KR 3-4 2018

ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KNJIŽEVNE PROSUDBE
Broj 3-4, godište XXIII., jesen-zima 2018.

Sadržaj
Riječ urednika....................................................................................................5
OBLJETNICE
Mladen Dorkin: Pojava i mjesto Petra Preradovića u kontekstu
Kuzmanićeve Zore dalmatinske................................................................9
ESEJ
Davor Velnić: Uočiti nevidljivo....................................................................25
Riccardo Staraj: Govor na promociji monografije Ljube De Karine..........35
Igor Žic: Kipar Ljubo de Karina – povodom monografije.............................37
Grgo Gamulin: Ivan Meštrović.....................................................................44
Željka Lovrenčić: Sjećanja s putovanja........................................................53
Stanka Gjurić: Pet eseja................................................................................63
Augustin Serdar: O nacionalizmu i drugi eseji............................................71
Igor Žic: Rock listići......................................................................................89
PROZA
Milko Valent: Pussy Riot – literarna e-perverzija......................................101
Marija Božica Anđela Zoko: Listići leteći u padu ljube tlo......................139
Ljubica Kolarić Dumić: Kod kuće..............................................................155
Đoni Božić: Sfumato....................................................................................162
DRAMA
Franjo Deranja: Snoviđenja u nesanici.......................................................173
POEZIJA
Borben Vladović: Dvije pjesme za Rijeku.................................................187
Fabijan Lovrić: Bogojavljenje.....................................................................189
Zrinko Šimunić: Kupačice...........................................................................210
Antonio Načinović: Rijeka nam zbori........................................................226
Tin Lemac: Mlijeko morskih ptica................................................................236
Siniša Miljević: Nove pjesme......................................................................238
DOMAĆA BESEDA
Marija Gračaković: Za Dragicu.................................................................249
Mirjana Klement: Zauzdane čežnje............................................................261
Jadranka Cetina: Suhe suzi........................................................................270
Olga Potočnik: Beseda...............................................................................274
SUDBINA KNJIGE
Igor Žic: Giovanni Stelli: Storia di Fiume...................................................285
Igor Žic: Marija Lazanja Dušević: Pozdrav iz Rijeke / Un saluto
da Fiume................................................................................................288
Igor Žic: Dragan Velikić: Bratstvo po mrlji.................................................291
Irena Rosandić: Franjo Deranja: Tunin poučak..........................................293
Kristina Silaj: Laura Restrepo: Bunilo........................................................295
Igor Žic 5
Riječ urednika
Propast Europe
Europa je bila fini spoj rimskog carstva, starogrčke filozofije i umjetnosti, te

judeo-kršćanskog svjetonazora. Svi ti elementi polagano su se taložili i ispre-
plitali, povezujući se krvlju najrazličitijih ratova i progona. Europa koja je vla-
dala svijetom diže se duhovno iz talijanske renesanse – koja je promišljeno
oživljavanje ideala starog Rima i stare Grčke!; preko portugalskih i španjolskih
moreplovaca kreće u beskrajne pljačke i kolonizaciju planeta, u sve to unose
pragmatičnost Englezi i Nizozemci, a priključuju se Francuzi, Belgijanci i Ni-
jemci. Kolonijalna Europa bila je centar svijeta, za kojim su kaskale Sjedinjene
Američke Države, kao europska krhotina na drugom kontinentu. Ta globalno
dominantna Europa XIX. stoljeća iskrvarila je u rovovima prvog svjetskog rata,
iz kojeg su kao jedini pobjednik izašle SAD! Drugi svjetski rat samo je ubrzao
neminovne, neugodne događaje.
Gubitkom kolonija, te industrijske dominantnosti, Europa je postala preti-
la, bahata, jalova i neefikasna, svojevrstni ljigavi starački dom Svijeta, u kojem
se ugodno živi na dug i gdje je broj kućnih ljubimaca veći od broja djece! Što
ljudi duže žive to su veći egoisti i manje razmišljaju o budućnosti!
Današnja Europa napokon živi košmar svojih fantazija! Moderna, ateistič-
ka, multikulturna Europa, ne vjeruje u ništa osim u kreditne kartice i klanja se
samo bankomatima, kao novim oltarićima! Suvremena je Europa poput klasične
glazbe – zaplela se u beskrajne interpretacije, no bez ikakve originalne kreacije!
Migracije stanovništva oduvijek su postojale, izazivane velikim prirodnim
katastrofama, vojnim pohodima i glađu. Kako se uvijek djelovanje centrifugal-
nih i centripetalnih sila smjenjuje, tako je, nakon europskog pokoravanja svijeta,
svijet spreman pokoriti Europu i rastočiti je u Ništa. Ono što mene malo muči
je da se sve događa programirano, no da nitko zaista ne kontrolira događaje!
Kamenčić je ciljano bačen niz strmu padinu, no veličina lavine je neodredljiva.
Naime, jedan od simbola Europe bila je i velika regionalna različitost –
što se danas pokušava prebrisati američkom uniformnošću svega: mode, hrane,
automobila, zgrada, trgovačkih centara, sporta, jezika i – razaranjem svih reli-
gija. U teoriji, rezultat bi trebala biti globalna ujednačenost i stvaranje novog
pretilog, priglupog i dežmekastog Nadčovjeka, koji će svugdje biti kod kuće
i – ne će pripadati nigdje!
No, što se događa u stvarnosti? Jačanjem Europske unije, jačaju i pokreti
za autonomijom pokrajina, jačanjem televizijskog ateizma, jačaju vjerski po-
kreti i sekte, jačanjem globalne američke vojne dominacije – jača terorizam!
Gdje završava moć jednih, počinje moć drugih! Europski Guliver leži na tlu
6 Književna Rijeka / RIJEČ UREDNIKA
privezan tisućama konopa koje su razvukli surovi Liliputanci ljudožderi! Spre-

ma se krvava gozba!
Samo pohlepa vodi čovjeka i pohlepa će ga uništiti! Sve ekonomski naj-
moćnije zemlje svijeta su istovremeno i najzaduženije i spirala života na kredit
ubrzano ide ka vrtlogu propasti! Svijet ne će nikad biti idilično mjesto sa Svjet-
skom vladom, već se treba pripremiti na post-apokaliptične mikro-svjetove, u
kojima će se čovjek, na ruševinama bahate, bezumne tehnološke civilizacije,
morati vratiti sebi i ponovno uspostaviti davno izgubljenu ravnotežu s Prirodom
i s Tvorcem.
Europska unija je propala jer se obezličila i povjerovala je, kao i Rimsko
carstvo na svom sutonu, da će horde koje dolaze izvan granica moćne države
biti nova vitalnost umornog imperija! Horde koje dolaze stvorit će novi svijet,
na ruševinama starog, a Europa, najkrvaviji kontinent, postat će središte nove
religioznosti koja će se brutalno obračunati s multikulturalizmom i nevjerniš-
tvom. Bogatstvo slabi i tijelo i duh, a žudnja za moći rađa vitalnu snagu! Glad
je uvijek jača od sitosti!
Urušavanje Europe pretvorit će se u beskrajan niz manjih i većih vojnih
sukoba – bez bojišnice! Dobro došli u Utopiju: moj susjed – moj neprijatelj!
Draga, ako ideš baciti smeće, obuci pancirku i uzmi pištolj! Čovjek može biti
Dobar tek nakon prežderavanja Zlom! Tko preživi – dizat će nove Hramove!
Elegantni diktatori uvijek pozitivno utječu na oblačenje svojih preživjelih po-
danika!
OBLJETNICE
Uz dvjestotu obljetnicu rođenja Petra Preradovića
Mladen Dorkin 9
Mladen Dorkin
Pojava i mjesto Petra Preradovića u

kontekstu Kuzmanićeve Zore
dalmatinske
Kad se u Zadru 1844. godine pojavila Zora dalmatinska, i prvi put u njoj oglasio
Petar Preradović, i to programskom pjesmom “Zora puca, bit će dana”, u sje-
vernoj je Hrvatskoj pojavom Stanka Vraza zatvoren krug onog poetskog izraza
koji je imao isključivo budničarski, propagandni, deklarativni, utilitaristički
karakter. A zabranom ilirskog imena 1843. godine, dakle uoči izlaska Zore dal
matinske, čitav se pokret vraća u granice Hrvatske i hrvatstva. Zalaganje Gajevo
na političkom ujedinjenju Južnih Slavena pokazuje se nerealnim, maglovitim,
ideja o velikoj Iliriji istopila se i ustuknula pred naravnim granicama, potrebama
i ciljevima hrvatskog naroda da se u svom razvoju duhovno odredi, integrira i
europski afirmira, i to ponajprije na kulturno-prosvjetnom i književnom polju,
a potom i gospodarski i politički. Nema sumnje da je takav preporodni zaokret
od slovinstva i ilirstva, južnoslavenstva i sveslavenstva prema hrvatstvu, prema
onome što zovemo hrvatski narodni preporod, nema sumnje da je takav zaokret
četrdesetih godina bitno odredio i programsku koncepciju Zore dalmatinske,
lista koji se snažno angažirao na buđenju hrvatstva koje je zahvatilo sve hrvatske
zemlje. Noć, zora i gundulićevski dan bijeli, tri su temeljne metafore rodoljub-
nog pjesništva u časopisu, tri konstante oko kojih će se prepletati sve nade, sva
ushićenja, svi snovi ne samo dalmatinskih nego i hrvatskih preporoditelja uopće.
Da je riječ o hrvatskoj noći, hrvatskoj zori i hrvatskom danu, što ga u svojim
viđenjima i zamišljanjima pjesnici Zore nerijetko vežu za mihanovićevski vedre
slike sretnih ljudi sretne zemlje, pastoralne, arkadijske ugođaje, najbolje nam
svjedoči oduševljenje kojim je Zora dalmatinska pozdravljena i prihvaćena u
svim krajevima hrvatskim.
Oglasili su se Dalmatinci, Primorci, Istrani, Ličani, Zagorci, Slavonci,
Srijemci. U svijesti hrvatskih rodoljuba ona nije samo kulturni događaj u životu
južne Hrvatske, ona je mnogo više od toga, simbol i znak hrvatske zore uopće.
Sveopćem nacionalnom i kulturno-prosvjetnom gibanju u sjevernoj Hrvatskoj
pojavom Kuzmanićeve Zore dalmatinske priključuje se južna Hrvatska, slavna
Dalmacija, do jučer kolijevka hrvatske književnosti i hrvatske državnosti. “Po-
zdrav Zori dalmatinskoj”, “Braći Dalmatinom”, “Čestitka Zori dalmatinskoj”,
“Zori dalmatinskoj”, “Dobro svići, Zoro”, “Vili dalmatinskoj”, “Dalmatincim
pravi domorodac”, “Pozdrav domovini”, “Moja otadžbina”, “Zori i braći dal-
10 Književna Rijeka / OBLJETNICE
matinskoj”, “Udri naši”, “Zori”, “Pjesma domorodska” samo je manji dio na-
slova domoljubnih, rodoljubnih pjesama u nizu tolikih prigodnica, svojevrsnih
budnica u kojima se širom Hrvatske izražava oduševljenje što se i Dalmacija
budi iz mrtvog sna:
Gdje je Zora već zasvitlila

Smjeti se je nadat blizom danku
Tere šajku otisnut od žala
Gdje se ziba u mrtvome sanku.1
Nacionalno gibanje zahvatilo je sve hrvatske zemlje. Pojavom Zore dal

matinske potreba za zbliženjem i ujedinjenjem snažno se osjeća diljem Hrvat-
ske, što je bitno pridonijelo razvoju hrvatske integracijske svijesti. Tako će jedan
domoljub iz sjeverne Hrvatske napisati i ovakvu strofu:
Osijek, il’ Đakovo il’ Zagreb

Il’ Zadar, to mi je svejedno;
Jer svuda gdje se slavski
Zbori, moja je domovina.2
U Zori dalmatinskoj, u njezinoj rodoljubnoj poeziji, a tu ulazi veliki broj

prigodnica vezanih za obljetnice uglednih domoljuba, prosvjetara, kulturnih
radnika, svjetovnih i crkvenih koji su zadužili hrvatski puk svojim radom, sna
žno su podcrtane i naglašene moralne i etičke vrijednosti života, kao što su
bogoljublje, istinoljublje, domoljublje, čovjekoljublje, pa radinost, skromnost,
požrtvovnost, vjernost, čestitost, poštenje, pravednost. Za razliku od Gajeve
Danice, književnog lista koji je u najvećem dijelu bio ispunjen budnicama i
davorijama, Zora dalmatinska u svojoj je tematsko-emocionalnoj strukturi ra-
znovrsnija, slojevitija. Uz najčešće teme, kao što su draga i domovina, koje će
dominirati u hrvatskoj poeziji XIX. stoljeća sve do pojave pjesnika Bugarkinja
i Izabranih pjesama, ima u Zori dalmatinskoj i velik broj pjesama u kojima se
dotiču materijalni i duhovni problemi pojedinaca i sredine pa uz vječne ljudske
preokupacije, kao što su misao prolaznosti, vječnosti, smrti, promišljanja o vječ-
noj borbi između dobra i zla, o Bogu, tu su i konkretni moralni problemi vezani
za ljudske slabosti, poroke društvene, odnose obiteljske, siromaštvo, poniženo
materinstvo itd. Nisu rijetka ni pretjerivanja u tim moralnim prijekorima, kao
u pjesmi “Opomene korisne mladeži dalmatinskoj”, u kojoj se upozoravaju
djevojke na pogubnost društvenih zabava te se savjetuje da bježe od plesa kao
od vatre:
1 Ljudevit Vukotinović, Na Zoru dalmatinsku, Zora dalmatinska, 1, 1844, br. 15, str. 113.
2 Krunoslav Johanides, Moja otadžbina, Zora dalmatinska, 3, 1846, br. 13, str. 97.
Mladen Dorkin 11
Biži od tanca, ma grlice,

Jer nečisti duh s njim vlada;
Kad ruka ruku tiče
Lako napast srce svlada.3
Val oduševljenja koji je zahvatio naše ljude u tim godinama, učinio je da je

svatko htio biti pjesnikom, pa su se stranice Zorine punile poglavito rodoljubnim
pjesmama, ali ništa manje i ljubavnim u kojima se nerijetko prepleću ljubavna
i rodoljubna čuvstva. Nije potrebno naglašavati koliko je sva ta stihotvoračka
produkcija u Zori dalmatinskoj daleko od izvorne, istinske poezije, bez obzira na
to što je svojim tečnijim i gibljivijim stihovima pridonijela razvoju književnog
izraza. No to je razumljivo. Ako bacimo pogled na imena koja su se oglasila na
stranicama lista, onda osim Petra Preradovića i Stanka Vraza, koji je zastupljen
u Zori s pregršt stihova iz poznate mu zbirke Gusle i tambure, u stvaralačkom,
kreativnom smislu gotovo da i nema imena koje bi bilo vrijedno spomena. U
nacionalnom, kulturnom i kulturološkom pogledu značajna je na stranicama
časopisa pojava Janka Draškovića, Ljudevita Vukotinovića, Ivana Trnskog,
Mirka Bogovića, a iz mnoštva dalmatinskih stihotvoraca mogli bismo izdvojiti
Anu Vidović, pjesnikinju koja obilato puni Zorine stranice svojim ljubavnim
drhtajima u duhu pučkih ugođaja i prepoznatljivim dijaloškim lirskim formama.
Iako je na jednom mjestu na sebi svojstven maštovit način progovorila o svom
pjesničkom poslanstvu, bogodanom talentu, sve što je u Zori dalmatinskoj obja-
vila, više je u znaku poetičnosti nego poezije. Svi su drugi danas mahom mrtva,
nepoznata imena, pa ipak neka i oni budu spomenuti, ako ni zbog čega, a ono
zbog kulturno-prosvjetnog programa lista na kojemu su tako zdušno radili u
svojim plemenitim željama da se Hrvatska duhovno razbudi, kulturno podigne
i politički sjedini. Pored već spomenutih imena, ako ne poetskom snagom svojih
pjesama, a ono njihovim smislom, dali su svoj doprinos razvoju i rasplamsa-
vanju preporodnih misli Mate Kombol, Stjepan Ivičević, Fabijan Sokolić, Ivo
Vukmanović, Stanislav Ovničević, Vladimir Hranilović, Ivan Filipović, Ilija
Okrugić, Šime Nikolić, Andrija Torkvat, Nestor Boroević, Franjo Turić, Ante
Sričić, da spomenemo samo neke. Najveći dio onoga što su napisali i objeloda-
nili pao je u zaborav s njihovim vremenom i životom.
Kulturom i naobrazbom najdublje vezani za hrvatsko nacionalno biće i
hrvatsku književnu tradiciju, poglavito dubrovačko-dalmatinsku, što se inten-
zivno osjeća u najvećem broju njihovih pjesama, suradnici Zore dalmatinske
obilato su iskoristili ne samo njezin svijet slika i motiva u iskazivanju svojih
rodoljubnih i ljubavnih raspoloženja nego i jezično-stilske osobitosti metričkih
struktura starije književnosti. I duhom i načinom tu je poeziju uveliko prožela
petrarkistička i gundulićevska poetika, a tu je i poetika usmene narodne poezije,
3 S., Opomene korisne mladeži dalmatinskoj, Zora dalmatinska, 1, 1844, br. 6, str. 44–45.
koju su osobito varirali kroz svoje stihove. Osjećaj za tradiciju na stranicama

Zore dalmatinske vrlo je prisutan, posebno u poeziji, ali ne i sposobnost da se
jače stopi i sugestivnije iskaže.
Uzore im nije teško otkriti, dalje i bliže. Kad skladaju pjesme o svojim
ljubavnim jadima, tu je poetski govor formuliran na izvorima epitetonike i me-
taforike narodne pjesme i trubadursko-petrarkističke poezije i njezine poetike.
Pa tako, primjera radi, u pjesmi “Krasna djeva” Ivan nas Filipović, zatravljen
ljubavlju, upućuje na izvore narodne poezije u crtanju ženske ljepote: tanka i
visoka kao jela, obrvice savske pijavice, usne rubinjaste, vrat bjelji od labuda,
a tu je i nezaobilazan estetski detalj ženske ljepote – zlatni prami, petrarkistič-
kog prizvuka, kao i onaj balkon na kome je petrarkistički bljesnula kao sunce
iz oblaka, pa još k tome domorodno srce, tko da pamet ne izgubi; drugi nas
pak pjesnik Zore, Andrija Torkvat, u pjesmi “San ili istina” izravno upućuje
na trubadursko-petrarkističku poeziju Hanibala Lucića, konkretnije na njegovu
čuvenu pjesmu “Jur nijedna na svit vila”:
Mislio bi kada hodi

Jerbo zemlju jedva tica
Laku igru da tad vodi
Obožana djevojčica.4
Kako nije bilo jačih pjesničkih talenata, oni su se nemoćno oslonili i vezali
za knjiški ideal ženske ljepote koji se vuče u našoj jadranskoj literaturi još od
renesansnih vremena, i u tom poetskom kontekstu list je uveliko prezasićen
stihovima i kiticama u kojima nema ništa, ama baš ništa od osobnog nemira i po-
etski prepoznatljivog govora. Nema u tim stihovima dopadljivosti dubrovačkih
pjesnika, lucićevske ljupkosti i otmjenosti, svježine i neposrednosti narodne lir-
ske poezije. Sve je ostalo nemoćno, poetski nedorečeno, neproživljeno, knjiški
blijedo. Pjesme s izrazito domoljubnom notom ponajčešće su ispjevane u maniri
budnica i davorija Gajeve Danice, ali tu je i Gundulić sa svojim rodoljubnim
motivima, a osjeća se i Andrija Kačić Miošić u mnogim deseteračkim stihovima,
kao i pjesnici katoličke obnove u pjesmama nabožnog i moralističkog karaktera,
a njih nema malo u Zori dalmatinskoj. Gundulićevske teme i gundulićevski
intonirani simetrički osmerci česti su na stranicama časopisa:
Zdravo Zoro naša slavna

Ružice nam siplji sada,
Žuđena si ti odavna
Od istoka do zapada
4 Andrija Torkvat, San ili istina, Zora dalmatinska, 3, 1846, br. 12, str. 89.
Mladen Dorkin 13
Zdravo Zoro naša slavna

Žuđena si ti odavna.5
U ovoj je kitici gundulićevska intonacija vješto pogođena, osmerac je

blagozvučan, tečan i ritmički svečan, što nije uvijek slučaj. Više je prisutna
stvaralačka nemoć da se uvjerljivije i pregnantnije izraze. Unutarnji ljubavni i
rodoljubni žar nije se zaustavio u kratkim, jezgrovitim pjesmama, kao što je, na
primjer, Preradovićeva pjesma “Dvije ptice”,6 već se redovito razvija u dužim
stihovanim formama alegorijskog karaktera, nerijetko i simboličkog, premda u
tom izobilju stihotvorstva ima i okretnijih stihova kada se priklone deseterač-
kom narodnom duhu i iskazu, kao u pjesmi “Prelja” Ognjeslava Utješenovića
Ostrožinskog:
Stade presti materino zlato,

Svilu prelo, majci govorilo:
Majko moja, presti mi se hoće,
Lagano je vreteno od zlata
Dobra mi je javor-preslica
Meka svila dobro je predivo.7
Duge su to i razlivene pjesme, satkane od velikog broja kitica, prezasićene

ponavljanjima, konvencionalnim slikama. Rodoljubna poezija Zore dalmatinske
kroz različite domoljubne sadržaje veliča ideju sloge, slobode i sjedinjenja; isti-
če se pravo naroda na samostalnost, jezik, budućnost, i usko uz to podcrtava se
potreba žrtve za narod, altruizam, heroizam, svetost ideala, pa kad dođe vrijeme,
pjeva Ilija Okrugić:
Na junačke noge skoči

Pa tako se osvjedoči:
Ko junak sad za dom svoj
Da ideš rad ti na boj...8
Zagovara se i ljubav, i pravica, odbacuje se sumnja, zloba i mržnja, a

posebno se naglašava sloga, misao da je sloga preduvjet svim uspjesima, s du-
bokim uvjerenjem kako je nesloga “sedmoglava aždaja”, najveće zlo za jedan
narod i njegov svekoliki napredak: kulturni, gospodarski i politički. Jezikom
Zorinih prigodnica rečeno: bude li sloge i vjere u budućnost, noć i tama uzma-
5 Ana Vrdoljak, Pozdrav Zori dalmatinskoj, Zora dalmatinska, 1, 1844, br. 44, str. 345.
6 Petar Preradović, Morska ptica i Kosovica, Zora dalmatinska, 3, 1846, br. 47, str. 375.
7 Og. Ostrožinski, Prelja, Zora dalmatinska, 1, 1844, br. 40, str. 313.
8 Ilija Okrugić, Davorija, Zora dalmatinska, 3, 1846, br. 27, str. 209.
knut će pred zorom i suncem dana; želja je svih da ljubav zavlada silom svemo-
gućeg, duh domorodni da se razbudi poput krila anđeoskih, čisto i milo; život
da se oplodi djelima veličanstvenim; srce slobodno da bije, vjerno i istinito, bez
strasti, a život narodni da procvjeta poput proljeća.
Ljuveni jadi tolikih pjesnika u ljubavnoj poeziji časopisa, kao što rekosmo,
vezani su za lik drage žene, diklice ili vile, poeziju i poetiku književne tradicije,
domaće i europske, petrarkističke i narodne. Nemiri srca, težnje i čežnje, straho-
vi i strepnje hoće li ljubav biti uslišana, odbačena ili pokopana, pa suze, uzdasi,
umiranje, samoća, bol, bijeg od svijeta da se u prirodi ili smrti nađe lijeka, sve
je to u znaku ponavljanja i oponašanja tradicionalnih poetskih slika i motiva: i
oblikom, i jezikom, i dikcijom. Petrarkizam kao ljubavno nagnuće, kao stanje
duha, u poeziji hrvatskoj prisutan je od njezinih najranijih dana i traje do dana
današnjega, pa u tom dugom povijesnom kontinuitetu nije zaobišao ni pjesnike
Zore dalmatinske:
Preko dalekih krajah

Ja ću se tužan skitat
Kamenje ter ću pitat
Gdi mi je vila mâ.9
Tragično osamljen, u boli svojoj neće “niti isti, niti piti”, a drugi se pjesnik
pita, ništa manje osamljen, bolan i nevoljan:
Kad će draga suze naše

Lice rosit prestati?
Kad ću dušo duše moje
Moć te mojom nazvati,10
treći opet u stilu dubrovačkih trubadura poziva svoju diklicu neka ga slijedi i
neka mu se odazove kad osjeti slast ljuvenu:
Slijedi me mâ Milice
Kad čuješ slast ljuvenu
Tvê neće blijedit lice
U stidu nepoštenu...11
Pa kad već govorimo o ljubavnoj poeziji Zore dalmatinske i poetici iz

koje je crpila svoje estetičke nazore, situacije, slike, leksik, evo i mladog Mirka
9 Stjepan Ivičević, Rastanak, Zora dalmatinska, 2, 1845, br. 49, str. 385.
10 I. Filipović, Sebi i dragoj, Zora dalmatinska, 2, 1845, br. 36, str. 281.
11 Andrija Stazić, Kreposna ljubav, Zora dalmatinska, 2, 1845, br. 20, str. 154.
Mladen Dorkin 15
Bogovića, poznatog pjesnika i urednika Nevena iz doba Bachova apsolutizma,

koji je u tom za hrvatsku prosvjetu i hrvatsku politiku zlokobnom vremenu zbog
nekoliko domoljubnih stihova odležao u zatvoru:
Kad u djeve gledam oko

Iz kog ljubavi zrake sjaju,
Tad poćutim, oh duboko:
Da sam ovdje jur u raju.12
Gdje je mjesto Petru Preradoviću u kontekstu pjesništva Zore dalmatin

ske, odnosno u kulturno-prosvjetno-književnoj klimi lista kojemu su ton davali
stihotvorci? Pojava Petra Preradovića u kontekstu navedena pjesništva, domo-
ljubnog i ljubavnog, pojava je nadarenog, rođenog talenta među nepjesnicima, i
u tom smislu ime njegovo na stranicama lista značajna je i povijesna i književna
činjenica ne samo u životu časopisa nego hrvatske književnosti uopće. U Zori
dalmatinskoj nastupio je nadareno i zapaženo programsko-alegorijskom pje-
smom “Zora puca, bit će dana”.13 Prva Preradovićeva pjesma na materinskom
jeziku: a koliko li je samo snažno, gotovo nagonski osjetio izražajnu moć i
ljepotu hrvatske riječi. I sam je pjesnik ostao zbunjen pred pjesmom što ju je s
lakoćom stvorio. Naprosto je “iscurila” iz pera. Pjesnik je otkrio sebe u jeziku
“mile majke”, kako će kasnije pjevati i, ohrabren uspjehom, otkrićem stvaralač-
kim, zauvijek se odlučio prikloniti “k narodnom književstvu”. To je povijesni
datum u životu pjesnika, u životu časopisa, u životu hrvatske književnosti. Kao
austrijski vojnik, koji je u časničkom zvanju došao do čina generala, živeći i
školujući se u njemu stranoj germanskoj sredini, daleko od roditeljskog doma
i rođene zemlje, Preradović je gotovo zaboravio materinji jezik, ali se nakon
susreta s Ivanom Kukuljevićem Sakcinskim u Milanu 1840. godine po drugi
put nacionalno rodio, razbudio i osvijestio, i to u godinama kada su emocije
čovjekove najsvježije, najjače, najmoćnije. Jest, na stranicama Zore oglasio se
pjesnik koji će, uz Stanka Vraza i Ivana Mažuranića, obilježiti vrhunske dome-
te hrvatske lirike prve polovice XIX. stoljeća i postati jedan od najplodnijih i
najomiljenijih pjesnika hrvatskih XIX. stoljeća uopće, pjesnik koji je zasigur-
no misaono najdublje i izrazom najzrelije izrekao svoje ljubavne, rodoljubne
i filozofske emocije sve do pojave Silvija Strahimira Kranjčevića. Stvaralački
instinktivno osjetio je izražajnu snagu i poetsku moć hrvatskog jezika, u kojemu
nadahnuto i preradovićevski stišano i toplo, bez patetike i retorike niže rečenice
skladne i pročišćene, u kojima se sljubljuje preciznost i metaforičnost iskaza,
ostvarujući gradacijski fino orkestriranu cjelinu:
12 Mirko Bogović, Iz pjcsnih, Zora dalmatinska, 2, 1845, br. 45, str. 353.
13 Petar Preradović, Zora puca, bit će dana, Zora dalmatinska, 1, 1844, br. 1, str. 2.
Polnoć prođe – što me budi

U to doba iz sna moga ?
Žice same zaigrale
Na guslama djeda moga,
Zaigrale iz tihana:
Zora puca, bit će dana!
Razbuđivanje lirskog subjekta i domovine, svitanje Zore i nadolazak gun-

dulićevski žuđenog dana, sugerirani su poetskom funkcionalnošću probranih
motiva; finim prepletanjem auditivnih i vizualnih slika: preblagi mir pokriva
dol i goru // blag vjetrić šapće iz tihana // sinje more // jedna slatko pjeva ptica
// još u tmini nebo, zemlja i voda // sijeva od istoka sjajna vila, pa blagošću
ritma i punoćom rima sve je dobilo plemenitu zvučnost koja je kadra prenijeti
jedno iskreno uzbuđenje pjesnikove duše na čitatelja koji se prepušta tekstu bez
opterećenja. U njezinoj svečano intoniranoj himničkoj strukturi nisu se javili
elementi glasne retoričnosti i deklamatorske patetičnosti kao što to redovito
biva u prigodnicama ondašnjeg vremena. Jest da je prigodna i alegorijska u
kontekstu časopisa i vremena u kome se pojavila, ali ona je koliko sve to zajed-
no, i više od toga kao umjetnina; ona je duboko osobna i samosvojna, i kad ne
bismo ništa znali o pjesniku i preporodnom vremenu, okolnostima u kojima je
nastala, ostala bi dopadljiva kao izraz iskrene osjećajnosti i doživljajnosti onoga
specifičnog ozračja što se javlja na crti između sna i jave, zore i dana, fenomena
što se zove svitanje. U umjetnosti pjesnikove riječi ono i danas nepomućeno
živi, baš kao što je besmrtna zbiljska zora u svom vječnom rađanju i buđenju. I
u tome je njezina unutarnja, izvorna poetska snaga, njezino središnje značenje
kao umjetnine. Ta snaga i to značenje izviru iz ustrojstva njezina unutarnjeg
tkiva, iz nje same, iz vrijednosti svakog djelića i detalja i njihova suznačenja u
cjelini. U pravu je Miroslav Vaupotić kad reče kako se Preradovićeva poezija
istinski može doživjeti samo u biografsko-psihološkom kontekstu pjesnikova
života, njegove sudbine.14 I to je točno, ali je isto tako istina da se osobni do-
življaj može ostvariti samo u susretu s umjetninom, samo s onom poezijom
koja nosi u sebi izvornu, imanentnu snagu umjetnine. Kod Preradovića ima
takvih pjesama. Povijesni pristup u tom će slučaju pridonijeti, i pridonosi, ne
samo dubljem shvaćanju poetskog teksta i njegova svijeta, nego će naš doživljaj
umjetnine biti kompleksniji, složeniji, slojevitiji. Ali ako iz pjesme ne izbija
sjaj prave poezije, naša će doživljajnost izostati, i svi pripadajući joj konteksti
tu neće ništa pomoći ni pjesmi ni doživljajnosti našoj koje nema. Jer ljepo-
ta je pjesme natpovijesna činjenica, određena tajnom stvaralačkog čina. Pred
vlastitim čudom što se zove pjesma, zastaju i sami autori kad njezino rađanje,
14 Miroslav Vaupotić, O Petru Preradoviću, u zborniku: O Petru Preradoviću danas, Poseb-

no izdanje, Kritika, sv. 7, Zagreb, 1970, str. 63–71.
Mladen Dorkin 17
trenutak stvaralačkog čina treba pojasniti i objasniti. Jest, besmrtnost je pjesme

u magiji, misteriju njezine riječi, u njoj samoj, izvornosti njezinih slika, ritma,
u svježini i neponovljivosti izričaja, univerzalnosti spoznaja, što sve skupa, u
skladu i tajni cjeline, živi kao ljepota, prkoseći vremenu i prolaznosti. Književ-
nopovijesno pjesma ”Zora puca, bit će dana” uzročno je vezana za pojavu Zore
dalmatinske i preporodnoga gibanja u Dalmaciji, a tu je i životna drama pjesnika
koji se nacionalno budi, osvješćuje, vraća majci domovini. Književnoteorijski,
s gledišta poetike vremena, pjesma je alegorijskog karaktera, i to je istina koja
se ne može preskočiti, ako ne želimo iznevjeriti pjesnika i vrijeme u kojemu se
pjesma pojavila, no to još uvijek ne bi bilo dovoljno da se govori o vrijednostima
Preradovićeve poezije u kontekstu pjesništva Zore dalmatinske kada ona sama
po sebi ne bi bila izvorna, u plimi tolikih stihotvoraca preradovićevski vlastita,
prepoznatljiva. To da i danas iz nje izbija sjaj prave poezije i da se može doži-
vjeti izvan povijesnog trenutka čije je zahtjeve i potrebe, kako reče Ivo Frangeš,
htjela zadovoljiti, kao i izvan svih alegorija, to govori o poetskoj vrijednosti i
umjetničkoj autonomnosti Preradovićeve pjesme.15 Vrijedi to i za ostali bolji
dio Preradovićeve poezije, posebno intimne, a nekoliko pjesama iz toga boljeg
dijela ugledalo je svjetlo dana baš u našem časopisu. Koliko li tek originalno i
autorski prepoznatljivo djeluju intimne pjesme Petra Preradovića ”Miruj, miruj,
srce moje”, pa dojmljiva ”Mrtva ljubav” i koprenom tajanstvenosti obavijena
”Jedinica” u poplavi zbunjenih, mucavih, nerijetko teških a razvučenih stihova o
temi Petrarkine Laure, trubadurskoga kulta žene ili pak u mnoštvu romantično-
razbarušenih opisa ženske ljepote kad se netalentirano oglase i raspričaju toliki
diletanti u maniri narodne poezije:
Sokolove oči joj je dala,

Ružicom joj lice gojila,
Koraljom joj je usta stvorila,
A biserom zube nasadila,
Lipa struka, prikladna života.16
Preradović je u Kuzmanićevoj Zori dalmatinskoj objavio dvadesetak pje-

sama, ali je njegova intimna poezija u svijetu spomenute stihotvoračke pro-
dukcije nesumnjiva poetska vrednota na stranicama lista. I u dijelu njegove
rodoljubne poezije živi stvaralačka snaga istinskog talenta. Ima dragih pjesama i
kitica koje se rado čitaju i pamte i u kojima će današnji suptilan čitatelj doživjeti
ljepote i vrednote njegovih rodoljubnih misli i čuvstava (”Rodu o jeziku”, ”Jezik
roda moga”), ali još uvijek pjesnik je umjetnički, stvaralački najsnažniji u svojoj
15 Ivo Frangeš, Poezija Petra Preradovića, u zborniku: O Petru Preradoviću danas, Posebno
izdanje, Kritika, sv. 7, Zagreb, 1970, str. 5–13.
16 Franjo Turić, Vili dalmatinskoj, Zora dalmatinska, 3, 1846, br. 38, str. 297.
intimističkoj poeziji. U Zori dalmatinskoj tiskane su tri velike Preradovićeve

pjesme, i to ponajljepše: ”Miruj, miruj, srce moje”,17 ”Mrtva ljubav”18 i ”Jedi-
nici”.19 Sve su tri reprezentativne, i da se samo njima oglasio u Zori, njegovo bi
mjesto bilo iznimno na stranicama časopisa. “Miruj, miruj, srce moje” pjesma
je naglašenog lirskog subjekta, uznemirenog srca, što matoševski boli, srca što
kao ptica u kavezu čezne za svijetom i nebom. A svijet je hladan, surov, egoisti-
čan, za bol pjesnikovu bešćutan. Subjektivni doživljaj vlastite patnje pretvara u
racionalnu spoznaju o kratkotrajnosti i prolaznosti sreće i ravnodušnosti svijeta
od kojega čovjek nema što očekivati. Veliki svijet, a čovjek sam, što bi rekao
pjesnik. Pjesma “Miruj, miruj, srce moje” duboko je intimne prirode, krajnje
suptilna, nježna i meka, ali na svoj način i muževna. Ima u njoj bolne raznježe-
nosti duše i srca što pati i strada, ali i muževne, muške uspravnosti čovjeka koji
se ne predaje pred udarcima i bremenom života. Antun je Barac upozoravao da
velike umjetnosti nema bez velike boli, a svoju je poetiku bola, pored ostalog,
formulirao i na iščitavanju i doživljavanju Preradovićeve poezije. “Najosnovniji
je izvor Preradovićeve poezije”, piše Antun Barac, “i ujedno crta, koja manje
više probija kroz sve faze njegova stvaranja, bol – duboki, jaki, gotovo neizlje-
čivi, bol čovjeka, koji je u životu doživljavao samo nepogode.”20 Iz duboke boli
rađa se i pjesma “Miruj, miruj, srce moje”, nastala iz čuvstva tuge i osamljenosti
nakon nesretne, izgubljene ljubavi. Osjećajan i nježan, gotovo lirski treptav u
ranjenoj napetosti zbog izgubljenog i voljenog bića, u šest osmeračkih kitica
klasičnog reda, iznimnog estetskog sklada, sadržajnog i formalnog, Preradović
na temu svoje osobne drame stvara pjesmu rijetke ljepote, bez strasti, pjesmu
cesarićevski prigušenog bola koji se oglašava tihim i diskretnim, mekim i sjet-
nim tonovima lirskoga glasa što poznaje najdublju patnju, ali mušku snagu kao
pratnju kojom spašava vertikalu duha i uma, pa i onda kada su udarci sudbine
jači od čovjeka. Svjestan težine gorkih životnih iskustava i spoznaja, svjestan
i činjenice da mu život nije naklonjen i da u njemu ima više zla nego dobra,
Preradović ni u jednom trenutku u svojoj intimnoj poeziji neće preglasno pro-
govoriti, dati oduška nekontroliranim emocijama, uzburkanim strastima. To je
tihi govor srca, glazba ranjene duše, pjev ptice u kavezu. Govor koji je težak
srcu, a dopadljiv uhu, pa su mu mnoge intimne pjesme uglazbljene i osobno su
dobro svakog čovjeka koji voli diskretnu, prigušenu, komornu muziku. Svoju
stvaralačku osobnost on zna obuzdati, razumski pročistiti svoje emocije, stvara-
lački odmjeriti svoje izričaje i tako stvoriti pjesme u kojima se misao i emocija
sljubljuju u tihim i muzikalnim stihovima, pregnantnim poetskim formama koje
17 Petar Preradović, Srce moje, Zora dalmatinska, 2, 1845, br. 4, str. 25.
18 Petar Preradović, Mrtva ljubav, Zora dalmatinska, 2, 1845, br. 38, str. 298.
19 Petar Preradović, Jedinica, Zora dalmatinska, 1, 1844, br. 12, str. 92.
20 Antun Barac, Književnost i narod, (Literatura o Preradoviću), MH, Zagreb, 1941, str.
45–46.
Mladen Dorkin 19
razotkrivaju surovosti vanjskog svijeta i duboku emocionalnu dramu i kob pje-

snika za čije rane u tom svijetu nema lijeka:
Ah, stisni se u svom kutu

i pregori želju ljutu;
Tople su ti ove grudi,
Sebični su vani ljudi:
Svaki grije srce svoje;
Miruj, miruj, srce moje!
Oj, mahni se svijeta, ma’ni,
U bolesti što ćeš vani?
Svijet boluje vijek dovijeka,
Ni sam za se nema lijeka
Kamol’ za bol rane tvoje;
Miruj, miruj, srce moje!
Jedna od najljepših njegovih pjesama, zastupljena u svim školskim pro-

gramima, što nerijetko ima negativnu konotaciju kad je riječ o Preradovićevoj
poeziji, ali u ovom primjeru radi se o antologijskom izboru dobre pjesme, jest
“Mrtva ljubav”. Mrtva u srcu, u pjesnikovu životu, na zemlji crnoj, ali ne i u
duhu ljudskom, u svom bitku i smislu. Jer ljubav je dar milosnog neba smrtni-
cima, božanska iskra, plamen duše koja trijumfira nad tijelom, zemnom materi-
jom. U pjesnikovoj poetici i poeziji ona je uzdignuta do simbola, besmrtna je i
vječna, u čistoći i ljepoti astralno daleka, iznad ljudskih patnji i žalosti, visoko,
sama, kao zvijezda nad olujnim morem života. U pjesnikovoj viziji, u ideji
njegovoj ljubav je božanskog podrijetla, duboka tajna, na crnoj zemlji “samo je
duga sjajna // koju sunce, milost stvoritelja, // katkad krišom naših suza stvara”,
pjeva Preradović u pjesmi “Što je ljubav”,21 misaono-lirskoj minijaturi, koja
je također tiskana u listu. Lijepa i varava kao duga, san, trenutak, visoki ideal,
harmonija dviju duša, a kad iščezne, u duši ostaju bol, nemir i nespokoj. Više
žudnja i utjeha nego istina, više san o sreći nego sreća, njoj je mjesto među zvi-
jezdama, da i sama bude zvijezda, daleko od pohlepa ljudskih i zlih ljudi kojima
ništa nije sveto, pa ni čovjekova intima. U svojim intimnim pjesmama pjesnik
se javlja kao mislilac kojemu je ljubav najintimnija preokupacija, njegova suza;
bol i nespokoj, ali i svijetli trenutak, smisao postojanja pa i onda kada strada.
Najveća dragocjenost života, ljepota koja se ne gasi! Da je pokopa u zemlju
crnu, u kamen bi se dragi pretvorila, da je spusti na dno mora, u biser bi se sa-
lila. A tu su onda pohlepni ljudi koji bi je zgrabili i rasprodali, ljudi bezobzirni
i bešćutni što gaze sve: i snove, i srce, i sreću.
21 Petar Preradović, Što je ljubav, Zora dalmatinska, 2, 1845, br. 27, str. 209.
A ti idi, nek te uzdisaji

K nebu dignu, tamo zvijezdom budi,
Tamo meni žalosnome sjaji,
Tamo neće dostignut te ljudi.
Intimne pjesme Petra Preradovića iskren su izraz doživljaja osobnog stra-

danja, teških životnih iskustava i spoznaja o životu. Pomno su građene, ali i
s lakoćom ispjevane, što se osjeća u svakom stihu, kitici i pjesmi kao cjeli-
ni. Skladno i odmjereno u njima se prepleću, spajaju i stapaju misli i slike u
osnovnu ideju pjesme. Oslobođene bučne rječitosti i romantične kićenosti, one
sigurno, smireno i prirodno teku:
Gdje ću tebe, o ljubavi moja,

Sad zakopat kad si izdahnula?
U mom srcu nije ti pokoja
Jer si pokoj sav mu razmetnula.
Ni jedne suvišne riječi. Jednostavnost u izrazu, lakoća u govorenju, jasno-

ća u mislima i slikama, suzdržanost u emocijama – i razmišljanje, refleksivnost
kao bitni element ne samo njegove intimne poezije već njegove poezije uopće.
Rastanak i smrt – dva su osnovna motiva njegove intimističke, ljubavne poezije,
a smrt i rastanak zadaju bol; bol što se u svojoj uzvišenosti i muškoj uspravnosti
pjesnika uvijek objavljuje u Preradovićevoj poeziji kao tiha, diskretna ispovi-
jest, gorko promišljanje o svijetu i sudbini čovjeka u njemu. Razapet je pjesnik
kao i cijelo ljudstvo, da se izrazimo jezikom Silvija Strahimira Kranjčevića,
između neba i zemlje, ljepote ljubavi i proze dana, duha i materije, vječnosti
i prolaznosti, dobra i zla, i kako se održati u toj vječnoj disharmoniji između
svjetla i tame u sebi i izvan sebe, to je jedno od temeljnih pitanja pjesnika Petra
Preradovića, ono je prisutno i u podtekstu njegovih pjesama “Miruj, miruj,
srce moje” i “Mrtvoj ljubavi”. Vrijednost je života u zvjezdanim, božanskim
trenutcima poslanja i postojanja čovjekova u blagotvornom radu, u snazi ljepote
i dobrote, dok
Nebo vjetrom uzdiže te

A zemlja ti letjet ne da.22
Pjesma je nastala u vrijeme kada je Preradović tek počeo pisati na mate-

rinskom jeziku i kada je svoj jezični izraz izgrađivao na stihu narodne poezije.
Preradović je mogao preuzeti i samu ideju pjesme iz narodne poezije, gdje se
22 Petar Preradović, Pjesnik, Zora dalmatinska, 2, 1845, br. 41, str. 321.
Mladen Dorkin 21
nerijetko na usporedbi misli, kao stilskom postupku, gradi ljubavna priča, što
govore i stihovi: “Ako bi te u pjesme pjevala, // pjesma ide od usta do usta, // pa
će doći u pogana usta...”, ali to ne umanjuje vrijednost Preradovićeve pjesme i
ne šteti njezinoj izvornosti i estetskoj vrijednosti. Preradović je primjer pjesnika
u Zori dalmatinskoj koji zna preuzeti tradiciju bilo umjetničke, bilo narodne
poezije, kreativno je prisvojiti i u pjesmama svojim individualizirati, oploditi i
obogatiti. Ljubav u njegovoj pjesmi nije vezana za konkretno biće, dragu djevu,
još manje za trubadurski kult žene što je nepoetski variran u tolikim pjesmama
ljubavnim netalentiranih stihotvoraca Zore dalmatinske, nego je uzvišeno uz-
dignuta i visoko podignuta iznad individualnog doživljaja na razinu simbola,
što u sebi nosi poetsku mnogoznačnost i sugestivnu neodređenost. Upravo iz
te mnogoznačnosti i sugestivne neodređenosti, koja je imanentno svojstvo sva-
ke pjesničke simbolike, izvire draž i posebna čar, originalnost Preradovićeve
pjesme.
Uz pjesme “Miruj, miruj, srce moje” i “Mrtva ljubav”, tu je i pjesma
“Jedinici”, zacijelo najoriginalnija i najmisaonija pjesma Petra Preradovića u
svijetu njegove intimne poezije. Sva je u znaku najintimnije ispovijesti pjesnika
koji se upustio u najdublje sfere svoje složene i zagonetne ličnosti. Iz upitnosti
pred tajnama života izvire ova zanimljiva pjesma pred kojom zastajemo krotki i
nemoćni kao pred vječnošću. Ako je pjesma ono što se nikako drukčije ne može
iskazati, onda je smisao ljepote u “Jedinici” sublimiran u njezinoj tajanstvenosti,
zagonetnosti, nedorečenosti, misteriju simbola, teme “Jedinice”, koju pjesnik
simbolski zagonetno varira i bajkovito razvija u svim kiticama, ostavljajući i
sebe i nas pred otvorenošću vječnog upitnika: “Ali tko je, sam se pitam!” Jedini-
ca je njegova sudbina, sjena i jeka njegova bića, misao, slika u njegovim očima,
prisutna u željama i molitvama, u snu i na javi, duša duha njegova, jedna i jedina
među “stovrsnih” neumrlih uzora. Visoko uzdignuta, bez imena, nedostižna i
neuhvatljiva, ona je vječna zagonetka njegova života. Možda ljepota, ljubav,
možda dobrota, ili pak istina – sve je moguće, i sve otvoreno. Preradovićeva
“Jedinica” jedinstvena je umjetnina, simbolski višeznačna, duboko individual-
na, a u isto vrijeme i univerzalna, trajan izazov našem duhu, ono što bi rekao
Ernest Renan, sve pod suncem može biti i simbol – i san.
Sve što je u stihovima objavljeno u Zori dalmatinskoj, ako izostavimo
Stanka Vraza i Petra Preradovića, danas ima isključivo književno-povijesno
značenje. Premda u tom izobilju pjesama ima i okretnijih, vještijih, tečnijih i
gibljivijih stihova, sve je to još uvijek nedozrelo i daleko od istinske umjetničke
riječi. Petar je Preradović pravi pjesnik na stranicama Zore dalmatinske, pjesnik
koji je svoje pjesme u svečanim trenutcima stvaralačkim natopio finom poezi-
jom i iskrenim čuvstvima. Jest, svojim je pjesmama Petar Preradović obilježio
stvaralačke dosege Zore dalmatinske, a kad danas znamo da se pojavom njego-
vom na stranicama Zore rodio istinski pjesnik koji je zauzeo iznimno mjesto u
književnosti hrvatskoj XIX. stoljeća, pjesnik koji je “ostao glavni kodifikator
jezika hrvatske poezije XIX. stoljeća”23 sve do pojave Silvija Strahimira Kranj-
čevića, i koji je bio i ostao do danas živa tema hrvatske kritičke misli, onda je
njegova pojava iznimni i kulturno-povijesni i književni datum ne samo u životu
časopisa nego i u životu hrvatske književnosti uopće.24
23 Ivo Frangeš, Povijest hrvatske književnosti, Zagreb – Ljubljana, Nakladni zavod MH,
Cankarjeva založba, 1987, str. 151.
24 Potrebno je još dodati da je novi izbor iz djela Petra Preradovića objavljen u ediciji Sto
ljeća hrvatske književnosti, Zagreb, 1997; priredio Cvjetko Milanja.
ESEJ
Davor Velnić 25
Davor Velnić
Uočiti nevidljivo
Otkad je izmišljen, fotoaparat govori o neprestanoj igri između oka i fotogra-
fove želje da uoči i trajno zabilježi ono naizgled toliko nadohvat pogledu, a što
neprestano izmiče. Fotograf je veliki znatiželjnik iz pozadine s prstom na oki-
daču i moglo bi se činiti da ga upravo ta pozicija čini tek vještim poslužiteljem
sofisticirane naprave i sužnjem svjetla. – U fotografiji, kao u kozmologiji, ništa
bez svjetla! – No fotograf nije puki evidentičar ljudi, pojava i događaja, niti
je slikar. Kad fotografiranje teži rezultatima u kojima se odražavaju autorove
vizije i doživljaji, fotoaparat postaje sredstvo, a da bi to bilo moguće – gotovo
proturječno – fotograf svoje oči dragovoljno prepušta toj istoj optičkoj spravi
koja mu služi.
U toj ulozi zatječe se Vesna Zednik. Tražeći nevidljivu zbilju, zavičaj
posve novih osoba, svjesna je odgovornosti, zna da stvara novi svijet prepoznat-
ljivih lica. – Nevidljivost i nepostojanje nisu isto. – Za Vesnu je fotografiranje
misaona operacija samo slična igri; ona jednako uspješno ocrtava obrise pre-
poznatljive vanjštine kao što pronicljivo otkriva osobnost, ono nesvakidašnje,
skriveno i pritajeno. Pred nama se nižu besprijekorni portreti stanovnika teško
prispodobive zbilje, slike daleko snažnijega dojma od onog koji nam je ostavilo
neposredno iskustvo. Na vidjelo izlazi zastrta istina, ono skriveno pod vješto
nabačenom obrazinom.
Vesna je rasla uz tamnu komoru, gdje je kratko “Deca proč!” toliko puta
bio odgovor znatiželjnim dječjim pogledima koji su željeli zaviriti u prostor
gdje na zagonetan način nastaju crno-bijele fotografije. Ta nemogućnost pogle-
da izbliza samo je pojačavala maštu. Uz trake negativa u providnim šuštavim
svescima, uz žute kutije foto-papira, laboratorijski pribor i jedva osvijetljen
prostor pun tajanstvenog ozračja, javljalo se uzbuđenje vezano uz nastanak
obrisa poznatog, a opet drugačijeg svijeta koji se nudio doživljaju. Oko je isprva
primalo izvanjske osobitosti nesvakidašnjeg prizora – različite papire na koji-
ma je projicirana slika, njihovu puninu, strukturu, zatim kontraste, od potpuno
blijedih slika, obično na tankim papirima manjeg formata, do tonova u oštrom
kontrastu na krutom debljem papiru. Te su linije i plohe, dalje od prvog dojma
ruke i oka, stvarale nov odnos prema poznatoj stvarnosti. Prekoračivši prag
tamne komore Vesna je ušla u novu zbilju.
Uz trogodišnje mentorstvo Damira Tiljka u Fotoklubu Zagreb, s digital-
nom fotografijom došla su i prva profesionalna znanja o pravilima zanata. Vesna
odnedavna izlaže na međunarodnim grupnim izložbama (Trst, Atena, Minsk...),
da bi u travnju ove godine u Zagrebu postavila prvu samostalnu izložbu – “Šu-
26 Književna Rijeka / ESEJ
movi”. Ništa veliko ni senzacionalno, gotovo samozatajno. Ipak, pred nama

nisu portreti samozatajnog autora, upravo zato što se Vesna javlja u ulozi au-
tora. Kao urednica u Matici hrvatskoj osuđena je na pozadinsku poziciju koja
podrazumijeva zatomljivanje svakog autorskoga poteza i ugađanje književnoj
tankoćutnosti – rukopisi koje dotjeruje imaju svoje autore, katkad bolje, katkad
one koji svoja djela cijene zbog pretjerana samoljublja, ali svakako autore, i s
njima treba izdržati beskonačno hrvanje, pisce kojima treba urediti prvo misli, a
zatim rečenice, književne veličine koje pozom i opsadom intelektualne samodo-
padnosti mogu umoriti i one najsavjesnije i najupornije – njih prve. Fotografija
se javila kao oslobađanje i prostor vlastita stvaranja.
Uloga fotografa nudi povlašteni položaj, mogućnost da se razodjenu ko-
stimi, pročitaju geste i grimase, i da se na trenutak zaviri u tuđi život. Rezultat
ponekad može biti neočekivan, jednako fascinantan kao i samo stvaranje, pa i
autorica često dvoji poznaje li doista osobe na svojim fotografijama. Iako se radi
o realističnim, gotovo službenim portretima, u njima se na zagonetan način do-
diruju interpretacija i zbilja. Crte lica i specifične pojedinosti prepoznatljive su
i vjerodostojne, ali prikazana je cjelina na čudesan način nova, kao i netaknuta
tišina prizora ispunjena tek otkucajima srca portretiranog. Odnosi li se ta novost
na cijelu osobu ili samo na onu dragocjenu skrovitost zapisanu u oku? Možda
je novost u naznaci potisnute i vješto skrivane osobnosti? Koliko se zatečena
novost približila istini? – Ljudi se groze biti razotkriveni. Svi smo pomalo pozeri
kad znamo da imamo nečiju pozornost, laska nam prigoda gdje smo u glavnoj
ulozi i želimo zaustaviti i uokviriti takvo vrijeme. Zato je teško tražiti istinu
povrh ponuđene poze, jer poza već stopljena s onim što joj prethodi postaje dio
naše anamneze, nova autentičnost i prihvaćena istina. Ima li smisla kucati na
vrata istine, a cijelo vrijeme pokušavati ući kroz prozor?
Svoj početni položaj – portret Maje na pragu mladenačkog dozrijevanja
– Vesna duguje predanosti koliko i nadarenosti. U toj Majinoj djetinjoj posluš-
nosti pred okom fotoaparata nazire se skriveni prkos prvih dana odrastanja.
Na fotografiji je lijepo žensko stvorenje koje može imati i dvanaest i dvade-
set godina, ali u potpunoj suprotnosti s mladenačkom androginosti. Stvoren
je prizor ljepote u jednom kadru. – Ta fotografija, prvi put izložena 2016. na
međunarodnoj izložbi 36. Zagreb Salon, odredila je poetiku portreta ove izložbe
i postavila profesionalne standarde dotjerane do prepoznatljivosti, pa se plašim
da upravo ta prepoznatljivost, pretvorena u maniru, ne postane zamka. Dotjerani
do savršenstva ovi portreti mogu biti i visoko umjetničko postignuće i oličenje
jalovosti. Dosežući cilj savršenstvo se zaustavlja, hladi i postaje neplodno: jedno
je nezadovoljstvo kad čovjek ne postigne što želi, drugo ako postigne i više se
od toga ne oporavi. To je ona granica na kojoj se pitamo dok na fotografiji u
svim detaljima gledamo nesumnjivo poznatu osobu: je li to zbilja osoba koju
poznajemo? Jesmo li je ikada uistinu vidjeli, s njom razgovarali? Omogućuju li
izloženi portreti druge interpretacije i neka posve nova poznanstva, ili je za njih
Davor Velnić 27
već prekasno jer u svojoj stamenosti ostavljaju konačan dojam gotovo grobne
keramike?
Možda je ova izložba diskretno posvećenje Maji na putu u zrelost, pla-
hom pogledu u toplom zagrljaju nelagoda prve mladosti, dok stariji opominju
pokazujući moguće pravce. Izložene fotografije objedinjuju granične pozicije;
izložba je u istom potezu i oda mladosti što još skrovito živi u sjeni svojih am-
bicija i rekvijem umornima, od vremena nagnječenoj ženstvenosti i muževnosti.
– Iako bi se i o metamorfozi moglo govoriti, jer nisu uzaludni umni napori i
kreativne nesanice gdje godine licu donesu ponešto drugačiji oblik stapajući ga
s vlastitim dosudom. Ako pak lice ne nasluti moći koje su ga vodile ukazujući
mu na nevidljivi svijet ideja, onda je sve bila samo civilizacijska kozmetika u
kojoj najbolje prolaze kostimirane varalice.
Različite su fizionomije pred nama, u njima zgusnute godine, naslućena
iščekivanja i usud, ali u ovim portretima teško je uočiti odbojne detalje, nagla-
šavanje odstupanja ili namjerno isticanje manjkavosti. Prikazano je ono dobro,
ne dopadljivo. Lica su zamišljena i ozbiljna, promatrana kroz kameru analitič-
ki pomno, ali uvijek prijateljski, uz suptilnu granicu između nastojanja da se
portretom zabilježi i komentira. Tko u ovim portretima gleda nepoznato lice,
može pomisliti da je kamera jednostavno zabilježila ono što vidi i oko; onaj tko
poznaje osobu s portreta zamjećuje da je portret komentar, ali i dalje ostaje u
nedoumici kojim je odstupanjem od poznatog autorica stvorila novu osobu. Sve
je nedvojbeno vjerodostojno, neprimjetno dorađeno, čisto i bez šumova: lice
je jasno u svojoj autentičnosti do oštrine posljednje pore, a opet je pred nama
lik koji u živom trenutku ne sabire sve osobitosti koje se zatječu na portretu.
Kao da su mnogi izrazi istog lica zbijeni u jedan crno-bijeli odraz koji postiže
monumentalnost izabirući najdojmljivije.
To je maštovit opis onoga što je nemoguće učiniti, ali teško je drugačije
opisati kako su stvoreni ovi foto-portreti. Bit će ipak da se opisani proces zbiva
u našem sjećanju koje stvara predodžbu o licu određene osobe. Ali i dalje ostaje
pitanje kako ono što je pojedinačno i različito sabrati u jedno.
Odgovor se krije u odnosu autorice i modela. Prisjetimo se ljudi zatečenih
u neugodnim ili nepoznatim situacijama, njihovih lica u strahu i nedoumici –
zbunjeni, napeti, odmaknuti su od sebe. Dok rade ono što vole i znaju, gdje
osjećaju uvažavanje okoline, ti ljudi odišu sasvim drugim životom. – To je
okruženje prijateljā i ozračje prisnosti. Ovi su portreti odraz upravo takve do-
bronamjernosti. Oči drukčije gledaju kad čovjek razgovara s onim tko mu je
blizak; usta i obraz drukčije se smiju, čitav lik prestaje biti tek patvorina, pralik
sama sebe, i bez ustezanja otvara se u svojoj punini – tako prijatelju u razgovoru,
tako istomišljeniku u pismu, tako ljubavnici u šutnji... ili povjerljivu pogledu,
pa i kroz objektiv.
Takva su prepuštanja u stvarnim susretima trenutačna, jedva dostupna
oku usputnog promatrača. Onaj pak tko na svom licu zamrzne makar sekundu
takva izraza, redovito ostaje zakinut za vizualni doživljaj tog trenutka. On ga

osjeća u sebi, možda ga vidi gdje se zrcali u oku sugovornika, ali pred svojim
očima ga nema nikada. Zato je neobično takve trenutke gledati nesmetano,
dugo. Upijati ih kao novo iskustvo. Ovi portreti, nežive slike zaustavljene u
času nesmotrenosti, kao da u tim izdvojenim, teško uhvatljivim trenutcima
postaju življi od svakog dotadašnjeg iskustva – slika vjernija osobi od žive
osobe pred nama.
A onaj mozaik pokušaja i dojmova sa snimanja teško je i s kim podijeliti.
U umjetničkom djelu on se može naslutiti, ali što se nudi na uvid tek su ostaci,
pepeo prvotnog iskustva. Postav izložbe o tome svjedoči. Pred nama je rezultat,
ono što je umjetničkim procesom stvoreno. Autorici ostaje privilegij doživljaja
i izbora, a njezina nastojanja i misli, sumnje i potvrde, sve što je tražila, gubila
ili nalazila, nudi se gledatelju zbijeno u izabranom portretu. Njezino iskustvo
toliko je osobno da je slično mašti i snu, jednostavno nedjeljivo. I nema razloga
da bude drukčije.
Fotografija jest demokratična: umnažanje ne nanosi štetu već pruža zado-
voljstvo u kojem se ništa od izvornog ne gubi. U fotografiji svi jednako mogu
uživati i nitko se ne treba opterećivati “originalom” ili “krivotvorinom”, kao što
nema “originala” ni “kopije” kod knjige. Ipak, ta se “demokratičnost” odnosi
samo na konzumaciju, ne i na stvaralaštvo.
Pred nama stoje izabrane krhotine autoričina iskustva s ljudima. Proma-
traju nas nepostojeće osobe, izloženo iverje sjećanja kao požutjele fotografije
dragih osoba umetnute ispod stakla vitrina. – Svatko bi od nas rado zavirio u
tako zatečeno svoje “drugo ja”. Takav privilegirani pogled u sebe izvana uzbu-
đuje kao sve što priželjkujemo znati, nadopunjuje se sa slikom u zrcalu i privlači
kao svaka pozicija koja nam realno nije dana: bar na trenutak napustiti profanu
pojavnost, okaditi se svjetlom i zaogrnuti sjenom te sama sebe iznenaditi. Mož-
da ne možemo sami, ali nam umjetnici u tome mogu pomoći.
Otkako su se preselili na bijele zidove javnog prostora, osobe na fotogra-
fijama žive posve drugačijim životom. Ove fotografije nisu dokument – nije
posrijedi istraga ni forenzika, nisu ni ilustracija – portretirani ne nastupaju s
lavovima i klaunovima u cirkusu. Ne, to nisu lica s tjeralica, ne vise u služ-
benim prostorijama... Ona su zaustavljen pogled, portretirani životopisi nekih
novih, nama nepoznatih osoba ukradenih vremenu, otrgnuti prolaznosti i našem
sjećanju. Umjetnost je stvarnost za sebe, prepoznatljiva i kad je neobjašnjiva.
Izdvojeni i bez ikoga svog, ljudi s fotografija zauvijek su iščupani iz svi-
jeta množine. Idealizirani, nadživjeli su svoje vrijeme. To su osobe bez OIB-a
i adresa, bez imena i razloga svoje osame. Kao kipovi kad se ugase muzejska
svjetla – obrasci, uzorci, tipovi, upravo modeli. Oni više nisu ljudi s prehladom,
ne muče ih glad i nesanica, politička previranja ni rodna ideologija. Njihova je
osama samoća duša u purgatoriju. To su ljudi neke druge, crno-bijele svakod-
nevice. Ne susrećemo ih na ulici, nema ih među prolaznicima i posjetiteljima
Davor Velnić 29
na izložbama, čak ako nam se i učini da smo ih vidjeli i s njima porazgovarali.

Oni su zbiljni unutar izdvojenoga kadra i ni milimetra dalje.
Na autoričinim portretima modeli nisu onakvi kakvi jesu, nego kakve ih
autorica želi oduzeti vremenu. Umjetnost često postoji da bi dosegla ono čega
u stvarnosti nema, i onda kad se osjeća nazočnost postojećeg. Bez te nove slike
život bi bio okljaštren na razinu nagona, sluzi i ravnodušnosti, bio bi sveden na
razdražljivost gladi i hrkanje sitosti. Riječ je o omjeru oponašanja i stvaranja.
Ovi su portreti život uhvaćen u kratkom trenutku, kao kukac u jantaru – stvar-
nost ugašena zato da bi mogla trajati kao viša zbilja. Sudbina slična sudbini
književnih i filmskih likova – živjet će mnogo duže od svojih autora i interpreta,
od ljudi zarobljenih u košnici svakodnevice. Poput književnih i likovnih figura,
najtrajnije baštine čovječanstva, poput samodostatnih karaktera fikcije i mašte,
nerođenih i dugovječnih.
Modeli s Vesninih portreta nisu baš Božja stvorenja – neke osobno po-
znajem – ali primati svakako nisu. U toj prerafealističkoj jasnoći nema tragova
darvinizma. Svi oni umiju živjeti od vlastita svetog bića. Nema prenemaganja ni
oholosti, izostala je tuga i usplahirenost. Možda ne vidimo ostatke sadre i mra-
morne prašine, ali ljudi na snimkama izgledaju kao da na putu za vječnost žele
ostati upamćeni baš ovakvi: crno-bijeli, puni sjajno-sive boje slične srebru, ne-
dodirljivi u svojoj osami. Portretirane osobe pamtimo onako i koliko umjetničko
djelo na nas ostavlja dojam, koliko je blistav sjaj izglačanog mramora uvjerljiv
i koliko je njihova izdvojenost iz svijeta živih opipljiva i pamtljiva. – Mramor,
granit i bronca uspješno razdvajaju svijet živih i nedokučivi svijet “zaslužnih”,
onih što najozbiljnije računaju na vječnost. Mir kojim nas dočekuju lica s ovih
portreta estetika je klasičnih kipova.
U tome je tajna crno-bijele fotografije: podsjeća na neoklasiku i neugasivu
težnju prema mramornoj vječnosti pod mirogojskim ili nekim još otmjenijim
arkadama. Osobama na Vesninim portretima dopuštena je dokolica, one ne
koketiraju ni pozom ni pogledom. Ali duboko iza njih ipak se osjeća izvjesno
kretanje, u naznaci i odmjereno. Pozornog promatrača privlači upravo taj svijet
s onu stranu vidljivog. Ljepoti je žrtvovana istinitost. Kao u prijevodima. –
Vječnost prepuštena monokromiji.
Sklonost klasici imponira. Ona podsjeća na trajanje i povijesnu uspomenu,
njezini su materijali postojani a forme čiste, i malo tko od smrtnika može tome
odoljeti. Iako se najmanje čitaju, klasični se naslovi obilno citiraju, u arhitekturi
prizvuk je sličan: klasik – kako to mramorno odjekuje! Klasika podsjeća na
časno trajanje, na zajamčeno mjesto u povijesti, i to je neodoljiv mamac svima
koji žele ostaviti traga i predati se sudu povijesti. Autorica se svjesno prikla-
nja crno-bijeloj izvedbi gradeći sliku jednostavnim elementima. Cilj je ogoliti
parametre na početne pozicije: ostaviti po strani bokeh i zamućene sunčane
pozadine, saturaciju, filtere i ostati pri onome što je prvotno i neizostavno, zbog
čega slika nastaje: objekt, figura – lice. Polazeći od čovjeka doći do dojma o
njemu, ne obrnuto, ne lažno, ne šareno i vitičasto. Tko se pred kamerom razot-

kriva zaslužuje da mu se priđe golih ruku. Izglednije je da će se tako naći ono
što se traži. – Samo čovjek, njegova pojavnost i nutrina; samo oko usmjereno
na čovjeka. Dovoljno. Svjetlo iz tame, mekano ili u jakom kontrastu – dostatno
za nečujni dodir autora i modela.
Crno-bijela fotografija priziva neki bolji i otmjeniji život; omogućuje isku-
pljujući dodir s vremenom, gotovo novu prošlost: izlaz iz šarenog sivila “mo-
dernog života”. – Možda smo svi zavedeni, ali ako i jesmo, onda smo zavedeni
suptilno i profinjeno. I promatrači i portretirani. Vremešni ljudi prigušeni su do
smiraja, zabilježeni trenutak ili dva nakon što su odigrali ulogu koju su dotada
nebrojeno puta ponovili, smijući se ili nudeći iskrenost pod maskom uljudnosti.
Mladi na fotografijama gotovo su djeca koja su u trenutku znatiželje poželjela
zrelost. – Oni prvi za života su dočekali posmrtnu masku, drugi su diskretno
pokucali na vrata javnosti. Jedni su dočekani izvan poze, drugi prije nje.
No ovdje nije riječ samo o vrebanju, o fotografiji koja je naprosto snap
shot, usputni amaterski snimak pod parolom “više sreće no pameti”, ovdje se
promišlja rezultat u smislu željenog smjera, što podrazumijeva pripravu i valjani
motiv autora. Dobra studijska fotografija nije slučajnost ni puka radoznalost
ili dosjetka, nije bojažljivo oponašanje prirode. Autorica ima ideju što i kako
želi zabilježiti. Od prvog trenutka ona vodi model ususret svojoj ideji i na to
putovanje kreće skupa s njim. Prihvaća njegovu samouvjerenost ili oklijevanje,
potragu za “pravim licem”, i oprašta prenemaganje i početni stid. – Ako autor
želi slijediti svoju zamisao, on mora biti predator koliko i pedagog u izvornom
smislu riječi. U toj atmosferi, gdje se s jedne strane zahtijeva i traži, a s druge
odbija i migolji, portretirani u izvjesnoj mjeri pristaje biti vođen. Možda zbog
prijateljskog ozračja, obzira, zbog urednog “odrađivanja posla”, stida ili nečega
sasvim drugog, ali pristaje. To je početak njegova povratka u zaborav.
Toliko je toga zapisano na licu, još je više skriveno običnom pogledu.
A upravo je o tome riječ, o zatajenom i prikrivenom. Fotograf i njegov model
neprestano se nadmeću i nadmudruju; portretiranje nije strast što počiva na
nesebičnosti i uzajamnom povjerenju. Autor vreba trenutak opuštanja i nepa-
žnje, a osoba pred objektivom nevoljko se otkriva. Hinjenom nehajnošću gleda
u objektiv ili šalje svoj, za tu prigodu izmišljeni lik, stotine lažnih likova, i
promovira sebe kao velikog improvizatora i glumca. Portretirani čini sve da se
zaključa i sakrije svoju narav – nitko gole duše ne voli hodati svijetom. Zapra-
vo se stidi sebe, svoje ranjive nagosti pred znatiželjom fotografa i pronicljive
sprave; neprestano izmiče, prenemaže se i vara. A fotograf traži istinu, ili bar
priznanje i skida svlak s osobe koja stoji pred njim. Želi vidjeti i snimiti ono
što je duboko potisnuto, želi postati gospodar i užasa ako treba, samo da otkrije
ono što se taji – intaktno lice budnog spavača, gotovo čovjeka fotografiranog u
snu, u zagrljaju odsutnosti, kad se lice odmara i spava, kad opušta svoje meso i
odriče se obrazine opreznog i budnog stvora.
Davor Velnić 31
Prava fotografija zbiva se u trenutku kada se model više ne osjeća usmje-

ravan i vođen, i postajući autorov ostaje svoj. – Takve trenutke bilježe ovi
portreti: oni su čin zacrtanog i nepredvidivog, osmišljenog i zatečenog. I ta
se igra nastavlja i kad se svjetla ugase, samo se ponekad nadopunjuje novom
iskrom iskrenosti, i onda opet ispočetka uhodanim nepovjerenjem i uljuđenim
nadmudrivanjem.
Među izloženim portretima jedino je Tadijanović u prolazu i sa svojih
stotinjak godina izmiče nizu fotografiranih seniora. To je portret veselog prola-
znika Tadije. Vremeniti pjesnik ima pravo na tu poziciju: s nestvarnim brojem
godina iza sebe s podsmijehom se osvrće na svijet. – Njegov pogled sa strane
javlja se kao relativizacija i mladosti i starosti, i autorske pozicije i promatrača,
pa i samog života. Mahnuvši onima što ostaju otpahuljio je stari pjesnik na
drugu obalu Stiksa.
Portret Tonka Maroevića, metafora renesansnog čovjeka, postaje lik iskle-
san od mraka, san jedne sjene. Svjetlost kojom se Maras napaja ujedno isijava
njegovu stvaralačku snagu. Gabi pamti samo sretne dane. Šparemblek ima teš-
kog sugovornika, ali mu je svejedno. Proročkog lika i nadmoćnog duha još im
na vaganju ima što reći! Luka Vukušić postao je netko drugi, kao da je završio
dvoboj s Rischelieuovim vođom straže i samouvjerena lica gleda u budućnost
krcatu sićušnim pobjedama. Vlasta prolazi samodopadno, bez potištenosti, s
istim smiješkom lupeške čestitosti s kojim je cijeli život putovala. Nitko od
portretiranih ne likuje niti se tješi mrvicama s tuđega stola. Tijelo Renea Med-
vešeka ne izdaje njegovo lice, kao što mu ni lice ne izdaje tijelo – portretiran
je u skladnom omjeru koji bez smetnji zrcali duh. Neki su urasli u povijesne
likove – Anamarija kao Penelopa vjerna Odiseju. Samo se zbog nje kralj Itake
vratio svome domu. Sada znamo i zašto.
Promatrajući Vesnine fotografije pomišljam na grijeh umišljenosti “malog
čovjeka”, na more ljudi s fotografskim aparatima, pa uzvikujem: Kopno, kopno!
Spašeni smo! – Vesna fotografira za civiliziranu manjinu i pri tome nije izvrgla
ruglu zanos amatera, ali je pokazala u čemu je razlika otkako je fotoaparat izmi-
šljen. Danas je fotografija postala prava konjunktura za dangube i nadriumjet-
nike, a otkako je u mobitel ugrađen solidan digitalni fotoaparat, pojačani apetit
ambicioznih i netalentiranih posve je izgubio mjeru i milijunima se pričinilo da
i oni smiju i mogu. I mogu, ali ništa drugo doli svoju samodopadnost gurati pod
nos čovječanstvu. – Počesto amaterizam i nije drugo negoli nedostatak ukusa.
Vesna Zednik ima ukusa, svjesna je svojih mogućnosti, kao i nedostataka,
i to je solidan početak bilo kakva iskoraka prema osobnom činu i umjetničkom
djelu. Ukus je lako prepoznatljiv i teško ponovljiv, bez okusa i mirisa, jednako
neopisiv koliko i nazočan, kao ženstvenost ili muževnost, jednostavno neo-
bjašnjiv, a u umjetnosti nezamjenjiv. I tu nema ljutnje, ali nema ni pomoći.
– Zaljubljenost i neukus teško je sakriti. – Ukus je osjetljivost na lijepo i ta je
osjetljivost stalan izvor nelagoda i nesporazuma. Tko s ukusom prihvaća svijet
spada u malobrojne, a njih svjetina i zavidnici pečate znakom nepoželjnog. Na

ovim portretima ukus nije samo sklad dijelova, igra očiju i živa svjetlost na
licima... Sve je to premalo da bi nastalo dojmljivo djelo. Ukus je savjest duše i
ne može se nadoknaditi tehničkom savršenošću, nikako cifranjem. On se prima
s majčinim mlijekom i njeguje, a dorađuje kad pomislimo da je već prekasno.
Misao o lijepome potječe iz duha i nužno završava na djelima. Bez djela sve
ostaje samo jalova opčaranost iluzijama i bijedni intelektualizam.
U priklanjanju lijepom na portretima posebno su dojmljivi vratovi tek
propupale mladosti, plemenite i oku ugodne krivulje ljudske anatomije. – Za
studentske vježbe akta Saint Martin’s College of Art u Londonu angažirao je
stare i ocvale žene, uglavnom alkoholičarke ižmikane napornim i promašenim
životom. Mršave i koščate više su nalikovale karikaturi ljudskog tijela negoli
prirodno atrofiranoj starosti. Upale duplje i rijetka kosa, staračke pjege, višak
kože i rasplesano meso oko kostiju... tužno. Ali sjećam se jedne starice u koje je
dug i dobro očuvan vrat još prkosio ugrizima opsežne anamneze. Još su tjelesna
otrcanost i ljupkost ostvarivale suživot. Linija vrata blago se spuštala prema
ramenima do hvatišta klavikule i zorno govorila o negdašnjoj ljepoti. Preostala
svježina vrata prkosila je zubalu poroka i još se sjećala dana tjelesne skladnosti,
užitaka i dostojanstva, suvereno je nosila poruku životne snage i zaostale lje-
pote. Vrat je sâmo bìlo, kroz njega pulsira i teče život, u njemu se očituju prvi i
posljednji znakovi života. U tradicionalnoj Kini vrat je najerotičniji dio ženskog
tijela; pomno skriven od muških pogleda pažljivo čuva žensku intimu i putenost.
Majin vrat prikriva odjeća, još je suviše mlad i ranjiv za strast i ugrize ži-
vota. Tko uspavanoj Ani dodirne vrat obljubio je maštu neslućenim iskustvom.
I zamišljena Anamarija otkriva skladnu liniju vrata koja se stapa s ramenima. Na
čvrstom postolju vrata zatečena Maruška čeka odgovore na nikad postavljena
pitanja... oklijeva... još se sokovi nisu probili do srca. U takvim su stamenim
jedrinama bile utemeljene naše otočke pranone: u isti mah čedne supruge i
prkosne gazdarice.
Intaktna ljepota čiste mladosti je zbunjujuća, tim više jer među portreti-
ranima nema tragova narcizma. Nema ni mjesečara teških ruku i nogu među
seniorima, izostali su strmoglavi padovi otvorenih očiju...
Nešto drugo, ne crno-bijela tehnika, odvaja izložene portrete od uobi-
čajenog i banalnog. – Na njima nema pijetizma, osobine toliko česte među
Slavenima svih naraštaja. Nevjerojatno da patetika i težak uzdah nezadovolj-
stva nisu pronašli put do lica i ukrasili ih svojom tugomorom, grimasom toliko
uobičajenom na ovim prostorima.
Ne bih želio nagađati o Vesninim uzorima; svoje uzore najčešće krijemo
jer ih potajice potkradamo, ali mi pada na pamet Edward Weston (1886-1958),
nezaobilazan majstor mrtve prirode, ali i maestralnih službenih portreta držav-
nika i umjetnika. On se trsio naći skriveni poredak, objediniti sliku i fotografiju
u umjetničko djelo. I u tome je uspijevao. Ono što su u renesansi i baroku radili
Davor Velnić 33
dvorski slikari to danas rade odabrani fotografi. Približan je rezultat i honorar.

