - to je
iziskivalo strahovito mnogo posla, jer ondje ima nekoliko tona papira i
knjiga, a dokument se mogao nalaziti bilo gdje, trebalo je sve
metodično pretražiti. Nije međutim ništa pronašla.
Simon kaže: “Šteta.”
Iza njih, na pozornici, naziru se Rocard i Juquin koji se drže za ruke i
pjevaju “Internacionalu”, koju zatim počinju pjevati i svi okupljeni.
Anastasia pjevuši riječi na ruskom. Simon se pita može li u stvarnome
životu ljevica doista biti na vlasti. Ili, preciznije govoreći, može li se u
stvarnome životu sve stubokom promijeniti. No prije negoli će se
ponovno zaplesti u ubojite niti ontoloških razmatranja, čuje Anastasiju
koja mu šapuće: “Sutra se vraćam u Moskvu; večeras nisam u službi.” I
kao nekom čarolijom, mlada žena iz torbe vadi bocu šampanjca, za koju
Simon ne zna ni gdje ni kako je se domogla. Dvoje mladih ispija velike
gutljaje iz boce, Simon ljubi Anastasiju pitajući se hoće li mu
ukosnicom presjeći žilu kucavicu ili će pasti kao gromom ošinut zbog
otrovnog ruža, no mlada mu se žena prepušta, a i ne nosi ruž. Prizor
podsjeća na filmsku scenu zbog kiše i slavlja u pozadini, no on odlučuje
ne razmišljati o tome.
 Gomila uzvikuje: “Mitterrand! Mitterrand!” (Novi predsjednik
međutim nije ovdje.)
Simon prilazi uličnome prodavaču koji u ponudi ima pića u
hladnjaku, a koji večeras iznimno nudi i šampanjac. Simon od njega
kupuje bocu šampanjca, koju otvara jednom rukom pred Anastasijom
koja mu se smiješi i gleda ga očima blistavim od alkohola, a zatim
ponovno raspušta kosu.
Nazdravljaju kucajući se dvjema bocama, a Anastasia iz svega glasa
u oluji viče:
“Za socijalizam!...”
Zdravicu za njom ponavljaju mladi oko njih.
A Simon joj, dok munja para nebo iznad Pariza, odgovara:
“...Realni!”

96.

