Ap 3879 20 1302150

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 3879/20,
rješavajući apelaciju Aleksandra Tucikešića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i

Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog
suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u
sastavu:
Mato Tadić, predsjednik

Miodrag Simović, potpredsjednik
Mirsad Ćeman, potpredsjednik
Valerija Galić, sutkinja
Seada Palavrić, sutkinja
Zlatko M. Knežević, sudija
Angelika Nussberger, sutkinja
Helen Keller, sutkinja
Ledi Bianku, sudija
na sjednici održanoj 3. decembra 2021. godine donio je

Predmet broj: AP-3879/20 2 Odluka o dopustivosti i meritumu
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Aleksandra Tucikešića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e)

Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za
zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K

029157 20 Kž od 2. oktobra 2020. godine.
Predmet se vraća Sudu Bosne i Hercegovine, koji je dužan da

po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e)
Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije
za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Sudu BiH da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana
dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o
preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Aleksandar Tucikešić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Advokatsko
društvo „Pizović“ d.o.o. Sarajevo, podnio je 30. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu
Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine (u
daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 2 K 029157 20 Kž od 2. oktobra 2020. godine i S1 2 K 029157 19
K od 28. maja 2020. godine. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom se odgađa
izvršenje izrečene kazne zatvora do donošenja konačne odluke o njegovoj apelaciji.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 3879/20 od 3. marta 2021. godine
(dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbio kao neosnovan apelantov
zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine
(u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 8. decembra 2020. godine da dostave odgovore na
apelaciju.
4. Sud BiH je dostavio odgovor 18, a Tužilaštvo BiH 22. decembra 2020. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih

Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
6. Sud BiH je Presudom broj S1 2 K 029157 19 K od 28. maja 2020. godine apelanta proglasio
krivim da je radnjama, bliže opisanima u izreci presude, počinio krivično djelo udruživanje radi
činjenja krivičnih djela iz člana 249. stav 2. Krivičnog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZBiH) i
krivično djelo primanje poklona i drugih oblika koristi iz člana 217. stav 1. KZBiH, sve u vezi sa čl.
29. i 53. KZBiH. Apelantu je izrečena kazna zatvora od jedne godine i jedinstvena novčana kazna u
iznosu od 7.000,00 KM. Istom presudom od apelanta je oduzeta imovinska korist pribavljena
izvršenjem krivičnog djela, te je obavezan da naknadi štetu BiH u iznosima označenima u presudi.
7. Iz obrazloženja presude proizlazi da je Sud BiH, u skladu sa članom 240. Zakona o

krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), na glavnom pretresu 7.
februara 2020. godine prihvatio saglasan prijedlog tužioca i branioca tada optuženih T.K. i D.D. da
se prije saslušanja svjedoka predloženih u optužnici u svojstvu svjedoka saslušaju optuženi T.K. i
D.D. S tim u vezi, ukazano je na član 6. stav 2. ZKPBiH kojim je regulirano da se osumnjičenom,
odnosno optuženom mora omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da
iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist, kao i da se radilo o saglasnom prijedlogu optužbe
i odbrane. Prema stavu Suda BiH, na taj način nije povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu budući
da je i on, kao i T.K. i D.D. već prilikom prvog ispitivanja poučen o svom pravu da može dati iskaz
u svojstvu svjedoka, kojom prilikom će biti podvrgnut direktnom, unakrsnom i dodatnom
ispitivanju. Nadalje, ukazano je da apelant to svoje pravo do završetka glavnog pretresa nije
iskoristio, kao i da je imao i koristio mogućnost da svjedoke T.K. i D.D. unakrsno ispituje i dovodi
u sumnju njihov kredibilitet i istinitost i pouzdanost njihovog svjedočenja. Najzad, ukazano je i da
je sud sve dokaze ocijenio savjesno u smislu člana 281. stav 2. ZKPBiH, pa i iskaze svjedoka T.K. i
D.D. kako pojedinačno, tako i u vezi sa svim ostalim dokazima, tako da osuđujuća presuda nije
zasnovana isključivo, niti u odlučujućoj mjeri na iskazima ovih dvaju svjedoka.
8. Nadalje, iz obrazloženja presude proizlazi da je kao neosnovana ocijenjena apelantova

tvrdnja da su iskazi svjedoka T.K. i D.D. nezakoniti dokazi s obzirom na pluralitet, odnosno
kumulaciju procesnih uloga, budući da su u momentu davanja iskaza na glavnom pretresu imali
svojstvo optuženih lica, zbog čega nisu istovremeno mogli biti saslušani i u svojstvu svjedoka. U
vezi s tim je ukazano da iskazi ovih svjedoka nisu pribavljeni suprotno članu 10. ZKPBiH, koji
regulira zakonitost dokaza. U prilog navedenome detaljno je interpretiran stav Suda BiH u predmetu
broj S1 2 K 023053 19 Kž od 22. februara 2019. godine iz kojeg, pored ostalog, proizlazi da, u
slučaju kada je odbrana predložila da se toko dokaznog postupka optuženi sasluša u svojstvu
svjedoka, sud je navedeni dokazni prijedlog, s obzirom na član 6. stav 2. ZKP BiH u vezi sa članom
259. stav 2. ZKPBiH, dužan prihvatiti s obzirom na to da, za razliku od ostalih dokaznih prijedloga
odbrane, u pogledu ovog dokaznog prijedloga ne uživa diskreciju. Sud BiH je, dalje, istakao da su
T.K. i D.D. iskoristili svoje zakonsko pravo i da su dali iskaze o činjenicama u svojstvu svjedoka,
da su bili upozoreni na dužnost da govore istinu, te da su podvrgnuti direktnom i unakrsnom
ispitivanju, slijedom čega njihovi iskazi predstavljaju zakonite dokaze. Navedeni iskazi nisu
pribavljeni povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima
koje je BiH ratificirala, niti bitnim povredama ZKPBiH, već ostvarivanjem prava optuženih na
odbranu. Prema stavu Suda BiH, da nije prihvatio prijedloge odbrane optuženih T.K. i D.D. i da im
nije dozvolio da u svojstvu svjedoka daju svoje iskaze, postupio bi suprotno članu 259. ZKPBiH i
učinio bi povredu njihovog prava na odbranu.
9. Sud BiH je istakao da provedeni dokazi nesporno potvrđuju da je apelant počinio krivična
djela za koja je proglašen krivim. U vezi s tim je ukazano da je apelant, kao viši stručni saradnik-
vođa smjene u Carinskom referatu na graničnom prelazu Gradiška, u okviru svojih ovlaštenja, te
obima i sadržaja poslova određenih Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji u Upravi za indirektno
oporezivanje (u daljem tekstu: Pravilnik), propuštao dužnost da nadzire pravilnost rada carinika,
osuđenih T.K. i D.D., te da je davao odobrenje za realizaciju prethodno dogovorenog plana uvoza
polovne bijele tehnike bez provođenja redovnog postupka carinskog nadzora, a na koji način je
davao svoj udio kao pripadnik grupe u izvršenju krivičnog djela primanje poklona i drugih oblika
koristi iz člana 217. stav 1. KZBiH. Prema stavu Suda BiH, izvedeni dokazi nesporno potvrđuju
povezanost apelanta sa osuđenim T.K. i D.D. i njihovih radnji u izvršenju krivičnog djela koje su se
međusobno dopunjavale, budući da su T.K. i D.D. kao saradnici-carinici propuštali da izvrše
obavezan carinski nadzor i naplatu uvoznih dažbina, dok je apelant, kao vođa smjene i njihov
neposredni pretpostavljeni, propuštao da izvrši nadzor nad pravilnošću njihovog rada i unaprijed
odobravao njihovo postupanje. Sve navedeno, prema stavu Suda BiH, potvrđeno je iskazima
svjedoka T.K. i D.D. koji su saglasno izjavili da bez odobrenja svog šefa (apelanta) nisu mogli
propustiti da izvrše službene radnje, odnosno da propuste da izvrše carinski nadzor i da naplate
uvozne dažbine, zbog čega su i tražili i dobili saglasnost od apelanta da to učine, te primljeni poklon
u vidu novca za propuštanje da obave službene radnje predavali upravo apelantu. U prilog
navedenom ukazano je i da su kritične prilike za realizaciju dogovora čekali da se apelant vrati sa
godišnjeg odmora.
10. Dalje, da je apelant, kao vođa smjene, bio dužan da se stara o pravilnosti rada zaposlenih u
smjeni (saradnika-carinika) u pogledu primjene propisa, u konkretnom slučaju sada osuđenih T.K. i
D.D., te da preduzima odgovarajuće mjere u slučaju da postoje elementi carinskog prekršaja,
utvrđeno je na osnovu detaljno pobrojanih odredaba Pravilnika kojima je propisan opis poslova
ovog radnog mjesta. Da je apelant postupio suprotno i propustio da se stara o pravilnosti rada T.K. i
D.D. u pogledu primjene propisa kojima je reguliran postupak carinskog nadzora nad robom i da im
je dao odobrenje da propuste označeno teretno vozilo na kom se nalazila polovna bijela tehnika
preko graničnog prelaza bez provođenja redovnog postupka carinskog nadzora i naplate uvoznih
dažbina, te da je primio poklon u vidu novca u iznosu od 1.400 eura, sud je utvrdio na osnovu
iskaza koje su u svojstvu svjedoka na glavnom pretresu dali T.K. i D.D. i prikriveni istražitelj
“Dušan”, ali i svih drugih dokaza koji su provedeni na glavnom pretresu.
11. U obrazloženju presude dalje je ukazano da su svjedoci T.K. i D.D. u svojim iskazima na
detaljan i uvjerljiv način opisali kako su u augustu 2018. godine, prvo sam T.K., a potom T.K. i
D.D. zajedno, stupili u kontakt i sastali se sa informatorom „Fanatikosom" i prikrivenim
istražiteljem ,,Dušanom“ sa kojima su se dogovorili o uvozu šlepera polovne bijele tehnike preko
graničnog prelaza Gradiška bez provođenja redovnog postupka carinskog nadzora, te da su od njih
za tu uslugu zahtijevali i primili poklon u vidu novca, a koji dogovor je i realiziran 16. septembra
2018. godine, kada su na graničnom prelazu Gradiška propustili teretno motorno vozilo u kojem se
nalazila polovna bijela tehnika bez provođenja redovnog postupka carinskog nadzora. Svjedoci T.K.
i D.D. su potvrdili da je o njihovom dogovoru sa informatorom “Fanatikosom” i prikrivenim
istražiteljem “Dušanom” bio obaviješten njihov neposredni pretpostavljeni – apelant, koji se
saglasio i odobrio provođenje plana uvoza bijele tehnike bez provođenja redovnog postupka
carinskog nadzora, kao i da su od prikrivenog istražitelja za ovu uslugu zahtijevali i primili poklon
u vidu novca u iznosu od 2.000,00 eura, koji novčani iznos su predali apelantu, koji im je od tog
iznosa kasnije dao po 300 eura, dok je ostatak novca u iznosu od 1.400 eura zadržao za sebe. Oba
svjedoka su, pored ostalog, saglasno potvrdila i da su već pri prvom kontaktu sa informatorom i
prikrivenim istražiteljem rekli da je šef (apelant) na odmoru i da ne mogu ništa obećati dok se on ne
vrati s odmora. Također, oba svjedoka su potvrdila da su apelanta obavijestili o planu odmah kad se
vratio sa odmora i da je on plan odobrio. Prema iskazu svjedoka T.K., prvobitno određena cijena je
bila 10 eura po komadu, ali je apelant odredio da bude sedam eura o čemu je T.K. obavijestio
informatora i prikrivenog istražitelja. Također, T.K. je bio izričit, iako apelant nije prisustvovao niti
jednom susretu sa informatorom i prikrivenim istražiteljem, da je bio upoznat sa svim detaljima
dogovora i plana o uvozu bijele tehnike bez provođenja carinskog nadzora i plaćanja carinskih
dažbina, čiju je realizaciju i odobrio, navodeći da on nije obavio niti jedan kontakt sa informatorom
i prikrivenim istražiteljem a da s tim t nije upoznao apelanta. Prema iskazu svjedoka D.D., sa
informatorom i prikrivenim istražiteljem je komunicirao T.K. putem aplikacije Viber, da su se
dogovorili o iznosu novca koji će primiti kao poklon ako ne izvrše carinski nadzor koji su bili dužni
izvršiti, te da misli da je dogovoren iznos od po 100 eura po toni robe. Kritične večeri kada je
kamion sa bijelom tehnikom došao na granicu, on i T.K. su se ponovo sreli sa licima od kojih se
jedan predstavio kao Dušan, a sa kojima su se i dogovorili da propuste navedeno vozilo bez
obavljanja carinskog nadzora, s njima su sjeli u kafić i nastavili da se dogovaraju o cijeni za
propuštanje vršenja carinskog nadzora, te u konačnici prihvatili 2.000 eura na ime poklona za ovu
uslugu.
12. U obrazloženju presude detaljno je interpretiran i iskaz svjedoka - prikrivenog istražitelja

