Lektira popularni klasici

22

Alexandre Dumas
GROF MON'TE CHRISTO
(Dio drugi)

Naslov izvornika:
Le comte de Monte-Christo

Prijevod: Vladimir Brodnjak

Izdavač: Globus media d.o.o.

Odranska 1/1, Zagreb

Tiskara: Vjesnik d.d.

Dizajn knjige: Halid Malla

Ilustracija na naslovnici: CORBIS

ISBN 953-7160-65-3 (cjelina)

ISBN 953-7160-67-X
ALEXANDRE DUMAS

GROF MONTE
CHR1STO
(DIO DRUGI)

S francuskog preveo
Vladimir Brodnjak
.

-r------------ ---------------- ------- r-

 Druga knjiga

20. Gospodin Noirtier de Villefort

Evo što se dogodilo u kući državnog tužioca nakon odlaska gospođe
Danglars i njezine kćeri, a za vrijeme razgovora što smo ga netom
ispripovjedili:
Gospodin de Villefort je zajedno s gospođom de Villefort bio unišao k
svom ocu. Sto se pak Valentine tiče, poznato nam je gdje se nalazila.
Pošto su pozdravili starca i pošto su otpravili Barroisa, starog slugu
koji je već više od dvadeset pet godina bio u njegovoj službi, oboje
sjedoše pokraj njega.
Gospodin Noirtier je sjedio u svojem velikom pokretnom naslonjaču
u koji bi ga smještali ujutro i iz kojeg bi ga dizali uvečer. Sjedio je
ispred jednog zrcala u kojem se ogledala čitava odaja, i to mu je zrcalo
omogućavalo da, a da ne učini nikakvu kretnju, što mu je uostalom
bilo nemoguće, vidi tko ulazi u njegovu sobu, tko iz nje izlazi, i što se
oko njega zbiva. Nepomičan poput kakve lešine, gledao je umnim i
živim očima svoju djecu čije mu je ceremoniozno klanjanje nagovije-
štalo neki službeni i neočekivani korak.
Vid i sluh bijahu jedina dva osjetila što su još poput dviju iskara oži­
vljavala to ljudsko tijelo koje je već više no jednom nogom bilo u
grobu. A i od ta dva osjetila samo je jedno moglo izražavati unutrašnji
život koji je oživljavao taj kip, pogled koji je izražavao taj unutrašnji
život bijaše nalik na one daleke svjetlosti što noću upućuju putnika,
zalutalog u pustinji, na to da postoji još neko živo biće koje bdije u
tome muku i u toj pomrčini.
U tim crnim očima starog Noirtiera, koje su bile nadsvođene crnim
obrvama, dok mu sva kosa, dugačka i opuštena na ramena, bijaše bi­
jela, skupila se, kao što to biva sa svakim ljudskim organom koji radi
nauštrb ostalih organa, sva aktivnost, sva okretnost, sva snaga, sva
inteligencija što su nekoć bile raspoređene po čitavom tom tijelu i
duhu. Nedostajao mu je doduše pokret ruke, zvuk glasa, držanje tije­

5
Grof Monte Christo

la, ali je moćno oko nadomještalo sve: očima je zahtijevao, očima je

zahvaljivao. Bijaše to lešina sa živim očima, i ništa nije bilo stravičnije,
ponekad, od toga mramornog lica na kojem bi se raspalila srdžba ili
zasjala radost. Samo su tri osobe umjele razumjeti taj govor jednog
paralitičara: bijahu to Villefort, Valentina i stari sluga kojeg smo već
spomenuli. No kako je Villefort rijetko kada viđao svoga oca, i to tako
reći samo onda kad to nije mogao izbjeći, i kako se ni onda kad bi ga
posjetio nije trudio ugoditi mu nastojanjem da ga razumije, sva je star­
čeva sreća počivala na njegovoj unuci Valentini kojoj su njena odanost,
ljubav i strpljenje omogućavali da iz Noirtierova pogleda shvaća sve
njegove misli. Na taj nijemi i za sve ostale nerazumljivi govor ona bi
odgovarala glasno, svom svojom fizionomijom, svom svojom dušom,
tako da bi se odvijali živahni razgovori između te mlade djevojke i tog
grumena ilovače koji se naoko već gotovo pretvorio u prašinu, a koji je
međutim još uvijek bio čovjek golema znanja, nečuvene pronicavosti
i jake volje, koliko to može biti duša zarobljena u materiju po kojoj je
izgubila moć da sebi priskrbi posluh.
Valentina je dakle bila riješila taj osebujni problem: shvatiti starčeve
misli i učiniti da i on shvati njezine vlastite misli: zahvaljujući toj uvje-
žbanosti vrlo rijetko bi se događalo da u običnim stvarima svakodne­
vna života ne bi točno pogodila želju te žive duše ili potrebu te napola
neosjetljive lešine.
Sto se pak sluge tiče, budući da je, kao što smo spomenuli, svojeg
gospodara služio već dvadeset pet godina, on je tako dobro poznavao
sve njegove navike da je Noirtieru rijetko kad bilo potrebno da od
njega štogod zatraži.
Villefortu prema tome nije bila potrebna pomoć ni jednog ni drugog
da bi sa svojim ocem otpočeo čudnovat razgovor radi kojeg je bio do­
šao. On je i sam, kao što smo već rekli, savršeno poznavao starčev rje­
čnik, a ukoliko se tim poznavanjem nije služio češće, to je bilo samo
zbog dosade i ravnodušnosti. On, dakle, pusti Valentinu da siđe u vrt,
udalji Barroisa, pa pošto je sjeo zdesna svom ocu, dok mu je gospođa
de Villefort sjela slijeva, započe:
— Gospodine, nemojte se čuditi što Valentina nije ušla zajedno s nama
i što sam udaljio Barroisa, jer je dogovor što ćemo ga zajednički održati
takve naravi da se ne može odvijati pred jednom mladom djevojkom ili
pred slugom. Gospođa de Villefort i ja imamo vam nešto priopćiti.
Noirtierovo je lice u toku tog uvoda ostalo bezizražajno, dok su, na­
protiv, Villefortove oči kanda htjele zaroniti do u najdublju dubinu
starčeva srca.

6
 Druga knjiga

— Gospođa de Villefort i ja — nastavi državni tužilac svojim ledenim

glasom koji kao da nikada nije trpio protivljenja — mi smo sigurni da
će vam to priopćenje biti po volji.
Starčeve oči ostadoše i nadalje nepomične. On je samo slušao.
— Gospodine — reče Villefort — mi udajemo Valentinu.
Ni lice od voska ne bi na tu vijest ostalo hladnije no što je ostalo
starčevo lice.
— Vjenčanje će se obaviti za nepuna tri mjeseca — doda Villefort.
Starčeve oči ostadoše i nadalje bez života.
Tada i gospođa de Villefort uze riječ i požuri se dodati:
—• Mislili smo da će vas ta vijest zanimati, gospodine. Čini se, uostalom,
da je Valentina oduvijek pobuđivala vašu naklonost. Ostaje nam dakle
samo da vam kažemo ime mladića koji joj je namijenjen. To je jedna od
najboljih partija za kojima bi Valentina mogla težiti. Ona će naći bogat­
stvo, dobro ime i savršena jamstva za sreću u ponašanju i sklonostima
onoga koga smo joj namijenili, i čije vam ime neće biti nepoznato. Radi
se o gospodinu Franzu de Quesnelu, barunu d’Epinayju.
Dok je njegova žena izgovarala ove riječi, Villefort je bio prikovao
svoj pogled na starca pozornije no ikada. Kad je gospođa de Villefort
izgovorila Franzovo ime, Noirtierove oči, koje je njegov sin tako dobro
poznavao, zatreptaše, a kapci, raširivši se kao što bi se inače raširile
nečije usnice da bi propustile riječi, propustiše jedan bljesak.
Državni tužilac, kome bijahu poznati nekadašnji neprijateljski odnosi
političke prirode što su postojali između njegova i Franzova oca, shva­
ti taj bljesak i to uzbuđenje, ali se učini kao da ih nije zamijetio te,
nastavljajući tamo gdje je njegova žena bila stala, reče:
— Gospodine, važno je, i vi ćete to shvatiti, da se Valentina, s obzi­
rom na to što je malne napunila devetnaestu godinu, napokon udomi.
Uz to, mi u svojim dogovorima nipošto nismo zaboravili na vas te smo
se unaprijed osigurali da će Valentinin muž pristati, ako već ne da živi
uz nas koji bismo možda smetali jednom mladom braku, a ono bar da
vi, koga Valentina osobito voli i koji joj, kako se čini, sa svoje strane
uzvraćate tu ljubav, živite s njima, tako da nećete morati izgubiti ni
jednu od svojih navika i da ćete samo, umjesto jednog djeteta, imati
dvoje djece da bdiju nad vama.
Bljesak Noirtierovih očiju posta krvav.
Očigledno se u duši toga starca zbivalo nešto strašno, očigledno je krik
boli i gnjeva nadirao u njegovo grlo, pa ga je, budući da nije mogao
izaći, gušio, jer njegovo se lice zacrvenjelo, a njegove tu usne pomo-
drjele.

7
Grof Monte Christo

Villefort mirno otvori jedan prozor i reče:

— Ovdje je veoma vruće, a ta vrućina škodi gospođinu Noirtieru.
Potom se vrati, ali ne sjedne ponovno.
— Ovo vjenčanje — nadoveže gospođa de Villefort — po volji je go­
spodinu d’Epinayju i njegovoj obitelji. Njegova se obitelj, uostalom,
sastoji samo od jednog strica i jedne tetke. Kako je njegova majka
umrla u trenutku kad ga je donijela na svijet, i kako je njegov otac bio
ubijen 1815. godine, to jest kad su djetetu bile jedva dvije godine,
ovaj brak ovisi dakle samo o njegovoj vlastitoj volji.
— Tajanstveno umorstvo — primijeti Villefort kojega su počinitelji
ostali nepoznati, iako je sumnja lebdjela nad glavom mnogih ljudi, a
da se ni na koju od njih nije sručila.
Noirtier se upne na tolik napor da mu se usnice stegnuše kao na neki
smiješak.
— Vidite — nastavi Villefort — pravi krivci, oni koji znaju da su izvr­
šili zločin, oni na koje se može sručiti ljudska pravda za njihova života
i Božja pravda poslije njihove smrti, bili bi i te kako sretni kad bi se
našli u našem položaju i kad bi imali kćer da je ponude gospodinu
Franzu d’Epinayju, kako bi uklonili makar i privid bilo kakve sumnje.
Noirtier se bio umirio snagom koju čovjek ne bi mogao očekivati od
tog skršenog organizma.
— Da, shvaćam! — odgovori Villefortu pogledom, a taj je pogled
izražavao u isti mah i dubok prezir i očiglednu srdžbu.
Na taj pogled, u kojem je pročitao sve ono što je sadržavao, Villefort
odgovori slegnuvši ramenima.
Potom dade svojoj ženi znak da ustane.
— A sada, gospodine — reče gospođa de Villefort — primite izraze
mojeg dubokog štovanja. Je li vam po volji da Eduard dođe k vama te
da vam i on iskaže svoje štovanje?
Bijaše dogovoreno da starac izražava svoj pristanak tako da zatvori
oči, svoje odbijanje tako da nekoliko puta trepne, a kad bi htio izraziti
kakvu želju, digao bi oči prema nebu.
Ako bi zvao Valentinu, zatvarao bi samo desno oko. Ako bi zvao Bar-
roisa, zatvarao bi lijevo oko.
Na prijedlog gospođe de Villefort starac živo zatrepta očima.
Naišavši na očigledno odbijanje, gospođa de Villefort se ugrize za
usnu.
— Onda, da vam dakle pošaljem Valentinu? — upita.
— Da! — prihvati starac brzo zatvorivši oči.
Gospodin i gospođa de Villefort pozdraviše i izađoše naredivši da se

8
 Druga knjiga

pozove Valentina, koja je, uostalom, već bila obaviještena da će u toku

dana imati nekog posla kod gospodina Noirtiera.
Pošto su oni izašli, Valentina, još sva rumena od uzbuđenja, uđe k star­
cu. Dovoljan joj je bio samo jedan jedini pogled da bi shvatila koliko
njezin djed pati i koliko joj toga ima za reći.
— Oh, dobri moj djede — vikne ona — pa što se to dogodilo? Nalju­
tili su te, zar ne, i ti si srdit?
— Jesti — potvrdi on zatvarajući oči.
— Ana koga? Na mojeg oca? Ne? Na gospođu de Villefort? Ne? Na
mene?
Starac potvrdi.
— Na mene?! — ponovi Valentina začuđeno.
Starac ponovi isti znak.
— Pa što sam ti skrivila, djede dragi? — usklikne Valentina. Ali na to
pitanje starac nije mogao odgovoriti. Ona nastavi:
— Tijekom današnjeg dana nisam bila kod tebe. Znači, nešto su ti o
meni ispričali?
— Jest! — potvrdi starčev pogled živahno.
— Hajde dakle da otkrijem o čemu se radi. Bože moj, ja ti se zakli-
njem, djede... Ah!... Odavde su upravo izašli gospodin i gospođa de
Villefort, zar ne?
— Da!
— I oni su ti rekli ono što te je razljutilo? Sto je to? Hoćeš li da ih
odem upitati, kako bih ti se mogla ispričati?
— Ne, ne!
— Oh, pa ti me plašiš! Sto li su mogli reći, Bože moj?!
I počne se domišljati.
— Oh! Sjetila sam se! — reče utišavši glas i primaknuvši se starcu.
— Da nisu možda govorili o mojoj udaji?
— Jest! — odvrati ljutiti pogled.
— Shvaćam! Ti se ljutiš na mene zbog moje šutnje! Oh, vidiš, to je
stoga što su mi oni preporučili da ti o tome nipošto ne govorim, i što
ni meni samoj nisu o tome rekli ni riječi, te sam tu tajnu otkrila u
neku ruku uslijed indiskrecije. Evo zbog čega sam bila tako suzdržljiva
prema tebi. Oprosti mi, dobri djede Noirtier!
Postavši ponovno nepomičan i ukočen, pogled kao da je odgovarao:
»Ne žalosti me samo tvoja šutnja.«
— Pa što je onda? — upita mlada djevojka. — Možda misliš da ću te
napustiti, djede, i da ću, pošto se udam, postati nehajna?
— Ne! — odgovori starac.

9
Grof Monte Christo

— Rekli su ti dakle da gospodin d’Epinay pristaje na to da ostanemo

zajedno?
— Jesti
— Zašto se onda ljutiš?
Starčeve oči poprimiše izražaj beskrajne blagosti.
— Da, razumijeml — reče Valentina. Zato što me voliš?
Starac potvrdi.
— I bojiš se da ne budem nesretna?
— Jesti
— Ti ne voliš gospodina Franza?
Oči ponoviše nekoliko puta:
— Ne, ne, nel
— Tebe to, dakle, veoma žalosti, djede?
— Jesti
— E pa čuj — reče Valentina kleknuvši pred Noirtiera i obavivši mu
svoje ruke oko vrata — i meni to također nanosi bol, jer ni ja ne volim
gospodina Franza d’Epinayja.
U djedovim očima sinu bljesak radosti.
— Kad sam se htjela povući u samostan, sjećaš li se kako si se jako
ljutio na mene?
Jedna suza ovlaži starčeve osušene vjeđe.
— E pa vidiš — nastavi Valentina — to sam htjela učiniti da bih izbje­
gla tome braku koji me tjera u očaj.
Noirtierovo disanje posta zadahtano.
— Znači, taj ti brak nanosi veliku bol, djede? O, Bože moj, kad bi
mi mogao pomoći, kad bismo nas dvoje mogli osujetiti njihov plani
Međutim, ti si bez snage protiv njih, ti čiji je duh ipak tako živ i čija je
volja tako čvrsta. Ali kad je u pitanju borba, ti si isto tako slab kao i ja,
pa čak i slabiji od mene. Avaj, ti bi mi u doba dok si bio snažan i dok
si bio zdrav mogao biti moćan zaštitnik, ali danas me možeš jedino još
razumjeti i radovati se ili žalostiti zajedno sa mnom. To je posljednja
sreća koju mi je Bog zaboravio oduzeti zajedno s ostalima.
Na te se riječi u Noirtierovim očima pojavi takav izražaj zlobe i proni-
cavosti, da se mladoj djevojci učini da u njima čita sljedeći odgovor:
— Varaš sel Ja mogu mnogo toga učiniti za tebe!
— Ti možeš nešto učiniti za mene, dragi djede? — prevede Valentina.
— Jest!
Noirtier podigne oči prema nebu. To bijaše između njega i Valentine
ugovoreni znak da nešto želi.
— Hajde da vidimo! Sto to želiš, dragi djede?

10
 Druga knjiga

Valentina časkom porazmisli te stane na glas izgovarati svoje misli,

onako kako su joj se pojavljivale u duhu, no vidjevši da starac na sve
što je mogla reći stalno odgovara niječno, usklikne:
— Latimo se onda posljednjih sredstava, kad sam tako glupal
Ona tada stane izgovarati sva slova abecede, dok joj je osmijeh ispiti­
vao paralitičarevo oko. Pri slovu B Noirtier učini potvrdan znak.
— Ah! — klikne Valentina — Ono što želite počinje slovom B. Posri­
jedi je dakle B. E pa lijepo. Da vidimo što ćemo s tim B? Ba... Be...
Bi..„
— Jest, jest, jest — učini starac.
— Ah, dakle: Bi?
— Da!
Valentina pođe po rječnik i položi ga na stalak pred Noirtiera. Zatim
ga otvori, a pošto je vidjela da su starčeve oči uprte na stranice, njezin
prst stane žurno prelaziti niz stupce riječi.
U šest godina, od vremena kad je Noirtier bio zapao u to bijedno
stanje u kojem se nalazio, ona se toliko izvježbala u tom postupku da
je svaku starčevu misao pogađala baš tako brzo kao da je on sam traži
po rječniku.
Pri riječi bilježnik Noirtier dade znak da se zaustavi.
— Bilježnik! — reče ona. Ti želiš bilježnika, djede?
Starac učini znak da doista želi bilježnika.
•— Trebamo dakle poslati po bilježnika? — upita Valentina.
— Jest! — potvrdi starac.
— Treba li za to znati moj otac?
— Jest!
— Želiš li da bilježnik dođe što prije?
— Jest!
— Onda ćemo poslati po njega smjesta, dragi djede. Je li to sve što
želiš?
— Jest!
Valentina otrči do zvona te dozove slugu i naredi mu da pozove gospo­
dina i gospođu de Villefort k djedu.
— Jesi li zadovoljan? — upita Valentina — Jesi, vjerujem! Nije to bilo
lako pronaći, je li?!
I mlada se djevojka nasmiješi djedu kao što bi to bila učinila kakvom
djetetu.
Gospodin de Villefort uđe u sobu idući za Barroisom.
— Što želite, gospodine? — upita on gospodina Noirtiera.
— Gospodine — reče Valentina — moj djed želi bilježnika.

li
Grof Monte Christo

Na taj čudni i prije svega neočekivani zahtjev gospodin de Villefort

ukrsti pogled s bolesnikom.
— Dal — potvrdi Noirtier s odlučnošću koja je pokazivala da je uz
podršku Valentine i svojeg starog sluge, koji je sada znao što želi, spre­
man zapodjenuti i izdržati borbu.
— Vi zahtijevate bilježnika? — ponovi Villefort.
— Jesti
— A što će vam on?
Noirtier ne odgovori.
— Ma zašto vam je potreban bilježnik?! — zaintači Villefort.
Noirtierov pogled ostade nepomičan, pa prema tome i nijem, što je
značilo: »Ostajem pri svom zahtjevu!«
— Da biste nam učinili neku pakost? — upita Villefort. — Zar to baš
mora biti?
— Napokon — primijeti Barrois, spreman da ustraje upornošću uo­
bičajenom kod starih slugu — ako gospodin želi bilježnika, onda je to
očito stoga što mu je bilježnik potreban. Idem dakle potražiti jednog
bilježnika.
Barrois nije priznavao drugog gospodara do Noirtiera, te nikada nije
dopuštao da njegova volja bude u bilo čemu osporavana.
— Da! Hoću bilježnika! — naznači starac zatvarajući oči s izražajem
izazova, baš kao da je rekao: »Da vidimo hoće li se netko usuditi odbi­
ti mi ono što želim!«
— Pozvat ćemo vam bilježnika, gospodine, kad ste toliko uprli da vam
dođe. Međutim, ja ću se kod njega ispričati, a morat ću ispričati i vas,
jer taj će prizor biti veoma smiješan.
— Ne mari! — reče Barrois. — Ipak ću ga poći potražiti.
I stari sluga izađe likujući.

12
 Druga knjiga

21. Oporuka
U trenutku kad je Barrois izlazio, Noirtier pogleda Valentinu s nekim
lukavim izražajem koji je nagoviještao mnogo toga. Mlada djevojka
shvati taj pogled, a i Villefort također, jer njegovo se čelo ponovno
smrkne a obrve mu se nabraše.
On uzme jedan stolac, smjesti se u sobi paraliziranoga te stane čekati.
Noirtier ga je promatrao sa savršenom ravnodušnošću, ali je kraji­
čkom oka bio naložio Valentini da se ne uznemiruje i da također osta­
ne u sobi.
Tri četvrt sata kasnije sluga se vrati s bilježnikom.
— Gospodine — reče Villefort pošto se pozdravio s njim — vas je
pozvao evo ovaj gospodin Noirtier de Villefort. Opća paraliza oduzela
mu je mogućnost da se služi udovima i glasom, tako da i mi sami na
jedvite jade uspijevamo uhvatiti poneku krpicu njegovih misli.
Noirtier izrazi očima poziv Valentini, poziv toliko značajan i zapovje­
dnički da ona smjesta odgovori:
— Ja razumijem sve što moj djed želi reći, gospodine.
— To je istina! — dometne Barrois. — Sve! Apsolutno sve, kao što
sam to gospodinu rekao na putu ovamo.
— Dopustite, gospodine, a i vi također, gospođice — reče bilježnik
obraćajući se Villefortu i Valentini. — Ovo je takav slučaj u koje­
mu jedan javni službenik ne može postupiti nesmotreno a da time
ne navuče na sebe pogibeljnu odgovornost. Kako bi neki dokument
bio punovažan, od prvenstvene je nužnosti bilježnikovo posvemašnje
uvjerenje da je vjerno protumačio volju onoga koji tu volju izlaže. Me­
đutim, ja sam ne mogu biti siguran u odobravanje ili neodobravanje
jednog klijenta koji ne govori, pa budući da mi ono što on želi ili odbi­
ja, s obzirom na njegovu nesposobnost da govori, ne može biti jasno
očitovano, to je moje uredovanje ovdje više nego uzaludno, i bilo bi
čak i nezakonito izvršeno.

13
Grof Monte Chrlsto

Bilježnik zakorakne da bi se povukao i izašao. Na usnama državnog

tužioca ocrta se neprimjetan pobjednički smiješak.
Noirtier pak sa svoje strane pogleda Valentinu sa svojim bolnim izra­
žajem da se ona ispriječi bilježniku na putu.
— Gospodine — reče — jezik na kojem razgovaram sa svojim dje­
dom takav je da se lako može naučiti, i ja vas za nekoliko minuta
mogu naučiti da ga razumijete baš tako kao što ga razumijem i sama.
Da vidimo, gospodine, što vam je potrebno da biste potpuno umirili
svoju savjest?
— Ono što je potrebno da bi naše isprave bile punovažne, gospođice!
— odgovori bilježnik. — To jest, sigurnost u odobravanje ili neodo­
bravanje. Oporuku može sastaviti čovjek bolesna tijela, ali on pritom
mora biti zdrav duhom.
E pa, gospodine, pomoću dva znaka vi ćete steći tu sigurnost da moj
djed nije nikada bolje nego u ovom trenutku raspolagao svojom pu­
nom inteligencijom. Lišen glasa, lišen mogućnosti pokreta, gospodin
Noirtier zatvara oči kad želi reći »da«, a trepće njima nekoliko puta
kad želi reći »ne«. Sada znate dovoljno da biste razgovarali s gospodi­
nom Noirtierom. Pokušajte!
Pogled što ga je starac dobacio Valentini bio je toliko raznježen i pun
zahvalnosti da ga je razumio čak i sam bilježnik.
— Vi ste čuli i razumjeli to što je upravo rekla vaša unuka, gospodine?
— upita bilježnik.
Noirtier polako zatvori oči i čas zatim ponovno otvori.
— I vi potvrđujete ono što je rekla? To jest da su znakovi što ih je ona
navela zaista oni pomoću kojih dajete na znanje svoje misli?
— Jest! — naznači ponovno starac.
— Vi ste poslali po mene!
— Jest!
— Da biste sačinili svoju oporuku?
— Jest!
— I ne želite da odem prije no što sastavimo tu oporuku?
Starac zatrepta nekoliko puta očima.
— Dakle, gospodine — upita djevojka — razumijete li sada, i hoće li
vaša savjest biti mirna?
Međutim, još prije no što je bilježnik dospio odgovoriti, Villefort ga
povuče ustranu.
— Gospodine — reče — vjerujete li da čovjek može samo tako podnijeti
jedan tako strašan fizički udarac kao što je ovaj koji jc zadesio gospodina
Noirtiera de Villeforta, a da pritom ne bude teško pogođen i sam duh?

14
 Druga knjiga

— Nije to ono što me zabrinjava, gospodine — odgovori bilježnik.

— Nego, pitam se kako ćemo uspjeti pogoditi njegove misli, da bismo
mogli izazvati odgovore.
— I sami dakle vidite da je to nemogućel — primijeti Villefort.
Valentina i starac su čuli taj razgovor. Noirtier zaustavi svoj pogled na
Valentini tako čvrsto i uporno da je bilo jasno kako je poziva na neki
odgovor.
— Gospodine — reče ona — neka vas to nimalo ne zabrinjava. Ma
koliko da je teško, ili bolje reći da vam se čini teško otkriti misao mo­
jeg djeda, ja ću vam je iznijeti na takav način da u tom pogledu neće
preostati nikakve sumnje. Već sam, evo, šest godina pokraj gospodina
Noirtiera, i neka on sam kaže je li u toku tih šest godina i jedna jedina
njegova želja ostala zatvorena u njegovu srcu zbog toga što mi je nije
mogao objasniti da je shvatim.
— Nel — naznači starac.
— Pokušajmo dakle! — reče bilježnik. — Vi pristajete da vam gospo­
đica bude tumač?
Noirtier potvrdi.
— U redu. Dakle, gospodine, što želite od mene i kakav dokument
želite sačiniti?
Valentina nabroja sva slova abecede sve do slova O. Pri tom slovu
zaustavi je rječiti Noirtierov pogled.
— Gospodin zahtijeva slovo O — reče bilježnik. — Stvar je oči­
gledna.
— Čekajte! — upadne Valentina, a zatim okrenuvši se svojem djedu
nastavi: — Ob... Op...
Starac se zaustavi pri drugom slogu.
Valentina tada dohvati rječnik te stane pred očima bilježnika, koji je
to pozorno pratio, prelistavati stranice.
— Oporuka — reče njezin prst zaustavljen Noirtierovim pogledom.
— Oporuka! — usklikne bilježnik. — Stvar je očigledna. Gospodin
želi sastaviti oporuku.
— Da! — naznači Noirtier nekoliko puta.
— Pa to je divno, gospodine, priznajte! — dobaci bilježnik zaprepa­
štenom Villefortu.
— Doista! — odvrati ovaj. —A još divnija ispast će ta oporuka. Jer, na­
pokon, ne vjerujem da će se njezine točke samo tako poredati na papi­
ru, riječ po riječ, bez promućurnog nadahnuća moje kćeri. A Valentina
bi mogla biti možda malko i odviše zainteresirana na toj oporuci a da
bude pogodan tumač nejasnih želja gospodina Noirtiera de Villeforta.

15
Grof Monte Christo

— Ne, ne, ne! — zatrepta paralizirani.

— Kako?! — klikine gospodin de Villefort. — Zar Valentina uopće
nije zainteresirana na vašoj oporuci?
— Ne! — naznači Noirtier.
— Gospodine — reče bilježnik, koji je, oduševljen ovim pokusom,
zamišljao kako će u društvu pripovijedati pojedinosti te živopisne
epizode. — Gospodine, sada mi se čini da nema ničeg lakšeg od ono­
ga što sam još maloprije smatrao nemogućim, i ova oporuka će biti
naprosto takozvana mistična oporuka, to jest zakonom predviđena i
dopuštena ako je pročita sedam svjedoka i ako je sastavljač pred njima
potvrdi a bilježnik isto tako pred njima zapečati. Sto se pak vremena
tiče, to će potrajati jedva nešto dulje od sastavljanja obične oporuke.
Tu su prije svega utvrđene formule koje su uvijek jedne te iste, a što
se tiče pojedinosti, većinu njih dobit ćemo iz samog stanja oporuči-
teljevih prilika; kao i od vas kojima su te prilike poznate, budući da
ste upravljali njegovim poslovima. A osim toga, kako bi taj dokument
ostao neosporiv, podat ćemo mu najpotpuniju autentičnost: jedan od
mojih kolega poslužit će mi za pomoćnika te će, protivno običajima,
prisustvovati diktatu. Jeste li zadovoljni, gospodine? — upita bilježnik
obraćajući se starcu.
— Jest! — odgovori Noirtier, sav ozaren zbog toga što ga je bilježnik
shvatio.
— Sto li će učiniti? — pitao se Villefort kojem je njegov visoki položaj
nalagao toliko suzdržljivosti i koji se osim toga nije mogao domisliti
prema kakvom cilju teži njegov otac.
On se dakle okrene da bi poslao po drugog bilježnika, kojeg je bio
odredio onaj prvi, ali je Barrois, koji bijaše sve čuo i prozreo želju
svojeg gospodara, već bio otišao.
Tada državni tužilac dade pozvati svoju ženu.
Poslije četvrt sata svi su bili okupljeni u Noirtierovoj sobi, a stigao je
i drugi bilježnik.
Dvojica javnih službenika sporazumješe se u nekoliko riječi. Pročitaše
opći obrazac običnih oporuka, a potom, da bi započeo, da tako kaže­
mo, ispitivanje njegova razuma, prvi se bilježnik obrati starcu te mu
reče:
— Kad se sastavlja oporuka, gospodine, ona se sačinjava u nečiju sa­
dašnju ili buduću korist.
— Jest! — potvrdi Noirtier.
-— Imate li neku predodžbu o svoti do koje se penje vaš imutak?
— Jest!

16
 Druga knjiga

— Navest ću vam nekoliko brojki koje će postepeno rasti. Vi ćete me

zaustaviti kad budem došao do one za koju smatrate da je prava.
— Jesti
Bilo je nečeg svečanog u tom ispitivanju, jer nikada borba duha protiv
tvari nije mogla biti očiglednija, a ako već taj prizor nije bio uzvišen,
kao što bismo to rekli mi, on je bio u najmanju ruku čudnovat.
Svi su bili u krugu oko Noirtiera de Villeforta; drugi bilježnik sjedio
je za jednim stolom, spreman da zapisuje; prvi je bilježnik stajao pred
starcem i ispitivao ga.
— Vaš imutak prelazi tri stotine tisuća franaka, je li tako? — upita.
Noirtier potvrdi.
— Posjedujete li četiri stotine tisuća franaka? — nastavi bilježnik.
Noirtier ostade nepomičan.
— Pet stotina tisuća? Ista nepomičnost.
— Šest stotina tisuća? Sedam stotina tisuća? Osam stotina tisuća?
Devet stotina tisuća?
Noirtier načini potvrdan znak.
— Vi posjedujete devet stotina tisuća franaka?
— Jesti
— U nekretninama? — zapita bilježnik.
Noirtier zaniječe.
— U rentnim papirima?
Noirtier potvrdi.
— Ti papiri se nalaze u vašim rukama?
Jedan pogled upravljen Barroisu navede slugu da izađe. Trenutak za­
tim stari se sluga vrati s jednom malom kazetom.
— Dopuštate li da se ta kazeta otvori? — upita bilježnik.
Noirtier učini potvrdan znak.
Otvoriše kazetu i nađoše obveznice državnog zajma u vrijednosti od
devet stotina tisuća franaka.
Prvi bilježnik pruži, jednu po jednu, sve obveznice svom kolegi. Uku­
pno ih je bilo točno onoliko koliko je Noirtier bio ustvrdio.
— Točno je tako! — izjavi bilježnik. — Oporučitelj je očigledno u
punoj snazi duha.
— Dakle — zapita ga — vi posjedujete devet stotina tisuća franaka
kapitala, koji vam, na način kako je uložen, mora donositi otprilike
četrdeset tisuća livra rente?
— Da! — potvrdi Noirtier.
— Kome želite ostaviti taj imutak?
— Oh! — upadne gospođa de Villefort. — Tu nema nikakve sumnje!

17
Grof Monte Christo

Gospodin Noirtier voli jedino svoju unuku, gospođicu Valentinu de

Villefort. Ona ga njeguje već punili šest godina. Ona je svojom ustraj­
nom brižnošću umjela pridobiti ljubav svojeg djeda i, gotovo bih re­
kla, njegovu zahvalnost. Pravedno bi dakle bilo da ona ubere nagradu
za svoju odanost.
Iz Noirtierova oka sijevnu munja koja kao da je značila da nije nasjeo
tom lažnom odobravanju gospođe de Villefort u pogledu namjera koje
mu je ona pripisivala.
— Ostavljate li dakle tih devet stotina tisuća franaka gospođici Valenti-
ni de Villefort? — upita bilježnik, koji je vjerovao da mu ostaje još samo
da ovu klauzulu unese u zapisnik, no kojem je, međutim, bilo stalo do
toga da se uvjeri u Noirtierov pristanak i potvrdu, pa je htio da taj pri­
stanak i potvrdu ustanove svi svjedoci ovog čudnovatog prizora.
Valentina je bila ustuknula korak unazad i plakala je oborenih očiju.
Starac je časkom pogleda s izrazom duboke nježnosti, a onda, okre-
nuvši se bilježniku, zatrepta očima na način koji nije dopuštao nikakve
sumnje.
— Ne?! — upita bilježnik. — Kako?! Ta zar za svojeg univerzalnog
nasljednika ne postavljate gospođicu Valentinu de Villefort?
Noirtier učini znak da ne postavlja.
— Niste se zabunili? — klikne bilježnik iznenađeno. — Vi stvarno
kažete »ne«?
— Ne! — ponovi Noirtier. — Ne!
Valentina podigne glavu. Bila je zaprepaštena, ne zbog toga što je ra-
zbaštinjena, već zbog toga što je izazvala osjećaje koji obično navode
na takav postupak.
Međutim, Noirtier je pogleda s toliko dubokim izražajem nježnosti
da je kliknula:
— O, dobri moj djede, vidim! Vi mi oduzimate samo svoj imutak, ali
mi i nadalje ostavljate svoje srce?
— O da, svakako! — odgovoriše oči paraliziranoga, zatvarajući se s
izražajem u kojem se Valentina nije mogla prevariti.
— Hvala! Hvala! — šapne mlada djevojka.
Međutim, u srcu gospođe de Villefort to je probudilo jednu neočeki­
vanu nadu. Ona priđe starcu.
— Znači dakle da svoj imutak ostavljate svom unuku Eduardu de
Villefortu, dragi gospodine Noirtier? — upita majka.
Starčeve oči strahovito zatreptaše: one su izražavale gotovo mržnju.
— Ne? — upita bilježnik. — Onda dakle ovdje prisutnom gospodinu
svom sinu?

18
 Druga knjiga

— Ne! — odvrati starac.

Dvojica se bilježnika zgranuto pogledaše. Villefort i njegova žena osje-
tiše kako ih oblijeva rumenilo, jedno od stida a drugo od bijesa.
— Pa što smo vam skrivili, djede? — klikne Valentina. — Vi nas,
znači, više ne volite?
Starčev pogled prijeđe letimice preko njegova sina i njegove snahe te
se zaustavi na Valentini, s izražajem duboke nježnosti.
— Pa dobro — reče djevojka — ako me voliš, djede, onda pokušaj tu
ljubav uskladiti s onim što ovoga trenutka činiš. Ti me poznaš, ti znaš
da nikada nisam pomišljala na tvoj imutak. Uostalom, kažu da sam
bogata po svojoj majci, čak i prebogata. Izjasni se dakle!
Noirtier upre svoj užareni pogled na Valentininu ruku.
— Moja ruka? — upita ona.
— Jest! — potvrdi Noirtier.
— Njezina ruka! — ponoviše svi prisutni.
— Ah, gospodo, i sami vidite da je sve uzalud, i da je moj jadni otac
lud! — reče Villefort.
— Oh! — vikne odjednom Valentina. — Shvatila sam! Moja udaja,
zar ne, djede?
— Da, da, da! - ponovi paralizirani tri puta, a svaki put kad je podigao
vjeđe iz očiju mu bljesne munja.
— Ti se na nas ljutiš zbog te udaje, zar ne?
— Jest!
-— Pa to je besmisao! — dobaci Villefort.
— Oprostite, gospodine — reče bilježnik — sve je ovo, naprotiv, vrlo
logično i ostavlja na mene dojam da se savršeno jedno s drugim po­
vezuje.
— Ti ne želiš da se udam za gospodina Franza d’Epinayja?
— Ne, ne želim! — izrazi starčevo oko.
— I vi razbaštinjujete svoju unuku jer ona sklapa brak koji je protivan
vašoj volji? — usklikne bilježnik.
— Jest! — odgovori Noirtier.
— Znači da bi ona, da nije te udaje, bila vaša nasljednica?
— Da!
Na to oko starca nastade duboka tišina.
Dvojica bilježnika stadoše vijećati. Valentina je, sklopljenih ruku,
gledala svog djeda sa zahvalnim smiješkom. Villefort je grizao svoje
tanke usnice. Gospođa de Villefort nije mogla svladati neki radostan
osjećaj koji joj je, i protiv njezine volje, izbijao s lica.
— Ipak — reče napokon Villefort, prekidajući prvi tu tišinu — čini mi

19
Grof Morite Christo

se da sam jedino ja pozvan da sudim o doličnosti i prednostima koje

govore u korist te veze. Kao jedini gospodar ruke svoje kćeri želim
da se ona uda za gospodina Franza d’Epinayja, i ona će se za njega i
udati.
Valentina plačući klone u jedan naslonjač.
— Gospodine — upita bilježnik obraćajući se starcu — što namjera­
vate učiniti sa svojim imutkom u slučaju da se gospođica Valentina
uda za gospodina Franza?
Starac ostade nepomičan.
— Naumili ste, ipak, nešto odrediti u pogledu tog imutka?
— Jesti — naznači Noirtier.
— U korist nekoga iz svoje obitelji?
— Ne!
— U korist siromašnih, dakle?
— Jest!
— Ali — reče bilježnik — poznato vam je da se zakon protivi tome da
svog sina potpuno lišite nasljedstva?
— Jest!
— Vi ćete dakle raspolagati samo onim dijelom za koji vam zakon daje
pravo da ga možete izdvojiti?
Noirtier ostade nepomičan.
— Vi ostajete pri svojoj želji da određujete glede čitavog imutka?
— Jest! Ali, poslije vaše smrti, oporuka će biti osporavana.
— Ne!
— Moj otac me poznaje, gospodine — reče gospodin de Villefort.
— On zna da će njegova volja za mene biti svetinja. A osim toga, on
shvaća da ja na svom položaju ne mogu nastupiti protiv sirotinje.
Noirtierove oči izraziše likovanje.
— Što ste odlučili, gospodine? — upita bilježnik Villeforta.
— Ništa, gospodine. To je odluka koju je moj otac donio u svojem
duhu, a ja znam da moj otac ne mijenja svoje odluke. Ja se dakle mi­
rim sa sudbinom. Tih devet stotina tisuća franaka izaći će iz naše obi­
telji da bi obogatilo ubožnice, ali ja neću popustiti jednom staračkom
hiru, nego ću postupiti prema svojoj savjesti.
I Villefort izađe sa svojom ženom, prepuštajući svom ocu na volju da
sačini oporuku kako mu bude drago.
Istoga dana oporuka bude sastavljena. Pozvaše svjedoke, starac je po­
tvrdi, oporuka bude zapečaćena u njihovoj prisutnosti i pohranjena
kod gospodina Deschampsa, obiteljskog odvjetnika.

20
 Druga knjiga

22. Telegraf
Pošto su se vratili u svoj stan, gospodin i gospođa de Villefort saznaše
da je gospodin grof Monte Christo, koji ih je došao posjetiti, uveden
u salon, i da ih tamo čeka. Gospođa de Villefort, odviše uzbuđena a
da bi mogla odmah ući, prijeđe u svoju spavaonicu, a državni tužilac,
sigurniji u sebe, uputi se ravno u salon.
Međutim, ma koliko da je bio gospodar svojih osjećaja, ma koliko
vješto umio namjestiti svoje lice, gospodin de Villefort nije mogao
u tolikoj mjeri ukloniti oblak sa svojeg čela da grof, čiji je smiješak
blistao radošću, ne bi zamijetio taj mračni i zamišljeni izraz.
— Oh, Bože moj — upita Monte Christo poslije uvodnih ljubaznosti
■— ta što vam je, gospodine de Villeforte? Da nisam stigao u trenutku
kad ste upravo sastavljali neku odviše tešku optužbu?
Villefort se pokuša nasmiješiti.
— Ne, gospodine grofe — reče — nema ovdje drugih žrtava osim
mene. Ja sam onaj koji gubi svoju parnicu, a optužbu su podigli slučaj,
tvrdoglavost i ludost.
— Ta što to govorite? — upita Monte Christo sa savršeno odglu-
mljenim zanimanjem — zar vam se doista dogodila neka ozbiljna
nesreća?
— Oh, gospodine grofe — odvrati Villefort mirno ali s puno gorčine
— ne vrijedi o tome ni govoriti: gotovo ništa, puki gubitak novca.
— Stvarno — primijeti Monte Christo — gubitak novca je sitnica uz
imutak koji vi posjedujete i uz filozofski i nadmoćan duh kao što je
to vaš!
— A i ne tišti me tu pitanje novca — odgovori Villefort — mada,
ako ćemo pravo, devet stotina tisuća franaka zaslužuje žaljenje, ili
bar neku srdžbu. Ali mene prije svega vrijeđa ta odluka sudbine, slu­
čaja, fatalnosti... ne znam kako da nazovem tu silu što je upravljala
udarcem koji me pogađa, koji ruši moje nade u sreću i koji će možda

21
Grof Monte Christo

razoriti budućnost moje kćeri, i to sve zbog hira jednog starca koji je
podjetinjio.
— Eh, Bože moj, pa o čemu se radi? — usklikne grof. •— Devet stotina
tisuća franaka, rekoste? Doista, kao što kažete, ta svota zaslužuje da
za njom zažali čak i jedan filozof! A tko vam je nanio tu bol?
— Moj otac, o kojem sam vam već govorio.
-— Gospodin Noirtier?! Doista?! Ali, čini mi se, vi ste mi rekli da je on
potpuno paraliziran i da su sve njegove sposobnosti uništene?
— Da, njegove fizičke sposobnosti, jer on se ne može ni maknuti, on
ne može govoriti. Ali uza sve to, on ipak misli, ima svoju volju i pro­
vodi je, kao što vidite. Otišao sam od njega, ima tome pet minuta, i
on je ovoga trenutka zabavljen time da dvojici bilježnika diktira svoju
oporuku.
— Znači dakle da je progovorio?
— Još i bolje od toga: postigao je da ga razumiju.
— Kako to?
— Pomoću pogleda. Njegove oči i nadalje žive i, kao što vidite, one
ubijaju.
— Prijatelju — dobaci gospođa de Villefort koja je upravo ušla — da
možda ne preuveličavate tu situaciju?
— Gospođo... — nakloni se grof.
Gospođa de Villefort odzdravi svojim najljupkijim osmijehom.
— Sto mi to ne pripovijeda gospodin de Villefort? — upita Monte
Christo. — Kakve li neshvatljive nemilosti!
— Neshvatljive, dobro ste rekli! — prihvati državni tužilac sliježući
ramenima. — Nekakav starački hir!
— I nema načina da ga navedete da izmijeni tu svoju odluku?
— Dakako da ima — odgovori gospođa de Villefort. — Štoviše, upra­
vo o mojem mužu ovisi hoće li ta oporuka, umjesto da bude sačinjena
nauštrb Valentine, biti sastavljena u njezinu korist.
Vidjevši da je dvoje supružnika počelo govoriti u zagonetkama, grof se
učini da ih ne sluša te stane s najdubljom pozornošću i napadnim povla­
đivanjem promatrati Eduarda, koji je ulijevao tintu u pojilo za ptice.
— Draga moja — reče Villefort odgovarajući svojoj ženi — poznato vam
je da ja ne volim u svojoj kući izigravati patrijarha i da nikada nisam umi­
šljao da sudbina svemira ovisi o jednoj kretnji moje glave. Međutim, va­
žno je da se u mojoj obitelji poštuju moje odluke, i da ludost jednog starca
i hir jedne djevojčice ne osujete jedan plan kojim sam se u svom duhu
zanosio u toku dugog niza godina. Barun d’Epinay je bio moj prijatelj, vi
to znate, a veza s njegovim sinom bila bi i te kako prikladna.

22
 Druga knjiga

— Mislite li da se Valentina dogovorila s njim? — upita gospođa de

Villefort. — U stvari... ona se oduvijek protivila tom braku, i ne bih
se začudila ako bi sve ono što smo maloprije čuli i vidjeli bilo samo
provedba jednog plana koji su oni među sobom dogovorili.
— Gospođo — reče Villefort — vjerujte mi, ljudi se ne odriču samo
tako olako imutka od devet stotina tisuća franaka.
— Ona se odricala čak i ovoga svijeta, kad je prije godinu dana htjela
ući u samostan.
— Svejedno! — ponovi Villefort. — Ja kažem da se taj brak mora
ostvariti, gospođo!
— Protiv volje vašega oca? — upita gospođa de Villefort, udarajući na
drugu žicu. — To je veoma ozbiljno!
Monte Christo se pravio da ih ne sluša, ali mu nije izmicala ni jedna
jedina riječ od onoga što su govorili.
— Gospođo — odgovori Villefort — ja mogu reći da sam uvijek po­
štovao svoga oca, jer se u mojem prirodnom čuvstvu potomka pri­
družila i svijest o njegovoj moralnoj nadmoći. Jer napokon, otac je
svetinja iz dva razloga: on je posvećen kao naš tvorac i posvećen kao
naš učitelj. Međutim, danas sam prisiljen odbiti priznati postojanje
razbora u starcu koji, naprosto na osnovi sjećanja na mržnju što ju je
gajio za oca, na takav način progoni sina. Prema tome bilo bi smiješno
od mene da svoje ponašanje usklađujem prema njegovim hirovima. Ja
ću i nadalje zadržati najdublje poštovanje prema gospodinu Noirtieru.
Ja ću bez pritužbe pretrpjeti novčanu kaznu koju mi on nameće, ali ću
ostati nepokolebljiv u svojoj volji, a svijet će ocijeniti na kojoj je strani
bio zdrav razum. Prema tome, ja ću svoju kćer udati za baruna Franza
d’Epinayja, jer je ta udaja po mom shvaćanju dobra i časna, i jer, na
kraju krajeva, želim udati svoju kćer onako kako se meni sviđa.
— Ma nemojte! — klikne grof, čije je povlađivanje državni tužilac
stalno bio tražio svojim pogledom. — Ma nemojte! Gospodin Noirti-
er razbaštinjuje gospođicu Valentinu zbog toga što će se ona udati za
gospodina baruna Franza d’Epinayja, kažete?
— Eh, što ćete! Jest, gospodine, to je, evo, razlog! — reče Villefort
sliježući ramenima.
— Ili bar naoko vidljivi razlog — priklopi gospođa de Villefort.
— Stvarni razlog, gospođo! Vjerujte mi, ja poznajem svog oca.
— Može li se to shvatiti? — odgovori mlada žena. — Po čemu bi se,
pitam vas, gospodin d’Epinay manje sviđao gospodinu Noirtieru nego
bilo tko drugi?
— Doista — primijeti grof — ja sam upoznao gospodina Franza d’Epi-

23
Grof Monte Christo

nayja, sina generala de Quesnela, zar ne, kojem je kralj Karlo X. podi­
jelio naslov baruna d’Epinayja.
— Točno! — potvrdi Villefort. — Ta molim vas, pa to je krasan mla­
dić, čini mi se!
— Pa to je ionako samo izgovor, u to sam sigurna — reče gospođa de
Villefort. — Starci su tirani prema onima koje vole: gospodin Noirtier
ne želi da se njegova unuka uda.
— Ipak — upita Monte Christo — zar vam nije poznat neki uzrok toj
mržnji?
— Eh, Bože moj, tko bi to mogao znati!
— Neka antipatija političke prirode, možda?
—■ U stvari, moj otac i otac gospodina d’Epinayja živjeli su u burnim
vremenima, od kojih sam i a vidio samo još posljednje dane — reče
Villefort.
— Nije li vaš otac bio bonapartist? —upita Monte Christo. — Mislim
da se sjećam da ste mi rekli nešto slično?
— Moj je otac prije svega bio jakobinac — odgovori Villefort, koji je u
svom uzbuđenju prešao granice opreznosti — a senatorska toga kojom
je Napoleon ogrnuo njegova ramena samo je zamaskirala starca, ali ga
nije izmijenila. Kad je moj otac kovao zavjeru, to nije bilo za cara, već
protiv Burbona, jer moj otac je imao u sebi nešto strašno: on se, nai­
me, nikada nije borio za neostvarljive utopije, već za moguće stvari, i
primjenjivao je za uspješno ostvarenje tih mogućih stvari one strašne
teorije Montagneove koje nisu zazirale ni od kakvih sredstava.
— Evo! — reče Monte Christo. — Evo vidite, tu smo! Bit će da su se
gospodin Noirtier i gospodin d’Epinay sukobili na političkom polju.
Nije li gospodin general d’Epinay, mada je služio pod Napoleonom,
zadržao na dnu svog srca rojalističke osjećaje? Nije li to onaj isti koji je
bio ubijen jedne večeri pošto je izašao iz nekog bonapartističkog klu­
ba, kamo su ga bili uvukli u nadi da će u njemu naći istomišljenika?
Villefort pogleda grofa gotovo užasnuto.
— Ili se možda varam? — upita Monte Christo.
— Nipošto, gospodine! — reče gospođa de Villefort. — Naprotiv, to je
točno. A upravo zbog ovoga što ste netom rekli, i radi toga da bi vidio
kako se gase stare mržnje, gospodin de Villefort je došao na zamisao da
zbliži i pobudi ljubav između dvoje djece čiji su se očevi mrzili.
— Uzvišene li zamisli! — klikne Monte Christo. — Zamisli pune
plemenitosti, zamisli kojoj bi morao klicati sav svijet! Zaista, bilo bi
lijepo vidjeti kako se gospođica Noirtier de Villefort naziva gospođom
Franza d’Epinayja!

24
 Druga knjiga

Villefort zadrhta i pogleda Monte Christa kao da je htio na dnu nje­

gova srca pročitati namjeru koja ga je navela na te riječi što je upravo
izgovorio.
Međutim, grof zadrža na usnicama svoj bezličan dobroćudni smiješak,
pa državni tužilac, ma koliko da mu je pogled bio prodoran, ni ovoga
guta nije sagledao dublje od vanjskog sloja kože.
— Osim toga — poče opet Villefort — mada je gubitak imutka nje­
zinog djeda za Valentinu velika nevolja, ja ipak ne vjerujem da će se
ta udaja zbog toga razbiti. Ne vjerujem da će gospodin d’Epinay ustu­
knuti pred tim novčanim neuspjehom. On će uvidjeti da ja možda
vrijedim više od te svote, ja koji je žrtvujem želji da održim riječ koju
sam mu zadao. On će uzeti u obzir da je Valentina, uostalom, bogata
po imutku svoje majke, kojim upravljaju gospodin i gospođa de Saint
Meran, njezin djed i baka s majčine strane, koji je oboje nježno vole.
— I koji zaslužuju da budu voljeni i njegovani kao što je Valentina
voljela i njegovala gospodina Noirtiera — doda gospođa de Villefort.
— Uostalom, oni će doći u Pariz najkasnije za mjesec dana, a Valen­
tina će, nakon takve uvrede, biti oslobođena toga da se živa zakopava
uz gospodina Noirtiera, kao što je to dosad činila.
Grof je sa zadovoljstvom slušao neskladan glas tih povrijeđenih samo­
ljublja i tih oštećenih interesa.
— Ali — reče Monte Christo nakon trenutka šutnje — meni se čini, a
unaprijed se ispričavam zbog onoga što ću reći, meni se čini da gospo­
din Noirtier, ako već razbaštinjuje gospođicu de Villefort zbog toga
što će se udati za mladića čijeg je oca mrzio, ne može spočitavati tu
istu krivicu i ovom milom Eduardu.
— Zar ne, gospodine?! — vikne gospođa de Villefort glasom koji je ne­
moguće opisati. — Zar ne da je to nepravedno, odvratno nepravedno?
Taj jadni Eduard je isto tako unuk gospodina Noirtiera kao i Valentina,
a ipak, da se Valentina ne udaje za gospodina Franza, gospodin Noirtier
bi njoj ostavio sav svoj imutak. A konačno, Eduard osim toga nastavlja
obiteljsko ime, ali će Valentina ipak, čak i uz pretpostavku da je njezin
djed doista razbaštini, biti još uvijek tri puta bogatija od njega.
Pošto je zadao udarac, grof je samo slušao i nije više progovarao.
— Gospodine grofe — reče Villefort —prestanimo, molim vas, ra­
spredati o tim obiteljskim nevoljama! Da, istina je, moj će imutak
uvećati dohotke siromašnih, koji su danas pravi bogataši. Da, moj će
me otac lišiti jedne opravdane nade, i to bez razloga. Ali, ja ću po­
stupiti kao čovjek koji zna što mu dolikuje, kao čovjek koji ima srca.
Gospodin d’Epinay, kojem sam obećao dohodak od te svote, dobit će

25
Grof Monte Christo

taj dohodak, pa makar ja morao sebi nametnuti najteža odricanja.

— Ipak — poče ponovno gospođa de Villefort, vraćajući se na jedinu
misao koja je bez prestanka kopkala na dnu njezina srca — možda bi
bilo bolje da tu nepriliku povjerimo gospodinu d’Epinayju, i da on
sam povuče svoju riječ.
— O, to bi bila velika nesreća! — uzvikne Villefort.
— Velika nesreća? — ponovi Monte Christo.
— Svakako! — odgovori Villefort stišavajući se. — Propala udaja, čak
i iz novčanih razloga, baca neku sjenku na mladu djevojku. A zatim,
stare glasine, koje sam htio ušutkati, dobile bi i opet novih osnova.
Ne, ne, od toga nema ništa! Gospodin d’ Epinay, ako je čestit, smatrat
će da ga to što je Valentina razbaštinjena samo još više obavezuje, jer
bi inače značilo da postupa iz puke gramzivosti. Ne, to je nemoguće!
— Ja mislim kao i gospodin de Villefort — reče Monte Christo upiru­
ći svoj pogled u gospođu de Villefort — i kad bih se mogao u dovoljnoj
mjeri ubrajati među njegove prijatelje da sebi dopustim da mu dam
jedan savjet, ja bih mu preporučio, s obzirom na to da će se gospodin
d’Epinay vratiti, bar koliko sam čuo, da tu stvar poveže tako čvrsto da
se neće moći raskinuti. Ukratko, ja bih se upustio u tu igru čiji ishod
nužno mora biti tako častan za gospodina de Villeforta.
Ovaj potonji ustane, ponesen vidljivom radošću, dok njegova žena
lagano problijedi.
— Tako je! — reče Villefort. — To je upravo ono što sam tražio, i ja
ću se poslužiti mišljenjem jednog savjetodavca kao što ste vi — reče
pružajući ruku Monte Christu. — Prema tome, neka svi ovdje sma­
traju ono što se danas dogodilo kao da se i nije dogodilo. Ništa se nije
izmijenilo u našim planovima.
— Gospodine — reče grof — jamčim vam da će svijet, ma koliko da
je nepravedan, znati cijeniti vašu odluku. Vaši će se prijatelji njome
ponositi, a gospodin d’Epinay, sve kad bi gospođicu de Villefort mo­
rao uzeti i bez miraza, što se neće dogoditi, bit će ushićen što ulazi u
jednu obitelj u kojoj se umiju dovinuti na visinu ovakvih žrtava kako
bi održali svoju riječ i ispunili svoju dužnost.
Izgovarajući te riječi grof je ustao i spremio se da ode.
— Vi nas napuštate, gospodine grofe? — upita gospođa de Villefort.
— Moram, gospođo. Bio sam došao samo radi toga da vas podsjetim
na obećanje za subotu.
— Zar ste se bojali da ćemo na to zaboraviti?
— Vi ste veoma ljubazni, gospođo; ali, gospodin de Villefort ima tako
ozbiljnih i ponekad tako hitnih poslova...

26
 Druga knjiga

— Moj muž je dao svoju riječ, gospodine! — reče gospođa de Ville-

fort. — Maloprije ste vidjeli da je on drži i onda kad treba izgubiti sve,
pa će je s toliko više razloga održati kada treba dobiti!
— A hoće li se sastanak održati u vašoj kući na Elizejskim Poljanama?
— zapita Villefort.
— Ne! — odvrati Monte Christo. Upravo zato još više cijenim vašu
pažnju, jer sastanak će biti na ladanju.
— Na ladanju?
— Da!
— A gdje to? Blizu Pariza, zacijelo?
— Nedaleko od gradskih vrata, na pola milje od mitnice, u Auteuilu.
— U Auteuilu! — uzvikne Villefort. — Ah, istina je, gospođa mi je
rekla da stanujete u Auteuilu, jer su je bili prenijeli k vama. A na ko­
jem kraju Auteuila?
— U Ulici La Fontaine.
— U Ulici La Fontaine! — ponovi Villefort prigušenim glasom A na
kojem broju?
— Na broju 28.
— Pa — vikne Villefort — zar su dakle kuću gospodina de Saint Me-
rana prodali vama?
— Gospodina de Saint Merana? — upita Monte Christo. — Znači da
je ta kuća pripadala gospodinu de Saint Meranu?
— Jest! — prihvati gospođa de Villefort. — I, gospodine grofe, vi mi
nećete vjerovati ako vam kažem...
— Što to?
— Vi nalazite da je ta kuća lijepa, zar ne?
— Krasna je!
— A vidite, moj muž nikada nije htio u njoj stanovati.
— O! — dobaci Monte Christo. — Doista, gospodine, to je predrasu­
da koju ne mogu protumačiti!
— Ja ne volim Auteuil, gospodine — odgovori državni tužilac nasto­
jeći se svladati.
— Ali ja se nadam da neću biti toliko nesretan pa da me ta vaša
antipatija liši zadovoljstva vašeg posjeta? — upita Monte Christo
uznemireno.
— Ne, gospodine grofe... nadam se... vjerujte mi da ću učiniti sve što
je u mojoj mogućnosti — promuca Villefort.
— O, neću prihvatiti nikakvih isprika! — odgovori Monte Christo.
— U subotu u šest sati ja ću vas čekati, a ako ne biste došli, ja bih
povjerovao da... što znam?... da nad tom kućom, koja je već dvadeset

27
Grof Monte Christo

godina nenastanjena, lebdi neka zlokobna priča, neka krvava legenda!

— Doći ću, gospodine grofe, doći ću! — reče žurno Villefort.
— Hvala vam! — odgovori Monte Christo. — A sada mi morate do­
pustiti da se oprostim od vas.
— Doista — reče gospođa de Villefort — vi ste rekli da nas morate
napustiti, gospodine grofe, a čini mi se čak da ste nam upravo htjeli
reći i zbog čega, kadli ste se prekinuli i prešli na neku drugu misao.
— Zaista, gospođo — odvrati Monte Christo — ne znam smijem li se
usuditi da vam kažem kamo odlazim.
— Koješta! Samo recite!
— Kao pravi lutalica, kakav već jesam, idem pogledati jednu stvar
koja me je vrlo često navodila da razmišljam o njoj čitave sate.
— A kakvu to stvar?
— Telegraf. Sad sam se, eto, izbrbljao, i utoliko gore po mene!
— Telegraf?! — ponovi gospođa de Villefort.
— Eh, što ćete, tako je! Telegraf. Viđao sam ponekad gdje se na rubu
nekog puta, na kakvom brežuljku, pod jasnim suncem pružaju uvis
te crne i vitke ruke nalik na krakove kakvog golemog kornjaša, i ni­
kad to nisam gledao bez uzbuđenja, kunem vam se, jer sam pritom
pomišljao kako se ti čudnovati znakovi, sijekući uzduh s najvećom
točnošću i prenoseći na tri stotine milja neznanu volju jednog čovjeka
koji sjedi za jednim stolom, do drugog čovjeka koji na kraju linije
sjedi za drugim stolom, ocrtavaju na sivilu oblaka na plavetnilu neba
po samoj snazi volje toga svemoćnog upravljača: vjerovao sam tada u
duhove, u vilenjake, u patuljke, u okultne snage ukratko, i smijao sam
se. Ipak, nikada mi nije došla želja da vidim izbliza te velike kukce
bijelih trbuha i crnih mršavih krakova, jer sam se plašio da pod nji­
hovim kamenim krilima ne nađem sitni ljudski duh, krut, pedantan,
nakljukan naukom, kabalom ili čarolijama. Međutim, jednog lijepog
jutra saznao sam da je pokretač svakog tog telegrafa nekakav bijedni
činovničić s plaćom od dvanaest stotina franaka godišnje, koji je čita­
vog dana zabavljen time da promatra, ne možda nebo poput zvjezdo-
znanca, ne možda vodu poput ribiča, ne možda krajolik poput kakvog
šupljoglavca, već upravo onog kukca bijela trbuha i crnih krakova,
svojeg korespondenta, koji je postavljen na kakvih četiri ili pet milja
od njega. Tada sam osjetio kako me obuzima radoznalost da vidim
izbliza tu živu svilenu bubu i da prisustvujem predstavi što je ona s
dna svoje čahure daje onoj drugoj svilenoj bubi, povlačeći jedan za
drugim nekoliko krajeva niti.
— I vi odlazite onamo?

28
 Druga knjiga

— Odlazim onamo.
— Do kojeg telegrafa? Do telegrafa Ministarstva unutrašnjih poslova,
ili do telegrafa Opservatorija?
— Oh, nipošto! Tamo bih naišao na ljude koji bi me htjeli natjerati
da shvatim stvari koje ne želim shvatiti i koji bi mi i protiv moje volje
objašnjavali jednu tajnu koja je i njima samima nepoznata. Dovraga, ja
želim sačuvati iluzije što ih još imam o kukcima, i posve je dovoljno
što sam već izgubio one koje sam imao o ljudima! Prema tome, neću
ići ni do telegrafa Ministarstva unutrašnjih poslova ni do telegrafa
Opservatorija. Meni treba telegraf posred polja, kako bih tamo našao
nepatvorenog dobričinu, okamenjenog u njegovoj kuli.
— Vi ste doista neobičan velikaš! — primijeti Villefort.
— Koju liniju mi savjetujete da proučim?
— Pa, onu koja je u ovome času najviše zauzeta.
— Dobro; znači liniju prema Španjolskoj?
— Tako je. Želite li jedno pismo od ministra, kako bi vam objasnili...
— Ma nipošto! — odgovori Monte Christo — Ta kažem vam da, na­
protiv, ne želim razumjeti ništa od toga. Od trenutka kad bih od toga
nešto razumio, ne bi više bilo telegrafa. Ostao bi jedino znak gospodi­
na Duchatela ili gospodina de Montaliveta upućen prefektu Bayonne
i zakrabuljen u dvije grčke riječi: tele i grafein. Ja želim sačuvati upra­
vo tu životinju crnih krakova i tu zastrašujuću riječ, u njezinoj punoj
čistoći i u mojem punom obožavanju.
— Idite onda, jer će za dva sata zanoćati, a tada više ništa nećete
vidjeti.
— Do vraga, vi me plašite! Koji je najbliži?
— Na cesti za Bayonne?
— Jest, na cesti za Bayonne.
— Telegraf u Chatillonu.
— A nakon Chatillona?
— Onaj na kuli Montlhery, mislim.
— Hvala vam! Do viđenja! U subotu ću vam ispripovjediti svoje doj­
move.
Na vratima se grof nađe s dvojicom bilježnika koji su maloprije razba-
štinili Valentinu i koji su odlazili ushićeni što su obavili jedan čin koji
im je svakako trebao pribaviti veliko poštovanje.

29
Grof Monte Christo

23. Sredstvo protiv puhova

Ne još iste večeri, kao što je bio rekao, već sutradan ujutro, grof Mon­
te Christo izađe kroz gradska vrata Enfer, krene cestom za Orleans,
prođe kroz selo Linas ne zaustavljajući se kod telegrafa koji je baš u
trenutku kad je grof prolazio pokretao svoje dugačke koštunjave ruke,
te stigne do kule Montlhery, koja se, kao što je svima poznato, nalazi
na najuzdignutijem mjestu istoimene ravnice.
Na podnožju brežuljka grof izađe iz kočije te poče se jednim malim
zavojitim puteljkom, širokim osamnaest palaca, uspinjati uzbrdo. Po­
što je stigao na vrh, pred njim se ispriječi živica na kojoj su bijeli i
ružičasti cvjetovi ustupili mjesto zelenim plodovima.
Monte Christo potraži prolaz u toj maloj živoj ogradi, i ubrzo ga i
nađe. Bijahu to vratašca od drvene rešetke koja su se okretala na šar-
kama od vrbina šiblja i zatvarala pomoću klina i uzice. Bilo mu je
potrebno svega nekoliko trenutaka da shvati rad tog mehanizma, i
vrata se otvoriše.
Grof se tada nađe u malom vrtu, dugačkom dvadeset i širokom dva­
naest stopa, koji je bio s jedne strane obrubljen živicom u kojoj bijaše
postavljena ta dovitljiva naprava što smo je nazvali vratima, a s druge
pak starom kulom obraslom bršljanom i šebojem.
Videći je tako smežuranu i okićenu cvijećem poput kakve bake kojoj
njezini unuci dolaze čestitati rođendan, čovjek ne bi pomislio da bi
ona mogla ispričati mnogokoju strašnu dramu, kad bi uz one opasne
uši što ih stara poslovica pripisuje zidovima imala još i dar govora.
Kroz taj vrt je vodila staza posuta crvenim pijeskom, od kojeg je svo­
jim bojama, u kojima bi uživale i oči samog Delacroixa, našeg mo­
dernog Rubensa, odskakao obrub od krupnih šimšira, star nekoliko
godina. Ta je staza imala oblik osmice s oštrim zavojima, tako da je
u vrtu od dvadeset stopa tvorila šetalište od šezdeset stopa. Nikada
još Flora, svježa i nasmijana božica dobrih latinskih vrtlara, nije bila

30
 Druga knjiga

čašćena kultom tako pomno brižljivim i čistim kao što bijaše taj kojim
su je štovali u tom malom ograđenom prostoru.
I doista, na dvadeset ružinih grmova što su sačinjavali cvijetnjak, ni
jedan jedini list nije pokazivao trag muhe, ni jedna jedina grančica gro­
zdić zelenih ušiju što pustoše i nagrizaju biljke koje rastu na vlažnom
zemljištu. Ipak, tome vrtu nipošto nije nedostajala vlaga: zemlja crna
poput čađe i gusto lišće stabala dovoljno su o tome govorili. Uosta­
lom, prirodnu vlagu bi smjesta zamijenila umjetna vlaga, zahvaljujući
bačvi punoj ustajale vode koja je bila ukopana u jednom uglu vrta i u
kojoj su na zelenoj površini dubile jedna kreketuša i jedna krastača,
koje su, vjerojatno zbog neslaganja svojih naravi, uvijek bile na dva
suprotna kraja kruga i okretale jedna drugoj leđa.
Osim toga, ni jedne jedine travčice na stazama, ni jednog jedinog
nametničkog izdanka u lijehama. Ni domaćica ne čisti i ne orezuje
geranije, kaktuse i rododendrone u svojim porculanskim loncima bri-
žljivije no što je to činio dotada nevidljivi gazda tog malog ograđenog
prostora.
Pošto je za sobom ponovno zatvorio vrata zadjenuvši uzicu na njezin
klin, Monte Christo obuhvati jednim pogledom čitavo imanje.
— Čini se — reče — da telegrafist ima unajmljene vrtlare, ili se pak
strastveno posvećuje vrtlarstvu.
Iznenada se sudari o nešto šćućureno za nekim tačkama što bijahu
natovarene lišćem. To nešto se uspravi usklikom koji je izražavao ču­
đenje, i Monte Christo se nađe pred čovjekom od pedesetak godina
koji je skupljao jagode stavljajući ih na listove vinove loze.
Bilo je dvanaest listova loze i gotovo isto toliko jagoda.
Uspravljajući se, čovjek umalo što ne ispusti jagode, listove i tanjur.
— Vi imate berbu, gospodine? — upita Monte Christo osmjehnuvši se.
— Oprostite, gospodine — odgovori čovjek prinoseći ruku svojoj kapi
— ja nisam tamo gore, to je istina, ali ja sam sišao upravo ovog časa.
— Neka vam moja prisutnost nimalo ne smeta, prijatelju! — reče
grof. — Samo vi berite svoje jagode, ako vam je još koja preostala.
— Imam ih još deset — prihvati čovjek — jer, ovdje ih ima jedanaest,
a imao sam ih dvadeset i jednu. Pet više nego prošle godine. Među­
tim, to nije nikakvo čudo: proljeće je ove godine bilo toplo, a ono što
jagodama treba, gospodine, to je, znate, toplina. I evo zbog čega sam,
umjesto šesnaest, koliko sam ih imao prošle godine, ljetos ubrao već,
vidite, jedanaest, dvanaest, trinaest, četrnaest, petnaest, šesnaest, se­
damnaest, osamnaest... Oh, dragi Bože! Dvije mi nedostaju! Još jučer
su bile ovdje, gospodine, bile su ovdje, u to sam siguran! Izbrojio sam

31
Grof Monte Christo

ih! Sigurno mi ih je digao sin mame Simone. Jutros sam ga vidio gdje
se ovuda skice. Uh, lopuža mala! Krasti iz ograđenog vrta! Ta zar ne
zna kamo ga to može odvesti!
— Doista — reče Monte Christo — to je ozbiljna stvar, no vi ćete
uzeti u obzir počiniteljevu mladost i lakomost.
— Svakako! — odgovori vrtlar. — Međutim, stvar zato ipak nije ma­
nje neugodna. Ne, ponovno vas pitam: oprostite, gospodine, ne pu­
štam li tako čekati možda nekog šefa?
I on baci plašljivo jedan ispitivački pogled na grofa i njegovo modro
odijelo.
-— Umirite se, prijatelju! — reče grof s onim smiješkom što ga je po
svojoj volji umio podesiti da bude tako strašan ili tako dobrohotan, a
koji je ovog puta izražavao samo dobrohotnost. — Nisam ja nikakav
šef koji dolazi k vama u inspekciju, već običan namjernik kojeg je do­
vela radoznalost, i koji čak počinje sebi spočitavati taj posjet jer vidi
da vam oduzima vaše vrijeme.
— O, moje vrijeme nije skupo! — odgovori čovjek sa sjetnim osmi­
jehom. — Ipak, to je državno vrijeme, i ja ga ne bih smio gubiti, ali
dobio sam signal koji mi je objavio da se mogu odmarati sat vreme­
na — on baci pogled na sunčani sat [jer u ograđenom prostoru kule
Montlhery bilo je svega i svačega, pa čak i jedan sunčani sat) — i,
kao što vidite, imao sam još deset slobodnih minuta, a zatim, moje
su jagode dozrele, a još jedan dan... Uostalom, biste li vi vjerovali,
gospodine, da mi ih jedu puhovi?
— Bogami, ne, to ne bih vjerovao! — odgovori Monte Christo ozbilj­
no. — Loše je to susjedstvo, gospodine, to susjedstvo puhova, za nas
koji ih ne jedemo ukuhane u medu, kao što su to činili Rimljani.
— Ah, Rimljani su ih jeli? — klikne vrtlar — Jeli su puhove?
— To sam pročitao u Petroniju — reče grof.
— Doista? To ne može biti dobro, mada se kaže: debeo kao puh. A
nije ni čudo što su puhovi debeli, gospodine, s obzirom na to da spa­
vaju cijeli bogovetni dan i da se bude samo kako bi grickali cijelu noć.
Vidite, prošle godine imao sam četiri marelice. Jednu od njih su mi
načeli. Imao sam jednu carsku breskvu, jednu jedinu. Istina, to je rije­
tko voće. A, vidite, gospodine, oni su mi je napola požderali, sa strane
koja je bila okrenuta zidu. Prekrasna carska breskva! Bila je izvrsna,
nikada nisam pojeo bolje.
— Vi ste je pojeli? — upita Monte Christo.
— To jest, polovicu koja je bila preostala, shvaćate? Bila je izvrsna,
gospodine. Eh, prokletstvo, ta gospoda ne biraju najgore zalogaje. Baš

32
 Druga knjiga

kao i sin mame Simone. On nije odabrao najlošije jagode, bogme! Ali
ljetos — nastavi vrtlar — budite bez brige, to mi se neće dogoditi, pa
makar morao, kada plodovi budu pred dozrijevanjem, probdjeti cijele
noći da ih čuvam!
Monte Christo je vidio dovoljno. Svaki čovjek ima svoju strast koja ga
podgriza na dnu srca, kao što svaki plod ima svojeg crva. Strast ovog
telegrafista bijaše vrtlarstvo.
On stane otkidati listove vinove loze koji su zaklanjali grozdove od
sunca te na taj način osvoji vrtlarevo srce.
— Gospodin je došao vidjeti telegraf? — upita vrtlar.
— Jest, gospodine, ukoliko to, naravno, propisi ne zabranjuju.
— Oh, nipošto ne zabranjuju — reče vrtlar — budući da tu nema
nikakve opasnosti, jer nitko ne zna i ne može znati ono što priopća­
vamo.
— Zbilja — dobaci grof — čuo sam da ponavljate signale koje ni sami
ne razumijete.
— Tako je, gospodine, a meni je i milije što je tako! — reče telegrafist
nasmijavši se.
— A zašto vam je milije da je tako?
— Jer na taj način nemam odgovornosti. Ja sam samo stroj i ništa
drugo, a ukoliko funkcioniram, od mene se ne traži ništa više.
»Do vraga«, pomisli Monte Christo, »da nisam slučajno nabasao na
čovjeka koji nema nikakvih ambicija? Prokletstvo, to bi bila prava
smola!«
— Gospodine — reče vrtlar bacivši pogled na svoj sunčani sat — de­
set minuta su na isteku, i ja se vraćam na svoju dužnost. Je li vam po
volji da se popnete sa mnom?
— Idem s vama.
I Monte Christo doista uđe u kulu koja je bila podijeljena na tri kata.
U najdonjem je bilo nešto poljoprivrednog alata, nekoliko motika,
grablja i prskalica prislonjenih o zid. To je bio sav namještaj.
Drugi kat bijaše činovnikov stan, ili bolje, prenoćište. Bilo je tu ne­
koliko bijednih kućanskih predmeta, jedna postelja, jedan stol, dvije
stolice, jedan kameni umivaonik, kao i nekoliko o strop ovješenih su­
hih biljaka, u kojima grof prepozna grahoricu i španjolski grah, čije je
sjemenje ovaj dobričina čuvao u njihovim mahunama. I sve je to ozna­
čio etiketama, s brižljivošću nekog prirodoslovca iz botaničkog vrta.
— Treba li mnogo vremena da se nauči telegrafija, gospodine? — upi­
ta Monte Christo.
— Učenje ne traje dugo, već služba u svojstvu besplatnog pripravnika.