Fascinacija karakterom i karizmom nije nikada prestala golicati portretiste, imali
oni u rukama kist ili fotoaparat. Portret je povrh svih umjetničkih izazova. Ni-
šta ne govori tako snažno kao lice izvedeno na čistinu gubilišta. Lice je osoba
i narav; tijelo najčešće njegov izdajnički sluga. Ali kakvo lice nudimo i kako
nas drugi vide kad nas jedna naprava poput fotoaparata, što odsijeca i pakira
vrijeme, ovako uspješno razotkriva? Portretiranje je skidanje pomno pripre-
mljenih i dobro uraslih maski. Riječ je o onome iznutra otisnutom na licu. Zato
majstor portreta ne treba ni kostime ni manekene da bi stvorio dojmljiv portret.
Ili Westonovim riječima: “Ne tražim neobične predmete ni teme, nego ono što
je opće mjesto činim neobičnim”.
Postoji li uopće umjetnička fotografija, ili je neprestano brkamo s vrhun-
skim umijećem, s obrtničkom umjetnošću, nije nimalo nova dvojba. Možda smo
kod fotografije samo fascinirani tehnološkim dosegom daleko savršenijim od
vlastita oka? Pitanje što je umjetnost i do kojeg je stupnja umjetnost ovisna o
umijeću prati nas još od umnika Staroga svijeta. Za Grke je umjetnost obavljanje
stvari po pravilima, nema slobodnog stvaralaštva. No, nakon stoljeća mudrova-
nja i prakse, čini se da je umjetnost ipak umijeće nadarenih, nebeski pogled na
čovječanstvo kojemu i sam umjetnik pripada. Umijeće je u modernim vreme-
nima silno obezvrijeđeno i proglašeno viškom, jer podsjeća na rad i predanost;
intelektualisti i prevaranti stide se umijeća, podsjeća ih na vlastitu ograničenost
i samoupravno školovanje. A kad je o nadarenosti riječ, ljudi spuštaju glavu ili
je dižu visoko i nosom paraju nebo.
Ali zašto umijeće i umjetnost odvajati kad su jedno bili stoljećima, sve
dok ih umišljenost arbitra nije zavadila kako bi sebi stvorila poziciju vrhunskog
znalca i presuditelja. – U korijenu umjetnosti i umijeća nalazi se nešto više no
što su zemaljski plodovi. To “nešto” dostupno je samo umjetnicima, nikada
arbitrima umjetnosti. Umjetnost nije izum ni prigušena fantazija. I da ne odemo
daleko od starih Grka: treba bezuvjetno štovati ljepotu tražeći je u istini iznad
pojedinačne pojave. – Tako umjetnik prilazi portretu: pojedinac kao temelj koji
izrasta u svevremenski prizor.
Moglo bi se o ovim portretima progovoriti uobičajenim, prepoznatljivo
izlizanim nadrijezikom arbitra umjetnosti, pa potom sve začiniti citiranjem ne-
sumnjivih autoriteta te u maniri doajena za predgovaranje, pogovaranje i inte-
lektualno prenemaganje izvući zaključak kako je Vesna Zednik ovakva ili ona-
kva autorska figura, slična nekome ili nikome, a njezini portreti ispred vremena,
u vremenu, mimo njega, i tome slične neumjerenosti. Ili bi se blaziranim tonom
mogla izreći analitička suzdržanost eksperata, uglednih esteta i posijati sjeme
sumnje. Da, moglo bi se tu meandrirati, strukturirati, amalgamirati... nepotrebno
izmišljati misaone labirinte iz kojih nitko ne može pronaći izlaz, razmetati se
pročitanim naslovima i nizati reciklirane tirade, potkradati čitateljevo strpljenje
i pritom mu se rugati. Ali bolje ne. Umjetnost bježi kad se ponad nje razapinju
vitičaste atribucije, kad se i u najboljoj nakani obljepljuje etiketama. Publika

se naslušala takvih umovanja nikad ne shvativši o čemu to estetički dokoličari
zapravo pišu i kome se obraćaju. Ta isprazna rječitost na samoj granici suvislosti
i dobrog ukusa pretvorila je umjetnike u poligon za gađanje slijepim metcima,
a publiku u magarce.
Dakle zaboravite sve što ste čuli o fotografijama, modelima, autorima...i
pokušajte vidjeti vjerujući vlastitim očima, ukusu i razboritosti, pa krenite od
početka – od sebe. Tko se uistinu želi vidjeti neka zamisli sebe na ovakvu por-
tretu; sebe s onu stranu zrcala, oslobođenog poze, zatečenog i nepripremljenog,
otvorenog, istinitog, već možda i samom sebi dalekog, i neka se u trenucima
nedoumice i napada iskrenosti bar jednom zapita: tko sam ja zaista? Tek ano-
nimni svjedok prolaznosti ili ipak djelić zaustavljene duše, pojedinac uzdignut
iz naplavine običnosti?
Tko želi razumjeti što je portret, pa onda i tko je on sâm, trebao bi se
bar jednom prepustiti fotografskom poligrafiranju pred objektivom nadarenog
fotografa, odreći se sebeljublja kao prve i posljednje strasti te se bez uzmaka i
namještena lica prepustiti očima drugog. I nema uzmaka osim u tamno platno
pozadine s kojom ćemo se prije ili kasnije stopiti.
Riccardo Staraj 35
Riccardo Staraj
Govor na promociji monografije Ljube

De Karine
Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja, Rijeka, 27.
listopada 2018.
Općina Mošćenička Draga njeguje svoju povijest, kulturu, umjetničku baštinu

i postavlja je ispred turizma. Zapravo kulturu i povijest vrlo uspješno pretvara
u turistički proizvod nudeći posjetiteljima sadržaje kroz manifestacije, izložbe,
koncerte, pa i umjetničke radionice koje su, poglavito kao likovni međunarodni
susreti, uspješno odjeknuli u Mošćenicama i Brseču. Općina i Turistička zajed-
nica Mošćenička Draga su, u suradnji sa udrugama u kulturi na području općine
u kojima u prvom redu valja istaknuti Katedru Čakavskog Sabora, Eko muzej
Mošćenička Draga, Udrugu Jenio Sisolski te Zajednicu Talijana M. Draga, za-
dnjih desetljeća napravili mnogo u smislu kulturnog turizma i njegove primjene
u prostoru i vremenu. Realiziran je Strateški i Akcijski plan kulturnog razvoja
s akcentom na revitalizaciju povijesne baštine, isticanje tradicijskih vrijednosti
i slobodu umjetničkog izražavanja. Možemo slobodno reći da su spomenuti
planovi u kulturi i turizmu zapravo postali temeljna polazišta ukupnog razvoja
Općine Mošćenička Draga.
Sve učinjeno počiva na četiri sastavnice: povijesno-mitska staza Trebišće
– Perun, Mošćenice – živi povijesni grad, Brseč – grad Eugena Kumičića, kuća
od mora – ribarsko-pomorska baština.
Kao jedan od važnih umjetnika koji pomalo spaja ove sastavnice te se sa
velikim zanimanjem posvećuje jednako povijesti, umjetnosti i tradiciji našeg
kraja, je akademski kipar Ljubo De Karina. Poseban, ali nadasve poznati brend
naše općine. Svestran u smislu shvaćanja baštinskih potencijala naše općine,
svestran u smislu realizacije svojih ideja, u prvom redu kroz oblikovanje kamena
i drva, a potom i nacrtima za mnoge projekte od kojih posebno pamtim one oko
kulta Boga Peruna čijem je otkrivanju i proučavanju i sam sudjelovao. Upravo
je u Trebišćima pronašao inspiraciju da u skoroj budućnosti obilježi povije-
sno-mitsku stazu skulpturama u drvu i kamenu... Citirati autora zvuči ovako:
Preferiram kamen jer on je trajan, sve što više sakuplja prašinu prolaznosti i
starenja, to mu patina vremena daje novu epsku vrijednost...
Mi i jesmo kamenito podneblje, kamena je, poput maslina i primorskog
hrasta, uistinu na svakom koraku. No mjesto gdje kamen počinje uistinu živjeti
i disati je Brseč, točnije Zagorje iza Brseča gdje Ljubo u hladovini mediteran-
skog raslinja i cvjetova polako kleše svoje misaone monumente. Ti se misaoni

refleksi mogu vidjeti pomalo posvuda, osobito na vidikovcima, raskršćima ili
punktovima gdje prolaznik mora zastati, uživati u krajoliku i doživjeti spoj
originalnog i suvremenog, a opet toliko monumentalno i jednostavno, kao od-
valjeno od Učke i postavljeno u prostor. Kad želimo posjetiteljima pokazati
sav naš povijesni i umjetnički potencijal, pokažemo im Mošćenice, Brseč i
naravno Galeriju na otvorenom Ljube De Karine. Nije na meni da objašnjavam
Ljubotova djela, niti da pokušam odgonetnuti što zapravo predstavljaju njegove
skulpture, no sigurno je da sam kao Načelnik ove općine, a mislim da dijelim
mišljenje svih prije spomenutih udruga i institucija, ponosan što je Ljubo De
Karina naš paezan, originalni Brsečan koji je bacio svoj kamenčić sve do Japana
i tako postavio na kartu svijeta i sam Brseč.
Ostavimo ga razmišljati i stvarati u miru brsečkih klisura i uvala, uživajmo
i dalje u ugodnoj priči njegovih iskustava i pogleda na život i umjetnost, prona-
đimo u dodirnoj točki tradicije i suvremenog kiparstva njegovu misao koju prije
svega posvećuje svom zavičaju, ljudima i krajoliku kojeg nikada nije napustio.
Na tome mu hvala. No kako svakog velikog umjetnika prati dobra žena, tako
i mi, i to kao najbliži svjedoci, možemo njegovoj supruzi Mirni zahvaliti za
kvalitetu i trajnost ovih djela jer su zacijelo njena podrška i poduzetnički impuls
pridonijeli uspjehu ovog velikog umjetnika.
Drago mi je što smo kao Općina Mošćenička Draga jednim dijelom pripo-
mogli oko realizacije ove velebne monografije, i vjerujte da će ova knjiga, čiji se
primjeri nalaze i u našoj općini, biti darovana samo najvažnijim i najuglednijim
gostima Mošćeničke Drage koji će kroz stvaralaštvo Ljube De Karine otkriti
koliko je ovo područje bogato skrivenim potencijalima koje je ovaj kipar uspio
iskopati iz zemlje, oblikovati i osuditi na vječnost.
(Monografiju su u Mramornoj dvorani predstavili: Nikolina Radić Štivić, ravna

teljica PPMHP; Riccardo Staraj, Načelnik Općine Mošćenička Draga; Zdravko
Mihočinec, izdavač, Art magazin Kontura, Zagreb; Vladimir P. Goss, profesor
emeritus Sveučilište u Rijeci; Fedor Vučemilović, urednik knjige i fotograf, te
Igor Žic, PPMHP.)
Igor Žic 37
Igor Žic
Kipar Ljubo de Karina – povodom

monografije
I.
Prvu izložbu Ljubomir Karina imao je povodom dana oslobođenja Rijeke 3.

svibnja 1973. godine u Žutom salonu Pomorskog i povijesnog muzeja Hrvat-
skog primorja, u kojem je ravnatelj bio moj otac, povjesničar i akademski slikar
Rikard Žic, koji je u tom razdoblju imao i atelje u Muzeju. Kako je bio izrazito
sklon likovnoj umjetnosti, u muzeju su se priređivale zanimljive izložbe. No, i
prije njega Guvernerova palača dala je neočekivanih priloga suvremenoj um-
jetnosti.
Nekadašnja Guvernerova palača – maestralno djelo mađarskog arhitekta
Alajosa Hauszmanna u duhu talijanske renesanse – poslije Drugog svjetskog
rata izgubila je svoju političku, a dobila je funkciju centralnog Doma kulture
Vladimir Švalba Vid. U domu su djelovali Narodni muzej (pod različitim ime-
nima, danas Pomorski i povijesni muzej Hrvatskog primorja) i, što je za ovu
priču važnije, Galerija slika, odnosno Moderna galerija – danas Muzej moderne
i suvremene umjetnosti.
“Drugog maja 1949. u počast tridesetogodišnjici osnivanja KPJ i u znak
proslave Prvog maja, otvorena je u Rijeci Galerija likovnih umjetnosti, prva
ove vrste u našoj sredini.
Prostorije ove novootvorene Galerije smještene su u drugom katu central-
nog Doma kulture (bivša Guvernerova palača), za sada samo u jednoj polovini
kata. Povodom otvaranja Galerije izloženo je preko 120 radova (ulja, akvareli,
grafika, plastika, umjetničke mape). Svi su ti radovi djelomice nabavljeni iz
vlastitih sredstava same Galerije, djelomice posuđeni od JAZU (Zagreb), na
čemu je drugarski išlo na ruku Ministarstvo prosvjete NRH.” (Riječki list, 03.
05. 1949.)
Dakle, na prvom katu Guvernerove palače djelovao je kompleksni Narodni
muzej, a na drugom Galerija likovnih umjetnosti. Na samom ulazu u Galeriju
bila je kancelarija njenog ravnatelja Borisa Vižintina. Iznad njegove kancelarije,
u potkrovlju, već su tada bila dva likovna ateljea.
“Kad je Vižintin 1951. postao direktor Galerije lijepih umjetnosti/ Galleria
di Belle Arti, u Rijeci nije bilo gotovo nikakve tradicije ni galerijske ni muzej-
ske djelatnosti, pa nije bilo ni pravih prostora. Skroman Narodni muzej bio je
smješten u većem dijelu zgrade bivše Guvernerove palače, a dio palače zatim
je namijenjen i tek osnovanoj Galeriji likovnih umjetnosti. U općoj neimaštini
i skromnosti poslijeratnog razdoblja, Vižintinova je radna soba bila kupaonica
bivšeg guvernera, što je pomalo šokantno djelovalo na službene posjetitelje.
Potrebne opreme ni novca za postav i čuvanje umjetnina, kao ni za poslovanje
nije bilo, a nije bilo ni muzejskih djelatnika. No Vižintin se snalazio i uspijevao
postavljati izložbe do 1956. tj. do preseljenja u nove prostorije na drugom katu
zgrade Sveučilišne knjižnice u Dolcu 1.” (Glavočić, D.: Boris Vižintin, 1921.-
2001., Rijeka, 2009., str. 17)
Boris Vižintin odlučio je bitno unaprijediti likovni život u Rijeci. Hrabar
iskorak uslijedio je sa Salonom ‘54, i dalje na drugom katu Guvernerove palače.
Najvažnije od svega je da je to bila prva velika izložba u Jugoslaviji na kojoj su
bile izložene apstraktne slike! Danas nam se to može činiti posve običnim, no za
vrijeme pedesetih godina to je bio izuzetno hrabar čin – pogotovo u Rijeci koja
je bila na margini važnijih likovnih zbivanja. Da bi se donekle ublažili očekivani
prigovori, organizacijski odbor – Katarina Ambrozić, Mića Bašičević, Radoslav
Putar, Fran Šijanec i Boris Vižintin – odlučio se za kompromisni pristup: prvu
dvoranu prepustili su već priznatim umjetnicima i figurativnim djelima, dok su
u drugoj izašli s radikalnijim rješenjima.
Godine 1956. Moderna galerija napušta Guvernerovu palaču, a 1960. go-
dine na čelo Pomorskog i povijesnog muzeja dolazi Rikard Žic. U tom trenut-
ku u zgradi su: Koncertni ured, Kazalište lutaka, dio Historijskog arhiva, dva
ateljea likovnih umjetnika, Matica iseljenika, KUD Jedinstvo, politička škola,
teleprinter Novog lista, fotolaboratorij Crvenog križa i Društvo amatera likovnih
umjetnika. Trebat će puno vremena i napora da Muzej ovlada zgradom.
Od umjetnika kojima su priređene veće samostalne izložbe između 1964.
i 1973. mogu se navesti: Jerolim Miše, Ivo Kalina, Vladimir Udatny, Ljubo
Babić, Zdenko Balabanić, Bela Csikos Sessia... Ono što je zanimljivo u opsež-
noj monografiji Muzeja (iz 2004.), među izložbama priređenim 1973. nema ni
spomena o izložbi de Karine – iako je o njoj pisala Radmila Matejčić, dugogo-
dišnja djelatnica Muzeja. Ona je u Novom listu od 31. svibnja 1973. napisala:
“Ljubomir Karina je tek u dvadesetpetoj godini, a nastupa kao gotov,
autentičan umjetnik. Karakteristično je za članove Radauševe škole da nisu epi-
goni. Radaušu ne trebaju vjerni oponašatelji. Sam buntovnik on dopušta svojim
đacima da se viju u slobodu, ali pod uvjetom čistog, kvalitetnog stvaralaštva.
Dobra ljubljanska škola, koju je Karina završio, temelj je njegovom odskoku s
rampe, pa tako naobrazba i talent kroče inteligentno podređeni jedno drugom
ususret afirmaciji... Njegovi kipovi iz ciklusa Veli Jože su mladenačko nemire-
nje sa činjenicom da mu sredstva, kojima raspolaže, izrabe talent, pa je stoga sve
sveo na najbitnije, oduzeo je upravo tamo gdje treba, u nekoj je vrsti stremeće
krivulje poredao plohe kako bi misao velijožinskog otpora dostigla svoj apogej
na jedva označenoj glavi. Prirodna snaga je prevedena i uzidana u sadru, sve
Igor Žic 39
je drugo odbačeno kao otpadni materijal kako bi mogla da ponese umjetnička

vizija. Karina je uspio da svoju etničku osobnost sagleda u općeljudskom. Zato
toliko oljuđuju svoje kipove, zamišlja ih kao spomenike u malom čovjekova
trajanja na našim prostorima... Karinina stvaralačka aktivnost, iako na početku,
očito već daje doprinos našem kulturnom bogaćenju. Naslućuje se da će njegova
stvaralačka energija zračiti u ovome gradu željnom plastike na pustim trgovima
i dječjim igralištima.”
Zanimljivo je kako Radmila Matejčić poteže pitanje spomeničke plastike
u Rijeci. Nakon razrješenja vrlo opasne tršćanske krize 1954. godine, počelo se
u Rijeci ozbiljnije razmišljati o postavljanju memorijalnih obilježja. Odsustvo
bilo kakvih spomenika u gradu, deset godina poslije rata, dovelo je do ideje o
spomeniku Pomorcu, na mjestu ranijeg venecijanskog krilatog lava sv. Marka.
“U osovini današnjeg Trga Republike, a na novom gatu, predviđeno je
mjesto za spomenik palim pomorcima, koji bi prema ovom prijedlogu bio izra-
đen iz bijelog kamena u obliku osam do deset metara visokog i četiri do pet
metara širokog kamenog zida s dubokim reljefima na obje strane. Ovi bi reljefi
bili uklesani po čitavoj plohi, a prikazivali bi život, rad i borbu pomoraca.”
(Novi list, 21. 02. 1954.)
Ipak taj spomenik nije realiziran, no ubrzao je rad na Matkovićevom spo-
meniku Oslobođenja na Delti iz 1955. godine, gdje su samo brončane figure više
od četiri metra. Vođa ljevača bio je Slavko Brnčić, koji je radio i za Meštrovića
i Augustinčića, a koji je neko vrijeme bio često u Pomorskom i povijesnom
muzeju. Duboke reljefe na vitkom postamentu u obliku slova T (Tito) izveo je
Raoul Goldoni. To je bio i prvi spomenik u Rijeci podignut nakon rata i nakon
što je prethodno bio srušen niz spomen obilježja: od venecijanskog krilatog
lava na obali (1945.), preko crkve Presvetog otkupitelja na Mlaci (1949.), do
dvoglavog orla na Gradskom tornju (1949.).
Kao što je to Radmila Matejčić proročki navijestila, Ljubo de Karina uspio
je Rijeci podariti niz spomeničkih obilježja. Nakon što je odradio restauraciju
skulptura na pročelju kazališta Ivana pl. Zajca 1974. godine, izveo je 1977.
godine spomenik palim borcima u NOR-u na Trsatu. Iako je dobio loš prostor
malog parka iza franjevačkog samostana, izveo je zanimljivu apstraktnu Kom
poziciju. Godine 1996. na groblju Trsat izrađuje centralno spomen obilježje
Oltar – križ sedmorici boraca Domovinskog rata pokopanih na tom groblju.
Potom je izveo brončane vratnice katedrale sv. Vida 1999., te sakristije 2000.
Za riječku nadbiskupiju izveo je 2001. i skulpturu Milenijski kamen iz svog
najobimnijeg ciklusa Prodori. Godine 2011. Goranska kiparska radionica po-
klanja gradu Rijeci drvenu vertikalu More (2008.), visoku 640 cm i tešku 1800
kilograma, koja se postavlja uz Atletsku dvoranu iznad stadiona Kantrida.
Sva ova spomen obilježja izrazito su ljudskih dimenzija i dobro komunici-
raju i s gradom i s ljudima – za razliku od niza vrlo loše postavljenih skulptura
i spomenika.
II.
U Rijeci sedamdesetih i osamdesetih godina XX. stoljeća, puno toga što se do-
gađalo na području suvremene umjetnosti, događalo se na vrlo malo prostora.
Boris Vižintin nametnuo se kao ključna figura, zahvaljujući Modernoj galeriji,
koja je radila svjetski relevantne izložbe – naročito Biennale crteža i Biennale
mladih. Vanda Ekl i Radmila Matejčić bile su vezane i uz starija povijesna raz-
doblja, ali i uz praćenje suvremenih događanja. No, sedamdesetih godina naglo
iskače vrlo ambiciozni Milan Zinaić, politički dobro pozicioniran, kao promotor
niza mlađih umjetnika, ali i časopisa Dometi, organizator festivala filmova na-
učne fantastike, te utemeljitelj Likovne umjetnosti na tadašnjem Pedagoškom,
a danas Filozofskom fakultetu.
Milan Zinaić s razlogom je u više navrata promovirao Ljubu de Kari-
nu, posredujući u organiziranju izložbi, pišući predgovore kataloga i osvrte na
njegova djela. Prva izložba de Karine koje se dobro sjećam bila je Kamen na
kamen, organizirana u prostoru tadašnjeg Muzeja revolucije (današnji Muzej
grada Rijeke). Zgrada Nevena Šegvića iz 1975. godine, sagrađena nakon rušenja
zgrade koja je bila sastavni dio kompleksa Guvernerove palače, bila je izuzetno
loše projektirana u smislu muzeja, no ostavljala je vrlo dobar utisak kao gale-
rijski prostor – zbog čistih linija i velike unutrašnje šupljine. Radovi manjeg
formata de Karine, bili su jednostavno postavljeni i ostavljali su s jedne strane
nepretenciozan utisak, no s druge ukazivali su na dobru promišljenost svakog
rada, ali i cijele serije.
U predgovoru kataloga Zinaić je napisao: “Zagonetno porijeklo ciklusa
Kamen na kamen otvara se pred promatračem, kao obrat koji se, ipak nije dogo-
dio iznenada, u trenu, već kao rezultat koji sluti dugotrajnu intimnu usredotoče-
nost kipara na materijal i temu... Uz iskustva koja poslovično prate Mediterance
iz ovih vrletnih prostora i svijest o sudbinskom prisustvu kamena i suhozida
u vjekovnoj egzistenciji našeg pučanina, de Karina je i u svojim neposrednim
kiparskim zadacima sretao ovaj klasični skulptorski materijal kao izazov, kao
kušnju i napokon, kao neumitnost.”
Uz izložbu Ommagio a Leonardo Dimitrija Popovića u Malom salonu
Moderne galerije (1981.), iza koje je stajao također Zinaić, to mi ostaje kao
jedno od najupečatljivijih sjećanja iz studentskih dana, vezano uz samostalne
izložbe u Rijeci.
Kako nastojim malo oživjeti jedno davno prošlo vrijeme i posve drugačiji
kulturni kontekst Rijeke od današnjeg, mogu povezati impresivnu monografiju
Ljube de Karine, u kojoj je autor teksta Ivica Župan i te osamdesete godine.
Naime, Ivica Župan je 1980. godine objavio, uz veliku pomoć Milana Zinaića,
knjigu Guja u njedrima – panorama novije fantastične proze (ICR, Rijeka,
1980.). Sve te napore treba shvatiti u kontekstu događaja unutar najproduk-
tivnijeg umjetničkog desetljeća Jugoslavije – između smrti Josipa Broza Tita
Igor Žic 41
1980. i smrti same države 1990. Naime, umjetnici su na različitim područjima

osvajali nove slobode i na kratko su se otvorili brojni novi putevi unutar starog
sustava.
Ono što se meni najviše sviđa u opusu Ljube de Karine – njegova je tvr-
doglava samosvojnost. Ivica Župan to je formulirao na samom početku svog
teksta:
“Ljubo de Karina je autor kojemu je identifikacija sa skupinom ili genera-
cijskom pripadnošću tijekom četiri desetljeća stvaralaštva postala nepotrebna,
ako mu je ikad i bila važna. Umjetnik sam donosi odluke kako će i kamo smje-
stiti svoj odgovor na pitanje što je skulptura danas.”
Naravno, putnik koji putuje sam stiže najdalje, no ponekad su važnije
postaje od samog cilja putovanja. Kod de Karine postaje njegovog umjetnič-
kog, metaforičkog, Križnog puta mogu se jednostavno odrediti: 1. Kompozicija,
ciklus biomorfnih oblika iz sedamdesetih godina, izvedenih u glatko obrađenoj
trešnji i mahagoniju; 2. Kamen na kamen, ciklus u kojem je skulptura kompo-
zicija, a sve se događa početkom osamdesetih godina; 3. Prodori, središnji i
brojčano najveći ciklus, koji je razvijao u kamenu od 1983. godine; 4. Vertikale
i drveni bojani reljefi, koje razvija od kraja osamdesetih godina; 5. Obloženi
oblici, s početka devedesetih...
“Na samostalnoj izložbi u rujnu 2003. u Varaždinu autor je postavio 111
oblutaka u krug, 55 oblutaka, izjavio je de Karina za njegovih 55 materijalnih
godina, 55 je isti broj njegovih duhovnih godina i jedan oblutak za godinu u
tijeku. Obloženi oblici nastaju kombiniranjem dvaju oprečnih postupaka (na-
đenog i napravljenog), dvaju materijala (drva i kovine) i dvaju oprečnih stanja
(nađenu drvu i industrijski oblikovanoj kovini...) Drvene oblutke autor zatvara,
mumificira u bakrene košulje optočene zakovicama koje čuvaju osnovni oblik
i supstanciju drveta.”
Maske-Macmalići, antropomorfne drvene skulpture s kraja devedesetih
godina; 7. Zidni objekti...
Svaki umjetnički križni put završava u Križnom putu! Tako je de Karina
izveo i dvije poučne kiparske staze, na kvarnerskim otocima Cresu i Krku.
“Prva nastaje na sjevernom dijelu otoka Cresa, na Tramuntani, u sklo-
pu projekta Eko-centra Caput Insulae iz Beloga kojom se obilježava vrijedno
biološko i kulturno-povijesno naslijeđe. De Karina je na Cresu postavio 20
skulptura iz ciklusa Prodori. Svaka ima urezanu rimsku brojku za postaju, na
nekima su uklesani stihovi pjesnika Andra Vida Mihičića, a na svakoj je i po
jedno glagoljsko slovo koje zajedno čine riječ Tramuntana. Iskustvo rada na
Cresu, de Karina je nastavio na susjednom otoku Krku. Projektom Bašćanske
staze glagoljice formirana je staza uzduž cijele bašćanske doline od velikih
kamenih glagoljskih slova. Tri monolitna slova A, L i B de Karinini su autorski
radovi, a ostala su slova, manjih dimenzija, radovi studenata likovnih akademija
iz Hrvatske i Europe koje su izradili pod de Karininim mentorstvom.”
I za kraj... Monografija velikog hrvatskog kipara izvedena je uobičajeno

vrhunski. Dakle, donosi cjelovitu, vrlo estetiziranu priču o čovjeku i njegovom
umjetničkom tragu. Ono što mene malo muči je, da je de Karina, svojom tvrdo-
glavom nezavisnošću i nepomirljivom vezanošću uz Brseč dobio nešto manje
prostora no što je trebao u dva obimna pregleda hrvatskog kiparstva.
Knjiga Ive Šimata Banova Hvatsko kiparstvo od 1950. do danas, Za-
greb, 2013.) nevjerojatno je dosljedan duhovni portret – Šimata Banova!
Autor se nametnuo temi i napravio je izrazito čvrsto strukturiranu knjigu, koja
se dotiče svega u suvremenom hrvatskom kiparstvu, a najbolje je kao – au
toportret povjesničara umjetnosti! Tu je de Karina jedno (pre)malo poglavlje
velike teme.
S knjigom Grge Gamulina Hrvatsko kiparstvo XIX. I XX. stoljeća (Zagreb,
1999.) puno je gora situacija, naime, u njoj nema ni spomena de Karine, jer je
knjiga zapravo fokusirana na hrvatsko kiparstvo do 1950, odnosno 1970. godine
– što se ne vidi iz naslova. No Grgu Gamulina, tog često ogovaranog vrhunskog
povjesničara umjetnosti i još češće zapostavljenog vrhunskog književnika, osta-
vio sam za kraj zbog jednog važnog razloga. S njima sam bio u prilično bliskim
stručnim odnosima krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina. Često
sam odlazio do njega u Zagreb, ali sam ga i doveo u Rijeku, pa smo nekoliko
dana radili zajedno u Žutom salonu, na pitanjima atribucija slika venecijanskih
slikara renesanse i baroka. Kako je prilikom tog boravka prvi put obišao kuću-
atelje de Karine u Brseču u više navrata je oduševljeno sažimao impresije o
sjajnom kiparu i sjajnom prostoru! S jednom grižnjom savjesti Gamulin je ubrzo
napisao esej, koji je objavljen 1994. u opatijskim Liburnijskim temama. Broj je
bio tematski vezan uz Brseč:
“Ima tome četiri godine kako ga je i pisac ovih redaka zamijetio (kasno).
Dva sam njegova prva razdoblja tada upoznao: veoma konkretna i likovno
dorečena, ali posve odijeljena i različita: divergentna i čak suprotstavljena...
U Brseču, iznad Kvarnera, u kuću Ljubomira Karine, postoji (od 1976.) ta
populacija fantastičnih oblika; da nas smiri ili zavara nazvao ih je Kompozici
jama, ali to su skrite neke sile... a onda su odjednom nestale s našeg obzorja
– a kipar nas je 1982. u riječkom Muzeju revolucije iznenadio svojim malim
megalitima (ciklus Kamen na kamen, 1982.)... Ne znam zapravo koliko je po-
trajalo to kiparevo stvaranje prošlosti i prapovijesti – dok se u prvoj polovici
devetog desetljeća (ovog našeg, dakle) nisu pojavila vrata. Prodori, nazvao
ih je kipar, a bila su to djela tajanstvene jednostavnosti (ili jednostavne tajan-
stvenosti)... Zatim je koncem osamdesetih, nastalo mnoštvo čudnih predmeta:
visokih štapova za koje ni nazive ne znamo, a teško je i njihov smisao doku-
čiti... Trebat će ovom umjetniku još mnogo tišine na ovoj obali i osvrtanja po
prostoru (našem i stranom) i po vremenu koje je iznad ovog prostora prošlo,
i prolazi, da nekako zadovolji svoju znatiželju koja ga iz godine u godinu, i
preko razdoblja što se gotovo u pravilnom ritmu smjenjuju, uvijek nanovo
Igor Žic 43
progoni i navodi na prijelome i obrate, koja su razdoblja, za nas i za njega,

novi uzleti i nova obzorja.”
Mislim da smo s malim ulomkom sjajnog Gamulinovog eseja, ispravili
neke nepravde i povezali prvu izložbu umjetnika u Žutom salonu 1973. s dugim
raspravama o njemu, u istom prostoru, 1988. godine. Simbol D’Annunzijeve
riječke države – Talijanske uprave Kvarnera – začete također u Guvernerovoj
palači, bio je Uroboros, zmija koja u krugu drži svoj rep. A i de Karina ima u
svom opusu taj motiv vječnosti. Ars longa vita brevis...
Grgo Gamulin
Ivan Meštrović
(8. nastavak)
Osvrtanje i katarze (1932.-1946.)
Ekstroverzija koju smo netom opisali potrajala je do ratnih godina. Izložba u Za-
grebu (Umjetnički paviljon, 1932.) i one mnoge u inozemstvu, ponovne političke
neprilike i velike gradnje koje su se protegle gotovo cijelim četvrtim desetlje-
ćem, označile su ovo predratno razdoblje, ponešto oskudno inače u oblasti stva-
ranja u kiparstvu samom; ali ipak karakteristične su za ličnost našeg umjetnika.
Bila je njegova ličnost raslojena na nekoliko slojeva koji su postojali jedan
iznad drugog, prožimali se, ali i suprotstavljali. Kiparstvo je u ovom razdoblju
bilo zaista nešto potisnuto. Kao da je kipar – s velikim gradnjama, s uređenjem
vlastite galerije u Zagrebu, u Ilici br. 12 (trajala je od 1933. do 1938.), s idejom
izložbenog prostora u crkvi i klaustru Kašteleta u Splitu, te u perivoju svoga
ljetnikovca – već bio obuzet mišlju na vječnost. U predgovoru monografije
izdane 1933. od strane časopisa Nova Evropa, on je već pokušao sažeti i svoj
umjetnički confessio fidei, u isto vrijeme dok je njegova kiparska imaginacija
pokazala stanovite znakove zaleđenja: od Povijesti Hrvata do ogromnih statua
na Avali; jednako tako od Spomenika Andriji Meduliću (1930.) do spomeni-
ka Ruđeru Boškoviću (1937.-1956.); od već shematiziranog akta Na odmoru
(1932.) do Ženskog torza (1940.) – inače modernog djela, ali ponešto tradici-
onalnog i klasičnog za doba u kojem je nastalo. I na drvenim se reljefima za
crkvu sv. Križa u Kašteletu razabiru razumljivi znakovi shematizacije: dovoljno
je s invencijama iz drugog desetljeća usporediti reljef Navještenja, te Krista i
Samarićanke iz 1927., kao i s onim još kasnijim iz 1940.; na primjer, s Molitvom
u Getsemanskom vrtu. Ali baš s obzirom na ova dva posljednja reljefa trebalo
bi možda da sami sebe ispravimo: sve je na njima korektno, i kompozicija je
pregledna i čista, a mekane linije oblikuju skladne obrise; nedostaje ipak ona
posljednja iskra koja bi ublažila retoričku gestu, ono ludilo imaginacije koje
nas je u Meštrovićevom opusu toliko puta znalo iznenaditi. A nije moguće za-
boraviti: nalazimo se još uvijek u semantičkom i ikonografskom polju religije,
jedne veoma određene ideologije, dakle, koju je naš kipar nastavljao kao svoj
metafizički credo. Nešto jedva zamislivo u Parizu ili Londonu (a pokazalo se
to kasnije: i u Americi), ovdje, u ambijentu Sredozemlja, u tradiciji kontinuiteta
njegovog (i našeg) perifernog sindroma, i ova je tematika na drugi način razu-
mljiva; ona ipak proširuje izražajnu lepezu našeg kipara. 61
Grgo Gamulin 45
Zanimanje Ivana Meštrovića za sudbinu i za kulturnu prošlost svoga naro-

da raslo je sve više u toku trećeg desetljeća, pogotovo poslije uvođenja diktature
1929. godine. Deklarativni znak tog realnijeg obraćanja kulturnom postojanju
svoje postojbine bio je kip Povijest Hrvata (1932.). Ima u tome djelu još nešto
od idealnosti velikih aktova trećeg desetljeća, a i folklorna se shema Majke iz
1908. vraća s novim monumentalnim shvaćanjem. Zamisao tako postaje kao
neko visoko svjedočanstvo autorova odnosa prema ideji zavičaja. Nema tu,
doduše, više nikakvog Kraftmachereia iz vidovdanskog razdoblja, ali retorički
je moment i te kako nazočan. Treba se sjetiti Bourdelleovih adekvatnih likova
(La France), i Meštrovićevih likova na Avali: to je otprilike jednaki stupanj
stilizacije. Bez isključivosti i posebne idealizacije hrvatskog nacionalnog bića,
Meštrović će ipak svoj princip majke i žene proširiti na sve krajeve Južnih
Slavena, od Avale do Lovćena. Bez dvojbe, ne radi se tu o nekim avangardnim
kiparskim vrijednostima, pa je i u ovu našu antologiju Povijest Hrvata ušla samo
kao klasičan primjer amblematskog, čak heraldičkog značaja jedne nacionalne
skulpture. 62
Nastalo je, dakako, i u četvrtom desetljeću mnoštvo djela, od kojih neka
zaslužuju našu posebnu pažnju. Karijatida iz 1934. je, zapravo, kao neka opća
studija za ženske likove spomenika na Avali. Zacijelo, plemeniti materijal ruži-
častog kamena daje joj posebnu draž. U 1935. godini nastala su dva djela nesum-
njive vrijednosti, ali i dubljeg značenja u kiparevom stilskom razvoju: Portet
Olge Meštrović je svakako djelo majstorsko u svedenosti sfera i u odmjerenosti
karakterizacije u kiparskoj čistoći. Fizionomija, poznata nam s tolikih aktova,
bez onog karakterističnog osmjeha što ga je umjetnik u nekoliko navrata varirao,
djeluje ovdje upravo karakternom ozbiljnošću i gospodstvom; pri čemu vizure
en face ostavlja utisak neke zagonetne i kobne ozbiljnosti.
Drugo je lijepo djelo ovog trenutka, nazvano tko zna zašto Jobov sin, kao
neko klupko udova sapeteno u desperatni čvor, nejasna značenja. Ali i ta ne-
jasnoća karakteristična je za ovo desetljeće ispražnjenja. Kao da je iz kipareva
svijeta nestalo čuđenja i iznenađenja. Arturo Martini je u Italiji tu prazninu u
umjetnosti kiparstva i te kako osjetio, po svoj prilici zato što nije mogao do-
živjeti ni sagledati beskrajna obzorja apstraktne skulpture, koja su se upravo
otvarala. Nekoć su zvijezde bile zvijezde, sada su samo sistemi – reći će on u
svojoj maloj knjižici objavljenoj poslije rata (Kiparstvo – mrtav jezik). A naš
Meštrović osjetio je to još teže, upravo kao izraziti – kipar nastavka. No, dok
se Arturo Martini ipak okretao profanom i svakidašnjem, on je ostao u svetom i
uzvišenom. Kad je 1940. ponovno izradio jedno lijepo djelo, onaj već spomenuti
klasični Torzo žene, bilo je to ipak grčko djelo i sjaji, zaista, Sredozemnom jed-
nostavnom ljepotom, gotovo klasičnom. Bez dvojbe, s mnogo većom, moder-
nom senzualnošću, i upravo je u tom novom vitalizmu značenje ove skulpture,
i, uopće Meštrovića kao umjetnika: to je njegova vječna klasika, ali još jednom,
kao torzo čak, veoma erotizirana. Kao da je htio suprotstaviti se svakidašnjici,
ali i sakralizaciji skulpture koju je sam cijelog života provodio; i kao da je i sam
slutio opasnosti koje će Arturo Martini uskoro i verbalno formulirati:
“Pjesništvo, glazba, arhitektura i slikarstvo izmijenili su se, prilagodivši se
životu, kao stari jezici u pučke jezike. Samo je kiparstvo ostalo kroz stoljeća ne-
pokretno, poput dvorskog i svećeničkog jezika, simbolično pismo, nesposobno
da se razvija u svakidašnjim pomacima. – Zato mi svaka statua uvijek izgleda
poput ploče ispisane grčkim ili latinskim jezikom.” 63
U tim riječima ima nešto istine, ali samo na planu umjetnosti kontinuiteta
i ekskluzivne figuracije. Nije Arturo Martini, već u to vrijeme, bio opovrgnut
samo razvojem europskog kiparstva, nego i svojim vlastitim kiparstvom: žanr-
prizorima, jednostavnim, kao da su iz svakidašnjice. Našem je Meštroviću bilo
mnogo teže: bez oštrog realizma (uvijek poetskog i uzdignutog) ili bez anali-
tičkog ekspresionizma Marina Marinija, koji je nastajao u Italiji, ali razvojno i
duhovno daleko od Meštrovića i našeg umjetničkog razvoja uopće, naš je kipar
pokušavao nešto gotovo nemoguće: oživjeti antiku udahnuvši joj dah erosa.
Samo, koliko je još mogućnost velikog čuđenja postojala u njegovom biću? 64
Nije to sada bila sudbina kipara usred perifernog kompleksa, nego svakog
umjetnika kontinuiteta; to je bio slučaj Maillola, Bourdellea, Despiaua, Lembru-
cka, Georgesa Minnea, od Talijana da spomenemo samo misticizam zagonetnog
i izuzetnog Wildta, preminulog 1931., ili eleganze (reći će Mario de Micheli)
Libera Andreottija, nestalog već 1933. godine. U normalnim prilikama, da se
nekim slučajem ova ekstroverzija našeg Meštrovića nastavila, jedva da bi bilo
moguće zamisliti neki veliki nastavak njegove umjetnosti.
Ali nastavak je ipak trajao, i to upravo od vremena na prijelazu desetljeća:
tada je, naime, nastala profinjena i lirska varijacija Sjećanja (iz 1908.); ovaj
put to nije neka heroina, umorna i tužna. Zato, ovaj put to nije više ni torzo, a i
stanovita se koketerija osjeća u držanju ovog mramornog lika. Ona čak dopušta
i omogućuje da kružimo oko nje: nema vizure koja bi bila inferiornija.
Meštrovićevi ženski likovi četvrtog desetljeća, naprotiv, nisu više senzual-
ni; čak kad svoju ženstvenost do kraja eksponiraju, to su uvijek klasične žene, pa
i kad im majstor stavlja naziv U grču. Kao da Posavska djevojka (1930.) daje ton
toj klasičnoj ozbiljnosti, pa je i oba Odmaranja (1932. i 1933.) shvatio u tome
smislu. O, da – vjera otaca pratit će ga do kraja kao utjeha neka na njegovom
vratolomnom putu: na početku desetljeća nastaju dva mala raspela (a najljepše
će nastati na samom kraju; zatim će nastati jednostavno, ali dirljivo Oplakivanje.
Zatim slijede opet profane teme (ili već spomenuta djela, na svoj način pobož-
na: Glava karijatide, pa Jobov sin, dok će za zid ljetnikovca na ulazu isklesati
sofisticirani lik Harfistice... A jedva da povjerujemo ovim rasponima: iz jednog
te istog trenutka nastaju djela poput bijesnog Mojsija (1935.) i monumentalnih
(a nevelikih) folklornih Narikača, a uz to smireni i otmjeni Portret Olge, pa
gotovo istodobno možda najfinije i najosjećajnije njegovo Raspelo iz 1940.
(vl. Obitelj Juras). – Kao da se kipar u to doba, neposredno prije izbijanja rata i
Grgo Gamulin 47
pokolja, kreće između života i smrti, između zemlje i posvećenja. Tako je 1940.
godine nastalo već spomenuto, možda njegovo najsenzualnije djelo: Torzo žene
koje upravo sjaji svojim ženstvom. Za razliku od liričnosti novog Sjećanja i
monumentalne ljepote ženstvom uzdignute do božanstvene, ili povijesne tuge,
nalazimo se pred apsolutnim fizičkim tijelom.
Ali bilo je to već na pragu pakla. Svjetski pokolj tek što nije počeo. Mi,
razumljivo, ne možemo ni slutiti kakav bi bio njegov daljnji put u umjetnosti.
Toliko je toga već bio učinio, toliko se puta osvrtao oko sebe i po prošlosti,
najviše, po idejama koje su još živjele u njegovoj zemlji i na širem svjetskom
obzorju. Mi u ovom trenutku sve možemo zamisliti: što je još pred njim bilo,
koje nade i koje misli? Nije li arhitektura bila sretno pribježište i utočište? Jesu
li povijesne, nacionalne teme još mogle hraniti njegovu maštu i kiparsku ima-
ginaciju? Jesu li još postojale neke mogućnosti ažuriranja?
Spasila ga je, paradoksalno je i reći, nesreća što se sručila na njega i na
njegov narod. Svi su južnoslavenski narodi, za koje se on od mladih dana borio,
bili zahvaćeni tragedijom okupacije i bačeni u pakao rata, zločina i mržnje.
Ratno doba
Našavši se za vrijeme okupacije skučen i ugrožen, poslije nego što je pred

uhićenjem, upozoren od Giovannija Papinija i nagovoren od Jože Kljakovića,
pobjegao od Talijana iz Splita u Zagreb, živio je neko vrijeme nesmetano u svo-
me domu u Mletačkoj ulici. Odbijao je sve sirenske glasove okupatora i pritiske
kvislinga. Slušao je stravične glasine iz pokrajine, i doživio je baš uslijed toga
ponovno poniranje u sebe sama: prvi je plod te katarzične obnove (a bila je to,
u biti, obnova dubokog smisla skulpture) velika i osjećajem prožeta drvena
skulptura Majka i dijete.
Bio je to neposredni kiparski odjek vijesti o stradanju nebrojenih majki i
djece. Istesana je, zapravo, poslije zatvora i smrtne prijetnje pred kojom se bio
našao. Nije mu sada trebala religiozna simulacija. Ova majka nije više nikakva
theotokos ili glykophilousa; to je samo veličanstvena mati sa svojim djetetom,
epska i ujedno lirska, uzvišena u svom majčinstvu, nedodirljiva. Prepoznajemo,
po nošnji i po tipologiji, njegovu ideju Majke iz 1908., samo mladu i radosnu,
roditeljicu i čuvaricu; ali prepoznajemo i lik Povijesti Hrvata, još uvijek mo-
numentalan i idealan, ali živ i prisan u posve drugačijoj, ljudskoj funkciji. Nije
moguće na ovom mjestu ispustiti, slabo poznatog, ali izvanrednog Sv. Jerolima
(1942.), objavljenog 1948. od Ricea. Goli pustinjak s knjigom djeluje kao prete-
ča kasnijeg Joba, ali on je ujedno i znak vremena, koje se našlo nad samim po-
norom pakla, gotovo bez nade. A za dio čovječanstva nikakve nade nije ni bilo.
Meštrović će poslije toga, u Rimu i u Švicarskoj, stvoriti još nekoliko
remek-djela, čak izričitog ogorčenja i protesta, ali teško da će ijedno biti tako
izričito velebno kao upravo ovo nastalo u unutrašnjoj sabranosti i samoći prvih
ratnih godina. I začudo, kasnije, u sticanju i sabiranju umjetnosti otpora, svi smo
na njega zaboravili. Bilo je to naime, već vrijeme Meštrovićeva ostracizma. 65
U našem kulturnom podneblju, u Hrvatskoj i u cijeloj Jugoslaviji, kao da
je potpuno zaboravljeno da je za vrijeme okupacije jedva živ ostao, ovaj naš
veliki kipar svjetskog značenja, da bi unatoč tome poslije rata bio bez krzmanja
praktički odbijen i prepušten dalekoj tuđoj zemlji. U ustaškom zatvoru još je
uspio na doturenim mu komadima papira skicirati cio niz budućih radova, pa i
skice za veliko rimsko Oplakivanje. Prva ideja za Joba nastala je, čini se, već
na samom početku rata. Ali stvarni rad na tim djelima počeo je tek u Rimu,
gdje je napokon dospio stići zalaganjem Vatikana, ali i uviđavnošću nekih ljudi
u Zagrebu samom., među ostalim i onih koji su sačuvali Miroslava Krležu. U
Rimu (1942.), na Pinciu, počeo je radom na velikom sadrenom Oplakivanju
(1942.-1946., mramorna redakcija u South Bendu). Zatim je uspio prijeći s obi-
telji u neutralnu zemlju: u Lausanneu i Geneveu (1943.-1946.). Rezao je u drvu,
pisao je (Razgovori s Michelangelom, Dennoch will ich hoffen), da bi se 1946.
vratio u Rim, poslije neuspjelih pregovora o povratku kući, u zavičaj. Što je to
tada bilo s nama i našim zavičajem, s našim shvaćanjem povijesti i povijesnih
vrijednosti? S poštovanjem u vremenu i u prostoru?
Što znači ovo Oplakivanje (velika rimska Pieta) u njegovom opusu i u ho
rizontu europskog kiparstva toga vremena? I tema i invencija pripadaju tradiciji,
a način oblikovanja je onaj iz njegovog četvrtog desetljeća, već poznat s nekih
njegovih radova. Samo, ovdje je taj način u funkciji moćnog ritma konveksnih
sfera koje su često dinamizirane i rezane oštrim bridovima; a trebalo bi ovu
visoku kompoziciju moći gledati sa svih strana da bismo odmjerili smišljenost
masa što se uspinju i sklad linija koje se pomiču. Da, to je kasno sinkretičko
djelo, ali djelo velikog susreta, namjernog, klesano u počast Michelangelu,
duhovnom ocu i uzoru; nije dakle, eklektičko, nego spekulativno u najboljem
smislu te riječi, i smiono djelo pokušaja i problema: kako odati, preko ponora
od četiri stoljeća, priznanje velikom kiparu i to iz ovog našeg kasnog vremena,
u stilu koji je i tradicionalan i nov u isti mah? Paradoks je tako očigledan, a i
rješenje je očito paradoksalno, ili ga bar naše vrijeme takvim osjeća; ali veliko
rimsko Oplakivanje je ipak tu pred nama, veliko u tom svom očajničkom po-
kušaju da nasluti ono Michelangelovo, i treba poštovati tu plemenitu i odvažnu
težnju našeg kipara: učiniti ono što je moguće učiniti. Iz tog, u biti proturječnog
pokušaja, nije bilo moguće izaći, i to je proturječje, za kipara i za nas (za naše
doba), značajno upravo zbog toga.
Ono nije osamljeno u ovom novom eksplozivnom trenutku, a moglo bi se
pomisliti da je drugo veliko Meštrovićevo djelo nastalo 1946., Job, u stilskom
raskoraku s ovim prvim. Ali to je samo naizgled točno, jer veliki je lik biblij-
skog patnika modeliran i rađen za broncu. Sam motiv i želja da se očajni vapaj
biblijskog lika opiše tražili su ovaj materijal; otuda i više analitičke morfologije,
Grgo Gamulin 49
reklo bi se rodinovska, odnosno točnijem, ekspresionistička, i unutrašnji naboj

koji se u njoj ekstrovertira. Običavamo za Joba upotrijebiti oznaku ekspresio
nizma, ali riječ je tu, zapravo, o zamisli koja je našla krajnji i jedva podnošljivi
izraz teških ratnih doživljaja, tek minulih. Jedva da, danas, možemo i zamisliti
Meštrovićev opus bez ove velike i ekspresivne skulpture – poznavajući njego-
vu sudbinu i silovitost. Ta on se nalazi na pragu egzila, rastrgan između užasa
minulih godina i neizvjesne budućnosti.
“Bol mi je i žena, i sestra, i mati; ona mi je jedini vjeran drug, jedini stalan
prijatelj. Pa mi je ona postala i jedini užitak. Hajdemo Messer Giovanni, već
je mrak. Hajdemo u mrak Firenze – lakše je nositi križ u mraku, kad ga nitko
ne vidi” – pisao je on tada o sebi samom zapravo, u svojim Razgovorima s Mi
chelangelom.
To djelo dobro korespondira i s ostalim nastalim u rimskom atelijeru: s
Vapajem, koji je drugo rješenje iste teme, izvanredno skupljeno i zbito u cjelinu.
To je sada lik žene, s udovima i linijama koje kao da najintenzivnije sudjeluju
u njenom kriku. Ali niti time kipar nije iscrpio ovu temu; on svoj de profundis
nastavlja zapravo u još jednom velikom djelu: u svom dinamičnom i u traver-
tinu klesanom (ili rezanom) Autoru Apokalipse (1946.). Šupljikavi kamen kao
da se izvrsno podavao zaletu raščlanjene mase koja stremi iz dubine. Kao što i
njegova misao dolazi odnekud, iz visina. Morfologija (epiderma kipa) ista je kao
na Oplakivanju, a emotivno povezuje ovo djelo s Jobom u koherentnu cjelinu.
Tako je i s omanjim brončanim likom Prometeja (1946.). To je modeletto, za-
pravo ideja koja se tek rađa, ali točno pristaje ovom trenutku i njegovoj situaciji.
Njegove su misli očigledno u tom kobnom vremenu bludile po prošlosti i tražile
su prikladne metafore i legende, pa je tako njegova misao odlutala i do heroja
na Kavkaz prikovanog. Doduše, to je tek zamisao koja kiparski nije izvedena,
ali mi slutimo tu njegovu misao. Pa eto, barem nam je ta misao ostala.
Tek kada kiparevu imaginaciju još jednom dirne i ovije dah antike (dah
kiparske Helade) on prebacuje ovu temu zazivanja i vapaja u jednu od najljepših
skulptura koje je stvorio: to je Perzefona (1946.). To je jednostavno i moćno
modeliran lik žene zabačene glave i uzdignutih ruku. Ugrabljena Demetrina
kći priziva iz Hada majku i Zeusa. Nikakvo prelijevanje i vibriranje površine
(kao na Psihi) nije kiparu više potrebno, ali sva je ženstvenost eksponirana u
sintetičnim oblicima sa senzualnim dojmom kao nigdje drugdje. Duga kosa
koja pada niz leđa ove žene pojačava taj dojam još više. Kao da je sama antika
pred nama rekreirana, ali sa osjetljivošću našom i suvremenom. A vjerojatno je,
nešto ranije nastalo i poprsje Perzefone. To je torzo koje kao da intuira veliku
skulpturu Perzefone, ali upravo u toj fragmentarnosti i zbitosti kao da efekt očaja
nije nimalo slabiji. Ali u velikom aktu Perzefone kao da živi na najvišoj razini
najviše proturječje: ono između ljepote i očaja.
Pa kao da je sjećanje na antiku ponovno u kiparu pokrenulo vitalne snage
i čežnju za lijepom stranom života, on u ovom svom trenutku preporoda i stva-
ralačke svježine modelira ne samo Atlantidu (1946.), još uvijek akt jednostavne
modelacije, ali i tužne geste, nego i Veselu mladost (1946.) u kretnji razigranoj i
možda neobjašnjivoj, koja u radosnom hodu pokazuje svoje mlado biće. – Kao
novi proplamsaj nade i života doživljavamo ova visoko zamišljena i savršeno
izvedena ženska bića sa samog vrhunca kipareva života. A svako od tih bića,
svaka statua, nosi u sebi visoka simbolska značenja, i smisao neki, izveden iz
davne, pa i nedavne prošlosti.
Šture su i zacijelo krnje u Uspomenama Meštrovićeve završne stranice
o njegovim posljednjim danima u Genevi i u Rimu, i o okolnostima koje su
uvjetovale njegovu odluku da ostane u inozemstvu. Izgubiti domovinu, i svoju
vlastitu prošlost – što je to moglo značiti za umjetnika ovog značaja i ove ori
jentacije? Njegov tragični egzodus i još dug život u dijaspori, to je bila kobna
sudbina, kipareva, ali i naša, našeg kiparstva, naime. Rijetko je on u svojim
zabilješkama i prisjećanjima izražavao svoje osjećaje, a suho zvuče i njegove
riječi kojima bilježi ovaj teški događaj i rastanak s dragim rodnim krajem i s
domovinom:
“U Rimu sam dobio veliki atelier u Američkoj akademiji na Gianicolu i
dovršio, što sam namjeravao, te poslao u New York, da ubrzo zatim i sam s
obitelji odem u Ameriku. Moji su mi, naime, prijatelji iz Amerike poručili, da
dođem u Ameriku, gdje će Američka akademija znanosti i umjetnosti prirediti
moju izložbu. Tu sugestiju sam prihvatio i ubrzo u Rimu dovršio veliku skul-
pturu Pieta i još nekoliko stvari za izložbu, i onda otputovao u Ameriku, da se
tamo nastanim.”
To su zaista šture riječi o sudbinskim događajima. Da se tamo nastanim
– glase posljednje riječi, a radilo se o kobnoj odluci, tragičnoj za njega i za sve
nas. Za našu umjetnost.
Bilješke:
61. “Nikad nisam svoje vrijeme mrzio ili podcjenjivao, ali sam nastojao da ga
i ne precjenjujem i ne izdvajam iz prošlih vremena, već da ga – koliko sa
mogao – povežem s prošlim vremenima, pripravljajući veze s budućim,
gajeći uvijek oduševljenje za vrijeme koje će doći, koje treba da bude bolje
i ljepše od našega...” – “Nikada nisam mislio da umjetnost treba da služi
nekoj koncepciji ili nekom sistemu koji je u opreci s narodnim duhom i
uvjerenjem; a najmanje da se prava umjetnost može praviti protiv ili bez
vlastitog uvjerenja onoga tko je pravi. Isto tako ona ne može biti ilustracija
ni historijskog fakta ni legende ako u njoj nema komada vlastitog života
i osjećaja, i osvjedočenja. Ja se slažem s onima koji kažu da umjetnost
mora biti slobodna i od nametljive autokracije i od lažne demokracije, i od
doktrirane religioznosti, ali mogu potpuno zamisliti da su oni bezimeni što
Grgo Gamulin 51
su radili na francuskim katedrala, radili i sa slobodnom voljom i sa punim

uvjerenjem... I to vjerovanje, eto, rukovodilo me je i pri mojim zahvatima
u nacionalne motive i u svetu historiju...” (I. Meštrović, Predgovor mo-
nografije Meštrović MCM XXX III, Zagreb, 1933).
62. Povijest Hrvata bila je deklarativno izložena na velikoj izložbi Pola vijeka
hrvatske umjetnosti, 1938/39. u Domu likovnih umjetnosti, kojega je upra-
vo bio dovršio. Tom je prilikom Meštrović riječju i djelom manifestirao
svoje kulturno i humano shvaćanje nacionalnog osjećanja koje ne smije
nikoga isključiti niti vrijeđati: “Mi bismo željeli da ova izložba pobudi
što veće zanimanje za hrvatsku umjetnost i za hrvatske umjetnike... Treba
svjesno ići za tim da se što jače manifestiramo u umjetničkom stvaranju,
jer se narodi ne cijene po materijalnim, nego i po duhovnim vrijednostima,
a uzevši na dugo vrijeme, više po posljednjim nego po prvim... Zar može
i smije netko podcjenjivati napore jednog Ivana Rendića koji je stekao
velike zasluge za stvaranje naše kiparske umjetnosti? Naša je kiparska
umjetnost nakon Rendića znatno pokročila naprijed, ali je Rendić ipak
obavio pionirski posao i potakao žeđu za kiparstvom... Kao što ni velike
književnosti ne nastaju preko noći, jer najprije trebaju doći generacije koje
će stvarati književni jezik i krčiti šikare, isto tako ne smijemo poricati
zasluge prvih pionira naše likovne umjetnosti, to više, što su oni radili i
u težim prilikama nego današnji umjetnici. Nama je drago što je na ovoj
izložbi zastupano toliko hrvatskih umjetnika, jer ako se cijeli narod u odre-
đenim časovima može naći zajedno, onda držim, da se i naši umjetnici
mogu također okupiti.” (Vidi D. Kečkemet, U zenitu slave, nast. 48.,
Slobodna Dalmacija, Split, 28. XII. 1983.)
63. A. Martini, La scultura lingua morta, Milano, 1983., str. 115
64. “Prvobitna zatravljenost i zbunjenost dali su (kiparstvu) izvornu ljepotu;
ali pošto je od početka svijeta razotkrivena svaka tajnovitost i iscrpljene
sve strasti, kiparstvo je postalo bijedno ponavljanje... U sredozemnim ci-
vilizacijama, od egipatske do grčke i gotičke, kiparstvo je na zadivljujući
način poslužilo u slavu kultova i uspomena, za stvaranje idola: ljudi-bo-
gova, ljudi-heroja, ljudi-svetaca. Čak je i grčki kult ljepote bio religija...
Forsirati u kiparstvu verizam, kako su to radili Rimljani sa svojim por-
tretima, a povremeno i umjetnici svih vremena, postalo je neredom; bila
je to anegdota ljudske bijede sve do nabora ili bradavice na nosu neke
vratarice.” (A. Martini, sp. dj., str. 116)
65. Ne samo Meštrovićeva djela protesta i očaja nego i njegovo stradanje u
vrijeme okupacije (od samih hrvatskih fašista), bilo je zaboravljeno uslijed
sektaškog našeg odnosa prema svakom drugačijem antifašizmu. A Meštro-
vićevo odbijanje suradnje s ustašama i ponude Baldura von Schiracha (Hi-
tlerovog upravitelja Beča, op. I. Ž.) da preuzme vođenje bečke Akademije
zavrijedilo mu je zatvor na Savskoj cesti i internu smrtnu osudu kojoj je u
posljednji čas izbjegao. Opisi tih dana prije i u vrijeme tamnovanja, kao i
prelaza u Rim, a zatim u Švicarsku mogu se čitati na stranicama njegovih
Uspomena..., str. 271 i dalje. Bez toga teško da je moguće razumjeti obrate
koje je doživio, i postanak niza velikih djela koja su neposredno poslije
toga nastala. – Vrijedi iz tog vremena spomenuti da je baš u zatvoru, u
najtežim trenutcima, ovaj naš kipar počeo, na doturenim komadima pa-
pira, pisati svoje imaginarne Razgovore s Michelangelom. Iz riječi koje
on stavlja u usta svom velikom sugovorniku možemo nazrijeti i njegove
nazore: “Ne stvaram ja svoj svijet, prijatelju, već nastojim da prikažem
neku sjenku Božjeg svijeta. Što sam ja kadar stvoriti sam po sebi?... Eto
tako, prevrćem tu veliku knjigu, i nešto razumijem, a nešto ne, pa pravim
što mogu i kako razumijem, to jest koliko to mogu likovno vidjeti i pred-
staviti. A smisao koji je skriven, priznajem da poneki put razumijem, a
poneki put i ne.” (strojopis u arhivu Ateljea Meštrović, Zagreb)
Željka Lovrenčić 53
Željka Lovrenčić
Sjećanja s putovanja
Fernandu, u spomen
Španjolska, svibanj 2015.

Salamanca
Putovanja dijelim na službena i privatna, na “skokove” preko granica, na eu-

ropska i prekomorska. Ali, svako me na svoj način raduje. Osobito ona koja
nisu programirana i na kojima imam puno vremena za opuštanje i susrete s
prijateljima.
U Salamanki sam bila više puta i svaki sam put taj grad doživjela na dru-
gačiji način. Volim predstavljati hrvatsku književnost u prijevodu na španjolski
i veselim se što svijetu kojemu također pripadam mogu prenijeti barem djelić
naše bogate kulture. Ali, takva putovanja ipak smatram poslom. Na onima koje
sama organiziram, uživam u potpunoj slobodi i radim samo ono što želim.
Usprkos tome što sam jako disciplinirana osoba, nikako ne volim režime ni
razne mjere kojima se ljude želi ukalupiti. Volim biti i ostati svoja što nije baš
uvijek lako.
Jednoga svibanjskog jutra suprug i ja krećemo put Salamanke i Madrida;
usput ćemo posjetiti i Ávilu. Ispraća nas kiša koja pada kao iz kabla. Zabrinuta
sam za oca koji je iscrpljen nakon ugrađivanja pace makera i nerado ga ostav-
ljam premda znam da je u dobrim rukama.
Poznata zagrebačka zračna luka, predaja prtljage. Krećemo za Zurich.
Ugodan let prema Švicarskoj, za život ugodnoj zemlji ljubaznih ljudi, koju
sam posjetila davno, kad smo iz Njemačke išli na Bodensko jezero. Dok sam
živjela u Čileu često sam putovala Swis Air-om i ponekad odsjedala u Zurichu
kako bih odmorna nastavila put za Hrvatsku.
Objedujemo u zračnoj luci. Hrana je ukusna, a poslužuje nam je simpatični
konobar. U Madrid stižemo za dva sata. Još jedna poznata zračna luka krcata je
i živahna. Prilično je toplo. Na terminalu pronalazimo autobus za Salamancu.
Tri sata vožnje brzo prolazi i evo nas u dragom mi gradu. Taksijem dolazimo u
već poznati hotel. Rado se vraćam na mjesta gdje mi je bilo lijepo.
Šetnja čarobnim španjolskim biserom u kojemu se tako snažno isprepliću
prošlost i sadašnjost, potiče nas na istraživanje svakog kutka po sunčanom, ali
vjetrovitom vremenu. Uživamo u restoranima u središtu grada, načičkanim oko
glavnoga trga (Plaza Mayor). Obožavam sendviče od pršuta i lososa, izvrsna
španjolska vina i ispijanje kave na jutarnjim suncem obasjanoj terasi dok mnoš-
tvo turista također opijenih ljepotama toga drevnog grada izviruje iz svake uli-
ce. Divno je slušati žamor glasova na španjolskome, engleskome, francuskom,
portugalskom, ruskom i mnoštvu drugih jezika.
Ovaj sveučilišni grad prepun je mladih ljudi koji su stigli u Salamanku iz
Španjolske i iz raznih zemalja svijeta, kao i onih koji žele naučiti ili usavršiti
španjolski jezik u nekoj od mnogobrojnih škola stranih jezika. Prolazimo pokraj
sveučilišta koje je 1218. osnovao Alfonso IX. od Leóna i obilazimo stari dio
grada pod zaštitom UNESCO-a od 1988. Dok pada mrak na prelijepa obnovlje-
na pročelja opažamo gnijezda roda smještena na krovu crkve i čujemo njihovo
glasanje. Koračam uskim kamenim ulicama i pomišljam da su njima nekada
hodali znameniti stanovnici Salamanke kao što su Antonio de Nebrija koji je
1492. napisao prvu gramatiku kastiljskog jezika, moreplovac Kristofor Colum-
bo ili pak Miguel de Unamuno. Kažu da je i Cervantes studirao na glasovitom
salmantinškom Sveučilištu.
Dojmljiva je i Unamunova kuća-muzej, a Muzej suvremene umjetnosti,
Povijesni muzej i Muzej grada Salamanke čuvaju ogromno bogatstvo koje je u
sebi pohranio taj veličanstveni grad koji postoji već 2700 godina, odnosno od
razdoblja željeznog doba kad su se u blizinu rijeke Tormes doselili prvi njegovi
stanovnici.
Zanimljivo je vidjeti i noviji dio Salamanke. U tome dijelu smještenom
u blizini rijeke Tormes živi moj prijatelj pjesnik i sveučilišni profesor Alfredo
Pérez Alencart s obitelji – suprugom Jacqueline i sinom. Alfredov djed Špa-
njolac otišao je prvo u Brazil, a potom u Peru. Alfredo je rođen u peruanskom
gradu Maldonadu i zovu ga pjesnikom amazonske prašume. Uspješno je spojio
svijet osvajača i osvojenih, ali ne i pokorenih naroda Latinske Amerike. Zemlja
njegova podrijetla pružila mu je utočište u prelijepom gradu od 144 949 stanov-
nika u kojemu žive i poznati španjolski pjesnik Aníbal Núñez čiju sam poeziju
prevodila, fotograf i pjesnik José Amador Martín Sánchez, slikar Miguel Elías
i mnogi drugi umjetnici s kojim surađujem i prijateljujem.
Ávila
Jednoga jutra vlakom krećemo u Ávilu. Zbog lakšeg snalaženja što mi nije jača
strana, Salamanku dijelim na središnji dio u koji uključujem užu gradsku jezgru
i stari grad, na noviji dio uz rijeku Tormes te na onaj što vodi do kolodvora.
Hodamo još gotovo praznim ulicama – grad je još uvijek uspavan. U udobnome
i vrlo brzom vlaku pozornost mi skreće mladi par s kujicom odjevenom u roza
odjeću. Mlada dama u svojoj košari ima čak i roza jastučić. Jako volim životinje
(i hranim svakodnevno sedamdesetak ptica, povremeno tri konja i ponekog psa,
te naravno, svoga mačka Tadiju) pa me silno raduje kad vidim da lijepo žive.
U gradu samostana i zidina koji se nalazi na visini od 1131 m i koji je naj-

viši glavni grad neke španjolske pokrajine puno je hladnije nego u Salamanki u
kojoj meni ionako nikada nije previše toplo. (Doduše nikada nisam došla ljeti
koje je ipak rezervirano za Starigrad Paklenicu i odmor na plaži.) Prolazimo
ulicama Los Caballeros i Bracamonte, šećemo trgom Mercado Chico. Obila-
zimo zidine, simbole grada koji potječu iz 11. stoljeća i umorni, navraćamo u
tipični restoran. Od turista zapažamo mnoštvo Portugalaca kojima nije daleko
doći ovamo.
Poslije, kao i svi drugi posjetitelji Ávile, obilazimo Katedralu spasitelja
toga grada koju se počeli graditi u drugoj polovici 12. stoljeća, baziliku svetoga
Vinka, crkvu svetog Petra, Muzej grada Ávile otvoren 1911. godine. U jednome
od mnogobrojnih samostana, među karmelićankama, živi i naša glumica Edita
Majić te još nekoliko Hrvatica. Svaki put kad dođem u Ávilu čiji su simboli
mistici sveta Tereza od Isusa i San Juan de la Cruz, obuzme me neko posebno
raspoloženje potaknuto dahom prošlosti koja još uvijek diše među impozantnim
zidinama. Tko zna kakve li se sve priče kriju među njima?
Iz Ávile je pjesnik José María Muñoz Quirós sveučilišni profesor i jedan
od najznačajnijih pjesnika pokrajine Castilla y León koji nam je bio domaćin
na predstavljanjima knjiga upriličenim u njegovome gradu.
Po povratku u Salamanku, u vlaku susrećemo istog konduktera koji nas
ljubazno pozdravlja.
Navečer odlazimo u obližnji bar u koji stanovnici Salamanke i turisti na-
vraćaju na lagani obrok i čašu vina.
Madrid
Ponovo u ranim jutarnjim satima, napuštamo Salamanku i krećemo za Madrid.

Gotovo da mi je žao. Jako volim taj mirni sveučilišni grad ugodan za življenje,
koji dobro poznajem. Tri sata u autobusu brzo prolaze. Na putu do španjolske
prijestolnice, gledam kroz prozor ravna kastiljska polja i prisjećam se poznatoga
španjolskog pjesnika pripadnika glasovitog naraštaja ‘98 Antonija Machada i
njegove knjige Campos de Castilla posvećene upravo tim poljima i ljudima
što rade na njima. Nakon idiličnog spokoja u Salamanki, Madrid nas dočeku-
je tipičnom bukom velegrada i gužvom. Odmah počinjem gunđati; taksist je
neljubazan, hotel mi se ne sviđa jer je previše moderno uređen, a ja volim one
s patinom prošlosti, soba mi je premala. Ali, dobra strana toga hotela je činje-
nica da se nalazimo u središtu grada i da nam je gotovo sve što nam je važno
u blizini. Ah, da; uz doručak nam je svirala klasična glazba što je valjda bilo
uključeno u cijenu.
Nekada sam željela živjeti samo u velikom gradu. Nije mi ni najmanje
smetao kaotični život u Gradu Meksiku ni kasnije u Santiagu de Chile. Ali,
sada su mi sve draži manji gradovi s dušom, oni u kojima se ne možeš izgubiti.
Kozmopolitski Madrid ima više od šest milijuna stanovnika i četvrti je u Europi
po bogatstvu – iza Londona, Pariza i Moskve. Turistima je vrlo privlačan i rado
ga obilaze, u što smo se i sami uspjeli uvjeriti – Park Retiro, dojmljivi muzej
Prado, Nacionalni muzej umjetnosti kraljica Sofija, kraljevska palača, katedra-
la, Nacionalna knjižnica, središnja madridska točka Puerta del Sol (Sunčana
vrata) – sve te lokacije prepune su pridošlica sa svih strana svijeta.
Ulicom Alcalá dolazimo do trga Cibeles s istoimenom fontanom. Drugom
prostranom ulicom Calle Mayor stižemo pak do poznatoga trga odnosno do
Plaze Mayor. Zaključujem da Madrid ima sve što velegrad mora imati – velike
avenije, prostrane trgove (nitko ne zaobilazi najveći madridski trg Plaza de
España sa spomenikom Miguelu de Cervantesu) impozantne građevine, mnoš-
tvo znamenitosti, značajna sveučilišta, crkve od kojih je najstarija San Nicolás
de los Servitas i sve ono o čemu pišu vodiči, a posjetitelji grada traže.
Na Španjolskome trgu svira skupina meksičkih mariachija. Odmah se
uključujem među mnogobrojne slušatelje – gdje god bila uvijek pronađem neke
Meksikance ili Čileance s kojima se spontano pozdravljam. Ipak sam živjela
među njima. Suprug me jedva odvlači dalje.
I ja se divim svoj toj ljepoti dok opušteno i sretno šećem sunčanim ulica-
ma gledajući mnogobrojne izloge. Uopće ne primjećujem da me mala skupina
sastavljena od dva para ima namjeru opljačkati. Na to me je upozorila žena
koja mi je s druge strane ulice dovikivala na engleskom: “Žele vas opljačkati!”
Čudno sam je gledala, a tek onda shvatila da sam ja meta. Koja drskost! Usred
bijela dana na prepunoj ulici! To mi se u Latinskoj Americ,i koju nemali broj
Španjolaca još uvijek smatra kolonijom, dogodilo samo jednom davno u Mek-
siku, kad su me opljačkali i sve mi vratili u nekoliko trenutaka. Takav, gotovo
nevjerojatan filmski doživlja,j može se desiti samo u čarobnoj zemlji kakav je
Meksiko, u tome carstvu kontrasta svih vrsta.
Kad bi me netko pitao što me se najviše dojmilo u Madridu, zasigurno bih
rekla kraljevska ergela. Mogla bih satima stajati i promatrati predivne konje
koji zasigurno žive u vrlo udobnim stajama i imaju kraljevski tretman. Neka.
Navečer se nalazimo s Fernandom Sabidom Sánchezom, andaluzijskim
pjesnikom sa stalnom adresom u Madridu koji je bio gost na Galovićevim jese
nima 2012. Uz kavu i crno vino pričamo o njegovu odlasku sinu u Čile koji ga
je oduševio. Zbog gospodarske krize u Španjolskoj, mnogi su mladi Španjol-
ci krenuli trbuhom za kruhom u zemlje Latinske Amerike, posebice u one sa
stabilnim gospodarstvom kao što je Čile. Ne tako davno Latinoamerikanci su
oduševljeno dolazili u zemlju za koju su tvrdili da im je madre-patria, a u njoj
su dočekivani maćehinski, s prezirom. Bahati Španjolci nazivali su ih raznim
pogrdnim imenima. Drago mi je da su se stvari promijenile.
Fernando se raspituje za hrvatske kolege koje je upoznao u Koprivnici.
Bilo mu je jako lijepo u Podravini. Radovao se skorašnjoj mirovini i češćim
putovanjima u Čile. Nažalost, više ga nema među nama kao ni Paje Kanižaja
s kojim se posebno sprijateljio. U srpnju su me obavijestili da je umro. S njim
su otišli i naši planovi o objavljivanju knjige poezije suvremenih hrvatskih
pjesnika u Madridu i o gostovanju na poznatome sajmu. Otišao je dragi čovjek
koji je toliko puno napravio na povezivanju suvremenih svjetskih pjesnika. Na
njegovome blogu objavljena je poezija 20.000 pjesnika sa svih strana svijeta,
među njima i 75 hrvatskih.
U Madridu mi je sve ljepše, svaki dan otkrivamo nove čari velegrada. Ima
još toliko toga za vidjeti i doživjeti! Toliko ulica izvan središta grada i izvan
dometa turista, toliko restorana s odličnom paellom, toliko barova s izvrsnim vini-
ma, toliko galerija, muzeja, trgovačkih centara. Svega onoga što grad čini gradom.
Čvrsto sam odlučila da ću se uskoro bilo poslovno bilo privatno vratiti.
Rumunjska, Bukurešt, listopad 2016.
Rumunjska. Kad se spomene taj zemlja, obično mi napamet pada grof Dracula,
zatim Nadia Comaneci i krvava komunistička diktatura bračnoga para Chauche-
sku. Dok sam radila u Hrvatskome veleposlanstvu u Čileu često sam se družila s
rumunjskim kolegama no to je bilo novo vrijeme u kojemu se Rumunjska počela
oslobađati okova komunističke prošlosti. Neke od stvari koje su mi pričali bile
su nalik noćnoj mori i teško je povjerovati da ljudi mogu takvo što izmisliti, a
još manje preživjeti.
Dvadesetak godina kasnije posjećujem Bukurešt, u koji putujem s kole-
gom Tomislavom Marijanom Bilosnićem, kako bismo, u okviru međunarodne
suradnje Društva hrvatskih književnika, predstavili njegovu knjigu Tigar, u špa-
njolskoj i rumunjskoj inačici. Knjiga je objavljena u biblioteci međunarodnog
časopisa Orizont Literar Contemporan kojemu je glavni urednik pjesnik Daniel
Dragomirescu. Taj časopis objedinjuje književnike širom svijeta, a pod njego-
vim se okriljem objelodanjuju i knjige. Dvojezična knjiga u mome prijevodu
na španjolski i prijevodu Diane Dragomirescu na rumunjski predstavljena je u
modernoj knjižari Open Art u vlasništvu književnika Dana Mircea Ciapriusa 27.
listopada u 18:00 sati. Uz rumunjske kolege, na predstavljanju su bili i velepo-
slanik RH u Bukureštu Davor Vidiš sa suprugom, savjetnica u Veleposlanstvu
gđa Dinka Franulić, te lektorica hrvatskog jezika na Sveučilištu u Bukureštu
Vesna Podgajac. Predstavljači su bili Daniel Dragomirescu i Monica Manolachi,
dio tima koji promiče književnost i spaja svjetove.
Posjetili smo i rumunjsku Nacionalnu knjižnicu kojom nas je provela gos-
pođa Corina Corea iz Američkog kutka. Smještena je u novoj, lijepoj i modernoj
zgradi. No, u svojemu kratkom posjetu toj instituciji shvatili smo da se duge
godine komunističkog sustava ne mogu samo tako izbrisati. Željeli smo darovati
svoje knjige, no bio je petak, djelatnica koja zaprima darove vjerojatno je otišla
na tržnicu, a kolegice joj se nisu željele miješati u posao. Uglavnom, trebalo je

ispuniti hrpu formulara a budući da mi birokracija užasno ide na živce, goto-
vo sam odustala od darivanja svojih knjiga cijenjenoj instituciji. No, ljubazna
Monica koja nam je uz Daniela bila pratnja, odradila je umjesto mene prilično
dobro mi poznatu potrebnu papirologiju. Prošlo je gotovo godinu dana, a do
sada još nisam dobila nikakvu obavijest da su nam knjige uvrštene u fond, a
niti zahvalu za njih. Iz Australije je sve stiglo za dva tjedna, a sličan sam slučaj
imala i s jednom našom knjižnicom, kojoj sam ljetos darovala popriličan broj
novih knjiga. No, ima vremena – iz Aleksandrijske biblioteke zahvala mi je
stigla nakon tri godine!
Usprkos takvim pojedinostima iz kojih je vidljivo da je komunizam osta-
vio dugotrajan trag, četverodnevni boravak u Bukureštu bio mi je vrlo ugodan.
Grad koji je kulturno i gospodarsko središte zemlje, iznenadio me svojom lje-
potom. Posebnu pozornost izazvala mi je pomalo neobična arhitektura; radi se o
mješavini zgrada izgrađenih u neoklasicističkom stilu, mnoštva onih s vidljivim
tragovima komunizma, te onih sasvim modernih. U gradu od oko 2.400.000 sta-
novnika na zanimljiv se način miješaju razni arhitektonski stilovi koji ukazuju i
na određene društvene poretke. Primjerice, Nacionalni muzej rumunjske umjet-
nosti, koji uključuje zbirke rumunjske srednjovjekovne i moderne umjetnosti,
djela kipara Constantina Brâncuşija, te međunarodnu zbirku umjetnina koju je
prikupila kraljevska obitelj, nalazi se u prekrasnoj i raskošnoj bivšoj kraljevskoj
palači. Iz doba komunizma ističe se pak ogromna Palača parlamenta izgrađena
1980. godine, koja je jedna od najvećih zgrada na svijetu i najveća upravna
zgrada u Europi. Sigurno je svojom veličinom trebala ukazati na moć i silinu
tadašnjega rumunjskog državnog vodstva koje je uživalo u raznim blagodatima
dok je narod gladovao i trpio zbog oskudice vode i hrane, te prije svega zbog
nedostatka slobode. Tada su je nazivali Kućom Republike.
Razvidno je da je središte Bukurešta sačuvalo arhitekturu s kraja XIX. i
XX. Stoljeća, te da su se u doba komunizma gradile visoke zgrade, s mnoštvom
stanova, tipične za to društveno uređenje. Kad se gleda taj dio grada, teško je
zamisliti da se između dva svjetska rata rumunjska prijestolnica počela širiti i
nalikovati Parizu. Ipak, tu tvrdnju potkrepljuje spomenik Arcul de Trumf (Sla-
voluk pobjede) sagrađen 1935., koji jako nalikuje pariškom. Vodiči kažu da je
od srednjovjekovne arhitekture ono što je preživjelo bilo uništeno u vrijeme
komunizma ili je izgorjelo u požarima, te da se građevine iz toga razdoblja i iz
razdoblja renesanse mogu vidjeti u četvrti Lipscani.
Raznovrsna arhitektura Bukurešta i svi ti spomenici ukazuje na bogatu
povijest ove zemlje. Posebno mi je dojmljiv Spomenik preporoda, mramorni
stup napravljen 2005. godine u čast žrtava Rumunjske revolucije, koji dokazuje
koliko ih Rumunji cijene.
Vezano uz stanovništvo koje smo susretali u najnaseljenijem rumunjskom
gradu, ljudi djeluju prilično opušteno i susretljivo. Kao i sa širokih gradskih
avenija i s njihovih je lica nestalo sivila. Čini se da su zaboravili sve negativne

strane sada već pomalo zaboravljenog režima i prihvatili novi način života. Moji
rumunjski poznanici obrazovani su, poslovni i vrlo profesionalni.
Pa ako su tragovi komunizma još uvijek vidljivi u rumunjskoj Nacionalnoj
knjižnici i u ulicama izvan središta grada, kojima smo, također, šetali u jesenje
doba, uz vlažnu i oštru kontinentalnu klimu, mnoštvo ugodnih restorana, mo-
dernih kavana, knjižara, galerija i trgovina ukazuju na činjenicu da se Rumunji
ne bave previše prošlosti nego odlučno kreću putem bolje budućnosti.
Havana, prosinac 2016.
S kolegama Dubravkom Jelačićem Bužimskim i Božidarom Petračem, od 1.

do 13. prosinca, boravila sam u Havani, gdje smo bili gosti Društva kubanskih
književnika. Tome projektu, koji je dio međunarodne suradnje DHK-a, cilj je
bio uspostavljanje veza s kubanskim književnicima i dogovori oko prevođenja
djela. Naši su domaćini bili ugledni kubanski autori: Alex Pausides (predsjed-
nik Društva kubanskih književnika), Alberto Marrero, Gaetano Longo, Pierre
Bernet i Alberto Guerra, a susreli smo se s nizom naših kolega prozaika, dra-
maturga i pjesnika.
Uz predsjednika kubanskih književnika Alexa Pausidesa, u prostorijama
Udruženja književnika i umjetnika (UNEAC) primio nas je i predsjednik toga
udruženja dr. Miguel Barnet, jedan od najvećih živućih latinsko-američkih knji-
ževnika.
Održala sam kratko predavanje na temu Panorama suvremene hrvatske
književnosti, te predstavila naše književnike u prijevodu na španjolski jezik.
Pročitano je nekoliko pripovijesti Dubravka Jelačića Bužimskog, kao i pjesme
Božidara Petrača, te njegov pregled hrvatske književnosti. Održani su planirani
susreti s kubanskim autorima, a priređen nam je i svečani objed u prostorijama
UNEAC-a.
Za vrijeme boravka u Havani susreli smo se i s predstavnicima Udruženja
za film, radio i televiziju, posjetili kulturne institucije Casa de las Américas,
Casa de Alba Cultural, Centro Cultural Dulce María Loynaz te Zakladu Alejo
Carpentier. Bili smo gosti kćeri poznatoga španjolskog pjesnika Rafaela Al-
bertija, ugledne pjesnikinje Aitane Alberti León, koja vodi zakladu svoga oca.
Posjetili smo je u njenoj kući u rezidencijalnome dijelu Havane.
Ugodno sam iznenađena posjećenosti na našim predstavljanjima i zanima-
nju za hrvatsku književnost, što je još jedna potvrda moga mišljena da su žitelji
zemalja koje je snašlo komunističko zlo izuzetno obrazovani i zainteresirani za
umjetnost općenito, a posebice za književnost. Naš je boravak u Havani zabi-
lježila i kubanska televizija kad nas je, prigodom proglašenja rumbe kubanskim
nacionalnim blagom, u pozdravnom govoru spomenuo Miguel Barnet.
A kako su tekli događaji?

Prvoga prosinca ujutro krećemo za Pariz. Prva dolazim u zračnu luku;
nakon mene stiže Dubravko i na kraju Božidar. Svi smo na broju. U Parizu ne
čekamo predugo na zrakoplov za Havanu, a i deset sati leta brzo prolazi. Eto nas
u Havani. Ponovo sam tu nakon punih deset godina. U zračnoj luci je pravi kaos.
Prvo čekamo u dugačkome redu da nam pregledaju putovnice. Gospođa Surama
Zayas Ariosa, djelatnica Društva kubanskih književnika zadužena za međuna-
rodne veze, čeka nas s originalnim vizama. Mi imamo one poslane elektronskom
poštom. Ubrzo shvaćamo da je to samo uvod u pravu “zabavu” koja počinje
nakon pregleda putovnica. Naime, više od dva sata čekamo prtljagu koju ručno
donosi jedan jedini djelatnik. Ne sjećam se da je tako bilo prije deset godina. U
svakom slučaju, nema pokretne trake. Dok taj jadnik spada s nogu, drugih pet ili
sedam djelatnika stoje i promatraju ga. A svi mi, nadobudni posjetitelji Otoka,
pozorno i uz zavidne poglede pratimo supatnike koji jedan po jedan, uz osmijeh
od uha do uha i uzvik olakšanja, uzimaju svoje kofere i kreću prema izlaznim
vratima. Mislila sam da neću ugledati svoj kofer i prevrtala misli kako ćemo
reklamirati izgubljene stvari i kad ćemo ih dobiti natrag. Ukoliko budemo imali
sreće. No, prevarila sam se. Svi smo se ipak dočepali svojih stvari. Presretni
što se sve dobro završilo, upućujemo se prema izlazu. Ali, naša aerodromska
priča još nije završena – moramo popuniti još neke formulare za koje ne znamo
gdje se nalaze, a nitko nam to ne želi reći. Malo nas šetaju s jedne na drugu
stranu, tek toliko da znamo kamo smo došli, ali napokon je i našim patnjama
došao kraj. Sa svojim domaćinima Zuramom i Gaetanom Longom, talijanskim
pjesnikom koji se preselio na Kubu, krećemo put Havane. Unajmili su nam stan
u Calle 21, broj 55, između M y N. koji mi je iznenađenje broj tri te noći. Sva
sreća da sam dobre volje. Prije deset godina odsjeli smo u otmjenom hotelu
Inglaterra u središtu grada. Ovaj je stan nekada sigurno bio prelijep, ali sada
je samo uspomena na neka davna, bolja vremena. Odabrala sam sobu koja je u
neko drugo doba, dok Kuba još nije bila komunistička zemlja, vjerojatno bila
namijenjena sluškinji. Tješim se mišlju da ću u Havani biti samo deset dana i
da ću toliko moći izdržati u sobičku bez namještaja, s pogledom na dvorište, ali
ipak pomišljam na preseljenje u hotel.
Došli smo u vrijeme dok traje žalovanje zbog smrti Fidela Castra. Malo
prekasno za odlazak na ispraćaj na drugi kraj Kube, u Santiago de Cuba gdje će
počivati kosti El Comandantea. Pomišljam na svoju pokojnu prijateljicu glumi-
cu Vidu Jerman i njenu priču o Fidelu koji ju je nazivao Vida de mi vida (Vida –
španj. život). Kasnije posjećujemo rezidencijalnu četvrt u kojoj je živio i primao
svoje prijatelje iz čitavoga svijeta, među njima i nobelovca Gabriela Garcíju
Márqueza, moga “susjeda” iz četvrti Polanco u meksičkome glavnom gradu.
Na Kubi nema okupljanja i točenja alkohola dok traje dan žalosti. Gaetano
nam daje praktične savjete tipa: uvijek pustite automobil da prođe jer vozači su
uvijek u pravu. Čak i onda kad te pregaze. Doduše, zbog toga odlaze u zatvor.
U zatvor se ide i zbog posjedovanja droge, zbog prostitucije i krijumčarenja

govedine. Jer, meso se teško nabavlja i caruje crno tržište. Saznajemo i da su
najelitnija zanimanja vojska i umjetnička zanimanja, koja se izuzetno poštuje.
Pomišljam da je prava šteta što i kod nas nije tako. Liječnici i profesori zarađu-
ju 30, odnosno 15 dolara mjesečno. Jako je zanimljiv podatak da zastupnici u
kubanskom parlamentu rade dobrovoljno i ne primaju plaću. Ministri pak imaju
plaću od 15 dolara, ali i pravo na automobil i vozača. Ovo bismo svakako morali
preuzeti od njih! Definitivno, na Kubi se više cijene umjetnici nego političari.
Možda je to ipak obećana zemlja! Brzo sam zaboravila dogodovštine iz zračne
luke, sigurna da će mi biti prekrasno. I bilo je.
Liježem mrtva umorna, ali sretna zbog novih izazova. Sada nisam turist i
ne pripadam izoliranoj skupini. Imam dobru prigodu upoznati kubanski način
života, ma kakav bio.
Ujutro otvaram balkonska vrata u dnevnoj sobi i u stan prodiru svjetlost i
toliko specifični latinsko-američki mirisi. Uvijek kad dođem u Latinsku Ame-
riku osjetim te neopisive ugodne mirise koji me mame i koje još dugo nakon
povratka u Europu osjećam u nosnicama.
Prisjećam se boravka na Kubi sa suprugom. Boravili smo u Havani i u
Varaderu. Prvih dana, zbog moje želje za eksperimentiranjem i upoznavanjem
kubanskog načina života, bili smo dva dana doslovno gladni jer nisam željela
jesti u hotelu nego u kubanskim restoranima. A tamo se obrok sastojao od malo
kuhane piletine i kuhanog krumpira. Sada je sve drugačije, neusporedivo bolje.
Oko našega stana ima puno restorana u kojima možemo doručkovati prirodnu i
ukusnu hranu: domaća jaja, cijeđene voćne sokove, svježe egzotično voće, iz-
vrstan maslac. Objedujemo u restoranu Rum Rum u središtu grada koji ima jako
dobro ponudu i u kojemu ima puno turista. Da, Kuba se ipak promijenila nabo-
lje. Havana me načas podsjetila na prekrasnu Cartagenu de Indias i na boravak
u Kolumbiji, na raspjevani karipski svijet o kojemu je pisao García Márquez...
Nakon susreta s Gaetanom i predsjednikom Društva kubanskih književni-
ka pjesnikom Alexom Pausidesom, odlazimo u hotel Nacional. Nazdravljamo
mojitom. U raskošnom Nacionalu, čiji je vlasnik bio Lucky Luciano, i danas se
mogu vidjeti fotografije Franka Sinatre i Ave Gardner, Winstona Churchilla,
Marlene Dietrich, Garyja Coopera i drugih koji su dolazili u Havanu u vrijeme
kad je utjecaj Amerikanaca na Kubi jako snažan (sve do 1959. godine.).
U šetnji Havanom prolazimo pored kazališta, Kapitolija, ulazimo u bar
La Floridita u koji je zalazio Hemingway i koji je danas pun američkih turista,
šećemo ulicama José Martí i Obispo koje vode u središte grada. Što reći? Bijeda
i ipak vidljivi napredak. Turisti, sokovi od manga i guayabe, jastozi i školjke,
čileansko vino i ukusni kokteli s jedne strane, a s druge... nekoj ženi darujemo
sapun, drugoj Dubravko kupuje pelene za dijete, Božidar i ja ostavljamo na
tržnici 20 Eura za voće, što je više od mjesečne plaće profesora. Prolazeći uli-
com San Lázaro do središnjeg trga (Plaza de Armas) ugledam hotel Inglaterra.
Prisjećam se naše sobarice Yolande koja nam je od ručnika svaki dan pravila
figure životinja i bila presretna zbog napojnice od pet dolara, svirača u baru koji
mi je za večerom svirao pjesmu Ive Robića i meksičku Las Mañanitas, izvrsne
hrane i daiquirija, omiljenog Hemingwayevog pića... Sjećam se i duge pješčane
plaže u Varaderu, ležaljki ispod palmi i vrabaca koji su ulijetali u restoran časte-
ći se mrvicama kruha sa stola i, ako je bilo prigode, nečim drugim – primjerice
špagetima iz tanjura nekog njemačkog turista.
Evo, opet sam tu, sretna što sam došla natrag u tu lijepu, premda polurazru-
šenu Havanu, osnovanu davne 1514. godine. Sretna sam što se krećem ulicama
kao i njenih dva milijuna stanovnika, što opet gledam njene spomenike, kate-
dralu, Dvorac Tres Reyes del Morro gdje se, nakon oslobođenja od Španjolaca i
nakon dolaska Amerikanaca, koji 1902. prepuštaju vlast Kubancima, simbolično
podiže kubanska zastava. Promatram ljude koji hodaju pored Muzeja revolu-
cije, Nacionalnoga muzeja lijepih umjetnosti, koji kao i mi prolaze glasovitim
Malecónom dok valovi mora nasrću na njegov kamen.
Zamišljam 1850. godinu kad počinje industrijski boom na Kubi, kad za-
hvaljujući proizvodnji šećera, duhanskoj industriji i željeznici, ljudi postaju
bogati. Bili su toliko bogati da su, prema povijesnim podacima, 1863. u Havani
morali srušiti gradske zidine kako bi se grad mogao proširiti i kako bi se izgra-
dile nove i lijepe zgrade.
Krajem XIX. stoljeća bogatiji se ljudi sele u otmjenu četvrt Vedado. U njoj
se nalazi i “naš” stan koji mi je sada već sasvim pristojan. U Vedadu žive moji
prijatelji talijanski novinar i pjesnik Gaetano Longo i njegova supruga Rada,
koji su se nedavno iz Trsta preselili u Havanu. Gaetano je oduševljen; Rada
puno manje. Kažu da su mnogi Talijani pokupovali vile u Vedadu koje koštaju
otprilike kao dvosobni stan u Zagrebu. U blizini stanuje i Miguel Barnet. Jedne
smo večeri zajedno s njim gosti kod bračnog para Longo. Nedaleko je i prekra-
sna zgrada Društva kubanskih književnika gdje smo bili tako lijepo primljeni.
Imam još puno lijepih uspomena na Havanu. Uvjerena sam da ću opet doći
i ponovo vidjeti sve te drage ljude – Alexa, Gaeatana, Alberta, Pierrea... te uz
mojito nazdraviti još jednome susretu na dragome mi Otoku.
Stanka Gjurić 63
Stanka Gjurić
Pet eseja
Istina o nama
Rujem po svojoj nutrini, nastojim iskopati istinu. Do kosti ogoljelu, surovu, i

bespoštednu. Onu, koja se malokad, ili možda nikada ne izgovara, rijetko kad
ispisuje. Do koje malo tko od onih koji su svjesni da je samospoznaja kroz
samoponiranje, dubinsko posezanje u sebe, moguća, uopće želi doprijeti, jer
osjeća da bi je se mogao postidjeti. No, istini, kakva god bila, a naročito ne
onoj usvojenoj kroz samoupoznavanje, ne bi trebalo biti, niti jest mjesto u pod-
zemnosti sramotnosti, već u panteonu hrabrosti. Ona uvijek zaslužuje biti na
pijedestalu moći otkrivanja. Samo se na taj način može upoznati čovjek, njegova
psiha, njegova tama i svjetlost. One su sastavnice jednog te istog, nedjeljivog
postojanja. U svakom od nas postoji ponor koji smo sami takvim imenovali, jer
u nekom drugom i drukčijem svijetu, to tako ne bi moralo biti. Možda bi upravo
suprotno tvorilo naš sveprihvatljivi smisao. Mi smo ti koji smo sve imenovali,
i kategorizirali, i tome, na žalost, podredili svoju ljudskost, međutim u svojoj
osnovi, to je iluzija, dok god u vlastitu stvarnost ne uvedemo sastavnice istin-
skog zbivanja, onog u što vjerujemo samim svojim postojanjem. Naše misli i
naša maštanja, bez obzira na našu zbiljnost, ono što živimo, uvijek su mnogo
više od nas samih, onakvih kakvi smo, naizgled, izvana, i kakvima se pred
drugima predstavljamo, budući da smo svjesni kako smo, kao takvi, poželjni
okolini i društvu. Primorani smo živjeti po uzusima kojima nas, često posve
protuprirodno određuju neka nepisana pravila, i zaista rijetko kad možemo biti
u potpunosti svoji, nepatvoreni, onakvi kao kada smo posve razgolićeni, poput
djece koja ne znaju zatajiti sebe.
Oni koji se nikada ne uspiju suočiti s istinom o sebi, u sebi, jer zahvaćanje
u vlastitu unutarnjost, suočenje sa sobom, može biti šokantno, takvi nikada ne
sazriju. Međutim, čovjek jedino na taj način može saznati tko je zaista, premda,
jednako tako, kroz takvo spoznavanje, možda i može, bar donekle imati pod
nadzorom svoju potencijalnu, nedopustivu razuzdanost. Naše je temeljno pola-
zište u moralu i etici izgrađivanima na osnovu vrijednosti koje smo sami stvorili,
a poniklima iz čovjekova tisućljetnoga iskustva. I premda istina često može biti
itekako neugodna, jedino njezinim otkrivanjem, i prihvaćanjem, možemo nadići
ono nepoželjno u sebi, što je potrebno iživjeti kroz zamišljanje, a o čemu sam
mnogo puta do sada već pisala, promatrano s različitih aspekata.
Kada se, primjerice, suočimo s istinom u spoznaji izraženoj kroz iznimno
kratkotrajan osjećaj kako želimo učiniti nešto čovjeku nedozvoljivo, to nam se
prvi put može učiniti potresnim, međutim kasnije, kada smo već jednom takvo
što u sebi osvijestili, postaje svojevrsnom igrom. U toj pak – uvjetno rečeno –
igri, samokontrola zapravo ne postoji, odnosno ne može imati nikakva utjecaja,
zato što smo mi naš karakter i naša duša, a što je već dobrim dijelom oblikovano
u našoj čežnji, i kroz nju, da zadovoljimo čovjeka u sebi, a ako možemo, za-
uzdamo zvijer. Tmina u nama nije tako mračna kako je mi zamišljamo, i lako
je prebojiva posve drugim nazivljem, ovisno o uvjetima u kojima se nalazimo.
Čovjek, u određenim svojim elementima, zbog promjenjivih okolnosti na koje
sam utječe, nikada neće biti dovršen. Uvijek će biti izvršitelj, ali samo u izni-
mnim situacijama tvorac, premda tada najsličniji Svemogućem.
Iz ljubavi
Kroz život sam naučila da se snovi ostvaruju samo ako ‘dovoljno dobro sanja-
mo’, a uz to, također, da nedostupnost ne postoji. Do svega je moguće doći,
postići takoreći nemoguće, samo ako znate način, dakle: kako, i kada vjerujete
u ono što činite. Vaše ponašanje, također, dobrim dijelom uvjetuje odnos drugih
prema vama. Ukoliko ljudi osjete da su u blizini slabića, iskoristit će to, i to
nerijetko na najgori mogući način. Dakle, potrebno je imati samopouzdanja, i
to popriličnu količinu. Trebate uvijek bezrezervno vjerovati u ono što radite,
jer ako u to sami ne vjerujete, neće vjerovati ni drugi. Također, pred sobom
uvijek trebate imati cilj, bez obzira radite li nešto iz užitka, ili iz profesionalne
potrebe. Govorim, dakle, ponajprije o događanjima vezanima uz posao kojim
se bavite, ili uz hobi, svejedno. No, jednako tako biste trebali vjerovati i u sve
drugo što u životu činite, odnosno ne biste ni trebali činiti ono u što ne vjerujete
svim svojim srcem, osim ako to nije iz nužde, što u današnjim prilikama i nije
rijetkost. Nije lako čovjeku ni vjerovati u sebe, naročito ako je nezaposlen, i
još k tome u besparici. No, sada govorim načelno, o onome što je potrebno da
bi čovjek uspio u onome što je naumio, što ga privlači.
Da biste bili ispravan čovjek, ili varalica, jednako biste trebali vjerovati u
sebe i ono što činite. Po svoj ćete prilici čak imati više uspjeha kao potonji, zbog
toga što će ispravan čovjek nerijetko posumnjati u neki od svojih postupaka,
s obzirom da mu to nalaže osjećaj za moral i etiku, zbog čega će svoje ideje
prečesto vagati, dok varalica za tim nema potrebe, i stoga će u svom ‘pothvatu’
često imati uspjeha. Jasno, u svemu presudnu ulogu ima inteligencija.
Jučer sam svome prijatelju rekla kako sam završavala svoje snimanje i rad
na određenom projektu na ‘tom i tom mjestu’, od ujutro do navečer. ‘Kako je
to moguće?’ rekao je. ‘Jesi koga pitala za dozvolu?’. Čemu, pobogu, kakvu do-
zvolu? Ljudi su sputani izmišljenim, nepostojećim ograničenjima. Oni su sami
izgradili samo njima vidljiv bedem na mjestima gdje je prolaz posve slobodan.
Sami su sebe sputali, zato što žive po određenim obrascima od kojih teško ili
Stanka Gjurić 65
nikada ne odstupaju, ne usude se maknuti svoj oglav. Ne postoje nedostupna