“Dušana”, koji je, pored ostalog, potvrdio da mu je T.K. prilikom susreta 2. augusta 2018. godine
rekao da je njegov šef Aco – apelant na godišnjem odmoru i da moraju sačekati da se on vrati, jer
ne mogu ništa realizirati bez njegovog odobrenja, kao i prilikom drugog susreta 16. augusta 2018.
godine, kojem je prisustvovao i D.D., kada su opet potvrdili da njihov dogovor mora potvrditi šef
koji je u tom momentu spavao, da bi prilikom trećeg susreta 16. septembra 2018. godine T.K. i D.D.
rekli da je šef - apelant odobrio realizaciju plana i dao instrukciju da se sačini CSD. Svjedok je,
dalje, izjavio da je treći kontakt sa T.K. i D.D. ostvario kritične večeri kada su informator i on došli
na granični prijelaz, te da su s njima sjeli u obližnji kafić. Tom prilikom im je T.K. rekao cijenu -
sedam eura po komadu, navodeći da bi neko za taj šleper uzeo i 2.200 eura, na šta je on rekao da će
mu dati ukupno 2.000 eura, što je on odmah i prihvatio. Također, T.K. im je tom prilikom rekao da
je šef – apelant odobrio realizaciju plana, da je sve uredu, da roba može proći bez carinskog
nadzora i da treba da urade CTD. Svjedok je, dalje, potvrdio da je lično izbrojao i predao D.D.
2.000 eura, da su sve novčanice bile obilježene i da se ne sjeća da li su sve bile u apoenima od po
100 eura. Također je naveo da je, dok su sjedili u kafiću na graničnom prelazu, u kafiću bio i jedan
zaposlenik UIO koji je sjedio tri-četiri stola od njih, za kojeg je kasnije saznao da je šef smjene Aco
Tucikešić (apelant). Međutim, ovaj svjedok u sudnici nije mogao potvrditi da li je taj zaposlenik
zaista i bio apelant, navodeći da jeste imao bradu i da je bio sijed, koji opis odgovara fizičkom
izgledu apelanta, ali da ne može tvrditi da je to on, jer nije prilazio stolu za kojim su sjedili sa T.K. i
D.D. Iz obrazloženja presude, dalje, proizlazi da je iskaz svjedoka “Dušana” potvrđen njegovim
izvještajima koje je sačinio u svojstvu prikrivenog istražitelja na okolnosti provođenja posebnih
istražnih radnji, koji su u obrazloženju presude, također, interpretirani u relevantnom dijelu, kao i
audiozapisima susreta sa T.K. i D.D., te videosnimkom susreta kritične večeri.
13. Dalje, svjedoci B.H. i M.P., zaposleni u Državnoj agenciji za istrage i zaštitu BiH (u
daljnjem tekstu: SIPA) na poslovima istražitelja, u svojim iskazima na glavnom pretresu su
potvrdili da su u konkretnom predmetu provodili istražne radnje i da su ostvarili saradnju sa
informatorom „Fanatikosom", koji im je prenio informaciju da je počeo da se bavi uvozom polovne
bijele tehnike i da osoba “Kapetan” na graničnom prelazu Gradiška od njega ili od ljudi koji se bave
uvozom polovne bijele tehnike traži 1.500 eura da ne bi vršio carinski nadzor i kontrolu, odnosno da
pusti da u BiH uđe roba bez carinske procedure i nadzora. Izvršili su provjeru te informacije i
utvrdili da se radi o T.K. Potvrdili su da su posebne istražne radnje vođene najprije prema T.K., a
zatim i D.D., te da nije vođena istraga i da nisu provođene posebne istražne radnje prema apelantu.
Svjedok B.H. je izjavio i da mu je apelant bio poznat, jer je T.K. prikrivenom istražitelju (sa
sadržajem izvještaja je bio upoznat) rekao da ne može ništa uraditi bez svog “šefa Ace” koji je tada
bio na godišnjem odmoru.
14. Dalje, Sud BiH je istakao da je imao u vidu činjenicu da su svjedoci T.K. i D.D., također,
počinili djelo i da su osuđeni za isto krivično djelo kao i apelant,, ali da to samo po sebi nije razlog
da se njihovim iskazima ne može pokloniti vjera. S tim u vezi je ukazano da je apelantovoj odbrani
pružena mogućnost da ih unakrsno ispituje i eventualno nađe nedosljednosti u iskazima i
diskreditira ih, a što po ocjeni Suda BiH, nije uspjela. Pri tome ukazano je i da sam apelant to nije ni
pokušao. Slijedom navedenog, Sud BiH je te iskaze prihvatio kao zakonite i pouzdane dokaze na
kojima se može zasnovati sudska odluka, te ih je ocijenio pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima,
a sve u skladu sa načelom slobodne ocjene dokaza.
15. Sud BiH je, dalje, istakao da su iskazi svjedoka T.K. i D.D. objektivni i pouzdani, te da su
svjedoci na detaljan i uvjerljiv način opisali kako se navedeni krivičnopravni događaj desio i kakva
je bila apelantova uloga. Također, ukazano je da su ovi iskazi ocijenjeni kao dosljedni u pogledu
odlučnih činjenica, te potkrijepljeni i drugim izvedenim dokazima kako subjektivne, tako i
objektivne prirode. Pri tome na strani ovih svjedoka nije nađen niti jedan razlog, ni motiv da
apelanta terete za nešto što nije učinio, pa ni zaključenje pismenog sporazuma o priznanju krivice sa
tužiocem, kako je tvrdila apelantova odbrana. Sam apelant u toku svjedočenja ovih svjedoka niti
jednom nije osporio njihovo svjedočenje.
16. Dalje, Sud BiH je istakao da u prilog zaključku da su iskazi T.K. i D.D. istiniti i pouzdani i
da im se može i mora vjerovati, govori i činjenica da su realizaciju plana i dogovora prijevoza robe
bez carinjenja odgodili do apelantovog povratka s godišnjeg odmora. Da su T.K. i D.D. realizirali
plan bez znanja apelanta, upravo bi iskoristili njegovo odsustvo sa posla i boravak na godišnjem
odmoru i ne bi čekali i insistirali da realizacija krene tek nakon njegovog vraćanja sa godišnjeg
odmora. Realizacija dogovora je i počela upravo u vrijeme kada se apelant vratio sa odmora i u
vrijeme kada je počeo raditi. U prilog navedenom ukazano je da je na osnovu rješenja o godišnjem
odmoru za apelanta, označenog broja i datuma, utvrđeno da je koristio godišnji odmor u
vremenskom periodu od 20. jula do 6. augusta 2018. godine, dakle, i 2. augusta 2018. godine, a
kako su i tvrdili svjedoci T.K. i D.D.
17. Slijedom navedenog, Sud BiH je zaključio da su svjedoci T.K. i D.D. i prije glavnog
pretresa na identičan način govorili o apelantovom učešću u izvršenju krivičnopravnih radnji, a što
je potvrdio svojim iskazom prikriveni istražitelj „Dušan“, ali i izvještaji koje je na te okolnosti
sačinio, a što je sve zabilježeno i na audiosnimcima. Zbog toga nije prihvaćena apelantova odbrana
da su ga svjedoci T.K. i D.D. teretili tek na glavnom pretresu, a sve kako bi za sebe ishodili što
blažu kaznu, niti da su ovi svjedoci u razgovorima sa informatorom i prikrivenim istražiteljem,
zloupotrijebili apelantovo ime kao svog šefa radi “utvrđivanja pazara i podizanja cijene” za svoje
“usluge”, odnosno da je uključen u cijeli događaj samo da bi ova dva svjedoka ishodila povoljniji
sporazum o priznanju krivice.
18. Sud BiH je zaključio da su se u apelantovim radnjama stekla sva obilježja krivičnih djela za
koje je proglašen krivim. Pri tome je zaključeno da nije od odlučnog značaja činjenica da novčani
iznos od 1.400 eura, koji je apelant, prema izvedenim dokazima, zadržao za sebe, nije pronađen
prilikom pretresa kod njega, posebno imajući u vidu da je od momenta kada je D.D. navedeni
novčani iznos predao optuženom (16. septembar 2018. godine) pa do momenta kada je vršen pretres
kod apelanta (26. februar 2019. godine) protekao duži period u kojem je apelant sasvim sigurno
navedenim novčanim iznosom raspolagao.
19. Prema stavu Suda BiH, apelant je postupao sa direktnim umišljajem, tj. u vrijeme izvršenja
krivičnog djela bio je svjestan svih zakonskih obilježja ovih krivičnih djela. S tim u vezi je ukazano
da je apelant duži period zaposlen u UIO i da je tako svjestan kako i na koji način se odvija proces
rada carinjenja na graničnim prelazima, te da se pri obavljanju zajedničkog nezakonitog posla
raspitivao ko sve zna. Apelant se svjesno i voljno povezao sa T.K. i D.D. radi izvršenja krivičnog
djela primanje poklona i drugih oblika koristi i postao pripadnik grupe, te je, kao pripadnik grupe,
svjesnim i voljnim propuštanjem nadzora nad pravilnošću rada carinika T.K. i D.D. davanjem
saglasnosti i odobravanjem da za novac ne izvrše službene radnje koje su morali izvršiti, te u
konačnici primanjem novčanog iznosa koji su ova dvojica primili na ime poklona za neobavljanje
službenih radnji dao svoj udio i na odlučujući način doprinio izvršenju krivičnih djela za koja je
proglašen krivim.
20. Sud BiH je Presudom broj S1 2 K 029157 20 Kž od 2. oktobra 2020. godine odbio kao
neosnovanu apelantovu žalbu protiv prvostepene presude. Žalba Tužilaštva BiH je djelomično
uvažena u pogledu odluke o glavnoj kazni, tako što je apelantu za krivično djelo primanje poklona i
drugih oblika koristi kao glavna kazna izrečena kazna zatvora u trajanju od dvije godine, dok je u
ostalom dijelu žalba Tužilaštva odbijena i prvostepena presuda potvrđena.
21. Iz obrazloženja presude proizlazi da je apelant u žalbi istakao da je proglašen krivim