33
Grof Monte Christo

— A kolika je plaća?
— Tisuću franaka, gospodine.
— To je veoma malol
— Jest, ali čovjek ima stan, kao što vidite.
Monte Christo pogleda po sobi.
— Samo da mu nije stalo do tog stana! — promrmlja.
Prijeđoše na treći kat. Bijaše to prostorija u kojoj je stajao telegraf.
Monte Christo promotri jednu za drugom obje željezne ručice pomo­
ću kojih je činovnik stavljao stroj u pokret.
— To je veoma zanimljivo! — reče. — Međutim, nakon nekog vreme­
na takav život mora čovjeku ipak malo dojaditi?
— Jest, u početku se koči šija od silnog gledanja, ali nakon godinu
ili dvije čovjek se na to navikne. A osim toga, mi imamo naše satove
odmora i naše slobodne dane.
— Vaše slobodne dane?
— Jest.
— A koji su to dani?
— Dani kad je magla.
— Ah da, tako je!
— To su moji praznici. U te dane silazim u vrt, pa sadim, orezujem,
potkresujem, plijevim... ukratko, vrijeme prolazi.
— A kako ste dugo ovdje?
— Već deset godina, i pet godina pripravničke službe, u svemu pe­
tnaest.
— A vama je...
— Pedeset i pet.
— Koliko godina službe morate imati da biste dobili penziju?
— Oh, gospodine, dvadeset pet godina.
— A koliko iznosi ta penzija?
— Stotinu talira.
— Da jadnog li čovječanstva! — šapne Monte Christo.
— Što ste rekli, gospodine? — upita činovnik.
— Rekao sam da je to veoma zanimljivo.
— Što to?
— Sve ovo što ste mi pokazali... I vi apsolutno ništa ne razumijete od
tih vaših znakova?
— Apsolutno ništa.
— Nikada niste pokušali razumjeti?
— Nikada! A i čemu bih?
— Ipak, ima signala koji se upućuju izravno vama?

34
 Druga knjiga

— Svakako.
— A njih razumijete?
— To su uvijek jedni te isti.
— A što kazuju?
— »Ništa novo«; ili: »Imate slobodan sat«; ili: »Nastavljamo sutra«.
— Pa to je posve nedužnol — reče grof. — Međutim, ta pogledajte,
zar se, evo, ne počinje javljati susjedni telegraf?
— Ah, istina je! Hvala, gospodine.
— A što vam govori? Je li to nešto što razumijete?
— Da. Pita me jesam li spreman.
— A kako mu odgovarate?
— Jednim znakom koji obavještava mojeg susjeda zdesna da sam spre­
man, i koji istovremeno poziva onoga s lijeva da se također pripremi.
— To je vrlo dovitljivo smišljeno — primijeti grof.
— Vidjet ćete — nastavi dobričina ponosno — za pet minuta on će
progovoriti!
»Imam dakle pet minuta na raspolaganju«, pomisli Monte Christo.
»To je i više no što mi je potrebno.«
— Dragi gospodine — reče zatim na glas — dopustite mi da vam
postavim jedno pitanje.
— Izvolite.
— Vi volite vrtlarstvo?
— Strastveno!
— I bili biste sretni da umjesto vrtića od dvadeset stopa imate zemlji­
šte od dva jutra?
— Gospodine, ja bih od njega učinio pravi zemaljski raj!
— Vi s tih vaših tisuću franaka slabo živite?
— Prilično slabo, ali napokon... živim!
— Da, ali imate samo bijedan vrtić.
— Pa, istina je, vrt baš nije velik.
— A osim što je malen, još je i napučen puhovima koji proždiru sve.
— To je moja najveća nevolja!
— A recite, ako biste po nesreći odvratili glavu u trenutku kad vaš
susjed zdesna počne raditi?
— Ja to ne bih vidio.
-— A što bi se tada dogodilo?
— Ne bih mogao ponoviti signale.
— I što bi se onda dogodilo?
— Bio bih novčano kažnjen što ih zbog nemarnosti nisam ponovio.
— S koliko?

35
Grof Monte Christo

— Sa stotinu franaka.
— Desetinom vaših prihoda, pa to je krasno!
— Eh... — uzdahnu činovnik.
— To vam se već dogodilo? — upita Monte Christo.
— Jednom, gospodine. Jednom kad sam cijepio neku ružu.
— Dobro, a ako bi vam palo na um da u signalu nešto izmijenite ili da
umjesto njega pošaljete kakav drugi?
— E, to je nešto drugo. Tada bih bio otpušten i izgubio bih svoju
penziju.
— Od tri stotine franaka?
— Od stotinu talira, jest, gospodine. Vi shvaćate, međutim, da nikad
ništa slično ne bih učinio.
— Čak ni za petnaest vaših godišnjih plaća? Sto kažete, to zaslužuje
da se o tome razmisli, ne?
— Za petnaest tisuća franaka?
— Da.
— Gospodine, vi me plašite!
— Nipošto!
— Gospodine, zar me hoćete dovesti u napast?
— Upravo to. Petnaest tisuća franaka, shvaćate li?
— Gospodine, pustite me da gledam svojeg susjeda zdesna!
— Naprotiv! Nemojte gledati njega, već gledajte ovo!
— A što je to?
— Kako? Pa zar ne poznajete ove male papiriće?
— Novčanice!
— Hiljadarke. Ima ih petnaest.
— A za koga su?
— Za vas, ako hoćete.
— Za mene! — vikne činovnik sav zadahtan.
— Oh, Bože moj, da! Za vas, kao vaše puno vlasništvo.
— Gospodine, evo, moj desni susjed je počeo davati signale!
— Pustite ga neka ih samo daje.
— Gospodine, zbog vas sam bio nepažljiv i morat ću platiti globu!
— To će vas stajati stotinu franaka. I sami vidite da vam je i te kako u
interesu da uzmete mojih petnaest novčanica.
— Gospodine, moj susjed postaje nestrpljiv, on ponavlja svoje signale!
— Pustite ga s milom voljom i prihvatite! Grof gurne svežnjić u na-
mještenikovu ruku.
— A sada još nešto! — reče. — Vis tih petnaest tisuća franaka nećete
moći živjeti.

36
 Druga knjiga

— Ipak, imat ću i nadalje svoje mjesto.

— Ne, vi ćete ga izgubiti. Jer, vi ćete prenijeti drugačiji signal no što
ste ga primili.
— Oh, gospodine, pa što mi to predlažete?!
— Puku djetinjariju.
— Gospodine, samo ukoliko me netko na to prisili...
— Ja vas doista i namjeravam prisiliti.
I Monte Christo izvadi iz džepa još jedan svežnjić.
— Evo još deset tisuća franaka — reče. — S onih petnaest što su u
vašem džepu to će iznositi dvadeset pet tisuća. S pet tisuća franaka
kupit ćete lijepu kućicu i dva jutra zemlje, a od preostalih dvadeset
tisuća imat ćete tisuću franaka rente.
— Vrt od dva jutra?
— I tisuću franaka rente.
— Dobri Bože, dobri Bože!
— Ta uzmite već jednom!
I Monte Christo silom ugura tih deset tisuća franaka u namješteni-
kovu ruku.
— Sto treba učiniti?
— Ništa osobito teško.
— Dakle, što?
— Prenesite evo ove znakove.
Monte Christo izvadi iz džepa komad papira na kojemu su već bih
ispisani znakovi kao i brojevi što su označavah redoslijed po kojem su
se trebali odaslati.
— Kao što vidite, to neće biti dugačko.
— Da, ah...
— Za tu uslugu imat ćete carskih bresaka i sve ostalo!
To je upalilo.
Grozničavo crven, s krupnim graškama znoja na licu, dobričina otpo-
sla jedan za drugim sva tri signala što mu ih je grof uručio, ne mareći
za uplašene znakove svog desnog susjeda, koji je, ne shvaćajući tu
izmjenu, počinjao vjerovati da je uzgajatelj carske breskve poludio.
Sto se pak lijevog susjeda tiče, ovaj je savjesno ponavljao nove signale,
koji su na kraju bih primljeni u Ministarstvu unutrašnjih poslova.
— Sada ste, evo, bogati — reče Monte Christo.
— Jest — odvrati namještenik — ah po koju cijenu?!
— Slušajte, prijatelju — reče Monte Christo — ne bih želio da vas
peče savjest. Vjerujte mi, jer ja vam se u to zaklinjem, vi niste nikome
učinili nikakvo zlo i samo ste poslužili Božjim namjerama.

37
Grof Monte Christo

Činovnik stane razgledavati novčanice, opipavati ih, prebrojavati. Bio

je blijed, bio je crven; naposljetku pojuri u svoju sobu da bi popio
čašu vode, ali nije stigao do česme, već se onesvijestio posred svojeg
osušenog graha.
Pet minuta nakon toga što je telegrafska vijest stigla u Ministarstvo,
Debray dade upregnuti konje u svoju kočiju i pojuri k Danglarsu.
-— Vaš muž ima obveznice španjolskog zajma? -— upita barunicu.
— Pa dabome! Ima ih u iznosu od šest milijuna.
— Neka ih proda po ma kojoj cijeni!_____________________________
— A zašto to?
— Zato što je don Carlos pobjegao iz Burgesa i što se vratio u Špa­
njolsku.
— Kako ste to saznali?
— Do vraga — odgovori Đebray sliježući ramenima — onako kao što
saznajem vijesti.
Barunica nije čekala da joj se to dva puta kaže: ona otrča k svom
mužu, koji opet otrči svom mešetaru te mu naloži da obveznice proda
po svaku cijenu.
Kad su ljudi vidjeli da gospodin Danglars prodaje, španjolski papiri
stadoše smjesta padati. Danglars je u tome izgubio pet stotina tisuća
franaka, ali se riješio svih obveznica.
Te večeri moglo se pročitati u »Messageru«:
»Telegrafska obavijest
Kralj don Carlos je umakao nadzoru koji je nad njim vršen u Bourgesu
i vratio se u Španjolsku preko katalonske granice. Barcelona je pristala
uz njega.«
Tijekom čitave večeri govorilo se samo o vidovitosti gospodina Danglarsa
koji je prodao svoje obveznice i o sreći tog burzovnog mešetara, koji je u
takvom jednom udarcu izgubio samo pet stotina tisuća franaka.
Oni koji su zadržali svoje obveznice, ili pak kupili Danglarsove, sma­
trali su se upropaštenima, te su proveli veoma lošu noć.
Idućeg jutra moglo se pročitati u »Moniteuru«:
»Jučer je Messager bez ikakve osnove objavio vijest o bijegu don Car-
losa i ustanku u Barceloni. Kralj don Carlos nije napustio Bourges, a
na Poluotoku vlada najdublji mir. Jedan zbog magle loše protumačeni
telegrafski signal prouzrokovao je ovu zabludu.«
Papiri španjolskog zajma poskočiše dvostruko više nego što su bili
pali.
To je za Danglarsa, po gubitku i po propuštenom dobitku, predstavlja­
lo razliku od jednog milijuna.

38
 Druga Knjiga

— Sjajno — reče Monte Christo Morrelu, koji se nalazio kod njega

u trenutku kad je objavljen taj čudni preokret na burzi čija je žrtva
bio Danglars. — Upravo sam za dvadeset pet tisuća franaka pronašao
nešto, za što bih bio platio i stotinu tisuća.
— A što ste to pronašli? — upita Maksimilijan.
— Upravo sam pronašao način da se jedan vrtlar oslobodi puhova koji
jedu njegove breskve.

39
Grof Monte Christo

24. Sablasti
Na prvi pogled, promatrana izvana, kuća u Auteuilu nije imala ničeg
sjajnog, ničeg od onoga što bi se bilo moglo očekivati od obitavališta
liaitiijv.Iijv.xiwg i_xajv;diwvinuiii giuiu iviuntc v_yi.il ič>lu; čili jc tčl jcuilUč>td-

vnost potjecala od volje vlasnika koji je izričito odredio da se ništa ne

mijenja na njenom vanjskom izgledu, a da bi se čovjek u to uvjerio,
trebalo je samo promotriti unutrašnjost. I doista, tek što bi se vrata
otvorila, prizor se mijenjao.
Gospodin Bertuccio bijaše premašio samoga sebe u pogledu ukusa s ko­
jim je kuća namještena i brzine kojom je uređena. Kao što je nekada
vojvoda d’Antin dao u jednoj noći oboriti čitav jedan drvored koji je
smetao pogledu Luja XIV, tako je gospodin Bertuccio unutar tri dana
dao nasaditi jedno posve golo dvorište, pa su prekrasne topole i sikomo-
re, dopremljene zajedno s golemim blokovima korijenja, bacale sjenu na
pročelje kuće, ispred kojeg se, umjesto pločica upola zaraslih u travu,
pružao travnjak čije su plohe bile postavljene tek toga jutra i koji je tvorio
širok sag na kojem su se još caklile kapljice vode kojom ga bijahu polili.
Odredbe su, uostalom, došle od grofa. On sam je bio predao Bertuc-
ciu jedan nacrt na kojem bijaše naznačen broj i raspored stabala koja
su trebala biti zasađena, kao i oblik i veličina travnja koji je trebalo
nadomjestiti kamene pločice.
Na taj način kuća se više nije mogla prepoznati. I sam Bertuccio je tvrdio
da je više ne prepoznaje, ovako zatvorenu u njezin okvir od zelenila.
Upravitelju ne bi bilo krivo da, za vrijeme dok je boravio tamo, dade
provesti neke izmjene u vrtu, ali je grof izričito zabranio da se tu bilo
što dira. Bertuccio je, u naknadu za to, upravo zatrpavao cvijećem
predsoblja, stubišta i kamine.
Ono što je svjedočilo o vrhunskoj vještini upravitelja i o velikom znanju
gospodara, onog prvog da služi a ovog drugog da bude uslužen, jest
činjenica da je ta kuća, nenastanjena tijekom dvadeset godina, sinoć još

40
 Druga knjiga

tako mračna i tako žalosna, tako sva natopljena onim otužnim vonjom
što bismo ga mogli nazvati vonjom vremena, unutar jednog jedinog dana
zajedno s izgledom života poprimila i mirise što ih je volio gospodar,
tako da je grof, stigavši ovamo, imao pri ruci svoje knjige i svoje oružje,
pred očima svoje omiljene slike, u predsobljima pse čija je umiljavanja
volio, ptice kojih mu je pjev bio drag. Čitava ta kuća, probuđena iz
svojeg dugotrajnog sna poput Trnoružičina dvorca, živjela je, pjevala i
cvjetala, nalik na kuću koju smo odavna voljeli i u kojoj, ako je kojom
nesrećom napuštamo, i nehotice ostavljamo jedan dio svoje duše.
Sluge su se radosno vrzmale po tom lijepom dvorištu. Oni koji su za­
posjeli kuhinje jurili su po tek sinoć obnovljenim stubištima kao da su
oduvijek obitavali u toj kući, a za one pak koji su napučili spremišta za
kočije, u kojima su vozila stajala na svojim mjestima i pod svojim re­
dnim brojevima, činilo se kao da su ovdje namješteni već punih pede­
set godina. U konjušnicama pak konji za svojim jaslama odgovarali su
njiskom svojim konjušarima koji su im se obraćali s beskrajno većim
poštovanjem no što se mnogi sluge obraćaju svojim gospodarima.
Biblioteka bijaše smještena na dvije police s dviju strana zidova i sadr­
žavala je oko dvije tisuće knjiga. Čitav jedan odjeljak bio je određen za
moderne romane, a onaj koji je izašao sinoć nalazio se već uvršten na
svom mjestu, kočopereći se u svojem crvenom i zlatnom uvezu.
Na drugom kraju kuće, tvoreći pandan biblioteci, nalazio se staklom
pokriveni zimski vrt, ukrašen rijetkim biljem što je cvjetalo u prostra­
nim japanskim ćupovima, a u sredini tog zimskog vrta, koji je pred­
stavljao čudo istovremeno za i za vid i za njuh, stajao je jedan biljar
za koji bi se reklo da su ga igrači napustili prije najviše jednog sata,
ostavivši na sagu beživotne kugle.
Samo u jednu jedinu sobu Bertuccio nije dirnuo. Ispred te sobe koja
bijaše smještena na lijevom krilu prvog kata, do koje se moglo dospje­
ti velikim stepeništem i iz koje se moglo izaći skrivenim stubištem,
posluga je prolazila s radoznalošću a Bertuccio sa strahom.
Točno u pet sati grof stiže u pratnji Alije pred kuću u Auteuilu. Ber­
tuccio je očekivao taj dolazak s nestrpljivošću koja bijaše pomiješana
sa nespokojstvom: nadao se kakvoj pohvali, ali se istovremeno pribo­
javao grofova mrštenja.
Monte Christo siđe u dvorište, prijeđe kroz čitavu kuću i obiđe vrt, šuteći
i ne odajući ni najmanjeg znaka bilo pohvale bilo nezadovoljstva.
Jedino je, ušavši u svoju spavaonicu koja se nalazila na suprotnoj strani od
one zaključane sobe, ispružio ruku prema ladici jednog malog stolića od
ražina drveta što ga je bio zapazio već prilikom svog prvog obilaska.

41
Grof Monte Christo

— Ovo može služiti samo za odlaganje rukavica — reče.

— Tako je, ekscelencijo! -— odgovori Bertuccio sav ushićen. — Otvo­
rite i unutra ćete naći rukavice.
U ostalim komadima pokućstva grof nađe i opet ono što je i očekivao
da će u njima zateći: bočice, cigare, nakit.
— Dobro je! — reče ponovno.
I gospodin Bertuccio se povuče duše ispunjene ushićenjem: toliko
velik, moćan i stvaran bijaše utjecaj toga čovjeka na sve koji su ga
okruživali.
Točno u šest sati začu se na ulaznim vratima konjski topot. Bio je to
naš kapetan kolonijalne vojske koji je stigao na Medeju.
Monte Christo ga pričeka ispod trijema, s osmijehom na usnama.
— Evo me! Ja sam nrvi. u to sam sieuran! — dovikne mu Morrel
x > u --------- ---- ----------------------

— Učinio sam to namjerno, kako bih vas na koji trenutak imao samo
za sebe, prije nego stignu svi ostali. Julija i Emanuel vam šalju tisuću
pozdrava. O, gle! Znate li da je ovdje divno! Recite, grofe, hoće li se
vaši ljudi zdušno pobrinuti za mojeg konja?
— Budite bez brige, dragi moj Maksimilijane, oni se razumiju u to!
— Stvar je u tome što mu je potrebno da ga istrljaju. Da samo znate
kako je jurio! Pravi uragan!
— Do vraga, kako i ne bi! Konj od pet tisuća franaka! ■— reče Monte
Christo glasom kojim bi neki otac govorio sa svojim sinom.
— Zar vam je žao tog novca? — upita Morrel sa svojim iskrenim
smiješkom.
— Meni?! Bože sačuvaj! — odgovori grof. — Nipošto! Požalio bih
jedino ako konj ne bi bio dobar.
— On je toliko dobar, dragi grofe, da gospodin de Chateau-Renaud,
najbolji poznavalac konja u Francuskoj, i gospodin Debray, koji jaše
arapske konje Ministarstva, u ovome trenutku trče za mnom i da su,
kao što vidite, malko zaostali, a povrh toga, njima za petama su konji
barunice Danglars, koji kaskaju najviše svojih šest milja na sat.
— Znači, oni stižu za vama? — upita Monte Christo.
— Gle, evo ih!
I doista, u tom trenutku jedna laka kočija, s konjima s kojih se pušila
para, i dva zadahtana jahača konja stigoše pred rešetku kućnih vrata,
koja se otvoriše da ih propuste. Odmah zatim kočija opisa krug i zau­
stavi se pod trijemom, zajedno s dvojicom konjanika.
Trenutak zatim Debray sjaha i nađe se pred vratima kočije. On po­
nudi svoju ruku barunici, koja mu, silazeći, dade jedan znak, koji nije
primijetio nitko drugi osim Monte Christa.

42
 Druga knjiga

Međutim, grofu nije ništa izmicalo, i on primijeti kako se zabjelasala

jedna mala ceduljica koja je bila neprimjetna baš kao i ta kretnja i koja
prijeđe iz ruke gospođe Danglars u ruku ministrova tajnika, lakoćom
koja je odavala naviku na taj manevar.
Iza svoje žene siđe i bankar, blijed kao da je izašao iz grobnice umjesto
iz svoje kočije.
Gospođa Danglars baci oko sebe jedan hitar i ispitivački pogled koji je
mogao razumjeti samo Monte Christo i kojim je obuhvatila dvorište,
trijem i pročelje kuće. Potom, svladavajući ono lako uzbuđenje koje bi
se sigurno bilo ocrtalo na njezinu licu daje njezinu licu bilo dopušteno
da problijedi, ona se uspne na nadsvođe trijema, govoreći Morrelu:
— Gospodine, da se ubrajate u moje prijatelje, ja bih vas pitala je li
vaš konj na prodaju.
Morrel razvuče lice na osmijeh koji je veoma nalikovao na grimasu te
se okrene prema Monte Christu kao da ga moli da ga izvuče iz nepri­
like u kojoj se našao.
Grof shvati.
— O, gospođo — klikne — zašto to pitanje niste uputili meni?
— Kod vas, gospodine, čovjek nema pravo išta poželjeti, jer je odviše
siguran da će to i dobiti — odgovori barunica. — Zato je to pitanje i
bilo upućeno gospodinu Morrelu.
— Na žalost — nastavi grof — svjedok sam da gospodin Morrel
ne može ustupiti svog konja, budući da je svojom čašću obavezan
zadržati ga.
— Kako to?
— On se okladio da će u roku od šest mjeseci ukrotiti Medeja. Sada i
sami shvaćate, barunice: ako bi otuđio konja prije okladom utvrđenog
roka, izgubio bi ne samo okladu već bi se povrh toga reklo da ga je bilo
strah. A jedan kolonijalni kapetan ne može, čak i za volju toga da udo­
volji hiru jedne lijepe žene, što je po mojem uvjerenju jedna od naj­
svetijih stvari na svijetu, dopustiti da o njemu kolaju takve glasine.
— Eto vidite, gospođo... - reče Morrel dobacivši Monte Christu jedan
zahvalni smiješak.
— Uostalom — priklopi Danglars osornim tonom koji je bio slabo
pokriven njegovim razvučenim osmijehom — čini mi se da već ionako
imate dovoljno konja.
Gospođa Danglars nije nipošto imala naviku propuštati ovakve na­
padaje a da na njih ne odgovori, no ona se ipak, na najveće čuđenje
mladih ljudi, učini da to nije čula i ne odgovori ništa.
Monte Christo se smješkao na tu šutnju koja je ukazivala na nekakvu

43
Grof Morite Christo

neuobičajenu poniznost, pokazujući barunici za to vrijeme dvije go­

leme kineske porculanske vaze na kojima je vijugalo morsko raslinje,
tako krupno i tako umjetnički izrađeno kako to samo priroda može
izvesti u svom bogatstvu, svojoj bujnosti i svojoj duhovitosti.
Barunica je bila zadivljena.
— Oh, pa tu bi se unutra mogao posaditi jedan kesten iz Tuilerija!
— klikne. — Kako su samo uspjeli ispeći tako golemu vazu?!
— Eh, gospođo — odgovori Monte Christo — to ne treba pitati nas
koji pravimo male figurice i cizelirane čašice! Ovo je rad iz jednog
drugog razdoblja, neke vrste djelo duhova zemlje i mora.
— Kako to? I iz koje to epohe može potjecati?
— Ne znam. Čuo sam samo da je neki kineski car dao izgraditi po­
sebnu peć i da su u toj peći, jednu za drugom, ispekli dvanaest vaza
kao što su ove ovdje. Dvije su prsnule u vatri od velike topline, a de­
set preostalih spustiše na dno mora, u dubinu od tri stotine sežanja.
More, koje je znalo što se od njega traži, obavilo ih je svojim lijanama,
usadilo u njih svoje koralje i umetnulo u njih svoje školjke. Sve se to
okamenjavalo punih dvjesta godina pod njegovim neznanim dubina­
ma, jer je jedna revolucija odnijela cara koji je htio provesti taj pokus,
poštedjevši samo zapisnik kojim je utvrđeno pečenje vaza i njihovo
spuštanje na morsko dno. Nakon dvije stotine godina ponovno su na­
išli na zapisnik i pomislili da izvuku vaze. Pod posebno konstruiranim
napravama ronioci su krenuli u potragu po zaljevu u koji su vaze bile
bačene, ali od deset njih nađoše samo još tri; ostale su bili porazbijali
i raznijeli valovi... Ja volim te vaze, za koje ponekad zamišljam da su
neka bezoblična čudovišta, strašna, tajanstvena i nalik na one što ih
viđaju samo ronioci, začuđeno upisala na njihovo dno svoje hladne i
bezbojne poglede, te vaze u kojima su spavale milijarde riba što su se
u njih sklanjale da bi izbjegle progonu svojih neprijatelja.
Za to je vrijeme Danglars, koji nije bio nikakav obožavalac rijetkosti,
makinalno trgao jedan za drugim cvjetove jedne prekrasne naranče.
Kad je završio s narančom, on se okrene jednom kaktusu, ali ga tada
kaktus, koji nije tako blage ćudi kao naranča, strahovito bočne.
Danglars se strese i protrlja oči kao da se budi iz nekog sna.
— Gospodine — reče Monte Christo smješkajući se — vama koji ste
ljubitelj slika i koji imate tako divnih stvari, ne mogu hvaliti svoje.
Ipak, evo dvaju Hobbema, jednog Paula Pottera, jednog Mierisa, dva­
ju Gerarda Dowa, jednog Rafaela, jednog Van Dycka, jednog Zurba-
rana i dvaju ili triju Murilla koji su vrijedni da vam se pokažu.
— Gle! — klikne Debray — Evo ovog jednog Hobbema prepoznajem!

44
 Druga knjiga

-— Ah, zar zaista?!

— Da, bili su ga ponudili muzeju.
— Koji ga nema, ako se ne varam? — primijeti Monte Christo.
— Ne, nema, ali ga je ipak odbio otkupiti.
— A zašto? — upita Chateau-Renaud.
— Baš ste zgodni! Zato što vlada nije dovoljno bogata.
— Oh, oprostite! — reče Chateau-Renaud. — Slušam takve stvari
svakog dana već punih osam godina, a ipak se još uvijek ne mogu na
to naviknuti.
— Doći će i to! — dobaci Debray.
— Ne vjerujem — odgovori Chateau-Renaud.
— Gospodin major Bartolomeo Cavalcanti, gospodin vicomte Andrea
Cavalcanti! — najavi Baptistin.
S okovratnikom od crnog satena, novim kao da je netom izašao ispod
ruku proizvođača, sa svježe dotjeranom bradom, sivim brkovima, si­
gurna pogleda, u majorskoj odori urešenoj s tri medalje i pet križeva,
ukratko, s besprijekornim držanjem starog vojnika, eto tako se pojavio
major Bartolomeo Cavalcanti, taj nježni otac kojeg već poznajemo.
Pokraj njega, odjeven u novo novcato odijelo, koračao je sa smiješkom
na usnama vicomte Andrea Cavalcanti, taj smjerni sin kojeg također
poznajemo.
Trojica mladih ljudi ćaskala su stojeći u grupi. Njihovi pogledi prijeđo-
še od oca na sina te se, posve prirodno, zadržaše dulje na potonjem,
kojeg razgledaše podrobnije.
— Cavalcanti! — klikne Debray.
— Lijepog li imena! — dobaci Morrel.
— Da, to je istina — reče Chateau-Renaud — ti Talijani se lijepo
prezivaju, ali se ružno odijevaju.
— Baš ste probirljivac, Chateau-Renaud! — primijeti Debray. — To
odijelo je od izvrsnog krojača i posve novo.
— Upravo mu to i zamjeram. Taj gospodin izgleda kao da se danas
prvi put odjenuo.
— Tko su ta gospoda? — upita Danglars Monte Christa.
— Čuli ste: gospoda Cavalcanti.
— To je njihovo ime, ali ono mi ne objašnjava ništa.
— Ah, zaista, vi niste upućeni u naše talijansko plemstvo. Tko izgova­
ra ime Cavalcanti, taj govori o kneževskom rodu.
— Lijep imutak? — upita bankar.
— Bajoslovan!
— A čime se bave?

45
Grof Monte Christo

— Pokušavaju ga pojesti, ali im to ne uspijeva. Oni, uostalom, imaju

kreditna pisma na vas, prema onome što su mi rekli kad su me prekju­
čer posjetili. Čak sam ih pozvao zbog vas. Ja ću vam ih predstaviti.
— Ali, čini mi se da govore veoma čisto francuski — primijeti
Danglars.
— Sin je, ako se ne varam, odgojen u jednom koledžu na Jugu, u Mar-
seilleu ili tamo negdje. Naći ćete ga svog oduševljenog.
— Čime? — upita barunica.
— Francuskinjama, gospođo. On se pod svaku cijenu želi oženiti Pa­
rižankom.
-— Ala mi je to neka ideja! — reče Danglars sliježući ramenima.
Gospođa Danglars pogleda svog muža s izrazom koji bi u svako drugo
doba predskazivao oluju. Međutim, ona i drugi put prešuti.
— Barun danas izgleda veoma mračno •— reče Monte Christo gospođi
Danglars. — Da ga možda kojim slučajem ne misle postaviti za mi­
nistra?
— Ne još zasad, koliko znam. Prije bih rekla da je igrao na burzi, da je
izgubio i da ne zna koga da za to okrivi.
— Gospodin i gospođa de Villefort! — vikne Baptistin.
Obje najavljene osobe uđu. Koliko god da se svladavao, gospodin de
Villefort bijaše vidljivo uzbuđen. Dok se rukovao s njim, Monte Chri­
sto osjeti kako mu ruka drhti.
»Zaista, samo su žene majstori u pretvaranju!« pomisli Monte Christo
gledajući gospođu Danglars kako se smiješi državnom tužiocu i kako
cjeliva njegovu ženu.
Nakon uvodnih ljubaznosti, grof zamijeti da je Bertuccio, koji je do­
sad bio zabavljen u blagovaonici, kliznuo u jedan mali salon, susjedan
onome u kojem se društvo nalazilo.
Onjrnđe za njim.
— Sto je, gospodine Bertuccio? — upita ga.
— Vaša ekscelencija nije mi priopćila broj svojih uzvanika. Ah, da, to
je istina!
— Za koliko osoba da se prostre?
— Prebrojte sami.
— Jesu li svi stigli, ekscelencijo?
— Jesu.
Bertuccio proviri kroz odškrinuta vrata. Monte Christo nije skidao
pogleda s njega.
— Oh, dobri Bože! — uzvikne Bertuccio.
— Ta što vam je? — upita grof.

46
 Druga knjiga

— Ona žena...! Ona žena...!

— Koja žena?
— Ona u bijeloj haljini s toliko dijamanata... ona plavokosa!
— Gospođa Danglars?
— Ne znam kako se zove, ali to je ona, gospodine, to je ona!
— Koja ona?
— Žena iz vrta! Ona koja je bila trudna! Ona koja je hodala gore-dolje
čekajući... čekajući...
Bertuccio zastade otvorenih usta, blijed i nakostriješene kose.
— Čekajući koga?
Bertuccio ne odgovori već pokaže prstom na Villeforta, otprilike
istom kretnjom kojom je Macbeth pokazao na Banca.
— Oh...! Oh...! —prošapta napokon. —Vidite li?
— Što? Koga?
— Njega!
— Njega? Gospodina državnog tužioca de Villeforta?
— Pa svakako da ga vidim!
— Pa ja ga, znači, nisam ubio?!
— Do vraga, čini mi se da ste poludjeli, dobri moj gospodine Bertuc­
cio! — reče grof.
— Pa on, znači, nije mrtav!
— Eh, da! Nije mrtav, kao što vidite. Umjesto da ga udarite između
šestog i sedmog lijevog rebra, kao što je to običaj vaših sunarodnjaka,
sigurno ste ga udarili nešto više ili nešto niže, a ta pravnička čeljad,
to vam ima dušu dobro prikovanu za tijelo. Ili pak možda sve ono što
ste mi ispričali nije istina, već proizvod vaše mašte, uobraženje vašeg
duha. Možda ste loše spavali jer ste loše probavili svoju osvetu. Možda
vam je ona pritiskala želudac, pa ste usnuli taj stravični san, i to je sve.
Hajde, priberite se i brojite: Gospodin i gospođa de Villefort, dva;
gospodin i gospođa Danglars, četiri; gospodin de Chateau-Renaud,
gospodin Debray, gospodin Morrel, sedam; gospodin major Bartolo-
meo Cavalcanti, osam.
— Osam — ponovi Bertuccio.
— Ta pričekajte, ta pričekajte! Vi se previše žurite otići, do vraga! Za­
boravili ste jednog od mojih uzvanika! Pogledajte malko više ulijevo...
evo... gospodina Andrea Cavalcantija, onog mladića u crnom odijelu
što promatra Murillovu bogorodicu i sad se, evo, okreće.
Ovog puta Bertuccio umalo što nije ispustio jedan krik, ali ga Monte
Christov pogled uguši na njegovim usnicama.
— Benedetto! — prošapta. — Koje li sudbinske slučajnosti!

47
Grof Monte Christo

— Upravo otkucava šest i pol, gospodine Bertuccio — reče grof stro­

go. — To je vrijeme koje sam odredio za polazak u blagovaonicu. Po­
znato vam je da ne volim čekati.
I Monte Christo uđe natrag u salon, gdje su ga čekali njegovi uzvanici,
dok se Bertuccio vraćao u blagovaonicu oslanjajući se o zidove.
Pet minuta zatim otvoriše se oba krila na vratima salona. Na njima se
pojavi Bertuccio te, poduzevši poput Vatela u Chantillyju posljednji
herojski napor, objavi:
— Gospodine grofe, stol je postavljeni Monte Christo ponudi ruku
gospođi de Villefort.
— Gospodine de Villeforte — reče — molim vas, budite kavalir go­
spođi barunici Danglars.
Villefort se odazva molbi, i svi prijeđoše u blagovaonicu.

48
 Druga knjiga

25. Večera
Bilo je očito da je pri prijelazu u blagovaonicu sve uzvanike prožimao
jedan te isti osjećaj: svi su se pitali koji li ih je to čudnovat stjecaj
okolnosti doveo u tu kuću, i mada su neki od njih bili začuđeni, pa
čak i uplašeni što su se zatekli ovdje, oni uza sve to ne bi bili voljeli
da ovdje ne budu.
A ipak, odnosi iz posve nedavne prošlosti, grofov osebujan i usamljen
položaj, njegovo neznano i gotovo bajoslovno bogatstvo, sve to nala-
galo je muškarcima dužnost da budu oprezni, a ženama pak zakon da
ne ulaze u tu kuću, u kojoj nije bilo nikakve žene da ih dočeka. Među­
tim, muškarci su prešli preko opreza, žene preko pravila doličnosti, a
radoznalost, podbadajući ih svojom neodoljivom žaokom, nadvladala
je u njima sve.
Jedino Cavalcantijevi, otac i sin, i unatoč krutosti prvog i neusiljeno-
sti drugog, nisu izgledali zabrinuti što su se u kući tog čovjeka, čiju
namjeru nisu mogli shvatiti, našli s drugim ljudima koje su vidjeli
prvi put.
Gospođa Danglars se trgnula vidjevši kako joj gospodin de Villefort,
na Monte Christov poziv, prilazi da bi joj ponudio ruku, a gospodinu
de Villefortu se pak ispod njegovih zlatnih naočala zamutio pogled
kad je osjetio kako se baruničina ruka spušta na njegovu.
Ni jedna ni druga kretnja nije izbjegla grofu, pa je već i u tom pukom
dodiru dviju osoba bilo za promatrača tog prizora nečeg veoma zani­
mljivog.
Gospodin de Villefort imao je sa svoje desne strane gospođu Dan­
glars, a s lijeve Morrela.
Grof je sjedio između gospođe de Villefort i Danglarsa.
Ostala mjesta zauzimali su Debray, koji je sjedio između Cavalcantija
oca i Cavalcantija sina, i Chateau-Renaud, koji je sjedio između go­
spođe de Villefort i Morrela.

49
Grof Monte Christo

Večera je bila veličanstvena: Monte Christo bijaše sebi stavio u za­

datak da potpuno izvrne pariški red i da svojim gostima dade hranu
koja će više prijati njihovoj radoznalosti nego njihovom teku. Pružio
im je jednu istočnjačku gozbu, i to onakvu istočnjačku gozbu kakve su
mogle biti samo gozbe čarobnica iz arapskih priča.
Svi plodovi, besprijekorni i slasni, što ih četiri strane svijeta mogu
usuti u rog izobilja Europe, bijahu nagomilani u piramide u kineskim
vazama i japanskim kupama. Rijetke ptice s najljepšim dijelovima nji­
hova perja, neobične ribe, položene na srebrenim pliticama, sva vina
Arhipelaga, Male Azije i Južne Afrike, pohranjena u bocama čudesnih
oblika kojih izgled kao da je samo još uvećavao njihovu slast, sve je
to, poput neke od onih smotri što ih je Aspicije priređivao svojim
uzvanicima, prolazilo pred tim Parižanima koji su shvaćali da se može
potrošiti tisuću lujdora na večeru za deset osoba, ali pod uvjetom da
se, kao kod Kleopatre, jedu biseri, ili da se, kao kod Lorenza de Me-
dicija, pije rastopljeno zlato.
Vidjevši opće čuđenje, Monte Christo se poče smijati i glasno po-
drugivati:
— Gospodo — reče — vi se sigurno slažete s pretpostavkom, zar ne,
da je čovjeku, pošto je dostigao stanovit stupanj bogatstva, potrebno
samo još ono što je suvišno, kao što će se dame složiti s pretpostav­
kom da je na stanovitom stupnju zanosa pozitivan samo još ideal. Da­
kle, da nastavimo s tim razmišljanjem: što je čudesno? Ono što ne
shvaćamo. Što je istinski poželjno dobro? Dobro koje ne možemo
imati. E pa, vidjeti stvari koje ne mogu shvatiti, pribaviti sebi stvari
koje ne mogu imati, eto to je stremljenje čitavog mojeg života. Ja to
postižem pomoću dva sredstva: novcem i voljom. Da bih se poveo
za nekim hirom, ja ulažem onu istu upornost koju ulažete na primjer
vi, gospodine Danglarse, da biste izgradili neku željezničku prugu, vi,
gospodine de Villefort, da biste osudili na smrt nekog čovjeka, vi,
gospodine Debray, da biste smirili jedno kraljevstvo, vi, gospodine de
Chateau-Renaud, da biste se svidjeli nekoj ženi, i vi, Morrele, da biste
ukrotili jednog konja kojeg nitko ne može uzjahati. Tako, na primjer,
pogledajte ove dvije ribe, od kojih je jedna rođena na pedeset milja od
Petrograda, a druga pak na pet milja od Napulja. Nije li zanimljivo da
ih čovjek združi na istome stolu?
— A koje su to dvije ribe? — upita Danglars.
— Gospodin de Chateau-Renaud, evo, koji je živio u Rusiji, reći će
vam ime jedne — odgovori Monte Christo — a gospodin major Ca-
valcanti pak, kao Talijan, reći će vam ime one druge.

50
 Druga knjiga

— Ova ovdje je, mislim, kečiga — reče Chateau-Renaud.

— Izvrsno.
— A ova ovdje je, ako se ne varam, paklara — doda Cavalcanti.
— Tako je. A sada, gospodine Danglars, upitajte ovu dvojicu gospode
gdje se love te dvije ribe.
— Pa — reče Chateau-Renaud — kečige se love jedino na Volgi.
— A paklara takve veličine — doda Cavalcanti — koliko je meni po­
znato, ima samo u jezeru Fusaro.
— Upravo je tako. Jedna je stigla iz Volge, a druga iz jezera Fusaro.
— Nemoguće! — povikaše svi uzvanici u jedan glas.
— E, vidite, to je baš ono što me raduje — reče Monte Christo. — Ja
sam, poput Nerona, cupitor impossibilium. A to je, također, ono što
u ovom trenutku raduje i vas, jer, naposljetku, ono zbog čega će vam
se meso ovih riba, koje se možda ne može mjeriti s mesom grgeča ili
lososa, činiti izvanrednim, to je činjenica da ih je po vašem mišljenju
bilo nemoguće dobaviti, a da su one, međutim, ipak ovdje.
— Ali, kako su i na koji način te dvije ribe dopremljene u Pariz?
— Oh, Bože moj, ništa jednostavnije od toga! Te dvije ribe stavljene
su svaka u svoju veliku bačvu. Jedna je bila obložena šašem i rije­
čnom travom, a druga pak rogozom i jezerskim raslinjem. Bačve su
dopremljene u posebno podešenim teretnim kolima. Tako su putova­
le, kečige dvanaest, a paklara osam dana, a obje su bile žive kad ih se
dočepao moj kuhar da bi ih usmrtio, i to jednu u mlijeku, a drugu u
vinu. Vi to ne vjerujete, gospodine Danglars?
— U najmanju ruku sumnjam! — odgovori Danglars smješkajući se
svojim razvučenim osmijehom.
— Baptistine — vikne Monte Christo — dajte da se donese ona druga
kečiga i ona druga paklara! One, znate, što su dopremljene u drugim
bačvama i koje su još žive.
Danglars zgranuto raskolači oči, a društvo zapljeska dlanovima.
Četiri sluge uniješe dvije bačve obložene vodenim biljem. U svakoj od
njih praćakala se po jedna riba slična onima koje bijahu poslužene.
— Ali, zašto dvije od svake vrste? — upita Danglars.
— Zato što je jedna mogla uginuti — odgovori Monte Christo jedno­
stavno.
— Vi ste zaista izvanredan čovjek! — klikne Danglars. — Filozofi
neka pričaju koliko im drago, ipak je divno biti bogat!
— A prije svega, imati ideja! — dometne gospođa Danglars.
— Oh, nemojte mi upisivati u zaslugu ovu ideju, gospođo, jer ona je
bila veoma cijenjena kod Rimljana. Plinije pripovijeda da su slali ribu

51
Grof Monte Christo

iz Ostije u Rim putem štafete robova koji su je redom nosili na glavi,

i to neku vrstu koju on naziva mulus, a koja će, po onome kako je on
opisuje, vjerojatno biti arbun. Stoga je predstavljalo velik luksuz kad
bi je dobili živu, i veoma zanimljiv prizor kad bi je gledali kako umire,
jer umirući ona bi tri ili četiri puta mijenjala boju, poprimajući, poput
duge koja iščezava, redom sve tonove spektra, poslije čega bi je poslali
u kuhinju. Njezina agonija je sačinjavala jedan dio njezine vrijednosti.
Ako je ne bi vidjeli živu, prezirali bi je mrtvu.
— Da — primijeti Debray — ali od Ostije do Rima ima samo sedam
ili osam milja.
— Eh, to je istina! — odgovori Monte Christo. — Međutim, u čemu
bi se sastojala prednost što smo se rodili osamnaest vjekova poslije
Lukula, ako ga ne bismo umjeli premašiti?
Oba Cavalcantija gledala su razrogačenim očima, ali su imali dovoljno
duha da ne kažu ni riječi.
— Sve je to vrlo lijepo — reče Chateau-Renaud — ali ono čemu se
najviše divim, priznajem, to je čudesna brzina kojom bivate usluživa-
ni. Nije li istina, gospodine grofe, da ste ovu kuću kupili tek prije pet
ili šest dana?
— Tako otprilike — odgovori Monte Christo.
— Pa lijepo. Siguran sam da je unutar tjedan dana pretrpjela potpun
preobražaj. Jer, ako se ne varam, ona je imala drukčiji ulaz nego što je
sadašnji, a dvorište je bilo popločeno i pusto, dok današnje dvorište
predstavlja prekrasan travnjak obrubljen drvećem za koje bi se reklo
da je stoljetno.
— Što ćete, ja volim zelenilo i hladovinu — reče Monte Christo.
— Doista! — prihvati gospođa de Villefort. — Nekoć se ulazilo na
vrata koja su gledala na cestu, i na dan mojeg čudesnog spasenja, vi ste
me, sjećam se, tim putem dali unijeti u kuću.
— Tako je gospođo — potvrdi Monte Christo. — Međutim, kasnije
sam se odlučio za ulaz koji bi mi omogućavao da kroz rešetke svojih
kućnih vrata vidim Bulonjsku šumu.
— I sve to u četiri dana! — upadne Morrel. — To je pravo čudo!
— I jest! — reče Chateau-Renaud. — Od stare kuće napraviti novu, to je
dostojno divljenja. Jer, kuća je bila veoma stara, pa čak i veoma sumorna.
Sjećam se da mi je moja majka naložila da je razgledam kad ju je gospo­
din de Saint Meran naumio prodati, ima tome dvije ili tri godine.
— Gospodin de Saint Meran? — upita gospođa de Villefort. — Znači
da je ta kuća pripadala gospodinu de Saint Meranu prije nego što ste
je kupili vi, gospodin grofe?

52
 Druga knjiga

— Čini se da jest — odgovori Monte Christo.

— Kako: čini se?] Vi ne znate od koga ste kupili ovu kuću?
— Vjere mi, ne! O svim tim pojedinostima brine se moj upravitelj.
— Istina je da u njoj najmanje punih deset godina nije nitko stanovao
— primijeti Chateau-Renaud — i bilo je veoma žalosno gledati je ona­
kvu, s njezinim zatvorenim kapcima, njezinim zaključanim vratima i
njezinim korovom u dvorištu. Zaista, da nije pripadala tastu jednog
državnog tužioca, čovjek bi bio pomišljao da je to jedna od onih kuća
prokletstva u kojima je počinjen kakav veliki zločin.
Villefort, koji se sve dosad nije bio ni dotakao onih triju ili četiriju
čaša skupocjenih vina što su pred njim stajale, zgrabi onako na sreću
jednu od njih te je isprazni naiskap.
Monte Christo pusti da prođe trenutak. A onda, posred tišine koja
bijaše nastupila poslije Chateau-Renaudovih riječi, progovori:
— To je čudno, gospodine barune, ali je i meni pala na um ista
misao, kad sam prvi put ušao u ovu kuću. Ona mi se učinila tako
zlokobnom da je nikad ne bih bio kupio da moj upravitelj nije bio
tu stvar već uredio za mene. Mangup je vjerojatno dobio neku pro­
viziju od posrednika.
— Da, može biti — promuca Villefort pokušavajući se nasmiješiti
— no vjerujte mi, ja nisam ni najmanje umiješan u tu korupciju. Go­
spodin de Saint Meran je želio prodati tu kuću, koja je predstavljala
jedan dio miraza njegove unuke, jer bi, da je ostala nenastanjena još
tri ili četiri godine, dospjela u potpuno ruševno stanje.
Sada pak problijedi Morrel.
— Bila je tu — nastavi Monte Christo — osobito jedna soba, na­
izgled posve obična, Bože moj, soba poput svih soba, obložena cr­
venim damastom, koja mi se učinila, i sam ne znam zašto, krajnje
dramatičnom.
— Zašto? — upita Debray. — Zbog čega dramatičnom?
— Može li čovjek objasniti stvari instinkta? — odgovori Monte Chri­
sto. — Ne postoje li neka mjesta u kojima se čovjeku čini da neposre­
dno udiše sumornost? Zašto? Tko bio znao! Uslijed nekog povezivanja
uspomene, uslijed nekog hira misli koje nas prenose u druga vremena,
na druga mjesta što možda nemaju nikakve veze s vremenom i mjestom
na kojem se nalazimo. Činjenica je samo da me je ta soba začudno
podsjećala na sobu markize de Ganges ili Desdemoninu sobu... Ah, gle,
zbilja... budući da smo završili s večerom, mogao bih vam je pokazati, a
zatim ćemo sići u vrt popiti kavu. Poslije večere — predstava!
Monte Christo učini kretnju rukom da bi svoje uzvanike upitao pri-

53
Grof Monte Christo

staju li. Gospođa de Villefort ustane, Monte Christo također, a svi

ostali povedoše se za njihovim primjerom.
Villefort i gospođa Danglars ostadoše načas kao prikovani na svojim
mjestima, pitajući se uzajamno očima, sleđeni, nijemi, ukočeni.
— Jeste li čuli? — upita gospođa Danglars.
— Treba poćil — odgovori Villefort ustajući i nudeći joj ruku.
Svi se već bijahu raštrkali po kući, potaknuti radoznalošću, jer im
je bilo jasno da se taj pohod neće ograničiti samo na tu sobu, i da
će istovremeno obići i ostali dio te-podrtine-koju je Monte Christo
pretvorio u palaču. Svi dakle pohitaše kroz otvorena vrata. Monte
Christo pričeka dvoje zaostalih, a zatim, pošto su i oni izašli, krene
kao posljednji, sa smiješkom koji bi njegove uzvanike, da su ga mogli
razumjeti, bio još sasvim drukčije užasnuo nego soba u koju su pošli.
I doista, započeše obilazak odaja, soba namještenih na istočnjački
način, s divanima i jastucima umjesto postelja, s lulama i oružjem
umjesto svakog drugog pokućstva, salona urešenih najljepšim slikama
starih majstora, budoara obloženih kineskom svilom neobičnih boja,
fantastičnih šara i predivna tkanja. A onda naposljetku dospješe u
ozloglašenu sobu.
U njoj nije bilo ničeg osobitog osim što, mada se već hvatao mrak, nije
bila osvijetljena i što je ostala u svojoj istrošenosti, dok su ostale sobe
dobile novo ruho.
To je bilo zaista dovoljno da joj poda neku sumornu boju.
— Uhl — klikne gospođa de Villefort. — Ovo je zbilja stravično!
Gospođa Danglars pokuša promucati nekoliko riječi koje se nisu mo­
gle čuti.
Istovremeno padne nekoliko primjedbi iz kojih je proizlazilo da ta
crvenim damastom obložena soba zbilja ima zlokoban izgled.
— Zar ne? — primijeti Monte Christo. — Pogledajte samo kako je taj
krevet čudnovato smješten, kako mu je pokrivač mračan i krvav! A ta
dva portreta u pastelu, izblijedjela od vlage, zar ne izgledaju kao da
svojim blijedim usnama i uplašenim očima kazuju: »Ja sam vidio!«?
Villefort posta pepeljastosiv, a gospođa Danglars klone na jednu poči-
valjku koja se nalazila pokraj kamina.
— O! — dobaci gospođa de Villefort sa smiješkom — zar imate hra­
brosti sjesti na tu počivaljku na kojoj je taj zločin možda bio izvršen?
Gospođa Danglars brzo ustane.
— A pritom — reče Monte Christo — to još nije ni sve!
— Pa što još ima? — upita Debray, kojem nipošto nije izmaklo uzbu­
đenje gospođe Danglars.

54
 Druga knjiga

— Ah da, što još ima? — prihvati Danglars. — Ja dosad, priznajem,

ne vidim ništa naročito! A vi, gospodine Cavalcanti?
— Oh — odgovori ovaj — mi imamo Ugolinovu kulu u Pizi, Tassovu
tamnicu u Ferrari i sobu Francesce i Paola u Riminiju!
— Da, ali nemate ovo malo stubište! — dobaci Monte Christo otva­
rajući jedna vrata sakrivena pod tapetama. Malo ga pogledajte i recite
mi što o tome mislite!
— Kakve li zlokobne zavojitosti stepeništa! — klikne Chateau-Rena-
ud kroz smijeh.
— Zbilja! — reče Debray. — Ne znam baca li me to u melankoliju
ono vino s Kiosa, ali činjenica je da ovu kuću zaista vidim svu crnom!
Sto se pak tiče Morrela, otkad se bio spomenuo Valentinin miraz, on
je ostajao sumoran i nije progovarao ni riječi.
— Predočite sebi nekog Otela ili nekog abbea de Gangesa — reče
Monte Christo — kako u nekoj mračnoj i olujnoj noći silazi korak po
korak niz ovo stepenište, s kakvim žalosnim teretom, žureći se da ga
sakrije od ljudskih pogleda, ako već ne i od oka Božjeg!
Gospođa Danglars se napola onesvijesti upirući se o podlakticu de
Villeforta, koji se naposljetku i sam morao nasloniti na zid.
— Oh, dobri Bože, gospođo! — vikne Debray. — Ta što vam je?! Kako
ste problijedjeli!
— Sto joj je? To je bar jasno! — dobaci gospođa de Villefort. — Pozlilo
joj je zbog toga što nam gospodin Monte Christo pripovijeda stravične
priče, bez sumnje u namjeri da nas natjera da umremo od straha.
— Pa da! — prihvati Villefort. — Grofe, vi zbilja nagonite u strah ove
gospođe!
— Ta što vam je? — upita Debray ponovno gospođu Danglars.
— Ništa, ništa! — odgovori ona s naporom. — Treba mi zraka, i to
je sve.
— Hoćete li sići u vrt? — upita Debray nudeći gospođi Danglars ruku
i upućujući se prema tajnom stubištu.
— Ne, ne! — odgovori ona. — Još mi je uvijek milije ostati ovdje.
— Zbilja, gospođo — upita Monte Christo — zar je taj strah ozbiljan?
— Ne, gospodine — odgovori gospođa Danglars — ali vi predstavljate
stvari na takav način da priviđenja dobivaju izgled stvarnosti.
— Oh, Bože moj, da! — reče Monte Christo smiješeći se. — Sve je
ovo stvar uobraženja. Jer zašto sebi ovu sobu ne bismo isto tako pre­
dočili kao dobru i poštenu sobu neke majke? Tu postelju s njezinim
crvenim pokrivačem kao postelju koju posjećuje boginja Lucinija, a
to tajanstveno stubište kao stubište kojim potiho, da ne bi ometali

55
Grof Monte Christo

okrepljujući san rodi lje, prolaze liječnik ili dojilja, ili pak sam otac,
odnoseći uspavano dijete...
Ovog puta, umjesto da se pri toj nježnoj slici umiri, gospođa Danglars
zaječa i potpuno se onesvijesti.
— Gospođi Danglars je pozlilo! — promuca Villefort. — Možda bi je
trebalo prenijeti u njezina kola.
— Oh, dobri Bože! — usklikne Monte Christo. — A ja sam zaboravio
svoju bočicu!
— Ja imam svoju! — reče gospođa de Villefort.
I ona pruži Monte Christu bočicu punu neke crvene tekućine slične
onoj čije je blagotvorno djelovanje grof bio iskušao na Eduardu.
— Oh! — klikne Monte Christo uzimajući je iz ruke gospođe de
Villefort.
— Da! -— prošapta ona. — Pokušala sam po vašim uputstvima.
— I uspjeli ste?
— Mislim da jesam.
Gospođu Danglars preniješe u pokrajnju sobu. Monte Christo spusti
na njezine usne kapljicu crvene tekućine, i ona se vrati k svijesti.
— Oh! — reče. — Kakvog li užasnog sna!
Villefort joj čvrsto stisne zapešće, kako bi je naveo da shvati da nije
sanjala.
Potražiše gospodina Danglarsa. Međutim, on je, slabo raspoložen za
pjesničke dojmove, bio sišao u vrt, gdje je s gospodinom Cavalcanti-
jem ocem razgovarao o jednom projektu za željezničku prugu između
Livorna i Firence.
Monte Christo je izgledao sav očajan. On prihvati gospođu Danglars
za ruku i povede je u vrt, gdje zateče gospodina Danglarsa kako s go­
spodom Cavalcanti, ocem i sinom, pijucka kavu.
— Zbilja, gospođo — upita Monte Christo gospođu Danglars — zar
sam vas jako uplašio?
— Niste, gospodine. Međutim, znate i sami, sve nas se stvari doimaju
već prema tome u kakvom se duševnom stanju nalazimo.
Villefort se nasilu nasmije.
— I onda je, shvaćate li, dovoljna jedna pretpostavka, jedna utvara...
— E pa — reče Monte Christo — vjerovali ili ne, ja sam uvjeren da je
u ovoj kući počinjen jedan zločin!
— Oprez! — dobaci gospođa de Villefort. — Ovdje se nalazi jedan
državni tužilac!
— Bogami — odvrati Monte Christo — kad se već tako dogodilo
iskoristit ću to da podnesem prijavu.

56
 Druga knjiga

— Prijavu? — zapita Villefort.

— Jest! I to pred svjedocima.
— Sve je ovo vrlo zanimljivo — primijeti Debray — i ukoliko zbilja
postoji zločin, to će nam divno potpomoći probavi!
— Zločin postoji! — reče Monte Christo. — Pođite sa mnom, gospo­
do! Dođite, gospodine de Villefort! Da bi moj iskaz bio punovažan, on
mora biti podnesen nadležnim vlastima.
Monte Christo zahvati Villefortovo zapešće, i pritišćući istovremeno
ruku gospođe Danglars pod svojom podlakticom, odvuče državnog
tužioca sve do one platane pod kojom je sjena bila najgušća.
Svi ostali uzvanici pođoše za njima.
— Vidite — reče Monte Christo — ovdje, upravo na ovom mjestu
— i grof udari nogom o zemlju — ovdje sam, da bih pomladio ovo
već ostarjelo drveće, dao da se kopa i naspe crnica. I, kopajući, moji
su radnici naišli na jedan kovčeg, ili bolje reći na gvozdene okove kov­
čega, posred kojih se nalazio kostur jednog novorođenčeta. Ako se ne
varam, to više nije plod mašte?
Monte Christo osjeti kako se ruka gospođe Danglars ukrućuje i kako
dršće Villefortovo zapešće.
— Kostur novorođenčeta?! — ponovi Debray. — Do vraga, ovo, čini
mi se, postaje ozbiljno!
— Gle! — primijeti Chateau-Renaud. — Ja se, dakle, nisam varao
kad sam maloprije tvrdio da kuće imaju dušu i lice poput ljudi i da na
svojoj fizionomiji nose odraz svoje utrobe. Ova je kuća bila sumorna
jer je imala grižnju savjesti, a grižnju savjesti je imala jer je krila jedan
zločin.
— O, a tko kaže da se radi o zločinu?! — upadne Villefort ulažući
posljednje snage da se svlada.
— Kako?! Dijete živo zakopano u vrtu, zar to nije zločin? — usklikne
Monte Christo. — Kako biste onda nazvali takvo djelo, gospodine
državni tužioče?
— Ma tko kaže da je zakopano živo?!
— A zašto bi ga pokopali ovdje, ako je bilo mrtvo? Ovaj vrt nije nikada
bio groblje.
— A što u ovoj zemlji rade s čedomorcima? — upita major Cavalcanti
bezazleno.
— Oh, Bože moj, jednostavno im odsijeku glavu! — odgovori Danglars.
— Aha, odsiječe im se glava! — ponovi Cavalcanti.
— Mislim da je tako... zar ne, gospodine de Villefort? — upita Monte
Christo.

57
Grof Monte Christo

— Jest, gospodine grofe! — odgovori državni tužilac glasom u kojem

više nije bilo ničeg ljudskog.
Monte Christo uvidje da je to bilo ono krajnje što su mogle podnijeti
te dvije osobe za koje je bio pripremio ovu scenu, pa ne želeći da je
tjera odviše daleko, reče:
— A kava, gospodo? Čini mi se da smo zaboravili na nju.
I povede svoje goste natrag do stola koji je bio postavljen nasred
travnjaka.
— Doista, gospodine grofe — reče gospođa Danglars — stidim se
priznati svoju slabost, ali sve te strahovite priče posve su me smutile.
Dopustite mi da sjednem, molim vas.
I ona klone na jednu stolicu.
Monte Christo joj se nakloni te priđe gospođi de Villefort.
— Mislim da je gospođi Danglars i opet potrebna vaša bočica —
reče.
Međutim, prije no što se gospođa de Villefort približila svojoj prijate­
ljici, državni tužilac je već bio prišapnuo gospođi Danglars na uho:
— Moram s vama razgovarati.
— Kada?
— Sutra.
— Gdje?
— U mojoj kancelariji... u samom sudu, ako hoćete. To je još najsi­
gurnije mjesto.
— Doći ću.
Uto se približi gospođa de Villefort.
— Hvala, draga prijateljice! — reče gospođa Danglars pokušavajući se
nasmiješiti. —.Nije mi više ništa i sada se osjećam posve dobro.

58
 Druga Knjiga

26. Prosjak
Večer je izmicala. Gospođa de Villefort je izrazila želju da se vrati u
Pariz, što se gospođa Danglars, i usprkos slabosti koju je očigledno
osjećala, nije usudila učiniti.
Na zahtjev svoje žene, gospodin de Villefort dade, dakle, prvi znak za
odlazak. On ponudi gospođi Danglars mjesto u svojoj kočiji, kako bi
uživala njegu njegove žene. Sto se pak tiče gospodina Danglarsa, on
je bio tako udubljen u jedan neobično zanimljiv trgovački razgovor s
gospodinom Cavalcantijem da nije obraćao nimalo pažnje na ono što
se oko njega zbivalo.
Kad je prišao gospođi de Villefort da uzme njezinu bočicu, Monte
Christo je bio zamijetio da se gospodin de Villefort približio gospođi
Danglars, i s obzirom na mjesto gdje su se nalazili, pogodio je što joj
je rekao, iako je govorio toliko tiho da ga je jedva čula i sama gospođa
Danglars.
Ne protiveći se dogovoru svojih gostiju, Monte Christo pusti Morrela,
Debraya i Chateau-Renauda da odu na svojim konjima, a obje dame
da se popnu u kočiju gospodina de Villeforta. Danglars pak, sve više
očaran Cavalcantijem ocem, pozva ovoga da se zajedno s njim ukrca
u njegova kola.
Sto se pak tiče Andrea Cavalcantija, ovaj priđe svojoj lakoj kočiji koja
ga je čekala pred vratima i kod koje je jedan groom, odjeven upravo
pretjerano po engleskoj modi, izdižući se na vrhovima svojih čizama,
pridržavao ogromnog konja čeličnosive boje.
Andrea za vrijeme večere nije mnogo govorio, jer je on bio veoma
bistar momak i jer se, što je posve razumljivo, bojao da ne izvali kakvu
glupost pred tim bogatim i moćnim gostima, među kojima je njego­
vo razrogačeno oko, možda ne bez straha, ugledalo jednog državnog
tužioca.
A zatim, bio ga je zaokupio gospodin Danglars, koji je, pošto je jednim

59
Grof Monte Christo

brzim pogledom odmjerio starog majora s tvrdim ovratnikom i nje­

gova još pomalo bojažljivog sina, te pošto je s time povezao sve one
simptome Monte Christove gostoljubivosti, zaključio da ima posla s
kakvim nabobom koji je došao u Pariz da bi svog sina jedinca usavršio
u mondenom životu.
Danglars je dakle s neizrecivim užitkom promatrao ogromni dijamant
koji je blistao na majorovu malom prstu, jer major je, kao oprezan i
iskusan čovjek, iz bojazni da njegove banknote ne zadesi kakva nezgo­
da, te banknote smjesta zamijenio za jedan predmet od trajne vrije­
dnosti. Potom, poslije večere, uvijek pod izgovorom da se zanima za
industriju i željeznice, ispitivao je oca i sina o njihovu načinu života,
a otac i sin pak, upozoreni da su im upravo kod Danglarsa trebali biti
otvoreni njihovi krediti, jednome u jednokratnom iznosu od četrdeset
i osam tisuća franaka a drugome godišnje na pedeset tisuća livra, bili
su šarmantni i puni ljubaznosti prema bankaru, čijim bi čak i slugama
bili stezali ruku da se nisu suzdržavali, toliko se njihova zahvalnost
imala potrebe izraziti.
Osobito je jedna stvar uvećavala Danglarsovo poštovanje, gotovo bi­
smo rekli obožavanje prema Cavalcantiju. Ovaj, vjeran Horacijevu
načelu nil admirari bio se, kao što smo to vidjeli, zadovoljio da pruži
dokaza o svom znanju time da kaže iz kojeg se jezera vade najbolje
paklare. A potom je pojeo svoj dio te paklare, ne izgovarajući više ni
riječi. Danglars je iz toga zaključio da su raskošja takve vrste posve
uobičajena dičnome potomku Cavalcantijevih, koji se u Lucci vje­
rojatno hranio pastrvama koje je dobavljao iz Švicarske i langustama
koje su mu slali iz Bretanje postupkom sličnim onome kojim se bijaše
poslužio grof da bi dopremio paklare iz jezera Fusaro i kečige iz rijeke
Volge.
Stoga je s veoma naglašenom dobrohotnošću dočekao sljedeće Caval-
cantijeve riječi:
— Sutra ću, gospodine, imati čast posjetiti vas radi poslovnih stvari.
— A ja ću, gospodine, biti sretan da vas primim! — odgovorio je
Danglars.
Na to mu je predložio, ukoliko mu dakako ne bi bilo odviše teško da
se odvaja od svog sina, da će ga odvesti u Hotel des Princes.
Cavalcanti mu je odgovorio da njegov sin već odavna ima običaj voditi
samostalan život mlada čovjeka i da, prema tome, posjeduje svoje
vlastite konje i svoje vlastite kočije, pa budući da nisu zajedno došli,
ne vidi nikakve zapreke da isto tako odvojeno i odu.
Major se, dakle, popeo u Danglarsova kola, a bankar je sjeo do njega,

60
 Druga knjiga

sve to više očaran smislom za red i ekonomiju toga čovjeka, koji je,
međutim, svome sinu davao pedeset tisuća franaka godišnje, po čemu
se moglo pretpostaviti da njegov imutak donosi pet ili šest stotina
tisuća livra rente.
Sto se pak tiče Andrea, ovaj, da bi se učinio važnim, stane grditi svo­
jeg grooma zbog toga što ga je, umjesto da dođe po njega sve do pod
trijem, pričekao kod vrata na ogradi, zbog čega je morao prijeći tride­
set koraka da bi dospio do svoje kočije.
Groom ponizno sasluša ukor, pa dohvati lijevom rukom žvale da bi za­
držao konja koji je bio nestrpljiv i toptao nogom, a desnom pak pruži
uzde Andreu, koji ih uze te lagano stane svojom lakiranom čizmom
na papuče kočije.
U tom trenutku jedna se ruka spusti na njegovo rame. Mladić se oba-
zre, misleći da mu je Danglars, ili Monte Christo, zaboravio nešto reći
i da se sada, na odlasku, sjetio to učiniti.
Međutim, umjesto jednog ili drugog od te dvojice, on ugleda čudno
lice, preplanulo od sunca, uokvireno gustom bradom, oči koje su se
krijesile poput alemova i podrugljiv smiješak na ustima u kojima su
se caklila, nanizana na svojim mjestima a da nije nedostajao ni jedan
jedini, trideset i dva zuba, bijela, oštra i pohlepna poput šakalskih ili
vučjih.
Jedna crvena kockasta marama pokrivala je tu glavu sive i prašnjave
kose, a radnički haljetak, prljav i poderan da ne može biti gore, obavi­
jao je visoko i mršavo tijelo čije su kosti, kako se činilo, morale poput
kostiju kakvog skeleta zveckati pri hodu. A ruka, napokon, koja se
spustila na Andreovo rame, i koja je bila prvo što je mladić ugledao,
učini se ovom da je divovskih razmjera.
Je li mladić pri svjetlu fenjera svoje kočije prepoznao tu priliku, ili je
samo bio zatečen strašnim izgledom toga sugovornika? To ne bismo
umjeli reći. Međutim, činjenica je da se stresao i da je naglo ustu­
knuo.
— Što hoćete od mene? — upita.
— Oprostite, građanine — odgovori čovjek prinoseći ruku svojoj cr­
venoj marami — možda vam smetam, ali stvar je u tome što moram
s vama razgovarati.
— Uvečer se ne prosjači! — reče groom učinivši kretnju kao da je
naumio svoga gospodara osloboditi toga nametljivca.
— Ja ne prosjačim, ljepotane moj — odvrati neznanac slugi s ironi­
čnim smiješkom, smiješkom tako zastrašujućim da je ovaj uzmaknuo
— ja želim samo porazgovarati riječ-dvije s vašim građaninom koji mi

61
Grof Monte Christo

je povjerio jedan zadatak, ima tome otprilike petnaestak dana.

—- Dakle, što hoćete? — ponovi Andrea prilično čvrsto, kako sluga ne
bi primijetio njegovu zbunjenost. — Govorite brzo, prijateljul
— Ja bih htio... — šapne potiho čovjek s crvenom maramom — htio
bih da mi uštedite trud da se u Pariz vraćam pješke. Veoma sam umo­
ran, a kako nisam večerao tako dobro kao ti, jedva se držim na noga­
ma.
Mladić zadrhta pri toj neobičnoj prisnosti.
— Slušajte — reče — što vi zapravo hoćete?
— Pa eto, hoću da me pustiš da se popnem u tvoja lijepa kolica i da
me povezeš kući.
Andrea problijedi, ali ne odgovori ništa.
— Eh, Bože moj, da! — nastavi čovjek s crvenom maramom gurnuvši
ruke u džepove i gledajući mladića izazovnim pogledom. — To mi je
eto tako palo na um, čuješ mali moj Benedetto?
Začuvši ovo ime, Andrea se očito predomislio, jer on pristupi svom
groomu i reče mu:
— Ovaj je čovjek stvarno dobio od mene jedan zadatak o kojemu mi
treba podnijeti izvještaj. Otiđite pješke do mitnice, i uzmite tamo
neka kola, da ne biste odviše zakasnili.
Sluga se, silno iznenađen, udalji.
— Pustite me bar da se sklonim u sjenu! — reče Andrea.
— Oh, što se toga tiče, sam ću te odvesti na lijepo mjestance, priče-
kaj! — odgovori čovjek s crvenom maramom.
I on dohvati konja za žvale te povede kočiju na jedno mjesto odakle je
doista bilo nemoguće da bilo tko na svijetu vidi kakvu mu čast Andrea
ukazuje.
— O, nije meni do dike da se vozim u lijepim kolicima! — reče.
— Ne! Ja to samo stoga što sam malaksao, a također malo i stoga što
moram s tobom poslovno razgovarati.
— Hajde, penjite se! — reče mladić.
Prava je šteta što se to nije zbilo po danu, jer bi to bio osebujan prizor:
taj prosjak koji se udobno smjestio na zlatom izvezenim jastucima,
pokraj mladog i elegantnog upravljača kočije.
Andrea potjera svog konja sve do posljednje kuće u selu, ne upravivši
ni jedne jedine riječi svom suputniku, koji je također šutio, smješka­
jući se kao da je očaran što se vozi u šetnju u tako finom vozilu.
Pošto su izašli iz Auteuila, Andrea se ogleda oko sebe, zacijelo radi
toga da bi se uvjerio da ih nitko ne može čuti ni vidjeti, a onda zausta­
vi konja te prekriživši ruke pred čovjekom u crvenoj marami reče:

62
 Druga knjiga

— Hajde! Zašto ste došli da me uznemirujete u mom spokoju?

