MAMIN PRSTEN

Moja mama je svoj nakit držala u jednoj ladici koja je mene i moju sestru
oduvijek privlačila. Bilo je tamo svakakvih svjetlucavih stvarčica, narukvica,
prstena, naušnica i ogrlica. Ponekad bismo moja sestra i ja otvorile tu ladicu da
mama ne zna i onda bismo se oblačile u maminu odjeću i kitile maminim
nakitom. I svašta smo još radile kada roditelji nisu bili kod kuće, kao na primjer,
jele smo slatkiše i pile kakao, vadile smo prekrasne kristalne čaše iz ormara i još
koješta.
Ali u maminoj ladici s nakitom najviše nas je privlačio jedan zlatni prsten
s velikim crvenim okom. Taj je prsten moja mama dobila od svoje mame, a
njezina mama od svoje i tako se taj prsten nasljeđivao. Mama ga je nosila u
posebnim prigodama i jako ga je voljela. Jednoga ljetnog dana, kada roditelji još
nisu došli s posla, moja sestra i ja otišle smo u maminu i tatinu spavaću sobu i iz
ormara smo izvukle odjeću, a iz ladice nakit. I naravno, obje smo htjele mamin
prekrasni prsten. „Prsten je moj!“ vikala je sestra. „Ne nije, moj je!“ vikala sam
ja, „sad sam ja na redu za igru s prstenom!“. „Ne nisi! Ti si se i prošli put igrala
s njim!“ vikala je moja sestra. Ja sam uzela prsten iz kutijice, a moja sestra je
posegnula za njim pa smo se obje naguravale i odjednom, sestra je nespretno
udarila po mojoj ruci, a prsten je odletio dolje s balkona desetog kata. Ostale
smo u čudu. I obje smo bile krive, premda to nijedna od nas nije htjela priznati.
Kad je mama došla kući i saznala da nema više njezina omiljenog prstena,
kaznila nas je. Dva dana nismo smjele gledati naše omiljene crtiće i serije jer se
zbog naše svađe izgubio prekrasan prsten. Objema nam je bilo žao jer, znale
smo, da se nismo svađale, prsten bi još bio tu. Ali, kad malo bolje razmislim
ionako se nije mogao podijeliti na nas dvije. I tako smo ga sve tri prežalile i
dogovorile se da se više nećemo svađati oko stvari. Jer, najvažnije je da se sestre
vole. A prstena će biti. I neka je sretno onome tko ga nađe.