isključivo i samo na osnovu iskaza druga dva saoptuženika koja su sa Tužilaštvom zaključili
sporazum o priznanju krivice i koji su svjedočili na glavnom pretresu, da ga prikriveni istražitelj
„Dušan“ ni na koji način nije doveo u vezu sa izvršenim krivičnim djelom (da s apelantom nije
ostvario nikakav kontakt, da prema apelantu nisu provođenje posebne istražne radnje), da u
konkretnom slučaju treba primijeniti stav iz Odluke Ustavnog suda broj AP 661/04.
22. Sud BiH je, ispitujući ovaj dio žalbenih navoda, najprije zaključio da nije ispravan apelantov
indikativni stav da se radi o nezakonitim dokazima. U prilog navedenom ukazano je da u
konkretnom slučaju ne postoji niti jedna od situacija koja je regulirana članom 10. ZKPBiH, niti je
apelant u tom smislu ponudio bilo kakve dokaze. Dalje, ukazano je da je pojam nezakonitih dokaza
znatno širi, pa da je potrebno ispitati da li se u konkretnom slučaju radi o bitnoj povredi odredaba
krivičnog postupka iz člana 297. stav 2. ZKPBiH, odnosno da li je pozivanje presude na takve
dokaze imalo utjecaja na njeno zakonito i pravilno donošenje.
23. Dalje, u vezi sa pitanjem da li svjedočenja svjedoka koji su zaključili sporazum o priznanju
krivice (bez obzira na hronologiju svjedočenja - prije ili poslije zaključenog/dostavljenog
sporazuma) predstavljaju dokaze koji imaju jednaku vrijednost kao i svi drugi dokazi koji se koriste
u krivičnom postupku, na koji način se ti dokazi mogu koristiti u krivičnom postupku, odnosno na
koji način će vijeće pristupiti njihovoj ocjeni, najprije je ukazano na stav Ustavnog suda da se na
sve dokaze, prilikom njihove ocjene, primjenjuju jednaki kriteriji, pa tako i na svjedočenja svjedoka
koji su sklopili sporazum o priznanju krivice, a samim tim i priznali krivicu za djela za koja se
terete, ili svjedoka kojima je dat imunitet. Dalje, ukazano je da Ustavni sud izričito odbacuje
mogućnost da se takvi dokazi automatski smatraju nepouzdanim, te da se stoga ne uzimaju u obzir,
ili da se oni, zbog načina na koji su dobiveni, podvrgavaju drugačijoj analizi i ocjeni u odnosu na
ostale dokaze. Prema stavu Ustavnog suda, vijeće je dužno prilikom razmatranja svakog
svjedočenja, pa tako i svjedočenja svjedoka koji je sklopio sporazum o priznanju krivice, ili dobio
imunitet, postupati obazrivo i razmotriti sve činjenice koje utječu na njegovu pouzdanost. U Odluci
broj AP 661/04 na koju se i pozvao apelant Ustavni sud je istakao: “Iako ovakvi svjedoci često
mogu biti nepouzdani, to samo po sebi nije razlog da se iskazu takvog svjedoka ne pokloni vjera”,
te zaključio da, „kada se osuđujuća presuda u najvećoj mjeri zasniva na iskazu svjedoka koji je sa
tužiocem sklopio sporazum o priznanju krivice, a sud ne daje logično i uvjerljivo obrazloženje za
ocjenu kako tog, tako i drugih provedenih dokaza, već se ta ocjena doima proizvoljnom, postoji
kršenje prava na pravično suđenje”.
24. Drugostepeni sud se saglasio sa stavom prvostepenog suda da su T.K. i D.D. iskoristili
svoje pravo iz člana 259. stav 2. ZKPBiH da budu saslušani u svojstvu svjedoka u vlastitom
predmetu, da su na glavnom pretresu bili propisno upozoreni u smislu člana 86. ZKPBiH i da su
bili podvrgnuti unakrsnom ispitivanju odbrane. Dalje, ukazano je da su iskazi navedenih svjedoka
prvo dovedeni u vezu, a potom i ocijenjeni pojedinačno i u međusobnoj vezi sa drugim dokazima
objektivne prirode, prvenstveno sadržajima presretnutih razgovora tada osumnjičenih, te iskazom
svjedoka prikrivenog istražitelja “Dušana”, koji je svjedočio na okolnosti susreta i komunikacije sa
tada osumnjičenim T.K. i D.D. a što ukazuje da se ne radi o paušalnoj ocjeni njihovih iskaza.
25. U vezi sa apelantovom tvrdnjom da prvostepeni sud nije ponudio razloge i obrazloženja za,
kako je naveo, “nezakonitu” izmjenu redoslijeda izvođenja dokaza, ukazano je da je članom 261.
stav 2. ZKPBiH propisan redoslijed izvođenja dokaza, ali, isto tako, i da je prema članu 240. istog
zakona dato ovlaštenje sudiji, odnosno predsjedniku vijeća da taj redoslijed izmijeni. Slijedom
navedenog, zaključeno je da je postupajući sudija mogao odrediti fazu postupka u kojoj će biti
saslušani spomenuti svjedoci, pa u skladu s tim i prihvatiti zajednički prijedlog branilaca i tužioca
da se prije izvođenja drugih dokaza saslušaju tada optuženi T.K. i D.D. Nadalje, ukazano je da su
apelant i njegov branilac blagovremeno upoznati sa izmjenom redoslijeda izvođenja dokaza
(dopisom suda od 15. januara 2020. godine), te da im je pružena mogućnost da pokušaju da ih
diskreditiraju putem unakrsnog ispitivanja. Prema stavu Suda BiH, takvo postupanje u datoj
situaciji je bilo u skladu sa zakonom, a to što su svjedoci saslušani prije dokaza predloženih u
optužnici samo po sebi nema nikakvo posebno značenje. Najzad, drugostepeni sud se u cjelini
saglasio sa razlozima i obrazloženjima prvostepenog suda u ovom dijelu, te apelantove žalbene
navode ocijenio neosnovanim.
26. Dalje, iz obrazloženja presude proizlazi da je apelant u žalbi naveo i da je kredibilitet

svjedokā T.K. i D.D. doveden u pitanje zbog činjenice da su 15. januara 2020. godine zaključili
sporazume o priznanju krivice koji su sudu dostavljeni 7. februara 2020. godine, tj. nakon što su
saslušani kao svjedoci. Nadalje, apelant je tvrdio i da postoji povreda odredaba krivičnog postupka
koja se ogleda u duplicitetu procesnih uloga stranaka u postupku s obzirom na to da je nemoguće da
optuženi bude i svjedok Tužilaštva i svjedok u vlastitoj stvari, a već je zaključio sporazum o
priznanju krivice. Konačno, apelant je ukazao i na povredu odredbe iz člana 297. stav 2. u vezi sa
članom 265. ZKPBiH s obzirom na to da su ovi saoptuženici, svjedočeći u vlastitu korist, priznali
sve krivičnopravne radnje, te je sud morao donijeti rješenje o razdvajanju postupka u odnosu na njih
radi zakazivanja ročišta za izricanje krivičnopravne sankcije.
27. Sud BiH je istakao da okolnost da su T.K. i D.D. u trenutku davanja iskaza u svojstvu
svjedoka imali i svojstvo optuženih nije u suprotnosti sa članom 259. ZKPBiH, odnosno da citirana
odredba upravo propisuje mogućnost da optuženi može biti saslušan u svojstvu svjedoka. Nadalje, u
vezi sa tvrdnjom o duplicitetu statusa saslušanih svjedoka i tretmanom njihovih izjava, Sud BiH se
pozvao na stav Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Luca
protiv Italije prema kom Evropski sud ne pravi razliku između izjava svjedoka i saoptuženika, niti
član 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu:
Evropska konvencija) određuje bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza. Slijedom navedenog,
zaključeno je da iskazi T.K. i D.D. predstavljaju valjane dokaze zasnovane na zakonu. U prilog
navedenom ukazano je i na član 15. ZKPBiH (slobodna ocjena dokaza) prema kojem sud nije
vezan, niti ograničen posebnim dokaznim pravilima iz kojeg razloga, također, ne postoje bilo kakve
zakonske smetnje da se saoptuženici saslušaju u svojstvu svjedoka, uz napomenu da je faktičko
pitanje u svakom konkretnom predmetu da li će ti iskazi, u cjelini ili njegovi pojedini dijelovi, u
konačnici biti prihvaćeni kao tačni ili ne, te koliko će oni potvrđivati, ili obesnaživati tvrdnje strana
u postupku.
28. Nadalje, ukazano je da je prvostepeni sud donio rješenje o razdvajanju postupka u odnosu na
T.K. i D.D. kad su se stekli uvjeti za to – kada su ranije zaključeni sporazumi o priznanju krivice
dostavljeni sudu na razmatranje. U ovom dijelu ukazano je na član 265. ZKPBiH kojim je
propisano da, ako je priznanje optuženog na glavnom pretresu potpuno i u skladu s prije izvedenim
dokazima, u dokaznom postupku izvest će se samo oni dokazi koji se odnose na odluku o
krivičnopravnoj sankciji. Prema stavu Suda BiH, primjena citirane odredbe podrazumijeva
podudarnost priznanja optuženog i optužbe u bitnim elementima iz čega proizlazi logičan zaključak
da se djelomična nepotpuna priznanja ne mogu prihvatiti, niti ona koja nisu u skladu sa ranije
izvedenim dokazima koji potvrđuju osnovanost optužnice. Nadalje, ukazano je da su u konkretnom
slučaju svjedoci-saoptuženici saslušani u svojstvu svjedoka prije izvođenja bilo kojeg dokaza
optužbe koji bi kao takav potvrdio tačnost zakonskih obilježja krivičnog djela opisanog u
dispozitivu optužnice, te da nisu bili ispunjeni uvjeti da se dokazni postupak odmah ograniči na
izvođenje dokaza koji se odnose na odluku o krivičnopravnoj sankciji. T.K. i D.D. su se, u
konsultacijama sa svojim braniocima, kroz svjedočenje u svojstvu svjedoka u vlastitoj stvari,
praktično odlučili za naknadno priznanje krivice (u toku glavnog pretresa), te je logično bilo da idu
sa zaključenjem sporazuma o priznanju krivice i tako smanje rizik u pogledu izricanja vrste i visine
krivičnopravne sankcije na prihvatljivu mjeru, a što je i učinjeno dostavljanjem sudu sporazuma o
priznanju krivice, odmah nakon davanja njihovih iskaza na glavnom pretresu.
29. Sud BiH je neosnovanim ocijenio apelantove tvrdnje da je izreka prvostepene presude
protivrječna sama sebi, jer jasno proizlazi da su se o cijeni za uslugu dogovarali prikriveni istražitelj
„Dušan“ i T.K., da se prvostepeni sud bavio pretpostavkama i nagađanjima pri odluci da se od njega
oduzme 1.400 eura, jer ovaj novac nikad nije pronađen kod njega, da su u prvostepenoj presudi
izostali razlozi i obrazloženja o njegovoj pripadnosti grupi i njegovom umišljaju.
30. U ovom dijelu Sud BiH je najprije ukazao da su u dispozitivu izreke presude navedene
apelantove radnje koje se ogledaju u „...svjesnom propuštanju vršenja dužnosti nadzora nad radom
ostalih pripadnika grupe ljudi... i to carinicima-saradnicima stvarao uvjete, a zatim i odobravao
realizaciju prethodno dogovorenog plana...te primao novac koji su pripadnici grupe zahtijevali i/ili
primali kao dar u vidu novca, pa bi zatim dijelio navedeni novac na njemu poznate dijelove i
predavao ga, između ostalog, i pripadnicima grupe ljudi T.K. i D.D....“, a koje radnje su preduzete u
vremenskom periodu od 2. augusta do 16. septembra 2018. godine od pripadnika grupe, i to na
način opisan u izreci pobijane presude. Odlučne činjenice su pravilno utvrđene saslušanjem
prvenstveno saoptuženika, svjedoka T.K. i D.D., čiji iskazi su bili u potpunosti saglasni i
potkrijepljeni iskazom prikrivenog istražitelja-svjedoka „Dušana" i materijalnim dokazima, tj.
sadržajem presretnutih razgovora tada osumnjičenih T.K. i D.D. Nadalje, ukazano je da je grupa
imala tri člana – apelant, te osuđeni T.K. i D.D., a koja činjenica je pravilno posmatrana u kontekstu
apelantove nadređenosti u smislu njegovog službenog položaja (viši stručni saradnik - vođa smjene)
i navedene dvojice kao saradnika-carinika na istom carinskom prelazu, te njihovog prethodnog
dogovora. Da je grupa funkcionirala po principu kriminalnog djelovanja i da je apelant bio njen
član, utvrđeno je na osnovu iskaza T.K. i D.D. koji su opisali kako svoju, tako i apelantovu ulogu u
planiranju i realizaciji izvršenja krivičnog djela primanje dara i drugih oblika koristi iz člana 217.
stav 1. KZBiH.
31. Sud BiH je neosnovanom ocijenio apelantovu tvrdnju da, s obzirom na to da prema njemu
nisu provođene posebne istražne radnje, uopće nije bio upoznat sa radnjama T.K. i D.D., te da su
njih dvojica u toku dogovora sa prikrivenim istražiteljem zloupotrijebili njegovo ime s ciljem
“podizanja” cijene za vlastite usluge. S tim u vezi je ukazano da je prvostepeni sud ocijenio sve
navode saslušanih svjedoka, kao i materijalne dokaze, pogotovo svjedoka T.K. i D.D. na okolnost
apelantovog učešća u vezi sa propuštanjem vršenja nadzora nad njima kao njegovim podređenim, te
njegovim odobravanjem realizacije unaprijed dogovorenog plana koji se ogledao u propuštanju
izvršenja carinskog nadzora za šta su T.K. i D.D. primili iznos od 2.000 eura koji im je predao
prikriveni istražitelj. Nadalje, ukazano je da je posebna pažnja poklonjena okolnostima i sadržajima
komunikacija saoptuženika T.K. i D.D. kao članova grupe sa informatorom, a potom i prikrivenim
istražiteljem, njihovog dogovaranja u vezi sa visinom iznosa koji su zahtijevali od prikrivenog
istražitelja za propuštanje carinskog nadzora, preuzimanje iznosa i njegovu predaju apelantu, te
konačnu podjelu primljenog novca na način da je apelant za sebe zadržao 1.400 eura, dok je njima
dvojici dao po 300 eura za preduzetu krivičnopravnu radnju. Prema stavu drugostepenog suda, T.K.
i D.D. su vjerodostojno i istinito opisali inkriminirani događaj i njihovi iskazi su potkrijepljeni u
bitnim dijelovima iskazima ostalih svjedoka, prvenstveno iskazom prikrivenog istražitelja
„Dušana", kao i materijalnom dokumentacijom, dakle, kontrolnim dokazima.
32. Kao neosnovane su ocijenjene i apelantove tvrdnje kojim je osporavao istinitost i