— A ti, momče, zašto nemaš povjerenja u mene?
— A po čemu to nemam povjerenja u vas?
— Po čemu? I ti još pitaš?! Kad smo se rastajali na mostu Var, rekao
si mi da putuješ u Piemont i Toskanu, a ništa od svega toga! Došao si
u Pariz!
— A zbog čega vam to smeta?
— Ni zbog čega. Naprotiv, ja se čak nadam da će mi to biti od
koristi.
— Aha! — reče Andrea. — Znači da ste me naumili ucjenjivati...
— Evo su počele padati krupne riječi!
—... ali biste se mogli prevariti, majstore Caderousse, na to vas upo­
zoravam!
— Eh, Bože, ne ljuti se, mališane! Ti bi bar morao znati što je nesreća!
E vidiš, a nesreća čini čovjeka zavidnim. Vjerovao sam da juriš po Pie-
montu i Toskani, primoran izigravati faccina ili cicerona. Zalio sam te
iz dna duše, kao što bih žalio vlastito dijete... Ti znaš da sam te uvijek
nazivao svojim djetetom.
— I onda? I onda?
— Ta imaj strpljenja, grom i pakao!
— Imam ja strpljenja. Hajde, završite!
— I odjednom te vidim kako prolaziš kroz mitnicu Bons-Hommes, s
groomom, u kočiji i napadno novoj odjeći. Do vraga, ta zar si dakle
otkrio neki rudnik ili kupio mjesto nekog mjenjačkog agenta?
— I zato ste, kao što i sami priznajete, zavidni?
— Ne, ja sam zadovoljan! Toliko zadovoljan da sam ti htio čestitati,
mali moj. Međutim, budući da nisam bio propisno odjeven, ja sam
poduzeo mjere opreza da te ne dovedem u nezgodan položaj.
— Lijepih li mjera opreza! — klikne Andrea. — Prilazite mi pred
mojim slugom!
— Eh, što ćeš, dijete moje! Prišao sam ti onda kad sam te mogao
uhvatiti. Imaš vrlo brzog konja, vrlo laku kočiju, od prirode si sklizak
kao jegulja... da sam te promašio večeras, prijetila bi mi opasnost da
te više ne uhvatim.
— Ta vidite da se ne skrivam!
— Veoma si sretan. Želio bih da mogu to isto reći i za sebe! Ja, evo, ja
se skrivam... a da i ne govorimo o tome da sam strahovao da me nećeš
prepoznati! Međutim, ti si me prepoznao — nastavi Caderousse sa
svojim zlim osmijehom. — Bogami, veoma si ljubazan.
— Hajde — reče Andrea — što vam je potrebno?

63
Grof Monte Chrlsto

— Ne govoriš mi više »ti«... to je ružno, Benedetto! Starom drugu!

Čuvaj se... napravit ćeš od mene čovjeka koji ima velike prohtjeve!
Ova prijetnja rasprši mladićevu srdžbu: otpuhnuo ju je vjetar su-
zdržljivosti.
On ponovno potjera svog konja.
— Ružno je od tebe, Caderousse — reče — što se tako ponašaš prema
jednom starom drugu, kako si se maloprije izrazio. Ti si Marsejanin,
a ja sam...
— Znači da sada znaš što si i odakle si?
— Ne, ali sam odgojen u Korzici! Ti si star i tvrdoglav, ja sam mlad i
jogunast. Među ljudima kao što smo mi prijetnja ne valja, i sve se tre­
ba rješavati na lijep način. Zar sam ja kriv ako je sreća, koja je i dalje
prema tebi zla, meni, naprotiv, naklonjena?
— Tebi je, dakle, sreća naklonjena? Znači da ovo što tu vidim nije
posuđeni groom, nije posuđena kočija, nije posuđeno odijelo? U
redu, utoliko bolje! — klikne Caderousse s očima iz kojih se krijesila
pohlepa.
— O, ti to dobro vidiš i ti to dobro znaš, jer ti si mi prišao! — reče
Andrea zapadajući sve više i više u srdžbu. — Da na glavi imam rubac
kao što je tvoj, oko ramena prljav haljetak i na nogama poderane ci­
pele, ti me ne bi poznao!
— Vidiš i sam da me prezireš, mali moj, ali nisi u pravu. Sada kad sam
te ponovno našao ništa me ne sprječava da budem odjeven u elbefsku
čohu poput bilo koga, budući da znam da imaš dobro srce: ako imaš
dva odijela, ti ćeš mi dati jedno. I ja sam tebi davao svoj obrok čorbe
i graha kad si bio gladan.
— To je istina! — reče Andrea.
— Kakav li si samo apetit imao! Imaš li još uvijek tako dobar apetit?
— Pa svakako! — odgovori Andrea smijući se.
— Kako li si negdje večerao kod tog kneza iz čije si kuće izašao!
— Nije to knez, već samo obični grof.
— Grof, i to bogat, ha?
— Da, ali se ne pouzdaj u to, to je gospodin koji ne izgleda baš
bezazleno.
— Oh, Bože moj, ta umiri se! Nemam ja planova s tim tvojim grofom,
i ja ti ga ostavljam da ga imaš samo za sebe. Ali — doda Caderousse
smješkajući se ponovno onim zlim osmijehom koji se već bio pojavio
na njegovim usnama — za to valja štogod dati, shvaćaš?
— Da čujemo, koliko ti treba?
— Mislim da bih sa stotinu franaka mjesečno...

64
 Druga knjiga

— Da?
—... živio...
— Sa stotinu franaka?
—... ali slabo, shvaćaš i sami Međutim, sa...
— Sa?
—... stotinu i pedeset franaka bih bio vrlo sretan.
— Evo ti dvije stotinel — reče Andrea. I on gurne Caderousseu u
šaku deset lujdora.
— U redu! — reče Caderousse.
— Prijavi se svakog prvog u mjesecu kod vratara i dobit ćeš isto
toliko.
— Evo, i opet me ponižavaš!
— Kako to?
— Upućuješ me na služinčad! Ne, vidiš, ja želim imati posla samo s
tobom.
— Pa dobro, neka bude! Potraži me pa ćeš svakog prvog u mjesecu,
bar tako dugo dok ja budem primao svoju rentu, i ti primati svoju.
— Dobro je, dobro je! Vidim da se nisam prevario. Ti si dobar dječak,
i pravi je blagoslov kad sreća dođe k ljudima kao što si ti. Hajde, ispri-
povjedi mi o svojoj dobroj kobi!
— A što ti je potrebno da to znaš? — zapita Cavalcanti.
— Lijepo! I opet nepovjerenje!
— Ne! Pa eto, ponovno sam našao svog oca.
— Pravog oca?
— Prokletstvo, sve dok bude plaćao...
—... ti ćeš vjerovati i poštovati. Tako je i pravo. A kako nazivaš svog
oca?
— Major Cavalcanti.
— I on je zadovoljan tobom?
— Zasada izgleda da sam mu dovoljan.
— A tko ti je pomogao da nađeš tog oca?
— Grof Monte Christo.
— Onaj iz čije kuće dolaziš?
— Jest.
— Slušaj, pokušaj me progurati kod njega kao svog djeda...
— Dobro, razgovarat ću s njim o tebi. Ali, u međuvremenu, što misliš
raditi?
— Ja?
— Da, ti!
— Veoma si ljubazan što se brineš za to! — reče Caderousse.

65
Grof Monte Christo

— Budući da se ti zanimaš za mene — odvrati Andrea — čini mi se da

mogu i ja zatražiti od tebe neko obavještenje.
— Tako je! Unajmit ću sobu u nekoj čestitoj kući, pokrit ću se pri­
stojnim odijelom, dat ću se brijati svakog dana i ići ću u kavanu čitati
novine. Uvečer ću odlaziti u kakvo kazalište s kakvim vođom klake.
Izgledat ću kao neki pekar u mirovini... To je moj san.
— Gle, to je dobro! Ako ostvariš taj naum i ako budeš pametan, sve
će ići da ne može bolje.
— Vidi ti gospodina Bossueta! A ti, što ćeš postati ti? Francuski
pairl
— Eh, eh! — reče Andrea — Tko zna?
— Gospodin major Cavalcanti možda jeste pair... ali na žalost naslje­
đivanje zvanja je ukinuto.
— Nemojte politizirati, Caderousse! A sada, budući da si dobio ono
što si htio i budući smo stigli, iskoči iz mojih kola i nestani!
— O, nipošto, prijatelju dragi!
— Kako, nipošto?
— Ta razmisli malko, mali moj: crvena marama na glavi, gotovo bez
cipela, nikakvih isprava i deset napoleondora u džepu, ne računajući
ono što se u njemu već nalazilo, što u svemu iznosi ravno dvije stotine
franaka... Zasirumo bi me zaustavili na mitnici. Tada bih bio prisiljen,
da se opravdam, reći da si mi tih deset napoleondora dao ti; iz toga bi
nastala ispitivanja, istraga; saznali bi da sam napustio Toulon ne opro­
stivši se ni od koga, vodili bi me od jedne do druge žandarmerijske
stanice sve do obale Mediterana... Ponovno bih postao jednostavno
i naprosto broj 106, i zbogom onda moj san o tome da nalikujem na
pekara u mirovini! Ne, ne, sinko moj! Ja više volim da časno ostanem
u prijestolnici.
Andrea se namršti. Bijaše to prilično gadna glava, kao što se i sam bio
pohvalio, taj tobožnji sin gospodina majora Cavalcantija.
On časkom zastane i zaokruži jednim brzim pogledom oko sebe, a
dok su njegove oči dovršavale to ispitivačko kruženje, njegova se ruka
nedužno spusti u unutrašnji džep njegova kaputa, gdje stane milovati
držak jednog džepnog pištolja.
Ali, za to vrijeme je Caderousse, koji nije skidao očiju sa svog druga,
stavio ruke iza leđa te je polako otvarao jedan dugačak španjolski nož
koji je nosio uza se u svakoj prilici.
Dvojica prijatelja bijahu, kao što vidimo, dorasli da se razumiju, i oni
se razumješe. Andreova ruka izađe bezopasno iz njegova džepa, podi­
gne se do njegovih riđih brkova te ih stane neko vrijeme gladiti.

66
 Druga knjiga

— Dobri Caderousse — reče — ti ćeš dakle biti sretan!

— Učinit ću sve što je u mojoj mogućnosti! — odgovori bivši vlasnik
krčme kod mosta na Gardu vraćajući svoj nož u rukav.
— Hajde onda, vratimo se dakle u Pariz. Međutim, kako misliš proći
kroz mitnicu a da ne pobudiš sumnju? Čini mi se da se s tom svojom
vanjštinom izlažeš još većoj opasnosti ako se voziš u kolima nego ako
bi išao pješice.
— Pričekaj — reče Caderousse — vidjet ćeš!
On dohvati Andreov šešir i ogrtač s velikim ovratnikom, koji je gro-
om, potjeran iz kočije, bio ostavio na svom mjestu, i ogrne ga oko
svojih leđa, a zatim zauzme namrgođenu pozu nekog sluge iz dobre
kuće čiji gospodar sam upravlja kolima.
— A ja — upita Andrea — zar ću ja ostati gologlav?
— Phi! — odgovori Caderousse. — Tako je vjetrovito da ti je sjeverac
lijepo mogao odnijeti šešir!
— Ta hajde već jednom! — reče Andrea — Završimo s time!
— A tko te zadržava? - dobaci Caderousse. — Ne zadržavam te ja,
nadam se?
— Pst! — šapne Cavalcanti.
Prijeđoše mitnicu bez neprilika.
U prvoj poprečnoj ulici Andrea zaustavi konja, i Caderousse iskoči iz
kola.
— Ej! — reče Andrea. — A ogrtač mog sluge i moj šešir?
— Oh! — odgovori Caderousse. — Ta ne želiš valjda da se izložim
opasnostima da nazebem?
— A ja?
— Ti si mlad, dok ja, međutim, počinjem starjeti. Do viđenja,
Benedetto! —
On uđe u uličicu, te nestane.
— Jao! — reče Andrea s uzdahom. — Čovjek dakle na ovome svijetu
ne može biti potpuno sretan!

67
Grof Monte Christo

27. Bračna scena

Na trgu Luja XV trojica se mladih ljudi rastadoše, to jest Morrel je
krenuo put bulevara, Cheteau-Renaud se uputio mostom Revolucije,
a Debray je pošao duž kejova.
Morrel i Chateau-Renaud su najvjerojatnije stigli do svojih domaćih
ognjišta, kao što se to još i danas kaže s govornica parlamenta u dobro
sročenim besjedama, pak u kazalištu u Ulici Richelieu u dobro napisa­
nim komadima. Međutim, s Debrayem to nije bilo tako. Dospjevši do
kapije Louvrea, on naglo skrene ulijevo, prijeđe brzim koracima Car-
rousel, zađe u Ulicu Saint-Roch te izbije Ulicom Michodiere pa stigne
pred vrata gospodina Danglarsa u trenutku kad se kočija gospodina de
Villeforta, pošto bijaše ostavila njega i njegovu ženu u predgrađu Saint
Honore, zaustavila da iskrca barunicu kod njezine kuće.
Kao čovjek koji je u toj kući bio posve udomaćen, Debray uđe prvi u
dvorište, dobaci uzde jednom lakaju, a potom se vrati kočiji da bi doče­
kao gospođu Danglars, ponudio joj ruku i otpratio je u njezine odaje.
Pošto su se ulazna vrata zatvorila, i pošto su se barunica i Debray našli
u dvorištu, Debray upita:
— Ta što vam je, Hermino, i zbog čega vam je pozlilo pri onoj pripo­
vijesti, ili bolje pri onoj bajci što ju je grof ispričao?
— Zbog toga što sam se večeras strahovito loše osjećala, prijatelju
— odgovori barunica.
— Ne, ne, Hermino — reče opet Debray — vi me nećete natjerati da
to vjerujem! Vi ste se, naprotiv, izvrsno osjećali kad ste stigli u grofo-
vu kuću. Gospodin Danglars je doduše bio ponešto mrzovoljan, to je
istina, međutim, meni je poznato koliko vi vodite računa o njegovu
lošem raspoloženju. Netko vam je nešto učinio. Ispričajte mi to! Vi
dobro znate da nikada neću trpjeti da vam netko nanese uvredu!
— Varate se, Luciene, uvjeravam vas! — odgovori ponovno gospođa
Danglars. — Razlog je u onome što sam vam rekla, a k tome je prido-

68
 Druga knjiga

šio još i to loše raspoloženje koje ste zamijetili a za koje sam smatrala
da nije vrijedno da vam o njemu govorim.
Bilo je očigledno da se gospođa Danglars nalazi pod utjecajem jedne
od onih nervoznih osjetljivosti kojih žene ni same nisu svjesne, ili pak
da je, kao što je to Debray naslutio, doživjela neki skriveni udarac
koji nije htjela nikome priznati. Kao čovjek koji je navikao da nervozu
smatra jednim od elemenata ženskog života, on dakle ne ustraje na
tome, čekajući na pogodan trenutak, bilo da je ponovno pita bilo da
mu kaže iz vlastite pobude.
Na vratima svoje sobe barunica sretne gospođicu Korneliju. Gospođi­
ca Kornelija bijaše baruničina povjerljiva sobarica.
— Sto radi moja kći? — upita gospođa Danglars.
— Čitave večeri je učila, a zatim je legla — odgovori gospođica
Kornelija.
— Ipak, čini mi se da čujem njezin glasovir?
— To gospođica Lujza d’Armilly svira dok gospođica leži u krevetu.
— Dobro — reče gospođa Danglars — dođite me svući.
Uđoše u spavaonicu. Debray se ispruži na jednom velikom divanu, a
gospođa Danglars prijeđe s gospođicom Kornelijom u svoj kabinet za
odijevanje.
— Dragi moj gospodine Luciene — reče gospođa Danglars kroz vrata
kabineta — vi se još uvijek žalite da vam Eugenija ne ukazuje čast da
razgovara s vama?
— Gospođo — odgovori Lucien igrajući se s baruničinim psićem, koji
je, priznajući ga kao kućnog prijatelja, imao običaj da mu se na tisuće
načina umiljava —ja nisam jedini koji vam dolazim s takvim žalbama
i mislim da sam neki dan čuo kako vam se i Morcerf tuži da iz svoje
zaručnice ne može izvući ni riječi.
— To je istina — reče gospođa Danglars — međutim, ja vjerujem da
će se jednog od idućih dana sve to promijeniti i da ćete ugledati Eu-
geniju kako ulazi u vaš kabinet.
— U moj vlastiti kabinet?
— To jest, u ministrov kabinet.
— A zašto to?
— Da bi vas zamolila za angažman u Operi] Zaista, još nikada nisam
vidjela toliku zanesenost za muziku! To je već smiješno za jednu osobu
iz društva!
Debray se osmjehne.
— Pa dobro! — reče. — Neka dođe s barunovim i vašim pristankom,
pa ćemo joj urediti taj angažman i nastojat ćemo da on odgovara nje­

69
Grof Monte Christo

zinoj vrijednosti, mada smo odviše siromašni da platimo tako lijep

talent kao što je njezin.
— Idite, Kornelijo! — reče gospoda Danglars. — Više mi niste po­
trebni.
Kornelija nestane, a trenutak zatim gospođa Danglars izađe iz svog
kabineta u dražesnoj domaćoj haljini te sjedne pokraj Luciena.
Zatim, nekako zamišljena, stane milovati malog prepeličara. Lucien je
promatraše nekoliko trenutaka šuteći.
— Hajde, Hermino — upita nakon nekog vremena — odgovorite mi
iskreno: nešto vas tišti, zar ne?
— Ništa! — odgovori barunica.
Međutim, kako se gušila, ona ustane, pokuša uhvatiti zraka i ode se
pogledati u ogledalu.
— Večeras sam pravo strašilo! — reče.
Debray je upravo, smiješeći se, ustao da priđe barunici i umiri je u
pogledu njezine posljednje izjave, kadli se iznenada otvoriše vrata.
Pojavi se gospodin Danglars. Debray se spusti natrag na divan.
Začuvši da se otvaraju vrata, gospođa Danglars se obazre i pogleda u
svog muža s čuđenjem koje nije čak ni nastojala prikriti.
— Dobra večer, gospođo! — reče bankar. — Dobra večer, gospodine
Debray!
Barunica je zacijelo pomislila da taj nepredviđeni posjet znači nešto
kao neku barunovu želju da popravi trpke riječi što mu se tijekom
dana bijahu omakle.
Ona se oboruža dostojanstvenim držanjem pa se, i ne odgovorivši
svom mužu, obrati Lucienu:
— hajde, čitajte mi štogod, gospodine Debray! — reče.
Debrayja, kojeg je taj posjet isprva bio malko uznemirio, ohrabri taj
baruničin mir i on ispruži ruku prema jednoj knjizi koja je u sredini
bila obilježena rezačem sa sječivom od sedefa prošaranog zlatom.
— Oprostite — reče bankar — ali vi ćete se odviše zamoriti, barunice,
budete li tako dokasna bdjeli. Jedanaest je sati, a gospodin Debray
stanuje prilično daleko.
Debray osta zapanjen, ne možda stoga što Danglarsov glas nije bio
savršeno miran i uljudan, već upravo stoga što je kroz taj mir i kroz tu
uljudnost probijala neka za njega neuobičajena odlučnost da te večeri
radi drugo nego što je volja njegove žene.
I barunica se također iznenadi te pokaže svoje čuđenje jednim pogle­
dom koji bi zacijelo naveo na razmišljanje njenog muža da nije upro
oči u jedne novine u kojima je tražio burzovni izvještaj.

70
 Druga knjiga

I tako taj toliko ponositi pogled bude odaslan posve uzalud te posve­
ma promaši namjeravani učinak.
— Gospodine Luciene — reče barunica — izjavljujem vam da mi se
nimalo ne spava, da večeras imam da vam ispripovjedim tisuću stvari,
i da ćete provesti noć slušajući me, pa makar morali spavati stojeći!
— Stojim vam na raspolaganju, gospođo! — odgovori Lucien hladno­
krvno.
— Dragi moj gospodine Debray — reče na to bankar — nemojte se,
molim vas, ubijati slušajući noćas ludorije gospođe Danglars jer ih isto
tako možete slušati i sutra; a ova večer je moja, ja je zadržavam za
sebe i ja ću je, ako to dopuštate, posvetiti tome da se porazgovaram
sa svojom ženom o važnim stvarima.
Ovog puta udarac je bio tako izravan i tako neposredno usmjeren da
je prenerazio i Luciena i barunicu. Oboje se upitno pogledaše, kao da
je jedno od drugoga tražilo podršku protiv tog napada. Ali neodoljiva
moć kućedomaćina pobijedi, te nadmoć ostane na strani muža.
— Nemojte samo pomisliti da vas tjeram, dragi moj Debray! — na­
stavi Danglars. — Ne, nije mi ni na kraj pameti! Jedna nepredviđena
okolnost me primorava na to da želim još večeras obaviti jedan razgo­
vor s barunicom, a to mi se događa tako rijetko da mi se to ne smije
zamjeriti.
Debray promuca nekoliko riječi, nakloni se i izađe, udarajući se o
uglove pokućstva poput Mathana u »Athaliji«.
»Upravo je nevjerojatno«, promrsi u sebi pošto su se za njim zatvorila
vrata, »kako nas ti muževi, koje ipak smatramo toliko smiješnima, s
lakoćom pobjeđuju!«
Pošto je Lucien otišao, Danglars se smjesti na njegovom mjestu na
divanu, zaklopi knjigu koja je bila ostala otvorena, zauzme strahovito
napuhanu pozu i stane se igrati sa psom. Međutim, budući da ga je
pas, koji za njega nije imao toliko simpatija kao za Debrayja, htio ugri­
sti, on ga ščepa za kožu na vratu i baci ga na drugi kraj sobe na jednu
počivaljku.
Životinja zacvili leteći kroz sobu. Međutim, stigavši na svoje odredi­
šte, ona se šćućuri za jednim jastukom, i zapanjena ovim postupkom
na koji nije bila navikla, ostade nijema i nepomična.
— Znate li da napredujete, gospodine? — primijeti barunica i ne tre-
pnuvši. — Obično ste bili samo grubi, a večeras ste još i surovi!
— To je stoga što sam večeras gore raspoložen nego obično — odgo­
vori Danglars.
Hermina pogleda bankara s krajnjim prezirom. Obično bi takvi njezini

71
Grof Monte Christo

pogledi oholog Danglarsa ogorčavali, no te se večeri činilo da na njih

jedva obraća pažnju.
— A što ja imam s vašim lošim raspoloženjem? — dobaci barunica
razdražena bešćutnošću svog muža. — Zar se to mene tiče? Zatvori­
te svoja neraspoloženja u svojim odajama ili ih ostavite na čuvanje u
svojim kancelarijama, pa ih, budući da imate činovnike koje plaćate,
iskaljujte na njima!
— Nipošto! — odgovori Danglars. — Vi ste pogriješili u svojim savjeti­
ma, gospođo, i ja ih neću poslušati. Moje kancelarije su moj Paktol1, kao
što to kaže, mislim, gospodin Desmontiers, i ja ne želim ometati njihov
tok i remetiti njihov mir. Moji činovnici su čestiti ljudi koji mi privređuju
moje bogatstvo i kojima plaćam beskonačno manje od onoga što bi zaslu­
živali da im plaćam ako bih ih cijenio po onome što mi donose. Ja se da­
kle na njih neću žestiti. Ja ću se, naprotiv, žestiti na ljude koji jedu moje
večere, koji iscrpljuju moje konje i koji upropaštavaju moju blagajnu.
— A koji su to ljudi što upropaštavaju vašu blagajnu? Izrazite se jasni­
je, gospodine, molim vas!
— Oh, budite bez brige, ako govorim u zagonetkama, ne namjeravam
vas pustiti da ih dugo odgonetate! — odvrati Danglars. — Ljudi koji
upropaštavaju moju blagajnu jesu oni što iz nje izvlače sedam stotina
tisuća franaka u roku od jednoga sata.
— Ne razumijem vas, gospodine! — reče barunica pokušavajući isto­
vremeno prikriti uzbuđenje u svom glasu i rumenilo na svom licu.
— Naprotiv, razumijete vi veoma dobro! — reče Danglars. — Među­
tim, ukoliko nastavljate pokazivati slabu volju da razumijete, objasnit
ću vam da sam upravo izgubio sedam stotina tisuća franaka, i to na
španjolskom zajmu.
— Oh, ma nemojte! — klikne barunica podsmjehujući se. — I vi za
taj gubitak činite odgovornim mene?
— A zašto ne bih?
— Zar je moja krivnja ako ste izgubili sedam stotina tisuća franaka?
— U svakom slučaju, moja nije!
— Rekla sam vam jednom zauvijek, gospodine — odvrati barunica je­
tko — da mi nikada ne govorite o novcu. To je jezik koji nisam naučila
ni kod svojih roditelja ni u kući svog prvog muža.
— Do vraga, to vjerujem! — dobaci Danglars. — Ni jedni ni drugi
nisu imali ni prebite pare!

1. Rječica u Lidiji poznata u antici po velikim količinama zlatnog i srebrnog

zrnja koje se u njoj nalazilo.
72
 Druga knjiga

— Razlog više što kod njih nisam naučila bankarsko narječje koje mi
ovdje od jutra do mraka para uši. Taj zveket zlatnika što ih broje i
prebrojavaju upravo mi je odvratan, i neprijatniji mi je od njega samo
još zvuk vašega glasa!
— Zaista — reče Danglars — to je čudno! A ja sam vjerovao da vi
pratite moje operacije s najživljim zanimanjem!
— Ja! A tko vas je mogao navesti da vjerujete takvu glupost?
— Vi sami.
— Ah! Ma nemojte!
— Svakako!
— Voljela bih da mi kažete u kojoj je to prilici bilo!
— Oh, Bože moj, to je bar lako! Prošle veljače vi ste mi prvi počeli
govoriti o papirima Haitija. Bili ste sanjali da je jedan brod uplovio
u luku Havra i da je taj brod donio vijest o tome da će se izvršiti
jedno plaćanje za koje se vjerovalo da je odgođeno ad calendas gra-
ecas. Meni je poznata vidovitost vaših snova. Dao sam, dakle, po-
kupovati ispod ruke sve obveznice Haitskog zajma koje sam mogao
pronaći i dobio sam četiri stotine tisuća franaka, od kojih vam je
savjesno uručeno stotinu tisuća. Vi ste s njima uradili što ste htjeli,
to se mene ne tiče. U ožujku se radilo o jednoj koncesiji za želje­
zničku prugu. Pojavila su se tri društva, nudeći jednaka jamstva. Vi
ste mi rekli da vaš instinkt... a iako vi tvrdite da su vam špekulacije
strane, ja naprotiv vjerujem da je vaš instinkt veoma razvijen u
odnosu na stanovite stvari... rekli ste mi, dakle, da vas vaš instinkt
upućuje na to da vjerujete da će prednost biti dana društvu »Midi«.
Ja sam se smjesta dao predbilježiti na dvije trećine akcija tog druš­
tva. Prednost je doista dana njemu, kao što ste to bili predvidjeli, i
vrijednost akcija se utrostručila, pa sam ja ubrao jedan milijun, od
kojeg vam je dvije stotine pedeset tisuća uručeno na ime džeparca.
Kako ste upotrijebili tih dvije stotine pedeset tisuća franaka? To
nije moja briga.
•— Ma kamo to smjerate, gospodine?! — vikne barunica sva dršćući
od srdžbe i nestrpljivosti.
— Strpljenja, gospođo, doći ću i na to.
— Sva sreća!
— U travnju ste bili na večeri kod ministra. Raspravljalo se o Špa­
njolskoj, i vi ste čuli jedan povjerljivi razgovor: radilo se o protjeriva­
nju don Carlosa. Kupio sam španjolske papire. Don Carlos je doista
izgnan, i na dan kad je Karlo V ponovno prešao Bidassou ja sam ste­
kao šest stotina tisuća franaka. Od tih šest stotina tisuća franaka vi

73
Grof Monte Christo

ste dobili pedeset tisuća talira. Oni su bili vaši, vi ste raspolagali njima
kako ste htjeli, i ja vam o njima ne tražim računa. Međutim, zato ipak
ostaje istina da ste te godine primili pet stotina tisuća livra.
— Pa lijepo, gospodine, i što onda?
— Ah da, i što onda! E pa, onda se upravo stvar pokvarila.
— Ala vi imate načina u razgovoru... zaista...!
— On izražava moju misao, a više mi nije ni potrebno... A onda... to je
bilo prije tri dana, to »onda«... Prije tri dana, dakle, vi ste raspravljali
s gospodinom Debrayjem o politici i činilo vam se da iz njegovih riječi
nazirete da se don Carlos vratio u Španjolsku. I što se događa? Ja pro­
dajem svoje papire, vijest se širi, nastaje panika, ja više ne prodajem,
ja naprosto poklanjam... Sutradan ispada da je vijest bila lažna, i da
sam uslijed te lažne vijesti izgubio sedam stotina tisuća franaka.
— E pa?
— E pa, budući da ja vama dajem četvrtinu kad dobivam, to vi meni
dakle dugujete četvrtinu kad gubim. Četvrtina od sedam stotina tisu­
ća franaka je stotinu sedamdeset i pet tisuća franaka.
— Ali, to što mi tu pričate prava je nastranost, i ja zaista ne vidim
zašto ste u čitavu tu priču umiješali gospodina Debrayja!
— Zato što ćete, ukoliko kojim slučajem nemate tih stotinu sedam­
deset i pet tisuća franaka koje od vas zahtijevam, ići da ih posudite od
svojih prijatelja, i što je gospodin Debray jedan od vaših prijatelja.
— Fuj! — poviče barunica.
— O, nikakvih gesta, nikakvih uzvika, nikakvih modernih drama, go­
spođo, jer ćete me inače prisiliti da vam kažem kako s ovoga mjesta
vidim gospodina Debrayja gdje se cereka nad onih pet stotina tisuća
livra što ste mu ih ljetos izbrojili, i gdje sam sebi govori kako je napo­
kon našao ono što i najvještiji igrači nisu nikada mogli pronaći, to jest
ruletu na kojoj se dobiva a da se ne ulaže u igru, i na kojoj se ne gubi
kad se gubi!
Barunica samo što nije prsnula od srdžbe.
— Bijedniče! — poviče. — Usuđujete li se reći da niste znali za ono
što ste se drznuli da mi danas predbacite?!
— Ja vam ne kažem da sam za to znao, niti vam kažem da za to nisam
znao, ja vam kažem: promotrite moje ponašanje tijekom četiri godine
otkako vi više niste moja žena i otkako ja više nisam vaš muž, i vidjet
ćete je li ono bilo uvijek dosljedno. Neko vrijeme prije našeg raskida
vi ste zaželjeli učiti muziku s onim glasovitim baritonom koji je debi­
tirao s toliko uspjeha u Theatre-Italiens, a ja sam pak htio učiti ples s
onom plesačicom koja je bila stekla tako veliku slavu u Londonu. To

74
 Druga knjiga

me je, što za vas što za mene, stajalo otprilike stotinu tisuća franaka.
Nisam rekao ništa, jer, u brakovima je potrebna harmonija. Stotinu
tisuća franaka da bi muž i žena temeljito upoznali ples i muziku, to
nije odviše skupo. Uskoro ste se zasitili pjevanja, i palo vam je na um
da izučavate diplomaciju s jednim ministrovim tajnikom. Pustio sam
vas da je izučavate. Shvaćate: što marim za to, budući da satove što
ih uzimate plaćate iz svoje blagajne? Međutim, danas primjećujem da
vadite iz moje, i da me vaše naukovanje može stajati sedam stotina
tisuća franaka mjesečno. Stoj, gospođo, jer to ne može ovako potraja­
ti! Ili će diplomat davati satove... besplatno, i ja ću ga trpjeti, njegova
noga više neće kročiti u moju kuću. Jeste li čuli, gospođo?
— O, to je previše, gospodine! — poviče Hermina gušeći se. — Vi
prelazite čak i granice niskosti!
— Pa — reče Danglars — opažam sa zadovoljstvom da ni vi niste
ostali s onu stranu i da ste se dragovoljno pokorili načelu: »Žena treba
slijediti svoga muža.«
— To je uvreda!
— U pravu ste: utvrdimo činjenice i rasuđujmo trezveno. Ja se nikada
nisam miješao u vaše stvari, osim za vaše dobro. Postupite i vi tako.
Moja vas se blagajna ne tiče, kažete? Neka bude! Poslujte sa svojom,
ali nemojte puniti ni prazniti moju! Uostalom, tko zna nije li sve to
neka politička smicalica, i nije li se ministar, bijesan što me vidi u
opoziciji i ljubomoran na simpatije što ih stječem u narodu, složio s
gospodinom Debrayjem da bi me upropastio?
— Kako li je to vjerojatno!
— Ma svakako! Tko je to ikada vidio... lažna telegrafska vijest, to
jest nešto nemoguće ili bar gotovo nemoguće, posve različiti signali,
otposlani s dva posljednja telegrafa...! To je zaista učinjeno namjerno
za mene!
— Gospodine — reče barunica nešto skromnije — čini mi se da vam
nije nepoznato da je taj službenik otpušten, da se govorilo čak i da će
se protiv njega podići optužba, da je izdan nalog za uhićenje, i da bi
taj nalog bio i izvršen da on nije umakao istrazi bijegom koji dokazuje
njegovo ludilo ili njegovu krivnju... To je bila zabuna službenika.
— Da, koja je glupanima poslužila za smijeh, koja je ministra natje­
rala da provede jednu lošu noć, koja je gospodu državne sekretare
ponukala da mrče papir, ali koja je mene stajala sedam stotina tisuća
franaka!
—- Ali, gospodine — reče Hermina iznenada — kad sve ovo, po va­
šim tvrdnjama, dolazi od gospodina Debrayja, zašto onda, umjesto da

75
Grof Monte Christo

sve to kažete izravno gospodinu Debrayju, dolazite reći meni? Zašto

optužujete muškarca, a kačite se za ženu?
— Zar ja poznajem gospodina Debrayja? — odvrati Danglars. — Zar
ga ja želim poznavati? Zar ja želim znati da on daje savjete? Zar ih ja
želim slušati? Zar ja igram? Ne, vi ste ta koja sve ove radi, a ne jal
— Ali, čini mi se, budući da vi od toga imate koristi... Danglars slegne
ramenima.
— Luckasta li su stvorenja, zaista, te žene koje umišljaju da su geniji
zato što im je pošlo za rukom da izvedu jednu ili desetak spletki a da
se to nije pročulo po cijelom Parizu! Ta shvatite, sve da ste uspjeli
sakriti svoja skretanja čak i od samog svog muža, što je tek abeceda
vještine, jer muževi u najviše slučajeva i ne žele da vide, to bi bilo tek
blijeda kopija onoga što čini polovica vaših prijateljica, žena iz visokog
društva. Međutim, sa mnom nije tako: ja sam vidio, i to vidio uvijek.
Tijekom gotovo šesnaest godina vi ste mi uspjeli sakriti možda neku
misao, ali ni jedan korak, ni jedan postupak, ni jednu pogrešku. Dok
ste se vi sa svoje strane divili svojoj spretnosti i čvrsto vjerovali da me
varate, što je bilo posljedica toga. Činjenica da, zahvaljujući mojoj
tobožnjoj neupućenosti, počevši od gospodina de Villeforta pa sve do
gospodina Debrayja, nema ni jednog jedinog od vaših prijatelja koji ne
bi drhtao preda mnom. Nema ni jednog jedinog koji se ne bi ponašao
prema meni kao prema gospodaru kuće, što je moj jedini zahtjev u
odnosu na vas. I napokon, nema ni jednog jedinog koji bi se bio usudio
da vam o meni kaže ono što vam ja danas govorim sam o sebi. Ja vam
dopuštam da me činite mrskim, ali ja ću vas spriječiti da me činite
smiješnim, a naročito vam zabranjujem, izričito i prije svega, da me
upropaštavate!
Sve do trenutka u kojem je izgovoreno Villefortovo ime, barunica se
prilično dobro držala, međutim kad je spomenuo to ime, ona probli-
jedi, ustane kao podbodena nekom oprugom, ispruži ruke kao da tjera
kakvu prikazu i učini tri koraka prema svom mužu kao da bi mu htjela
iščupati ostatak tajne koju nije poznavao ili koju možda, iz nekog gnu­
snog računa kao što su to bili gotovo svi Danglarsovi računi, nije htio
izgovoriti do kraja.
— Gospodin de Villefort?! Sto to znači? Sto time želite reći?
— To znači, gospođo, da je gospodin de Nargonne, vaš prvi muž, jer
nije bio ni filozof ni bankar, ili možda jer je bio i jedno i drugo, a vi­
djevši da ne može izvući nikakve koristi od jednog državnog tužioca,
umro od tuge ili srdžbe što vas je našao u šestom mjesecu trudnoće
nakon izbivanja od devet mjeseci. Ja sam surov, i ne samo da to znam

76
 Druga knjiga

već se time i hvalim: to je jedno od mojih sredstava za postizavanje

uspjeha u mojim trgovačkim operacijama. Zašto je on, umjesto da
ubije, ubio sam sebe? Jer nije imao blagajnu koju je valjalo spašavati.
Ja međutim, ja imam obaveze prema svojoj blagajni. Gospodin De-
bray, moj ortak, naveo me je da izgubim sedam stotina tisuća franaka.
Neka snosi svoj dio gubitka, i mi ćemo nastaviti poslove. Inače, neka
mi najavi da mi tih stotinu sedamdeset i pet tisuća livra ne može
isplatiti i neka učini ono što čine svi bankroteri: neka nestane! Eh,
Bože moj, to je dražestan dječak, znam ja to, kad su njegove obavijesti
točne, ali kada to nisu, ima u našem društvu pedesetak njih koji vri­
jede i više od njega.
Gospođa Danglars je bila poražena. Ipak, ona učini krajnji napor da
bi odgovorila na taj posljednji napad. Ona klone u jedan naslonjač,
misleći na Villeforta, na prizor iza večere, na taj čudnovati niz nevolja
što su se unatrag nekoliko dana stale jedna za drugom obarati na nje­
zinu kuću, pretvarajući vatom obloženi spokoj njezina braka u sramne
rasprave.
Iako je poduzela ste što je mogla da bi se onesvijestila, Danglars je
i ne pogleda. Ne izgovorivši više ni riječi, on zatvori za sobom vrata
spavaonice i vrati se u svoje odaje, tako da je gospođa Danglars, po­
vrativši se iz svoje polunesvjestice, mogla pomisliti da je bila usnula
jedan ružan san.

77
Grof Monte Christo

28. Ženidbeni planovi

Sutradan nakon te scene, u vrijeme kad je Debray običavao doći da
bi, na putu u svoju kancelariju, učinio kratak posjet gospođi Danglars,
njegova se kočija nije pojavila u dvorištu.
U to isto vrijeme, to jest oko dvanaest i pol, gospođa Danglars zatraži
svoja kola i izađe.
Stojeći iza zavjese, Danglars uvreba taj izlazak koji je bio očekivao. On
izda nalog da ga obavijeste čim se gospođa bude pojavila, međutim, u
dva sata ona se još nije vratila kući.
U dva sata on zatraži svoje konje, odveze se u Skupštinu i dade se
predbilježiti za govor protiv budžeta.
Od podneva pa do dva sata Danglars je ostao u svom kabinetu, ra-
spečaćujući brzojave, postajući sve više i više natmuren, nagomila­
vajući brojke na brojke i primajući posjete, među kojima se našao i
major Cavalcanti, koji je, uvijek jednako vojnički, jednako ukrućen i
jednako točan, osvanuo u sinoć najavljeni sat da bi svršio svoj posao
s bankarom.
Izašavši iz Skupštine, gdje je za vrijeme sjednice pokazao znakove že­
stoka uzbuđenja i gdje je, prije svega, nastupio protiv ministra oštrije
no ikad, Danglars se ponovno pope u svoja kola i naredi kočijašu da ga
odveze na Elizejske Poljane broj 30.
Monte Christo je bio kod kuće, ali nije bio sam, pa zamoli Danglarsa
da ga časkom pričeka u salonu.
Za vrijeme dok je bankar čekao, vrata se otvoriše, i on ugleda nekog
čovjeka odjevena u svećeničku halju, koji je ušao i naklonio mu se, a
onda, umjesto da pričeka kao i on, zacijelo stoga što je u kući bio udo-
maćeniji od njega, prošao prema unutarnjem dijelu stana i nestao.
Čas nakon toga ponovno se otvoriše vrata kroz koja je bio prošao sve­
ćenik, i pojavi se Monte Christo.
— Oprostite, dragi barune — reče — ali je jedan moj dobar prijatelj,

78
 Druga knjiga

abbe Busoni, kojeg ste mogli vidjeti u prolazu, upravo stigao u Pariz.
Prošlo je veoma mnogo vremena otkako smo se rastali, i nisam imao
hrabrosti da ga tako odmah napustim. Nadam se da ćete uvažiti taj
razlog i ispričati me što sam vas pustio čekati.
— Ta hajde — reče Danglars — to je posve shvatljivo! Ja sam odabrao
nezgodan trenutak i ja ću se povući.
— Nipošto! Naprotiv, ta sjednite! Ali, dobri Bože, ta što vam je? Izgle­
date tako zabrinuto. Zaista, vi me plašite! Neveseo kapitalist je kao
komet, on uvijek nagoviješta svijetu neku veliku nesreću.
— Meni je to, dragi moj gospodine — odgovori Danglars — da me
već nekoliko dana prati zla sreća i da saznajem samo zlokobne vijesti.
— Oh, Bože moj — uzvikne Monte Christo — da vas nije i opet za­
desio neki pad tečaja na burzi?
— Ne, od toga sam se oporavio, barem za nekoliko idućih dana, ali me
pogodio jedan bankrot u Trstu.
— Zbilja? Da vaš bankroter kojim slučajem nije Jacopo Manfredi?
— Upravo on! Zamislite čovjeka koji je sa mnom već ne znam koli­
ko vremena sklapao poslove za osam ili devet stotina tisuća franaka
godišnje. Nikad ni jedne pogreške u računima, nikad ni jednog zaka­
šnjenja. Plaćao je kao neki knez koji... plaća. Ja se upustim u to da
mu odobrim predujam od jednog milijuna, a vidi ti tog mog đavoljeg
Jacopa Manfredija, on obustavlja svoja plaćanja!
— Ma nemojte!
— To je neviđena fatalnost! Ja imam kod njega potraživanja u visini od
šest stotina tisuća livra koja mi se vraćaju neisplaćena, a povrh toga još
imam mjenice u vrijednosti od četiri stotine tisuća franaka koje je on
potpisao i koje su isplative krajem tekućeg mjeseca kod njegovog ko-
respondenta u Parizu. Danas je trideseti, ja ih šaljem na naplatu: jest,
smokve! Korespondent je nestao! S mojom španjolskom neprilikom,
to mi donosi krasan mjesečni zaključak!
— Ma zar je taj vaš posao sa španjolskim papirima zaista gubitak?
— Svakako! Sedam stotina tisuća franaka iz moje blagajne... samo
toliko!
— Kako ste, do vraga, platili tako skupu školu, vi, tako iskusan stari
vuk?!
— Eh, kriva je moja žena. Sanjala je da se don Carlos vratio u Španjolsku,
a ona vjeruje u snove. To je magnetizam, kaže ona, a kad nešto usni, onda
se to nešto, po njezinim tvrdnjama, neizostavno mora obistiniti. Na to
njezino uvjerenje ja joj dopuštam da igra. Ona ima svoju blagajnu i svog
mešetara, ona igra i gubi. Istina je da ona ne igra s mojim novcem, već sa

79
Grof Monte Christo

svojim. Međutim, svejedno, shvatit ćete, ako iz ženina džepa izađe sedam
stotina tisuća franaka, da to uvijek pomalo osjeća i muž. Kako? Vama to
nije bilo poznato? Pa ta je stvar uzvitlala ogromnu prašinu!
— Da, načuo sam da se govori o tome, ali nisam znao pojedinosti.
A osim toga, ja sam vam da ne može biti veća neznalica u svim tim
burzovnim poslovima.
— Vi dakle ne igrate?
— Ja?! A kako biste htjeli da igram?! Ja koji već imam toliko muke
sa sređivanjem svojih prihoda! Bio bih prisiljen da pokraj svog upravi­
telja uzmem još i jednog činovnika i jednog blagajnika. Ali, u vezi sa
Španjolskom, meni se čini da barunica nije baš samo sanjala tu priču o
don Carlosovu povratku. Nisu li i novine govorile nešto slično?
\/i A n lz-1« rriomiofo tamritaotaa n /
V lj VIU1V1V.j vjv,x ujv-cv.

— Ja? Ni najmanje na svijetu! Međutim, čini mi se da čestiti »Mes-

sager« predstavlja izuzetak od pravila i da objavljuje samo pouzdane
telegrafske vijesti.
— Pa eto, ono što je na tome neobjašnjivo — reče Danglars — to
je činjenica da je taj don Carlosov povratak stvarno bila telegrafska
vijest.
— I tako ste vi ovog mjeseca izgubili približno sedamnaest stotina
tisuća franaka? — upita Monte Christo.
— Nema tu ništa približno! Točno ovolik je moj gubitak.
— Dovraga, za bogatstvo trećega reda to je težak udarac! — primijeti
Monte Christo sućutno.
— Trećega reda? — upita Danglars ponešto uvrijeđeno. — Što, do
vraga, podrazumijevate pod tim?
— Svakako — objasni Monte Christo — ja razlikujem tri kategorije
bogatstva: bogatstvo prvoga reda, bogatstva drugoga reda i bogatstvo
trećega reda. Bogatstvom prvoga reda nazivam ono koje se sastoji od
vrednota koje čovjek ima u ruci, od zemljišta, rudnika, od prihoda
što ih dobiva od država kao što su Francuska, Austrija i Engleska, pod
uvjetom da te vrednote, ti rudnici, ti dohoci sačinjavaju ukupan iznos
od stotinjak milijuna. Bogatstvom drugoga reda nazivam eksploataciju
radionica, poduzeća s ortaštvom, potkraljevstva i kneževine koje ne
prekoračuju prihod od petnaest stotina tisuća franaka, s tim da sve to
tvori kapital od pedesetak milijuna. I napokon, bogatstvom trećega
reda nazivam kapitale koji izbacuju složene kamate, dobiti koje zavise
o volji drugih ili naklonosti slučaja... koje jedan bankrot može načeti,
a jedna telegrafska vijest uzdrmati do temelja... eventualne špekula­
cije, ukratko operacije koje su podložne slučajnostima onog fataliteta

80
 Druga Knjiga

što bismo ga mogli nazvati nižom silom, u usporedbi s višom, to jest

prirodnom silom, što sve tvori fiktivan ili realan kapital od petnaestak
milijuna. A recite, nije li to otprilike vaša situacija?
— Pa... prokletstvo... jeste! — odgovori Danglars.
— Iz čega proizlazi da bi se uz šest mjesečnih zaključaka kao što je
bio ovaj — nastavi Monte Christo hladnokrvno —neka kuća trećega
reda našla u agoniji.
— Oh! — reče Danglars s veoma blijedim smiješkom. — Da niste
pretjerali?
— Pa, recimo, za sedam mjeseci! — odvrati Monte Christo u istom
tonu. — Recite, jeste li koji put pomislili na to da sedam puta seda­
mnaest tisuća franaka čini dvanaest milijuna, ili bar približno?... Ne?
E pa, u pravu ste, jer uz takve misli nitko ne bi nikada ulagao svoje
kapitale koji su za financijera ono što je za civiliziranog čovjeka koža.
Mi imamo svoja manje ili više raskošna odijela, to je naš kredit; ali
kad čovjek umre, ima samo svoju kožu, isto tako kao što vi, kad se
povučete od poslova, imate samo svoju realnu imovinu, najviše pet
ili šest milijuna. Jer, bogatstva trećega reda predstavljaju tek trećinu
četvrtinu svoje prividne vrijednosti, kao što je lokomotiva kakve želje­
znice, posred pare koja je obavija i čini većom, tek jedna manje ili više
snažna mašina. E pa dobro, od tih pet milijuna koji tvore vašu realnu
aktivu, vi ste upravo izgubili gotovo dva milijuna koji u odgovarajućoj
mjeri umanjuju vaše fiktivno bogatstvo ili vaš kredit, što će reći, dragi
moj gospodine Danglars, daje vaša koža rasporena uslijed jednog pu­
štanja krvi koje bi, ako bi se ponovilo četiri puta, prouzrokovalo smrt.
Hm, hm, pripazite, dragi moj gospodine Danglars! Je li vam potrebno
novca? Hoćete li da vam posudim?
— Vi ste loš račundžija! — klikne Danglars prizivajući u pomoć svu
filozofiju i sve licemjerstvo. — U ovom trenutku ušlo je novca u moje
blagajne putem drugih špekulacija koje su uspjele. Krv što je istekla
uslijed puštanja ušla je opet putem ishrane. Izgubio sam jednu bitku
u Španjolskoj, poražen sam u Trstu, ali moja indijska pomorska vojska
mora da je zauzela nekoliko galija, a moji meksički pioniri mora da su
otkrili nekoliko rudnika.
— Vrlo dobro, vrlo dobro! Međutim, brazgotina ostaje, i pri prvom
gubitku ona će se ponovno otvoriti.
-— Neće, jer ja idem na sigurno! — nastavi Danglars s otrcanom go-
vorljivošću šarlatana čije je zvanje da se hvali svojim kreditom.
— Da bih bio srušen, trebale bi pasti tri vlade . — Do vraga, bilo je
već i toga!

81
Grof Monte Christo

—... da zemlja ne donese žetvu...

— Sjetite se sedam debelih i sedam mršavih krava!
—... ili da se more povuče kao u doba faraona! A i tada, ima više mora,
a brodovi bi se izvukli iz te neprilike i nastavili bi svoje konvoje.
— Utoliko bolje, tisuću puta bolje, dragi moj gospodine Danglars!
— dobaci Monte Christo. — Vidim da sam se prevario i da se vi uvr­
štavate u bogatstva drugoga reda.
— Mislim da mogu polagati pravo na tu čast! — reče Danglars s jednim
od onih stereotipnih smiješaka koji su na Monte Christa djelovali kao
ona ljepljiva mjesečina kojom loši slikari premazuju svoje ruševine.
— Međutim, kad već razgovaramo o poslovima — doda ushićen što
je pronašao povod da promijeni predmet razgovora — recite mi što
mr\rr>m 11 P'i t~<
um »uu^uv ihi 70
ucmiu tiarrr\cr-\r'\r 1 itna P ovolrontiia^
jjV/oj^uv*xxiw uuiuivuuuju.

— Pa, da mu date novaca, ukoliko ima kreditno pismo za vas, i ukoli­

ko vam se to kreditno pismo čini valjanim.
— Odlično! Jutros je došao k meni s jednim bonom na četrdeset tisu­
ća franaka, naplativim pošto bude predočen vama, s potpisom »Buso-
ni«, a koji ste mi uputili sa svojim potpisom na poleđini. Shvatit ćete
da sam mu smjesta izbrojio njegovih četrdeset hiljadarki.
Monte Christo učini glavom znak koji je iskazivao da se posve slaže
s time.
■— Ali to još nije sve — nastavi Danglars. — On je otvorio i svom sinu
bankovni račun kod mene.
— A koliko daje mladiću, ako moje pitanje nije indiskretno?
— Pet tisuća franaka mjesečno.
— Šezdeset tisuća franaka godišnje! To sam i mislio! — primijeti Mon­
te Christo sliježući ramenima. — Prave protuhe, ti Cavalcantijevi!
Što bi on htio da jedan mladić počne s pet tisuća franaka mjesečno?
— Pa, znate, ukoliko mladiću bude zatrebalo nekoliko tisuća franaka
više...
— Ne činite toga! Otac bi vas pustio da ih isplatite na vlastiti račun.
Ne poznajete vi sve te milijunaše s onu stranu Alpa: to su pravi Har-
pagoni! A putem koga mu je otvoren taj bankovni račun?
— O, putem kuće Fenzi, jedne od najboljih u Firenci!
— Neću reći da ćete izgubiti, daleko od toga, ali ipak, držite se u
granicama kreditnog pisma!
— Vi dakle ne biste imali povjerenja u tog Cavalcantija?
— Ja? Ja bih mu dao deset milijuna na njegov potpis. Taj se uvrštava
u bogatstva drugoga reda što sam vam ih maloprije spomenuo, dragi
moj gospodine Danglars.

82
 Druga knjiga

— A uza sve to, kako je jednostavan! Ja bih ga bio držao za majora, i

ništa više.
— I bili biste mu ukazali čast, jer vi ste u pravu, njegov izgled ne po­
kazuje ništa. Kad sam ga prvi put vidio, ostavio je na mene dojam ka­
kvog starog poručnika koji se upljesnivio pod svojim epoletama. Me­
đutim, svi su Talijani takvi: ako ne bliješte poput istočnjačkih maga,
oni nalikuju na stare Zidove.
— Mladić izgleda bolje — reče Danglars.
— Da. Ponešto stidljiv, možda, ali, sve u svemu, učinio mi se pristo­
jan. Bio sam zabrinut za njega.
— A zašto?
— Zato što ste ga kod mene vidjeli tako reći pri njegovom prvom
nastupu u društvu, bar prema onome što mi je rečeno. Bio se nalazio
na putovanju s nekim vrlo strogim odgojiteljem i nije još nikada bio
u Parizu.
— Svi ti talijanski plemići imaju običaj ženiti se među sobom, zar ne?
— upita Danglars nemarno. — Oni vole združivati svoje imutke.
— Obično postupaju tako, to je istina, ali Cavalcanti je osobenjak koji
ništa ne čini kao drugi. Nitko me neće odvratiti od uvjerenja da je
poslao svog sina u Francusku da bi ovdje našao ženu.
— Mislite?
— Siguran sam.
— I slušali ste o njegovu bogatstvu?
— O drugom se i ne govori. Samo, jedni mu pripisuju milijune, dok
drugi tvrde da ne posjeduje ni marjaša.
— A vaše vlastito mišljenje?
— Ne biste se trebali oslanjati na moje mišljenje, ono je posve
osobno.
— Pa ipak...
— Moje je osobno mišljenje da svi ti stari podestati, svi ti nekadašnji
condottieri... jer ti su Cavalcantijevi zapovijedali vojskama, upravljali
provincijama... moje je mišljenje, kažem, da su zakopali milijune na
nekim skrovitim mjestima koja su poznata samo njihovim prvencima,
i u koje ovi upućuju onda svoje prvence, iz pokoljenja u pokoljenje. A
dokaz tome je činjenica da su svi žuti i suhi baš kao i njihovi fiorini iz
doba Republike, čiju su boju poprimili zato što stalno gledaju u njih.
— Izvrsno — reče Danglars — i to je utoliko točnije što nikome nije
poznato da posjeduju ma i pedalj zemlje, sva ta čeljad!
— Ili bar vrlo malo. Sto se mene tiče, ja sam od Cavalcantijeva imu­
tka vidio samo njegovu palaču u Lucci.

83
Grof Monte Christo

— Ah, postoji palača] — reče Danglars kroz smijeh. — To je već

nešto!
— Da, a k tome je iznajmljuje ministru financija, dok sam stanuje u
nekoj kućici. O, ta već sam vam rekao, ja mislim da je taj dobričina
velika tvrdica!
— Vi mu baš ne laskate!
— Slušajte, ja jedva da ga i poznajem; mislim da sam ga vidio svega tri
puta u životu. Ono što o njemu znam doznao sam od abbea Busonija
i od njega samog. Jutros mi je govorio o svojim planovima glede svog
sina i dao mi je naslutiti da mu je dodijalo gledati kako mu znatni ka­
pitali spavaju u Italiji, koja je zemlja mrtvila, i da bi htio naći načina da
mu bilo u Francuskoj bilo u Engleskoj njegovi milijuni donose ploda.
Međutim, držite dobro na umu da, iako imam najveće povjerenje u
abbea Busonija osobno, sam ne odgovaram ni za što.
— Svejedno, ja vam zahvaljujem za klijenta kojeg ste mi poslali. To je
veoma lijepo ime za moje registre, a moj blagajnik, kojem sam obja­
snio tko su Cavalcantijevi, vrlo je ponosan na to. Kad je već riječ
o Talijanima, mene zanima, onako, naprosto s turističkog stanovišta:
kad žene svoje sinove, daju li im kakav miraz?
— Eh, Bože moj, kako kada. Poznavao sam jednog talijanskog kneza,
bogatog poput zlatnog rudnika, jednog od prvih imena Toskane, koji
bi svojim sinovima davao milijune kad bi se ženili po njegovoj volji, a
kad bi se ženili protiv njegove volje, zadovoljavao bi se time da im da
rentu od trideset škuda mjesečno. Pretpostavimo da se Andrea oženi
prema nahođenju svoga oca, ovaj će mu dati možda jedan, dva, tri
milijuna. Ako bi to bila kći kakvog bankara, na primjer, možda bi se
zainteresirao da uloži u kuću tasta svojeg sina... a zatim, pretpostavite,
s druge strane, da mu se njegova snaha ne dopadne: laku noć! Tata
Cavalcanti uzima ključ svoje blagajne, okrene ga dva puta u bravi, i
evo je meštar Andrea prisiljen voditi život sina kakve pariške obitelji,
varajući na kartama ili podešavajući kocke.
— Taj će momak naći neku bavarsku ili peruansku princezu! Zacije­
lo će htjeti kakvu zatvorenu krunu, kakav Eldorado kojim protječe
Potoza!
— Ne! Sva ta velika gospoda s onu stranu Alpa najčešće se žene obi­
čnim smrtnicama. Oni su kao Jupiter, vole ukrštavati rase. Nego slu­
šajte, da možda ne namjeravate oženiti Andrea, dragi moj gospodine
Danglars, kad mi postavljate sva ta pitanja?
— Bogami — reče Danglars — čini mi se da ovo ne bi bila loša špeku­
lacija, a ja, ja sam vam špekulant!

84
 Druga knjiga

— Pretpostavljam da valjda ne kanite špekulirati s gospođicom Dan-

glars. Vi zacijelo ne biste željeli da Albert zadavi tog jadnog Andrea!
— Albert! — reče Danglars sliježući ramenima — Ah, kako da ne!
Mnogo se on za to brine!
— Ali on je zaručen s vašom kćeri, ako se ne varam?
— To jest, gospodin de Morcerf i ja ponekad smo razgovarali o tom
braku. Međutim, gospođa de Morcerf i Albert...
— Ta nećete mi valjda reći da Albert nije dobra partija?!
— Eh, eh, gospođica Danglars vrijedi baš koliko i gospodin de Mor­
cerf, čini mi se!
— Miraz gospođice Danglars će biti lijep; zaista, i ja u to ne sumnjam,
osobito ako telegraf ne bude pravio novih ludorija.
— Oh, nije to samo miraz... Ali, u vezi s tim, recite mi...
— Što to?
— Zašto na svoju večeru niste pozvali Morcerfa i njegovu obitelj?
— Ja sam to i učinio, no on se ispričao, jer je morao otputovati s go­
spođom de Morcerf, kojoj je preporučen morski zrak.
— Da, da! — dobaci Danglars smijući se. — Taj joj sigurno prija!
— A zašto?
— Zato što je to zrak koji je udisala u svojoj mladosti.
Monte Christo prijeđe preko te zajedljive primjedbe a da naoko na
nju nije obratio pozornost.
— Ali napokon — reče — ako već Albert nije tako bogat kao gospo­
đica Danglars, ne možete poreći da nosi lijepo ime?
— Neka je i tako, ali ja isto tako volim i svoje! — odgovori Danglars.
— Svakako, vaše je ime popularno, i ono je uresilo titulu kojom su
mislili da će uresiti njega, no vi ste i odviše inteligentan čovjek a da
ne biste shvatili da, prema stanovitim predrasudama koje su suviše
ukorijenjene a da bi se mogle iščupati, plemstvo od pet vjekova vrijedi
više nego plemstvo od dvadeset godina.
— A to i jest upravo ono zbog čega bih više volio gospodina Andrea
Cavalcantija nego gospodina Alberta de Morcerfa! — reče Danglars sa
smiješkom koji je pokušao namjestiti da bude sarkastičan.
— Pa ipak — primijeti Monte Christo — pretpostavljam da Morcerfi
ne zaostaju za Cavalcantijevima?
— Morcerfi!... Slušajte, dragi moj grofe — prihvati Danglars — vi ste
otmjen čovjek, zar ne?
— Da, mislim bar da jesam.
— A uz to poznavalac grbova?
— Pomalo.

85
Grof Morite Christo

— Pa lijepo! Pogledajte boje mojega: one su solidnije od boja Mor-

cerfova grba.
— Zašto to?
— Zato što se ja, ako već nisam barun po rođenju, barem zovem
Danglars...
— I što onda?
—... dok se on ne zove Morcerf.
— Kako, on se ne zove Morcerf?
— Nipošto!
— Ta nemojte!
— Ja... mene su učinili barunom, tako da to i jesam. A on, on se sam
učinio grofom, tako da on to nije.
— Nemoguće!
— Slušajte, dragi moj grofe — nastavi Danglars — gospodin de Mor­
cerf je moj prijatelj, ili bolje moj poznanik već trideset godina. Sto se
mene tiče, vama je poznato da ja mnogo ne cijenim svoj grb, s obzi­
rom na to da nikada nisam zaboravio odakle sam počeo.
— To je dokaz velike skromnosti ili pak velike oholosti — primijeti
Monte Christo.
— E pa, kad sam ja bio mali činovničić, Morcerf je bio prosti ribar.
— I kako se tada zvao?
— Fernand.
— Samo tako, Fernand?
— Fernand Mondego.
— Jeste li u to sigurni?
— Do vraga, dosta mi je ribe prodao da bih ga mogao poznavati!
— Pa zašto biste mu onda dali svoju kćer?
— Zato što su Fernand i Danglars, s obzirom na to da su obojica sko­
rojevići, da su obojica postali plemići i da su se obojica obogatili, u biti
jednako vrijedni, izuzev, međutim, nekih stvari koje su se govorile o
njemu, a koje se nikada nisu govorile o meni.
— A što to?
— Ništa...
— Ah da, shvaćam. To što ste mi nabacili osvježilo mi je pamćenje u
vezi s Fernandom Mondegom. To sam ime čuo spominjati u Grčkoj.
— U vezi s aferom Ali-paše?
— Upravo tako.
— To je, evo, tajna — primijeti Danglars — i priznajem da bih bio dao
mnogo da sam je mogao otkriti.
— To bar ne bi bilo teško, da vam je mnogo stalo do toga.

86
 Druga'knjiga

— Kako to?
— Vi zacijelo imate kakvog poslovnog druga u Grčkoj?
— Kako ne bih imao!
— U Janjini?
— Imam ih svugdje...
— Pa lijepo! Pišite sam svom poslovnom prijatelju u Janjini i upitajte
ga kakvu je ulogu u Ali-Tebelinovoj katastrofi odigrao neki Francuz po
imenu Fernand.
— Imate pravo! — uzvikne Danglars naglo ustajući. — Pisat ću još
danas!
— Učinite to!
— Učinit ću!
— A ako dobijete kakvu vijest koja će predstavljati dobar skandal...
— Ja ću vam je priopćiti!
— Učinit ćete mi zadovoljstvo.
Danglars izjuri iz salona i nađe se tako reći u jednom jedinom skoku
kod svojih kola.

87
Grof Monte Christo

29. Kabinet državnog tužioca

Ostavimo bankara da se punom brzinom svojih konja vrati kući i kre­
nimo s gospođom Danglars u njezin jutarnji izlet.
Rekli smo da je gospođa Danglars u dvanaest i pol zatražila svoje konje
i da se izvezla kolima.
Ona se uputi prema predgrađu Saint Germain, krene Ulicom Maza-
rin te dade zaustaviti kola kod prolaza k Pont-Neufu.
Tada izađe iz kola i prođe prolazom. Bila je odjevena vrlo jednostavno,
kako to dolikuje ženi dobra ukusa koja izlazi ujutro.
U Ulici Guenegaud popne se u jedan fijaker i reče kočijašu da vozi u
Ulicu Harlay.
Tek što se našla u kolima, ona izvadi iz džepa jednu veoma gustu ko­
prenu i pričvrsti je o svoj slamnati šeširić. Potom opet vrati šeširić na
glavu, pogleda u maleno džepno ogledalce i vidje sa zadovoljstvom
da se od nje mogla vidjeti samo još njezina bijela koža i svjetlucave
zjenice njezinih crnih očiju.
Fijaker prijeđe Pont-Neuf i uđe trgom Dauphine u dvorište palače
Harlay. Kad je fijakerist otvorio vratašca, gospođa Danglars ga isplati,
pohita prema stepeništu, kojim se lako uspne, te uskoro stigne u dvo­
ranu u kojoj su čekale stranke.
U Palači Suda jutrom ima mnogo posla i još više zaposlenih ljudi. Za­
posleni ljudi ne gledaju žene. Gospođa Danglars dakle prođe čekao­
nicom a da na nju nitko nije obratio veću pozornost negoli na desetak
drugih žena koje su iščekivale svoje advokate.
Predsoblje gospodina de Villeforta bilo je dupkom puno. Međutim,
gospođi Danglars nije bilo potrebno čak ni da izgovori svoje ime. Tek
što se pojavila, jedan služitelj ustane, priđe joj i upita je nije li ona
osoba kojoj je gospodin državni tužilac zakazao sastanak, i pošto ona
odgovori da jest, on je odvede jednim posebnim hodnikom u kabinet
gospodina de Villeforta.

88
 Druga Knjiga

Državni tužilac je pisao sjedeći u svom naslonjaču, leđa okrenutih

prema vratima. Čuo je kako se vrata otvaraju, kako služitelj izgovara:
»Uđite, gospođo!« i kako se vrata ponovno zatvaraju, ali nije učinio ni
jedne jedine kretnje. No tek što je osjetio da su se izgubili koraci slu-
žitelja koji se udaljavao, on se naglo okrene i pođe namaknuti zasune
na vratima, navući zavjese i pregledati svaki kutić kabineta.
A zatim, pošto se uvjerio da ga nitko ne može čuti ni vidjeti, i pošto
se, prema tome, umirio, reče:
— Hvala vam, gospođo! Hvala vam na vašoj točnosti!
I on joj ponudi stolicu, koju gospođa Danglars prihvati jer joj je srce
lupalo tako žestoko da je osjećala kako je blizu tome da se uguši.
— Evo — reče državni tužilac sjedajući i sam i okrećući svoj naslo­
njač za pola kruga kako bi se našao sučelice gospođi Danglars — evo,
ima tome već veoma dugo, gospođo, što me nije zadesila ta sreća da
razgovaram s vama nasamo, a na moje veliko žaljenje, mi se ponovno
susrećemo da bismo načeli jedan vrlo mučan razgovor.
— A ipak, gospodine, vi vidite da sam došla na vaš prvi poziv, mada
će taj razgovor biti posve sigurno još mnogo mučniji za mene nego
za vas.
Villefort se gorko osmjehne.
— Istina je dakle — reče odgovarajući više na svoje vlastite misli ne­
goli na riječi gospođe Danglars — istina je dakle da svi naši činovi
ostavljaju u našoj prošlosti svoje tragove, jedni mračne, drugi pak svi­
jetle! Istina je dakle da svi naši koraci u ovom životu nalikuju na kre­
tanje gmaza po pijesku i da za sobom zacrtavaju brazdu. Jao, za mnoge
od nas ta brazda je brazda kojom teku suze!
— Gospodine — upadne gospođa Danglars — vi shvaćate moje uzbu­
đenje, zar ne? Štedite me, dakle, molim vas! Ova soba kroz koju su
prošli toliki krivci... ovaj stolac na kojem sad sjedim i sama uzdrhtala i
postiđena...! Oh, vidite, potreban mi je sav moj razum kako u sebi ne
bih vidjela teško krivu ženu, a u vama prijetećeg suca!
Villefort zakima glavom i uzdahne.
— A ja — reče — ja samome sebi kažem da moje mjesto nije u suče­
voj fotelji, već svakako na optuženičkoj klupi.
— Vi? — klikne gospođa Danglars začuđeno.
— Jest, ja!
— Ja mislim da kod vas, gospodine, vaše puritanstvo preuveličava
situaciju! — reče gospođa Danglars, čije tako lijepe oči zasjaše časovi-
tom svjetlošću. — Te brazde o kojima ste maloprije govorili zacrtale
su sve vatrene mladosti. Na dnu strasti, s onu stranu užitka, postoji

89
Grof Monte Christo

uvijek ponešto grižnje savjesti. Zbog toga je Evanđelje, ta vječna utje­

ha nesretnih, dalo za oslonac nama nevoljnim ženama onu divnu priču
o grešnoj kćeri i ženi preljubnici. A priznajem vam, prenoseći se u
mislima na one mahnitosti svoje mladosti, ponekad pomišljam da će
mi ih Bog oprostiti, jer se u mojim patnjama svakako našlo, ako već
ne oproštenje, a ono bar naknada. A vi, međutim, čega se imate pri­
bojavati u svemu tome, vi muškarci koje svijet ispričava i koje skandal
samo još uzdiže?
— Gospođo — odgovori Villefort — vi me poznajete: ja nisam licemjer, ili
bar, ja ne tjeram licemjerje bez razloga. Ako je moje čelo strogo, to je stoga
što su ga smrknule mnoge nesreće; ako se moje srce skamenilo, to je radi
toga da bi moglo podnositi udarce što ih je dobivalo. Ja u svojoj mladosti
nisam bio takav, ja nisam bio takav one večeri mojih zaruka, kad smo svi
sjedili oko stola u Ulici Cours u Marseilleu. Međutim, otada sve se mnogo
izmijenilo u meni i oko mene. Moj se život istrošio u borbi s tegobnim
stvarima i u uništavanju posred poteškoća onih koji su se, hotimično ili
nehotimično, svojom slobodnom voljom ili slučajno, našli na mojem putu
da bi mi uzrokovali te stvari. Rijedak je slučaj da ono što žarko želimo ne
brane vatreno oni od kojih to hoćemo dobiti ili kojima to pokušavamo
oteti. Tako većina loših ljudskih djela izlazi pred čovjeka pod maskom pri­
vidne nužnosti, a pošto je loše djelo u nekom trenutku krajnjeg uzbuđenja,
straha ili opijenosti počinjeno, čovjek vidi da je mogao proći mimo njega i
izbjeći mu. Način na koji je valjalo postupiti, a koji čovjek nije vidio, onako
slijep kao što je bio, prikazuje mu se pred očima, lagan i jednostavan, i on
se pita: »Kako li nisam učinio ovo, umjesto što sam učinio ono?« A vas,
moje gospođe, vas, naprotiv, rijetko kada muči grižnja savjesti, jer odluka
rijetko kada potječe od vas; vaše nesreće su vam gotovo uvijek nametnute,
vaše pogreške su gotovo uvijek zlodjela dragih.
— U svakom slučaju, gospodine — reče gospođa Danglars — priznaj­
te, ukoliko sam počinila pogrešku, pa sve da je ta pogreška bila i moja
osobna, ja sam sinoć za nju dobila strogu kaznu]
— Jadno ženo! — reče Villefort stisnuvši joj ruku. — I odviše strogu
za vaše snage, jer dva puta umalo što joj niste podlegli! A ipak...
— A ipak?
— Ipak, moram vam reći... skupite svu svoju hrabrost, gospođo, jer
to još nije sve.
— Bože moj! — vikne gospođa Danglars uplašeno. —■ Pa što još ima?
— Vi vidite samo prošlost, gospođo, i ona je svakako mračna. A sada,
predočite sebi jednu još mračniju budućnost... užasnu sigurno, a mo­
žda i... krvavu!

90
 Druga knjiga

Barunica je poznavala Villefortovu staloženost. Ona se toliko prestra­

vi njegova pretjeranog uzbuđenja da je otvorila usta da krikne, ali joj
taj krik zamre u grlu.
— Kako je uskrsnula ta strašna prošlost?! — vikne Villefort. —
Kako je, s dna groba i s dna naših srdaca gdje je spavala, izašla
poput neke sablasti da bi natjerala na naše obraze bljedilo i na naša
čela rumenilo?!
— Jao! — klikne Hermina. — To je zacijelo slučaj.
— Slučaj! — ponovi Villefort. — Ne, ne, gospođo, nema tu nikakvog
slučaja!
— Ta jeste! Zar to nije slučaj, koban, to je istina, ali ipak slučaj, koji
je sve to prouzrokovao? Zar grof Monte Christo nije tu kuću kupio
slučajno? Zar nije dao kopati zemlju slučajno? I napokon, zar to ne­
sretno dijete nije iskopano ispod drveća slučajno? To jadno nedužno
stvorenje koje je proizašlo od mene, kojem nisam nikada mogla dati
poljupca, ali kojem sam dala mnogo suza... Ah, čitavo moje srce hrlilo
je u susret grofu kad je govorio o tim dragim smrtnim ostacima što su
ih pronašli pod cvijećem!
— E pa, nije tako, gospođo! I evo što sam vam strašno imao reći —
odgovori Villefort muklim glasom. — Ne, nije bilo smrtnih ostataka
pronađenih pod cvijećem. Ne, nije bilo iz zemlje iskopanog djeteta.
Ne, ne treba plakati, ne treba uzdisati... treba drhtati!
— Sto time želite reći? — vikne gospođa Danglars sva se tresući.
— Želim reći da gospodin Monte Christo kopajući podno drveća nije
mogao naći ni dječjeg kostura ni željeznih okova kovčega, jer pod tim
drvećem nije bilo ni jednog ni drugog.
— Nije bilo ni jednog ni drugog? — ponovi gospođa Danglars upirući
na državnog tužioca oči čije su zjenice, strahovito raširene, izražavale
užas. — Nije bilo ni jednog ni drugog! — izgovori još jednom kao
netko koji pokušava pomoću zvuka riječi i odjeka glasa zadržati svoje
misli koje samo što mu nisu pobjegle.
— Ne! — reče Villefort pustivši da mu čelo klone među ruke. — Ne!
Stotinu puta ne!
— Znači dakle da vi to jadno dijete niste ostavili ondje, gospodine?
Zašto ste me prevarili? U kojoj namjeri? Hajde, recite!
— Jest, ostavio sam ga ondje. Međutim, čujte me, gospođo, čujte
me, i vi ćete me žaliti, mene koji sam dvadeset godina, ne prebacu­
jući ni najmanji dijelak na vas, nosio teret boli o kojem ću vam sada
govoriti!
— Bože moj! Vi me plašite! Ali svejedno, govorite, ja vas slušam.

