Rudolf Otto

SVETO
(prvih 10. poglavlja)

Danas ću govoriti o djelu Rudolfa Otta, pod nazivom „Sveto“, odnosno O iracionalnom u ideji
božanskoga i njezinu odnosu spram racionalnoga.

I POGLAVLJE- RACIONALNO I IRACIONALNO

Na samom početku prvog poglavlja, Rudolf Otto navodi da je za svaku ideju Boga, naročito
krišćansku ideju Boga, važno da se božanstva označe određenim predikatima. Među tim
predikatima ističe duh, volju, um, svhrovitu i dobru volju, svjesnost, svemoć, jedinstvo biti i
sl, te naglašava da se svi ti predikati naspram božanskoga podrazumijevaju kao apsolutni i
dovršeni. Svi ovi predikati su jasni pojmovi dostupni mišljenju, mislećem raščlanjivanju i
definicji. Rudolf Otto tvrdi da je svaka religija, koja priznaje i potvrđuje bit božanskoga
opisanu predikatima, u tom smislu racionalna religija.
Govori i o kršćanstvu, o važnom obilježju njegove nadmoćnosti naspram ostalih religijskih
stepena i normi. To se ogleda kroz kršćansko posjedovanje pojmova,kroz njihovu nadmoćnu
bistrinu, jasnoću i brojnost. Ipak, to nije jedino, ali je jedno od glavnih obilježja. Upozorava i
na nesporazum do kojeg bi moglo doći, usljed mišljenja da jasni predikati mogu iscrpiti samu
bit božanstva, može biti proizvod načina govora ili pojmovnog svijeta nadbožnog jezika.
Racionalno mora da stoji u prvom planu pa se samim tim čini da je ono sve. Ukoliko
racionalni predikati stoje u prvom planu, oni bit božanskoga iscrpljuju, ali veoma malo, pa
važe za iracionalne. Ti predikati su veoma bitni, ali njihovu smisao ćemo shvatiti tek ako ih
shvatimo kao sintetske bitne predikate.
U drugom dijelu prvog poglavlja, R.Otto govori o suprotnosti racionalizma i dublje religije.
Govori o poricaju čuda, koje se veže za racionalizam i samo kao takvo i jeste racionalizam,
dok je njegova suprotnost potvrda čuda, nešto što je potpuno iskrivljeno i pogrešno. Teorija
čuda kao povremena kršenja prirodno-uzročnog lanca uslijed biti koju je sama postavila,
mora biti njegovim gospodarem i sama, kao takva je racionalna koliko je to još moguće. U
tom smislu, racionalisti su dovoljno često dopuštali mogućnost čuda. Izražena tvrdnja da je
pravoslavlje bilo mati racionalizma, donekle i jeste ispravna. Ali ni to nije jednostavno jer se
polazilo od nauka i učene prosvijećenosti općenito.
U trećem dijelu R.Otto govori da je ova sklonost racionaliziranju preovladava i danas, ne
samo u teologiji nego i u najdubljim istraživanjima religije. Tome podliježu i istraživanja
mitova, bavljenje religijom primitivnih, pokušaji rekonstrukcije ishodišta i početnih razloga
religije itd. Zadivljujuća i istovremenu začuđujuća činjenica jeste da, ako se na ovom
području ljudskog doživljavanja može primijetiti nešto svojstveno i samo na tom području
postojeće, onda je to na religioznom području. Ipak, neprijateljovo oko uvijek vidi oštrije od
oka prijatelja ili neutralnih kritičara tih stvari, pa se tačno zna da, na strani protivnika sav taj
mistični besmisao u suštini nema veze sa razumom.