Finale Roland Garrosa, 1981. Borg je ponovno na pravome putu da

pregazi svojega protivnika; vodi 6 naprama 1 protiv mladog
Čehoslovaka Ivana Lendla.
Kao u nekom Hitchcockovu filmu svi okreću glave slijedeći
pogledom lopticu, svi osim Simona, koji misli na nešto drugo.
Bayarda možda nije briga, no on želi znati, želi dokaz da nije lik iz
romana, nego da živi u stvarnome svijetu. (Stoje stvarno? “To je kad se
udariš”, rekao je Lacan. A Simon promatra svoj batrljak.)
Drugi je set napetiji. Proklizavanja igrača podižu oblake prašine.
Simon je sam u loži, no zatim mu se pridružuje i mlad čovjek
arapskoga tipa. Mladić sjeda na sjedalo do njega. To je Slimane.
Pozdravljaju se. Lendl osvaja drugi set.
Za Borga je to prvi izgubljeni set na cijelom turniru.
“Zgodna je ova loža.”
“Unajmila ju je jedna reklamna agencija, ona koja je vodila
Mitterrandovu kampanju. Žele me unovačiti.”
“A to vas zanima?”
“Mislim da se možemo i tikati “Žao mi je zbog ruke.”
“Pobjedi li Borg, bit će mu to šesti Roland Garros. To se doima
nepojmljivim, zar ne?”
 “Dobro je krenuo.”
Doista, Borg veoma brzo stvara prednost u trećem setu. “Hvala što
si došao.”
“Skoknuo sam u Pariz. O tome te izvijestio tvoj prijatelj murjak?”
“Znači, sad živiš u Sjedinjenim Državama?”
“Da, dobio sam zelenu kartu.”
“U samo šest mjeseci??”
“Čovjek se uvijek može dogovoriti.”
“S američkom administracijom?”
“Da, čak i s njom.”
“Što si učinio nakon Cornelia?”
“Pobjegao sam s novcem.”
“Ne, to znam.”
“Otišao sam u New York. Prvo sam upisao studij na Sveučilištu
Columbia.”
“Zar je to moguće usred studijske godine?”
“Da, ma, znaš, dovoljno je uvjeriti jednu tajnicu.”
Borg po drugi put u setu Lendlu oduzima vodstvo.
“Doznao sam za tvoje pobjede u Klubu Logos. Čestitam.”
“Kad smo kod toga, zar Klub nema američkih filijala?”
“Ima, no još su u zametku. Nisam čak ni siguran imaju li na
teritoriju cijele zemlje ijednog tribuna. Jedan je peripatetičar u
Philadelphiji, kako mi se čini, možda jedan ili dvojica u Bostonu, i
nekoliko dijalektičara raspršenih po Zapadnoj obali.”
Simon ga ne pita hoće li se učlaniti.
Borg treći set dobiva s rezultatom 6: 2.
“Imaš li nekih planova?”
“Želio bih se baviti politikom.”
“U Sjedinjenim Državama? Zar kaniš dobiti američko
državljanstvo?”
“Zašto ne?”
“Želiš se, hm, kandidirati na izborima?”
“Pa, prvo moram poboljšati svoj engleski i naturalizirati se. Osim
toga nije dovoljno pobjeđivati u debatama kako bih postao kandidat,
nužno je, da tako kažem, utabati si put. Možda bih se mogao
kandidirati na unutarstranačkim izborima demokrata dvije tisuće
dvadesete, zašto ne, ali ne prije, ha-ha.”
Baš zato što Slimane govoreći ovo zauzima šaljiv stav, Simon se
pita nije li možda zapravo ozbiljan u svojim izjavama...
 “Ne, ali slušaj, na Columbiji sam susreo jednog studenta, taj će
daleko dospjeti, ako mu pripomognem.”
“Daleko, kamo?”
“Mislim da ga mogu pretvoriti u senatora..”
“Ali zašto?”
“Zato. Riječ je o crncu podrijetlom s Havaja.”
“Hm, shvaćam. Izazov po mjeri tvojih novih moći.”
“To baš i nije moć.”
“Znam.”
Lendl udara forhend i lopta prolijeće tri metra od Borga. Simon
komentira:
“Ovo se Borgu ne događa baš tako često. Dobar je ovaj Čeh.” Odgađa