91
Grof Monte Christo

— Vi znate kako je protekla ona bolna noć kad ste, izdišući, ležali na
svojoj postelji u onoj sobi s crvenim damastom, dok sam ja, gotovo
isto tako dašćući kao i vi, očekivao čas vašeg olakšanja. Dijete je došlo,
predali su mi ga nepokretna, bez daha, bez glaska. Vjerovali smo da
je mrtvo.
Gospođa Danglars učini jednu naglu kretnju kao da je htjela poskočiti
sa stolice.
Međutim, Villefort je zaustavi, sklapajući ruke kao da je preklinje da
ga pažljivo sasluša.
— Vjerovali smo da je mrtvo — ponovi. — Položio sam ga u jedan
kovčeg koji je trebao nadomjestiti lijes, sišao sam u vrt, iskopao jamu
i na brzinu ga položio u nju. Jedva što sam završio sa zasipavanjem
1^ JI." ns* rt fnlrn cntn
Z,CJLJ lij IV cl van dc jaivmia ixxv.ni xopx uma rvui mrvauvv. v ci i ctivc*. viuiu omu

kao neku sjenku koja se uspravila, kao neku munju koja je bljesnula.
Osjetio sam bol, htio sam kriknuti, ali mi je ledena jeza prošla čitavim
tijelom i stisla me za grlo... Pao sam, umirući, i mislio sam da je sa
mnom svršeno. Nikada neću zaboraviti vašu uzvišenu hrabrost, kad
sam se, došavši k svijesti, izdišući, dovukao do dna stubišta, kamo ste
mi, i sami na izdisaju, došli u pomoć. Valjalo je prešutjeti tu strašnu
katastrofu. Vi ste imali dovoljno hrabrosti da se vratite svojoj kući,
uz pomoć svoje dojilje, a jedan dvoboj poslužio je kao izlika za moju
ranu. Protivno svakom očekivanju, i jednom i drugom nam je uspjelo
sačuvati tajnu. Prenijeli su me u Versailles. Puna tri mjeseca borio sam
se sa smrću, a naposljetku, kad se činilo da se opet vraćam u život,
preporučili su mi sunce i zrak Juga. Četvorica ljudi odnijeli su me iz
Pariza u Chalon, prelazeći šest milja na dan. Gospođa de Villefort
pratila je nosila vozeći se u svojim kolima. U Chalonu su me prebacili
na Saonu, zatim sam prešao na Rhonu te sam se samom brzinom vo­
dene struje spustio sve do Arlesa, a potom, od Arlesa dalje, vratio sam
se u svoju nosiljku i nastavio put Marseillea. Moj oporavak trajao je
deset mjeseci. O vama više nisam ništa čuo, a nisam se usuđivao raspi­
tivati se što je s vama. Kad sam se vratio u Pariz, saznao sam da ste se,
kao udovica gospodina de Nargonea, udali za gospodina Danglarsa.
Na što sam mislio otkako mi se bila povratila svijest? Uvijek na jedno
te isto, uvijek na tu dječju lešinu koja je svake noći u mojim sno­
vima ustajala iz zemljine utrobe i lebdjela iznad jame, prijeteći mi
pogledom i kretnjom ruke. Stoga sam se raspitao, odmah po svom
povratku u Pariz. Kuća nije više bila nastanjena otkako smo mi iz nje
izašli, ali je upravo bila izdana na devet godina. Potražio sam zakupca,
hinio sam kako osjećam veliku želju da ne dopustim da ta kuća, koja

92
 Druga knjiga

je pripadala ocu i majci moje žene, prijeđe u tuđe ruke, i ponudio sam
odštetu za raskid ugovora o zakupu. Zahtijevali su šest tisuća franaka.
Bio bih dao i dvadeset tisuća. Novac sam imao uza se, dao sam da se
na licu mjesta potpiše poništenje prethodnog ugovora, a zatim, čim
sam dobio taj toliko željeni prijenos, odjurio sam u galopu put Auteu-
ila. Nitko nije bio ulazio u kuću otkako sam ja iz nje izašao.
Bilo je pet sati poslije podne, uspeo sam se u crvenu sobu i stao čekati
noć.
Tu mi se sve ono što sam sebi govorio u toku godinu dana svoje nepre­
kidne agonije prikazalo u mislima prijeteći još mnogo više no ikada.
Taj Korzikanac koji mi je bio objavio vendettu, koji me je bio slijedio
od Nimesa sve do Pariza... Taj Korzikanac koji se bio sakrio u vrtu, koji
me je udario, vidio je kako kopam jamu, vidio je kako sahranjujem
dijete. Moglo se dogoditi da vas poznaje, možda vas je i poznavao...
Neće li vas jednog dana natjerati da platite za tajnu tog strašnog do­
gađaja? Neće li to za njega biti i te kako slatka osveta, kad bude sa­
znao da nisam umro od njegova uboda bodežom? Bilo je dakle hitno
potrebno da prije svega i za svaki slučaj uklonim tragove te prošlosti,
da uništim svaki njezin materijalni ostatak, dok će ostati još uvijek
previše njezine stvarnosti u mojem sjećanju.
Radi toga sam bio poništio ugovor o zakupu, radi toga sam došao ova­
mo, radi toga sam čekao.
Noć je pala, i ja sam čekao da se mrak potpuno zgusne. Bio sam bez
svjetlosti u toj sobi. Vjetar je tresao zavjesama ispred vrata, a meni
se neprestano činilo da iza njih nazirem kakvog uhodu koji vreba. S
vremena na vrijeme bih se stresao: pričinjalo mi se da iza sebe, iz
one postelje, čujem vaše ječanje, i nisam imao hrabrosti okrenuti se.
Srce mi je lupalo, i ja sam u toj tišini osjećao kako mi ono lupa toliko
žestoko da sam mislio da će mi se ponovno otvoriti rana. Napokon su
jedan za drugim umuknuli svi oni raznovrsni zvukovi ladanja. Shvatio
sam da se više nemam čega bojati, da me nitko ne može čuti ni vidjeti,
pa sam se odvažio sići.
Slušajte, Hermino, mislim da sam isto tako hrabar kao bilo koji drugi
čovjek, ali kad sam iz njedara izvukao onaj mali ključić od stubišta koji
nam je oboma bio toliko drag, i koji ste htjeli dati pričvrstiti o jedan
zlatan kotur, kad sam otključao vrata i kad sam ugledao kako blijedi
mjesec kroz prozore baca na zavojite stepenice dugačku traku bijele
svjetlosti nalik na kakvu sablast, ja sam se pridržao za zid i malo je
trebalo pa da kriknem. Učinilo mi se da ću poludjeti.
Konačno sam se uspio svladati. Stao sam silaziti stubištem stepenicu

93
Grof Morite Christo

po stepenicu. Jedino što nisam uspio svladati bilo je neko čudno dr­
htanje u koljenima. Grčevito sam se držao za ogradu: da sam je ispu­
stio samo na trenutak, bio bih se stropoštao niz stubište.
Stigao sam do donjih vrata. Izvana, s onu stranu tih vrata, nalazila se
jedna lopata oslonjena o zid. Bio sam uzeo jedan zasjenjeni fenjer. U
sredini travnjaka sam zastao da ga upalim, a zatim sam krenuo dalje.
Bilo je potkraj studenoga, sve zelenilo u vrtu bijaše nestalo, drveće je
nalikovalo samo još na kosture dugačkih koščatih ruku, a mrtvo lišće
je škripalo zajedno s pijeskom pod mojim koracima.
Strava mi je stezala srce tako snažno da sam, približavajući se grupi
drveća, izvadio iz džepa pištolj i napunio ga. Neprestano mi se priči­
njalo da vidim kako se kroz granje pojavljuje Korzikančevo lice.
Osvijetlio sam grupu drveća i žbunja svojim fenjerom: nije bilo niko­
ga. Pogledao sam svuda oko sebe: bio sam posve sam. Nikakav zvuk ne
bi bio narušavao tišinu noći da nije bilo jedne sovuljage koja je ispušta­
la svoje oštre i žalobne krikove kao neki poziv noćnim sablastima.
Pričvrstio sam svoj fenjer o jednu račvastu granu koju sam bio zapa­
zio godinu dana prije na samom mjestu gdje sam se bio zaustavio da
iskopam jamu.
Tijekom ljeta trava je tu bila porasla veoma gusto, a kad je došla jesen,
nije se našao nitko da je pokosi. Međutim, moju pozornost je privuklo
jedno manje zaraslo mjesto. Bilo je očigledno da sam baš ovdje prevr­
tao zemlju. Latio sam se posla.
Došao je, dakle, taj trenutak na koji sam čekao više od godinu danal
I kako li sam se nadao, kako li sam radio, kako li sam ispitivao svaki
busen trave, vjerujući da na vrhu svoje lopate osjećam otpor: ništa!
A ipak, iskopao sam rupu dva puta dublju nego što je bila ona prva.
Pomislio sam da sam se zabunio, da sam se prevario u mjestu. Stao
sam se orijentirati, promotrio sam drveće, nastojao sam prepoznati
pojedinosti koje su mi bile pale u oči. Studen i oštar sjeverac zavijao
je kroz ogoljelo granje, a ipak, s mojeg čela se lijevao znoj. Sjetio sam
se da me je udarac bodežom pogodio u trenutku kad sam nogama ta-
bao zemlju da pokrijem jamu. Utabajući zemlju, bio sam se oslanjao
o jedan grm zanovijeti, a iza mene se nalazila jedna umjetna stijena
koja je služila kao klupa šetačima. Jer, dok sam padao, moja je ruka,
ispustivši zanovijet, bila osjetila hladnoću toga kamena. Meni zdesna
zaista se nalazila zanovijet, a iza mene bijaše stijena. Pustio sam se
da padnem, namjestivši se na isti način, zatim sam se digao i dao se
na posao da probudim i proširim rupu: ništa! I opet ništa! Kovčega
nije bilo.

94
 Druga knjiga

— Kovčega nije bilo? — šapne gospođa Danglars gušeći se od užasa.

— Nemojte misliti da sam se ograničio samo na taj pokušaji — nastavi
Villefort. — Nel Prekopao sam čitav teren pod grupom drveća. Mislio
sam da ga je napadač, iskopavši kovčeg i vjerujući da se u njemu nalazi
blago, htio prisvojiti, da ga je odnio, i da je zatim, primijetivši svoju
zabludu, i sam iskopao neku jamu i položio ga u nju. Ništa! A onda
mi padne na um da on možda uopće nije postupio s toliko opreza i da
ga je jednostavno odbacio u neki kut. U slučaju te posljednje pretpo­
stavke valjalo mi je, da bih nastavio svoje pretraživanje, pričekati da
se razdani. Popeo sam se natrag u sobu i stao čekati.
— Oh, Gospodine!
— Čim se razdanilo, ponovno sam sišao. Najprije sam pošao do grupe
drveća. Nadao sam se da ću tamo naići na tragove koji su mi možda
izbjegli u mraku. Bio sam isprevrtao zemlju na površini od preko dva­
deset kvadratnih stopa i u dubini od preko dvije stope. Čitav jedan
dan jedva bi bio dovoljan nekom nadničaru da izvrši ono što sam ja
izvršio za jedan sat. Ništa! Nisam uočio savršeno ništa.
Tada sam se dao u potragu za kovčegom, prema sinoćnjoj pretpostavci
da je odbačen u neki kut. To je moralo biti na putu koji je vodio do
malih izlaznih vrata. Međutim, i to novo traganje bilo je isto tako uza­
ludno kao i ono ranije, i ja sam se stegnuta srca vratio do grupe drveća,
koja mi također više nije ostavljala nikakve nade.
— Oh! — vikne gospođa Danglars. — Bilo je dovoljno razloga da
poludite!
— Načas sam se tome i ponadao — reče Villefort — ali me ta sreća
mimoišla. Međutim, pribravši svoje snage, a uslijed toga i svoje misli,
ja sam se upitao: zašto bi taj čovjek odnio lešinu?
— Pa rekli ste već! — primijeti gospođa Danglars. — Zato da bi imao
neki dokaz.
— Ne, ne, gospođo o tome se više nije moglo raditi. Ne čuva se lešina
godinu dana. Lešina se pokazuje kakvoj službenoj osobi i daje se iskaz.
A ništa od toga nije se dogodilo.
— Pa što je onda bilo? — upita Hermina dršćući.
— Posrijedi je onda nešto strasnije, kobnije, užasnije za nas. Posrijedi
je da je dijete možda bilo živo, i da ga je napadač spasio.
Gospođa Danglars strahovito krikne i zgrabi Villeforta za ruke.
— Moje je dijete bilo živo! — vikne. — Vi ste moje dijete zakopali
živo, gospodine! Vi niste bili sigurni da je moje dijete mrtvo, a zako­
pali ste ga! Oh!
Gospođa Danglars je ustala te je pred državnim tužiocem, čija je za-

95
Grof Monte Christo

pešća stiskala svojim nježnim rukama, stajala uspravna i gotovo pri­

jeteća.
— Otkud da znam?! Ja vam to kažem kao što bih vam kazao bilo što
drugo! — odgovori Villetort s ukočenošću u pogledu koja je nagovije-
štala da je taj tako moćni čovjek bio blizu tome da dospije do granice
očajanja i ludila.
— Oh, moje dijete, moje jadno dijete! — vikne barunica klonuvši
natrag na stolicu i prigušujući jecanje svojom maramicom.
Villefort se pribra i shvati da mu, želi li otkloniti buru materinskog
očaja što mu se skupljala nad glavom, valja prenijeti na gospođu Dan-
glars strah koji je i sam osjećao.
— A ako je tome tako — reče ustavši i primaknuvši se barunici kako
bi joj govorio tišim glasom — shvatit ćete da smo izgubljeni. To dijete
živi, i netko zna da ono živi, netko zna našu tajnu. A budući da je
Monte Christo pred nama govorio o djetetu iskopanom ondje gdje
toga djeteta više nije bilo, onda je on taj koji zna tu tajnu.
— Bog! Bog pravde! Bog koji kažnjava! — prošapta gospođa
Danglars.
Villefort odgovori samo nekom vrsti životinjskog stenjanja.
— A to dijete, to dijete, gospodine? — poče opet uporna majka.
— O koliko li sam ga tražio! — nastavi Villefort kršeći ruke. — Koliko
li sam ga puta dozivao u svojim dugim besanim noćima! Koliko li sam
puta poželio kraljevsko bogatstvo kako bih otkupio milijun tajni od
milijun ljudi i kako bih među njihovim tajnama pronašao svoju! Napo­
sljetku, jednog dana kad sam se po stoti put latio lopate, ja sam se isto
tako po stoti put pitao što li je Korzikanac mogao učiniti s djetetom.
Dijete je neprilika za nekoga tko bježi. Opazivši da je ono još živo,
možda ga je bacio u rijeku.
— Oh! Nemoguće! — vikne gospođa Danglars. — Može se iz osvete
ubiti čovjek, ali se ne baca hladnokrvno u vodu jedno dijete!
— Možda — nastavi Villefort — možda ga je dao u sirotište.
— Da, da, da! — klikne barunica. — Moje je dijete tamo,
gospodine!
— Otrčao sam u sirotište i saznao da je te iste noći, u noći 20. rujna,
jedno dijete ostavljeno u ormariću za nahočad. Bilo je umotano u po­
lovicu povoja od finog platna koji je bio namjerno rasporem Ta polovi­
ca povoja imala je na sebi polovicu barunske krune i slovo H.
— Tako je, tako je! — vikne gospođa Danglars. — Sve moje rublje bilo
je tako obilježeno. Gospodin de Nargonne je bio barun, a ja se zovem
Hermina. Bože moj, hvala ti! Moje dijete nije bilo mrtvo!

96
 Druga knjiga

— Ne, nije bilo mrtvo.

— I vi mi to kažete! Vi mi to kažete bez bojazni da ću umrijeti od
radosti, gospodine? Gdje je ono? Gdje je moje dijete?
Villefort slegne ramenima.
— Zar ja znam? — reče. — I mislite li da bih vas, da to znam, pustio
da prođete kroz sve te gradacije, kao što bi to činio kakav dramaturg
romanopisac? Ne, na žalost, ne! Ja to ne znam. Neka žena je, otprilike
šest mjeseci prije mene, bila došla zatražiti dijete, pokazavši drugu
polovicu povoja. Ta je žena pridonijela sva jamstva što ih zakon izisku­
je, i dijete joj je predano.
— Ali, trebali ste se raspitati za tu ženu, trebali ste je pronaći!
— A što mislite čime sam se bavio, gospođo?! Upriličio sam tobožnju
kaznenu istragu i poslao sam u potragu za njom sve lukave tragače i
vješte agente kojima policija raspolaže. Njezini tragovi pronađeni su
sve do Chalona, a u Chalonu oni su se izgubili.
— Izgubili?
— Jest, izgubili. Izgubili zauvijek.
Gospođa Danglars je saslušala taj izvještaj poprativši svaku novu okol­
nost uzdahom, suzom, krikom.
— I to je sve? — upita. — I vi ste se ograničili na to?
— O ne! — odgovori Villefort. — Ja nikada nisam prestao tragati,
raspitivati se, obavještavati se. Ipak, u posljednje dvije-tri godine po­
nešto sam popustio. Međutim, danas ću se ponovno dati na to s više
ustrajnosti i žara nego ikada. I vidite, ja ću uspjeti, jer mene više ne
goni savjest, mene goni strah.
— Ali — poče ponovno gospođa Danglars — grofu Monte Christu
nije poznato ništa, jer inače ne bi, čini mi se, tražio naše društvo, kao
što čini.
— O, ljudska zloba je veoma velika —- dobaci Villefort — jer ona je
veća od Božje dobrote! Jeste li zapazili izraz očiju toga čovjeka dok
nam je govorio?
— Nisam.
— A jeste li ga koji put bolje promotrili?
— Svakako. On je osebujan, ali to je sve. Iznenadilo me samo jedno,
naime da od čitave one večere koju nam je ponudio nije ništa ni dota­
kao i da nije htio okusiti nijedno jelo.
— Da, da! — reče Villefort. — I ja sam to također zapazio. Da sam
znao ono što sada znam, ni ja se isto tako ne bih bio dotakao ničega.
Bio bih vjerovao da nas hoće otrovati.
— I bili biste se prevarili, kao što vidite.

97
Grof Monte Christo

— Jest, nema sumnje. Ali vjerujte mi, taj čovjek ima neke druge pla­
nove. Evo zbog čega sam htio da se vidimo, evo zbog čega sam zatražio
da s vama govorim, evo zbog čega sam vas želio upozoriti da se čuvate
svih, a osobito njega. Recite — nastavi Villefort upijajući svoj pogled
u barunicu još dublje no što je to bio činio dotle — vi niste nikome
govorili o našoj vezi?
— Nikada nikome.
— Vi me shvaćate — ponovi Villefort usrdno — kad kažem »niko­
me«... oprostite mi tu upornost... mislim »nikome na svijetu«, zar
ne?
— Oh, da, da, shvaćam vrlo dobro! — reče barunica pocrvenjevši.
— Nikada! Kunem vam se!
— Nemate običaj da uvečer zapisujete ono što se događalo preko
dana? Ne vodite dnevnik?
— Ne! Na žalost, moj život prolazi u lakomislenim beznačajnostima.
I sama ih zaboravljam.
— I ne sanjate glasno, koliko vam je poznato?
— Moj san je kao u djeteta, zar se ne sjećate?
Baruničinim licem razlije se rumenilo, a Villefortovim pak ovlada
bljedilo.
— To je istina — reče tako tiho da ga se jedva moglo čuti.
— Dakle?
— Dakle, sada znam što mi preostaje učiniti — odgovori Villefort.
— Prije nego prođe osam dana ja ću znati tko je gospodin Monte
Christo, odakle dolazi, kamo smjera i zašto pred nama govori o djeci
koju iskopavaju u njegovu vrtu.
Villefort je ove riječi izgovorio glasom od kojega bi grof zadrhtao da
je te riječi mogao čuti.
A onda stisne ruku koju mu je barunica pružila s ustezanjem, i otprati
je s mnogo poštovanja sve do vrata.
Gospođa Danglars uze neki fijaker, koji je doveze natrag do prolaza,
gdje nađe svoja kola i svog kočijaša, koji je, čekajući na nju, spokojno
drijemao na svom sjedištu.

98
 Druga knjiga

30. Ljetni ples

Istoga dana, otprilike kad je gospođa Danglars sjedila u kabinetu dr­
žavnog tužioca obavljajući razgovor što smo ga opisali, jedna putnička
kola zakrenuše u Ulicu Helder, prođoše kroz ulaz broja 27 i zaustaviše
se u dvorištu.
Nakon jednog trenutka otvoriše se vrata i iz kola izađe gospođa de
Morcerf, oslonjena o ruku svog sina.
Tek što je Albert otpratio svoju majku u njezine odaje, naručio kupelj
i naredio da mu se pripreme njegovi konji, on se, pošto se bio pre­
pustio rukama svog sobara, dade odvesti na Elizejske Poljane, k grofu
Monte Christu.
Grof ga primi sa svojim uobičajenim osmijehom. Bilo je to čudno:
činilo se da se nikada nije moglo zaci ni za korak dublje u srce ili dušu
toga čovjeka. Oni koji su htjeli, da se tako izrazimo, silom prodrijeti u
njegovu nutrinu, nailazili su na zid.
Morcerfu, koji mu je pritrčao raširenih ruku, klonuše ruke niz tijelo
kad ga je ugledao, i on se, usprkos njegovu prijateljskom smješkanju,
jedva usudi da mu pruži ruku.
Monte Christo pak jedva da je i dodirnuo njegovu ruku i, kao i inače,
uopće je nije stegnuo.
— E pa, evo me, dragi grofe! — reče Albert.
— Dobro mi došli.
— Stigao sam prije jednog sata.
— Iz Dieppa?
— Iz Treporta.
— Ah, točno!
— I moj prvi posjet namijenjen je vama.
— To je vrlo ljubazno od vas! —reče Monte Christo, kao što bi bio
rekao i bilo što drugo.
— E pa, ima li kakvih novosti?

99
Grof Morite Christo

— Novosti? Vi to pitate mene, jednog stranca!

— Da se razumijemo: kad pitam ima li kakvih novosti, pitam jeste li
učinili štogod za mene.
— Ta zar ste me zadužili kakvim zadatkom? — upita Monte Christo
praveći se da je uznemiren.
— Dajte — reče Albert — ne izigravajte ravnodušnost! Kažu da po­
stoje simpatička upozorenja koja prelijeću razdaljine... e, vidite, u
Treportu ja sam osjetio takav električni udar. Ako već niste radili za
mene, a ono ste bar mislili na mene.
— To je nemoguće — primijeti Monte Christo. — Ja sam doista mi­
slio na vas. Ipak, magnetna struja, čiji sam vodič bio, djelovala je,
priznajem, neovisno o mojoj volji.
— Zar zaista? Ispričajte mi to, molim vas!
— To je lako. Gospodin Danglars je večerao kod mene.
— To mi je poznato, jer smo moja majka i ja otputovali upravo radi
toga da izbjegnemo njegovu prisutnost.
— A večerao je kod mene zajedno s gospodinom Andreom Cavalcan-
tijem.
— Vašim talijanskim knezom?
— Nemojmo pretjeravati! Gospodin Andrea pridaje sebi samo titulu
vicomta.
— Pridaje, kažete?
— Kažem: pridaje.
— Znači da on to nije?
— Eh, otkuda da ja znam? On je sebi pridaje, ja mu je pridajem, ljudi
mu je pridaju. Zar to nije baš kao da je i ima?
— Kako ste vi čudan čovjek! I onda?
— I onda... što?
— Gospodin Danglars je dakle večerao ovdje?
— Jeste.
— Zajedno s vašim vicomtom Andreom Cavalcantijem, s markizom
njegovim ocem, s gospodom Danglars, s gospodinom i gospođom de
Villefort... očaravajući ljudi... s gospodinom Debrayjem, s Maksimili-
janom Morrelom i s... s kim ono još... čekajte... eh, da, s gospodinom
de Chateau-Renaudom.
— Je li bilo govora o meni?
— Ni jedne jedine riječi.
— Utoliko gore!
— A zašto? Ako su vas zaboravili, čini mi se da su time postupili ona­
ko kako ste i sami željeli?

100
 Druga knjiga

— Dragi moj grofe, ako nisu o meni govorili, to je stoga što su mnogo
na mene mislili, a to me baca u očaj.
— Što vas briga, kad se među onima koji su ovdje na vas mislili nije
nalazila gospođica Danglars. Ah, to je istina, ona je na vas mogla mi­
sliti i kod svoje kuće!
— O, što se toga tiče, siguran sam da nije. Ili, ako je i mislila na mene,
onda je to bilo na isti način kao što i ja mislim na nju.
— Dirljive li simpatije! — dobaci grof. — Vas se dvoje dakle ne trpite?
— Slušajte — reče Morcerf — da je gospođica Danglars žena koja bi
bila kadra smilovati se na muke što ih zbog nje... ne proživljavam, i
koja bi bila kadra za njih me nagraditi izvan bračnog ugovora uglavlje­
nog između naših dviju obitelji, to bi mi odgovaralo da ne može bolje.
Ukratko, ja vjerujem da bi gospođica Danglars bila divna ljubavnica.
Međutim, kao žena... do vraga...
— Znači — primijeti Monte Christo kroz smijeh — to je vaš način
mišljenja o vašoj budućoj?
— Oh, Bože moj, da, ponešto je surov, to je istina, ali je barem iskren.
A eto, budući da se taj san ne može pretvoriti u stvarnost, i budući
da se mora dospjeti do nekog cilja, potrebno je da gospođica Danglars
postane mojom ženom, to jest da živi pokraj mene, da misli pokraj
mene, da pjeva pokraj mene, da proizvodi stihove i muziku na deset
koraka od mene, i to tijekom čitavog mog života. Kad pomislim na to,
obuzima me užas! Ljubavnica, dragi moj grofe, to se napušta; ali žena,
prokletstvo, to je nešto drugo! To se zadržava, i to vječno... blizu ili
daleko od sebe, svakako. A zadržati zauvijek gospođicu Danglars, to
je strašno, pa makar je držao i daleko od sebe!
— Vas je teško zadovoljiti, vicomte!
— Da, jer često mislim na nešto nemoguće!
— Na što to?
— Da za sebe nađem ženu kakvu je moj otac našao za sebe.
Monte Christo problijedi i zagleda se u Alberta, poigravajući se di­
vnim pištoljima tako da su im obarači brzo škljocali.
— Znači, vaš je otac imao veliku sreću? — upita.
— Vama je poznato moje mišljenje o mojoj majci, gospodine grofe:
ona je anđeo nebeski. Gledajte kako je još lijepa, uvijek produhovlje­
na, bolja nego ikad! Upravo sam stigao iz Treporta; pratiti majku, eh,
Bože moj, predstavljalo bi za svakog drugog sina uslužnost ili čak pravi
kuluk, a ja, međutim, ja sam proveo nasamo s njom četiri dana koji su
bili, što da vam kažem, zadovoljniji, smireniji i poetičniji nego da sam
u Treport poveo kraljicu Mab ili Titaniju.

101
Grof Monte Christo

— To je doista obeshrabrujuće savršenstvo, i vi ulijevate svima onima

koji vas čuju ozbiljnu želju da ostanu neženje1.
— A evo zbog čega mi, u spoznaji da na svijetu postoji jedna savršena
žena, nije stalo da se oženim gospođicom Danglars — nastavi Morcerf.
— Jeste li ponekad primijetili kako naš egoizam obavija u blistave boje
sve ono što nam pripada? Dijamant koji je svjetlucao u Marleovom ili
Fossinovom izlogu postaje mnogo ljepši od trenutka kad je to naš dija­
mant. Međutim, ako nas očiglednost prisili da priznamo da ih ima još
čistije vode, i ako smo osuđeni da zauvijek nosimo taj dijamant koji je
lošiji od nekog drugog, shvaćate li onda kolika je to patnja?
— Svakako1 — promrmlja grof.
— I evo zbog čega ću skakati od radosti onog dana kad gospo­
đica Eugenija bude primijetila da sam samo jedan sićušan atom
i da imam jedva onoliko stotina tisuća franaka koliko ona ima
milijuna.
Monte Christo se osmjehne.
— Pomišljao sam i na nešto drugo — nastavi Albert. — Franz voli
ekscentrične stvari, pa sam ga htio navesti da se nehotično zaljubi u
gospođicu Danglars. Međutim, na četiri pisma što sam mu ih napisao
u najprimamljivijem stilu, Franz mi je odlučno odgovorio: »Ja sam
ekscentričan, to je istina, ali moja ekscentričnost ne ide tako daleko
da povučem svoju riječ kad sam je dao!«
— To, evo, nazivam odanošću prijatelja! Prepustiti nekom drugom
ženu koju bi čovjek sam poželio samo kao ljubavnicu!
Albert se osmjehne.
— Kad je već riječ o Franzu — reče — on se vraća, taj dragi Franz.
Međutim, za vas to nije važno. Čini mi se da ga vi ne volite?
— Ja?! — uzvikne Monte Christo. — Eh, dragi moj vicomte, a otkud
ste došli na to da ne volim gospodina Franza? Ja volim sVe ljude!
— A ja se ubrajam među te »sve ljude«... hvala!
— Oh, nemojmo brkati pojmove! — reče Monte Christo. — Ja volim
sve ljude na onaj način na koji nam Bog zapovijeda da volimo svoje bli­
žnje, to jest kršćanski, ali mrzim samo stanovite osobe... No vratimo
se na gospodina Franza d’Epinayja. Kažete, dakle, da se vraća?
— Da, na poziv gospodina de Villeforta, koji je, po svemu se čini, isto
tako opsjednut time da uda gospođicu Valentinu kao što je gospodin
Danglars opsjednut time da uda gospođicu Eugeniju. Doista, čini se
da je veoma zamorno to stanje očeva poodraslih djevojaka! Čini mi
se da od toga dobivaju groznicu i da im bilo udara devedeset puta u
minuti sve dok ih se ne otarase.

102
 Druga knjiga

— Pa, gospodin d’Epinay nije kao vi, on uzima na sebe svoju nevolju
strpljivo.
— Još bolje od toga: on je uzima ozbiljno! On vezuje bijele kravate i
čak već govori o svojoj obitelji. Uostalom, on gaji veliko poštovanje
prema Villefortovima.
— Zasluženo, zar ne?
— Vjerujem. Gospodin de Villefort je oduvijek slovio kao čovjek
strog ali pravedan.
— Hvala Bogu — dobaci Monte Christo — evo bar jednog čovjeka pre­
ma kojem se ne ophodite kao prema tom jadnom gospodinu Danglarsu!
— To potječe možda otuda što nisam primoran oženiti se njegovom
kćeri — odvrati Albert kroz smijeh.
— Zaista, dragi moj gospodine — reče Monte Christo — vi ste upra­
vo uvredljivo uobraženi!
— Ja?!
— Jest, vi. Izvolite cigaru!
— Vrlo rado. A zašto sam uobražen?
— Pa, zato što ste navalili da se branite i otimate od ženidbe s gospo­
đicom Danglars! Eh, Bože moj, pustite stvari neka idu svojim tokom,
pa onda možda nećete vi biti onaj koji će prvi povući svoju riječ.
— Sto? — uzvikne Albert raskolačivši oči.
— Eh, bez sumnje, gospodine vicomte, nitko vam neće silom-staviti
vrat pod jaram, do vraga! Nego, ozbiljno — nastavi Monte Christo
mijenjajući boje glasa — želite li raskinuti?
— Dao bih za to stotinu tisuća franaka!
— Pa lijepo. Možete biti sretni: gospodin Danglars je spreman dati
dvostruko da bi postigao isti cilj.
— Je li to istina... ta sreća? — upita Albert, koji, međutim, izgovaraju­
ći te riječi, nije mogao spriječiti da mu se čelo malo ne smrači. — Ali,
gospodine grofe, gospodin Danglars onda mora imati nekih razloga?
— Aj, evo te, ohola i egoistična prirodo! Izvrsno! Našao sam čovjeka
koji bi samoljublje drugih razbijao sjekirom a viče kad se njegovo bo­
čne iglom!
— Ne, ali stvar je u tome da mi se čini da bi gospodin Danglars...
—... trebao biti ushićen vama, zar ne? E pa, gospodin Danglars je
čovjek s lošim ukusom, to je jasno, i zato ga još više ushićuje netko
drugi...
— A tko to?
— Ne znam. Proučavajte, promatrajte, hvatajte aluzije u prolazu i
izvucite iz toga svoju korist.

103
Grof Monte Christo

— U redu, shvaćam. Slušajte, moja majka... ne, varam se, ne moja

majka, već moj otac, je došao na zamisao da priredi ples.
— Ples u ovo doba godine?
— Ljetni plesovi su sada u modi.
— Pa sve da i nisu, grofici se samo treba prohtjeti pa da ih uvede u
modul
— Nije loše! Shvaćate, to su plesovi za čistokrvne. Oni koji ostaju u
Parizu u srpnju pravi su Parižani. Hoćete li preuzeti na sebe da pozo­
vete gospodu Cavalcanti?
— Za koliko dana će se održati vaš ples?
— U subotu.
— Gospodin Cavalcanti otac dotle će već otputovati.
Ali rr/~\
-i
sA i -r-\ ('
vri gv/ojav^iam v/avaicanu om
u r l i
oi« r\r4-r>i' r
caj v i lucvtv ii jai\_iaza_Li ii a ov_ iav_ ta a
\jo

dovedete gospodina Cavalcantija sina?

— Slušajte, vicomte, ja ga ne poznajem.
— Vi ga ne poznajete?
— Ne. Vidio sam ga prvi put prije tri ili četiri dana i ne jamčim za
njega ni u čemu.
— Ali vi osobno ga primate?
— Ja? Kod mene je druga stvar. Meni ga je preporučio jedan valjani
abbe kojeg su i samog mogli prevariti. Pozovite ga izravno, slažem se,
ali ne zahtijevajte od mene da vam ga ja uvedem. Ako bi se kasnije
oženio gospođicom Danglars, vi biste me optužili da sam vas lukavo
izigrao i još biste se sa mnom pobili. Uostalom, ne znam hoću li i sam
poći.
— Kamo?
— Na vaš ples.
— A zašto ne biste došli?
— Ponajprije zato što me još niste ni pozvali!
— Došao sam upravo radi toga da vam osobno donesem vašu po­
zivnicu.
— Oh, to je i odviše ljubazno! Međutim, ja mogu biti i spriječen.
— Kad vam budem rekao nešto, vi ćete biti dovoljno ljubazni da žr­
tvujete sve što vas sprečava.
— Recite.
— Moja vas majka moli da dođete.
— Gospođa grofica de Morcerf? — upita Monte Christo zadrhtavši.
— O, grofe — reče Albert — upozoravam vas da gospođa de Morcerf
sa mnom razgovara otvoreno, a ako niste osjetili kako u vama upravo
pucaju ona simpatička vlakna o kojima sam vam maloprije govorio,

104
 Druga Knjiga

onda je to stoga što vam ta vlakna potpuno nedostaju, jer puna četiri
dana mi smo govorili samo o vama.
— O meni? Zaista, vi me zbunjujete...
— E, vidite, to je povlastica ljudi koji su, kao vi, živa zagonetka.
— Ah, ja sam dakle zagonetka i za vašu majku? Zaista, ja sam je sma­
trao odviše razumnom a da bi se prepuštala takvoj mašti!
— Zagonetka, dragi moj grofe, zagonetka za sve, za moju majku baš
kao i za sve ostale. Zagonetka koja je prihvaćena ali nije i riješena.
Budite mirni: vi ćete i dalje ostati zagonetka. Samo, moja se majka
uvijek pita kako je moguće da ste tako mladi. Dok vas grofica G.
drži za lorda Ruthwena, mislim da moja majka zapravo smatra da ste
Cagliostro ili grof de Saint Germain. Prvi put kada budete posjetili
gospođu de Morcerf učvrstite je u tom uvjerenju. Vama to neće biti
teško: vi imate kamen mudrosti jednoga i duh drugoga.
— Hvala vam što ste me upozorili! — reče grof s osmijehom. — Po­
kušat ću biti u stanju zadovoljiti svim tim nagađanjima.
— Znači da ćete doći u subotu?
— Kad me gospođa de Morcerf moli...
— Vi ste divni!
— A gospodin Danglars?
— Oh, on je već primio trostruki poziv, to je na sebe preuzeo moj
otac. Nastojat ćemo također da nam dođe i veliki d’Aguesseau, go­
spodin de Villefort,. ali zato nema mnogo nade.
— Ne valja nikada gubiti nadu, kaže poslovica.
— Plešete, dragi grofe?
— Ja?
— Jest, vi. Sto bi bilo čudno u tome da plešete?
— Ah, zaista, sve dok čovjek nije prešao četrdesetu... Ne, ja ne plešem,
ali volim gledati kako drugi plešu. A gospođa de Morcerf, pleše li ona?
— Ni ona nikada ne pleše. Razgovarat ćete, ona toliko želi razgovarati
s vama!
-— Doista!
— Na časnu riječ! I ja vam izjavljujem da ste vi prvi muškarac za kojeg
je moja majka pokazala takvu radoznalost.
Albert uzme svoj šešir i ustane. Grof ga isprati sve do vrata.
— Predbacujem sebi jedno — reče zaustavljajući ga na nadsvođu
trijema.
— A što to?
— Bio sam indiskretan: nisam vam trebao govoriti o gospodinu Dan-
glarsu.

105
Grof Monte Christo

— Baš naprotiv! Govorite mi o njemu još, govorite mi o njemu što

češće, govorite mi o njemu uvijek, ali na isti način.
— U redu, umirili ste me. U vezi s tim... kada se vraća gospodin
d’Epinay?
— Pa, najkasnije za pet ili šest dana.
— A kada će se vjenčati?
— Čim stignu gospodin i gospođa de Saint Meran.
— Dajte ga dovedite k meni kad bude u Parizu. Iako tvrdite da ga ja
ne volim, ja vam izjavljujem da ću biti sretan da ga vidim.
— U redu, vaše će zapovijedi biti izvršene, vaše gospodstvo!
— Do viđenja!
— U svakom slučaju, u subotu sigurno, zar ne?
— Kako, zaboga, pa dao sam riječ!
Grof isprati Alberta pogledom i mahne mu u znak pozdrava. A onda,
pošto se ovaj popeo u svoja kola, on se okrene i zapita Bertuccia, koji
se našao iza njega:
— Dakle?
— Išla je u Palaču suda — odgovori upravitelj.
— Je li se dugo zadržala ondje?
— Sat i pol.
— I vratila se kući?
— Ravno kući.
— Dobro! — reče grof. — A sada, dragi moj gospodine Bertuccio,
ako bih vam imao dati kakav savjet, ja bih vam preporučio da odete
u Normandiju i da vidite hoćete li naći ono malo zemljište o kojem
sam vam govorio.
Bertuccio se nakloni, a kako se nalog što ga je dobio potpuno slagao s
njegovim željama, on otputova još iste večeri.

106
 Druga knjiga

31. Traženje obavijesti

Gospodin de Villefort je održao obećanje što ga je zadao gospođi
Danglars, a prije svega samome sebi, nastojeći otkriti na koji je način
gospodin grof Monte Christo mogao saznati ono što se dogodilo u
kući u Auteuilu.
Još istog dana pisao je nekom gospodinu de Bovilleu koji je nekoć bio
nadzornik tamnica, a sada je promaknut i dodijeljen službi sigurnosti.
Zatražio je od njega željena obavještenja, ali je gospodin de Boville
zamolio za rok od dva dana, kako bi točno saznao od koga bi se ta
obavještenja mogla dobiti.
Kad su prošla ta dva dana, gospodin de Villefort je dobio sljedeće
kratko obavještenje:
»Osobu koja se zove gospodin grof de Monte Christo poznaje pobliže
lord Wilmore, bogati stranac koji ponekad navraća u Pariz i koji se
trenutno ovdje i nalazi. Isto tako ga poznaje i abbe Busoni, sicilijanski
svećenik koji uživa velik ugled na Istoku, gdje je učinio mnogo dobrih
djela.«
Gospodin de Villefort odgovori naređenjem da se o toj dvojici stra­
naca prikupe najhitnija i najpodrobnija obavještenja. Sutradan uvečer
naređenje je bilo izvršeno, i evo obavještenja što ih je dobio:
Abbe, koji je u Pariz došao samo na mjesec dana, stanovao je u jednoj
maloj kućici iza crkve Saint-Sulpice, kućici koja se sastojala samo od
jednog kata iznad prizemlja. Četiri sobe, dvije gore i dvije dolje, sači­
njavale su čitav stan u kojem je on bio jedini stanar.
Od dviju donjih soba jedna je bila blagovaonica, sa stolom, stolica­
ma i bifeom od orahovine, a druga pak salon obložen drvom, bijelo
okrečen, bez sagova i bez sata-njihalice. Vidjelo se da se abbe za sebe
samoga ograničava samo na ono što mu je najpotrebnije.
Istina je da je abbe više volio boraviti u salonu na prvom katu. Ovaj
salon, sav krcat teološkim knjigama i pergamenama u koje bi se, po

107
Grof Morite Christo

kazivanju njegova sobara, zakopao ponekad tijekom čitavih mjeseci,

bijaše zapravo više biblioteka nego salon.
Sobar bi promatrao posjetioce kroz neku vrstu prozorčića, a ako bi
mu njihovo lice bilo nepoznato, ili ako mu se ono ne bi dopadalo,
odgovarao bi da gospodin abbe nije u Parizu, čime bi se mnogi od njih
zadovoljavali, znajući da abbe često putuje i da ponekad ostaje veoma
dugo na putu.
Uostalom, bio u svom stanu ili ne bio, nalazio se u Parizu ili Kairu,
abbe je uvijek davao, i prozorčić je uvijek služio kao vrata milostinje,
koju je sobar neprestano dijelio u ime svog gospodara.
Druga soba, koja se nalazila do biblioteke, bila je spavaonica. Postelja
bez zastora, četiri naslonjača i kanape od žutog utrehtskog baršuna
sačinjavali su s jednim klecalom sav namještaj.
Sto se pak lorda Wilmorea tiče, ovaj je stanovao u Ulici Fontaine-Sa-
int-Georges. Bio je to jedan od onih Engleza turista koji troše imutak
na putovanja. Držao je unajmljeni stan, u koji bi dolazio provesti tek
dva ili tri sata dnevno i u kojem bi samo rijetko kada spavao. Jedna od
njegovih manija sastojala se u tome da nikada nije htio govoriti fran­
cuskim jezikom, na kojem je međutim, kako se tvrdilo, pisao prilično
glatko.
Sutradan pošto su gospodinu državnom tužiocu stigla ta dragocjena
obavještenja, neki čovjek izađe na uglu Ulice Feron iz kola, pokuca na
maslinastozelenom bojom oličena vrata i zapita za abbea Busonija.
— Gospodin abbe je još jutros izašao -— odgovori sobar.
— Mogao bih se ne zadovoljiti tim odgovorom — reče posjetitelj
— jer dolazim od jedne osobe za koju su ljudi uvijek kod kuće. Ipak,
budite ljubazni da predate abbeu Busoniju...
— Već sam vam rekao da ga nema] — ponovi sobar.
— Onda mu predajte ovu posjetnicu i ovo zapečaćeno pismo kad
se bude vratio. Hoće li gospodin abbe biti kod kuće večeras u osam
sati?
— Oh, svakako, gospodine, osim ukoliko gospodin abbe ne bude ra­
dio, jer tada je to isto kao da je izašao.
— Vratit ću se, dakle, u dogovoreno vrijeme — reče posjetitelj, a
zatim ode.
I doista, u naznačeno vrijeme isti onaj čovjek dođe ponovno istim ko­
lima, koja se, umjesto da stanu na uglu Ulice Feron, ovog puta zausta-
više ispred zelenih vrata. On pokuca, vrata mu se otvoriše, i on uđe.
Po znakovima poštovanja kojima ga je sobar izdašno obasuo, posjetilac
shvati da je njegovo pismo postiglo željeni učinak.

108
 Druga knjiga

— Gospodin abbe je kod kuće? — upita.

— Jest. On radi u svojoj biblioteci, ali očekuje gospodina — odgovori
sluga.
Stranac se uspne prilično strmim stepenicama i ugleda abbea za je­
dnim stolom čija je površina bila preplavljena svjetlošću koju je na nju
bacao prostran abažur, dok je preostali dio odaje bio u mraku. Abbe je
bio u svećeničkoj odori, a glava mu bijaše pokrivena jednom od onih
kapuljača pod kojima su nestajale lubanje učenjaka srednjeg vijeka što
su se preživali na » — us«.
— Imam li čast govoriti sa abbeom Busonijem? — upita posjetilac.
— Jest, gospodine 1 — odgovori abbe. — A vi ste osoba koju mi go­
spodin de Boville, nekadašnji nadzornik tamnica, šalje od strane go­
spodina prefekta policije?
— Tako je, gospodine.
— Jedan od viših agenata službe sigurnosti grada Pariza?
— Jest, gospodine — odgovori stranac nekako oklijevajući, a prije
svega s ponešto rumenila u licu.
Abbe poravna velike naočale koje su mu pokrivale ne samo oči već i
sljepoočice, dade posjetiocu znak da sjedne, pa sjedne i sam.
— Slušam vas, gospodine — reče s veoma izraženim talijanskim na­
glaskom.
— Zadatak koji sam preuzeo na sebe, gospodine — poče posjetilac va-
žući svaku riječ kao da su mu riječi teško izlazile na usta — povjerljiv je
zadatak za onoga koji ga izvršava kao i za onoga kod koga se izvršava.
Abbe se nakloni.
— Jest — nastavi stranac — gospodinu prefektu policije je tako dobro
poznata vaša čestitost, gospodine abbe, da bi od vas, kao službeno
lice, htio saznati jednu stvar za koju se zanima služba javne sigurnosti
u čije sam vam ime upućen. Mi se, dakle, nadamo, gospodine abbe,
da vas nikakva veza prijateljstva ni bilo kakvi čovječanski obziri neće
moći navesti da prikrijete istinu pred pravdom.
— Ukoliko se te stvari za koje vam je važno da ih saznate, gospodine,
ne budu ni u čemu protivile mojoj savjesti. Ja sam svećenik, gospo­
dine, i tajne što ih čujem prilikom ispovijedi moraju ostati između
mene i Božje pravde, a ne između mene i ljudske pravde.
— O budite mirni, gospodine abbe — reče stranac — mi ćemo u
svakom slučaju zaštititi vašu savjesti
Pri tim riječima abbe pritisne na svojoj strani abažur i podigne ga na
suprotnoj strani, tako da je na strančevo lice pala puna svjetlost, dok
je njegovo vlastito i dalje ostalo u sjeni.

109
Grof Morite Christo

— Oprostite, gospodine abbe — reče izaslanik gospodina prefekta

policije — ali ovo mi svjetlo strahovito zamara oči.
Abbe spusti zeleni karton.
— A sada, gospodine, ja vas slušam. Govorite!
— Prelazim na stvar. Vi poznajete gospodina grofa Monte Christa?
— Vi želite govoriti o gospodinu Zacconeu, pretpostavljam?
— Zaccone?! Ta zar se on ne zove Monte Christo?
— Monte Christo je ime jednog komada zemlje, ili bolje, ime jedne
stijene, i nije obiteljsko ime.
— Pa lijepo, neka bude. Nemojmo raspravljati o riječima. Budući da
su gospodin Monte Christo i gospodin Zaccone jedan te isti čovjek...
— Potpuno isti!
—... govorimo /Aonos
rt o gospodinu z^acconcu.
rr<-«rr»+"5w/\ /-»■»-» r» 7

— U redu.
— Pitao sam vas poznajete li ga.
— Veoma dobro.
— Tko je on?
— On je sin jednog bogatog brodovlasnika s Malte.
— Jest, to mi je poznato, to je ono što o njemu kažu. Međutim, vi
ćete shvatiti, policija se ne može zadovoljiti s »kažu«.
—- Ipak — odvrati abbe s osobito umiljatim smiješkom — kad je to
»kažu« istina, onda se time moraju zadovoljiti svi, pa se i policija mora
povesti za svima.
— A vi ste sigurni u ono što kažete?
— Kako? Jesam li siguran?!
— Imajte u vidu da ja nipošto ne sumnjam u vaše poštenje, gospodi­
ne. Ja vas samo pitam: jeste li sigurni?
— Slušajte, ja sam poznavao oca gospodina Zacconea.
— Hm, hm.
— Jest, i kao dijete ja sam se mnogo puta igrao s njegovim sinom u
brodogradilištu.
■— Ali, ta grofovska titula?
— Vi to znate: to se kupuje.
— U Italiji!
— Svugdje!
— A ta njegova bogatstva koja su, i opet kažu, ogromna...?
— O, što se toga tiče — upadne abbe — ogromna, da, to je prava
riječ!
— Vi koji ga poznajete, koliko mislite da posjeduje?
— Oh, on ima svojih pedeset do dvije stotine tisuća livra rente.

no
 Druga knjiga

— Eh, to je još razumno — reče posjetilac — međutim, govorka se o

tri, četiri milijunal
— Dvije stotine tisuća livra rente znači točno četiri milijuna glavnice,
gospodine.
— Ali, govorka se o tri ili četiri milijuna rentel
— Oh, to nije vjerojatno.
— I vi poznajete njegov otok Monte Christo?
— Svakako! Svatko tko je u Francusku došao iz Palerma, Napulja ili
Rima morskim putem, pozna ga, jer je prošao pokraj njega i vidio ga
u prolazu.
— To je prekrasno boravište, po onome što se tvrdi.
— To je jedna stijena.
— A zbog čega je grof kupio jednu stijenu?
— Baš radi toga da bi bio grof. U Italiji, da bi čovjek bio grof, treba
imati i grofoviju.
— Vi ste zacijelo slušali o mladenačkim pustolovinama gospodina
Zacconea?
— Oca?
— Ne, već sina.
— Ah, tu, evo, više nisam siguran, jer u to sam doba svojeg mladog
druga izgubio iz vida.
— Je li sudjelovao u ratu?
— Mislim da je služio.
— U kojem rodu?
— U mornarici.
— Da vas upitam: vi niste njegov ispovjednik?
— Nisam, gospodine. Mislim da je protestant.
— Kako, protestant?
— Ja kažem da to mislim, ja to ne tvrdim. Uostalom, vjerovao sam da
je u Francuskoj uspostavljena sloboda vjeroispovijesti?
— Nema sumnje! A mi se u ovom trenutku i ne bavimo njegovim
vjerovanjem, već njegovim postupcima. U ime gospodina prefekta
policije ja vas pozivam da kažete što vam je o tome poznato.
— On slovi kao veoma milosrdan čovjek. Naš Sveti Otac papa odliko­
vao ga je ordenom Kristovih vitezova, što je milost koju on dijeli samo
vladarima, i to za značajne usluge što ih je učinio kršćanima Istoka.
On ima pet ili šest ordena koje je stekao zbog usluga koje je isto tako
učinio i vladarima ili državama.
— I on ih nosi?
— Ne, ali je ponosan na njih. On kaže da više voli nagrade što se

lll
Grof Monte Christo

dodjeljuju dobročiniteljima čovječanstva nego one što se dodjeljuju

onima koji uništavaju ljude.
— Pa taj je čovjek onda neki kveker?
— Točno, on je kveker, ali bez velikog šešira i bez smeđe halje, nara­
vno.
— A ima li kakve prijatelje?
— Ima, jer su mu prijatelji svi oni koji ga poznaju.
— Pa napokon, on ipak ima i nekih neprijatelja?
— Samo jednog.
— Kako se zove?
— Lord Wilmore.
— A gdje je on?
iitV"<urA 11 Dni«lrjii
crva« j v_ upi a w tu i ciiizjU.

— I on mi može dati obavještenja?

— Dragocjenih! Bio je u Indiji u isto vrijeme kad i Zaccone.
— Znate li gdje stanuje?
— Negdje u Clausse-d’Antinu, ali ne znam ni ulicu ni broj.
— Vi ste u lošim odnosima s tim Englezom?
— Ja volim Zacconea, a on ga mrzi, i zbog toga smo u hladnim
odnosima.
— Gospodine abbe, mislite li da je grof Monte Christo ikada bio u
Francuskoj prije no što je sada doputovao u Pariz?
—- O, u toj vam stvari mogu odgovoriti sa sigurnošću. Ne, gospodi­
ne, on nije nikada bio u Francuskoj, jer on se obratio na mene, ima
tome šest mjeseci, da bi dobio obavještenja koja je želio. A ja sam
pak, budući da nisam znao kada ću se vratiti u Pariz, uputio na njega
gospodina Cavalcantija.
— Andrea?
— Ne, Bartolomea. Oca.
— Vrlo dobro, gospodine. Moram vas upitati samo još jednu stvar, i
pozivam vas u ime časti, u ime čovječnosti i u ime vjere da mi odgo­
vorite bez okolišanja.
— Pitajte, gospodine.
— Znate li zašto je gospodin grof Monte Christo kupio jednu kuću u
Auteuilu?
— Svakako, jer mi je to rekao.
— Zašto, dakle, gospodine?
— Zato da bi je pretvorio u dom za umobolne, po uzoru na onaj što ga
je osnovao barun de Pisani u Palermu. Poznajete li taj dom?
— Samo sam čuo za njega, gospodine.

112
 Druga Knjiga

— To je divna ustanova.
Na to se abbe nakloni pred strancem kao netko tko želi dati na znanje
da mu ne bi bilo neugodno da nastavi svoj prekinuti rad.
Bilo da je shvatio ovu abbeovu želju, bilo pak da je završio sa svojim
pitanjima, posjetilac također ustane. Abbe ga isprati sve do vrata.
— Vi dijelite velike milostinje — reče posjetilac — i mada kažu da ste
bogati, usudit ću se ponuditi vam štogod za vaše siromahe. Hoćete li
se udostojati prihvatiti moju ponudu?
— Hvala vam, gospodine! Na svijetu ima samo jedno na što sam lju­
bomoran, naime da dobro što ga činim potječe od mene.
— Pa ipak...
— Ta je odluka nepromjenljiva. Međutim, tražite, gospodine, i naći
ćete. Na žalost, na putu svakog bogatog čovjeka ima mnogo bijede
koju valja ukloniti.
Otvarajući vrata, abbe se još jednom nakloni. Stranac se također na­
kloni i izađe.
Kola ga odvezoše ravno gospodinu de Villefortu.
Sat kasnije kola izađoše ponovno te se ovog puta uputiše prema Ulici
Fontaine-Saint-Georges. Kod broja 5 ona se zaustaviše. Ondje je sta­
novao lord Wilmore.
Stranac je bio pisao lordu Wilmoreu da ga moli za sastanak, koji je
ovaj uglavio za deset sati. A kako je izaslanik gospodina prefekta po­
licije stigao deset minuta prije deset, to mu bude odgovoreno da se
lord Wilmore, koji je bio oličenje preciznosti i točnosti, još nije vratio
kući, ali da će se sigurno vratiti točno u deset sati.
Posjetilac pričeka u salonu. Taj salon nije u sebi imao ničeg osobitog i
bio je poput svih salona u unajmljenim namještenim stanovima. Ka­
min s dvije moderne vaze iz Sevresa, zidni sat s jednim Amorom koji
napinje svoj luk, dvodijelno ogledalo, sa svake strane tog ogledala po
jedna gravira od kojih je jedna prikazivala Homera kako drži za ruku
svog vodiča, a druga pak Belizara kako moli milostinju. Zidovi su bili
obloženi sivim papirnim tapetama, pokućstvo presvučeno crvenom
tkaninom s crnim šarama, eto takav bijaše salon lorda Wilmorea.
Bio je osvijetljen kuglama od zamućenog stakla koje su prosipale samo
slabu svjetlost, koja kao da je bila podešena posebno za umorne oči
izaslanika gospodina prefekta policije.
Pošto je izaslanik čekao deset minuta, sat na zidu otkuca deset sati;
pri petom otkucaju otvoriše se vrata, i pojavi se lord Wilmore.
Lord Wilmore bijaše čovjek prije visok nego nizak, s riđim zaliscima,
bijele puti i plave, pomalo prosijede kose. Bio je odjeven sa svom

113
Grof Monte Christo

engleskom nastranošću, što će reći da je na sebi imao modro odijelo

sa zlatnom dugmadi i visokim tvrdim ovratnikom, kao što se to nosilo
1811. godine, prsluk od bijela kašmira i hlače od nankinga, koje su
bile za tri palca prekratke a nisu mu se povlačile sve do koljena jedino
zato što su bile pričvršćene pod petama vezicama od iste tkanine.
Prvo što je, još s vrata, rekao, bilo je:
— Poznato vam je, gospodine, da ne govorim francuski.
— Poznato mi je u najmanju ruku da ne volite govoriti našim jezikom
— odgovori izaslanik gospodina prefekta policije.
— Međutim, vi možete govoriti francuski — doda lord Wilmore —
jer, ako već ne govorim tim jezikom, ja ga razumijem.
— A ja — prihvati posjetilac promijenivši jezik —ja govorim dovoljno
dobro engleski da bih mogao voditi razgovor na tom jeziku. Nemojte
se, dakle, ustručavati, gospodine.
— Hau!— izusti lord Wilmore glasom koji je svojstven samo najnepa-
tvorenijim starosjediocima Velike Britanije.
Izaslanik prefekta policije podastre lordu Wilmoreu svoje preporu­
čeno pismo. Ovaj ga stane čitati s posve engleskom ravnodušnošću, a
zatim, pošto je završio čitanje, reče:
— Razumijem. Razumijem vrlo dobro.
A tada započe ispitivanje.
Pitanja su bila gotovo ona ista što su bila upravljena i abbeu Busoniju.
Međutim, budući da lord Wilmore pri tome, kao neprijatelj grofa Mon­
te Christa, nije pokazivao istu suzdržljivost kao abbe, ispitivanje je bilo
mnogo opsežnije. On ispripovjedi mladost Monte Christa, koji je, pre­
ma njegovim tvrdnjama, u svojoj dvadesetoj godini stupio u službu kod
jednog od onih malih indijskih vladara koji ratuju protiv Engleza. Tamo
ga je on, lord Wilmore, sreo prvi put, i tamo su se jedan protiv drugoga
borili. U tome ratu Zaccone je bio zarobljen, poslan u Englesku i bačen
u brod-tamnicu, odakle je pobjegao plivajući. Tada su započela njegova
putovanja, njegovi dvoboji, njegove pasije. U to doba je izbio grčki usta­
nak, i on je služio u grčkim redovima. Za vrijeme dok je bio u njihovoj
službi otkrio je u Tesaliji jedan rudnik srebra, ali se dobro čuvao da bilo
kome govori o tom otkriću. Poslije Navarina, kad se uspostavila grčka
vlada, zatražio je od kralja Otona dopuštenje da iskorištava taj rudnik,
i to mu je dopušteno. Odatle to ogromno bogatstvo koje je, po lordu
Wilmoreu, moglo davati jedan ili dva milijuna prihoda, no koje bi bogat­
stvo, međutim, moglo iznenada presahnuti, ako bi presahnuo rudnik.
— Ali — zapita posjetilac — je li vam poznato zašto je došao u
Francusku?

114
 Druga knjiga

— On želi špekulirati sa željezničkim prugama — odgovori lord Wil-

more — a osim toga, budući da je vješt kemičar i ne manje istaknut
fizičar, otkrio je jedan novi telegraf, čijom se primjenom bavi.
— Koliko otprilike troši godišnje? — upita izaslanik gospodina prefe­
kta policije.
— Oh, pet ili šest stotina tisuća franaka — reče lord Wilmore. On je škrt!
Bilo je očigledno da je iz Engleza govorila mržnja i da je grofu, ne zna­
jući što bi mu zamjerio, zamjerao škrtost.
— Znate li štogod o njegovoj kući u Auteuilu?
— Da, svakako.
— Dakle, što znate o njoj?
— Vi pitate u kojem ju je cilju kupio?
— Jest.
— Pa eto: grof je špekulant koji će se sigurno upropastiti s eksperi­
mentima i utopijama. On tvrdi da u Auteuilu, u okolini kuće koju
je upravo kupio, postoji jedan podzemni tok mineralne vode koja se
može natjecati s vodama u Bagneres-de-Luchonu i Cauteretsu. On
namjerava tu svoju kupovinu preobraziti u jedan »Badhaus«, kao što
to kažu Nijemci. Već je tri ili četiri puta isprevrtao čitav svoj vrt da
bi našao taj famozni vodeni tok, a kako ga nije mogao otkriti, vidjet
ćete, on će za kratko vrijeme pokupovati kuće koje okružuju njego­
vu. A budući da sam na njega kivan, to se nadam da će se sa svojim
željezničkim prugama, sa svojim električnim telegrafima ili sa svojim
iskorištavanjem toplica upropastiti, a ja ću biti tu da uživam u njegovu
porazu, do kojeg će prije ili kasnije neminovno doći.
— A zašto ste na njega kivni? — zapita posjetilac.
— Ja sam na njega kivan jer je, došavši u Englesku, zaveo ženu jednog
mog prijatelja — odgovori lord Wilmore.
— Ali, ako ste kivni na njega, zašto ne nastojite da mu se osvetite?
— Već sam se tri puta tukao s grofom — reče Englez. — Prvi put na
pištolje, drugi put na sablje, a treći put teškim dvosjeklim mačem.
— A ishod tih dvoboja?
— Prvi put mi je smrskao ruku, drugi put mi je probušio pluća, a treći
put mi je zadao ovu ranu...
Englez odvrne ovratnik košulje koji mu je sezao sve do ušiju i pokaza
jednu brazgotinu čije je crvenilo ukazivalo na nedavno porijeklo.
— ... tako da sam na njega vrlo kivan — ponovi — i da će posve sigur­
no umrijeti samo od moje ruke.
— Ali — primijeti izaslanik prefekture — čini mi se da ništa ne podu­
zimate da biste ga ubili!

115
Grof Monte Ctiristo

— Haul — dobaci Englez. — Svakog dana odlazim na gađanje, a sva­

kog drugog dana dolazi k meni Grisier!
To je bilo sve što je posjetilac htio saznati, ili bolje, to je bilo sve što
je Englez, kako se činilo, znao. Agent dakle ustane, nakloni se lordu
Wilmoreu, koji mu odgovori s engleskom krutošću i učtivošću, a za­
tim se povuče.
Lord Wilmore pak, pošto je čuo da su se za agentom zatvorila kućna
vrata, uđe u svoju spavaonicu, gdje je u tren oka izgubio svoju plavu
kosu, svoje riđe zaliske, svoju lažnu čeljust i svoju brazgotinu, da bi
ponovno dobio crnu kosu, zagasitu put i biserne zube grofa Monte
Christa.
Istina je doduše i to da se u kuću gospodina de Villeforta vratio gospo­
din de Villefort, a nikakav izaslanik gospodina prefekta policije.
Državni tužilac bude ponešto umiren tim dvama posjetima, prilikom
kojih doduše nije saznao ništa umirujuće ali isto tako i ništa što bi
ga uznemirivalo. Posljedica toga bude da je, prvi put nakon večere u
Auteuilu, prospavao noć donekle spokojno.

116
 Druga knjiga

32. Ples
Bili su već najtopliji srpanjski dani kad je u vječnom toku vremena na­
išla i ona subota kada se trebao održati ples gospodina de Morcerfa.
Bilo je deset sati uvečer. Visoko drveće u vrtu grofove palače oštro
se ocrtavalo na nebu, na kojemu su, otkrivajući ažurnu boju protkanu
zlaćanim zvijezdama, promicali posljednji oblaci iza oluje koja je pri­
jeteći tutnjila čitavog dana.
U dvoranama u prizemlju čula se buka muzike i kovitlac valcera i
galopa, dok su blještave trake svjetlosti prodirale probijajući se kroz
otvore prozorskih kapaka.
Vrt je u tom trenutku bio prepušten možda desetorici slugu kojima
je gospodarica kuće, umirena činjenicom da se vrijeme postupno sve
više razvedrava, upravo bila izdala nalog da postave za večeru.
Sve dotada bili su se kolebali da li da se večera u blagovaonici ili pod
jednim dugačkim platnenim šatorom koji je bio podignut na travnja­
ku. To lijepo modro nebo, sve protkano zvijezdama, maloprije je rije­
šilo to pitanje u korist šatora i travnjaka.
Staze u vrtu osvijetliše obojenim fenjerima, kao što je to običaj u Ita­
liji, a stol pretrpaše svijećama i cvijećem, kao što je to običaj u svim
zemljama u kojima se ponešto razumije u raskoš trpeze, to najrjeđe
od svih raskoši, kad ga čovjek želi sresti u njegovoj potpunosti.
U trenutku kad se grofica de Morcerf vraćala u svoje salone pošto je
izdala posljednje naloge, saloni su se počinjali puniti uzvanicima koje
je mnogo više privlačila ljupka gostoljubivost grofice negoli istaknuti
položaj grofa, jer su već unaprijed bili sigurni da će ta svečanost,
zahvaljujući dobrom Mercedesinom ukusu, pružiti nekoliko poje­
dinosti koje će biti dostojne da se prepričavaju ili po potrebi čak
oponašaju.
Gospođa Danglars, koju su događaji što smo ih ispripovjedili ispunili
dubokim nemirom, još je oklijevala poći k gospođi de Morcerf, kad su

117
Grof Monte Christo

se tog jutra njezina kola susrela s Villefortovim kolima. Villefort joj je

učinio jedan znak, i oba su se kola uzajamno približila.
— Vi ćete poći k gospođi de Morcerf, zar ne? — upita je državni tu­
žilac kroz prozorčić kočije.
— Ne — odgovorila je gospođa Danglars — osjećam se suviše loše.
— Krivo činite! — rekao je na to Villefort pogledavši je značajno.
— Bilo bi važno da vas tamo vide.
— Ah, mislite li? — zapita ga barunica.
— Mislim.
— U tom slučaju, ja ću poći.
I dvoja su kola opet nastavila svaka svojim putem.
Gospođa Danglars je, dakle, došla, ne samo lijepa svojom vlastitom
ljepotom, već i zasljepljujuća od raskoši. Ona je ulazila kroz jedna
vrata u trenutku kad je Mercedes ulazila kroz druga.
Grofica posla Alberta u susret gospođi Danglars. Albert priđe ba­
runici, izrazi joj zasluženu pohvalu zbog njezine toalete i uhvati je
pod ruku da bi je odveo na mjesto koje joj se bude svidjelo da ga
odabere.
Albert se ogleda oko sebe.
— Vi tražite moju kćer? — upita barunica sa smiješkom.
— Da, priznajem — odgovori Albert. — Da možda niste bili tako
okrutni da nam je ne dovedete?
— Umirite se! Ona je susrela gospođicu de Villefort i uhvatila se s
njom pod ruku. Gle, evo ih za nama, obje u bijelim haljinama, jedna s
kiticom kamelija a druga s kiticom potočnica. Nego, recite.
— Sto sada vi tražite? — upita Albert s osmijehom.
— Zar večeras nećete imati grofa Monte Christa?
— Sedamnaesta! — klikne Albert.
— Sto ste htjeli reći?
— Htio sam reći da stvari idu dobro — odgovori vicomte kroz smijeh
— i da ste sedamnaesta osoba koja mi je postavila to isto pitanje...
Dobro je tom grofu, i ja mu na tome čestitam!
— A odgovarate li svima tako kao meni?
— Ah, istina je, ja vam nisam odgovorio! Umirite se, gospođo, imat
ćete tog čovjeka koji je u modi. Mi smo povlaštena obitelj!
— Jeste li jučer bili u Operi?
— Nisam.
— On je bio.
— Zar zaista? A je li taj ekscentrični čovjek počinio kakvu novu ori­
ginalnost?

118
 Druga knjiga

— Zar se on može pojaviti bez toga? Elsslerova je plesala u »Hromom

đavolu«. Grčka princeza je bila sva ushićena. Poslije kačuče on je na­
vukao jedan prekrasan prsten na vrpcu buketa pa ga je dobacio draže­
snoj plesačici koja se u trećem činu pojavila njemu u čast s prstenom
na ruci... A hoće li vam doći njegova grčka princeza?
— Neće. Morat ćete se odreći njezine prisutnosti, njezin položaj u
grofovoj kući nije dovoljno određen.
— Čekajte, ostavite me ovdje, i pozdravite gospođu de Villefort —
reče barunica — vidim da umire od želje da govori s vama.
Albert se nakloni gospođi Danglars i krene prema gospođi de Ville­
fort, koja je otvorila usta još dok joj se on približavao.
— Kladim se da znam što ćete mi reći! — klikne Albert prekidajući je.
-— Ah, ma nemojte! — dobaci gospođa de Villefort.
-— Ako pogodim, hoćete li mi priznati?
— Hoću!
— Časna riječ?
— Časna riječ!
— Htjeli ste me pitati je li došao ili hoće li doći grof Monte Christo?
— Nipošto. U ovom trenutku on me ne zanima. Htjela sam vas pitati
jeste li dobili vijesti od gospodina Franza?
— Jest, jučer.
— Sto vam javlja?
— Da kreće istovremeno sa svojim pismom.
— Dobro. A sada, što je s grofom?
— Grof će doći, budite mirni.
— Znate li da se on ne zove Monte Christo?
— Ne, to nisam znao.
— Monte Christo je ime otoka, a on ima svoje obiteljsko ime. Nisam
ga još nikada čuo.
— E pa, ja sam stigla dalje od vas: on se zove Zaccone.
— To je moguće...
— On je Maltežanin.
— I to je moguće.
— Sin nekog brodovlasnika.
— Oh, zaista, trebalo bi da te stvari pričate na glas! Imali biste najveći
uspjeh!
— Služio je u Indiji, iskorištava jedan rudnik srebra u Tesaliji i došao
je u Pariz da podigne jedne toplice u Auteuilu.
— E lijepo, u dobar čas! — klikne Morcerf. — To su novosti! Dopu­
štate li mi da ih pričam dalje?

119
Grof Monte Christo

— Da, ali malo-pomalo, jednu po jednu, a da ne kažete da potječu

od mene.
— A zašto to?
— Zato što je to tako reći uvrebana tajna.
— Od koga?
— Od policije.
— Znači da su te novosti potekle...
— Od prefekta, sinoćl Pariz se uzbudio, shvaćate, vidjevši tu neuobi­
čajenu raskoš, i policija se stala raspitivati.
— Lijepo! Trebalo bi samo još da uhite grofa kao skitnicu, pod izgo­
vorom da je odviše bogat!
— Bogami, to mu se moglo i dogoditi da obavijesti nisu bile tako
povoljne!
— Jadni grof! A sluti li u kakvoj se opasnosti nalazio?
— Ne vjerujem.
— Onda bi bilo milosrdno da ga o tome obavijestimo. Čim bude sti­
gao, neću to propustiti.
U tom trenutku jedan lijep mladić živahnih očiju, crne kose i sjajnih
brkova priđe i pozdravi s puno poštovanja gospođu de Villefort. Al-
bert mu pruži ruku.
— Gospođo — reče — čast mi je predstaviti vam gospodina Maksimi-
lijana Morrela, kapetana kolonijalne vojske, jednog od naših valjanih i,
prije svega, hrabrih oficira.
— Već sam imala zadovoljstvo susresti gospodina u Auteuilu, kod
gospodina grofa Monte Christa — odgovori gospođa de Villefort s
naglašenom hladnoćom.
Od ovog odgovora, a osobito od tona kojim je bio izgovoren, jadnom
se Morrelu stegne srce, ali sudbina ga nagradi za to: okrenuvši se, on
ugleda u udubini vrata jednu lijepu i bijelu priliku čije se modre oči,
raširene i prividno bez izraza, prikovaše na njega, dok se kitica poto-
čnica polako dizala k njezinim usnama.
Morrel veoma dobro shvati taj pozdrav pa tada, s jednakim izra­
zom očiju, prinese svoju maramicu ustima, i dva se živa kipa, čija
su srca tako brzo udarala pod prividnim mramorom njihovih lica,
odijeljeni jedan od drugoga čitavom širinom dvorane, zaboraviše
na trenutak, ili bolje, zaboraviše na trenutak čitav svijet u tome
nijemom promatranju.
Mogli su ostati i dulje ovako utonuli jedno u drugo a da nitko ne bi
bio primijetio kako su posve zaboravili na sve oko sebe, jer je upravo
u tom času ušao grof Monte Christo.