mjesta, postoje samo zone zabrane, gdje se to izričito navodi, no to je tada nešto
sasvim drugo.
Čovjek nerijetko unaprijed misli da je nešto skrivio, dok još ništa nije ni
poduzeo, što ga također naposljetku sputava. Ljudi su, osim svega, vrlo zavidna
bića, i neće vam ni reći sve dobro što misle o vama, jer to moguće niti ne misle,
ali će vam zato vrlo rado izreći ono loše, a u to spada i: ‘Ti to ne možeš’. Nikada
nikome, ponajmanje sebi nemojte reći da nešto ne možete. Niti ikome drugome,
da on to ne može. Dakako, važniji je vaš odnos prema samome sebi, od onoga
što će vam reći netko drugi, premda su mnogi podložni mišljenju drugih, odno-
sno često budu pod njihovim utjecajem. Svaki svoj neuspjeh nagradite novom
upornošću. Nikada ne odustajte od sebe i posla koji volite. I kada vam kažu da
to ništa ne valja, vi se i dalje držite svog ‘plana’, sve dok u to vjerujete i uživate
u tome. Jednom će se pokazati da se isplatio vaš trud, no nije sve ni u rezultatu,
mnogo je više u uživanju kada činite ono u čemu nalazite zadovoljstvo, i zato
se ne dajte pokolebati, niti zbuniti. Ne tražite mišljenje vaših prijatelja u vezi
onog čime se bavite. Njihovo vam mišljenje nije potrebno, a osim svega, kao
pristrani, oni nisu u stanju realno prosuditi. Ili potražite mišljenje stručnjaka,
ili ne tražite ničiji sud, već samo slijedite svoj cilj koji je poznat samo vama.
Htjeli vi to ili ne, netko će svoje mišljenje ionako izreći. Ako ste profesionalac
u svom poslu, to je nešto drugo, no ako radite nešto samo iz ljubavi tada ste u
kategoriji onih koji su izuzeti od svake kritike, osim ako je izričito ne traže. No,
što god činili trebalo bi biti učinjeno iz ljubavi, nikako iz potrebe za, uvjetno
rečeno, slavom, ili nekakvim drugim nedostojnim poticajima poput dokazivanja
pred drugima. Ako je urađeno iz ljubavi, ne može biti krivo. Jasno, malo je ljudi
koji si danas mogu priuštiti da imaju strastveni hobi. Ili za to nemaju vremena,
ili nemaju volje, međutim ovdje govorim o onima koji imaju oboje, i koji ne
oskudijevaju u zamislima.
Kada sam snimala svoj kratkometražni igrani film ‘O požudi i srcu’, tražila
sam dozvolu groblja Mirogoj, isključivo iz poštovanja prema glumcima, da nam
se kojim slučajem ne dogodi neugodnost da moramo otići sa seta samo zbog
toga što nemamo papir na kojem treba pisati: ‘Dozvoljeno snimanje u nekomer-
cijalne svrhe’. Kada je riječ samo o meni, skačem kroz vatreni obruč bez ikakva
problema, a ako se poteškoće i pojave, rješavam ih u hodu.
Da biste bili nezavisni filmski autor, potrebna vam je stanovita doza hra-
brosti, no to je jednako tako potrebno i da biste bili čovjek. U suprotnom ste tek
napola ljudsko biće, hibrid, nedostojni svoje ljudske uloge. Većina onih koji će
vam čestitati na vašemu uspjehu to će činiti samo zato što znaju da je pristojno,
no nemojte se dati zavarati, u dnu duše većina će vam zavidjeti.
Ljudi će često činiti dobro kad za to nitko ne zna, a još češće kada je svima
vidljivo i javno. No, i to je u redu, jer da ne postoji njihova potrebe za poka-
zivanjem, bilo bi mnogo manje pomaganja. Možete li zamisliti da ste učinili
neprocjenjivo dobro djelo, a da ipak za to nitko nikada ne sazna? Gdje zapravo

počinje i završava velikodušnost, a gdje egoizam? Jeste li se u stanju othrvati
tome da objavite svoje veličanstveno dobročinstvo, i može li se dobročinstvo
koje se objavljuje na sva zvona, uopće takvim prozvati? Ili je takvo samo ono
koje ostaje duboko zakopano u srcu dobročinitelja? Čini se da je to ipak tema
nekog drugog eseja.
Onostranost
Koliko nam je dopušteno da se približimo onostranom, i je li to odobreno samo

iznimnim ljudima, onima koji su u stanju emocionalno prihvatiti ponuđeni im,
nadnaravni dar, nepogrešivo ga pojmivši? Možda se razlog krije upravo u tome
što oni taj poklon mogu preuzeti s osobitom vrstom uzdarja, svojim ga spozna-
vanjem pronoseći drugima kroz vlastitu svijest i spoznajni entuzijazam, šireći
oko sebe energiju onog što im je dano da vide i osjete, tajnovito i nedokučivo,
iza samo njima razgrnutih velova.
Moja sumnja u doticaj s nadnaravnim nikada nije postojala, naime oduvi-
jek sam vjerovala da je moguće biti u kontaktu s nečim ili nekim što za većinu
pripada prošlosti na način ovozemaljskog poimanja vremena, ljudi i događaja.
Čovjeku otvorena srca i uma, neograničene vjere i slobode razmišljanja, dano
je biti pristupnikom za doticaj s nadnaravnim, na bilo koji od postojećih, oda-
branim pojedincima odavno poznatih načina, kao što je to primjerice kroz san,
tijekom spavanja. Mislim da se to najčešće i događa noću, usred zaspalosti,
dok su naše misli i tijelo posve opušteni, i prijemčivi za primanje i odašiljanje
poruka na podsvjesnoj razini, koje se kroz koprenu od usnulosti, povezuju s
čuvstvima nadnaravnog. Taj se doživljaj istovremeno stapa u cjelinu koja tvori
istinskost vjerniju od mnogih zbivanja koja pripadaju realnosti iz pozicije ljud-
skog, ovostranog stajališta.
Može li ipak čovjek koji nije bio u doticaju s onostranim, koliko god osje-
tilno i na intuitivnom nivou bio upućen, kroz kontakte s ljudima koji su imali
moć udahnuti mu djelić vlastite, nezadržive, isijavajuće energije, svejedno imati
vjere da ono postoji na gore opisani način, ili je on, ukoliko je lišen te spoznaje,
uskraćen za nešto, za njega od presudne važnosti? Ili možda baš tako treba i biti,
kako bi ravnoteža na zemlji i među ljudima, barem što se te kategorije životnog
nauka tiče, bila zadovoljena u optimalnoj mjeri.
Međutim, jesu li ljudi u stanju dokučiti koliko je izvanredna činjenice što
takva mogućnost ipak postoji, unatoč tome što mnogima nije dano da oćute
nadnaravno, na nijednoj od više mogućih razina, premda bi već sama indicija
kako je zemaljsko biće podareno takovom veličanstvenom dostižnošću, mogla
i trebala ljudima dati podstreka i nade za mnogo više od onog na što se čovjek
inače, kroz svoju vjeru, oslanja. On se najčešće pouzdaje tek u ono što će doći
Stanka Gjurić 67
nakon što ode s ovoga svijeta, ali ne zna, koliko je upravo mjesto na kojem
obitava i s kojeg će jednom otići, imanentnošću neuništivosti duše isprepleteno
neraskidivim nitima s onim što ga očekuje, kroz njegov doživljaj djetinjski is
crtano, s druge strane neba.
Mi smo često puta kroz svoj život tek pratioci naših neumornih vodiča
odande, predvoditelja koji nas dobronamjerno usmjeruju pouzdanim i pogodnim
putovima, samo je pitanje hoćemo li poslušati svoj instinkt koji nam govori da
trebamo postupiti kako osjećamo da je ispravno, ili to nismo u stanju, te nesvje-
sni toga, odustajemo. Naš doticaj s onostranim prožet je zapanjujućom ljepotom
suočenja s dramatičnim, ne zato što dolazi nenadano, već stoga što nas takvo
iskustvo pečati, utiskujući u nas tragove svoga prisustva na način da mijenja naš
cjelokupni pogled na život. Sve iza toga može se doimati drukčijim, ali i na dru-
gačiji način opstojati. Svaki je naš slijedeći korak od tada označen vrijednošću
besmrtne cjelovitosti. I mada naša izgovorena misao, neprepoznata zbog svoje
sublimne autentičnosti, u konekciji i sljubljenošću s onostranim, koje, jednom
nas dodirnuvši, našu dotaknutost više ne napušta, nerijetko obnevidjeli kročimo
kroz život, bez određene nakane ogrnuti nepokidivim, turobnim plaštem ispod
svojih mnogobrojnih maski.
Kada...
Oni trenuci kad moji koraci, sigurno i precizno, sami odvode me kući, jer moje
misli su negdje drugdje, a jutro je, i noć istodobno, i vraćam se k tebi, usnulome.
Momenti kada sjedam u svoju bijelu, jajoliku fotelju, u kojoj skidam šminku,
vrlo lagano, i odugovlačeći, jer osjećam kako sam tada savršeno mirna, u su-
očenju sa svojim licem koje poprima utješnu boju bjelokosti. Dok blazinice
namočene u gusto mlijeko utapkavam blagim kruženjem po čelu i obrazima,
koncentrirana samo na pokrete, i želim se stopiti sa svojom, ornamentima ispre-
sijecanom slikom u zrcalu, zalediti trenutak u kojem umivam svoje oči sve dok
ne ozdravim. Onaj trenutak kada ti predajem sebe, i sve što imam, jer ti si on,
u svome jezgru odavno zaboravljen, ali opstojao. Ime ti svoje dajem, i svoju
ćud i obličje.
Kada gledam kroz prozor u neumorivu svjetlost, a moj pas zijeva rasprostrt
u mome krilu, sit i prošetan. Sve su obaveze iza mene: suđe je oprano, tepih je
usisan, nitko me ne čeka, nitko od mene ništa ne traži, ni čavrljanje, ni poljupce.
Kad kompjutor je ugašen, i glazba, kada se ne čuje ništa osim hladetinaste tišine
koju ne želim uzbibati podizanjem iz udobna naslonjača u kojem sam napokon
prepuštena blaženstvu dokolice. Kada telefon ne zvoni, a portafon je pokvaren
i nepopravljiv. Kada svjetla su pogašena, jer je u sobu plahovito zakoračio još
jedan suncem nam podaren dan. Kada ne zaboravljam da u ladici držim mirisne
svijeće koje bih mogla upaliti svake večeri, jer uvečer ne čitam. Kada ne mo-
ram u dućan, jer hladnjak je popunjen onim što u njemu ne treba stajati: ribljim
konzervama i desetinama litara sojina napitka. Kada na mome mobitelu nema
propuštenih poziva i nepročitanih poruka, jer ih ne vidim, jer je ugašen. Kada
ne čekam da me nazoveš, jer više nemaš moj broj. Kad nitko od mene ništa ne
očekuje, čak ni moj pas, ni moja koža žedna vlažnosti.
Kad palenta je skuhana tri dana unaprijed. Kada moj pas u šetnji ne su-
sreće nikog od svoje vrste, kada je papir ispisan mojim svježe osmišljenim
rečenicama. Kad je moja jedina opsesivna radnja umjetničko stvaranje. Kada
napolju pada nezaustavljiva kiša, a perilica je bešumna, jer je namještena na
magičan broj.
Je li moguće da je došao taj dan u mome zamišljanju, u kojem priželjkujem
tu besprijekornu čvrstinu zadovoljstva neposjedovanjem, samo želju za utonu-
ćem u svijet u kojem je ideal biti tek napola budan, u neugrozivu sanjarenju,
neometan svakidašnjim potrebama? Smještena u svome miru, najsretnija sam
znajući da ste podmireni mojom blagonaklonošću, premda još uvijek je željni.
No, meni je odjednom svejedno. Sve sam izgubila i sve dobila istodobno. Ništa
nije mi nije bilo važno kao ti koji si morao otići iza oblaka.
Ljudi kojima sve je oduzeto, stanovito vrijeme pate, no u jednome času,
ako si daju prostora i mogućnosti da u sebi osvijeste za što su sve zakinuti, su-
očit će se s pročišćenjem koje je snažnije od bilo čeg do tada, svakog osjećaja
gubitka, poraza, tragedije, čak i one od koje sami možda trenutno stradavaju,
umirući. Mir koji donosi pomirenje s onim što je čovjeka zadesilo, a u kojem
uspijeva shvatiti da odjednom ništa više nije važno kao spokoj, jer sve što je
imalo smisla ranije, u nečemu drugom i nekome, najednom je transformirano u
utočište koje smo samima sebi, ako smo do sebe uspjeli doprijeti. Ne preostaje
nam ništa drugo, nego da budemo mudri, čak i kada nikada prije nismo bili ta-
kvi, kada smo griješili s radošću, misleći da si možemo priuštiti taj izvanredni
luksuz, kada nam se činilo da ne možemo izgubiti ništa presudno za našu vjeru u
one koji nas prate, jer su nam zanavijek dodijeljeni. Jer imamo dom i obitelj, ono
bez čega mislimo da ne možemo. Možemo biti rasipni u svojim pogrešnim od-
lukama, riječima, činjenju, biti zaigrani usred obilja koje nam je podario život.
Imamo sestre i braću, djecu i roditelje, prijatelje, poznanike, kućne ljubimce,
ne znajući da zapravo nemamo ništa, ništa od toga, već samo ono što nosimo
u svojoj nutrini. I ispunjenje i prazninu, jer punimo se i praznimo podjednako.
Da nije tako, ne bismo uspijevali opstati. I kada smo bez ičega i kada i mamo
sve, ili nam se tako čini, možemo biti jednako ispunjeni i ispražnjeni. Koliko
nam zadovoljstva donosi pomisao da posjedujemo ono što nitko nam ne može
uzeti, toliko nas nedostatak toga može uzdići kada se čini da posrćemo, ili već
smo pali, no iza toga ne preostaje nam drugo do podizanja. Pod uvjetom da to
želimo, da možemo i dalje trajati.
Je li možda tajna sreće u starosti, u olakšanju koje donosi činjenica da više
nemamo što izgubiti? Ta oslobođenost od obaveza, koje samo posebna vrsta
Stanka Gjurić 69
radosti sa sobom donosi, i iz koje one napokon i proističu. Je li to ta tajna koju

neki, zbog određenih životnih okolnosti, dokuče mnogo ranije od drugih? Datost
od Boga, mudrost od duše.
Siva zona
Nastojat ću biti blaga i reći kako čitav svijet, odnosno ljudska vrsta normalno
funkcionira zapravo tek u prikrivenoj, sivoj zoni. Sve ono što je karakteristično
za čovjeka, izvan te sfere, ili je dobrano prigušeno ili pak posve ugušeno. Ljudi
međusobno komuniciraju zauzlani vlastitim licemjerjem nametnutim im izvana,
i nitko nije ono što ga, kao čovjeka, unutar njega sama, ogoljela, zaista pred-
stavlja. Sve što se događa u okviru te zone, nije nužno loše, ali se, s obzirom da
je tabu, skriva, i u suštini je nedozvoljeno. Nastoji li se istinska ljudska priroda
suspregnuti, zbog dobrobiti društva? Ne mislim na grabežljivca, ili morbidnost
u čovjeku koji bi ubio da mu je dopušteno proći nekažnjeno, već na ono, u biti
bezazleno, no nepriznato ljudsko, tako svojstveno čovjeku, čega se on sam sra-
mi stoga što je sramotom obilježeno, a što se iz njega ničime ne da odstraniti.
Promatram ljude na ulici, i njihove izgladnjele oči. Okovani su lancima,
žude za sobom u sebi. Mogu napipati njihovu glad, osjetiti njihovu žudnju,
nezadovoljstvo, strah.
Svi mi koračamo u nepreglednoj koloni zauzdanih, svi smo u okovima,
i nitko od nas nije uistinu slobodan, unatoč svom eventualnom materijalnom
bogatstvu, dakle nečemu čime si, često se podrazumijeva, može kupiti ona vrst
zadovoljstva kakvu se veže uz nesputanost.
Je li ta laž društvu uistinu potrebna? Je li ono prekrilo neprovidnom mara-
mom vlastite oči, vjerujući da tada neće vidjeti što se zaista događa u čovjeku,
zamaskiralo sebe, zavaralo, i time se neoprostivo zanemarilo?
Oni koji upiru prstom, oni koji odlučuju, koji kreiraju pravila, nisu nimalo
drukčiji od drugih, ali upravo stoga što su mogli donositi odluke u ime njih, svih
nas, sve su nas zarobili, zacijelo misleći da time čine dobro društvu u cjelini.
Kako god da je, s obzirom na navedeno, ne čudi što se u svijetu sve do-
gađa. Čovjek u verigama, pogrešno usmjeren, dirigiran čovjek, kad-tad mora
puknuti, kao i čitavo društvo. Da mu je dopušteno da bude ono što jest, to se
vjerojatno ne bi dogodilo, ne na taj šokantan način. On je u mnogim svojim se-
gmentima obuzdavan na pravim mjestima, kako ne bi činio zlo, međutim postoje
točke u kojima, kao ljudsko biće, posebice kad je riječ o seksualnosti, u čemu je
najosjetljiviji i što u mnogome formira njegovu ličnost, kada je sustegnut, može
zakazati, što ga čini nečovjekom.
Radi frustriranosti koja nastaje iz pogrešnih zabrana, nadomješta svoju
nemogućnost iskazivanja sebe, čineći razna nedjela, ili funkcionira isključivo
u sivoj oblasti, a van nje je za život praktički nesposoban.
Čovjek se od pamtivijeka ustvari u mnogome stidi sama sebe i svoje ljud-

skosti, i stoga je od sebe učinio to što jest. Doveo se u situaciju da ne može
biti onakav kakvim bi mogao i trebao biti. Vanjskim je čimbenicima kreirana
individua koja zatajuje samu sebe, donekle plutajući u svome sivome području,
može li si to dopustiti, odnosno ima li prilike, koju je u tom svojevrsnom vrzi-
nom kolu, gotovo onemogućen pronaći.
U tom pojasu najbolje djeluju oni koji se ne plaše sebe. Siva je zona
svojevrsni zatvor, kao i ono izvan nje. I u njoj postoje pravila koja se ne smiju
prekršiti, no značajna je razlika u tome što čovjek u njoj zadovoljava sebe i svoje
potrebe, dok izvan nje pretežito potrebe drugih.
U danas gotovo izumrlim, zabačenim svjetovima, zajednicama u kojima
ne postoji ta određena vrst zabrana, i ljudima je dopušteno biti nepatvorenima,
nema ratovanja, frustracija iz kojih se rađa zlo. Postoji kohezija koja, držeći
zadovoljne ljude na okupu, društvo čini sretnim.
Stanka Gjurić rođena je 20. siječnja 1956. u Čakovcu, a danas živi u Zagrebu.
Članica je Društva hrvatskih književnika, Hrvatske zajednice samostalnih umjet-
nika, te Hrvatske Akademije znanosti i umjetnosti u domovinskoj dijaspori (Basel,
Švicarska). Autorica je sedamnaest knjiga.
Poezija: Sedmi pečat, 1981., Treći čin, 1983., Dječak, 1986., Ključarev san,
1990., Il sogno del guardiano, 1994., Protuotrov ili njegovanje ludila, 1994., Pro-
tuotrov ili njegovanje ludila, 1998., Sve što sja, 2005., Kažnjavalac dobrih navika,
2005., Bešćutnost akvarela, 2008., Protuotrov ili njegovanje ludila / Contravveleno
o coltivazione della follia, 2017.
Proza: Lekcija o drskosti, 2000., Dnevnik vodonoše – The Diary of an Aquari-
an, 2010., Otpovijed, 2014., Umijeće življenja, 2015., Otpovijed (II svezak), 2015.,
Kroz eros i thanatos, 2017., Unveiling Reality, 2018.
Također je (1990.) objavila i audio kasetu i CD na kojima sama govori svoje
stihove.
Dobitnica je mnogih nagrada i priznanja. Njezine su pjesme objavljene u
mnogim antologijama i zbornicima, a 1988. u Santa Cruzu (Kalifornija) pjesme su
joj objavljene u Američkoj antologiji svjetske ljubavne poezije.
U veljači 2014. uvodi novinu u svoje poetsko stvaralaštvo i objavljuje video
zbirku ‘Izabrane pjesme, i one nove’ na YouTube-u.
Autorica je kolumni u mnogim dnevnim i tjednim listovima.
Uz mnoge svoje interese (gluma na filmu, TV voditeljstvo), 2006. se počinje
baviti kratkometražnim filmom, te postiže zapažen uspjeh kao samostalna, nezavi-
sna filmska autorica. S jednim od svojih do danas najuspješnijih filmskih uradaka
“Ubojite misli” (na temu: nagazne mine u Hrvatskoj) sudjelovala je na mnogim
filmskim festivalima u inozemstvu (Kanada, Grčka, Francuska, Portugal, Italija,
Švicarska, Španjolska, BiH...), te primila mnoga priznanja i nagrade.
Augustin Serdar 71
Augustin Serdar
O nacionalizmu i drugi eseji

Ursule Mirouët
O lošim je knjigama moguće iznijeti sud odmah nakon čitanja; s druge strane,
dobra je knjiga poput dobrog vina s bitnom razlikom da knjiga mora odležati
nakon konzumacije, a vino prije konzumacije. Štoviše, lošu je knjigu moguće
valjano (o)suditi prema njezinoj prvoj rečenici, prvoj stranici, a dobru nije.
Četiri Balzacova djela kao osnov zapleta i radnje imaju “nasljedničku ko-
mediju”: Eugénie Grandet, Ursule Mirouët, La Rabouilleuse i Le Cousin Pons.
Većini čovječanstva je danas na raspolaganju apsolutno znanje. Čuva-
ri znanja ne postoje: arhivi su otvoreni, obrazovanje je obvezno, knjižnice i
knjižare su na svakom uglu, a ni antikvarijata ne nedostaje, dok o internetu ne
treba posebno govoriti. Toliko žuđena sloboda za znanjem, odnosno pristupu
informacija je napokon dosegnuta; “mračni” je srednji vijek daleko iza nas, a
“progresivne” ideje Francuske revolucije diljem kugle zemaljske niknuše i u
hladu njihovih krošanja beziznimno svi boravimo.
I, što dobismo? Površnog, plitkog glupana preneraženog vlastitom ispra-
znošću. Nikad quantum nije toliku nadmoć imao nad qualitas.
Dakle, “nasljednička komedija”, odnosno ljubav, smrt, rat, izdaja, lju-
bomora... u ozbiljnim su romanima sve te životne usputnosti samo sredstvo, a
cilj je uvijek ponad. Per aspera ad astra, kroz svakodnevno u vječno, putem
materije u – Ideju! Materija je beskrajna i beskonačna u kvantitativnom smislu,
a Ideja je jedan, beskrajan kvalitet. Književnost je samo jedan vid očitovanja
Ideje u materiji, najsloženija emanacija Jednog u sve!
Ne radi se, stoga, o narativnom zapletu pohlepnih nasljednika, niti o po-
bjedi dobra nad zlim, nego o preobražaju materijalista u skoro pa mistika. Stari
doktor Mirouët, nakon čije smrti incipit comedia, tvrdi republikanac i zakleti
ateist svjedoči znanstveno neobjašnjivim događajima, nakon čega postaje ka-
tolik. U ovom se romanu, kao i u Šagrinskoj koži, vidi snažan utjecaj Swede-
nborga, odnosno vapaj onodobnog, zaista modernog čovjeka (bitno različitog
od nas suvremenih) za (s)vrhom (odakle je dobar pogled!), smislom i utjehom.
Isto tako, ovaj je roman, ali uopće dualizam svjetova, protkan i prožet
sintezom Starog i Novog zavjeta. Umjetnost raste samo ondje gdje je posijano
sjeme kršćanstva. Uostalom, kakav je to Bog koji se ljuti, srdi i osvećuje?
Kakav je to ljubomoran Bog? Već Spinoza primjećuje da bi trokuti, kad bi
imali boga, taj bog bio trokutu nalik. Novi zavjet pruža uvjerljiviju sliku Boga;
nemoćnog Boga koji propada zbog vrline. Ako je sve to izmišljotina i Boga
zaista nema, onda se valja diviti umu koji je “izmislio” nemoćnog Boga koji
umire na križu.
Međutim, Boga ima i umjetnost je njegov nepobitni dokaz. Ne treba, s
druge strane, odbaciti pedagoški ton Staroga zavjeta, jer, istovjetan je Ezopo-
vim basnama. Osnovna je poruka romana Ursule Mirouët: “Jahve je spor na
srdžbu, a bogat milosrđem; podnosi opačinu i prijestup, ali krivca ne ostavlja
nekažnjena, nego opačinu otaca kažnjava na djeci do trećega i četvrtog koljena.”
(Br 14, 18)
Za grijeh će netko odgovarati; otac, sin, suprug, kći, unuk, praunuk... Koz
mos je opsesivno-kompulzivan i voli svoju ravnotežu. Dakle, to nije čak ni neko
božansko pravilo, nego prirodan zakon, poput Euklidovih teorema.
Njihov bog baca munje, šalje vojsku anđela na svoje neprijatelje, udara
maljem, sudjeluje u ljudskim ratovima... A naš Bog? Toliko moćan da umrije na
križu. “Nerealni”, “bijeli” likovi, u ovom romanu protagonistica, Ursula, bljesak
je i odbljesak Raspetoga; vrlina ideje ili ideja vrline, kako već tko hoće – to je
sva uzvišenost realizma, odnosno književnosti kao najpotpunijeg očitovanja
beskonačnog u konačnome.
Dunda
Na nas je, suvremene, bačena kineska kletva; živimo u zaista zanimljivom vre-
menu. Štoviše, tisućljetna nam se kultura raspada i rastače pred očima, musli-
manska horda juriša na naš križ, križ kojega se već cijelo stoljeće, pa i dulje, po-
tiho odričemo, što za posljedicu ima rasplamsavanje liberalnog fašizma. Zaista,
20. će stoljeće, osim po lošoj književnosti, glazbi i inoj umjetnosti (usudimo li se
toliko uopće uniziti pojam umjetnosti), ostati zapamćeno kao stoljeće fašizma,
crnog, crvenog i onog duginih boja.
Od sviju europskih kultura, najuzvišenija je ona francuska. Francuska je
ujedno i ključ europskog spasa, odnosno pada. Nažalost, dašak Francuske je do
Hrvata stigao tek posredstvom Matoša – prekasno i prekratko – u kulturnom
smislu. U političkom, možemo samo reći – na sreću! Jer, u Francuskoj je otpoče-
lo dokidanje onoga čijem dokinuću upravno danas, sad, svjedočimo. Isprva, he-
gelijanski sročeno, antiteza iz 1789. godine je dala prostora građanskoj (sinteza)
kulturi u punom smislu te je izjednačila s aristokratskom i klerikalnom (teza).
Međutim, trebalo je obratiti više pažnje na revolucionarnu parolu, odnosno nje-
zin kraj – ou la mort. Hegelov se “i-i” preobrazio u Kierkegaardov “ili-ili” i
tako smo danas završili s desne strane revolucionarnog “ili” – u (kulturi) smrti.
Uostalom, ako latinski jezik vazda ima naglašen prvi ili drugi slog, nikad
posljednji, a francuski beziznimno posljednji, onda tako opet završavamo na de-
snoj strani. Najezda Arapa je bila, dakle, samo pitanje vremena jer čitaju s desna
na lijevo! Stoga, francuska smrt bijaše neminovna, a time i smrt cijele Europe.
Augustin Serdar 73
Za razumijevanje je, spoznaju i shvaćanje sadašnjosti nužno poznavanje

povijesti. Za razumijevanje 20., dakle, 19., a za potonje 18. i tako u nedogled.
Primjećuje Nietzsche, zašto bismo beskonačnost pripisivali samo vremenu koje
će doći, a ne vremenu koje je prošlo?! To najsjajnije i najproturječnije od sviju
stoljeća – 19. – najavilo je 18., ne samo u vidu Revolucije kao neposrednog
uzroka svih budućih promjena (i zala!), nego u vidu jednog od visova francuske
kulture – Voltairea.
Usporedivši Voltairea, čijim je imenom kršten 18. vijek, s ostalim filozo-
fima i umjetnicima, nailazimo na briljantan um, veliko obrazovanje i preobi-
lje, štono riječ, esprit-a. Također, uviđamo svu proturječnost i paradoksalnost
nadrimoralizatora iza čijeg se podrugivanja skrivala depresija, pesimizam i
razočaranje. Odista, da je dočekao giljotinu potkraj tog stoljeća, ne bi mu se
svidjelo što je, između ostalih, bez glave ostao de Lavoisier, otac kemije, čije
je smaknuće netko popratio riječima: “Francuskoj je bio dovoljan trenutak da
odrubi tu glavu, a trebat će joj sto godina da izrodi sličnu.” Candide je samo
tomu dokaz; ako je jedan Leibniz smatrao da živimo u najboljem od sviju mo-
gućih svjetova, zašto proturječiti i izrugivati optimizam, optimizam kao najveću
apologiju života? Eto, Voltaire je, ma koliko duhovit, bio glasnik smrti i njezine
kulture.
Veliko umjetničko/filozofijsko djelo zahtijeva mnogo odricanja: red, rad i
napose disciplinu. U Voltairea toga nema; naprotiv, duh mu je razuzdan i divlji.
Neobuzdan, hrlio je ka svemu, zaustavljajući se nigdje i nikad. Voltaire nije
ostavio veliko djelo, već mnogo malih, što je dokaz nediscipliniranosti i dušev-
ne nemoći, rastrojstva duha. Ako Nietzsche ili, pak, Kierkegaard, kao najveći
protivnici sistema u najširem smislu te riječi, naposljetku jesu uvidjeli potrebu
za sveobuhvatnošću suprotiva fragmentaciji, onda je Voltaire, utoliko više kao
njihov prethodnik neopterećen ludostima moderne i zamkama relativizma, isto
to trebao spoznati. No, njegov je duh pokleknuo, a duhovitost je ostala samo
krabulja iza koje se skrivao duševni rasap.
Écrasez l’infâme!
U de Maupassantovom se remek-djelu Dunda, bludnica, odnosno bestidni-
ca “žrtvovala” za Francusku, kad to nije htio učiniti bogati trgovac, plemić i dvi-
je časne sestre. Bijaše to točna dijagnoza tumora čiju metastazu danas živimo.
Tko ima oči, neka pročita!
Europska prijestolnica ničega 2020.

(Između pleonazma i oksimorona)
Kultura je toliko složen pojam da mu je čak posvećen studij kakvog, između

ostalih, ima i Sveučilište u Rijeci. No, kao i svi široki pojmovi, u jednome tre-
nutku počne značiti sve, odnosno ništa.
Glavnina je filozofa složna, od Platona do Wittgensteina, da o “ništa”

ne možemo, misliti, umovati, a nekmoli govoriti. Hrvatski jezik omogućuje
(dosljednu) sklonidbu zamjenice ništa, stoga u filozofsko-jezičnom smislu, mo-
žemo govoriti o ničemu (različito od ni o čemu govoriti).
Čovjek se rijetko kad susretne s utjelovljenjem svoje maksime. Naša, tvr-
da, neprilagodljiva i isključiva, kakve smo već naravi, estetska (i ne samo estet-
ska) maksima glasi: “Apsolutno, makar apsolutno ništa.” Osim u (pre)kratkim
vremenskim razdobljima, ne nađosmo apsolutnu umjetnost, apsolutnu filozofi-
ju, apsolutnu politiku ili apsolutnu monarhiju, no ugodno se iznenadismo kad
shvatismo da se već neko vrijeme susrećemo s drugim dijelom naše maksime
– (apsolutno) ničim.
Apsolutno tvrdo, apsolutno neprilagodljivo i apsolutno isključivo apsolutno
ništa – naš rodni grad – grad Rijeka, mjesto gdje se razgraničavaju Biće i Ništa
(ipak mrvičak više na strani ničega), jedina opipljiva apologija hegelijanizma (ili
marksizma?), rijeka koja spaja i naposljetku – rijeka koja bi htjela poteći uzvodno.
Putešestvujući (sloboda rusizmima!) dobar dio života silnim knjigama,
upuštajući se u filozofijske rasprave s mrtvima i tražeći odgovore na ona vječna
pitanja čiji bi odgovori čovječanstvu pružili svojevrsnu svesvrhovitost, previ-
djeli smo da je ključ svega toga upravo pred nama. Primjerice, nijedan ljudski
um nije u stanju objasniti kako Rijeka može biti, posegnimo za izrazom doma
ćih ‘judi, istovremeno velo niš’ i miće niš’? Što drugo istovremeno može biti
oksimoron i pleonazam?
Kako je Rijeka lučki grad, a nema brodova? Kako je Rijeka turistički grad,
a nema turista [Dobrinj na Krku bilježi više noćenja od Rijeke, a u Vukovar
(!) godišnje pristane više cruisera)? Kako je Rijeka drugi najveći obalni grad u
cijeloj Hrvatskoj te jedini takav grad kojemu najveći prihodi nisu od turizma?
Kako je Rijeka industrijski grad bez industrije? Kako je Rijeka sveučilišni grad,
a Sveučilište u Rijeci nije ni među prvih 50 u Europskoj uniji (doduše, sad će
se malo popraviti kad Britanci izađu)? Kako je Rijeka kulturan grad, a kazali-
šte se (doslovno!) raspada? I kako kulturan grad bez kulture postane Europska
prijestolnica kulture?
Svatko će se složiti da su ova pitanja i još mnoga, zbog brojnosti izostav-
ljena, ravna, dapače umnija od onih klasična njemačkog idealizma, jer, obuhva-
ćaju kako spoznajno-teoretsku, logičku, metafizičku problematiku tako i ovu
praktičniju, svakodnevniju problematiku poput kulture, industrije ili turizma.
Na primjer, kako ništa može biti prijestolnica ničega? Nadalje, ako već postoji
prijestol koji nužno razdvaja po nečemu, koja je razlika između ničega na pri-
jestolu i ničega koje nije na prijestolu? Dosad se ništa pokušalo odrediti kao
nespoznatljivo, dakle kvantitativno i kvalitativno neodredivo, no ako postoji
spomenuta razlika između ničega na prijestolu i ničega bez prijestola, onda
nužno slijedi differentia qualitatis, što dokazuje da se nismo na odgovarajuć i
pravilan način bavili ničim (različito od ni čim se nismo bavili).
Augustin Serdar 75
I.
Idejni začetnici EPK jesu marljiv i radišan narod – Grci. Njihovu se lukavstvu
i vještinama možemo samo diviti, jer, posljednji znameniti Grk bijaše Aristo-
tel. Prije više od 2000 godina (stari) nam Grci dadoše matematičare, filozofe,
pjesnike i pisce, i od spomenutog Filozofa, kako ga krstiše srednjevjekovni
mislitelji, ni jednog jedinog barem polu-znamenitog Grka. Toliko o minulom
radu cijelog jednog naroda!
Potvrdu da su suvremeni Grci ipak pravi nasljednici starih predaka svojih
dobismo 1985. godine. Grcima su ideje očito urođene (kakvog li višeznačja!),
pa je dvije godine ranije Melina Mercouri, ondašnja grčka ministrica kulture,
“dobila” ideju o Europskom gradu kulture s ciljem zbližavanja europskih naroda
unutar tadašnje Europske zajednice. ‘85. je projekt grada kulture otpočeo i prvi
Europski grad kulture bijaše Atena, što je u povijesnom smislu sasma prikladno.
Međutim, Europska je zajednica dala novac, Grci su novac primili (pravnici bi
rekli – ugovor je sklopljen!), a pružili su sve kulturne znamenitosti – antičke
Grčke. I tako su Grci nanovo mrtvi kapital pretvorili u živi, iskoristivši minuli
rad svojih 2000 godina starih predaka i digli novac od briselskih ljevičara.
Ostali su europski narodi uvidjeli oživljenu grčku genijalnost te kao grado-
vi kulture uslijediše Amsterdam, Firenca, Berlin, Pariz, Lisabon, Antwerpen...
Ispostavilo se da su sve to gradovi velikih kultura i da su svi u stanju zarađivati
od minulog rada svojih predaka. Shvativši da benzina nema u neograničenim
količinama, briselski ljevičari nisu imali obraza ukinuti projekt Europskog grada
kulture (tko bi se, uostalom, mogao usprotiviti idejama sveeuropskog bratstva
i jedinstva te povezivanju svih tih naroda i narodnosti?!), pa su odlučili da
će se (uz malobrojne iznimke) titula (od ‘99. godine Europska prijestolnica
kulture) kulturne prijestolnice dodijeliti manje razvijenim gradovima, dapače
gradićima, načelno bez razvikanog povijesno-kulturnog pedigrea, koji će ipak
morati nešto i raditi ne bi li sredstva iz Bruxellesa donekle i opravdali. I tako se
u plejadi europskih prijestolnica kulture nađoše Cork, Patras, Sibiu, Stavanger,
Turku, Guimarães, Košice, Umea i ostala mondena mjesta europskih naroda i
narodnosti.
Od sviju ljudskih zanimanja, kultura je najunosnija jer je u kulturi jedino
moguće djelovati sukladno onoj benderovskoj maksimi. Budući u “kulturnoj
industriji” ne postoji koncept ostvarivanja viška vrijednosti, jer bi višak vri-
jednosti trebalo predstavljati upravo umjetničkog djelo u smislu izložbe, slike,
predstave, knjige, skladbe, pjesme i sl., dakle ili inovacija ili kompilacija, čiji je
nastanak plaćen (klasični primjer ugovora o djelu) te se onda nudi publici kako
bi se, barem danas, djelomično pokrili troškovi financijera ili mecene. Kultura,
kao i obrazovanje, ima inherentnu vrijednost po sebi te ne podliježe u potpunosti
uvriježenim tržišnim pravilima, no ona, kao i svaka naplatna ljudska djelatnost
zahtijeva rad, vrijeme, a sukladno tomu i novac.
Ono što se uobičava nazivati modernom (razlikovati od mȍdērne) ili, pak,

suvremenom umjetnošću, a čemu svjedočimo cca. od početka prošlog stoljeća
jest svojevrsna décadence u proizvodnom, idejnom i realizacijskom umjetnič-
kom smislu. Razlozi tomu jesu mnogostruki, no kako je ovdje riječ o ničemu
kao prijestolnici ničega, valja ih izostaviti. Ugrubo, papa Leo X. si je mogao
priuštiti Michelangela, princ Paul II Anton Esterházy je bio dovoljno imućan
da mu Kapellmeister bude Haydn, a Amerikanci su Solženjicinu plaćali protu-
sovjetske romane (koje se moglo napisati bolje i strastvenije!). Pravo je, stoga,
pitanje tko bi u gradu Rijeci, prijestolnici ničega, htio priuštiti Slavena Tolja,
Olivera Frljića ili Vuka Ćosića? Ako se već i nađe takav, pitanje je zašto bi ih
netko htio priuštiti?
Očito se pojavila potreba za dodatnim snižavanjem kriterija nakon što pri-
jestolnice kulture postaše Mons, Plzeň, Wrocław, Aarhus, Paphos i Leeuwarden.
Mali gradić je pleonazam (nešto poput miće niš’), a u briselskim se uredima
odlučilo za mjestašca manja od gradića, za što naš dični jezik hrvatski nema
naziv pa poseže za turcizmom – palanka. 2020. će godine Rijeka biti Europskom
palankom kulture. I evo nas opet u oksimoronu...
II.
Uz pitanje što slijedi nakon smrti, gdje se nalazi drevna Atlantida ili tko je ubio
Kennedyja, kako je Rijeka postala Europskom prijestolnicom kulture ostat će
jedna od tajni na koje čovječanstvo vjerojatno nikad ne će naći odgovora.
Tema na kojoj se temeljila prijava Rijeke je “Luka različitosti – Port of
diversity”. Vjerojatno se misli na sijaset političkih stranaka na vlasti od ‘45. U
Izvještaju o predodabiru, kojeg je donijelo Povjerenstvo za odabir Europske
prijestolnice kulture 2020 (“Panel”), o Rijeci piše sljedeće: “Panel cijeni analizu
konteksta grada i izazova s kojima se suočava. Ona navodi da je Rijeka ‘hrvatski
sinonim za nestandardno, liberalno, antinacionalističko i tolerantno.’”
Dalje se navode strategije grada među kojima stoji: “Predloženi projekti
uključuju široki raspon od kulturnog sektora, preko obrazovanja, digitalne sfere,
LGBT, nastavljajući razbijanje tradicionalnog koncepta nacionalnog kazali-
šta...” Bez LGBT-a ne bi moglo. Zaista, kakva je to kultura bez LGBT pokreta?!
Kad HNK Zajc zjapi prazan u poluruševnom stanju, istina, to se može nazvati
“razbijanjem tradicionalnoga koncepta nacionalnog kazališta”. Kako je moguće
da se Povjerenstvo, čije su članove imenovali Europska Komisija, Vijeće, Parla-
ment i Odbor regija, odlučilo za propali grad uništene industrije, katastrofalnog
urbanizma, nihilističke politike i posvemašnje nekulture?
Iako je to već davno iza nas, valjalo je podsjetiti na (mutan i nejasan) po-
četak. Bacimo li oko na Krležinu Enciklopediju, vidimo kako u većini članaka o
jugo-komunističkim borcima, njihova biografija počinje s mjestom i nadnevkom
rođenja, a nastavlja s dioništvom u NOB-u. Isto je s biografijama hrvatskih
Augustin Serdar 77
političara; sve počinju godinom rođenja i nastavlja s ‘90. ili ‘91. godinom, a u
međuvremenu, ako je suditi prema njihovim životopisima, nisu radili ništa, nisu
bili nigdje, kao da ih je Rijeka progutala...
III.
Uz Rijeku će Europska prijestolnica kulture 2020. godine istovremeno biti i

irski grad Galway. Manje je poznato da Rijeku, odnosno Hrvatsku, s Irskom na
području kulture veže mnogo više no što se na prvi pogled čini.
Naime, mecena, financijer i glavni politički zaštitnik hrvatskog narodnog
preporoda u 19. stoljeću bijaše Laval Nugent, feldmaršal, vitez reda Zlatnog
Runa, komandant reda Marije Terezije i rimski princ, rođeni Irac. Bio je najmoć-
niji plemić u Ilirskom preporodu, vrhovni hrvatski vojnički zapovjednik, zapo-
vjednik Krajine i zaštitnik Ljudevita Gaja. Sanjajući obnovu t. zv. frankopanske
države, kupio je sve frankopanske posjede koje je mogao diljem Hrvatske, uk-
ljučujući i one u Rijeci, odnosno na Trsatu. Sva su njegova djeca govorila tečan
hrvatski jezik, a njegov sin Albert Nugent je u hrvatskom narodu bio nazivan
“Hrvatski lav”. Potonji je također spavao (!) ispred Gajeve tiskare u Zagrebu
kako bi Ljudevita Gaja fizički (!) branio od mađarona i političkih neistomi-
šljenika. O tomu postoji literatura, treba samo znati kamo gledati i koga pitati.
Uglavnom, to je jedna velika i lijepa hrvatska priča o strancu koji je postao
Hrvat te je jako puno učinio za hrvatski narod, hrvatski jezik i hrvatsku državu.
U svakoj bi normalnoj zemlji upravo ova tema koja na tako fin način veže Hr-
vatsku i Irsku postao kamen zaglavni projekta EPK.
Ali ne! Zašto kulturno spojiti dva “bratska” naroda, Hrvate i Irce, te poka-
zati Europi što je kultura kad su Hrvati zapravo već spojeni s ostalim bratskim
narodima i bratskim narodnostima, samo je, eto, “zbog nesporazuma”, izbio
bratoubilački rat. Istinabog, u priči o Nugentu nema LGBT-a, što je nepremo-
stiv jaz.
Vrle su se Riječanke i još vrliji Riječani imali prilike susresti s idejama
EPK 2020. 26. (Filodrammatica, Korzo) i 27. (FFRi) travnja 2018. godine na
skupu imena Atlantic to Adriatic, contact points and historical parallels betwe
en Ireland and Southeast Europe. Ako je hrvatski grad Rijeka, uz spomenuti
irski grad, europska prijestolnica kulture, zašto se govori o “Southeast Euro-
pe”, t.j. jugoistočnoj Europi? Po toj logici su umjesto “Ireland” trebali napisati
“Northwestern Europe” ili?
Tako imamo “Ireland & Croatia, Secularisation vs. de-secularisation”.
Vuk Perišić je držao predavanje o Hubertu Butleru i Chrisu Aggeu, dvojici Iraca
koji su žestoko napadali katoličku crkvu u Hrvata te je u svojim radovima poi-
stovjećivali s ustaškim režimom. Uslijedilo je predavanje fenomenalnog naziva:
“To be for us is not to be with us: marxism and fascism in the Irish and Croat
national liberation movements during the 1970’s”.
Bilo je predavanje o Kosovu (?!) pod naslovom “Conflict at the interface:

Ethno-national divisions, class inequalities and hegemonic forces in northern
Ireland and in Kosovo.” Bilo je tu i “Irish-Balkans historical and cultural entan-
glements” (doduše, Nugenta su izostavili, a nejasno je zašto se govori o “irsko-
balkanskim” umjesto o irsko-hrvatskim vezama?). Nije izostavljen ni sport pa je
Jelena Đureinović govorila o Celticu i Vojvodini (?!) 1966. godine. Svatko će se
složiti da je za Rijeku posebno važna tema sljedećeg naslova “Andrija Artukovic
and axis agents in Ireland post-world war II”. Danilo Šarenac iz beogradskog
instituta za suvremenu povijest je držao predavanje o Flori Sandes koja je služila
u srbijanskoj vojsci (?!) u I. svjetskom ratu. Zanimljivo je bilo slušati i temu
“We are next: secessionist aspirations in Northren Ireland and Herzegovina.”
Svatko uman će se složiti da je sve navedeno izrazito bitno za Rijeku u
kulturnom i svakom drugom smislu. Vojvodina, Kosovo, Artuković, Herce-
govina, sekularizacija – svakodnevne riječke teme koje zahtijevaju svojevrsnu
kulturno-političko-filozofijsku obradu.
IV.
Umjetničko djelo, koje je zahtijevalo nevjerojatan rad, napor, muku, znanje,

odricanje i što već ne, a koje je nedavno pridobilo sardca naših sugrađanki i
sugrađana, osvanulo je u obliku crvene trake uzduž “Mrtvog kanala”, odnosno
“Kont”-a. Radi se o “intervenciji umjetnika” Damira Stojnića, a kako piše na
stranicama EPK-a, “kojim on nastoji obilježiti sve socio-političke sedimente
nataložene (evo nas opet u pleonazmu, jer, sediment je talog pa je sukladno
samome sebi već nataložen, op. a.) na riječkom lokalitetu od njezina osnutka”,
sve u želji za premošćivanjem “selektivne memorije”.
Granica je, koje se prosječan Riječanin uopće ne sjeća nit’ mu je važna,
opet zaživjela u ovom nevjerojatnom umjetničkom pothvatu. Ovo je samo jedno
u nizu velebnih umjetničkih performansi unutar projekta EPK 2020. koje se,
prema službenim podacima, financira s 30 milijuna eura, odnosno toliko će
koštati (nesumnjivo će trošak biti veći zbog, kako vidimo, zaista skupih i izra-
zito promišljenih umjetničkih podviga) realizacija cijelog projekta Prijestolnice
kulture.
Prava kultura i prava umjetnost rijetko zapliva u političkim vodama. Po-
litika je, najstariji od sviju ljudskih zanata, u suvremenoj “umjetnosti” samo
jeftina izlika za bezidejnost, nesposobnost i amaterizam, o čemu svjedoči cijelo
20. i početak 21. stoljeća. Umjetnošću “provocirati” znamen je smrti umjetnosti.
Pa ipak, kad se već hoće “provocirati”, onda i to, kao i sve, treba znati raditi
de lege artis.
Uzmimo primjer riječkoga orla. Orao je u prvotnom obliku preživio
sve do 1919. godine i dolaska D’Annunzia u grad. Naime, tada mu je jedan
D’Annunzijev ardit odrubio jednu glavu budući su talijanski fašisti smatrali da
Augustin Serdar 79
je dvoglavi orao austrijski, a jednoglavi rimski te je skulptura ostala na vrhu

gradske kupole u tom obliku sve do 1949. godine kada su ga tadašnje komuni-
stičke vlasti označile kao buržoaski i nenarodni simbol, te ga dale skinuti i raz-
biti na komade, 20. siječnja 1949. godine. No, nije baš jasno kao simbol čega se
2017. godine riječki dvoglavi orao vratio? Carske Austrije ili kraljevske Ugar-
ske, možda kao buržoaski simbol ili (ne)narodni simbol [kojeg (ne)naroda]?
Osvrnuvši se na nedavno provedene referendume u talijanskim pokraji-
nama Lombardiji i Venetu, europarlamentarac i bivši šef IDS-a, Ivan Jakovčić,
je izjavio: “Taj model referenduma dobar je i za Hrvatsku. Postoje hrvatske
regije, osim Istre tu su i neke druge regije, u kojima su aktivni pokreti za većom
autonomijom. Pitajmo građane žele li ili ne veću autonomiju svojih regija”.
S druge strane: “Istra, Rijeka i Dalmacija talijanske su zemlje oduvijek”
– izjavljivao je bivši podpredsjednik talijanske vlade Gianfranco Fini novinaru
SD-a Šenolu Selimoviću u intervju koji je objavljen 13. listopada 2004. go-
dine. Pet godina kasnije, u ulozi Predsjednika zastupničkog doma talijanskog
parlamenta, Gianfranco Fini je na još jednom skupu talijanskih esula u Trstu
izjavljivao da područja u Hrvatskoj i Sloveniji koja su Talijani napustili tijekom
i poslije drugog svjetskog rata trebaju “oživjeti novim dobom talijanstva”. Te su
zemlje dio “baštine nacionalnog identiteta” isticao je Fini i poručio okupljenima
da tamo “treba vratiti našu kulturu, vaše lijepo narječje, sjećanje na domovinu”.
2009. je godine u Trstu otvoren Muzej dalmatinske, riječke i istarske kul-
ture. Grad Rijeka ima čak Arhiv i povijesni muzej Rijeke u Rimu, koji se bavi
sudbinama nesretnih Hrvata talijanskog jezika (t. zv. Fijumani) te “Vittoriale”
u mjestu Gardone, na Lago di Garda. Dakle, u ova mirnodopska vremena, vanj-
skopolitički se talijanski ciljevi ostvaraju prvenstveno – kulturom.
U kolovozu 2017. godine u Puli povodom obilježavanja 71. obljetnice
eksplozije na Vargaroli (Vergaroli), gdje je poginuo velik broj nevinih Pulja-
na, Udruga antifašističkih boraca i antifašista grada Pule te predstavnici Grada
Pula, položiše vijence na spomen-obilježje kod pulske Katedrale. Uz navedene,
obilježavanju su prisustvovali predstavnici pulske Zajednice Talijana, konzulata
Republike Italije te predstavnici Slobodne Općine Pula (?!) u egzilu.
Nadalje, slične “slobodne općine u egzilu” imaju Zadar te Rijeka. Incident
u Puli nije izoliran ni slučajan; naime, u lipnju 2017. godine je gradonačelnik
Rijeke primio predstavnike “esula” (izgnanika). Prijemu je nazočio i gradona-
čelnik “Libero Comune di Fiume” (Slobodne općine Rijeka) Guido Brazzodu-
ro, čime je njegov legitimitet kao gradonačelnika “Rijeke u egzilu”, odnosno
talijanske Rijeke – priznat!
Isto tako, nedavno su mediji pisali o tomu da će na (zapadnom) ulazu
u Rijeku uskoro biti postavljena ploča s natpisom Rijeka – Fiume. Navodno
je upravo taj projekt bio jedna od tema nedavnog sastanka članova Zajednice
Talijana i riječkog gradonačelnika. Natpisi ne će biti postavljeni kao službeni
prometni znak, već kao turističko-informativna ploča. Hoće li, u duhu “umjet-
ničke intervencije” Damira Stojnića, na istočnom ulazu u Rijeku biti postavljen

natpis Rijeka – Ријека, uravnilovke radi?
Uzmemo li u obzir činjenicu da Rijeka propada u svakom smislu, da se u
Rijeku ništa ne ulaže, a slično je s Istrom koja živi isključivo na račun turizma;
dakle, nema ulaganja, nema poticanja ni poduzetništva, ni industrije, ni obrta
t.j. nema infrastrukturne strategije od strane države, a da o lokalnim vlastima
ne govorimo, čovjek se zapita je li to slučajnost ili, štono riječ, opaka namjera?
Pridodajmo tomu (neuobičajenu) činjenicu da je Zadarska nadbiskupija
izravno podređena Rimskom biskupu, odnosno Papi; čovjek se zapita jesu li
zaista prestale sve talijanske ambicije za nekad talijanskom Istrom, talijanskom
Rijekom i talijanskom Dalmacijom? Što god mi mislili o Talijanima, to je star
narod i funkcionalna država s dugom tradicijom državotvornosti, čije institucije
postoje po barem nekoliko stoljeća. Talijani, za razliku od nas koji vlastitu dr-
žavu imamo tek tridesetak godina, svoje nacionalne interese planiraju i kreiraju
desetljećima unaprijed, pa, ako se sjetimo da je Beograd 1920. tako lako dao
Talijanima nešto što pripada Hrvatskoj, a isto to potvrdio Rimskim ugovorima
4 godine kasnije, ako uzmemo u obzir Rimske ugovore iz 1941. godine, kad je
Italija opet ustrajala na onomu što je stekla 2 desetljeća ranije te činjenicu da
protjerani Talijani iz hrvatskih krajeva poslije ‘45. godine nikad nisu konzumi-
rali pravo obeštećenja za konfisciranu i izgubljenu imovinu, a što im je jamčeno
Mirovnim ugovorom iz 1947. te Osimskim sporazumom iz 1975. godine; uve-
žemo li sve ovo s činjenicom da potonjeg, Osimskog sporazuma, nema u Hr-
vatskoj, da mu nema spomena iako trenutno Hrvatska vodi spor sa Slovenijom
glede Savudrijske uvale, onda Stojnićeva “umjetnička intervencija” ima smisla.
Štoviše, uzevši sve izneseno u obzir, povući crvenu traku koja obilježava
granicu bivše Kraljevine Jugoslavije i Italije jest vrhunski umjetnički pothvat,
toliko provokativan, istovremeno toliko višeslojan, možda čak i proročki, a k
tomu izuzetno uspješno premošćuje “selektivnu memoriju”...
V.
Zastranili smo, no, to se događa svima koji se dotaknu politike. Austrijska Ri-
jeka bijaše nešto, mađarska Rijeka bijaše nešto, talijanska Rijeka bijaše nešto,
a današnja je Rijeka svojevrstan dokaz nevaljalosti prvog zakona termodina-
mike.
Ma ‘ben ti s’e, ćo, još ćemo se s’ega tega štufat’. Vratimo se radije našem
mićem velegradu, kvarnerskom Šangaju i primorskoj Silicijskog dolini. Bayre-
uth ima festival Wagnerovih opera, ali Rijeka ima Melodije Istre i Kvarnera.
München ima Oktoberfest, ali Rijeka ima Festival hrane i Porto etno. Petrograd
ima Auroru čiji je pucanj iz topa na Zimsku palaču označio početak oktobarske
revolucije, no, može li se to mjeriti s riječkim Galebom pod čijom paljbom
stradava gradski proračun?!
Augustin Serdar 81
Boj se bije, bije, ekološki se barjak vije – sažetak je premijere nedavno

održane opere Nikola Šubić Zrinski. “Bit će to moje viđenje Zajčeve opere. Sma-
tram da je potrebno reinterpretirati baštinu, no kad je u pitanju novo ‘čitanje’
uvijek postoji i veća mjera opreza. Postoje neki uzusi kako nešto treba i kako ne
treba raditi, no to onda nije umjetnost. Mislim da imamo pravo na preispitivanje
i slobodu. U ovoj reinterpretaciji ‘Zrinjskom’ smo pristupili kao svojevrsnoj
distopiji, u kojoj više ne postoji ništa osim čovjeka i borbe za komad zemlje
koja još može roditi nekim plodom. Metaforički je riječ o uspostavljanju mo-
ralne vertikale u samom čovjeku. Dok je inače uvriježen naglasak na grupnim
scenama, mi smo se više posvetili intimnom ozračju” – osvrnula se režiserka
Ruždjak Podolski za Novi list.
Nadalje, veli ona: “U ovoj reinterpretaciji Zajčeve opere stupili smo u
prostor distopije – to je ‘Zrinjski’ s kraja svijeta u kojemu više nema ničega – ni
plodnog tla, ni zelenila ni kisika (dakle, Zrinjski je zaista dospio u Rijeku?, op.
a.). Tu se vodi borba za posljednji komad zemlje i posljednji komad humanosti,
moralne vertikale i dostojanstva. Mislim da bi danas domoljublje trebalo biti
prevedeno u prostor preuzimanja odgovornosti, uspostavljanja moralne ver-
tikale i vjeru u čovjeka kao prve i osnovne postavke ovoga svijeta.” U duhu
dosadašnjeg cjelokupnog projekta EPK-a, bilo bi prikladnije da se na taj način
obradila Kosovska bitka, a ne ionako neuspjela obrana Sigeta.
U teorijskoj se fizici relativno nedavno došlo do otkrića pojave koja ima
negativnu masu, te su fizičari upali u metafizičko-logička protuslovlja. Eto nas,
najzad, pred razrješenjem dvojbe kako ništa može biti i kako o ničemu možemo
govoriti. Dakle, ima tu svega i svačega, dapače: “kad bi se sve redom popisalo,
sav svijet, mislim, ne bi obuhvatio knjiga koje bi se napisale” (Iv 21,25), međutim,
sve to ima negativnu masu, što je s obzirom na čelnog čovjeka grada, primjerena
grotesque, odnosno pomirba suprotnosti – točno između pleonazma i oksimorona.
VI.
Valja se, za kraj, vratiti samom središtu cjelokupnog projekta EPK 2020., izvoru
i ušću “grada koji teče” (uvijek uzvodno!) – ruzinavom bananonoscu što ga je,
u vječitom pomanjkanju ukusa, komunistički diktator na čelu sulude države
pretvorio u jahtu – “Galebu”. Sasvim prikladno, plutajuća odrtina, koja se na po-
vršini mora održava tek uz pomoć uzgonske sile, pokušava zaploviti, ali ne može
zbog negva, odnosno rupa (prošlosti), savršena je personifikacija grada Rijeke.
Ustrajavanje na tom plutajućem smeću nepobitni je dokaz ambicije grada
Rijeke da, budući mu je kulturna (ali i politička) ishodišna točka oronuo cruiser
zločinca i diktatora u svjetskim razmjerima, ujedno brod koji se u međunarod-
nom registru brodova vodi pod zastavom države Sveti Vincent i Grenadini,
nadiđe titulu Europske prijestolnice ničega i okruni se krunom Svjetske prije-
stolnice Ničega!
O iskonu i naravi nacionalizma – ukratko
I.
Pojmove neophodne za funkcioniranje društva, zajednice, odnosno društva

određuju zakonodavac i sud. Svi su ostali pojmovi prepušteni na milost i ne-
milost, odnosno obrazovanost i neobrazovanost književnika, filozofa, znan-
stvenika, povjesničara; intelektualaca (ili možda intelektualista?) koji javnim
djelovanjem, izdavanjem knjiga, sastavljanjem udžbenika, a naposljetku i pu-
tem medija, obrazuju ljude. U razdoblju duhovne opustošenosti, intelektualne
oronulosti, vrhovništva partikularnosti i relativističke oholosti mnogi pojmovi
stradaju, a takvoj sudbini nije izmaknuo ni pojam nacionalizma.
U hrvatskom je, ali i europskom javnom, političkom i društvenom dis-
kursu nacionalizam postao pogrdnica (pejorativ). Zemlje bivšeg istočnog i ju-
goistočnog bloka za to imaju opravdanje – skoro pola stoljeća svakodnevnog
ispiranja mozga i izvrtanja vrijednosti putem boljševičkog agitpropa, dok je za-
padna i središnja Europa doživjela revitalizaciju marksizma na jedan suptilniji
način. Nakon što se marksizam, kao ekonomijsko učenje, pokazao neozbiljnim
i neodrživim, galantno se, da ne kažemo incognito, pretočio u filozofiju kroz
frankfurtsku školu, a zatim u socilogiju, psihologiju, kulturologiju, krimino-
logiju i sve ostale humanističke logije. On se, uz svoje derivate socijalizam
i komunizam, tako desetljećima borio protiv svega što predstavlja preprjeku
besklasnom društvu i utopijskoj jednakosti, težeći ukidanju svih razlika i te-
melja razlikovanja.
No, kako to često biva, uzrok, odnosno sama mogućnost da se nacionali-
zam kao pojam ocrni, leži u jednoj banalnosti. Marksizam je ishodište dva naj-
veća zla u povijesti čovječanstva – socijalizma i nacionalsocijalizma, skraćeno,
nacizma (fašizma). Različito je u njih što prva ideologija zagovara socijalizam
za sve narode (ukidajući tako razlike između naroda), a druga socijalizam za
(samo) jedan narod; zapravo se radi o odnosu općeg i pojedinačnog. Zato je i
bio moguć Pakt o nenapadanju između Hitlerove Njemačke i Staljinova SSSR-
a: dvije se strane iste kovanice lako dogovore, a kršenje Pakta je obrazac koji
se ponavlja još od Kaina i Abela. Ipak, bilo bi zanimljivo da se zločinačka
Hitlerova ideologija i politika umjesto nacionalsocijalizma zvala socijalnacio-
nalizam; onda ne bi bili “nazi/naci” nego “sozi/soci”. Bez pretjerivanja se može
ustvrditi da mnogi suvremenici pojam nacionalizma poistovjećuju s nacionalso-
cijalizmom, a možda bi bilo drukčije da su dva “izma” jednostavno zamijenila
redoslijed.
Marksisti su pod krinkom demokratske ljevice iskoristili katastrofu Dru-
gog svjetskog rata i njome uzdrmali temelje moderne, odnosno suvremene dr-
žave, izjednačiv nacionalizam s nacionalsocijalizmom, fašizmom i šovinizmom.
Zato se neke europske i domaće političare, kad povuku potez usmjeren na oču-
Augustin Serdar 83
vanje države i njezinih interesa, a nije u skladu s “lijevim” svjetonazorom, javno

naziva nacionalistima, s učinkom kao da ih se nazvalo nacionalsocijalistima. U
europskim je zakonodavstvima nazivanje nekoga nacionalsocijalistom kazneno
djelo, a ako se izostavi “socijal” (kao ključan dio pojma), nije, bez obzira na
istu sugestivnu težinu.
II.
Rječnik stranih riječi Bratoljuba Klaića nacionalizam opisuje: “1. nacionalna

svijest, vezana s borbom mlade građanske klase protiv feudalizma odnosno
apsolutizma... 2. poslije pobjede buržoazije nacionalizam postaje agresivan i
osvajački prema slabijim narodima, a prije svega prema internacionalizmu re-
volucionarnog radničkog pokreta, te biva reakcionarna buržoaska ideologija i
politika; voljeti svoj narod, boriti se za njegova prava i nezavisnost, znači služiti
ne samo svome narodu nego i svim narodima i općem poretku.”
Hegel je napisao Enciklopediju filozofijskih znanosti, a Krleža je, po uzoru
na tog “Marxovog prethodnika” uređivao Enciklopediju proleterskih znanosti u
kojoj, između ostaloga, o nacionalizmu piše sljedeće: “No kasnije u razvijenim
evr. zemljama n., međutim, redovito izražava – u okviru svojih radikalnih šo-
vinističkih i nacionalno egoističkih varijanata – društveno regresivnu pojavu s
agresivnim, megalomanskim i netolerantnim zahtjevima, koje podupiru klasno
zainteresirani slojevi i krupne buržoazije.”
Iznenađuje i objašnjenje nacionalizma na Hrvatskom jezičnom portalu:
“pol.ideol. 1. svjetonazor koji nacionalne vrijednosti nadređuje ostalim građan-
skim vrijednostima; 2. prekomjerno isticanje prava, težnji i vrijednosti vlasti-
te na račun drugih etničkih skupina i nacija [kulturni nacionalizam; radikalni
nacionalizam; agresivni nacionalizam].”1 Žalosno je što jedan uvaženi jezični
(!) portal koristi riječ “nadređuje”, koja podrazumijeva hijerarhijski (vertikal-
ni) odnos, umjesto “podcrtava”, “naglašava” ili “ističe”, a uz to nacionalizam
određuje kao političku ideologiju. Sva tri izvora imaju slična prvotna (u smislu
povijesnog relativiziranja i važenja) i drugotna značenja, s naglaskom da je
drugo uvijek negativno, odnosno pogrdno.
Sve u svemu, tri izvora za upoznavanje pojma, na prvu ruku, nisu uopće
točni ili sadržavaju tek trunčicu istine. Ukoliko je takvo stanje s rječnicima/
pojmovnicima, koliko je tek neprispodobivo određenje nacionalizma od strane
svih silnih marksista od 1930. do danas! No, ovdje ne će biti razračunavanja s
komunističkim intelektualnim bludničenjem i silovanjem pojmova, već će se
ukratko razmotriti što su o nacionalizmu (nacionalnoj državi i naciji) rekli oni
koji su njegovu nastanku svjedočili.
1 http://hjp.znanje.hr/index.php?show=search
III.
Tvorac pojma nacionalizma je Johann Gottfried (von) Herder, njegov prvi

značajan apologet. Iako nigdje explicite ne daje njegovu definiciju, on osjećaj
nacionalne pripadnosti suprotstavlja prosvjetiteljskom kozmopolitizmu: “Uni-
verzalno gledište, slavljeno od strane Prosvjetiteljstva, ako ne i od filozofa u
globalu, je zapravo poprilično prazno i nije relevantno za prava ljudska bića...
Svi ljudi i sve kulture, trebali bismo kazati, vuku vlastiti horizont oko sebe; i u
kontekstu ovog posebnog okvira mitova, običaja, tradicija i jezika, oni stalno
iznova stvaraju sebe i kulturu kojoj pripadaju.”2 Prateći tu misao daje primjer
različitog gostoprimstva divljaka i kozmopolita: “Divljak koji ljubi sebe, svoju
ženu i dijete, s tihom radošću, i na svoj skroman način radi za dobrobit svo-
jega plemena, kao i za vlastiti život, je, po mome mišljenju, istinitije biće od
sjene čovjekove, pročišćenog građanina svijeta, koji, razdragan ljubavlju svih
svojih drugova-ljudskih sjena, ljubi samo himeru.”3 Ova misao zaprepašćujuće
podsjeća na današnju “filantropiju” lijevo orijentiranih, poput Habermasa ili
Eagletona, koji sjede u svojim dvorcima i mudruju o ljudskim pravima i huma-
nitarizmu; zapravo, čini se da je modus operandi “lijevih” od 18. do 21. stoljeća
ostao na istoj razini.
Za Herdera postoje tri konstitutivne odlike koje čine narod (naciju): jezik,
tradicija i kolektivna svijest, s posebnim naglaskom na jezik kao vrhunski izraz
samobitnosti i postojanosti naroda. S druge strane, Herder je zagovarao i mul-
tikulturalizam, ali ne onakav kakav danas nudi politika meltingpot-a u kojem je
svatko dužan trpjeti drugoga, već multikulturalizam u kojem se svaka različitost
cijeni unutar svojih granica, granicu koju utemeljuje i njeguje razgraničeno:
“‘Priroda je ta koja obrazuje obitelji: najprirodnije je stanje, stoga, jedna nacija,
povećana obitelj s jednim nacionalnim karakterom.’ On tvrdi da je svaka nacija
utjelovljenje jedinstvene kulture i posebnog načina života, i na takav način svaka
kultura može biti promatrana kao jedinstveni izraz ljudske biti (Humanität).”4
Ipak, svjestan da nacionalni osjećaj može biti izvrsno gorivo za imperi-
jalistički pogon (Napoleon), najoštrije mu se suprotstavlja: “Ništa, stoga, nije
više proturječno svrsi političke vladavine nego neprirodno povećanje država,
neobuzdano miješanje raznih rasa i narodnosti pod jedno žezlo. Ljudsko žezlo
je previše slabo i tanko za takve nepodesne uloge, za takav namet. Takve drža-
ve nisu ništa osim sklepanih novotarstava, krhkih aparata, prikladno nazvanih
državnim aparatima, jer su u potpunost lišene unutarnjeg života.”5
2 Richard White, Herder: On the Ethics of Nationalism, str. 16.

3 ibid., str. 9.
4 ibid., str. 6.
5 ibid., str. 7.
Augustin Serdar 85
IV.
Herder i Hegel su oboje učenici Immanuela Kanta, i oboje protivnici političkog

idealizma, stoga glede shvaćanja nacionalne države postoje određene sličnosti.
“Država je samosvjesna ćudoredna supstancija, — sjedinjenje principa porodi-
ce i građanskog društva; ono isto jedinstvo koje u porodici opstoji kao osjećaj
ljubavi jest bit države, ali koja ujedno s pomoću drugog principa htijenja, koje
zna i koje je iz sebe djelatno, dobiva formu znane općenitosti...”6
U Hegelovu smislu osviještenja Apsoluta, jedan stadij u tom osvještava-
nju je također i objektivni duh koji cilj i svrhu postiže u državi – “zbiljnosti
ćudoredne ideje”. No, Hegel nije doživio revolucionarnu 1848. godinu, stoga
se može dodati i preinačiti da je smisao (kretanja) političke povijesti, odnosno
državotvorne (!) povijesti upravo nacionalna (narodna) država, ali ne koju bi
sačinjavao jedan etnički čist narod (što je, uostalom, nemoguće i neostvarivo),
već u kojoj bi jedan narod, kao kulturna skupina, i svi koji njoj pripadaju, bio
sam svoj vrhovnik (suveren), u pravom smislu, primus inter pares, autem –
primus.
No, zašto se tek sve to događa baš u 19. stoljeću? Zanimljiv odgovor
pokušava dati Benedict Anderson u svome djelu Nacija: zamišljena zajednica.
Naime, tijekom 19. se stoljeća razvijaju tisak i novine te postaju pristupačni
rastućem građanskom sloju koji postaje nositelj političke i ine misli. Novine su
tiskane na određenom jeziku-narječju, stoga su na taj način približile, primjeri-
ce, čakavce i kajkavce u Hrvatskoj, praveći kompromis između ta dva narječja
ili s druge strane, stvarajući preduvjet onomu što će kasnije postati standardnim
jezikom. Dakle, oslanjajući se na Herdera, Anderson smatra da je jezik, stan-
dardiziran putem tiska, odgovoran za nacionalističke težnje, što pojašnjava na
primjeru Finaca (slučaj istovjetan hrvatskomu): “U 18. stoljeću jezik države u
današnjoj Finskoj bio je švedski. Nakon ujedinjenja toga područja s carskom
Rusijom (1809.), službeni jezik postaje ruski... Proučavanje folklora i ponovno
otkrivanje i sakupljanje narodne epske poezije odvijalo se usporedo s objavlji-
vanjem gramatika i rječnika, što je dovelo do pojave novina koje su poslužile
standardizaciji finskog književnog jezika, u čije su se ime mogli postavljati jači
politički zahtjevi.”7
Pritom treba dodati i element simultanosti; tisak je, ondašnji i današnji,
omogućavao da se vijesti relevantne za, primjerice, Hrvatsku, Slavoniju i Dal-
maciju, prenose u isto vrijeme, time stvarajući osjećaj povezanosti i zajedničkog
6 G. W. F. Hegel, Enciklopedija filozofijskih znanosti, str. 435., Veselin Masleša – Svjetlost,

Sarajevo, 1987.
usp. također: G. W. F. Hegel, Osnovne crte filozofije prava, str. 370.-404.,Veselin Masleša
– Svjetlost, Sarajevo, 1989.
7 B. Anderson, Nacija: zamišljena zajednica, str. 75., Beograd 1998.
učestvovanja u političkim nedaćama unatoč velikim prostornim udaljenostima.

Narod je prvo objedinjen jezikom, a potom zajedničkom sudbinom.
V.
Naposljetku, Nietzsche je u pravu kad piše: “Državom se naziva najhladnija od

svih hladnih nemani. Hladna, i laže; i ta laž gmiže iz njezinih usta: ‘Ja, država,
ja sam narod.’”8 Zaista, država nije narod, već je ona izraz volje naroda za sa-
mostalnošću i samobitnošću. Nacionalizam je državotvorni pokret i osjećaj dok
određen narod nema vlastitu državu (naciju), usmjeren k njezinu stvaranju. No,
u slučajevima narodne i državne ugroženosti, kao što svjedočimo u današnjem
vremenu iskrivljavanja i nijekanja temeljnih narodnih (i ljudskih) vrijednosti,
popraćenih najezdom potpuno različitih ljudi, sasvim drukčijih običaja, navika
i sveukupno kultura, može se govoriti o nacionalizmu kao o reakciji, o nagon-
skom, preventivnom stanju uma velike većine naroda, koja u sebi nema ništa
rasističko, imperijalističko, šovinističko ili fašističko, već stremi i teži jedino
vlastitu očuvanju, uvijek popraćen idejom građanstva. Dakle, o nacionalizmu
se može govoriti samo u slučajevima stvaranja nacionalne države i slučajevi-
ma narodne ugroze i narodnog opstanka; sve ostalo je ideološka krivotvorina i
izmišljotina u svrhu političkog prepucavanja i omalovažavanja, ali i temeljno
nepoznavanje povijesti i naravi pojma.
Naciju je, a time i nacionalizam, najbolje, iako ne najznanstvenije, opisao
Ernest Renan: “Nacija je, poput pojedinca, ishod duge prošlosti truda, žrtava i
predanosti. Ovo su bitni uvjeti bivanja narodom: imati zajedničke slave u proš-
losti i volju da ih se nastavi u sadašnjosti; napraviti velika djela zajedno i željeti
ta djela ponoviti. Čovjek ljubi razmjerno podnesenoj žrtvi i nedaćama drugog
čovjeka. Čovjek voli dom koji je stvorio i koji je prenio idućim pokoljenjima.”9
To je nacija, a nacionalizam je težnja k stvaranju i očuvanju navedenoga.
Možda bi napokon trebalo prestati s veličanjem “sudbonosne” 1789. go-
dine, koja je Francuskoj donijela samo krv i brda odrubljenih glava te postavila
temelje napoleonskom imperijalizmu; godine u kojoj parola bijaše: “Sloboda,
bratstvo i jednakost ili smrt (!)”, te se kao odlučna i konstitutivna godina suvre-
menog poretka svih suverenih zemalja početi veličati upravo 1848., kao godina
u kojoj je najveći dio europskih naroda, na temelju svoje duge opstojnosti i
postojanosti, iskazao želju za vlastitom državom i vrhovništvom, iako to možda
neposredno nakon toga nije ostvario.
8 F. Nietzsche, Tako je govorio Zaratustra, str. 53., Večernji posebni proizvodi, Zagreb
2009.
9 Qu’est-ce qu’une nation?, Paris, 1882., Presses-Pocket, 1992. (translated by Ethan Run-
dell)
Augustin Serdar 87
Too Old to Rock’nRoll, Too Young to Die
Svatko će se složiti da nije potreban neki poseban razlog za odlazak u Zagreb,

pogotovo ako time, barem nakratko, napuštaš ocvalu, otužnu i oronulu Rijeku.
Tko se 13. listopada 2018. godine zatekao u Zagrebu, bio je dodatno nagrađen
što je izbivao iz Rijeke jer je imao prilike vidjeti i čuti Jethra Tulla. Naravno,
ne radi se o britanskom agronomu i izumitelju (1674.-1741.), već o britanskom
rock-sastavu osnovanom 1967. godine.
Teško je govoriti o suvremenoj glazbi; od šume se smeća u posljednjih
stotinjak godina teško vidi stablo umjetnosti. Ipak, koliko god se glazbeni, odno-
sno uopće umjetnički smjerovi račvali tijekom prošloga stoljeća, izobličivši tako
klasično sklopovlje do neprepoznatljivosti, neki biljezi nikad ne će izblijediti.
Jedan je od tih biljega svakako rock glazba Jethra Tulla.
Taj je sastav stekao prvobitnu prepoznatljivost koristeći flautu u svojstvu
solističkog glazbala što na prvi spomen izaziva, u najmanju ruku, skepsu. Za
osjetljiviji ukus, tu bijahu uživo izvedbe, što se uvijek više cijeni, gotovo u
pravilu oblikovane u dugačke glazbene blokove, čije dijelove nerijetko vezahu
ulomci iz skladbi klasičnih skladatelja, najčešće Bacha. Uz to, među pionirima
su t. zv. rock-simfonija, dugačkih skladbi s čestim solističkim interludijima.
Povrh svega, iako vanglazbeni element, bijaše tu neponovljiva, u odsutstvu
točnijeg izraza, energija osnivača, stihopisca i skladatelja Iana Andersona te
jedinog izvornog člana sastava do danas – pjevača, flautista i gitarista.
Ništa od toga nije nedostajalo zagrebačkom nastupu; štoviše, punina je i
kvaliteta zvuka bila na iznenađujuće visokoj razini. Čak ni starost nije bila za-
prjeka, što je uobičajen suputnik arhaičnih glazbenih sastava. Doduše, netko je
od kritičara u medijima ovu zagrebačku izvedbu opisao kao “vokalni masakr”
i nije pogriješio; Ian Anderson nije bio u stanju držati ton i, što je nevjerojatno
za čovjeka s praktički apsolutnim sluhom, loše je intonirao.
I tako dolazimo do uvertire u smrt – do starosti! I najbolji (o)stare i najgori
um(i)ru – nazivnik je isti.
Što čovjeka tjera da, usprkos godinama, i dalje ustraje u stvarima kojima
više, zbog objektivnih razloga, nije dorastao? Vidjeti čovjeka koji hoće, želi,
pokušava i trudi se, a ne može – jedan je od tragičnijih prizora.
Glazba je, u izvedbenom smislu, ipak jedina fizička umjetnost te, poput
sporta, zahtijeva tjelesnu pripremu, odnosno vježbu. Nakon određene životne
dobi, vještina naprosto (iz)blijedi: mišići oslabe, zglobovi se istroše, glasnice
potroše i povratka (lijeka) nema. U tom je smislu bizarno slušati i gledati glaz-
benike, de facto podgrijane leševe, u njihovu nastojanju za reprodukcijom “dana
slave” iliti napona mladosti.
Razumljivo je da neke takve glazbenike veže ugovor (pacta sunt ser
vanda!), no mnogi se (svoje)voljno upuštaju u (svoje)vrsno oskvrnuće vlastite
baštine, što je sindrom pomahnitalog Petra Pana. Zapravo, zagrebemo li dublje,
simptom je to poremećenog odnosa prema smrti i smrtnosti, izvještačen refleks