II POGLAVLJE-NUMINOZNO
Sve ovo što smo do sada spomenuli, pokušat ćemo staviti u odnos spram samosvojne
kategorije Svetog. Samosvojno vrednovanje na religioznom području jeste spoznavanje i
priznavanje nečega „Svetim“. Ono kao takvo, po sebi ima svojevrstan momenat koji se otima
racionalnom i nedostupno je pojmovnom obuhvaćanju. Navest ćemo primjer Kanta, koji
svetu volju naziva voljom koja se iz pogonjenosti dužnošću bez kolebanja pokorava
moralnom zakonu, a to bi bila naprosto savršena moralna volja. Kada se govori o svetosti
dužnosti ili zakona, misli se isključivo na njenu praktičnu nužnost. Valja naglasiti da je riječ
Svet sa svojim jezičnim ekvivalentima u grčkom, semitskom, latinskom i drugim starima
jezicima, najprije označavala tu prevagu, ne baveći se nikad momentima realnog. Također,
R.Otto govori i potrebi za traganjem nekog posebnog imena koje će označavati Sveto bez
ćudorednog momenta. To Sveto se nastoji približiti osjećaju i prisutno je u svim religijama,
kao ono što čini njihovu najdublju nutrinu i bez čega i ne bi bile religije. To živi u semitskim
religijama ali i u biblijskoj religiji. Ono u tome ima svoje posebno ime: kadoš, čemu
odgovaraju hagios i sanctus. Sa ova imena u svim tim jezicima obuhvataju i podrazumijevaju
dobro i apsolutno dobro odnosno nalaze se na najvišem stepenu razvoja i zrelosti ideje. To
Sveto je postupna etička šematizacija. Na samim počecima razvitka tog momenta svi ti izrazi
su u početku označavali nešto potpuno drugačije od dobroga. Današnji tumači to zacijelo i
prihvataju, te se to sa pravom označava kao čisto racionalističko preimenovanje.
Važno je za taj momenat u njegovoj izdvojenosti naći određeno ime koje čuva njegovu
posebnost, omogućujući da se njime obuhvate i suoznače njegove eventualne podvrste ili
razvojni stepeni. Za spomenuto, ovdje se naprije upotrebljava riječ numinozno, dok R.Otto u
okviru toga govori o numinoznoj kategoriji tumačenja i vrednovanja, kao i o numinoznoj
ugođenosti ćutilne duše koje se svaki put javlja tamo gdje se ona kategorija upotrebljava.
Budući da je ova kategorija potpuno sui generis, nju je moguće samo razmatrati. Slušatelju se
može pomoći da dođe do njezina razumijevanja, tako što ga se navede da razmatranjem
pokuša doći do vlastite ćutilne duše, gdje mu se ona tada sama mora probuditi i osvijestiti.

III POGLAVLJE-OSJEĆAJ STVORENJA KAO REFLEKS NUMINOZNOG OSJEĆAJA OBJEKTA U

SAMOSJEĆAJU, momenti numinoznoga
U ovom poglavlju, R.Otto tvrdi da onaj koji ne može misaono se pribrati glede svojih
pubertetskih čuvstva, probavnih smetnji ili čak socijalnih osjećaja, ne može se baviti
religijskom naukom. Ukazuje se na to da se prilikom ispitivanje ili razlaganja tih momenata i
duševnih stanja razmatranja i obuzetosti, što je moguće više pazi na ono što im nije
zajedničko sa stanjima ćudoredne izdignutosti. Pominje i autora Šlajarmahera koji element
takvog doživljavanja što ga posebno treba zamijeniti, naziva osjećajem ovisnosti. U okviru
ovog njegovog značajnog otkrića ćemo ukazati na 2 aspekta. Prvenstveno, ovaj autor prema
tim osjećajima ovisnosti ima neku određenu adekvatnost, pa ga stoga po njoj možemo
označiti analognim. No takva je stvar, uprkos svim sličnostima i analogijama, po sebi
kvalitativno drugačija od tih analognih osjećanja. U jednom dijelu ovog poglavlja R.Otto taj
osjećaj ovisnosti naziva stvorenjskim osjećajem tj osjećajem stvorenja koje tone u svom
vlastitiom ničemu i ne daje ništa manje osim pojmovnog tumačenja stvari. Druga
Šlajarmaherova pogreška koja se ovdje navodi, jeste to što je osjećajem ovisnosti odnosno
osjećajem stvorenja htio odrediti stvaran sadržaj samog religioznog osjećaja. Na prvi pogled,
taj religiozni osjećaj bi bio samosjećaj , osjećaj samosvojne određenosti samoga sebe, svoje
ovisnosti. Osjećaj stvorenja je mnogo više subjektivan popratni momenat i djelovanje, sjena
drugog čuvstvenog momenta koji Otto naziva Plahost, koji nedvojbeno i neposredno ide put
nekog objekta izvan mene, a to je u suštini taj numinozni momenat.

