KASNI MODERNIZAM

vrijeme: od 40.-ih do 70.- ih godina 20. st.

obilježja: odustaje se od avangardnih zahtjeva za radikalnim osporavanjem tradicije, pristupa
se književnoj tradiciji kao zbirci svojevrsnih tema, motiva i književnih postupaka, dolazi do
dijaloga s tradicijom – književnici se vraćaju velikim književnim temama kao što su odnos
pojedinca i društva, odnos pojedinca i vlasti, međuljudska komunikacija, pojedinac u
suvremenoj civilizaciji, smisao postojanja umjetnosti/književnosti… dominiraju književne
tehnike (tehnika redukcije, realističko pripovijedanje), a odustaje se od traženja novih
književnih postupaka
AVANGARDA KASNI MODERNIZAMPOSTMODERNIZAM
ključni pojmovi: egzistencijalistički roman, epski teatar, antidrama (teatar apsurda)
PREDSTAVNICI:
PROZA (roman)
Jean-Paul Sartre – „Mučnina“
Albert Camus – „Stranac“
Mihail Afanasjevič Bulgakov – „Majstor i Margarita“
Ernest Hemingway – „Kome zvono zvoni“, „Starac i more“
Thomas Mann – „Doktor Faustus“
Meša Selimović – „Derviš i smrt“
DRAMA
Bertolt Brecht – „Majka Courage i njezina djeca“
Eugène Ionesco – „Ćelava pjevačica“
Samuel Beckett – „U očekivanju Godota“
Arthur Miller – „Smrt trgovačkog putnika“
Tennessee Williams – „Tramvaj zvan čežnja“

JEAN-PAUL SARTRE
- Začetnik i glavni predstavnik francuskog egzistencijalizma
- U filozofskom romanu „Mučnina“ prikazao je proces dolaska do spoznaje glavnog
lika o svijetu kao mjestu apsurda i egzistencijalne tjeskobe

„MUČNINA“
- pisana u obliku dnevnika
- svijet se opisuje kao apsurdno, neprijateljsko mjesto iz perspektive lika
- mučninu izaziva osjećaj da je čovjek bačen u takav svijet i da mora pronaći smisao
života
- zbog znanstvenih izlaganje može se odrediti kao i roman esej
ALBERT CAMUS
1. FAZA (očaj i samoća) – faza apsurda
- temelji se na Camusovoj spoznaji apsurdnog postojanja u svijetu koju je filozofski
obrazložio u eseju „Mit o Sizifu“
- odražava osjećaj bespomoćnosti koji je zahvatio veliki dio njegova naraštaja u ratu
- život doživljava kao niz apsurda (patnja, nasilje, zločini, smrt) pred kojima je čovjek
kao ljudsko biće nemoćan
- čovjek je bespomoćni automat otuđen od ljudske prirode, ali kao pojedinac može ipak
ostvariti svoju slobodu ako ju svjesno prihvati kao životnu filozofiju
- djela: „Mit o Sizifu“
„Stranac“ (roman)
„Kaligula“ (drama)
„Nesporazum“ (drama)

2. FAZA (pobuna i zajedništvo)

- filozofski objašnjava u eseju „Pobunjeni čovjek“
- pronalazi smisao čovjekove egzistencije i ljudske solidarnosti
- djela: „Kuga“ (roman)
„Opsadno stanje“ (drama)
„Pravednici“ (drama)
„Pad“ (roman)
„Progonstvo i kraljevstvo“ (zbirka novela)
„Ljeto“ (8 lirskih eseja)

CIKLUS APSURDA – naglašava se nihilizam (besmislenost) uvjetovan doživljajem

povijesnog i društvenog trenutka ( rat, represivni režimi) – „Stranac“, „Mit o Sizifu,
„Kaligula“
CIKLUS POBUNE – ukazuje se na izlaz iz takva svijeta (humanizam, angažirani pojedinac)
– „Kuga“, „Pobunjeni čovjek“, „Opsadno stanje“, „Pravednici“

CAMUSOVA FILOZOFIJA APSURDA

- apsurd = besmislenost, stanje svijesti koja proizlazi iz osjećaja
- čovjek koji misli o svemu, pada u apsurd
- svijet izaziva mučninu
- apsurd ne postoji ako nije stanje duha
 - pojavljuje se kao svijest o unutarnjoj žudnji
- kada se susretne ljudski zahtjev i iracionalni bitak svijeta, nastaje doživljaj apsurda
- ne vodi pasivizmu nego aktivizmu
- mjera razlike između esencije (bitnost) i egzistencije (opstanak, život)
- apsurd nije u čovjeku ni u svijetu nego u njihovoj zajedničkoj prisutnosti
- apsurdno stanje je gubitak ljudi
- Camus se pita: „Ako je svijet besmislen, što ostaje čovjeku?“
(HEROJSKI, BUNTOVNI PESIMIZAN SIZIFOVOG TIPA)