vjerodostojnost iskaza svjedoka T.K. i D.D. S tim u vezi je ukazano na dokaze pribavljene tokom
istrage koji se odnose na sadržaje presretnutih razgovora tada osumnjičenih T.K. i D.D. koji na
nesumnjiv način apelanta dovode u direktnu vezu sa izvršenjem djela. Ovi razgovori su detaljno
analizirani, te su pojedini dijelovi i interpretirani (posebno indikativan je razgovor od 16. augusta
2018. godine u kojem se navodi: "... samo ćemo mi još prenijeti Aleksandru ove detalje...ja ti
napišem spremno, a ti meni kad ćemo na ručak...“) a iz čega proizlazi kakva je bila podjela uloga
pripadnika grupe, te da se apelantova uloga ogledala ne samo u davanju saglasnosti za izvršenje
djela svjedocima-saoptuženicima, koje kao takvo i ne bi moglo biti izvršeno bez njega, već i u vezi
sa dogovorom u pogledu visine traženog iznosa. Prema stavu drugostepenog suda, pravilno je
doveden u vezu i iskaz svjedoka-prikrivenog istražitelja „Dušana", koji j kako na glavnom pretresu,
tako i u svojim izvještajima sačinjenim na okolnosti provođenja posebnih istražnih radnji ukazao da
su mu tada osumnjičeni T.K. i D.D. govorili da sa realizacijom plana moraju sačekati do povratka
njihovog šefa Ace (apelanta) sa godišnjeg odmora, a što je potvrđeno i iz sadržaja Rješenja UIO -
RC Banja Luka od 14. maja 2018. godine. Najzad, ukazano je i da apelant, izuzev ukazivanja na
sporazume o priznanju krivice koje su T.K. i D.D. zaključili, nije ukazivao na postojanje bilo kog
drugog motiva (zavade, osvete i sl.) zbog kog bi ga navedeni svjedoci teretili. U vezi sa samim
sporazumima, ukazano je da su T.K. i D.D. nastojali što prije razriješiti vlastitu situaciju - priznali
su krivicu i postigli sporazum o kazni, te nisu imali nikakvog motiva da svog nadređenog terete za
nešto što nije učinio. Prema stavu drugostepenog suda, daleko logičnije je bilo da nakon toga
pokušaju umanjiti apelantovu ulogu i značaj kao njihovog nadređenog kako bi im on u znak
zahvalnosti kasnije pomogao. U vezi sa apelantovom tvrdnjom da su T.K. i D.D. njegovo ime
spominjali prikrivenom istražitelju samo radi „podizanja cijene" njihove usluge, a da on nije bio
upoznat sa prethodnim dogovorom i realizacijom plana, ukazano je i da bi bilo sasvim nelogično da
T.K. i D.D. čekaju njegov povratak sa godišnjeg odmora, odnosno da je mnogo logičnije bilo da
upravo iskoriste odsustvo šefa i posao obave prije nego što se on vrati sa godišnjeg odmora i sav
primljeni novac podjele između sebe, a ne da cjelokupan iznos daju apelantu i čekaju kako će ga on
rasporediti. Po ocjeni drugostepenog suda, i ovo ukazuje da se sve odigralo upravo onako kako su
T.K. i D.D. opisali i šta su prikrivenom istražitelju i informatoru rekli o ulozi i značaju apelanta u
realizaciji plana.
33. U vezi sa apelantovom tvrdnjom da nije utvrđeno ko je organizator grupe, drugostepeni sud
je istakao da je to irelevantno, jer apelantu nije stavljeno na teret da je on organizator iako je bio
nadređeni T.K. i D.D., nego samo član grupe, što je u njegovu korist i što ga dovodi u povoljniji
položaj.
34. Drugostepeni sud je neosnovanim ocijenio i apelantove žalbene navode da je između