120
 Druga knjiga

Rekli smo već da je grof, bilo nekim umjetno postignutim bilo priro­
dnim čarom privlačio pozornost svugdje gdje bi se pojavio. Tu pozor­
nost nije privlačilo njegovo crno odijelo, istina besprijekorno u svojem
kroju, ali jednostavno i bez ukrasa, ni njegov bijeli prsluk bez ikakvih
ukrasnih vezova, ni njegove hlače što su obavijale nogu najistančanijih
oblika, već njegova zagasita put i njegova crna valovita kosa, njegovo
smireno lice čistih crta, njegove duboke i sjetne oči i napokon njegova
usta zacrtana čudesnom finoćom, koja su tako lako poprimala izraz
dubokog prezira; eto, to je bilo ono zbog čega su se sve oči upirale u
njega.
Moglo je biti i ljepših ljudi, ali ih sigurno nije bilo izražajnijih, neka
nam bude dopušten taj izraz: sve je u grofu htjelo nešto kazati i imalo
je svoju vrijednost, jer je navika na svrsishodno mišljenje podala nje­
govim crtama, izražaju njegova lica i njegovim najbeznačajnijim kre­
tnjama neusporedivu gipkost i čvrstinu.
A osim toga, naš pariški svijet je tako čudan da možda i ne bi obraćao
pozornost na sve to da iza svega toga nije stajala neka tajanstvena pri­
ča, pozlaćena ogromnim bogatstvom.
Bilo kako bilo, on se uputi, pod teretom pogleda i kroz niz uzajamnih
malih naklona, sve do gospođe de Morcerf, koja je, stojeći ispod cvi­
jećem ukrašenog kamina, ugledala njegovu pojavu u jednom ogledalu
nasuprot vrata te se spremila dočekati ga.
Ona se dakle okrene prema njemu s jednim namještenim osmijehom
u istom trenutku kad se on naklonio pred njom.
Ona je zacijelo vjerovala da će joj grof nešto reći, a grof je pak zacije­
lo vjerovao da će ga ona osloviti, ali i jedno i drugo ostadoše nijemi,
toliko im se kakva obična svakodnevna riječ vjerojatno činila nedo­
stojnom njih. Pošto su uzajamno izmijenili naklone, Monte Christo se
uputi prema Albertu koji mu je prilazio s ispruženom rukom.
— Vidjeli ste moju majku? — upita Albert.
— Upravo sam imao čast pozdraviti je — odgovori grof — ali nisam
primijetio vašeg oca.
— Evo ga, razgovara o politici tamo u onoj maloj grupi velikih ličnosti.
— Zaista — reče Monte Christo — zar su ta gospoda što ih tamo
vidim slavne ličnosti? Ne bih to bio ni pomislio! A koje vrste? Ima
slavnih ljudi svake vrste, kao što znate.
— Tu je ponajprije jedan učenjak, onaj visoki suhi gospodin. On je u
rimskoj Campagni otkrio neku vrstu guštera koji ima jedan pršljen
više nego ostali, i došao je da o tome otkriću izvijesti Institut. Stvar je
bila dugo osporavana, ali je naposljetku pobijedio visoki suhi gospo-

121
Grof Monte Christo

din. Taj pršljen je podigao veliku prašinu u naučnom svijetu. Visoki

suhi gospodin je bio samo vitez Legije časti, a sad su ga proizveli za
oficira.
— U dobar čas! — reče Monte Christo. — Evo jednog križa koji je,
čini se, mudro dodijeljen. Znači, ako pronađe još jedan pršljen, proi­
zvest će ga za komandera?
— Vjerojatno — odgovori Morcerf.
— A onaj drugi, koji je došao na čudnu zamisao da obuče ono smije­
šno zeleno izvezeno modro odijelo, tko bi to mogao biti?
— Nije on došao na zamisao da obuče to odijelo, nego Republika,
koja je, kao što znate, bila prilično malo umjetnički obdarena i koja je,
želeći akademicima dati neku vrst uniforme, zamolila Davida da im
napravi nacrt za odijelo.
— Ah, ma nemojte! — reče Monte Christo — Znači, taj gospodin je
akademik?
— Od prije osam dana sudjeluje u tom učenom skupu.
— A koja je njegova zasluga, struka kojom se bavi?
— Struka kojom se bavi? Mislim da zabija čiode u glave kunića, da
daje kokošima da jedu broćiku i da pomoću riblje kosti istjeruje psima
kralježničku moždinu.
— I zato je član Akademije nauka?
— Ne, već Francuske akademije.
— Pa što s tim ima Francuska akademija?
— Odmah ću vam objasniti. Čini se...
—... da su njegovi eksperimenti pridonijeli da nauka pokroči velik
korak naprijed, zacijelo?
— Ne, nego da piše veoma dobrim stilom.
— To zasigurno silno laska samoljublju kunića kojima zabija čiode u
glavu, kokošima čije kosti boji u crveno i psima kojima istjeruje mo­
ždinu — dobaci Monte Christo.
Albert se nasmije.
— A onaj tamo? — upita grof.
— Onaj tamo?
— Jest, onaj treći.
— Ah, onaj u odijelu modrom poput različka?
— Jest.
— To je jedan grofov drug koji se upravo ovih dana najžešće uspro­
tivio tome da članovi Doma pairova dobiju uniforme. Imao je velik
govornički uspjeh u vezi s tim. Bio je u lošim odnosima s liberalnim
novinarima, ali ga je njegova plemenita opozicija prema želji dvora

122
 Druga knjiga

sada opet s njima pomirila. Govori se o tome da će biti imenovan

ambasadorom.
— A na osnovi čega je dobio pairstvo?
— Napisao je dvije ili tri komične opere, uzeo četiri ili pet akcija u
»Sieclu« i glasao pet ili šest puta za ministarstvo.
— Bravo, vicomte! — klikne Monte Christo smijući se. — Vi ste dra-
žestan čičerone! A sada ćete mi učiniti jednu uslugu, zar ne?
— Koju?
— Nećete me predstaviti ovoj gospodi, a ako bi oni zatražili da budu
meni predstavljeni, vi ćete me upozoriti!
U tome trenutku grof osjeti da mu je netko položio ruku na podlakti­
cu. On se obazre: bio je to Danglars.
— A, vi ste to, barune! — reče.
— Zašto me nazivate barunom? — dobaci Danglars. —Vi dobro zna­
te da mi nije stalo do moje titule. Nisam ja kao vi, vicomte. Vi držite
do svoje, zar ne?
— Svakako — odgovori Albert —jer, kad ne bih bio vicomte, ja više
ne bih bio ništa, dok vi možete žrtvovati svoju barunsku titulu, pa
ćete još uvijek ostati milijunaš.
— Sto ja smatram najljepšim naslovom koji se može dobiti u Francu­
skoj — reče Danglars.
— Na žalost — primijeti Monte Christo — čovjek nije doživotno
milijunaš, kao što je doživotno barun, francuski pair ili akademik. O
tome svjedoče milijunaši Frank i Pulmann iz Frankfurta koji su upravo
bankrotirali.
— Zbilja?! — klikne Danglars problijedjevši.
— Bogami, tu sam vijest dobio večeras putem jednog kurira. Imao
sam kod njih nešto oko jednog milijuna, ali kako sam bio na vrijeme
upozoren, zahtijevao sam isplatu prije otprilike mjesec dana.
— Oh, dobri Bože! •— uzvikne Danglars —ja imam njihovih mjenica
za dvjesta tisuća franaka!
— Pa lijepo, sad ste upozoreni. Njihov potpis vrijedi pet posto.
— Da, ali sam upozoren prekasno! — reče Danglars. — Ja sam već
isplatio te mjenice.
— Lijepo! — dobaci Monte Christo. — Evo dvije stotine tisuća frana­
ka koji odoše istim putem kao i onih...
— Pst! — upadne Danglars. — Ne govorite o tim stvarima... — šapne
primaknuvši se Monte Christu —...a osobito ne pred gospodinom
Cavalcantijem sinom! — doda bankar koji se, izgovarajući te riječi, sa
smiješkom okrenuo prema mladiću.

123
Grof Monte Christo

Morcerf je napustio grofa da bi porazgovarao sa svojom majkom.

Danglars ga napusti da bi se pozdravio s Cavalcantijem sinom. Monte
Christo načas ostade sam.
U međuvremenu je vrućina počela postajati nepodnošljiva. Lakaji su
kružili salonima s poslužavnicima punim voća i sladoleda.
Monte Christo otre maramicom svoje od znoja mokro lice, ali uzma-
kne kad je poslužavnik prošao pokraj njega i ne uze ništa da bi se
osvježio.
Gospođa de Morcerf nije skidala pogleda s Monte Christa. Ona vidje
kako je poslužavnik prošao a da ga se on nije ni dotakao, a čak je i
zamijetila kretnju kojom je od njega uzmaknuo.
— Alberte — reče — jeste li zapazili nešto?
— Sto to, majko?
— Da grof nije nikada htio pristati večerati kod gospodina de
Morcerfa.
— Jest, ali je pristao ručati kod mene, jer sam ga upravo na tom ručku
uveo u pariško društvo.
— Kod vas nije isto što i kod grofa — promrmlja Mercedes. — Ja ga
promatram otkako je ovdje.
— I što?
— Sto? Još ništa nije okusio.
— Grof je veoma umjeren.
Mercedes se tužno osmjehne.
— Priđite mu — reče — i kad prvi put sluga pronese poslužavnik
pored vas, budite uporni.
— A zašto, majko?
— Učinite mi to zadovoljstvo, Alberte — reče Mercedes.
Albert poljubi ruku svojoj majci i priključi se grofu.
Još jedan poslužavnik prođe, pun kao i prethodni. Ona vidje kako
Albert uporno nagovara grofa, kako čak uzima jedan sladoled i kako
ga nudi, no grof je tvrdoglavo odbijao.
Albert se vrati k svojoj majci. Grofica je bila veoma blijeda.
— Eto vidite! — reče. — On je odbio.
— Jest, ali zbog čega bi vas to moglo zabrinjavati?
— Znate, Alberte, žene su čudnovate. Bilo bi mi zadovoljstvo da vi­
dim kako se grof kod mene nečim poslužio, pa makar to bilo samo
zrncem nara. Možda se, uostalom, ne može naviknuti na francuske
običaje, možda ima sklonosti prema nečem određenom?
— Ne, nipošto. Vidio sam ga u Italiji kako jede sve. Zacijelo je večeras
neraspoložen.

124
 Druga knjiga

— Osim toga — doda Mercedes — kako je uvijek živio u krajevima

sa žarkom klimom, možda je manje od nekog drugog osjetljiv na
vrućinu.
— Ne vjerujem, jer se tužio da se guši i pitao je zašto nisu otvorili i
prozorske kapke, kad su već otvorili prozore.
— Doista — reče Mercedes — tako ću se uvjeriti je li to suzdržavanje
unaprijed stvorena odlukal
I ona izađe iz salona.
Trenutak zatim se otvoriše prozorski kapci, pa se kroz jasmin i klema-
tis što su ukrašavali prozore mogao vidjeti vrt, sav rasvijetljen fenjeri­
ma, i večera postavljena pod šatorom.
Plesači i plesačice, kao i oni što su sjedili za kartama ili ćaskali, uzvi-
kaše od radosti, a sva ta izmučena pluća udahnuše s užitkom zrak koji
je ulazio u valovima.
Istog trenutka Mercedes se ponovno pojavi, bljeđa no kad je izlazila,
ali s onim odlučnim izrazom na licu koji se kod nje mogao primijetiti
u stanovitim prilikama. Ona se uputi ravno k skupini u čijem se sre­
dištu nalazio njezin muž.
— Nemojte tu gospodu zadržavati ovdje, gospodine grofe! — reče.
— Oni bi više voljeli, kad već ne kartaju, udisati svježi zrak u vrtu
nego da se guše ovdje unutra.
— O, gospodo — reče neki vrlo galantni stari general koji je 1809.
godine pjevao »Krenimo u Siriju!« — Mi nećemo u vrt sami!
—- Neka bude! — odgovori Mercedes. — Ja ću dakle dati primjer.
A zatim se obrati Monte Christu:
— Gospodine grofe — reče — učinite mi čast i ponudite mi svoju
ruku!
Pri tim posve običnim riječima grof umalo ne zatetura, a potom se
časkom zagleda u Mercedes. Taj časak je bio kratak poput munje, a
ipak se grofici učini da je trajao čitavo stoljeće, toliko misli je Monte
Christo unio u taj jedan pogled.
On ponudi grofici ruku. Ona se o nju osloni, ili, da se bolje izrazi­
mo, ona je se dotakne svojom malenom ručicom, i oboje siđoše niz
jedne stepenice trijema, koje bijahu obrubljene rododendronom i
kamelijama.
Iza njih, drugim stepeništem, izjuri u vrt dvadesetak šetača, bučno
uzvikujući od zadovoljstva.

125
Grof Monte Christo

------------ 33. Kruh i sol ----------------

Gospođa de Morcerf stupi sa svojim pratiocem pod svod zelenila. Bio
je to drvored lipa koji je vodio do jednog staklenika.
— U salonu je bilo prevruće, zar ne, gospodine grofe? — upita ona.
— Jest, gospođo, i došli ste na doista odličnu zamisao kad ste dali
otvoriti kapke na prozorima.
Pošto je izgovorio te riječi, grof primijeti da ruka Mercedes dršće.
— Ali vama koji ste u toj laganoj haljini i bez ikakve druge zaštite osim
ovog prozirnog šala oko vrata, vama je možda hladno? — upita.
— Znate li kamo vas vodim? — upita grofica ne odgovarajući na Mon­
te Christovo pitanje.
— Ne znam, gospođo — odgovori grof — ali, kao što vidite, ja ne
pružam nikakvog otpora.
— U staklenik koji vidite tamo na kraju ovog drvoreda.
Grof pogleda Mercedes upitno, no ona produži dalje ne govoreći ni­
šta, pa Monte Christo također osta nijem.
Stigoše u staklenik pun divnih plodova što su dozrijevali već početkom
srpnja, u toj temperaturi koja je bila uvijek sračunata na to da zamjenjuje
toplinu sunca što kod nas tako često nedostaje. Grofica ispusti Monte
Christovu ruku i priđe jednom trsu da bi ubrala grozd muškata.
— Uzmite, gospodine grofe! — reče s toliko žalosnim osmijehom da
se gotovo moglo vidjeti kako se u uglovima njezinih očiju pomaljaju
suze. — Uzmite! Naše se francusko grožđe ne može usporediti s va­
šim sa Sicilije ili Cipra, ja to znam, no vi ćete biti milostivi i oprostit
ćete našem jadnom sjevernom suncu.
Grof se nakloni i odstupi korak unatrag.
— Vi mi odbijate? — upita Mercedes drhtavim glasom.
— Gospođo — odgovori Monte Christo — ponizno vas molim da me
ispričate, ali ja nikada ne jedem muškat.
Mercedes uzdahne i ispusti grozd.

126
 ■■■> Druga Knjiga

Jedna divna breskva visjela je na jednom patuljastom drvcetu u blizini

koje se, kao i onaj čokot loze, grijalo u umjetnoj toplini staklenika.
Mercedes priđe baršunastom plodu i ubere ga.
— Uzmite onda ovu breskvu! — reče. Ali grof opet učini istu kretnju.
— Oh, i opet! — klikne ona s tako bolnim naglaskom da se u njemu
čuo prigušeni jecaj. — Zaista nemam sreće!
Nakon tog prizora nastade duga šutnja. Breskva se, kao i grozd, bila
skotrljala na pješčani pod.
— Gospodine grofe — poče napokon Mercedes gledajući Monte
Christa pogledom koji je zaklinjao — postoji jedan dirljiv arapski obi­
čaj po kojem postaju vječiti prijatelji oni koji su pod istim krovom
podijelili kruh i sol.
— Taj mi je običaj poznat, gospođo — odgovori grof. — Međutim,
mi smo u Francuskoj, a ne u Arabiji, a u Francuskoj ne postoji običaj
dijeljenja kruha i soli, a još manje vječita prijateljstva.
— Pa ipak — reče grofica gotovo drhteći i upirući svoje oči u oči Mon­
te Christa, čiju je podlakticu zgrabila gotovo grčevito objema svojim
rukama — mi smo prijatelji, zar ne?
Grofu se krv slije u srce, tako da je postao blijed kao smrt, a potom,
vraćajući se iz srca gore prema grlu, jurne u njegove obraze, i njegove
oči ostadoše nekoliko trenutaka zamagljene kao u nekoga kojeg je za­
desilo iznenadno sljepilo.
— Razumije se da smo prijatelji, gospođo! — odgovori. — Uostalom,
zašto to ne bismo bili?
Taj se glas toliko razlikovao od onoga što ga je gospođa de Morcerf
željela da se ona odvrati od njega kako bi ispustila uzdah koji je nali­
kovao na jecaj.
— Hvala! — reče.
I uputi se dalje.
Prođoše tako čitavim vrtom a da nisu izgovorili ni jedne riječi.
— Gospodine — iznenada poče opet grofica pošto su desetak minuta
šutke šetali —je li istina da ste toliko toga vidjeli, toliko proputovali,
toliko propatili?
— Jest, gospođo, mnogo sam propatio — odgovori Monte Christo.
— Međutim, sada ste sretni?
— Zacijelo — odgovori grof — jer nitko ne čuje da jadikujem.
— A ublažava li vam sadašnja sreća dušu?
— Moja sadašnja sreća je naknada za moju nekadašnju nesreću —
reče grof.
— Niste li vi oženjeni? — zapita grofica.

127
Grof Monte Christo

— Ja?! Oženjen?! — odgovori Monte Christo stresavši se. — Tko vam

je to mogao reći?!
— Nitko mi to nije rekao, ali su vas više puta vidjeli da dolazite u
Operu s nekom mladom i lijepom osobom.
— To je robinja koju sam kupio u Carigradu, gospođo. Ona je knežev-
ska kći, a ja sam je pokćerio budući da nemam nikakve druge ljubavi
na tom svijetu.
— Znači da živite sami?
— Živim sam.
— I nemate sestre... sina... oca?
— Nemam nikoga.
— Kako možete živjeti, bez ičega što bi vas vezivalo za život?
— Nije to moja krivnja, gospođo. Na Malti sam volio jednu mladu
djevojku i upravo sam se trebao s njome vjenčati kad je izbio rat i
odnio me poput vrtloga daleko od nje. Vjerovao sam da me ona do­
voljno voli da bi me čekala i da bi ostala vjerna čak i mojem grobu.
Kad sam se vratio, bila je udata. To je doživio svaki muškarac koji je
prošao razdoblje svoje dvadesete godine. Ja sam možda imao osje­
tljivije srce nego drugi i patio sam više nego što bi drugi na mojem
mjestu patili, i to je sve.
Grofica zasta na trenutak, kao da joj je to zaustavljanje bilo potrebno
da bi uhvatila zraka.
— Jest — reče — i ta vam je ljubav ostala u srcu... Samo se jedanput
voli... A jeste li ikada ponovo vidjeli tu ženu?
— Nikada.
— Nikada?
— Nisam se više vraćao u kraj gdje je ona živjela.
— Na Maltu?
— Da, na Maltu.
— Ona je, dakle, na Malti?
— Mislim da jest.
— A jeste li joj oprostili što vam je zadala patnju?
— Njoj jesam.
— Ali samo njoj! Još mrzite one koji su vas rastavili od nje?
— Ja? Nipošto! Zašto bih ih mrzio?
Grofica stane sučelice Monte Christu. U ruci je i dalje držala koma­
dić mirisnog grozda.
— Uzmite! — reče.
— Nikada ne jedem muškat, gospođo — odgovori Monte Christo kao
da o tome među njima nije još bilo nijedne riječi.

128
 Druga knjiga

Kretnjom očajanja grofica baci grozd u najbliži žbun.

— Neumoljivi — promrmlja ona.
Monte Christo osta tako bešćutan kao da taj prijekor nije bio upućen
njemu.
U tome trenutku dotrča Albert.
— Oh, majkol — vikne. Velika nesreća!
— Sto je? Sto se dogodilo? — upita grofica uspravljajući se kao da se
iz sna vratila u stvarnost. — Nesreća, kažete? Zaista, mi ne možemo
bez nesreća!
— Gospodin de Villefort je tu.
— Pa onda?
— Došao je po svoju ženu i kćer.
— A zašto to?
— Zato što je gospođa markiza de Saint Meran stigla u Pariz i donijela
vijest da je gospodin de Saint Meran na prvoj stanici po odlasku iz
Marseillea umro. Gospođa de Villefort, koja je bila veoma dobro ra­
spoložena, nije htjela shvatiti ni povjerovati u tu nesreću, ali gospođi­
ca Valentina je već pri prvim riječima pogodila sve, mada je gospodin
de Villefort bio veoma obazriv: taj udarac porazio ju je poput groma,
i ona je pala u nesvijest.
— A što je gospodin de Sain Meran gospođici de Villefort? — upita
grof.
— Djed po majčinoj strani. Putovao je u Pariz da bi požurio Franzovo
vjenčanje s njegovom unukom.
— Ah, zaista!
— I evo, Franz će odgoditi ženidbu! Ah, zašto gospodin de Saint Me­
ran nije isto tako i djed gospođice Danglars?!
— Alberte, Alberte! — reče gospođa de Morcerf s blagim prijekorom
u glasu. — Sto to govorite! Ah, gospodine grofe, vi, kojeg on toliko
mnogo cijeni, kažite mu da je ružno govorio!
Ona pođe nekoliko koraka naprijed.
Monte Christo je pogleda tako čudno i s izražajem koji je bio istovreme­
no tako zamišljen i pun tako nježnog divljenja da se ona odmah vrati.
Tada dohvati njegovu ruku, stisne istodobno ruku svoga sina pa, spo­
jivši ih zajedno, reče:
— Mi smo prijatelji, zar ne?
— Oh, ne bih mogao biti tako neskroman da zahtijevam vaše prijatelj­
stvo, gospođo — reče grof — ali u svakom slučaju, ja sam vaš veoma
smjerni sluga.
Grofica se udalji s neizrecivom boli u srcu te nije učinila ni desetak

129
Grof Monte Christo

koraka i grof ugleda kako prinosi svojim očima maramicu.

— Zar se nešto ne slažete, moja majka i vi? — upita Albert začuđeno.
— Naprotiv! — odgovori grof. — Ta čuli ste kako mi je maloprije pred
vama rekla da smo prijatelji.
Vratiše se u salon, odakle su netom bili izašli Valentina i gospodin i
gospođa de Villefort.
Ne treba ni reći da je Morrel izašao za njima.

130
 Druga knjiga

34. Gospođa de Saint Meran

U kući gospodina de Villeforta stvarno se upravo zbio jedan žalostan
prizor.
Poslije odlaska njegovih dviju dama na bal, na koji ih gospodin de Vil-
lefort nije htio pratiti usprkos svim upornim molbama njegove žene
da im se pridruži, državni se tužilac, po svom običaju, zaključao u
svoj kabinet s čitavom hrpom sudskih spisa, koja bi svakog drugog
zaplašila, ali njemu je u normalnim okolnostima jedva bila dovoljna
da zadovolji njegovu neumornu želju za radom.
Međutim, ovog puta spisi su poslužili za održavanje vanjskog izgleda,
jer se Villefort nipošto nije zaključao da radi, već da razmišlja. Pošto
je izdao nalog da ga ne uznemiruju osim ako bi se radilo o kakvoj va­
žnoj stvari i pošto je zaključao vrata, sjedne u svoj naslonjač te stane
u svojim mislima još jednom prelaziti sve ono što je u posljednjih se­
dam ili osam dana prepunilo i prelijevalo čašu mračnih jada i njegovih
gorkih uspomena.
A tada, umjesto da se uhvati u koštac s gomilom spisa pred sobom,
on otvori jednu ladicu svog pisaćeg stola, stavi u pokret jedan tajni
pretinac i izvadi svežanj svojih osobnih bilježaka, dragocjenih rukopi­
sa, među koje je bio uvrstio i obilježio jedino njemu poznatim šifra­
ma imena svih onih koji su u njegovoj političkoj karijeri, u njegovim
novčanim poslovima, u njegovim sudskim parnicama ili u njegovim
tajanstvenim ljubovanjima postali njegovi neprijatelji.
Njihov mu se broj činio golem sada kad je počeo strepiti. A ipak, sva
ta imena, ma koliko bila moćna i golema, već su ga mnogo puta na­
vela da se nasmiješi, kao što se smiješi putnik koji s najvišeg vrhunca
planine gleda podno svojih nogu šiljate vrhove, neprohodne putove
i rubove provalija mimo kojih se, da bi stigao gore, tako dugo i tako
mučno penjao.
Pošto je sva ta imena obnovio u svojem pamćenju, pošto je još

131
Grof Monte Christo

jednom pomno pročitao, proučio i promozgao svoje bilješke, on

odmahne glavom.
— Ne — promrmlja — ni jedan od ovih neprijatelja ne bi bio strpljivo
i tegobno čekao sve do današnjeg dana da bi tek sada došao smožditi
me s pomoću te tajne. Ponekad, kako kaže Hamlet, izlazi iz zemlje glas
i najdublje zakopanih stvari i leti poput fosfornih plamičaka besciljno
naokolo po zraku; ali to su plamičci koji zatinjaju samo na trenutak da
bi zaveli na krivi put. Bit će da je Korzikanac tu stvar ispripovjedio ka­
kvom svećeniku koji ju je onda pripovijedao dalje. Gospodin Monte
Christo bit će da je saznao za nju, i da bi je rasvijetlio...
— Ali, čemu da je rasvjetljava? — nastavi Villefort pošto je časkom
razmislio. — Kakvog interesa može imati gospodin Monte Christo...
gospodin Zaccone, sin nekog brodograditelja s Malte, vlasnik jednog
rudnika srebra u Tesaliji, koji je sada prvi put došao u Francusku, da
rasvjetljava jednu mračnu, tajnovitu i beskorisnu stvar kao što je ova?
Iz svih tih različitih obavještenja što su mi ih dali taj abbe Busoni i taj
lord Wilmore, taj prijatelj i taj neprijatelj, jedno jedino mi izlazi jasno,
određeno i nedvojbeno pred oči, a to je da ni u koje doba, ni u kakvoj
prilici, ni u kakvoj okolnosti nije moglo biti ni najmanjeg dodira izme­
đu mene i njega!
Međutim, Villefort je sebi govorio te riječi a da ni sam nije vjerovao u
ono što govori. Za njega otkriće te tajne još nije bilo ono najstrašnije,
jer on je mogao poricati, pa čak i pobijati; on se nije mnogo zabri­
njavao zbog tog Mane-Tekel-Fares koje je iznenada osvanulo krvavim
pismenima na zidu. Ono, međutim, što ga je zabrinjavalo bilo je to što
nije znao čijem je tijelu pripadala ruka koja ih je ispisala.
U trenutku u kojem je pokušao umiriti samoga sebe i, umjesto one
političke budućnosti koju je u svojim častohlepnim snovima ponekad
nazirao, stao, iz bojazni da ne probudi tog već tako dugo uspavanog
neprijatelja, u mislima graditi jednu budućnost skučenu na radosti
kućnoga ognjišta, u dvorištu odjekne štropot kola, a onda začu na svo­
jem stubištu korake neke vremešne osobe, i zatim jecanje i kuknjavu
u koju se sluge umiju nadati kad žele pokazati sućut u nesreći svojih
gospodara.
On pohita otključati svoj kabinet, a malo zatim uđe bez prethodne
najave jedna stara dama noseći svoj šal i svoj šešir u ruci. Njezina
bijela kosa otkrivala je čelo tamno poput požutjele slonovače, a njezi­
ne oči, u čijim je uglovima starost izdubla duboke bore, bile su tako
otečene od plača da se gotovo nisu vidjele.
— O, gospodine — vikne ona — O, gospodine, kakva nesrećal Ja to

132
 Druga knjiga

neću preživjeti! Oh, da, posve sigurno, i ja ću također umrijeti!

I ona klone u naslonjač koji je bio najbliži vratima, te stane jecati.
Stojeći na pragu i ne usuđujući se ući, sluge su gledale starog Noirtie-
rova slugu, koji je, začuvši čak iz sobe svojega gospodara tu kuknjavu,
također dotrčao i stajao iza ostalih.
Villefort ustane i pritrči svojoj punici, jer je to bila ona.
— Oh, bože moj, gospođo — upita — što se dogodilo? Tko vas je tako
uzrujao? A gospodin de Saint Meran, zar on nije s vama?
— Gospodin de Saint Meran je umro! — reče stara markiza bez uvo­
da, bezizražajno, kao u nekoj obamrlosti.
Villefort ustuknu korak i udari dlanom o dlan.
— Umro! — promuca — umro... tako iznenada?!
— Prije osam dana — nastavi gospođa de Saint Meran — mi smo se
poslije večere zajedno popeli u kola. Gospodinu de Saint Meranu već
nekoliko dana nije bilo dobro, ali mu je pomisao da će opet vidjeti
našu dragu Valentinu ulijevala hrabrost, pa je usprkos svojim bolo­
vima htio krenuti. Ali na šest milja od Marseillea zapao je, pošto je
uzeo svoje uobičajene pastile, u tako dubok san da mi se to učinilo
neprirodnim. Ipak, kolebala sam se da ga probudim, mada mi se činilo
da se njegovo lice zacrvenjelo i da su žile na njegovim sljepoočnicama
zakucale jače nego obično. Međutim, kako se spustila noć i kako više
nisam ništa vidjela, pustila sam ga da spava. Malo zatim on je kriknuo,
muklo i bolno, poput čovjeka koji pati u snu, i zabacio jednom naglom
kretnjom glavu. Pozvala sam sobara i zaustavila kočiju, dozivala sam
gospodina de Saint Merana i dala mu da udiše soli iz moje bočice...
sve je bilo svršeno, bio je mrtav, i ja sam pokraj njegova mrtvog tijela
doputovala u Aix.
Villefort osta zaprepašten i otvorenih usta.
— I pozvali ste liječnika, zacijelo?
— Smjesta. Ali, kao što sam vam rekla, bilo je prekasno.
— Sigurno. Međutim, bar je mogao utvrditi od koje je bolesti jadni
markiz umro.
— Bože moj, da, gospodine, on mi je to rekao. Čini se da je umro od
trenutačne kapi.
— A što ste tada poduzeli?
— Gospodin de Saint Meran je uvijek govorio da želi, ako bi umro da­
leko od Pariza, da se njegovo tijelo prenese u obiteljsku grobnicu. Dala
sam ga položiti u jedan olovni lijes koji će stići za nekolika dana.
— Oh, bože moj, sirota majko! — klikne Villefort. — Takve brige
nakon takvog udarca, i još u vašim godinama!

133
Grof Monte Christo

— Bog mi je davao snage sve do kraja. Uostalom, moj dragi markiz

sigurno bi bio učinio za mene ono isto što sam ja učinila za njega. Isti­
na, otkad sam ga tamo napustila, čini mi se da sam kao luda. Ne mogu
više plakati. Doduše, kažu da ljudi u mojim godinama više nemaju
suza; a ipak, meni se čini da bi čovjek, sve dotle dok pati, trebao moći
i plakati. Gdje je Valentina, gospodine? Zbog nje smo se vraćali. Hoću
vidjeti Valentinu!
Villefort pomisli da bi bilo strašno odgovoriti joj da je Valentina na
plesu. On reče markizi samo da je njezina unuka izašla sa svojom ma
čehom, i da će poslati da je obavijeste.
— Smjesta, gospodine, smjesta! Preklinjem vas! — reče stara gospo­
đa.
Villefort uhvati gospođu de Saint Meran pod ruku i odvede je u nje­
zine odaje.
— Odmorite se, majko! — reče.
Na te riječi markiza podigne glavu i, vidjevši tog čovjeka koji ju je
podsjećao na tu toliko oplakivanu kćer, koja je za nju nanovo oživlja­
vala u Valentini, ona se osjeti dirnuta time što ju je nazvao majkom te
brižne u plač, klone na koljena pred jednim naslonjačem i zagnjuri u
njega svoju sijedu glavu.
Villefort je preporuči brizi ženske posluge, dok se stari Barrois vraćao,
sav zaprepašten, k svom gospodaru. Jer, ništa toliko ne plaši starce
nego kad smrt načas napusti svoje mjesto za njihovim leđima da bi
pošla pogoditi kojeg drugog starca.
A potom, dok je gospođa de Saint Meran, još uvijek na koljenima,
molila iz dna srca, on posla po neki fijaker i pođe sam k gospođi de
Morcerf po svoju ženu i svoju kćer da bi ih doveo kući.
Bio je toliko blijed kad se pojavio na vratima salona da mu je Valentina
pritrčala viknuvši:
— Oh, oče, dogodila se neka nesreća!
— Upravo je stigla vaša baka, Valentino — reče gospodin de Vil­
lefort.
—- A moj djed? — upita mlada djevojka sva drhteći.
Gospodin de Villefort ne odgovori, već samo ponudi svojoj kćeri
ruku.
Bilo je to upravo na vrijeme: obuzeta vrtoglavicom, Valentina zatetu-
ra. Gospođa de Villefort pohita pridržati je te pomogne svom mužu
da je otpreme do kola.
— To je čudno! — reče. — Tko bi se tome nadao?! Da, da, baš je to
čudno!

134
 Druga knjiga

I tako čitava ta ožalošćena obitelj žurno izađe, bacivši svoju tugu kao
neku crnu koprenu na preostali dio večeri.
Podno stubišta Valentina zatekne Barroisa, koji je čekao na nju.
— Gospodin Noirtier želi vas još večeras vidjeti — prišapne joj on.
— Recite mu da ću doći čim budem izašla iz odaja svoje bakice —
odgovori Valentina.
U tankoćutnosti svoje duše mlada je djevojka shvatila da je u tom
trenutku najviše potrebna upravo gospođi de Saint Meran.
Valentina zatekne svoju baku u postelji. Nijema milovanja, bolno ste­
zanje srca, isprekidani uzdasi, vrele suze... to su, evo, jedine pojedino­
sti što ih možemo ispripovjediti o tom susretu kojemu je, oslonjena o
ruku svog muža, prisustvovala i gospođa de Villefort, puna poštova­
nja, bar prividno, prema jadnoj udovici.
Nakon jednog trenutka ona se nagne na uho svog muža:
— S vašim dopuštenjem — šapne — bolje bi bilo da se povučen, jer
mi se čini da moja prisutnost još više rastužuje vašu punicu. Gospođa
de Saint Meran je to čula.
— Da, da — šapnu Valentini na uho — neka ode! Ali ti mi ostani! Ti
ostani!
Gospođa de Villefort izađe, a Valentina ostane sama pokraj postelje
svoje bake, jer je državni tužilac, zaprepašten ovom iznenadnom smr­
ću, bio izišao za svojom ženom.
U međuvremenu se Barrois vratio k starom Noirtieru. Ovaj je bio čuo
svu tu buku koja se podigla po kući te je, kao što smo već rekli, poslao
starog slugu da se raspita.
Kad se sluga vratio, te tako živahne, a nadasve tako inteligentne oči
pogledaše upitno u glasnika.
— Jao, gospodine — reče Barrois — dogodila se velika nesreća! Stigla
je gospođa de Saint Meran, a njezin je suprug mrtav!
Gospodina de Saint Merana i Noirtiera nije nikada vezalo neko osobi­
to duboko prijateljstvo, međutim, poznato je kakav učinak na jednog
starca obično ima vijest o smrti nekog drugog starca.
Noirtier pusti da mu glava klone na grudi kao netko tko je shrvan ili
kao netko tko razmišlja, a onda zatvori jedno oko.
— Gospođicu Valentinu? — zapita Barrois. Noirtier potvrdi.
— Ona je na plesu; gospodinu je to poznato, jer je ona bila u plesnoj
haljini kad je došla da se s gospodinom pozdravi.
Noirtier ponovo zatvori lijevo oko.
— Da, vi je želite vidjeti?
Starac učini znak da je tako.

135
Grof Monte Christo

— Dobro. Sigurno će otići po nju k gospođi de Morcerf. Pričekat ću

je pri povratku i reći ću joj da se popne k vama. Je li tako?
— Jesti — potvrdi starac.
Barrois je, dakle, pričekao da se Valentina vrati, pa joj je, kao što smo
vidjeli, priopćio želju njezina djeda.
Udovoljavajući toj želji, Valentina se popne k Noirtieru čim je izašla iz
odaja gospođe de Saint Meran, koja je, ma koliko da je bila uzbuđena,
naposljetku ipak podlegla umoru i zapala u grozničav san.
Približili su na dohvat njezine ruke jedan stolić, na koji su stavili bocu
oranžade, njezino uobičajeno piće, i jednu čašu.
A potom je, kao što smo već rekli, mlada djevojka napustila markizinu
postelju da bi se popela u Noirtierove odaje.
Valentina priđe poljubiti starca, koji je pogleda s toliko nježnosti da
djevojka osjeti kako joj iz očiju ponovo izbijaju suze iako je vjerovala
da im je vrelo već presahnulo.
Starac je uporno nastavljao gledati je.
— Da, da — reče Valentina — ti želiš reći da ja još imam jednog do­
brog djeda, zar ne?
Starac potvrdi jednim znakom da je svojim pogledom htio reći upravo to.
— Ah, sva sreća! — odgovori Valentina. —Jer, da nije tako, Bože moj,
što bi bilo od mene?!
Bio je jedan sat poslije ponoći. Barrois, koji je i sam bio željan leći,
primijeti da je nakon jedne tako žalosne večeri svakome potreban
odmor. Starac ne htjede iskazati da se njegov odmor sastoji u tome da
vidi svoje dijete. On otpravi Valentinu koja je od sve te boli i umora
doista izgledala slabo.
Sutradan ujutro, kad je ušla k svojoj baki, nađe je u postelji: groznica
se nije smirila; naprotiv, u očima stare markize tinjala je neka potmula
vatra, te se činilo da ju je zahvatila žestoka živčana razdraženost.
— Oh, Bože moj, bakice, zar vam je gore? — klikne Valentina zapaziv­
ši sve te simptome uzrujanosti.
— Nije, kćeri moja, nije — odgovori gospođa de Saint Meran — ali
sam s nestrpljenjem očekivala da dođeš kako bi poslala po svog oca.
— Po mog oca? — upita Valentina uznemireno.
— Jest, želim razgovarati s njim.
Valentina se ne usudi usprotiviti želji svoje bake, kojoj, uostalom, nije
znala povod, i trenutak zatim uđe Villefort.
— Gospodine — reče gospođa de Saint Meran bez okolišanja, kao da
se bojala da neće imati dovoljno vremena — pisali ste mi da se radi o
udaji ovog djeteta?

136
 Druga Knjiga

— Jest, gospođo! — odgovori Villefort. — To je čak i više nego samo

namjera, to je gotov dogovor.
— Vaš zet se zove gospodin Franz d’Epinay?
— Jest, gospođo.
— To je sin generala d’Epinayja, koji je bio jedan od naših i koji je
ubijen nekoliko dana prije no što se uzurpator vratio s otoka Elbe?
— Upravo je tako.
— Zar mu ta veza s unukom jednog jakobinca nije mrska?
— Naše građanske razmirice srećom su se stišale, majko — reče Vil­
lefort. — Gospodin d’Epinay bio je gotovo još dijete kad mu je otac
umro. On veoma slabo poznaje gospodina Noirtiera i gledat će na njega,
ako već ne sa zadovoljstvom, onda u najmanju ruku s ravnodušnošću.
— Je li to dolična partija?
— U svakom pogledu.
— Mladić...?
—....uživa opće poštovanje.
— Je li pristojan?
— To je jedan od najotmjenijih ljudi što ih poznajem.
Za vrijeme čitavog tog razgovora Valentina je ostala nijema.
— Pa, gospodine — reče gospođa de Saint Meran pošto je razmišljala
nekoliko sekunda — trebate požuriti, jer meni preostaje još veoma
malo vremena.
— Vama, gospođo?! Vama, bakice?! — uzviknuše istovremeno gospo­
din de Villefort i Valentina.
— Ja znam što govorim! — nastavi markiza. — Trebate, dakle, požu­
riti, kako bi ona, kad više nema majke, imala bar svoju baku da blago­
slovi njezino vjenčanje. Ja sam jedina koja joj još preostaje sa strane
moje jadne Renee, koju ste vi tako brzo zaboravili, gospodine.
— O, gospođo — reče Villefort — vi ste smetnuli s uma da je valjalo
dati majku ovom jadnom djetetu koje više nije imalo majke!
— Maćeha nije nikada majka, gospodine! Međutim, ne radi se o tome,
radi se o Valentini, a mrtve ostavimo na miru!
Sve ovo bilo je izgovoreno s tolikom govorljivošću i takvim glasom da
se u tim njezinim riječima mogao naslutiti početak bunila.
— Bit će učinjeno po vašoj želji, gospodo — reče Villefort.— i to uto­
liko prije što se vaša želja poklapa s mojom. Čim gospodin d’Epinay
stigne u Pariz...
— Bakice moja — upadne Valentina — obziri doličnosti, ova netom
doživljena žalost... pa zar biste htjeli upriličiti vjenčanje pod tako ža­
losnim okolnostima...?

137
Grof Monte Christo

— Kćeri moja — prekine je starica živo — ostavi se tih otrcanih ra­

zloga koji sprečavaju samo slabe duhove da čvrsto izgrade svoju bu­
dućnosti I ja sam se također vjenčala pokraj samrtničke postelje svoje
majke, pa zato ipak nisam bila nesretna!
— I opet ta misao o smrti, gospođo! — dobaci Villefort.
— Opet i uvijek! Kažem vam da ću umrijeti, čujete li? E pa, prije nego
što umrem, želim vidjeti svog zeta. Želim mu naložiti da usreći moju
unuku, želim pročitati u njegovim očima hoće li me poslušati. Ukra­
tko, želim ga upoznati — nastavi starica sa zastrašujućim izražajem
— kako bih došla potražiti ga s dna svog groba ako ne bude onakav
kakav bi morao biti, ako ne bude onakav kakav treba biti!
— Gospođo — reče Villefort — morate odagnati od sebe te bolesno
pretjerane misli koje graniče gotovo s ludilom! Mrtvi, kad jednom
legnu u svoj grob, spavaju u njemu a da više nikada ne ustaju.
— Oh da, da, dobra moja bakice, smiri se! — klikne Valentina.
— A ja vam, gospodine, kažem da nipošto nije tako kao što vi mislite!
Noćas sam spavala strašnim snom, jer sam vidjela samu sebe kako
spavam, na neki način kao da je moja duša već lebdjela ponad mojeg
tijela. Naprezala sam se da otvorim oči, ali one su se zatvarale i protiv
moje volje. Znam da će vam se to činiti nemogućim, pogotovo vama,
gospodine, međutim, eto, svojim zatvorenim očima ja sam vidjela,
upravo na ovom mjestu na kojem ste sada vi, jedan bijeli lik koji je
došao iz onog kuta gdje se nalaze vrata što vode u kabinet za oblačenje
gospođe de Villefort.
Valentina krikne.
— To ste bili uzbuđeni od groznice, gospođo — reče Villefort.
— Sumnjajte ako hoćete, ali ja sam sigurna u ono što govorim: vidjela
sam jedan bijeli lik. I, kao da se Bog bojao da neću priznavati svjedo­
čanstvo samo jednog jedinog svog osjetila, ja sam začula pomicanje
svoje čaše, evo, evo, ove iste koja stoji ovdje na ovom stoliću.
— Oh, bakice, to je bio san!
To je tako malo bio san da sam ispružila ruku prema zvonu, i da je na
tu kretnju taj lik nestao. Tada je ušla sobarica sa svjetiljkom.
— I niste više vidjeli nikoga?
— Sablasti se pokazuju samo onima koji ih trebaju vidjeti: to je bila
duša mog muža. E pa, ako se duša mog muža vraća da bi me dozvala,
zašto se i moja duša ne bi vratila da brani moju unuku? Ta veza je, čini
mi se, još neposrednija.
— O, gospođo — klikne Villefort, koji je i protiv svoje volje bio potre­
sen do dna duše — nemojte se prepuštati tim sumornim mislima! Vi

138
 Druga Knjiga

ćete živjeti s nama, živjet ćete dugo, sretni, voljeni, štovani, i mi ćemo
vas navesti da zaboravite...
— Nikad! Nikad! Nikad! —vikne markiza. — Kada se vraća gospodin
d’Epinay?
— Očekujemo ga svakog časa.
— To je dobro. Čim stigne, obavijestite me. Požurimo se, požurimo
se! A zatim, htjela bih da mi dođe kakav bilježnik, kako bih se osigu­
rala da će čitav naš imutak pripasti Valentini.
— Oh, bakice — prošapta Valentina pritisnuvši svoje usne na stariči­
no vruće čelo — zar me hoćete natjerati da umrem?! Dobri Bože, pa
vi imate groznicu! Ne treba zvati bilježnika, već liječnika!
— Liječnika? -— ponovi starica sliježući ramenima. — Meni nije zlo,
ja sam žedna, i to je sve.
— Sto ćete popiti, bakice?
— Kao i uvijek, ti to znaš, moju oranžadu. Moja čaša je tamo na stoli­
ću, dodaj mi je, Valentino!
Valentina nalije oranžadu iz boce u čašu i uze je s nekim neodređenim
strahom kako bi je dala svojoj baki, jer to je bila ona ista čaša koju je,
prema njezinu tvrđenju, dotakao onaj lik.
Markiza iskapi čašu.
A onda se spusti natrag na svoj jastuk ponavljajući:
— Bilježnika! Bilježnika!
Gospodin de Villefort izađe. Valentina sjedne do postelje svoje bake.
Činilo se kao da je sirotoj djevojci i samoj bio vrlo potreban liječnik
kojeg je bila preporučila svojoj baki. Rumenilo nalik na plamen žarilo
se na jagodicama njezinih obraza, njezino disanje bilo je kratko i da-
htavo, a njezino bilo tuklo je kao da ima groznicu.
Bilo je to stoga što je sirota djevojka zamišljala Maksimilijanovo oča­
janje kad bude saznao da gospođa de Saint Meran, umjesto da mu
bude saveznicom, postupa, i ne poznavajući ga, kao da mu je nepri-
jateljica.
Više nego jednom Valentina je pomišljala da svojoj baki kaže sve i
ne bi bila oklijevala ni jednog trenutka da se Maksimilijan Morrel
zvao Albert de Morcerf ili Raul de Chateau-Renaud. Ali Morrel je bio
plebejskog podrijetla, a Valentini je bio poznat prezir što ga je ohola
markiza de Saint Meran gajila za sve ono što nije bilo plemenita roda.
Stoga bi svoju tajnu svaki put u trenutku kad je već htjela otkriti je
potisnula natrag u svoje srce, zbog te žalosne sigurnosti da bi je izruči­
la na milost i nemilost i da bi, pošto bi za tu tajnu saznali njezin otac i
njezina maćeha, sve bilo izgubljeno.

139
Grof Morite Christo

Tako protekoše gotovo dva sata. Gospođa de Saint Meran se pridigne

na jastuku.
— Bilježnik? — upita. — Neka dođe! Neka dođe!
Bilježnik, koji je bio na vratima, uđe.
— Izađi, Valentino — reče gospođa de Saint Meran — i ostavi me
nasamo s gospodinom!
— Ali, bakice...
— Idi, idi!
Mlada djevojka poljubi svoju baku u čelo i izađe držeći maramicu na
očima.
Na vratima zatekne sobara, koji joj reče da liječnik čeka u salonu.
Valentina žurno siđe. Liječnik je bio prijatelj obitelji, a ujedno i jedan
od najvještijih liječnika toga vremena. Veoma je volio Valentinu, ko­
joj je pomagao da dođe na svijet. Imao je kćer približno istih godina
kao što je bila gospođica de Villefort, koja se, međutim, rodila od
grudobolne majke, i njegov život je bilo neprekidno strahovanje nad
zdravljem svoga djeteta.
— O, dragi gospodine d’Avrigny — klikne Valentina — nestrpljivo
smo vas očekivali! Ali prije svega, kako su Madeleina i Antoinetta?
Madeleina je bila kći gospodina d’Avrignyja, a Antoinetta njegova ne­
ćakinja.
Gospodin d’Avrigny se žalosno osmjehne.
— Antoinetta vrlo dobro, a Madeleina tako-tako — reče. — Me­
đutim, vi ste poslali po mene, drago dijete? — upita zatim. — Ni
vaš otac, a ni gospođa de Villefort nisu bolesni. A što se, pak, tiče
vas, mada je jasno vidljivo da se ne možete osloboditi vaše nervoze,
ipak ne pretpostavljam da sam vam potreban zbog nečeg drugog
osim kako bih vam preporučio da ne puštamo našu maštu previše
švrljati naokolo!
Valentina pocrveni. Gospodin d’Avrigny razvio je umijeće pogađanja
tuđih misli gotovo do pravog čuda, jer to je bio jedan od onih liječnika
koji čovjekovo tijelo uvijek liječe putem njegove duše.
— Ne — reče ona — pozvali smo vas zbog moje sirote bake. Vama je
poznata nesreća koja nas je zadesila, zar ne?
— Nemam pojma! — odgovori gospodin d’Avrigny.
— Jao! — uzdahne Valentina zatomljujući svoje jecanje. — Moj djed
je umro.
— Gospodin de Saint Meran?
— Jest.
— Iznenada?

140
 Druga knjiga

— Od trenutačne kapi.
— Od kapi? — ponovi liječnik.
— Jest, tako da je moja sirota baka obuzeta mišlju da je njezin muž,
od kojeg se nije nikada odvajala, doziva, i da će poći pridružiti mu se.
O, gospodine d’Avrigny, usrdno vam preporučujem svoju baku!
— A gdje je ona?
— U svojoj sobi, s bilježnikom.
— A gospodin Noirtier?
— Uvijek jednako: duh mu je savršeno bistar, ali je jednako nepomi­
čan, jednaka nesposobnost da govori.
— I osjeća jednaku ljubav za vas, drago dijete, zar ne?
— Jest — odgovori Valentina s uzdahom — on, on me jako voli.
— A tko vas ne bi volio.
Valentina se tužno osmjehne.
— A što osjeća vaša baka?
— Neku čudnu živčanu razdraženost, neki čudan i uznemiren san. Ju­
tros je tvrdila da je, dok je spavala, njezina duša lebdjela ponad njezina
tijela, koje je gledala kako spava. Pa to je bunilo! Tvrdi da je vidjela
kako je u njezinu sobu ušla neka sablast i da je čula kako je njezina
čaša zveknula kad ju je dotakla ruka te sablasti.
— To je čudno! — primijeti liječnik. — Nisam znao da gospođa de
Saint Meran podliježe takvim halucinacijama.
— Ovo je prvi put da sam je vidjela takvu — reče Valentina — i jutros
mi je ulila velik strah. Pomislila sam da je poludjela. A i moj otac, vi
ga, gospodine d’Avrigny, sigurno poznajete kao čovjeka ozbiljna i sta­
ložena duha, vidite, i sam moj otac izgledao je vrlo potresen.
— Vidjet ćemo! — reče gospodin d’Avrigny. — To što mi tu govorite,
izgleda mi čudnovato.
U to siđe bilježnik, a Valentinu dođoše obavijestiti da je njezina baka
sada sama.
— Pođite gore! — reče ona liječniku.
— A vi?
— Oh, ja, ne usuđujem se, ona mi je zabranila da pošaljem po vas. A
osim toga, kao što ste rekli, ja sam i sama uzbuđena, grozničava i ne
osjećam se dobro. Poći ću prošetati po vrtu kako bih se pribrala.
Liječnik stisne Valentini ruku, i dok je on pošao gore u bakine odaje,
mlada djevojka siđe niz stepenice trijema.
Nije ni potrebno da kažemo u kojem je dijelu vrta Valentina najradije
šetala. Pošto bi dva ili tri puta obišla po cvjetnjaku koji je okruživao
kuću, pošto bi ubrala ružu da bi je zadjenula o svoj pojas ili u svoju

141
Grof Monte Christo

kosu, uputila bi se sjenovitim drvoredom koji je vodio do klupe, a

zatim bi od klupe pošla k vratima na ogradi.
Ovog puta Valentina, po svom običaju, prođe dva ili tri puta između
cvijeća, ali ne ubra ništa: tuga u njezinu srcu, koja još nije bila do-
• spjela proširiti se čitavim njezinim bićem, odbijala je i taj jednostavni
ukras.
A onda se uputi svojom stazom. Kad se približila ogradi, pričinilo joj
se da čuje neki glas koji izgovara njezino ime. Sva začuđena, zastane.
A tada taj glas dopre razgovjetnije do njezina uha, i ona prepozna glas
Maksimilijanov.

142
 Druga knjiga

35. Obećanje
Bio je to zaista Morrel, koji je od sinoć bio više mrtav nego živ. S onim
posebnim instinktom, svojstvenim samo ljubavnicima i majkama, on
je predosjetio da će se nakon dolaska gospođe de Saint Meran i smrti
markizove kod Villefortovih dogoditi nešto što će biti odlučno za nje­
govu ljubav prema Valentini.
Kao što ćemo vidjeti, ti su se predosjećaji obistinili, i to što ga je tako
prestrašena i uzdrhtala dovelo do tih vrata ispod kestenova nije bila
samo puka uznemirenost.
Ali Valentina nije znala da je Morrel čeka, jer to nije bilo vrijeme kad
je obično dolazio, i samo ju je čisti slučaj ili, ako vam je milije, neko
sretno podudaranje osjećaja dovelo u vrt.
Kad se pojavila, Morrel je zazove. Ona potrči prema vratima.
— Vi ovdje, u ovo vrijeme?! — začudi se ona.
— Jest, jadna moja prijateljice — odgovori Morrel. — Došao sam čuti
i donijeti loše vijesti.
— Pa ovo je, dakle, kuća nesreće! — reče Valentina. — Govorite,
dakle, Maksimilijane, iako mislim da je već bilo dovoljno boli.
— Draga Valentino — reče Morrel, nastojeći savladati svoje uzbuđe­
nje kako bi mogao mirno govoriti — slušajte me, molim vas, jer je to
o čemu ću govoriti veoma važno. Kada vas namjeravaju udati?
— Čujte me, Maksimilijane — reče na to Valentina — ništa vam neću
zatajiti. Jutros se govorilo o mojoj udaji, i moja baka, za koju sam vje­
rovala da će mi biti siguran oslonac u koji se mogu pouzdati, ne samo
da se izjasnila za taj brak nego ga čak toliko želi da se sada čeka samo
još povratak gospodina d’Epinayja, i sutradan nakon njegova dolaska
potpisat će se ženidbeni ugovor.
Težak uzdah otme se iz mladićevih grudi i on baci dug i žalostan po­
gled na djevojku.
— Jao! — reče on tihim glasom — kako je strašno čuti kad žena koju

143
Grof Monte Christo

volimo jednostavno kaže: »Utvrđen je čas vašeg pogubljenja: pogubit

će vas za nekoliko sati. Ali svejedno, tako i treba biti, i ja sa svoje
strane neću ništa poduzimati protiv toga.« E pa, budući da se, kako
kažete, čeka samo dolazak gospodina d’Epinayja, pa da se potpiše
ženidbeni ugovor, budući da ćete, dakle, postati njegova žena sutra­
dan po njegovu dolasku, znajte da ćete se sutra obavezati gospodinu
d’Epinayju, jer je on jutros doputovao u Pariz.
Valentina krikne.
— Prije jednog sata bio sam kod grofa Monte Christa — reče Mor-
rel. — Razgovarali smo, i on je govorio o nesreći koja je zadesila vašu
kuću, a ja o vašim patnjama, kad odjednom jedna kola zavezoše u
dvorište. Slušajte me, Valentino: sve dosad nisam vjerovao u predo-
sjećaje, ali sada moram vjerovati da oni postoje. Kad sam začuo buku
tih kola, zadrhtao sam. Uskoro sam čuo korake na stepenicama. Ni
Don Juan nije se toliko prepao odjeka Vitezovih koraka koliko sam
se ja prepao tih koraka što su se začuli na stepenicama. Napokon se
otvoriše vrata. Albert de Morcerf uđe prvi, i ja sam već posumnjao u
samoga sebe, već sam pomislio da me moj predosjećaj prevario, kad
spazih iza njega još jednog mladića i začuh kako je grof uzviknuo: »Ah,
gospodin barun Franz d’Epinay!« Skupio sam svu snagu i hrabrost što
sam je imao u srcu kako bih se savladao. Možda sam problijedio, mo­
žda sam zadrhtao, ali sam sigurno sačuvao smiješak na usnama. Ali pet
minuta kasnije izašao sam, a da nisam čuo ni riječi od onoga što se za
to vrijeme govorilo. Bio sam kao slomljen.
— Jadni Maksimilijane — prošapće Valentina.
— I sada sam ovdje, Valentino. Hajde, sada mi odgovorite kao čovjeku
čiji život ili smrt ovise o vašem odgovoru. Sto namjeravate učiniti?
Valentina obori glavu. Bila je satrvena.
— Slušajte — reče Morrel -— ne razmišljate sada prvi put o položaju u
kojem smo se našli. Taj je položaj ozbiljan, težak, i sada je sve stavljeno
na kocku. Ja mislim da ovo nije trenutak u kojem se treba prepuštati
jalovom bolu, jer je to dobro za one koji i ne žele drugo nego da trpe i
koji uživaju pijući vlastite suze. Ima i takvih ljudi, i njih će Bog sigurno
nagraditi na nebu za njihovo prepuštanje sudbini na zemlji. Ali onaj
tko ima volju boriti se neće gubiti dragocjeno vrijeme, nego će odmah
vratiti sudbini udarac koji je primio. Imate li vi volje boriti se protiv
zle sudbine, Valentino? Recite, jer to sam vas došao pitati.
Valentina zadršće i pogleda Maksimilijana očima razrogačenim od
straha. Nikada joj još nije pala na um pomisao da se odupre svom
ocu, svojoj baki, ukratko cijeloj svojoj obitelji.

144
 Druga knjiga

— Što vi to govorite, Maksimilijane? — zapita Valentina. — I što to

nazivate borbom? Oh, recite radije da bi to bilo svetogrđe! Što, ja
da se bunim protiv naređenja svog oca, protiv posljednje želje svoje
bake? To je nemoguće!
Morrel se trgne.
— Vi ste odviše plemenitog srca a da me ne biste razumjeli, i vi me i
te kako dobro razumijete, Maksimilijane, jer vidim da ste ušutjeli. Ja
da se borim?! Bog me sačuvao od toga! Ne, ne. Skupit ću svu svoju
snagu da se borim protiv same sebe i da ispijem svoje suze, kako vi to
kažete. Ali da zadajem bol svome ocu, da pomutim posljednje časove
svoje bake, to nikada neću učiniti!
— Imate pravo — reče Morrel flegmatično.
— Kako mi vi to kažete, Bože moj! — uzvikne Valentina povrije­
đeno.
— Kažem vam to kao čovjek koji vam se divi, gospođice — odvrati
Maksimilijan.
— Gospođice! — uzvikne Valentina. — Gospođice! Oh, kojeg li sebi-
čnjaka! Vidi da sam sva očajna i pravi se da me ne razumije!
— Vi se varate, jer ja vas, naprotiv, veoma dobro razumijem. Vi se ne
želite suprotstavljati gospodinu de Villefortu, ne želite biti neposlušni
prema markizi, i sutra ćete potpisati ugovor koji će vas vezati uz vašeg
muža.
— Ali, Bože moj, mogu li ja učiniti drugačije?
— Radi toga nije potrebno da zovete mene, gospođice, jer sam ja loš
sudac u ovom sporu, i moj će me egoizam zaslijepiti — odgovori Mor­
rel, čiji su mukli glas i stisnute šake pokazivali da je sve ogorčeniji.
— A što biste mi vi predložili, Morrel, kad bih bila spremna da pri­
hvatim vaš prijedlog? Hajde, odgovorite! Nije dovoljno samo reći: vi
ne činite pravo, treba i savjetovati nešto!
— Govorite li mi vi to ozbiljno, Valentino, i trebam li vam doista dati
savjet? Recite...
— Razumije se, Maksimilijane, jer ako je taj savjet dobar, ja ću ga
poslušati. Vi dobro znate da ja vjerujem u svoje osjećaje.
— Valentino —- reče Morrel, odstranivši jednu slabo pričvršćenu da­
sku — dajte mi svoju ruku u znak da mi opraštate moju srdžbu. Vi­
dite, to je zato što mi se muti u glavi i što mi od prije jednog sata
padaju na pamet i najbesmislenije misli. O, u slučaju kad biste odbili
moj savjet...
—- Pa kakav je to savjet?
— Evo ga, Valentino. Djevojka podigne oči prema nebu i uzdahne.

145
Grof Monte Christo

— Ja sam slobodan — reče Maksimilijan — i dovoljno sam bogat za

nas oboje. Kunem vam se da ćete postati mojem ženom prije nego što
moje usne dodirnu vaše čelo.
— Vi me plašite! — reče djevojka.
— Pođite sa mnom — nastavi Morrel. — Odvest ću vas svojoj sestri,
koja je dostojna da bude i vaša sestra. Ukrcat ćemo se za Alžir, za En­
glesku ili za Ameriku, ako vam ne bude milije da se sklonimo negdje
u provinciji, i tamo ćemo čekati da naši prijatelji slome otpor vaše
obitelji, kako bismo se mogli vratiti u Pariz.
Valentina obori glavu.
— To sam i očekivala, Maksimilijane — reče ona. — To je prijedlog
jednog bezumnika, i ja bih bila još bezumnija nego vi kad vas ne bih
odmah prekinula jednom jedinom riječju: nemoguće, Morrele, to je
nemoguće.
— Vi ćete se, dakle, pokoriti sudbini, bila kakva bila, i nećete čak ni
pokušati pobijediti je? — zapita Morrel smrknuto.
— Jest, pa makar morala umrijeti zbog toga!
— E pa dobro, Valentino — nastavi Maksimilijan — ja vam još je­
dnom kažem da ste u pravu. Doista, ja sam lud, i vi mi dokazujete
da strast zasljepljuje i najzdraviju pamet. Hvala vam dakle, vama koji
rasuđujete bez strasti. Neka dakle bude tako, i s time je svršeno. Su­
tra ćete biti neopozivo obećani gospodinu Franzu d’Epinayju, i to ne
zbog te kazališne formalnosti koja se izmišlja da bude rasplet u takvoj
komediji, formalnosti koja se zove potpisivanje bračnog ugovora, već
zato što je to vaša vlastita volja.
— Ponovo vam kažem da me tjerate u očajanje, Maksimilijane — reče
Valentina — i da mi zabadate bodež u ranu. Recite, što biste vi učinili
kad bi vaša sestra poslušala savjet kao što je ovaj koji mi vi dajete?
— Gospođice — odgovori Morrel, gorko se osmjehnuvši — vi ste i
sami rekli da sam sebičan, i kao sebičnjak ja ne mislim na to što bi
učinili drugi da su u mom položaju, već samo na ono što sam namje­
ravam učiniti. Mislim da vas poznajem već godinu dana i da sam od
dana kad sam vas upoznao svu svoju sreću očekivao od ljubavi prema
vama; mislim na to da ste mi jednog dana rekli da me volite, i da od
toga dana svoju budućnost više ne mogu zamisliti bez vas, jer ste vi
moj život. Sada više ne mislim ni na što drugo, samo kažem da me je
sreća napustila, da sam vjerovao da mi je osigurano nebo, ali da sam ga
izgubio. To se događa svakog dana, da jedan igrač izgubi ne samo ono
što ima nego čak i ono čega nema.
Morrel izgovori ove riječi savršeno mirno. Valentina ga načas pogleda

146
 Druga knjiga

svojim velikim ispitljivim očima, nastojeći da Maksimilijanovu pogle­

du prikrije buru koja se uskovitlala u njezinu srcu.
— Ali što ćete učiniti? — zapita Valentina.
— Imat ću čast da vam kažem zbogom, gospođice, prizivajući Boga,
koji čuje moje riječi i čita u mom srcu, da mi bude svjedok da vam
želim život koji će biti dovoljno miran, dovoljno sretan i dovoljno pun
da u njemu ne bude mjesta za sjećanje na mene.
— Ohl — promrmlja Valentina.
— Zbogom, Valentino, zbogom! — reče Morrel, naklonivši se.
— Kamo ćete? — uzvikne djevojka, ispruživši ruku kroz pregradu na
vratima i uhvativši Maksimilijana za kaput, jer joj je vlastito uzbuđe­
nje govorilo da je taj mir čovjeka kojeg voli samo prividan. — Kamo
ćete?
— Potrudit ću se da ne unosim novi nemir u vašu obitelj i da pružim
primjer u koji će se moći ugledati svi časni i odani ljudi koji se nađu
u mom položaju.
— Prije nego što me ostavite, recite mi što ćete učiniti, Maksimi-
lijane?
Mladić se žalosno osmjehne.
— Oh, recite mi, recite! — reče Valentina. — Molim vas!
— Jeste li izmijenili svoju odluku, Valentino?
— Ona se ne može izmijeniti, jadni moj prijatelju! Vi to i sami dobro
znate! — uzvikne djevojka.
— Onda zbogom, Valentino!
Valentina potrese željezna vrata snagom koju nitko ne bi od nje oče­
kivao, i dok se Morrel udaljavao, ona ispruži obje ruke između dasaka
i sklopi ih kršeći prste.
— Sto ćete učiniti! Hoću to znati! — uzvikne. — Kamo idete?
— O, budite bez brige — reče Maksimilijan, zastavši na tri koraka od vra­
ta. — Nemam namjem nekog dmgog učiniti odgovornim za okrutnost
koju je sudbina pokazala prema meni. Netko drugi bi vam se grozio da
će otići do Franza, da će ga izazvati na dvoboj i potući se s njime. A sve
bi to bilo besmisleno. Jer što gospodin Franz ima sa svim tim? On me je
jutros vidio prvi put u životu, i već je zaboravio da me je vidio. On čak
nije znao da ja postojim kad je između vaših dviju obitelji dogovoreno da
pripadnete jedno drugome. Ja, dakle, nemam ništa s gospodinom Fran-
zom, i kunem vam se da neću svaljivati krivnju na njega.
— Ali koga ćete okrivljavati? Mene?
— Vas, Valentino? O, ne, sačuvaj Bože! Žena je svetinja, a žena koju
volimo je sveta.

147
Grof Monte Christo

— Onda ćete okrivljavati samoga sebe, nesretniče, samoga sebe!

— Ja sam kriv, zar ne? — reče Morrel.
— Maksimilijane — reče Valentina — dođite ovamo. Ja to hoću!
Maksimilijan se približi s blagim smiješkom i samo je bljedoća njegova
lica pokazivala da je uzrujan.
— Čujte me, moja draga, obožavana Valentino — reče on svojim zvu­
čnim i ozbiljnim glasom — ljudi kao što smo mi, koji nikada nisu ni
pomislili nešto zbog čega bi se morali crvenjeti pred svijetom, pred
roditeljima i pred Bogom, ljudi kao mi mogu čitati jedno drugome iz
srca kao iz otvorene knjige. Ja nisam nikad glumio junaka iz romana,
ja nisam melankolični junak, ne smatram se ni Manfredom ni Anto-
nyjem, nego sam bez riječi i bez zakletve stavio svoj život na vas. Ali vi
me odbijate, i imate pravo što to činite, već sam vam rekao i sada vam
opet ponavljam. Vi me, dakle, odbijate, i moj je život propao. Od časa
kad odete od mene, Valentino, ja ću biti posve sam na svijetu. Moja
je sestra sretna uz svog muža, a njezin muž meni je samo šurjak, to će
reći čovjek kojeg jedino društveni običaji vežu uz mene. Nikome, da­
kle, nije potreban moj beskoristan život. Evo što ću učiniti: čekat ću
do posljednjeg časa, do časa kad se budete vjenčali, jer neću proigrati
ni ono malo nade što nam je ponekad slučaj sasvim neočekivano pruža,
jer, naposljetku, gospodin Franz d’Epinay može do tog dana umrijeti;
u času kad budete pružili jedno drugome ruku, grom može udariti u
oltar — sve izgleda vjerojatno onome tko je osuđen na smrt i za njega
čuda postaju nešto što je sasvim moguće, ako bi mu koje od tih čuda
moglo spasiti život. Čekat ću dakle, kažem, do tog posljednjeg časa,
i kad moja nesreća bude već posve sigurna, bez ikakve nade, napisat
ću povjerljivo pismo svom šurjaku, i jedno drugo prefektu policije, da
ih obavijestim o svojoj odluci, pa ću negdje u nekoj šumi, iza kakvog
jarka, na obali kakve rječice smrskati sebi glavu. Učinit ću to isto tako
sigurno kao što je sigurno da sam sin najpoštenijeg čovjeka koji je
ikada živio u Francuskoj.
Na te riječi Valentina se grčevito strese, pusti vrata za koja se držala
objema rukama i ruke joj padoše niz tijelo, a dvije velike suze pote-
koše niz obraze.
Mladić je stajao pred njom, mrk i odlučan.
— O, smilujte se, smilujte se — reče ona. — Vi ćete živjeti, zar ne?
— Ne, tako mi časne riječi — reče Maksimilijan. — Ali što se to vas
tiče, vi ćete izvršiti svoju dužnost i nećete imati grižnje savjesti.
Valentina pade na koljena, uhvativši se rukama za srce koje joj se ki­
dalo od boli.

148
 Druga Knjiga

— Maksimilijane — reče ona — Maksimilijane, prijatelju moj, brate

moj na zemlji i poštovanja dostojni mužu na nebu, ja te molim da uči­
niš kao i ja, da živiš sa svojom patnjom, jer jednog dana možda ćemo
se ipak sjediniti.
— Zbogom, Valentino — ponovi Morrel.
— Bože moj — reče Valentina podigavši ruke prema nebu sa skruše­
nim izrazom — ti vidiš, Bože, da sam učinila sve što sam mogla kako
bih ostala poslušna kći. Molila sam, zaklinjala i preklinjala, ali on nije
čuo ni moje molbe, ni moja preklinjanja, ni moj plač. E pa dobro
— nastavi ona brišući suze i skupljajući svoju snagu — pa dobro, ja da
umrem od grižnje savjesti, radije ću umrijeti od stida. Vi ćete živjeti,
Maksimilijane, i ja ću biti samo vaša. Kada? U koliko sati? Zar možda
odmah? Recite, naredite mi, ja sam spremna.
Morrel, koji se i opet bio udaljio nekoliko koraka, ponovno se vrati i,
blijed od radosti, srca preplavljena veseljem, pruži Valentini obje ruke
kroz rešetke na vratima.
— Valentino — reče — draga prijateljice, ne trebate mi tako govoriti,
osim ako me hoćete pustiti da umrem. Zašto bi mi bilo potrebno do­
biti vas silom ako me volite koliko volim ja vas? Vi me prisiljavate da
živim iz čovječnosti, to je sve. U tom slučaju milije mi je da umrem.
— Ustvari — prošapće Valentina — tko me voli na ovome svijetu?
On. Tko me je tješio u svim mojim patnjama? On. U kojega polažem
sve svoje nade? Na kojem se zaustavlja moj smućeni pogled? Na ko­
jem se odmara moje srce što krvari? Na njemu, na njemu, uvijek na
njemu. E pa, ti imaš pravo, Maksimilijane, poći ću s tobom, ostavit ću
roditeljski dom, ostavit ću sve. Oh, kako li sam nezahvalna — uzvikne
Valentina plačući. — Ostavit ću sve, čak i svog dobrog djeda, na kojeg
sam zaboravila!
— Ne — reče Maksimilijan — nećeš ga ostaviti. Kažeš da gospodin
Noirtier pokazuje simpatije prema meni. E pa, prije nego što pobje-
gneš, ti ćeš mu sve reći, i njegov će ti pristanak biti zaštita pred Bo­
gom. Zatim, čim se vjenčamo, on će doći k nama, pa će umjesto
jednog djeteta imati dva. Ti si mi pripovijedala kako on tebi govori i
kako ti njemu odgovaraš. Ja ću brzo naučiti taj dirljivi govor znakovi­
ma, vidjet ćeš Valentino. O, ja ti se kunem, umjesto očajanja koje nam
se čini da nas očekuje, ja ti obećavam sreću.
— Oh, vidiš Maksimilijane, vidiš kolika je tvoja vlast nada mnom, go­
tovo si me uvjerio u to što govoriš, iako je to što govoriš bezumno, jer
moj će me otac prokleti; ja ga poznajem, njegovo je srce neumoljivo
on mi nikada neće oprostiti. Ali slušajte, Maksimilijane, ako mi ka-

149
Grof Monte Christo

kvim lukavstvom, ili plačem, zahvaljujući nekom slučaju, ili konačno

bilo čime uspije odgoditi ženidbu, vi ćete čekati, zar ne?
— Jest, zaklinjem se, kao što ćete se vi meni zakleti da do te strašne
ženidbe nikada neće doći, i da ćete reći ne ako vas baš i odvuku pred
matičara ili pred svećenika.
— Zaklinjem ti se, Maksimilijane, zaklinjem ti se onim što mi je naj­
svetije na svijetu, mojom majkom.
— Onda čekajmo — reče Morrel.
— Jest, čekajmo — prihvati Valentina, koja je odahnula na tu riječ.
— Ima toliko toga što može spasiti nesretnike kao što smo mi.
— Ja se pouzdajem u vas, Valentino — reče Morrel — i sve što bu­
dete učinili, bit će dobro. Samo, ako se ogluše molbe, i ako vaš otac i
gospođa ae Saint Meran ostanu pri tome da gospodin d’Epiiiay treba
biti pozvan za sutra da potpiše ugovor...
— Onda imate moju riječ, Morrele.
— Umjesto da potpišete...
— Doći ću k vama pa ćemo pobjeći. Ali dotle nemojmo iskušavati
Boga, nemojmo se viđati, jer je pravo čudo ili možda čak volja Pro­
vidnosti što nas još nisu zatekli. Kad bi nas zatekli, kad bi se saznalo
kako se sastajemo, više ne bismo imali nikakve nade.
— Imate pravo, Valentino. Ali kako ću ja saznati...
— Od bilježnika, gospodina Deschampsa.
— Poznajem ga.
— Ili od mene. Ja ću vam pisati, budite sigurni u to. Bože moj, ta mi
je ženidba, Maksimilijane, isto toliko mrska koliko i vama.
— Dobro! Dobro! Hvala ti, obožavana moja Valentino — na to će
Morrel. — Prema tome je sve dogovoreno, i kad saznam sat, dotrčat
ću ovamo, i vi ćete prijeći preko ovog zida u moje ruke; to vam, neće
biti teško. Na vratima ovog vrta čekat će jedna kola, popet ćete se sa
mnom u njih, i ja ću vas odvesti svojoj sestri. A kad jednom budemo
tamo, nepoznati, ako vam se tako sviđa, ili javno, ako to budete htjeli,
bit ćemo svjesni naše snage i naše volje i nećemo dopustiti da nas
zakolju kao janje kojem su uzdasi jedina obrana.
— Neka bude — reče Valentina — i ja sad kažem vama: Maksimilija­
ne, sve što budete učinili, bit će dobro učinjeno.
— Oh!
— E pa, jeste li zadovoljni svojom ženom? — reče žalosno djevojka.
Obožavana moja Valentino, kad bih rekao da, to ni izdaleka ne bi
bilo dovoljno.
— Pa ipak, recite.