trenutak kad će konačno načeti temu zbog koje se zapravo i htio
susresti sa Slimaneom, premda ovaj savršeno zna što mu je u glavi.
“Neprestano sam je iznova preslušavao na svojemu walkmanu, no
nije dovoljno naučiti je napamet, eh.”
“Je li riječ o metodi? Tajnom oružju?”
“Više je to ključ ili trag nego metoda. Jakobson ju je zapravo označio
pojmom ‘performativne funkcije’, no ‘performativno’ je slika.”
Slimane gleda Borga koji objema rukama udara bekend.
“Recimo da je riječ o tehnici.”
“U grčkom smislu te riječi?”
Slimane se osmjehuje.
“Techne, da, ako baš želiš. Praxis, poiesis... Znaš, sve sam to naučio.”
“I osjećaš se nepobjedivo?”
“Da, no to ne znači da sam doista nepobjediv. Mislim da me se može
pobijediti.”
“Bez funkcije?”
Slimane se smiješi:
“Vidjet ćemo. Ima još toga što trebam naučiti. A moram i vježbati.
Uvjeriti u nešto jednog carinika ili tajnicu je jedno, no daleko je teže
pobijediti na izborima. Moram još napredovati.”
Simon se pita u kolikoj je mjeri Mitterrand ovladao funkcijom i
može li predsjednik socijalista izgubiti izbore ili će do smrti biti
ponovno izabiran.
Lendl se za to vrijeme bori protiv švedskoga stroja i dobiva četvrti
set. Publika drhti: prvi put nakon dugog vremena Borg je na Roland
Garrosu prisiljen igrati peti set. Zapravo još od 1979. i finala protiv
Victora Peccija nije izgubio nijedan set. Posljednji je poraz ovdje
zabilježio 1976., protiv Panatte.
Borg čini dvostruku pogrešku te Lendlu omogućuje break.
“Ne znam što je nevjerojatnije”, izjavljuje Simon, “Borgova šesta
pobjeda u nizu... ili njegov poraz.”
Borg uzvraća asom. Lendl nešto viče na češkom.
Simon postaje svjestan da priželjkuje Borgovu pobjedu, a u tom
njegovu priželjkivanju nesumnjivo ima malo praznovjerja,
konzervativizma, straha od promjene, no istodobno bi to bila i pobjeda
vjerojatnosti: Borg, neupitni broj jedan, suočen s Connorsom i
McEnroem, na putu do finala pregazio je sve svoje protivnike, dok je
Lendl kao peti igrač svijeta u polufinalu umalo izgubio od Jose-Luisa
Clerca te je umalo izgubio još u drugom krugu od Andresa Gomeza.
Poredak stvari...
“Kad smo već tu, imaš li vijesti od Foucaulta?”
“Da, redovito se dopisujemo. Kod njega sam i odsjeo u Parizu. I
dalje radi na onoj svojoj priči o seksualnosti.”
“A, hm, sedma funkcija ga ne zanima? Barem kao predmet
istraživanja?”
“Znaš, prije podosta je vremena odustao od lingvistike. Jednoga će
joj se dana možda ponovno posvetiti. U svakom slučaju, previše je
taktičan da bi o tome prvi progovorio.”
“Hm, shvaćam.”
“Oh, ne, nije se to odnosilo na tebe, ha.”
Borg zadobiva prednost.
Simon i Slimane prestaju čavrljati kako bi pratili meč.
Slimane pomišlja na Hameda.
“A ona kučka od Kristeve?”
“Ona je dobro. Znaš što se dogodilo Sollersu?”
Slimaneovo se lice krivi u zloguku grimasu.
Obojica neodređeno predosjećaju kako će se jednoga dana suočiti u
dvoboju za titulu Velikog Protagore na čelu Kluba Logos, no to si danas
neće priznati. Simon je svjesno izbjegavao spomenuti Umberta Eca.
Lendl vrača prednost.
Konačni rezultat sve je neizvjesniji.
“A kakvi su tvoji planovi?”
Simon se cereka pokazujuči svoj batrljak.
“Eh, pa, bit će mi komplicirano osvojiti Roland Garros.”
EPILOG