održavanja dva ročišta prekoračen rok od 30 dana, pa da glavni pretres nije mogao biti nastavljen
kao da do ovog prekida nije ni došlo. S tim u vezi je ukazano da postupajući sudija nije jasno i
glasno tražio saglasnost stranaka za nastavak glavnog pretresa bez ponovnog izvođenja već
izvedenih dokaza, kao i da se pobijana presuda u svom obrazloženju izričito ne osvrće na ovu
odluku, ali i da apelantov branilac, kao ni bilo ko drugi, u tom trenutku nije reagirao, nego su se
praktično saglasili sa takvim postupanjem sudije na način da su odmah prešli na izlaganje završnih
riječi, budući da je dokazni postupak već ranije bio okončan, te da su bile preostale još samo
završne riječi. Najzad, ukazano je da apelant u žalbi ničim nije obrazložio da li su navedenim
postupkom po njega nastupile neke štetne posljedice, odnosno da to na temelju uvida u spis nije
utvrdio ni ovaj sud.
35. Drugostepeni sud je ocijenio osnovanom žalbu Tužilaštva u dijelu koji se ticao odluke o
glavnoj kazni koja je apelantu izrečena za krivično djelo iz člana 217. stav 1. KZBiH. S tim u vezi
je ukazano da prvostepeni sud, pored okolnosti koje su kvalificirane kao olakšavajuće, nije, kao što
se to pravilno navodi u žalbi Tužilaštva, ocijenilo niz okolnosti koje u svojoj suštini čine
otežavajuće, te koje kao takve ukazuju na neophodnost distinkcije u visini izrečene kazne apelantu i
kazni izrečenih saoptuženicima u ovom predmetu koji su zaključili sporazume o priznanju krivice
(izrečena istovjetna kazna zatvora kao i apelantu). Naime, prema stavu drugostepenog suda,
prvostepeni sud nije dovoljno ocijenio apelantovu ključnu ulogu u izvršenju djela, a koja se
ogledala u njegovom nadređenom položaju u odnosu na drugu dvojicu saoptuženika, koja se kao
takva manifestirala kroz davanje saglasnosti za preduzimanje bilo koje njihove krivičnopravne
radnje. Također, prvostepeni sud je potpuno neosnovano zanemario i okolnost koja ukazuje na veći
stepen krivice apelanta u odnosu na već presuđena lica, tj. da je u konačnici i odlučivao o raspodjeli
imovinske koristi stečene izvršenjem krivičnog djela, i to na način da je za sebe zadržao veći dio
(1.400 eura) dok je drugoj dvojici pripadnika grupe dao po 300 eura, pa je u tom smislu ukupna
kriminalna količina na strani apelanta značajnija i zahtijeva izricanje teže kazne. Najzad, ukazano je
da je upravo apelant bio osoba koja je trebala nadzirati pravilnost rada svih u svojoj smjeni,
sprečavati nezakonit rad i otkrivati one koji postupaju suprotno zakonu i pravilima službe.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
36. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i
Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
37. Naime, apelant tvrdi da su prekršena njegova procesna prava, jer je postupak koji je protiv
njega vođen bio očigledno nepravičan zbog činjenice da Sud BiH nije istinito i potpuno utvrdio
činjenice koje su važne za donošenje zakonite odluke, da nije s jednakom pažnjom ispitivao i
utvrđivao kako činjenice koje ga terete, tako i one koje mu idu u korist, da je očigledno proizvoljno
primijenio materijalno i procesno pravo, što je sve dovelo do onemogućavanja njegovog prava na
odbranu i u konačnici do osuđujuće presude.
38. Apelant je, između ostalog, ukazao da je neprihvatljiv zaključak prvostepenog suda da
presuda nije zasnovana u pretežnom dijelu na iskazima saoptuženika u ovom predmetu T.K. i D.D.,
koji su u toku krivičnog postupka sa Tužilaštvom zaključili sporazume o priznanju krivice s kojim
zaključkom se saglasio drugostepeni sud. Ukazao je da je u postupku bilo nesporno da nije bio
predmet posebnih istražnih radnji, niti je kontaktirao sa prikrivenim istražiteljem kodnog imena
„Dušan", odnosno sa informatorom kodnog imena „Fanatikos", te čak ne zna ni kako oni izgledaju,
što su sve potvrdili i saslušani u svojstvu svjedoka B.H., M.P. i prikriveni istražitelj “Dušan”, te je
citirao dijelove njihovih iskaza. Posebno je istakao da sve što je svjedok “Dušan” znao o njemu
jeste da mu je saoptuženik T.K. rekao u dvije prilike: „Šef spava“ i „Šef je na godišnjem odmoru."
Po njegovim tvrdnjama, Sud BiH je iz ovog izvukao zaključak da je on učestvovao u grupi za
počinjenje krivičnih djela. Pri tome zanemaren je i nije ocijenjen dio iskaza svjedoka “Dušana” da
je, kada je imao sastanak u kafeu sa T.K. i D.D., nekoliko stolova dalje od njih sjedio apelant, da
nije prišao njihovom stolu, odnosno da nije pokazao bilo kakav interes za dešavanje za njihovim
stolom. Sve navedeno, po njegovom mišljenju, upućuje da je netačna tvrdnja da postoje bilo koji
drugi dokazi koji ga inkriminiraju osim iskaza dva optužena koji su svjedočili u momentu kada je
već bio zaključen sporazum o priznanju krivice. Najzad, kako se pobijana presuda zasniva ne samo
„u najvećoj mjeri" nego „isključivo i jedino“ na iskazima optuženih koji su sa Tužilaštvom
zaključili sporazum o priznanju krivice, po apelantovom mišljenju, bilo je potrebno ocijeniti
stavove Ustavnog suda iz Odluke broj AP 661/04, odnosno da je neprihvatljiv stav drugostepenog
suda da nije bilo mjesta za njihovu primjenu, jer su ocijenjeni i drugi dokazi s obzirom na to da
drugih dokaza i nije bilo.
39. Nadalje, apelant tvrdi da u prvostepenoj presudi nisu navedeni važni razlozi zbog kojih je
sud odustao od redoslijeda izvođenja dokaza, čemu se on protivio, da o tome nije donesena posebna
odluka, te da je neprihvatljiv stav drugostepenog suda da sudija ima ovlaštenje da odustane od
redoslijeda izvođenja dokaza i da se odbrana tome nije protivila. U ovom dijelu apelant je istakao
da je tužilac na glavnom pretresu 15. januara 2020. godine predložio da se u svojstvu svjedoka
saslušaju saoptuženik T.K. i D.D., te da su njihovi branioci istakli da će svjedočiti u svoju korist. Na
ročištu za glavni pretres 7. februara 2020. godine T.K. i D.D. su saslušani i priznali su krivicu, pri
tome na sve načine pokušavajući da ga inkriminiraju. U prilog navedenom apelant ističe i da je
braniteljica optuženog D.D., završavajući ispitivanje, istakla: „Ja sam završila ono što je tužiocu
potrebno.“ Nadalje, apelant ističe da mu je postupajući sudija (koji je odlučivao i o sporazumu o
priznanju krivice) na njegovo insistiranje dostavio sporazume o priznanju krivice koje su zaključili
T.K. i D.D. iz kojih proizlazi da su zaključeni još 15. januara 2020. godine, tj. na početku glavnog
pretresa, te da su sudu dostavljeni 7. februara 2020. godine, tj. nakon što su oba optužena
svjedočila. Po njegovom mišljenju, ovo upućuje na zaključak da je zavisno od toga kako će
svjedočiti T.K. i D.D. tužilac odlučivao da li će sporazume dostaviti sudu ili ne. Ovo je bio jak
motiv, kako tvrdi, na strani T.K. i D.D. da na sve načine ishode sebi povoljan položaj u vidu
dostavljanja povoljnog sporazuma o priznanju krivice sudu, a pogotovo što su protiv ova dva
optužena postojali neoborivi dokazi o počinjenju krivičnog djela. Da je kredibilitet ovih svjedoka
bio upitan, pored navedenog, po apelantovom mišljenju, upućuje i činjenica da su prilikom
unakrsnog ispitivanja obojica bili kategorični da nisu razgovarali o zaključenju sporazuma o
priznanju krivice, odnosno da nisu u pregovorima sa Tužilaštvom i da svjedočenje nije uvjet za
zaključenje sporazuma o priznanju krivice. Slijedom navedenog, neprihvatljivim smatra stav iz
osporenih odluka da kroz unakrsno ispitivanje nije uspio dovesti u sumnju istinitost iskaza i
kredibilitet svjedoka T.K. i D.D.
40. Po njegovom mišljenju, ova situacije rezultirala je i daljnjom nezakonitošću zbog činjenice
da je zabranjen duplicitet procesnih uloga stranaka u postupku. Naime, nemoguće je da optuženi
bude i svjedok Tužilaštva, a optuženi T.K. i D.D. su saslušani kao svjedoci Tužilaštva (kako je
izričito navedeno u prvostepenoj presudi), te na kraju i da budu svjedoci u vlastitoj stvari, a već su
zaključili sporazum o priznanju krivice. Najzad, nezakonito postupanje prvostepenog suda, a što je
sve odobrio i drugostepeni sud, po apelantovom mišljenju, ogleda se i u činjenici da je, nakon što su
T.K. i D.D. na glavnom pretresu 7. februara 2020. godine priznali krivicu, prvostepeni sud trebalo
da razdvoji postupak u odnosu na njih i da postupa u skladu sa odredbama ZKPBiH kojim se
regulira priznanje na glavnom pretresu, a ne da čeka da se ulože sporazumi o priznanju krivice, pa
da tek tad razdvoji postupak. Sve navedeno, po njegovom mišljenju, upućuje na zaključak da je Sud
BiH „zažmirio“ i dopustio tužiocu da zloupotrebom instituta svjedočenja u vlastitu korist optuženih
prvo osigura iskaze koji će mu pomoći da ga optuži, pa tek onda da dostavi već pripremljene
sporazume o priznanju krivice.
41. Apelant tvrdi da je pogrešan zaključak iz osporene prvostepene presude da je on odobravao

cijenu sa prikrivenim istražiteljem “Dušanom”. U vezi s tim je citirao dijelove njegovog iskaza, kao
i iskaza T.K. i D.D. iz kojih proizlazi da su T.K. i D.D. dogovorili cijenu, odnosno da se T.K. na
licu mjesta “cjenjkao” i ugovarao cijenu. O žalbenim prigovorima u ovom dijelu drugostupanjski
sud se nije izjašnjavao.
42. Nadalje, apelant ističe da je u toku postupka kao odlučna činjenica utvrđeno da su novčanice
od ukupno 2.000 eura bile obilježene i u apoenima po 100 eura. Prilikom pretresa kod njega nisu
pronađene obilježene novčanice, dok su pronađene kod T.K. i D.D. Stoga, neprihvatljivim smatra
zaključak prvostepenog suda da nije od odlučnog značaja da iznos od 1.400 eura, koji je, kako
navodi, navodno zadržao za sebe, nije pronađen kod njega jer je od momenta kad mu je D.D.
predao novac (16. septembar 2018. godine), pa do pretresa (26. februara 2019. godine) protekao
duži vremenski period i da je navedenim novcem sasvim sigurno raspolagao. Po apelantovom
mišljenju, ovo predstavlja grubo kršenje pretpostavke nevinosti i principa in dubio pro reo. Pri tome
apelant ponovo ističe i da novac iz optužnice koji je oduzet nikada nije uložen kao dokaz u sudski
spis, niti proveden kao dokaz u ovome postupku.
43. Po apelantovom mišljenju, u osporenim odlukama potpuno su izostali, odnosno

neprihvatljivi su zaključci o njegovom umišljaju (koji, kako tvrdi, tužilac nije ni dokazivao), ko je
organizator grupe i njegova pripadnost grupi, odnosno da se on pojavljuje samo na kraju izreke
prvostepene presude (da je raspodijelio novac), postojanje prethodnog dogovora bez ikakve
konkretizacije i bez ijednog dokaza u tom pravcu. Po njegovom mišljenju, Sud BiH je zanemario
obavezu da obrazloži svoje presude tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su
odluke zasnovane i koji će biti nepristrasni, te neće proizvoljno primjenjivati pozitivno pravo.
44. Sud BiH je, po apelantovim tvrdnjama, prekršio i princip in dubio pro reo jer na osnovu
dokaza koji su provedeni u postupku nije moguće zaključiti da je van razumne sumnje počinio
krivično djelo za koje je proglašen krivim. Po njegovom mišljenju, prilikom ocjene dokaza potpuno
je zanemarena pretpostavka nevinosti. Apelant ponavlja da se u cijelom postupku jedino spominje u
iskazu optuženog/svjedoka T.K. (“šef spava, šef je na godišnjem odmoru”), a što, po njegovom
mišljenju, upućuje na zaključak da T.L. „spominjanjem šefa 'šibicari'“ i samo želi sebi „podići
cijenu“.
45. Najzad, apelant tvrdi i da je drugostepeni sud arbitrarno postupio kada je kao otežavajuću
okolnost naveo da su drugi optuženi dobili iste kazne prema sporazumu o priznanju krivice, jer se
kazna izriče na osnovu olakšavajućih i otežavajućih okolnosti, odnosno mjerilo ne može biti kazna
koja je ugovorena u sporazumu. Također, smatra i da mu se kao otežavajuća okolnost stavlja i nešto
što po sadržaju predstavlja radnju izvršenja djela (propustio nadzirati pravilnost rada u svojoj
smjeni, spriječiti nezakonit rad... ), a što niti je utvrđivano, niti je opisano u optužnici.
b) Odgovor na apelaciju
46. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju istakao da se u apelaciji ne navode nikakvi novi
argumenti ili dokazi koji već nisu bili istaknuti u žalbi na prvostepenu presudu Suda BiH, te da su
kao takvi detaljno razmatrani i ocijenjeni od drugostepenog vijeća u presudi od 2. oktobra 2020.
godine. Nadalje, ukazano je da je Sud BiH dao detaljne i jasne razloge i obrazloženja o svim
prigovorima koje je apelant u žalbi istakao, a koji su ponovljeni i u vezi sa istaknutim apelacionim
navodima. Najzad, u vezi sa apelantovim tvrdnjama u pogledu preinačenja kazne, Sud BiH je
istakao da su u osporenoj drugostepenoj presudi data jasna obrazloženje i detaljna ocjena svih
okolnosti koje su ocijenjene i koje su predstavljale osnovu za povećanje kazne zatvora i izricanje
kazne u trajanju od dvije godine.
47. Tužilaštvo BiH je u odgovoru na apelaciju istaklo da je apelant samo ponovio žalbene
navode koji su već bili predmet razmatranja pred drugostepenim sudom, da se navodi svode na
tvrdnje o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, a što, prema stavu Tužilaštva, nije u nadležnosti
Ustavnog suda.
V. Relevantni propisi
48. Krivični zakon Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik BiH» br. 3/03, 32/03, 37/03,
54/04, 61/04, 30/05, 53/06, 55/06, 32/07, 8/10, 47/14, 22/15, 40/15 i 35/18)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u
relevantnom dijelu glasi:
Opća pravila za odmjeravanje kazne
Član 48. stav (1)
(1) Sud će učiniocu krivičnog djela odmjeriti kaznu u granicama koje su zakonom
propisane za to krivično djelo, imajući u vidu svrhu kažnjavanja i uzimajući u
obzir sve okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća (olakšavajuće i
otežavajuće okolnosti), a osobito: stepen krivice, pobude iz kojih je djelo
učinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima
je djelo učinjeno, raniji život učinioca, njegove osobne prilike i njegovo držanje
nakon učinjenog krivičnog djela, kao i druge okolnosti koje se odnose na osobu
učinioca.
Primanje dara i drugih oblika koristi
Član 217. stav (1)
(1) Službena ili odgovorna osoba u institucijama Bosne i Hercegovine uključujući

i stranu službenu osobu ili međunarodnog službenika ili arbitra ili sudiju
porotnika, koja zahtijeva ili primi dar ili kakvu drugu korist za sebe ili za drugo
lice ili koja primi obećanje dara ili kakve koristi za sebe ili za drugo lice, da u
okviru svoje funkcije izvrši što ne bi smjela izvršiti ili da ne izvrši što bi morala
izvršiti ili ko posreduje pri ovakvom podmićivanju službenog ili odgovornog lica,
kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
Udruživanje radi činjenja krivičnih djela
Član 249. st. (1) i (2)