IV POGLAVLJE-MYSTERIUM TREMENDUM
Budući da je ono, o čemu se govori u ovom poglavlju iracionalno, tj u pojmovima
neobjašnjivo, o njemu se govori sa posebnom čuvstvenom reakcijom koju izaziva u
doživljavajućoj ćutilnoj duši. Govori se o tome da ono obuzima ćutilnu ljudsku dušu i pokreće
je tom čuvstvenom određenošću. I tako, za razliku od Šlajarmahera, ovdje iskušavamo onu
primarnu, čuvstvenu određenost koja je usmjerena na objekat, a tek sekundarno slijedi
osjećaj stvorenja.
Osjećaj mysterium tremendum je u suštini osjećaj jezovite tajne. Osjećaj o tome može
prožeti dušu smirujućim raspoloženjem potonule sabranosti, što može prijeći u stalno tekuću
ugođenost duše koja dugo traje a potom trepti, dok u konačnici ne utihne i dušu ne ostavi u
profanomu. Važno je naglasiti da ono ima svoje divlje i demonske oblike, može se spustiti do
gotovo sablasne i strahovite jeze, može postati tiho ponizno drhtanje i nijemost pred onime
što je u neizrecivoj tajni iznad velikog Stvorenja. Misterij pojmovno ne imenuje ništa osim
ono što je skriveno i neočito, nepojmljeno, nepoznato, neshvaćeno itd. Pojam Mišljeno je
nešto što je naprosto pozitivno, i ta pozitivnost se doživljava u osjećajima a te osjećaje
možemo razjasniti razmatranjem ili čistim naslućivanjem.
R.Otto govori o pojmu Tremor, koji sam po sebi definište kao strah, dobro poznati prirodni
osjećaj koji će nam poslužiti kao najbliža, analogna oznaka za čuvstvenu reakciju koja ima
sličnosti sa strahom. U nekim jezicima postoje izrazi koji označavaju taj strah kao više od
straha, npr u hebrejskom jeziku, hikdiš što znači svetiti, naprimjer: neku stvar u srcu svetiti
znači odlikovati osjećajima samosvojne plahosti koja se ne zamjenjuje drugim plahostima i to
znači vrednovati je kategorijom numinoznoga. Naprimjer u njemačkom jeziku imamo
Heiligen, tvoreno od glagola svetiti, što je izvedeno iz jezične upotrebe Biblije.
Religija nije rođena iz prirodne bojazni a ni usljed općeg straha od svijeta. Jezu ne definišemo
kao običan prirodni strah, nego kao prvo pobuđivanje, naslućivanje misterioznoga.
Numinozna plahost je u formi demonske plahosti i to je obilježje tzv religije primitivnih kao
naivna, sirova i prva pobuda. Tamo gdje je taj osjećaj dosegao svoj viši i čišći izraz svoje
prapobude, može naivno provaliti iz duše i biti nanovo doživljene. Jeza je izgubila ono što
stvara smisao, ali ne i ono što neizrecivo plijeni. To ostaje kao mistična strepnja, uzrokujući
kao propratni refleks u samoosjećaju već opisan osjećaj stvorenja, a to je osjećaj vlastite
ništavnosti.
Pojam svojstva u svim svetim tekstovima igra važnu ulogu i upravo zbog njegove
zagonetnosti i neshvatljivosti, tumači su imali mnogo poteškoća. To je orge odnosno gnijev.