živog bića usprkos činjenici da, ako ćemo uzimati u obzir budalaštine kao što
su evolucija ili genetika, je neminovnost smrti (i spremnost za nju) već dobrano
trebala biti urisana u genotip živoga bića.
Globalna je pila okrenuta naopako, a najveći je dokaz tomu da, uza sve
znanje, obrazovanje i poznanje povijesti umjetničke (glazbene!), ova dva, inače
vrlo razmažena uha, bijahu oduševljena nečim toliko dekadentnim kao što je
rock “glazba”. Štoviše, još se i koji pohvalni redak ovdje o njojzi napisao.
Sve je, dakle, dobro i ništa ne valja, baš poput (zagrebačkog koncerta)
Jethra Tull-a.
Igor Žic 89
Igor Žic
Rock listići
I
Bijelo dugme bio je početak moje veze s rock glazbom. Ta rock-grupa dobro
je odražavala sve kontradikcije Jugoslavije svojim neobičnim spojem urbanog
i seljačkog, koji je od početka bio nekakva vrsta pastirskog rocka, odnosno
rocka u opancima. Energija je bila pozitivna – na samom početku! – no ubrzo
se pokazalo da je Goran Bregović bio veliki i mutni manipulator i prevarant,
koji je uvijek bio u nekom dosluhu s komunističkom vlasti, a istovremeno je
nemilosrdno potkradao najrazličitije rock autore. Bregović je od kralja cigana,
na kraju postao parodija ciganskog kralja, sa svojim Orkestrom za vjenčanja i
sprovode. Bio sam zgrožen kad sam imao prilike gledati taj opančarski rock u
crkvi sv. Franje u Assiziju! S gađenjem sam ugasio televiziju...
II
Pamtim sjajan – po atmosferi! – koncert Bijelog dugmeta u trsatskoj Dvorani
mladosti. U toj ružnoj, nikad dovršenoj, sportskoj dvorani, s manje od tri tisuće
mjesta bilo je 6-7000 mladih ljudi, koji su, poneseni atmosferom skakali po par-
ketu. To je gotovo dovelo do rušenja reflektorskih stupova i pjevač Željko Bebek
je stalno molio publiku da se smiri i da ne skače. S Bijelim dugmetom sve je bilo
prijevara, uostalom kao i s državom koju su tako dobro predstavljali. Već odavno
ne slušam njihove snimke, niti gledam dokumentarne filmove o njihovoj karijeri.
Bili su i ostali mala seoska rock prijevara... Sex Pistols iz našeg sokaka...
III
Vrlo rano počeo sam odlaziti u Trst i to je bio nekakav moj tihi protest protiv
bezvezne, sive zemlje u kojoj sam živio. Jugoslavija je bila sumorna zemlja, pre-
varenih ljudi, s nepismenim, debeljuškastim diktatorom na čelu. Sjećam se be-
skrajnih kolona automobila i autobusa koji su svaku subotu (ali i drugih dana!)
odlazili, gmižući, preko graničnog prijelaza Kozina. Sve je izgledalo turobno,
kao da je cijela Jugoslavija odlučila pobjeći iz komunizma u nešto puno bolje
i šarenije. Osnovna boja komunizma je siva, a kapitalizam se zadovoljava tek
neonskim šarenilom. Teško je danas, u vremenu velike mobilnosti i internetske
prezasićenosti slikama, shvatiti da je Trst bio sigurnosni ventil propale Jugo-
slavije. Jugoslavija je bila propala već na prvim (brutalno lažiranim!) izborima
1945., no njena agonija potrajala je jako dugo.
Sve ono što se nije moglo kupiti u Jugoslaviji, a lista je bila zastrašujuće
duga, moglo se kupiti kod nas u Trstu. Od 1977. godine odlazio sam u Trst
kupovati (skupe!) ploče rock glazbe. U Trstu je bilo 5-6 odličnih prodavaoni-
ca i tamo sam znao cijeli dan pregledavati stare i nove ploče. Najdraža mi je
bila prodavaonica na tršćanskom korzu (Viale XX Settembre), malo iznad, tada
obavezne robne kuće Standa. Puno manja prodavaonica bila je nasuprot Coinu,
no tamo je bilo puno neobičnih, pa i piratskih izdanja. Udisao sam kapitalizam
punim plućima, obilazio sam knjižare, muzeje, kina... Odlazio sam na pizzu
i čekao sam kad će sve to skupa biti moguće u Hrvatskoj. Danas je sve tako
dohvatljivo, da je postalo gotovo nezanimljivo! Nekad je bio izazov otići u
Trst i kupiti neku ploču koju nema nitko u Jugoslaviji, danas svi imaju sve i ta
dostupnost ugušila je onaj davnašnji osjećaj tihe pobune.
Na svom vrhuncu, krajem sedamdesetih godina, Trst je bio drugi grad u
svijetu po broju prodavaonica na broj stanovnika (odmah iza neusporedivo ve-
ćeg Hong Konga). Danas je Trst najugodniji grad za život u Italiji, austro-ugar-
ski sređen, idealan za šetnju i obilazak dvorca Miramare ili muzeja Revoltella.
Znam sjesti na Piazza della Unita i na terasi Caffe degli specchi, popiti najbolju
kavu na svijetu. Volim Trst, volim rock glazbu, no ta ljubav danas je nekako
melankolična i posve intimna. Gotovo sjetna...
IV
Čim sam dobio vozačku dozvolu, krajem veljače 1979., sjeo sam u svoju
Zastavu 750 i otišao u Trst. Iz zvučnika auto-kazetofona treštala je aktualna
rock-glazba (The Who, David Bowie, Lou Reed, Thin Lizzy, Roxy Music,
Stranglers, Television...), a ja sam, po staroj, vlažnoj i dijelom maglovitoj
cesti, išao na svoje redovito rock-hodočašće. Inače, cesta Trst-Rijeka, bila je
prva asfaltirana cesta na području Jugoslavije (dakle nakon 1945.!) jer ju je
još dobri diktator Mussolini dao asfaltirati 1934. godine. Izletio sam s auto-
mobilom u najoštrijem zavoju iznad Trsta, no stradao je samo moj ego mladog
vozača. Lako sam se vratio na cestu i nastavio strmo spuštanje prema gradu.
U tom razdoblju odlazili smo 2-3 puta tjedno u Trst, ponekad i s više automo-
bila. Italija je bila u velikoj ekonomskoj krizi i cijene su nam bile relativno
prihvatljive. Znali smo satima igrati stolni nogomet i flipere (Pinball Wizard),
potom kupiti poneku ploču, pojesti pizzu i vratiti se u sumornu svakodnevicu
industrijske Rijeke.
Laž je da je crveno boja komunizma! Sivo je jedina boja tog smrtonosnog
društvenog eksperimenta. Sjećam se jednog posjeta Udinama kad sam u izlo-
gu ozbiljne prodavaonice vidio tzv. diktatorska vina. Jedan do drugog stajali
su Mussolini, Hitler, Staljin i Tito, gledajući me s nekoliko različitih etiketa
na bocama vina. Uhvatio me je smijeh... Svaka tiranija na kraju se pretvori u
parodiju.
Igor Žic 91
V
Preslušavao sam kupljene ploče satima, danima, mjesecima... Snimao sam emi-
sije Radio Zagreba koje su oko ponoći donosile najnovije snimke engleskih
punk rock grupa. Sve to, neizbježno, dovelo me je do priključenja rock-grupi.
No, tu se pokazao jedan prilično ozbiljan problem, naime Tvorac mi je dao razne
talente, ali ne i onaj za sviranje ili pjevanje. Ili, drugim riječima, bio sam odli-
čan slušač, pa čak i glazbeni kritičar, ali nikakav muzičar. Ipak, bilo je zabavno
pokušavati. U početku sam svirao bas gitaru, potom sam kupio Gibson SG (jer
je takvu gitaru imao Peter Townshend iz The Who!), no ni to mi nije pomoglo.
Vježbali smo u staroj i hladnoj kući u Kastvu, a ja sam prvi odustao. Prijatelji
su nastavili dalje i imao sam ih prilike slušati kao komercijalnu rock grupu na
prekrasnoj terasi hotela Park na Pećinama.
To ljeto 1982. godine pamtim po tim koncertima na kojima je grupa Honey
izvodila slatkaste obrade starih rock pjesama, negdje na tragu rockabillyja. Maja
i ja pili smo martinije i slušali glazbu, koja se odlično uklapala u ugodne ljetne
večeri. I birali smo imena za našu djecu iz daleke budućnosti.
VI
Kako su rock kritičari uglavnom neuspješni rock glazbenici, tako sam i ja, na
kratko, ušao u svijet rock kritike. Napisao sam nekoliko sasvim razumnih kri-
tika i objavio ih u omladinskom listu Val. Uredništvo je tada bilo u prizemlju
nebodera Novog lista. Sjećam se da sam, nakon što sam kupio tek izašlu ploču
Zenyatta Mondatta (imbecilno ime, u stvari ne znači ništa – kao ni glazba na
njoj!) na kojoj je i legendarno blesava pjesma De Do Do Do, De Da Da Da,
krenuo u križarski pohod. Prvi u Jugoslaviji napisao sam izrazito negativnu kri-
tiku ploče, koju mi, neko vrijeme nisu željeli ni objaviti u Valu, jer se u redakciji
smatralo da su Police odlična grupa. Kasnije se pojavio čitav niz negativnih
kritika. Kako je i s tom lošom pločom grupa došla na broj 1 britanske top-liste,
pretpostavljam da im moja negativna kritika nije odviše značila.
Od tih bizarnih imena ploča često mi se vrti In-a-gadda-da-vidda grupe
Iron Butterfly. Naslov zvuči blesavo, ali ima značenje: In a Garden of Eden,
odnosno U rajskom vrtu. Ta dva naslova ploča zauvijek su mi ostala povezana,
iako ploče nemaju nikakve logičke veze. Mala šala podsvijesti.
VII
Bio sam na puno, uglavnom loših, rock koncerata koji su se tada organizirali u
Rijeci. Rijeka je glumila rockerski grad, međutim, to je bila tek zabavna iluzija.
Rijeka je i tada bila grad Ničega, no, nakon smrti voljenog Diktatora započelo
je urušavanje države, što je dovelo do novoosvojenih sloboda na području um-
jetnosti. Tadašnji zagrebački Polet (nešto ozbiljnija verzija riječkog Vala) iako
partijski kontroliran, ipak je otvarao teme koje rigidnim komunistima nisu bile
drage. Ta iluzija slobode, pod budnim okom sve konfuznije partije (već na table-
tama za smirenje!), trajala je cijelo desetljeće. Problem je bio što je istovremeno
s tim krhotinama slobode jačala ekonomska kriza koja je dovela do nestašica
svega i – još duljih kolona prema Trstu! Uz ploče sad sam kupovao i kavu,
šećer, auto dijelove, žilete, ulje, traperice. Što sam više želio biti rocker, više
sam postaja punker! Zemlja je sve više bila u zakrpama, dekoriranim bezveznim
zihericama! Osjećao sam se glupo i prevareno. Čekao sam kraj tragikomedije
zvane Jugoslavija, no bojao sam se, da će netko morati umrijeti na pozornici,
kako bi predugi epilog mogao dobiti neko logično razrješenje.
Naš mali australski papagaj Dodo letio je po stanu i vrlo razgovjetno po-
navljao: Nema kave! Nema šećera! Dobar naslov za turobnu punk himnu! Danas
bi se isto moglo shvatiti kao pohvala zdravom životu!
VIII
Od cijele riječke rock scene s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih, naj-
bolje pamtim film Bernardina Modrića Ritam rock plemena. Taj film iz 2005.
nije dobar, ali me je vratio u neke dane čestih izlazaka i čestih (loših) riječkih
koncerata. Ono što je bilo zaista zabavno i što je dalo iluziju važnog događaja,
bila je premijera filma u kinu Teatro Fenice (i ovo zvuči blesavo!). Armirano-
betonsko kazalište Feniks, sagrađeno je prije prvog svjetskog rata i tada je bilo
jedno od najmodernijih u Europi. Godine 2005. već se raspadalo, što je proces
koji se nastavio do danas. Dakle, te 2005. imao sam prilike, sa sinom Ivorom,
sjediti na premijeri tik iza korpulentnog riječkog gradonačelnika i pokazivati
sinu, na balkonu, ljude u publici, nakon što bi se netko od njih vidio na film-
skom platnu. Sin je bio oduševljen, a meni je sve bilo deja vu. Svi ti, uglavnom
posve neuspješni rockeri, dobili su kratkotrajnu satisfakciju s tom prekrasnom,
iznenađujuće uspješnom premijerom. No i to je bila iluzija – ljudi promašenih
života, hvatali su se pokretne slike, tražeći oslonac za šetnju živim blatom!
Bilo je zabavno i dobro, na jedan tugaljiv način. Svaki put kad sam poslije
premijere gledao film na DVD-u, izgledao mi je sve lošiji. No, nije film bio sve
lošiji, nego je prošlost bila odviše jasno zapamćena, bez sfumata i onih ugodnih
mekih rubova. Ništa važno se u Rijeci nije dogodilo vezano uz rock-glazbu –
osim Damira Urbana, no to je jedna posve druga priča.
IX
Kad bih nekome poželio objasniti na što zapravo mislim kad kažem rock glazba,
onda bih mu rekao da pogleda snimku koncerta grupe The Who na Isle of Wight
festivalu 1970. godine. Uvijek treba slušati rock grupe dok su u usponu, a ne kad
sviraju beskrajne oproštajne koncerte i nastoje zaraditi još neki novac, negdje
Igor Žic 93
na periferiji rock svijeta. The Who su tu ono što bi rock trebao biti – žestoki,
siloviti, bučni, savršeno uigrani, spremni pomicati granice organiziranog ludila,
dokle god je to moguće. Također, kao u dobrom kazališnom komadu svaki od
četiri glazbenika, inače četiri posve različite osobe, glumi, bez napora, samog
sebe. Mirni, jedva pokretni basist John Entwistle, obučen u kostim kostura,
simbol je kraja rock’n’rolla. Pjevač Roger Daltrey, našao je sebe kroz rock
operu Tommy i predstavlja dugokoso rock božanstvo, sjajnog glasa i spretnog
sviranja usne harmonike. Gitarist i skladatelj Pete Townshend bio je kreativni
pokretač grupe i klasični gitaristički heroj na pozornici. Bubnjar Keith Moon
bio je početak i kraj grupe. Njegovo ludilo na pozornici, bilo je odraz njegovog
privatnog ludila.
Kad sam saznao za smrt Keitha Moona 7. rujna 1978., bio mi je to jedan
od tužnijih dana u životu. U stvari, ni smrt objektivno puno bližih ljudi, nije me
toliko pogodila. Jer čovjek, kad ima sedamnaest godina, kao ja tada, ne vjeruje
da netko poput Keitha Moona može umrijeti! Pa on je živa legenda! Njegovo
ludilo je iznad života!
Moon je umro od predoziranja svime, jer mu je svakodnevica postala od-
više naporna svojom banalnošću. Teško je biti legenda u svom vlastitom životu!
Gledao sam još čitav niz koncerata The Who, u raznim postavama i raznim
prigodama, no taj na Isle of Wight festivalu, pred više od 600.000 ljudi je nevje-
rojatan. Na tom koncertu uopće nije bilo važno koju pjesmu sviraju, u kojem
trenutku, već je bila važna njihova glazbena međuigra.
Njihov najgori koncert koji sam vidio na ekranu bio je u finalu Super
Bowl-a (američkog nogometa) 2010. u Miamiju. Zvučali su dosadno i starački
umorno, nezavisno od toga što je bubnjeve svirao Zac Starkey, sin bubnjara
Ringo Starra iz The Beatles. Nedostajao je Keith Moon.
Veliki engleski glumac Oliver Reed rekao je da mu je Moon otkrio put
u ludilo! Po čitateljima američkog Rolling Stonea Moon je drugi najbolji rock
bunjar u povijesti – poslije Johna Bohnama iz Led Zeppelina. Uz napomenu da
je on dao ime toj grupi, jer im je rekao na njihovom početku da će biti uspješni
poput olovnog zeppelina!
IX
Bio sam na dosta rock koncerata, no samo nekoliko bih nazvao, zbog ovog
ili onog, važnim. Na primjer, bio sam na koncertu Dr. Feelgood u Dvorani
mladosti na Trsatu. Veliki koncert male pub-rock grupe, tada na vrhuncu – i
svirački i komercijalno. To je valjda jedina rock grupa koja je ikada nastupala
u Rijeci, a koja je došla s albumom na prvom mjestu britanske top-liste (album
Stupidity)!
Najveća grupa, u svjetskim okvirima, koju sam gledao uživo, nesumnjivo
su, Foo Fighters, koji su nakon dva velika koncerta na Wembleyu, svirali u par-
ku vile Manin u Codroipu, nedaleko Palmanove. Skupilo se 5-6000 vrlo čudnih

ljudi. Naime, polovica okupljenih pripadala je klasičnoj heavy metal publici
(tetovaže, crne kože, lanci, šiljci), a polovica su bili Talijani koji su došli s plaže,
ušminkani i blazirani, u laganim lanenim odijelima i svilenim košuljama! Čista
shizofrenija! Koncert je bio dobar, no publika je bila posve kriva!
Što se tiče publike, najbolji koncert na kojem sam ikad bio, bio je nastup
Marka Perkovića Thompsona u Kninu, pred više od 100.000 ljudi, na dvadesetu
godišnjicu Oluje. Nekoliko sati prije koncerta publika je divljala na lokalnom
stadionu i to je potom trajalo, i trajalo, i trajalo... Thomson nije moj glazbeni
miljenik, ali koncert je bio nevjerojatan.
X
Postoje glazbenici koje svi vole, postoje oni koje neki vole, a postoje i Anvil! Taj
bizarni heavy metal bend iz Kanade, zanimljiv je zbog prekrasnog dokumentar-
ca o gubitnicama koji ne odustaju. Taj film iz 2008. ostaje jedan od najboljih o
rock glazbi, o duhu te glazbe, iako je razina grupe, zapravo, vrlo problematična.
No, taj spoj mizerne svakodnevice sa snovima o slavi i nevjerojatno dug put
od nepoznatog do zaboravljenog benda, bez onog klasičnog razdoblja uspjeha,
toliko je slatko-gorak, gotovo epski tragičan, da sam ga odgledao više puta.
Bizarno, tužno, smiješno, gorko, bedasto i prekrasno! I to je rock!
XI
Iggy Popa slušao sam uživo na Krku (Rock on rock), zajedno sa Simple Mindes:
iskreno ne vjerujem da je, ni dok je nastupao, znao gdje je, ali je nastup bio
odrađen na razini profesionalnog ludila. (Oni me vole zbog toga!). Mislim da
je dan ranije nastupao u Budimpešti. Simple Minds su zvučali kao grupa koja
se prisjeća svojih davnih, vrlo uspješnih, dana, a Iggy Pop kao luđak koji nije
siguran da li želi umrijeti na pozornici tog ili idućeg dana. Meni je Iggy uvijek
bio tek uzgredna Ziggyjeva priča, a koncert sam shvatio kao rad na vlasti-
tom dopunskom obrazovanju. Ono što malo iznenađuje, kao i u slučaju Keitha
Richardsa iz The Rolling Stones-a (koji je uvijek vodio na kladionicama rock
glazbenika koji će prvi umrijeti!), je da je Iggy nadživio Ziggyja, dakle Davida
Bowiea. Valjda je i Smrt bila fascinirana njegovom autodestruktivnošću.
XII
Pamtim koncert Rock in Izola, kao jednu zabavnu priču. Naime, vozio sam iz
Rijeke sina Ivora i šogora Vanju, pa smo pokupili kipara Krunu Vrgoča u Ponte
Portoneu, a onda smo se toliko zapričali da smo prošli kroz cijelu Sloveniju
(što nije naročito teško!) i došli do ulaza u Trst! Mi smo se dobro zabavljali, a
Igor Žic 95
Status Quo i Deep Purple su bili tek zvučna kulisa na polupraznom stadionu
provincijskog kluba.
XIII
Bowie je oduvijek bio moj prvi odabir, vjerojatno zato što je tako intenzivno
želio umrijeti na pozornici. Ja volim te jake, problematične karaktere, koji na
zanimljiv način kontroliraju, više ili manje, svoje ludilo. Kako je Bowie rock
zvijezda koja se najviše mijenjala u glazbenom smislu (rock kameleon), neko
vrijeme, u svojim mlađim i naivnijim danima, živio sam u nadi da će njegova
iduća ploča koju ću kupiti u Trstu, biti napokon onaj pravi Bowie! Nikad ni-
sam našao onog pravog Bowiea iz jednostavnog razloga što je on nešto poput
kubističke skulpture – iz svakog kuta izgleda posve drugačije! Nisam bio na
njegovom velikom koncertu u Zagrebu 1990., jer smo, svaki iz svojih razloga,
obojica bili u lošem razdoblju. Njegove ploče slušam prema raspoloženju – za
svako moje raspoloženje ima odgovarajuću zvučnu kulisu!
Njegova smrt 10. siječnja 2016. ni približno me nije toliko pogodila kao
ona Keitha Moona.
XIV
Znam se besciljno voziti Rijekom, pa i duž obale Kvarnera, i slušati glazbu. Nije
mi cilj negdje stići, već slušati dobru glazbu dok se vozim praznim ulicama.
Nekad sam pažljivo snimao glazbu na kazete, nastojeći posložiti pjesme prema
konačnom odabiru, odnosno najbolje od najboljeg. Potom sam prešao, kao i svi,
na CD-e, da bih tek sa USB stickom došao na svoje. Stotine, relativno pažljivo
odabranih pjesama, klize proizvoljnim odabirom, dok automobil guta uzaludne
kilometre. U životu najviše imaju smisla stvari koje nemaju nikakvog smisla!
Born to be Wild! Light verzija...
XV
Povremeno se družim s Damirom Urbanom, s kojim se u puno toga ne slažem,
ali čiju glazbu poštujem. Mislim da je on jedina osoba iz Rijeke koja ima taj fini
spoj umjetnosti i autodestrukcije, talenta i rada i čija glazba, barem u određenim
krugovima, može natjerati ljude na ovacije. Inače, riječka publika je hladna i
suzdržana, pomalo ljigava i sluzava i rijetko je spremna na iskren i dug aplauz.
Ali tako je bilo i stoljećima ranije – u riječkim kazalištima. No, tu su ovacije do-
bili i Sarah Bernard, tada najveća glumica na svijetu, ali i Gabriele D’Annunzio,
jedan od najvećih performera cijele povijesti. Urban je možda i odviše pristojan
u najvećem dijelu dana, no Bowie je više puta rekao: Možete hodati ulicom tako
da vas svi prepoznaju – ili tako da vas nitko ne prepozna!
XVI
Tijekom sezone 1979.-1980. bio sam na seriji koncerata u Lisinskom, na kojima
su se predstavljali jazz-rock glazbenici, poput Jean Luc Pontyja, Johna McLou-
ghlina, Paca de Lucije, Jona Hisemana i Colosseuma... Događaj je bio odlazak
vlakom u Zagreb, besciljno lutanje gradom, tada vrlo sumornim i sivim, te sjajna
svirka izrazito dobrih glazbenika. I na najlošijim koncertima, cijeli taj jazz-ro
ck krug zvučao je jako ozbiljno. Dobar glazbenik uvijek može lošu predstavu
učiniti profesionalnom.
XVII
Kako sam dosta svog života proveo u dvorcu, dobro uščuvanom i održavanom,
imao sam prilike slušati i zanimljivih koncerata u tom prostoru. Najbolji koncert
– zapravo proba, bio je jutarnji nastup Lovre Pogorelića (brata onog pravog Po-
gorelića!). Lovro je svirao samo za mene (u stvari samo za sebe!) prosviravajući
cijeli koncert za koji se pripremao. Iako je riječ o klasičnoj glazbi, bilo je nečeg
posve rockerskog u njegovom opuštenom sviranju. U istom prostoru, krcatom
mramorom i ogledalima, s ogromnim mesinganim lusterima, svirao je jednom
zgodom i Urban sa svojom Četvorkom i to je bilo kao da se otvorio Pakao! Na-
ime, oni su si dali oduška i malo su odvrnuli pojačala, pa se cijela palača tresla
od zaglušujuće tutnjave. Nikad tako fizički nisam doživio glazbu kao tada! Na
sreću, to je bio prvi i posljednji takav koncert. Zbog sličnog razloga, nakon na-
stupa Pink Floyd u Veneciji, gradska uprava je zabranila rock-koncerte u gradu
na lagunama i sve ih je prebacila u park vile Manin u Codroipu. Inače, u toj
vili posljednjeg venecijanskog Dužda, Napoleon je živio dva mjeseca tijekom
1797., planirajući svoje daljnje pohode.
XVIII
Lemmy iz Motorheda svirao je u kinu Partizan (Teatro Fenice) u Rijeci, kao
prateći glazbenik sredinom šezdesetih godina. U Dvorani mladosti nastupala
je i Tina Turner, u tom trenutku na dnu svoje karijere, ali i Procol Harum, koji
su nastupali i na Isle of Wight festivalu s The Who.
XIX
S Marinom Perazić, jednom od najvećih pop-zvijezda Jugoslavije (Denis i De
nis) vozio sam se vlakom nekoliko sati i to u vrijeme njene najveće slave. Uglav-
nom je ona pričala, a ja sam više ili manje pažljivo slušao. Danas je viđam preko
ljeta, kad se kupa ispod restorana Anić u Kostreni, koji je moj Castel Gandolfo.
Tužno je vidjeti nekadašnje zvijezde u banalno neglamuroznom izdanju. To
loše djeluje i na sva sjećanja.
Igor Žic 97
XX
Gledao sam odličan novi dokumentarac o Iggy Popu, pod zgodnim, mada
malo pompoznim naslovom, American Valhalla. U tom filmu iz 2017. ono
što je bilo zanimljivo je da je riječ o novoj glazbi i novim pokušajima jednog
sedamdesetogodišnjeg auto-destruktivnog rockera. I opet ga je smrt preskočila
– ubio se Anthony Bourdain, koji je u filmu vodio dio razgovora kao novinar!
Bourdain je bio, vjerojatno, medijski najutjecajniji kuhar na svijetu, no bavio
se i dokumentarnim filmovima. Pretpostavljam da ga je dotukla Iggyjeva vi-
talnost!
XXI
Bio sam na puno loših koncerata, no dva su mi posebno ostala u sjećanju.
Slušao sam Wishbone Ash u Maloj dvorani Doma sportova u Zagrebu i to
je bilo jednostavno – dosadno. A dosada je jedina stvar koju ljudi nikad ne
opraštaju! Puno luđi koncert priredio je Johnny Štulić, sa svojom Azrom, na
stadionu Orijenta na Krimeji. Azra je bila na vrhuncu – što god to značilo u
slučaju te, meni izrazito antipatične grupe! – no koncert je bio nekakva usput-
na gaža. Iz bezveznog kombija, dečki su iskrcali tri mala pojačala i postavila
ih nasuprot tribine na kojoj je moglo stati tisuću ljudi. U smiraj vrlo ugodnog
ljetnog dana, taj pjesnik Balkana i prevoditelj Ilijade i Odiseje, svirao je i pje-
vao grozno, a glazbenici su ga pratili na istoj razini. Sve je škripalo i publika
nije bila sigurna da li bi se trebala žaliti što se ništa ne čuje ili bi trebala biti
sretna zbog toga.
Sa Štulićem sam se nekoliko puta upoznavao na zagrebačkom Gornjem
gradu i uvijek je gledao negdje drugdje, svjestan da je on crveni Isus jugoslaven
skog rocka. Koliko god mi on bio smiješan kao parodija Born to be Wild, jedna-
ko je problematičan kao i Goran Bregović. Ne postoji rock glazba u opancima.
(Zanemarimo sad Rokere s Moravu, jednu bizarnu i nevjerojatno komercijalno
uspješnu zafrkanciju, koja je zapravo prava glazba kao uvod u ratove devede-
setih!) Rock je urbana glazba, a Kid Rock je seljačina!
XXII
Tijekom studija bio sam dobar s Goranom Nemarnikom i Majom Vodopijom.
Njih dvoje vratili su se iz Londona i odlučili ponešto napraviti sa svojim živo-
tima u Rijeci (?!). U Londonu su šivali kožne jakne za niz punk bendova, ali i
za Kajagoogoo i Police. Neko vrijeme su isto radili i za riječke punkere i stekli
su kultni status. Ponekad mi se čini da su oni bili nešto najrockerskije što se
događalo u Rijeci.
XXIII
Stjecajem okolnosti neko vrijeme sam se družio i s Valterom Kocijančićem,
gitaristom i pjevačem prve postave Parafa. Taj neobično žestok punker, postao
je nevjerojatno normalan čovjek, shvativši brzo da je punk tek jedno modno
poglavlje show businessa, a ne revolucija koja teče. Bilo je beskrajno zabavno
vidjeti Parafe na početku Modrićevog filma Ritam rock plemena, kako žestoko
udaraju s velikog platna propalog Teatro Fenice, dok Kocijančić pjeva: Živim
u Rijeci / u crvenome gradu / živim u rupi / najvećoj u Jugi / šminkerica kurvi
/ pijanica pedera / frikova i punkera / pun je grad / Rijeka boluje / Rijeka je
zaražena / zarazila je šminka / zarazio je Trst / cipelice košuljice / odijela
čizmice made in Italy / made in France...
Bilo je zabavno slušati – i gledati – ovaj početak filma, sjedeći neposredno
iza gradonačelnika! Iako sam znao da je pjesma tek poluskrivena obrada pjesme
Chinese Rock njujorških Ramonesa, ovo je, vjerojatno, bio najpunkerskiji tre-
nutak riječkog rocka! Na žalost, sve se kasnije – i u filmu, i u životu! – posve
razvodnilo.
... I zato se vozim praznim ulicama grada i slušam dobru rock glazbu,
uzaludno čekajući da Rijeka pronađe svoju davno izgubljenu dušu...
PROZA
Milko Valent 101
Milko Valent
Pussy Riot – literarna e-perverzija

(dva tijela u virtualnom prostoru)
“Eksperiment Kamov”
Ni u snu nisam mislio da će moj izlet u Rusiju uroditi književnim eksperimen

tom. Jednoga jutra, nakon što smo prijateljica Natalia Zvereva (pjesnikinja
i aktivistica koja cijeni feminističku aktivističku punk grupu Pussy Riot) i ja
obavili kupovinu namirnica i izišli iz supermarketa, pojeo sam s užitkom upravo
kupljenu smokvu u Moskvi, smokvu prekrivenu rosom. Užitku jedenja pridružio
se i jezični užitak, jer se i na starocrkvenoslavenskom jeziku za smokvu koristi
i oblik smokva kao, uostalom, i u mnogim drugim slavenskim jezicima. Jedući
tu za mene značajnu rosnu smokvu s bistrim pogledom na Moskvu i njene ulice,
intenzivno sam doživio mediteransku simfoniju Juga na sjeveru istočne Europe.
Usred uživanja u toj simfoniji sjetio sam se, meni itekako bliskog, revolucio
narnog riječkog literarnog eksperimentatora Kamova koji je, kao Janko Polić,
tražio novi odnosno drugačiji identitet, i našao ga, te pomislio kakav bi književni
eksperiment on mogao učiniti u eri interneta. Možda ovakav koji slijedi, a koji
sam nazvao “Eksperiment Kamov”. Naime nakon što smo ja i Pussy, kako od
milja zovem Nataliu Zverevu, stigli kući, sjeo sam za kompjutor i proveo pet sati
na internetu tražeći relativno romantičnu intelektualku koja piše blog. Napokon
sam je našao i odmah se jednim postom kako “novi identitet” uključio na nje
zin blog koji se, eto, stjecajem okolnosti zove Pussy Riot. Djevojka je, čini se,
iz naših krajeva, možda iz Zagreba. Moja Pussy, Natalia Zvereva, nije mogla
sakriti čuđenje da postoji djevojka koja je blogu dala taj naziv. “Eksperiment
Kamov” mogao je otpočeti.
□ Hi, Crveno Meso, divna si, fantastičan ti je opis unutarnjeg krvarenja geo-
grafije. A da probaš otići na Portobello? Imaš puno zanimljivih gajbi i tamo.
Nego kad smo već kod administracije, evo i jednog pitanja: misliš li da je
danas, hej, DANAS, moguć romantizam kao stvarno osjećanje života, a ne
samo kao umjetnost, literatura ili izvedba, performans, dvije svijeće, crno
vino, mirisni štapić i to? Malo sam zbunjen što ti odmah ovako, iznebuha,
postavljam to pitanje, ali me nije zbog toga stid. Pa zašto ne bih bio malo
zbunjen?! Želim dosegnuti minimum autentičnosti, svojevrsni “redflesh”,
a dio tog minimuma je, zar ne, mjestimična zbunjenost. Hoće li mi tvoji
brojni rasuti identiteti to omogućiti? Ne znam, ali podržavam unaprijed tvoju
102 Književna Rijeka / PROZA
kombinaciju domaće i londonske proze. Čestitam ti na dosad učinjenom!

(pokušaj bijega 12.08. 21:09)
□ Jesi li to ti, borče protiv homofobije i svakodnevnih grčeva banalnosti? Ili

vas tamo ima još krvavo nježnih romantičara? Portobello mi je malo daleko
od Queen Mary faksa, ne da mi se dane provoditi gmižući podzemljem i
čitajući Metro omotana oko štange. (crveno meso 12.08. 22:36)
□ Kao prvo, nisi mi odgovorila na pitanje, u smislu kak praf zapraf izgleda da
stvar stoji s romantizmom po tvojem mišljenju ili po mišljenju jednog od
tvojih identiteta, dakle, i to jest, je li danas moguć romantizam kao stvarno
osjećanje života? Dok čekam na tvoj odgovor, evo ti odgovor o krvavo
nježnim romantičarima i nekoliko tekućih li-la ili lila opservacija. Da, ima
nas u Hrvatskoj, i općenito u Europi, zasad troje, koliko ja znam, koji smo
protiv “svakodnevnih grčeva banalnosti”, a ja brijem da bi se i ti mogla
pridružiti ako ti to dopušta tvoja ekstremna sebičnost uvučena u onaj bolni
zadnji kralježak. Je, fakat, Portobello je malo izvan Bloody Mary, ali što se
tiče štange, ne moraš biti de facto omotana, možeš se povremeno erotično
spustiti i opustiti, a Metro staviš na glavu da ne vidiš siromašnu esenciju
londonske magle koja uskoro slijedi, recimo, kao što znaš, ona opako počinje
već krajem rujna. Btw, kaj se tiče smještaja, mislim da bi ti nešto stvarno
inspirativno mogla naći Viki, znaš je, ta naša fragilna, ali okretna djevojka
koja je svojedobno na moru skakala na glavu. (pokušaj bijega 12.08. 23:16)
□ Zajebano ti je pitanje, pa ga eskiviram. Pitanje izgleda kao ništa, planinski

zrakić i izvorska vodica, zelena trava pored puta, a kad tamo, na drugi i treći
izgled... Prvo sam htjela napisati nešto kao da je bio moguć oduvijek i nikad,
i da ništa više nije JUČER bio izvedba nego što je to DANAS. I zaista, kad
gledaš u stvarnosti, ne može biti nego tako – ne može biti da je nešto postalo
čega oduvijek nije bilo. Autentičnost i stvarnost, vau, jebote, kako mogu biti
nego jedne? A ako su jedne, ne znam jesu li podložne svijesti. A o čemu mi
to onda ako nisu? Mislim da je pravo pitanje, pitanje “stvarnog osjećanja
života”, jer to je onda već romantizam. Ali kako izostavit navodnike? Onda
sam pomislila, pa nije izvedba tome skroz suprotstavljen pojam. Možda je
problem u umjetnosti – jaki bljeskovi intenziteta i svijest o stvarnom osje-
ćaju života – treba ti sve više i više i sve kvalitetnija i kvalitetnija, nikad se
ne zadovoljava, samo stvara novu potrebu... i stvarni osjećaj života izmiče,
uz sve te intenzitete. Ne znam je li naše meso stvoreno za stvarnost, možda
samo za pokušaj stvarnosti. Jao, zlo mi je i kad napišem ”pokušaj”. Viki i
ja smo se nešto dopisivale, malo me je upućivala i to, ali znaš Viki, ona ima
svoju dramsku ekipicu, nije baš da dila slobodnim sobama tamo i da joj fali
društva. (crveno meso 13.08. 08:04)
Milko Valent 103
□ Je, pitanje je zajebano, i to jako. Pa, vidiš... Nego da ti prvo ispričam kako
je došlo do svega. Elem, zelen, proglasim ti ja jučer sam sebi rođendan i
odlučim se za, kako sam mislio, uzaludnu stvar, to jest da nasumce surfajući
blogosferom naletim na blog koji je istodobno i pismen i pun stanovite opa-
snosti pitanja, avanture, dobrog mesa koje vibrira zbunjenost, a kroz divnu
masku snage. I tako, nakon stotinu pregledanih blogova, naletim na tvoj,
drago Crveno Meso. (Btw, dobar ti je nadimak.) Prvo me je pozitivno puklo
ono: “Ništa od općeg interesa. Samo tragovi procesa selidbe u London na tri
godine i opisi pokušaja mimikrije.”, a zatim u jednom od tvojih postova bla-
ga kritika ritualne rečenice ekscentričnog profesora filozofije s Filozofskog
fakulteta u ZG-u. (Naravno, Crveno Meso, pa zna profesor da “stvar po sebi”
ne postoji, da postoji tek kao kantovska iluzija, ali zbog toga je on hrabar
performer filozofije ili nacrta scene za filozofiju i u toj ritualnoj rečenici, u
kojoj je ključna riječ “praf-zapraf” iliti “zapravo”, želi omogućiti upravo naš
“pokušaj” da uđemo u sebe i budemo svijet, jer postoji samo stvar po nama
i za nas.) Inače, btw, svim tankoćutnim ljudima gadi se ta riječ, “pokušaj”,
ali jebiga, nemamo druge koja bolje opisuje naš trud usprkos porazima, našu
nadu, žudnju, želju, pa čak uključuje i sva ona bezbrojna prekrasna vina o
kojima te, uz malu pomoć svojeg gorskog dječaka, informira “Teroristkinja”
koja, znaš li to, najviše voli gusto crno vino bez obzira na vegetarijansku
strast, to naše zlato mršave vitkosti, and so on. Usput, jesi li primijetila da si
u uvodnim riječima u svoj blog upotrijebila riječ “pokušaj”? :-) Drugo po-
zitivno puknuće bila je tvoja mala, ali jebeno dobra lista literature. Ostalo je
povijest. Napisao sam ti odmah pitanje o romantizmu zato što odmah volim
ući u bit stvari. Pa, vidiš... da se nakon “povijesti uvodne komunikacije i
novoga poznanstva” (ti i ja), vratim tvojem odgovoru. Počela si izvrsno, ali,
jebote, onda si u drugom dijelu zabrijala na umjetnost, kazalište... Mislim
da je ključno ono mjesto o autentičnosti i stvarnosti. Ne, Crveno Meso,
nažalost, izgleda da ipak nisu isto osim u rijetkim slučajevima i u rijetkih
pojedinaca iako bi, na prvi pogled, trebali biti isto. U ovoj stvarnosti malo
si srela onih koji su istodobno i stvarni i autentični. Većina je uglavnom
lažna u stvarnosti koja je uvijek autentična. Zašto? Zato, čini mi se, što im
“stvarni osjećaj života izmiče” (Crveno Meso), i ne mogu shvatiti da je nji-
hovo tijelo ono što su oni, ali ti si shvatila, čini mi se dobro, jer si na jednom
mjestu priznala (dobra riječ) da ponekad osjećaš da svoje tijelo imaš, a da
to nisi ti, to tvoje tijelo. Predlažem poluodgovor: romantizam je osjećaj koji
mogu osigurati oni koji su uspjeli biti, ali i ostati autentični duže od godinu
dana. Romantizam je pokušaj inscenacije, uglavnom privatne, a rijetko javne
(umjetnost), metafizičkog viška u koji, zašto ne, možeš uključiti i hobotnicu
i vino i živo meso koje, ako nisi, recimo, lezbijka, nazivaš On, a koji je, da
se malo fol našalim, na vrhuncima Himalaja samo OM, OM, OM. Inscenirati
dodatnu stvarnost, to su te svijeće, to je tvoje uređenje stana, to je zadovolj-
stvo roza boje na pozadini bijelih keramičkih pločica, sve to je tzv. “single
romantism”, ako nema Nje ili Njega. Moram li napomenuti da je najbolji
romantizam udvoje?! Crveno Meso hoće redflesh, i obratno. To govorim iz
iskustva: prije nekoliko tjedana prekinuo sam s A. upravo zato što je zabo-
ravila na inscenaciju metafizičkog viška, postala je samo praktična, samo
realna, samo stvarna – bez autentičnosti. Ne, nisam ništa od onog Našega,
neki predmet itd., odnio Vještici za Museum of Broken Relationships upravo
zato što sam romantičar, sanjar, ako hoćeš, i želim promatrati knjigu koju
mi je poklonila, želim listati njezin crveni Webster koji je ostavila na rubu
radnog stola, želim to imati čak i u trenucima kada mi blijedi njezin nekad
dragi lik. Ona je uspjela u mimikriji, stopila se s neautentičnom većinom
koja, paradoksalno, obitava u stvarnosti. Želim ti da ne uspiješ u mimikriji,
iako je ona možda nalog preživljavanja. Romantičarima se jebe za preživlja-
vanje, oni žive bogato, stoga se nadam da nisi ništa što je bilo Vaše, Tvoje i
Njegovo, otfurala Vještici. E, a drugi dio tvojeg odgovora, onaj o umjetnosti,
zahtijeva jako surfanje po crvenoj boji koja nije postala administrativna.
Imaš li zaista tu i takvu krv? U međuvremenu, dok nam nešto ne odgovoriš,
uljuljkujem se u neprozirnost tvojih tamnih naočala i nisam siguran želim
li te sresti, upoznati, premda slutim da je tvoj šapat kao gusto tkivo proze
Pascala Quignarda, osobito u jutro kad su sva jutra ovog svijeta u boji osvita i
popratne vanilije. Zapravo, jebote, je l’ se ja to bojim?! Čini se da je tako. Da,
bojim se. Ipak, reci mi, imaš li ti krv koja nije administrativna? Ako imaš,
onda si romantičarka bez ikakva truna neke prigodne pogrdne... (pokušaj
bijega 13.08. 23:39)
□ ... pogrdne semantike koju su smislili prazni heroji suvremenog tržišta da

bi nam tako sjebali metafizički višak! Uf, stvarno si me prodrmala. Idem si
sad skuhati zeleni čaj i misliti o sasvim žitorodnim vinogradima u kojima,
stvarno, između trsova rastu pšenične klice... (pokušaj bijega 13.08. 23:42)
□ Wow, sviđaš mi se, Pokušaju Bijega... Moja administrativna krv kasni

na autobus za Zadar. Dva tjedna Silbe. Dugujem ti. (crveno meso 14.08.
10:23)
□ Znam, nadoknadit ćeš. Whoa, Silba, Mrs. Robinson! (Sjećaš se: “I did not
wish to stay in York all my life. I wanted to see the world, I would be a
sailor and nothing else.” To sam ja kasnije, nakon dječje fascinacije Ro-
binsonom, samo malo preformulirao, a ti, koliko vidim, također.) Čestitam
na izboru! Silba je klimatski i na svaki drugi način, i kao svaki mogući
klimaks, u svjetskom vrhu, a osobito zbog toga što uništava via negativa
administrativnu krv. Nadam se da si ponijela laptopJ jerbo tamo nema
internet kafića... Uzmeš laptop u ranu zoru, odeš na Papranicu, Carpusinu,
Milko Valent 105
Traticu, Šotorišće, Pocumarak, bilo gdje, jer svagdje je lijepo, zar ne, i
upišeš nam jutarnji dojam, zatvoriš laptop, protegneš se i kreneš. Budi
oprezna s mekim dijelovima mora, odreži nokte, poludi u iskonu, zavrti
nekoliko stihova, i oprezno s prstima kad plešeš užitak, my dear! I tako
cijeli dan. Onesvijestit ću se, Silba, Šuma, čovječe! A netom prije zalaska
sunca, samo za nas, pliz, odeš do Marinićeva tornja, do torete, popneš se
i mahneš mi, svejedno u kojemu smjeru, jer sam ja svagdje, ti to znaš, i
odvrtiš fantastičnu priču o Petru i Antoniji Mauro te njezinoj kćeri Antoniji.
Prolaze me srsi. Tristan i Izolda su tek sjena prema ljubavima na Silbi, to
su tzv. Silbini srebrni tripovi usred mora, politika brzog crvenila, unutarnja
ekonomija mjesečine... Hu, hu, sviđaš mi se jako, Crveno Meso. Tako si
lijepo napisala riječ “jupić” u onom svom postu. To je znak da si osoba koja
se ne stidi ekstenzivnih deminutiva, (a to je danas velika kvaliteta bogate
osobnosti!) i koja se ne stidi malog piercinga u nosu kao, ono, kužiš, back
to your roots... Ushitila si me, utonut ću u čašu ponoćnog crnog vina i medi-
tirati o rubovima, o noćima s tamnim pukotinama bez horora. Sviđaš mi se,
Crveno Meso. Ja nemam potrebu izvoditi globalnu “macho-figuru” i praviti
se da mi se ne sviđa ono što mi se sviđa. (Odjebao sam patrijarhat još u pr-
vom osnovne, a djevojčicama sam vikao za vrijeme velikog odmora: “Hej,
partnerice, hoćeš da oderemo skupa jedan spontani gablec?!” Kasnije sam,
naravno, studirao integralnu rižu kako u nastupu spoznaje nazivam prigod-
nu filozofiju palanke kao svijeta i svijeta kao palanke.) Ja imam potrebu
izraziti se u skladu sa sobom “pa kud puklo da puklo”. Nadam se da nisi
zakasnila na bus za Zadar. Uživaj na Silbi, zaboravi dva tjedna na britansku
administraciju, zaboravi na nužne količine administrativne krvi, budi krvna
slika u skladu s teorijom mora iz Uliksa, sjećaš se, prvo poglavlje! Lijepo
sanjaj... jer... la vida e sueño... jer ti znaš da kad još nisi bila u Španjol-
skoj, ti si ipak bila u Španjolskoj, u gradu u kojemu je umro veliki frajer,
naše gore list, vitez crne psovke, onaj koji je jebeno krvavo kao naš prvi
pravi punker “štipao hartiju” i asfalt, dok su mali malograđani diskretno
njihali francuski konjak u agramerskoj distorziji vrijednosti, bljak, bljak...
Ludilo! Lijepo sanjaj. Ništa ne može nadomjestiti blage noćne pripreme
za crnilo. Dodirni nas, ne boj se jer virtualno je realno, i obratno. Umri
na tren, ujutro se probudi i osokoljena snovima, koji su tvoj život, vikni
prema Barbie i GB: “Ko vas jebe, I’m comin’, you rednecks!” Ipak, prije
spavanja opusti se aristokratski i sjeti se da si već odavno primijetila da
su seljaci uvijek seljaci, bilo gdje na svijetu. Zapjevaj: “No more rednecks
over me!” Lijepo sanjaj. Vino se ljeska u čaši, u njemu vidim lipanjsku
krijesnicu kao “minimal moving” nove izvedbe, hej, sada, u kolovozu, ja
vidim u vinu krijesnicu, firefly... To si ti, Crveno Meso, ti si krijesnica, ti
si Redflesh Firefly. I sviđaš mi se... Koji sam ja frajer, ha... (pokušaj bijega
15.08. 01:07)
□ Jesi... totalni si frajer, Pokušaju Bijega... i divno te čitati, sve te prepletene

digresije od kojih se pomalo i ježim... sve dobivaju, kao i da sve igraju...
roza suknja na bijelim pločicama čak nije ni na blogu... to je valjda taj me-
tafizički suvišak koji te čini nadosjetilnim... ali ja ću ti opet priznati da me
drugi komentar malo zbunio... priznat ću ti to jer si frajer... i jer ćeš znati što
s tim... učinilo mi se da si ti jedan od onih koji se razmazuju... znaš tu ekipu
sigurno... to su oni kojima su drugi šupljikavi zračni bijeli kruh i ne mogu
odoljeti da se po njemu ne namažu... ali ne i da se s njim prožmu... kao...
znam da se nećeš naljutiti... kao... daj da ti ja kažem kak s tim stvar praf
zapraf stoji... daj da te ja omotam debelim namazom svog posebnog maslaca
od kikirikija i zelenog čaja... kao pitaš me da bi mi rekao... Ali onda sam te
još malo čitala i još i još... i jesi, frajer si, jer to radiš dobro, pa šta ako se
razmazuješ, to je zapravo totalno haj... I kome se može ne svidjeti... mahat
ćemo mu sa Torrette... Koja nam se trusila pod nogama, spiralna ljepotica
s nedavno otkrivenim poremećajem ravnoteže... Ali malo me zbunilo ovo
godinu dana... šta sad godinu dana, to više nisu ni četiri godišnja doba. ”je
l’ crta tu prevučena ili navučena”, ako može godinu, može i tri godine, a
može li više od četiri, to je moje pitanje... tako da prolazi pokušaj odgovora,
ali dižem prag na četiri... ispod četiri još pretačemo pijesak iz jednog uha u
drugo... možda se to, doduše, ubrzava, ja sam ipak iz četvrte četvrtine 20.
stoljeća... možda se tek kasnije počinje događati neka poštena obrnuta pro-
porcionalnost... skraćivanje bitnog vremena... idem si složiti sojine šnicle
sanjajući o krvavom steaku ili barem o bijelom slatkom mesu škampa pa da
nastavimo... (crveno meso 04.09. 20:05)
□ A to s pokušajem... to ti meni dođe kao da si uložio kviska (ne kažem da

ga ja isto ponegdje ne uvaljujem)... kako to razlikovati od manirizma?...
ma okej, znam i ja da ne ide bolje kad se radi o autentičnosti (ne vidim
ja tu neku dramatičnu razliku, ali neka, kužim da ti je potrebna razlika da
bi mogao uspostaviti razliku... autentičnost, stvarnost, to je to... kao da je
stvarnost stvarna, uostalom... osim kad me opije gusto crno vino)... odnosno
to nije to... Onda je ta riječ toliko očekivana... as for pokušaja mimikrije i
preživljavanja, ne radi se tu o tome preživljavanju koje ti spominješ, to s
mimikrijom ti je više hommage mojim užasno bolnim nježnim godinama...
kad sam plakala jer bi neka bakica ispušila tramvaj... i jadan Aurora je si-
gurno povremeno mislio da se nikad neću izvući... o tom preživljavanju ti ja
govorim... otvoriti oči i udahnuti zrak... nekad mi je to bilo neopisivo teško...
ne radi se tu o preživljavanju kao otapanju uz televizor i ono buraz oćemo
na pivu i biljar e u pičku te jebem... tu ti se radi o jednom vrlo specifičnom
preživljavanju... o preživljavanju da uopće dođeš u stanje luksuza da želiš
živjeti... a ne preživljavanju kao prežderavanju ničim... mimikrija kako te
vlastita bolest ne bi prepoznala... trebalo mi je tri života da razvijem kožu...
Milko Valent 107
ne ono debeli sloj žuljevite epiderme... nego tek nešto da ne prljam sve svo-
jom krvlju... najtanji mogući zaštitni sloj... da ne umrem od života... jebiga,
sad sam si već počela dizat kurčevi spomenik... A vještice su prave dobre
vile... nisam ja potopljene brodove doživjela kao neki deponij trauma kojih
se želimo riješiti... iako je to možda tako i mišljeno, ali zaboravljaš da su to,
taj muzej prekinutih veza, pokrenuli pravi romantičari, bivši ljubavnici... hej,
Pokušaju Bijega, hvala ti na ovim komentarima... baš su lijepi... ma prekrasni
su totalno. (crveno meso 04.09. 21:25)
□ Crveno Meso, kako je divno ponovno napisati i izgovoriti tvoje ime! OK,
tvoj nadimak. Pomislio sam “Long time no see” misleći, naravno, na ovaj
blog, na ovu skrovitu oazu u kojoj ronim dublje od Irwina bez bojazni da će
me upiknut raža sumnje, nesnalaženja, straha, bilo čega, i onda se sjetio da se
još nismo nikada vidjeli, ili, ipak, možda jesmo... ali po ovim fotkama koje si
stavila na blog brijem da te ni tvoji najbliži ne mogu prepoznatiJ Najbolja
mi je ona kapica. Vidiš, ono, dolazi Crveno Meso na plažu, na kupanje, kao,
a cvrčci umiru od smijeha. Crveno Meso kaže prestanite se smijati, svako
ljeto puno je zimskih crtica... Ludilo! Crveno Meso, a zamisli sad ovu sliku!
Ugledavši tvoje postove počeo sam uzvikivati tvoje ime i lagano udarati po
laptopu, printeru, scanneru i ostalim dodacima, udaraljke, čovječe, Boris
Leiner i Kodo drums. Zar je to loše? Naravno da ne. Radost nikada ne treba
obrazlagati teškomentalnim hevimentalnim mislima. Osjećam se pomalo...
ne znam, kao da sam doživio korizmenu depresiju, a sad me puca nešto, ne
stidim se to priznati, nešto kao velika navala tihog oduševljenja. Nakon posta
od puno dana, najednom dva tvoja posta... Budući da korizma traje 40 dana,
ovo je kao kršenje pravila. Trebam li posebno spomenuti da uživam kršiti
pravila, osobito ako su besmislena u smislu one “praf-zapraf” ontologije?!
Nakon što sam vidio i pročitao tvoje postove usred našeg posta bez ikakve
dublje veze s kršćanstvom, što kriti, malo sam poludio i trčao po gradu,
obratno od one poslovice “fucking is better than jogging”. Zamišljam sliku
kako sam razapet na onom kotaču London Eye samo zbog prekomjernog
užitka koji sam osjetio. Hvala ti na tome. Vraćam se odmah, jebiga, moram
na WC... (pokušaj bijega 06.09. 22:24)
□ Uf! Čaj se već ohladio, oriđiđi Ahmad Tea iz Londona, pravi English Bre-
akfast Tea koji sam danas složio u čast tvojeg trogodišnjeg izbivanja iz
Zagreba, a koji mi je iz Londona donijela jedna problematična prijateljica,
ali ja ga ipak pijem noseći ga po Europi u svojoj prtljazi jer je dobar i jer je
blendiran za svako doba dana. Inače najviše volim stari Earl Grey. Uz čaj idu
i razne nehajne, uglavnom blage riječi. Prvo, ako dopuštaš, baby blue, mali
komentar jednog čudno hlapivog mjesta. Naravno, nisam mogao ne vidjeti
tvoj gornji post o susretu s dragom ti biljčicom koja je možda malo ishitreno
zanijekala linearni “levels-show” 1, 2, 3 etc. (Umalo sam rekao “freakshow”

J) Nisam ni ja “šareni goblenić” kojemu je sve jasno, ali mislim da te ne-
pravedno opomenula. No 1, doista postoji emotivno prerašćivanje određenih
ljudi i pojava (promotri svoju škvadru iz osnovnjaka ili iz srednje, osobito
one djevojke koje već imaju djecu, i vidjet će da je to jednostavno istina – na-
ime, ako i ti nisi rodila, a imaš, recimo, neki cilj koji nije mitska slika “family
again” i prokreacija, nego nešto jače, onda ih nužno prerastaš. To ne znači
automatski & instant da je to tvoje kvalitetnije od njihovog stajanja “vo me-
sto”, to samo znači da razine (levels) postoje i da se ti penješ, ako se penješ,
dok oni stoje ili se vrte u kružnici tople obiteljske sreće, što, ponavljam, ne
mora biti ništa loše. No 2, dokaz gornjoj krhkoj izvedbi svakako može biti
teorija čestica, teorija svega (theory of everything) te biologija sinapsi (koje
brže odrastaju u skokovitim egzistencijama posvećenim samo jednoj jedinki,
da se tako paradoksalno izrazim) itd. Ako kao čovjek koji već dvije godine
studira te razine mogu preporučiti dvije divlje literarne jedinice, onda evo
ih: Parallel Worlds by Michio Kaku i Fenomenologija percepcije Mauricea
Merleau-Pontyja. Ovaj divljački mix nakon jednomjesečnog studija iznjedrit
će puno gibljiviji zaključak nego što je to učinila tvoja, vjerujem dobrona-
mjerna biljčica, a to je: linearno ne isključuje kružnice, i obratno, kružnice ne
isključuju linearno. Da bi linearna prepoznatljivost bila moguća, kružnice se
predivno vrte, ljudsko biće raste linearno iz tog kružnog toka itd., etc., tako
da oni koji zadržavaju jednu razinu bojeći se, recimo, prijeći u višu, nužno
se sabiru kao lijepi talog od kojeg zapravo kružnice žive... Kad dođe vrijeme
više o tome... Nastavljamo noć u crvenim tonovima... (pokušaj bijega 06.09.
23:59)
□ Ovo će biti bogata noć, drago moje Crveno Meso. Prije nego nastavimo s
London Eye vrtnjom, evo nekoliko riječi. Cijeli dan bombardiraju moju
olimpijsku osamu (to se samo tako kažeJ) jednim slučajem silovanja, a u
odlomcima koncentriranog konzervativizma nekog novinara iz Nacionala;
u mejlu jedan uznemireni prijatelj šalje mi sljedeće retke zbunjenosti i ogor-
čenosti: “Jesi li vidio novu demonstraciju uskoće (raz)uma onog novinara
koji piše o silovanju? U novom Nacionalu pokušao je jadnik dokučiti kako je
moguće da silovana djevojka ne mrzi svog ‘otmičara i silovatelja’ (to čudni
novinar misli da je on otmičar i silovatelj), nego curka čak kaže da ‘John nije
zvijer’ te da su imali nježan odnos. I tako, taj novinar pokušava konstruirati
‘dublji’ razlog zbog kojeg je ona ‘zavoljela svog silovatelja’ (Andrea Dwor-
kin) uopće ne spominjući fenomen ‘stockholmskog sindroma’, pa trabunja
o tome da su se i mali znakovi pažnje ‘otmičara i silovatelja’ njoj činili ve-
likom dobrotom, a zapravo je njezino iskustvo strašnije od onog zatočenika
konclogora. Vjeruješ li ti u ovo što upravo čitaš?” Razumijem frenda, borbe-
nog intelektualca nijansirana duha, i pokušao sam mu u odgovoru objasniti
Milko Valent 109
da taj novinar sigurno nije čitao Andreu ili, recimo, divnu djevojku koja se
zove Camille Paglia, i da on jednostavno nema pojma o tananim stvarima
“počinitelja i žrtve”, “otmičara i otetog”, o divljanju feromona, o običnoj
bazičnoj kemiji organizma, o mogućoj moralnoj nadgradnji, to jest o disci-
pliniranju te iste kemije, te da on samo izražava jednokratnu uskost vlastitog
konzervativnog bića u jednokratnoj mainstream kolumni i da može, moj
frend, slobodno zanemariti stavove koji su nazadniji od stavova naših baka
& djedova itd., etc. Inače, Crveno Meso, čitajući taj prilično velik mejl mog
frenda o konzervativnom umu novinara, jasno ne samo onoga koji je napisao
taj tekst, nego i većine njih, naglo sam ogladnio, skuhao yebeno nezdrave, ali
fucking fine hrenovke i pojeo ih sa senfom i kruhom. Budući da mi taj obrok
nije bio dovoljan, donio sam zatim konzervu lososa na radni stol. Tamaneći
taj leš pun Omega 3 kiselina zamišljao sam pun intelektualne znatiželje lice
krhke vegetarijanke kako čita moj haiku (povremeno nešto i napišem!) o pa-
radajzu: Živo sam biće / tvoj ugriz je moja smrt / rajska krv otječe. Usput
sam brzo pravio bilješke o toj mojoj pjesmici na marginama isprintanog
prijateljeva mejla i zamastio lososom papir, ali, znaš ono, Crveno Meso je
krivo za sveJ), usvinjio se totalno te, evo, nakon što završim bilješke i noć-
no umivanje vraćam se Zagrebe tebi ili kako već ide ona pjesma... London
Eye se sporo okreće tako da se ekipa može easy izmjenjivati u gondolama
tijekom cijele vječnosti, pa stoga recimo još jednom stihove mojega haikua
i sunovratimo se u ono naše. A ono naše je ona tvoja turobna, ali lijepa pris-
podoba sa šupljikavim (super riječ, that’s my girl & so on!) zračnim bijelim
kruhom i onima koji ne mogu odoljeti da se po njemu ne namažu, ali u isto
vrijeme oni su u fijasko blue feelingu – ne žele se njime prožeti jer se, i to je
moguće, boje te igre prožimanja. Ali riječ je sada o meni i tebi. Ja jesam od
onih snažna namaza, priznajem (iako se ne mogu prisjetiti da znam tu ekipu
o kojoj ti govoriš, ne mogu se sjetiti nijednog tako jakog namazaJ), jer sam
totalni frajer, rekla si i ti kao totalna frajerica umnažajući diskretno-ironično
moju pretpostavljenu nemoć prožimanja ili, bolje, pristajanja na prožima-
nje. Također si jako dobro osjetila da se ja neću naljutiti (svaka ljutnja je
kontraproduktivna) jer, da malo slijedim onaj fajl s kružnicama “biljčice”
šireći “krugove koji se šire” i kojima “sve više obuhvatiti žudim” (Rilke), ja
rastem linearno “level 1, 2, 3” kao namaz, gust kao pekmez od staromodnih
šljiva i, iako sam namaz, promatram Druge kao nedovoljno šupljikave, kao
one s premalim šupljinama. Hej, Crveno Meso, zamisli da se zabunim pa da
ih počnem namazivati takvom gustom paranoičnom ljepotom. Zagušili bi
se. E, a sad, buraz, ovo, ono, (kad smo već kod Velebitskog piva, hajde da se
upoznamo i u toj pivskoj sličnosti: dakle, ne samo da je travnato te podsjeća
na okus zelene padine sa žutim otkosima sušena sijena, nego podsjeća, kako
dobro primjećuje V., na jako zamućenu vodu daleko od izvora) radi se o tome
da sam ja prerastao još na trećoj godini faksa tu poetiku punjenja šupljina
(iako, priznajem, ta poetika odgovara personalnoj oholosti jakog intelekta u

pubertetu koji katkada dugo traje, a ta oholost, budimo brutalno jasni i iskre-
ni, jer nema feedbacka brzo dosadi!) i žudim isto takav namaz kojim bih se,
u slučaju nalaženja, prožeo. E sad, moje drago Crveno Meso, ako se zgodi
(znam, ovdje zvučim ko Heidegger kad ga je pukla nacistička strast tekućeg
Dasein), to jest ako se zbude, hej, namaz iste gustoće bez tog prekrasnog
kruha punog kaverni, e onda ću valjda prevladati strah od praznine. Ako si
to ti, rado ću pristati i na blind date (pokušaj bijega 07.09. 02:08)
□ s tobom i prije nego se vratiš iz Londona, ako se vratiš.J Takva je trenutna

situacija jer se ne poznajemo, makar pri toj pomisli na naš susret umirem
od strave, zebnja mi ledi krv, strah me obuzima. Previše sam frajer da ne
bih priznao ovu svoju slabost, svoj strah od potpuna predavanja, a u tome
me sokoli i hrabri stavak iz, čini mi se, Skrletnog slova (The Scarlet Letter)
Nathaniela Hawthornea koji kaže, parafraziram, da odmah treba pokazati
ono nešto najgore u sebi po čemu se to najgore može prepoznati... Zbunio
sam se želeći dohvatiti smisao... a ne mogu naći knjigu u ovoj ludnici od 4, 5
soma knjiga (dugo sam već na putu po EU, samo sam nakratko svrnuo u ZG,
pa je i to razlog nesnalaženju) pa da pošteno citiram ponekad čvrstog Natha-
niela. Ipak, činjenica je da srećem slabe namaze. Kruh je inače dobar. OK,
možda sam pretjerao s onom jednom godinom, a vidim da se i inače pomalo
gubim, tonovi su mi nejasni ili preglasni, umro sam noćas od ljepote punog
Mjeseca, srozao sam se na dno od neposrednog sviđanja tvoje osobice. To
je lijepo, ali nepouzdano. Kao i ona nova spužvica za suđe na kojoj, zamisli,
piše “Logos”! No, ipak, činjenica je da otkad sam tebe upoznao na ovom
virtualnom, ali itekako stvarnom mjestu, radim blistave pizdarije. Drago mi
je što si ljestvicu romantizma podigla na četiri godine, ali, mind you, to je
stvarno puno, iako to i meni ostavlja puno prostora.J Ajmo to postaviti ova-
ko: romantizam kao intenzivni, dostojanstveni život na dijamantnom rubu
zahtijeva oštre brze rezove, pa zato: učinimo ih! Rez od akademske sredine,
cut, rez od uhodane prakse udruga, ekipa, grupa bilo koje vrste, cut, rez
od svega onoga o čemu jedino i mi ne odlučujemo, a jedino blaži, manje
zahtjevni, takozvani higijenski rez kad je u pitanju nešto što postoji na bilo
koji način izvan naše volje i moći (obitelj, spol, boja kože, boja očiju). Zami-
šljam tvoje oči kao plavkasto sive s crnim pjegicama. Rekoh zamišljam kad,
jebiga, ili imaš naočale ili si turbo udaljena kao na onoj piazzi itd. (Primjedba
U smislu naznake ipak krnjeg romantizma u akademskoj sredini, Camille
Paglia je romantičarka, a Judith Butler nije; Slavoj Žižek jest romantičar,
a Michael Hardt nije, in tako naprej!) I kaj sam ono htio reći? Pa to da ćeš
zajebat sve u smislu SVE unutar najviše 4 godine, a ako ti to u tom roku ne
uspije NIKADA nećeš dosegnuti kružno-linearni tok uspinjanja 1, 2, 3, što
je sukus romantizma. Ako ipak uspiješ, Crveno Meso, bit ćeš prva kojoj je
Milko Valent 111
to uspjelo. Ljudi u kružnici brzo stare, a opet, bez kružnice ne mogu postići
linearno razbojništvo uspinjanja. Smijem li biti banalno jasan pa reći da ov-
dje, u romantizmu, nije riječ o protrčavanju ispod duge i čarobnjaku iz Oza
i slična boza, nego je riječ o dosezanju one autentičnosti koja će si radije
prerezati žile nego da bude neromantična, obična na dosadan način ritualnog
odlaženja na tržnicu Dolac s tugom u očima, s nostalgijom u venama. (To,
naravno, ne moramo brkati s uvijek NOVIM odlaženjem na Dolac, get it!?!)
Mirno teku rijeke, tiho teku crvene noći, ruska stepa je daleko, ruka mi se
mašila uređaja raznih da pustim omiljene tonove jebeno guste glazbe, ali
onda sam se sjetio Johna Cagea i tebe, Crveno Meso, i ostavio tišinu koja je
glasna kao crvenilo jednog dokumentarnog filma o napadu na New York,
a koji danas nisam odgledao do kraja... E, a sad sam opet gladan kao onaj
losos koji brije uz vodu slijedeći svoju narav, sudbinu, žutu popudbinu... pa
si idem složiti jako odgođeni “midnight snack”... ne, ne sojine šnicle, koje
imam negdje na dnu, već “krvavi steak” (Crveno Meso) na maslinovu ulju,
molim, posipan kaduljom, molim, i s malo vrijeska čiju su čuvenost svije-
tom pronijele britanske spisateljice, a sve to zato što sam nabrijani romantik
bez one spike, ej, buraz, e, u pičku te jebem... dakle, ne furam se na, nego
jesam... ili barem to mislim osokoljen tvojom snažnom prisutnošću koja
je shvatila toplinu... Pa da nastavimo s London Eye, a s osećanjem da će
sloboda umeti da peva kao i mi romantici, sužnjevi slobode, robovi lepote.
□ Fuck, bijesan sam kao cikla. Znaš kaj mi se dogodilo?! Totalna katastrofa.
Nakon finog steaka, kad su mirisali leševi po cijelom plejsu, napisao sam
dvije stranice teksta, to jest gusti tekst o epidermi, mimikriji, vrlo ozbiljan i
koncentriran, a koji sam napisao kao sasvim nenadano suosjećanje s tvojim
prošlim, onim proživljenim, a kao svojevrsni odgovor tebi, i taj tekst, drago
Crveno Meso, sam – valjda uzbuđen jer sam obuzet noćnim zbivanjima s
tobom – neoprezno dilitnuo. Pokušat ću nešto nemoguće: sutra/danas napisat
ću po sjećanju ponovno taj tekst. E, sad, odmaknimo se od surove stvarno-
sti izgubljenog teksta (nisam ga uspio vratiti cijelom skalom kompjutorske
magije!). Lijepo se igramo, tako mi stotinu potonulih brodova! (No hard
feelings, izgleda da se pomalo zaljubljujem u tebe, ali zar je to zločin?!) A
to je zato što smo djeca. Mali princ i dječaci iz Pavlove ulice su goli kurac
za nas. (pokušaj bijega 07.09. 04:49)
□ Sanjao sam multimediju vlastite gluposti, ono kako mi naočigled bježe dvije
stranice teksta. Hej, koji sam ja idiot! Zbog toga odmah po buđenju u cik
zore odlučio sam se kažnjavati, pa sam gledao čudnovate emisije na raznim
kanalima. To je bila kazna, ali ne dovoljna, pa sam odlučio pojačati kaznu te
se uključio u Larry King Live na CNN-u. Crveno Meso, to je tek bila kazna!
Slušao sam i gledao oko 7 minuta užasno ljepljivu Vanity Fair priču o the
Poznatoj obitelji glumaca. Ta mučna puslica od “story” ukratko je ova: The
New York Post reported on Wednesday that Vanity Fair magazine has lan-
ded the first photos of Silly-Billy, the baby born to actor XY and actress XY
last April 18 and who has never been seen by the public, although family fri-
end says she is “beautiful”. Prestrašno! Zaključke izvedi sama. Nakon sedam
minuta ekstremnog mučenja u svijetu spektakla prekinuo sam ga smatrajući
da sam dovoljno kažnjen i za neke grijehe iz osnovnjaka, čovječe! As for
moćne teme o sukladnosti različitih tipova epiderme i mimikrije, možda je
bolje tako kako je ispalo. Znaš onu narodnu, svako zlo za svoje dobro. Sad
je jasno da ne moram uskrsnuti te dvije stranice. Sad mi je jasno da o tome
moram još dobro razmisliti, one dvije neoprezno izgubljene stranice previ-
še su bile opće za onu tvoju patnju “preživljavanja da uopće uđeš u stanje
luksuza da želiš živjeti”. Ne znam, Crveno Meso, nikog, doslovce nikog od
mojih prijatelja i poznanika, tko je nešto slično proživio. Također i mene je,
nasreću, mimoišla ta bol. Vjerujem da bih se na tvojem mjestu raspao kao
trula lubenica. Teško mi je i zamisliti što si sve zapravo prošla, stoga dajmo
si još vremena da razmislim o tome, da pokušam još malo osvijestiti svoje
nenadano suosjećanje s tvojim prošlim i proživljenim, naravno bez ljepljiva
nametanja tog suosjećanja. Londonsko oko se sporo okreće, ali uvijek jedna
gondola, ona moja, dođe na vrh s kojeg se lijepo sve vidi. Kad se to dogodi,
napisat ću ti svoje mišljenje. Idem se sada baciti u zelenilo svojih istraži-
vanja. Za ručak imam salatu od rajčica, običnu, vulgaris, s puno maslinova
ulja... možda puknem kupić integralne riže... uz ručak ću sanjati tvoju lon-
donsku rapsodiju i maštati o svojem novom odredištu... Uskoro možda i ja
putujem, ovaj put ne samo po Europi, nego i na sjever sjevernoameričkog
kontinenta... Znaš one blage nijanse “northern exposure” koje imaju najljep-
še sjeverne zore... Kao i uvijek, pratit će me jaki krikovi Emily Dickinson...
Moje tijelo će imati svoju geografsku putanju, OK, ali ovo mjesto bit će
moja trajna i nenametljiva fascinacija tobom, Crveno Meso! (pokušaj bijega
07.09. 14:23)
□ Biježe najljepšezeleniji, znamo se... prvi kvalitetan razgovor smo vodili s

mojih slatkih 14 ili 15... ali ti ne možeš moje lice povezati s mojim imenom,
ni obrnuto... i nikakve ti slike ne bi mogle pomoći pritom... trebale bi mi
obje ruke da ti pokažem koliko smo se puta upoznaliJ... ali ovako je uz-
budljivije ionako... postoje mini šanse da se ipak ne znamo, što bi me malo
i razveselilo jer bi to značilo da vas ima bar dvojica bogatonamaznih, barem
u verbalijadi... ”što sam ja proživjela”... sad me prerezalo jer to inače totalno
mrzim... to kad patnju nosiš ko značku i baš si si predobar zbog toga, to je
super šit. Pa mi je malko žalko zbog te ispovjedne proze gore, omaklo se...
ništa ja previše nisam proživjela, više je nešto živjelo u meni od kajaznam
Milko Valent 113
desetice-dvanaestice pa do osamnaestice-dvajstprvice, možda je to samo

bila neka kemijska neravnoteža, neki protoni su krivo skrenuli, neke tetive
su imale loš dan i ja s njima. Sad sam čista, preživjela i ajd ćao, ko te jebe
nesretnice. Samo me ponekad uhvati, hoće li mrak da se vrati... i ostali loši
stihovi. Ali preživjeti će za mene uvijek imati pozitivno značenje. A to s
onim slučajem silovanja i konzervativnog novinara: nije puno nevjerojatno
zašto takvi događaji rađaju najgore osvrtne bananalije, pa to je ko ono rat pa
patriotizam, nepogrešiva jednadžba. A za Silly-Billy, malu curicu poznatih
glumaca, boli me jastuk na koji polažem obje strane lica pa tako i uvo, ko i
tebe uostalom. A ovo sve drugo što nisam odgovorila, hoću, hoću... kad me
uhvati da hoću jer ovdje, baš ovdje (a ne barem ovdje nikako barem ovdje)
želim raditi samo ono što zbiljak hoću... Veliki maslačak za tebe, Pokušaju
Bijega. (crveno meso 09.09. 20:08)
□ Četiri koktela (dva tirkiznoplava i dva narančasta) i jedna stela, aukuracko-

jeodvratno pivo, docnije i osjećam se fiju. Gdje smo ono surfali, suncokrete
najdraži? ”Cvrčci umiru od smijeha”... bit ćemo paprenasto slatki, jer je
ovo tako divno divno divno... i btw... ja ti nikad ne bih rekla ”pazi”... nema
ništa opasno... baš ništa nigdje... s plavim i narančastim koktelima ili sans
njih... dozvoljavam, baby green, ali biljčica je, ipak, bila malčice u pravu...
što ne znači da ti nisi... nismo pričali o ljudima iz osnovnjaka... pričali smo
o snažnim ljubavima koje ne mogu da ne traju forever, puno poslije nakon...
tako da je moje bašsamtoprerasla bilo naivno... jer ne možeš prerasti velike
ljubavi, velike ljubavi su velike potrebe... velike potrebe su velike rupe...
velike rupe... ja ne znam želim li ih zakrpati... family again i prokreacija...
whatever, to ti ja na to kažem... meni ti je sad film paralelna monogamija...
paralelna monogamija je višekanalna ljubav... ali tako da je sa svakim kao
da je jedini... ne kao... već jest... priča se o ljubavi kao da je to nešto što ima
neko jedinstveno značenje... a ne možeš voljeti nego baš neke ljude i voljeti
ih baš kao te ljude... zato bi svaka ljubav, mislim, trebala imati ime baš
tog nekog, jer svaka ljubav može samo biti kao on, može biti on, i svakog
možeš voljeti samo s onim tko on jest... ili tko želi postati... tako da family
no family, ne znam, nije mi to kriterij nadrastanja ili nerasta (simpatična
riječca)... (crveno meso 10.09. 00:39)
□ Camille Paglia... ovo će sad biti kao Salzburg marzipani... ne namještam

ništa, tako mi italicsa... ne slažem dobroskrojene komade... pisala sam neki
tekst o toj vozačici vlastitog autaJ... o Seksualnim licima uglavnom... nije
li to baš onako... onako (crveno meso 10.09. 00:44)
□ Kružno linearno četiri godine... ako uzmeš kao aksiom paralelnu mono-
gamiju to drži vodu... neprekinute beskonačne odnose... ako mene pitaš,
bezvremenski odnosi jedino vrijede... i time ne donosim nikakve vrijednosne

sudove... vratit ću se opet istoj naivnoj tvrdnji... kako može da je bila ljubav
pa da onda nije... ne može, ne može nikako... to mogu samo sitne duše i
uplašeni žanr ljubavnici... volim te jer si mi cura, ne volim te jer mi više nisi
cura... ma odjebi čovječe žanrovske ljubavi... ladične ljubavi... sve ljubavi
traju i traju... chez moi nema rezova... uglavnom ih nema... osim ako nije
bio neki... onak... šupački sjeb... a meso mora priznati mogućnost šupačkih
sjebova... inače, kad nije tako, kad je pravo... onda je endless wireless preta-
panje... možda je to samo sentimentalizam. Četiri godine, zato što tek nakon
toga možeš vidjeti mogu li oni izdržati. Oprosti mi, bijeli divlji kornete,
pijana sam i malo brljam... ali ničeg tu nema čeg ionako nije biloJ (crveno
meso 10.09. 00:58)
□ Super mi je ovo kad se probudim, pročitam noćno plavonarančasto mrljanje

pa skužim da ”tako da” stavljam između dvije potpuno nevezane stvari...
obojila sam dlake na rukama tako da je krastavac poželio izaći iz staklenke...
jao i ćelavo... (crveno meso 10.09. 10:14)
□ Nemoj mi samo reći... Pa prvi pravi razgovor s tvojih 15 vodio sam upravo
s tobom, ja kao onaj opako napaljeni četvrtaš u Križanićevoj... Hej, Mateja,
jesi li to ti skrivena iza ove mimikrijske babuške Crveno Meso? Ako jesi,
odmah mi odgovori na pitanje zbog čega mi ono, zapravo, nismo ni počeli
vezu? Što se dogodilo? Nakon tog odgovora možemo se, kao u veličanstve-
noj saborskoj proceduri, zapitati zašto si mi, huljo, uništila početak veze s
Nikolinom... E, Mateja, a ako ovo nisi ti, onda nastavljam svoju intenzivnu,
a mjestimice nejaku korespondenciju s mojom dragom koja se zove Crveno
Meso – Always Today. Najdraža crvenomesna strukturo, hiperdrago Crveno
Meso, ako si ti – ti, a ne Mateja, onda ti mogu kazati da sam s njom vodio
takav ozbiljan razgovor i da je ona tijekom istoga prijetila kak će upisati
filozofiju, da je imala sličan, tobože lost in space, govor u danima srednje,
a prožet atmosferom visokog traganja u sebi i za sebe... A ako sam s tobom
vodio takav razgovor, onda je to SF+Fanatasy ne zvao se ja diskretna asfal-
tna mrvica. Jer, iako su tvoje fotografije na ovom blogu oskudne info-poten-
cijalom o izgledu tvoje blagoslovljene osobe, ne mogu se sjetiti te tvoje puti
koja me pozitivno uzbuđuje... Inače, čak mislim da mi je nešto slično rekla
Mateja glede verbalijade, ocjenjujući moj krhki tadašnji ego, koji sam već
od dječjeg vrtića diskretno, ali uporno žbukao idejom govorenja “res, res,
non verba”, a sve bih popratio epskim slapovima s Nijagare! E, sad, moja
divna crvenomesna rotkvice, palim se na crveno, a usput pitam skromno
pitanjce: insinuiraš li ti, nesretnice, da bi čovjek “bogatonamazni, barem u
verbalijadi” možda mogao ikako biti slabašan u ostalim modusima ljudskog
izražavanja? Ili, oh, nemoj mi to reći, tako ti sablasnih laptop-Mac-monitora,
Milko Valent 115
da više voliš skromni sitni intelekt koji duboko osjeća iznenada uskrslom
emocionalnom inteligencijom i koji riječima ne može izraziti najbanalnija
ljudska zbivanja?! O, srdžbo mi boginju pjevaj, i reci, divna draga sabrana
koktelizirana crvenomesna, ne implicira li tvoj italics o verbalijadi nešto
negativno, neki nedostatak? Tako mi kurziva, ako je tako pa objasni, nesrećo,
zašto bi to bio nedostatak, zašto bogati namaz persone ne bi bio sine qua non
i posjedovanjem verbalne vrsnoće viktorije u svakom smislu? Ha, ludička
ludice! I na kraju ove zbunjene pitalice, zar te možda više pale insuficijentni
dometi face s placa koja na urbanim festivalima današnjice producira svoje
siromaštvo duha kao prednost koja je u skladu sa zimogroznim duhom big-
brother epohe?! Nemoj, oh nemoj mi reći da poštuješ glupe nespretne frajere
koji tu i tamo kao kokoš ubodu neki “touch of reality” kao na primjer još
neuhodana ideja interaktivnog plesa u kružnicama djetinjstva! Priznaj da vo-
liš ekstremno inteligentne, ekstremno nježne & ekstremno tople frajere koji
mogu zapaliti čak i zametak frigidnosti u tvojoj kosi! Nego vratimo se našoj
lijepoj stvarnosti na ovom blogu. Tako je, na ovom blogu ti možeš raditi što
zbiljam hoćeš pa u tom smislu čekam i tvoje žešće uzlete prema meni, kaj
je i normalno, ne! A riječ je, naravno, o koktelima u kojima se nalazimo i
gubimo istodobno. Dva tirkiznoplava i dva narančasta daju četverobojni put
u Hare Krišna izlet... Volim te oponašati, crvenomesna rapsodijo moćnog
crvenila, u onome... Opet nešto titra, opet će program prekinuti ovu koli-
činu... Volim te dakle oponašati. Evo, i ja sam nešto složio pa da vidimo...
Nazovimo ga... (pokušaj bijega 13.09. 22:26)
□ Mi se ne znamo!!! Mi se stvarno ne znamo!!! Pa ovo je divno!!! Ne, ja

nisam Mateja, nisam ni blizu, nemam pojma tko je to, i sigurno ti nisam
uništila nikakvu vezu s N ili bez N. Prekrasno. Sad možemo normalno dalje.
Verbalijada je bila mišljena najpozitivnije moguće, a italics mi je zapravo
pobjegao, a onda mi se nije dalo brisat post i opet ga stavljat da bi bilo bez
toga, osjetljivko jedan. (crveno meso 13.09. 23:16)
□ Priznajem sve!!! Volim takve i samo takve frajere!!! (crveno meso 13.09.
23:19)
□ ... nazovimo ga “Camille Paglia”, crvenomesno žutilo koje se gura po našem

hemoglobinu obnoć i obdan, haj, haj, haj... Hej, crvenomesna moja nova
ljubavi, s naglaskom na seksualno crveno & crno, kažeš da si pisala neki
tekst o toj vozačici vlastita automobila, i to o Seksualnim licima uglavnom.
Pa jesi li samo pisala ili si napisala, fuck, taj tekst? Sorry na tako intimnom
pitanju, ali ovi kokteli prisnost čine još prisnijom, ma znaš već iz iskustvaJ,
i kao oni poticajni kolačići našeg dugometražnog francuskog prijatelja teku,
teku niz grlo kao duboke spoznaje, ali i kao mali grimizni poticaji mesne
privrede... Sjećajući se tvoje tvrdnje da sve ljubavi traju i traju bez rezova...
pokušao sam maloprije vizualizirati tvoje seksualno lice, seksualnu perso-
nu, posluživši se sljedećim dostupnim fotkanim rekvizitima na tvom blogu:
viza-cipelice, vitko božićno drvce-figura plus one tvoje skandalozne usne i
čvrsti nosić te ljubi-me-obraščići koji vire ispod neprobojnih tamnih stakala
tako da se ne vide zanimljive, možda blazirane, dvojbe u tvojim očima koje
izazivaju svakodnevnu opasnost strastima napučenih brzih bijelih vozila
u meni... Gledao sam tvoje usne i pokušao ih spojiti s tvojim nogama u
cipelicama koje su dobile vizu za GB, bjesomučno bacajući pogled na sim-
patično božićno drvce, to jest vitku mrvicu, lijepo-trapavu figuricu, tobože
nehajna stava, a s patkica-stil te rhythm & blues tvojih nožica koje, evo, u
ovoj ukupnoj slici izazivaju već tridesetak minuta moje abdominalno ludi-
lo... Spajam te iz svih dostupnih vidljivih dijelova, virtualno crvenomesni
erosiću, uh... I, evo, maloprije, pretvorio sam se sav u strasno bijelo odijelo,
iako non plus ultra redflesh body, i kao bijela pijavica nadvio sam se nad
svijet koji je nakratko nestao... Hvala ti, dušo, vrijeme je za čašu vina i
keksiće... A taj tvoj film “paralelne monogamije” i “višekanalne ljubavi”,
uf, u mojem razredu zove se ipak preciznije, dakle zove se “uobičajena
poliandrija”.J Crveno Meso, silno te volim zbog toga pitajući se znaju li
paralelni parnjaci tih višekanalnih ljubavi za tvoj program poliandrije koji
se rimuje s onim mojim poligamije? Pitam se, zna li spomenuti R, s kojim
si tamanila ukočene škampe na Silbi, za svojeg paralelnog prijatelja X, i
obratno, zna li X za R? (Pitam te to zato što na ovom ljubavno-kemijskom
području ne funkcionira ona čuvena logička simfonija “Ako P, onda Q”.)
Tako mi nerasta (simpatična riječca, slažem se!), ako je tvoj odgovor na
ovo moje gornje pitanje pozitivan, onda si ti u sferi onog najboljeg koncep-
ta beskompromisnog romantizma koji zagovaram od početka ovoga našeg
poznanstva na tvojem blogu i koji na moju radost naginje crvenomesnim
nijansama. Divlji korneti slažu se kao tople cjepanice za zimu u kojoj ćeš
morati izbivati iz onog plejsa u kojemu ti bloody bastards ne griju od 10-5,
a onda ti još kao evening meal serviraju ledeni čaj u 17h. Jebote, zamisli tu
sliku! Već prvi dan čim sam stigao na Otok rekao sam svojoj landlady da
mi evening meal postavi nasred hranidbenog stola kad ga spremi, a da ću
ga ja – pa taman došao kući u zoru ranu – staviti u mikrovalnu na 1 min i
pojesti ga s tekom. Landlady je neodoljivim britanskim osmijehom, malo
iskrenijim nego što je onaj trgovački Pevecov, rekla: OK, it’s up to you.
Your desire is my pleasure. And now, young man, vodka & coca-cola! (Eto,
kakva sjećanja bude tvoji kokteli, Crveno Meso, royal flesh.J Jes, tako mi
Rikarda Lavljega Srca, moja Landlady drmala je svakodnevno po najmanje
šest tih jednostavnih mješavina i neprekidno u smijehu vrckavo trčala u vrt,
u drvenu kućicu u kojoj smo u rijetkim slobodnim trenucima gledali zajedno
neku britansku emisiju ili neki film komentirajući scene i razvaljujući se od
Milko Valent 117
smijeha po pletenim smeđim stolcima iz Indije... Kaj sam još ono htio reći?
To da je sve lijepo, da je sve tako kako treba biti, da je ovo mjesto apsolutno
zaštićeno, ovo je naše skrovito mjesto koje nitko ne može razumjeti, a ako ga
još s vremenom podebljamo dodatnim kremama nitko ga nikad i neće shvati-
ti. Hvala ti na još jednoj večeri udvoje... Ovo je dan kad sam maloprije sam
sa sobom i sam s tobom bio spori & lijepi trgovac srebrom... I dok čekam
tvoje odgovore, naša interaktivna srebrna zdrava hrana bit će, biliv mi, bolja
od svake soje, od svake nostalgije za neverending potopljenim brodovima,
jer onaj tko je shvatio višekanalnu odvojenost istodobnih ljubavi, shvatio je
da je distribucija srebra svakodnevna pojava na ovom blogu bučne tišine...
Čekam tvoje odgovore miran kao Srebrni Bijeli Buda... Super mi je kad se
probudim ujutro i kad je moja prva misao ti, Crveno Meso, endless wireless
pretapanje i lagani “taking over”, i još: moja druga redflesh-misao jest kako
te steći zauvijek, a nikad te dokraja ne posjedovati... kako bi sadašnjost, kao
danas, zauvijek cvala... Cvijete najdraži, poljubi me danas prije spavanja...
Sad idem obojiti još jednom krastavac crnim vinom... zamišljajući kako
jedem keksiće s tobom kad se vratiš nakon tristo godina samoće. (pokušaj
bijega 13.09. 23:36)
□ Uf, Crveno Meso, i meni je drago da nisi Mateja. Tako sam se sad oduševio
da sam si složio jedan jaki nescafe classic. Tada, u srednjoj, Mateja je bila
jako komplicirano biće, u osnovi vrlo drago, ali jako komplicirano. Tek
sad, pazi sad ovo!, uz strogi pronicljivi nescafe skužio sam da dok sam ja
polako festina lente pisao nastavak posta i meditirao o tebi, Crveno Meso,
da si se ti, Crvenomesna & Cvjetna, javila i raspršila moju sumnju. Crveno
Meso nije Mateja, Crveno Meso nije Mateja, vičem i skakućem po sobi
amo-tamo. Magla se lagano diže, tvoj London se budi. Danas će biti veliki
dan. Pozdravlja te tvoj Osjetljivko ponirući duboko u izgubljene prijevode
s crvenomesnog na crvenomesno... (pokušaj bijega 14.09. 08:16)
□ Sokom od brusnica u čaši koji pomaže protiv tegoba urinarnog trakta (odje-
bite lešinari marketinški, nemam urinarnih tegoba!) otvorit ću ovaj zbulet.
Tell you what, PB, i meni je drago da nisi onaj za kojeg sam mislila da jesi.
Nije da tog nekog ne bih voljela sresti ovdje, ali i on je malčice kompliciran.
Zapravo, kompliciran je kao klor. Nego, znala sam da ćeš postaviti pitanje o
istini: a zna li vunica da se vestica plela i s drugim iglama? Neka, nije da si
predvidljiv, to je najlogičnije pitanje. R, nažalost, ne želi znati. Jako ne želi
znati, a ja nisam od onih koji silom razvaljuju vrata kako bi u podstanarske
stanove zabijali kolčeve svojih ideja i svog vidikovca. Ali zato ja znam sve
o J, jer ja to, kao, mogu podnijeti. Što je istina. A intenzivna Kamilica je u
pravu ponekad, a ponekad... (jesam, napisala sam taj tekst, cjepidlako Otoč-
na, i objavljen je protiv mog znanja u jednom slabo poznatom i još slabije
dostupnom časopisu, što je jedina dobra stvar u toj priči). S druge strane A
zna za R, ali ga iskreno R ni najmanje ne zanima jer su njih dvojica ko onaj
krastavac i dlaka iz prijašnjeg komentara. Ja znam za G i za još dosta slova
u A-ovom impresivnom albumu, ali mi je do toga stalo koliko i A-u do R-a,
ponajviše zato što je A, usprkos nadnaravnoj ljepoti, od prilično tankog ma-
terijala i otpuše ga svako malo žešće strujanje sirup-koncentrat razgovora.
I, nažalost, mislim da je to u svezi s tom nadnaravnom ljepotom, mrzim kad
se predrasude pokažu opravdanima. Ono kad sam napisala da volim takve i
samo takve frajere kao što si ti, lagala sam ko prava pička, volim svakakve,
ali samo je s takvima kao ti pravo dobro. Neka ga, još stupnjujem (stup-
njevam? stepenujem? Ništa od navedenog!), dobro, još nisam ona prava.
Tako da višekanalna ljubav (ne, to nije poligamija, pogotovo ne razredna
poligamija, božemeprosti, hajde šapni mi na uho zašto), ovakva u kojoj sam
se našla, nije vrhunac mog životnog zlatnog reza, nego ipak samo jedna
kružnica na kružnom putu. Za pravu višekanalnu ljubav, bojim se, traže se
daleko žešći igrači. I to baš po tome što si i sam spomenuo. Po istini. Ali znaš
šta je, Pokušaju bijega (gdje ti to bježiš?), to je da me i ovaj naš, premdak
lijep odnos počinje malo zavlačiti na neravnotežu iz prethodnog opisa moje
višekanalne ljubavi. Želim da i ti imaš blog, kako bi naša komunikacija
dobila na višekanalnosti. (crveno meso 15.09. 18:16)
□ Svi Brook, Brook, kaže ekipa na tvom blogu, bil bu tout London i tak. OK,
kažem ja sam sebi u strasnom nastupu naših ovdje i sada, tvojih i mojih
zauvijek fascinacija, kažem sam sebi prisno i sentimentalno da je Crveno
Meso povezano s kazalištem (koliko sam shvatio ovdje na blogu), ziher će to
gledat pa odi i ti u London u to kazalište, pa ćete biti, pazi ovamo, povezani
zajednički viđenim slikama na pozornici. I dođem ti ja tako jučer ujutro u
London, a onda se navečer stvorim na predstavi. I što ja to vidim? Vidim
nešto od wannabe predstave, a zapravo neku udžbeničku skicu, neki skeč,
whatever, bolje da ne pričam... Tema je ozbiljna, ali je to ipak neozbiljno
kazalište... A svako ozbiljno kazalište jako zabavlja našu lutajuću krhkost
istodobno unoseći pomutnju u našu recepciju, dinamizira je raznobojnim
problemskim bombicama koje ne možemo odmah pounutriti, pročišćuje per-
cepciju prostora predstave, zamagljuje voće & povrće o kojemu smo, do te
predstave, mislili da znamo sve... Ali, pustimo to, loše predstave kao i loše
započete ljubavi treba što prije potisnuti u kompost na kojemu niču kvalitet-
ne gljive. Hajde, draga, sad već mogu reći najdraža, hajde da se vratimo na-
šoj drami, to jest radnji. Ajmo prvo ono praktično na jutarnjem praktikablu.
Prvo, čuj, možda sam malo piglu, ali kako bi to naša komunikacija dobila
na višekanalnosti ako ja otvorim blog na kojemu neće biti ništa osim ove
naše korespondencije?! Naime, prisjeti se što sam ti napisao 13. kolovoza:
“Elem, zelen, proglasim ti ja jučer sam sebi rođendan i odlučim se za, kako
Milko Valent 119
sam mislio, uzaludnu stvar, to jest da nasumce surfajući blogosferom naletim

na blog koji je istodobno i pismen i pun stanovite opasnosti pitanja, avanture,
dobrog mesa koje vibrira zbunjenost, a kroz divnu masku snage.” Dakle,
tako je počelo i tako sam našao nešto neočekivano, neuzaludno: tebe, dušo. E
sad, ako, na primjer, otvorim blog, onda ćemo se ti i ja iz ove oaze prebaciti
samo na novu stranicu koju će moći ometati, bez obzira što ništa drugo neće
biti na blogu, razni namjernici iz svakojakog nejakog undergrounda: ado-
lescenti, mali đavolji šegrti, pripravnici ružnoga PR businessa, raznobojni
event manageri, disfunkcionalni zombiji, insuficijentni intelektualci, name
it. Predlažem da ostanemo ispod ovog tvojeg posta od 11. kolovoza, mirni,
sabrani, neometani u gradnji onog našega i samo našega. Predlažem da se,
kako vrijeme prolazi, prolazi, sve više volimo, volimo. Jer, Crveno Meso,
prednosti tvojeg bloga su mnogobrojne: nitko neće posjećivati ovu oazu,
nitko, a ako je i vidi neće imati vremena studirati naša semantička punjenja
i pripadna im zastranjenja u samo nama poznato, a ti ćeš, na istom ovom
mjestu, naravno, moći obavljati svoje “poslove i dane” kao stari Hesiod, na-
brijani multitasking man, a koji mene, ti tvoji poslovi i dani, inter nos, uopće
ne dodiruju. Primjerice pogledao sam malo Auroru i vidim da je to blog po
kojemu surfa tvoj, pretpostavljam, stariji buraz (jer si negdje rekla da te je
“pazio”), valjda sociolog, žestoki marksist. Pretpostavljam, ne istražujem,
pretpostavljam da vi imate neku svoju spiku, da tebe iz tebi znanih razloga
zanima i taj diskurs itd., etc. Ja znam da si ti bogato biće i da imaš različite in-
terese, a ja sam sebično zainteresiran samo za ovaj naš interes. Meni je bitno,
i jedino bitno na ovom tvojem blogu, biti s tobom u ovoj oazi u kojoj ćemo
razvijati žestoki romantizam, a ako treba i kreativnu sentimentalnost, lijepe
obostrane osjećaje koji će se kompaktno smijati otuđenosti u porastu. Itd. A
propos brusnice, vidim da imaš divne literarne ambicije, tzv. brusnica-forte,
iako, mind you, marelica može biti čak poticajnija, ali, jasno, sviđa nam se
literarni obzor brusnice.J Dobro, malo te zekam, ali to uopće nije razlog da
se ti i ja ne nastavimo u mogućoj ljubavi na obzorju tiho približavati, šulja-
ti... Na popljuvanim horizontima naš odnos poprima sve čvršće boje, jadni
skinheads bi ovdje bili nemoćni jer posjeduju manjak sitno pikseliziranog
i zgusnutog asfalta koji je potreban da bi ono univerzalno živjelo punim
plućima, plućima ispunjenim provokativnim smogom... Što se tiče tvojih
literarnih ambicija, priznajem da bih volio s tobom naglas čitati tvoje spise.
Ali, fuck, pa bit će još vremena u beskrajnim godinama koje brzo dolaze, zar
ne, dotaknuti te guste tekstove... Ali, gle mene, buraz, kako tupim! Vratimo
se istini i vunici. Slažem se da su za višekanalnu ljubav potrebni puno žešći
igrači nego što je to, recimo, R. (Ovaj tvoj drugi, prelijepi Adonis, potvr-
dio je, što i ja mrzim, da se predrasude katkada pokažu opravdanima, kao
što se i meni dogodilo sa S i A, zvanom K. One su ti prelijepe, ali kako je
druženje odmicalo sve sam se više nalazio u situaciji da se in public s njima
samo pravim malo važan, samo to i ništa drugo, kao, ono, buraz, gle koje
dobre komade ja vodim u neizvjesnu budućnost i te spike, ali u komorna
četiri zida njihova nadnaravna ljepota gubila je čar jer nije bila praćena
nečim, hm, jačim... Hoću reći, dosadila mi je savršenost njihovih tijela bez
začina, bez prepoznatljivih vrištanja osobnosti. Nažalost, prazne ljušture
ljepote tijela – koje su, čak i doma, hej, neprekidno obuzete isticanjem te
vidljive ljepote – bacale su me lagano u down... i predrasude su se pokazale
točnima.) Na kraju ove jutarnje ekspresije, evo izjave: tak mi je drago da si
priznala da si lagala ko pička jer i mene interesiraju svakakve, čak i rumene
urbane seljanke, rođene Zagrepčanke, Amsterdamke, Bečanke, Parižanke,
Edinburžanke i Londončanke, ali me ipak, kao i tebe, više privlače one s
kojima je – zbog njihova blistava intelekta, kao što je to tvoj – puno, puno,
puno bolje i “pravo dobro” kako si se pomalo bosanski izrazila.J Sve na-
prijed rečeno u ovom odlomku bilo je, jasno ti je, rečeno samo zato da bih
mogao ljubazno poentirati: da, drago Crveno Meso, ja sam taj žestoki igrač.
Try me, bejb, i ozdravit će duša tvoja koja je, pretpostavljam, nakon propale
ljubavi, za koju je mislila da je to – to, zarolala višekanalnu monoandričnu
orgiju slobode. Istinski slobodni duhovi mogu te razumjeti, istinski žestoki
igrači nikada neće biti posesivni, nikada luzeri. Oni će samo, baš kao ja
ovaj čas, tiho maknuti čuperak s tvojeg čela i crtati poljupcima po tvojoj
koži one meandre iz kojih nikad, ali nikad, nećeš poželjeti izaći. Arijadna je
mit, žestoki igrač je rijetka stvarnost. To je stvarnost koja ti svaki dan želi
dobar dan, a tako se i ponaša: miče tvoje vlati kose, daruje ti toplinu za koju
ponekad misliš da je nestala u kanalizaciji adolescentnog SF-a. Volim te sad.
Pomogni mi da nastavim... Budi i ti žestoka igračica. (pokušaj bijega 18.09.
13:16)
□ Ma igrat ćemo, naravno, rolat će se sve. Do ibera sa dvije točkice i natrag.