(1) Ko organizira grupu ljudi ili na drugi način udružuje tri ili više osoba u cilju
učinjenja krivičnih djela propisanih zakonom Bosne i Hercegovine ako za takvo
organiziranje ili udruživanje radi učinjenja pojedinog krivičnog djela nije
propisana teža kazna,
kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.
(2) Ko postane pripadnik grupe ljudi ili udruženja iz stava 1. ovog člana,
kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.
49. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03,
32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08,
12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 - Odluka USBiH, 42/18 - Rješenje USBiH, 65/18 i 22/21 –
Odluka USBiH)
U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o krivičnom postupku

Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH" br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05,
46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 - Odluka
USBiH i 42/18 - Rješenje USBiH i 65/18), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme
donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo
(1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom ne

utvrdi njegova krivnja.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili
o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava
presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
6. stav (2)
Prava osumnjičenog, odnosno optuženog
(2) Osumnjičenom, odnosno optuženom se mora omogućiti da se izjasni o svim

činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu
idu u korist.
Član 10. stav (2)

Zakonitost dokaza
(2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama

ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je
Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim
povredama ovog zakona.
Član 15.
Slobodna ocjena dokaza
Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da

ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno
posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 82.
Osobe koje ne mogu biti saslušane kao svjedoci
(1) Ne može se saslušati kao svjedok:
a) osoba koja bi svojim iskazom povrijedila dužnost čuvanja državne, vojne ili
službene tajne, dok je nadležni organ ne oslobodi te dužnosti,
b) branitelj osumnjičenog, odnosno optuženog u pogledu činjenica koje su mu

postale poznate u svojstvu branitelja,
c) osoba koja bi svojim iskazom povrijedila dužnost čuvanja profesionalne tajne

(vjerski službenik, odnosno ispovjednik, novinar u svrhu zaštite izvora
informacija, advokat, bilježnik, liječnik, babica i dr.), osim ako je oslobođena te
dužnosti posebnim propisom ili izjavom osobe u čiju je korist ustanovljeno
čuvanje tajne,
d) maloljetna osoba koja s obzirom na uzrast i duševnu razvijenost nije sposobna

shvatiti značaj prava da ne mora svjedočiti.
(2) Ako je kao svjedok saslušano lice koje se ne može saslušati kao svjedok, na
takvom iskazu svjedoka ne može se zasnivati sudska odluka.
Član 231. st. (1), (2), (3) i (6)
Pregovaranje o krivici
(1) Osumnjičeni, odnosno optuženi i njegov branilac mogu do završetka glavnog

pretresa, odnosno pretresa pred apelacionim vijećem pregovarati s tužiocem o
uslovima priznavanja krivice za djelo za koje se osumnjičeni, odnosno optuženi

tereti.
(2) Sporazum o priznanju krivice ne može se zaključiti ako se optuženi na ročištu

za izjašnjavanje o krivici izjasnio da je kriv.
(3) Prilikom pregovaranja sa osumnjičenim, odnosno optuženim i braniocem o

priznanju krivice u skladu sa stavom (1) ovog člana, tužitelj može predložiti
izricanje kazne ispod zakonom određenog minimuma kazne zatvora za to krivično
djelo, odnosno blažu sankciju za osumnjičenog, odnosno optuženog u skladu s
krivičnim zakonom.
(6) Prilikom razmatranja sporazuma o priznanju krivice, Sud provjerava:
a) da li je do sporazuma o priznanju krivice došlo dobrovoljno, svjesno i s

razumijevanjem, kao i nakon upoznavanja o mogućim posljedicama, uključujući i
posljedice vezane za imovinskopravni zahtjev, oduzimanje imovinske koristi
pribavljene krivičnim djelom, i troškove krivičnog postupka,
b) da li postoji dovoljno dokaza o krivici optuženog,
c) da li optuženi razumije da se sporazumom o priznanju krivice odriče prava na

suđenje i da ne može uložiti žalbu na krivičnopravnu sankciju koja će mu se
izreći,
d) da li je izrečena krivičnopravna sankcija u skladu sa stavom (3) ovog člana,
e) da li je oštećenom pružena mogućnost da se pred tužiocem izjasni o

imovinskopravnom zahtjevu.
Član 240.
Redoslijed radnji glavnog pretresa
Glavni pretres teče redom koji je određen u ovom zakonu, ali sudija, odnosno
predsjednik vijeća može odrediti da se odstupi od redovnog toka raspravljanja
zbog posebnih okolnosti, a naročito zbog broja optuženih, broja krivičnih djela i
obima dokaznog materijala. U zapisnik o glavnom pretresu unijet će se razlozi
zašto se glavni pretres ne održava prema zakonom utvrđenom redoslijedu.
Član 251. stav (2)
Nastavljanje odgođenog glavnog pretresa

(2) Glavni pretres koji je odgođen mora ponovo početi ako se izmijenio sastav
vijeća ili ako je odgađanje trajalo duže od 30 dana, ali uz saglasnost stranaka i
branioca vijeće može odlučiti da se u ovakvom slučaju svjedoci i vještaci ne
saslušavaju ponovo i da se ne vrši novi uviđaj, nego da se koriste iskazi svjedoka
i vještaka dati na ranijem glavnom pretresu, odnosno da se koristi zapisnik o
uviđaju.
Član 259. stav (2)

Pouke optuženom
(2) Sudija, odnosno predsjednik vijeća poučit će optuženog da može dati iskaz u
toku dokaznog postupka u svojstvu svjedoka i ako odluči da da takav iskaz, da će
biti podvrgnut direktnom i unakrsnom ispitivanju u smislu člana 262. ovog
zakona, odnosno opomenut i upozoren u smislu člana 86. ovog zakona. U tom
slučaju optuženi kao svjedok ne polaže zakletvu, odnosno ne daje izjavu. Sud će
omogućiti da se o tom svom pravu optuženi prethodno konsultira s braniocem, a
ukoliko nema branioca, Sud će pažljivo ispitati da li mu je branilac neophodan.
Član 261. stav (2)

Izvođenje dokaza
(2) Osim ako sudija, odnosno vijeće u interesu pravde ne odredi drugačije,
dokazi se na glavnom pretresu izvode sljedećim redom:
a) dokazi optužbe,
b) dokazi obrane,
c) dokazi optužbe kojima se pobijaju navodi obrane (replika),
d) dokazi obrane kao odgovor na pobijanje (duplika),
e) dokazi čije je izvođenje naredio sudija, odnosno vijeće,
f) sve dokaze relevantne za izricanje krivičnopravne sankcije.
Član 265.
Posljedice priznanja optuženog
Ako je priznanje optuženog na glavnom pretresu potpuno i u skladu s prije

izvedenim dokazima, u dokaznom postupku izvest će se samo oni dokazi koji se
odnose na odluku o krivičnopravnoj sankciji.
Član 281.
Dokazi na kojima se zasniva presuda
(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na

glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim
dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.
Član 298. tačka e)

Povrede Krivičnog zakona
Povreda Krivičnog zakona postoji ako je Krivični zakon povrijeđen u pitanju:
e) da li je odlukom o kazni ili uvjetnoj osudi, odnosno odlukom o mjeri sigurnosti

ili o oduzimanju imovinske koristi prekoračeno ovlaštenje koje Sud ima po
zakonu,
VI. Dopustivost
50. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima
apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora
zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
51. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati
apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi
djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada
je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
52. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 2 K
029157 20 Kž od 2. oktobara 2020. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova
mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 28. oktobra 2020. godine a
apelacija je podnesena 30. oktobra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom
18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4)
Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti
je očigledno (prima facie) neosnovana.
53. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4)
Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu
dopustivosti.
VII. Meritum
54. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su mu prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava
Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
55. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz

stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava

u vezi sa krivičnim postupkom.
56. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične

optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom
roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže

njegova krivica u skladu sa zakonom.
57. Suština apelantovih navoda svodi se na tvrdnju da postupak koji je vođen protiv njega nije
bio zakonit zbog činjenice da Sud BiH nije istinito i potpuno utvrdio činjenice koje su važne za
donošenje zakonite odluke, da nije s jednakom pažnjom ispitivao i utvrđivao kako činjenice koje ga
terete, tako i one koje mu idu u korist, pa da je tako prekršeno načelo in dubio pro reo, da je
očigledno proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo, što je sve dovelo do
onemogućavanja njegovog prava na odbranu, te da je njegova žalba na prvostepenu presudu
neosnovano odbijena, odnosno da drugostepeni sud uopće nije odlučio o nekim od istaknutih
žalbenih navoda.
58. Iz opširnih apelacionih navoda proizlazi da apelant, u suštini, smatra da činjenično stanje
nije potpuno i istinito utvrđeno zbog toga što se osporene presude zasnivaju, kako tvrdi, isključivo
na iskazima svjedoka T.K. i D.D., čiji kredibilitet je, kako smatra, osporio u postupku pred
redovnim sudovima. Također, smatra da je prihvatanjem njihovih iskaza prekršeno i procesno
pravo: uspostavljen je zabranjeni duplicitet procesnih uloga stranaka u postupku (nemoguće je da
optuženi bude i svjedok Tužilaštva), prekršene su odredbe o redoslijedu izvođenja dokaza na
glavnom pretresu (T.K. i D.D. su saslušani prije izvođenja dokaza kako su predloženi u optužnici),
te nisu primijenjene odredbe koje reguliraju priznanje krivice na glavnom pretresu (jer su T.K. i
D.D. u svojim iskazima na glavnom pretresu u potpunosti priznali krivicu).
59. U pogledu navedenoga, Ustavni sud podsjeća da, općenito, nije nadležan da vrši provjeru
utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim
ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj ukoliko je redovni sud pogrešno
protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila
proizvoljna ili diskriminacijska, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje,
pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično
stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, odluke broj od 5. aprila
2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine», broj 25/02, i broj od 27.
juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03). Također,
Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih
sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom.
60. Dalje, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u brojnim odlukama istakao da član 6.
Evropske konvencije ima «prominentno mjesto u demokratskom društvu» (vidi, Evropski sud, De
Cubber protiv Belgije, presuda od 26. oktobra 1984. godine, Serija A, broj 86, stav 30). Posljedica
toga je da se član 6. Evropske konvencije ne može tumačiti restriktivno (vidi, Evropski sud,
Moreira de Azevedo protiv Portugala, presuda od 23. oktobra 1990. godine, Serija A, broj 189, stav
66). Član 6. stav 1. Evropske konvencije nabraja niz elemenata koji su inherentni pravičnom
vršenju pravde, pa ukoliko dođe do povrede bilo kojeg od elemenata sadržanih u ovom pravu,
postoji i povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 25/01 od
26. septembra 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 3/04,
stav 25). Ukoliko se ustavno pravo na pravično suđenje posmatra u kontekstu važećeg pozitivnog
prava u Bosni i Hercegovini, onda se mora primijetiti da bitan segment prava na pravično suđenje
čine brižljiva i savjesna ocjena dokaza i činjenica utvrđenih u postupku pred redovnim sudovima.
Ovo je jedna od osnovnih odredaba u vezi sa izvođenjem i ocjenom dokaza koja se nalazi u svim
važećim procesnim zakonima u Bosni i Hercegovini, u ZKPBiH, u kojem odredba člana 281. stav
2. glasi: „[...] Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima
[...]“, pa čini neodvojiv element prava na pravično suđenje.
61. Dakle, iako je sebi nametnuo ograničenja u pogledu toga da li će ispitivati načine na koje su
redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i ocijenili dokaze, Ustavni sud nije tu mogućnost potpuno
isključio, već je svoju nadležnost o tom pitanju ograničio na slučaj da se ispitivanje činjeničnog
stanja vrši ako je „postupak sadržavao povredu prava na pravično suđenje u okviru značenja iz
člana 6. Evropske konvencije“, odnosno „ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu
Ustava», ili ukoliko se ocjena dokaza «doima očigledno proizvoljnom». U tom pravcu postoje
brojni primjeri iz sudske prakse kada je Ustavni sud ulazio u načine na koje su redovni sudovi
ocijenili činjenično stanje i dokaze (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP
661/04 od 22. aprila 2005. godine, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1185/11
od 14. maja 2015. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
62. Praksa iz navedenih odluka se može primijeniti i u konkretnom slučaju. Naime, Ustavni sud
zapaža da je prvostepeni sud tokom postupka bio suočen sa situacijom da je Tužilaštvo navode iz
optužnice potkrijepilo, u odlučujućoj mjeri, subjektivnim dokazima: izjavama osuđenih-svjedoka T.
K. i D. D. koji su zaključili sporazum o priznanju krivice s Tužilaštvom, kao i izjavama informatora
„Fanatikosa“ i prikrivenog istražioca „Dušana“. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na praksu bivše
Evropske komisije za ljudska prava prema kojoj korištenje na suđenju dokaza koji su dobiveni od
saučesnika koji je, zbog svjedočenja, dobio imunitet od krivičnog gonjenja može dovesti u pitanje
pravičnost postupka u odnosu na optuženog, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi
bivšu Komisiju za ljudska prava, X protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 7306/75 od 6.
oktobra 1976. godine). Također, Ustavni sud se poziva i na stav Evropskog suda u predmetu
Adamčo protiv Slovačke (12. novembar 2019. godine, predstavka br. 45084/14, tač. 56-71) u vezi sa
presudom koja se u odlučnom dijelu zasniva na svjedočenju saučesnika koji su sklopili sporazum o
priznanju krivice. Evropski sud je utvrdio kršenje člana 6. Evropske konvencije uzevši u obzir
sljedeće: izjavu koja predstavlja ako ne jedini, onda barem odlučujući dokaz protiv podnosioca
zahtjeva, propust domaćih sudova da ispitaju širi kontekst u kojem je svjedok stekao prednost/korist
od tužilaštva, činjenicu da je sporazum o priznanju krivice s tužilaštvom sklopljen bez učestvovanja
suda i propust domaćih sudova da pruže relevantno obrazloženje u vezi s argumentima podnosioca
predstavke.
63. Da bi se moglo odgovoriti na pitanje da li je apelantovo pravo na pravično suđenje

prekršeno na ovaj način, potrebno je sagledati postupak u cjelini i u svjetlu važećih pozitivnih
krivičnopravnih propisa.
64. Ustavni sud ukazuje da je jedan od osnovnih principa ZKPBiH da su sud i drugi organi
gonjenja dužni istinito i potpuno utvrditi kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno
optuženog, tako i one koje idu u njegovu korist. Također, Zakon propisuje presumpciju nevinosti i
primjenu principa in dubio pro reo, pravilo da i najmanja sumnja u vezi sa dokazom mora ići u
prilog optuženom, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije
(vidi, Evropski sud, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988.
godine, Serija A, broj 146, stav 77). Sud je dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi
sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka
činjenica dokazana. Pri tome, prema članu 15. ZKPBiH, sud i drugi organi nisu vezani, ni
ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza
ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Slobodna ocjena dokaza je, dakle, oslobođena
pravnih pravila koja bi a priori određivala vrijednost pojedinih dokaza. Međutim, ova slobodna
ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno,
te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Načelo slobodne procjene dokaza
ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima
ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše
proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenje svakog ocijenjenog dokaza u vezu sa drugim
dokazima i izvede zaključak o dokazanosti određene činjenice.
65. Dalje, Ustavni sud ukazuje da dokazivanje putem indicija nije, samo po sebi, protivno
principima pravičnog suđenja iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Međutim, za dokazivanje
indicijama vrijedi pravilo da indicije moraju da djeluju kao čvrst zatvoren krug koji dopušta samo
jedan zaključak u odnosu na relevantnu činjenicu, te da objektivno potpuno isključe mogućnost
drugačijeg zaključka u odnosu na istu činjenicu. Dakle, činjenice utvrđene posrednim dokazima
moraju da budu nesumnjivo utvrđene i međusobno čvrsto i logički povezane, tako da upućuju na
jedini mogući zaključak da je upravo optuženi počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret.
Također, provedeni posredni dokazi moraju biti u potpunom skladu i ne smiju predstavljati zbir
dokaza, već sistem indicija koji će u svom sklopu i povezanosti isključiti svaku drugu mogućnost od
one koju je utvrdio prvostepeni sud (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005.
godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
66. U svjetlu navedenog, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud osuđujuću presudu protiv
apelanta zasnovao, u najvećoj mjeri, na iskazu svjedoka koji su zaključili sporazum sa Tužilaštvom
o priznanju krivice, kao jedinom neposrednom dokazu. Ostali dokazi koji, prema stavu redovnih
sudova, potvrđuju tačnost ova dva svjedočenja, ustvari, jesu posredni dokazi ili indicije. Što se tiče
svjedočenja navedenih svjedoka, Ustavni sud ukazuje da, iako ovakvi svjedoci često mogu biti
nepouzdani, to samo po sebi nije razlog da se iskazu takvih svjedoka ne pokloni vjera. Zakon, s
druge strane, daje mogućnost odbrani da korištenjem unakrsnog ispitivanja pokuša pokazati
nedosljednost u izjavama takvog svjedoka i da ga, eventualno, na taj način diskreditira. Ustavni sud
nije pronašao elemente koji bi ukazivali da je apelantu bila uskraćena ova procesna mogućnost.
67. Dalje, Ustavni sud ukazuje da je prilikom primjene instituta sporazuma o priznanju krivice
neophodno na takvu vrstu dokaza primijeniti osnovna načela krivičnog procesnog prava, kao što su
brižljiva i savjesna ocjena dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi, te princip in dubio pro reo. Kao
što je već rečeno, primjenom načela slobodne ocjene dokaza sudovi ne mogu a priori dati veću
vrijednost ovom dokazu, zato što je dobiven na osnovu sporazuma o priznanju krivice sa svjedokom
koji je ranije bio optužen za isto djelo. Naprotiv, sudovi moraju i taj dokaz ocijeniti na isti način i
po istim pravilima koje Zakon predviđa za svaki drugi izvedeni dokaz, dakle, pojedinačno i zajedno
sa drugim dokazima, te dovesti sve provedene dokaze u uzajamnu logičnu vezu.
68. Ustavni sud zapaža da je, u pogledu apelantovih navoda da uopće nije bio upoznat sa
radnjama T.K. i D.D., te da su njih dvojica tokom dogovora sa prikrivenim istražiocem
zloupotrijebili njegovo ime s ciljem “podizanja” cijene za vlastite usluge, prvostepeni sud naveo da
je ocijenio sve navode saslušanih svjedoka, kao i materijalne dokaze, pogotovo svjedoka T.K. i
D.D. na okolnost apelantovog učešća u vezi sa propuštanjem vršenja nadzora nad njima kao
njegovim podređenim, te njegovim odobravanjem realizacije unaprijed dogovorenog plana koji se
ogledao u propuštanju izvršenja carinskog nadzora za šta su T.K. i D.D. primili iznos od 2.000 eura
koji im je predao prikriveni istražilac. Osim toga, prvostepeni sud je naveo da je posebna pažnja
poklonjena okolnostima i sadržajima komunikacija saoptuženika T.K. i D.D. kao članova grupe sa
informatorom, a potom i prikrivenim istražiocem, njihovom dogovaranju u vezi sa visinom iznosa
koji su zahtijevali od prikrivenog istražioca za propuštanje carinskog nadzora, preuzimanju iznosa i
njegovu predaju apelantu, te konačnu podjelu primljenog novca na način da je apelant za sebe
zadržao 1.400 eura, dok je njima dvojici dao po 300 eura za preduzetu krivičnopravnu radnju.
Drugostepeni sud je iznio stav da su T.K. i D.D. vjerodostojno i istinito opisali inkriminirani
događaj i da su njihovi iskazi potkrijepljeni u bitnim dijelovima iskazima ostalih svjedoka,
prvenstveno iskazom prikrivenog istražioca „Dušana", kao i materijalnom dokumentacijom, dakle,
kontrolnim dokazima. Međutim, Ustavni sud zapaža da prvostepeni sud nije naveo koji su to
konkretno materijalni-kontrolni dokazi kojima su potkrijepljene izjave ove dvojice svjedoka,
odnosno na osnovu kojih se (uz izjave svjedoka) dokaza može nedvosmisleno zaključiti da je
apelant počinio krivično djelo koje mu je Tužilaštvo stavilo na teret.
69. Dalje, Ustavni sud zapaža da je drugostepeni sud u obrazloženju osporene odluke ukazao na
stav Ustavnog suda izražen u Odluci broj AP 661/04 da svjedočenja svjedoka koji su zaključili
sporazum o priznanju krivice predstavljaju dokaze koji imaju jednaku vrijednost kao i svi drugi
dokazi koji se koriste u krivičnom postupku, da se prilikom njihove ocjene primjenjuju jednaki
kriteriji, odnosno da se takvi dokazi automatski smatraju nepouzdanima, te da, „kada se osuđujuća
presuda u najvećoj mjeri zasniva na iskazu svjedoka koji je sa tužiocem sklopio sporazum o
priznanju krivice, a sud ne daje logično i uvjerljivo obrazloženje za ocjenu kako tog, tako i drugih
provedenih dokaza, već se ta ocjena doima proizvoljnom“, postoji kršenje prava na pravično
suđenje. U konkretnom slučaju radi se upravo o situaciji kada redovni sudovi nisu ponudili
dovoljno logične i jasne razloge u prilog svom stavu zašto smatraju utvrđenim da je apelant bio član
grupe čija se uloga ogledala u davanju saglasnosti za izvršenje djela svjedocima-saoptuženicima,
koje kao takvo i ne bi moglo biti izvršeno bez njega, već i u vezi sa dogovorom u pogledu visine
traženog iznosa novca, kada u prilog tome ide samo iskaz svjedokā koji imaju izražen lični interes
upravo zbog sporazuma o priznanju krivice s Tužilaštvom. Ovo je naročito važno u situaciji kada ne
postoji niti jedan drugi neposredni dokaz na okolnost dogovora za izvršenje krivičnog djela, a
posredni dokazi nisu takvi da bi predstavljali sistem čvrsto i logički povezanih indicija, koje bi
upućivale na jedini mogući zaključak da je upravo apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja
na teret.
70. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra da je pobijanim presudama prekršeno pravo na
pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske
konvencije.
VIII. Zaključak
71. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava
Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada se osuđujuća presuda u
odlučujućoj mjeri zasniva na iskazu svjedokā koji su zaključili sporazum o priznanju krivice s
tužilaštvom, a redovni sudovi nisu dali dovoljno logično i uvjerljivo obrazloženje o tome koji to
posredni dokazi čine sistem čvrsto i logički povezanih indicija koje bi potkrijepile iskaze navedenih
svjedoka i upućivale na jedini mogući zaključak da je upravo apelant počinio krivično djelo koje
mu se stavlja na teret.
72. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je
odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
73. U smislu člana 43. Pravila Ustavnog suda, aneks ove odluke čini zajedničko izdvojeno
mišljenje sutkinja Angelike Nussberger i Helen Keller suprotno odluci većine.
74. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i
obavezujuće.
Predsjednik
Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Mato Tadić
Zajedničko izdvojeno mišljenje o neslaganju sutkinja Angelike Nussberger i