150
 Druga knjiga

Valentina se približila vratima ili, bolje reći, približila je usne rešetki i

njene su riječi dopirale s njenim mirisnim dahom do usana mladića koji
je priljubio svoja usta s druge strane te hladne i neumoljive pregrade.
— Do viđenja — reče Valentina — otimajući se od te sreće — do
viđenja.
— Dobit ću pismo od vas?
— Da.
— Hvala, draga ženo, do viđenja!
Začu se zvuk jednog nevinog poljupca, i Valentina pobježe prema
lipama.
Morrel je još samo čuo kako je zašuštala njena haljina okrznuvši mlade
grabiće, i kako je zaškripio pijesak pod njenim nogama. Onda je podi­
gao oči prema nebu s nekim neopisivim osmijehom, da mu se zahvali
što mu je dopustilo da bude tako voljen, a zatim i on iščezne.
Mladić se vratio kući i čekao je cijelu tu večer i čitav idući dan, ali nije
dobio nikakvih vijesti. Napokon, tek nakon dva dana, oko deset sati
ujutro, upravo kad se bio zaputio gospodinu Deschampsu, bilježniku,
primio je poštom jedno pisamce za koje je odmah znao da je od Valen­
tine iako još nikada nije vidio njen rukopis. Pismo je glasilo ovako:

»Suze, zaklinjanja, molbe, sve je bilo uzalud. Jučer sam dva sata pro­
vela u crkvi Sv. Filipa Rulskog, i puna dva sata molila sam se Bogu iz
dna svoje duše. Ali Bog je neosjetljiv kao i ljudi, i potpisivanje ženi-
dbenog ugovora utvrđeno je za večeras u devet sati.
Ja imam samo jednu riječ, kao što imam samo jedno srce, Maksimili-
jane, a tu riječ dala sam vama, kao što sam vam dala i svoje srce.
Dakle, večeras, četvrt sata prije devet, na vratima ograde.
Vaša žena
Valentina de Villefort

P. S. Mojoj jadnoj baki je sve gore i gore. Jučer je iz zanosa zapala u

delirij; danas iz delirija gotovo u ludilo.
Vi ćete me voljeti, zar ne, Morrel, i tako mi pomoći zaboraviti da sam
je ostavila u takvom stanju.
Mislim da pred djedom Noirtierom skrivaju da će se večeras potpisati
ženidbeni ugovor.«

Morrel se nije zadovoljio samo obavijestima što mu ih je poslala Va­

lentina. Pošao je bilježniku, koji mu je potvrdio da je potpisivanje
ženidbenog ugovora zakazano za devet sati uvečer.

151
Grof Monte Christo

Zatim je svratio grofu Monte Christu, i tu je saznao nove pojedinosti.

Franz je bio došao grofu da ga obavijesti o tom svečanom događaju,
a gospođa de Villefort ga je pismom zamolila da ih ispriča što ga nisu
poveli, ali da smrt gospodina de Saint Merana i stanje u kojem se na­
lazi njegova udovica obavijaju taj događaj žalosnim velom, a ona ne bi
htjela da time zamračuje čelo grofu, kojem želi svaku sreću.
Uoči tog dana Franz je predstavljen gospođi de Saint Meran, koja je
samo zbog toga ustala iz kreveta i odmah nakon toga ponovno legla.
Lako je shvatiti da je Morrel bio tako uzrujan da to nije moglo izmaći
tako pronicljivu oku kao što je bilo grofovo. I zato je Monte Christo bio
prema njemu ljubazniji nego ikada, tako ljubazan da je Maksimilijan u
dva-tri navrata već došao u napast da mu sve kaže. Ali sjetio se izričitog
k i r\i/=*nr\\rck -mi 1 + nir alo r»o r\r
i vuicuuin^ x ujcjjvvu mu j v_ v,uji

Mladi je čovjek dvadeset puta tijekom dana iščitavao Valentinino pi­

smo. Bilo je to prvi put da mu piše, i to u kakvoj prigodi! Svaki put
kad bi iznova čitao pismo, mladić je obnavljao u sebi zakletvu da će je
učiniti sretnom. I doista, kakva treba biti sposobnost samosvladavanja
djevojke koja donosi tako hrabru odluku, i koliko joj treba biti odan
onaj kojem je sve žrtvovala. Ona doista treba biti svojem dragom prvi
i najvredniji predmet ljubavi! Ona je u isti mah i kraljica i žena, i čo­
vjeku je premalo jedna duša da bi joj mogao izraziti svoju zahvalnost
i dovoljno je voljeti.
Morrel je s nekim neizrecivim uzbuđenjem pomišljao na trenutak kad
će Valentina doći i reći mu: »Evo me, Maksimilijane, uzmi me!«
Sve je pripremio za bijeg. Dvoje ljestve bile su skrivene u vrtu, jedna
mala laka kočija kojom će upravljati sam Maksimilijan čekala je pred
vratima. Nikakve posluge, nikakvog svjetla. Tek kad zakrenu u prvu
ulicu, upalit će svjetiljke, jer se bojao da zbog prevelikog opreza ne
padnu u ruke policiji.
S vremena na vrijeme srsi su prolazili čitavim Morrelovim tijelom. Po­
mišljao je na trenutak kada će pomagati Valentini da preskoči preko
zida i kada će osjetiti kako se, sva uzdrhtala, prepustila njegovim ru­
kama ona kojoj je dosad mogao samo stisnuti ruku i poljubiti joj vršak
prsta.
Ali, kad je došlo poslijepodne, kad je osjetio da se približava presudni
trenutak, Morrel osjeti potrebu da bude sam. Krv mu se uzburkala, i
svako najobičnije pitanje i sam glas kojeg prijatelja bili bi ga razjarili.
Zatvorio se u svoj stan i pokušao čitati, ali pogled mu je prelazio preko
stranica a da ništa nije shvaćao, i na kraju on baci knjigu pa se po drugi
put vrati na svoj plan, na svoje ljestve i vrt s djetelinom.

152
 Druga Knjiga

Napokon se približilo ugovoreno vrijeme.

Nikada još nijedan istinski zaljubljen čovjek nije puštao satove da u
miru otkucavaju svoje vrijeme. Morrel se toliko okomio na svoj sat
da je on već u šest sati pokazivao osam i pol. I on tada reče sebi kako
je vrijeme da pođe, da je potpisivanje ženidbenog ugovora, doduše,
zakazano za devet sati, ali da Valentina najvjerojatnije neće čekati to
nepotrebno potpisivanje. I, prema tome, Morrel je, pošto je napustio
Ulicu Meslay, u osam i pol sati po svom satu, ušao u svoj vrt upravo
kad je na zvoniku crkve Sv. Filipa Rulskog otkucavalo osam sati.
Konja i kočiju sakrio je iza ruševine jedne male kuće u kojoj se i sam
obično skrivao.
Malo-pomalo padne noć, i lišće u vrtu skupilo se u velike i neprovidne
crne mrlje.
Tada Morrel izađe iz svog skloništa i pođe uznemirena srca da pogleda
kroz rupu na vratima. Nije još bilo nikoga.
Uto otkuca osam i pol sati.
Pola sata proteklo je u čekanju. Morrel je šetao gore-dolje, pa je u sve
kraćim razmacima dolazio prisloniti oko na pukotinu između dasaka.
Vrt je postajao sve mračniji i mračniji, ali u toj tami uzalud je tražio
pogledom bijelu haljinu i uzalud je osluškivao hoće li se začuti šum
koraka u toj tišini.
Kuća, koja se nazirala kroz lišće, ostala je svejednako mračna, i nije
pokazivala nikakvih znakova po kojima bi se moglo zaključiti da se u
njoj zbiva jedan tako važan događaj kao što je potpisivanje ženidbenog
ugovora.
Morrel pogleda na sat, koji je pokazivao devet sati i tri četvrt, ali go­
tovo u istom trenutku oglasi se sat na zvoniku, čiji je zvuk čuo već dva
ili tri puta, i ispravi grešku njegova sata otkucavši devet i pol.
To je, dakle, bilo već pola sata preko onog vremena koje je Valentina
sama odredila. Rekla je u devet sati, i to čak bolje prije nego poslije.
Bio je to najstrašniji trenutak za srce mladog čovjeka, kojega je svaka
nova sekunda pogađala kao olovni čekić.
Čim bi začuo i najslabiji šušanj lišća i najmanji šum vjetra, naćulio bi
uši i znoj bi mu oblio čelo. Tada sav dršćući prisloni ljestve na ogradu
i, da ne bi gubio vrijeme, stavi nogu na prvu prečku.
Obuzet tim naizmjeničnim osjećajima straha i nade, od kojih mu se
srce čas stezalo, čas širilo, začu kako na tornju otkucava deset sati.
— Oh! — promrmlja Maksimilijan sa strahom — nemoguće je da
potpisivanje jadnog ugovora traje tako dugo ako se nije dogodilo nešto
nepredviđeno. Ja sam predvidio sve mogućnosti, izračunao za koje

153
Grof Monte Christo

vrijeme mogu biti obavljene sve formalnosti i siguran sam da se nešto

dogodilo.
I on stane uznemireno šetati ispred vrata, prislanjajući s vremena na
vrijeme svoje vruće čelo na hladno željezo. Valentina se možda onesvi­
jestila pošto je ugovor potpisan, ili su joj možda spriječili bijeg? Bile su
to jedine dvije pretpostavke koje su mladiću padale na pamet, i obje
su ga jednako bacale u očaj.
Naposljetku mu dođe misao da je Valentini možda na samom bijegu
ponestalo snage i da je pala onesviještena na nekoj stazi.
— Oh, ako je tako — uzvikne pojurivši uza ljestve — izgubit ću je
vlastitom krivnjom!
Demon koji mu je došapnuo tu misao nije ga više ostavljao, već ju
je ponavljao u njegovo uho s onom upornošću koja s pomoću snage
rasuđivanja od najobičnijih sumnja stvara za nekoliko trenutaka čvrsta
uvjerenja. Činilo mu se da njegove oči, koje su nastojale prodrijeti
kroz sve gušću tamu, opažaju kako na mračnoj stazi leži neki predmet.
Morrel se osmjeli zazvati, i učini mu se da je vjetar donio do njega
neko nerazgovijetno zazivanje.
Konačno je otkucalo deset i pol sati. Nije više mogao izdržati samo
čekajući, jer se svašta moglo pretpostavljati. Osjetio je kako mu krv
snažno udara u sljepoočnicama, mrak mu se spustio pred oči, i on se
popne na zid te skoči na drugu stranu.
Bio je kod Villeforta, uvukao se preko ograde. Pomisli na posljedice
koje bi mogao imati taj čin, ali kad je već došao ovamo, nije više mo­
gao uzmaknuti.
Napravio je nekoliko koraka uza zid, a onda se, preskočivši u jednom
skoku stazu, dokopao skupine drveća.
Za nekoliko trenutaka bio je na drugoj strani tog šumarka. S mjesta na
koje je stigao razabirala se kuća.
Tada se Morrel uvjeri da je točno što mu se pričinjalo dok je poku­
šavao pogledom prodrijeti kroz drveće, to jest, umjesto osvijetljenih
prozora, kako se moglo očekivati s obzirom na svečani dan, ne vidjeti
ništa do sive mase obavijene golemom zavjesom sjene koju je bacao
jedan veliki oblak što je klizio preko mjeseca.
S vremena na vrijeme pojavilo bi se iza kojeg od tri prozora na prvom
katu neko slabašno svjetlo. Ta tri prozora bili su prozori odaje gospođe
de Saint Meran.
Jedno svjetlo bilo je nepomično iza crvenih zastora. Ti crveni zastori
bili su na prozorima spavaće sobe gospođe de Villefort.
Morrel je sve to pogodio. Jer on je toliko puta, da bi mogao pratiti

154
 Druga knjiga

Valentinu u svako doba dana, pravio plan te kuće koju je poznavao a

da je nikada nije vidio.
Ta tama i ta tišina još su više preplašile mladog čovjeka nego to što se
Valentina nije pojavljivala.
Izbezumljen, lud od boli, spreman da prkosi svemu kako bi vidio Va­
lentinu i uvjerio se kakva joj se to nesreća dogodila, Morrel izađe na
rub šumarka i pripremi se što je moguće brže prijeći potpuno otkrive­
ni travnjak, kad dopre do njega zvuk nekog još prilično dalekog glasa
koji je donosio vjetar.
Čuvši taj zvuk, on ustukne jedan korak. Već je bio napola izašao iz
spleta granja, u koji se sada ponovo povukao i ostao u njemu nepomi­
čan, skriven u njegovoj tami.
Njegova je odluka bila stvorena: bude li to sama Valentina, javit će
joj se kad bude prolazila; bude li u društvu s nekim, bar će je vidjeti
i uvjeriti se da joj se nije dogodila nikakva nesreća; budu li pak kakvi
drugi ljudi, uhvatit će koju riječ njihova razgovora i shvatiti tu tajnu
koju dosad nije mogao razumjeti.
U to i mjesec izađe ispod oblaka koji ga je sakrivao, i Morrel ugleda na
vratima trijema Villeforta u pratnji nekog u crno odjevenog čovjeka. Sišli
su niz stepenice i krenuli prema šumarku. Tek što su učinili četiri koraka,
Morrel je u čovjeku odjevenom u crno prepoznao doktora d’Avrignyja.
Vidjevši ih da dolaze prema njemu, mladi se čovjek gotovo nesvjesno
povuče dublje u šumarak, dok nije došao do stabla javora koji je bio u
središtu šumarka. Tu se morao zaustaviti.
Doskora pijesak prestane škripiti pod koracima dvaju šetača.
— Ah, dragi doktore — reče državni tužilac — nebo pokazuje da
je protiv naše kuće. Kakva strašna smrt! Kao udarac groma iz vedra
neba! Nemojte ni pokušavati tješiti me jer, na žalost, ništa me ne
može utješiti za tu nesreću, rana je odviše velika i odviše duboka.
Mrtva! Mrtva!
Hladan znoj obli mladićevo čelo, i zubi mu stadoše cvokotati. Tko je
to umro u ovoj kući, za koju je sam Villefort rekao da je prokleta?
— Dragi moj gospodine de Villefort — odgovori liječnik glasom koji
je podvostručio strah mladog čovjeka — ja vas nisam doveo ovamo
kako bih vas tješio, već naprotiv.
— Sto hoćete time reći? — zapita državni tužilac prestrašeno.
— Hoću reći da se iza nesreće koja vas je upravo zadesila krije jedna
druga nesreća, možda još i veća od nje.
— O, Bože moj! — promrsi Villefort sklopivši ruke — što ćete mi
još reći?

155
Grof Monte Christo

— Jesmo li sasvim sami, prijatelju?

— Oh, jest, sasvim smo sami. Ali što znače sve te mjere opreza?
— One znače da vam imam povjeriti nešto strahovito — reče liječnik.
— Sjednimo.
Villefort sjedne, ili bolje reći sruši se na jednu klupu. Liječnik ostade
stojeći pred njim, stavivši mu jednu ruku na rame.
Morrel, sleđen od straha, jednom se rukom držao za čelo, a drugom
prigušivao kucanje svog srca, bojeći se da ga ne odaju njegovi udarci.
— Mrtva: Mrtva! — ponavljao je u mislima slušajući glas što mu je
dolazio iz srca.
I njemu se samome činilo da umire.
— Govorite, doktore, ja vas slušam — reče Villefort. — Udarite,
spreman sam na sve.
— Gospođa de Saint Meran bila je, doduše, u poodmaklim godinama,
ali joj je zdravlje bilo izvrsno.
Na te riječi Morrel, koji je deset minuta bio kao bez daha, odahne.
— Ubila ju je žalost — reče Villefort. — Jest, žalost, doktore! U tih
gotovo četrdeset godina tako se navikla da živi pokraj markiza!
— Nije to bila žalost, dragi moj Villeforte — reče liječnik — žalost
može ubiti, iako se to rijetko događa, ali ona ne ubija u jednom danu,
ona ne ubija u deset minuta.
Villefort ne odgovori. Samo podigne glavu, koja mu je do tog trenutka
bila oborena, i pogleda liječnika prestrašenim očima.
— Vi ste ostali kod nje za vrijeme agonije? — zapita gospodin d’Avrigny.
— Razumije se — odgovori državni tužilac. — Vi ste mi prišapnuli
neka se ne udaljavam.
— Jeste li uočili simptome bolesti kojoj je gospođa de Saint Meran
podlegla?
— Dakako. Gospođa de Saint Meran imala je u nekoliko minuta tri
uzastopna napada koji su svaki put dolazili sve brže i bili sve teži.
Kad ste vi došli, gospođa de Saint Meran je već deset minuta jedva
disala. Bila je u krizi koju sam ja smatrao običnim živčanim napadom,
i ozbiljno sam se počeo bojati tek kad sam vidio kako se pridigla u
krevetu, ukočena vrata i udova. Tada sam po vašem licu shvatio da je
bolest mnogo ozbiljnija nego što sam ja mislio. Pošto je kriza prošla,
pokušao sam uhvatiti vaš pogled, ali se nisam susreo s njime. Vi ste
opipavali bilo, brojali otkucaje srca i, kad je izbila druga kriza, još
se niste okrenuli prema meni. Ta druga kriza bila je mnogo strašnija
nego prva. Ponovili su se oni isti trzaji i pokreti, usne su se zgrčile i
poplavjele.

156
 Druga knjiga

Za treće krize ona je izdahnula.

Ja sam još prije nego što je završila prva kriza pomislio da je to teta­
nus, a vi ste potvrdili to moje mišljenje.
— Jest, pred ljudima — odgovori liječnik. — Ali sada smo sami. —
Bože moj, pa što hoćete time reći?
— Hoću reći da su simptomi tetanusa i trovanja biljnim supstancama
potpuno jednaki.
Gospodin de Villefort naglo ustane, a zatim, pošto je tako stajao ne­
koliko trenutaka nijem i nepomičan, ponovno se sruši na klupu.
— O, Bože moj, doktore — reče. — Mislite li vi ozbiljno to što mi
govorite?
Morrel nije znao sanja li ili je budan.
— Čujte me — reče liječnik. — Ja znam koliko je važno to što kažem
i znam tko je čovjek kojem to kažem.
— Govorite li mi to kao sudskom činovniku ili kao prijatelju? — za­
pita Villefort.
— Prijatelju, u ovom trenutku samo prijatelju. Sličnost između sim­
ptoma tetanusa i simptoma trovanja biljnim supstancama tako je ve­
lika da bih se, kad bi netko tražio od mene da potpišem to što govo­
rim, ustručavao to učiniti. Prema tome, ponavljam vam, ja vam se ne
obraćam kao sudskom činovniku, nego samo kao prijatelju. E pa, kao
prijatelju, evo što ću vam reći. Za onih tri četvrt sata koliko je trajala,
ja sam pažljivo promatrao tu agoniju, i njene grčeve, i smrt gospođe
de Saint Meran. I eto, ja ne samo da sam uvjeren da je ona otrovana
nego bih se, vidite, čak usudio reći koji ju je otrov ubio.
— Gospodine! Gospodine!
— Vidite, sve se podudara: pospanost prekidana živčanim krizama,
nervna prenadraženost, obamrlost pojedinih centara. Gospođa de
Saint Meran je podlegla jakoj dozi brucina ili strihnina, koju su joj
vjerojatno dali sasvim slučajno, ili možda nekom zabunom.
— O, pa to je nemoguće! — reče Villefort. — Ja sanjam, Bože moj!
Ja sanjam! Strašno je čuti gdje čovjek kao vi govori ovakve stvari! Za
ime Božje, ja vas zaklinjem, dragi doktore, recite mi da ste se mogli
prevariti.
— Razumije se da sam mogao, ali...
— Ali?
— Ali ne vjerujem u to.
— Doktore, smilujte mi se. U posljednjih nekoliko dana događaju mi
se tolike nečuvene stvari da se bojim da bih mogao poludjeti.
— Je li još tkogod osim mene bio kod gospođe de Saint Meran?

157
Grof Monte Christo

— Nitko.
— Jesu li slali u apoteku po nešto što ja nisam propisao?
— Nisu.
— Je li gospođa de Saint Meran imala neprijatelja?
— Ne znam ni jednoga.
-— Je li nekome bilo u interesu da ona umre?
— Ni govora, Bože moj, ni govora! Moja kći je jedina nasljednica,
jedino Valentina... O, kad bi mi mogla doći takva misao, probo bih se
da kaznim svoje srce što je moglo makar samo načas prihvatiti takvu
misao.
— O! — uzvikne sad i gospodin d’Avrigny — dragi prijatelju, ne dao
Bog da ikoga okrivljujem. Ja govorim samo o nesretnom slučaju, ra-
r U : iicaiccin oiuv„dj m pugi cčjjvci,
zumij C I C , V J pugicact. nu uiu
~ — — A 1 ; 4-^
--------------------------- -- : 1 ; -------------------------------------------------------
tvj JC lpdJV VI-

njenica, koja govori tiho mojoj savjesti i traži od nje da vam to kažem
glasno. Raspitajte se.
— Kod koga? Kako? O čemu?
— Pa recimo, nije li se Barrois, stari sluga, zabunio, i nije li možda
dao gospođi de Saint Meran lijek koji je bio pripremljen za njegova
gospodara?
— Zar mog oca?
— Jest.
— Ali kako bi lijek pripravljen za gospodina Noirtiera mogao otrovati
gospođu de Saint Meran?
•— Ništa nije jednostavnije. Vi znate da kod nekih bolesti otrovi dje­
luju kao lijek. Paraliza je jedna od takvih bolesti. Otprilike prije tri
mjeseca, pošto sam učinio sve da vratim sposobnost kretanja i govor
gospodinu Noirtieru, odlučio sam pokušati s posljednjim sredstvom;
otprilike tri mjeseca, kao što rekoh, liječim ga brucinom. Prema tome,
u posljednjem lijeku koji sam mu propisao bilo ga je šest stotinki gra­
ma. Tih šest stotinki grama nema djelovanja na paralizirane organe
gospodina Noirtiera, a osim toga, on se već navikao na taj otrov uzi­
majući postupno sve veće doze. Ali tih šest stotinki grama dovoljno je
da ubije svakog drugog čovjeka.
— Dragi doktore, između odaja gospodina Noirtiera i odaja gospođe
de Saint Meran ne prolazi nitko, i Barrois nikada nije ušao u sobu
moje punice. Konačno, doktore, reći ću vam, iako smatram da ste vi
jedan od najvještijih i najsavjesnijih ljudi na svijetu, iako bi u svakoj
prilici vaša riječ bila za mene svjetlo koje me vodi poput Sunčeve
svjetlosti, ipak, doktore, ipak, usprkos tom mom uvjerenju, osjećam
potrebu pozvati u pomoć onaj poznati aksiom: Errare humanum est.

158
 Druga knjiga

— Slušajte, Villeforte — reče liječnik — znate li još kojeg liječnika u

kojeg biste imali isto toliko povjerenja kao u mene?
— Čemu to, molim vas? Sto hoćete time reći?
— Pozovite ga i ja ću mu reći što sam vidio, što sam uočio, i učinit
ćemo obdukciju.
— I naći ćete tragove otrova?
—Ne, ne tragove otrova, to nisam rekao, ali utvrdit ćemo iscrplje­
nost živčanog sustava, ustanovit ćemo nepobitne znakove ugušenja, i
reći ćemo vam, dragi Villeforte, ako se to dogodilo zbog nepažnje, da
pripazite na svoje sluge, a ako se dogodilo iz mržnje, da pripazite na
svoje neprijatelje.
— O, Bože moj, što mi to vi predlažete, d’Avrigny? — odgovori Vil-
lefort utučeno. — Od časa kad bi još netko osim vas znao za tu tajnu,
bilo bi neizbježno da se povede istraga, a istraga u mojoj kući... to je
nemoguće! Međutim — nastavi državni tužilac pribravši se i gledajući
zabrinuto u liječnika — međutim, ako vi to želite, ako vi to svakako
zahtijevate, ja ću to učiniti. Doista, možda bih se ja morao pozabaviti
ovom stvari, jer to traži od mene moj položaj. Ali, doktore, vi me vidi­
te već unaprijed slomljena od tuge; unijeti u moju kuću takav skandal
poslije tolike boli! O, moja žena i moja kći ne bi to mogle podnijeti, a
ja, doktore, vi znate, čovjek ne može postići ono što sam ja postigao i
ne može dvadeset pet godina vršiti dužnost državnog tužioca a da ne
stvori sebi velik broj neprijatelja, a moji su neprijatelji mnogobrojni.
Kad bi se ta stvar razglasila, bio bi to za njih trijumf u kojem bi se
tresli od radosti, a ja bih ostao osramoćen. Doktore, oprostite mi što
mislim na takve stvari. Da ste svećenik, ja vam se to ne bih usudio
reći. Ali vi ste samo čovjek, i poznajete druge ljude. Doktore, vi mi
niste ništa rekli, zar ne?
— Dragi moj gospodine de Villefort — odgovori liječnik, kojeg su te
riječi potresle — moja je najveća dužnost da budem čovječan. Ja bih
bio spasio gospođu de Saint Meran da je znanost u stanju to učiniti,
ali ona je mrtva, a ja pripadam živima. Zakopajmo, dakle, na dno srca
tu strašnu tajnu. Dopustit ću, ako je netko ipak otkrije, da moju šu­
tnju pripišu mojem neznanju. Međutim, gospodine, vi ipak istražujte,
istražujte uporno, jer stvar se možda neće završiti na tome... A kad
jednom nađete krivca, ako ga nađete, ja ću vam reći: vi ste sudski
činovnik i činite što vas je volja!
— O, hvala vam, hvala, doktore — reče Villefort s neopisivom rado­
šću — nikad nisam imao boljeg prijatelja od vas.
I kao da se pobojao da bi se d’Avrigny mogao predomisliti u pogledu

159
Grof Monte Christo

tog ustupka, on se diže i povede liječnika prema kući. Oni se udaljiše.

Morrel, kao da mu je ponestalo zraka, progura glavu kroz lišće i mje­
sečina obasja njegovo lice koje je bilo tako blijedo da je izgledao kao
sablast.
—- Bog me štiti na očit, ali strašan način! — reče. -— Ali Valentina,
Valentina, jadna moja prijateljica, hoće li ona izdržati tolike boli?
Izgovorivši te riječi, on baci pogled naizmjence na prozor s crvenim
zastorima i na tri prozora s bijelim zastorima.
Svjetlo je gotovo posve iščeznulo na prozoru s crvenim zastorima. Go­
spođa de Villefort je sigurno ugasila svjetlo i samo je slabašna svjetlost
male noćne svjetiljke poigravala na staklima prozora.
Ali na drugom kraju zgrade, naprotiv, on vidje kako se otvorio jedan
od ona tri prozora s bijelim zavjesama. Svijeća što je stajala na kaminu
bacala je kroz prozor nekoliko zraka svoga blijedog svjetla, na kojima
se pojavi sjena što se načas naslonila na balkonu.
Morrel zadrhti jer mu se učinilo da je začuo jecaj.
Nije nimalo čudno da je ta inače tako hrabra i jaka duša koju su sada
mučile i razdirale dvije najjače ljudske strasti, ljubav i strah, postala
tako slaba da se podavala halucinacijama.
Iako je bilo sasvim nemoguće da bi ga Valentina, skrivena kao što je
bio, mogla primijetiti, njemu se učini da ga sjena na prozoru zove.
To mu je govorio njegov smućeni duh i ponavljalo uzbuđeno srce. Ta
dvostruka obmana pretvorila se u neodoljivu stvarnost, i on s onim
neshvatljivim poletom mladosti izleti iz svog skrovišta i u dva skoka,
izlažući se opasnosti da ga netko opazi, ne misleći na to da bi mogao
prestrašiti Valentinu i da bi nehotičan uzvik što bi se mogao oteti
djevojci lako probudio cijelu kuću, prijeđe preko travnjaka koji je na
mjesečini izgledao velik i bijel kao jezero naranče, brzo se uspne ste­
penicama na trijemu i gurne vrata, koja se otvoriše pred njim.
Valentina ga nije vidjela. Njene oči podignute prema nebu pratile su
jedan srebrni oblak što je promicao na plavetnilu, kao kakav duh po­
kojnika što se penje na nebo. Njen joj je pjesnički duh ponesen ma­
štom govorio da je to duša njene bake.
Morrel je, međutim, prešao predsoblje i našao ogradu na stepenica­
ma. Sag položen po stepenicama prigušivao je njegove korake. Uo­
stalom, Morrel je bio u takvom zanosu da ga čak ni prisutnost samog
gospodina de Villeforta ne bi mogla prestrašiti. Da se gospodin de
Villefort pojavio pred njim, znao je što bi učinio: prišao bi mu i sve
bi mu priznao, i molio bi ga da mu oprosti i da odobri tu ljubav koja
uzajamno veže njega i njegovu kćer. Morrel je bio lud.

160
 Druga knjiga

Na sreću, nije naišao na nikoga.

Sad mu je koristilo što ga je Valentina upoznala s unutrašnjim ra­
sporedom u kući. Bez neprilike stigao je navrh stepenica, i dok se tu
pokušavao snaći, neki glas, u kojem je prepoznao jecaj, upozorio ga je
na put kojim treba poći. On se okrene. Kroz jedna pritvorena vrata
dopirao je do njega trag svjetlosti i zvuk nekog glasa koji je jecao. On
otvori ta vrata i uđe.
U dnu alkovena, pod bijelom plahtom koja je bila pokrivena preko
glave i pod kojom se ocrtavalo njeno tijelo, ležala je mrtva markiza.
Pogled na nju bio je Morrelu utoliko strasniji što je slučajno saznao
tajnu njene smrti.
Pokraj kreveta, na koljenima, lica zarivena u jastuke na širokom na­
slonjaču, Valentina je, sva uzdrhtala i gušeći se u jecajima, podigla
svoje sklopljene i ukočene ruke iznad glave koja je bila sakrivena u
jastucima.
Vratila se s prozora koji je ostao otvoren i glasno se molila izgovarajući
glasom koji bi ganuo i najbešćutnijeg čovjeka. Riječi što su se otkidale
s njenih usana bile su brze, nesuvisle i nerazumljive, toliko ju je obu­
zela bol i stezala joj grlo.
Blijeda svjetlost svijeće sasvim je izblijedjela na zrakama mjesečine
koja se probijala kroz prozore i prekrivala svojom mrtvačkom plavom
svjetlošću ovu sliku očaja.
Morrel nije mogao odoljeti tom prizoru. On nije bio osobito pobožan,
i nije se odviše lako predavao dojmovima, ali nije mogao ostati nijem
gledajući Valentinu kako trpi, kako plače i krši ruke. On uzdahne,
promrmlja njeno ime i njeno zaplakano lice što se bijeljelo na baršunu
naslonjača, ta glava kao u Coreggiove Magdalene, podigne se i okrene
prema njemu.
Kad ga je ugledala, Valentina nije pokazala ni znaka čuđenja. U srcu
koje razdire najveća bol nema mjesta za neke druge osjećaje.
Morrel pruži ruku svojoj prijateljici. Valentina mu, kao jedinu ispriku
što je nije našao na ugovorenom mjestu, pokaže leš što je ležao pod
mrtvačkom ponjavom i ponovno počne jecati.
Ni jedno ni drugo nisu se usudili govoriti u toj sobi. Oboje su se ustru­
čavali prekinuti tu tišinu koju kao da je naredila sama smrt, stojeći u
nekom kutu s prstom na ustima.
Konačno se Valentina prva osmjeli progovoriti.
— Prijatelju — reče — kako ste vi došli ovamo? Jao, ja bih vam rekla
budite dobrodošli da vam nije smrt otvorila vrata ove kuće.
— Valentino — reče Morrel dršćućim glasom i sklopljenih ruku — bio

161
Grof Monte Christo

sam tamo od osam i pol sati. Kad sam vidio da ne dolazite, zabrinuo
sam se, preskočio sam zid, ušao u vrt i čuo glasove koji su razgovarali
0 tom tragičnom događaju...
— Kakve glasove? — zapita Valentina.
Morrel zadrhti jer mu je u sjećanju iskrsnuo cijeli razgovor između
liječnika i gospodina de Villeforta, i učinilo mu se da kroz plahtu vidi
te ukočene ruke, taj ukočeni vrat, te ljubičaste usne.
— Glasove vaše posluge — reče — iz kojih sam sve saznao.
— Ali doći čak ovamo, to će nas upropastiti, prijatelju — reče Valen­
tina bez straha i bez srdžbe.
— Oprostite mi — odgovori Morrel istim glasom. — Odmah ću otići.
— Ne — reče Valentina — mogli biste sastati nekoga. Ostanite.
— A ako netko dođe?
Djevojka potrese glavom.
— Nitko neće doći — reče. Budite bez brige. Evo tko nas čuva...
1 ona pokaže na leš što se ocrtavao ispod plahte.
— Ali što je bilo s gospodinom d’Epinayjem, recite mi, zaklinjem vas
— na to će Morrel.
— Gospodin Franz je došao potpisati ugovor upravo u trenuku kad je
moja dobra baka umirala.
— Ah! — izusti Morrel s osjećajem sebične radosti, jer mu je palo
na pamet da će zbog te smrti Valentinina ženidba biti odgođena na
neodređeno vrijeme.
— Ali ono što podvostručuje moju bol — nastavi djevojka kao da taj
osjećaj treba još u istom trenutku biti kažnjen — to je što je moja
jadna bakica umirući naredila da se vjenčanje obavi što je prije mogu­
će. I ona je također, Bože moj, uvjerena da me štiti, postupala protiv
mene.
— Čujte! — reče Morrel.
Dvoje mladih ljudi utihnuše.
Čulo se kako su se otvorila jedna vrata, i škripa koraka na hodniku i
na stepenicama.
— To moj otac izlazi iz svoje radne sobe — reče Valentina.
— I ispraća liječnika — nadoda Morrel.
— Odakle vi znate da je to liječnik? — zapita Valentina začuđeno.
— Pretpostavljam da je on — reče Morrel.
Valentina pogleda mladića.
Između toga se čulo kako su se zatvorila ulična vrata. Gospodin de Vil-
lefort ode da zaključa još i vrata vrta, zatim se uspne stepenicama.
Kad je došao u predsoblje, načas je zastao kao da se skanjuje hoće li

162
 Druga knjiga

otići u svoju sobu ili u sobu gospođe de Saint Meran. Morrel se zavuče
iza jednog zastora. Valentina se nije ni pomakla. Kao da ju je njezina
iznimna bol izdigla iznad običnog osjećaja straha.
Gospodin de Villefort uđe u svoju sobu.
— A sada — reče Valentina — ne možete više izaći ni kroz vrata što
vode u vrt ni kroz ona što vode na ulicu.
Morrel začuđeno pogleda djevojku.
— Sada — nastavi ona — preostaje vam samo jedan siguran izlaz, to
jest kroz odaje mog djeda.
Ona ustane.
— Dođite — reče mu.
— Kamo? — zapita Maksimilijan.
— K mom djedu.
— Ja da idem gospodinu Noirtieru?
— Jest.
— Sto vam pada na pamet, Valentino?
— Na to već dugo pomišljam. Ja imam samo još tog prijatelja na svi­
jetu, i on nam je oboma potreban... Dođite.
— Razmislite, Valentino — reče Morrel ustručavajući se poslušati
djevojku — razmislite, jer meni je sada postalo jasno da je bila ludost
što sam došao ovamo. Znate li vi što radite, draga prijateljice?
— Jest — reče Valentina — i jedino što me suzdržava to je da ću
ostaviti samo tijelo moje jadne bake iako sam preuzela na sebe da ću
je čuvati.
— Valentina — reče Morrel — mrtvima ne prijeti nikakva opasnost.
— Jest — odgovori djevojka. — Uostalom, to neće dugo trajati.
Valentina prođe hodnikom i siđe niz male stepenice što su vodile No­
irtieru. Morrel je išao za njom na vršcima prstiju. Kad su stigli na
odmorište ispred Noirtierova stana, susreli su staroga slugu.
— Barrois —• reče Valentina — zaključajte vrata i ne puštajte nikoga unutra.
Ona uđe prva.
Noirtier, još u svom naslonjaču, osluškujući svaki šum, obaviješten od
svog starog sluge o svemu što se dogodilo, upro je radoznali pogled na
vrata sobe. Kad je ugledao Valentinu, oči mu zablistaše.
U djevojčinim pokretima i držanju bilo je nešto ozbiljno i svečano, što
je starac odmah zamijetio. Zato su njegove oči, koje su dotad samo
blistale, počele i ispitivati.
— Dragi djede — reče mu ona odsječnim glasom — slušaj me dobro.
Ti znaš da je dobra baka Saint Meran umrla prije dva sata i da me
sada, osim tebe, više nitko na svijetu ne voli.

163
Grof Monte Christo

Starčeve oči poprimiše izraz beskrajne nježnosti.

— Prema tome, jedino tebi trebam povjeriti svoje patnje i svoje
nade?
Starac potvrdi glavom.
Valentina uzme Maksimilijana za ruku.
— Dakle -—reče ona — pogledaj dobro ovog gospodina.
Starac upravi svoj ispitujući i pomalo začuđen pogled u Morrela.
— To je gospodin Maksimilijan Morrel — reče ona — sin onog časnog
trgovca iz Marseillea o kojem si sigurno čuo da se govori. Starac po­
tvrdi.
— To je ugledno ime koje će Maksimilijan učiniti slavnim, jer on je
u svojoj tridesetoj godini kapetan u kolonijalnoj vojsci i oficir Legije
časti.
Starac dade znak da se sjeća toga.
— E pa, dobro, djede — reče Valentina, kleknuvši na oba koljena
pred starcem i pokazujući jednom rukom na Maksimilijana — ja vo­
lim ovog čovjeka i bit ću samo njegova žena! Budu li me prisiljavali da
se udam za nekog drugog, ja ću umrijeti ili ću se ubiti.
Oči uzetog čovjeka izražavale su čitav jedan svijet uzburkanih misli.
— Ti voliš gospodina Maksimilijana Morrela, zar ne? — zapita
djevojka.
— Jest — dade znak nepomični starac.
— I ti nas možeš zaštititi, nas koji smo također tvoja djeca, od volje
moga oca?
Noirtier spusti svoj umni pogled na Morrela kao da hoće reći:
— To ovisi o okolnostima.
Maksimilijan je to razumio.
— Gospođice — reče on — vi morate vršiti svoju svetu dužnost u
sobi svoje bake. Biste li mi dopustili da razgovaram nekoliko trenuta­
ka s gospodinom Noirtierom?
— Jest, jest, tako je — kao da je odgovorio starčev pogled. Nakon
toga starac uznemireno pogleda Valentinu.
— Sigurno se pitaš kako će te on razumjeti, dobri djede?
— Jest.
— O, budi bez brige. Mi smo tako često pripovijedali o tebi da on
dobro zna kako ja razgovaram s tobom.
Zatim se okrene prema Maksimilijanu.
— On zna sve što znam i ja — reče s divnim smiješkom, divnim uspr­
kos tome što ga je prekrivala duboka tuga.
Valentina ustane, primakne jednu stolicu Morrelu, još jednom upo-

164
 Druga knjiga

zori Barroisa da nikoga ne pušta unutra. I pošto je nježno zagrlila svog

djeda i žalosno pozdravila Morrela, izađe.
Tada Morrel, da bi pokazao Noirtieru da uživa Valentinino povjerenje
i da zna sve njene tajne, uzme rječnik, pero i papir, i sve to stavi na
stol na kojem je bila svjetiljka.
— Ali najprije — reče Morrel — dopustite mi, gospodine, da vam
ispripovjedim tko sam, kako sam zavolio gospođicu Valentinu i kakve
su moje namjere u vezi s njom.
Noirtier dade znak da sluša.
Bio je to zbilja neobičan prizor, vidjeti tog starca koji je naoko svima
bio samo na teret, i koji je postao jedini zaštitnik, jedini oslonac, je­
dini sudac to dvoje mladih, zaljubljenih jedno u drugo, lijepih, jakih,
koji su tek ulazili u život.
Njegovo lice, koje je na prvi pogled privlačilo pozornost svojom ple-
menitošću i ozbiljnošću, duboko se dojmilo Maksimilijana, koji je dr­
šćući započeo svoje pripovijedanje.
Pripovijedao mu je kako je upoznao i zavolio Valentinu, i kako je
Valentina, u svojoj osamljenosti i nesreći, prihvatila ponuđeno prija­
teljstvo. Govorio mu je o svom podrijetlu, o svom položaju, o svom
imutku. I svaki put kad bi, pitajući, uhvatio starčev pogled, on mu je
odgovarao:
— To je u redu; nastavite.
— A sada — reče Morrel pošto je završio taj prvi dio svoga pripovije­
danja — a sada, kad sam vam, gospodine, ispričao svoju ljubav i svoje
nade, smijem li vam reći kakve su naše namjere?
— Da — odgovori starac znakom.
— E pa, evo što smo odlučili.
I tada on ispriča Noirtieru sve, i kako je kočija čekala ispred vrta, i
kako je namjeravao oteti Valentinu, odvesti je svojoj sestri, oženiti se
njome i onda smjerno čekati u nadi da će im gospodin de Villefort
oprostiti.
— Ne — reče Noirtier.
— Ne? — prihvati Morrel. — Ne trebamo tako postupiti?
— Ne.
— Prema tome, vi ne pristajete uz taj naš plan?
— Ne.
— E pa dobro! Postoji i drugi način — reče Morrel.
Starčev pogled zapita: koji?
— Otići ću — nastavi Maksimilijan —potražiti gospodina Franza
d’Epinayja (sretan sam što vam to mogu reći u odsutnosti gospođice

165
Grof Monte Christo

de Villefort) i razgovarat ću s njime tako da će biti prisiljen na to mi

odgovoriti kao otmjen čovjek.
Noirtierov je pogled i dalje pitao.
— Sto ću učiniti?
— Jest.
— Evo što ću učiniti. Potražit ću ga, kao što sam vam rekao, i ispričat
ću mu sve o vezama koje me sjedinjuju s gospođicom Valentinom, a ako
je on tankoćutan čovjek, dokazat će svoju tankoćutnost time što će se
sam odreći ruke svoje zaručnice, i od toga časa steći će moje prijatelj­
stvo i moju odanost do smrti. Ako pak odbije to učiniti, bilo zbog svojih
interesa, bilo zato što bi mu smiješan ponos branio da to učini, pošto
mu dokažem da će primoravati na udaju moju ženu, da Valentina ne
voli i ne može voljeti nikoga osim mene, potući ću se s njim u dvoboju
dajući mu sve prednosti, pa ili ću ja ubiti njega, ili će on ubiti mene.
Ako ja ubijem njega, on se neće oženiti Valentinom; ako on ubije mene,
bit ću posve siguran da se Valentina neće udati za njega.
Noirtier je promatrao s neopisivim zadovoljstvom to plemenito i
iskreno lice na kojem su se čitali svi osjećaji o kojima je njegov jezik
govorio.
Međutim, kad je Morrel prestao govoriti, Noirtier nekoliko puta za­
tvori oči, što je, kao što znamo, bio njegov način da kaže »ne«.
— Ne? — reče Morrel. — Vi, dakle, ne odobravate ovaj drugi prije­
dlog, kao što niste odobrili ni prvi?
— Jest, ne odobravam ga — ponovi starac.
— Ali što da onda radim, gospodine? — zapita Morrel. — Posljednja
želja gospođe de Saint Meran bila je da se vjenčanje njene unuke više
ne odgađa. Moram li pustiti da do toga dođe?
Noirtier ostade nepomičan.
— Jest, razumijem — reče Morrel. — Trebam čekati.
— Jest.
— Ali nas može svako odgađanje upropastiti, gospodine — odvrati
mladić. — Valentina, ovako sama, nema snage odupirati se i primorat
će je kao dijete. Pošto sam na tako čudnovat način ušao u ovu kuću da
bih saznao što se u njoj događa, i pošto sam se na isto tako čudnovat
način našao ovdje kod vas, nemam nikakva razloga vjerovati da će mi
se još jednom pružiti ista mogućnost. Vjerujte mi, samo jedna od te
dvije osnove koje sam vam izložio — oprostite tu taštinu mojoj mla­
dosti — mogla bi biti dobra. Recite mi koja vam se od njih više sviđa.
Dopuštate li gospođici Valentini da se povjeri mojoj časti?
— Ne.

166
 Druga knjiga

— Milije vam je da potražim gospodina d’Epinayja?

— Ne.
— Ali, Bože moj, tko će nam pružiti pomoć koju očekujemo od
neba?
Starac se osmjehne očima kao što je to obično činio kad bi mu se spo­
menulo nebo. U mislima bivšeg jakobinca još je ostalo malo ateizma.
— Hoće li nam pomoći slučaj?
— Ne.
— Ili možda vi?
— Da.
— Vi?
— Da — ponovi starac.
— Jeste li dobro razumjeli što vas pitam gospodine? Oprostite mi što
vam dosađujem time, ali moj život ovisi o vašem odgovoru. Hoće li
nam spasenje doći od vas?
— Da. — Vi ste sigurni u to?
— Da.
— Vi jamčite za to?
— Da.
Pogled koji je davao taj potvrdni odgovor bio je tako odlučan da nije
bilo moguće sumnjati u to hoće li htjeti, već samo hoće li moći to
učiniti.
— O, hvala, gospodine, stotinu puta hvala! Ali kako, osim ako vam
kakvo Božje čudo ne vrati dar govora i sposobnost kretanja, kako ćete
moći vi, prikovani za vaš naslonjač, vi koji ste nijemi i nepokretni,
kako ćete se vi moći oprijeti toj ženidbi?
Smiješak obasja starčevo lice, neobičan osmijeh očiju na nepomičnom
licu.
— Prema tome, trebam čekati? — zapita mladić.
— Jest.
— Ali ugovor?
Ponovo se pojavi isti osmijeh.
— Hoćete li mi možda reći da ugovor neće biti potpisan?
Noirtier potvrdi.
— Velite da ugovor neće biti potpisan! — uzvikne Morrel. — O, opro­
stite, gospodine, ali kad čovjek čuje nešto što ga čini tako sretnim,
onda valjda smije i posumnjati. Ugovor neće biti potpisan?
— Neće — odgovori uzeti starac.
Ali i uza sve to uvjeravanje Morrel još nije mogao povjerovati. To obećanje
jednog nemoćnog starca bilo je tako neobično da je prije moglo izgledati

167
Grof Monte Christo

kao posljedica njegove nemoći nego snage njegove volje. Nije li prirodno
da bezumnik koji ne zna za svoje ludilo smatra da može izvršiti ono što
prelazi njegove snage? Slabić govori o teretima koje može podići, kukavi­
ca o divovima kojima se suprotstavio, siromah o blagu kojim raspolaže, a
najbjedniji seljak zadovoljava svoj ponos nazivajući se Jupitrom.
Sad, bilo da je Noirtier shvatio neodlučnost mladog čovjeka, bilo da
nije posve povjerovao u njegovu poslušnost, on ga je stao uporno pro­
matrati.
— Sto hoćete, gospodine? — zapita Morrel. — Hoćete li da ponovim
svoje obećanje da neću ništa poduzimati?
Noirtierov pogled ostade čvrst i uporan, kao da hoće reći da se ne
zadovoljava samim obećanjem. Zatim se spusti s lica na ruku.
— Hoćete li da se zakunem, gospodine? — zapita Maksimilijan.
— Jest — odgovori starac s istim ozbiljnim izrazom lica — hoću da
mi se zakunete.
Morrel shvati da starac pridaje veliku važnost toj zakletvi. On ispruži
ruku.
— Tako mi časti — reče on — kunem vam se da ću čekati na vašu
odluku da se poduzme nešto protiv te ženidbe s gospodinom d’Epi-
nayjem.
— Dobro — rekoše na to starčeve oči.
— A sada, gospodine — zapita Morrel — naređujete li da odem?
— Da.
— A da ne vidim gospođicu Valentinu?
— Da.
Morrel dade znak da je spreman poslušati.
— A sada — nastavi Morrel — dopuštate li, gospodine, da vas vaš sin
poljubi kao što je to maloprije učinila vaša kći?
Mladić pritisne svoje usne na starčevo čelo, i to na ono isto mjesto na
koje je djevojka bila pritisnula svoje.
Zatim se još jednom nakloni starcu i izađe.
U predsoblju naiđe na starog slugu, kojeg je Valentina već obavijestila
te je čekao Morrela. Sluga ga provede kroz jedan vijugavi mračni ho­
dnik što je vodio do malih vrata koja su vodila u vrt.
Pošto je stigao ovamo, Morrel pođe do vrata na ogradi. Tu se popeo na
jedan grab i začas je bio gore na zidu, a onda se u jednoj sekundi spustio
niz ljestve i našao se u vrtu s djetelinom, gdje ga je još čekala kočija.
On se popne u nju i, slomljen od tolikih uzbuđenja, ali olakšanog srca,
vratio se oko ponoći u Ulicu Meslay, bacio se na svoj krevet i zaspao
kao da je utonuo u najdublje pijanstvo.

168
 Druga knjiga

36. Grobnica obitelji Villefort

Dva dana nakon toga, oko deset sati prijepodne, veliko mnoštvo ljudi
okupilo se pred vratima kuće gospodina de Villeforta, a duž Aleje
Saint Honore i Ulice Pepiniere vidjela se duga povorka žalobnih kola
i privatnih kočija.
Među tim kolima bila su i jedna koja su se po obliku razlikovala od
svih drugih i koja kao da su prevalila dugačak put. Bila je to neka vrst
crno obojenog furgona, koji je među prvima došao na taj pogrebni
sastanak.
Ljudi koji su se raspitivali o toj kočiji saznali su da je ona, nekim čudnim
slučajem, baš u to vrijeme dovezla tijelo gospodina markiza de Saint Me-
rana i da su oni koji su došli na jedan sprovod ispraćali dva mrtva tijela.
A broj tih ljudi bio je veoma velik. Gospodin markiz de Saint Meran,
jedan od najrevnijih i najvjernijih dostojanstvenika Luja XVIII. i Karla
X., sačuvao je velik broj prijatelja koji su, uz ljude koji su podržavali
društvene veze s Villefortom, činili vrlo veliku povorku.
Villefort je odmah obavijestio vlasti i dobio dozvolu da se dva sprovo­
da spoje u jedan. Jedna druga kola, ukrašena istim pogrebnim sjajem,
budu dovezena pred vrata kuće gospodina de Villeforta, i lijes bude
prenesen iz poštanskog furgona na pogrebnu kočiju.
Oba tijela trebala su biti pokopana na groblju Pere-Lachaise, gdje je
već prije mnogo vremena gospodin de Villefort dao sagraditi grobni­
cu za cijelu svoju obitelj. U toj grobnici bila je već pokopana jadna
Renee, kojoj će se sada, pošto su deset godina bili razdvojeni od nje,
pridružiti i njen otac i njena majka.
Parižani, uvijek radoznali, uvijek spremni da ih dirnu pogrebne sveča­
nosti, promatrali su u pobožnoj tišini kako prolazi veličanstvena po­
vorka koja je pratila na posljednje počivalište dva imena iz onog starog
plemstva što je bilo slavno po svom čuvanju tradicije i nepokolebljive
odanosti principima.

169
Grof Monte Christo

Sjedeći u istim kolima, Beauchamp, Albert i Chateau-Renaud razgo­

varali su o iznenadnoj smrti markize de Saint Meran.
— Ja sam vidio gospođu de Saint Meran prošle godine u Marseilleu
— rekao je Chateau-Renaud — kad sam se vraćao iz Alžira. Bila je to
žena koja je, zahvaljujući svom savršenom zdravlju, svojoj živahnosti
duha i svojoj gotovo nevjerojatnoj aktivnosti, izgledala kao da će živje­
ti sto godina. Koliko joj je bilo godina?
— Šezdeset šest — odgovori Albert — tako bar tvrdi Franz. Ali ona
nipošto nije umrla od starosti, već od boli koju joj je nanijela marki-
zova smrt. Nakon te smrti, koja ju je žestoko potresla, ona kao da više
nije bila sasvim pri zdravoj pameti.
— Ali od čega je zapravo umrla? — zapita Beauchamp.
— Od izljeva krvi u mozak, kako se čini, ili od kapi. Nije li to zapravo
isto?
— Pa otprilike i jest.
— Teško je vjerovati da je umrla od kapi — reče Beauchamp. — Go­
spođa de Saint Meran, koju sam također vidio jednom ili dva puta u
životu, bila je mala, mršava žena, prije nervozne nego sangvinične kon­
stitucije. A moždane kapi uzrokovane boli veoma su rijetke kod ljudi
takve konstitucije kao što je bila konstitucija gospođe de Saint Meran.
— U svakom slučaju — reče Albert — koja god bila bolest ili liječnik
koji ju je ubio, sada će gospodin de Villefort, ili bolje gospođica Va­
lentina, ili još bolje naš prijatelj Franz dobiti prekrasno nasljedstvo, to
jest, ako se ne varam, osamdeset tisuća livra rente.
— Nasljedstvo koje će biti udvostručeno kad umre onaj stari jakobi-
nac Noirtier.
— E, to vam je jedan žilav djed — reče Beauchamp. — Tenacem
propositi virum. On se kladio sa smrću da će pokopati sve svoje na­
sljednike, a ja mislim da će mu to i uspjeti. To je onaj član Konventa
iz 1793. godine, koji je 1814. rekao Napoleonu:
»Vi propadate jer je vaše carstvo mlada stabljika koja je oslabila od
prebrzog rasta. Zato ga stavite pod skrbništvo republike, pa se vrati­
mo s dobrim ustavom na bojna polja, i ja vam obećajem petsto tisuća
vojnika, novi Marengo i drugi Austerlitz. Ideje nikad ne umiru, Sir,
one samo ponekad zadrijemaju, ali se bude mnogo jače nego što su
bile kad su se uspavale.«
— Čini se — reče Albert — da su za njega ljudi isto što i ideje. Zabri-
njuje me samo jedno, to jest kako će se Franz d’Epinay slagati s tim
čovjekom, koji neće htjeti da se rastane od njegove žene. Ali, gdje je
on? Gdje je Franz?

170
 Druga knjiga

— Pa on je u prvim kolima, s gospodinom de Villefortom, koji ga već

sada smatra članom obitelji.
U svakim kolima koja su išla u pogrebnoj povorci vodio se gotovo isti
razgovor. Ljudi su se iščuđavali nad te dvije tako blize i tako brze smr­
ti, ali ni u jednima nitko nije ništa slutio 0 onoj strašnoj tajni koju je
gospodin d’Avrigny na noćnoj šetnji otkrio gospodinu de Villefortu.
Otprilike nakon jednog sata stigli su na vrata groblja. Vrijeme je bilo
mirno, ali sumorno, i prema tome u skladu s pogrebnom svečanošću
koja se upravo vršila. Među mnoštvom ljudi koji su se kretali prema
obiteljskoj grobnici Chateau-Renaud prepozna Morrela, koji je došao
posve sam u lakoj kočiji. Koračao je sam, veoma blijed i šuteći, uskom
stazom obrubljenom tisama.
— Vi ovdje? — reče Chateau-Renaud uhvativši pod ruku mladog ka­
petana. Vi, dakle, poznajete gospodina de Villeforta? Kako to da vas
nikada nisam vidio kod njega?
— Ja ne poznajem gospodina de Villeforta — odgovori Morrel — već
sam poznavao gospođu de Saint Meran.
U tom trenutku približi im se Albert s Franzom.
— Ovo mjesto nije baš pogodno za upoznavanje — reče Albert.
— Ali, svejedno, mi nismo praznovjerni. Gospodine Morrel, dopusti­
te mi da vam predstavim gospodina Franza d’Epinayja, izvrsnog supu­
tnika, s kojim sam obišao Italiju. Dragi moj Franz, gospodin Maksi-
milijan Morrel, izvrstan prijatelj, kojega sam stekao za vrijeme tvoje
odsutnosti i čije ćeš ime često čuti u razgovoru sa mnom, uvijek kad
budem govorio o srcu, duhu i ljubaznosti.
Morrel je na trenutak oklijevao. Pitao se ne bi li bilo najveće licemje­
rje kad bi se sada gotovo kao prijatelj pozdravio s čovjekom protiv
kojega se u potaji borio. Ali sjeti se svoje zakletve i tužnih okolnosti u
kojima se nalazi, pa pokuša ništa ne pokazati na svom licu, te se svlada
i pozdravi Franza.
— Gospođica de Villefort je veoma žalosna, zar ne? — zapita Debray
Franza.
— O, gospodine — odgovori Franz — njena je žalost neopisiva. Jutros
je bila tako izmučena da sam je jedva prepoznao.
Te naoko tako jednostavne riječi ujele su Morrela za srce. Taj je čo­
vjek, dakle, vidio Valentinu, razgovarao je s njom.
U tom trenutku mladi je i vatreni oficir morao skupiti svu svoju snagu
da ne prekrši zakletvu.
On uhvati Chateau-Renauda za ruku i brzo ga odvuče prema grobnici
pred kojom su grobari upravo položili dva lijesa.

171
Grof Morite Christo

— Prekrasno boravište — reče Beauchamp, obuhvativši pogledom

mauzolej — ljetna palača, zimska palača. I vi ćete također boraviti
ovdje, dragi moj d’Epinay, jer ćete uskoro pripadati obitelji. Ja, koji
sam živio kao stoik, želim jednu malu ladanjsku kućicu tamo dolje
pod drvećem, i nikako ne bih htio da bude toliko klesanog kamena na
mom tijelu. Kad budem umirao, reći ću onima koji budu oko mene
ono što je Voltaire napisao Pironu — Eo rus — i sve će biti gotovo.
Hajde, sto mu muka! Franz, budite hrabri, vaša žena je nasljednica.
— Doista, Beauchamp — reče Franz — vi ste nepodnošljivi. Politički
poslovi su vas naučili da se svemu rugate, a ljudi koji vode poslove
imaju običaj da ništa ne vjeruju. Ali, konačno, Beauchamp, kad već
imate čast da se nalazite među običnim ljudima, i sreću da možete na­
čas ostaviti politiku, nastojte uzeti sa sobom vaše srce koje ostavljate
u predvorju Narodne skupštine ili u Gornjem domu.
— E, moj Bože — reče Beauchamp. — Sto je život? Kratko zadržava­
nje u predsoblju smrti.
— Počinjem mrziti Beauchampa — reče Albert te se povuče s
Franzom, ostavivši Beauchampa da nastavi svoju filozofsku raspra­
vu s Debrayem.
Grobnica obitelji Villefort bila je sagrađena u obliku četvorokuta od
bijelog kamena, visokog oko dvadeset stopa. Jedan unutarnji zid dije­
lio ju je u dva dijela, za obitelj Saint Meran i za obitelj Villefort, i svaki
je dio imao svoja ulazna vrata.
Tu se nisu kao na drugim grobovima vidjele one odvratne police je­
dne iznad druge u koje, da bi se štedljivo iskoristio prostor, stavljaju
mrtvace s natpisima koji su nalik na etikete. S brončanih vrata vidjelo
se na prvi pogled samo ozbiljno i mračno predsoblje koje je jedan zid
dijelio od samoga groba.
Na tom zidu bila su ona dvoja vrata što smo ih upravo spomenuli i
koja su vodila do rake Villefortovih i Saint Meranovih.
Kad je čovjek bio ovdje, mogao se slobodno prepustiti svom bolu i
predati se nijemom razmišljanju i molitvama natopljenim suzama a
da mu pritom ne smetaju svojom pjesmom, dozivanjem i trkom ve­
selo raspoloženi šetači koji posjete Pere-Lachaiseu pretvaraju u izlete
i ljubavne sastanke.
Dva lijesa unijeli su u desni odio grobnice, koji je pripadao obitelji
Saint Meran. Postavili su ih na pripremljene stalke koji su već čekali
da ih prime. Samo Villefort, Franz i nekoliko najbližih rođaka ušli su
u grobnicu.
Kako je vjerski obred bio obavljen na vratima i nije bilo nikakvih govo-

172
 Druga knjiga

ra, prisutni se brzo razidoše. Chateau-Renaud, Albert i Morrel odoše

na jednu, a Debray i Beauchamp na drugu stranu.
Franz je ostao s gospodinom de Villefortom.
Na vratima groblja Morrel se poslužio prvim izgovorom koji mu je pao
na pamet da zastane. Primijetio je da su se Franz i gospodin de Ville-
fort odvezli jednom pogrebnom kočijom, i to ga ispuni nekom zlom
slutnjom. Zato se vrlo nemiran vraćao u Pariz te, iako je bio u istim
kolima sa Chateau-Renaudom i Albertom, nije čuo nijedne riječi od
onoga što su razgovarala ta dvojica mladića.
I doista, u trenutku kad se Franz htio oprostiti od gospodina de Ville-
forta, Villefort mu se obratio:
— Gospodine barune, kada ću vas vidjeti?
— Kada god hoćete, gospodine — odgovorio je Franz. — Sto je mo­
guće prije.
— Stojim vam na raspolaganju, gospodine. Želite li da se zajedno
vratimo?
— Ako vam to nije nezgodno.
— Nije, nipošto.
I tako su se budući tast i budući zet popeli u istu kočiju, i Morrel je,
vidjevši ih kad su prošli, s pravom bio obuzet zlim slutnjama.
Villefort i Franz vratili su se u predgrađe Saint Honore.
Državni tužilac nije svratio nikome, nije se javio ni svojoj ženi ni kće­
ri, već je odmah poveo mladića u svoju radnu sobu i ponudio mu da
sjedne.
— Gospodin d’Epinay — reče mu — moram vas podsjetiti, a tre­
nutak za to nije tako loše odabran kao što bi to netko na prvi pogled
mogao zaključiti, jer izvršavanje volje umirućih prvi je žrtveni poklon
koji treba staviti na njihov lijes... moram vas, dakle, podsjetiti na želju
koju je prekjučer izrazila gospođa de Saint Meran na smrtnoj postelji,
na njenu želju da se vjenčanje više ne odgađa. Vi znate da je s ostavšti­
nom pokojnice sve u redu i, prema oporuci, Valentina nasljeđuje cje­
lokupni imutak Saint Meranovih. Bilježnik mi je jučer pokazao ispra­
ve koje nam omogućuju da definitivno sastavimo ženidbeni ugovor.
Vi možete posjetiti bilježnika i zamoliti ga u moje ime da vam pokaže
te isprave. Taj bilježnik je gospodin Deschamps, na Trgu Beauveau u
predgrađu Saint Honore.
— Gospodine — odgovori d’Epinay — možda sad nije povoljan tre­
nutak za Valentinu, koja je obuzeta boli, da misli na muža. Ja bih se
doista bojao...
— Valentina — prekine ga gospodin de Villefort — ništa ne želi više

173
Grof Monte Christo

nego da ispuni posljednju volju svoje bake, i zato vam jamčim da s

njene strane neće iskrsnuti nikakve zapreke.
— U tom slučaju, gospodine — odgovori Franz — budući da ni s moje
strane neće biti zapreka, možete postupiti kako vam je volja. Ja sam
dao svoju riječ i ja ću je iskupiti, i bit ću ne samo zadovoljan nego i
sretan što to mogu učiniti.
— Onda — reče Villefort — ništa nas više ne sprečava. Ugovor je
trebao biti potpisan za tri dana, te je već prema tome pripremljen.
Možemo ga, dakle, potpisati još danas.
— Ali vaša je kuća u žalosti... — reče Franz, ustručavajući se.
— U tom pogledu, budite bez brige — odgovori Villefort. — U mo­
joj se kući neće prekršiti društvena pravila. Gospođica de Villefort
moći će se povući na tri mjeseca, koliko je potrebno zbog žalosti,
na svoje imanje u Saint Meran. Kažem na svoje imanje, jer je ono
njeno vlasništvo. Tamo se može, ako se s time slažete, za osam dana,
bez buke, bez sjaja, bez raskoši, obaviti građansko vjenčanje. Jedna
od želja gospođe de Saint Meran bila je da se njena unuka vjenča
na tom imanju. Pošto se obavi vjenčanje, gospodine, vi se možete
vratiti u Pariz, dok će vaša žena provesti vrijeme korote sa svojom
pomajkom.
— Kako vam se god sviđa, gospodine.
— Onda — odvrati na to Villefort — budite dobri i pričekajte pola
sata. Valentina će sići u salon. Ja ću poslati po gospodina Deschampsa,
pa ćemo odmah pročitati i potpisati ženidbeni ugovor, a gospođa de
Villefort još će večeras odvesti Valentinu na njeno imanje, kamo ćemo
i mi doći za osam dana.
— Gospodine — reče Franz — htio bih vas samo nešto zamoliti.
— Što?
— Želio bih da Albert de Morcerf i Raul de Chateau-Renaud budu
prisutni kod potpisivanja ugovora. Vi znate da su oni moji svjedoci.
— Pola sata je dovoljno da ih obavijestite. Hoćete li ih vi sami potra­
žiti ili ćete poslati nekoga po njih?
— Radije bih pošao sam, gospodine.
— Onda ću vas čekati za pola sata, barune, a i Valentina će za pola
sata biti spremna.
Franz se nakloni gospodinu de Villefortu i izađe.
Tek što su se ulična vrata zatvorila za mladićem, Villefort je poručio
Valentini da za pola sata uđe u salon, jer će do tada doći bilježnik i
svjedoci gospodina d’Epinayja.
Ova neočevana vijest izazvala je veliko uzbuđenje u kući. Gospođa de

174
 Druga knjiga

Villefort nije mogla vjerovati, a Valentina je ostala skamenjena kao da

ju je grom ošinuo.
Stala se obazirati oko sebe kao da traži nekoga koga bi mogla zamoliti
da joj pomogne.
Htjela je otići do svog djeda, ali je na stepenicama sastala gospodina
de Villeforta, koji ju je uzeo za ruku i odveo u salon.
U predsoblju je Valentina susrela Barroisa, te je pogledala starog slugu
pogledom punim očajanja.
Nekoliko trenutaka poslije Valentine ušla je u salon i gospođa Vil­
lefort s malim Eduardom. Na njoj se vidjelo da je dijelila žalost sa
svojom obitelji, jer je bila blijeda i izgledala strahovito umorno.
Ona sjedne, uzme Eduarda na koljena, te je s vremena na vrijeme
gotovo grčevitim pokretima pritiskala na svoje grudi to dijete na koje
kao da je bio usredotočen sav njezin život.
Uskoro se začu buka dviju kočija koje su zavezle u dvorište.
U jednoj se dovezao bilježnik, a u drugoj Franz sa svojim prijate­
ljima.
Za koji trenutak svi su se okupili u salonu.
Valentina je bila tako blijeda da su joj se oko očiju vidjele plave vene
koje su se spuštale niz obraze.
Franz nije mogao savladati svoje uzbuđenje.
Chateau-Renaud i Albert su se začuđeno gledali. Ceremonija koja se
upravo završila nije im se činila ništa žalosnijom od one koja je poči­
njala.
Gospođa de Villefort se smjestila u sjeni iza baršunaste zavjese, i kako
je neprestano bila nagnuta nad svog sina, teško je bilo pročitati na
njezinu licu što joj se zbivalo u srcu.
Gospodin de Villefort izgledao je, kao i uvijek, bešćutan.
Bilježnik, pošto je, kako to već čine ljudi od zakona, razmjestio papire
po stolu, zauzme mjesto u naslonjaču, podigne svoje naočale i okrene
se Franzu:
— Vi ste gospodin Franz de Quesnel, barun d’Epinay? — zapita ga
iako ga je veoma dobro poznavao.
— Jesam, gospodine — odgovori Franz.
Bilježnik se nakloni.
— Moram vas obavijestiti, gospodine — reče on — uime gospodina
de Villeforta, da se zbog vašeg namjeravanog vjenčanja izmijenilo ra­
spoloženje gospodina Noirtiera prema njegovoj unuci i da on u cijelo­
sti otuđuje imutak koji je njoj bio namijenio. Htio bih odmah dodati
— nastavi bilježnik — da je oporučitelj imao pravo otuđiti samo jedan

175
Grof Monte Christo

dio imutka, a kako je on otuđio cijeli imutak, njegova se oporuka neće

moći održati, već će biti proglašena nevažećom i smatrat će se da nije
ni postojala.
— Jest — reče Villefort. — Samo ja moram unaprijed upozoriti go­
spodina d’Epinayja da oporuka mog oca neće biti napadnuta dok ja
budem živ, jer mi moj položaj zabranjuje da budem upleten ma i u
najmanji skandal.
— Gospodine — reče Franz — meni je veoma žao što je pred gospo­
đicom Valentinom pokrenuto jedno takvo pitanje. Ja se nisam nikad
raspitivao o tome koliko iznosi njen imutak, koji će, ma kako da bude
okrnjen, još biti veći od moga. Dok je moja obitelj u toj rodbinskoj
vezi s obitelji gospodina de Villeforta mislila ponajprije na ugled,
mene prije svega zanima sreća.
Valentina mu u znak zahvaljivanja gotovo neprimjetno kimne glavom,
a dvije suze potekle su joj niz obraze.
— Uostalom, gospodine — reče Villefort obrativši se svom budućem
zetu — osim te odredbe kojom se razbaštinjuje Valentina, u toj opo­
ruci nema ničega što bi vas osobno moglo uvrijediti. Ta se odredba
može objasniti time što mu je oslabio duh. Ono što se mom ocu ne
sviđa, to nije što se Valentina udaje za vas, već što se udaje općenito.
Da se udaje za bilo koga drugoga, njemu bi to nanijelo jednaku bol.
Starost je sebična, gospodine, a gospođica de Villefort je neprestano
bila uz gospodina de Noirtiera, što gospođa d’Epinay više neće moći.
Zbog nesretnog stanja u kojem se nalazi moj otac, mi s njime veoma
rijetko vodimo ozbiljne razgovore, koje njegov slabi duh više ne može
pratiti, i ja sam duboko uvjeren da gospodin Noirtier, iako je svjestan
toga da mu se unuka udaje, više ne zna ni imena čovjeka koji će po­
stati njegov unuk.
Tek što je gospodin de Villefort dovršio te riječi, na koje je Franz odgo­
vorio naklonom, otvoriše se vrata salona i na njima se pojavi Barrois.
— Gospodo — reče on glasom koji je bio neobično odlučan za je­
dnog slugu koji se obraća svojim gospodarima u tako svečanoj prigodi
— gospodo, gospodin Noirtier de Villefort htio bi smjesta razgovarati
s gospodinom Franzom de Quesnelom, barunom od Epinayja.
I on je također, kao i bilježnik, da ne bi moglo biti nikakve zabune,
izgovorio zaručnikovo ime sa svim naslovima.
Villefort zadrhti, gospođa de Villefort pusti sina da joj siđe s koljena,
a Valentina ustane blijeda i nijema kao kip.
Albert i Chateau-Renaud ponovo pogledaše jedan drugoga, i to pogle­
dom koji je bio začuđeniji nego prvi put.

176
 Druga knjiga

Bilježnik pogleda Villeforta.