Bear with me neko vrijeme, malo sam u frci oko odlaska – treba preseliti
gnojivo stvari i završiti omanju Medvednicu poslova (moram još jednom u
Zagreb pa natrag). A čim se malo prolijem po Londonu, utrčavam u knjižni-
cu i Parallel Worlds su moji. Fenomenologiju percepcije još ne obećavam.
Btw, dobra, DOBRA linija romantizma Žižek & Paglia vs Butler & Hardt.
Dobio si me još onda. Aurora mi je stari. (crveno meso 20.09. 23:38)
□ Nemaš beda, I’ll bear with you neko vrijeme do tvojeg odgovora. Frka pa-
nika pred potpuni odlazak. Još nekoliko večera s prijateljima, male delicije,
felicije, tople kulinarske egzibicije. Btw, o Neuredna (takav mi je filing zbog
onog tvojeg posta o frižideru), temeljito preseli gnojivo u smeće, osobito
lubenice s iscjetkom koji podsjeća na veličanstvenu menopauzu religioznih
djevica. Smijem se prostosrdačno zamišljajući te, Crveno Meso, u zajednič-
kom kućanstvu (o predivnoj i retardiranoj okosnici braka ne usuđujem se ni
Milko Valent 121
misliti) s urednim tipom. Zamisli, ti i uredni muškarac u kompi!J Ili, zašto

ne, kao osvježenje, ti i uredna djevojka iz susjedstva.J Jes, rolat ćemo sve.
Do ibera. Nadam se da znaš kaj stvarno znači “do ibera”! Sretan ti dvosatni
put od stotinu cvjetova. Naša vlažna orhideja i dalje blista OVDJE. Grlim
tvoj krhki vrat s fotke (sviđa mi se jako tvoj vrat, uostalom i tvoj nos) koji
će – ako si ono “do ibera” shvatila do ibera – vidjeti i bolje dane, to jest ju-
tarnje “izdajničke” otočiće crvenila koji će svjedočiti da si na tren izgubila
tzv. kompas doticana mojim vrućim apsolutnim jezikom. Hearts up, Crveno
Meso, divno moje ludilo from the parallel world! Svakodnevni idioti i dalje
glancaju svoj trendsetterski imidž kao svoj raison d’être, dok te ja volim
polako sve više. A ti mene? (pokušaj bijega 23.09. 10:38)
□ Crveno Meso, pogledaj ovog padobranaca! How come?! Da nije to R ili

netko od sveprisutnog konzervativnog taloga posesivnih ljubavnih stremlje-
nja? Ili neki zavidljivac poluintelektualnog tipa? Ali, gle, taman izgovorim
diskretnu kritiku svakodnevnih idiota, konzervativnih likova iz podruma, i
evo ti jednog od njih u našoj oazi novog romantizma. I još se potpiše imenom
betonirane hipokrizije Hillary! Nemoj to obrisati, neka nas ova prepreka-
upadica podsjeća na to što sve moramo proći na putu do naših orgazmičkih
zvjezdica oko glave, neka nas podsjeća na to što sve moramo pretrpjeti
zajedno, mi, bogatstvo u nastajanju. (pokušaj bijega 24.09. 20:19)
□ Pokušaju Bijega, obrisat ću jer mi je takvih stiglo već komada zlo dok ti nisi
gledao, i nisam ni najmanje fascinirana – to ti je jedan lijepi masni spam i
jedna od nuspojava naše ”zaštićenosti” ovdje. (crveno meso 24.09. 20:30)
□ OK, bejb, jebeš Hillary, sad je to riješeno za miljon godina. Brijem da ćemo
uvijek u svim puko praktičnim stvarima biti tako brzi i ekspeditivni, rambo-
idni. Zanemari ovih par rečenica i nastavi kad smogneš vrijeme tamo gdje
smo stali, to jest od “A ti mene?” i još prije. Male razularene patkice plivaju
u starim pjesmama i navrh glave nose krive odgovore. Nanosim te sada kao
noćno srebro na kapke, sve loše nestaje u autizmu koji nikada neće biti naš.
Baci potrošene lubenice i kreni! :-) (pokušaj bijega 24.09. 23:25)
□ Šumski duše, znaš, kad ležim u svojoj novoj sobi u mraku na stropu mi se zr-
cali kanal koji mi je pod prozorom oblikujući pravi mali vodeni ples na zidu.
Naravno da mislim na tebe kad ga gledam. Kanal je smrdljiva riječ, pa ću ga
zvati potok. To je kao ono plavo sunce iz romana Lažeš, Melita, moj vlastiti
potok na zidu. Nemam crne točkice u očima, ali imam jednu smeđu mrlju u
lijevom oku. Boju si skoro pogodio. Ipak, jedna od meni najdražih, također
višestrukomonogamnih životinjki prijateljica, često prisutno biće u mojim
postovima, ima baš te crne točkice o kojima govoriš. Nije li do višestruke
monogamije dovelo ljubavno razočaranje? Teško ti je tu, gusta marelice, kao

što je i inače teško na ovom ekološki upropaštenom svijetu, razlikovati uzrok
od posljedice. Mislim da je moja faza obične jednovezanosti bila uzrokovana
nekom pregladnjelošću za ljubavlju, stabilnošću i sigurnošću koja je pak
bila uzrokovana mojom vrlo teško podnošljivom nesigurnošću (sad će opet
uslijediti komad ispovjedne literature koja će mi se uskoro malo gaditi),
koja je pak uzrokovana nemampojmačime (evo ipak neće, fiju!). Vjerojatno
običnim conditio humana, koju neki humanusi humusi lošije podnose od
drugih. Kako sam počela osjećati da ljubav raste kao luda iz svakog kutka
koji pogledaš (što nema nikakve veze s vezama, jer su veze, kao što sam već
negdje rekla, žanrovska kategorija, a ja ne volim žanrovske podjele) i da se
ničeg ne trebam bojati jer ništa nije previše stvarno, a strah je nepodnošljivo
dosadan, tako sam se počela topiti. Samo stvar je u tome da ja sebe ovakvu
otopljenu i rasprostrtu doživljavam kao pravu ja. Kao da sam tek sad (dobro,
ima tome četiri prsta godina otprilike, nije se baš jučer zbilo) napokon pro-
disala. Što, dakako, ne znači da nova faza neće biti apsolutna monogamija.
Bestežinsko stanje. Nemam ni najblažeg najrazblaženijeg blagog pojma što
me čeka iza ugla, i nijedna mogućnost nije isključena. Ipak, postoji taj je-
dan osjećaj panike pri pomisli na vezu jedan na jedan. Nažalost, od dosta
sam mekanog materijala (a propos snažnonamaznih), i vrlo lako kupim tuđe
osobnosti koje onda pounutrujem, isto tako se brzo dogodi da shvatim da
mi one ne pristaju i da se bolje osjećam u svojoj koži... i onda vezi dođe
bajbaj. Osim toga, volim biti sama (a višestruka monogamija meni omogu-
ćava da ne budem dominantno nastanjena nekim). Zabavno mi je samoj sa
sobom, i lakše čujem svoj glas kad sam sama. Imam i jednu ružnu osobinu
da trošim ljude. Isišem im srž iz kostiju, ono što se meni učini da je njihova
esencija i onda mi postanu dosadni. Ne kao prijatelji ili druzi, to ne, dapače,
jer prijateljima tako ni ne pristupam, ali kao neki ugovor o neograničenoj
osuđenosti jedno na drugo u vezi, to da. Je li uzrok višestrukoj monogamiji
to što ima previše zanimljivih ljudi na svijetu, ili to što vlada njihova kro-
nična nestašica, tko to može znati, Phaedrus? (Zvao li se Phaedrus onaj iz
Zena i umjetnosti održavanja motocikla?) Svašta bi se moglo frojdizirati
vamo tamo okolo toga, ali to mi je dosadno skoro kao strah. Zašto želim da
imaš svoj blog? Vidi, pčelice kinder pingui, kad ti se netko sviđa, želiš ga
bolje upoznati, želiš vidjeti kakav je kad nije s tobom, želiš ga vidjeti kako
radi druge stvari, kako komunicira s drugim ljudima... Tebi su možda moji
poslovi i dani nevažni, i boli te uho s visećom naušnicom za to s kim se ja
družim (samo što ću ti ja to ipak reći jer mene sebično i egocentrično zanima
da ti to znaš – vjerojatno te čudi koji kurac ja spominjem Auroru jedno šesto
puta u svakom postu, a ja ću ti reći da je to zato što se nas dvoje ne slažemo
gotovo ni oko čega pod nebeskim šeširom ili barem oko vrlo malo stvari,
i jedno dugo, dugo vrijeme smo jedva jedvice uopće komunicirali bez da
Milko Valent 123
obezglavljeno manično urličemo tako da je ovaj blog, između ostalog, bio i

pokušaj da se ta naša gorkoteška komunikacija malo razblaži; volim ga, ali
ga uglavnom teško podnosim, iz razloga koji se vjerojatno daju naslutiti i iz
ovih blogova) i tko mi je važan u životu, a tko nije, ali mene tvoji poslovi i
dani zanimaju, sve me zanima vezano uz tebe... Da, doći će razni dvoglavi
padobranci, oni s malinama u očima i oni bez njih, koje si želio ili nisi želio.
Iako, u principu, blog funkcionira tako da dođu uglavnom oni koje si sam
pozvao tako što si ostavio komentar ispod njihovih postova, osobito ako si
pri otvaranju bloga kliknuo na opciju da te ne stavljaju ni na kakve liste i
da ne šalješ tekstove uredništvu. Ali, naravno, ako te ta spika ne privlači,
nema veze, jest ćemo ovo što ima, meni ukusno. Malo me jedino nervira što
ti raspolažeš s većom količinom informacija o meni nego ja o tebi pa je to
ono što čini našu komunikaciju pomalo jednostranom. Dosad si, na osnovu
ovoga što sam napisala, mogao bez većeg napora izguglati moje ime i saznati
višemanjeviše sve što ja radim. Nije da mene osobito opsesivno zanima tko
si ti imenom i prezimenom, ali voljela bih, na primjer, jako bih to jako, jako
voljela, čitati to što si napisao jer si nešto natuknuo u tom smjeru, mislim da
si spomenuo pjesme, haiku... Igrala bih se igre detekcije. Daj mi materijala,
najdraži. O tome što je stvarno (”nadam se da znaš kaj stvarno znači do
ibera”) i što je nestvarno ne bih više, jer nemam ništa reći o tome... to mi
malko spada u rubriku pitanja: a je l’ ti stvarno gutaš kad pušiš? Osim toga,
nije da mistificiram, ali to bu se osetilo, ne? A ako se ne oseti, onda nije
ni važno. Mogu ti napisati da će biti stvarno, a da ne bude, kaj ne? Veliki
čupavi zagrljaj, divni stvore s marelicama umjesto okusnih pupoljaka. I još
se nadam da se ne ljutiš što sam te citirala u jednom komentaru gore, tako
mi je bio lijep onaj tvoj komadićak o Brooku. I tako točan. (crveno meso
02.10. 11:17)
□ Vrati se, Pokušaju Bijega... Znam da sam bila kuja sebičnjača i nisam pisala
sto pregladnih godina, ali mislila sam na tebe potočiću rijeko... jesam jesam
jesam... pa znaš da jesam! Vidim li još jednom replica rolex watch na kraju
ovih komentara vrištat ću tako da ćeš me čuti do Oxforda, Zagreba, Budim-
pešte, Berlina, Venecije ili gdje već jesi... (crveno meso 07.10. 21:51)
□ Evo me, Crveno Meso, blistava kujice... ili “kurvice”, kako ti tepa na blogu
jedna naša koincidencija, divna mlada baba, dominantna sviračica klitori-
sa, ali o tom potom. Znam da jesi, jesi, jer i ja sam mislio, Krijesnice, na
tebe, cijelo vrijeme. Neprekidno mislim o odgovorima koje ti želim uputiti,
mislim o zaplesanom potočiću na zidu tvoje sobe u koji se slijevaju tvoje
bogate asocijacije, mislim o neopreznim pitanjima koja ću ti jednom možda
postaviti... Zapravo, ako ćemo pošteno, a hoćemo, svaki slobodan trenutak
razgovaram s tobom. A to da ćeš vrištati, s rolexom ili bez, odlučeno je
odavno već i zagarantirano je prvom lavom koja je potekla iz užarene jezgre,

a užarena jezgra je naša prava slika, identifikacijski užas, kao oriđiđi, a ne
kao replica rajskog pakla, u kojemu je naša koža brža od svjetlosti... Vrištat
ćeš, fiju, vrištat ćeš ne zvao se ja Gusta Marelica... Jasno da se ne ljutim što
si citirala moju prvu impresiju o kazališnoj bruci Brooka, jer si me usput kroz
masivna vrata uvela, so to speak, u svoje društvo “Kokošje čete”, kako si ga
nazvala gore, predstavivši me kao Marelicu. Drago mi je zbog te Marelice
koja je, brijem, nastala u finoj opoziciji prema tvojoj maloj Brusnici.J A
to je sve, mili moj Zeuse, povezano s voćnim nadimcima koji su, izgleda,
moja sudbina. Naime, na faksu me jedna mala, ali odabrana četa prekrasnica
zvala Jabuka. Jabuka ovo, Jabuka ono, sve do Jabučice, pa i Jabučičice u
jakim egzistencijalnim grčevima.(Usred filozofije i komparativne, čini se,
zvati se Jabuka nije mala stvar, ha! Važno je zvati se voće!J) I u tom voć-
nom slijedu moj prvi kompjutor je bio, pogodi, bio je, naravno, jabučica s
jednim odgrizenim zalogajem. A to je, u ovoj našoj uzbudljivoj voćnoj etidi,
Krijesnice, opet povezano s tvojom jabučicom (za sada ništa simbolika,
ništa Adam, Eva, rajski vrt, postanak jezika, patrijarhalne studije, ženske
studije, ekonomija, kulturalni studiji itd., etc.!), jer sam i ja – ovo postaje sve
opasnije u svezi s koincidencijama – radio na velikom Macu, a zatim sam
stjecajem tehničkih okolnosti prešao nedavno na PC. Inače poštujem tvoju
sebičnost, ako je to uopće sebičnost što se nisi neko vrijeme javila, jer ti si,
Krijesnice, mind you, došla obaviti dva važna zadatka u susjedstvu blistave
Virginije W., i ne možeš tek samo tako surađivati s epskim događanjima u
svojem srcu koje je srce užitka. Osim toga ti si tek stigla, tu je period ad-
ministracije, nužne akomodacije, neophodno davanje personalne atmosfere
tvojoj asketskoj sobici dizajniranoj, kako si dobro primijetila, za ozbiljnu
šljaku itd. E, a još je moguće i to da u tvojoj bogatoj podsvijesti stoji onaj
aforizam Franza Werfela: “Što više praznine to više brzine.” A možda si
usput, uz taj aforizam, negdje čula i moju svezagrebačku kvartovsku inačicu
koja kolokvijalno glasi: “Ono bitno se nikad nije furalo na hitno.” I tako,
jedno s drugim, u praf-zapraf ontologiji ili, preciznije, u ontici raznobojnih
nužnih egocentrizama, sve je zapravo u najboljem redu. Povrh svega, Kri-
jesnice, otkud mi, sada, na ovom pupoljak-stupnju, znamo što ovaj svemir,
sastavljen, uh, od 11 dimenzija, namjerava s nama? Ili mi s njim? Potočić
na tvojem zidu, ta “refleksivna instalacija našeg postojanja”, s vremenom
će odgovoriti... Flesh of Crveno Meso, sada moram otići i obaviti nekoliko
svjetovnih poslova, uglavnom mrskih, ali neophodnih (znaš ono: rokovi, de-
adlines, dvije kartice teksta simo, dvije tamo, projekti, aplikacije, diskretna
lobiranja na nebu, vozački ispit pa ispit za voditelja brodice...), a odgovor na
tvoj veliki ozbiljni post od 2. 10. napisat ću ti u srijedu ili četvrtak. Užasno
jako ga želim napisati, jako ti želim odgovoriti, želim nas naglo upoznati,
što možda nije preporučljivo za ovakva dva nabrijana talenta-temperamenta,
Milko Valent 125
možda je stvarno bolja ona verzija step by step, nabijem je nakurac bez ob-
zira na sve – nabijem je ja, apsolutni romantičar. Za kraj, evo ti jedna čudna,
jedva pronična kitica (sviđa ti se riječ “kitica”?) iz pjesme 640 naše Emily
D. koju je, ako se ne varam, tvoja susjeda, divna luda autorica Vlastite sobe,
također voljela.
So We must meet apart –

You there – I – here
With just the Door ajar
That Oceans are – and Prayer –
And that White Sustenance –
Despair –
Inače Emily tu i tamo koristi pridjev bijelo, a ovu sintagmu, White Suste-
nance, preveo sam u napadu bijelog ludila misleći na tvoje crveno ludilo
ovako: Bijela Krepkost. (Ako imaš bolje rješenje, reci! Možda bi bolje bilo:
Bijela Okrepa?) Idem sad, Krijesnice, keep your fingers crossed za nas, za
naš potočić na zidu tvoje asketske sobice... Nadam se da se ne ljutiš što sam
rekao “naš potočić”. Tako mi je lijep, tako je pun plesa, pun nespretnih po-
kreta koje toliko već sad volim... I tako jebeno bogat... Laku noć. (pokušaj
bijega 08.10. 18:15)
□ Uzmi si vremena... glavno da znam da si tu... door ajar me podsjetilo na

Becketta i prvo na što sam internetski naletjela je ova glupasta anegdota.
Pomalo i slatka. “The door is imperceptibly ajar.” Thus reads a stage direc-
tion in one of Samuel Beckett’s plays. One director, endeavoring to honor
Beckett’s meaning to the letter, labored over this direction for many minutes,
painstakingly experimenting with varying degrees of ajarness. Eventually
Beckett himself, watching in disgust, strode onto the stage and slammed the
door shut. “But it says ajar”, the director protested – whereupon Beckett
turned on him and snarled, “It also says imperceptibly!” (crveno meso 09.10.
01:00)
□ Da, Beckett... Da, slatko, ali... Toliko toga o njemu ću ti jednom reći... nepri-
mjetno. Mali pomaci jutra, neurotični zuj automobila, urbana haiku poezija
koja pati od neuroze... Bok, djevojko s potočićem na zidu, sa smeđom mr-
ljom u lijevom oku. Ovdje, u meni, tako se lijepo guraju sve moguće fasci-
nacije koje još ne mogu dobro nazrijeti, a kojima kažem hoću hoću hoću...
Ali put od želje do prelijevanja ponekad je dalek. Ipak, moji metaforični
anđeli bruse krila za let, žele se zapiknuti u tvoju smeđu mrlju u lijevom
oku i u tvoj potočić, žele žele žele... te lude ptice, izmaštani kulturološki
bombončići, mala kraljevstva koja žele biti ostvarena... Pitam se možemo
li ih uzeti ozbiljno, barem u žutoj boji ako ne u nekoj drugoj... Kao prvo,
ja sam totalni idiot. Mislim na onu pubertetsku foru s iberom (“nadam se
da stvarno znaš kaj to znači do ibera”). Koje jeftino upucavanje! Ili to nije
upucavanje, nema veze, ali ipak, oh, kako jadno! Sad, jasno, svoje tijelo,
sasvim crveno od stida, Crvenomesna, posipam prezirom, pepelom, indigom
i ugljenom, uopće ne znam kako bih nazvao sva ta sredstva za čišćenje,
sredstva za sasvim zasluženu kaznu. Potpuno si u pravu i, naravno, slažem
se s tobom: ako se to, to “stvarno do ibera” dogodi, to će se itekako osjetiti,
a ako se ne dogodi, onda doista nije ni važno. Uopće ne znam kak mi se
mogla pojaviti takva rečenica u glavi! Uvijek se čudim kad usred neke lijepe
fascinacije, ili usred neke plemenite namjere, izvalim ružnu & glupu ideju
iz kamenog doba. Je li to neki nedostatak u mojoj građi ili je to tek puka
ritualna glupost? Crveno Meso, šuti, možda ćemo se jednom smijati tome,
khem, khem, i isfurati dobre sokove, možda upravo one koje će nas odvesti
do ibera. Paralelne monogamne/monoandrične strukture ili jednovezanosti.
Hm?! Trudim se razumjeti te “modele”, ponekad me hvata mala nelagoda
zbog “žanrovske nejasnoće” voljenja više bića u istom trenutku istim intenzi-
tetom, ali uvijek, pa i u sebi, prepoznajem tu trajnu temu o nejasnoj ili jasnoj
gladi za ljubavlju, stabilnošću i sigurnošću. Pitanje je samo mogu li, ako mi
se to Sveto Trojstvo dogodi, mogu li dovoljno bogato uzvratiti. Ja bih te, ako
se jednom sretnemo i ako se počnemo družiti ne samo tekstualno, nego i kon-
tekstualno, jako jako jako htio upoznati onakvu kakvom se doživljavaš kao
“prava ti”, “otopljenu i rasprostrtu” i uopće, niti na tren, ne bojim se tvoje
“ružne osobine” – trošenja ljudi u smislu da im “isišeš srž iz kostiju, ono za
što misliš da je njihova esencija, i onda ti postanu dosadni”. Uh, za mene je
to, taj bogomoljka-sindrom, koji itekako postoji ne samo u bogomoljkama
nego i u ljudima, već ovako a priori veliki izazov. Volio bih to doživjeti, to
da u ljubavnoj vezi postanem dosadan. Nije da imam iluziju o neiscrpivosti
vlastite srži, ali to mi se jednostavno još nije dogodilo. Jedan “poraz” takve
vrste sigurno bi me malo prizemljio, ozrelio, ako je to uopće moguće, iako,
priznajem, ne žudim baš da mi se to dogodi s tobom. Ne, ne mogu obra-
zložiti zašto ne žudim da mi se to dogodi baš s tobom. To pak da li postoji
previše ili premalo zanimljivih ljudi na svijetu, stvar je iznimno zamršena.
Ovako, ovlaš, meni se čini da ih je premalo, većina ih je ritualno obična i
nezanimljiva, baš kao i onaj ukočeno-nesigurni-ali-uobraženi PhD tip koje-
ga si spomenula u svojem zadnjem postu. Većina ljudi je nužno monotona,
opsesivno obična, banalna, i već na prvi, a osobito na drugi pogled, prepo-
znaješ svakodnevnu bijedu odavno propisanih modela ponašanja, življenja
i umiranja prije smrti. Svašta bi se još tu moglo frojdizirati i meandrirati u
frojdističkim fjordovima sjeverne sjebane psihe, ali ostavimo to za sada kao
skicu odgovora u tom pravcu, kao malu izmjenu naših energija... Još jednom
o praktičnim stvarima, o otvaranju bloga. Znam sve o tome, ali... Pa zašto ne
Milko Valent 127
mogu ili ne želim imati svoj blog? Bit ću do bola jednostavan: pa zbog toga
jer sam iznimno zauzet, moglo bi se reći i obuzet (pretpostavljam da si barem
jednom u životu srela takvu osobu!) i sve bi bilo potpuno besmisleno. Ovaj
info o zauzetosti želi reći samo to o velikoj radnoj zauzetosti, ništa više, ništa
manje. Jer, pretpostavimo da otvorim blog i napišem neki post. Morao bih
zatim otići na nekoliko blogova i dati komentare, pozvati ljude itd. Da, ali za
sve to ja jednostavno nemam vremena, a nakon cjelodnevnog “studiranja”
blogova 12. kolovoza niti želje. Pa čak i da se pojavi ta želja, opet bi bilo isto,
naime nemam vremena! Sjeti se kako smo se upoznali. Evo ti još jedanput
taj odlomak od 13. kolovoza. “Nego da ti prvo ispričam kako je došlo do
svega. Elem, zelen, proglasim ti ja jučer sam sebi rođendan i odlučim se za,
kako sam mislio, uzaludnu stvar, to jest da nasumce surfajući blogosferom
naletim na blog koji je istodobno i pismen i pun stanovite opasnosti pitanja,
avanture, dobrog mesa koje vibrira zbunjenost, a kroz divnu masku snage. I
tako, nakon stotinu pregledanih blogova naletim na tvoj blog Crveno meso,
drago Crveno Meso. Prvo me je pozitivno puklo ono: ‘Ništa od općeg...
□ interesa. Samo tragovi procesa selidbe u London na tri godine i opisi poku-
šaja mimikrije’, a zatim u jednom od postova blaga kritika ritualne rečeni-
ce ekscentričnog profesora filozofije.” Ti kad si otvarala blog unaprijed si
znala, usprkos ciljanosti i svrsi svojeg bloga, da postoji mogućnost da ti se
tu i tamo pojavi neki anonimni spamer, jer su to neizbježne pojave, jer je
struktura bloga takva kakva jest i, usput rečeno, ima anonimnost upisanu u
sebi kao jedno od svojih najvećih “dostignuća”. Sori bat ali jebiga kaj sam
malo dosadan, ali tako stoje stvari i ti to sve znaš. Znaš i kako postupiti u tom
slučaju ako ti spamer dodijava: jednostavno obrišeš sve njegove minorne
egzibicije na svojem blogu. No u našem slučaju ipak je sve, čini mi se, ispalo
dobro. Oblikovali smo zajednički malu oazu ili mali workshop za moguću
oazu na tvojem blogu. Ovdje smo zaštićeni (osim od onih automatskih spa-
mova) dvostruko: 1) tvoji frendovi – ako su uopće i uočili ovu oazu – su,
pretpostavljam, od one ljubazne i rijetke sorte ljudi koji poštuju tvoju oazu
i 2) eventualni namjernici, uz pretpostavku da će čitati tvoj post od 11. 8.,
kad uđu u našu količinu, bejb, odmah će odustati jer smo već stvorili debeli
bedem ljubavi od preko četrdeset pet stranica i sasvim je izvjesno da u ovom
ekološki sjebanom svijetu brzog konzumerizma oni neće imati živaca čitati
sve ovo naše. Znači, za nas je sve u najboljem redu, imamo krov nad glavom
i jebe nam se za nesretnike, ili tako nešto.J Ja razumijem tvoju želju da me
vidiš u akciji s drugima, kako komuniciram, kakav sam performer itd., ali,
kako sam rekao, za tu aktivnost jednostavno nemam vremena. Osim toga,
potočiću rijeko ljepoto dušo... pa ti možeš zamisliti, zar ne, kakav bih mogao
biti na blogu!. Ukratko, da ti predočim: vrckav, koncentriran, veseo s mje-
rom, tužan samo u tragovima i uvijek svjež u pičku materinu, intrigantan i

provokativan u svemu (tema o stereotipima jest moja poslastica kao i teme
o generalizacijama, predrasudama, hrani – osobito o tome mogao bih ti sada
izbrijati stotine prekrasnih snažnih recepata, preporučam mediteransku ku-
hinju, jer sam još u dječjem vrtiću bolesno naginjao kulinarskom sažimanju
našeg svijetaJ). Naravno, nikad se ne bih pretvarao da sve znam, da sve
kužim do bola, da nisam nesiguran, krhak. Izrazio bih svoju tendenciju po-
stizanja veće snage, ali ne bih od toga pravio matricu uspjeha koja vrijedi
za svakoga. Inače, hvala ti što si otvorila blog, najviše zbog toga jer si time
omogućila ovu našu skandaloznu oazu, naše užasno sporo upoznavanje koje
lagano, ali kvalitetno, uz mala i razumljiva posrtanja, napreduje. Također,
jako poštujem tvoju ideju da otvoriš blog i tako unaprijediš komunikaciju
sa starim. Kad si mi rekla da ti je Aurora stari, malo sam pažljivije pogledao
njegov blog i nekako kao da naslućujem zašto ga teško podnosiš, iako ga
voliš. Sad, ne znam je l’ ti smeta njegov amaterski laganini pristup mar-
ksizmu ili njegova pomalo forsirana ekosvijest ili... Jasno, ništa ne mogu i
ništa ne želim zaključiti, ionako ni izdaleka ne poznajem situaciju... Mogu ti
samo reći nešto o svojem iskustvu. Ja sam starom još u osnovnjaku izravno
dao do znanja da sa mnom neće biti lako, i do faksa je već sve bilo jasno.
Ukratko, kad je vidio da sam napravljen od takvog i takvog materijala, stari
me pustio na miru. Moje mišljenje je da potomci moraju biti napredniji
od staraca i upravo stoga trebaju im oprostiti česta pretjerivanja, urlikanja,
treniranje strogoće... Naravno, ako su starci u nečemu najbolji ili veliki,
onda potomci nemaju šansu biti napredniji i žive u sjeni. Uf, znam nekoliko
takvih i, vjeruj mi, njima nije lako. Najbolja je situacija kad i starci i potomci
imaju iste interese (film, književnost, avioni, vrtlarstvo, automobili i motori
s unutarnjim sagorijevanjem, fizika, kemija, glazba, tjelovježba, bilo što),
onda se komunikacija naglo poboljšava usred finih kreativnih nesuglasica i
obostranih obogaćivanja. Pa nisam baš puno objavio, tek nekoliko radijskih
reklama, kad sam radio kao copywriter, i dvije pjesme. Možda sam ostavio
krivi dojam, tako da neće biti baš prilike za igru detekcije. A ako bi je i bilo,
to jest ako ti kažem i to što jesam objavio, onda ću izgubiti anonimnost, što
nikako ne bih želio. (Ipak, mogu ti reći koji je moj trenutačni posao: ja sam
radioreporter koji putuje po Europi i radi reportaže za jednu zagrebačku
emisiju.) Želio bih da ostanemo anonimni, želio bih da ti i ja uspijemo ovako
anonimni otkriti najviše što možemo, uživati u tome, radovati se našoj oazi u
našoj oazi, radovati se onakvima kakvi smo u temelju bez oznaka, biti divni
performativi i konstantivi bez trakice na kojoj piše proizvoljno ime koje su
nam dali roditelji, kultura, običaji itd. (Usput: nije baš tako lako izguglati na
temelju tvojeg bloga tvoj administrativni identitet iz tzv. građanske civilne
stvarnosti, to mogu samo oni koji te barem malo poznaju, a ja se, iskreno,
nisam ni trudio to učiniti. Pa nisam ja Agatha, hej, ili kruti britanski policijski
Milko Valent 129
isljednik! Ne želim to ni biti, Crveno Meso. Želim te upoznati kao razliveni

anonimni ego nazvan Crveno Meso.) Jasno, najdraža, rado ću s tobom podi-
jeliti ono što trenutno pišem, malo po malo. Evo, danas ću ti pokloniti skicu
jedne pjesme koju sam počeo pisati još kad smo započeli ovu komunikaciju
na tvom blogu. (pokušaj bijega 12.10. 10:48)
□ Crvenomesna
Puno je besmislenih prijeloma redaka.

Mozgovi žude toaletne listiće, ali higijena
je nedostižna. U toj situaciji mogu još samo
oprati ruke i neprimjetno odškrinuti bijeli svijet.
Neka uđu glamur, psihoza i povijest.
Dolazi djevojka. Vidim te,

razderano nebo.
Na svijetu više nema cijelih traperica.
Viri koljeno, crvenobijela molitva.
Sjaj kože brži je od svjetlosti.
Hoćemo li podivljati od spoznaje?
Ispred kazališta stojim

s djevojkom iz srednje škole.
Između nas ponor i bijeli šum.
Bolni smo od općenite nedoumice.
Na njezinom licu život je pozornica.
Oh, da sam barem kozmetika!
Čekam. Njezine usne drhte. Hoće li
vrištati ili će mi reći svoj CV?
Dok čekam padaju mi na pamet besmislice:

seljaci su mudri u nizinskim predjelima i
nikada ne spominju važna imena.
Samo oru i pjevaju blatne pjesme o
prelijepoj travi u dalekim zemljama.
Čekam. Tramvaji prolaze pokraj
njezinih usta. Svijet vrvi od magaraca.
Na otocima je tišina. Čovjek je sam.
Crveno u meni je rijetka oaza. Jasno je
da se smijem žutom pijesku oko sebe.
Ironija je žedna pobjede.
Čekam. Djevojka gleda u mojem

smjeru. Sluti da sam ja samo danas, nikada
sutra. Zna da se u mene ne može
pouzdati. Oči su joj pune straha. Snažna
je od ludila. Prezire zombije, voli isključivost
i mene. Čekam. Teško je od mene očekivati više.
Područje crvenog je sloboda. Ipak sudjelujem
u prolaznosti, suosjećam. Mogu si to dozvoliti
jer sam ravnodušan. Djevojka progovori.
Asfalt naglo postane beznačajan. Njezine
usne drhte izgovarajući riječi: Želim biti manekenka i
poboljšati svijet. Sebična sam. Meni
dobro stoji manjak apetita i milosrđe.
Ionako ćemo svi umrijeti.
Nisam još ni izdaleka završio pjesmu, ali želim biti hrabar pa ti poklanjam
skicu. Naravno, podrazumijeva se kao ugovor između dva lijepa normalna
bića da zbog tog mojeg čina darivanja ti nemaš obavezu komentirati – ako
ne želiš – tu pjesmu. To mi je inače treća ili četvrta pjesma u životu, napisao
sam i nekoliko haikua. Ovo što sam dosad napisao čini mi se nepotpuno,
nedovoljno dobro, ali ipak se ne dam, želim se izraziti i to ću učiniti, to ću
činiti, truditi se, pokušavati iznova i iznova... baš kao što ću uvijek, ako ti to
želiš, potočiću rijeko razlivena rasprostrta... tražiti za nas male mrvice našeg
bucmastog dijamanta u jutrima koje dolaze... hoću hoću hoću... I, jasno, ne
moraš žuriti s odgovorima, piši kad želiš, u ovoj oazi nema moranja, nema
rokova, nema ničega što ne bi bilo jedino i samo nalog naše slobodne želje,
htijenja, volje... hoću hoću tebe, a ne znam zašto... (pokušaj bijega 12.10.
10:51)
□ Pokušaju Bijega, malo sam pobjegla, čini mi se, nekoliko tjedana. Odjednom
se sve počelo vrtoglavo valovito virtuirati. Ta uronjenost u drugi jezik – ko-
jeg volim, ali koji (iako ne jedino on) čini da sve ima tako nestvaran okus
i neprepoznatljiv miris. Javit ću se, znaš da hoću. Za sada mi jednostavno
previše napora oduzima ova borba sa životom ovdje. Pokušaj da ga učinim
stvarnim. A anonimnost... anonimnost je polako, ali sigurno postala vrući
gusti asfalt na kojemu ću ostaviti svoje srebrne baby cipelice i spržene ta-
bane. Tome su kumovala razna štiva, uglavnom o socijalnom softveru, gru-
pnoj dinamici i komunikaciji u virtualnoj sferi. Morala sam je maknuti, ne
dramatično i spektakularno, ali ipak. Toliko gnoja pluta ovom blogosferom
i zove na vlastitu reprodukciju, takva je priroda materijala, da se moram
zaštiti svojim imenom i prezimenom, pa makar tako diskretno kako sam to
napravila. Od same sebe uglavnom. (crveno meso 16.11. 21:09)
Milko Valent 131
□ Crveno Meso, sve što si rekla gotovo je kristalno jasno. Ipak, mind, nije
lako, bilo gdje, postići da stvarnost doista bude stvarna. Btw, osim toga, ne
zaboravimo, nije tvoj jedini zadatak u Londonu samo postizanje doktorata,
cijenjene aure tipa PhD, postoji i onaj drugi zadatak, ti znaš koji, možda
čak hitniji, svjesni smo toga. Znam, Crveno Meso, da ćeš se javiti, javljati,
znam da hoćeš. Rekli smo da u ovoj u oazi nema moranja, nema rokova,
nema ničega što ne bi bilo jedino i samo nalog naše slobodne želje, volje...
Uzmi si vremena... Veselim se tvojem odgovoru... Navijam za tvoju tebe ma
kakva bila, za tvoje lijepe bridove koje upravo brusiš, koje još moraš bru-
siti... Pa što ako je to brušenje sebično... Onaj tko nije sebično izbrusio sve
svoje bridove, ili kako ih interno nazivam: “neprekidno ustalasani identitet”,
uostalom lijep, pokretan i ogroman kao more, taj nikada i nikome neće ništa
doista bitno moći dati... Uzmi si vremena... Veselim se tvojem odgovoru...
□ Već dugo se nisi javila, ali, kako rekoh u prošlom postu, u ovoj oazi nema
moranja i rokova. Mislim da si u londonskoj gužvi pomalo zaboravila na
jednog čovjeka, da ne kažem blogersku akviziciju. (To je valjda zato što
se brzo zasitiš bilo kakve heavy verzije pa više briješ onu light. A možda
ti sve i svatko, možda si takva, možda ti sve i svatko brzo dosadi!) No, ne
brini, nije to najgore što se događa, mislim na tvoj zaborav bitka. Najgore su
one poplave, poplave u nama, poplave strogo strukturirane administrativne
svijesti koja se sasvim organizirano penje po ljestvici korumpiranosti pa je
povremeno, treba presijecati opijanjem, bilo vinom (brijem da ti je to naj-
draža cuga), bilo “egzotičnim koktelima”, skoro sam napisao egzorcističkim
koktelima. Da skratim, evo zaključka: OK, želim te upoznati i poševiti, i po-
bjeći s tobom negdje daleko, ali ne znam zašto. U međuvremenu čitam, nećeš
vjerovati, Jane Austen, i to na kokainu, kao što preporuča Steven Wells. Že-
lim ti ugodna predavanja, spremi se dobro kao trijada, kao kineska mafija u
godini kad vladaju laburisti sa slatkim okusom funte u očima. U brejkovima
između taštine, ponosa i predrasuda, preporučam ti desetominutna opuštanja
uz neko fino vino i užasno, užasno polagane tekstove... možda Murakamija
ili Sebalda... E, sad, nisam siguran jesu li njihovi tekstovi dovoljno spori,
polagani... A sad opet na bijelo i Jane Austen. Jebiga, volim te još uvijek!
(To doduše ruši moju predrasudu o nemogućnosti dugotrajne ljubavi, ali kaj
da sad napravim? Da si režem žile u podrumu?) Da, volim te. (pokušaj bijega
26.07. 23:26)
□ Nisam zaboravila, Pokušaju Bijega. Niti sam odustala. Samo sam si dala
vremena. Odjednom mi se ta naša blagoglagoljiva proizvodnja riječi učinila
pomalo propuhastom ili... previše light za ono što je htjela biti :-D. I samo me
podsjećala na to kako ništa, baš ništa nije onako kako sam si to ja zamislila,
ili kako sam (si) obećala. Ovdje ili tamo, svejedno je. Ali imaš pravo, Poku-
šaju, šta se događa s vremenom ako se ništa ne događa s nama? Nemam ti
ništa za reći, niti za dati... iako mislim na tebe. Nisam izbrusila bridove, jer
kad sam počela primijetila sam da je sredina od jeftine gorgonzole, gnjecava
i lažno plemenito pljesniva, i da ne može podnijeti nikakav jači pritisak. Ovaj
blogić, to ti je baš to, zaborav bitka. Samo što se u mojem slučaju nema puno
za zaboraviti. Nisi mi dosadio, dosadila sam sama sebi... i u svojoj površnosti
i lijenosti sam se davno već utopila. Ne mogu se gledati, Pokušaju, zlo mi
je. Ova glavica luka se počela ljuštiti. I smrdi, i peče. (crveno meso 27.07.
09:49)
□ Administrativna svijest? Ne penjem ti se ja nigdje, Pokušaju, tog se zaista

ne moraš bojati... i malo mi fali, užasno malo, da sve ovo pošaljem u kurac...
svaki dan mi je takav napor da mi se povraća od toga. Ako odem, hoćeš li
stvarno sa mnom? Ali stvarno? (crveno meso 27.07. 09:56)
□ Crveno Meso, volim ovaj tvoj va banque pristup, sedam mi hrđavih mareli-
ca! Obećava stanoviti coming out romantizma. Romantizam: divni naturali-
stički grčevi koji u svojoj prljavštini i ljepoti dostojanstveno, nježno, užasno
polagano, ali aktivno, izazivaju, a ne tek čekaju spektakularno nespektaku-
larnu smrt, izazivaju unatoč mulju koji se taloži oko nas sve brže i brže! Ro-
mantizam: to je to: uz ovaj naš i onaj Beckettov pravorijek: “Ever try. Ever
fail. No matter. Try again. Fail again. Fail better.” Osobito ovo zadnje. Ali
prije nego ti odgovorim na zadnje, definitivno lijepo kockarsko pitanje, koje
u meni pali adrenalinske anarhističke artističke metafizičke i stvarnosne po-
žare, istodobno i u bijelom i u crvenom, veće požare, oprosti mi bože huma-
nistički, no što su oni današnji na brojnim europskim otocima, moram kratko
komentirati u retoričkom grču onaj tvoj prvi depresivni post s tom nesretnom
glavicom luka koja smrdi i peče. Komentar: mislim da kužim svaku jebenu
crticu o kojoj zboriš, jedino ono s lijenošću nekako ne štima. Koji je onda,
zaboga, to tip lijenosti? Naime, sorry na banalnom, poroznom i propusnom
spominjanju sljedećeg: osoba koja je dobila stipendiju tu i tu, na tom i tom
mjestu, za, hej, PhD – lijepe li forme!, takva osoba morala je krvavo deset-
ljećima – recimo dva – raditi step by step & by the book, biti jako marljiva
u dobro komponiranom učenju (“organizirano lijena”J), da ne spominjem
da je morala negdje, možda čak na mnogo mjesta, nešto raditi i biti, bit ću
blag na blogu, recimo to tako, i biti dobra s određenim osobama i, ponekad,
zatomiti svoje neslaganje s nekom idejom, programom, akcijom, projektom
i ostalim stvarima koje su te osobe smatrale nepodnošljivo jasnim... Hoću
reći, eureka, da nisi bila i da nisi lijena u osnovnom značenju tog pojma. Ako
pak misliš o lijenosti za ono najjače, ono bitno, najkreativnije, ako je moguć
takav izraz, e onda je stvarno bed koji se možda može pozitivno riješiti – ako
Milko Valent 133
na trenutak zaboravimo Schopenhauerovu uputnicu o nepromjenjivosti ka-

raktera! Da, moramo se boriti protiv Schopenhauerove loše vijesti i pokušati
se mijenjati. Kako i što, o tome ćemo u dugim noćima nakon što se napokon
sretnemo, možda već druge godine, možda treće... Što se tiče površnosti, o
krepka, o draga, o slatka slobodo, tu možda ima puno onog in vino veritas.
A reci, najdraža suzice, jesi li srela osobu, sa zrncem, da zrncem, sa zrncem
soli rečeno, koja nije na ovaj ili onaj način površna? Ja sam sreo, znam ih,
tek nekoliko manje površnih ljudi i, naravno, usred općeg romorenja mora
površnosti oni izgledaju nepovršni, duboki i monolitni kao granitne rezbarije
američkih predsjednika negdje u Dakoti ili kao istina kako je shvaćaju jedno-
dimenzionalni ljudi. Sve ti je to jedan, jako tricky, totalno zajebani zoološki
horizont. Samo romantičari – s maničnom energijom – imaju šansu da žive
tako da se njima događaju stvari bez obzira na vrijeme, da se događaju sebi,
a ne da se događa vrijeme bez sadržaja ili vrijeme bez safta, šuga, umaka,
toća, krvi, sline, ljubavne tekućice... Vidim da je vrijeme za još jednu moju
skicu-pjesmu koja će puno bolje zrcaliti – možda – tvoj prvi post, a onda ti
u sljedećem postu odgovorim na najjače pitanje, tvoje, koje sam ikad čuo u
ovoj civilizaciji beščašća i uglavnom lošeg vina... Jebeno jako sam ponosan
na tebe i na svoj odgovor koji ćeš uskoro pročitati. Evo te skice. Možda ti se
svidi, možda ne. I, da, btw, nemaš, to je podrazumijevajući ugovor relativno
pismenih, nemaš obavezu komentiranja. Ali ako hoćeš, kreni, spreman sam
na sve jer sam – barem na blogu – upoznao tebe. Ne brini, sve bude OK.
29. pjesma
sjaj u tvojem oku

to je svjetlo pustinjskog grabežljivca
koji ne misli na porijeklo vrste
u danima kad razbijaš mobitel o zid
tvoja je kosa zaigrana nevina nemirna
kao da je izvan ovoga svijeta
kad stvarno poludiš osjećajući besmrtnost
tvoja samoća kupuje igračke
mikrovalnu pećnicu, na primjer,
iz nje s osmijehom hijene vadiš tanjurić
dok ugrijani losos, alfa i omega radosti,
plače od nostalgije za igrom
na sve strane rad i ludilo

čvrsto tkanje Babilona i Biblije
na putu za apoteku uvijek si sama

u očima tvoje uzdignute ruke k nebu i kemiji

ti jedina u gradu bananu jedeš žlicom
čokoladu vilicom, sladoled nožem
u rano jutro sita sjedneš na svoj novi bicikl
i tražiš slobodu na ulicama
zatim se ošišaš do kože
blijeda i ćelava obraćaš se galebovima
oni čiste morsku pjenu s krila i slušaju
klikćeš: nikada neću raditi na pokretnoj traci
treba biti agresivan, zgrabiti ono najbolje
modro nasilje pretvoriti u program
ja ću glavom i kroz zid samo da se
probijem do lunaparka i poezije
galebovi te gledaju s nerazumijevanjem

odmarajući se od svakodnevnog letenja
naglo brizneš u plač
privijaš se uz mene
grlim tvoj crni led u prsima koji ne možeš
otopiti tabletama kletvama molitvama psovkama
želim te razvedriti našim iskonom

□ Jebiga, ako išta mrzim to je pomanjkanje prostora za moje skromno kretanje

u kratkim formama. Ovaj shit od blog-programa nije upisao zadnju kiticu.
(Jesam li te već pitao voliš li riječ “kitica”? – A pitao sam te to zato što riječ
“strofa” ima krvnička značenja ili značenja loše krvi, pogledaj etimologiju!)
Evo te kitice pa hitam na ono bitno.
želim te razvedriti našim iskonom

trčimo u zoološki vrt i gledamo životinje
ispred kaveza s majmunima
stojimo satima nepomični tihi
zatečeni prepoznavanjem srodnika
divimo se našim prošlim očima bez povijesti
u kavezu je proljeće, sloboda u punom cvatu krvi
veselje, skakutanje, slavlje mišića i inteligencije
bestidni spolni nestašluci na otvorenom
radost igre koju smo gotovo zaboravili
uz kruta pravila življenja i umiranja na slobodi
na horizontu titra zaigrani iskon
Milko Valent 135
sretni majmuni bez ponedjeljka

ali titra i naš povratak u smijeh bez prave radosti
vraćanje u rad i ludilo (pokušaj bijega 27.07. 22:38)
□ Ti, Crveno Meso, proćućeno, zaplesano, snažno i krhko i drago i aktivno i

izvedbeno čudovište, sve odjednom, u svojem zadnjem postu kažeš: “Ad-
ministrativna svijest? Ne penjem ti se ja nigdje, Pokušaju, tog se zaista ne
moraš bojati... i malo mi fali, užasno malo, da sve ovo pošaljem u kurac...
svaki dan mi je takav napor da mi se povraća od toga. Ako odem, hoćeš li
stvarno sa mnom? Ali stvarno?”
Da, hoću! Hoću stvarno! Stvarno hoću!
Ipak, poradi svakojakih “ali” i općenito ljudskih slabosti, koje je tako dobro
opisao još stari La Rochefoucauld u svojim maksimalno koncentriranim
maksimama, bit ću tobože malo surov i predlažem sljedeće: pričekaj još,
recimo, godinu dana prije nego sve pošalješ u kurac, tako da nitko, pa ni ti,
na kraju ne bude kriv. Možda ti se čak svidi rad sa studentima... A tu je i
R, rob božji, koji je sigurno intenzivna uma – jer inače ne bi dijelila s njim
to što dijeliš. Na stranu obrazovanje i to kaj se voliš jebati sa svakim (što si
javno priznala na blogu), da se senzacionalno kolokvijalno izrazim poput
tebe, ali trebaš možda razmisliti i o svakojakim sjajnim mogućnostima ili
se kvalitetno othrvati mislima o sjajnoj perspektivi s njim, bilo kojim njim,
u middle-class otočkoj sigurnosti, znaš ono, auto, avion, bicikl, kuća, vrt
iza i u njemu mala “mad house” radionica apsolutno blistavih happeninga,
performansa, prijevoda, raznobojnih tekstova, sveučilišna karijera na Otoku,
ovo, ono, ono, ovo... putovanja, seminari, devastirana britanska, španjolska
obala... Mala digresija: ima još jedna stvar, koja me zapravo ne brine jako
jer sam još prije studija hegelovskog subjekt-objekt tuluma te njegovih odje-
ka u Ernsta Blocha bio toga svjestan. Naime, u postu od 2. 10. (pogledaj
cijeli taj vrlo obeshrabrujući odlomak za Drugog, u ovom slučaju za mene)
napisala si i dvije jake rečenice: “Imam i jednu ružnu osobinu da trošim
ljude. Isišem im srž iz kostiju, ono što se meni učini da je njihova esencija
i onda mi postanu dosadni.” Ne, toga se ne bojim, ne zato što bih možda
bio neiscrpiv, iako jesam, kao i ti, uostalom, već zato što više vrijedi 5 sati
istinskog druženja nego 50 godina (zlatni pir) invalidnog Godota. Ukratko,
Crveno Meso, kad to sve raščistiš i doista sve želiš poslati u kurac, i doista
pošalješ u kurac, e onda ćemo krenuti, zamiješati boje u duginim kanticama,
a tvoj um i tvoj klitoris vidjet će sve zvijezde, kratko nazvane puni život
romantizma, ne zvali se mi paklene marelice! Ako je to, recimo, za otprilike
godinu dana, predlažem ovaj božanski scenarij: za slučaj da si Zagrepčanka
(a ako si još rođena u Petrovoj bolnici kao i ja, to znači da smo ugledali onu
birtiju Roda, il’ kak se već zove, preko puta rađaonice točno na 16. meri-
dijanu – ako to ima ikakve veze s ičim!), onda predlažem da se, recimo, u
rujnu (to je divan mjesec) ili u listopadu (i to je divan mjesec) ili u ožujku (i
to je divan mjesec), ili u bilo kojemu mjesecu nađemo toga i toga datuma u
9h navečer na nekom samorazumljivom mjestu. Budući da si me u jednom
postu nazvala šumskim duhom, neka to bude u parku Ribnjak, tamo gdje je
Purgeraj. Ja ću doći deset minuta prije 21h, ti dođi točno, ali točno, u 21h,
i ja ću znati da si to ti jer je jedva moguće da će baš točno u 9 navečer, ali
točno u 9, doći istodobno dvije ženske osobe ispred Purgeraja. A ako i dođu,
ja ću prići i jednoj i drugoj i reći jednostavno: “Neka se javi Crveno Meso!”
Da, ja ću sjediti na onoj terasi ispred Purgeraja i lagano meditirati, a kada
dođe “osoba u 9” ustat ću i krenuti prema njoj. Zatim ćemo u nekoliko sati
skockati tehnikalije i rolati, rolati, rolati... rolati sve ono o čemu TV-sapu-
nice tek u podtekstu samo sanjaju. Ako je, recimo, Purgeraj zatvoren, nema
veze, ja čekam tamo. Ako pada kiša ili pada snijeg, također. Ako je oluja,
također, ako je potres, također, ništa me neće zaustaviti jer sam mali pakao
hemoglobina. A ako ti se ne sviđa Ribnjak, predlažem onu birtiju (restoran)
Dubravkin put ili kak se već zove, znaš malo dalje od Saloona, ali desnom
stranom. Ja ću doći deset minuta prije 9h itd. A ako ti se ne sviđa ni to mje-
sto, predlažem glavni ulaz u Maksimir, mirno moje noćno zlato. A ako ti
se ne sviđa ni to mjesto, onda može na okretištu tramvaja na Mihaljevcu. A
ako pak nisi Zagrepčanka, onda ti predloži mjesto. Važno je samo da je 9h
navečer. Mogu doći u Split, Opatiju, Osijek, pa čak i u Vukovar. Ili, ako si
za malo glamura, što zapravo nama nije potrebno, možemo se naći toga i
toga datuma u Veneciji, recimo... Imaš odmah pokraj Rialta jedan fini kafe,
piceriju, dakle Caffe Saraceno, nemoš falit. Znači, tamo te čekam, ali u ovom
slučaju točno u podne, pa neka izdajničko sunce prikaže bez frke naše fine
prve bore oko očiju prouzrokovane rudarskim promišljanjem ovoga svijeta.
Isti je scenarij, ja dođem 10 min. prije, a ti točno u podne. Ili, ako ti se ne
sviđa vidjet Ponte di Rialto, možemo se naći točno u podne, isti scenarij,
ispred Floriana preko puta Duždeve hacijende. To je to. Noć divno odmiče,
sada ću misliti o našem susretu. Dakle, ako odjebeš sve, krećemo! A ako
ne odjebeš, opet je sve OK. “Čujemo se” na ovom mjestu svakih nekoliko
mjeseci. Nego zagnjuri se, pliz, trenutak u ovaj kutak sa skicom pjesme i
prijedlozima, i reci je l’ su ti prijedlozi OK. Dovoljne su dvije-tri rečenice
kao mrvičasti info, ništa više, to je sve što sada tražim od tebe u beskrajnom
pijesku Europe. Naime, odlazim za petnaest dana na nekoliko mjeseci u div-
ljinu bez svih uređaja – takva je odluka! – (uzet ću samo mali word processor
tako da ne moram nosit pustu gomilu papira i razne olovke), a ne bih htio
da me puca melankolija samo zato što nisam pročitao barem mali feedback
koji bi se možda, ipak, nekim čudom mogao pojaviti u međuvremenu, kužiš!
(Nikad ne znaš, jer nepredvidivost kao sila struji sam’ tak po krvi sim-tam.)
Milko Valent 137
Umirem od pomisli da je on stigao, a mene nema i on stoji, stoji li stoji,

neoživljen mojom receptivnom silinom i beskrajnim razumijevanjem vaše i
naše krhkosti. (pokušaj bijega 27.07. 23:43)
□ Zagreb. Okretište tramvaja na Mihaljevcu. Točno u podne. 28. 10. Nasmijao

si me zadnjim komentarom, volim kad me se opravdano zgazi. :-D. I onda
mi ne vjeruješ kad kažem da sam lijena. Pjesme su ti bujne i blistave i hoće
biti sve. Ali mjestimice pate od nanosa svega i svačega. Onak, malo si to
lopatom. Fali ti discipline, najdraži. I fokusa i mira. Da se malo čuješ. Ne-
kad ti pobjegne, pa misao i-ili energiju zamijeni word soup sa specijalnim
efektima. Ali to znaš i sam. Ljubim. (crveno meso 07.08. 11:54)
□ Ma, znaš, drago mi je da sam te nasmijao, pretpostavljam da se lijepo smi-

ješ kad se smiješ spontano. OK, u podne, bolje je nego u 21h, fantastična ti
je nadopuna, bolje je danju započeti noć, i obratno. 28. 10. je ponedjeljak.
Taj datum ima i simboličku vrijednost, najdraža inteligencijo! Ima početak.
Rasprsnut ću se od. I tu ću stati. Da se ne bih zanio u ono negativno svojih
pjesničkih skica, u “nanose svega i svačega”. (Da, znam i sam. Ali mi je
drago što si kritički oštro izdvojila ne samo pozitivne, nego i negativne stra-
ne pjesama: nedostatak discipline, fokusa i mira. Hvala ti na tome. Temelj
je dobar, ali moram još puno raditi, malo smanjiti tu juhu sa specijalnim
efektima, uključiti poetiku “manje je više” itd. Lakše je to reći nego učiniti.
Znaš onu Beckettovu: “Fail better!” Da u neuspijevanju budem što bolji.)
Nego reci mi još samo jednu stvarcu prije no što odem u divljinu (putujem u
petak ujutro): znači li ovo preciziranje datuma, od kojeg me obuzela vrućina
udvoje, znači li to da si već odlučila da ćeš sve poslati u kurac do kraja ljet-
nog semestra ili je u pitanju neka varijanta o kojoj ne znam ništa? Ljubim.
□ Znam samo da ću ostati još jednu godinu. Hoću li onda otići, to još ne znam.
I ja bi u divljinu. (crveno meso 09.08. 09:57)
□ Daleko sam od sebičnosti (znam da eventualno mogu posjedovati samo sebe)

pa ću reći: logično je onda da ostaneš do kraja i iskoristiš cijelu stipendiju,
dakle i treću godinu, što znači da odereš taj PhD properly kad si već toliko
uložila (mislim na sve moguće investicije, od onih temeljnih: škola, faks,
raznorazni rad na raznim lokacijama itd., pa do pukih, ali zamornih admini-
strativnih i ostalih trudova, te do intimnih ulaganja, možda ponekad dvojbe-
nih, i u moralnom i u fiziološkom smislu, ali ipak ulaganja itd.) E, sad, ako
definitivno podivljamo 28. 10., a sva je prilika da će se to dogoditi, jesi li
spremna zadržati minimalnu prisebnost zdravog egoizma i vratiti se na još
jednu godinu, to je pitanje. O tome ćemo spikat kad se vidimo. U svakom
slučaju, i ako podivljaš sa mnom i ako ne podivljaš sa mnom, ili ako te pukne
ravnodušnost, imaš moju podršku za svaku tvoju odluku ma kakva bila. Drž’
se, crvenomesna dušo!
A sad na spremanje. Noćas svrnem još jednom na ovo naše i krhko i jako
mjesto, i bacim privremeni goodbye look, jer se vraćam za otprilike 4 mjese-
ca. Još ne znam točno kad, ali odmah ti se javim kad sam back. Nego, znaš,
Crveno Meso, najdraža, nikad nisam ni sanjao, prije ovog našeg virtualnog
susreta, da virtualno može biti tako stvarno, tako jebeno stvarno – da budem
precizan. (OK, znam dosta o toj temi, ali jedno je znati intelektualno, a drugo
je znati u cjelini, drugo je to doista doživjeti, doista to osjetiti u krvotoku, u
jajima i jajnicima, ukratko, u cijelom organizmu.) Budi i dalje “organizirano
lijena”!J Bok.
P. S. E, sad, jebeš blagoglagoljive romantičare kad moraju još iskemijati i

post scriptum. Ne znam otkud mi ovolika briga za tebe, ali neka bude rečeno:
ako upadneš u neku jaču krizu (čovjek je uglavnom biće krize), svrni ovdje i
raspiši se “do ibera”, otvori ovdje malu radionicu neuravnoteženih tekstova
daleko od postova, otvori svojevrsni “the redflesh neuro-workshop”. Kad
se vratim sve ću ih pročitati i ako želiš komentirati. Nemoj samo da te “pere
depra”. Dakle, preventivno i nezavisno od R-a i ostalih slova, oderi sportski
usput nekoliko priručnih intelektualnih mužjaka (“instalacija brze orgazmič-
ke hiperventilacije”) rukovodeći se onom rečenicom Jeana Martina Charcota
da se “na dnu svake nevolje nalazi seks”. Nabokov to, to kad u vezi ne postoji
jaka emocionalna investicija, jednostavno naziva “sanitarnim odnosima”, a
ja “osnovnom higijenom šupljina” ili, u proširenoj drugoj verziji, “higijenom
primarnog ništavila” te u trećoj i završnoj verziji “vježbanje uvijek žive smrti
u permanentnoj higijeni dolaženja i odlaženja”. Enivej, carpe diem! Volim.
Marija Božica Anđela Zoko 139
Marija Božica Anđela Zoko
Listići leteći u padu ljube tlo...

(Dani Balinta Vujkova – 19. – 20. – 21. i 22. listopada 2017. u Subotici i Pali
ću... – to jest – oko – to – barski listovi i listići leteći u padu ljube tlo iz kojeg
su ponikli... jesen bje – a sad k’o najvruće ljeto)
Nadnevak je tu, a za datum ćemo još vidjeti. To jest – što nam je dano. Sve –
sve! A mi posve prazni. Tri dana u Subotici na znanstvenom skupu. I jedno
pitanje – čija je Sabatica-Sabatka-Subotica?! Morat će se kad-tad postaviti to
pitanje – pokušao je Milovan Miković na kraju već gotovo posustao urazumiti
prisutne. Evo ga ja sad postavljam. Čija je?! Iako bi radije da čijamo perje – ima
više smisla. Po stjegovima rekuć’ – srpska i mađarska. Gledam u Gradskoj kući
grbove i prepoznah četiri pantere – iste one otiskane na prvom glagoljičkom
bukvaru – početnici – psaltiru i katekizmu Šimuna Kožičića Benje – molitve-
niku u kožnom torbaku iz Carigrada. Dok je još bilo prave kože. Što se može!
Znanstveni skup bje o Hrvatima u panonskom prostoru. Povijest komadala i
rasparčavala i razgraničavala – a rijeke – Fruška gora – grede i gredice uspo-
stavljale pismom-pripovišću – pesmom i pripovešću – pjesmom i pripoviješću
– to jest: ričima – rečima – riječima! – postavljaju granice. Kako se kome htjed-
ne? Ili tko dade više novaca i krivolovaca te neizostavnih lovokradica. Prije sto
godina i Hrvati i Mađari i Srbi – kako kada – razgovarali su ili se barem dopi-
sivali – tako je jedan novosadski kobac htio zgrabiti prije više od sto godišć’
– subotičku lastavicu. I možda je već onda bila ugrabljena. Bila ugrabljena ne
bila. Svejedno: jedna lasta ipak ne čini proljeće! Ili ipak čini? Vidjet ćemo!
Lastavica može od jeseni učiniti proljeće to dokazano znam. I kad zemlju poč-
nu krstit’ snijezi i cvjetovi mećave stanu cvasti – nek’ se barem zna tko je bio
tko. A sada muk. I još gore! Ni takozvani Hrvati, ni takozvani Bunjevci, ni ta-
kozvani Srbi, ni takozvani Mađari – ne razgovaraju! Ne dopisuju se. Zašto ta-
kozvani?! Zato što svi nesmiljeno gubimo svoja svojstva. Ni mi na skupu ne
razgovarasmo. Bili smo gonjeni stupidnim programom – u kojem uz takozvanu
prezentaciju – projiciranje redaka i natuknica koje ne stigneš ni pročitati – po-
učnije bi bilo čisto bijelo platno! – više bi reklo! Pokoja crno-bijela fotografija
uživo što još u sebi ima dugopozicijskog sunca projekcijom blijedi – skup se
održavao danju – puno prozora u Gradskoj biblioteci – vani dopodnevno svjetlo
– u sve dane većinom jesenje raskošno – i ljepše pogledati kroz prozor – i vi-
djeti koju osunčanu krošnju ili pticu što prosto zrakom leti. Uz to – izlaganje
– točna riječ – jer se doista izlažeš i izlȁžeš – kako tko! – može trajati samo
deset do petnaestak minuta. I to ti se štopa! Neki sudionici skupa nisu se htjeli
mučiti nego su lijepo ili manje lijepo pročitali svoj sastavak od jučer, prekjučer
ili već kad su sami sa sobom sjedili ni od kog progonjeni. I sačuvaj Bože nešto
priupitati – uopće progovoriti – ne samo nepristojno nego na rubu skandala
dočekano. Japanci se tu ne bi složili. Njima pitanja i podpitanja u razgovoru
znače krajnje pristojno ponašanje – dokaz pomna posluha i zanimanja! Srećom
– ima još našeg pričuvnog ludila u nama koje se ne da tako lako obeshrabriti i
zadovoljiti u zahtjevima i potrazi za mogućim i nemogućim i neporecivo je
ovdje. Apsolutno ludilo. I kad ne pozna samo sebe – ne podnosi što se duša guši
i zebe u dobro zagrijanom prostoru ili šuti k’o kurva. Bolje biti murva ili se
survat’ niz kakvu bujicu-orljavu sve si misli. Ali ne može se više neg’ se može!
Ipak, oni koji su predstavljali metodiku mogli su barem znati od koga i čega
dolazi ta riječ. Sveučilišna tri profesora koja pišu udžbenike iz metodike. Nisu
znali. Na njihovu dušu! A mi – koji put jesmo kratko kliknuli ili barem zinuli
kanda ćemo neku presudnu riječ reći. Sve ostade na žarkoj i neugasivoj Božjoj
promisli – da svi skupa barem živnemo ako već ne možemo sasvim uskrsnuti.
Tko će znati! Možda i jesmo – tek naknadno. A tada – na skupu – tek si po
nekim tajnim znakovima i zbunjujućim uputama u kratkim magnućima mogao
sam sebe uvjeravati – sve je u redu! Ipak sam među ljudima – a ne nekim stro-
go i nesmiljeno programiranim robotima ili robovima! Roboti su još dobri – ali
ne za sve. Plastične lutke kojima nas zamjenjuju nepodnošljive su. Zar je Euro-
pa takvu Sofiju stavila usred svog lijepo izdaleka barem – u svakom slučaju
novouređenog prostora? Bolje da su doveli kakvu izgladnjelu svetu kravu iz
Indije. U saudijskoj Arabiji ne bi imala što pasti – kod nas bi – ove godine bilo
dosta kiše – i da si slijep po nepodnošljivom za slavonsko selo zvuku kosilice
znao bi da trave ima i gule li ga gule. Ako ne svih tristo koliko ih krave raspo-
znaju – na jednom mjestu – našlo bi se za dobru pašu. Ni pčelama ni kravama
ne bi ništa dali – a kamoli konjima – ima nadomjestaka – surogata što bi rekao
Dušan Vukotić i dobio za taj crtić i Oskara – što!? – čini se da ih uopće nije
osvijestio – dapače – počeli su surogatirati na svim područjima. Nećemo reći
da smo svi – cijelo čovječanstvo poludjeli, ali ipak, čovjek bi već mogao po-
sumnjati u sve. No dobro – tako je navodno svugdje. A ‘di to? – pitaš se. ‘Di
smo to mi? Gauguinovi Tahićani već se dugo ne pitaju – Tko smo? Odakle
dolazimo? Kamo idemo? Sve već sve znaju i poznaju. Osobito Amerikenjce,
kako Morloci zovu sadašnje Amerikakce – pardon! – lapsus calami! Što se mora
reći – izgleda mora! A mi? Što mi o sebi znamo? Što o prvoj i pravoj Ameriki-
Meriki i Kanadi? Moje znanje seže dotle da su i prije otkrića Ameriga Vespu-
čija – oprostite – ne znam talijanski i ne znam kako se piče – pardon – piše – što
ne bi u štivo ušlo ono što ‘oće kažiprst – što smo svi tako čista i uredna jezika?!
Ne znam samo od čega. Vespuči je sto posto. Neki su mom francuskom prezi-
menjaku Isaku glođali prste – neki su čupali srca naživo – ne ćemo tako daleko
ići, a i ne moramo. Sve se to i danas događa – ako ne u sublimaciji – ono u
bolnicama – jest namrtvo – ali brat bratu nije lijepo gledati. Koliko godina mi
gledamo forenziku – hitne službe – kriminalističke serije – sve na engleskom

– to ja zovem zločinačkim pothvatom. I mene su pohvatali – i odvozili – ali
većinom na psihijatriju. Tad bi me vezali. I davali injekcije u debelo meso.
Čudim se što svo nije pokvrgavilo. Ponosim se što sam poludila više ne znam
ni koliko put. To je smišljeno uništavanje našeg potomstva. Naše duše i tijela.
Našeg duha. Nekoliko dokazića treba ili ne treba? Svejedno. Okrenimo se mi
umetnosti i umjetnosti te spomeničkoj baštini. Gledam onog prebelog Jovana
Nenada za kojeg bi svi trebali znati da je bio u zapisima i Janoš i Ivan – i još
zvan Crni – znači bijeli mramor za njegov spomenik posve je neprikladan i s
njim nesuglasan – a ni s onim što bačka ova ravnica ima i pruža. Nije ni u skla-
du s Gradskom kućom niti s Gradskom bibliotekom niti uopće sa subotičkom
jezgrom i gradnjom koja je krajem 19. stoljeća od nje načinila svjetski uređen
i uljuđen varoš – kako reče jedan od tadašnjih neimara. Eto, vidjeh na tom istom
Trgu slobode počelo se graditi cvjetno postolje u dobro ugođenom dosluhu s
tim prostorom – od okolnih zgrada i njihove izvedbe sve do vodotočnog vodo-
skoka kojeg ćete teško igdje naći tako lijepo promišljenog i osvijetljenog – Ban-
dić je u Zagrebu napravio vodoskoke – ništa skriveno – ništa zapleteno – ravno
uvis. Ja sam ondje htjela vidjeti onog masivnog i teškog Marulića i kroz njega
vrata u Nacionalnu sveučilišnu biblioteku – kad već izgleda kao krematorij na
zagrebačkom Mirogoju. Šetalište i drvored. Ništa od toga. Dobro – što je, tu je.
Zagreb je postao prenatrpan – možda je taj vodoskok koristan podsjetnik da
podignemo pogled uvis. Ni u Subotici nema skrivanja – sve se – i to lijepo – i
danju i noću – vidi. I maštovito i svrhovito. Zagonetno. A jasno. Čista voda u
prepletu – nevjerojatno! Možeš satima stajati i gledati kud sve vode – kruže –
vijugaju – i duže i skraćuju put – ni preveliko ni premalo. U skladu. Po mjeri
čovjeka. Zanimljivo u najmanju ruku – za one u dječjem vrtiću do onih koji bi
htjeli nešto graditi. Sve u jednom. Koliko je umijeća i znanja trebalo da se to
postigne! Nisam u šetnji Suboticom – što šetnji što praznom hodu – vidjela
nikog da se tamo zaustavio. A svaki pravi radnik-rabotnik-radiša – običan zidar
zna da to što sada mora (mora li?) raditi ne vrijedi ništa. Ubija. Opet moram reći
dušu – tijelo-duh. I to je ono najgore – svi sve vidimo i nitko ništa ne poduzima!
Ljepotu i smisao više nitko ne gleda. A bilo bi korisno provesti sate uz taj vo-
dotok. Zdravo za vijuge. Možemo otići. Negdje drugdje. Gdje život pokazuje
više volje i smisla za svoje očuvanje. A gdje to?! I komu ili ćemo ostaviti ovo
ovdje? Nemam pojma – ali ne mogu više gledati ni kako se smišljeno provodi
ludilo u kojem ima sistema što bi rek’o tresikopljac ili kako bi ste Vi preveli
Shakespearea. Bravo! Znam jednu riječ napisati na engleskom! Živjela ja! Si-
stema koji ubija volju za životom. I za sisama i za misama. Loša umjetnost i
nikakvo umijeće – umjetnost koja te ne oplemeni i ne opameti i ne prosvijetli i
ne razveseli – koja te ne nasmije ili barem zabavi jest zločin protiv čovječnosti
i ništa više. Gledam natpis – pozorište – dobro je biti pozoran – je l’ to znači
dizati se rano u zoru ili netko pozor ište? Ne znam više ni hrvatski, ni srpski – ni
bosanski – ni crnogorski – čini mi se – ni makedonski – ni slovenski – ni alban-

ski ni tanganjiški. Prestalo mi je biti važno tko što govori – zvuk i ton su mi
preči. A kazalište i to narodno – na prvi pogled razumljivo – to je mjesto gdje
se kazuje, pokazuje – ukazuje – to nešto malo k’o da nazirem što bi trebalo
značiti jer jaaako duuugo nisam nikog čula u tim kućama da mi je bilo što od
toga učinio. Moja grješka? Nije. Dosta mi je više globalnog sela koje izgleda
kao bunker. Ako Kip slobode ne sruši ono što je Džeki zaštitila ništa ne vrijedi.
Jedna Džeki može uništiti cijelu obitelj. Nego i ona je krepucnila – hvala Bogu.
I na mađarskom piše mu se ime – tom šestostupovlju – iza kojeg se neznalački
mramorira. Na prvi pogled lijepo – trijezično ili trojezično – dokle će bit’ ne
znam – sudeći po tome kako je jedna djevojka pročitala pjesmu nagrađenika
Milovana Mikovića za knjigu Prah obiteljskog srebra – budućnosti ima – već
je tu! Samo što mu je naslov porazan – zamislite kakva su se sva zla počinila
da bi prvo od obiteljskog – a onda od srebra nastao – prah. Ne pristajem! To je
pra-H! A majke ili tete u vrtiću ili defektolozi – kad je već došlo takvo vrijeme
– svi ljudi dobre volje i namjera će se obradovati kad dijete prvi put izgovori H.
Daj Bože! Ima dobre umjetnosti i umijeća. Ali sve je manje igre – zato je no-
gomet postao glavna stvar na svijetu. Samo zato. Djevojka je svoje pročitala
dobro i izišla ne mareći za daljnje sudjelovanje u programiranju te večeri. Mo-
gla je ostati čuti kristalno čistu vedrinu osječkih Lipa i to takav kristal u kojem
se svjetlost ne lomi. I to može izvesti jedan pjevački zbor. Ni dindrlice ni sin-
gerlice. Lipa. Gupčeva lipa. Nevjerojatno! Valjda su je ovi iz Zavoda odveć
zamorili što svojim preglumljenim dionicama ne daju nikome do riječi. Glavne
uloge su uzeli protagonisti – reče Milovan Miković – dugogodišnji Subotičanin
– iz središta grada – Palićanin rodom koji je desetljećima odlazio u kazalište i
pisao kazališnu kritiku. Čovjek zna što govori. Ja ne. Kazalište u svakom slu-
čaju – pozor ište i ne trpi bezdušnu i neduhovnu i neduhovitu takozvanu obno-
vu – gradnju mramornog bunkera. Produžava se u neskladu s pročeljem u veli-
ku grobnicu ili u najboljem slučaju bijeli krematorij bez plamena i žara. Bez
pozora riječi kad nas nekazano svojom nijemošću nadglasa. I sve vrijedno spo-
mena potisne se i zatomi u nama. Stvarnost postane krajnje nejestiva – a ipak
je gutaš. Kolikogod to apsurdno zvučalo. Dragi Kami ili Camus – mogu ti samo
reći kam u se. Mramor bez mrmora i žamora. Da bar – šutim mramorkom... Šest
stupova na pročelju ipak još uspravno stoji. Ti su graditelji učili i od Dorana i
od Jonjana – od Vitruvija i od Praksitela – učili su od stupa u kojima se stupalo
maslo – od stela i kompostela – od katedrala i od žala – od nadosobnih htijenja
po kojima i jesmo osobe – od temelja i trijema – budnosti i drijema – sna i os-
nova – sljemena i tjemena – dna svijeta i krova – a ovi današnji?! Od koga oni
uče?! Puškarnice su bile mila majka! Zazidani Skadar na Bojani – bajka! O!
Ivan-Jovan-Janoš onakav beo ne okuplja nikoga – a baš za njegove dobe Subo-
tica bje – junački složna i slobodna! I s juga, i sa sjevera, i s istoka i sa zapada!
E! Carevi nakratko ostali daleko – a Bog se bio spustio do ovog našeg dna. Tko
su ovi što nam oduzimaju naše danas?! Da su barem pravi carevi – k’o onaj
tajski što osigura sedamdeset ljeta mira i što se u vatri vratio odakle je došao.
A podanici vjerni. Ovi današnji podižu hramove Molohu – kako se zvao onaj
uništavač svega ljudskoga u nama?! – svake mire i vire – ima li uopće ime – ili
opet nešto falsificira? Krade tuđe jezike i zgrade – guta tuđe kulture – zauzima
prostor i širi se u – što?! U zgradurine? Nije mi jasno. U nas bez nas. Bivša
stubišta javnih ustanova postala prestrma i klizava – a natpis na to upozorava
– kao i reklame tobožnjih lijekova samo zato da se ne plati odštetica. Što nije
bilo na televiziji k’o da se nije ni dogodilo. Jesmo li svi ludi-zbunjeni-normalni?
Nismo nitko i ništa. Mladež i omladina bezvoljno sjedi leđima okrenuta spome-
niku tom takozvanom Jovanu Nenadu i ne očekuje ništa – ni u što ne vjeruje
ničemu se ne nada – tipka po mobitelu. Ja cijenim i volim svako pravo znanje
– ali najiskrenije – voljela bi da mreža pukne. Čast ribarima! Ova bačena na
svit. U kojoj sam i ja sad. Što je previše – previše je. I nije sve za svakoga.
Nikakvo iznenađenje. Dječaci nevoljko idu za mamama – stid ih je što su na
ovakvom svijetu – stariji još nešto dobroga nauče od dobrih učiteljica i nastav-
nika – i kad kažu srpski misle hrvatski – i kad kažu hrvatski misle srpski – takvo
doba došlo. I ne znaš je li riječ o srpu ili hrvanju! Ah, nitko ništa ne zna – krh-
ko je znanje – reče Dobriša Cesarić. To nije ni točno ni istinito – al’ ajde de –
dobro nek’ mu bude. Lepo zvuči! K’o i ono Desankino – ne, nemoj mi prići – ma
priđi bolan! Kako je – tako je! Ona je umela k’o i Dobriša sa rečima – samo te
uhvati depresija. Te mrtva luka, te poludjela ptica, te nigdje sretnog kraja. E ima
ga! Čak su to i Rusi priznali. Negdje daleko transibirskom – a blizu – e jesu Rusi
uvijek spremni za osvajanje tuđeg – Vladivostoka. To za njih znači zavladaj
istokom – a za nas – Vladi vo i stoka. Je l’ zabranjeno pučki prevoditi? E sad
kojem Vladi koja stoka ili kojoj vladi – e tu si vi malo razmislite. Eeej, ona
prvotna svjetlost što se veseli junosti svojoj i prodire daleko u budućnost onkraj
povijesti svih nevolja još je u svima nama. Sunčeva i Mjesečeva... Ne razumijem
kako netko može biti alergičan na sunce?! Za to je netko kriv u njegovoj blizi-
ni. Ništa drugo ne može biti u pitanju. Jedno podpitanje – zašto bi netko uopće
htio zavladati istokom – nek’ svatko vlada sobom – to je najveće junaštvo. Kaže
naša narodna poslovica. Najnovija, takozvana znanost, ubrzano prazni prostor
– od ljudi! – nema obzora. Nema vidikovca odakle bi se mogla sagledati naša
prava stvarnost. Zato se ljudi penju po planinama. Ima oružja koje ubija samo
živo i pokretno – a zgrade ostavlja netaknutim. Sudeći po Siriji nisu njega pri-
mijenili – ali u nas k’o da jesu. Voziš se autocestom – od Zagreba prema Osi-
jeku – kuća koliko ‘oćeš – nigdje nikog živoga po selima. Nije tako strašno
svugdje – sigurna sam! Samo kod nas! Barem je tako bilo dosad – bumo vidli
kaj bu odsad! A po crkvenim tornjevima i uličnim stablima više se nitko ne
pentra. Golubova još ima na krovovima i ćute s nama – ali njihova bezazlenost
zazire od lukavosti zmija. Zmija u ljudima. A mi više ne možemo niti razlučiti
u sebi – što je golubinja bezazlenost, a što zmijsko lukavstvo. I, čini ti se, više
ne možeš biti pravi kršćanin. Tko sam – što sam onda?! – pitaš se bez odgovo-
ra. Samo djevojčice od dvije-tri godinice i one malo starije već školarke – hra-
bre i bezbrižne! Igraju se i tako skladno pocupkuju na pjesmu već postarijeg
uličnog pjevača-svirača što uz gitaru ritmično ponavlja: Trla baaaba lan, trla
baaaba lan... Da joj prođe dan? A dan može biti beskrajan. U hotelu Patria –
maturanti prve mature – iz Čačka, Valjeva, Požarevca... i – vide sve i znaju sve.
I ne smiješe se. Oči su im prestravljene. Gledali su utakmicu – igrao je Partizan
s Skenderbe... dječak iz Čačka nije znao dalje izgovoriti – a Vuk Karadžić je
preko Andrije Kačića Miošića dobro znao o kome je riječ – o Juraju Kastriotiću-
Skenderbegu. Otac ili djed dječakov znao je barem za konjak-vinjak što li bi
– tog imena. Sad nas ni to ne veže. Ali slobodni nismo – ne! Nema razgovora
ugodnog naroda slovinskog. Engleska riječ – slave – znači rob. Svi to znaju. I
Hitleru i Marxu bjesmo otpadak maroda. Ma naroda – stalno griješim – marod
– znači biti bolestan. Po sjevernobosansko-južnoslavonskom. S dva duga a.
ugim a i dugim o. Znači, pardonirajte ili pardonček – naroda! S dva duga a. Baš
moram biti informatizirana? E ne moram. Nezreli otpadak naroda – eto što nam
namjenjuju. Ili je samo o meni riječ? Još od Rimljana-Romljana-Ramljana.
Spartak se negdje skrio – Bačka postala njemačka? TO jest – nimačka. Ne mo-
žeš više čuti bunjevačku rič – ili doista tek pokoju – a i riječi i reči sve nešto
priječi. Govori se ispod glasa. Da su barem Ane i Lize – nego analize! Kome?!
Čemu?! Skraćuje nam se i ubrzava vrijeme – a tjeme isto i kapa nebeska – ista!
Standardizacija, prezentacija...u međuvremenu – narod ćuti i šuti. Trpi i šuti. I
većinom zatvoreni u svojim kućama. I na gradskim ulicama više ne vrvi – a
kamoli na poljima. Tako bje – tako bit’ više ne mere. Polja su već duuugo pusta.
Trak-tori! Nema tko raditi. Još da oru neku našu kulturu – nego sami uvoz –
hibrid – staro sjeme čeka na Sjevernom polu. Koga?! Zemlja se plače – reče
jedna Koprivničanka. Zbog monokultura ili zbog moneta za potkusurivanje – ne
znam. Bit će zbog obojega. Palić i Subotica – k’o da nisu bili jedno – u ranoje-
sensku večer prelijep – a pust – jezero pitko – ja se napila vode – tog ostatka
pradavnog Panona – to je sveta voda, ljudi! Ne vjerujte labosanalizos. Na muš-
kom Štrandu – najmanje četiri gucaja – mogla sam još od dragosti – ali nisam
bila nešta naročito žedna. Restoran ne može biti ljepši i prikladnije uređen – a
samo nas dvi tamo te lijepe jesenske večeri – što ne smije se reći dvi?! – moram
po standardu ili po stan u Dardu ili reći više dosta tom smradu? A što ja sama
mogu?! Slagala sam – ne živim sama. Ima još preživjelih starih vrsta svuda oko
mene. I braće i sestara. I poštenih kolega. I konobar je tu što svakog vraga zna
i poslužuje polako k’o da nas ima miljarde i svi ćemo doći na red. Misle posta-
viti tamo takozvani aquapark. Ima li još koga od gornjeg do donjeg Velebita da
to spriječi?! Usred tog uljuđenog krajolika i uljuđene varoši kao zapisa jedan
od tadašnjih – koji su prije više od sto godina znali sve uskladiti i urediti – ko-
ristiti i uživati?! A nas sad zaluđuju i zaglupljuju – zagađuju i lažu nam kojeka-
kvim a-na-li-za-ma? Ovo posljednje što je ostalo od zajedničkog nam praoca
Panona – jednog od mora našeg Okeana prije nego se potresla Stara planina.
Sve do Alpi nastade kopno – rodio se europski podkontinant – možda uopće
cijela Europa. Za nas jest kontinent makar ne imali ni konta. Istra mila – naša
Istra – s Učkom-vučkom uglavila ga – a sad postala stra’ ili sram? Tamo ima
već dosta bazena i aquaparkova. To su strahi – rekel bi kaj. Ako znanstvenici
ne vide u što im se pretvara naš svekoliki kulturni krajolik – tko je onda pozvan?
! U svima nama – straj – u hrvatskom saboru – sekunde se mjere – a u Budimu
si nekoć mogao govoriti dva sata. Svojim jezikom. Danas tamo Hrvati imaju
jednog zastupnika bez prava glasa. Tko uopće ima pravo glasa – tko ima našu
reč-rič-riječ? Crkveni velikodostojnik koji paklenim tonom reče – volim malec
ke – najviše do 17-19 godina? Sotona je sto posto-ljepši i ljepši i bolji i Boga
se boji... Sigurna sam. Barem mu smiješ reći – sotono! A ovaj nosi snježno
bijeli kolar oko demonskog lica i još mi nepitan kaže da vreba na časnog mon-
signora koji s njim mora dijeliti ime svetog svećeničkog reda. Je li ovo k’o
gleda? Osim mene i Boga. Da li je i samo stvar sreće da mu ne dopadne tvoje
dijete ili moje dijete. Ili je Bog imao previše posla dok je on volio malecke? Ili
je ovo Aleksandrijaski kvartet Durrelov ili smo u civilizaciji koja dopušta spol-
no općenje s djecom – dok im predaješ Isusov nauk – čak što više pretvaraš vino
u krv i obratno – kruh u tijelo i obratno. Isus je rekao mlinski kamen oko vrata.
Vrat malo odeblji – predlažem plastično uže. Potražih fratre što su doveli ovaj
narod ovdje – izmeđ’ latinskih i mađarskih riječi uklesanih na crkvenom pro-
čelju uočih ime Sigmund – tako se zove i unuk jednog somborskog kovača – sin
Zvonka Bogdana. Skrivena poruka? Ma nema skrivenih poruka – sve su to
budalaštine i budalesanje. A uši počeše rasti – da, zato je tu u pasažu – plastič-
na kirurgija – ako nisam i dvije vidjela. I Marina Abramović i Zvonko Bogdan
imaju čim platiti tim silikoncima da skriju što im se događa u duši – ali Zvonko
neće, Bogdan će postat’ Buda – upozoravali su me da se piše Budha – a nitko
nije objasnio zašto – eto – nek’ bude i Buda i Budha – nemam ništa protiv.
Makar ja bila i ostala budala. Takozvana prezentna umetnica zaželjela se umjet-
ne ljepote – možeš kako hoćeš, ali ne možeš dokle hoćeš. U Gradskoj kući na
stubištu polako slazeć’ i uzlazeć’ – i na stubištu biblioteke naučih više nego na
cijelom znanstvenom skupu. Očima. Stari zanati – koji su razvijali cijelo tijelo
i prikazani tako umjetnički lijepo da bi se mogao postidjeti i Klović i Meštrović.
Još je Tito Bilopavlović 1981. svojim – feljtonima koji su izlazili u Nedjeljnom
Vjesniku upozorio naslovom pod kojim su objavljeni kao knjiga – sudbina je u
ruci! E da! Današnja djeca bit će svedena na oskudne pokrete. I svima će stra-
dati vid. Spori T ili špori T spašava – ovisi o kojoj je igri riječ. Zamjerili su
Ivici Kosteliću što je rekao da moraš biti k’o njemački vojnik 1941. – dojčsoldat
– rek’o bi moj adžija Jozo. Nije rekao ništa loše – rekao je kao. Da imamo pro-
fesore koji nešto znaju rekli bi – to je plemenita analogija. Zamijeniš cilj i
sredstva. Na plemenit način. Ubijajući se jačajući svoje tijelo takovom hrabro-
šću kao da si u ratu s najcrnjim i najgorim neprijateljem i u igri s najboljim
prijateljem. U nekim igrama se miješaju spori T i špori T. Tu je i tau Svetog