EGZISTENCIJALISTIČKI ROMAN
- tematika je vezana uz čovjekov doživljaj vlastitog postojanja – odnos osamljenog
pojedinca s drugim ljudima, osporavanje tradicionalnog modela života, sloboda
čovjekova izbora, tjeskoba koju donosi svijet o odgovornosti za vlastiti život, osjećaj
apsurda života, strah, smrt…
- likovi su polarizirani ili egzistencijalisti (uviđaju čovjekov egzistencijalni položaj) ili
pripadaju masi (većina koja živi u prividu građanskog života, egzistencijalisti ih ne
smatraju autentičnim)
- reduktivna tehnika – čovjek je sveden na golo postojanje, a posljedica toga je da nema
razrađenu fabulu, u središtu piščeva zanimanja je suprotstavljanje stajališta o bitnim
životnim pitanjima, pa je naglasak na prikazu lika
- suprotstavlja se realističkoj tradiciji
- oslanja se na moderni roman uvođenjem unutarnjih monologa, sklonosti esejičkim
elementima i razaranju cjelovite priče u niz fragmenata

DRAMA I KAZALIŠTE
- epsko kazalište Bertolta Brechta – nastoji potaknuti gledatelja na djelovanje, spaja
dramu i epiku
- kazalište apsurda – otporom tradicionalnoj drami i kazalištu ukazuje na apsurd života

BERTOLT BRECHT
- djela: „Majka Courage i njezina djeca“, „Život Galilejev“, „Kavkaski krug kredom“,
„Dobri čovjek iz Sečuana“
- osnovao kazalište „Berliner Ensamble“ s kojim je na scenu postavljao djela u duhu
epskog kazališta (uvodi se „efekt začudnosti“ – iluzija se razbija različitim
postupcima, npr. prekidanjem radnje uvođenjem songova i sl.)

KAZALIŠTE APSURDA
- najznačajniji predstavnici: Samuel Beckett i Eugène Ionesco
 - Ionesco svijet doživljava kao tragikomično mjesto utemeljeno na razgradnji jezika
kao sredstva komunikacije, a Beckett pred gledatelje stavlja apokaliptičnu sliku puste
civilizacije u kojoj je život sveden na uzaludno čekanje

EUGÈNE IONESCO
- stavlja naglasak na „tragediju jezika“ – nepostojanje komunikacije u suvremenom
svijetu prikazan besmislenim ponavljanjem riječi s varijacijama, odsutnošću
dijaloga…
- djela: „Ćelava pjevačica“
„Lekcija“
„Stolice“
„Nosorog“

SAMUEL BECKETT
- bavi se temama otuđenosti čovjeka u svijetu, ljudske osamljenosti i apsurda čovjekova
života kao besmislena trajanja
- smatra se prethodnikom postmodernizma
- djela: „U očekivanju Godota“
„Svršetak igre“
ANTOLOGIJSKE DRAME
„Posljednja vrpca“
„O, divni dani“
„Molloy“, „Malone umire“, „Bezimeno“ -romani

STRANAC
- Tema: prikaz života kao besmislenog i apsurdnog; čovjekova otuđenost – čovjek kao
stranac u svijetu
- Kompozcija: roman je podijeljen na dva djela – u prvome se Mersault prikazuje kao
slobodan čovjek, a u drugom je u zatvoru i sudi mu se
- Lik: govori ono što vidi i osjeća, predstavnik je otuđenog čovjeka, otuđen od društva,
ravnodušan prema svemu, karakterizira ga tehnika redukcije (svodi njegov psihički
život na elementarno tj. na osjetilne dojmove, tako se lik kreće samo u jednoj
vremenskoj dimenziji – sadašnjosti)
- Vrsta: roman lika; egzistencijalni roman

U OČEKIVANJU GODOTA
- Tema: život kao uzaludno čekanje; (metaforičan) prikaz apsurda čovjekove
egzistencije
- Kompozicija: ciklička ili kružna – u drugom činu se ponavljaju motivi i situacije iz
prvog
- Stilska obilježja: kazalište apsurda osporava tradiciju, likovi nisu dramski pa nema ni
sukoba, likovi izmjenjuju kratke monologe, autor uvodi elemente igre kojima se
naglašava apsurd, groteska se naglašava uvođenjem crnog humora (npr. dijalog o
samoubojstvu)