Helen Keller
Nažalost, zbog razloga objašnjenih u nastavku, ne možemo se pridružiti većini u zaključku da je

došlo do povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o
ljudskim pravima i osnovnim slobodama.
Ukupna pravičnost krivičnog postupka
Sudska praksa Evropskog suda za ljudska prava (ESLJP) je polazna tačka za naša razmatranja.
Treba podsjetiti na to da je za ESLJP od primarne važnosti, prema članu 6. stav 1, ocjena ukupne
pravičnosti krivičnog postupka. Pri toj ocjeni Sud posmatra postupak u cjelini, uključujući i način
na koji su dokazi pribavljeni, uzimajući u obzir prava odbrane, ali i interese javnosti i žrtava u
pravilnom krivičnom procesuiranju i, gdje je potrebno, prava svjedoka (Schatschaschwili protiv
Njemačke [VV], 15. decembra 2015, predstavka broj 9154/10, st. 100-101).
Prava odbrane
Što se tiče prava odbrane, mora se ispitati da li je podnosiocu predstavke data mogućnost da ospori
autentičnost dokaza i da se usprotivi njihovoj upotrebi. Pored toga, mora se uzeti u obzir kvalitet
dokaza, kao i okolnosti u kojima je dokaz pribavljen i da li te okolnosti dovode u sumnju
pouzdanost ili tačnost tog dokaza (Bykov protiv Rusije [VV], 10. marta 2009, predstavka broj
4378/02, stav 89, Jalloh protiv Njemačke [VV], 11. jula 2006, predstavka broj 54810/00, stav 96).
Da bi se utvrdila povreda člana 6, mora se dokazati da je ograničenje prava odbrane utjecalo na
ukupnu pravičnost postupka.
Pregovaranje o krivici
Tačno je da je sporazum o priznanju krivice specifičan faktor koji se mora uzeti u obzir pri ocjeni
ukupne pravičnosti postupka. U predmetu Kadagishvili protiv Gruzije (14. maja 2020, predstavka
broj 12391/06, st. 156-157) ESLJP smatra da oslanjanje na iskaze osumnjičenih koji su sa
tužilaštvom zaključili sporazume o priznanju krivice nije učinilo suđenje u cjelini nepravičnim.
ESLJP je stavio naglasak na činjenicu da je postupak pregovaranja o priznanju krivice proveden u
skladu sa zakonom i uz adekvatno sudsko preispitivanje. Štaviše, navedeni svjedoci su dali izjave
prvostepenom sudu u predmetu podnosilaca predstavke, a podnosioci predstavke su imali dovoljno
mogućnosti da ih unakrsno ispitaju. Za ESLJP je, također, bilo važno da nijedan činjenični nalaz u
postupku pregovaranja o krivici nije prihvaćen u predmetu podnosilaca predstavke bez potpunog i
pravilnog ispitivanja na suđenju podnosiocima predstavke.
Primjena jurisprudencije ESLJP u ovom predmetu
Prema našem mišljenju, nije bilo miješanja u apelantovo pravo na odbranu koje bi moglo utjecati na
ukupnu pravičnost postupka u ovom predmetu. Kako većina Ustavnog suda navodi u stavu 66,
nema elemenata koji bi ukazivali na to da je apelantu uskraćena mogućnost unakrsnog ispitivanja.
Dalje, nema indicija da postupak zaključivanja sporazuma o priznanju krivice nije proveden u
skladu sa zakonom, ili da nije bio praćen adekvatnim sudskim preispitivanjem. Naime, sve dok
apelantova procesna prava nisu povrijeđena, dopušteno je oslanjati se na iskaze osumnjičenih koji
su sa tužilaštvom zaključili sporazume o priznanju krivice.
Slažemo se s tim da su osporene odluke, uglavnom, zasnovane na iskazima svjedoka koji su sa
tužilaštvom zaključili sporazum o priznanju krivice. Međutim, ne slažemo se sa konstatacijom
većine Ustavnog suda da je redovni sud osuđujuću presudu protiv apelanta zasnovao, u najvećoj
mjeri, na tim iskazima. Iz obrazloženja drugostepene presude slijedi da su redovni sudovi ocijenili
iskaze ovih svjedoka pojedinačno i u vezi sa ostalim izvedenim dokazima, koji su nedvosmisleno
potkrijepili i potvrdili iskaze ta dva svjedoka (tj. svjedočenje i izvještaji prikrivenog agenta).
Štaviše, Ustavni sud nije nadležan da ocjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u vezi sa
ocjenom dokaza osim ako ne izgleda da je ta ocjena očigledno proizvoljna. Prema našem mišljenju,
obrazloženje drugostepenog suda je uvjerljivo i nije očigledno proizvoljno. Prema utvrđenoj praksi,
Ustavni sud se ne miješa u situaciju u kojoj redovni sudovi, na osnovu slobodne sudske ocjene,
poklone vjeru dokazima koje je pružila jedna strana u postupku. Takva uzdržanost slijedi logiku da
su redovni sudovi bili u direktnom kontaktu sa optuženima i sa svjedocima i da su, stoga, pogodniji
da ocijene njihov kredibilitet.
Zaključak
Uzimajući u obzir sve ove faktore, ne možemo se složiti sa zaključkom većine. Prema našem
mišljenju, u ovom predmetu je ispunjen zahtjev sveukupne pravičnosti, a ocjena redovnog suda se
ne čini očigledno proizvoljnom.

Ap 3879 20 1302150

Uploaded by

Document Information

Original Description:

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Ap 3879 20 1302150

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 3879/20,

rješavajući apelaciju Aleksandra Tucikešića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i

Mato Tadić, predsjednik

na sjednici održanoj 3. decembra 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Aleksandra Tucikešića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e)

Ukida se Presuda Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K

Predmet se vraća Sudu Bosne i Hercegovine, koji je dužan da

II. Postupak pred Ustavnim sudom

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih

7. Iz obrazloženja presude proizlazi da je Sud BiH, u skladu sa članom 240. Zakona o

8. Nadalje, iz obrazloženja presude proizlazi da je kao neosnovana ocijenjena apelantova

12. U obrazloženju presude detaljno je interpretiran i iskaz svjedoka - prikrivenog istražitelja

21. Iz obrazloženja presude proizlazi da je apelant u žalbi istakao da je proglašen krivim

26. Dalje, iz obrazloženja presude proizlazi da je apelant u žalbi naveo i da je kredibilitet

32. Kao neosnovane su ocijenjene i apelantove tvrdnje kojim je osporavao istinitost i

34. Drugostepeni sud je neosnovanim ocijenio i apelantove žalbene navode da je između

41. Apelant tvrdi da je pogrešan zaključak iz osporene prvostepene presude da je on odobravao

43. Po apelantovom mišljenju, u osporenim odlukama potpuno su izostali, odnosno

Opća pravila za odmjeravanje kazne

Član 48. stav (1)

Primanje dara i drugih oblika koristi

Član 217. stav (1)

(1) Službena ili odgovorna osoba u institucijama Bosne i Hercegovine uključujući

kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.

Udruživanje radi činjenja krivičnih djela

Član 249. st. (1) i (2)

kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.

kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine.

U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o krivičnom postupku

(1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom ne

(2) Osumnjičenom, odnosno optuženom se mora omogućiti da se izjasni o svim

Član 10. stav (2)

(2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama

Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da

(1) Ne može se saslušati kao svjedok:

b) branitelj osumnjičenog, odnosno optuženog u pogledu činjenica koje su mu

c) osoba koja bi svojim iskazom povrijedila dužnost čuvanja profesionalne tajne

d) maloljetna osoba koja s obzirom na uzrast i duševnu razvijenost nije sposobna

Član 231. st. (1), (2), (3) i (6)

(1) Osumnjičeni, odnosno optuženi i njegov branilac mogu do završetka glavnog

uslovima priznavanja krivice za djelo za koje se osumnjičeni, odnosno optuženi

(2) Sporazum o priznanju krivice ne može se zaključiti ako se optuženi na ročištu

(3) Prilikom pregovaranja sa osumnjičenim, odnosno optuženim i braniocem o

(6) Prilikom razmatranja sporazuma o priznanju krivice, Sud provjerava:

a) da li je do sporazuma o priznanju krivice došlo dobrovoljno, svjesno i s

b) da li postoji dovoljno dokaza o krivici optuženog,

c) da li optuženi razumije da se sporazumom o priznanju krivice odriče prava na

d) da li je izrečena krivičnopravna sankcija u skladu sa stavom (3) ovog člana,

e) da li je oštećenom pružena mogućnost da se pred tužiocem izjasni o

Član 251. stav (2)

Nastavljanje odgođenog glavnog pretresa

Član 259. stav (2)

Član 261. stav (2)

c) dokazi optužbe kojima se pobijaju navodi obrane (replika),

d) dokazi obrane kao odgovor na pobijanje (duplika),

e) dokazi čije je izvođenje naredio sudija, odnosno vijeće,

f) sve dokaze relevantne za izricanje krivičnopravne sankcije.

Ako je priznanje optuženog na glavnom pretresu potpuno i u skladu s prije

Dokazi na kojima se zasniva presuda