Franje. Njega su njegovi Asižani smatrali luđakom – i rođeni otac. Ja sam bila
u trećem redu svetog Franje – dok me preorganiziranost nije izbacila – ali ipak
ostajem i u njem. Daklem i daklen ima nas. Evo jednoga odavde. I odande. Da,
sveti Franjo bi pisao danas ovakve cvjetiće. U Njemačkoj razvijaju robota koji
će brati paprike. Velik novac, trud, vrijeme i pamet ide za tu svrhu. Tko je tu
lud? Tko luđak? U hotelu Patria ispraznih se posve. Bezgranična karta svijeta
– a na njoj samo Senj i Makedonija! To za me znači da nehajno sanjamo da Bog
će zavladati svim narodima. Barem ovim našim potezom dolaska i odlazaka
pradavnih. Prolazaka. A najviše bi voljela – Bože – kad bi sve to odjednom
učinio. Ti to možeš – i učinit ćeš – samo kad ti ‘oćeš. Uvečer na uglu – žarko
tamnoput kestenar peče – vrcaju iskre. Kestenje iz Makedonije... o Bože, eto
nekog traga našeg postanka i opstanka! Jer tamo se govori ono što smo nekoć
razumjeli – kamo smo putovali. Pisalo se i nije se šutjelo. Nadahnuće Božje na
Hersonu – glagoljica s neba. Ja sam je naslikala i na gori Sinaj – u zraku – u
doba kad cvatu kajsije i papa Poljak došao u pohode – samo ja naslikah i dvije
masline u središtu slike. Sve je s vezom – a pogotovo Sabat-Sabaot sa Sabati-
com. Željeznički kolodvor – nigdje nikoga! Nekad sam iz Vinkovaca mogla
doći do Subotice. Kako je krenulo – ne će biti ni Vinkovaca ni Subotice. Niko-
ga ne će biti. Tko će stanovati u mramornim gradovima – to jest grobljima –
usred ravnice? Što će jesti? Koji će jezik govoriti? Uz vodotok noću slikaju se
tri brata Roma – ali ni oni nemaju svog mirisa – neki parfem koji romska koža
ne podnosi. Ni moja. Iako Turčin u Reutlingenu kaže mom nećaku koji je u
Vinkovcima dobio diplomu i odmalena voli samovoze – a sad morade na prag
Crnih šuma – Vi Hrvati – gori ste Cigani od Cigana! Imaju oči – a ne vide!
Imaju uši – a ne čuju! – bio je jezgrovit Isus. Svećenici to već znaju napamet
– dugo uče svoje škole – najmanje nauče o svom jeziku i narodu... nije uvijek
tako bilo. Doista pametni ljudi šute, mirni su – i već se vidi da se ne će moći još
dugo trpjeti – mladi odoše... na sveučilištima ili takozvanim poljoprivrednim
fakultetima ili agronomijama – uče ih da nema smisla učiti slovenska-hrvatska-
bosanska-crnogorska-srpska ili makedonska – a kamol’ šiptarska! – bilinska i
vilinska imena. A mlada Bunjevka htjela bi predavati u školi – i to školi seo-
skoj... i kaže mi nema smisla učiti ih. Kako nema smisla? Čudim se i zgražavam.
To jedino ima smisla. Latinsko ime je međunarodno priznato, navodi riječi
svojih profesora. Znači ni oni ne predviđaju naš ostanak ovdje. Hrvatska je iz-
gubila toliko vremena da bi otišla u Europu zato? Da, dugo vremena – od donjeg
najoštrijeg roga Afrike pored Australije u Aziju. Kako je kad tko išao – netko
ravno – netko ukrug – netko vijugao. Ta cijeli svijet je hrvatska – na zemlji nema
opstanka bez hrvanja s Bogom i ljudima. Danas je hrvatska tek ptica lastovica-
lastavica-lasta. I ima lošu vlast. A cijeli svijet je nekoć bijaše srpski – odkad se
peče kruh žnjalo se njime. Europu sam u današnjim našim najistočnijim hrvat-
skim predjelima bogomdanih za uzgoj krava vidjela samo u jednom seocetu – u
Koritni. Kad iz Osijeka kreneš malo okolnim putem do Vinkovaca. Pasu krave,
pasu. Ostale, ako ih ima – a nema puno – skrivene su u prevelikim farmama.
Kolinda dok je bila činovnica u Bruselesu – tako mi se najviše sviđa leks–agro-
kor – između dva dojenja djeteta – izišla je pred zastupnike i rekla kako su u
našoj narodnoj tradiciji – mala gospodarstva! Petnaestak godina nakon toga –
dogodilo se upravo suprotno. Nema više mlijeka. Ne mora nitko reći – nikakva
statistika – ni presitna slova na tetrapaku. Ljudi odlaze – krave se rasprodaju.
Usporimo ljudi malo vrijeme! Ne dajte da vas gone iz vaše zemlje. Ima nas
posvuda – na cijelom svijetu – od Ognjene do ledene zemlje – iz Bosne-Make-
donije-Hrvatske-Vojvodine-Srbije-s Kosova...Možda će se vratiti – možda – i
uvesti krave simentalke – k’o šiša našu bušu – lupetam, buše se i ne šišaju – nego
muzu i češljaju šešagijom. Buše! – čuvaju ih naša prezimena. Zabušanti i Buš-
mani! Nitko više. Ni o tome ne uče u školama – znači djeca ne znaju ni kako se
i zašto tako zovu. U nama zatiru znanje naših didova-pradidova – šadidova
djedova i sva dedina i dedova znanja. Koliko naših starih vrsta trava raspozna-
jemo? Kojim jezikom govorimo? Krava raspoznaje tristo – ‘oće li ih zaboravi-
ti – naša krava – djeca rastu uz plastični omot lila Milke. Koja podla laž! – čini
ti se na prvi pogled – a nije. Riječ je ljubičastoj eteričnoj Lilit i zemljanoj Evi
među kravama. Što ja mogu kad je sve povezano sa svim – i sve izmiješano i
sve isprepleteno i sve zamršeno?! Pilići koji se prodaju u takozvanim poljopri-
vrednim apotekama – to jest takozvanim ljekarnama – Bogu za plakati! Nek’
samo požive duže od roka klanja – to se noge izvrću – to ne zna kokodakati niti
kukurikati – to ne može nositi jaja – i to se zove znanost?! Bože moj! I kultura!
Šećerna repa i uljana repica! To nisu naše kulture! Dodijat će pčelama – krenut
će one u prosvjed. Borislav Pekić je imao naslov – Godine koje su pojeli ska
kavci. E ja bi’ ih pustila na uljanu repicu mirne duše. Ali sam neki dan vidjela
košutu ili srnu – ili mladog jelena ili srndaća – ne možeš iz te velike udaljenosti
u koje su nas uvele riječi više biti ni u što siguran. Svak’ čas možeš pogriješiti
– ali ne bismo to sada željeli. Urednica na Hrvatskoj radioteleviziji hvali se da
je nakon godina i godina petminutnog trajanja Vijestiju iz kulture – na kraju
programa – eto, što reći – od silnih prapovijesnih i trapovijesnih miljuna-mi-
ljardi-biljuna... o kojima bezbrižno govore današnji znanstvenici – do povijesnih
tisućljeća dobismo – petminutnjak! Cijelu noć izdržati s tako kratkim poticajem
– ej! – ne može svako. Sad je dobila ČAK deset! Promijenit će ne znam što sve
ne – spominju se koncepcije, projekti i slična sranja i sve pod imenom umjet-
nosti. Čovjek više ne može birati riječi. Mora reći. Živjeli mi! I svjetlosti će
dodijati – smanjit će brzinu i reći – stoj! – hoću duže gledati prizor. PRAZOR!
PROZOR! SLIKU! RAMU! A može se i posve zaustaviti – znanstvenici pojma
nemaju. Što sve može svjetlost. Može osvijetliti iznutra. Ovih vanjskih svjetala
ima odveć i posve su postala nepotrebna po našim selima Kome svijetle?! Pra-
znim ulicama? Sablasno. Nikola Tesla okreće se u grobu. Već dugo se okreće.
Morat ćeš ustati, Nikola – makar te zato nazvali ustašom, morat ćeš – nema
druge! Ovi će nas uništiti – jest ćemo plastične paprike koje su nam uzbrali –
nekakvi mehanički sklopovi – što plastični što metalni koji na stroj ni nalik nisu.
Jer, strojevi su lijepi – o kako lijepi! I smisleni i učinkoviti. Još su ljepši – stroj-
nici! K’o dijete voljela sam gledati crtić Pinka Panthera – a sada, gle užasa –
posvuda pink, posvuda dreči pink! Pan-terra – naša svezemlja nije sva pink – ne!
Imamo ružičastu – lijepu Katu i orhideju – i ideju! I Imamo prenježne božure
– od bijelih do onih strasnih – trojačku ružu-rožu!! Naša zemlja nikad nije bila
– pink! Sad pod pink svjetlom uzgajaju povrće. Ako imaš pljuvačke – samo
pljuni! Molim te! Terra est stella! Prva rečenica iz prve lekcije iz udžbenika
latinskog za srednje škole osamdesetih prošlog stoljeća. Zvijezda! Ona ista koja
njeguje u malom djeliću nebesku plavet na Katalunjskom stijegu. A ne daju nam
ni gledati u zvijezde bez nadzora. Ne daju kaste Katalunji slobodu. Ne daju
Kurdima njihovo – još od plemenito osvojenog Siona – nisu ubijali ni ono što
mokri za plotom kako je vikao devedestih Paroški – a kamoli braću kršćane. I
Kurdi do jučer ginuli najsrčanije na cijelom bliskom Istoku – i muškarci i žene
– možemo slobodno reći – naše pešmerge! A što su poduzeli oni naoružani
pohotom i pohlepom? Zar nisu naše razlike – lijepe i prelijepe – potrebne i
potrebite – svete i presvete ako hoćete? Nestaju jezici. Hrvati su voljeli jezike.
Dokaz – gornji kat – u Gradskoj biblioteci – ako uđeš iza dvorane – sve odreda
mađarske knjige – tek negdje iza ugla – zatekoh našu ćirilicu – u dobru kožu
uvezane knjige – visoke – takozvani Akademijin rječnik – i koliko u njima hoda
– među ostalima i Vukovog i Daničićevog i Štrocinog koji je colovao – i sve
naše usmeno skupljeno, ali očigledno da ih duuugo, duugo nitko nije ni taknuo
ni dirao – a kamoli čitao – a do njih – hrvatski rječnici – skromnije knjige – ali
dobrodošle – da Pučdemon ne zna francuski ne bi mogao ni u Valoniju – nego
ravno u inkvizitorski zatvor samo što sad inkvizitori izgledaju drukčije – tad još
bje i sretne tame-mame – sad Španjolskom vladaju lutke u izlogu prodanih duša.
Južnoafrička Republika je bila majka spram ovakvih tretmana. Devedesetih
nisam bila za rat – i po cijenu da postanem komunist i glasam za Račana – vo-
ljela sam zvijezdu – onu prvu i onu iz spljetske krstionice iz ranih stoljeća naše
državnosti Dioklecijanova sunčanog grada s moćima Svetog Duje. Poštujem
Pitagorin pentagram. Ona krpena je ipak od njih bila za nas najgora – složit
ćemo se. Da nije bilo nje ne bi bilo ni ovoga sada. Ili su svemu krive guske u
magli ili masoni ili protokoli. Dohodi mi da se zakoljem! Što bi rek’o Marin
Držić. Znala sam da se ne će lako odustati od povlastica stečenim ucjenjivanjem
zbog Jasenovca što se nastavlja sve dosad. Dokle?! A onda opet – voliš zatrto
zatomljeno svoje – a nakon Vukovara – kako ne poludjeti ?! I Tin Ujević je
rekao – u studi čast spašavaju još samo – ludi! Pjevnije i duže – ali to je to. Za
me to bje rat za ljubav – a u što ga pretvoriše?! Čak i prijevarama podložne
imovinske kartice mogu sve pojasniti. O programiranom ludilu u Bosni da i ne
govorimo – ako je već postojala Srbija – čemu još Republika Srpska?! Mene u
najboljem slučaju čudi taj naziv – a u najgorem ponižava i vrijeđa takvo ime za
sjevernu čistu Bosnu ponosnu s mojim Turićem odakle potječem. Sad moraš ići
u Žabar kojem ni preimenovanje u Pelagićevo bitno ne mijenja bit, svrhu i ra-
zloge. Žaba ostaje žaba – a tur tur! A Vasi Pelagiću ni nedužni Žabarci ne
znaju ništa. K’o ni ja. Kakva kurčeva republika! – rekla bi moja mama. Dodig
i ne zna ni što znači ta riječ – kažem ja Ne zna ni govoriti kako Bog zapovijeda
zato je i postao Dodik. On predsjednik res publicae?! Ma nemojte mi reći! I to
još – samo srpske! Zašto?! A opet oči mu velike i nisu kvarne. Bože! Velike k’o
vila na Dedinju? Eto što od bosanskog djeteta postade. Uzda se u Putina. Putin
drži do sebe – ne će javno ni sjesti uz veću gomilu – Srbi bi rekli govana koja
zagađuje svoju zemlju spram koje on izgleda malešan, ali drži do svog utjecaja.
Razumljivo. Govorili su etničko čišćenje i prljavi mir. Vlastodržci, novinari i
oni uz-pripuz-uliz-sliz-gmiz i oni što se uvijek muvaju okolo i najradije slijeću
zna se gdje najviše ima muha i muva. Svi znamo da je prolivena krv na svim
stranama – tim više mora gnjeviti ova burzovna i buzorantska premreženost
gospodara muha. Ako je već riječ o čišćenju – nek’ se zove – BURSKA! Bura
čista žena – sve smeće pomete! A mir – ako je prljav – nije nečist – nego znači
da je isti onaj što nekoć bje – Bunjevci bi rekli – prlje... A prlje ili prije – miri-
salo je žešće, bolje, jače, snažnije – od ljubica-maćuvica i pradavnih mirisa sa
starog Rasa – ružičastoplavobijelih jorgovana sve do ruža studenjača i cvijeća
svih svetih što najdulje čeka cvat. A sad su izmislili crni jorgovan! Kome to
treba?! Našoj djeci? Nema dosta crnila? Sto-posto i ne miriše. To znamo već
dugo – već dugo žene sade nemirisne ruže – i cvjećarnice ih prodaju k’o da su
žive i prave. Koga briga za to? Znanstvenike? Biljanu, Radovana, Milorada,
Dragana, Plenkija, Aleksandra, možda Boruta...A (h)ora je! Čudim se samo
kako Kolju Mićevića čije sam prijevode Paula Valeryija čitala k’o djevojče –
nije bilo stid primiti odličje od takve ripublike?!? Plus – Fe-de-ra-ciiiija – fe-
derirajmo se na kauču – možda pomogne. Da su barem poslušali Vuka Draško-
vića koji reče – k’o jaguarova koža! E to bi bilo to! I tigrova bi bila bolja nego
ovo. A Hercegovci, zna se, i oni bivši i sadašnji Umljani ne daju se, a i Gospu
su znali dobro iskoristiti, hercegovačke lije – rekao bi Ivo Andrić – i imaju i
pravo. Samo kod njih može biti janje vučina! Oni će se kad-tad odcijepiti – i
već sad su posvuda u Hrvatskoj na ključnim mjestima. Onda kantoni – i sve ima
svoje vlade i ministre i pomoćnike i tajnike i savjetnike i... još – inozemnog
visokog povjerenika – ma nema tu ni visine ni vjere – to je k’o u onoj pjesmi
nalegla se Šar-planina na tri pastira – to jest čobana. Nemoj meeene – Šaar-
planino – kuka svaki od njih – e baš vas! Vas svetu Trojicu! Niste tako obećali
Sveta moja tri sve da vas je i šestorica! Tri lijeva – tri desna gledajući s drinskog
mosta. Ruže što mirišu ‘oću i danju i noću! Još osamdesetih smo u cvjećarni-
cama i sami kupovali uvozno holandsko mrtvo ružno smeće – sve ufajući se –
proći će – ili – s ludom vjerom – promirisat će! A ono još gore – njih zamijenio
nerazgradljivi odpad – jer žao mi je i riječi plastika – sjetim se klasičnih kipića
– osobito ona sitne plastike iz Lidije – tanagreške! Za ovo što nam se događa
mi nemamo pravu riječ – i još je nitko nije izrekao. Na vlasti su nam što limeni
što gumeni – pri čemu čast limu, čast gumi – na vlasti je nešto bezimeno. Dvi-
je samoljepljive izolir-trake ili ispražnjene velike glave s bezizražajnim očima.
Takozvana Europska unija – najgore je što se Hrvatskoj moglo dogoditi. Ni u
Rusiju se ne ufam, a kamoli Kinu. A opet u sve! Japan nekad može svima uka-
zati što činiti kad i kako – krenuli su bliskoistočnjaci – i Indija je davno krenu-
la – već imaš gurua i svamija na svakom koraku – a kad krene crna Afrika –
vidjet će i Slovenci svog Boga – ne će im pomoći žilet-žica u kojoj se kolje
plemenita divljač. Ta sve imamo ovdje!!! Mi! Nebo nije tuđe moj Aleksa Šan-
tiću! Nego naše – samo gledaj! Još je naše! Eeej! Nizozemci uveli zakon o
zapuštanju! Jedan dio zemlje zapustiti – da se zemlja sama malo oporavi i ob-
novi od otrova! Oj – novo lice zemlje! Mi još imamo to jedno te isto staro-novo
lice! Imamo! Ne dajmo ga! Evo, ja već u svom skromnom i uredno zapuštenom
dvoru (dvorište – avlija – samo ne znam je li zbilja prokleta!) uočavam tako-
zvane invazivne vrste – trave kojih nije bilo u mom djetinjstvu – ni lani! – pu-
zavo, otrovno zeleno – nit’ smrdi nit miriše i – puza, mreži i zauzima prostor.
Guši domaće vrste. E da! I kaktus navrh česme na Paliću?! Je li kaktusu tamo
mjesto? Lječilište bje 1800. I njeke – tamo piše – a sad bi trebala postati pusti-
nja bezvodna? Umrtvljuju i vodu – falširanje, pardon, flaširanje – a aqua viva
– voda živa još je tu! Vrapci se jesu vratili – hvala Bogu i zaštićeni su – barem
u Hrvatskoj – i oni i zmije i vukovi i lisice i veprovi i čedomorke, a valjda i
njorke, ako ih ima – kamo to sve vodi, ljudi! Daj, budite ludi i uvidite! Kokoši
ne kokodaču, pijevci ne pjevaju, djeca ne plaču – je li to naša budućnost? Lisi-
ce u Valpovu se namnožile – vukovi – divlje svinje – zmije... pun Velebit
zmija – hrvatski ročnici i vojnici se pomokre oko šatora prije spavanja. Nitko
više ne ubija – moji dalmatinski predci ubijali su zmije jer su živjeli na kršu – iz
samoobrane – jer – ničega previše! Piše još na zidu blizu Pitijina tronošca.
Nitko ne kolje – bilo je bolje dok smo klali. Znate i sami – čovjeka je slobodno
zatući još u utrobi. I još ga zovu – medicinski otpad! Već odavno ovdje se ne
množi i ne plodi i ne napučuje se lice zemlje kako Bog zapovijeda – osamdese-
tih je u beogradskom Ninu čak izlazio feljton u kojem se izričito optuživalo
Šiptare što se množe – pisalo je tamo da se množe zato što mrze Srbe. Sad i oni
posustaju. Zar je stvarno tako privlačna – neumjerena pohlepa i pohota i sve što
iz tog proizlazi?! Zar zbilja ništa boljega na svijetu nema?! Ne razumijem!
Čovjek može prestati jesti – i to je mogućnost. Može postiti – može žežinati!
Može ne piti – još u Mazda-Jasni piše – da satre laž o žeđi stvori vodu! Čovjek
može sve! Bog je čovjekom postao! E – šta’š sad, đavle? Sve su mogućnosti
otvorene. Ne će biti kraj kad ti kažeš da je kraj – ni počeo nisi! Đavle Savle! Bit
ćeš i ti jednom – Pavao! I Pavlovski i Pavlović! To ti kaže ova mojemučica i
gospa Trojeručica. Tko ne zna – mojemuč je kod Marina Držića ime za majmu-
na. Neka! Majmunice su bolje majke od ovih današnjih paklenjača. Moje izla-
ganje na skupu tom znanstveniječkom bje pod naslovom Tragom Saćurice i
šubare Ilije Okrugića Srijemca. Da! Ni manje ni više! Tako i piše. Te knjige
nema u subotičkoj Gradskoj biblioteci – možda tek u Leksikonu Hrvatskog
akademskog društva. Tko će znati! Znam čitavato – tamo ima puno zaslužnih i
vrijednih imena! Što prešućenih – što duboko podcijenjenih – što neupoznatih-
što neprepoznatih od njihovih takozvanih potomaka – jer – netko sustavno sprje-
čava – vjerujte Bogu! – doći nam svima sebi – jednima do drugih – trećima do
prvih – svima skupa do četvrtog – peti k’o i šesti – sve u nesvijesti! U leksiko-
nu ipak mar – barem točan popis. Kratki životopisi i djela. A što da vam kažem
– meki uvezić ne će dočekati ni unuke priređivača, a koliko uloženog truda i
ljubavi. I mara. A žara! Gase, gase. Eeee! Neki su članovi tog našeg akademskog
društva na završnoj večeri koje je organizirao takozvani – Zavod za kulturu
vojvođanskih Hrvata – dobili i nagradicu – neku nesuvislu plastičnu tanku am-
balažu – ali nisu dobili riječ. Ni da uljudno i fino – kakvi već Bunjevci jesu –
kažu naglas – fala. Ni hvala nisu dobili! Ne! A možda i bolje – ne zahvaljuj se
na neželjenom daru! Stara je mudrost. Tko bi ovo što nam su napravili od nas
uopće mogao željeti! Večer je inače naslovljena kao “multimedijalna”. Sad ti
budi pametan! Ne! Moraš biti lud! Nema druge! Što smo mi – multi? Medijalni?
A Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata postao je obiteljski posao. Zavođenja
i zahođenja? Nek’ odgovori netko pametniji. Tuđman je govorio o njih dvjesto
bogatih – ja sam ovdje uočila samo dvije. Nisam imala ništa protiv tih dviju.
Dapače! Samo – čemu toliko sužavanje! Toliko službi na tako malo ljudi – onda
nešto mora trpjeti – ili služba ili ljudi ili najtočnije – oni kojima bi trebali slu-
žiti. Sužavanje na sužanjstvo! Jerbo – svi skupa možemo opisati puno veće
krugove – makar i tajanstva – ako smo pametni ili barem ludi – koliko god da
nas ima. Po ovim ili onim popisima. Tragom riječi možda nisam daleko stigla
– i još sam načinila jednu korijenodubsku grješku – hram neke crkve što znači
crkveni god – to jest opisivanje kruga u slučaju goda, a opseg četverokuta u
slučaju (h)rama – što nađoh u Okrugića i njegovoj iriškoj sljepačkoj akademiji
– još se zove i prošćenje u gradišćanskih Hrvaćana. E tu rekoh: riječ dolazi od
prositi – a lijepo je Sanja Vulić sa Hrvatskih studija na početku skupa rekla i
svi u dubini znamo – to znači: prostiti-oprostiti... To što sam postala grišnjica
ima više razloga – prvo: kolika su mi primanja već zbilja moram prositi (ne daju
ništa ovi u Zavodu – kad pitaš ima li kakvog honorara histerično viče naša za-
hodna multimedijalna menadžerica bez stanke pauze zareza, ali jako zapeto i
napeto – pred puknuće – Ja plaćamput-japlaćam-japlaćamjelo-japlaćamspava-
nje-nitko iz hrvatske (da – dobili smo malo slovo!) ništa ne dobiva... A odakle
je ona?! Iz Sračinaca! U Hrvatskom Zagorju! I da barem malo zakajka – odo-
brovoljila bi naše jezikoslovce iz 1913. – koji su još tad složno ustanovili da je
cijeli panonski prostor nekoć ispunjavao – KAJ! I lale i obale Dunava! I Breu-
ke i neuke. Eto – da se čuje stara glazba! Jer – sve je glazba! Ton! Ritam! To te
ja pitam! Ne čuh odgovora! Ej! A opet što se prosidbe tiče – volim ljude – i
prekoviše – mogla bih koga i zaprositi – ako se libi i nećka – za dom! To je
znači isto u redu – a onda – na samom kraju – možda malkoc – za ono crno pod
noktom – nisam baš ni oprostila! I ne ću! A kako ću?! Nema iskrene ispovijedi
– grijeha ili vjere – svejedno! – nema priznanja – nema ni trunke kajanja...I?
Nema čovjek šta praštat’. Neka vam bude kakvi jeste! I Bog te veselio! Eto!
Tako ja – a – Bog je taj! Što SVE VIDI I OPRAŠTA. Milosrdno. Poruka ista.
K’o i moja. Oja noja – čekaj mala moja! Čekam, čekam i mogu reći samo ono
što vidim. Prosta šlapa! Eto šta! A na stubama Gradske biblioteke usput vidjeh
dvoriječ – prosta godina. Upitah Predsjednicu Hrvatske čitaonice Bernardicu
Ivanković što to znači bunjevačkim Hrvatima – isto usput – na nevezanom sa-
movoznom putu iz Subotice u Tavankut. Prijestupna godina! – nježno i odrje-
šito u istu dobu reče naša vozačica. To samo Bunjevci znaju. Eto – sklona sam
prijestupu! Stoga od srca za ovu četvericu razloga molim oproštaj – i dogodine
u miru i zdravlju – tko živ tko mrtav – sve ima svoje prednosti i mane. A Balint
Vujkov ima svoje Dane i svoje postolje i svoj gornji kip u parku ispred Muzič-
ke škole – tamo posjedoh malo i uz gaće navukoh na se sve suknje što mi bija-
hu za taj znanstvenoskupni nastup u poputbini. Da! – što više sukanja na se – da
me ne obuzme neka donja zima! I začuh – jedva, ali ipak – iz Muzičke škole
– začeci jazza! U Hrvatskoj se godinama već jazzira. Svi olabavljuju ionako
preopušteni puk. Američkim robovima-crncima džez je pomogao u olabavlji-
vanju okova. Izmicanju. Prolasku. Skidanju?! Ne znam. Česima pak u Pragu
šezdesetih i sedamdesetih dvadesetog stoljeća – omamljivanje-zbunjivanje i
usporavanje ruske čizme i tenkova. A što je nama sad? Pjevušenje oko čiča
Tomine kolibe? Volim crnce – naše su duše crnci! – rekao je još Antun Boni-
fačić – ustaški književnik – kako je rekao Miljenko Jergović. A čuj – bolje
ustaški nego spavački. A crnce – ooo! – kako ih ne bi voljela! Jer – crno je bilo
prvo i u njem sve boje – znaju slikari. Samo ovdje u nas ima još divljeg pamu-
ka i kakvi god jesmo – znali smo se uzgajati – dotjerati cara do duvara i obrat-
no – sve za opću dobrobit. Pošteni povjesničari mogu samo posvjedočit’! Jesmo
bili i galijoti! U utrobi broda. Na vesla. Kad te okuju – onda barem služiš
novce. Ili kaznu ili slobodu. I toga ima. A dokle-dotle gusarili smo samo tako!
Iako se čini – od guse do sare – daleko! E nije! Sve je to blizu! Svi smo mi
bližnji! Što sve ljube više nego same sebe! Koga zebe – nek’ se grebe! Češe ‘di
ga svrbi! Nekome na maslini – nekome na vrbi – rodi grozd! Sve se izboba!
Samo zobaj! O ljudi moji – i topole znaju što su – GAJDE! Nema više laži!
Gospodari smo i sluge – ove zemlje! Tko ne služi – ne može nam gospodarit’!
I naša glazba i glazbala – i naše nošnje i naše igre-kretnje-plesovi-drame-naše
rame i krame – sve to dokazuje. Pisana i disana predaja. Sve vrime ima – i naše
sime. E kad je progovorimo i kliknemo – to je znak – vraća se izgubljeno vri-
jeme – jezik se vraća – narod – rod – (h)od! Jest – na kraju sam zapjevala –
Rajska djevo – kraljice Hrvata! Nisam mogla zapjevati – Ooj ti vilo, vilo Vele-
bita...ti našeg roda diko, živila oj premila – oj ti vilo svih...... Kad me je Silvestar
Balić iz Bajskog trokuta opomenuo – još dva minuta! Za moje i znanstveničko
izlaganje Subotica-sabatica-sabadka je dušu dala za tu velebitsku pjesmu... jer

– tu je – Palić – privlačno dno našeg velebića. Eto – nisam! Nego rajsku djevu!
Prvo – nije više zabranjeno! Da je – bi ja! Unatoč i usprkos! Drugo – nitko više
ne zna niti mu što znači vila – Velebit – i donji i gornji – a kamoli svi naši su-
odnosi – a svaki su ornji dobri za ovu nevoljenu zemlju. Tako i ovi patera Petra
Perice – ubijenog na pravdi Boga – na dubrovačkoj Daksi. Ljudi – bolji od nas
su – psi! Ima još jedna pjesma Petra Perice – alomorfna rajskoj djevi – Do ne-
besa nek’ se ori! Za krst časni i slobodu zlatnu! I na nju će doći opet red! Što
sada naši hajduci moraju učiti španska sela – i oni lički i oni bački iz zemunica
– nije neka greda! Mogu samo sanjati bunje i kuće nabijače – snivati triba – onda
se neki snovi i obistine – rek’o je Miljenko Grgić – vinogradar! E kad nemaš
kamo glavu nasloniti – križ krajputaš s olakšanjem odjednom kaže – Evo me
skini s križa i zagrli! Ti! A noćna mora otajno zapjeva – Ljubavi je ora! Ča se
more – u krugu smo tajanstva reče Tin – ja se ruuugam! – govorio je moj tata.
To su naša jedina jamstva! A otajstva kliču – tajne nema!!! Drami se – sprema
– Božja osveta! Posveta! Blaženi analfabeta gleda s neba i čudi se – udi vam se
stalno, udi – pa ti budi to što jesi! Ljudi moji, sve su ovo grijesi! Griota bi bilo
pak – ne i’ objavit’!! Nek’ svi znaju! Što smo – tko smo! Ta mi smo u raju – a
‘oće nas izagnat’! Ne dajmo se! Molim vas i kumim! Vapim i preklinjem! Ovo
je kletva! Nije zgrišila Eva – a kamoli Marija! Eva je samo tila sa svojin čovi-
kom podilit zalogaj. A Marija k’o Marija – samo nek’ je svima čista arija! Zna
Marija! O moj baća – slatki brače! Mrače nas i rače – na dno si bivšeg mora
bačen – plivaj! Bum ja – veli progonjena duša. More je bivše – ja buduća –
znači – mogu ‘odat koliko me volja! I ‘oću! Bolje će rodit’ polja! Život nije
poljem proći – nije moj Borise Pasternjače – a opet – bez toga – ništa! A i duh
sveti i dah i duša mogu opet biti čisti ako svojski dišeš-dišeš-dišeš i udišeš vje-
tar s planine i polja! Čuješ što pjevaju šume i sam povedeš kolo! Nema puta
naokolo! Oš-neš obi su mi ovi oni isti – što bijahu bili – bihu – jesu – bit će –
budu bili – istijani – istiniti i jednaci i voliš i’ k’o pet prsta! Bože dragi – ti si
naše porijeklo – porodica i vrsta! Daj nas uza se već jednom zdravo smisti! U
ime oca i sina začuje se anđelova pisma – ćerce ćeri – ćerko – draga – moja mila
kćeri – brigu ne beri – unatoč i usprkos svemu – skrasi se ‘di go jesi – oli na
zemlji oli na nebesi – o svete pjesni – svjetlost nema više sjena – blagoslovlje-
na ti si žena! Amen! Neka tako bude! Budi tako! Mako se ja ne mako’! Ponov-
ljen je zakon! Zok-on! Ljubav u očima počima! I putuje istinom sve do iza
vječnosti – i tamo – o ima još srca! A svjetlomrcaj je laž – krcaj! Se krcaj!!!!!!
Marim li ga marim! I zarim se zarim! Iz dubina! Sa dna dna! Gremo, mi punta-
ri! Nije daleko vršak čižme – Nikolin Bari! Blizu i Sari i Mari! Evo ova bosa
Bosnu pregazila! Olovom do Zvijezde! A oblaci gnijezde se i jezde – i nukaju
sunce – nemoj više buncat’ – sjedi i lezi u naš log. Više volim glog! – reče
sunce i miris kosa Zone Zamfirove! Nismo mi nečista krv – iziđite iz rova – ovo
je pjesma nova! Živjeli! Vik-navik-navek – navijeke-navejke-u vijeke vijekova!
Budiboksnama i kobogda ja-jaz-az-zna s’ – neuništiv je KRAS !!!!!! Iznad i

ispod nas! Slijeva i zdesna! Sve budućeg do praskozorja srdačno vas pozdrav-
ljam – Bog vam bio upomoć! Hvala i doviđenja! Dovidova! Još gore ili samo
ovo danas! Svejedno! Put je istina i život! A ljubav je sve troje ujedno i još puta
dva tri četiri pet šest... od savjesti-svijesti sve do u nesvijest – ovo je radosna
vijest – što jest-jest!
Ljubica Kolarić Dumić 155
Ljubica Kolarić Dumić
Kod kuće
Prošlo je dvadesetšest godina od moga posljednjeg boravka u zavičaju. Još
uvijek sam puna straha. Ako sad ne odem, možda nikad i ne ću. Ovu priliku ne
smijem propustiti. Tko zna hoću li ikad više biti tako blizu svoje kuće. Jelena
me nagovara, a gospodin Jakov čeka moju odluku. Idem! Za nekoliko trenutaka
već smo u automobilu. Pred nama je stotinjak kilometara puta. Hoće li sve proći
u redu? Gledam dobro poznata mjesta. U mislima sva moja putovanja kući. Već
smo na granici. Predajemo dokumente. Vraćaju nam dokumente. Zar je to sve?
Nitko me ne zove da iziđem van. Ništa se ne događa od onog scenarija koji mi
se godinama vrtio po glavi. Ne pitaju nas kamo i zašto idemo. To me previše
ohrabrilo. A i rat je odavno završio.
Na ulazu u selo dočekao me natpis na ćirilici. Nešto me snažno probode
između rebara. Vozimo glavnom ulicom do prvog raskrižja. Kažem vozaču
da skrene lijevo. Radije bih desno. Uvijek idem desno. Preda mnom crkva. I
nova zgrada škole koju nisam vidjela. Školsko dvorište, učiteljska kuća, jedna
njemačka, zvali smo je švapska, pa onda naša. Tu smo. Strah je potpuno nestao.
Stali smo gdje se nekad kolima zaustavljao otac i čekao da mu netko od ukućana
otvori kapiju. Sad je sve otvoreno. Razjapljeno. I nitko nas ne čeka. Nema ni
potrebe. Zapuštena ruševina, zarasla u visoki korov. Moja kuća! U šoku sam.
Ništa ne osjećam. Ni malo tuge. Ni jedne suze da klizne licem. Ničeg. A toliko
sam čeznula za ovim trenutkom. Gdje je sve nestalo? Moja čežnja i želja da
samo vidim svoje dvorište. Skamenjena sam. Što se to sa mnom događa? Ili to
nisam ja ili ovo zastrašujuće mjesto nije moje dvorište. Sve se pobrkalo, ispre-
metalo, izmiješalo, srušilo, zaraslo, zaliječilo boli... Zacijelilo moje rane i rane
moga oca. Nestala bolest majke, bakina stalna briga za nas...
Kuća u kojoj sam rasla, gleda me kroz drvene daske na prozorima. Tražim
jasmin, omiljeni cvijet moje majke. Da ga pomirišem. I oživim. Da počnem
disati majčinim bolesnim plućima i tako prihvatim stvarnost. Odnekud vjetar
donese sitne latice bijelog cvijeta i prospe mi po kosi. Zahvalim na toj nježno-
sti. Zidana ograda nije srušena, ali nema ni vrata ni kapije. Nitko ih nije morao
otvarati da možemo ući. Pomislim kako je to ustvari dobro, jer ne znam što bih
rekla neznancima koji bi me dočekali umjesto majke i bake.
Sama sa svojom kućom. Sretna sam. Trčim od šora do placa. Kao što trče
djeca. Kroz visoki korov i travu koja mi se plete oko nogu. – Zapliće. – Rekla
bi majka kad je u proljeće plivila tek izniklo povrće. Tada sam se mirno igrala
u hladu ispod krošnje starog oraha, a sad bih samo ovako trčala. Trčala... Do
placa i nazad. Ponovno i ponovno. Trčeći gledam samo pred sebe pa ne vidim
ostatke naših života, pretvorene u kosture koji me plaše.
U kuću ne ulazim. Hvata me jeza od velike rupe koja zjapi ne mjestu ula-
znih vrata. Na mjestu stepenica hrpa nabacane zemlje, ostataka cigle i betona.
Mrtva straža. Zabranjen ulaz! Komu? Meni koja sam u toj kuhinji prohodala?
Vrata su skinuta, i ona sa staklima i drvena koja smo zatvarali samo noću.
Jesu li njima zapalili vatru da se ugriju ili su ih stavili na neku drugu kuću?
Gorko se nasmijem lopovu kojemu ni tvrđava ništa ne bi značila. Za zločinca,
koji naumi oteti tuđe, ne postoji zapreka. Iznenadna ljutnja počne se pojačavati.
Zar se nisu bojali ni Boga ni moga oca? No odmah otjeram takve misli. Nisam
prešla toliki put da ove kratke trenutke provedem s onima koji su ga istjerali iz
rodnog mjesta. Približim se onoj hrpi kamenja i pogledam u praznu kuhinju.
Opet jeza. Neka me avet gleda razrogačenih očiju. Mora da su i oca jako uplašile
te avetinjske oči kad je odlučio svoje staračke godine naprtiti na prosjački štap
i krenuti u nepoznato. Do zadnjeg im dana nije oprostio.
Okrenem se na drugu stranu. Iznad mene nebo. Sigurna sam. Nisam više
tužna. Ni ljuta. Oprosti im, oče! Ova mi misao donese mir kao nagradu. Kuća
je prazna. Zar od Nebesa mogu više tražiti! To je Božji dar, koji me dočekao
nakon tolikih godina čežnje. Znači nitko u njoj ne živi.
Zapuštena i trošna, ali naša. Bar tako mislim.
A misli mi nitko ne može uzeti. Nigdje nikog tko bi me mogao istjerati. Da
me sad otac i majka mogu vidjeti! Trijemom raširena vinova loza. Rodila kao
nekad. Dozrijeva. Bobice zaplavile. Gospodin Jakov koji nas je dovezao, ubere
jedan grozd i pruža mi. Koliko slasti u samom pogledu. Ne jedem. Kao da bi s
tim grozdom nestalo sve, čime sam ispunjena. – Kod kuće sam! – A to je sada
najvažnije. Sjetim se kako sam jedne davne jeseni u tuđini od gazdarice, gdje
sam stanovala kao mlada učiteljica, kupila jedan grozd. U vrijeme berbe. Što
bih tada dala da sam mogla biti u našem vinogradu? Nema gumice koja može
izbrisati tu sliku. Na magarcu dvije velike košare pune grožđa. I moje gladne oči.
– Možeš kupiti. – Odgovori sitna žena na moje pitanje: – Mogu li dobiti jedan
grozd? – Koliko sam se zastidjela, više se i ne sjećam. Samo u jesen, vrlo često,
vidim taj grozd u svojoj ruci. I sada ga vidim dok me Jelena neprekidno opominje
da požurimo. Moramo još na groblje i u crkvu. Malo ćemo proći selom, a ona
želi vidjeti i svoju kuću. – Još malo! – viknem da me čuju. Gledam onaj grozd i
gazim po visokom i opasnom korovu. Nekada sam bosa bez straha trčala jedino
pazeći da ne slomim koju grančicu šarenog puzavca koji se širio među ciglama.
Sve je nestalo. Trava mi se uporno i dalje plete oko nogu kao da mi želi
reći da nije kriva što je tu izrasla. I ne krivim je. Samo gledam. Opet se vraćam
ocu koji je umro daleko od ove ruševine. To je bila njegova kuća. On je ne
vidi ovakvu. Tiho zahvalim Bogu. I ja ću zatvoriti oči. Preda mnom je ionako
sve mrtvo. Mijenjaju se samo oživjele slike kao one, koje vidimo kroz prozor
jurećeg vlaka. Pojave se i nestanu.
Onda odjednom iza ljetne kuhinje, koju smo zvali šupica, iskrsne čitavo
moje djetinjstvo. Neokrnuto. Iz daleka ugledam baku kako hrani piliće i začujem
graju, a odnekud se javi pijetao onim svojim ku-ku-ri-kuuuu... “Baba u šljivi
ku... dunje na ormaru...” Odgovorim nevidljivom pijetlu. I glasno se nasmijem
djetetu u sebi. Mogla bih i zapjevati. Dobro je što sam došla kući! Pokupit ću
jesenske plodove. Imat ću dosta za sve zimske dane. Vidim i sve moje prijatelje.
Čujem baku kako nas opominje da ne gazimo po cvijeću. Puzavac izme-
đu cigle, kojom je popločano dvorište, pružio se kao šareni sag. I dalje u ruci
držim grozd. S koliko je ljubavi tu lozu za svoju djecu posadio naš otac. – U
tom dvorištu bilo je moje selo, moj Srijem, cijeli svijet! – Dok s grozdom u ruci
poput djeteta, razdragano trčim amo-tamo da dođem k sebi, ugledam traktor i
ogromnu ljudinu koji viče, valjda da bih ga čula. I ne pomišljam da se ljuti na
nas. Pita tko smo? Približim se i veselo mu odgovorim. – Ja sam rođena u ovoj
kući! – Ne znam što je mislio. Nešto je govorio, vjerojatno sam i ja nešto rekla,
ali se ne sjećam ni jedne riječi. Niti su mi važne. Što god da je rekao, do mene
nije dopiralo. Sa svojim djetinjstvom trčala sam dvorištem i uživala. Svi su moji
bili sa mnom i tu mi sreću nitko nije mogao oteti.
Uzeli su mi zavičaj, ali ovo dvorište, bit će zauvijek moje!
Nema cvijeća, ni voća moga oca, ali sa svih strana mirišu ruže. Vrtim se
u korovu. Vrtim se oko sebe. U krugu. U vrtlogu misli i osjećaja. Gazim kroz
travu. Zaplićemo se jedna o drugu. Možda mi želi još nešto reći. Sprijateljiti se
sa mnom, jer zna da tu ne pripada pa mi se na ovaj način ispričava. Zauzela je
mjesto šarenom puzavcu. – Tko je sadašnji vlasnik? Gdje je? Sluti li i najmanje
kako godinama sanjam da bih željela kupiti našu kuću? Sad sam tu. Nemam
koga ni pitati hoće li mi prodati moju rodnu kuću.
“... a noć je puna mraka i straha.”
Godinama čeznem, plašeći se susreta s novim vlasnicima, tražeći najbo-
lje riječi, kojima bih izrazila svoju želju “Niotkud glasa koji bi me ohrabrio i
šapnuo da dignem ruku, da već jedanput i ja dignem ruku i progovorim. Valjda
mi nitko ne će zamjeriti. Ponovno čitam obavijest bolno zagledana u fotografiju
rodne kuće. Kome da kažem svoju ludu želju? Da želim kupiti očevu kuću! Misli
mi lutaju sve dalje i dalje. Pitanja bez odgovora odzvanjaju prazninom. – Zašto
se to nama dogodilo? Komu su smetali Hrvati u Srijemu?
Što smo radili da nas je trebalo istjerati iz naših kuća?”
“Zbog ozeble tuge mojih roditelja kupila bih našu kuću...”
Izlazim iz dvorišta. Fotografiram. Na pročelju kuće očevo ime i prezime.
Oči stalno bježe na drvene daske zabijene na prozore. Ispred izraslo tanko
drvce s još tanjim raširenim grančicama. Škljoc, škljoc! Još jedna fotografija.
I još jedna... Kad bi u aparat mogla stati cijela kuća! Ponijela bih svaku ciglu,
boju zida koja se unatoč godinama hrabro drži. I one daske na prozorima.
Nekad je baka u večernjim satima tek malo odškrinula okno da djevojačka
pjesma s mjesečinom uđe u sobu. Slušala sam kako djevojke i momci pjevaju,
ne pitajući baku što njoj znače te mladenačke pjesme. Kad je došlo vrijeme da
bih i ja rado odškrinula okno, više nije bilo moga pendžera, a tuđi bih uzalud
otvarala. Stojim kao ukopana u ovu zemlju, znajući – da bobice grožđa, koje
su iz nekog inata, usprkos svemu i ove godine na vrijeme sazrjele – ne mogu
vratiti izgubljeno.
Sjedamo u automobil i krećemo prema groblju. U istoj je ulici. Promatram
kuće kraj kojih prolazimo. U njima su živjeli moji prijatelji. Mora da sam pre-
tvorena u kamen, jer ništa ne osjećam. Gdje je nestala čežnja, koja me godinama
zvala? Puteljak prema groblju sada mi je nepoznat kao da sam u nekom drugom
mjestu, a ne u ulici u kojoj sam rođena.
U glavi mi se sve okrenulo. Pitam Jelenu idemo li u dobrom smjeru ili smo
zalutali. Kad smo stigli, pogled mi se zacrni od nove slike. Uplaše me toliki
crni spomenici. Ćirilica kao na ulazu u selo. – A gdje je naše groblje? – Pitam
zaprepaštena. – Tu je, samo oni imaju jako puno grobova. – Zašto su u našem
groblju? – Postavim drugo pitanje. Znam da su napravili svoje kad su došli.
I dalje mi se crni pred očima. Zašto tako dugo nisam došla kući? Zbog
straha! Zbog običnog ljudskog straha pred smrću. Moja je najbolja prijateljica
iz ranog djetinjstva izmasakrirana, mučena i ubijena, samo zato što nije htjela
napustiti zavičaj. Ona se nije bojala. Iz sela su svi istjerani. Više nema nikoga.
A mene je vuklo i zvalo sve što je tamo ostalo. Što se nije moglo preseliti...
– Evo, mamo, došla sam ti!
Kleknem na grob i izlijem sve suze, koje kod kuće nisu htjele iz očiju.
Ne sjećam se koliko sam dugo klečala na majčinu grobu. Moji su me prijatelji
pustili da budem sama s majkom. Ugledam ih iz daljine i tiho im u sebi zahva-
lim. Odlazim. – Zbogom, mamo, doći ću opet! – Napravit ćemo ti spomenik od
kamena da ovi ne preoru i tvoj grob. Doći ću uskoro!
Kroz selo smo projurili ili se meni samo tako činilo. U crkvi nisam bila
tužna. Bila sam preneražena. Vidi li itko ovu bol? Majčin je spomenik, koji je
moja kćerka podigla svojoj baki, bio brzo gotov. Za Dan Svih Svetih idemo
posvetiti grob i nosimo cvijeće i svijeće. U kratkom vremenu drugi put prelazim
državnu granicu. Moje je selo sada s druge strane. I grob moje majke. Puto-
vanje je isto, puno neizvjesnosti i straha. Na carini ponovno drhtim. Kćerki ne
govorim koliko se bojim. Ona predaje pripremljene dokumente. Nitko ništa ne
govori kao ni prvi put. – Hvala Bogu! – Glasno uzdahnem. Kilometri prolaze.
Većinom šutimo. Čitam oznake mjesta uz cestu. Još malo. Stižemo. Iz daleka
vidim naziv sela. Ćirilica mi opet snažno probode prsa.
Stoljećima to je bilo naše mjesto.
Dolazimo do kuće, ali danas ćemo prvo na groblje. Samo bacim pogled
na širom razjapljeno dvorište i na one daske na prozorima. Na groblju smo. Na
ogromnom starom kukujevačkom katoličkom groblju. Sada prepunom novih
spomenika s natpisima na ćirilici. Mi smo tamo stoljećima postojali? – Zašto
se sahranjuju u naše groblje? Zašto su preoravali naše grobove? Da izbrišu trag
našeg postojanja! U crkvi su napravili pilanu za drva. Srušili Miklićevu kuću,

dvorac u središtu sela. Ukras kojim bi se podičila mnoga mjesta. Pitanja bez
odgovora. Nabacane riječi rovare mi mozgom. Ne mogu prihvatiti strašnu istinu.
Ponovno i ponovno pitam: – Zašto su nam to učinili? Što smo zgriješili? Stojim
kraj majčina groba. Šutnja sve prekriva. Uvijek smo šutjeli.
Pogledam spomenik i učini mi se kao da je majka živa. Razgovaramo. Ne
sjećam se što sam joj rekla, ali znam kako joj nisam obećala da ću opet doći.
Čeznula sam godinama. Sad sam tu. Na crnom sjajnom kamenu gledam slova
i vidim majku. Kao nekad u našem dvorištu kad smo ljetne večeri provodile
pod krošnjom starog duda. Dugo bismo razgovarale, a u mraku nismo vidjele
lica jedna drugoj. Tako mi se učini i sada. Ne vidim je, a znam da je tu. – Evo,
mamo, došla sam ti! – Ponovim nekoliko puta sigurna da me čuje. Osjetim dodir
vječnosti i pozdravim se s majkom.
– Zbogom, mamo! Zbogom, mamice! Tako sam je uvijek pozdravljala.
Prekrižim se i kažem kćerki da moramo krenuti. Idemo da ona vidi kuću
i crkvu, a čeka nas dug i naporan put. Kad smo krenule prema crkvi, ugleda-
mo nekoliko Kukujevčanki koje žive u Mitrovici. Iako je prošlo puno godina,
odmah smo se prepoznale. Dok smo se iznenađene i uzbuđene pozdravljale i
grlile, pokraj našeg se automobila zaustavio veliki džip. Kćerka mu priđe, a
meni se učinilo da predugo razgovaraju te se i ja približim i neznanca ljubazno
pozdravim. Mlad, vrlo ugodan čovjek sjedio je sam za volanom. Nasmiješim se
i progovorim nekoliko riječi, a on doda da živi u kući preko puta naše i da nas
je gledao kako fotografiramo pa se pitao tko smo. Strah zbog kojega godinama
nisam mogla doći u rodno selo, potpuno je nestao. Izgubio se i oprez na koji me
na jeziv način podsjetio ovaj mladi čovjek. – Ako živi preko puta naše, znači da
je u kući moje ubijene prijateljice.
Ledeni srsi prođu mi čitavim tijelom. Na suvozačevu sjedalu ogroman
pištolj kao živo biće, zastrašujuće me gledao. Valjda sam se tako vidljivo “zapi-
ljila”, jer smo svi troje u trenu zašutjeli. Prikovanog pogleda na oružje, nekoliko
trenutaka nisam se mogla ni pomaknuti. – Idemo, mama! – Začujem riječi i
osjetim čvrsti zagrljaj svoje kćerke koja me povuče prema automobilu.
Pojurile smo poput strijele. Zaobišle crkvu i kao da od nekog bježimo,
nastavile još većom brzinom. Šutjela sam pokušavajući zatomiti strah. U glavi
mi se zavrtjelo od najcrnjih misli. Do granice ima još dosta. Opraštam se od
svakog kilometra ceste i mjesta kraj kojih prolazimo. Pomislim na prijatelje koji
su iz Bačinaca dolazili u Kukujevce u osnovnu školu, na kirbaj u Gibarcu, vašar
u Šidu... Kilometri kao da rastu. Hoću li već jedanput ugledati Tovarnik pa da
mi onaj pištolj nestane ispred očiju? Evo nas! Granica. Dobar dan i doviđenja! U
Hrvatskoj smo! Zahvalim Nebesima. Nikad više ovaj strah ne želim proživjeti.
Zbogom, mamo! Zbogom, Kukujevci! – Malo ćemo se odmoriti! – Trgne me
kćerkin glas. – Da, da, svakako! Imaš pravo! Može... Počnem kao vergl nabra-
jati. Odmor nam je potreban kao kruh. Kao voda i svježi zrak. – Zašto nisi htjela
vidjeti crkvu? – Vidjela si na fotografijama, koje sam napravila kad sam prvi
put bila kod kuće. – Dodam, kao opravdanje.
Znam da je i ona vidjela pištolj. Koliko se uplašila, osjetila sam dok je
onako projurila selom. Crkvu nije ni pogledala. Šutjela je i vozila brzinom zbog
koje nas je njihova policija mogli zaustaviti. Tko zna što bi nam donijela brza
vožnja kroz naselje. Zašto su se one Kukujevčanke baš u tom trenutku našle
na našem putu? Je li nas onaj mladi čovjek pratio? Bi li nas zaustavio da nam
pokaže pištolj i da te žene nisu naišle? Kako sam mogla biti tako neoprezna i
mirna? Do izlaza iz sela činilo mi se da smo proletjele.
Pokušala sam kćerki nešto reći. Da prebrzo vozi, da malo uspori... da nikud
ne žurimo... No ona je istom brzinom nastavila do granice. Kad smo došle u
Osijek, kratko je rekla. – Koliki je pištolj onaj čovjek imao na sjedalu suvoza-
ča! Sestra je od straha vrisnula da sam luda, da ne zna što mi je bilo ulaziti u
(tuđu?) kuću i toliko fotografirati... Da nas je taj mogao ubiti! Dok me sestra
korila zbog neopreznog ponašanja, ja sam mislila o svim strahovima zbog kojih
dvadesetšest godina nisam smjela prijeći granicu i o svojoj želji da kupim očevu
kuću. Tko će me dočekati i kako ću pozdraviti nove vlasnike? Faljen Isus ili
dobar dan?...
A dočekala me prazna kuća i pištolj u automobilu nepoznatog čovjeka.
Kad smo stigavši kući, smireno i detaljno razgledale fotografije, tek tada sam
uočila da je moja izmišljena obavijest o prodaji naše kuće, po kojoj sam pri-
je dvadesetak godina napisala priču “Kuća na prodaju” itekako stvarna. Kroz
grane krhkog stabalca, izraslog između cigle trotoara, iznad prozora jasno se
vidio natpis ćirilicom: NA PRODAJU. Noge su mi se odrezale. – Što je ovo?
Tijelom mi prođu hladni trnci. – Mogao vas je ubiti. – Ponovim sestrine riječi
i opet se sa strahom i s puno boli sjetim svoje prijateljice. Ubijena je, jer nije
htjela napustiti svoju kuću, selo i zavičaj.
Drži li onaj čovjek pištolj uvijek na sjedalu ili nas je oružjem samo htio
uplašiti i upozoriti da nismo dobrodošle čak ni vidjeti rodnu kuću? A ja godi-
nama sanjarim kako bih je voljela kupiti! Da nastavimo našu lozu. U mislima
ugledam osmijeh na očevom licu, koje bi zasjalo dok sam mu čitala svoje pje-
sme. Kad mu se neka posebno svidjela, znao bi reći: – Ovo je dobro! Jako dobro,
pročitaj mi još jedanput! – Bio je veliki ljubitelj knjiga.
U mladosti je do kasno u noći čitao uz petrolejsku lampu, a već u tri uju-
tro davao prvu hranu konjima da bi bili spremni za odlazak na njivu. Majka i
baka bi ga uzaludno opominjale. – Ostavi čitanje, moraš rano ustati, kad ćeš se
naspavati i odmoriti! – Pamtim majčine i bakine glasne riječi ponosna, što mi
je prenio ljubav prema knjizi. Što bi rekao da na našoj kući kraj njegova imena
može pisati i moje? Koliko bi se radovao? Javi se još jedna djetinjasta misao.
U Kukujevce sam svratila samo na nekoliko sati. Bilo mi je usput, rekli
bi naši ljudi. Ne za stalno ni u goste roditeljima. Nego usput! Misli me ne
ostavljaju lako. – Misliti smijemo! – Tiho dodam kao da se obraćam ocu. Čuje
li me? Mora me čuti. Vjerujem da me čuje kao što je s pažnjom slušao moje
pjesme. Zato nastavim svoj zamišljeni govor. – Dragi oče, jučer sam u Subotici
primila Nagradu za životno djelo na području književnosti. Sjećaš se kako si mi
znao govoriti da se ni u što ne miješam? Uvijek si se bojao za mene. – Misliti
smijemo! Ponovim poluglasno. I snivati. A u mojim će snovima pisati: – U ovoj
je kući rođena... Nasmijem se svojoj ludoj želji. Ostvaren je moj dugo snivani
san. Došla sam kući. Nije važno koliko dugo. Svi smo ovdje tek prolaznici. I ja
sam samo prošla kroz Kukujevce.
Dobro je što me nitko nije dočekao. Volim što je naša kuća prazna.
Možda je obnove neki dobri ljudi, koji će nedjeljom ići na svetu misu u
našu crkvu kao što smo mi išli. Znam koliko bi ti tada bio sretan. Obratim se
ponovno ocu. Onog mladog čovjeka brzo sam zaboravila. Dok smo preko pi-
štolja razgovarali, bio je vrlo ljubazan. Možda ga je slučajno stavio kraj sebe, a
možda ima takav običaj. Da je znao koliko nas je uplašio, sigurno bi ga spremio
na neko drugo mjesto...
Dok sam razmišljala kako zbog visoke, guste trave do groba moje pri-
jateljice nisam mogla doći i o sestrinim riječima – mogao vas je ubiti – preda
mnom se pružala široka ravnica zavičaja, šareni sag ispleten cvjetovima puzavca
po našem dvorištu, ruševna kuća i crkva, zapušteno groblje i spomenik moje
majke... Više nisam sigurna želim li još jedanput tamo.
Majci ionako nisam obećala da ću opet doći.
Iz knjige Moje srijemske priče,

Tomagraf, Zagreb, 2018.
Đoni Božić
Sfumato
(1. dio)
Tko bi se tomu mogao ponadati!

Bio sam ugodno iznenađen rasporedom za mjesec Kolovoz ove 2018. go-
dine, što se već dovršen isticao među obavijestima iza zaštitnog stakla oglasne
ploče, u kojemu su mi bile oslobođene sve smijene, pa sam lagodno mogao
započeti planirati tijek odmora, i to u periodu same žiže turističke sezone, inače
uvijek bremenite količinskim intenzitetom posla u mojoj službi, kad se nisu mo-
gli lako ostvariti snovi o cijelom godišnjem dopustu, osim najčešće nekolicini
fortunom obasjanih djelatnika.
Ovako je nakon “sušnih godina” ovo postalo prilikom za moje duže nes-
putano prepuštanje okrilju prirodnih blagodati, jer sam kao čovjek suvremene
zbilje, uglavnom okružen betonom i asfaltom, podsvjesno čeznuo za iskonskim
okolišem, za njegovim čistim zvukovima, bojama i oblicima uz koje se budi
zapuštena tjelesnost i sjetilnost, a misaonost fokusira na duhovno sabiranje u
zaboravu razlivene samosvijesti. A prije svega, bila je to naravna baza za onaj
potreban odmak od dugotrajnog nakupljanja stresa, što organizam, posebice
nas medicinara, tako često pritišće nevidljivom prešom apatije, kad nam u vidu
sveprisutne sumaglice takozvanog sindroma izgaranja otupljuje voljnost, pa se
zbog toga, u metežu tisuća prividno zadovoljnih ljudi, ćutimo zgaženim ljuska-
ma otpalih plodova sa životnoga stabla.
Uistinu, mi nikad nismo dovoljno svjesni prisuća nakupljenog psihopato-
loškog taloga, tog podmuklog demonskog uljeza, sve dok nam se biće radi njega
bez otpora ne zatoči u neugodu nemoći, u iznenadno otuđenje od zajednice kroz
zlokobnost šutljivosti i utonuće u, bližnjima nerazumljivom, povlačenju iz sveg
sudioništva svagdanjih aktivnosti...
Zato sam, ohrabren povoljnim slijedom događaja, već sutradan požurio s
kolegama još dodatno zamijeniti par radnih termina, kako bih se mogao ranije
otputiti prema, za me, najpoželjnijoj destinaciji: svome rodnome kraju na sjeve-
ru Dalmacije. Sada sam mogao kćerki Ingrid održati dano obećanje i pokloniti
joj svo buduće slobodno vrijeme. Eto, moći ćemo krajem Lipnja neopterećeno
krenuti na put, i tako, nakon Uskrsa, ponovo svratiti u obiteljsku kuću, pa u
društvu njenih dviju teta i bratića Antonija nastaviti naše tek započeto obliko-
vanje nove perspektive suživota u maloj zajednici, koju je, na žalost ukućana,
nedavno napustio sada već blagopočivajući obiteljski poglavar.
Đoni Božić 163
S tom nakanom uspio sam donekle umiriti kćerinu nestrpljivost, što ju je

tjerala na preuranjene pripreme za unaprijed dogovoreno zajedničko ljetova-
nje. Iako je znala kako prije polaska moram još odraditi nekoliko neodgodivih
zadaća, ipak me gotovo svakodnevno opsjedala pitanjima o skorom putovanju
često me izlažući svojem taktičkom podsjećanju na događaj kojemu se iskreno
veselila poput opsesivnog djeteta. Bilo mi je jasno, da se te jedinstvene prilike
ne bi mogla odreći niti pod koju cijenu: toga, da sa ocem krene na jug zemlje i
s njim, oduvijek popustljivijim od majke i dokazano joj zabavnijim, nesmetano
provede mjesec dana u slobodi ispunjenoj ljetnim radostima.
Netko nepoznat bi odmah pomislio kako sam maloj suviše nedostajao jer
me, valjda, malo viđala, pa je sada, lišena opasnosti od mojih mogućih izgovora
uglavnom osmišljenima pod utjecajem svagdanjega gradskog meteža, dobila
priliku za prisnije spoznavanje vrjednote neupitnosti očeva prisuća. Ali, nije se
radilo o takvim prozaičnostima. Nipošto nije! Zapravo smo živjeli skupa: ona,
supruga Jadranka, naša maca Niki i ja, ovisni jedno o drugom i nerazdvojni po-
put sivih goranskih puhova skrivenih u bukovim dupljama za vrijeme zimskoga
sna. Već godinama smo se mogli dičiti takvim harmoničnim suživotom, posebi-
ce od kad se njen brat Tomi odlučio preseliti s djevojkom u vlastiti stan, pa smo
poslije morali biti zadovoljni tek s njegovim rijetkim i, pokazalo se, kratkim
posjetima, iako nije živio na drugom kraju grada, nego samo dvije ulice niže od
one u kojoj je odrastao. Prema tome, dvadeset trogodišnja mu sestra, nasuprot
njemu osamostaljenomu, već dvije godine imala je roditelje na raspolaganju
samo za sebe i njihovu svakodnevicu ispunjenu pažnjom; i stoga, vjerujem da je
morala itekako svjesna biti te svoje dobrobiti. Zaštićena kao ptica nebeska, nije
imala razloga tužiti se na nedostatak naše brižnosti i ljubavi, a kamoli na me,
komu je, ionako, postupno postala najdražim sugovornikom, posebice nakon što
sam se po tko zna koji put već odlučio malo primiriti, ohladiti svoje moždane
vijuge od donedavne posvećenosti osnovnom radu, ali i od onih povremenih
umjetničkih proplamsaja; odmoriti ih od redovitog čitanja kako profesionalne
tako i književne literature, promišljanja pročitanog i posljedičnog pisanja, što
je na kraju dovelo do uknjiženja još jednog umjetničkog djela, nakon čega je
glavni urednik knjige književnik i povjesničar umjetnosti Igor Žic istaknuo:
“Svako novo djelo je još jedna pobjeda!”
Narodski bi rekli kako sam se odlučio nakratko prepustiti paši i pašaluku.
Ne doslovno, ali dovoljno da se privremeno pokušam obraniti od utjecaja svih
onih javnih demagoških bujica trica i kučina, poluistina i laži, hipoteza i antiteza
te tvrdoglavog inzistiranja na falsificiranim spoznajama nečeg što je nespoznat-
ljivo, i što će zauvijek takvo ostati zbog čovječje mentalne ograničenosti, koja
nas je oduvijek činila žrtvama iluzije o stvarnosti prirodnih procesa u kojima
počiva jedna određena Neodređenost, a čiju objektivnu realnost ne možemo
dovoljno dokučiti, shvatiti niti objasniti njenu suštinu, i o kojoj se uz pomoć
znanstvenih modela stalno izmišljaju teoretske projekcije fundamentalno vezane

za beznadni materijalistički svjetonazor.
Ipak, ljudi su sposobni bez većeg napora uljepšati svoju stvarnost, prven-
stveno se oslanjajući na već životnim iskustvom apsolvirana saznanja o svemu,
jer im ono može osvijestiti spoznaju o široj međupovezanosti stvari i pojava, i
tako njihovu misao uzdići iznad spore i sumorne fragmentacije datosti, pri čemu
pronicanje misterija života postaje osobnim načinom gledanja, a postojeća real-
nost egzistira samo u oku promatrača, potičući njegovu vlastitost vizije Istine...
Znao sam da Inginu nervozu nije uzrokovala samo želja za žurnom pro-
mjenom ambijentalne zasićenosti, obzirom da joj nije bilo navikom izostajati iz
doma, i da nije visjela previše u vršnjačkim kružocima, nego ju je, zasigurno,
prije svega preuzela bojazan izazvana onom mojom sve učestalijom hirovitošću
zbog koje je u posljednje vrijeme patio gotovo svaki dogovor bilo koga sa mnom
oko bilo čega, kad se ne bih libio jednostavno otkazati već zakazano ili započeti
razložno odugovlačiti ono neizbježno. Ne, nisam bio neodgovoran prema sebi
niti prema drugima, vjerojatno se tu radilo o mojoj poslovičnoj nepredvidivo-
sti u privatnoj sferi življenja, povremenim nedosljednostima, a možda i o sve
većem nagnuću lijenosti...
Konačno, nakon neizostavne posjete Zagrebu, gdje sam i ovaj put želio biti
nazočan godišnjoj skupštini Društva hrvatskih književnika, oboje smo opušteno
sjeli u automobil nakrcan spakiranim potrepštinama i veselo se odvezli prema
južnim krajevima naše domovine Hrvatske. Do Senja su promet usporavala
brojna prometala inozemnih turista, prije svega njihove skupe auto-kućice i
prikolice sa raznovrsnim brodicama, a što im je uvelike potenciralo tromost i
uvjetovalo ionako već ograničenu brzinu kretanja tim dijelom Jadranske pro-
metnice. Zbog tog se nismo uzrujavali... Htjeli smo pobjeći iz svega onog što
nam je nedostajalo u uspavanoj i sparnoj Rijeci.
A ovdje su nas dočekali dugo već neviđeni prizori pejzaža utkanih u be-
skraj opčaravajuće omaglice prirodnih ljepota, sve prožeto uzbudljivim nijansa-
ma boja čiju je svjetlucavu intenzivnost pojačavala nesputanost našeg kretanja
kroz rastvorenu zemaljsku protežnost...
Zato je nama tog dana odgovarala takva gužva. Bez žurbe i obaveza,
živo smo komentirali skoro svaku zanimljivost pored koje bismo se provezli
i usput maštali o onome što nas je čekalo i što smo kanili učiniti. Dobre volje
i ideja bilo je napretek. Ali i posljednjih upozorenja i dogovora oko usugla-
šavanja međusobnog odnosa, kao i načina ophođenja sa svima s kojima ćemo
neizbježno dolaziti u kontakt. “Ne sumnjaj u namjere svog oca”, rekao sam
pokroviteljski. “Budimo povjerljivi jedno prema drugom, i što god se tamo
uskoro zbivalo, morat ćemo moći prebroditi bez puno zanovijetanja, a ako
bude potrebno, i znakovitim sporazumijevanjem krajičkom pogleda, onako
telepatski, ne skrećući misli od zajedničkog nam cilja.” “Naravno”, slatko se
nasmijala i u svemu složila sa mnom, pa pripalila cigaretu, koju je potom opre-
Đoni Božić 165
zno pružila meni, svjesna kako to ne mogu sam učiniti, jer sam upravo hvatao
volan objema rukama, pozorno se trudeći održati pravilan razmak u središtu
sve duže kolone vozila...
Nedugo nakon usputnog proboja kroz gradsku vrevu podno veličanstvene
Nehaj kule, skrenuli smo na jedno od cestovnih odmorišta, parkirali vozilo i sjeli
na kamenu klupicu pod sjenom vitkih čempresa, izvadili spremljenu užinu iz
prijenosnog hladnjaka i počeli blagovati. Zalogaje smo zalijevali hladnim baz-
ginim sokom, koji nam je prije polaska, uz ostalo, brižljivo pripremila Jadran-
ka, znajući da ćemo nakon šalice crne kave ispijene prije puta zasigurno brzo
ogladnjeti. Ovdje su nam leđa bila izložena zapusima vjetra što se povremeno
zalijetao niz strme stijene planinskih obronaka i potom, donekle obesnažen
sivim zijevom prazne prometnice, iznova fijučući divlje raspletao u zbijenim
mirišljavim krošnjama crnogorice, ispred čijega se žilavog granja širio idilični
pogled na duboko morsko plavetnilo pod modrilom nebeske kupole i pojača-
nom dnevnom svjetlošću omekšanu bjelinu udaljenih vizura otočnih vrleti. Tu
smo ubrzo svjedočili jedva primjetnoj vizualnoj mijeni pokrenutoj nadirućom
prozračnosti: ljubičasti veo krajolika naglo je počeo gasnuti, a zapjenjeni se
valovi jače zlatiti pod rasplinutom linijom obzora, čije su meke niti poput leb-
deće svileni bivale već pomalo isukanim obrisima jasnijeg uvida u postupno
razgraničenje elementarne mu posebnosti. I kao da je u čast tog prirodnog fe-
nomena ptičji pjev jasnije zazvučao pod prozirnošću nedosežnog svoda, što se
sad nastojao narcisoidno sljubiti s morskom površinom, stalno ju uznemirujući
pojavom površinskih strujanja oko tamnozelenih vrtloga prožetih sunčevim
rastućim gnjevom, pa su se rasporene otočne obale počele oštrije urezivati u
naše blistave očne šarenice i otkrivati punu raskoš svojih od drevnosti stamenih
oblika, sa čijeg je vapnenačkog korpusa tako naglo nestala ona meka i prigušena
produhovljenost sanjivosti polusvjetla i polusjene.
“I tako nestade jutarnji sfumato...”, ustvrdio sam glasno, odlučivši privesti
kraju ovaj predah.
“Što to znači?”, zanimalo je poslije Ingu, dok smo jurili po sad sigurnoj
i “samo našoj” cesti, odjednom nestvarno ispražnjenoj od prijašnjeg prometa,
koja se primjetno upinjala doseći krilo podnožja nepregledne kamene pustoši
divotnog Velebita. “To je u slikarstvu način slikanja...”, prepričavao sam joj ono
na što me je nedavno upozoravala umjetnica Silvija Benković Peratova, dok smo
sjedeći razgovarali u autobusu koji kao da je klizio autocestom kroz uspavani
krajolik Gorskog kotara, još snen i vlažan nakon noćne kišne oborine. “Sfumato
potječe od talijanske riječi fumo što znači: dim. To je tehnika slikanja blagim
sjenkama, zamagljenim tonovima... nejasno... mutno..., kad se postiže efekt
prozirnog vela koji prekriva cijelu kompoziciju slike, magličasto mekšajući i
prigušujući prijelazne obrise graničnih linija likova...”
Prestao sam objašnjavati, jer je Inga pojačala zvuk krugovala kako bi uži-
vala u ljepoti glazbe i glasa u pjesmi Dreams irskog rock sastava The Cranberri
es. Spremno sam ju prepustio mladenačkoj zabavi, i nastavio se nostalgično

prisjećati Silvijine raspoloženosti onog dana, kad mi je prstom skretala pažnju
na oblake polegnute po nevidljivim vrhuncima gorja i na magličastu koprenu što
se lagano vrtložila oko brojnih jelovih i brezovih stabala. Sve to je djelovalo ne-
stvarno krhko i nježno varljivo u rasplinutoj omaglici bajkovitog atmosferskog
efekta. Naravno, odmah je bio spomenut genij renesanse Leonardo da Vinci,
pa usput Antonio Allegri da Correggio, poslije kojeg je, na vijaduktu negdje
iznad sporadično osunčanog Karlovca, mene nešto podsjetilo na impresionista
Pissarroa i njegovu poentilističku tehnika slikanja trodimenzionalnog prosto-
ra ostvarenog pomoću minijaturnih točkica, a zatim, prije naplatnih kućica na
Lučkom, nakon uvodnog preleta po djelu Kandinskog, na zaslonu njenog mobil-
nog telefona pojavile su se Mondrianove i Dresburgove geometrijski apstraktne
kompozicije, da bi već izlazeći iz tramvaja na Trgu kralja Tomislava u Zagrebu
nekako stigli dovršiti tek načetu teoriju perspektive u slikarstvu, pa zadovoljni
sadržajnim dvosatnim razgovorom prešli cestu i ušli u Gradsku knjižnicu gdje
sam u knjiškoj komornoj atmosferi poklonio četiri primjerka mog novoobjav-
ljenog, ali od Ministarstva, naravno, neotkupljenog Pjesnika, dobivši pritom,
za dvogodišnji samozatajan i nesebičan spisateljski trud, samo ljubazni osmijeh
mlade knjižničarke i njezino veliko: “Hvala!”
Potom smo se prošetali do Ilice pune japanskih i kineskih turista, po na-
vici tu popili kavu u kavani Johann Franck te na vrijeme dospjeli u prostorije
Književničkog Kluba Društva hrvatskih književnika, na adresi Trg Josipa bana
Jelačića 7/1. Tu sam stigao, između ostalog, razmijeniti pokoju riječ sa omi-
ljenim prozaikom, pjesnikom, dramatičarom i teoretičarom Milkom Valentom,
velikanom suvremene hrvatske književnosti, iznimno plodnim auktorom čiji je
zaštitni znak, kao “predvodnika književne provokacije”, bilo pisanje o seksu-
alnosti u sklopu mnogih aspekata bolesne zbilje suvremenog čovjeka, gdje je
romaneskno uranjao u potresnu stvarnost Hrvatske i Europe, u sliku rasapa i
dekadencije veličanstveno prožetu “psihotičnim freskama zloćudnog procesa
banalnosti”. Također, netom prije radnog početka zakazane skupštine, akademik
profesor emeritus, hrvatski svećenik, teolog, povjesnik i pjesnik Ivan Golub,
koji je kružio dvoranom kao dobri duh prisutnih spisatelja, nakratko prilazeći
svima i srdačno ih pozdravljajući, u jednom trenutku zastao je pored Silvije i
mene, pa joj uručio tek pred njom potpisanu svoju fotografiju iz Vatikana na
kojoj je zabilježen njegov susret sa papom Benediktom XVI. godine Gospodnje
2010., “kad ga je Sveti Otac imenovao počasnim kapelanom Njegove Sveto-
sti s naslovom monsinjora”. Htjedoh se odmah ustati i ponuditi svoje sjedeće
mjesto tom poštovanom gospodinu čije lice bijaše obasjano blaženstvom, a
duboka tajanstvenost pronicavih očiju počivalište nadzemaljskog mira, kažem,
tom poietesu izuzetnog književnog djela, što je u cijelosti bilo nadahnuto svje-
dočanstvom vremena i uzvišeno njegovom osebujnom i poetičkom riječi u kojoj
se zrcalila “duboka vjera, nada i ljubav prema svakom čovjeku”..., ali samo mi je
Đoni Božić 167
osmijehom dao do znanja kako mu još nije bila namjera otpočinuti, dobrostivo
pogledao i blago potapšao po desnom ramenu.
Upravo onom ramenu, na koje je 2010. godine na Supetarskoj rivi otoka
Brača sletio neobično lijep kukac zlatno smaragdne boje, koji pripada obitelji
skarabeja. Romantična Silvija je onda ostala naoko zaprepaštena tom očitom
koincidencijom s poznatom legendom o “skarabeju”, koji je na isti način iskazao
dobrodošlicu Dragutinu Tadijanoviću, nakon što je naš pjesnički klasik sišao iz
aviona na otočkom aerodromu, a dolazeći tom prilikom 2001. godine uveličati
jezično-pjesničku smotru Croatia rediviva: Ča, Kaj, Što, čiji je utemeljitelj bio
pjesnik, liječnik i diplomat Drago Štambuk, idejno je gradeći na trojstvenosti i
koineizaciji hrvatskoga jezika. Navodno je tom prilikom rečeno, da onom pje-
sniku kojega u trenutku njegovih prvih koraka po Bračkom tlu tako odaberu ta
prozirna i tanka krilca zlatno brončanoga buba: momentalno pripada maslinov
vijenac i postaje pjesničkim ovjenčanikom tadanje manifestacije...
Ipak, te večeri 20. jubilarnog svehrvatskog pjesničkog okupljanja, olivea-
tom je zasluženo proglašen crikveničanin Zoran Kršul, a meni i prijateljici, koja
je pred brojnim posjetiteljima na središnjem kamenom Trgu Stjepana Radića u
Selcima oduševljeno predstavila svoju poeziju pisanu Senjskom čakavštinom...,
ostalo je lijepo sjećanje na znakoviti spontanitet doživljajne podudarnosti, po-
sebice onaj nakon našeg iskrcavanja iz trajekta Hrvat, kad je svjedočila mojoj
mističnoj umjetničkoj inicijaciji posredstvom letećeg glasnika Sunca, staroegi-
patskog simbola pobjede mraka i uskrsavanja prirode novim impulsom životnog
obnavljanja...
Sada prodornog ljetnog sunca, koje me je prenulo iz zamišljenosti i svojim
sve okomitijim i zbog toga vrelijim zracima nagnalo uključiti klima-uređaj,
kako bi se rashladila unutrašnjost vozila u kojoj smo se počeli preznojavati
zbog toplotnog udara...
Upravo smo bili zašli u one vilovite krševitosti planinskoga carstva golih
stijena, što se poput golemog bedema, inače proširenog na 10 – 30 kilometara,
u blagom luku nadvilo iz kontinentalne konfiguracije nad Jadransko more.
Zato nam se činilo da se vijugava magistrala dugo provlači tim negosto-
ljubivim središnjim dijelom primorske strane planine, ogoljenim i surovim,
često burom šibanim i zvizdanom prženim, sve dok nije, nakon zaobiđenih
stometarskih klisura i nazubljenih litica obrušenih u tamu vodenog bezdana,
valovito izbila na široko rasprostrte planinske terase izrazito bogate mikro-relje-
fom spokojne zatravljenosti neiscrpnih stjenovitih zakutaka, skrivenih udolina,
livadica i šumaraka hrasta medunca i bijeloga graba, sa jugozapadne strane, a
sa one druge, sjevernije od nas, uzdizala se prošaranost upravo bliještećim str-
minama jedva vidljive prostrtosti gorskih vrhova viših od 1300 metara, preko
čijih su draga i dolaca, teško prohodnih kosa, travnatih udolina i razgranatih
borovih gustiša nadmoćno prelijetali ovdašnji krilati vladari divljine: suri orao
i sivi sokol.
Tijekom prolaza kroz ovaj kameni svijet mogli smo nazrijeti, antropomor
fistički gledano, njegove lokalne boje pune tuge, ali i vedrine, njihove otiske u
sjenovitoj stoljetnoj samotnosti kao sugestivnu dojmljivost krajobraznih utiha,
što su se uz plavetni nebesko morski horizont, kao neizostavni dio integralne
cjeline pejzaža, doživljajno pretakale u poželjnu iluziju u kojoj je neprestano
treptala ona izvorna apstraktnost svjetlosnog i prostornog beskraja...
Koliko god sam puta tuda prolazio, uvijek mi je ponovo sve djelovalo
drugačije, još neviđeno i skladnije nego prije.
Jedino se nikad nije mijenjala ona motivsko alegorijska znamenitost pot-
krijepljena sporadičnim pojavnostima suhozidom ograđenih škrtih poljana, i uz
njih zbijenih neizbježnih gromača, njihov ritam postojanosti, kojeg je najbolje
znao ovjekovječiti Oton Gliha, hrvatski modernistički slikar druge polovice 20.
stoljeća. On je konkretne obrise tog zemaljskog raja genijalno svodio na plohu
osamostaljenog crteža, gdje su osnovni elementi realne konfiguracije hrvatskog
primorskog tla postajali srodni kaligrafiji besmrtne glagoljice, primjerice na po-
znatoj slici: Krčke gromače, naslikanoj 1957. godine. Neupitnom umjetničkom
intuicijom dokazivao je, da jedino u takvom podneblju može nastati istovjetno
pismo, jer se samo u njegovu jezgru može osjetiti i prepoznati autentična likovna
kvintesencija, koja je u podsvjesnom sjećanju domicilnog umjetnika genetski
pohranjena kao “kristalno jastvo” vječne materijalne istovjetnosti u neuništivo-
sti životnog impulsa flore i faune.
(Sva ta podudarnost vizionarskih asocijacija na drevno glagoljsko pismo,
najbolje se može prepoznati i usporediti na najstarijim slobodno klesanim ka-
menima...)
Srčani ritam nam se ubrzao onog trena kad smo prelazili preko starog, za
vrijeme Obrambenog domovinskog rata (1991.-1995.) srušenog, ali poslije ob-
novljenog mosta nad Novskim ždrilom, tim tjesnacem što je plovno povezivao
Velebitski kanal s Novigradskim morem, i tako se uzbuđeni uvezli u Ravne ko-
tare, tu plodnu zemlju našeg ishodišta, pa lagano produžili put uz mnogobrojne
maslinike, vinograde i voćnjake...
Za nama je ostajala sinja monolitnost Velebita, ona prirodna nad-ljepota
njegovih vilovitih predjela: kao prijevoj Mali Alan, zatim Tulove grede, pa
Potprag, i onda redom Gornja i donja Bukva, Kraljičina vrata, Modrić špilja...,
dok se ispod Svetog brda, drugog po veličini velebitskog vrha (1.753 metra),
u najdonjem dijelu njegovih primorskih obronaka moglo iz daljine nazrijeti
drevne Jasenice, pustošene u mletačko-turskim sukobima (od XVI.-XVIII. st.),
a danas raštrkano naselje sastavljeno od niza manjih zaselaka, uz nekoliko za-
sebnih središta, kao što su: Modrić, Rovanjska i Maslenica. Ne mogu zatomiti
misao o Jasenicama iz više razloga, od kojih su mi dva najupečatljivija. Prvo
prisjećanje me vraća u noviju povijest tragične sudbine mjesta, kad je bilo za
vrijeme srpske agresije na Hrvatsku, od strane podivljalih velikosrpskih snaga,
do temelja spaljeno, i kad su zločinci, nad onim dijelom pučanstva koji nije
Đoni Božić 169
mogao izbjeći toj kalvariji: nad skupinom starijih Hrvata (!), 30. prosinca 1991.
godine, izvršili pokolj...
Druga reminiscencija je neusporedivo nadahnutija, i ona me podsjeća na
zaselak Marune ispod Svetog Roka od kud potječe hrvatski književnik Boris
Maruna, ali, naravno, i na zaselak Božići u sklopu Jasenica, od kud je po nekim
dokumentima naš gorštački predak, obiteljski rodonačelnik Jandre Božić 1807.
(a po predaji čak krajem osamnaestog stoljeća?), pohodio Jasenovački poluotok
Ninskoga zaljeva i tada se priženio u selu Vrsi u obitelji Predovan. O tome je
zadarski arheolog Mile Batović zapisao: “Njegovi potomci su po njemu nazvani
Jandrinovi, i iz tog sjeveroistočnog dijela sela raširili su se po ostalom selu...”
Najvjerojatnije inspiriran tim južnim dijelom velebitskog podgorja, 2014.
sam u knjizi Prizmolom bitka objavio svoju pjesmu Stijena:
Ova stijena je oduvijek tu / oblikovati (preoblikovati) može samo PO
KRETAČ / njegovo biće je sjećanje na svjetlo / gledanje mora biti budno jer
zjenice uviru u vremenu hlape drhtave od beskonačnog sjenčanja / zato je Istina
neizbježna milosnica strpljivosti i kruna vjernosti / ona poznaje naš umni svijet
i plodi svaku stvarnost / i poput stijene vabi svojim čvrstim bedrima okončanje
tišine.
“Tata, zar ti plačeš?”, ganutljivo me je upitala Inga uočivši emotivni odsjaj
u mojim očima.
Nisam joj odmah mogao odgovoriti.
Nešto me je steglo u grlu, nešto nalik radosnom osjećaju duševne ponese-
nosti, i zadovoljstva zbog pomisli kako nakon odlaska iz Rijeke nije još prošlo
niti pola dana naše obećavajuće pustolovine...
DRAMA
Franjo Deranja 173
Franjo Deranja
Snoviđenja u nesanici
– ispovijest marginalca –
(monodrama)
Novi Vinodolski, 2018.
San se upamti naglim buđenjem.

A što ako sanjač ne može ni usnuti?!
Slika I.
U ordinaciji psihoterapeuta
Doktore, ne znam što mi je?! Ali, da vam pravo kažem, ne znam ni što bih kada
bih znao?! Kada bih znao što mi je!
Bi li bilo bolje da znam? I bi li mi bilo lakše kada bih to znao? Kada bih
znao što mi je.
E – ne znam. Ne znam bi li mi bilo bolje i lakše. Bi li to pomoglo? Kada
bih znao što mi je!
Hoću li kada saznati? Ni to ne znam.
Znam jedino da sam, evo, došao k vama.
Prijatelji me već danima nagovaraju da nešto učinim. Saznali su da ne mogu
spavati. To su saznali nedavno, a to je sa mnom već stara stvar, moj doktore!
Vidjeli su, rekli su mi, da nešto nije kako valja. Da ne izgledam dobro.
Da mršavim i da mi se prema licu, po očima, pa sve više sijedoj kosi – a što
je, također su mi rekli, malo prerano za moje godište, je li? – pa onda i prema
držanju, mora zaključiti da se nešto događa. To je sve što su zaključili. Zaključili
su pitanjem – što se to događa sa mnom?
Nakon nekog vremena, kada se stanje, očito, nije počelo ni malo popravlja-
ti, nego – dapače – još se i, kako su mi rekli, pogoršalo, počela su nagovaranja
da nešto moram učiniti.
A što? Nisu mi mogli reći. Prepustili su to meni. Da odlučim sam o sebi
što ću sa sobom. Sâm sam se i rodio – pomislim. I, evo, odlučio sam. Došao
sam k vama, pa vi prosudite što mi je činiti.
Ne jede mi se, ne pije mi se, a što je još gore od svega toga – ne mogu ni
spavati!
174 Književna Rijeka / DRAMA
Kad je to počelo, pitate?