Taj gnijev ima svoju jasnu adekvatnost u prijedodžbi koja se kao tajanstvena ira deorum
pojavljuje u mnogim religijama. Čudnovatost tog gnijeva se uvijek uočavala. Izvorno, taj
gnijev nema ništa sa ćudorednim svojstvima, on se razgara i zagonetno se očituje kao
skrivena prirodna sila, neuračunljiv je i hotimičan. Taj prefiks ira, u izrazu ira deorum, nije
ništa drugo nego sam tremendum, koji se, potpuno iracionalan, ovdje shvata i izražava
naivnom adekvatnošću iz prirodnog područja. Gnijev, srdžba i revnost se koriste kao srodni
pojmovi.
Sve što smo do sada rekli o tremendumu, može se sažeti u ideogram apsolutne
nedokučivosti. Kako bismo to sasvim isrpili, dodajemo još jedan momenat, moment sile,
moći, nadomoćne sile, apsolutno nadmoćne sile, te je kao simbolično ime za to odabran
naziv majestas. Momenat tremenduma je ponovljiv kao tremenda majestas. Majestas može
ostati živo očuvan tamo gdje se povlači i jenjava prvi momenat tj momenat nedokučivosti.
Ponovo se vraćamo na autora Šlajarmahera, i na njegov osjećaj ovisnosti, gdje on pod
izrazom „osjećati se ovisnim“ misli na „osjećati se uvjetovanim“.
U okviru božanskog, suprotnost ovisnosti jeste kauzalnost odnosno sveuzročnost ili
sveuvjetovanost. Šema tog momenta je numinozna, dok on sam po sebi nije, pripada
racionalnoj strani ideje Boga, oštro se razvija u pojmovima i ima drugačije izvorište. Ishodište
ove spekulacije je osjećaj apsolutne ovisnosti a ne osjećaj apsolutne nadmoćnosti, i ta
spekulacija tamo gdje se zbiva pretvara puninu moći tremenduma u puninu bitka. Ovdje
možemo uporediti izreku jednog krišćanskog mistika: Čovjek tone i stapa se u svojem
vlastitom ništavilu i u svojoj malenosti. U to mu se jasnije i ogoljenije pokaže Božija veličina,
time će mu prepoznatljivija biti njegova malenost.
Ili riječi islamskog mistika Bajesida Bostamija: i tu mu raskrinka gospo uzvišeni tajne svoje i
očitova mi slavu svoju. I tu, ne gledajući ga njegovim očima, vidjeh da moje svjetlo u
usporedbi s njegovim ne biješe ništa doli mrak i tmina. Isto tako moja veličina i veličajnost
pred njegovom bijahu ništa. I kada okom istinitosti ispitah djela pobožnosti i odanosti što
sam ih činio u njihovoj službi spoznah da su sva potjecala od njega a ne od mene.
Momenti tremenduma i majestasa u sebi sadrže i treći momenat, koji R.Otto naziva
energijom numinoznoga. On je živo oćutljiv u orgeu, dok se izražava u ideogramima živosti,
strasti, volje, bića, afektivnog bića, snage itd. Ova obilježja po svojoj biti sežu od stepena
demonskog do predodžbe živog boga. Ta obilježja su iracionalni momenat ideje Boga koji je
svuda najjače pobuđivao proturječje spram filozofskoga Boga. Gdje god da je bio istican,
filozofi su ga osuđivali kao antropomorfizam.