— To je nemoguće — reče državni tužilac. — Osim toga, gospodin
d'Epinay ne može napustiti salon u ovom trenutku.
— Upravo u ovom trenutku — odvrati Barrois jednako odlučno —
gospodin Noirtier, moj gospodar, želi razgovarati o važnim stvarima s
gospodinom Franzom d’Epinayjem.
— Znači da je naš dobri djed opet progovorio? — reče Eduard sa
svojom uobičajenom drskošću.
Ali ta dosjetka nije ovog puta nasmijala čak ni gospođu de Villefort,
toliko su svi prisutni bili zaokupljeni drugim mislima i toliko je taj
trenutak bio svečan.
— Recite gospodinu Noirtieru — na to će Villefort — da je to što
traži nemoguće.
— U tom slučaju gospodin Noirtier poručuje gospodi — odvrati Bar­
rois — da će dati da ga donesu u salon.
Prisutni se još više začudiše.
Na licu gospođe de Villefort pojavi se nešto poput osmijeha. Valenti­
na i nehotice podigne oči prema stropu kako bi zahvalila nebu.
— Valentino — reče gospodin de Villefort — pođite do vašeg djeda i
saznajte što znači taj njegov novi hir.
Valentina učini brzo nekoliko koraka prema vratima, ali se gospodin
de Villefort predomisli.
— Čekajte — reče joj. — Idem i ja s vama.
— Oprostite, gospodine — reče na to Franz — ali budući da je go­
spodin Noirtier zaželio da dođem, čini mi se da bih trebao udovoljiti
toj njegovoj želji. Uostalom, bit ću sretan što ću moći izraziti svoje
štovanje budući da još nisam imao prilike zamoliti za tu čast.
— O, Bože moji — reče Villefort, očito uznemiren. — Nemojte se
truditi.
— Oprostite, gospodine — reče Franz glasom čovjeka koji je već do­
nio svoju odluku. — Ja ne bih želio propustiti tu priliku da dokažem
gospodinu Noirtieru koliko griješi što se protivi tome da se Valentina
uda za mene i da te njegove osjećaje, ma kakvi bili, pobijedim svojom
najdubljom odanošću.
I Franz, ne dopuštajući da ga Villefort i dalje zadržava, ustane i pođe
za Valentinom, koja je već silazila niz stepenice, radosno poput bro­
dolomca koji se rukom dohvatio stijene.
Gospodin de Villefort pođe za njima.
Chateau-Renaud i Morcerf pogledaju se i po treći put, još začuđenije
nego do tada.

177
Grof Monte Christo

---------- -3 7. Zapisnik——-—
Noirtier je čekao, odjeven u crno, sjedeći u svom naslonjaču.
Kad su te tri osobe kojima se nadao ušle, pogleda prema vratima, koja
njegov sobar odmah zaključa.
— Zapamtite — reče Villefort sasvim tiho Valentini, koja nije mogla
sakriti svoje veselje — bude li gospodin Noirtier htio priopćiti vam
štogod što bi bilo prepreka za vaše vjenčanje, ja vam zabranjujem da
ga shvatite.
Valentina pocrveni, ali ne odgovori ništa. Villefort priđe Noirtieru.
— Evo gospodina Franza d’Epinayja — reče mu. — Vi ste tražili da
dođe, gospodine, i on se odazvao vašoj želji. Mi smo već odavno željeli
da dođe do tog susreta, i meni je veoma drago što će vam on dokazati
koliko je vaše protivljenje njegovoj ženidbi s Valentinom neosnovano.
Noirtier odgovori samo pogledom od kojega se Villefortu sledila krv
u žilama.
On dade Valentini znak da mu priđe.
Za nekoliko trenutaka, zahvaljujući načinu kojim se obično služila u
razgovoru sa svojim djedom, ona se zaustavi kod riječi ključ.
Tada ona upitno pogleda u oči starca, koji je upro svoj pogled na ladi­
cu jednog malog stola što je bio između dva prozora.
Ona otvori ladicu i u njoj doista nađe ključ.
Kad mu je pokazala taj ključ i kad joj je starac znakom odgovorio da
je to upravo ono što traži, njegove se oči usmjeriše prema jednom
starom pisaćem stolu na koji već mnogo godina nitko nije obraćao po­
zornost i u kojem su, kako su svi mislili, bili samo bezvrijedni papiri.
— Trebam li otvoriti pisaći stol? — zapita Valentina.
— Da — odgovori starac znakom.
— Da otvorim ladice?
— Da.
— One sa strane?

178
 Druga Knjiga

— Ne.
— Ovu u sredini?
— Da.
Valentina je otvori i izvuče iz nje svežanj papira.
— Je li ovdje ono što želite, djede? — zapita ona.
— Ne.
Ona izvuče jedno za drugim i sve ostale papire, tako da više ništa nije
ostalo u ladici.
— Ali sad je ladica prazna — reče ona.
Noirtierove oči bile su uprte u rječnik.
— Jest, djede, razumijem vas — reče djevojka.
I ona ponovi redom gotovo sva slova abecede. Kod slova »T« Noirtier
se zaustavi.
Ona otvori rječnik i listajući dođe do riječi tajna.
— Ah, postoji neki tajni pretinac? — reče Valentina.
— Da — odgovori Noirtier znakom.
— A tko zna za njega?
Noirtier pogleda prema vratima na koja je bio zašao sluga.
— Barrois? — zapita ona.
— Da.
— Da ga pozovem?
— Da.
Valentina ode do vrata i pozove Barroisa.
Za to vrijeme na Villefortovu su čelu izbile kapi znoja od nenestrplji-
vosti, dok je Franz ostao kao skamenjen od čuda.
Stari sluga se pojavi.
— Barrois — reče Valentina — djed mi je naredio da uzmem ključ iz
ovog stolića, da otvorim ovaj sekreter i da izvučem ovu ladicu, u kojoj
je, čini se, tajni pretinac za koji vi znate. Otvorite ga.
Barrois pogleda starca.
— Poslušajte — rekoše starčeve pametne oči.
Barrois posluša. Otvori se dvostruko dno i pojavi se svežanj papira
svezanih crvenom vrpcom.
— Je li to ono što želite, gospodine? — zapita Barrois.
Noirtier potvrdi.
-— A komu trebam dati te papire? Gospodinu de Villefortu?
— Ne.
— Gospođici Valentini?
— Ne.
— Gospodinu Franzu d’Epinayju?

179
Grof Monte Christo

— Da.
Franz začuđen zakorači prema njemu.
— Meni, gospodine? — zapita.
— Da.
Franz uzme papire iz Barroisove ruke i, bacivši pogled na omot, pro­
čita:
— »Poslije moje smrti neka se uruči mojem prijatelju generalu Duran-
du, koji će na samrti predati ovaj svežanj svom sinu s napomenom da
je u njemu jedan dokument od iznimne važnosti.«
— E pa, gospodine — zapita Franz — što biste željeli da učinim s tim
papirima?
— Sigurno želi da ih čuvate skrivene kao što ih je i on čuvao — reče
državni tužilac.
— Ne, ne — odgovoriše brzo Noirtierove oči.
— Možda biste htjeli da ih gospodin pročita? — zapita Valentina.
— Da — odgovori starac.
— Čujete, gospodine barune, moj djed vas moli da pročitate ove pa­
pire — reče Valentina.
— Onda sjednimo — na to će Villefort nestrpljivo — jer to će potra­
jati neko vrijeme.
— Sjednite — reče na to starčevo oko.
Villefort sjedne, ali Valentina ostade na nogama pokraj svog djeda,
naslonjena na priručje njegova naslonjača, a Franz je stajao ispred nje
i držao tajanstveni papir u ruci.
— Čitajte — narediše starčeve oči.
Franz otvori omot i u sobi nastade duboka tišina. U toj tišini on stane
čitati:
— »Izvadak iz zapisnika sjednice Bonapartističkog kluba u Ulici Saint
Jacques, održane 5. veljače 1815. godine.«
Franz zastane.
— 5. veljače 1815.? Tog je dana bio ubijen moj otac.
Valentina i Villefort ne rekoše ništa, jedino je starčevo oko jasno ka­
zivalo: Nastavite.
— Upravo kad je odlazio iz tog kluba — nastavi Franz — moj je otac
nestao!
Noirtierov pogled uporno je i dalje kazivao: Čitajte.
Franz nastavi:
— »Dolje potpisani Louis-Jacques Beaurepaire, artiljerijski pukovnik,
Etienne Duchampy, brigadni general, i Claude Lecharpal, načelnik
odsjeka za šume i vode, izjavljuju da je 4. veljače 1815. došlo jedno

180
 Druga knjiga

pismo s otoka Elbe, kojim je članovima bonapartističkog kluba pre­

poručen kao osoba od povjerenja Flavien de Quesnel, koji je služio u
carevoj vojsci od 1804. do 1815. te je posve odan Napoleonovoj dina­
stiji iako mu je Luj XVIII. podijelio barunski naslov vezan uz njegov
posjed u Epinayju.
Zbog toga je generalu Quesnelu poslano pismo kojim je zamoljen da
sutradan, 5. veljače, prisustvuje sjednici. U pismu nije bila naznačena
ni ulica ni broj kuće u kojoj se sastanak trebao održati. Pismo nije bilo
potpisano, ali general je u njemu obaviješten da će, ako je spreman
odazvati se, netko doći po njega u devet sati navečer.
Sjednice su počinjale u devet sati, a završavale o ponoći.
U devet sati predsjednik kluba pojavio se kod generala. General je
bio spreman. Predsjednik mu je rekao da je jedan od uvjeta da bude
doveden na sastanak da nikada ne sazna gdje se on održao i da zato
mora dopustiti da mu zavežu oči i zakleti se da neće pokušati skinuti
povez.
General Quesnel je pristao na taj uvjet i dao svoju časnu riječ da neće
pokušati vidjeti kamo ga vode.
General je naredio da upregnu njegovu kočiju, ali mu je predsjednik
rekao kako je nemoguće da bi se njome poslužili, jer ne bi imalo ni­
kakva smisla staviti povez na oči gospodaru ako bi njegov sluga imao
odvezane oči i vidio ulice kojima će prolaziti.
'Pa što ćemo onda učiniti?’ zapitao je general.
‘Ja imam svoja kola’, rekao je predsjednik.
‘Vi ste, dakle, tako sigurni u svog kočijaša da mu povjeravate tajnu za
koju mislite da bi bilo nerazborito kad biste je rekli meni?’
‘Naš kočijaš je član kluba’, odgovorio je predsjednik. 'Vozit će nas
jedan državni savjetnik’.
‘Onda se’, rekao je na to general nasmijavši se, ‘izlažem jednoj drugoj
opasnosti, to jest da se izvrnemo.’
Ovu njegovu šalu navodimo kao dokaz da general ničim nije bio pri­
moran doći na sjednicu i da je na nju došao po svojoj vlastitoj volji.
Kad su se popeli u kola, predsjednik je podsjetio generala na njegovo
obećanje da će dopustiti da mu se zavežu oči. General se nije ni naj­
manje protivio toj formalnosti. Predsjednik mu je zavezao oči svile­
nim rupcem koji je u tu svrhu bio pripremljen u kolima.
Za vrijeme vožnje predsjedniku se učinilo da general pokušava gledati
ispod poveza, te ga je podsjetio na njegovu zakletvu. ‘Ah, istina’, rekao
je general.
Kola su se zaustavila ispred jedne aleje u Ulici Saint-Jacques. Predsje-

181
Grof Monte Christo

dnik general nije znao da je on predsjednik, već ga je smatrao običnim

članom kluba, jer mu je pomagao da izađe iz kola. Prešli su aleju, po­
peli se na jedan kat i ušli u sobu u kojoj se održavalo vijećanje.
Sjednica je već bila počela. Članovi kluba, obaviješteni o tome tko joj je te
večeri trebao prisustvovati, bili su prisutni u punom broju. Kad je stigao
nasred dvorane, generalu je rečeno da skine povez. On se odmah odazvao
tom pozivu i činilo se da je veoma začuđen što vidi tako velik broj pozna­
tih lica u jednom klubu o čijem postojanju dosad nije imao pojma.
Zapitan kakvo mu je političko uvjerenje, on je odgovorio samo da im
je ono zasigurno poznato iz pisma koja su stizala s Elbe.«
Franz zastane.
— Moj je otac bio pristaša kralja — reče. — Nisu ga trebali pitati za
njegovo uvjerenje jer je ono bilo svim3. poznsto.
— I zato sam ja — reče Villefort — sklopio prijateljske veze s vašim
ocem, dragi moj gospodine Franz. Ljudi lako uspostave veze ako ima­
ju ista politička uvjerenja.
— Čitajte — i dalje je govorilo starčevo oko.
— »Predsjednik je tada uzeo riječ kako bi naveo generala da se odre­
đenije izjasni. Ali gospodin de Quesnel je odgovorio da bi on prije
svega htio znati što hoće od njega.
Na to je generalu pročitano ono pismo s otoka Elbe u kojem je prepo­
ručen klubu kao čovjek na čiju se suradnju može računati. Čitav jedan
odlomak tog pisma govorio je o vjerojatnom povratku s otoka Elbe i
obećavao novo pismo i opširnije pojedinosti kada se vrati ‘Faraon’,
brod koji pripada brodovlasniku Morrelu iz Marseillea, čiji je kapetan
potpuno odan caru.
General, za kojem su bili uvjereni da mogu računati na njega kao na
brata, pokazivao je za vrijeme dok se čitalo to pismo znakove nezado­
voljstva i očiglednog neslaganja.
Kad je pismo pročitano, on je ostao nijem i namršten.
‘E pa’, zapitao ga je predsjednik,’ što kažete na ovo pismo, gospodine
generale?’
‘Kažem da je prošlo premalo vremena’, odgovori on, ‘od dana kad je
položena zakletva Luju XVIII. a da bi se već prekršila u korist bivšeg
cara.'
Ovaj je odgovor bio odviše jasan a da bi moglo biti ikakve sumnje u
pogledu njegova uvjerenja.
‘Generale’, reče predsjednik, ‘za nas više ne postoji ni kralj Luj XVIII.
ni bivši car. Postoji samo Njegovo Veličanstvo, car i kralj, koji je već
deset mjeseci, zahvaljujući sili i izdaji, izvan Francuske.’

182
 Druga knjiga

‘Oprostite, gospodo’, rekao je na to general, ‘za vas možda ne postoji

kralj Luj XVIII., ali postoji za mene, s obzirom na to da me je učinio
barunom i brigadnim generalom i nikada neću zaboraviti da samo nje­
govu sretnom povratku u Francusku dugujem oba ova naslova.’
‘Gospodine’, odgovorio mu je predsjednik, ustavši, ozbiljnim glasom,
‘pazite što govorite. Vaše nam riječi jasno pokazuju da su se na Elbi
prevarili u vama i da su prevarili i nas! Ovo što ste sada čuli priopćeno
vam je zato što smo imali povjerenja u vas. Sada znamo da smo bili
u zabludi. Jedan plemićki naslov i jedan oficirski čin vezali su vas
uz novu vladu, koju mi želimo oboriti. Mi vas nećemo prisiljavati da
surađujete s nama. Mi ne vrbujemo nikoga protiv njegova uvjerenja
i njegove volje. Ali prisilit ćemo vas da postupite kao pošten čovjek,
čak i u slučaju ako niste raspoloženi tako postupiti.’
‘Biti pošten čovjek, za vas znači znati za zavjeru i ne otkriti je! Ja bih
rekao da to znači biti vaš suučesnik. Kao što vidite, ja sam iskreniji
nego vi...’«
— Ah, moj oče — reče Franz prekinuvši čitanje — sada mi je jasno
zašto su vas ubili.
Valentina se nije mogla suzdržati da ne baci jedan pogled na Franza.
Mladić je bio doista lijep u svom sinovskom zanosu.
Villefort je šetao gore-dolje iza njega.
Noirtier je pratio očima izraz svakog od prisutnih, sačuvavši svoje do­
stojanstveno i ozbiljno držanje.
Franz nastavi čitati:
— »'Gospodine’, rekao je predsjednik, ‘mi smo vas zamolili da dođete
na ovaj sastanak, i nismo vas silom dovukli. Predložili smo da dopu­
stite da vam svežemo oči, i vi ste pristali na to. Kad ste se odazvali
našem pozivu i prihvatili taj naš zahtjev, vi ste savršeno dobro znali
da nam nije cilj osigurati prijestolje Luju XVIII., jer tada se ne bismo
toliko trudili da se sakrijemo od policije. Sada valjda i sami uviđate da
bi bilo odviše jednostavno staviti masku da bi se saznale nečije tajne,
a onda jednostavno skinuti tu masku i upropastiti ljude koji su imali
povjerenja u vas. Ne, ne, vi ćete nam najprije otvoreno reći jeste li za
kralja koji slučajno vlada u ovom trenutku ili ste za Njegovo Veličan­
stvo, cara.’
‘Ja sam rojalist’, odgovorio je general, ‘prisegao sam Luju XVIII. i
održat ću svoju prisegu.’
Te je riječi popratilo opće mrmljanje i u pogledu visokog broja člano­
va kluba mogla se pročitati želja da gospodin d’Epinay bude prisiljen
pokajati se za te nerazborite riječi.

183
Grof Monte Christo

Predsjednik je ponovno ustao i naredio članovima da se umire.

‘Gospodine’, rekao je generalu, ‘vi ste odviše ozbiljan i razborit čovjek
a da ne biste shvaćali posljedice položaja u kojem smo se našli i mi i vi,
i sama vaša iskrenost diktira nam uvjete koje vam trebamo postaviti.
Vi ćete se zakleti na svoju čast da nećete otkriti ništa od onoga što ste
ovdje čuli.’
General je stavio ruku na svoj mač i uzviknuo:
‘Ako govorite o časti, počnite s time da ne kršite njene zakone i da
ništa ne namećete silom’.
‘A vi, gospodine’, nastavio je predsjednik s hladnokrvnošću koja je
možda bila još strašnija od generalove srdžbe, ‘nemojte dirati svoj
mač. To vam je moj savjet.’
General zaokruži oko sebe pogledom koji ie pokazivao da se počeo
uznemiravati.
Međutim, još nije htio popustiti, nego je, naprotiv, prikupio svu svoju
snagu i rekao:
'Neću se zakleti’.
‘Onda ćete umrijeti, gospodine’, odgovorio mu je mirno predsjednik.
Gospodin d’Epinay je na te riječi problijedio. Još je jednom pogle­
dao oko sebe: mnogi članovi kluba došaptavali su se i mašili se oružja
ispod kaputa.
‘Generale’, rekao je predsjednik, ‘budite bez brige. Vi ste među ča­
snim ljudima koji će vas svim sredstvima pokušati uvjeriti prije nego
što poduzmu protiv vas posljednja sredstva. Ali, kao što ste i sami
rekli, nalazite se među urotnicima, pa budući da ste se dokopali naše
tajne, morate nam je vratiti.’
Na te njegove riječi zavladala je tišina koja je govorila više nego riječi.
Budući da general nije odgovarao, predsjednik je rekao vratarima:
'Zaključajte vrata’.
Nakon tih riječi opet je zavladala ista tišina.
Tada se general približio i, skupivši svu svoju snagu, rekao: ‘Ja imam
sina, i moram misliti na njega kad sam se našao među ubojicama.’
‘Generale’, rekao je na to predsjednik, 'jedan čovjek uvijek ima pravo
vrijeđati desetoricu. To je povlastica slabosti. Samo, on griješi ako
iskorištava to pravo. Savjetujem vam, generale, da se zakunete i da
nas ne vrijeđate.’
General, osjetivši da ga je predsjednik svojom nadmoćnošću ponovo
pobijedio, počeo se kolebati. Napokon je prišao predsjednikovu stolu
i zapitao: ‘Kako glasi zakletva?’
'Evo je. Zaklinjem se svojom čašću na neću nikada bilo komu otkriti

184
 Druga knjiga

što sam vidio i čuo 5. veljače 1815. između devet i deset sati, i izja­
vljujem da zaslužujem smrt ako prekršim tu svoju zakletvu.’
Generala kao da je spopala nervozna drhtavica zbog koje nekoliko
trenutaka nije mogao odgovoriti. Konačno, svladavši gađenje koje se
jasno vidjelo na njegovu licu, izgovorio je zakletvu, ali tako tihim gla­
som da je se jedva moglo čuti. Zato je velik broj članova zatražio da je
ponovi glasnije i razgovjetnije, što je general i učinio.
‘A sada bih htio otići’, rekao je general. ‘Jesam li konačno slobodan?’
Predsjednik je ustao, odredio tri člana koji će ga pratiti i popeo se s
generalom u kočiju, nakon što mu je stavio povez na oči.
Među članovima koji su ih pratili bio je i kočijaš koji ih je odvezao.
Ostali članovi kluba šutke su se razišli.
‘Kamo hoćete da vas odvezemo?’ zapitao je predsjednik.
‘Bilo kamo gdje ću se moći osloboditi vaše prisutnosti’, odgovorio je
gospodin d’Epinay.
‘Gospodine’, rekao mu je na to predsjednik, ‘pazite što govorite, sada
više niste na sjednici kluba i imate posla s pojedinačnim ljudima. Ne
vrijeđajte ih ako ne želite biti pozvani na odgovornost zbog uvrede.’
Ali gospodin d’Epinay nije shvatio te riječi, nego je odgovorio:
'Vi ste jednako hrabri u svojim kolima kao i u svom klubu, i to s pra­
vom, gospodine, jer su četiri čovjeka uvijek jača od jednoga.’
Na te riječi predsjednik je naredio da se kola zaustave.
Bili su upravo na onom mjestu na keju Des Ormes gdje se nalaze ste­
penice koje vode do rijeke.
‘Zašto ste naredili da se ovdje zaustavimo?’ zapita gospodin d’
Epinay.
‘Zato, gospodine’, odgovorio je predsjednik, ‘što ste vi uvrijedili je­
dnog čovjeka i što taj čovjek neće učiniti ni koraka više dok časno ne
zatraži zadovolj štinu ’.
‘Još jedan način da se izvrši ubojstvo’, rekao je na to general sliježući
ramenima.
‘Nemojte vikati, gospodine', odgovorio je predsjednik, ‘ako ne želite
da vas smatram onim čime ste vi upravo mene nazvali, to jest kuka­
vicom koja se skriva iza svoje slabosti. Vi ste sami, i odgovorit će vam
samo jedan čovjek. Vi imate mač o boku, a ja ga imam u ovom štapu.
Budući da nemate svojih svjedoka, bit će vam svjedok jedan od ove
gospode. A sada izvolite skinuti povez s očiju.’
General je u istom trenutku strgnuo rubac koji mu je bio zavezan
preko očiju i rekao:
'Napokon ću znati s kim imam posla’.

185
Grof Monte Christo

Otvorili su vrata kočije i četiri su čovjeka izašla iz nje.«

Franz ponovo prekine čitanje. Obrisao je hladan znoj koji mu je oblio
čelo. Bilo je nečeg strašnog u pogledu na tog sina koji je blijed i uzdr­
htao glasno čitao dotad nepoznate pojedinosti o smrti svoga oca.
Valentina je sklopila ruke kao da se moli Bogu.
Noirtier je promatrao Villeforta s gotovo uzvišenim izrazom prezira
i ponosa.
Franz nastavi:
— »Bilo je to kao što smo rekli, 5. veljače. Već tri dana bila je tem­
peratura šest stupnjeva ispod ništice i stepenice su bile prekrivene
ledom. General je bio krupan i visok čovjek, i predsjednik mu je po­
nudio da siđe stepenicama držeći se za ogradu.
Dva svjedoka išla su iza njih.
Bila je mračna noć, i tlo između stepenica i rijeke bilo je vlažno od
snijega i pokriveno injem. Rijeka je tekla crna, duboka, i po njoj su
plovile sante leda.
Jedan svjedok donio je fenjer s broda za prijevoz ugljena, i na svjetlu
tog fenjera pregledali su oružje.
Predsjednikov mač, koji je on, kao što je rekao, nosio u štapu, bio je pet
palaca kraći od mača njegova protivnika i nije imao štitnika za ruku.
General d’Epinay je predložio da ždrijeb odluči tko će se boriti kojim
mačem. Ali predsjednik je odgovorio da je on izazvao dvoboj i da je
pritom računao na to da će se svaki boriti svojim oružjem.
Svjedoci su ga pokušali nagovoriti da prihvati ždrijeb, ali im je on
naredio da šute.
Stavili su fenjer na zemlju. Protivnici su zauzeli svoja mjesta i dvoboj
je počeo.
Na svjetlu fenjera mačevi su svjetlucali kao dvije munje. Što se tiče
ljudi, oni su se jedva razaznavali u gustom mraku.
Gospodin general bio je poznat kao jedan od najboljih mačevalaca u
svoj vojsci. Pa ipak ga je njegov protivnik već prvim udarcima prisilio
da skoči u stranu, i kako je skočio, pao je na zemlju.
Svjedoci su pomislili da je mrtav. Ali njegov protivnik, koji je znao da
ga nije ni dotakao, pružio mu je ruku kako bi mu pomogao ustati. To,
međutim, nije umirilo generala, već ga je još više razbjesnilo, i on je
nasrnuo na svog protivnika.
Ali njegov protivnik nije uzmicao ni za pedalj. Nakon što ga je tri puta
dohvatio mačem, general je tri puta uzmaknuo jer se odviše približio
predsjedniku, i ponovo je navaljivao.
Kad je treći put uzmaknuo, pao je na zemlju.

186
 Druga knjiga

Mislili su da je posrnuo kao i prvi put. Ali kad su vidjeli da ne ustaje,

svjedoci su mu prišli i pokušali ga uspraviti. No, onaj koji ga je uhvatio
oko pasa osjetio je nešto toplo pod rukom.
Bila je to krv.
General, koji je bio gotovo onesviješten, vratio se k svijesti.
Ali’, rekao je, ‘poslužili su se protiv mene nekim ubojicom ili puko­
vnijskim učiteljem mačevanja.'
Predsjednik nije odgovorio ništa, već je izišao onom od dvojice svje­
doka koji je držao fenjer, te je zasukao rukav i pokazao svoju ruku na
kojoj su se vidjela dva uboda mačem. Zatim je otvorio kaput i rasko­
pčao prsluk, i ispod njega ukazala se i treća rana, na slabinama.
Ali on nije čak ni uzdahnuo.
General d’Epinay je pao u agoniju i za pet minuta izdahnuo.«
Ove posljednje riječi Franz je pročitao tako prigušenim glasom da
ga se jedva moglo čuti i, nakon što ih je pročitao, zastao je, prešavši
rukom preko očiju kao da ga hvata omaglica.
Nakon nekoliko trenutaka šutnje nastavi:
— »Predsjednik je stavio svoj mač natrag u štap i onda se uspeo ste­
penicama. Trag krvi obilježavao je na snijegu put kojim je prošao. Još
nije bio navrh stepenica kad je čuo kako je voda muklo zapljusnula.
To su svjedoci bacili generalovo tijelo u rijeku nakon što su utvrdili
da je mrtav.
General je, dakle, poginuo u časnom dvoboju, i nije bio ubijen iz bu­
sije, kako bi moglo izgledati.
Kao svjedoci tog događaja potpisali smo ovaj zapisnik da sve to potvr­
dimo svojim potpisima, bojeći se da bi jednom netko od sudionika u
ovom strašnom događaju mogao biti optužen da je počinio ubojstvo s
predumišljajem ili da je prekršio zakone časti.
Potpisali:
Beauregard, Duchampy i Lecharpal.«
Kad je taj zapisnik, tako strašan za jednog sina, bio pročitan, kad je
Valentina, blijeda od uzbuđenja, otrla suze, kad je Villefort, koji se
dršćući skutrio u jednom kutu, pokušao otkloniti buru upravivši u ne­
umoljivog starca poglede pune zaklinjanja, Franz se obrati Noirtieru:
— Gospodine — reče mu — budući da je vama poznat taj strašan
događaj u svim pojedinostima, budući da ste ga dali ovjeriti časnim
potpisima, i budući da, konačno, izgleda da se interesirate za mene,
mada mi je taj vaš interes dosad nanio samo bol, nemojte mi uskratiti
i posljednju zadovoljštinu, recite mi ime predsjednika tog kluba kako
bih na posljetku saznao tko je ubio mog jadnog oca.

187
Grof Monte Christo

Villefort je, kao izbezumljen, uhvatio kvaku na vratima. Valentina,

koja je prije nego itko drugi shvatila starčev odgovor, i koja je često
vidjela na njegovoj podlaktici tragove dvaju uboda mačem, ustukne
jedan korak.
— Zaklinjem vas Bogom, gospođice — reče Franz, obrativši se svojoj
zaručnici — pridružite se mojoj molbi kako bih saznao ime čovjeka
koji me je učinio siročetom kad mi je bilo deset godina.
Valentina ostade nijema i nepomična.
— Slušajte, gospodine — reče Villefort nemojte produljivati taj stra­
hovit prizor. Imena su, uostalom, namjerno sakrivena. Moj otac nije
poznavao tog predsjednika, a da ga je i poznavao, ne bi vam mogao
reći njegovo ime jer u rječniku nema imena.
— O, nesreće — uzvikne Franz — jedina nada koja mi je dala snage
da taj zapisnik dočitam do kraja bila je nada da ću saznati barem ime
čovjeka koji je ubio mog oca! Gospodine! Gospodine! — uzvikne on
okrenuvši se Noirtieru — zaklinjem vas Bogom! Učinite što možete...
pokušajte, zaklinjem vas da mi ga nekako naznačite.
— Da — odgovori Noirtier.
— O, gospođice, gospođice! — uzvikne Franz. — Vaš djed je dao znak
da mi može otkriti... tko je bio taj čovjek... Pomozite mi... Pomozite
mi... vi ga razumijete... Nastojte ga razumjeti...
Noirtier baci pogled na rječnik.
Franz uzme rječnik drhtavom rukom i počne izgovarati redom slova
abecede.
Kad je došao do slova J, starac mu dade znak.
— J? — ponovi Franz.
Mladićev se prst zaustavi na prvoj riječi: Ja.
— Da! — rekoše starčeve oči.
— Vi! — uzvikne Franz, kojem se kosa digla na glavi. —Vi, gospodine
Noirtier, vi ste ubili mog oca?
— Jest — odgovori starac upravivši pogled u mladića. Franz se nemo­
ćno sruši u naslonjač.
Villefort otvori vrata i pobjegne jer ga je podilazila želja da uguši još i
ono malo života što ga je ostalo u srcu tog strašnog starca.

188
 Druga knjiga

38. Napredovanje
Cavalcantija sina
U međuvremenu je gospodin Cavalcanti otac otputovao kako bi se
vratio na svoj posao, ne u vojsku Njegova Veličanstva, austrijskog cara,
nego u igračnicu u Bagni di Lucca, u kojoj je bio jedan od najrevnijih
posjetilaca.
Razumije se samo po sebi da je do posljednje pare ponio sa sobom
svotu koju je dobio za svoje putovanje i kao nagradu što je tako sveča­
no i veličanstveno odigrao ulogu oca.
Gospodin Andrea je nakon njegova odlaska naslijedio sve isprave koje
su potvrđivale da on ima čast biti sin markiza Bartolomea i markize
Leonore Corsinari.
On se, dakle, već prilično usidrio u tom pariškom društvu koje tako
lako prihvaća strance i smatra ih ne onim što oni jesu već onim za što
se prikazuju.
Uostalom, što se traži od jednog mladog čovjeka u Parizu? Da koliko-
toliko govori pariškim jezikom, da bude pristojno odjeven, da dobro
karta i da plaća u zlatu.
Samo se po sebi razumije da ljudi od jednog stranca traže još manje
nego od jednog Parižanina.
Andrea je, dakle, u petnaestak dana zauzeo sasvim pristojan položaj
u društvu. Nazivali su ga grofom i govorili da ima pedeset tisuća livra
rente, a pričalo se i o neizmjernom blagu njegova gospodina oca, za­
kopanom navodno u kamenolomu Saravezze.
Jedan čovjek koji je putovao Italijom, kojem su tu posljednju okolnost
spomenuli kao činjenicu, izjavio je da je vidio kamenolome o kojima
je riječ, što je dalo vjerodostojnost tvrdnjama koje su dotad kružile
samo kao nagađanja, i koje su otad postale dokazana stvarnost.
U takvom je položaju bio Andrea Cavalcanti u onom pariškom

189
Grof Monte Christo

društvu s kojim smo upoznali naše čitatelje kad je jedne večeri

grof Monte Christo došao u posjet Danglarsu. Gospodin Danglars
nije bio kod kuće, ali grofu su ponudili da će ga najaviti barunici,
što je on prihvatio.
Od one večeri u Auteuilu i događaja koji su se na nju nadovezali,
gospođa Danglars uvijek bi nervozno zadrhtala kad bi netko izgovorio
ime grofa Monte Christa. A ako se nakon toga grof ne bi pojavio, njen
bi se bolan osjećaj još više pojačao. Naprotiv, ako bi se grof pojavio,
njegovo vedro lice, njegove sjajne oči, njegova ljubaznost i udvornost
prema gospođi Danglars ubrzo bi odagnali i posljednje tragove straha.
Barunici se činilo nemogućim da bi jedan čovjek tako ugodne vanjšti­
ne mogao gajiti neke zle namjere protiv nje. Uostalom, i najpokva-
renija srca nc mogu vjerovati u zlo koje se ne bi zasnivalo na nekom
interesu. Zlo koje nikome ne donosi koristi bez razloga se odbacuje
kao nešto nevjerojatno.
Kad je Monte Christo ušao u budoar u koji smo već jednom bili uveli
naše čitatelje i u kojem je barunica prilično uznemireno pregledavala
crteže koje joj je pružila njena kći pošto ih je i sama razgledala s go­
spodinom Cavalcantijem, njegov je dolazak djelovao na barunicu kao
i uvijek, i ona ga je primila sa smiješkom iako se bila zbunila kad je
čula njegovo ime.
Grof je jednim pogledom obuhvatio cijelu scenu.
Pokraj barunice, koja je bila gotovo ispružena na ležaljci, sjedila je
Eugenija, a pred njom je stajao Cavalcanti.
Cavalcanti, odjeven u crno kao kakav Goetheov junak, u lakiranim
cipelama i bijelim svilenim čarapama, popravljao je svojom prilično
bijelom i prilično njegovanom rukom plavu kosu u kojoj je zablistao
dijamant što ga je taj tašti mladić, usprkos savjetima grofa Monte
Christa, nosio na malom prstu.
Te svoje pokrete mladić je popraćao čeznutljivim pogledima što ih je
bacao na gospođicu Danglars i uzdasima koje je slao na istu adresu
kao i poglede.
Gospođica Danglars bila je uvijek ista, to jest lijepa, hladna i podru­
gljiva. Njoj nije izmakao ni jedan od tih Andreinih pogleda, nijedan od
njegovih uzdaha. Reklo bi se da su se oni odbijali o Minervin oklop,
oklop za koji neki filozofi tvrde da je ponekad štitio grudi pjesnikinje
Sapfe.
Eugenija hladno pozdravi grofa i iskoristi prvi trenutak kad se razve­
zao razgovor da se povuče u svoju sobu za učenje, odakle su se uskoro
začula dva podrugljiva i bučna glasa pomiješana s prvim akordima gla-

190
 Druga knjiga

sovira, iz čega je Monte Christo lako zaključio da je gospođici milije

društvo njene učiteljice glazbe gospođice Lujze d’Armilly nego njego­
vo društvo ili društvo gospodina Cavalcantija.
Dok je razgovarao s gospođom Danglars i naoko bio sav zaokupljen
tim ugodnim razgovorom, grofu nije izmakla briga koju je pokazivao
gospodin Andrea Cavalcanti i način na koji je izražavao svoje divljenje
slušajući glazbu na vratima koja se nije usuđivao prijeći.
Uskoro se vratio bankar. Njegov prvi pogled bio je, doduše, upućen
Monte Christu, ali je drugi uputio Andrei.
Sto se tiče njegove žene, pozdravio ju je onako kako neki muževi
običavaju pozdravljati svoje žene, na način o kojem bi neženje mogli
dobiti stanovitu predodžbu tek kad bi se objavila opsežna zbirka bra­
čnih običaja.
■— Zar vas gospođice nisu pozvale da svirate s njima? — zapita Dan­
glars Andreu Cavalcantija.
—- Na žalost, nisu, gospodine — odgovori Andrea i uzdahne još zna­
čajnije nego inače.
Danglars se odmah zaputi prema vratima djevojčine sobe i otvori ih.
Kroz otvorena vrata vidjele su se obje djevojke kako sjede na istoj sto­
lici pred glasovirom. Svirale su svakako jednom rukom, na način koji
su same izmislile, i tako se uvježbavale u njemu da su mogle pobuditi
pozornost svojim sviranjem.
— Što li je to? — zapita bankar svoju kćer. — Zar smo mi ostali
isključeni?
I on povede mladića u mali salon i, bilo slučajno, bilo namjerno, vrata
su se za Andreom zatvorila tako da grof i barunica s mjesta na kojem
su sjedili nisu mogli ništa vidjeti, ali kako je bankar ušao zajedno s
Andreom, gospođa Danglars kao da na to nije obraćala pozornost.
Ubrzo za tim grof začuje Andrein glas uz zvukove glasovira kojim je
pratio jednu korzikansku pjesmu.
Dok je grof, smiješeći se, slušao tu pjesmu, koja ga je navela zaboraviti
Andreu kako bi se sjetio Benedetta, gospođa Danglars je hvalila Monte
Christu hladnokrvnost svoga muža koji je tog jutra saznao da je u steča­
ju jedne milanske tvrtke izgubio tri ili četiri stotine tisuća franaka.
I doista, ta je pohvala bila zaslužena. Jer da grof nije saznao za to od
grofice na neki drugi način kojim je sve saznavao, s barunova lica ne
bi mogao pročitati ništa.
— Dobro! — pomisli Monte Christo. — Sad je već počeo sakrivati
svoje gubitke, a još prije mjesec dana hvalio se njima. Zatim reče
glasno:

191
Grof Monte Christo

— O, gospođo, gospodin Danglars tako dobro poznaje burzu da će na

njoj uvijek namaknuti ono što je izgubio na drugoj strani.
— Vidim da ste i vi u onoj istoj zabludi u kojoj su i svi ostali — reče
gospođa Danglars.
— A koja je to zabluda? — zapita Monte Christo.
— Zabluda da gospodin Danglars igra na burzi, dok on, naprotiv, ni­
kada ne igra.
— Ah da, istina, gospođo; sjećam se da mi je to spomenuo gospodin
Debray... Ali kad sam ga već spomenuo, stoje s gospodinom Debray-
om? Već ga tri ili četiri dana nigdje nisam vidio.
— Ni ja ga nisam vidjela — reče gospođa Danglars upravo čudesno
mirno... Ali vi ste započeli jednu rečenicu koju niste završili.
-— Koju?
— Rekli ste da vam je gospodin Debray spomenuo...
— Ah da, gospodin Debray mi je spomenuo da zapravo vi robujete
demonu igre.
— To me je veselilo neko vrijeme, priznajem — reče gospođa Dan­
glars — ali sad me više ne veseli.
— Ali niste u pravu, gospođo. E, Bože moj, sreća je tako hirovita, i kad
bih ja bio žena, i to još kojim slučajem žena jednog bankara, ma koliko
bih vjerovao u sreću svog muža, jer u špekulacijama, kao što znate, sve
je sreća ili nesreća... dakle, kao što sam rekao, ja bih svakako nastojao
osigurati sebi vlastiti imutak, pa makar morao, da bih to postigao, pre­
dati svoj interes u ruke koje bi mom mužu bile potpuno nepoznate.
Gospođa Danglars nije se mogla svladati da ne pocrveni.
— Eto — reče Monte Christo kao da to nije primijetio — govori se o
dobrom poslu koji su jučer neki napravili s napuljskim obveznicama.
— Ja ih nemam reče brzo barunica — i nikada ih nisam ni imala. Ali,
doista, zašto da razgovaramo o burzi — mogao bi tko pomisliti da smo
dva burzovna mešetara. Porazgovarajmo radije malo o jadnim Ville-
fortovima, koje je upravo ovih dana snašla tako zla kob.
— Pa što im se dogodilo? — zapita Monte Christo sa savršenom pro-
stodušnošću.
— Pa vi to sigurno znate. Tek što su izgubili gospodina de Saint Mera-
na, tri ili četiri dana nakon što je krenuo na put izgubili su i markizu,
tri ili četiri dana od njezina dolaska u Pariz.
— Ah, istina — reče Monte Christo — čuo sam to. Ali, kao što je Kla-
udije rekao Hamletu, to je zakon prirode: njihovi su očevi umrli prije
njih, i oni su ih oplakivati; oni su umrli prije svojih sinova, i njihovi će
ih sinovi oplakivati.

192
 Druga knjiga

— Ali to još nije sve.

— Kako? To još nije sve?
— Ne. Vi znate da su oni udavali svoju kćer...
— Za gospodina Franza d’Epinayja... Pa zar je ta ženidba propala?
— Čini mi se da im je jučer ujutro Franz vratio zadanu riječ.
— Ah, doista?!...A zna li se zašto je to učinio?
— Ne zna se.
— Sto mi to ne govorite, gospođo? A kako je gospodin Villefort po­
dnio sve te udarce?
— Podnio ih je kao i uvijek, stoički.
U taj čas vrati se Danglars.
— Eh — reče barunica — vi ostavljate gospodina Cavalcantija nasamo
sa svojom kćeri?
— A gospođica d’Armilly? — reče bankar. — Za što onda smatrate
nju?
Zatim se obrati grofu Monte Christu:
— Taj knez Cavalcanti je zgodan mladić, zar ne, gospodine grofe.
Samo, je li on doista knez?
— Za to ne jamčim — reče Monte Christo. — Njegov mi se otac
predstavljao kao markiz, i sin bi prema tome bio grof. Ali ja mislim da
njemu nije mnogo stalo do tog naslova.
-— Zašto? — zapita bankar. — Ako je knez, onda čini krivo što se time
ne hvali. Svakome treba dati što ga pripada. Ja ne volim kad netko taji
svoje podrijetlo.
— O, vi ste čisti demokrat — reče Monte Christo osmjehnuvši se.
— Ali imate li na pameti — reče barunica — čemu se izlažete? Kad
bi slučajno došao gospodin Albert de Morcerf, našao bi gospodina
Cavalcantija u sobi u koju on, Eugenijin zaručnik, još nikada nije smio
ući.
— Dobro ste rekli: kad bi slučajno došao — odgovori bankar — jer
ga vidimo tako rijetko da bi se s pravom moglo reći da ga samo slučaj
dovodi k nama.
— Bilo kako bilo — reče na to barunica — kad bi on došao i kad bi
našao tog mladića kod vaše kćeri, mogao bi biti nezadovoljan.
— On? O, Bože moj, vi se varate. Gospodin Albert nam ne iskazuje tu
čast da bude ljubomoran na svoju zaručnicu, on je premalo voli da bi
bio ljubomoran. Uostalom, što me se tiče hoće li on biti ljubomoran
ili neće!
— Ali prema onome kako sada stvari stoje...
— Jest, prema onome kako sada stvari stoje... Hoćete li znati kako

193
Grof Monte Christo

stvari stoje? Stoje tako da je na plesu koji je davala njegova majka on

samo jednom plesao s mojom kćeri, a gospodin Cavalcanti plesao je
tri puta, ali on to nije ni opazio.
— Gospodin grof Albert de Morcerf — najavi sobar. Barunica brzo
ustane. Pošla je prema sobi za učenje da upozori svoju kćer, ali je
Danglars zaustavi.
— Ostavite, nije potrebno — reče joj.
Ona ga začuđeno pogleda. Monte Christo se pretvarao da nije ništa
primijetio.
Albert uđe. Bio je veoma lijep i veoma dobro raspoložen. Uglađeno se
naklonio grofici, Danglarsu gotovo prijateljski, a grofu srdačno. Zatim
se obratio barunici:
— Hoćete li mi dopustiti, gospođo — reče — da vas zapitam kako je
gospođica Danglars?
— Vrlo dobro, gospodine — odgovori Danglars. — Ona sad upravo
svira u svom malom salonu s gospodinom Cavalcantijem.
Albert ostade miran i ravnodušan. Možda je i osjetio neku srdžbu, ali
je osjetio da ga Monte Christo pozorno promatra.
— Gospodin Cavalcanti ima divan glas — reče. — On je izvrstan
tenor, a gospođica Eugenija prekrasan sopran, da i ne spominjemo da
ona svira na glasoviru kao Thalberg. To je, zasigurno, divan koncert.
— Istina je — reče Danglars — da se oni izvrsno slažu.
Albert kao da nije shvatio neukusnu dvosmislenost tih riječi, a gospo­
đa Danglars je pocrvenjela.
— I ja također — nastavi mladić — imam smisla za glazbu, barem
prema onome što tvrde moji učitelji. Ali ipak, što je veoma čudno­
vato, nikada nisam mogao složiti svoj glas s nekim glasom, a s jednim
sopranom još manje nego bilo s kojim drugim.
Preko Danglarsovih usana prođe brzi smiješak kojim kao da je htio
reći: Ta naljuti se već jednom.
Zatim, nadajući se vjerojatno da će postići cilj koji je želio, reče:
— Tako su knez i moja kći jučer izazvali opće divljenje. Jeste li jučer
bili ovdje, gospodine de Morcerf?
— Koji knez? — zapita Albert.
— Knez Cavalcanti — odvrati Danglars, koji je i dalje uporno davao
taj naslov mladiću.
— Ah, oprostite — reče Albert — nisam znao da je on knez. Ah! Knez
Cavalcanti je jučer pjevao s gospođicom Eugenijom? Doista, to je si­
gurno bilo prekrasno i veoma mi je žao što se nisam mogao odazvati
vašem pozivu, jer sam morao pratiti gospođu de Morcerf barunici

194
 Druga knjiga

Chateau-Renaud, gdje su pjevali njemački pjevači.

Zatim, nakon kratke šutnje, upita kao da dosad nitko nije ni spome­
nuo Eugeniju:
— Hoće li mi biti dopušteno da izrazim svoje štovanje gospođici Eu-
geniji?
— O, stanite, stanite, zaklinjem vas — reče bankar prekinuvši mla­
dića. — Čujete li ovu prekrasnu kavatinu, ta, ta, ta, ti, ta, ti, ta, ta.
To je prekrasno... sada će se svršiti... samo jednu sekundu. Izvrsno!
Bravo! Bravo!
I bankar stane frenetično pljeskati.
— Doista — reče Albert — to je izvrsno i mislim da nitko ne može
tako dobro shvatiti glazbu svoje zemlje kao što ju je shvatio knez Ca-
valcanti. Rekli ste knez, zar ne? Uostalom, ako i nije knez, učinit će ga
knezom, to je u Italiji veoma jednostavno. No, da se vratimo na naše
bogomdane pjevače; vi biste nam mogli učiniti jedno zadovoljstvo, go­
spodine Danglars. Mogli biste zamoliti gospođicu Danglars i gospodi­
na Cavalcantija da započnu neku drugu stvar, ali da im ne spominjete
da sam ja ovdje. Veliki je užitak kad je čovjek, dok sluša glazbu, malo
podalje, u polusjeni, kad ga nitko ne vidi i kad on sam ne vidi onoga
koji svira te mu, prema tome, ne može smetati i dopušta mu da se
posve preda instinktu svoga genija ili zanosu svoga srca.
Ovaj put mladićeva je hladnokrvnost posve zbunila Danglarsa.
Pozvao je Monte Christa u stranu.
— E pa — reče mu ■— što kažete za tog našeg ljubavnika?
— Bogami, čini mi se da je hladan, nema sumnje u to. Ali što ćete
kad ste dali riječ!
— Razumije se, dao sam riječ, ali s time da ću dati svoju kćer čovje­
ku koji je voli, a ne čovjeku koji je ne voli. Vidite li ga, hladan je kao
mramor, gord kao i njegov otac. Hajde, da je bogat, da ima bogatstvo
kakvo ima Cavalcanti, čovjek bi još i prešao preko toga. Bogami, ni­
sam o tome pitao svoju kćer, ali kad bi ona imala ukusa...
— O — reče Monte Christo — mene možda zasljepljuje prijatelj­
stvo koje osjećam za tog mladića, ali uvjeravam vas da je gospodin de
Morcerf divan mladić, jest, koji će vašu kćer usrećiti i koji će prije ili
kasnije postići nešto u životu. Jer, konačno, njegov otac ima izvrstan
položaj.
— Hm — promrmlja Danglars.
— Zašto sumnjate u to?
— Prošlost uvijek ostaje... mračna prošlost.
— Ali što se očeva prošlost tiče sina?

19S
Grof Monte Christo

— To je istina!
— E, vidite... neka vas to ne ljuti... Ali prije mjesec dana vi ste tu že­
nidbu smatrali izvrsnom... Shvatite, meni bi bilo veoma neugodno, jer
ste kod mene upoznali tog mladića Cavalcantija, kojega ja, ponavljam
vam, zapravo ne poznajem.
— Ali ja ga poznajem — reče Danglars — a to je dovoljno.
— Vi ga poznajete? Jeste li dobili obavijesti o njemu? — zapita Monte
Christo.
— Zar je to potrebno? Ne vidi li se na prvi pogled s kim čovjek ima
posla? Prije svega, on je bogat.
— To ne tvrdim.
— Ali vi ipak jamčite za njega.
— Za sitnicu od pedeset tisuća franaka.
— On je izvrsno odgojen.
— Hm — promrmlja sad i Monte Christo.
I muzikalan je.
— Svi su Talijani muzikalni.
— Čujte, grofe, vi niste pravedni prema tom mladiću.
— E pa, jest, moram priznati, budući da znam da ste obećali svoju
kćer Morcerfu, teško mi je kad vidim kako ga naglavce izbacujete ne
vodeći računa o njegovoj sreći.
Danglars se stane smijati.
— O, al’ ste puritanac! — reče. — Pa to se u svijetu radi danomice.
— Ali vi ne možete tek tako prekinuti, dragi moj gospodine Danglars.
Morcerfovi računaju na taj brak.
— Računaju?
— Sigurno.
— Onda neka se izjasne. Trebali biste i vi natuknuti o tome koju riječ
ocu, dragi moj grofe, jer vas tamo rado primaju.
— Ja? A gdje ste to, do vraga, primijetili?
— Pa, čini mi se na njihovu plesu. Pa da! Grofica, ponosna Mercedes,
gorda Katalonka koja će se jedva udostojiti da razgovara s najstarijim
znancima, uzela vas je za ruku i izašla s vama u vrstu, šetala s vama po
svim stazama i vratila se tek nakon pola sata.
— Ah, barune, barune — reče Albert — vi nam smetate da slušamo.
Kakvo barbarstvo za jednog obožavatelja glazbe, kao što ste vi!
— Dobro, dobro, gospodine podrugljivče — reče Danglars. Zatim se
okrene Monte Christu:
— Preuzimate na sebe da to kažete ocu?
— Vrlo rado, ako vi to želite.

196
 Druga Knjiga

— I neka se ovaj put jasno i definitivno izjasne. Prije svega, neka za­
prose od mene moju kćer, neka odrede rok kada će se obaviti vjen­
čanje i neka se izjasne o novčanim pitanjima, tako da se konačno ili
sporazumijemo ili rastanemo. Ali, razumijete, neću više nikakvog
odgađanja.
— U redu, taj će korak biti učinjen.
— Neću reći da ga čekam s osobitim zadovoljstvom, ali ipak ću ga
čekati. Jer, kao što znate, jedan bankar mora biti rob dane riječi.
— Bravo! Bravo! — vikne Morcerf, oponašajući bankara i plješćući
kad je komad bio odsviran.
Danglars je stao prijekim okom gledati Alberta kadli u sobu uđe lakaj
te mu prišapne nekoliko riječi.
— Vratit ću se — reče bankar Monte Christu — pričekajte me. Mo­
žda ću vam za koji trenutak imati nešto reći. I on izađe.
Barunica iskoristi odsutnost svojeg muža da do kraja otvori vrata sa­
lona svoje kćeri, i prisutni su mogli vidjeti kako je gospodin Andrea,
koji je sjedio s gospođicom Eugenijom za glasovirom, skočio kao da ga
je odbacila kakva opruga.
Albert se, smiješeći se, pokloni gospođici Danglars, koja mu, ne poka­
zujući nikakva znaka zbunjenosti, uzvrati hladno kao i obično.
Na Cavalcantiju se jasno vidjelo da je zbunjen. On se nakloni Morcer-
fu, koji mu uzvrati pozdrav napravivši što je mogao neuljudnije lice.
Tada Albert stane pretjerano hvaliti glas gospođice Danglars, izjavivši
da mu je, poslije ovoga što je upravo čuo, neobično žao što nije prisu­
stvovao priredbi prošle večeri.
Cavalcanti, prepušten sam sebi, uze u stranu Monte Christa.
— Hajde — reče gospođa Danglars — sada je dosta glazbe i tih pohva­
la, dođite da popijemo čaj.
— Dođi, Lujzo — reče gospođica Danglars svojoj prijateljici.
Prešli su u susjedni salon, gdje je doista već bio poslužen čaj.
Upravo u času kad su, prema engleskom običaju, počeli stavljati žliči­
ce u šalice s čajem, otvoriše se vrata i pojavi se Danglars, očito veoma
uzrujan.
Monte Christo je bolje nego drugi primijetio tu uzrujanost te je upra­
vio upitni pogled u bankara.
— Upravo se vratio moj teklič iz Grčke.
— Vidi, vidi! — reče grof. — I zato su vas pozvali?
— Jest.
— Pa kako je kralju Otonu? — zapita Albert što je mogao veselijim
glasom.

197
Grof Morite Christo

Danglars ga pogleda poprijeko i ne odgovori, a Monte Christo se okre­

ne kako bi sakrio izraz sažaljenja koji se pojavio na njegovu licu i go­
tovo istog časa nestao.
— Mi ćemo otići zajedno, zar ne? — upita Albert grofa.
— Jest, ako hoćete — odgovori mu grof.
Albert nije shvaćao onaj Danglarsov pogled. Zato se obratio Monte
Christu, koji ga je bio savršeno razumio.
— Jeste li vidjeli kako me je pogledao? — zapita Albert grofa.
— Jesam — odgovori grof. — Pa zar vi nalazite nešto posebno u tom
pogledu?
— Svakako. Ali što hoće s tim svojim vijestima iz Grčke?
— Zašto mislite da bih ja to mogao znati?
— Zato što pretpostavljam da održavate veze s tom zemljom!
Monte Christo se osmjehne kao što ljudi uvijek čine kad žele izbjeći
odgovor.
— Gledajte — reče Albert — upravo ide k vama. Ja idem gospođici
Danglars, pohvaliti njenu sliku, a za to vrijeme otac će imati vremena
da razgovara s vama.
— Budete li je hvalili, pohvalite onda i njen glas — reče Monte
Christo.
— To ne. Zbog glasa bi je pohvalio i svatko drugi.
— Dragi moj vicomte — reče Monte Christo — vi se upravo razme-
ćete svojom uljudnošću.
Albert pođe prema Eugeniji sa smiješkom na usnama.
Danglars je, međutim, prišao Monte Christu i šapnuo mu u uho:
— Vi ste mi dali izvrstan savjet — reče. — Čitava jedna strašna priča
vezana je uz samo dvije riječi: Fernand i Janjina.
— Ta nemojte?! — začudi se Monte Christo.
— Jest, ispričat ću vam to. Ali odvedite mladića. Bilo bi mi odviše
neugodno sada ostati s njim.
— Učinit ću to, on će me pratiti. A sada, je li još potrebno da vam
pošaljem oca?
— Više nego ikada.
— Dobro. Grof dade znak Albertu.
Oni se obojica poklone damama i izađu. Albert s izrazom potpune
ravnodušnosti prema preziru gospođice Danglars, a Monte Christo
tek pošto je još jednom ponovio gospođi Danglars svoj savjet o opre­
znosti koju mora imati supruga jednog bankara želi li osigurati svoju
budućnost.
Gospodin Cavalcanti ostao je kao pobjednik na bojnom polju.

198
 Druga knjiga

39. Hajdeja
Kočija grofa Monte Christa nije još pravo zaokrenula iza ugla bulevara
kad se Albert okrenu prema grofu, prasnuvši u grohotan smijeh, koji
je bio odviše bučan a da bi mogao biti posve neusiljen.
— E pa dobro — reče on — sad ću vas pitati kao što je kralj Karlo IX.
pitao Katarinu Medici poslije Bartolomejske noći: »Sto mislite, jesam
li dobro odigrao svoju malu ulogu?«
— U kom pogledu? — zapita grof.
— Pa u pogledu mog takmaca kod gospodina Danglarsa.
— Kakvog takmaca?
— Lijepog li pitanja! Kakvog takmaca!? Pa vašeg štićenika, gospodina
Andree Cavalcantija.
— O, manite se neukusnih šala, vicomte! Ja nipošto ne štitim gospo­
dina Cavalcantija, a najmanje pred Danglarsovima.
— I ja bih vam zbog toga sigurno prigovorio kad bi tom mladiću bila
potrebna zaštita. Ali, na sreću po mene, on može i bez nje.
— Kako? Vi mislite da se on udvara?
— Mogu vam jamčiti da je tako. On koluta očima kao kakav patnik i
pjeva kao zaljubljeni kanarinac.
Ponosne Eugenije ruku on bio htio. Vidite, počinjem govoriti u stiho­
vima! Časna riječ, nisam ja kriv za to. Ali svejedno, ponavljam: Pono­
sne Eugenije ruku on bi htio.
— Pa zašto vam to smeta kad oni računaju samo na vas?
— Ma što vi to govorite, dragi grofe? Zar niste vidjeli kako su se s
dvije strane ponijeli prema meni?
— Kako s dvije strane?
— Pa razumije se: gospođica Eugenija jedva da mi je i odgovorila, a
gospođica d’Armilly, njena pouzdanica, ni nije mi odgovorila.
— Jest, ali zato vas otac obožava — reče Monte Christo.
— On? Baš naprotiv, on mi je zadao stotinu uboda bodežom u srce.

199
Grof Monte Christo

Doduše, bili su to bodeži kojima se oštrice uvlače u dršku, bodeži

kakvima se ubija u kazalištu, ali on je mislio da su pravi.
— Ljubomora je dokaz ljubavi.
•— Jest, ali ja uopće nisam ljubomoran.
— On je ljubomoran. Na koga? Na Debraya?
— Ne, nego na vas.
— Na mene? Kladio bih se da mi je prije osam dana zatvorio pred
nosom vrata svoje kuće.
— Varate se, dragi moj vicomte. __________ ________________ _____
— Možete li to dokazati?
Hoćete li?
— Jest.
— Povjereno mi je da zamolim gospodina grofa de Morcerfa da se
konačno izjasni gospodinu barunu.
— Tko vam je to povjerio?
— Sam barun.
— O! — reče Albert ulagujući se. — Vi to nećete učiniti, zar ne,
gospodine grofe.
— Vi se varate, Alberte, ja ću to učiniti, jer sam obećao.
— Slušajte — reče Albert uzdahnuvši — čini se da biste vi svakako
htjeli oženiti me.
— Htio bih biti dobar sa svima. Ali kad već spomenuste Debraya, više
ga ne viđam kod barunice.
-— Bilo je svađe.
— S barunicom?
— Ne, s gospodinom.
— On je, dakle, nešto primijetio?
— Ah, to je izvrsna šala!
— Vi, dakle, mislite da je za to znao? — zapita Monte Christo s pre­
krasnom prostodušnošću.
— Pa odakle vi dolazite, dragi grofe?
— Iz Konga, ako vam je po volji.
— To još nije dovoljno daleko.
— Pa otkud da ja znam kakvi su pariški muževi?
— E, dragi grofe, muževi su posvuda isti. Ako ste upoznali jednoga u
bilo kojem kraju svijeta, poznajete ih sve.
— Pa zbog čega su se onda mogli posvađati Danglars i Debray? Činilo
se da se oni vrlo dobro slažu — reče Monte Christo, ponovno glumeći
ravnodušnost.
— E, vidite, tu smo došli do tajni božice Izide, a one meni nisu po-

200
 Druga knjiga

znate. Kad jednom gospodin Cavalcanti sin bude član obitelji, pitat
ćete njega.
Kočija se zaustavi.
— Eto smo stigli — reče Monte Christo. — Tek je deset i pol; popnite
se, dakle, k meni.
— Vrlo rado.
— Poslije ćete se mojom kočijom odvesti kući.
— Ne, hvala, moja kočija mora ići za nama.
— Doista, evo je — reče Monte Christo nakon što je izišao iz kočije.
Obojica uđoše u kuću. Salon bijaše osvijetljen, i oni uđu unutra.
— Baptistin, pripremite nam čaj — reče Monte Christo.
Baptistin izađe bez riječi. Dvije sekunde kasnije vrati se noseći čaj na
poslužavniku koji, poput onih užina u vilinskim pričama, kao da je
iskrsnuo iz zemlje.
— Doista — reče Morcerf — ono čemu se ja divim kod vas, to nije
vaše bogatstvo, jer možda ima ljudi koji su bogatiji od vas, i nije vaša
duhovitost, jer Beaumarchais, ako već nije bio duhovitiji od vas, bio
je ipak duhovit kao vi; ono čemu se divim, to je način na koji vas
poslužuju, bez ijedne riječi, u jednoj minuti, u jednoj sekundi, kao
da vi zvonom kazujete što hoćete i kao da je ono što hoćete uvijek
spremno.
— To što kažete pomalo je i istina. Moja posluga zna moje navike. Na
primjer, sada ćete vidjeti: želite li nešto uz ovaj čaj?
— K vragu, htio bih pušiti.
Monte Christo priđe gongu i udari jednom.
Nakon jedne sekunde otvore se jedna skrivena vrata i pojavi se Alija
noseći dva čibuka napunjena izvrsnim latakijskim duhanom.
— Pa to je nevjerojatno — reče Morcerf.
— Ali ne, ni govora, to je sasvim jednostavno — odgovori Monte
Christo. — Ali ja znam da uz čaj ili kavu obično pušim; on zna da
sam se vratio s vama, i čeka da ga pozovem te pogađa zašto ga zovem,
a kako je on iz zemlje u kojoj se gostoprimstvo izražava prije svega
lulom, donio je dvije lule.
— Doista, to je objašnjenje posve uvjerljivo. Ali jednako je tako istina
da samo kod vas... o, ali što ja to čujem?
I Morcerf se nagne prema vratima kroz koja su doista dolazili zvukovi
nalik na zvukove gitare.
— Bogami, dragi moj vicomte, vi ste večeras osuđeni da slušate gla­
zbu. Utekli ste od glasovira gospođice Danglars da biste naletjeli na
Hajdejine gusle.

201
Grof Monte Christo

— Hajdeja! Kakvo krasno ime! Znači da doista postoje žene koje se

zovu Hajdeja, a ne samo u Byronovim pjesmama?
— Razumije se. Ime Hajdeja je, doduše, vrlo rijetko u Francuskoj, ali
prilično je često u Albaniji i Epiru. A znači, otprilike, krepost, skro­
mnost, nevinost. To je nešto kao krsno ime, kako kažu Parižani.
— O, kako je to divno! — reče Albert. — Kako bih ja rado vidio
da se naše Francuskinje zovu gospođica Dobrota, gospođica Šutnja,
gospođica Kršćansko Milosrđe! Zamislite, kad bi se gospođica Dan-
glars, umjesto da se zove Klara Marija Eugenija, kao što se zove, zvala
gospođica Skromnost Čednost Nevinost Danglars, kakav bi to dojam
učinilo pri najavljivanju zaruka!
— Ta ne budite ludi! — reče grof. — Nemojte se šaliti tako glasno,
Hajdeja bi vas mogla čuti.
— I ona bi se naljutila?
— Ne bi — odgovori grof ponosno.
— Je li ona dobra? — zapita Albert.
— To nije dobrota, to je dužnost: jedna se robinja nikada ne ljuti na
svog gospodara.
— Ma dajte! Nemojte se šaliti. Pa zar još ima robinja?
— Naravno da ih ima, jer Hajdeja je moja robinja.
— Doista, vi ne radite ništa i nemate ništa kao drugi. Robinja gospo­
dina grofa Monte Christa! To je u Francuskoj zbilja neobičan položaj.
Ako i na nju trošite prema svom običaju, onda joj taj položaj sigurno
donosi sto tisuća talira na godinu.
— Sto tisuća talira! To jadno dijete imalo je nekoć mnogo više. Kad je
došla na svijet, ona je bila okružena blagom pred kojim se može sakriti
blago iz »Tisuću i jedne noći«.
Znači da je ona doista kneginja?
— Pogodili ste, i to jedna od najvećih u svojoj zemlji.
— To sam i mislio. Ali kako je jedna velika kneginja postala robinja?
— Kao što je Dioniz Tiranin postao učitelj. Ratna sreća, gospodine
vicomte, hir sudbine.
— A njeno puno ime je tajna?
— Jest, za sve ljude, ali ne za vas, dragi vicomte, koji ste moj prijatelj,
i šutjet ćete o tome, zar ne, ako mi to obećate.
— O, dajem vam časnu riječ.
— Vi znate što se dogodilo s janjinskim pašom?
— Ali-Tebelinom? Razumije se da znam, ta moj je otac stekao bogat­
stvo u njegovoj službi.
— Ah da, istina, na to sam zaboravio.

202
 Druga knjiga

— E pa, što je Hajdeja Ali-Tebelinu?

— Ona mu je kći.
— Kako, kći Ali-paše?
— I lijepe Vasilike?
— I ona je vaša robinja?
— O, Bože moj, jest.
— Kako to?
— Sasvim jednostavno. Kupio sam je jednog dana na trgu robova u
Carigradu.
— Pa to je prekrasno! Kad je čovjek s vama, dragi grofe, onda ne
živi, nego sanja. A sada, čujte, zamolio bih vas nešto, ali je to previše
indiskretno.
— Samo pitajte.
— Ali, budući da vi izlazite s njom, budući da je vodite u Operu...
— Pa što?
— Doista se smijem usuditi to vas zamoliti?
— Možete me zamoliti što god hoćete.
— E pa, dragi grofe, predstavite me svojoj kneginji.
— Vrlo rado. Ali postavljam dva uvjeta.
— Unaprijed ih prihvaćam.
— Prvi je uvjet da nikada nikome ne spomenete da ste joj bili pred­
stavljeni.
— Vrlo dobro. Prisežem — reče Morcerf, ispruživši ruku.
— Drugi je uvjet da joj ne kažete da je vaš otac bio u službi njezina
oca.
— Prisežem i na to.
— Izvrsno, vicomte. Vi ćete se držati tih dviju prisega, zar ne?
— O, razumije se — reče Albert.
— Vrlo dobro. Poznajem vas kao čovjeka koji drži do svoje časti.
Grof ponovo udari o gong. Alija se pojavi.
— Obavijesti Hajdeju — reče mu grof— da ću doći na kavu k njoj
i reci joj da je molim dopuštenje da joj predstavim jednog svog
prijatelja.
Alija se nakloni i izađe.
— Dakle, da se sporazumijemo: nemojte joj postavljati nikakva izra­
vna pitanja, dragi vicomte. Ako želite nešto znati, pitajte mene, pa ću
je ja zapitati.
— U redu.
Alija se pojavi treći put i podigne zastor na vratima kako bi pokazao
svom gospodaru i Albertu da mogu proći.

203
Grof Monte Christo

— Uđimo — reče Monte Christo.

Albert zagladi rukom kosu i poravna svoj brk, grof uzme šešir, stavi
rukavice i pođe ispred Alberta u odaje koje je Alija čuvao kao neka
predstraža i koje su branile, kao vojnici na stražarskom mjestu, tri
francuske sobarice kojima je zapovijedala Myrta.
Hajdeja je čekala u prvoj odaji, koja je bila salon, široko otvorenih
očiju od iznenađenja, jer je to bilo prvi put da je jedan muškarac, osim
Monte Christa, ulazio k njoj. Sjedila je na jednoj sofi, u kutu salona,
prekriživši noge ispod sebe. Bila je, da tako kažemo, napravila pravo
gnijezdo od prugastih i izvezenih svilenih tkanina, najraskošnijih što
ih ima na istoku. Pokraj nje bilo je glazbalo čiji su je zvuci odali. Bila
je vrlo lijepa.
Opazivši Monte Christa, ona se digne s onim dvostrukim smiješkom
majke i ljubavnice koji joj je bio svojstven. Monte Christo joj priđe,
pruži joj ruku, na koju ona, po običaju, pritisne svoje usne.
— Koga mi to dovodiš? — zapita na grčkom jeziku djevojka Monte
Christa. — Prijatelja, običnog znanca ili neprijatelja?
— Prijatelja — reče Monte Christo, također na grčkom jeziku.
— Kako se zove?
— Grof Albert. To je onaj mladić kojeg sam izbavio iz ruku rimskih
razbojnika.
— Na kojem jeziku hoćeš da govorim?
Monte Christo se obrati Albertu.
— Znate li novogrčki? — zapita mladića.
— Na žalost — reče Albert — ne znam ni starogrčki, dragi grofe.
Nikada Homer i Platon nisu imali jadnijeg, usudio bih se čak reći,
nedostojnijeg učenika.
— Onda — reče Hajdeja, dokazujući tim svojim pitanjem da je ra­
zumjela Monte Christovo pitanje i Albertov odgovor — da govorim
francuski ili talijanski, ako moj gospodar uopće želi da govorim?
Monte Christo se načas zamisli.
— Govorit ćeš talijanski — reče joj.
Zatim se okrene Albertu.
— Šteta što ne razumijete novogrčki ili starogrčki, jer Hajdeja prekra­
sno govori oba ta jezika. To jadno dijete morat će govoriti pred vama
talijanski, zbog čega ćete možda dobiti krivu predodžbu o njoj.
On dade Hajdeji znak.
— Budi mi dobrodošao, prijatelju, koji dolaziš s mojim gospodarom
— reče djevojka izvrsnim toskanskim narječjem, s onim blagim rim­
skim naglaskom zbog kojega je jezik Danteov jednako tako zvučan kao

204
 Druga knjiga

i jezik Homerov. — Alija, kavu i lule.

I Hajdeja dade Albertu rukom znak da priđe dok je Alija izlazio kako
bi izvršio djevojčinu zapovijed.
Alija se vrati noseći kavu i čibuke. Sto se tiče gospodina Baptistina,
njemu nije bilo dopušteno ulaziti u ove odaje.
Albert odbije uzeti lulu koju mu je ponudio Nubijac.
— O, uzmite, uzmite — reče Monte Christo. — Hajdeja je gotovo
jednako toliko civilizirana kao kakva Parižanka: havane ne voli, jer ne
podnosi neugodne mirise, ali orijentalni duhan prekrasno miriše, kao
što znate.
Alija izađe.
Šalice za kavu bile su već pripremljene, samo su uz Albertovu donijeli
još i posudu sa šećerom. Monte Christo i Hajdeja pili su taj arapski
napitak na arapski način, bez šećera.
Hajdeja ispruži ruku i uhvati vršcima svojih malih, ali izduženih ru­
žičastih prstiju šalicu od japanskog porculana, koju prinese ustima s
nevinim zadovoljstvom djeteta koje pije ili jede nešto što jako voli.
U taj čas uđoše dvije sobarice noseći dva pladnja s čašama i šerbetom,
koje staviše na dva mala stolića pripremljena u tu svrhu.
— Dragi moj domaćine, i vi signora — reče Albert talijanski — opro­
stite mi moje zaprepaštenje. Ja sam sav zbunjen, što je i prilično ra­
zumljivo, jer sam, evo, u srcu Pariza našao Orijent, i to pravi Orijent,
na žalost ne onakav kakav sam vidio, nego onakav kakav sam samo za­
mišljao. Još maloprije čuo sam kotrljanje omnibusa i cinkanje zvonaca
prodavača limunade. O, signora, zašto ne znam govoriti grčki, jer bi
mi taj razgovor s vama, u ovoj čarobnoj okolini, bio sastavni dio jedne
večeri koju nikada neću zaboraviti.
— Ja govorim dovoljno dobro talijanski da mogu razgovarati s vama,
gospodine — reče Hajdeja posve mirno. — I ako volite Orijent, ja ću
učiniti sve što je u mojoj moći da ga ovdje nađete.
— O čemu bih mogao govoriti? — upita Albert šaptom Monte
Christa.
— Pa o čemu god hoćete. O svojoj zemlji, o svojoj mladosti, o svojim
uspomenama. Zatim, ako vam je to milije, o Rimu, Napulju i Firenci.
— O — reče Albert — bila bi šteta da čovjek s jednom Grkinjom ra­
zgovara o svemu onome o čemu bi razgovarao s kakvom Parižankom.
Dopustite mi da razgovaram s njom o Orijentu.
— Pa dajte, dragi Alberte, to je za nju najmiliji razgovor.
Albert se ponovo okrene Hajdeji.
— Koliko je signori bilo godina kad je otišla iz Grčke?

205
Grof Monte Christo

— Bilo mi je pet godina — odgovori Hajdeja.

— I vi se sjećate svoje domovine? — zapita Albert.
— Kad zatvorim oči, ponovno vidim sve što sam jednom vidjela.
— A koje je najranije razdoblje kojega se još sjećate?
— Vrijeme kada sam jedva prohodala. Moja majka, koja se zvala Va-
silika — Vasiliki znači kraljevski — nadoda djevojka podigavši glavu
— moja me je majka uzela za ruku pa smo, pokrivene velom, pošto
smo stavile na dno jedne vreće sve zlato koje smo imale, pošle moliti
milostinju za zatvorenike, govoreći: Tko daje siromasima, daje za vje­
čni život. Zatim, kad je naša vreća bila puna, vratile smo se u palaču
i, ne govoreći ništa mome ocu, poslale sav taj novac koji smo dobile
od ljudi što su nas smatrali siromasima igumanu samostana, koji ga je
podijelio zatvorenicima.
— A koliko vam je tada biio godina?
— Tri godine odgovori Hajdeja.
Monte Christo se okrene Hajdeji i obrvom joj dade znak da obrati
najveću pozornost na ono što će joj reći. Zatim joj reče na grčkom:
— Pripovijedaj nam o sudbini svoga oca, ali ni riječi o izdajniku i nje­
govu izdajstvu.
Hajdeja duboko uzdahne i mračan oblak prijeđe preko njezina, tako
čistog čela.
— Sto ste joj rekli? — zapita Morcerf sasvim tiho.
— Ponovio sam joj da ste vi moj prijatelj i da ne treba ništa skrivati
pred vama.
— Prema tome — reče Albert — ovo pobožno skupljanje za sužnjeve
je vaše prvo sjećanje. A koje je drugo?
— Drugo? Vidim se u sjeni smokava, pokraj jezera čiju treperavu po­
vršinu još i sada kao da gledam kroz lišće. Pod najstarijim stablom,
koje je imalo najgušću krošnju, sjedili smo na jastucima moj otac i
ja, nejako dijete, dok je moja majka bila ispružena do očevih nogu.
Ja sam se igrala s njegovom bijelom bradom koja mu je dosezala do
grudi i s handžarom s dijamantima ukrašenim drškom koji mu je bio
za pojasom. Zatim se sjećam kako je, s vremena na vrijeme, dolazio k
njemu neki Albanac koji mu je govorio nešto na što ja nisam obraćala
pozornost i kojem je on odgovarao uvijek istim glasom: »Ubijte!« ili
»Pomilujte!«.
— To je neobično — reče Albert — čuti gdje takve stvari izgovaraju
usta jedne djevojke, i to ne u kazalištu, gdje čovjek sam sebi kaže: ovo
je samo izmišljotina. Pa kako vam — zapita Albert — izgleda Francu­
ska u usporedbi s tim pjesničkim obzorjem i čudesnim daljinama?