Vrag će ga znati, moj doktore, kad je počelo. A još manje znam dokad će
tako?! Dokad će trajati? Kad će završiti? Kako će završiti?!
I – sad: što mi je činiti? Da puknem? Ili da pucam? A nakon rata – i kada
bih to i htio – niti nemam iz čega pucati?!
Slika II.
A kada je već o pucanju riječ, znam samo da prema oružju nisam nikada gajio
neke osobite simpatije.
Neki od mojih prijatelja rado su već zarana, dok smo bili školarci, počeli
pucati iz zračne puške. Nekima, kojima su očevi bili lovci, to je bilo normalno.
Da tako rano počnu. Gađali su vrapce... Nama drugima bila je draža lopta, Upra-
vo lopta bila mi je tada draža i od knjige. Fantazirao sam kako ću jednoga dana
biti nogometaš. Poznati nogometaš. Doduše, za nogomet bio sam malo previsok,
ali tješio sam se da među tadašnjim poznatim igračima, tu-i-tamo, uvijek bude i
poneki koji strši visinom, a dobar je! Štoviše, odličan, i to u obrani.
Ipak, nije išlo. Napredovali su drugi, oni nižeg rasta, a meni je ostalo da
se posvetim trčanju. Srednje staze bile su mi prava mjera. Odgovarale su mi i
stoga što ni sprinteri nisu nikada predugački. Tako sam bio sasvim solidan na
srednjim stazama. Došle su i neke medalje na srednjoškolskim natjecanjima.
Eh, srednja škola! Pa, prve ljubavi! Prva pijanstva! Što od ljubavi, što
od vina.
Pa, ljubomora! Prva razočaranja i tuge zbog raskida s djevojkom koja ode
drugome!
A, onda, matura! Ispit zrelosti! A mi svi još nezreli. Zeleni. S kiselim
osmjesima pri prvom susretu sa stvarnim životom. Praksa na gradilištu. Od-
lazak u vojsku. Onu vojsku. Nije bilo govora da se izvlačimo od vojske. Bilo
je to normalno da ju služimo. Još kada bi netko i zaustio da mu se ne odlazi,
nečiji otac ili djed sjetio bi se kako su njihovi stariji služili nekada mornaricu
i tri godine! Pa onda ona legendarna izreka tih istih starih: – Tko nije za cara,
nije ni za curu!
Znači, nema dvojbe! Ide se u vojsku...
Odjednom, po povratku s odsluženja, svijet kao da se naglo promijenio!
Rusi i Amerikanci utrkuju se u Svemiru. Ovaj svijet, ovdje dolje, kao da
im je mali. Premali!?
I – ide im to!
Praćenje te-ve prijenosa prvog čovjekova spuštanja na Mjesec...
I to, to spuštanje Amerikanaca na Mjesec bila je svojevrsna demistifi-
kacija i prizemljenje sanjara. Svlačenje velova romantike s nečega što je bilo
simbol svojevoljnog zavaravanja kada smo dotad znali sjediti na klupi u parku
Franjo Deranja 175
i s djevojkom gledati zvijezde, mjesec, koji je dotad zajedno sa zvijezdama bio

netaknut.
Kad je ta, tako daleka zvijezda, taj Mjesec, popustio i nije izdržao ostati
netaknut, pitao sam se je li i cura kraj mene već dotad, također, prošla slično?
Nije li i ona popustila pred nekim malo manje zaluđenim sanjarom – kakav sam
oduvijek bio – i prestala biti netaknuta?!
I, zaista, nevjerojatno je to da mi se uvijek događalo ono čega sam se
pribojavao!
Bojim se da mi netko drugi, netko s motociklom ili automobilom, preotme
djevojku – i upravo to mi se dogodi!
Bojim se da mi je curu netko, i to već puno prije mojeg prvog sramežljivog
poljupca, uveo u svijet ljubavi, i – upravo to se, već ranije, bilo dogodilo. Sa-
znam to iz njezina potresnog svjedočenja kako je zaspala, netko ušao – zapravo
došao – i, onda, ušao... A ona se probudi kada je već sve bilo gotovo!?
Skamenjen – i gotovo nijem od čuđenja – pitam zašto nije nešto učinila,
usprotivila se, a ona će na to kako joj je, kada je postala svjesna što se događa,
taj iznenadni posjetitelj bio dobro poznat, da joj je u rodu i što sve još?!
Pa onda, opet, novi dokazi tvrdnji kako se obično obistini ono čega se
bojim, a to je uslijedilo već uskoro, nakon ove prve ljubavi, kako ću se zaljubiti
– što zaljubiti, zatreskati! – u udanu ženu!
I – dogodi se upravo to!
Bila je to žena koja me u trenu – odmah, kada sam je ugledao – svojim
ukazanjem, upravo tako: ukazanjem – uvjerila da snovi, ako to jako želiš, mogu
postati stvarnost!
Kasnije sam čuo i to kako je to moguće; to poklapanje zamišljenih sa
stvarnim slikama, sa slikama stvarnosti, kod nekih ljudi koji ionako imaju malo
poteškoća sa – stvarnošću! Pazi, bogati!
Kod mene, to mogu tvrditi i potvrditi, nije biko0 tako! Nisam od tih. Ta-
kvu sam ženu zamišljao još kako mladac, kao kosmati i dlakavi dječarac koji je
počeo sanjati o ženama. Sanjati budan!
I, eto, odjednom – stvorila se! Stvorila se preda mnom. U kafiću
Popila je svoju kavu sa šlagom, a u kafić sam ulazio upravo u trenutku
kada je plaćala račun. Ustajala je sa stolice, okrenuta leđima. Vidio sam tu kosu,
svijetlosmeđu kosu što joj je padala niz ramena, gola leđa od obratnog dekoltea
bijele majice s dugim rukavima, pa struk koji jek tome još više naglašavao ši-
roki kožni pojas što je bio početak onog famoznog prijelaza – početka suknje u
struku i bokova koje bi svatko normalan upravo tu obgrlio rukom. Što rukom?
Objema! Objema rukama. Suknja pripijena a boje zemlje, one crvene istarske
zemlje iz koje raste merlot i muškat. Pomislim na tren kako i pogled, ovakav
pogled, može opijati, isto kao i merlot i muškat!
U trenutku, kada je ustala od stola zakoračila, ispale su joj iz krila novine
što ih je očito malo ranije prelistavala dok je ispijala kavu...
Bio sam blizu i brži, prignuo se prije nje, a glave su nam se dotaknule.
Tek onoliko koliko se može poželjeti. Dotaknuti nekoga glavom a da ne bude
udarac i da ne bude ni malo bolno. Dapače, ugodan dodir. Dodir glavama, go-
tovo samo kosom.
Podigao sam s poda novine i pružio ih prema njenoj već ispruženoj ruci,
a ona će: – Nisu moje. Dajte ih, molim vas, ostavite na šanku!
Nisam dospio zaustiti ni riječ, ali pogledi su nam susreli.
Bio je to pogled u oči, u njezine zjenice, koje – tako mi se barem učinilo u
tim trenucima – kao da sam već negdje vidio, ugledao?! Što ugledao? Gledao!...
E, sad! Nikako se kasnije, do dandanas, nisam mogao prisjetiti jesam li
te oči, tu ženu s tom vilinskom kosom, s tim stasom boginje, zaista već ranije
negdje susreo ili sam ju samo sanjao, snatrio, vidio u svojem priviđenju? Možda
je to bila žena koju sam tek želio sresti! Jednom. U životu! U jednom jedinom,
i to ovozemaljskom življenju, susresti je – jednom!...
Od onoga dana, dana kada sam je susreo u onom kafiću, počeo sam odlaziti
u taj kafić! Logično, je li? Nadao sam se da bih ju tamo mogao ponovno vidjeti!?
Trajalo je to danima.
Nastojao sam pogoditi vrijeme kada ona odlazi uopće u grad, pa onda i
u kafić. Pretpostavljao sam da nije iz centra grada. Ne znam prema kojim sam
indicijama to mogao predmnijevati, ali – eto – došlo mi je!
Došlo mi je tako, ali ona nije dolazila nikako.
Odlazio sam u kafić i u prijepodnevnim pa onda i u poslijepodnevnim
satima, ali bez rezultata!
Mogao sam početi posjećivati i druge kafiće i kafe-slastičarnice u gradu,
ali to ipak nisam učinio. Nadao sam se, vjerovao sam, vjerovao sam u neko moje
čudo, da će dama s balerinskim strukom i gracilnim hodom ipak jednom svratiti
upravo u onaj kafić u kojem sam ju onaj put vidio.
Mislio sam: ako vjeruješ u čudo, ono će se i dogoditi!
Ali, dani su prolazili, dok sam ulazio u onaj kafić i izlazio iz njega, ali žena
nije dolazila. Počeo sam pomalo gubiti nadu, ali sam i dalje vjerovao. Vjerovao
sam da će doći.
Ništa nisam mijenjao u svojim ustrajnim odlascima na ono isto mjesto,
u dolascima u naš kafić – sad sam ga već i tako zvao u sebi – ali, počeo sam
mijenjati vrijeme dolaska. Tko zna, možda žena ima naviku doći ali ne robuje
navici da to mora biti uvijek u isto vrijeme?!
I dalje sam vjerovao. Vjerovao sam da će se dogoditi ono što sam tako
silno priželjkivao...
Upravo tako je i bilo!
Došla je!
Bila je unutra kada sam ušao toga dana. Oko jedanaest. Prijepodnevno
vrijeme. Kafić pun, a ona sjedi i lista novine iznad napola ispijenog kapucinera.
– Dobar dan, – pozdravim. – Dobar dan, odgovori mi.
Franjo Deranja 177
Stajao sam pored stola i iznad nje, kao ukopan. Činilo mi se da su sekunde
trajale minutama?!
A ona: polako je digla glavu i pogledala me. Ciljano: u oči. Kao da sve
drugo zna – kako izgledam i kako sam odjeven. Tako valjda čine žene...
Odlučio sam nešto reći. I rekoh:
– Mogu li se pridružiti?... Mislim, mogu li sjesti? – rekoh pomalo ne-
spretno.
Ona prvo ispije kapuciner. Do dna. Izvadi iz torbe maramicu i obriše tra-
gove kave s usana, pogleda me i rekne kao da je to znala još odavna:
– Ne, nećemo biti ovdje. Prošetat ćemo Korzom.
Stekao sam dojam da je svaku riječ odvagnula, i to na nekom drugom mje-
stu. Ta sigurnost kojom je izgovorila svaku od ovih riječi u dvama navratima, u
dvjema kratkim rečenicama, kao da je postupno prelazila na mene. Sada moje
isprva ukipljeno stajanje pored stola odjednom preraste u obazrivost i strpljenje
kavalira koji čeka damu koja će uskoro ustati a ja ću joj pomoći odmicanjem
stolice i pridržavanjem kaputa kojim će se ogrnuti.
Kada bih znao da me u tom trenutku gledaju svi koji su u kafiću, ne bih ni
trepnuo. Znao sam da nas netko gleda i da nas barem nekoliko pari očiju gleda
i promatra. Ali, to su oni rutinski pogledi od kojih ne ostaje ništa registrirano
u sivoj kori promatrača. Sve mi je to odgovaralo. Razvoj situacije s damom,
posebice.
Kada sam joj pomogao da se ogrne kaputom, napravim dva-tri koraka do
šanka i platim njezin kapuciner. Nisam čekao ni račun, niti ostatak novca.
– Hvala, – reče mi na izlasku. – Niste trebali platiti moje piće. A to što će
netko misliti znamo li se malo ili dobro, dugo ili jako odavno trenutačno me
ne zanima.
– Ni mene, – dodam.
Hodali smo polako glavnom gradskom šetnicom. Šutio sam. Prepustit ću,
mislio sam, njoj da govori. Slutio sam da mi ima reći više nego što bi to koristilo
meni kada bih počinjao razgovor u nastavku.
– Pa, gdje ste sve ove dane? – upita.
Iznenadila me. Znači da je i ona očekivala kad ću doći. I, možda, dolazila?
E, sad je trebalo odšutjeti. Možda i čitavu minutu. Hodali smo na korak
jedno od drugoga.
Ona nastavi istom intonacijom...
– Bila sam u ovom kafiću možda sedam-osam puta. Nadala sam se da
ćete doći ranije.
– Valjda sam bio spriječen? Zauzet? Ne znam, – lakonski sam redao riječi.
Sada mi je bilo lakše. Dobio sam kapitalan podatak. Ona je, također, dolazila!
Kao i ja. Očito su nam se satnice razilazile, i to na istoj ruti...
– Ne smeta vam ako nas vide zajedno? Imam dojam da ste udana žena. Da
imate obitelj..., – nastavio sam.
– Ne, ne smeta me da nas vide, – odgovori na ovo moje. – Uostalom, mogli

bismo smo biti poslovni partneri, i to upravo na razgovoru o nekom projektu,
je li?
– Imate pravo, – dometnem, pomalo nemarno. Naravno, tu sam površnost
hinio samo izvana, a u meni je kipjelo. Govori mi ono što sam mogao samo
priželjkivati, dok sam danima, sve do danas, snatrio kako će to izgledati ako ju
i kada ju susretnem.
Hodali smo jedno pored drugog na možda pola koraka.
Imao sam dojam kao da svi gledaju upravo nas, u mene pored nje. Ali to
nisam mogao nikako provjeriti. Gledao sam preda se. Zapravo, bio sam poput
konja kome su stavili oglav i koji vidi onamo samo kamo ide.
Odjednom me poduhvati pod podlakticu i pokaže time da skrećemo s
Korza.
– Idemo na kat. Tu mi je ured.
Stubište je bilo usko ali dobro osvjetljeno. Ona je hodala ispred pa sam
mogao uživati u pogledu na njeno tijelo. Poželio sam da joj je ured na petom
katu, ako je ta zgrada uopće imala toliko etaža, ali smo ubrzo došli pred vrata
tvrtke na prvom katu.
International Shopping Company – pisalo je na mesinganoj ploči na vra-
tima.
Bila su to vrata s otključavanjem kada se ulazi, a vjerojatno samo s otva-
ranjem kvakom pri izlasku. Ušla je i pokazala mi rukom da mogu za njom.
Uskoro smo kratkim hodnikom došli do ulaza u njezinu kancelariju. Bila
je to zapravo prva prostorija u kojoj su bile tri žene, svaka za svojim radnim
stolom na kojima su se – na svima trima – kočila najnovija računala.
Nakon njezina pozdrava što je bio gotovo istovremen s pozdravima ovih
triju zaposlenica, prošli smo kroz prostoriju do vrata što su bila na putu do
njezina ureda. I ta su vrata bila zaključana pa ih ona, nakon što izvadi iz torbice
ključ, otvori već rutiniranom kretnjom.
Ušli smo.
– Izvolite. Sjednite, gdje vam odgovara.
Rekla je to uvjerena da ću se sam odlučiti za stolicu pokraj staklenog stoli-
ća nasred prostorije, a da neću sjesti u fotelju u kutu. U fotelju nije ni pogledala.
Izabrao sam stolicu. Osjećao sam se manje upakiran i manje utonuo, kako
bih se osjećao uronjen u očito udobnu duboku fotelju.
– Predlažem da odmah prijeđemo na ti! Nadam se da ćete to prihvatiti?
– ostavljala je dojam mlade ali očito samouvjerene žene, možda koju godinu
starije od mene. Osjećao sam se mladim pa se i ona mogla ubrojiti u naš klub.
Nisam na ovo ništa odgovorio, a prema mojem držanju i blagom kimanju
glavom, podrazumijevalo se da prihvaćam prijedlog.
– Kako vam je ime? – upita.
– Vedran, – odgovorim.
Franjo Deranja 179
– Kao da sam znala, – nastavi nekom živošću u glasu. – Pouzdam se jako

u intuiciju, premda najčešće ničim ne mogu potkrijepiti opravdanost tog osla-
njanja na te neobjašnjive oslonce. Očekivala sam ime koje nije prečesto a koje
dobro zvuči. Unosi nešto dobro, nešto pozitivno, – nastavi na način na koji bi
netko rekao kako misi i otpijeva! – A gdje radiš? – bilo je sljedeće pitanje. Vidim
prešla je na ono što je predložila malo prije, na ti!
– U Zavodu. U Urbanističkome. Tamo preko Rječine, – odgovorim, sada
već jače zainteresiran dokle ćemo ovako i kamo sve to vodi.
– Što bi popio? – prešla je na kurtoazno pitanje, neizbježno za ovakva pa
još i dobra domaćina.
– Što nudiš? – uzvratim jednakom mjerom.
Ustane od stola i pođe prema ormaru u kojem je, očito, bio uredski bife.
Otvori vratašca i pokaže rukom na mnogo boca različita sadržaja iza šarenih
etiketa.
– Biraj! – rekne i opet sjedne, kao da meni prepušta nastavak. Izbor pića,
a onda i točenje.
– Što ćeš ti? – upitam.
– Natoči mi malo vermuta, – odgovori.
– A ti? – očekivala je i od mene, kako mi se učini, da ju slijedim.
– Popit ću kratku votku. Vidim da imaš Rahmanjinova...
– Dobar ti je izbor, – suglasi se dok sam izvlačio dvije boce i gledao gdje
su čaše.
Kada je sve bilo na stolu, a piće natočeno, zaobiđe stol i primakne se
do sredine prostorije. Napravi još korak da bi joj čaša vermuta bila nadohvat.
Prigne se koliko treba, a čim sam uzeo svoju votku, odmjerenom kretnjom
poduhvati me pod podlakticu i pokaže da ustanem.
– Vedrane, ja sam Sofija. Drago mi je da smo se upoznali. U to ime..., –
rekne i prinese vermut usnama na kojima se sjajio tamnocrveni ruž. Gledala
me je netremice dok sam nastojao ostaviti dojam kako nisam ni s čim od svega
posebice impresioniran. Ali sudjelujem u igri. Čini mi se, u neobičnoj igri...
Kucnuli smo se! Tek sad sam jasno razaznao da su joj oči plave, što mi je i išlo
uz njezinu kosu boje zrelog sijena.
Stajali smo i ispijali prvi gutljaj.
Nakon toga oboje smo sjeli za stolić koji je bio moj malo prijašnji izbor.
Počelo je moje iščekivanje. Kako će dalje teći ovaj susret? Nisam htio ništa
predviđati. Nedostajalo mi je mnogo toga da bih mogao bilo kamo usmjeriti
moja predviđanja...
Sjela je opet na svoj radni stol. Čaša s napola ispijenim vermutom ostala
je na malom okruglom staklenom stolu., preda mnom.
- Znam da si vjerojatno malo iznenađen, ali neke stvari ću ti predložiti,
a neke me nemoj pitati zašto ih ne spominjem, molim te, – nastavi jednakom
bojom glasa, kao kad mi je nudila piće.
Gledao sam u nju i nastojao ostaviti dojam pomalo ravnodušnog sugo-

vornika, koji doduše govori jako malo u odnosu na nju. Moja joj je šutnja bila
znak da može nastaviti.
– Predlažem da dođeš ovamo svaki dan u vrijeme kada ti je pauza na poslu.
Je li to otprilike ovo doba prijepodneva?
– Jest, – odgovorim potiho ali bez krzmanja.
– Popit ćemo piće, porazgovarati o bilo čemu što nam se učini zanimljivo,
a onda ćeš se vratiti u svoju firmu. Može?
Gledao sam ju i nastojao proniknuti u razloge i povode ovom njezinu
prijedlogu, ali me preduhitri...
– Nemoj me pitati što stoji iza toga, ali znam što je to i do čega je meni
stalo, razumiješ?
– Tražiš od mene da se šutke suglasim s time, ha?
– Upravo to. Ne pitaj više ništa, a jednom ću ti reći i znat ćeš sve a pogo-
tovo što je razlog svemu ovome. Može?
Što sam mogao nakon ovakvog objašnjenja koje je tek sada u meni pobu-
dilo znatiželju, ali i kojekakve nedoumice nego prihvatiti prijedlog.
– U redu. Kad je to tako, neka bude tako, je li? – kažem joj a ona pokaže
rukom i odmicanjem od stola da se vraća stoliću i da ćemo ispiti piće do kraja.
– Hvala ti! Popijmo pa ćeš se vratiti u svoj Zavod.
Nisam se osjećao dob ro ali ni to nisam htio pokazati. Rijetko mi se doga-
đalo da žena, djevojka, partnerica, na ovakav način vodi igru o kojoj ne znam
mnogo, zapravo ne znam ništa. Nešto mi je govorilo da ipak iza svega nema
ništa preveliko niti prejako, ali da žena ima svoje razloge bilo je očito.
Ispratila me kroz ured s trima zaposlenicama i ostala na vratima uz kurto-
azni pozdrav: – Hvala! I svako dobro!
Toga sam dana prvi put u životu imao neko neobjašnjivo nervozno pred-
večerje i pravu besanu noć.
Noć bez sna! Ali i bez snova!?
Pitanja što su mi se vrtjela glavom nastojao sam izbjeći, jer na njih ni-
kako nisam mogao naslutiti odgovore, ali su ona nezaustavljivo navirala.
Štoviše, nisam ih se mogao otresti sve do zore. Jutro nije donijelo nikakvo
olakšanje. Ipak, spoznaja da ću ju u novom danu opet vidjeti, ovaj put bez
onih pitanja hoće li doći i kada će doći, bila su mi donekle blaga utjeha.
Najveća dobit iz prošloga dana bila je ona da sam saznao njezino ime. Sofija.
Odnekud mi ispliva podatak da to ime znači mudrost. Mudra žena, reklo bi se.
***
Jedva sam dočekao puni sat. Trenutak našeg novog susreta.

Novi dan, nova žena za onim istim jučerašnjim stolom!
Podigla je kosu. Lice joj je drugačije.
Franjo Deranja 181
Vidjela je da sam iznenađen.

– Dobar dan! Što kažeš? – upita me.
Oboje smo znali na što se odnosi pitanje.
– Dobro ti pristaje. Kao da si druga žena, – odgovorim.
Osmjehne se samozadovoljno i pokaže rukom na onu istu stolicu za malim
stolom.
– A da nam prije natočiš? Ha? – dometne prije nego sam dospio sjesti.
– Kako želiš, – uzvratim i krenem prema ormaru s bifeom.
Ritual mojeg točenja ni izbliza nije bio zanimljiv, barem nije bio meni, u
usporedbi s njezinim ispijanjem prvog gutljaja pića, kojim smo se znali opiti
još kao srednjoškolci.
Nastojao sam, kao, nehotice pratiti njezine pokrete i gutanje pića. Vrat joj
je bio savršeno gladak a gutljaj vermuta u svojoj sam mašti pokušao slijediti i
zamišljati kamo je i u kojem trenutku kada je dospio onamo kamo je trebao stići.
– Znaš, želim ti skratiti ovo vrijeme nedoumica i tvojih nastojanja da pro-
nikneš u motive što su me naveli na ove naše susrete, kojih će biti još.
– Da? – odgovorim jedinim mogućim načinom na ovo njezino uvođenje
u, čini se, neku novu propovjedaonicu.
– Da bit će ih još, a tako smo se i dogovorili.
Čekao sam.
– Vidi, ovako: jako sam povrijeđena, uvrijeđena, bijesna i – na neki čudan
i neobjašnjiv način – prevarena, – počela je svoju ispovijed. – To traje već ne-
koliko tjedana. Otprilike dan-dva prije nego si me prvi put vidio u onom kafiću,
u kafe-slastičarnici Nektar.
Slušao sam ju pozorno ali nisam htio ostaviti dojam da sam baš jako znati-
željan. To može, pretpostavljao sam, imati dvostruki učinak: ostat ću u svakom
slučaju – i bez obzira na sadržaj što je trebao uslijediti – iznad njezine ispovijedi,
a otvorit će mi se u svojem izljevu iskrenosti, koji sam naslutio, i više nego što
je isprva namjeravala.
– Uh, kad se sjetim! – uzdahne duboko, a grudi joj se nadmu kao da će
iskočiti iz uske bijele bluze. Gledao sam ju mirno. Mogao sam ju tim svojim
držanjem i iznervirati, ali sam se nadao da ću joj samo dati vremena i strpljenja
da nastavi...
Tako je i bilo.
– Toga dana, ujutro, nakon zajedničke kave u našoj blagovaonici, otišli
smo svatko svojim putem. Na posao. On u turističku agenciju koju je prije tri
godine otvorio zajedno s partnerom, nekim Talijanom koji se još ranije, prije
desetak godina oženio za Riječanku i ostao živjeti ovdje, a ja ovamo u ovu firmu
koju je jedan Austrijanac otvorio za međunarodnu onlajn-trgovinu.
Do posla imamo desetak minuta svojim autom. Kada smo ovdje, svatko
na svojoj strani Korza, gotovo se toga dana više i ne vidimo. Svatko ima svoj
raspored termina i svoje obveze, razumiješ? – rekne i malo zastane gledajući
me, vjerojatno pitajući se koliko ju pozorno slušam. – Tek kada sam došla
ovamo, opazim da sam zaboravila staviti naušnice. To mi se rijetko događa. Ne
pamtim kada mi se to dogodilo posljednji put. Bez naušnica sam kao bosa. Ne
razumijem kako to nisam ranije osjetila. Odlučim da ću skoknuti kući po njih
čim obavim nekoliko telefonskih razgovora. Znaš, neke se ljude može dobiti
na telefon samo do marende. Kasnije im možeš staviti soli na rep. U pravilu
parkiram u Zagradu, a on kod Kosog tornja, jer svatko od nas tako, s obzirom
na blizinu ureda, ima svoje gradsko parkiralište.
Učini mi se da joj treba predah. Malo je zastala. Ustane i krene prema
meni i stoliću za kojim sam sjedio. Uzme bocu vermuta i dolije u svoju napola
ispijenu količinu u čaši s nožicom.
Nije obraćala pozornost na mene. Bila je u svojem filmu. Vidjelo se to i
prema lagano zarumenjelim obrazima.
Odjednom zazvoni telefon!
Vidjelo joj se na licu da to nije očekivala. Još se više zarumeni i rekne,
jedva čujno:
– Rekla sam im da me spajaju samo ako je nešto iznimno..., – i podigne
slušalicu.
Nove promjene na njezinu licu uslijedile su već u idućem trenutku. Nisam
ih mogao odgonetnuti, tek samo pratiti...
– A, ti si! – odgovori očito nakon predstavljanja sugovornika s druge strane.
Razgovor se, koliko sam mogao zaključiti, nastavio, a ona mi pokaže
rukom na sat i odmah potom da ju ostavim nasamo.
Što je to trebalo značiti – da će razgovor potrajati ili me želi podsjetiti da
mi je poći natrag na posao?
Što god od toga bilo, bilo je jasno da smo današnju seansu završili a
njezinu ispovijed prekinuli. Odgovori su ostali visjeti u zraku a pitanja je bilo
mnogo više.
Zaputio sam se kroz ured s trima ženama za stolovima i računalima, po-
zdravivši ih gotovo nečujno. Uzvratile su mi jednakim ali znatno glasnijim
doviđenja.
Na svojem poslu, na projektu na kojem sam radio s još dvojicom kolega,
toga dana zamjetna je bila moja smetenost. Nastojao sam to prikriti, ali mi Dejan
u jednom trenutku reče:
– Koji ti je?... Daj se malo sredi! Već treći put ti govorimo da nam treba
aviosnimka Uvale Trstena a ne zaravan Pletena.
Toga dana ručak u restoranu Sretna zvijezda kao da mi nije imao očekivani
okus, večeru sam preskočio, ali mi ni san nije dolazio na oči, gotovo do ranih
jutarnjih sati.
Tko ju je nazvao?
Što se krije u nastavku njezine ispovijedi?
(...)
Franjo Deranja 183
Slika XVIII.
U ordinaciji psihoterapeuta
Kažete, doktore da je to od toga. Da se nakupilo. Da je i nesanica posljedica.

Moja nesanica kao posljedica. Posljedica svega ovoga o čemu sam vam govorio,
ispripovijedao. Ispovjedio se.
Da su to neke moje... reklo bi se, neke... fikcije. Neke moje, reklo bi se,
halucinacije. Miješanje slika sjećanja sa slikama stvarnosti?!
Moje konfabulacije?!
Neka moja čudna a opet donekle objašnjiva snatrenja. Snovi u budnome
stanju. Moji budni snovi! Snoviđenja moje nesanice, je li?
E, da znate doktore: sad mi je lakše.
Ipak, malo mi je..... Zaista, malo mi je lakše. Znam barem što mi je. Znam
dijagnozu.
I – što sad?! Što dalje?
Što sada s time?
Kamo da odem? Kome?
I zašto vam sve ovo govorim?
Što mislite, zašto?
Pa, valjda zato što mi je stalo! Stalo mi je, doktore! Stalo mi je!
I – nije mi svejedno!
Jer, ako ja jesam slučaj, a jesam – štoviše, možda i beznadan slučaj – ova
država ne smije to biti! Ni slučaj, a kamoli beznadan slučaj!
Ali – bojim se! A, znate, bilo je situacija kada se nisam bojao, i to kada je
bilo tako da se je trebalo bojati! Da bi se svatko normalan bojao.
Ali sada se bojim! A, znate – znate već – kako to biva kada se nečega
bojim!
Bojim se za sebe! Prvo, za sebe, pa za sve druge. Za sve drugo!
Ali, kada već govorim o sebi, pa kada se bojim, ostanimo sam o na tome!
Na pitanju: koga je briga?!?
Tko bi se uopće želio pozabaviti sa mnom, ostarjelim braniteljem? Stari-
jim nego što mi to govori godište. Stariji sam od svoje kronološke dobi zamalo
dvostruko, kako mi je i kako se osjećam, doktore!
Ali, kako sam uvijek bio oprezan, pa onda – ako hoćete, možda se i tako
može reći – sumnjičav, mislim da bi bilo najbolje da odem potražiti to famozno
drugo mišljenje?!
Ha, što kažete?
Znate, kod nas kažu da čovjek i magarac znaju više nego sâm čovjek.
E, pa, onda, možete misliti koliko bi tek onda mogla znati dva doktora!
Ili da pustim sve. Nek´ ide kako ide?! A? Što kažete? Ionako sve ovo kod
nas ide... Ide kako ide...
A bojim se. Više se bojim za ovo kod nas, nego za sebe, vjerujte!
Što je još gore, znate kako to već biva s onime čega se bojim!?
Što se mene tiče, mogu ja otići u vražju mater. Ali ovo kod nas? Ne bi
smjelo, je li? Ne bi smjelo otići u vražju mater!
O tome sanjam i snatrim. Sanjam budan. Sanjam kako će nam krenuti
nabolje. Pa, kad krene, onda bih se valjda mogao malo, najzad, i – naspavati!?
Ali, strah me je! Bojim se, kako nam ide, da bi sve ovo – i svi mi zajedno
– moglo jednoga lijepog, ili možda jednoga ružnog dana, otići u tri krasne, u tri
prekrasne božje matere!
Ili? Što mislite?
Da idem potražiti drugo mišljenje?
Što učiniti? Ha?
oOo
POEZIJA
Borben Vladović 187
Borben Vladović
Dvije pjesme za Rijeku

Riječka zima
Zapuhalo s Kozale
sve do parka i Belvedera
do elegantne tržnice
i ribe smrznute bez leda
Zapuhalo s Kozale
do Omladinskog igrališta
i zaboravljenog pristaništa
oj ulico Buonarroti
Zapuhalo s Kozale
leti balon uspomena
ispuhat će se do kina Viševica
odavno nije suzila kišica
Zapuhalo s Kozale
lijevat će, dršću hlače nebodera
niz cestu bujica adresa
rijeka se u Rijeku ulijeva
188 Književna Rijeka / POEZIJA
Pisak
Zazvučao pisak glazbenog instrumenta

Tko u njega puše?
Muškarac, žena, dijete?
Naćulio se razdražljiv čovjek
Ulazi pisak lokomotive

ručicu naprave povlači ljudska ruka
signal ga upozorava da drugi putuju
on sjedi na ušima bez tračnica
Visoki, oštri pisak zmije!

Rasuđivao je da se nalazi u gradu
on se ipak odvezao negdje
Je li to usnik
vrišti piskave suglasnike
želi biti cestar, svirač, zmija
on leži na pruzi Zagreb-Rijeka
Fabijan Lovrić 189
Fabijan Lovrić
Bogojavljenje
apokrif
Evo, javlja se zvijezda,

to put je do Boga,
kažu:
Kralj će nam biti,
krenimo u noć s toga,
ponesimo darove,
gdje ćemo praznih ruku,
ono što ima, ima:
smokve, ulja i vina.
Možemo povesti ovcu;

ali odat će blejanjem na putu.
Treći pastir je od njih

skrivao nešto u kaputu
i reče:
– Ja nosim nešto malo,
malo je moje stado,
ali želim vidjeti djetešce,
pronijeti glas o Njemu
i s vama krećem rado.
– Samo polako, reče jedan od njih,

– Stada će čuvati psi,
i blagoslov nad svim
i tri puta prekriži kroz zrak,
– Evo, tijelom drhtim,
a u srcu mi plam,
sigurno, kažem vam,
na put ne bih išao sam.
Pođoše tri pastira,

u snu još preživa blago,
a vjerni psi čuvari
noćni su slušali zvuk,
samo je šuškala zvijezda,
nad stadom mir i muk.
Zaobilazili su sela
tri pastira,u hodu,
kako ih ne bi odao pas,
jednom je bilo gusto,
čuo se ljutit glas,
ali hrabri pastiri
znaju nogama spas.
Pred štalicom su stali

i suspregnuli dah:
Moramo mirni biti
i ne u jedan glas,
iako je dijete, razumije nas,
a onda onaj što je
stiskao svoj kaput,
reče:
– Oprostite, ne nosim nikakav dar,
kome se nadaste vi,
ja nosim srce čisto
dijete u njem neka spi.
Neka budu sretni roditelji,

moćno neka diše vol
da dijete ne ozebe,
nisam dostojan tog krova
pod kojim leži Bog.
Fabijan Lovrić 191
Sjest ću za stol u vrtu

kad se poklonim pragu,
miran u svojoj duši
što bijah Bogu na tragu.
A ona zvijezda, put je

od trnja i od drače,
tko će razumjeti dijete
kad čuje kako plače?
Ušla su ona dvojica u štalu,

slamica bješe čista,
predali smokve, ulje i vino
i prvi vidjeli Krista.
A onaj što je u vrtu

ostao sam, a to je;
čuo je kor anđela
gdje svetu pjesmu poje.
Znao je kako djetešce

raste vladar da bude
i da će sigurno doći
kad poraste;
među ljude,
pa neka bude, kako bude.
Poklonili su se djetetu
i pošli nazad, do svog stada,
a novorođeni Krist
još uvijek, smjernima vlada.
Orebić, 7. siječnja 2018.

Nedjelja, 7: 15 sati.
Crni pauk
Crni pauk prede od najtvrđe pređe,

sve nit po nit suče, ljepilom optače
i tko jednom uđe u mrežaste međe,
taj se nikad više oslobodit neće.
Moja duša sanja, trza se i lomi,

ali spasa nema, pokidano veže
crni pauk, mrežu da zatomi,
čvršćim čvorom učini ju svježe.
Tako ljudi žele pobjeći od zbilje.

Uzaludno snovi opominju svijesti.
U toj opomeni, čipkast veze milje.
U snovima piše ključne obavijesti:

Što je bolje; život il’ smrt vječna?
I jedno i drugo bol je nedorečna.
Rijeka, 29. kolovoza 2017.

Utorak, 12: 30 sati.
Fabijan Lovrić 193
Dolazila, u vrt taj ladanjski dama,

kao što dolaze mnogi,
sa njom je dolazio pas čuvar, strogi,
kako bi je štitio, i ne bi bila sama.
Režao je na vjetar, maestral blag,

pratio je, taj pas, kad joj se pomjeri vlas...
Bio je isuviše revan. Imao krupan glas
iza bisernih zubi, zbog toga njojzi drag.
Kad god smo sjesti htjeli

na slobodno mjesto do dame,
ostavljali smo ih same,
zbog psa tog nismo smjeli.
Uvijek na istom mjestu

bješe ta dama i oštar pas,
ali jednog dana, kroz krošnje prođe glas;
gdje mladić tužan je na tom mjestu, uz cestu.
Nitko nije imao želju sjesti

na klupu gdje slobodno je mjesto...
I sam dolazih često;
damu sam volio sresti.
U tom, ladanjskom vrtu,

sad samo sjenke sniju
i jezici se pletu i svoju priču griju
na vatri pod nebom razastrtu.
Jer, pojavio se pas čuvar

i sjeo, sličan nekome pažu,
i danas tako kažu,
damu je odveo neki kuhar?
Knin, 5. ožujka 2018.

Ponedjeljak, 10: 37 sati.
Galeb
Gledao sam pticu, vladaricu neba,

kako peruškama snagu vjetra kroti.
Leti u slobodi, klikti u ljepoti
nad plavim prostranstvom iznad pramca broda.
Igra se na vjetru i lakoćom pluži,

tu, nad samim brodom razdragano kruži
i slijeće na pjene što motori čine
brazdajući udilj širinu pučine.
Ovoj skladnoj igri i pjesnik je slika

kad ljepotu riječi u stihove množi
i nalik je ptici što pod krila složi
snagu i ljepotu zavodeći druge.
Knin, 16. travnja 2018.

Fabijan Lovrić 195
Harpija
Dok kiša danima lijeva

i dok bujaju vode
plaveći sve u dalj šumu,
harpija ima na umu
pronaći nešto za hranu.
Ugnijezdio se orao na grani

koja mu vidik pruža
i moć donosi
nad majmunima šume,
on pije krv, meso razumije,
krila raširi moćna;
kandžama naoružan.
Tko se sakrio nije

sa smrću se druži,
harpija vješto pluži
između stabala,
nad vodom Amazona...
Kada bi mogao čovjek

birati samo voće,
pa krene kao lovac
u krošnje od slatkoće;
ali ja samo sanjam,
a čovjek kako hoće?
Knin, 6. travnja 2018.

Petak, 9: 49 sati.
Konjanik
apokrif
Postoji tijesna veza

između čovjeka i konja.
Konj se još uvijek nada
kako će jahač biti,
nositi lovorov vijenac,
sabljom hrabrost da kiti,
jer nosio je čovjeka
u tutnju svakoga vijeka.
Čovjek zavolje konja.

Umjesto riječi hvale
on konju podiže spomenik,
vječno neka ga slave.
Nepoznat čovjek se divi

snazi koju konj ima,
ali za sreću sebi;
konjanika za palac prima.
Konj o tome misli,

s ljubavlju i sa sjetom:
Moje kopito i nije
znamen što brišu svijetom.
A svijet se nikad ne sjeti

tko ovdje jeste glavni
i dok konjanik jaše,
obadvojica su slavni.
Zato na glavnom trgu,

u gradovima stoje,
a jednog dana, sigurno,
sve će doći na svoje.
Knin, 15. srpnja 2018.

Nedjelja, 14: 07 sat
Fabijan Lovrić 197
Kosac
Otac je uvijek prvi

dok gustu travu ruši,
otkose slaže u stranu,
miris trave nosnice guši,
o sveta smrti,
zar život tako traje,
tek kada umire
opojne mirise daje?
Za ocem kosim i ja,

dok kose sikću kroz travu,
kao da zmije kosim
dok siječem rosu i travu
i slažem stabljike mrtve,
cvijetu odsijecam glavu.
Misli li čovjek o tome

dok nevino kosom maše?
Ovo je život sela
i postojanje naše,
a onaj koji ustaje rano
i zna gdje život kosi,
duboko u sebi oćuti
i tugu koju nosi.
Knin, 14. kolovoza 2018.

Utorak, 11: 21 sati.
Leptir
Tako nježan, krhak,

kao list papira;
osluškuje vjetar
i pogodnost bira.
Blizu neke vode,

pobornik je jata,
čudom kuša krila
šuškava od zlata.
A onda se preda
izazovu leta
i pasatnom vjetru
u vrtnji planeta.
Začudno preleti
tisućama milja,
stavljajući život
izazovu cilja.
Tako pjesnik stremi

stihu vječne krune,
moćne riječi bira,
zlu sudbinu kune.
I uzleti često,
na čuđenje ljudi,
sanjiv među zvijezde,
bljeskom se probudi.
Knin, 21. svibnja 2017.

Nedjelja, 9: 45 sati.
Fabijan Lovrić 199
Maska
Niti maska ova pomoći ti neće

skriti karakter s manama i zloćom,
a mogao si ovaj život proći
drukčiji biti sa svojom samoćom.
U toj samoći dostojanstven, tužan,

klaun na daskama veselo se smiješi,
a srce mu plače, ponos tuge nosi
dok ispred nas su njegovi uspjesi.
Što je u svemu pjesnik nego klaun,

dok pjesme piše krv i suze toči
i ne vidimo kako gorko plače,
kad sebe nađe u svojoj samoći.

Srijeda, 13: 37 sati.
Pjesma o konju
apokrif
Tata je najbolje biće na svijetu.

Recimo –
dobar kao punokrvan konj,
miran i tih,
uvijek pri ruci,
stavi mu sedlo,
uši povuci,
i on se prene1
i kasom krene.
Prvo ga osedla njegova slabost,

kćerkica,
dok još kroz san okice širi.
Čudan joj konj u papučama
i nešto škrt na grivi,
al ima dobra leđa
s kojih se bezbrižno živi.
Sin ga već dugo sedla

i jaše obijesno,
divlje,
često ga pjena pospe –
ali sin šiba življe,
a kad je posao u pitanju –
onda se sinak trsi,
prepušta konjanik konju,
da za njeg posao svrši.
Majka tog konja punokrvnog

jaše znalački
i na svoj način,
njoj je sve jedno
ima li sedlo,
bitno je da se zakorači.
1 Posvećeno prijatelju Josi Teskeri, pjesniku Kijeva

Fabijan Lovrić 201
Pliva
Zarobljena ipak nije.

Iz jezera pretače se,
mahovinom već u pjeni,
potocima pod mlinice,
pa svud prska, pa zapjeni,
pa požuri svome slapu
gdje je Vrbas oplemeni.
Teče tako bistra voda,

kći planina, kći litica,
a negdje ih u daljini
očekuje mir ravnica.
Zagrljena voda teče,

ponese ju sobom Sava,
sve smisao ima neki,
zajednički do Dunava.
Ne bi bilo Crnog mora

da nam nije vode Plive?
Svačija je voda važna,
u ljubavi, složno žive.
Knin, 18. srpnja 2018.

Četvrtak, 23: 40 sati.
Ptice
Ptice su letjele nad gradom.

Neko zalutalo jato
pred olujom koja se sprema.
Onda, u daljini zatutnja grom.
Pa sve bliže i sve jače.
I vjetar pojača,
a ptice su kričale i kružile nad gradom...
Tko zna zašto su izabrale
ovaj grad?
Ljudi je bilo malo
na ulicama.
Samo ptice, u bjesomučnom letu,
a onda, kiša.
Gusta i rodna.
Kao da ptice padaju s neba.
A kada je osunčalo
i kada nije bilo ptica,
pogled se zabadao u nebo.
Gore, visoko, u nebu,
ostao je,
krik postojanja.

Fabijan Lovrić 203
Strvina
Pored puta spazih strvinu što gnjije,

i k’o da me blaži, k’o da tijelo grije,
i širi se mrtvo, napreduje, krupnja...
Nečim smrt ju hrani kao silu ljutnja?
S druge strane puta, rascvjetala ruža,

jedan lijepi cvijetak što ostavi muža...
Znaj plavušo gorda, prekrasnih oblina,

što mene, pjesnika, u podrume baci,
da će plamen svijeće grč na tvojoj šaci
obasjati tanko kada smrt te svine.
Oprosti, ljepoto za zastore crne.

Vidim, gdje i mene, tjeskobu što luta
šapatom doziva strvina kraj puta.
Kada vrijeme dođe, svak’ će tako leći,

i ljepota tvoja i moj jadni torzo.
Tu smo svi jednaki. Nitko nije veći.
Povorka će ići kao da je korzo.
Knin, 24. studenoga 2017.

Petak, 0: 44 sati.
Sup
Nepristao, letač nebeskih visina

šestari u nebu, kralj mnogih strvina
i božanskog vida, prostranih širina
okupan u vjetru k’o u kupki vina,
kontrolira stepu, neumorno traži

smrt svakoga stvora glad da utaži
i pozove društvo... Obrok mu je draži
jesti u skupini dok utrobu blaži.
Na zemlji ogavan, svadljivac na lešu,

kralj je blagog vjetra i blizine zvijezda,
ispisuje krugom posljednju depešu
dok se spušta zemlji iz nebeskog gnijezda

i umješnost svoju ostavlja u trenu,
genij umjetnosti u smrtnom vremenu.

Fabijan Lovrić 205
Šapat
Ovdje je šapat Šapat je imao nož,

moćniji od glasa: za pojasom?
Tiho kad se hodi po Gavraši 2, Mujkić je poznavao Gavrašu,
tako je govorio Mujkić3. zato mu treba vjerovati.
Tko je to mogao razumjeti? Trebalo je vjerovati
Mujkić je govorio i kada je godinu dana ranije
sa strahopoštovanjem, prepoznao svoju smrt
u glasu: i izrekao:
Šapat je otrgao orahe!? Prijatelju, ja ću otići
Tko to može razumjeti kao aprilska šala?!
Makar se i glasno izreklo? I zaista, prvoga travnja,
Sinoć se šaputalo trave bilježe njegov odlazak;
između momaka, u vječnost.
u jutro:
šapat je pojeo bakinu kokoš?
Vatra i perje na meraji4 Knin, 5. kolovoza 2018.
svjedočili su o činu. Nedjelja, 19: 20 sati.
2 Gavraša – toponim, brdo kod mjesta Puračić,

3 Mujkić – U ranom djetinjstvu nije obećavao da će izrasti tako brzo u cijenjenog čovjeka,
ali nedostatak oca teško materijalno stanje, utjecali su na dječaka. Još u osnovnoj školi
počeo je pisati stihove i to veoma uspješno. Prve objavljene pjesme u dječjim listovima
dale su mu dodatnu snagu i elan da što više čita knjige i što više pise nove pjesme.
Po završetku osnovne škole u Puračiću upisuje se u srednju medicinsku školu u Tuzli. Kao
srednjoškolac objavljuje pjesme za pjesmom u književnim časopisima i listovima. Ubrzo
dolazi na svjetlo dana prva zbirka pjesama ”Gavraški motivi” 1962. godine i konačno
trasiran put do velikog pjesnika. Avdo je objavio dvanaest zbirki pjesama i to: Gavraški
motivi (1962.g.), Momačko doba (1963.g.), Sasvim malo o njima (1965), Toliko o mom
putu (1966.g.), I bilo je tako (1978.g.), Nema tebi umrijeti (1981.g.), Svršene životinje i
druge pjesme (1984.g.), Jasenovac (1985.g.), Slike sahranjene u tijelu (1986.g.), Kozara
(1988.g.), Kratak izlet u godine (1989.g.), Ne mrdaj (1992.g. – godinu dana nakon smrti).
Poezija mu je prevođena na strane jezike. Bio je član Udruženja književnika SR BiH od
1974. godine. Za svoj književni rad bio je nekoliko puta nagrađivan, ali ćemo navesti samo
dvije Avdi najdraže nagrade. Nakon objavljenog rezultata anonimnog stalnog konkursa
časopisa ”Mladost” iz Beograda, pjesma ”Jesen dolazi Mevludinu u posjetu”, je progla-
šena najboljom pjesmom te godine. Druga, je prva nagrada na jugoslavenskom konkursu
za revolucionarnu poemu 1985.g. Radi se o poemi ”Jasenovac” koja je doživjela četiri
izdanja. Tom poemom je konačno odužen veliki dug pjesnika prema ocu i drugim žrtvama
jasenovačkog logora.
4 meraja – obično gola livada na kojoj se održavala seoska sijela.
Večera
apokrif
“Uzmite od kruha svi, “Ti naplaćuješ kušnju,

ovo je tijelo moje, al’ neka tako bude,”
a kad’ se zasitite reče Isus.
popijte čašu vina,
iz kaleža Apostoli su bili nijemi
gdje krv je moja i neka žena s njima,
koja će se proliti bar tako slikar vidje
za vas u boji i snovima.
i čovječanstvo,
grešno od prvih ljudi.” Znam da jeste bilo,
“Oh, učitelju,” kako se jelo i pilo,
na to će Petar, ali siguran nisam
“tvoj govor da je baš tako bilo?
sve nas čudi?”
“Ne govori, Petre, Kako god bilo – bilo,
ti ćeš me Isus nad nama bdije,
zanijekati prvi.” On jede tijelo svoje i svoju krv pije,
“Ne učitelju,” grijeha više da nije.
jeknu Petar
Neka ljudi slave,
da Judi ispadne sitniš na pod,
neka se jede i pije,
i on se brecnu,
neka čovjeka vječnost
kao da pada svod:
kroz grešno srce grije.
“Sad ću ja učitelju,”
užurba kupiti škude,
“Štedjeti se mora Knin, 20. lipnja 2018.
jer život kuša ljude.” Srijeda, 23: 17 sati.
Fabijan Lovrić 207
ili
Pjesma vinske mušice
Bez mene ne mogu

zapjenušat vina,
jer sam biser crni
u tajnosti splina.
Vinari tek znaju

kako ima sreće,
kada krilo moje
iznad čaše lijeće.
Kao sokol sivi

što kraljuje nebom,
ja kraljujem vinom
i ljudskom potrebom.
Zato sam rođena

iz kristala vina,
ljude vuče zemlja,
a mene visina.
I kad uzmeš čašu

sam sigurno nisi,
zajedno pijemo,
dok nam krilo visi.
Knin, 5. svibnja 2018.

Subota, 9: 22 sati.
Vodomar
Tu, na grani iznad rijeke

on stražari, gizdav, poput strijele
tek napete, traži kretnju
u dubini, a onda u vodu slete
plave boje, pa u petlju
svoga kljuna ribicu il’ raka splete.
Začudan je lovac plavi

što stražari iznad rijeke.
Kao vitez po naravi,
poput strijele odapete
zaroni, i opet tu je,
pomno prati, kretnju čuje.
Kao pjesnik što samuje

na granici, često suhoj za života,
stih za stihom, sav u vatri plavih snova,
napet poput vodomara,
on u sebi gorku šutnju
stihovima razgovara,
pa odapet strelovito,
ako su mu misli sjele,
slavi svoje postojanje
sa slomljene, suhe grane.
Knin, 9. siječnja 2017.

Fabijan Lovrić 209
Zimski leptir
S drhtanjem lišća, il’ pjesmom valova,

ritam se javi koji nudi riječi,
sveti jezik s dalekih polova;
tjeskobu želi ledom da izliječi;
a ona bježi u besane noći

slijedeći stazu meke mjesečine
i dok ju slušam, sklupčan, u samoći,
sklonište tražim u hramu pučine.
I vidim vatru koja obećava

toplinu tijelu, za dušu spasenje,
zimski ju leptir, dok ne sprži krila
nadlijeće blizu, požar obigrava,

o smrti pjeva, kao ohrabrenje
za onim što mu sudba odredila.

Zrinko Šimunić
Kupačice
Kad sjediš na ivici kade
Lijepa li si
toćarice moja
kad umivaš noge u čaju
od trava planinskih
Sjediš na ivici kade

zadnjice zadubljene
u bijeli emajl
Ne gledaš me
Ti nemaš ništa s tim
Lijepa li si
voluharice moja
kad ujedaš me u vrat
ispod školjke ušne
Divljak!
Ti nemaš ništa s tim
Mirisna si kad se vratiš

s dvokolice planinske
Vonjaš na znoj i ljetnu travu
ko dječak
koji se kasno vratio s igrališta
Bio je Indijanac
duboko u noć
Al’ ti nemaš ništa s tim

Zrinko Šimunić 211
Kupačica I
Sunčala se na kamenu
rumenom
slanom
punom palčeva uzdrhtale strasti
Valjala je more
pljuskanje svjetla, kristale
zore
Napućila je usmine
– mesnati cvijet
napunila ih pjenom bilja noktima milja
talila je prste
u mlijeku naprslog cilja
Cjelivala je sunce
pipala oblake, mirisala
galebova let
Kupačica II
Ležala je na kamenu
lijepa ko stremen, gola
ko plamen
sirena morska
pliskala
svilenim trakom, točila
stijenu soli
u pjeni, prštanje svjetla
u zjeni
Igrala se zrakom
Kupala je prste u školjci

strgala čipku
sa Sunca, zapalila cvjetove
mesnate
slane
cjelivala nebosklon lepezom
rumene slasti
Scherzo a la carte
Htjela je da joj mijesim grudi

u vodi zelenoj, ledenoj, medenoj
ko gumene lopte
Bubrili šiljci
Smijala se zvonko. Cilik tijela

glasno
Cvokot
Kokot
Strasno
Klizili smo potrbuške, porebuške

Lizali se, gnjurili
na zrcalu jela
A poslije smo pričali

da sve bilo je strašno
uzbudljivo
ko šareno brašno
San
Plivali smo nagi Gdje

u plavoj vedrini bukvi, jela gdje da joj ljubim nogu bijelu
čakovečki park obrijanu
s prozorom na zapad. Veslamo hitro slatkim
vodenim suzama, stopala
Bujica okreta pas
pupasti
Nježna pliskavica ta djevojka bubanj-trbuh, brzake u slanoj
djevojak ja slatkoj međi
vrtim je na dlanu, uzmiče među zvonom bistrih butina?
smije se
kolibri nožnih prstiju njenih, kolutići Gle, preokrenula se
ljube me i očima
Ljubi me me zaronila ko kiša
kristal oka, gutljaj sokova u blistavi
vir
Kako... cjelov istočila, laticama
kako da pijem njen osmijeh zrelih usana
tihu vatru brazdila
san usana u sedefu krvi ? je sjetni, raspucali osmijeh
Vatreni mir
u vrevi
moga oka
Nordijska
Daj, zamisli
da voliš se
sa djevojkom plamene kose
prosute
niz prsa
Njen nordijski sjaj

u očima
stopala ti ljubi, tijelom
vrluda
Uranjaš u poljupce
Gledam vas obje

umočene
u žar grlene igre, izranjam
kopljonoša
prepun trava, zatravljen
ko vidra
Je l’ smetam?
Mirisna pjesma
Jutros sam se okupao ne radi vjere

u mirisu moje drage, u uljnoj ili nekog
kupci neuhvatljivog smisla
u krilima od etera iz male
bočice Eh, kolike me samo djevojke
s njenim imenom nisu voljele
jedino zbog nesklapa u mirisima
Njen duh je istrčao i okusima naših tijela
i zakovitlao kupaonicu
Baš sam zaudarao
Ali me ona prethodno nauljila
cjelovima A prijatelji su mi suflirali
i sokovima svog tijela te zavjetnim da ne filozofiram previše
okusom
bijelog bedra Jer sva ta ljubav
sve je to jedno veliko papanje
Da, da... sisanje
zavjetnim okusom lizanje i njušenje, šmrkanje
i srkanje
Jer zavolimo se zbog mirisa
zbog okusa koji se vole Volimo se jezikom
sokova i gutamo nježne snove kao slatke
koji se gole smokve, kao gustu
kao jantar gustu Malvaziju koja bode
Ne zbog pameti i hrabri
ne zbog boje naših očiju, nosove naše
Na valu
Zvizdan ozvizdanio, a ona...

propela se gola
i bijela
sa šumovitom
šumicom među nogama, kamen
točao je trokut tame
u bedrima. Plamsaj
pletivo sunca na grudima
na mreži vala
Njene lopte... zabacile glavom

skliznule su poput pijeska
tako
da su joj i bradavice
potonule u gnijezda – mokra, slana
razibana njedra...
Gaćica odbačenih
na škrapi
istezala se ko mačor, lijeno
žmirkajući
pijući sunce u tami. I sva bila je jedno
preobraženo
prepredeno tijelo cijelo
bijelo
tako da joj nisi lučio ključnu
od bedrene kosti, sisu
od rebra
Bila je nagost
svlak puti na stijeni, treptaj
u žezi
Jedino su se njeni prsti

nožni
micali, osamljeni
disali
svojim životom ticali
ploču kamenu, a stopala
čipkala tihi
damski menuet
Slika
Uplivao sam polako

u tihi, otočki zaljev
i na stijeni ugledao
djevu gdje novine čita
kad joj bradavice tonu
na stupce crne kronike
kad kugle dojki snivaju
na zupcu masne stranice
Oplivavah je polako
da ugledam drčni vrijesak
bijelo nožje, na kamenu
u tami slova tamni žbun
O kako gust, kako strasan

nečešljano polje i gaj
Gle, kako nebrijana je
gora lijepa i zanosna
ljepša od lutkine kose
sred nogu gole Barbike
u te mlade žene koja

ustaje, njiše dojkama
zabacuje glavu i vrat
pa skače u toplo more
I tako nespretno ljupka

zadrhti jedrim zamahom
zapliva bedrima bijelim
da njedrima zagrli val
Asimov kamen
Sjećam se
kad motrio sam na lokrumskom kamenu
stidnice
mladih žena
One bijahu blago

zinule
kao molitva Suncu, postelja vjetru
plodina
među nogama, kivi
u bedrima
coktaj
slađi
od usana, glađi
od dojki
Disale su
svojim životima i pričale
zavodljivom šutnjom
Kao – tu smo
ljepotice ovih ljepojki, o opet
same
svoja duša
svoja tama
U njima
ogledavalo se ženstvo žena
razmetno
i lijepo
tajanstveno i sretno
Pogled
Lijepa je moja susjeda

kada se noću
kupa
i trlja
iza tamnih venecijanera
Njena sjena
uzbibana
Usplesala dojka
To je
pravi
karađoz
Skica
Perem ti noge
u mirisu tople kadulje
dok ti širiš prste

u cvjetni poljubac
Zatim ti polako
obrišem pete
i mali nožni prst
I pojedem palac
za zajutrak
Zagledah se
Zagledah se u tvoja lijepa

zaobljena leđa
i gledah... kako oklijevaš ući u more prstima
brazdeć
svjetlucavu opnu žala
Sunce
zanjihalo se
Lagano
kušaš more u polutami
polusjaju
pod raskriljenim svodom, poklonstvom bora
I tek što sam pomislio

kako ti kosa plaho pada
na vrat
kao u modnom časopisu iz doba charlestona
I kako si skladna
Tvoj pupak – čaša

Bubanj trbuha
I tek što...
Ma gdje su te kvržice
koje bi trebale razbiti spretne
ruke masera.
Ne vidim ih
Okrenula si se
I upitala: Nešto si rekao?
Orošena pjesma
Lijepa je moja susjeda

kad krapanjskom spužvom trlja svoje mlade
neosunčane grudi
i kupole tamnih, otvrdlih bradavica – kvržice slane treperave, drčne
kad ju zažmiče i zapjeni svoj pupati
bijeli trbuh
– prijesno polje
niz koji curi slina sapunice
u školjku milosnice
A gola joj se leđa

toče
kroz orošeno okno
I raštrkavaju
kao notorni impresionizam
Sladogleđa gleda
tamo
gdje aroma-svijeća gori
I sladi se
pupkom neviđenim. Čašom milosti
u Ilici snova...
Tajnom
svog zamišljenog oka
U kupaonici
Moja mlada, prekoputna susjeda

ponekad me pusti da je gledam dok se skida
u kupionici
i ne gleda me, ne vidi perača suđa
dok u pjeni od tanjura
u mjehuru sapunice otkrivam crno rublje
bijeli torzo
i stožaste dojke koje ispadaju iz čipkanih kotarica
dok zašiljene
čokoladne bradavice prstenasto kruže na blistavoj
plavoj ocaklini
I zatim – klik
ona gasi žarulju i pali svijeću, puno...
aroma-svijeća
Zamiriše svjetlo
Ostavljam je...
neka u kadi, toploj kupci prstenasto kruži
i rastvara
latice...
Sve se rosi, pari

Ona polako
puši
Kovitla dugine boje
I sanjivo se mazi, mašta

dok cuclavo
u pjeni mirisnoj ispija svoj
ledeni Martini
Crni trokut
Baš mi je bilo lijepo

kad sam joj ugledao
krajičkom prozora
crni trokut među nogama
Baš vintage
Moju malu
vrijednu susjedu, mršavicu
Čiji prozori mirišu

mirom
planinskog jutra
Čiji su kreveti
postelja vjetru
Čiji su ljubavnici
prolazni
kao nesanica
A i kad je svi
dragani napuste
Ona će sjesti na rub kade

i u gustoj pjeni
timariti svoje noge u dugim, dugim...
potezima kista
Pogledom
poljubit ću joj stopala
i lizati prste
A u snohvatici
ispod kapka svog trećeg oka
mazit ću joj usmine

vlažne
i halapljive
... kao pjesma
Skica
Ona kad zapliva

gola ispod zvijezda
Na tijelu mjeseca
zanjiše joj se
kruna od cvijeća
Ona tad zaroni

u tisuće krijesnica
I stopalom izroni
grivnu
od bijelih latica
I gle, ona više nije

Vesna
cipela ti tijesna
Ona je Šiva
u tisuću lica i tisuću
cvjetnih stopa
na vrućem
bengalskom pijesku
u rano jutro
Zrinko Šimunić rođen je 9. ožujka 1961. u Čakovcu, u kraju med dvemi vodami.
Riba u horoskopu. Voda mu natapa stihove u svakoj pjesmi.
Eh, a što je s preostala tri elementa: zemlji, zraku, vatri? Zemlja je prisutna
u hrani – pjesnik bitak i ljubav spoznaje oralno, kao bebač. Hedonist u poeziji.
Organoliričar.
Zrak je za pjesnika problematičan. Problemi s disanjem, često začepljenje
nosnica. Uglavnom diše na škrge. Voli mirise, osobito mirise hrane.
Vatru simbolizira svjetlo. Mrak, poetske dubioze, o sati sumnje, sati bola,
strani su ovoj poeziji. Uzgred, pjesnik je inženjer elektrotehnike, živi u Zagrebu, a
radi kao elektroprojektant.
Svoju pjesničku misiju započeo je relativno kasno, neposredno prije “ranih
srednjih” – izdajući pjesni ljuvene i rumene u vlastitoj nakladi: zbirku “Terra ma-
gica” (1997.) Druga knjiga, “Pustalovina” – kradljivac pjesme, izlazi u nakladi
međimurskog književnog kruga “Reči rieč” 1998. godine.
Idućih godina pjesnik se ulijenio. Doduše, dobitnik je pjesničke nagrade Jutra
poezije “Ružica pl. Orešković” za 2004. godinu, za rukopis knjige pjesama “Orga-
nolirika”. Knjiga je izašla početkom 2005. godine u knjižnici Jutra poezije.
Početkom ožujka 2007. godine primljen je u članstvo Društva hrvatskih knji-
ževnika. Godine 2010. Uvršten je u hrvatsku biografsku enciklopediju “Tko je tko
u Hrvatskoj”.
Četvrta knjiga pjesama “Dijete zapada” izlazi u nakladi grada Čakovca, u
biblioteci “Insula”. Pjesme u ovoj knjizi izražavaju onu istu zaokupljenost tvarnim
i tjelesnim kao i prethodne zbirke, onu istu želju da “pjesma tijelom postane” (Z.
Šimunić), da “se poezija može čitati ustima i pipati rukama” (Z. Mrkonjić), a da pri
tom pjesnik ostane “nehajan, ma svečan” (prema J. Pupačiću).
Antonio Načinović
Rijeka nam zbori...

Lišenost nade
Oštroumnom misli
razabireš jasnoću,
u nepromišljenoj buci
osluškuješ tišinu.
Ogoljenom svijetu sada

tražiš pravu krinku,
da smisao prikloniš
apsurdnom bivstvovanju.
Kao pobunjeni ratnik

proklinješ vrijeme,
iščekuješ smrt
danas – bez sutrašnjice.
Osjetiš li se glumcem
u dobrovoljnom beznađu,
oponašaj obrise
nejasnih ti oblika.
U ruševinama i prašini
drevnoga svijeta
oslikaj slobodu umne
lišenosti nade.
Antonio Načinović 227
Poema kajanja
Odavno već pločnik pod mojim nogama,

obojan je mislima smetenog pogana.
Kao ljubav za osamljene tmine,
kao glazba što ispunjava tišine.
Sunovrat tuge promatraču prkosi,

bolne su poruge u ogledu stvarnosti.
Melodijom kiše tješim si sklonost
kad zrakom zamiriše bremenita plodnost.
Pa nejakim glasom uz nespretnu rimu

skrušenim stasom razotkrivam intimu.
I stvaram u svrhu stvaranja: milosrđe,
poeme si kajanja – apsurde.
Kao onima što zbog istine pate

krvavo mi cvijeće u ustima cvate.
Ironija je slijepe nam mladosti
da osušena trune u ocvalosti.
I dok um htjenje krijepi sve više,

poema se sama od sebe piše.
Tek tijelo opstaje kao ljuštura prazna,
a spoznaja postaje morbidna kazna.
Balada noći
I kapljice rose tu isprazno plaču,

ogledom u smisao iznuđene tuge.
Pa kajanjem priređuju tihu daću
beznađu bdijenja prolaznosti duge.
Svijeću pališ u noći lišenoj sna,

vlastitim mislima otvaraš prostranstva.
U ponore povlače te maglice s dna,
ta nestvarna bića tvoga prognanstva.
Suze utapaju javu, plamen gine,

krikovi se sjena skrivaju u tišini.
Iznova te vapaj zbog samotne tmine
kao žudnja vuče podsvjesnoj dubini.
Ali u poljupcu labirinta tame

okovan si patnjom, tim slijepim osmjehom.
I sakaćen ironijom vječne osame
koja ti prijateljstvo nudi podsmjehom.
Balada noći rekvijem je upornih

Dok plešu melodijom prolazne fuge.
Balada noći epigraf je samotnih,
ogled to je tvoje iznuđene tuge.
Rijeka nam zbori...
Rijeka nam zbori o spasu i tajni,

utješno žubori kroz spokoj beskrajni.
Providno krvari koritom života,
java je njena blistava ljepota.
Nerijetko ona svojim tokom skrene

putima skrivenim u šumske sjene
gdje jesenje lišće samo spokoj traži
u dubokom ponoru poetske draži.
Pa na površini njenoj iz navike pluta,

(do dana kada ništavilo ga sputa.)
Uskraćeno zanosa isprazno brodi,
u osami sniva snove o slobodi.
Tek večernjim sjajem rijeka napakosti,

sutonom odsjaja minule radosti.
Cjelovom zore iznova ga miri,
rumene pokore žalost uznemiri
U tome zrcalu mi vidimo sebe,

ćutimo ljepotu i sjaj u lišću što zebe.
Osluškujemo žubor njihove biti,
ali i ispraznost što javu nam kiti.
Sofia
Lijepo i sneno kao dio mašte

niče promišljeno iz dubine tašte.
Neobična misao novoga kova,
budi smisao razbijanja okova.
Smiono krijepi vječne patnje

i zauvijek oslijepljuje tlapnje.
Ispravlja put uvele plahosti,
osvjetljava trud minule mladosti.
Uzdiže čežnju ideologa snova,

onu težnju muci isponova,
jer jeka je krika prijašnjega htijenja,
nestalih likova davnoga mnijenja.
Ruši kulturu velikome Ništu,

(časnu strukturu, plemenitu, čistu).
Pa šetamo putima uzora starih,
odgonetamo tajne ideja palih.
No ljubav spram mudrosti puna je hira,

monolog brbljav sakatog martira.
Usnule ideje misaona bdijenja
puste su aleje tihoga zrenja.
Ništavilo
Studen pupoljke mržnje

izvlači iz utočišta sna,
a samoća luči boje
čeznutljivog bljedila.
Omča pod vedrim svjetlom

mračnoga razuma
razgolićava nadu
za snom nad snovima.
U želji za osvetom nad svijesti

smiješi se u lice patnje,
sa snijegom što pada prijeti
pupoljcima nove cvatnje.
Zgažena ljepota vene

u sadnicama sreće,
dok mladosti dostojanstvene
ništavilo pokreće.
Zeitgeist
Društvo mrežu savjesti ti plete,

izmišljenim moralom nalaže normu.
Pod svjetlom oskudne rasvjete
mehanizam obuhvaća sveopću formu.
Prolazni su dani potrošeno vrijeme,

osobna čežnja razdire samoću.
Svatko od nas svoje nosi breme
što san ništi i životnu kakvoću.
Kolektivno tumaraju slijepci

u kaljuži laži sveopće tišine.
Brojem označeni balavci
štuju nijeme si vrline.
Rijetkost su oni što providno zbore,

što strukturu kude svudašnje naive.
Zamorna je kićenost stvarnosti
razmatrana od hulja boležljivih.
Kazalište
Po kazališnim daskama šetamo,

u samozadovoljstvu cvjetamo.
Dostojanstveni i puni htijenja
maske smo uobličenja.
Oponašamo i glumimo
da stvarnost izbezumimo,
a plitkost našega bića
to lažno ruho uveliča.
No duboko u srži
bitak sadrži
nesigurnosti klice
nehotice.
Riječi prazne
i plahosti porazne
što s usana poteku
novome neuspjehu.
Tjeskobnomu stanju:
objašnjenju i opravdanju,
jer istine su žedne
stvarnosti nam bijedne.
Nada bludnica
Kad mjesec proplače sjenom na pločniku,

obrisom prozbori imena patnika.
Žalostiva pjesma o snenom počinku
spokojem pokori sudbine jadnika.
Šapuće nada onome koji sniva:

budućnost leti na krilima radosti.
U trenutku kada zbilja čeznutljiva
odlučuje voljeti vječne gadosti.
Nada bludnica je nepresušnog htijenja

što trenutak odriče u korist sutra.
Ta milosrdnica novoga buđenja
svakodnevno poriče te iznutra.
Dok neizmjernom tugom ječiš

u osmijehu patnika bol se krije.
Tugu sveg činjenja vjerom liječiš,
kao da biće tvoje živjelo nije.
Tako je govorio...
Naći ćeš me tamo

gdje mjesec i tmina ljubav vode.
Kraj zvjezdanog svoda,
i beskrajne slobode.
U labirintu misli
satkanom od jave;
naći ćeš me tamo
gdje sjene me dave.
Zavijam li na mjesec
dok gledaš u divljinu;
izgledam li kao prosjak
dok proklinjem visinu.
Potraži me tamo,
gdje mjesec se slijeva
i ostavlja lokve
po mračnim putovima.
Antonio Načinović je rođen 23.05.2000. god. u Rijeci. Učenik je četvrte godine

Pomorske škole u Zadru. U slobodno vrijeme svira glasovir i piše poeziju i prozu.
Nakon srednje škole planira studirati književnost i filozofiju.
Tin Lemac
Mlijeko morskih ptica

U ISUŠENU OCEANU
razapinjem
žuta
jedra.
Na nebu gore voštani planeti.
Ne znam jesam li
ugljen
il’ hranjiva
žitarica.
PAO
s
letećeg
tanjura
pijesak
boje
sira.
Okolo pjevale tibetanske lame.
POLETIO
iz udubine
na grobnoj
stijeni.
Na letećem sagu
vjenčao se
s osama.
Podne je njihala
frula
obješene
periske.
Tin Lemac 237
BRAO PAMUK U RUCI

pod praznim nosio
svodom. zemunicu
U zemlji se srele kao krletku
dvije zvijezde. za ptice.
Iz obližnjeg stabla
Podigao ruke izletio
žuti
leptir.
prema nebu
Jeo moje oči
dok nije nestao
a s njega pada podno sunčevih
zavjesa.
mlijeko
morskih DOK SAM GRADIO
ptica. kupolu,
ponad glave mi
KAO KRTICA proletjela ptica.
gradio kule
na podzemnom Gledao sam u daljinu
ne bih li grizao
brdu.
suhi eter.
Jestiva rijeka
teče
Na nebu se
u ljuskama.
iscrtavalo
Ustao kao dječak
zvono
u podnožju
od
svetog jablana.
žita.
Siniša Miljević
Nove pjesme
Recite mi
Ah vi crne, krupne oči đilkošice

U čijoj tami ja se rado sjam!
Zašto mi se noću ranjivo

Grijane toplinom mojeg daha
Sanjivim nekim žalom obraćate.
Pa me potom, kao da u vama ima straha
Samilosno iz očiju van istjerujete!
Zar vi umišljate dok u meni tako milo

Ostavljate tragove svog sjaja
Da ja nisam dorastao dubinama tog mraka.
Il’ vas možda smeta kruti usred zagrljaja
Bijeli lanen kolar oko moga vrata!
Siniša Miljević 239
Evanđelje za dvoje
U meni i svud naokol mene ove noći diljem,

Kao nepomičan kamen stoji, čitav svemir miruje.
S malo kretnji u kruto tle duh svoj ja prokapljem;
Noćas, cijela kreacija pati i nježno me dodiruje.
Ja, miligram već tako dugo, tebi kao sladu,

Duša blagoslov i sveto pomazanje neka zbori;
Ljubavlju što puninu ponajgušće riječi dadu;
Ljubavlju što giba Sunce i sve zvijezde tvori!
Tijelo mi još ljepljivo od smrti, brončan sjaj me prati;

Netko vodi me ka Duhu, motrim kako svemir diše.
S poštovanjem čekam što ću primit i sve što ću dati;
Ne samo oči nekim batom, već i srce moje izvadiše.
Mrtvo tijelo već mi je presvučeno u sivi kašmir,

Dok natapa me u sve jaču svjetlost kao kakav akvarel.
Zatim jače još i više, okom slutim trajni mir;
Širokih krila kao div, moj suputnik, arhanđeo Uriel!
Poveo me... Doma sjetom ćutim, dobro poznat areal.

O, Srce! Kakva zanešenost moj osmijeh sada ide;
Kojim ja tek, jezikom to kvarim ovaj slatki Hal!
U krugu ljubavnika, Ljubav! Jedno moje oči vide.
-II-
Još smo dalje išli ehee... Al’ to sada neću reći.

Od svile, kašmira i lana, uši k’o da čuju note.
Već sam davno pogubio sva slova i sve riječi;
Saten, baršun i opet svila, pod prstima pote.
Opet ja, miligram već tako dugo, noćas još sam manje.
Duša i pokret, manjkavost u ljudi tako česta;
Pa tko u sebi toga nema neka ide sad i produži dalje!
U Duhu noćas, za sve ostale napravit ću mjesta!
Ne dođoh opet na svijet ovaj polumrtva dušo,

Radi grlenih ljudi, prostih, a ni onih što se kriju.
Rajske pute dobro znam, njima već sam iš’o,
A ti svoju stazu biraj, nek’ i za te plamenovi viju!
Ljubavnici su strpljivi, dušo moje duše prepletene;

Pred Ljubavnim žarom ljubavnik i pogled svoj obara.
Zatvori oči stoga i dopusti, bez otpora da mene,
Prihvati u tebi bubnjić taj što kuca živo kraj rebara.
Polumrtva dušo sad što živiš, što će još te stići?

Prazninom glave vidu motrit mi se ne da podvoje.
U zvijezdama je bolje, zato one često i ne žele sići;
Ja to dobro znam, a nakon ovog znati će nas dvoje.
Dopusti
Teško će mi noćas bit živote, a već teško mi je.

O ljubavi ću ti dubokoj, al’ polako, polagano
Ponuditi sve što nijedan smrtnik usudio se nije
I obznanit ću dakako, sve što dosad nije znano.
U tišini molim, jer neću sad baš svi da znaju

Da podložan sam patnji i još smrti da me čeka.
No, usuđujem se dat što loši ne mogu da daju
I na slobodu puštam.., ovako, izdaleka... neka.
Polako, polako, napuštam ju pod okriljem noći

I uistinu daleko, daleko svoje sada nosim suze,
Uz dubok naklon odlazim, već je vrijeme poći;
Pred svitanje rastajem se od svoje ljupke muze.
Za mnom ne plačite jer daljina mi je bliska.

Ja zbog vas idem, takvi dopadaju me pasaži;
Al’ još me nešto spopada, nešto moje srce iska
Zagrljaj, oh zagrljaj ja trebam da mi pute snaži.
Pa da, kao plamen zatim vječno gore sežem,

Smrt i život jednako, postojanje da mi krase,
Ah, gotovo je, gotovo, u nebo već se dižem
U društvu besmrtnika evo, ljubavlju me kvase.
Yehi
Grad lazaret, nema svijetla, samo tama

Samo mutna, gusta magluština artizma.
Opak soj riječi i grobno inje anakronizama –
Čisti amaterizam blagoglagoljivog cinizma.
Jah ustaje u skupštini bogova i kazuje riječi:

Bogovi sa odveć malo sive mase humanizma,
Rebis kojeg to antropomorfizma upopriječi
Intelektualni silazak istinskog mesijanizma?
Bereshit bara Elohim – isuviše silovanja

Bijele mase uspavane avangarde altruizma.
Karijeristički pohod – atavizam djelovanja,
Sve veća ekspanzija duhovnog autizma.
Eklektičan ekshibicionizam mudrovanja –

Manjak emotivnog sudjelovanja blagoizvoli.
Još jedan suhi pokušaj hladnog umovanja
Beznadežno pada u vodu kada srce voli.
Dezerterka
Ima li kakva drtljiva puta ovaj kraj?

Gdje sićušna dječica ne plaču
I zrak gdje smrdljivi ne odiše dah –
Što vapaje i kuknjavu nosi.
Kakva trpljenja i muke – mozak se cijedi!

Boga sam vidio gdje lebdi zrakom, jasno
Ogorčen u žarkom i hučnom plamenu –
Čitava zemlja tad se tresla!
Letite uzduhom sudbom gnani!

Ovdje duša pjeni, strepnju noću ćuti.
Htjedoste vam rastanak rima da obznani –
Strahotno je kako bokore sad naši puti!
Magiju bih crnu za vas navukao na se

Vjeruj bajo, okov’o se i u krute lance
Nego da nas mrvi – neću reć’, a zna se –
Možda jednom raspremimo putne rance.
Uskrsnuće
U kamenom grobu majčinom rukom polegnut i vezan,

Budan pravednik zgrožen tugom gorke suze guta!
Zrak i smrt mu odveć sporo dopiru kroz jedan otvor uzan,
O, Bože! Kako li se njemu smrt sad toplo ćuta!
Tu gdje leži, mržnji mjesta nema u predsmrtnome sjaju

I ne očekuje da razumiju, bezdušnici što se vruće smiju.
Srce Vasiona! Posljednji se žalac roji svome kraju;
Još jučer rano, živog muci predali su najjačeg od sviju!
Nad kriptom nadvijena, uz nju još dva-tri pomagača –

Bez pokreta i bez glasa nijema gospoja crnih lasa.
Pokazuje gdje da stane orkestar ciganskih duhača.
O, Bože! U meni odzvanja tuga Tvojeg poluglasa!
U grobu tmica, mrčava je vani, golem mrak se šanči

Od pomisli na ovaj svijet čovječe, pomazanik jedva diše!
Jel to Nebo vani, u smrtnom ozračju plaman tanac tanči?
Jednom pročišćena crnim mrakom duša uzdiže se više!
Znaj, da mu čitavo se tijelo od gorčine sažiže i kliješti,

Sred beskonačne noći... Spušta se mrklina nekog obličja...
Sablasni kosac! Četiri tisuće krila prijetećeg lika trešti!
O, Bože! Prostri mome drugu ležaj Tvojeg toplog naručja!
Bljeskom neke zvjezdice i šumovima vjetra proljeća

Umirući feniks razara se vatrom pa se vatri opet vraća!
Ma ništa, na ovome svijetu čovječe! Ne iskazuje što osjeća.
Najtužnijim se vajem nebo svojoj zemlji sada obraća!
Zemljotres u kripti, apokalipsa vani, snažan vjetar puše;

Provala templara u prostor, neočekivan kraj sve stegne.
Ne ostavljajte zarobljenika! Markantna usta kriknuše!
O, Bože! Neka tijelu bude grob gdje ga Tvoja ruka legne!
Zar ne znaš, da su za mučeničke oči rezervirana proviđenja

I da su za umiruće ostavljena ponajljepša područja?
Tanahna je linija između trajne smrti i ponovnog rođenja
Smrtniče! Umirući u duhu dohvaćamo sveta obručja!
Dvostruka
Ceđ i kiselina, ne ću lagat

Sol i gorčina i srdžba i mržnja i boli.
I studeni znoj i podiđene jeze
Što od prevare što od straha,
Da opet će dušu mi uzet i otpuhu predat tek tako
Nesuđene varave žene.
Eh, ali neće, lijepo zborim već,

Ni pepeo moj neće ni moje mlade dane,
A ni kretanje mi slobodno i živost mog čiraka!
Ni dušu milu, ni ljubav tek tako spriječit neće
I otet sva moja radovanja, ljubazne skarletne djeve.
Jer evo, srećom, kroz prekomjerje moga zraka,

Posve lahko mi se podmeću i već me uznašaju i dižu
Dok ih besmrtnosti dične, u naručju mog meraka,
Valjaju i njišu, postojani božanski vali.
A koloplet sudbine siže, pa se ljuljaju i njišu
Dok im duša svjetlo zri i plam dok ih pali,
Vole da me slijede i prate na moje zračne pute.
I rado puštaju dok uzdišu i dišu
I opet rado sa mnom lijeću i rado već bi dale
Da ih pomaman vihor ne odveć jako
U društvu mom, nanosi šušuraste na božanstvene žale.
I to može doći neću kriti, ah...

Toliko me dobro naučiše otac i mati što znaju,
Onaj čas kad jednom čovjek si gnjezdašce svije
Pa tobože predahne što očima guta – neka.
Ja opet htjeti ću bar dvije!
Boginjama slične nježne ljudske žene.
Siniša Miljević rođen je u Rijeci 5. travnja 1989. godine. Nakon opće gimnazije
upisuje studij pomorstva. Prve radove počinje objavljivati 2017., a pjesme su mu
do sada uvrštene u nekoliko regionalnih antologija te brojne časopise i zbornike. Na
XVII. Međunarodnom književnom natječaju ljubavnog pjesništva nagrađen je za
najoriginalnije ljubavne pjesme u kategoriji afirmiranih pjesnika. Finalista je broj-
nih književnih konkursa; objavljen od strane nekoliko portala. Član je Udruženja
nezavisnih pisaca.
DOMAĆA BESEDA
Marija Gračaković 249
Marija Gračaković
Za Dragicu
“Bog ne more jušto posvuda bit, pa je stvoril matere.”
Židovska
Eko, “nepoznat netko” je, zo punin pravon, matere dvignul jako visoko – one su
pomoćnice Bogu – otil je da vavik budu tamo kadi on, slučajno, ne oriva bit. I
tako matere pletu okolo nas mrižu, kako od pauka, da budemo vavik zaštićeni,
pa i ontrat kada jih više ni, ćutimo da su nigdi blizu i čuvaju i paze, paze...
Da san jimila hćer, zvala bi se Dragica, kako i moja mat. Ovako sama
sebe kadagod zazoven tin jimenon. Kada trefin niku stariju ženu i kad mi reče:
– Majko Božja, pa ti si ista Dragica”, meni se obrazi zažare od sriće i
šumperbije.
Kada pomislin na moju Dragicu, odmah mi sprid oči pridu i žrna. Zač žrna,
prečudit ćete se. Zato aš je, kada je kol žrn stala, obraćala ručicu i gorinje žrno
i – kantala. I danaska ju takovu vidin. Mlada, lipa, zo črni vlasi, kose (pletenice)
u venac spletene, u lipu veštu na cvetići – melje i kanta! I kako da ju čujen:
“Dolinon se šetala, dolinon se šetala

Divojčica mlada,rosno cviće birala
Plakala od jada.”
Čudo je toga lipoga i starinskoga nestalo zi naših kuć (komini, peći, nape,
komoštra, pikabiti, bora, škrinje, banki, alati...). Zatrl jih je drugačiji mod življe-
nja. Ma u kuću kadi san proživila ranu mladost, na Lokmartin, ostale su – žrna.
Sam Bog zna koliko su frmentuna zmlile, koliko se od te žute muke palente
skuhalo. Seda čudo let miruju. Ma stoje kako spomenik na ljudi i življenje, na
Dragicu ka melje i – kanta.
Ča su žrna? Po Anićevon “Rječniku hrvatskoga jezika” one su – žrvanj;
mlin za ručno okretanje.
Ni saka kuća jimila žrna, pa su susede prihajale u nas mlit kada su za obed
palentu kuhale, a to je šempre bivalo. Kad bi finile nisu odmah tekle doma leh
bi malo poćakolale zo Dragicu. Od fameje, od življenja ko je bilo grdo i teško.
Materi san u oči vavik čitala brigu. Ma kad bi šla mlit, sva je bila druga-
čija, nikako blažena. Kako da bi zaplavala u niki drugi lipči svit, kako da bi
zaplavala u svit mašte kadi je sve lipo i rožic puno. Ma sva san se vanju hitila!
Samo, Dragica je mlila i kantala. Ja ne meljen. I kad malo bolje razmislin: ja
san tobože gospa, vele škole san finila. Volin i maštu. A kada ja kantan? Nikad.
250 Književna Rijeka / DOMAĆA BESEDA
Ni za Dan žena njoj nikad nijedan ošipki ni prnesal. Zato, neka ova crtica
bude buket najlipčih ošipki. Za Dragicu.
A žrna miruju. Nijedan više ne melje. Ma ni ne kanta.
Štajon
“Krela nima,a leti. Ča je to?”