Napulj
 97.

Simon stoji ispred ulaza u galeriju Umberto I. te s mjesta gdje se nalazi

vidi sretan i ponosit spoj stakla i mramora, no ostaje na vratima.
Galerija mu je orijentir, a ne cilj. Ispred sebe razmata kartu i nije mu
jasno zašto ne može pronaći Via Roma, tako da ima dojam da je plan
grada netočan.
A morala bi postojati Via Roma. Umjesto nje tu je Via Toleda.
Iza njega, na nogostupu preko ceste, čistač obuće znatiželjno ga
promatra.
Simon dobro zna da čeka kako bi vidio hoće li uspjeti jednom
rukom ponovno sklopiti kartu.
Starac ispred sebe ima drveni sanduk na kojemu je sklepao postolje
na kojemu se može uglaviti cipela. Simon na tom postolju uočava nagib
predviđen za petu.
Njih dvojica kratko se pogledavaju.
Zbunjenost vlada na obje strane te napuljske ulice.
Simon ne zna gdje se točno nalazi. Počinje sklapati kartu, polako, ali
spretno, ne ispuštajući iz vida starog čistača cipela.
Iznenada međutim čistač cipela pogled upire u točku okomito iznad
Simona, koji osjeća da se događa nešto nenormalno, jer starčev se izraz
lica mijenja iz sumornoga u zaprepašteni.
Simon podiže pogled, i to baš u trenutku kad se sa zabata iznad
ulaza u galeriju bareljef s prikazom dvojice kerubina koji uokviruju
obiteljski grb ili nešto u tom stilu počinje odvajati od pročelja.
Čistač cipela htio bi nešto povikati, upozorenje (“Statte accuorto!”)
kako bi spriječio dramu, ili kako bi barem na ovaj ili onaj način u njoj
sudjelovao, no nikakav zvuk ne izlazi iz njegovih krezubih usta.
Simon se međutim jako promijenio. Nije on više knjiški crv kojeg će
za koji tren zdrobiti pola tone bijeloga kamena, nego bogalj, prilično
visoko pozicioniran u hijerarhiji Kluba Logos, koji je barem triput
izbjegao smrt. Umjesto da se, sukladno instinktu, izmakne, on protivno
svakoj intuiciji odlučuje priljubiti se uza zid zgrade, tako da ogromni
kameni blok pada i razbija se do njegovih nogu, a da ga pritom ne
ozljeduje.
Čistač cipela ne može vjerovati vlastitim očima. Simon pogledava
gomilu kamena, pogledava čistača cipela, promatra prolaznike koji
stoje skamenjeni oko njega.
Upire prstom u nesretnog čistača cipela, no dakako da se ne obraća
njemu u trenutku dok izjavljuje: “Ako me želiš konačno ubiti, morat ćeš
se malo više potruditi!” Ili mu pak romanopisac želi poslati poruku,
“No u tom će se slučaju trebati jasnije izražavati”, bijesno pomišlja.

98.