V POGLAVLJE-NUMINOZNI HIMNI
Usporedbom sljedećih pjesama ćemo prikazati razliku između racionalnog veličanja
božanskoga i veličanja koje po momentima tremendum mysterium daje osjećaj o
iracionalnom:
Iz Gelertove pjesme Slava Božija iz prirode: nebesa diče vjekovječno slavu, zvuk njen mu ime
umnaza
Stvoritelj tvoj sam, mudrost, dobrota bog reda ja sam i tvoj spas, to sam, svim srcem mene
ljubi, u milosti mi sudjeluj.
Slava bozija ovde ipak nije potpuno pogodena jer nedostaje momenat koji smjesta biva
ocutljiv, te cemo se ovom himnom usporediti himnu Langea koji je takoder pjevao o bozijoj
velicajnosti: pred tobom trepti andela mnostvo, pogli lica prignuli oni, strahom ih prozme
tvoje bostvo, pjev njihov sav o tome zvoni

VI POGLAVLJE- FASCINAS
Kvalitativna sadrzina numinoznog kojem misterioznog daje formu je vec izvrsen potiskijuci
moment tremenduma sa maestasom. To je nesto samosvojno privlacno, fascinirajuce i
ocaravajuce. Luther kaze jednako kao sto svetinju poistovjecujemo sa strahom pa ipak od nje
ne bjezimo nego jos vise ka njoj prodiremo. Cijela historija religije svjedoci o ovoj kontrastnoj
harmoniji i to je najcudniji i najrespektabilniji dogadaj u istor reliji opcenito. Racionalni
pojmovi koji idu uporedo sa ovim iracionalnim momentom fascinansa i sematiziaju ga jesu
smilovanje, ljubav, voljnost za pomoc- to su u sustini prirodni momneti opceg dusevnog
iskustva, misljeni samo u dovrstvenosti. Ovi momenti su vazni za religiozni dozivljaj
blazenstva. Blazenost je mnogo vise od puke prirodne utjesenosti, ljubavne srece,
zadobivanja pouzdnasti. Gnijev shvacen kao cisto racionalno ili cisto eticki, jos nije iscrpio
ono duboko jezivo, a milostivo misljenje jos ne iscrpljuje duboko cudesno sto nalazi u
blazenoscu.
Govoreci o numinoznom uvodimo izraz jos vise, koji ima svoje predsepene, pa bi bilo moguce
i cak vjerovatno da je religiozni osjecaj na prvom stepenu svog razvitka najprije krenuo sa
jedim polom tj potiskujucim primivsi oblik kao demonska plahost. Od nje bi se kult mogao
uzdignuti samo u liku tj obliku pokajanja i pomirenja, stisavanja gnjijeva i odvracanja. Iz nje
se ne moze objasniti da se za numinoznim zudi, traga i da ga se prizeljkuje. Zadobivanje
numena i obuzetost njime postaje samosvrha, za time se traga. Tu pocinje razvitak, ciscenje i
sazrijevanje dizivljavanja, a najsublimnija stanja prociscenog bivanja u duhu i oplenjenje
mistike su kraj te stvari. Dok se blazenost prozima i ražaruje cini od njih vise nego sto o njima
shvata i kazuje um. Ona daje mir koji je iznad svakog uma.
Ljubav i povjerenje, koliko god da usrećuju, ne objašnjavaju momenat ushićenosti koji čini
svoje niti u našim najfinijim i najtoplijm spasenjskim pjesmama, naročito u pjesmama čežnje
koje govore o konačnom spasenju. Tu postoji više fascinansa koji žive u visoko intoniranim
hvalospjevima spasenjskog dobra koji se uvijek iznova i stalno javljaju u svim spasenjskim
religijama. Svuda je spasenje ono što prirodnom čovjeku vrlo malo padne na pamet, ili mu
uopšte ne padne, te mu često biva dosadno i nezanimljivo, a u najgorem slučaju protiv ukusa
i prirode. Fascinans ne oživljava samo u religionznom osjećaju čežnje, on je prisutan i u
momentu slavljenja. On sam je ono što u svečanome dušu može ispuniti i uspokojiti. Za njega
i za osjećaj numinoznoga vrijedi da on sam za sebe i bez povezanosti i prožimanja s
racionalnim elementima nikad ne bi mogao ispuniti jedan trenutak u stvarnosti.
Iz momenta misterioznoga iz sasvim drugačijeg, proizilazi nadnaravno i nadsvjetovno, a to se
događa i u momentu fascinansa. Prenapetošću on postaje egzaltiranim te ga skladno tome
treba i razumjeti. Trag egzaltiranog se nalazi u svakom momentu religiozne blaženosti, gdje
se javlja umjereno i kontrolisano. To je najlakše objasniti posmatrajući istraživanja velikih
iskustava u kojima se religiozno doživljavanje javlja u čistoti i potenciranom činu zadobivene
pobožnosti, tj doživljaju milosti, obraćenja i ponovnog rođenja.