Vrime.
Domislila san se na ovu dičju zagonetku, aš mi se zaparalo (učinilo) da to sakra-

mensko vrime za pravu istinu i bez krel – leti. Ma ča bite vi rekli? Leh ča je bila
letinja, štajon od sunca, tepline, štajon u ki saka blagajnica, kako razdragana
divojčica, gibi (teži) kako bi na saki mod na more šla, štajon nikakove razdra-
gane vedrine, prešuljala se jesen – smireni štajon od sake šorte plodi i eko, već
je, kako štriga na metlu, dojahala zima, a ona je štajon od bure, dažji,sniga....
Teplin se u kuću, šaldo drva ložin i sama sebi ganan:
“Ala, cito! Ma ni jušto sve tako črno, aš ovo je štajon od lipih blagdani
i regali (dari) ki nan moru razvedrit i najgrji dan.” I seda ćete, dragi moji ki
jimate pacence za ovo čitat, pomislit da san fanj toga zmišala, ma nisan aš ću van
pravit ka je bogatija hranjena (skrivena) u samo jenu besedu ku smo “posvojili”
od talijanskoga jezika. Štajon (tal. stagione; čit.stadžone) znači:
1. godišnje doba (protuleće, leto jesen, zima). Zagonetka nas uči: Četire
njazla, dvanajst tići, tristošezdesetpet tičići. (godišnje doba, miseci, dani u leto)
2. vrime (sezona) – od kupanja, od ulik, od smokav, dažja, pomidori, vrime
od blagdani... Doduše, današnji mladi slabo misle na ovo vrime, aš u sako doba
leta jimaju pune police svega ča zimisle. Bašta šoldi! I koga je ontrat briga kada
je štajon od paprik, kukumari, pomidori...?
3. vrime u ko se delaju niki odrejeni posli (košnja, oranje trsi, sijanje
frmentuna, trgadba....)
4. pravo vrime za “sve u svoje vrime” kako ča je u naši kraji štajon od
maškar, pusnih tanci i ludovanja. I ki voli....
Ma tornajmo se na ono prvo značenje ove besede: godišnje doba. Ja jih
zamišljan ovako:
Protuleće – lipa kurijoza divojčica ka “puca” od zdravlja i zelenila. Domi-
šlja me i na “divljakušu” šparogu. Ona je zame “kraljica protuleća”.
Leto – dugonoga, osunčana divojka ka mami pogledi i uzdahi mladih i starih.
Jesen – bogata, rumena i nasmijana divojka za ženidbu.
Zima – njurgava stara divojka, do polne jadna sama nase, popolne na celi
svit.
I jušto san se domislila na prelipu pjesmu Tomislava Zuppe (1906. –
1980.) ka je naslovljena “Četiri stađuna” (tako Dalmatinci zovu štajon), ka je
taman pogodila moje raspoloženje: “...dok jesen stere lišće na stazi/rukee mi

stišću od zime mrazi./ Stađuni, stađuni moji...”
Šempija, šempljast, inšempijan
Nigda smo se zaistinu trudili za sakoga čovika, ako je čagod i nanopak delal,
ako je bil malo i nakrivo nasajen i bedast, ča lipču besedu nać i hvalit ga na saki
korak. Danaska je pak prišlo takovo vrime da je ljuden više na pamet kako će
nikoga uvridit, narugat mu se, raje će reć da je niškoristi leh čagod lipoga. Za tu
“potribu” nan i u naš čakavski govor stoji na raspolaganje više “sličnoznačnic”,
kako: bedako, trubilo, šašavac, slabe pameti, šuplje glave... U novije vrime su
se tomu nizu prešuljale besede: tupan i tutlek, a ja ću van danaska pravit ča je
šempija (u Dalmaciju se reče šempja). Ova beseda zo jenin baton tuče po dva
roda: po muškomu i ženskomu. (Na primjer: On je jena šempija. Ona je prava
šempija.) Besedu smo “ponašili” zi talijanskoga scempio, a znači ono zač u
standardni jezik rečemo budala, glupan.
Donke, kada nikoga želimo uvridit, hitimo mu, kako sigalj vode, u lice:
“Šempijo!” Ako uvredu želimo još i “podebljat” imenici dodajemo i pridjev.
Šempijo šempljasta!” A on se brižan samo strese kako da je trisku za uho ćepal.
Odrebetuje mu ta hudoba od besede u uši i ne zna ča bi odgovoril.
Da sve ne bude tako grdo i črno i ove besede, kako i sve druge moru se
koristit i u preneseno značenje. Tako jedan moj pjesnik, komu san pisala pogo-
vor za knjigu, ki se jako trudi da očuva čakavski govor, u jenu pjesmu razvija
stanje prve zaljubljenosti, a vrhunac je u zadnji stih kadi za tu malicu govori:
“de kapoto me je inšempijala”.
A se spominjate (kako ne) serije “Naše malo misto”? Dr. Luiđi u jedan
deškorš govori svojoj Bepini: “Ovo si me ti inšempjala. Bil san bistar prin nego
san te upozna.” Ma da, morete mislit.
Ovih dani san u jenu kumpaniju, kadi su svi bili malo “veseli” čula ovakov
pogovor: “A, on je jako furbast, pije malo da ga vino ne inšempija.”
A jedan mladi čovik je ovako u svoju pjesmu napisal:
“Volin sedit pod staru lanternu,

trizan i pijan,
čekan jenu maletinu,
a svi mi govore da san inšempijan”.
I ča se tote more! Čula san i pogovor o jenomu čoviku, zidaru, ki na

starinu od svojih dedi zida pravu starinsku kuću od kamiki. Pomalo, kamik
po kamik. Ni mu fuga, u penziju je, a govori da će ju vnukon pušćat. Da se
ne zabi kako se je nigda siromaški, a lipo živilo. “Sve je to lipo i dobro, ma
istešo moraš bit malo šempljast za ovoliko se mučit, za poć u ovakovo delo”,
govore susedi.
I sve tako, moremo bit šempije, a moru ljudi samo mislit i ganat da smo to,
a sto puti smo mudriji i šegaviji od njih. Moremo bit i inšempijani od ljubavi, od
vina, od veloga dela, od šumperbije, od letnjega sunca i ki zna od čega sve još.
Gibonni u svoju pjesmu “Divlji cvit” ovako kanta:
“Ni mi potriba sad

ka šempja gubiti mir
jer sam proguca kost
za jubav niman lipu rič.”
Eko, zo ovin ću danaska finit. Pustit ću vas da sami razmislite “ča je pje-
snik otil reć”, pa ako ste jimili toliko pacence da ove moje črčkarije do kraja
pročitate, ako niste neću van zamirit, hote delat čagod pametnije i korisnije. Jur
niste inšempijani.
Spomenar
Prvo značenje besede spomenar partilo je, moglo bi se reć u niš, u nigdinu.
Današnji mladi ne znaju za spomenari. Njihovu će mladost sinjat drugačiji
spomeni. To su njihovi “Facebook profili”. Tamo su njihovi poručki kih žele
podilit zo celin sviton.
A mi smo jimili “Spomenari”. To su bile šesne, manje (A5) pisanke zo
tvrde korice. To su pisanke ke se daju prijatelon da, saki na svoju stranicu, na-
pišu lipi kratki tekst kako bi vlasnik do smrti (?) čuval spomen na dragih ljudi,
na nič lipoga zo njihovu ruku napišeno i narišeno. Na jenu stranicu čitan:
“Čuvaj ovu knjigu do duboke starosti

da ti bude uspomena na lijepe dane mladosti.”
A svi su se poručki, sve lipe želje, pjesmice, štorije od ljubavi pisali “po
velu” ča će reć ne po domaću leh na književni jezik. Mislin da je to morda bilo
zato ča smo mislili da je to ča pušćujemo za spomen i ča će niki čuvat “za vavik”
lipče napisat onako blagdanje “po velu”, aš naš domaći govor je tako i tako
“za sagdan”, al morda zato ča nan se ni dalo mislit kad su ti lipi teksti bili već
gotovi i, kako narodna pjesma, širili su se “od ust do ust”, a mi smo jih ča smo
zo lipče slova znali i umili, napisali prijatelici u spomenar. Koliko su bile vridne
i lipe besede kih se je niki drugi domislil, toliko je bilo vridno i još vridnije da
jih mi zo čudo ljubavi i pacence, zo najlipče slova i svoju ruku napišemo, pa
naciframo crteži zo drvene bojice. A teksti su hodili ovako:
“Na svijetu postoji mnogo lijepih stvari,

al najljepši su đački spomenari.”
Pitala me je danaska moja prijatelica Cvijeta zi Pule, zo ku san pasala lipi

del mladosti, da ka mi je beseda prišla na red za 51. broj Vala. “Spomenar”,
odgovorila san njoj. “Ajme, a kadi je moj spomenar? A za celi život san zapa
metila da mi je mat na njegovu prvu stranicu napisala:
“Uči, uči vremena ne gubi,

Jer znaj da te moje srce ljubi.”
Ni ja ne znan kadi je moj spomenar, ma doma je nigdi, al znan da je jenoj

drugoj prijatelici niki mladić napisal (i ja san to za celi život zapametila):
“Volim te kao što sanjar voli snove

Volim te kao što pjesnik voli kiše
Reci: voli li te netko od mene više.”
Ma dobro, dokle ja gren doma na Lokmartin i poišćen moj spomenar, znan

ki ga jima. To je moja Zlatica ka sve čuva, da bi i muzej otvorit mogla, i ne rabi
noj čudo iskat. Ona mi je posudila ne jenoga leh dva! Na ovi letrati ćete vidit
“originali” od pedesetih let pasanoga vika. Niki nje prijateli su već partili u lipi
spomeni, ma njihove besede su ostale zapišene i te slova i crteži se zatrt neće.
Jušto onako kako piše na jenu stranicu:
“Svaki cvijetak uvenut će

samo jedan nikad neće,
a taj cvijetak što ne vene
to su naše USPOMENE.”
Eko, dragi moji, ki još vavik jimate pacence za hitit oko na ovu moju
stranicu, pozdravljan vas zo čudo nezabljenih spomeni, a vi poišćite malo svoji
“Spomenari”. Na šufit, u špajzu, u pikabit, u škabelini, u škatule od postoli...
Nigdi su još vavik hranjeni. I čekaju, aš “to su naše USPOMENE”.
Mot
Vrime je od maškar. 16. je vik. Dubrovčanin Marin Držić ki vero mota za ko-
mediju jima piše svoju dramsku igru “Novela od Stanca”. Sama beseda “novela”
po dubrovačku znači šala, a Stanac je ime Vlaha, seljaka zi okolice ki je u Grad
prišal prodat “kozle i grudicu” ča će reć kozlića i sir.
Kako je štajon od mesopusta na ulice i kale dubrovačke jako je živo. “Fe-

štaje se”, a on ne more nigder nać prenoćište. Stisnul se je blizu jene funtane i
drhće od straha. Tote blizu pasuju dva mladića Miho i Vlaho ki su omaškarani
i pojidaju se kako bi se tu noć ča lipče zabavili kada su već pod kuntrabant ušli
od dome. Rugaju se svojin “smišnin” (glupim) ocen ki misle da u kamaru spe.
Na ulicu se u škurinu pokaže još jedan omaškarani lik. Mladići ne znaju ki je,
ni kakove su mu namjere. “Cumpare, fa motto!” (Kume, daj znak!) govori mu
Miho, a on njin pravi da je šoto krabunosnice (maske) njihov poznanik Dživo
Pešica i da bi tomu Vlahu rabilo “kugodi novelu” delat, ča će reć narugat mu
se, zdrhnut ga, osramotit.
I tako štorija gre naprid, hantavi mladići su opravili ča su namislili, a mi
ćemo se fermat na “fa motto” (daj znak).
Mot (tal. motto) je dogovoreni sinjal, znak zo bilo kin delon tela onako
kako je dogovoreno, a da drugi zbande ne razume. Šempre se za mot zašćili
(namigne), malo zo nogu rine spod stola i slično. U kumpaniju i danaska naši
mladići znaju dokončat da će bit “atento na moti” posobojno kada su divojke
“u igru”.
U naš govor se šempre koristi i “frazem” jimit mota ča znači da ti nič jako
dobro gre, da si pratik u niki posal, a moreš jimit mota i za zabavljat se, tancat,
maškarat se, za lipo se oblić, za šit, za štikat, plest, kuhat, slatko peć...
Ma za sve ča delaš: na šempljasto, na vridno, pametno – moraš jimit mota.
I to se na čovika od malih nog vidi. Matere, ke se pojidaju da njin hćere neće bit
dosti vridne, pa da zato neće ni pravoga mladića za ženidbu nać, zijaju na njih:
“Ma ti vero za nikakovo delo nimaš mota!”
I ča će brižne hćere leh pocito same vase zamrmat: “Ma vrag zel i delo,
iman ja mota za mladića nać, zi ruke će mi jist, a moja mat samo na to prokljeto
delo misli. Neće ne posal uć. On te zada sakoga kantuna čeka. Ma je vrime od
mesopusta, rabi jimit mota za maškarat se, zabavit, mladićen glavu smutit. A
za to, hvala Bogu jiman mota. I to mi je za seda dosta. Bit će vrimena za pojid,
delo, za njoki i šurlice pripravljat. A večeraska ću se u kraljicu maškarat i ki
mi ča more.”
Gorinci bi rekli: “Živio Pust!”
I na finjencu: priznajte da je rabilo jimit mota za svih vas domislit ča je
mot i ovizat vas da čovik za nič vero mora jimit mota.
Kamuf
Potle veloga dažja pokazalo se je sunce i ja san, bez posobojnoga dela, šla u
grad. Na kafe. I trefila san jenu moju nigdanju dobru školanku. Razveselile
smo se jena drugoj i lipo poćakolale. Ona je danaska mat, jima dva mladića
ki gredu u srednju školu i žalosna je aš da ne vole libri čitat. Ni lektiru. Najdu

čagod skraćeno, napol falso, na Internet. Ne znaju ni kakove korice jima libar
koga su tobože “pročitali”.
“A ja san”, govori mi ona “saku lektira pročitala od besede do besede, od
korice do korice, zo olovku u ruku, jušto kako ste vi iskala. Ma pogljedajte, na
primjer, roman “Madame Bovary”. Ja se još spominjan kako je mlada Emma
jimila obučenu modru veštu zo tri kamufi kada je na kućni prag dočekala likara
Charlesa Bovaryja. On je prišal u kućnu posjetu nje ocu gospodinu Rouaultu ki
je nogu skršil. Da, Flauberta se ontrat tako čitalo. A ne kako moji dica: Kratak
sadržaj.
A ta del romana re ovako:
“Mlada žena u plavoj vunenoj haljini ukrašenoj s tri volana iziđe na kućni
prag da dočeka gospodina Bovaryja pa ga uvede u kuhinju gdje je plamtjela
velika vatra.” (G. Flaubert “Madame Bovary”, str. 12)
Dobro, pušćajmo seda lektiru i školani ki druge pojidi jimaju. Homo na
kamufi, aš meni se je od rečenoga pogovora uha ćepalo ono “jimila je obučenu
modru veštu zo tri kamufi”.
Kamuf (tršć., ven. camufo) je ono ča u standardni jezik zovemo volan (a
beseda nan je prišla od francuskoga volant) To je “nabrani ukras na ženskoj
haljini, suknji, zavjesama...; obrub, podšav”. Prvo ča pomislimo, kad rečemo
kamuf, je: romantika. Kamufi okolo vrata, na rukavi, na vešte, na šosi (ovo leto
san jih našla i na lumbrele) saku su sezonu u modu. Od kraja 15. vika kad su
prišli, zajeno su i ostali!
Mi žene, ke smo za pravu istinu reć, posobojne duše ovoga svita, volimo
jih na saki mod. Kada ćepamo deškorš od mode i od kamufi kako da nismo
svoje. Zabimo na sve brige i nevolje. Kako da smo nove. Vešte, postole, kolajna,
rećine, sve ča blišći – vrnut će nan sjaj u oči i smih na usta. I ki nan ča more!
To smo mi! Ženski del ovoga svita.
Tako san danaska po bandi pušćala sve one pojidi zo ke san van celu zimu
napunjevala glavu i gren na štrambo, na veselo. Tar smo, Bogu hvala, protuleće
doškali. Rabi se oblić u merlići, kamufi, u vešte na rožice. Ča šarije, to lipče i
veselije. I to je protuleće!
Zato, drage gospe ke ovo čitate, budite lipe i vesele. I kamufi su na našu
bandu. Ja san kupila jedan roza šos. I ni me briga ča san ta kolur zadnji put jimila
kad san maturu polagala.
Delajte i vi tako. Ako je fešta doma, u fameju, svečana vičera zo prijateli
– obučite veštu na kamufi ka će vas polipčat.
Neka bude kratka, al na pol duga, al duga – ziberite najbolju, ziberite onu
na kamufi. Budite lipe i kuntente. Uživajte. Tar bokunić smiha i veselja čekamo
kako smržnjen sunce.
Fundaće
Črno kako vrag, teplo kako pakal, slatko kako ljubav”, to je za naš mili napitak
kafe rekal veli francuski pisac Honore de Balzac.
Ja ću reć da je kafe najslaji jutarnji žveljarin. Razbudi nas, razveseli, dušu
stepli. Ma kafe je jena od onih vridnosti ke nan polipčaju življenje. Potle njega
moremo kurajno partit u dan ki će najveći broj puti dug i težak bit.
I sve je to lipo i dobro, ma ča su fundaće? To je on del sameljenoga kafa ki
se ne raztopi u naš fini napitak, leh ostane na dno i po bande kogume u ku smo
skuhali, al ćikarice u ku kafe ulijemo. U standardni jezik se zove talog od kave.
Fundaće, sve ako jih ne jimo ni ne pijemo, nisu za ća hiti leh se na više
modi moru u domaćinstvo koristit: za čistit i luštrat okruti, protiv puži u vrtal aš
jih zo svojin vonjen (mirisom) odbija, za dohranjivat zemlju u ku smo posadili
rožice..., a ja san se osvidočila da su hortenzije u vrtal jako zahvalne kada jih
počastin zo fundaće (istina je da njin i čudo vode rabi). Para mi se da njihovi
jako bogati i lipi cveti (roza, modri,beli...) šapiću: “Hvala, hvala, hvala za
fundaće.”
I nikako ne smin zabit jenu lipu zabavu (od fundać) od mojih mladih dani,
kada san studentica bila, a to je – gatanje. Ma lipi su to dani bili kada je za sve
bilo vrimena, pa i za “čitanje sudbine” u fundaće od friško skuhane “turske
kave”. A ta “potupak” re ovako: kafe se pije pomalo, gutljić po gutljić, bez
fuge. Ručicu od ćikarice se drži zo livu ruku. Kada se popije, tri puti se obrne
ćikarica u pravac škvere na leroj da se fundaće lipo razporede po ćikarici ku se
ontrat poklopi na pijatić i čeka da se ostatci od tekućine ocide i da se fundaće
malo posuše.
Pršona ka gata zna čudo i lipo ganat, ona gljeda u ćikaricu, figure njoj se
otvaraju i toteka vidi svega i svačega. Ona pravlja štoriju od tvojega deština,
saki znak nosi niki poručak, a naviše ono ča zna da voliš čut.
Mi smo u študenski dom jimili jenu kolegicu Rija njoj je bilo “umjetničko
jime”, ka je mogla gatat koliko je god rabilo. Najviše je volila na torak i petak,
aš da su to “prigodni dani”.
A ča figure (ke samo gatara u te maće od fundać vidi) znače: baba – žalost
u kuću; anjel – lipi glasi, veselje, srića samo ča ni prišla; buket rožic – niki
će ti izjavit ljubav; galeb – dobit ćeš ljubavno pismo; njazlo – srića u fameju;
patuljak – čudo lipih besed, a malo koristi.... I sve tako lipo naprid. Štorija se
je slagala sama od sebe. Samo, Rija nikad ni “vidila” ako ćeš položit ispit za ki
si se pripravljal, pa ni kad si ju šćeto-neto pital.
I za kraj si mogal zamislit želju. Rabilo je zo kažiprston desne ruke zavrtiit
po fundaću na dno ćikarice. Ako bi se otvoril puni krug, značilo je da će ti se
želja ostvarit.
Provajte kada jutro budete pili kafe. Ne morate zvat gataru. Zavrtite samo
želju. Volila bin da bude čudo punih krugi.
Ava, ne znan ča će na ove babarije reć naš Glavni urednik. Ako me ne

budete na ovu stranicu našli u drugi broj Vala, bit će to sinjal da me je poslal
na vagancu, da san pasala kako i on urednik na HTV ki je u Dnevnik lipo
pozval gataru da od prve ruke doznajemo ča će u politiku bit. A ta gospa
Anđelka ni jimila dobar dan, pa je rekla da se tomu glavnomu gospodinu
Domoljubu niš neće dogodit, aš da ga “čuva svemir”. Ma svemir je ov put bil
slabi čuvar i pokazal je zubi, a toga urednika Dnevnika su maknuli. Morda i
bez dela ostane.
Eko, ni nan druge leh šegav bit, važni i učeni posli delat. Kakove babarije,
kakovo gatanje. Pa tribida znamo u ko vrime smo doškali živit!
Petrovski misec 2016. leta

Fijok
Protuleće jima svoji koluri (boje) i svoji lipi profumani vonji (svoje mirise).
Vrtli puni rožic. U moj je sve puno črljenih i žutih tulipani. Bela perunika je
bogato razširila svoje vešte na kamufi, kako nevestica ka čeka mladoženca.
Aprilj je. Čudo sunca, ma i dažjevnoga vrimena.
Zbudili su se golubi, lastavice, galebi... (danaska san njin na more suhi
kruh nosila i bili su kako inšempijani od veselja), ja san gljedjuć jih na prefalo
hitila oko i na drugu bandu i nič črljenoga mi je zablišćilo u oči. Pa to je mala
Mašenka zo babu Katicu ka ju stišćuć drži za jenu ruku, a zo drugu mala hita
kamičići u more.
Mašenka je divojčica zo obli obrazići, jima po njimi i malo piknjic. Voli
babini hroštuli na fijočići, nediljni obed kada su svi, cela fameja, na kup, voli
juhu zo cancarele, sedit u teplo babino krilo i da njoj ona pravlja štorijice i
“ča se dela u zabavište” (aš će u miholjski misec počet tamo hodit), voli kada
njoj baba lipo očeše vlasi i klade njoj u repići črljenu kurdelu, na fijok veženu
(kako danaska) i kad njoj obuče črljenu vešticu. Ma u fijoki i vešticu je jušto
sva namurana.
Ma za istinu reć, Mašenka mi je sto puti lipča od ovih poždrljivih galebi
ki su vero ingordo pojili kruh, a seda guču i čekaju još. Ma niman više i gren
opet doma.
Popolne se je sunčani dan obrnul u oblačno vrime. Rabi zet i lumbrelu.
Gren u grad na jenu izložbu. I najedanput, ava ča je ovo danaska? Opet mi nič
črljeno “pade u oko”. Ov put postole! Jena mlada žena, u štruc vrimenu ko priti
zo dažjen, bati najsunčanije protuleće. Obula je črljene postole na fijok. (Po-
gljedajte letrat!) Kad san vidila te postole, odmah mi je sunce zasvitlilo. Lipa
mladost! Tako rabi delat.
Danaska mi se je zaparalo da su fijoki i črljeni kolur kako zmišljeni za
moje “romantične” štorijice. Ava kako smo, ma najviše u beli kolur, nigda
kako divojčice šumperbo fijoki u spletene kosice (pletenice) nosile. Znalo je

bit i plača kada bi nas deškići za kosice potezali i fijoki odmolivali. (Ma ča je
to prema današnjemu “mobbingu” u škole. Mačji kašalj.)
I seda – ča je fijok? Ono ča u standardni jezik zovemo mašna, “ukrasna
vezana vrpca”. Mi smo našu besedu fijok prijeli od talijanskoga fiocco.
***
Drugo jutro mi je muž šal po provištu i naručila san mu paštu na fijočići aš san
se domislila da bin jušto nju zo žvaceton za obed kuhala.
“Na fijočići?”, vero se je prečudil. ”Znan ča su šubijoti, krpice, matasice,
pašta šuta...Ma od kuda ti seda fijočići?
“Od protuleća!” – odgovorila san mu.
Niš ni odgovoril. Tribida je delal račun da mu je bolje mučat i poć.
Pozdravi depašajo
Ovih dani, ovih miseci se čudo njih razpisalo od nikih pozdravi. Su stari hrvaski,
al pak ustaški...? Kad je tako “burno” ću se i ja malo u tu temu popačat i pravit
van kako smo se mi nigda pozdravljali aš pozdravljanje gre u najstariju šortu
ljuskoga govora, kulture.
Sako uljuđeno – trefit se – pa bilo to i depašajo, (u prolazu, usput, mimo-
gred; tal. di passaggio) počet će zo pozdravon. Nas su doma i u školu učili (Veli
pozdrav mojoj meštrici Mariji Braut!) da je veli, čak i nedopustivi grih pasat
kol čovika, a ne pozdravit ga.
A kako su se naši ljudi na selo depašajo pozdravljali:
– Ala, ča gremo? rekal bi zo hrlin glason prvi.
– A gremo, gremo, mora se, odgovaral bi (u množinu) drugi.
Drugi put bi prvi rekal:
– Ava daži, ne more se niš delat.
– Daži! A ča ćemo? Moramo brižni zet ča pride, odgovoril bi drugi.
A to “zet ča pride” bilo je prit doma mokar “kako supa”, nič pojist i gljedat
u nebo ako će se razvedrit, da bi se magari jenu uru čagod delat šlo.
Naša je kuća na sami put, pa bi saki ki pasa depašajo hitil besedu ka je
bila kako Dobar dan.
– Ala, je obed?
– A kuha se kuha, odgovorila bi parona.
– Ava ča lipo vonja, vero nič dobroga kuhate!
– A maneštru, ma je i malo prašćevine nutri, odgovorila bi parona sva
vesela, kuntenta i poštimana. (A danaska bi se reklo: Ča te briga! Tendi svoji
posli!)
Kada se je ča važno delalo, kako: drva siklo, kopalo, žito vršilo, grozje
trgalo, ulike pobiralo..., on ki je tuda pasival depašajo bi pozdravil:
– Ala, Bog daj sriću!
– Bog daj, Bog, bi mu se odgovorilo.
I tako se je lipo u ljubav, dobru volju mej susedi, mej rodon, kumpari i svi
drugi, furešti al domaći ljudi, živilo. I to je prava kultura življenja bila.
A dičina? Oni su naučili i znali da se sakoga koga trefe pozdravit mora.
Znali su komu jih “Dobar dan”, a komu “Hvaljen Isus” reć tuka. A znali su i
kurijozi bit, sve u želju da se pokažu prijazni, pa jena štorija ku san doma čujevat
užala, re ovako: Jedan lokmartinski muž da je na Garicu jenoj udovici na fraj
hodeval. Jimil je konja i jako bi se šerijo držal kad je kroz selo pasival. A sela
su nigda puna dičine bila.
– Kamo greste? rekli bi mu kako pozdrav, a on bi samo nič zamrmal misleć
da ti vražji dičina znaju za njegov grih.
– Kako su bez krijance ti garičanski dičina, oni mene pitaju da kamo gren,
rekal bi jadno (ljutito) doma ženi. A ona je brižna samo mučala. Ako dičina nisu
znali kamo gre, ma ona je.
A danaska? Ljudi pasivaju jeni kol drugih kako kol “turskoga groblja”, a
kada njin jušto pofali tepline, promrmaju onu jednosložnu besedu ka je u našu
zemlju osvojila i zemljopisni i društveni prostori “Bog!”, a najduže ča će reć
je ono bosansko “Šta ima??”
Toliko za danaska. Samo, da vas onako depašajo pozdravin “Ča kuhate?
Vero lipo vonja.”
Blagdan i sagdan
Pasala nan je Katarinjina, pasale su Mikulja i Lucijina, ma to ni kraj, ono “glav-

no” je sprid nas, aš na vrata nan već bati Božić, a to je blagdan koga stari, mladi
i dičina zo najvećin veseljen, zo čudo ljubavi čekaju.
“Spomeni i sviće za Božić najjače ožive”, zapisal je veli engleski književ-
nik Charles Dickens (1812. – 1870.). I tako. Volimo blagdani, a božićni misec
je jedan od najlipčih u leto i to radi Isusićevoga rojendana, jaslic, lanpic, bori,
dari, slatkoga i svega ča u naš blagdan i sagdan nose sriću i veselje.
Ovo je misec kada nan je blizu kraj leta. Prestave na televiziju, grad po-
lipčan zo milijuni lanpic, defeštoma obučeni ljudi, bogati stoli... su čarobije ke
i sagdan moru obrnut u blagdan.
Slaveć blagdani na kratki moment zabimo na naš sagdan, a to je saki
dan u ki rabi mislit na delo ko našin ljuden u selo nikad ni bilo lahko. Nigdanji
sagdan, kako ga se ja spominjan, moremo gljedat na više modi. Spominjan se
sagdana koga san gljedala:
a) zo oči diteta ko vidi samo ono ča je najlipče: ljubav, igru, nikakovu brigu...
b) sagdana ki je gljedan zo oči divojke ka gljeda u svoje telo, svoj rast i

sanja, sanja – opet sve najlipče.
Gljedala san u oči oca i matere, gospodara i gospodarice od fameje ki
sagdan vide kako velu škrb i pojid za “kruh naš sagdanji”. Njihovi oči vide
samo delo, delo, škrb da se prehrani fameja, da se priškrbi za dičinu i njihovu
školu, bolje življenje leh ča ga oni jimaju. A oni se samo u svoje ruke ufaju: ori,
kopaj, kosi, seno za blago spravljaj, prehićuj zemlju, kradi ju kamiku, teci za
blagon... I nikad kraja delu i pojidi. Delo i škrb ruku pod ruku gredu i ča bimo
da makar kratkoga odmora ni, da ni ono malo veselja, počinka, blagdanje robe,
da ni na mašu i na tanac poć. Ma sve to jako brzo ujde, a sagdan čeka kako hudo
vrime i ne moreš mu uć.
Blagdani, dani Gospodnji, zapovidani i državni blagdani i oni manji su ono
ča nan za telo i dušu rabi. Radi njih smo nikako bolji, oči nan svitle i smiju se.
Eko, počela san zo blagdanon, pa ću tako i finit. Pogljedan u nebo i vidin
jedan jako veli oblak – kako da je brod na jadra. Gljedan i čekan da se od njega
razvije svileni facol božjega pasa (duge) oslikanoga zo ruku anjela ki navišćuje
Isusovo rojenje.
Božić je. Veli blagdan za sakoga. Neka nan bude blagoslovljen, pun svitlo-
sti i dobrote. Aš božićno je srce darežljivo, otvoreno za svih ki su potribni (a ča
ćeš lipče i bolje). Božićno srce u sagdanje sivilo posipa zlatni prah darežljivosti
i dobrote.
A i Mlado leto otvara teren za novu dobrotu, veru da će nan 2019. leto bit
srićno. Ufan se da će jušto tako i bit, da ćemo i sagdanje delo i sve ča ono sobu
nosi nikako laglje potrpit.
Srićni van i blagoslovljeni blagdani.
Marija Gračaković, rojena Mrakovčić, 1943. g. Kornić na ižulu Krk je selo u ko

san se rodila, a na Lokmartin (župa Kornić) san rasla i prvu mladost pasala, navadila
ča su krijanca, štimanje sakoga čovika i svojega govora. U Veju (Krk) san finila
gimnaziju, a u Zadar Filozofski fakultet.
U Crikvenicu, ka je moja ljubav “od prve” našla san svoje prvo delo, našla,
prišla i do penzije ostala u svoju prvu i jedinu Srednju školu dr. Antuna Barca.
Do seda san u svit poslala dva libra: “Tražim nekog dječaka” (Vladimir Nazor
među Crikveničanima). Svoj drugi libar naslovila san “Štorije od besed” koga san
darovala svin kin je čakavska beseda u srce.
U tisak je šal moj novi libar “Crikvenica – tragovima Frankopana”. To su
“ilustrirane” štorije o frankopanskoj darovnici i veloj bogatiji duha ko je prnesla
našoj Crikvenici, a ona već šesto let dura.
Mirjana Klement 261
Mirjana Klement
Zauzdane čežnje
Žuti daž
“Ti si moja tičica”,

Nježno njoj je šapćal
Dok ju j’ va zagrljaju držal.
“Ti si moj žuti daž”,
Pomalo j’ odgovorila i čvrsto ga zagrlila.
“Ma kakov j’ to žuti daž?”
Uvređeno je pital.
“Znaš,ono kad va jesen po šume šećeš
A zi drv žute perca padaju
Pa ko žuti daž zgljedaju
Mene ti od lipoti, valje suzi na oči pridu
I to ti volin, najviše na svitu!”
Srcen mu j’ teplina šviknula,
Aš mu j’ na skriveć rekla
Da ga (ko žuti daž) voli najviše.
Da ili ne
Dugo j’ va sebe pensala

Kako će znat
Ki njoj se od seh oneh hofiranti
Najviše pijaža
Aš saki manu ima
I teško j’ zibrat.
Ne voli umidne ruki ni masni vlasi
Ne voli onoga ki se hvali
A bome ni onoga ki nima ča reć
A kako tek od golja pobeć?
Samo ti zbiraj, mat je mrketala
Da ne biš kratkeh rukavi ostala!
Ča j’ mat govorila
To se j’ trefilo.
Eno va dvoru, na suncu
Stara divojka sedi
I misli
Da more bit ni loše
Ni umidnu ruku držat
Ni umidnu ruku držat
Samo da ti ju ima ki dat.
Mirjana Klement 263
Ditešce
Puno j’ domaćeh
Okol nje ofretalo
Na se modi su ju vabili
Lipe njoj besedi govorili
Da bi šnjun bili.
Ona j’ samo mučala
Mučala i strpljivo čekala
I furešta zibrala.
Lipo su živeli, dobro njoj je bilo
Se dok se ni miće rodilo
Aš je muža čula
Kako matere veselo zija
“Djetešce se rodilo!”
Baš se j’ razjadila
Pa j’ onako mučena zijala
“Ni djetešce nego ditešce
I to sin, muškića san rodila!”
I totu j’ skoro do rata prišlo
Dok ju ni oprost pital
Jubav
Stisla sej va kantun

Da ju niki ne čuje
Va sebe jecala
Aš ju je jako uvredil.
Dok je s prijatelicami šetala,
Na glas da si čuju, zinul je za njun
Da ima nogi ko žirafa.
Besedi su ju za srce ujile i uvredile.
Zrasla j’ va lipu divojku
Ma ga nikad više ni pogljedala,
Nego j’ s lipemi nogami
Ke nisu ni sličile na žirafine,
Stalno pred njin paradirala.
Ki bi se spametil da j’ žirafa za se kriva!
Na se strani
Kraj nje je na vrućen melu ležal,

Prstami njoj prsti stiskal
I tako mu j’ oko srca bilo teplo
Da bi ju najrađe kušnul.
Malo se j’ okrenul, oko sebe pogljedal,
A ono suseda do susedi sedi.
Ma ki j’ vrag rekal, da se domaći ne kuplju!
Mirjana Klement 265
Kako njoj pokazat
Oko san na nju hitil

A nisan znal
Kako bin njoj pokazal
Da mi se baš jako pijaža.
Dal da njoj rožicu kupin
(ma ki će ju od srama nosit?)
Dal da ju na pijaču ili kafe zoven
Ili da gremo samo prošetat
Ma ki će to vrag znat?
Ki zna kakove je fele
More mi valje nogu dat
Kako ću onda od srama zdurat?
Dok je tako kontal,
Drugi je bez srama rožicun prišal
Na kafe ju zval
Š njun prošetat pasal
Pa j’ ev prvi brez divojki ostal.
Morda još uvik hita oči!
Strašljiva noć
Bila j’ to jena
Mirna, škura, i tepla noć.
Niš se ni čulo;
Ni dihanje vetra
Ni šum mora
I činelo mi se j’
Koda su mi uše
Pune bumbaka.
Od žive duše ni traga ni glasa
Krsta duha nigde ni blizu,
Samo negde dugo zavija pas.
Baš je evo
Va miru, škuru i tepline
Jedna strašljiva noć.
Va dihu mi duša ostala
Dih rakije
Kuma Ljuba j’ imela

Obraz gladak i ko rožica črljen.
Va rakije se umivala,
Po rakije je stalno dišala,
Pa ju nis rado kuševala.
To j’ bila ona prva rakija
Ku j’ brlja zvala,
Nikomu ju za pit ni dala
Nego se j’ va njoj umivala
I saku večer nogi masirala.
Dih valerijane
Tete Roža je na valerijanu davala

Po kapljicah je cela kuća dišala.
I čaj kad bi mi dala
Va kikarice se uz lipicu
Valerijana toćala.
Dih ovac
Strina Ana je oštro

Na ofce i kozi dišala
Aš je š njimi
Vječno po planine ofretala.
Mirjana Klement 267
Dih skorušav
Moja nona je nalipče dišala,

Koda je z vriće skorušav,
Grozdova i mićeh hrušvic,
Sakoga jutra zihajala.
Još mi j’ puno dihi

Va duše zi detinjstva ostalo
O njimi bi se i roman napisalo,
Ma moran stat pisat na vrime
Da van se ne zamere
Dihi zi davnine.
Lajavac
Od šuba san
Tri cipli ćapal
Kad su prišli po feral.
Nis nego osti zvukal
Već san videl mrkača
Va more jih hitil
I mrkača nabil.
Tako se j’ hvalil
Kad je doma z mora hodil.
A niki ni znal
Da mu j’ sić prazan
Aš ga j’ mokrun krpun pokril
Da bi svoju laž sakril.
Labor i gardelac
Labor je v ruku zel

Lahken korakon
Va šumu se zaputil
Pod grabić sel i dela se ćapal.
Labor je na kitu obesil
Va njega bokunić kruha stavil
I šćapić pod poklopac namestil.
Malo dalje je kiticu
Črnen biskon namazal
A onda se j’ zafikal
Tići vabil i mislel:
“Siguro su lačni,
Pa će brzo prit!”
Gardelac je na vab prišal
Na kitu do labora sel
Veselo “Baš si blesav!” kantal,
A onda se j’ vajer digal
I odlepršal.
Mirjana Klement 269
Murvica
Ćutil se j’ umorno;
Ni ni čudo, već je ostarel
Već se prignul,
Jedva j’ već hodil
I više puti sam sobun govoril.
Samo da mi j’
Do murvice prit
Na hrapavu njoj se koru naslonit
I malo oči sklopit.
Samo da mi j’
Do murvice prit
Va zelene pera oči utopit
Par besed reć i pod njun
Na miru umret!
Mirjana Klement, rođ. Golac, 1952. g. Rođena je u Novom Vinodolskom, živi

u Crikvenici u kojoj je pustila tako čvrste korijene da “...ni bure, ni nevere ka jih
more zičupat.”
Po zanimanju je slastičarka. Rano je, još u osnovnoj školi, svoj doživljaj svi-
jeta koji je okružuje, počela bilježiti stihom i sanjarski progovarati o ljudima koji je
okružuju. Tiha, bojažljiva, nenametljiva i duboko emotivna nastavila je i u ozbiljnim
godinama stvarati i slagati čistu i jednostavnu, jasnu i ljudski toplu liriku koja je
odraz emotivnih stanja njezine duše.
Svoj prvijenac, zbirku poezije “Trag postoli”, objavila je 2013. godine. Sti-
hovima ove zbirke autorica nas uvodi u zamišljeno putovanje kroz godine na trago-
vima duha i poezije. Oni su ljubav i višegodišnje pjesničko promišljanje o svijetu,
njezina snaga, metaforički uzlet, unutarnja čarolija.
U pripremi za tisak je i njezina knjiga maštovitih dječjih priča i crikveničkih
legendi.
“Zauzdana čežnja” druga je Mirjanina zbirka poezije u kojoj ljubav i život
koračaju zajedno. Ona je utočište za svakoga tko se ikada, na razmeđu sna i jave,
prepustio ljubavi.
Jadranka Cetina
Suhe suzi
Štorija prva, poveda Marija Jardas – Antina Gornja / Jardasi
Moja prva žurnada
Imela san trinajst let. Bačurkini pul Marčeji su imeli kravi, peknjicu, butigu
i grunat. Bilo je čuda za delat pa su zimali težaki. Neki Šanto je grabil velo
veje, a mi ženske smo onda mele z metlami od prašća. Mele smo onako jedna
za drugun. Ja san bila najmlaja ale nisan otela bit zadnja. Tako smo delale do
noći. Veje se j’ stavjalo va lancuni i po četiri lancuni na lojtri. Kad je zaškurilo,
šli smo na večeru. Bila je pašta i kompir. Omput san videla kako me riki bole.
Komać san jih dzignula do stola. Da ću zet žlicu – nemoren. Rinula san ju ća,
z obedvemi rukami san zela pijat, nagnula ga i se to popila.
Vaveki san bila drobna. Pod kućun smo zvali griža, aš je griža i bila. Još
se spametin kako je jedanput bura jako puhala. Fikalo je. Zdignulo me je i neslo
preko griže va dolčić. Postoli su mi pali, jeni žuti škarpeti. Mama je vapila. Pala
san na zemju pa mi ni niš bilo.
Ja, čuda let san hodila z mlekon. Na Vazan i na Božić nismo nikada šle,
samo na Viliju Božju i na Velu sobotu. Za Vazan smo se oprale, košaru, pla-
šćanicu, obrusi. Obnovile smo kalceti. Jedna pul Sroki jih je na makinu plela.
Tarvesi smo zašile na kampanu. Se je bilo oprano, speglano, lati poluštrane.
Vaveki smo nosile bluzu i brhan. Okol pasa smo klale svitak. Na sam Vazan se
j’ od jutro moralo obuć bladanjski. Pred crekvun su nas muški gjedali.
Na jednu Majku Božju Kandaloru smo šle v Rreku z Milkun. Grdo vre-
me, puhalo je, ledilo. Za nazad smo komać hodile. Komać smo gjedale aš je v
oče nosilo, obrazi ledeni. Negde na Vožišćeh da fermajmo je rekla. Ona je bila
onako meškinjasta, cvenjasta. Nisan pustila leh san rekla da homo naprvo aš ni
bilo za fermat se. Kad san prišla doma, mama je z mane komać trdu robu znela.
Se je bilo skrućeno od leda.
žurnada – nadnica
Štorija druga, poveda Dragutin Host – Stuparov / Kosi
Rojen san 30.07.1909. pul Marčeji. Bilo nas je pet muškeh i dve sestre: Jože,
Tone, Milan, ja (Drago), Vitor, Mima i Milka. Va familije nas je z nonoton bilo
deset. Niki ni šal školu. Kod deca smo se lovili po umejkeh se do Mladenić pa
Jadranka Cetina 271
do Pogjeda. Tekli smo po batude. Neki Lojzo je imel najtrje noge. Jedanput je
poplati od gumi za trdice zašil. Onda smo se igrali na prji-stezi, ki će lovit. Na
triju, kamičić se j’ z nogun rivalo (to se j’ reklo stubičat), onda smo kebri na
palicu nabadali pa su se vrteli, igrali smo špigli. Ako ti je ki dal kakov solad,
pili smo pasaretu i ukrali špiglu za igrat, pasli kravi. Imel san 7-8 let kad san
počel na pašu hodit. Na pašu je hodilo so selo. Dokle smo bili z blagon užali
smo po vrteh repu nać i pojist, krušvi al jabuki, ča j bilo. Komać smo čekali da
sunce zapade pa da gremo doma.
1918. je otac prišal z rata. Bila je mizerija. Imeli smo dve kravi i telice.
Va Studenoj je kupil vola, zval se je Hijac, a drugega na Brgude. Zvali smo ga
Plavac. S ten je počel delat. Potla smo prišli na deset komadi blaga.
Imel san deset let kad san šal va paleriju na Gumance, kade je sad sloven-
ska granica. Bil san z braton Jožeton. Pilili smo na ruki i tako me je zmučil da
san krf cural. Šal san doma i povedel. Poslali su me Daboviću. Dal mi je lekariju
pa san prišal na se. Onda nazada va goru. Kad smo se pojili ča smo zeli, naprvo
smo bili lašni. Jože da re doma, mane je pustil i šal je, a mulac je gorel. Ja san
čuval. Tukal san z lopatun da vidin ako je ča progorelo. Kako san bil lačan šal
san i ja doma. Na Židovje je bil naš umejak i tamo san našal našeh aš su kosili.
Poslali su me Fušaroven va Klanu (imeli su butigu), neka pitan špeha i muki i
neka ren nazad. Tako san storil i šal opeta zgorun. Se san to prehodil bos.
Fanj dan san tamo bil sam.
Imel san jedanajst let kad je mama umrla. Milka i Vitor su bili još mlaji.
Otac je imel 48 let kad je ostal udovac i ni se više ženil. Najviše je kuhal Jože,
najstareji brat. Pinjatu je stavil na srede pa ki ča ćapa. Znan da smo i pjuvat
užali, ma se je sejedin se pojilo. Samo pinku kruha smo zeli saki dan pul Že-
fineh. Stavili smo kiselit po čabar kapuza i čabar repi. A i lašni smo bili. Mi
smo bivali zvan sela. Oteli smo se poć igrat z drugun decun. Ako smo se vrnuli
kašneje nego je otac rekal, bome prišli smo i na zaprto. Negde smo Milka i ja
va kokošinjake spali. Kad smo bili jači prekapali smo za ruže, delali rovi, kosili.
Ženske su hodile po vodu na Ponikvi pul Studene i na Kapitovac pul Marinić.
mulac, kopa – drva složena i pripremljena za paljenje, da bi pou

gljenila
Štorija treća, poveda Ana Marčelja roj. Dukić – Anica Katinina od

Kosi
Užalo ju se j’ videt sedeć pred vrati va koliceh, aš ni mogla hodit. Zadnje vreme
je bila samo va kuće. Mirna i strpjena. Slabo je čula već nekoliko let. S nami
je bila i njija hćer Ankica, ka njoj je rekla zač san prišla. Sedela je zad stolon,
gjedala televiziju i va pravnuka ki se j’ tu potloh igral. Ni me poznavala al je
znala čigova san. Ni bila od velega govora. Ž nje je zihajal jedan mir i blagost.
Rojena je 27.IX.1913. pul Pavletić. Malo smo poćakulale od sačesa a onda je
mirno počela povedat.
... Mama se j’ zvala Marija, a ćaća Ivan. Bilo nas je šest dece: Lidija, ja,
Ruža, Sava, Ive i Drago. S nami je bivala nona Tonka. Ćaća je delal na zidarije
Opatije i na Šušake, a mama je hodila na placu. Miću su me dali h none Koson,
Ulijaninen. Tako, nju san zvala mama, a mamu teta. Nono je pak bil bolan pa
se spametin da san mu jist davala, a bila san mića. Vavek je pital da mu hrbat
češen. Ne znan zač su me dali, to je tako bilo pa boh. Ki bi bil pital. Tu san bila
do osmega leta. Sveten Mateje san storila dva razreda, a potla san šla va Kastav
aš su me nazad zeli doma. Mi smo doma imeli šparhet, storen 1911. leta – i dan
danas je tamo. Ozidan je z tavelicami, ima kotal od bakra, a spreda ima špinu.
Imeli smo barbu ki nan je pul ognjišća povedal. Užal nas je zvat: “Hote ćemo
malo povedat”. Zajedin smo tekli aš nan se j’ to pijažalo. On je povedal, a mi
smo naslišali. Za svetlo smo rabili lojenicu al lampu na petrojo.
Lojenica – va žmuj se j’ stavilo bumbak ki je bil provučen kroz dušicu. To
se j’ natopilo z ulen. Na vrhe je pomalo gorelo. Kad je bumbak zgorel, omput
smo promenili z noven.
Imeli smo dve kravi, jednega prasca i par kokoš. Delali smo na grunte. Si
smo delali i veli i mići. Na placu je najveć hodila Lidija, a i mi smo nekad šle.
Hodeć v Reku plele smo kalceti. Po večer smo pod lojenicun štikale, al krpale
– se se j’ krpalo aš ni bilo soldi za drugo kupit.
Ćaća je delal prezidi, a mi smo mu kamene nosile. Onda smo z dolca nosile
zemju i zisule je zad prezid. Tako se j’ storila leha. Potle j’ trebalo šternu storit.
Na četire jutro smo stali i kopali za šternu, bome mi deca. Ćaća ju j’ storil. Bila
j’ mića. Držala je vodu samo za mesec dan. Blago je popilo, pralo se je, zalelo
ča se j’ poselo. Onda smo z latami hodili po vodu na Žudiku. Va brentah smo
nosili vodu s Kapitovca (pul Marinić).
Jadranka Cetina je rođena u Rijeci 1953. godine gdje je prošla cijelo svoje ško-
lovanje. Kao profesorica matematike i fizike radila je u nekoliko škola. Od 1982.
godine do umirovljenja 2009. godine radila je u kastavskoj školi. Zadnjih petnaest
godina obavljala je dužnost ravnateljice škole.
Tekstove za prve slikovnice napisala je u vrijeme rada u školi za potrebe škol-
skog projekta o starim zanatima i običajima užeg zavičaja. U projekt su bili uključe-
ni učenici i dvije učiteljice. Slikovnice su bile: “Palerija” (2007.) i “Košići” (2008.).
Nakon umirovljenja, nastavila je pisati isključivo na čakavskom izričaju. Na-
stajale su slikovnice koje govore o nekadašnjem životu na širem riječkom području
i o zanatima koji polako odumiru: “Peknjica” (2012.), “Japnenica ale japlenica”
(2013.), “Štorija od Marice” – projekt kastavskog vrtića i “Gašparov malin” (2015.).
Dvije slikovnice je sama ilustrirala.
Jadranka Cetina 273
Kao zaljubljenica u svoj kraj i ljude, zajedno s Dušom Slosar Cernjar, koau-
torica je knjige “Mlekarice od Drenovi do Mošćeničke Dragi” (2011.). Osim niza
priča koja su ispričale mlekarice, knjiga je obogaćena slikama iz njihovih albuma.
Knjiga je pobudila veliki interes te je doživjela drugo izdanje.
Zapisivanjem životnih priča počela je 2005. godine i tek 2018. godine tiskala
je knjigu “Suhe suzi”. Uglavnom je obuhvaćen život između dva svjetska rata, na
području Kastavštine. Knjiga ima dokumentaristički karakter, a tekstovi su popra-
ćeni fotografijama. Sama autorica je napravila ilustracije i naslovnicu, jer se bavi
i slikanjem.
Od 2009. godine članica je Udruge likovnih umjetnika amatera “Braća Ba-
štijan” u Viškovu. Omiljeni motiv su joj kamen i more. Imala je jednu samostalnu
izložbu i nekoliko skupnih izložbi. Iste godine je pokrenula vježbe protiv osteropo-
roze u Brnčićima. Članica je Foruma žena u Kastvu i Čakavske katedre u Ronjgima.
Predsjednica je udruge Društvo “Naša djeca” Kastav. Unutar udruge pokrenula je
dječju čakavsku skupinu “Žvejarini”.
Olga Potočnik
Beseda
kad pogjed na nju ti pade
mića je, ma vredi
puno more storit
čuda promenit
ma trebe je znat naslihat
kad plače, kad moli,
naša j’ to judi domaća beseda
ka od rojenja do kraja živjenja
z nami hodi
gromača
kako od kamika
čovek z mukun jubav stori
da zavavek stoji
pomalo dok pot z lica cedi
a ruka se ne trese
kamik i srce naprvo kod ura gre
a ondan kad ura čovečja stane

spomen na jubav va kamiku zavavek zustane
Olga Potočnik 275
suhozidi
stari kamik do kamika su slagali

da bi zidi zavavek zustali
igrali smo se
i njihovu muku preskakali
a suhozidi su jin ime dali
su tu i danas zustali
ti si anke zid storil
ma nisan ga arivala preskočit
na njega san se mogla samo ki put naslonit
ma s miron san mu dohajala
tako na te san pensala
Jog
na vežički jog san prišla

aš ti tu si saki dan prihajal
s kumpanijun pomalo igral
štorije od Bodulije in povedal
ma danas ja hćer tvoja
na jogu sama stojin
aš tebe otac već ni.
na me zadnji put ruku si klal
i pasal...
Sušačanka
v oštariju je prišla
mesto kafa rikordi na stol potresla
na svilni konac kod perle ih navrezala
i tako, još jedanput
Sušačanka v oštarije “Sušak”
svoj je Sušak inkontrala
kafe čekan
kafe se posušilo
fundaća ostala
a štrolige ni ka bi povedala
šuma
šuma kad zemljun zadiši

trava od rose se zbudi
po stopah ćeš znat
tud pasevali su judi
nekad po istoj trave
pasevali smo mi
ja i ti
Olga Potočnik 277
kartolina s Korza
sunce zažeglo
po Korzu ljudi rasteglo
mići, veli, suhi, al debeli
šinjore borše potežu
muški biru piju, novine rastežu
ćakulaju i leno s cigareta dim potežu
podjela rada danas nije tema
aš danas i tako dela nema
vreme na Korzu pomalo va kumpaniji pasuje
na uru se pogleduje
s ćakulami za danas treba fermat
morda će ki doma obed parićat
a ča?
plava riba, dobra, zdrava, fina
i žmuljić črnega vina
srdačno vami
vaša s Korza kartolina
leta
leta su kod lepi cvet

tako cvet po cvet
ne obrneš se
a ono prišal je veli boket.
na stole
na stole
ruže su cvale
preko njih oči se igrale
arja je dišala!
nismo ni znali
da jubav smo k sebe zvali
kaštiga
ako si lep ni ti to od boga dar

to ti j’ kaštiga
aš vavek na te oko hiti
dežbjego
kod štriga.
moja
zagrli me jako
ne daj mi da pasan ća
i samo mučeć mi reci
budi tu,
samo si moja
Olga Potočnik 279
misal prva
moja prva i zadnja misal si ti

i žal mi ni
za seh srce san zaprla da spi
samo neka spi
neću da ga niki zbudi
aš takovi su ljudi
niš ne bacilaju
ni za kega briga ih ni
sami sebe su važni
gledaju va me
va moji obrazi vlažni
misal druga
misal moja leti

misal tvoja leti
misal ka kad se trefi
va grop se zveže
misal jaka, tepla misal
na te, mati moja.
mati moja, samo slatko spi
aš misal moja tebi leti.
život
život tri vrednote će ti dat

tvoju besedu, ime i obraz
po ken će te vavek prepoznat
aš drugo će se pasat
pogled
tinel, stara poltrona i stol

zdela puna letnjega blaga
grozje i smokve dve zrele
ke su od vremena posušele.
jesen
kiša po tleh listi zalepila

popuzalicu storila
pomalo pomalo gren
da nogi ne popleten
aš oči su me pušćale
va srcu tuga
ma to j’ štorja duga
Olga Potočnik 281
oblak
na nebe beli san oblak našla

i rekla
ma si lep mići
moj ćeš bit
tu va te ću se skrit
tu manje teško će mi bit
pazit ćeš me i čuvat
na tebe mirno ću spat
jugo
oblaki sivi nebo zavili

galebi nisko lete
rekli su, jugo će...
pišen
ove besede vami pišen

da ih zapametite kad budete blizu, a dugo
da ste zajedno, da dišete skupa
da se volite kako dečja pupa
otročići
čuda ručic z rukom san popeljala

čuda put prvu žlicu dala
čuda put miće suzice otrla
sega toga
a i više od toga
san storila,
ajedno nisan mogla storit
nisan mogla mat van bit.
Olga Potočnik rojena je v Reke 1946. leta od mame Slavonke i oca Bodula. Doma
va familije govorilo se je samo štokavski.
Finila je Medicinsku školu v Reke, a delala je va Dome za napuštenu djecu
Mira Raduna Ban v Reke, na Potoke. Počela je pisat na čakavsken zajike zadnjeh
desetak let, od kada se je razbolela i oslepela je, pa svoju muku i dugi dani provuje
skratit i ulepšat s pisanjen za oneh ki su okol nje.
Pjesmi su njoj objavjene va zajedničkeh zbirkah, va Puntape i Verši na šterni,
va Noven liste i Trsatskoj revije. Bila je tri leta za redon pohvaljena kad je sudjelo-
vala na Hrvatskom saboru kulture.
SUDBINA KNJIGE
Igor Žic 285
Igor Žic
Giovanni Stelli: Storia di Fiume

Pordenone, 2017.
Izašla je nova “Povijest Rijeke”, što je dobro za svaki grad koji imalo drži do
sebe! Poslije moje, dobro prihvaćene, “Kratke povijesti grada Rijeke” (“Ada-
mić”, 1998.; ukupno sedam hrvatskih, te talijansko i englesko izdanje), dr. Ante
Simonić dao je jednu znatno obimniju sintezu u tri sveska, na 2.500 stranica: “I.
Rijeka vremena – II. Rijeka velikog uzleta – III. Rijeka novih nadanja” (2015.).
Giovanni Stelli, nije krenuo tim putem, već je njegova knjiga koncepcijski puno
bliža mojoj. Dakle, riječ je o osobnom, esejističkom pogledu na vrlo zamršenu
povijest Rijeke, kojom nastoji čim jednostavnije pojasniti vrludanja grada kroz
različite epohe i različite države.
Između Stellijeve i moje vizije povijesti grada vidi se sličnost od rješenja
naslovnice, preko naziva poglavlja, odnosno obrađivanja sličnih tema na sli-
čan način, do zgušnjavanja vremenskih razdoblju u trenucima velikih lomova.
Razlika je u tome što on daje pogled kao “esul”, kao “Fijuman” koji je otišao
iz rodnog grada poslije Drugog svjetskog rata i neizbježno je da nam je kut
gledanja na pojedine događaje prilično različit.
Ovdje treba napomenuti da se ono što je najveći izazov za svakog povje-
sničara Rijeke može sažeti kroz jedno simpatično pojednostavljenje iz vremena
najvećeg uzleta Rijeke, dakle od 1868. do 1918., dok je, u sklopu prostrane
Austro-Ugarske, “provizorno” potpadala pod Mađarsku, a koje glasi: “Rijeka
je mađarski grad u kojem Hrvati govore talijanski.” Meni je ovo simpatično i
prilično blizu istine, no Stelliju se ova formulacija ne bi dopala, jer je njego-
va teza, očekivano, nijansu drugačija: “Rijeka je zapravo Fiume, od rimske
Tarsatice do velikog talijanskog egzodusa iz grada – oko 30.000 stanovnika
između 1943. i 1954. – s kraćim razdobljima austrijske, francuske, hrvatske,
mađarske, njemačke itd. uprave, uz nekoliko godina postojanja Riječke države
(D’Annunzio, Zanella).”
Kako bi zainteresirani čitatelji mogli dobiti plastičnu (3 D!) sliku povijesti
Rijeke, vjerojatno bi se obje knjige trebale izdati i na hrvatskom i na talijan-
skom, unutar istih korica, odnosno zaštitne kutije! Jer ne smije se zaboraviti
da je Rijeka svijetu dala torpedo, kao strašno oružje Roberta Whiteheada iz
1866. i fašizam, koji je u Rijeci po prvi put postvario Gabriele D’Annunzio
1919. godine u Guvernerovoj palači. S time što treba napomenuti da je američki
predsjednik Wilson, na mirovnim pregovorima u Parizu poslije prvog svjetskog
rata, predlagao da riječka Guvernerova palača bude sjedište buduće Lige naroda,
286 Književna Rijeka / SUDBINA KNJIGE
što je predlagao 1944. i grof Carlo Sforza, veliki protivnik D’Annunzija. No svi
znamo da su Ujedinjeni narodi zaživjeli u New Yorku.
Koliko je povijest Rijeke zamršena, govori nam i podatak da je Rijeka
jedini grad u Hrvatskoj koji ima tri muzeja u Italiji: “Arhiv i povijesni muzej
Rijeke” u Rimu, D’Annunzijev muzej “Vittoriale” na Lago di Garda, te “Muzej
dalmatinske, riječke i istarske kulture” u Trstu.
Rijeka ima i svoj ozbiljni povijesni časopis koji se izdaje u Rimu i koji se
zove, naravno, “Fiume”, a kojem je glavni urednik Giovanni Stelli.
Giovanni Stelli rođen je u Rijeci 1941., a napustio je rodni grad 1946.
godine pred komunističkom osvetom. Diplomirao je filozofiju, a radio je na
Regionalnom institutu za eksperimentalna pedagoška istraživanja Umbrije i
predavao je pedagogiju na Sveučilištu u Basilicati. Suradnik je Talijanskog In-
stituta za filozofske studije, a zaokupljen je klasičnim njemačkim idealizmom,
suvremenom filozofijom i njenim podučavanjem.
Nama su važniji njegovi doprinosi povijesti Rijeke: sjajna knjiga “Fiume e
dintorni nel 1884” (“Rijeka i okolica”, Trieste, 1995) o Heinrichu von Littrowu;
“La memorie che vive. Fiume: interviste e testimonianze” (“Sjećanja koja žive,
Rijeka: razgovori i svjedočanstva” (o esulima, Roma, 2008.; te “Istria, Fiume,
Dalmazia laboratorio d’Europa”, I-II (Foligno, 2009.). Iz prve dvije knjige mo-
žemo saznati o Rijeci, koja je bila nevjerojatno uspješan grad u Austro-Ugar-
skoj, te kako su i zašto “Fijumani” (što god to značilo!) napustili Rijeku nakon
pada fašizma – kojem je Rijeka dala ključne prinose [D’Annunzio i Giovanni
(Ivan) Host-Venturi]!
Mogao bih raspravljati o masi detalja u knjizi – s kojima se ne slažem! – od
toga da je Giovanni Kobler “najveći talijanski povjesničar Rijeke”, iako je Ivan
(Johann) Kobler (Rijeka, 22. kolovoza 1811. – 2. srpnja 1893.) došao, zahvaljujući
ocu, kao gradišćanski Hrvat iz Željeznog u Koruškoj, a majka Teresa bila je rođena
Bakranka Luzer. Giovanni je pučku školu i gimnaziju završio u Rijeci. Školova-
nje je nastavio u Zagrebu gdje je od 1829. do 1832. bio na filozofiji i pravu. Od
1832. bio je u gradskoj službi u Rijeci prvo kao vježbenik, potom tajnik (1835.),
perovođa kapetanskog suda (1836.) i napokon sudac rektor i patricijski savjetnik
(1842.). Od 1835. bio je odvjetnik, a godine 1843. bio je izabran za zamjenika za-
stupnika u ugarskom parlamentu. U državnu službu stupa 1850. prvo kao kotarski
sudac u Rijeci, a potom od 1853. u Zagrebu kao referent pri banskom stolu, a od
1854. kao vijećnik. Od 1861. prisjednik je banskog stola, a od 1870. predsjednik
apelacionog suda u financijskim predmetima. Umirovljen je 1871. s naslovom
ministarskog savjetnika.
Od tada do smrti intenzivira rad na svom životnom djelu, povijesti Rijeke
u tri sveska pod naslovom: “Memorie per la storia della liburnica città di Fiume”
(“Prilozi za povijest liburnijskog grada Rijeke”). Knjiga na kojoj je radio više od
četiri desetljeća ostala je nedovršena, no velikom količinom sakupljenih činjenica
zaslužila je da se tiska tri godine poslije njegove smrti. U ime grada rukopis je
Igor Žic 287
“sredila” (u smislu izbacila sve što se tiče hrvatske povijesti!) komisija u sastavu:
dr. Nicolò Gelletich, dr. Francesco barun Lettis, dr. Francesco Polesi, prof. Aladar
Fest, prof. Pietro Zambra i prof. Arturo Dalmartello. Uz sve manjkavosti ta knjiga
iz 1896. (reprint Trst, 1978.) na svojih 829 stranica donosi mnoštvo podataka i još
uvijek čeka kompletan hrvatski prijevod.
Umjesto zaključka: Stelli se sa svojom knjigom nadovezuje na pristojnu fa-
šističku knjigu Silvina Gigantea: “Storia del Comune di Fiume” (Firenza, 1928.),
te na sjajnu, još više fašističku knjigu, Edoarda Susmela: “Fiume e il Carnaro”
(Milano, 1940. – predložak za knjigu “Kako čitati grad” Radmile Matejčić!), te na
“Breve storia della citta di Fiume” Igora Žica (koja ga ne veseli, ali koju oprezno
uvažava). Druga linija povijesnih knjiga o Rijeci ide preko Koblera (I-III, 1896.),
preko “Povijesti Rijeke” koju je uredio Danilo Klen (1988.), do Simonićeve po-
vijesti Rijeke (I-III, 2015.) na 2.500 stranica.
Stelli i ja se slažemo oko recepta za “Povijest Rijeke/Fiume”, ali se ne sla-
žemo oko omjera pojedinih sastojaka (hrvatskih – talijanskih – austrijskih – ma-
đarskih; mađarska pretjerivanja prisutna su kod Ilone Fried: “Fiume citta della
memoria”, “Rijeka grad sjećanja”, Udine, 2005.). Također se ne slažemo oko
današnjeg broja stanovnika “gradića na Kvarneru” – on govori o 170.000, no za-
dnji službeni popis navodi 122.000, dok je stvarni broj vrlo blizu 100.000. Zlatni
dani Rijeke daleko su iza nje, no još uvijek ima nade dokle god netko uopće želi
pisati povijest “senilnog bisera Kvarnera”.
Igor Žic
Marija Lazanja Dušević: Pozdrav iz

Rijeke / Un saluto da Fiume
Muzej Grada Rijeke, Comunita degli Italiani di Fiume, 2018.
Ovo je jedna od onih knjiga koju svaki Riječan – koji drži do sebe i u ova teška
vremena zamiranja lokalne gradskosti – jednostavno mora imati! To je tip knji-
ge/gradskog albuma, koje ljudi obično čitaju u dijelovima i listaju u trenucima
sentimentalnih raspoloženja. Amerikanci bi rekli knjiga za kišni dan. Dakle
pred nama je, na dvije stotine stranica, Rijeka na starim razglednicama iz zbirke
Muzeja Grada Rijeke.
Ono što se kod ove knjige sretno povezalo je da su se najviša kvaliteta i
najveća popularnost razglednica zbivali istovremeno s najvećim usponom grada
Rijeke, dakle onim razdobljem provizorne mađarske uprave od 1868. do 1918.
godine.
Ervin Dubrović, ravnatelj Muzeja Grada Rijeke i veliki ljubitelj lijepih
knjiga, u uvodu je sažeo razlog izdavanja knjige:
“Ova knjiga-katalog zato i jest prije svega namijenjena Riječanima, nji-
hovim gostima i prijateljima, svakako njezinim najbrojnijim korisnicima. Oni-
ma kojima nisu osobito važne tehničke pojedinosti, kao ni povjesničarska i
teoretičarska razglabanja, kojima je najvažnija uspomena – na grad i luku, na
rivu, Korzo, na zgrade, ulice i trgove. Namijenjena je onima koji današnji grad
uspoređuju s jučerašnjim, koji na razglednicama uočavaju nicanje i nestajanje
pojedinih zgrada, postrojenja i urbanih cjelina. Ovdje doista imaju prigodu gle-
dati Rijeku u svome stogodišnjem razvoju, prepoznavati rast i izgradnju grada
koji se na razglednicama uvijek čini ljepšim nego što ga danas vidimo.”
Na žalost, ljepota starih razglednica ukazuje na ključni problem grada –
on je danas ekonomski upropašten i devastiran, a njegova gradskost potkopana
brojnim lošim rješenjima, kako na području urbanizma, tako i na području ar-
hitekture. Ili, drugim riječima, Rijeka je bila neusporedivo ozbiljniji – i ljepši!
– grad prije stotinjak godina, no danas, kad je postala industrijski grad – bez
industrije!
Marija Lazanja Dušević, autorica je vrlo preglednog i jasnog teksta, koji je
ponekad možda i malo odviše krut zbog inzistiranja na muzeološkom pristupu
problemu muzejske zbirke razglednica. Da je pisala tekst nešto opuštenije, na
način kako su to nekad činili Dragutin Hirc u svom očaravajućem Hrvatskom
primorju (1891.) ili Julije Kempf Po Hrvatskom primorju (1902.), s malo više
Igor Žic 289
gradskih priča, anegdota i legendi, knjiga bi još lakše dosegla kultni status – koji
je neizbježno čeka! Rijeka je grad koji obožava sebe, čak i kad je u dronjcima!
A kad se grad prisjeća blistavih dana Austro-Ugarske, onda posve izgubi glavu!
Ivo Marendić, legendarni grafički urednik koji nas je odavno napustio, a koji je
s puno ljubavi potpisivao stare fotografije, želio je da knjiga Radmile Matejčić
Kako čitati grad (prvo izdanje 1988.) izgleda upravo poput ove knjige. Na
žalost, tek znatno nakon njegove smrti, kod petog izdanja (2013.), uspjelo se
približiti tom idealu. Na sreću po ovu knjigu, odlična grafička urednica Vesna
Rožman iz prve je pogodila dobar omjer suvremenog, čistog dizajna i senti-
mentalnog ugođaja. Vizualno, knjiga je neodoljiva. I tim više postaje opasnim
svjedokom otužne i nelijepe današnjice grada na Rječini.
I tako Marija Lazanja Dušević piše o Korzu:
“Korzo, žila kucavica grada, 19., 20. i 21. stoljeća, glavna riječka šetnica
koja se proteže od Jadranskog do Jelačićevog trga. Povijesni je početak nastan-
ka Korza 1755. godine, kada je usvojen urbanistički plan razvoja novog grada
(Civitas nova), a car Josip II. donosi odluku o rušenju gradskih zidina i kula, te
zatrpavanju rova koji je okruživao tadašnji grad, a ubrzo nakon toga uklonjena
su gradska vrata. Arhitekt Antun Gnamb izradio je 1777. prvi plan razvoja Rije-
ke koji je obuhvaćao širenje urbaniziranih područja izvan Staroga grada. Prema
njegovim je zamislima izgrađena središnja gradska ulica, današnji Korzo...”
Kao što ova knjiga ispravlja konceptualne greške (nedovoljnu ambicio-
znost, da ne kažem škrtost naručitelja!) u dizajnu prva tri izdanja Kako čitati
grad, tako, što je meni izuzetno drago, u poglavlju Hoteli – korigira i nedovoljnu
ambicioznost (škrtost naručitelja!) moje knjige Riječka gostoljubivost (2000.). I
ja sam, pod utjecajem davno formiranih Marendićevih ideja o knjigama o gradu,
želio da moja knjiga o riječkim hotelima bude dizajnirana i otisnuta na načina
kao što je to ova, no neprimjerena skromnost izdavača, uzela je važan segment
glamuroznosti nečem što je po svojoj osnovnoj ideji – glamurozno! Naime,
hoteli su službena predvorja grada!
Hoteli su u riječkom slučaju možda i ključni gradski motiv jer se na nji-
hovoj blistavoj prošlosti najbolje vidi koliko je grad propao. Naime, Rijeka
je 1914. godine imala 20 hotela, a danas ih ima samo četiri (i niz zimmer frei
objekata, neusporedivo niže razine od hotela)!
Marija Lazanja Dušević, uz presudnu pomoć Vesne Rožman, te nužnu i
logičnu podršku ravnatelja Ervina Dubrovića, ali i uz izdašnu financijsku pomoć
Zajednice Talijana Rijeke, uspjela je sačuvati za budućnost jednu povijesnu
priču o gradu, koja, kako vrijeme neumitno prolazi, sve više zvuči i izgleda kao
bajka o izgubljenom zlatnom dobu.
Naravno, u vrijeme Austro-Ugarske nije sve bilo baš tako kao što izgleda
na starim razglednicama (bilo je tu i žestokih nacionalnih sukoba i različitih
bombi!), no u vrijeme dobrog cara Franje Josipa I. (vladao od 1848. do 1916.!)
Rijeka, taj mali velegrad, je blistala, onako bogata, poduzetna i nezaustavljivo
brzorastuća. Trst je bio neuhvatljiv i dalek (danas je još neusporedivo udaljeniji,

utonuo u svoje dekadentno bogatstvo najugodnijeg grada za život u Italiji!), no
Riječani su vjerovali da zlatno doba ne će imati kraja! Da je samo monarhijsko
nebo granica!
Ova knjiga donosi, na najljepši način, najveći riječki san! San o gradu ko-
jem se sve pretvara u zlato! I zato će ova knjiga postati kultna – jer je u njoj sve,
kao da je rađena u doba Austro-Ugarske, kad su svi imali više vremena no što
im je zaista trebalo, a istovremeno se sve stiglo napraviti – na najbolji mogući
način! Knjiga u počast davnašnje ljepote grada smještenog u kutu Kvarnera,
na obalama Rječine, u podnožju Učke, koja uporno zaustavlja oblake!... A na
starim razglednicama nikad ne pada kiša!
Igor Žic 291
Igor Žic
Dragan Velikić: Bratstvo po mrlji

Laguna, Beograd, 2018.
Dobio sam od Dragana Velikića njegovu, tek otisnutu, knjigu kolumni Bratstvo
po mrlji, preko zajedničkog prijatelja, koji ju je donio iz Beograda. Velikić je
slobodan umjetnik i već dulje vrijeme najvažniji srpski književnik – i to na
nekoliko razina. Naime, on je jedini srpski književnik koji želi biti istovremeno
i pisac Srednje Europe – što je eufemizam za duhovnu ostavštinu Austro-Ugar-
ske! – pa ne iznenađuje da je najprevođeniji srpski pisac na njemački i mađar-
ski. Preveden je na petnaest europskih jezika, te na arapski i farsi. Osim toga,
dva puta je dobio NIN-ovu nagradu za roman godine (za Ruski prozor – 2007.
i za Islednika – 2015.), a bio je i srpski veleposlanik u Austriji između 2005.
i 2009., u vrijeme dok je Vuk Drašković obnašao funkciju ministra vanjskih
poslova Srbije. Također treba navesti da se rodio u Beogradu 1953., ali i da je
odrastao u Puli, prekrasnom i – istovremeno! – antipatičnom gradu, zarobljenom
militarističkim duhom provincijske glavne ratne luke jednog ocvalog imperija,
posprdno nazivanog Kakanija.
I kao što je Josip Broz, taj nasmiješeni lažni bravar i pravi diktator, bio
karikaturalni odraz nedjelujućeg cara Franje Josipa I., tako je i Jugoslavija bila
karikaturalni odraz Austro-Ugarske – kao nova, bravarska Kakanija! Na mi-
kro razini Pule, sve je postalo još mračnije i mučnije. A upravo je Pula odre-
dila Velikićeva rana sjećanja i potragu za duhom nevoljene, ali često prizivane
Austro-Ugarske.
Diplomirao je komparativnu književnost u Beogradu, od 1994. do 1999.
bio je urednik izdavačke djelatnosti Radija B 92, no za ovu knjigu je znatno
važnije da je pisao kolumne za NIN, Vreme, Danas, Reporter i Status.
Velikić i ja smo u ovakvoj i onakvoj komunikaciji od kraja 2013. godine
– vezano uz njegov roman Bonavia (Beograd, 2012.; Zagreb, 2013.). U tom ro-
manu je, istražujući povijest svoje obitelji, postavio meni vrlo zabavnu tezu, da
je začet u riječkom hotelu Bonavia! Objavio sam dulji prikaz tog romana u Knji
ževnoj Rijeci (3/2014.), potom osvrt na vrlo zanimljivu i vrlo mračnu monografiju
Pula-grad interval (Pula, 2014.; KR, 1-2/2015), te osvrt na roman Islednik (KR
1-2/2016.). Posebno sam ponosan što mi je dao i ulomak tada još neobjavljenog
romana Islednik (KR, 1-2/2015.) u kojem sam odmah prepoznao vrhunsku prozu.
Ukratko, imam 6-7 njegovih knjiga i zahvaljujući tome mislim da ga pri-
lično dobro poznam i kao pisca i kao čovjeka. Nekoliko puta smo se našli u
Puli i Rijeci i dulje smo razgovarali uz večere i poneku čašu vina. U nekoliko
prilično bitnih stvari imamo posve suprotstavljena gledišta, no dio puta koji mo-
žemo ići zajedno – idemo zajedno. Najviše se razilazimo oko doživljaja Titove
Jugoslavije – on, pomalo sentimentalno, smatra da je to bilo ozbiljna i uređena
država, dok ja polazim od teze da je Austro-Ugarska bila posljednja ozbiljna
i dobro uređena država na ovim prostorima. Bitno su nam različiti stavovi i o
uzrocima ratova kojima je ta bravarska Kakanija sahranjena. To možda nije
toliko bitno za njegove romane, ali je bitno za njegovo političko djelovanje i
za njegove kolumne.
Eseje i novinske tekstove već je objavljivao u knjigama: Yu-tlantida
(1993.), Deponija (1994.), Stanje stvari (1998.), Pseća pošta (2006.), O piscima i
gradovima (2010). U Bratstvu po mrlji polovica su stariji tekstovi (2010.-2013.),
a polovica noviji (2016.-2018.). Knjigu sam vrlo brzo pročitao i bila mi je be-
skrajno zabavna, no za većinu hrvatskih čitatelja teme su, uglavnom, odviše srp-
ske, da bi ih zaista mogla zainteresirati. Yugoslavenima bi mogla biti zanimljiva.
Sam naslov knjige treba malo pojasniti. Naime, Velikić se bavi ljudima
mračne prošlosti, čije su biografije pune mrlja. Naravno, to su u prvom redu poli-
tičari, ali tu je i cijela estrada koja služi primitivnom uveseljavanju naroda, te kri-
minalci, kao gospoda iz podzemlja, koji, u sprezi s političarima vladaju Srbijom.
I tu Velikić, kao sv. Juraj koji ubija zmaja, maše mačem i pokušava se
suprotstaviti čudovištu. On bi rekao da poput Svetog Georgija ubiva aždahu.
Ovo navodim jer imamo suprotstavljena stajališta i oko jezika: on polazi od teze
da su hrvatski i srpski jedan jezik, dok ja ne želim poput Svetog Georgija ubi
vati aždahu. Ne želim ni obilaziti fabriku veštačkih đubriva u Kutini, već mi je
razumljivija tvornica umjetnih gnojiva. Uglavnom, nas se dvojica razumijemo,
ali se često ne slažemo.
Ključna teza iz knjige – s kojom se posve slažem! – glasi u Velikićevoj
verziji:
“Vreme prolazi. Srbija tone sve više. Sasvim je svejedno gde ova zemlja
ide – da li više prema EU, ili prema Rusiji – kad je vodi postojeća ekipa. S njima
se jedino stiže u nigde. Zar je važno da li će Srbija u NATO ili ne, dok je Vulin
njen ministar vojni? S naprednjacima pravog puta nema, niti će ga biti. Ono što
je izvesno jeste da smo svakog dana od pravog puta sve udaljeniji.
Naša zemlja je politički provizorijum, čija je suverenost samo u natruha
ma. Mafija i službe bezbednosti drže Srbiju na sigurnom odstojanju od evropske
perspektive.” (NIN, 15. februara 2018. / ja bih rekao 15. veljače).
Ukratko, knjiga za ozbiljne čitatelje, no mislim da bi puno primjereniji
naslov bio: Za srednje-europsku Srbiju. Velikićev roman Islednik bio je velika
uspješnica u Srbiji (prodan je u više od 40.000 primjeraka!), no ova knjiga je
oprezno otisnuta u 3.000 primjeraka. Ne vjerujem ni da će se to uspjeti rasproda-
ti, jer je riječ o borbi za Srbiju – koja u stvari, ne postoji! Srednje-europska Srbi
ja je mit poput Yu-tija, jugoslavenskog Yetija! Jednostavno ne postoji. I tako je,
Velikić, najvažniji suvremeni srpski pisac, napisao duboko anti-srpsku knjigu!
Irena Rosandić 293
Irena Rosandić
Franjo Deranja: Tunin poučak

Naklada Kvarner, Rijeka, 2018.
Najnoviji roman Franje Deranje, Tunin poučak, doimlje se prije svega svojom
aktualnošću. Objavljen u kolovozu 2018., samo nekoliko tjedana prije dodjele
Nobelove nagrade za mir, za zasluge u borbi protiv zločina silovanja u ratu,
tematizira upravo takav ratni zločin, i to u Domovinskom ratu.
Norveški odbor za dodjelu Nobelove nagrade svojim odabirom naglašava
potrebu učinkovitije borbe protiv seksualnog nasilja kao oružja u ratu, na me-
đunarodnoj razini.
Franjo Deranja svojim romanom senzibilizira za odnos prema ovom zlo-
činu u našem društvu – “područje koje nije dovoljno istraženo, niti se toj pro-
blematici poklanja dovoljno pažnje.”
Uz temu zločina tu je prije svega tema rata koji ima nama neobjašnjivu i
nerazumljivu snagu djelovanja na ljude – “mnogo što se pomiješalo u glavama,
(...) posve dovoljno – za zločin. Jer, u ratu se čovjek promijeni. Ne prepozna-
je sebe. Ne prepoznaje sebe onakvog kakav je bio prije ikakav zaista možda
jest? Ili, možda je obratno: tek se tada u njemu probudi onaj pravi, kakav je
zapravo!?”
Dvije radnje teku usporedno: priča o zločinu silovanja i djetetu začetom
u zločinu, njegovom odrastanju, te sudionicima u zločinu za vrijeme i posli-
je Domovinskog rata, te priča o generalu Vici Rusu, kojom pisac čitatelju
približava vrijeme i okolnosti Domovinskog rata. Mjesto radnje su Rijeka i
Primorje.
Uz temu zločina i rata tu su i teme ljubavi, roditeljstva, odnos roditelja i
djeteta, osobito oca i sina, uokvirene društvenom stvarnošću tog vremena, rat-
nim i poslijeratnim zbivanjima u društvu, pretvorbom i privatizacijom.
Žanrovski, riječ je o razvojnom romanu koji pripovijeda razvojni put sre-
dišnjeg lika do samospoznaje i nadrastanja svoje sudbine.
Kompozicijski ovaj roman ima zanimljivu strukturu. Uvod i šest poglavlja
ovog romana kojima, svakom pojedinom, prethode ilustracije/crteži presjeka
ploda nara i njegovih koštica sa svojom metaforikom, u suodnosu s tekstom
koji slijedi čine semantičko jedinstvo. Pripovijedanje potresne priče uokvireno
simbolikom nara – simbolom života, nade i pomirenja, ali i tumačenja 613 za-
povijedi u Tori (židovskoj Bibliji), teče linearno, lišeno uobičajenih misaonih
digresija karakterističnih za neke ranije romane Franje Deranje. Tako se ova
knjiga čita s lakoćom.
Vrijeme događanja proteže se od početka Domovinskog rata, te dvadese-

tak godina kasnije, sve do današnjih dana.
Jaka psihološka dimenzija prisutna je u karakterizaciji likova, osobito pra-
ćenju odrastanja i razvoja središnjeg lika, mladog odvjetnika koji prolazi najgori
scenarij u svom životu. Pripremajući se za obranu svog prvog klijenta, prepo-
znaje u njemu svog biološkog oca i tijekom saslušanja klijentove pripovijesti
saznaje detalje zločina u kojem je začet. Pisac s razumijevanjem i suosjećanjem
prati njegovo odrastanje, unutarnju borbu s napetostima, emocijama, tjeskobom
i snovima. Posebno se doimlju opisi patnje uzrokovane stalnim priviđanjima
spodobe, lika koji ga je pratio – “čovjeka niskog rasta bez kose u prevelikom
sakou”, koji se uvijek udaljavao, kako god mu se približavao.
Zaigranost dominira ovim tekstom, provlači se kroz kompoziciju, likove
i njihove sudbine. Sve se doimlje kao slobodna igra duha. Roman se i realizira
upravo kroz igru duha (“i njegova lukavstva”) u stalnom suodnosu autorovih
kreacija i čitateljeve recepcije. Cvijet nara i naslov romana djeluju u prvi mah
nepovezano. Spoj nespojivog, nezamislivog kao što je i sudbina glavnog lika.
“Tunin poučak” ostaje zagonetan do samog kraja i time čitanje čini izazovnijim.
Tako je i s pripovjedačem. Pisac kao da se igra s nama. Na kraju romana
saznajemo od sveznajućeg pripovjedača da novinar Aldo, jedan od likova u
romanu, upravo namjerava napisati – ovaj roman. Zaigranost pisca u romanu
sveprisutna je i na jezičnoj razini u izmjenama imena glavnog lika. Tako For-
tunato ili Srećković, čije ime potječe od riječi sreća (tal. fortuna) dobiva ovo
ime kada je pronađen u šumarku kao novorođenče. Njegovo odrastanje i razvoj
obilježen je i promjenama njegovog imena. Dok ga u djetinjstvu zovu Natko,
vlasnik odvjetničke kancelarije u kojoj postaje pripravnik krati njegovo dugačko
ime Fortunato u “Tuna”. ForTUNAto.
Vrijednost ovog romana sadržana je u životnoj filozofiji otvorenosti pre-
ma drugome i drugačijem, te spremnosti prihvaćanja neprekidnog mijenjanja i
razvoja svoje vlastite osobnosti. Riječ je o stalnoj borbi s vlastitim duhom “koji
ima svoja lukavstva, upravo onda kada mislimo da ga držimo u našim rukama.”
Svojim suverenim pripovijedanjem, pristupajući ovoj potresnoj temi na
njemu tako svojstven način, sveobuhvatno, iz različitih perspektiva, s puno
razumijevanja, empatije, hrabro i dostojanstveno, autor bez sumnje (u)čini či-
tatelja boljim čovjekom.
I na kraju slijedi jasna poruka ohrabrenja da se “Tuninim poučkom” – vje-
rom u smislenost pomaganja drugome, jer za svakog čovjeka vrijedi boriti se,
te snagom duha, “stalnom žeđi za životom” i radom na sebi, može ispiti “svoj
pehar sudbine” i pobijediti unutarnje ljudske borbe.
Sve su to razlozi za čitanje i prepričavanje ove osebujne životne priče!
Kristina Silaj 295
Kristina Silaj
Laura Restrepo: Bunilo

Zagreb: Iris Illyrica, 2018., 294 str. Prijevod: Željka
Lovrenčić
Laura Restrepo, ugledna kolumbijska književnica i novinarka, napisala je izni-

mno značajno djelo koje djelomično možemo svrstati u psihološki roman, a
dijelom je ono pravo naslijeđe “toka struje svijesti” Virginije Woolf. Roman je
sa španjolskog na hrvatski jezik prevela književnica, urednica i prevoditeljica
Željka Lovrenčić.
Premda roman tematizira kolumbijsko društvo u doba vladavine Pabla
Escobara, ipak je u središtu romana lik mentalno bolesne žene čija stanja u
obliku bunila, grča, histerije, nemira i nezainteresiranosti književnica opisuje
identificirajući se s likom bolesne žene i gotovo realistično; poput psihijatra,
ulazi u psihološki profil Augustine i anamnezu njezina ludila.
Tema djela iznimno je teška, ali i pun pogodak za suvremeno društvu
(svijet u cjelini) jer se čini da je globalno psihološko stanje ljudi danas u druš-
tvu malčice “pomaknuto”. U fokusu je konkretna, još uvijek tabu-tema (jedna
od posljednjih tabu-tema današnjice) koja još nigdje nije posve otvorena zbog
“sramote” vezane uz mentalnu bolest i segregiranje takvih osoba. Naime, o
mentalnoj bolesti nikako da bude na prikladan način govoreno, jer se likovi
i konkretno, bolesne osobe upuštaju u veliki rizik kad govore o svojoj bolesti
budući da su u opasnosti da budu još više stigmatizirani (možda razotkriveni).
Ta je tema toliko zbunjujuća da niti najsvetiji svećenici, dušobrižnici, a pone-
kad ni psihijatri ne znaju kako bi se ponašali prema takvim bolesnim osobama
jer ni sama Biblija nije jasna kada spominje “luđake”. Izgleda da ni Isus sam
nije dobro razmislio o toj temi jer je uz takve osobe vezano zaziranje i prezir, a
nigdje ne piše da je tako nešto Božja zapovijed (premda je odnos prema njima
u glavnini takav).
Kroz cijelo djelo protkana je geneza ludila kao naslijeđe u Augustininoj
obitelji. U romanu se pojavljuju svi “statusni simboli” suvremenog društva:
seksualno nasilje, pornografija, ubojstva, trgovina drogom i prisutnost mafije
u društvu. Međutim, književnica ipak najviše opisuje detalje iz Augustininog
djetinjstva i mladosti te lažnu sliku njezine idilične patrijarhalne obitelji.
Najvažniji u romanu je odnos Augustine i njezinog nevjenčanog supruga
Aquilara koji nakon svih tjeskoba vezanih uz Augustininu pomračenu svijest
napušta vitku, sasvim zdravu i seksipilnu ženu Anitu koja traži i uzima kao i
veliki dio suvremenih žena, i slijedeći svoje srce vraća se Augustini koja ga na
neki čudan, neosviješten način voli poput bespomoćne djevojčice, ali toga nije
svjesna; nema snage niti umijeća da mu tu ljubav pokaže.
Nevjerojatna je struktura lika tog muškarca koji bez predrasuda prihvaća
mentalno bolesnu ženu kao životnu ljubav; nesretna žena mu je važna i on
poduzima sve da sazna što je uzrokovalo njezino konfuzno, kobno stanje te na
sve moguće načine pokušava pomoći svojoj supruzi.
Uistinu je duboka i dirljiva poruka ljubavi bez granica u ovome romanu;
tema je iznimno teška (ali realistična). Djelo zaista visoku umjetničku vrijed-
nost jer se u konkretnom društvu pojavljuje sve više izgubljenih ličnosti poput
Augustine, samo što se ne radi o bezazlenim bolesnim ljudima poput nje već o
opasnim tipovima koji siju smrt. Stoga takve opasne pojedince svi ljudi koji su
na strani života imaju dužnost zaustaviti jer smisao i poruka života je da, ipak,
pored svih boli i nesreća, vrijedi živjeti. No, dužnost nam je pustiti i druge,
različite ljudi, da ukoliko nisu zli, žive u društvu.
Da bi se progovorilo o tabu-temi kao što je mentalna bolest i da bi to bilo
barem djelomično društveno prihvaćeno (samo kod osoba bez predrasuda) ne bi
se smjelo ovako istančano, bolno i dubinski ulaziti u kompleksan profil takvih
osoba već bi osobe “na rubu pameti” trebalo prikazati u ruhu smiješnoga i s
dozom humora.
Jedino na takav način moglo bi se uopće početi šire razgovarati o tako
tužnoj temi o kojoj zapravo može autentično pričati i otvoreno pisati samo osoba
koja je od mentalne bolesti ozdravila. Smatram da je ipak moguće na otvoren
način pisati o ovoj temi jer je i pričanje o tako intimnom ljudskom području
kao što je seksualnost u prošlosti bila tabu-tema, a sada nije neprihvatljivo
razgovarati o njoj. Seksualnost je važan dio ljudskog života, presudan za sreću
u ljubavi između ljudi koji nisu u nekom svetom redu. Naravno, sve je to još
uvijek diskretno i delikatno.
Cijelo ovo djelo pokušaj je da se unište tajanstvenost i zagonetnost, obje
obavijene velom tajne kako bi se prekrile mentalno bolesne osobe. Ono je i
pokušaj da se s takvih osoba skinu krivnja i žig, da se prikaže njihova bes-
pomoćnost i očita bijeda te da im se da prilika da i oni budu glavni likovi (u
romanu). Neugodne teme nisu omiljene u društvu jer danas svi vole lepršavost,
bezbrižnost i komunikativnost (što je uglavnom plod glume), ali jednom kad
neka osoba istinski upozna sebe i svoje emocije (a bila je bolesna) kao i svu
muku svoje bolesti koja može proći i prolazi, tek tada je može prihvatiti kao
životni dar kroz koji bolje upoznaje i sebe i druge. Tek tada prihvaća samoga
sebe i dopušta si da živi kao živi tabu.
NAKLADNIK
ZA NAKLADNIKA
Đuro Vidmarović
NAKLADA
200 primjeraka
CIJENA
50,00 kn
TISAK I UVEZ
Naklada&Tiskara Ready2Print, Rijeka
Tiskanje je dovršeno mjeseca prosinca 2018. godine

Printed in Croatia
Autumn-Winter 2018
Adresa online izdanja

http://dhk-rijeka.com/knjizevnarijeka.html
Sva prava pridržana.

Copyright © Društvo hrvatskih književnika – Ogranak u Rijeci, 2018.

KR 3-4 2018

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

You might also like

KR 3-4 2018

Uploaded by

Document Information

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

KR 3-4 2018

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

ČASOPIS ZA KNJIŽEVNOST I KNJIŽEVNE PROSUDBE

Broj 3-4, godište XXIII., jesen-zima 2018.

Europa je bila fini spoj rimskog carstva, starogrčke filozofije i umjetnosti, te

privezan tisućama konopa koje su razvukli surovi Liliputanci ljudožderi! Spre-

Pojava i mjesto Petra Preradovića u

Gdje je Zora već zasvitlila

Nacionalno gibanje zahvatilo je sve hrvatske zemlje. Pojavom Zore dal­

Osijek, il’ Đakovo il’ Zagreb

U Zori dalmatinskoj, u njezinoj rodoljubnoj poeziji, a tu ulazi veliki broj

Biži od tanca, ma grlice,

Val oduševljenja koji je zahvatio naše ljude u tim godinama, učinio je da je

koju su osobito varirali kroz svoje stihove. Osjećaj za tradiciju na stranicama

Mislio bi kada hodi

Zdravo Zoro naša slavna

Zdravo Zoro naša slavna

U ovoj je kitici gundulićevska intonacija vješto pogođena, osmerac je

Stade presti materino zlato,

Duge su to i razlivene pjesme, satkane od velikog broja kitica, prezasićene

Na junačke noge skoči

Zagovara se i ljubav, i pravica, odbacuje se sumnja, zloba i mržnja, a

Preko dalekih krajah

Kad će draga suze naše

Pa kad već govorimo o ljubavnoj poeziji Zore dalmatinske i poetici iz

Bogovića, poznatog pjesnika i urednika Nevena iz doba Bachova apsolutizma,

Kad u djeve gledam oko

Gdje je mjesto Petru Preradoviću u kontekstu pjesništva Zore dalmatin­

Polnoć prođe – što me budi

Razbuđivanje lirskog subjekta i domovine, svitanje Zore i nadolazak gun-

14 Miroslav Vaupotić, O Petru Preradoviću, u zborniku: O Petru Preradoviću danas, Poseb-

trenutak stvaralačkog čina treba pojasniti i objasniti. Jest, besmrtnost je pjesme

Sokolove oči joj je dala,

Preradović je u Kuzmanićevoj Zori dalmatinskoj objavio dvadesetak pje-

intimističkoj poeziji. U Zori dalmatinskoj tiskane su tri velike Preradovićeve

razotkrivaju surovosti vanjskog svijeta i duboku emocionalnu dramu i kob pje-

Ah, stisni se u svom kutu

Jedna od najljepših njegovih pjesama, zastupljena u svim školskim pro-

A ti idi, nek te uzdisaji

Intimne pjesme Petra Preradovića iskren su izraz doživljaja osobnog stra-

Gdje ću tebe, o ljubavi moja,

Ni jedne suvišne riječi. Jednostavnost u izrazu, lakoća u govorenju, jasno-

Nebo vjetrom uzdiže te

Pjesma je nastala u vrijeme kada je Preradović tek počeo pisati na mate-

movi”. Ništa veliko ni senzacionalno, gotovo samozatajno. Ipak, pred nama

takva izraza, redovito ostaje zakinut za vizualni doživljaj tog trenutka. On ga

na izložbama, čak ako nam se i učini da smo ih vidjeli i s njima porazgovarali.

njemu, ne obrnuto, ne lažno, ne šareno i vitičasto. Tko se pred kamerom razot-

Prava fotografija zbiva se u trenutku kada se model više ne osjeća usmje-

spada u malobrojne, a njih svjetina i zavidnici pečate znakom nepoželjnog. Na

dvorski slikari to danas rade odabrani fotografi. Približan je rezultat i honorar.

vitičaste atribucije, kad se i u najboljoj nakani obljepljuje etiketama. Publika

Govor na promociji monografije Ljube

Općina Mošćenička Draga njeguje svoju povijest, kulturu, umjetničku baštinu

skog raslinja i cvjetova polako kleše svoje misaone monumente. Ti se misaoni

(Monografiju su u Mramornoj dvorani predstavili: Nikolina Radić Štivić, ravna­

Kipar Ljubo de Karina – povodom

Prvu izložbu Ljubomir Karina imao je povodom dana oslobođenja Rijeke 3.

je drugo odbačeno kao otpadni materijal kako bi mogla da ponese umjetnička

1980. i smrti same države 1990. Naime, umjetnici su na različitim područjima

I za kraj... Monografija velikog hrvatskog kipara izvedena je uobičajeno

Nacionalno gibanje zahvatilo je sve hrvatske zemlje. Pojavom Zore dal

Gdje je mjesto Petru Preradoviću u kontekstu pjesništva Zore dalmatin

(Monografiju su u Mramornoj dvorani predstavili: Nikolina Radić Štivić, ravna

Ni u snu nisam mislio da će moj izlet u Rusiju uroditi književnim eksperimen