“To je zbog potresa od prošle godine; on je oslabio sve kuće; u svakom

se trenutku mogu urušiti.”
Simon sluša Biancu kako mu objašnjava zašto ga je mramorna
gromada umalo razvalila po tikvi.
“San Gennaro - Sveti Januarije - zaustavio je lavu tijekom erupcije
Vezuva. Zbog toga je proglašen zaštitnikom Napulja. A svake godine
dolazi biskup koji uzima malo osušene svečeve krvi u staklenoj ampuli,
koju protresa sve dok krv ponovno ne postane tekuća. Ako se krv
rastopi, to znači da Napulj neće zadesiti nikakva nesreća. Što misliš, što
se dogodilo prošle godine?”
“Krv se nije pretvorila u tekućinu.”
“Camorra je zatim prisvojila sva sredstva Europske komisije, jer
njezini pripadnici raspolažu svim ugovorima za obnovu. Dakako, nisu
poduzeli ništa, ili su loše obavili posao rekonstrukcije, tako da je stanje
sa zgradama jednako opasno kao i prije. Neprestano se događaju
nesreće. Napolitanci su se već privikli.”
Simon i Bianca pijuckaju talijansku kavu na terasi Gambrinusa, vrlo
književno orijentiranoga kafića što ga posjećuju brojni turisti, a koji je
istodobno i slastičarnica, zbog čega ga je Simon osobno izabrao za ovaj
susret. Uz kavu kuša i popularni kolač rum-babu.
Bianca mu objašnjava kako je izraz “vidjeti Napulj i umrijeti” (vedi
Napoli epoi muori; na latinskome videre Neapolim et Mori) zapravo igra
riječi: Mori je gradić nedaleko od Napulja.
 Kazuje mu i priču o pizzi: kraljica Margarita, supruga talijanskoga
kralja Umberta I., jednoga je dana otkrila to narodno jelo i učinila ga
popularnim u cijeloj Italiji. U znak sjećanja na nju jedna je vrsta pizze
tako ponijela njezino ime, pizza koja sadržava boje zastave: zelenu
(bosiljak), bijelu (mozzarella) i crvenu (rajčica).
Do sad mu nije postavila nijedno pitanje o njegovoj ruci.
Bijeli fiat bočno se parkira uz cestu.
Bianca je sve živahnija. Počinje govoriti o politici. Ponovno govori
Simonu o svojoj mržnji prema buržoaziji koja monopolizira sva
bogatstva i izgladnjuje narod.
“Simone, jesi li svjestan da ima buržujki koje troše stotine tisuća
lira kako bi si kupile torbicu? Jednu jedinu torbicu, Simone!”
Iz bijelog fiata izlaze dvojica mladih koja dolaze sjesti na terasu.
Pridružuje im se treći, motorist koji svoj triumph parkira na
nogostupu. Bianca ih ne može vidjeti jer im je okrenuta leđima. Riječ je
o bandi sa šalovima iz Bologne.
Ako je Simon i začuđen što ih vidi ovdje, to ne pokazuje.
Bianca jeca od bijesa dok glasno promišlja o bahatostima talijanske
buržoazije. Na Reagana izlijeva bujice uvreda. Oprezna je u pogledu
Mitterranda, jer socijalisti su, kako s ove tako i s one strane Alpa, uvijek
izdajnici. Bettino Craxi je smeće. Svi zaslužuju umrijeti, a kad bi mogla,
osobno bi ih pogubila. Njoj je svijet beskrajno crn, pomišlja Simon, koji
međutim ne može reći da je potpuno u krivu.
Trojica mladića naručila su pivo i pripalila cigarete, a sad im prilazi
i četvrti, kojeg je Simon već susreo: njegov protivnik iz Venecije, čovjek
koji ga je osakatio, a koji sad dolazi u pratnji dvojice tjelohranitelja.
Simon spušta glavu bliže svojoj rum-babi. Čovjek se rukuje s onom
trojicom, čini to kao važna osoba, dužnosnik izabran na lokalnim
izborima i/ili važan pripadnik Camorre (razlika između to dvoje na
ovim područjima često nije baš jasna). Zatim ulazi u kafić.
Bianca pljuje po Forlaniju i njegovoj vladi u kojoj sjede predstavnici
pet političkih stranaka. Simon ima dojam kako ona upravo proživljava
slom živaca. Želi je smiriti, pa dok izgovara umirujuće riječi - “Daj, nije
sve baš tako loše, pomisli na Nikaragvu...” - pruža ruku ispod stola kako
bi joj dodirnuo koljeno te, protivno očekivanjima, ispod tkanine
Biancinih hlača pod prstima osjeća nešto tvrdo što nije njezina noga.
Bianca poskakuje i silovito podvlači nogu ispod stolca. Istog trena
počinje jecati. Njezin pogled istodobno izaziva i preklinje Simona. U
njezinim suzama ima gnjeva, bijesa i ljubavi.
 Simon samo šuti. Tako dakle stoje stvari: happy end. Čovjek bez
ruke sa ženom bez noge. A kao i u svim dobrim pričama to
podrazumijeva i grižnju savjesti: ako je Bianca na bolognskome
kolodvoru ostala bez noge, za to je odgovoran baš on. Da ga nije
upoznala, još uvijek bi imala obje noge i mogla bi nositi suknje.
Istodobno, da ga nije susrela, ne bi sad bili dirljivi par
hendikepiranih. Amputirani, a zatim su izrodili gomilu malenih
ljevičara?
Problem je samo što to nije završna scena kakvu je on bio
predvidio.
Da, htio je iskoristiti priliku da tijekom boravka u Napulju ponovno
susretne Biancu, mladu ženu koju je u Bologni jebao na stolu za
obdukciju, no sad na umu ima neke druge planove.
Simon neprimjetno kima jednom od mladića sa šalovima.
Trojica mladića ustaju, prebacuju šalove preko usta i ulaze u kafić.
Simon i Bianca razmjenjuju dug pogled kojim si šalju cijeli niz
poruka, priča i emocija; prošlost, sadašnjost, a već je tu i kondicional
prošli (najgore od svega jest žaljenje).
Čuju se dvije eksplozije. Krici i metež.
Banda sa šalovima izlazi, donji im je dio lica maskiran, ispred sebe
guraju Simonova protivnika. Jedan od trojice mladih prislonio je P38 uz
rebra uvaženog pripadnika Camorre. Drugi s pištoljem u ispruženoj
ruci zamahuje preko cijele terase kako bi držao pod nadzorom
skamenjene goste kafića.
Prolazeći pokraj Simona, treći na stol odlaže nešto, što Simon
odmah pokriva salvetom.
Uguravaju dostojanstvenika u fiat i udaljavaju se punim gasom.
U kafiću vlada panika. Simon osluškuje krike u unutrašnjosti, te
shvaća da su tjelesni čuvari ranjeni. Svaki je dobio po metak u nogu,
kako i priliči.
Izbezumljenoj Bianci Simon kaže: “Dođi sa mnom.”
Odvlači je do motora onog trećeg i pruža joj salvetu u kojoj je
kontakt-ključ. Kaže Bianci: “Vozi.”
Bianca prosvjeduje: nekoć je imala skuter, no ne može voziti ovako
veliki motor.
Simon škrguće zubima dok zadiže desni rukav: “Ne mogu ni ja.”
Bianca tad sjeda na triumph, Simon gazi papučicu kako bi pokrenuo
motor te sjeda iza nje, obujmljuje je oko pojasa, a ona okreće ručicu
gasa i motor poskakuje. Bianca pita kamo treba voziti, a Simon joj
odgovara: “Pozzuoli.”