VII POGLAVLJE-GOROSTASNO
Grčki izraz deinos je teško shvatlji pojam sa čudnovato različitim stranama. Ono nije ništa
drugo nego numinozno, ali na nižoj razini u govnričkoj ili pjesničkoj razrijeđenosti i u
spuštenom obliku. Baza ove riječi je neugodno i to je također numinozno. Dok se njeni
momenti razvijaju, ona postaje dirus i tremendum, tj zločesta i imponirajuća, silovita i
čudnovata, jezovita i fascinantna, božanska, demonska i energijska. Osjećaj numinozne
plahosti prema svim njenim momentima pred čudesnim boćem, Sofoklo je nastojao pobuditi
u pjesmi zbora.
Značenje i značenjske promjene pojma gorostasno, najbolje možemo pratiti kod Getea. I on
njome najprije označava nešto vrlo veliko, što je toliko veliko da prelazi granice naše
prostorne shvatljivosti. Gete je rekao da gorostasno prestaje biti uzvišeno, to premašuje
našu moć shavtljivosti.

VIII POGLAVLJE-EKVIVALENCIJE
Prvenstveno govori o kontrastnoj harmoniji, gdje mysteriumu tremendumu dodaje apsolutni
fascinans da bi udovoljio drugoj strani numinoznoga. U okviru toga jezovito i čudesno ima
svoj vlastiti misterij, tj pozitivni dvostruki sadržaj koji se objavljuje osjećaju. Ta kontrastna
harmonija se naznačava kao analogija koja ne pripada religiji nego estetici.
Zakon združivanja osjećaja: temeljni zakon nauka o duši tvrdi da se predodžbe općenito
privlače te da jedna potiče drugu, dopuštajući joj da ulazi u svijest. Za osjećaje važi također
sličan zakon. Jedan osjećaj može pokrenuti drugi, te potaknuti čovjeka da istovremeno gaji i
jedan i drugi. Ovdje se ne radi o tome da jedan osjećaj postupno mijenja svoj razvoj ili da se
pretvara u drugi osjećaj, nego o tome da čovjek prelazi od jednog osjećaja na drugi u mijeni
njegovih stanja, stepenskim smanjenjem jednog i povećanjem drugoga. To prelaženje iz
jednog osjećaja u drugi je R.Otto nazvao preobrazbom. Govori i o osjećaju uzvišenog, koji je
u suštini podražaj za buđenje numinoznoga.