99.

Prizor je kao s površine Mjeseca, mješavina špageti-vesterna i kronika

s Marsa.
Usred ogromnoga kratera prekrivenog blijedom glinom trojica
pripadnika bande sa šalovima okružuju debeljuškastog funkcionera
kojeg su prisilili da klekne uz rub bare od ključala blata.
Oko njih se podižu stupovi sumpora koji izbijaju iz zemljine utrobe.
Oko njih lebdi snažan miris trulih jaja.
Simonu je prvo pala na pamet Sibilina špilja kod lokaliteta Cumae
gdje ih nitko nikada ne bi pronašao, no od tog je mjesta odustao jer bi
bilo previše kičasto, odveć opterećeno simbolikom, a simboli ga
počinju zamarati. Samo, ne može čovjek baš tako lako pobjeći
simbolima: dok koračaju po ispucanu tlu, Bianca mu kaže kako su
Rimljani Solfataru, napola ugašeni vulkan, smatrali ulazom u pakao.
OK.
“Salve! Što ćemo s ovim, compagno?”
Bianca, koja u Gambrinusu nije prepoznala onu trojicu, u čudu širi
oči:
“Angažirao si Crvene brigade iz Bologne?”
“Mislio sam da nije nužno riječ o Crvenim brigadama; nisi li taj stav
iznijela i svojemu prijatelju Enzu?”
“Nitko nas nije angažirao.”
“Non slamo del mercenari.”
“Ne, istina je, ovo rade besplatno. Uvjerio sam ih.”
“Da otmu ovog frajera?”
“Si tratta di un uomo politico corrotto di Napoli.”
“On je u gradskom poglavarstvu izdavao građevinske dozvole. Zbog
tih dozvola koje je prodao Camorri stotine ljudi su poginule kad se
dogodio terremoto, srušile su se na njih građevinski neispravne kuće
što ih je izgradila Camorra.”
Simon prilazi korumpiranome političaru i batrljkom mu dodiruje
lice.
“Osim toga ovaj ne zna gubiti.” Čovjek otresa glavom kao životinja.
“Strunz! Si mmuort!”
Trojica pripadnika Brigada predlažu da se za njega zatraži
otkupnina. Pripadnik bande koji govori francuski okreće se prema
Simonu: “Ma, nisam siguran hoće li itko biti spreman platiti za svinju
poput njega, ha-ha!” Trojica se smiju, a smije se i Bianca, no ona želi da
ovaj umre, premda to ne govori.
Neizvjesnost u stilu Alda Mora: Simonu se to sviđa. Željan je osvete,
no sviđa mu se ideja da sve prepusti slučaju. Lijevom rukom hvata
uglednika za bradu i stišće šaku kao kliješta. “Shvaćaš li alternativu? Ili
će te pronaći u prtljažniku nekog 4L, ili ćeš se moći vratiti kući i
nastaviti sa svojim gadarijama. No da ti više nije palo na pamet nogom
kročiti u Klub Logos.” U sjećanje mu se tad vraća njihov dvoboj u
Veneciji, jedini dvoboj tijekom kojega je osjećao da je u opasnosti.
“Osim toga kako to da je seljačina poput tebe tako obrazovana? Zar
između dvije kriminalne aktivnosti pronalaziš vremena za odlazak u
kazalište?” Istoga trena žali zbog te replike prepune socioloških,
nimalo korektnih predrasuda.
Ispušta bradu odličnika, koji odmah počinje veoma brzo govoriti na
talijanskome. Simon pita Biancu: “Što govori?”
“Nudi mnogo novca tvojim prijateljima kako bi te ubili.” Simon se
počinje smijati. Budući da se s njime suočio, dobro mu je poznato
umijeće uvjeravanja čovjeka na koljenima, no zna i kako između
mafijaškog državnog službenika koji je, po svoj prilici, iz
demokršćanskog miljea i pripadnika Crvenih brigada kojima jedva da
je dvadeset pet godina nema nikakvog mogućeg dijaloga. Mogao bi im
govoriti cijeli dan i noć, no neće ih ni u što uvjeriti.
Toga je savršeno svjestan i njegov protivnik, jer se s brzinom i
gipkošću koju mu zbog njegove tjelesne građe nitko ne bi pripisao baca
na njemu najbližeg pripadnika Brigada u pokušaju da mu otme P38. No
bandu sa šalovima čine mladići savršena zdravlja; debeljuškasti
odličnik dobiva kundakom u glavu i pada na tlo. Trojica pripadnika
Brigada drže ga na nišanu i urlaju.
I tako će priča završiti. Dokrajčit će ga sada i ovdje kako bi ga
kaznili zbog glupoga pokušaja, kaže si Simon.
Odzvanja pucanj.
Na tlo međutim pada jedan od pripadnika Brigada.
Nad vulkan se ponovno nadvija tišina.
Svi udišu sumporne pare, kojih je zrak ovdje prepun.
Nitko se i ne pokušava skloniti, jer je Simon imao sjajnu ideju da
odabere baš ovaj prostor: na otvorenome, usred kratera vulkana čiji je
promjer sedamsto metara. Dakako da ovdje nema nikakva stabla ili
žbuna iza kojega bi se čovjek mogao skloniti. Simon pogledom traži
potencijalni zaklon i uočava bunar i malenu kamenu konstrukciju iz
koje se diže para (antičke peći koje su predstavljale ulaz u čistilište, kao
i ulaz u pakao), no izvan dosega su.