IX POGLAVLJE-SANCTUM KAO NUMINOZNA VRIJEDNOST

Osjećaj stvorenja se sastoji od osjećaja potonuća, malenosti i ništavnosti, jer to postajanje
malenim i ništavnim je nešto potpuno drugačije od onoga kada čovjek postane svjestan
prirodne malenosti, slabosti ili ovisnosti. Tu možemo primijetiti obilježje određenog
obezvređivanja samoga čovjeka, s obzirom na njegovu stvarnost i postojanje. Tu dolazimo i
do drugog umanjivanja vrijednosti kojeg svako poznaje, te njegovim razmatranjem dolazimo
do pravog središta zadaće samog čovjeka. Neposredno se može osjetiti na taj način da
izravne provale osjećaja koje prvobitno ne nastaju vlastitom usredotočenošću na počinjene
prestupe koji su svakako dani zajedno sa osjećajem numinoznoga, odnosno osjećaja koji se
nasuprot onom numinoznom vrijednosno umanjuju zajedno sa svim svojim postojanjem
općenito. Moralna obezvređivanja nisu osjećaj kršenja ćudorednog zakona, nego su
apsolutne profanosti. U istom momentu, R.Otto vrednuje kategorije potpuno samosvojne
vrijednosti koja se suprotstavlja nevrijednosti profanoga, a pripada samo numenu i
apsolutno njemu odnosno Tu solus sanctus. Sanctus nije savršeno, lijepo niti uzvišeno a
samim tim ni dobro. Ono ima određeno oćutljivu podudarnost sa takvim vrijednostima. Ne
radi se o tome da bi plahost naspram sanctusa bila još jednom plahost pred apsolutno
svesilnim i njenim tremenda majestasom, nasuprot čemu ne postoji ništa osim slijepe plahe
poslušnosti.
Tamo gdje se shvata i gdje je jasno da sanctus izvorno nije ćudoredna kategorija, prevodi ga
se kao nadsvjetovno. Njegov nedostatak se ogleda u tome da je nadsvjetovnost izričaj
usmjeren na bitak a nikako ne na vrijednost. Želeći istaći baš taj moment numinoznoga,
njegov apsolutni vrijednosni karakter ujedno u apsolutnoj vrijednosti sanctuma, Otto uvodi
termin augustum. Augustum bi bio ako je od objektivne vrijednosti koju treba poštovati u
sebi, a budući da je takav augustum bitan momenat numinoznoga, bitna je i religija.
Suprotnost numinoznoj vrijednosti numinoznoga je nevrijednost ili protivna vrijednost. Ako
ćutilnu dušu postavimo kao grijeh, ona dobija strašnu težinu za savjest, kršeći njenu vlastitu
snagu. Na ćudorednoj podlozi ne izrasta potreba za izbavljenjem, posvetom, pokrivanjem ili
raskajanjem. Takve stvari su najdublji misterij religije, gdje one za racionaliste i moraliste
mogu biti samo mitološki fosili.

X POGLAVLJE-ŠTA ZNAČI IRACIONALNO?

Za iracionalnim se traga na najrazličitijim područjima. Postoji tendencija čestog izbjegavanja
tačnog navođenja šta se misli, pa se nerijetko pod tim pojmom podrazumijeva sve i svašta i
primjenjuje se na način da se pod tim pojmom može mnogo toga podrazumijevati npr
činjenično nasuprot zakonu, empirijsko nasuprot razumu, slučajno nasuprot neophodnom,
slijepo nasuprot izvodljivom i sl.
Pod iracionalnim ne mislimo na mutno, glupo, nepodvrgnuto razumu, sablasno. To isto
vrijedi i za sve otkrivene momente numinoznoga. To je najočiglednije kod definisanja
momenta miruma i plahosti. Iracionalno nam postavlja zadatak da nas ne smiruje svojom
pukom tvrdnjom i da time otvara sva vrata proizvoljnosti i zanosnom govori, nego da na što
bliži način utvrdimo njegovu smisao. Iracionalno se ne racionalizira, nego zahvata i tvrdi
prema njegovim momentima, suprotsavljajući se iracionalizmu zanosnog hotimičnog govora
uz pomoć zdravog učenja. Na taj način ćemo ugoditi Geteu, koji je rekao: Velika je razlika
težim li iz svijetloga u tamnom ili iz tamnoga u svijetlo, da li se i onda kad mi jasnoća više ne
godi nastojim obaviti stanovitim sutonom, ili ipak u uvjerenju da ono jasno miruje na
dubokom, teško istraženom dnu, razmisšljam da s toga uvijek teško izgovorljivog dna
ponesem gore ono moguće.