Dvojica u odijelima idu im ususret, jednom je u ruci pištolj, dok
drugi nosi pušku. Simonu se čini da prepoznaje njemački Mauser.
Dvojica pripadnika Brigada koja su još na životu podižu ruke u zrak, jer
znaju da s ove udaljenosti njihovi P38 nisu učinkoviti. Bianca
netremice promatra leš s propucanom glavom.
Camorra je poslala svoje ljude da spase korumpiranog odličnika.
Sistema ne odustaje tako Iako od svojih kreatura. A Simon je uvjeren
kako je i ovaj prilično zagrižen kada je riječ o osveti zbog ugrožavanja
njegovih osobnih interesa, što znači da će ga, po svemu sudeći,
pogubiti na licu mjesta zajedno s ostatkom bande sa šalovima. Kad je
pak o Bianci riječ, i nju sigurno čeka ista sudbina, jer “sustav” nikad
nije bio sklon iza sebe ostavljati svjedoke.
Potvrdu svojim promišljanjima dobiva u trenutku kad odličnik
ustaje dišuči poput tuljana, udjeljuje šamar prvo njemu pa dvojici
pripadnika Brigada, a naposljetku i Bianci. Sudbina je svih njih četvero
dakle zapečaćena. Odličnik kaže dvojici izvršitelja kroza zube:
“Acceritele.”
Simonu padaju na pamet Japanci iz Venecije. Ovoga mu puta neće
priskočiti upomoć deus ex machina? U tim posljednjim trenucima
Simon iznova pokreće dijalog s onom transcendentalnom instancom
koju je zamislio: ako se uistinu zaglavio u romanu, koja narativna
ekonomija iziskuje da umre na kraju? Simon u glavi nabraja nekoliko
naratoloških razloga, koji mu se svi odreda čine dvojbenima. Razmišlja
o onome što mu je rekao Bayard. “Sjeti se Tonyja Curtisa u Vikinzima.”
Da. Razmišlja o onome što bi učinio Jacques, neutralizirao bi jednog od
dvojice naoružanih, drugoga bi oborio oružjem onog prvog, no Bayard
nije ovdje, a Simon nije Bayard.
Camorrin egzekutor uperio je pušku u njegova prsa.
Simon shvaća kako se ne može nadati ničemu od bilo kakve
transcendentalne instance. Osjeća kako romanopisac, ako postoji, nije
njegov prijatelj.
Njegov krvnik tek je nešto stariji od pripadnika Brigada. No u
trenutku kad se sprema povući obarač, Simon mu kaže: “Znam da si
častan čovjek.” Pripadnik Camorre zaustavlja prst i traži od Biance
neka mu prevede. “Isse a ritto cà sin'omm d'onore.”
Ne, neće se dogoditi čudo. No bio ili ne bio u romanu, neće se samo
tako prepustiti. Simon ne vjeruje u spas, ne vjeruje da ima misiju koju
treba provesti na zemlji, za razliku od toga, vjeruje kako ništa nije
unaprijed napisano te kako čak i ako se našao u rukama sadističkog i
hirovita romanopisca, njegova sudbina još nije zapečaćena.
Još ne.
Prema hipotetičnom romanopiscu valja se ophoditi kao prema
Bogu: uvijek se ponašati kao da Bog ne postoji, jer ako Bog doista
postoji, onda je, u najmanju ruku, loš romanopisac koji ne zaslužuje da
ga se poštuje, ni da mu se bude poslušan. Nikad nije prekasno da se
pokuša promijeniti tijek priče. Možda se ispostavi kako imaginarni
romanopisac još nije donio konačnu odluku. Možda se ispostavi kako je
kraj priče prepušten glavnome liku, a taj sam glavni lik ja.
Ja sam Simon Herzog. Ja sam glavni lik vlastite priče.
Pripadnik Camorre okreće se prema Simonu, koji mu kaže: “Tvoj
otac se borio protiv fašista. Bio je partizan. Za pravdu i slobodu
riskirao je vlastiti život.” Obojica se okreću prema Bianci, koja sve
prevodi na napuljski: “Pateto eta nu partiggiano ca a fatt’a guerra ‘a
Mussolini e Hitler. A commattuto p’’a giustizia e ‘a liberta.”
Korumpirani političar postaje nestrpljiv, no pripadnik Camorre
daje mu znak neka ušuti. Političar drugome egzekutoru naređuje neka
ubije Simona, no ovaj mu, naoružan puškom, smireno odgovara:
“Aspett.” A taj s puškom očigledno je glavni. Želi znati kako to da Simon
poznaje njegova oca.
Zapravo je riječ o sretnom nagađanju: Simon je prepoznao model
puške, Mauser, kojim su se služili elitni njemački strijelci. (Simona je
oduvijek zanimala povijest Drugog svjetskog rata.) Zaključio je kako je
mladić naslijedio pušku od svojega oca, a iz toga su proizašle dvije
hipoteze: ili je njegov otac dobio njemačku pušku kao pripadnik
talijanske vojske koja se borila rame uz rame s Wehrmachtom, ili se
borio protiv njih, te je pušku uzeo njemačkome poginulom vojniku.
Budući da mu prva hipoteza ne bi bila ni od kakve pomoći, odlučio se
za ovu drugu. No dobro pazi da ne objelodani detalje svojega logičkog
promišljanja, te se okreće prema Bianci i kaže: “Znam također da si u
potresu izgubio članove svoje obitelji.” Bianca prevodi: “Isse sape ca
eperzo a coccheruno int”o terremoto...”
Debeljuškasti političar cupka od nestrpljenja: “Basta! Spam mò!” No
pripadnik Camorre, o zi, “ujak”, kako “sustav” naziva mlade zadužene
za najprljavije rabote, pažljivo sluša Simona koji mu objašnjava ulogu
čovjeka kojeg treba štititi u tragediji terremota koja je zadesila njegovu
obitelj.
Političar prosvjeduje: “Nun e over’!”
No mladi “ujak” zna da je to istina.
Simon nedužno pita: “Ovaj čovjek je ubio članove tvoje obitelji. Ima
li kod vas osveta nekog smisla?”
Bianca: “Christo a acciso afiglietta. Nun te miette scuorno e ll’aiuta?”
Kako je Simon pogodio da je mladi “ujak” izgubio članove obitelji u
terremotu? I kako je bez čvrstih dokaza mogao procijeniti da je na ovaj
ili onaj način političar za to mogao biti odgovoran? U svojoj paranoji
Simon to ne želi razotkriti. Ne želi da romanopisac, ako romanopisac
uopće postoji, dozna kako je došao do tih zaključaka. Ne želi nikome
omogućiti da ga čita kao otvorenu knjigu.
Ionako je previše zaokupljen svojim uvodnim govorom: “Ljudi koje
si volio ostali su zatrpani ispod ruševina.”
Bianca više ne treba prevoditi. Simon više ne mora govoriti. Blijed
poput gline s dna vulkanskoga kratera, mladić s puškom okreće se
prema političaru.
Udara ga kundakom u lice i odguruje unatrag.
Korumpirani političar, debeo i obrazovan, posrče i pada u baru
ključala blata. “Lafangaia”, šapuče Bianca kao hipnotizirana.
I dok tijelo kratko pluta ispuštajući užasne zvukove, trenutak prije
no što će ga progutati vulkan, on može razabrati Simonov glas koji mu,
blijed poput smrti, kaže: “Vidiš, trebao si mi odsjeći jezik.” A stupovi
sumporne pare i dalje izbijaju iz utrobe zemlje, uspinju se do neba i
ispunjavaju atmosferu kužnim zadahom.
Laurent Binet rodio se 1972. u Parizu. Diplomirao je književnost na
Sveučilištu u Parizu i radi kao predavač francuskoga jezika. Za svoj prvi
roman HHhH, objavljen 2010., dobio je nagradu Goncourt u kategoriji
debitanata. Njegov drugi roman Sedma funkcija jezika (La septieme
fonction du langage) izašao je 2015. i dobitnik je nagrade Fnac. Svoja
iskustva iz kampanje Francjoisa Hollandea zabilježio je u knjizi Rien ne
se passe comme prèvu, objavljenoj 2012.
Ivana Šojat rođena je 1971. u Osijeku, gdje je završila gimnaziju i dvije
godine studija matematike i fizike na Pedagoškom fakultetu. Osam
godina živjela je u Belgiji te tamo diplomirala francuski jezik. Objavila
je romane Šamšiel, 2002., Unterstadt, 2009., Ničiji sinovi, 2012., i Jom
Kipur, 2014., zbirke priča Kao pas, 2006., Mjesečari, 2008., Ruke
Azazelove, 2011., i Emet i druge priče (2016.), eseje I past će sve maske,
2006., te zbirke poezije Hiperbole, 2000., Uznesenja, 2003., Utvare,
2005., Sofija plaštevima mete samoću, 2009., i Ljudi ne znaju šutjeti,
2016. Roman Unterstadt nagrađen je nagradama Vladimir Nazor,
Ksaver Šandor Gjalski, Fran Galović te Josip i Ivan Kozarac. Autorica je
dvaju dramskih tekstova: Lipa si, 7l'»0/(HNK u Osijeku, prema
motivima Kozarčeve pripovijetke “Tena”) i Elza hoda kroz zidove
(ZKM).
Prevodi s francuskoga i engleskoga jezika. Između ostalih prevela je
knjige Mathiasa Enarda, Amelie Nothomb, Rolanda Barthesa,
Raymonda Carvera, Gao Xingjiana, Pat Baker, Nuruddina Faraha, Alice
Sebold, Mousse Nabatija, Luca Bessona i Paula Austera. Živi i radi u
Osijeku.
1 Bernard-Henri Levy. (op. prev.)

2 Section franchise de l’Internationale ouvriere, francuska

socijalistička partija koja je pod tim imenom djelovala od 1905. do
1969. (op. prev.)

3 Federation de la gauche democrate et socialiste, francuska

socijalistička organizacija u šezdesetim godinama 20. stoljeća koja je
okupljala zastupnike više lijevih partija, (op. prev.)

4 Satirični naziv za Napoleona III. (op. prev.)

5 Francuski televizijski voditelj, poslije će postati čelnik programa

France 2 1 France 3, ali i objaviti dokumentarni film intervjua s
Mitterrandom (op. prev.)

6 Misli se na Maximiliena Robespierrea. (op. prev.)

7 Lat. rasprava s obje strane, (op. prev.)

8 Machiavelli - izabrano djelo, Naklada Globus, Zagreb, sabrao i

priredio: Damir Grubiša, 1985. (op. prev.)

9 Poujadistički pokret nastao je 1953. na inicijativu sindikalista i

političara Pierrea Poujadea s ciljem obrane prava trgovaca i obrtnika, a
s političke scene nestao je 1958. (op. prev.)