206
 Druga knjiga

— Mislim da je to lijepa zemlja — reče Hajdeja — ali ja vidim Fran­

cusku onakvu kakva jest, jer je vidim očima odrasle žene, dok mi
se, naprotiv, čini da je moja zemlja, koju sam vidjela samo djetinjim
očima, uvijek obavijena nekom blistavom ili mračnom maglom, već
prema tome gledaju li je moje oči kao slatku domovinu ili kao mjesto
gorkih patnji.
— Tako mladi, signora — reče Albert predajući se i nehotice moći
banalnih fraza — i kako ste mogli trpjeti?
Hajdeja skrene pogled prema Monte Christu, koji joj dade neprimje­
tan znak i promrmlja:
— Pričaj.
— Pričajte, pričajte, signora — reče Albert — kunem vam se da mi
vaše pričanje čini neopisivo zadovoljstvo.
Hajdeja se žalosno osmjehne.
— Vi, dakle, hoćete da prijeđem i na ostale svoje uspomene?
— zapita.
— Zaklinjem vas — odgovori Albert.
— E pa dobro. Kad su mi bile četiri godine, jedne noći, u janjinskoj
palači, moja me majka probudila i podigla s jastuka na kojima sam
spavala. Otvorivši oči, vidjela sam da su njene oči pune suza.
Ponijela me je ne progovorivši ni riječi.
Kad sam vidjela majku kako plače, počela sam i ja plakati.
— »Tiho, dijete!« rekla mi je ona.
Ja sam često, usprkos majčinim tješenjima i opomenama, hirovita kao
što već djeca jesu, nastavljala plakati. Ali ovaj put u majčinu je glasu
bio takav izraz straha da sam istog trena ušutjela. Ona se žurila noseći
me na rukama. Tada sam vidjela kako silazimo niz široke stepenice.
Ispred nas niz te su stepenice silazile ili, bolje reći, jurile sve žene
moga oca, noseći kovčege, vreće, nakit, dragulje, vrećice sa zlatom.
Hajdeja zatrese glavom, problijedjevši pri samom sjećanju na taj
događaj.
— Vjerujte mi, bilo je nečeg zloslutnog — nastavi ona — u toj dugoj
povorci robinja i žena što su još glavinjale probuđene iz sna, ili se bar
meni činilo da svi još napola spavaju, jer se i sama nisam još pravo
razbudila. »Zurite se!« viknuo je neki glas u dnu hodnika. Ja sam za­
drhtala od tog glasa. Bio je to glas moga oca. On je išao posljednji,
odjeven u svoju sjajnu odjeću, i držao je u ruci karabin koji mu je
poklonio vaš car. Podupirući se o svog miljenika Selima, tjerao nas je
pred sobom kao što pastir tjera preplašeno stado.
— Moj je otac — reče Hajdeja podigavši glavu — bio onaj slavni čo-

207
Grof Monte Christo

vjek kojega je Europa poznavala pod imenom Ali-Tebelina, janjinskog

paše, i pred kojim je drhtala cijela Turska.
Albert, ne znajući ni sam zašto, zadršće kad je čuo te riječi izgovorene
s nekim neopisivim ponosom i dostojanstvom.
— Doskora smo se zaustavili — nastavi Hajdeja. — Bili smo podno
stepenica, na obali nekog jezera. Mene je majka pritiskala uz uzdrhta-
le grudi, a na dva koraka iza nas vidjela sam svog oca koji je bacao na
sve strane uznemirene poglede.
Pred nama su bile četiri mramorne stepenice, a uz posljednju od njih
njihao se čamac. Ukrcali smo se u čamac. Sjećam se da su vesla bez
šuma dodirivala vodu. Nagnula sam se da ih pogledam: bila su umo­
tana u pojaseve naših stražara. Osim veslača, u čamcu su bile samo
žene, moj otac, moja majka, Selim i ja. Naš je čamac jurio poput
vjetra. »Zašto čamac ide tako brzo?« zapitala sam majku. »Tiho, dijete
moje«, odgovorila mi je ona. »To je zato što bježimo.«
Ja to nisam razumjela. Zašto bi bježao moj otac, on koji je bio sve­
moćan, pred kojim su inače bježali drugi i čije je geslo bilo: »Mrze
me, znači da me se boje«. Ali moj je otac doista bježao preko jezera.
Tek mi je kasnije rekao da je posada janjinske palače, kojoj je dojadila
dugotrajna služba...
Pritom Hajdeja zaustavi svoj izražajni pogled na Monte Christu, koji
nije skidao pogleda s njenih očiju. I djevojka nastavi polako, kao netko
tko razmišlja ili hoće nešto prešutjeti.
— Rekli ste, signora — primijeti Albert — da se janjinska posada,
kojoj je dojadila dugotrajna služba...
—...upustila u pregovore sa seraskerom Kuršidom, kojeg je sultan
poslao da se dočepa mog oca. Baš u to vrijeme moj je otac, pošto
je poslao sultanu jednog francuskog oficira u kojeg je imao potpuno
povjerenje, odlučio povući se u utočište koje je sebi već odavno bio
pripremio i koje je on nazivao katafigion, to jest zaklonište.
— A sjećate li se imena tog oficira, signora? — zapita Albert.
Monte Christo izmijeni s djevojkom pogled brz kao munja, koji Al­
bert nije primijetio.
— Ne — reče ona — ne sjećam se. Ali možda ću se kasnije sjetiti, pa
ću vam reći.
Albert je već htio izgovoriti ime svog oca, ali mu Monte Christo dade
znak neka šuti. Mladić se sjeti zakletve i ušuti.
— Plovili smo prema paviljonu na jezeru — nastavi djevojka. — Sve
što se od te palače moglo vidjeti bile su arabeskama ukrašene prize­
mne terase koje su se kupale u vodi i prvi kat s prozorima na jezero.

208
 Druga knjiga

Ali iz prizemlja silazilo se u neko podzemlje što je bilo na otoku, u

veliku spilju u koju su nas odveli, moju majku, mene i naše dvorkinje.
Tu je na jednoj hrpi ležalo šezdeset tisuća vreća i dvije stotine bačava.
U tim vrećama bilo je dvadeset pet milijuna zlatnika, a u bačvama
trideset tisuća funti baruta.
Pokraj tih bačava bio je Selim, onaj miljenik mojega oca kojeg sam vam
već spomenula. On je bdio danju i noću, držeći u ruci dugo koplje na
kojem je bila zapaljena zublja. Njemu je moj otac naredio da na prvi
njegov znak baci u zrak sve, i paviljon, i stražu, i pašu, i žene, i zlato.
Sjećam se da su se naše robinje, znajući za tu strašnu zapovijed, dan i
noć molile, plakale i uzdisale. Još i sada vidim tog mladog vojnika sa
zubljom u ruci, blijedog i crnih očiju, i kad se anđeo smrti spusti do
mene, sigurna sam da ću u njemu prepoznati Selima.
Jednog jutra otac je poslao po nas, i kad smo došle k njemu, našle
smo ga prilično mirna, ali mnogo bljeđeg nego obično. »Strpi se, Va-
silika, danas će sve biti svršeno. Danas dolazi sultanov ferman, i moja
će sudbina biti odlučena. Bude li ferman meni u prilog, vratit ćemo
se pobjednički u Janjinu, a ako nam stignu nepovoljne vijesti, noćas
ćemo pobjeći«. »Ali ako nam spriječe bijeg?« zapita moja majka. »O,
budi bez brige«, odgovori moj otac osmjehnuvši se. »Selim i njegova
upaljena baklja jamče mi to. Oni, doduše, žele da ja umrem, ali ne
žele poginuti sa mnom.«
Na te riječi utjehe, koje ocu nisu izlazile iz srca, moja je majka odgo­
vorila samo uzdahom.
Ona mu je pripremila ledenu vodu koju je on neprestano pio, jer je od
dana kad se povukao u paviljon bio sav u nekoj jakoj groznici. Nami-
risala je njegovu bijelu kosu i pripalila mu čibuk, čiji je dim ponekad
satima rastreseno promatrao kako se u kolutovima diže u zrak.
Odjednom se tako jako trgnuo da me je obuzeo strah. Zatim, gleda­
jući i dalje u onu točku koja je privukla njegovu pozornost, on zatraži
svoj dalekozor. Moja mu ga majka pruži, bljeđa od zida na koji se na­
slanjala. Primijetila sam kako je očeva ruka zadrhtala. »Jedan čamac...
dva... tri«, promrmljao je moj otac, »četiri...«
I ustao je, dohvatio svoje oružje i, sjećam se, stavio barut u svoje
kubure.
»Vasilika«, rekao je mojoj majci sav drhteći. »Došao je čas kad se odlu­
čuje naša sudbina. Za pola sata znat ćemo odgovor uzvišenog cara.
Otiđi s Hajdejom u podzemlje.«
»Ja vas neću ostaviti«, rekla je na to Vasilika. »Ako vi umrete, gospo­
daru moj, hoću umrijeti s vama.«

209
Grof Monte Christo

»Otiđite Selimu«, viknuo je moj otac.

»Zbogom, gospodara«, promrmljala je moja majka, poslušna, povivši
se kao da ju je dodirnula smrt.
»Odvedite Vasiliku!« rekao je moj otac jednom stražara.
Na to sam ja, na koju su zaboravili, potrčala k njemu ispruženih ruku.
On me je primijetio, sagnuo se do mene i poljubio me u čelo.
O, taj poljubac bijaše posljednji njegov poljubac, i on je još tu na mom
čelu.
Dok smo silazile, primijetile smo kroz ogradu terase čamce koji su se
već dobro vidjeli na površini jezera, čamce koji su još trenutak prije
izgledali kao dvije crne točke, a sada su već bili nalik na ptice koje
sijeku površinu vode.
Za to je vrijeme dvadeset stražara, koji su sjedili u paviljonu blizu mog
oca skriveni iza drvenih pregrada, pozorno pratilo krvavim očima do­
lazak tih čamaca, držeći spremne svoje duge puške urešene srebrom
i sedefom, a po podu do njih sve je bilo puno streljiva. Moj je otac
pogledavao na svoj sat i uznemireno šetao terasom.
Bila je to slika koja mi se urezala u pamet onog trenutka kad sam
ostavila oca nakon što me je posljednji put poljubio.
Majka i ja spustile smo se u podzemlje. Selim je i dalje bio na svom
mjestu, i tužno nam se osmjehnuo kad smo ušle. Otišle smo po ja­
stuke koji su bili na drugom kraju spilje, vratile se s njima do Selima i
sjele blizu njega. U velikim pogibijama odana srca traže jedno drago,
a ja sam, mada sam još bila dijete, instinktivno osjećala da nam prijeti
neka velika nesreća.
Hajdeja je, pod dojmom tih strašnih uspomena, načas prestala govo­
riti. Njeno čelo, kao cvijet koji se povija na buri, spustilo se na njenu
ruku, a njene odsutne oči kao da su još vidjele na obzorju zelene pla­
nine Pinda i plavu vodu janjinskog jezera, to čarobno ogledalo što je
odražavalo mračnu sliku koju je ona opisivala.
Monte Christo ju je promatrao s nekim izrazom zanimanja i samilosti
koji se ne može opisati.
■— Nastavi, kćeri moja — reče grof na grčkom.
Hajdeja podiže čelo, kao da su je zvučne Monte Christove riječi tr­
gnule iz sna, i nastavi:
— Bila su četiri sata popodne. No, iako je vani bio čist i sjajan dan, mi
smo u podzemlju bili u mraku. Jedno jedino svjetlo gorjelo je u špilji
poput kakve treperave zvijezde na crnom nebu; bila je to Selimova
zublja. Moja majka je bila kršćanka i molila se Bogu. Selim je s vreme­
na na vrijeme ponavljao svete riječi: »Alah je veliki«

210
 Druga Knjiga

Međutim, moja majka još nije izgubila svaku nadu. Dok je silazila,
učinilo joj se da je prepoznala Francuza koji je bio poslan u Carigrad i
u kojeg je moj otac imao potpuno povjerenje, jer je znao da su vojnici
francuskog sultana obično plemeniti i velikodušni. Ona je prišla na
nekoliko koraka stepenicama i osluhnula.
»Približavaju se«, reče ona. »O, da nam bar donesu mir i život.«
»Čega se bojiš, Vasilika?« odgovorio joj je Selim svojim, u isti mah i
blagim i ponosnim glasom. »Ako nam ne donesu mir, mi ćemo njima
dati smrt. «
I on zamahne svojom zubljom kako bi oživio plamen. U tom trenutku
bio je nalik na Dioniza s antičke Krete.
Ali ja sam bila još malo i naivno dijete, i bojala sam se te hrabrosti koja
mi se činila okrutnom i besmislenom. Užasavala sam se pri pomisli na
tu strašnu smrt u zraku i plamenu.
Moja je majka osjećala isto što i ja, jer sam osjećala da drhti. »Bože
moj, Bože moji Majkol« uzviknula sam. »Zar ćemo umrijeti?«
Kad su čule te moje riječi, robinje stadoše još jače kukati i izgovarati
molitve.
»Dijete«, reče mi Vasilika, »očuvao te Bog da ikada zaželiš tu smrt
koje se danas bojiš.«
Zatim se tiho obrati Selimu. »Selime«, zapita ga, »kakvo je gospoda­
rovo naređenje?«
»Ako mi pošalje svoj mač, to znači da je sultan odbio ukazati mu svoju
milost i ja ću podmetnuti vatru. Ako mi pošalje svoj prsten, to je znak
da mu je sultan oprostio, i ja ću se odmaknuti od ovog baruta.«
»Prijatelju«, na to će moja majka, »kada ti dođe gospodarova za­
povijed, ako ti on pošalje bodež, umjesto da umremo ovom smrću
koje se toliko bojimo, mi ćemo ti pružiti vrat i ti ćeš nas ubiti tim
bodežom.«
»Dobro, Vasilika«, odgovori Selim posve mirno.
Odjednom začusmo veliku buku. Osluhnusmo. Bili su to uzvici ra­
dosti. Naši su stražari vičući ponavljali ime onog Francuza koji je bio
poslan u Carigrad. Bilo je očito da je on donio odgovor uzvišenog cara
i da je taj odgovor povoljan.
— I vi se ne možete sjetiti njegova imena? — zapita Morcerf, spreman
joj pomoći da se sjeti.
Ali Monte Christo mu dade znak.
— Ne mogu se sjetiti — ponovi Hajdeja.
Buka se udvostručila. Odjeknuše koraci koji su se približavali. Neki su
ljudi silazili stepenicama u podzemlje.

211
Grof Morite Christo

Selim pripremi svoje koplje.

Uskoro se u plavičastom polusvjetlu na ulazu u podzemlje pojavi neka
sjena.
»Tko si?« uzvikne Selim. »Tko god bio, da se nisi maknuo s mjesta!«
»Slava sultanu«, reče sjena. »Veziru Aliju ukazuje se sva milost, i ne
samo da mu je poklonjen život nego mu je vraćeno i njegovo blago i
njegovo imanje.«
Na te riječi moja je majka radosno kriknula i pritisla me na srce.
»Stani«, rekao joj je Selim vidjevši da je pojurila prema izlazu. »Znaš
da moram dobiti prsten.«
»Istina«, odgovori moja majka. I ona pade na koljena podigavši mene
prema nebu, kao da me želi, moleći se Bogu za mene, još i približiti
njemu.
Hajdeja obriše oči i čelo te nastavi:
— Za to vrijeme naše su oči, već navikle na mrak, prepoznale pašina
izaslanika: bio je to prijatelj.
I Selim ga je prepoznao. Ali taj se hrabri mladić točno pridržavao
zapovijedi.
»U čije ime dolaziš«, upita.
»Dolazim uime našeg gospodara, Ali-Tebelina.«
»Ako dolaziš u njegovo ime, ti znaš što mi moraš predati?«
»Jest«, reče izaslanik. »Donosim ti njegov prsten.«
U isti mah on podigne ruku iznad glave. Ali bio je odviše daleko i bilo
je odviše tamno a da bi Selim mogao s mjesta gdje smo se nalazile
razaznati i prepoznati predmet koji mu je izaslanik pokazivao.
»Ne vidim što držiš u ruci«, rekao je Selim.
»Približi se«, rekao je glasnik, »ili ću se ja približiti tebi.«
»Ni jedno ni drugo«, odgovorio je mladi vojnik. »Ostavi na mjestu
gdje sada stojiš predmet koji mi pokazuješ, a sam se povuci dok ga ja
ne vidim.«
»Neka bude«, reče glasnik.
I on se povuče nakon što je ostavio onaj predmet na obilježenome
mjestu.
Naša su srca zakucala od radosti, jer nam se činilo da je taj predmet
doista prsten. Samo, je li to prsten mog oca?
Selim, držeći svejednako u ruci svoju upaljenu zublju, pođe prema
otvoru, nagne se obasjan zrakama svjetlosti i podigne onaj predmet.
»Gospodarov prsten«, rekao je on i poljubio ga. »Dobro je!« I on baci
zublju na zemlju i ugasi je nogama.
Glasnik radosno uzvikne i pljesne rukama. Na taj znak dotrčaše četiri

212
 Druga knjiga

vojnika seraskera Kuršida i Selim se sruši na zemlju proboden s pet

bodeža. Svaki mu je od njih zadao po jednu ranu.
Zatim, omamljeni svojim zločinom, mada su još bili blijedi od straha,
oni pojuriše u podzemlje obazirući se na sve strane da vide ne gori li
negdje kakva vatra te se baciše na vreće sa zlatom.
Za to vrijeme mene je majka zgrabila u naručaj, potrčala krivudavim
prolazima za koje smo samo mi znali i stigla do tajnih stepenica što su
vodile u paviljon, gdje je vladao strahovit metež.
Donje dvorane bile su dupkom pune Kuršidovih vojnika, naših nepri­
jatelja. U trenutku kad je moja majka htjela otvoriti mala vrata, začule
smo strašan i prijeteći pašin glas.
Moja je majka zastala uz vrata i stala promatrati kroz pukotine
između dasaka. Slučajno je jedna rupa bila i preda mnom, te sam
i ja pogledala.
»Sto hoćete?« govorio je moj otac ljudima koji su držali neki papir sa
zlatnim slovima u ruci.
»Želimo ti priopćiti volju Njegova Veličanstva«, reče jedan od njih.
— »Vidiš li ovaj ferman?«
»Vidim ga«, rekao je moj otac.
»E pa onda čitaj. On traži tvoju glavu.«
Moji se otac nasmije na to, a taj je njegov smijeh bio strašniji nego
kakva prijetnja i, još dok se smijao, opalile su dvije kubure u njegovim
rukama i ubile dva čovjeka.
Stražari, koji su ležali oko mog oca s licem prema podu, ustadoše i
stadoše pucati. Soba se ispuni pucnjavom, vatrom i dimom.
U istom trenutku počeše pucati i Kuršidovi seraskeri i meci stadoše
probijati daske posvuda oko nas.
O, kako je bio lijep, kako je bio velik vezir Ali-Tebelin, moj otac, usred
tih metaka, sa sabljom u ruci, i sav crn u licu od baruta. I kako su se
samo njegovi neprijatelji dali u bijeg.
»Selime, Selimel« uzvikao je. »Čuvaru vatre, izvrši svoju dužnost.«
»Selim je mrtav « odgovori jedan glas, koji kao da je dolazio iz dubine
paviljona, »a ti si izgubljen, moj gospodaru Ali-Tebelin!«
U istom trenutku začu se mukli prasak, i pod se razletio u komade
oko mog oca.
Kuršidovi ljudi pucali su kroz pod. Tri ili četiri naša stražara padoše
pogođeni odozdo mecima koji su im izrešetali čitavo tijelo.
Moj je otac zaurlao, zabio prste u rupe od metaka i otkinuo cijelu
jednu dasku.
Ali u istom trenutku kroz taj otvor bude ispaljeno dvadeset hitaca, i

213
Grof Monte Christo

vatra sunu kao iz nekog vulkana te zahvati zastore koji počeše gorjeti.
Usred tog strašnog meteža, usred tih užasnih krikova, odjeknuše dva
pucnja razgovjetnija od drugih, začuše se dva krika bolnija od svih
drugih krikova, i ja se sledih od straha. Ta dva pucnja smrtno su ranila
mog oca, a ona dva krika — to je on dva puta kriknuo.
Ali je on ipak ostao na nogama, uhvativši se grčevito za jedan prozor.
Moja je majka svom snagom zatresla vrata, jer je htjela otići k njemu i
umrijeti zajedno s njim. Ali vrata su bila zaključana iznutra.
Svuda oko mog oca previjali su se stražari u smrtnim mukama. Dvo­
jica ili trojica koji nisu bili ranjeni, ili su zadobili samo lakše rane,
poiskakali su kroz prozore.
Tada zaškripi čitav pod, razvaljen odozdo. Moj je otac pao na jedno
koljeno, i u istom trenutku ispružilo se prema njemu dvadeset ruku
oboružanih sabljama, kuburama i bodežima; dvadeset udaraca pogo­
dilo je u isti mah jednog jedinog čovjeka, i moj je otac iščeznuo u
dimu i ognju što su ga raspalili ti demoni koji su urlali kao da im se
pod nogama otvorio pakao.
Osjetila sam kako me nešto oborilo na zemlju. Bila je to moja majka
koja se srušila onesviještena.
Hajdeja spusti obje ruke i uzdahne, te pogleda grofa kao da ga pita je
li dobro izvršila svoju dužnost.
Grof ustane, priđe joj, uzme je za ruku i reče joj na grčkom jeziku:
— Odmori se, drago dijete, i neka ti pomisao na to da postoji Bog,
koji kažnjava izdajice, dade hrabrosti.
— Pa ovo je jedna strašna priča, grofe — reče Albert sav preplašen
zbog djevojčine bljedoće — i mene sada peče savjest što sam bio tako
okrutno radoznao.
— Nije to ništa — odgovori Monte Christo. Zatim stavi ruku na dje­
vojčinu glavu.
— Hajdeja je — nastavi on — hrabra žena. I ponekad nalazi utjehu u
tome da priča o svojoj boli.
— To je zato, gospodine — reče živo djevojka — što me moje boli
podsjećaju na tvoja dobročinstva.
Albert je radoznalo pogleda, jer ona još nije ispričala ono što je on
najviše želio saznati, to jest kako je postala robinjom grofa Monte
Christa.
Hajdeja pročita tu istu želju i u grofovim i u Albertovim očima. Ona
nastavi:
— Kad se moja majka osvijestila — reče ona — bile smo pred sera-
skerom Kuršidom.

214
 Druga Knjiga

»Ubijte me«, rekla je moja majka, »poštedite čast Ali-pašine žene.«

»Zbog toga se ne trebaš obraćati meni«, odgovorio joj je Kuršid.
»Nego komu?«
»Tvom novom gospodaru.«
»A tko je to?«
»Evo ga.«
I Kuršid nam pokaže jednoga od onih koji su najviše pridonijeli smrti
mog oca •— nastavi djevojka s nekom mračnom srdžbom.
— I vi ste — zapita Albert postale vlasništvo tog čovjeka?
— Ne — odgovori Hajdeja. On nije imao smjelosti zadržati nas, i
prodao nas je trgovcima robljem koji su odlazili u Carigrad. Prešle
smo cijelu Grčku i stigle napola mrtve pred vrata carskoga grada, na
kojima se skupilo mnoštvo radoznalaca koji su se uklanjali kako bi nas
propustili. Odjednom, moja je majka pogledala onamo kamo je zurila
svjetina, pa je kriknula i pala pokazujući mi jednu glavu nad vratima.
Iznad te glave bile su napisane riječi: »Ovo je glava Ali-Tebelina, ja-
njinskog paše.«
Ja sam, plačući, pokušala pridići majku. Ali ona bijaše mrtva!
Mene su odveli natrag. Kupio me jedan bogati Armenac, obrazovao
me, dao mi učitelja i, kad mi je bilo trinaest godina, prodao me sul­
tanu Mahmudu.
— A od njega sam je ja otkupio — reče Monte Christo. — Dao sam
za nju, kao što sam vam rekao, onaj smaragd koji je bio nalik na ovaj u
kojem držim pastile od hašiša.
— O, ti si dobar, ti si velik, moj gospodaru — reče Hajdeja i poljubi
ruku Monte Christu — i vrlo sam sretna što pripadam tebi.
Albert je bio kao omamljen onim što je upravo čuo.
— Ispijte svoju kavu — reče mu grof. — Priča je završena.

215
* - '-i
TREĆA KNJIGA
*- :--—r-——JT ------
■~7rr^ri ^ f

,‘Ji

■ r ;-

-4f

^ i-r
 Treća knjiga

1. Pišu nam iz Janjine

Franz je izašao iz Noirtierove sobe tako posrćući i tako ošamućen da
se i sama Valentina ražalila nad njim.
Villefort, koji je izustio samo nekoliko riječi bez veze i pobjegao u svoj
kabinet, primio je dva sata kasnije ovo pismo:

»Nakon onoga što se danas ujutro otkrilo, gospodin Noirtier de Ville­

fort ne može pretpostavljati da je moguća veza između njegove obi­
telji i obitelji gospodina Franza d’Epinayja. Gospodin Franz d’Epinay
užasava se pri samoj pomisli da gospodin de Villefort, koji je, kako se
po svemu čini, znao za događaje što su jutros ispričani, nije prije njega
došao na tu pomisao.«

Tko bi god u tom času vidio državnog tužioca, utučenog od tog udarca,
bio je uvjeren da ga on nije predviđao. Doista, on nikad ne bi mogao
pomisliti da bi iskrenost, ili bolje rečeno okrutnost njegova oca mogla
ići tako daleko da ispriča nešto takvo. Istina je da je gospodin Noirtier
toliko prezirao mišljenje svoga sina da se nikad nije potrudio rasvijetliti
taj događaj u Villefortovim očima, pa je Villefort ostao u uvjerenju da
je general Quesnel ili bamn d’Epinay, već prema tome hoće li ga netko
nazivati imenom što ga je sebi sam stvorio ili imenom što ga je bio do­
bio, bio mučki ubijen, a ne da je poginuo u časnom dvoboju.
Ovo tako okrutno pismo jednog mladića, koji je dotad bio prepun
poštovanja, smrtno je pogodilo ponos čovjeka kakav bijaše Villefort.
Tek što se vratio u svoj kabinet, ušla je njegova žena.
To što je Franz izašao iz salona na poziv gospodina Noirtiera toliko je
sve začudilo da je gospođa de Villefort, koja je ostala sama s bilježni­
kom i sa svjedocima, svakog časa bila u sve neugodnijem položaju.
Napokon se gospođa de Villefort odlučila te je izašla, izjavivši da će se
raspitati o čemu se radi.

219
Grof Morite Christo

Gospodin de Villefort rekao joj je tek da nakon izvjesnog objašnjenja

između njega, gospodina Noirtiera i gospodina d’Epinayja ne može
više biti ništa od Valentinine udaje za Franza.
Bilo je teško takvo nešto objaviti onima koji su čekali, pa je i gospođa
de Villefort, pošto se vratila u sobu, umjesto da kaže što je saznala,
priopćila prisutnima da je gospodina Noirtiera već na početku razgo­
vora udarila neka vrsta kapi, pa je potpisivanje ugovora, dakako, odgo­
đeno za nekoliko dana.
Ta vijest, iako je bila posve neistinita, djelovala je nakon dvije slične nesre­
će tako nezgodno da su se slušatelji začuđeno pogledali i otišli bez riječi.
Međutim, Valentina je, sretna i prestrašena u isti čas, pošto je po­
ljubila nemoćnog starca i zahvalila mu što je tako jednim udarcem
prekinuo lanac za koji je ona već smatrala da ga ništa ne može raski­
nuti, zamolila da se smije povući u svoju sobu kako bi se oporavila, i
Noirtier joj je očima dao znak da joj to dopušta.
Ali umjesto da se popne u svoju sobu, Valentina je, kad se našla vani,
krenula hodnikom i kroz mala vrata pojurila u vrt. U svim tim zbiva­
njima što su se gomilala jedno za drugim neki potajni strah nepreki­
dno joj je stezao srce. Očekivala je svakog časa da će se pojaviti Mor-
rel, blijed i prijeteći kao lord Ravensvvood na potpisivanju ženidbenog
ugovora Lucije de Lammermoor.
I zaista, bilo je već krajnje vrijeme da se pojavi na vratima ograde.
Maksimilijan, koji je slutio što će se dogoditi kad je Vidio Franza kako
s gospodinom de Villefortom napušta groblje, bio je pošao za njim i,
pošto ga je vidio kako je ušao, primijetio je da je opet izašao i ponovno
se vratio s Albertom i Chateau-Renaudom. Tada mu je sve bilo jasno.
Pojurio je u svoj vrt, spreman na sve i posve siguran, da će Valentina,
čim joj se za to pruži prilika, dotrčati k njemu.
I nije se prevario. Njegovo oko, što ga je prislonio na pukotinu između
dasaka, zaista je opazilo djevojku, koja je, bez onih uobičajenih mjera
opreza, trčala prema vratima.
Čim je bacio pogled na nju, Maksimilijan se smirio, a kad je izustila
prvu riječ, poskočio je od radosti.
— Spašeni smo! — reče Valentina.
— Spašeni smo! — ponovi Morrel, gotovo ne vjerujući u takvu sreću.
— Ali tko nas je spasio?
— Moj djed. Ah, morate ga jako voljeti, Morrele.
Morrel se zakune da će svom dušom voljeti starca, a to mu je bilo
utoliko lakše što ga u tom času nije volio samo kao prijatelja ili kao oca
nego ga je obožavao kao boga.

220
 Treća knjiga

— Ali kako se to dogodilo? — upita Morrel. — Kakvim se neobičnim

sredstvima poslužio?
Valentina zausti da mu sve ispripovjedi, ali joj pade na um da se u
svemu tome krije jedna strašna tajna, koja ne pripada samo njezinom
djedu.
— Poslije ću vam sve ispričati — reče ona.
-— Ali kada?
— Kad postanem vaša žena.
To je značilo skrenuti razgovor na nešto u čemu je Morrel pristajao
na sve. Pristao je i na to da se mora zadovoljiti onim što zna i da je to
dovoljno za taj dan. Međutim, nije htio otići dok mu Valentina nije
obećala da će se vidjeti sutradan uvečer.
Valentina je obećala Morrelu da će ispuniti tu njegovu želju. U njezi­
nim se očima sada sve promijenilo i sad joj je bilo lakše vjerovati da će
se udati za Maksimilijana nego sat prije da se neće udati za Franza.
Za to vrijeme gospođa de Villefort popela se k Noirtieru.
Noirtier ju je pogledao onim mračnim pogledom kojim ju je i inače
dočekivao.
— Gospodine — reče mu ona — nije potrebno obavijestiti vas da su
Valentinine zaruke raskinute jer su raskinute ovdje.
Noirtier ostade miran.
— Ali — nastavi gospođa de Villefort — vi ne znate, gospodine, da sam
ja uvijek bila protiv te udaje i da se ona pripremala protiv moje volje.
Noirtier pogleda svoju snahu kao čovjek koji očekuje nekakvo obja­
šnjenje.
— A sada, kad od te udaje, kojoj ste se vi, kao što mi je poznato, pro­
tivili, neće biti ništa, dolazim k vama poduzeti nešto što ni gospodin
de Villefort ni Valentina ne mogu poduzeti.
Noirtierove su oči pitale o čemu se radi.
— Došla sam vas zamoliti nešto, gospodine — nastavi gospođa de Ville­
fort — što vas jedino ja imam pravo zamoliti, jer sam ja jedina koja od
toga neće imati nikakve koristi; došla sam vas zamoliti da vratite svojoj
unuci neću reći vašu naklonost, jer je nju uvijek imala, već vaš imutak.
Noirtierove su oči nekoliko trenutaka pokazivale da je u nedoumici.
Bilo je očito da traži razloge za ovaj korak i da ih ne može naći.
— Mogu li se, gospodine, nadati — reče gospođa de Villefort — da su
se vaše namjere podudarale s molbom koju sam vam upravo uputila?
Noirtier potvrdi.
— U tom slučaju, gospodine — reče gospođa de Villefort — odlazim
od vas u isti mah i zahvalna i sretna.

221
Grof Monte Christo

I ona pozdravi gospodina Noirtiera te izađe.

Doista, već sutradan Noirtier je pozvao bilježnika. Ona prva oporuka
bude poderana i napravljena druga, kojom je sav imutak ostavljen Va-
lentini, pod uvjetom da je ne odvoje od njega.
Bilo je ljudi koji su smatrali da će gospođica de Villefort, nasljednica
markiza i markize de Saint Meran, pošto je ponovo stekla naklonost
svoga djeda, jednog dana imati rentu od kojih trista tisuća livra.
Dok se kod Villefortovih sve to događalo, grof Monte Christo posje­
tio je grofa Morcerfa, i ovaj, da bi Danglarsu pokazao koliko mu je
stalo do Albertove ženidbe s gospođicom Danglars, odjene svečanu
uniformu general poručnika, ukrasi je svim svojim odlikovanjima i
dade upregnuti najbolje konje.
Tako dotjeran uputio se u Ulicu Chaussee d’Antin i najavio se kod
Danglarsa, koji je upravo sastavljao mjesečni obračun.
Ali u posljednje vrijeme to nije bio pravi trenutak za posjet ako je
netko htio zateći bankara dobro raspoložena.
I zato je Danglars, ugledavši svog starog prijatelja, zauzeo svečano dr­
žanje i bezbrižno se zavalio u naslonjač.
Morcerf, obično veoma ukočen, poprimio je, naprotiv, nasmiješen i lju­
bazan izraz. Kako je bio gotovo siguran da će njegov prijedlog biti dobro
primljen, umjesto da okoliša, odmah je prešao na samu stvar...
— Barune — reče on — evo me. Već se odavna vrtimo oko riječi što
smo ih nekad...
Morcerf je očekivao da će se na te riječi bankarovo lice razvedriti, jer
je mislio da je namrgođen zbog njegove šutnje. Ali, naprotiv, to je lice
postalo, što je bilo gotovo nevjerojatno, još bešćutnije i još hladnije.
Eto zašto je Morcerf zastao u pola rečenice.
— Oko kojih riječi, gospodine grofe? — upita bankar kao da uzalud
traži u mislima objašnjenje za ono što je general htio reći.
— O —■ reče grof — vi ste formalist, dragi moj gospodine, i vi me podsje­
ćate da se ceremonijal mora obaviti po svim propisima. Bogami, vrlo dobro!
Oprostite, ali kako ja imam samo jednog sina i kako je ovo prvi put da ga
namjeravam oženiti, još nemam dovoljno iskustva; dakle, učinit ću i to.
I Morcerf ustukne usiljeno se osmjehujući, duboko se nakloni Dan­
glarsu i reče:
— Gospodine barune, čast mi je zaprositi ruku gospođice Eugenije
Danglars, vaše kćeri, za moga sina vikonta Alberta de Morcerfa.
Ali Danglars, umjesto da te riječi primi s naklonošću kakvu je Mor­
cerf mogao od njega očekivati, namršti obrve i, pustivši grofa da i
dalje stoji, odgovori:

222
 Treća Knjiga

— Gospodine grofe, prije nego što vam odgovorim, morao bih razmi­
sliti.
— Razmisliti! — prihvati Morcerf začuđeno. — Zar za ovih gotovo
osam godina što su protekle od našeg prvog razgovora o tom braku
niste imali vremena razmisliti?
— Gospodine grofe — reče Danglars — svakog se dana događaju
stvari koje nas prisiljavaju da ponovno razmislimo o onome o čemu
smo jednom već bili promislili.
— Kako to? — zapita Morcerf. — Ja vas više ne razumijem, barune!
— Hoću reći, gospodine, da su u proteklih petnaest dana nove
okolnosti...
— Oprostite — reče Morcerf •— igramo li mi ovdje neku komediju?
— Kako to mislite, komediju?
— Da, izjasnimo se sasvim određeno.
— Pa to je upravo ono što tražim.
— Jeste li vidjeli gospodina Monte Christa?
— Vidim ga veoma često — odgovori Danglars. — On je moj
prijatelj.
— E pa, kad ste posljednji put bili zajedno, rekli ste mu kako imate
dojam da sam ja zaboravan i neodlučan što se tiče ovog braka.
— Tako je.
— E, pa evo me! Kao što vidite, nisam ni zaboravan ni neodlučan, jer
vas, evo, pozivam da održite svoje obećanje.
Danglars ne odgovori.
— Jeste li odjednom promijenili svoje mišljenje — nastavi Morcerf
— ili ste izazvali ovu prosidbu kako biste sebi priuštili radost da me
ponizite?
Danglars shvati da bi se razgovor, nastavi li ga tonom kakvim ga je
započeo, mogao okrenuti protiv njega.
— Gospodine grofe — reče — vi ste potpuno u pravu što se čudite
mojem ustručavanju, i ja to razumijem. Ali vjerujte mi da to ustru­
čavanje najviše žalosti upravo mene, vjerujte mi da ga nameću neke
okolnosti koje se ne mogu mimoići.
— To su puste fraze, dragi moj gospodine — reče grof — s kojima bi
se netko drugi možda i zadovoljio, ali grof de Morcerf nije bilo tko.
Kad čovjek kao što je on podsjeti nekoga na zadanu riječ i kad taj
netko tu zadanu riječ ne održi, onda on ima pravo zahtijevati da mu
se kaže razlog.
Danglars je bio kukavica, ali to nikako nije htio pokazati. Morcerfov
ton ga je naljutio.

223
Grof Monte Christo

— Pa meni i ne nedostaje razlog — odgovori.

— Sto želite time reći?
— Da imam i te kakav razlog, ali mi ga je teško reći.
— Ali vama je jasno — reče Morcerf — da se vašim prešućivanjem ne
mogu zadovoljiti. U tom slučaju, jedno mi se čini jasno, da vi odbijate
bračnu sreću između naših obitelji.
— Ne, gospodine — reče Danglars — ja samo odgađam odluku.
— Pretpostavljam da valjda i sami ne vjerujete u to da ću se pomiriti s
vašim hirovima i mirno i ponizno čekati da mi ponovno iskažete svoju
naklonost.
— Onda, gospodine grofe, ako ne možete čekati, smatrajmo da naše
namjere nisu ni postojale.
Grof se do krvi ugrize za usnu da ne plane, na što ga je tjerala njegova
ohola i razdražljiva priroda. Međutim, shvaćajući da bi u takvoj situa­
ciji ispao smiješan, on se već bio uputio prema vratima salona kadli se
najednom predomisli i vrati.
Jedan je oblak prešao preko njegova čela i ostavio na njemu, umjesto
uvrijeđena ponosa, tragove nekog neodređenog nemira.
— Čujte, dragi moj Danglars — reče on — mi se poznajemo već mno­
go godina i prema tome trebamo biti ozbiljni jedan prema drugome.
Vi mi dugujete objašnjenje, kako bih barem znao kojem nesretnom
događaju moj sin treba zahvaliti što ste promijenili svoje dobre na­
mjere prema njemu.
— Sam vikont nema s tim nikakve veze, toliko vam mogu reći, go­
spodine — odvrati Danglars, koji je postao drzak videći da se Morcerf
smekšao.
— A tko onda ima veze? — zapita Morcers, čije je čelo odjednom
postalo blijedo, promijenjenim glasom.
Danglars, kojem nije promaknuo nijedan od tih znakova, drsko ga
pogleda, što inače nije bio njegov običaj.
— Budite mi zahvalni što se dalje ne izjašnjavam — reče. Morcerf
stane nervozno drhtati, vjerojatno zato što je suzdržavao bijes.
— Ja imam pravo — odgovori on svladavajući se s najvećim naporom
— imam pravo tražiti od vas da se izjasnite. Imate li nešto protiv
gospođe de Morcerf? Smatrate li da moj imutak nije dovoljan? Ili je
tome razlog moje političko mišljenje, koje je suprotno vašemu...
— Ništa od svega toga, gospodine — reče Danglars. — To mi se ne bi
moglo oprostiti, jer sam sve to znao kad sam vam dao obavezu. Ne, ne
pitajte me više, jer se doista stidim što sam vas naveo na to ispitivanje
vaše vlastite savjesti. Ostanimo na tome, vjerujte mi. A za javnost,

224
 Treća knjiga

odgodimo čitavu stvar, što neće biti ni prekid ni obaveza. Bože moj,
ta nije nikakva žurba! Mojoj je kćeri tek sedamnaest godina, a vašem
sinu dvadeset jedna. Dok mi budemo čekali, vrijeme će prolaziti. Ono
će donijeti događaje. Stvari koje nam danas izgledaju tmurne katkad
su sutradan suviše vedre, kao što se ponekad iza najstrašnije klevete u
jednom danu dokaže da su samo klevete.
— Klevete? Rekli ste klevete, gospodine? — uzvikne Morcerf pomo-
drivši u licu. — Netko me kleveće? Mene?
— Gospodine grofe, ne objašnjavajmo se, kažem vam.
— Znači, gospodine, trebam mirno podnijeti to odbijanje?
— Koje je meni osobito mučno, gospodine. Da, mučnije je meni nego
vama, jer sam računao na čast da ću doći u srodstvo s vama, a propala
ženidba uvijek više šteti zaručnici nego zaručniku.
— U redu, gospodine, nemojmo više govoriti o tome — reče Morcerf.
I on izađe iz salona, gužvajući u bijesu svoje rukavice.
Danglarsu nije promaknulo da se Morcerf nijedanput nije usudio pita­
ti nije li on, Morcerf, razlog što Danglars povlači svoju riječ.
Uvečer je dugo razgovorao s više svojih prijatelja, i gospodin Cavalcanti,
koji je neprekidno bio u salonu za dame, iziđe posljednji iz bankarove
kuće.
Sutradan, čim se probudio, Danglars zatraži novine, koje mu odmah
donesu. On odbaci troje ili četvore i uzme »Impartial«.
To su bile novine kojih je odgovorni urednik bio Beauchamp.
On brzo pokida omot, otvori novine s nervoznom žurbom, prijeđe
prezirno preko uvodnika i, kad je došao do različitih vijesti, zaustavi
se sa zlobnim smiješkom na bilješci koja je počinjala riječima: »Pišu
nam iz Janjine«.
— Dobro je — reče nakon što je pročitao — ova će me bilješka o pu­
kovniku Fernandu osloboditi potrebe da dajem objašnjenja gospodinu
grofu de Morcerfu.
U isto vrijeme, to jest baš kad je otkucavalo devet ujutro, Albert de
Morcerf, odjeven u crno odijelo, pažljivo zakopčan, pojavio se u kući
na Elizejskim poljanama.
— Gospodin grof je izašao otprilike prije pola sata — reče vratar.
— Je li poveo sa sobom Baptistina? — upita Morcerf.
— Nije, gospodine vikonte.
— Pozovite mi Baptistina, htio bih razgovarati s njim. Vratar ode po
sobara i začas se vrati s njim.
— Prijatelju — reče mu Albert — oprostite mi moju radoznalost, ali
htio sam da mi vi kažete je li vaš gospodar doista izašao?

225
Grof Monte Christo

— Jest, gospodine — odgovori Baptistin.

— I za mene?
— Ja znam koliko je sretan moj gospodar kad vas može primiti, go­
spodine, i ne bi mi bilo ni na kraj pameti da na gospodina primijenim
neku opću mjeru.
— U pravu si, jer moram s njim razgovarati o jednoj ozbiljnoj stvari.
Misliš li da će se dugo zadržati?
— Mislim da neće, jer je naručio doručak za deset sati.
— Onda dobro, prošetat ću Elizejskim poljanama i u deset sati bit ću
ovdje. Ako se gospodin grof vrati prije mene, reci mu da ga molim
neka me pričeka.
— Svakako ću mu reći, gospodin može biti siguran u to. Albert ostavi pred
grofovim vratima kočiju što ju je bio unajmio i pođe u šetnju pješice.
Kad je prolazio pokraj Aieje udovica, učini mu se da je opazio grofove
konje gdje stoje pred vratima Gossetove streljane.
On priđe bliže, prepozna konje, a zatim prepozna i kočijaša.
— Gospodin grof je na gađanju? — upita ga Morcerf.
— Jest, gospodine — odvrati kočijaš.
I doista, kako se Morcerf približio streljani, začulo se više pucnjeva u
pravilnim razmacima.
On uđe.
U malom vrtu stajao je sluga.
— Oprostite — reče mu sluga — hoće li gospodin vicomte biti dobar
da pričeka trenutak?
— Zašto je to potrebno, Filipe? — zapita Albert, jer ga je kao stalnog
posjetioca začudilo što ga tako zadržavaju.
— Zato što osoba koja sada vježba gađa samo kad je sama, a nikad
pred nekim drugim.
— Čak ni pred vama, Filipe?
— Kao što vidite, gospodine, ja sam pred vratima svoje lože.
— A tko mu puni pištolje?
— Njegov sluga.
— Jedan Nubijac?
— Jedan crnac.
— Tako je.
— Vi, dakle, poznajete toga gospodina?
— Došao sam po njega, on je moj prijatelj.
— E, onda je to nešto drugo. Ući ću da mu to javim.
I Filip, gonjen vlastitom radoznalošću, uđe u kolibu od dasaka. Čas
kasnije pojavi se na vratima Monte Christo.

226
 Treća Knjiga

— Oprostite što vas ni ovdje ne puštam u miru, dragi grofe — reče

Albert. — Ali moram vam odmah reći da za to nije nipošto kriva vaša
posluga, već sam ja sam bio nametljiv. Došao sam k vama i rekli su mi
da ste u šetnji, ali da ćete se vratiti u deset sati na doručak. I ja sam
onda pošao u šetnju, čekajući deset sati, i šetajući tako opazio sam
vaše konje i kočiju.
— Ove vaše riječi bude u meni nadu da ste došli da zajedno doru-
čkujemo.
— Ne, hvala, ne radi se sada o doručku. Možda ćemo kasnije doru-
čkovati, ali, bogami, u lošem društvu!
— Kog mi to vraga pripovijedate?
— Dragi moj, danas imam dvoboj.
— Vi? A zašto?
— Da se tučem, do vraga!
— Jest, razumio sam, ali zbog čega? I sami znate da se ljudi tuku zbog
koječega.
— Zbog časti.
— Ah, to je već ozbiljno.
— Tako ozbiljno da sam vas došao zamoliti za jednu uslugu.
— Kakvu?
— Da mi budete svjedok.
— E, to već postaje opasno. Nemojmo ovdje razgovarati, vratimo se k
meni. Alija, daj mi vode.
Grof zasuče rukave i prijeđe na mali trijem koji se nalazio ispred stre­
ljane, gdje su strijelci obično prali ruke.
— Uđite, gospodine vicomte — reče posve tiho Filip — vidjet ćete
nešto neobično.
Morcerf uđe. Umjesto nišana, na ploče su bile nalijepljene igraće
karte.
Morcerfu se izdaleka učinilo da su tamo sve karte. Bilo ih je od asa
do desetke.
— Vidi, vidi! — reče Albert. — Vi ste upravo igrali pike?
— Nisam — reče grof — nego sam izvodio vještine s kartama.
— Kako to?
— Jest, jer ovo što vidite, to su sami asovi i dvojke, ali su moje kugle
od njih napravile trojke, petice, sedmice, osmice, devetke i desetke.
Albert priđe bliže.
Zaista, kugle su u savršeno pravilnim linijama i u savršeno jednakim
razmacima zamijenile znakove kojih nije bilo i probušile karton na
mjestima gdje su oni trebali biti nacrtani.

227
Grof Monte Christo

Dok je išao prema ploči, Morcerf pokupi i dvije ili tri lastavice koje
su bile tako neoprezne da su proletjele na dometu grofova pištolja, pa
ih je grof pogodio.
— Vraški gađate! — reče Morcerf.
— Sto ćete, dragi moj vicomte — reče Monte Christo, brišući ruke
ručnikom što mu ga je donio Alija — moram se nečim baviti u doko­
nim trenucima. Ali dođite, čekam vas.
Obojica se popnu u Monte Christovu kočiju koja ih nakon nekoliko
trenutaka doveze pred vrata kuće broj 30.
Monte Christo uvede Morcerfa u svoj kabinet i pokaže mu stolicu.
Obojica sjednu.
— A sada, mirno razgovarajmo — reče grof.
— Pa vidite da sam savršeno miran.
— S kime se hoćete pobiti?
— S Beauchampom.
— Pobit ćete se sa svojim prijateljem?
— Ljudi se uvijek tuku s prijateljima.
— Ipak, za to je potreban neki razlog.
— Ja ga imam.
— Sto vam je učinio?
— U sinoćnjem broju njegovih novina izašlo je... Ali evo, čitajte!
Albert mu pruži novine u kojima Monte Christo pročita slijedeće:
»Pišu nam iz Janjine:
Saznali smo za jedan dosad nepoznat ili barem neobjavljen doga­
đaj: utvrde koje su branile grad predao je Turcima jedan francuski
oficir koji je uživao potpuno povjerenje vezira Ali-Tebelina, a zvao
se Fernand.«
— E pa — reče Monte Christo — što vas to u ovoj bilješci tako po­
gađa?
— Sto me pogađa?
— Da, što se vas tiče je li utvrde u Janjini predao neki oficir imenom
Fernand ili nije?
— Tiče me se zato što je Fernand krsno ime moga oca, grofa Morcerfa.
— I vaš je otac bio u službi Ali-paše?
— To jest, borio se za nezavisnost Grčke. U tome je kleveta.
— Ah, tako! E, pa da onda razumno razgovaramo, dragi moj vicomte.
— Jedino to i želim.
— Recite mi, molim vas, koji vrag u Francuskoj zna da su oficir Fer­
nand i grof de Morcerf jedan te isti čovjek, i tko se danas zanima za
Janjinu, koja je pala, mislim, 1822. ili 1823. godine?

228
 Treća knjiga

— Baš u tome i jest podlost: dopustili su da vrijeme prođe, a sad se

vraćaju na već zaboravljene događaje kako bi od njih napravili skandal
koji bi mogao uništiti i čovjeka na najvišem položaju. E pa, ja kao na­
sljednik imena svog oca ne mogu dopustiti da na to ime padne makar
i sjenka sumnje. Ja ću poslati Beauchampu, čije su novine objavile ovu
bilješku, dva svjedoka i on će je demantirati.
— Beauchamp neće ništa demantirati.
— Onda ćemo se pobiti.
— Ne, vi se nećete pobiti, jer će vam on odgovoriti da je u Grčkoj
vojsci bilo možda i pedeset oficira koji su se zvali Fernand.
— Pobit ćemo se i usprkos takvom odgovoru. Ne, ja želim da to bude
demantirano... Moj otac, tako plemenit vojnik, čija je karijera tako
slavna...
— Ili će napisati: »Smatram da taj Fernand nema ništa zajedničko s
gospodinom grofom de Morcerfom, čije je krsno ime također Fer­
nand«.
— Želim da jasno i glasno napiše daje vijest netočna. S time se nipo­
što neću zadovoljiti.
— I vi ćete mu poslati svjedoke?
— Hoću.
— Niste u pravu.
— To znači da mi nećete učiniti uslugu koju sam vas zamolio?
— Ah! Vama je poznata moja teorija o dvobojima, ja sam vam se ispo­
vjedio još u Rimu, sjećate li se toga?
— Međutim, dragi grofe, ja sam vas upravo jutros zatekao kako se
bavite nečim što je u suprotnosti s tom vašom teorijom.
— E, dragi moj prijatelju, to vam je zbog toga što nikad ne valja biti ek­
skluzivan. Kad čovjek živi s luđacima, treba izučiti bezumlje, jer svakog
časa može kakav zanesenjak, koji će imati isto toliko razloga da izazove
svađu sa mnom koliko ga vi imate za svađu s Beauchampom, doći do
mene zbog bilo kakve gluposti, ili mi poslati svjedoke, ili me uvrijediti
na javnome mjestu. Vidite, takvog ću zanesenjaka morati ubiti.
— Vi, dakle, priznajete da biste se i vi potukli?
— Razumije se.
— A zbog čega onda tražite da ja to ne učinim?
— Ja uopće ne kažem da se ne trebate pobiti, kažem samo da je dvo­
boj ozbiljna stvar o kojoj treba razmisliti.
— A je li on razmislio prije nego što je uvrijedio moga oca?
— Ako nije razmislio i ako vam to prizna, onda mu to ne treba
zamjeriti.

229
Grof Monte Christo

— O, dragi moj grofe, vi ste odviše popustljivi.

— A vi ste odviše strogi. Eto, ja pretpostavljam... Slušajte dobro: ja
pretpostavljam... Nemojte se ljutiti zbog ovoga što ću vam reći.
— Slušam.
— Pretpostavljam da je ono što je objavljeno — istinito...
— Jedan sin ne smije dopustiti takvu pretpostavku o časti svoga oca.
— Oh, Bože moji Pa mi živimo u vremenu u kojem se toliko toga
dopušta!
— Upravo to i jest porok našeg vremena.
— Imate li namjeru popraviti ga?
— Da, barem utoliko ukoliko se mene tiče.
— Bože moj! Kako ste vi strogi, dragi prijatelju!
— Takav sam.
— Jeste li spremni prihvatiti dobar savjet?
— Jesam ako ga daje prijatelj.
— Smatrate li mene svojim prijateljem?
— Smatram.
— Onda, prije nego što pošaljete svoje svjedoke Beauchampu, savje­
tujem vam da se raspitate.
— Kod koga?
— Eh, zaboga! Kod Hajdeje, na primjer.
— Čemu uplitati jednu ženu u to? I što bi ona mogla učiniti?
— Mogla bi vam, na primjer, dati izjavu da vaš otac nema ništa zaje­
dničko s porazom i smrti njezina oca ili vam rasvijetliti tu stvar, ako je
slučajno vaš otac imao nesreću...
— Već sam vam rekao, dragi moj grofe, da ne mogu dopustiti takvu
pretpostavku.
— Vi, dakle, odbijate raspitati se?
— Odbijam.
— U svakom slučaju?
— U svakom slučaju.
— Onda, evo vam mog posljednjeg savjeta.
— Slušam vas. Ali neka bude posljednji.
— Ne želite ga?
-— Naprotiv, tražim ga.
— Ne šaljite svjedoke Beauchampu.
— Što?
— Otiđite sami do njega.
— To se protivi svim običajima.
— Pa ni vaša stvar se ne može ubrojiti u uobičajene stvari.

230
 Treća knjiga

— A recite zbog čega bih trebao poći sam do njega.

— Zbog toga što će tako ta stvar ostati samo između vas i Bea-
uchampa.
— Hoćete li mi objasniti zašto bi to bilo potrebno?
— Svakako. Ako je Beauchamp spreman demantirati tu vijest, treba
mu omogućiti da to dobrovoljno učini, a sam demanti time neće ništa
izgubiti. Ako pak, naprotiv, ne pristane na to, još ćete imati kada dvo­
jici stranih ljudi povjerititi svoju tajnu.
— To neće biti dva stranca, već dva prijatelja.
— Tko je danas prijatelj sutra može postati neprijatelj.
— O! Ma nemojte?
— Dokaz vam je Beauchamp.
— Dakle...
— Dakle, ja vam preporučujem da budete razboriti.
— Vi, dakle, smatrate da bih morao osobno otići Beauchampu?
— Tako je.
— Sam?
— Sami. Kad želimo iskoristiti taštinu nekog čovjeka, onda moramo
nastojati da ona ni formalno ne bude pogođena.
— Mislim da ste u pravu.
— Ah! To je zaista sreća.
— Ići ću sam.
— Idite, ali učinili biste još bolje kad uopće ne biste išli.
— To je nemoguće.
— Onda učinite tako. To će još biti bolje od onoga što ste htjeli učiniti.
— Ali u slučaju da i uza svu moju pažnju i sav obzir ipak dođe do
dvoboja, hoćete li mi biti svjedok?
— Dragi moj vicomte — reče Monte Christo s najvećom ozbiljnošću
— vi ste morali vidjeti da sam vam, kad je to bilo potrebno i kad se za
to ukazala prilika, bio potpuno odan, ali usluga što je sada tražite od
mene izlazi iz reda usluga koje vam mogu učiniti.
— Zašto?
— Možda ćete saznati jednog dana.
— A do tada?
— Molim vas da mi ne zamjerite što vam to ne mogu reći.
— U redu. Uzet ću Franza i Chateau-Renauda.
— Uzmite Franza i Chateau-Renauda, to će biti najbolje.
— Ali ako dođe do dvoboja, dat ćete mi jednu malu lekciju iz mače­
vanja i gađanja kuburama.
— Ne, to je također nemoguće.
TO 1
Grof Monte Christo

— Čudan li ste vi čovjek! Znači da se nećete miješati ni u što.

— Baš ni u što.
— Onda nemojmo više govoriti o tome. Zbogom, grofe.
— Zbogom, vicomte.
Morcerf uzme šešir i izađe.
Pred vratima ga je čekala kočija i on se, s mukom svladavajući svoju sr­
džbu, odveze k Beauchampu. Beauchamp je, međutim, bio u redakciji.
Albert se odveze u redakciju.
Beauchamp se nalazio u jednoj mračnoj i prašnoj kancelariji, kakve
već jesu redakcijske kancelarije otkako postoje redakcije.
Najavili su mu Alberta de Morcerfa. Tražio je da mu dva puta ponove
ime, zatim, još posve ne vjerujući, poviče: — Uđite!
Albert uđe.
Beauchamp usklikne od iznenađenja vidjevši svog prijatelja kako preskače
svježnjeve papira i kako nespretno gazi nogama novine svih veličina koje
su prekrivale ne samo pod nego i crvenkastu ploču njegova pisaćeg stola.
— Ovuda, ovuda, dragi moj Alberte — reče Beauchamp pružajući
mladiću ruku — koji vas đavo dovodi ovamo? Da se niste izgubili kao
Palčić, ili ste jednostavno došli povesti me na ručak? Pokušajte naći
stolicu. Eno, tamo pokraj one geranije, koja me jedina ovdje podsjeća
da na svijetu ima i drugih listova osim listova papira.
— Beauchampe — došao sam razgovarati s vama o vašem listu.
— Vi, Morcerfe? A što želite?
— Želim jedan ispravak.
— Vi, ispravak? A u vezi s čim, Alberte? No, sjednite!
— Hvala — odvrati drugi put Albert i lagano zatrese glavom.
— Recite mi o čemu se radi.
— O ispravku vijesti koja pogađa čast jednog člana moje obitelji.
— Ma nemojte?! — reče Beauchamp začuđeno, — Koja je to vijest?
Pa to je nemoguće.
— Vijest koju ste primili iz Janjine.
— Iz Janjine?
— Jest, iz Janjine. Vi zaista izgledate kao da ne znate što me je dovelo
ovamo.
— Časti mi... Alberte! Jučerašnje novine — poviče Beauchamp.
— Nije potrebno, donio sam svoj primjerak.
Beauchamp pročita mrmljajući:
— »Pišu nam iz Janjine, itd., itd.«
— Vi shvaćate da je to ozbiljna stvar — reče Morcerf kad je Beauc­
hamp pročitao bilješku.
 Treća knjiga

— Taj je oficir, dakle, vaš rođak? — zapita novinar.

— Jest — reče Albert pocrvenjevši.
— E pa što želite da vam učinim? — reče Beauchamp ljubazno.
— Htio bih, dragi moj Beauchampe, da demantirate tu vijest. Beauc­
hamp pažljivo pogleda Alberta, pogledom koji je govorio o novinaro-
voj naklonosti prema mladiću.
-—- Slušajte — reče on — to će nas uvući u dugačku diskusiju jer de­
mantirati jedan članak, uvijek je veoma ozbiljna stvar. Sjednite, još ću
jednom pročitati ova tri-četiri retka.
Albert sjedne, a Beauchamp počne ponovno čitati retke na koje se
žalio njegov prijatelj, još pozornije nego prvi put.
— Dakle, vidite — reče Albert odlučno, čak grubo — u vašim je no­
vinama netko uvrijedio jednog člana moje obitelji i ja tražim da se to
demantira.
— Vi... tražite...
— Jest, ja tražim.
— Dopustite mi da vam kažem da niste nimalo parlamentarni, dragi
moj vicomte.
— I ne želim to biti — odgovori mladić ustajući. — Tražim da se
demantira vijest koju ste jučer objavili, i to ću postići. Vi ste mi do­
voljno dugo prijatelj — nastavi Albert stisnuvši usne kad je vidio da
je Beauchamp podigao glavu s nekim prezrivim izrazom — vi ste mi
dovoljno dugo prijatelj pa me prema tome, nadam se, dovoljno dobro
poznajete da znate koliko sam tvrdoglav u ovakvim stvarima.
— Ako i jesam vaš prijatelj, Morcerfe, vi ćete me ovakvim riječima kakve
ste upravo izgovorili natjerati da to zaboravim... Ali hajde, nemojmo se
ljutiti, ili barem... nemojmo se još ljutiti... Vi ste uznemireni, ljuti, uvrije­
đeni... Recite mi tko je taj vaš rođak koji se zove Fernand?
— To nije nitko drugi nego moj otad — reče Albert. — Gospodin
Fernand Mondego, grof de Morcerf, stari ratnik, koji je bio na dvade­
set bojnih polja, i čije bi ožiljke htjeli sada okaljati blatom iz kaljuže.
— To je vaš otac? — začudi se Beauchamp. — E, to je onda nešto drugo.
Sad shvaćam vaš gnjev, dragi moj Alberte... Da pročitamo još jednom...
I on stade ponovo čitati bilješku, ovaj put važući svaku riječ.
— Ali po čemu vi zaključujete — zapita Beauchamp — da je taj Fer­
nand iz novina vaš otac?
— Ni po čemu, jer ja to znam, ali drugi će zaključiti. Zbog toga i tra­
žim da se ta vijest demantira.
Na riječ »tražim« Beauchamp pogleda Morcerfa, zatim odmah obori
pogled i ostane na trenutak zamišljen.
Grof Monte Christo

— Vi ćete demantirati tu vijest, zar ne, Beauchamp? — ponovi Mor-

cerf sa srdžbom koja je sve više rasla, ali još ju je svladavao.
— Hoću — reče Beauchamp.
— Izvrsno! — reče Albert.
— Ali tek onda kad se uvjerim da je netočna.
— Kako?
— Jest; ova stvar zaslužuje da se razjasni, i ja ću je razjasniti.
— Ali što bi, prema vašem mišljenju, tu još trebalo razjasniti, gospo­
dine? — reče Albert izgubivši vlast nad sobom. — Ako ne vjerujete da
je to moj otac, recite to odmah; ako pak vjerujete da je to on, navedite
mi razloge za takvo mišljenje.
Beauchamp pogleda Alberta i osmjehne se onim, samo njemu svoj­
stvenim smiješkom kojim je mogao izraziti sve svoje osjećaje.
— Gospodine — odvrati on — budući da ste vi počeli s gospodine, ako
ste došli ovamo pitati me za razlog, trebali ste mi odmah to reći, a ne
govoriti mi o prijateljstvu i drugim beskorisnim stvarima koje strpljivo
slušam već pola sata. Recite mi je li to doista put kojim ćemo odsad ići?
— Jest, ako ne opozovete tu sramnu klevetu!
— Čekajte malo! Samo bez prijetnji, gospodine Alberte de Mondega,
vikonte de Morcerf. Ja ih ne podnosim ni od neprijatelja, a još manje
od prijatelja. Dakle, vi tražite da demantiram vijest o pukovniku Fer-
nandu, vijest s kojom, poštenja mi, nemam nikakve veze?
— Da, to tražim! — reče Albert, koji je već počeo gubiti glavu.
— Ili ćemo se tući? — nastavi Beauchamp jednako hladnokrvno.
— Jest! — odvrati Albert povišenim glasom.
— E, pa dobro — reče Beauchamp. — A sad, dragi moj gospodine,
čujte moj odgovor: ovu vijest nisam objavio ja, ja čak nisam ni znao
za nju, ali ovaj vaš korak svratio je na nju moju pozornost, i moja se
pozornost sva usredotočila na tu vijest i neće je napustiti dok ne bude
potvrđena ili demantirana.
— Gospodine — reče Albert ustajući — imat ću, dakle, čast poslati
vam svoje svjedoke. S njima ćete dogovoriti mjesto i oružje.
— Izvrsno, dragi moj gospodine.
— I sastat ćemo se još večeras ili najkasnije sutra.
— Ne, ne! Ja ću biti na mjestu kada to po mojem mišljenju bude po­
trebno — jer ja imam pravo reći svoje mišljenje zato što sam izazvan.
A prema mojem mišljenju, sada još nije vrijeme za to. Znam da vi vrlo
dobro rukujete mačem, a ja prilično dobro; znam da vi od šest meta
pogađate tri, a ja otprilike isto toliko. Znam da će dvoboj između nas
biti ozbiljan dvoboj, jer vi ste hrabri... i ja također. Ja se, dakle, ne že­
 Treća knjiga

lim bez dovoljno razloga izložiti opasnosti da vas ubijem ili da vi mene
ubijete. Zato sada i ja vama postavljam jedno pitanje, i to kategorički:
je li vam do tog ispravka stalo toliko da biste me ubili ako ga ne obja­
vim iako sam vam rekao, iako vam ponavljam, iako vam jamčim svo­
jom čašću da nisam znao za tu vijest i, na kraju, iako vam izjavljujem
da nitko drugi, osim jednog don Jafeta kao što ste vi, ne može pod tim
imenom Fernanda otkriti gospodina grofa de Morcerfa?
— Apsolutno mi je stalo do njega.
— U redu, dragi moj gospodine. Pristajem se potući s vama, ali tražim tri
tjedna. Potražit ćete me za tri tjedna i ja ću vam reći: jest, vijest je lažna i
ja je demantiram. Ili ću vam reći: jest, vijest je točna i ja izvlačim mač iz
korica, ili kubure iz kutije, već prema tome što budete odabrali.
— Tri tjedna! — poviče Albert. — Ali tri tjedna, to su tri stoljeća, a za
to vrijeme moja će čast biti ukaljana.
— Da ste ostali moj prijatelj, rekao bih vam: strpite se, prijatelju. Ali
budući da ste se svrstali među moje neprijatelje, kažem vam: što se to
mene tiče, gospodine?!
— U redu, neka bude za tri tjedna — reče Morcerf. — Ali zapamtite, za
tri tjedna neće biti ni odgađanja ni izgovora koji bi vas mogli osloboditi.
— Gospodine Alberte de Morcerfe — reče Beauchamp ustajući —
kroz prozor vas mogu izbaciti tek za tri tjedna, to jest za dvadeset
četiri dana, a vi imate pravo tek me onda prepoloviti mačem. Danas
je 29. kolovoza, vidjet ćemo se, dakle, 21. rujna. A do tada, poslušajte
moj savjet: ne trebamo lajati jedan na drugoga kao dva psa na lancu
koji se ne mogu dosegnuti.
I Beauchamp se ozbiljno nakloni mladiću, okrene mu leđa i ode u
tiskaru.
Albert se osveti na jednoj hrpi novina po kojoj je svom snagom udario
štapom, tako da su se razletjele na sve strane, i onda ode, osvrnuvši se
dva ili tri puta prema vratima tiskare.
Dok je Albert u kočiji udarao bičem ispred sebe, pošto se prije toga
bio okomio na nedužni pocrnjeli papir koji mu ništa nije skrivio, opa­
zio je, prelazeći preko bulevara, Morrela kako uzdignute glave, bistra
pogleda i mašući rukama prolazi ispred kineskog kupališta. Dolazio je
od vrata Sv. Martina i išao prema crkvi Sv. Magdalene.
— Ah! — reče Albert uzdahnuvši — sretna li čovjeka! Slučajno, Al­
bert se nije varao.
Grof Monte Christo

2. Limunada
Morrel je doista bio veoma sretan.
Gospodin Noirtier je upravo poslao po njega i on je toliko žurio sa­
znati zbog čega ga zove da nije uzeo kočiju, pouzdajući se više u svoje
dvije noge nego u četiri noge jednog unajmljenog konja. Krenuo je,
dakle, gotovo trčeći iz Ulice Meslay i uputio se u predgrađe Saint
Honore.
Morrel je išao gimnastičkim korakom, a jadni Barrois klipsao je za
njim što je brže mogao. Morrelu je bila trideset jedna godina, a Barro-
isu šezdeset; Morrel je bio pijan od ljubavi, a Barrois strahovito žedan
od silne vrućine. Ta su dva čovjeka, tako daleko jedan od drugog po
godinama i svojim željama, nalikovala na dvije stranice trokuta: ra­
zmaknute na osnovici, one su se spajale u vrhu.
Taj je vrh bio Noirtier, koji je poslao po Morrela preporučivši mu da
požuri, a tu je preporuku Morrel poslušao doslovce, što je Barroisa
tjeralo u očaj.
Kad je stigao na cilj, Morrel nije bio čak ni zadihan, jer ljubav čovjeku
daje krila. Ali Barrois, koji već odavna nije bio zaljubljen, bijaše sav u
jednom znoju.
Stari sluga uvede Morrela na sporedna vrata, zatvori vrata kabineta, a
malo zatim šuštanje haljine po parketu najavilo je Valentinin dolazak.
Valentina je bila čarobno lijepa u svojoj crnini.
Taj je san postajao tako sladak da je Morrel gotovo htio propustiti
razgovor s Noirtierom, ali uskoro se začu kako starčev naslonjač štro-
poće po parketu i Noirtier uđe.
Noirtier je dobrohotnim pogledom primio zahvaljivanje kojim ga je
Morrel zasuo za ono divno posredovanje koje je Valentinu i njega spa­
silo od očaja. A onda, kao da pita kakva mu je to nova milost dodi­
jeljena, Morrel pogleda djevojku, koja je bojažljivo sjedila daleko od
njega i čekala da joj se kaže da govori.
 Treća knjiga

Noirtier ju je također pogledao.

— Dakle, trebam reći ono što ste mi povjerili? — zapita ona.
Noirtier potvrdi.
— Gospodine Morrel — obrati se Valentina mladiću, koji ju je gutao
očima — moj dobri djed Noirtier ima vam reći tisuću stvari, koje je u
ova tri dana rekao meni. Danas je poslao po vas da vam ih ponovim,
i ja ću vam ih, dakle, ponoviti, jer me je on izabrao za svog tumača, i
neću promijeniti ni jednu riječ u onome što je htio reći.
— Oh, slušam vas nestrpljivo! —■ reče mladi čovjek. — Govorite,
gospođice, govdrite.
Valentina spusti pogled, i to se Morrelu učini kao dobar znak, jer je
Valentina bila slaba samo u svojoj sreći.
— Moj djed želi napustiti ovu kuću — reče ona. — Barrois mu traži
prikladan stan.
— A vi, gospođice — reče Morrel — vi koji ste tako dragi i toliko
potrebni gospodinu Noirtieru...
— Ja neću nikad napustiti svog djeda — odvrati djevojka. — Tako smo
se nas dvoje dogovorili. Moj će stan biti pokraj njegova. Gospodin de
Villefort ili će pristati da stanujem s djedom Noirtierom, ili će mi to
odbiti. U prvom slučaju, poći ću odmah, u drugom slučaju, pričekat
ću da postanem punoljetna, a to će biti za deset mjeseci. Onda ću biti
slobodna, imat ću svoj vlastiti imutak i...
— I? — zapita Morrel.
— I, s odobrenjem svog dobrog djeda, ispunit ću obećanje koje sam
vam dala.
Valentina je posljednje riječi izgovorila tako tiho da ih Morrel ne bi
mogao čuti da nije toliko želio upiti ih u sebe.
— Slažete li se vi s ovim što ja govorim, dobri djede? — doda Valen­
tina obrativši se Noirtieru.
Starac potvrdi.
— Kad jednom budem kod svog djeda — nastavi Valentina — gospo­
din Morrel moći će me posjećivati u prisutnosti tog mog dobrog zašti­
tnika, koji zaslužuje svako poštovanje. Ako se pokaže da je ta veza, što
su je naša srca počela stvarati možda samo iz neznanja ili hirovitosti,
pogodna i da nam obećava sreću u budućem životu, jer, na žalost, ve­
like se ljubavi u sigurnosti često ohlade, onda će me gospodin Morrel
moći zaprositi od mene same, ja ću ga čekati.
— Oh! — uzvikne Morrel, osjetivši želju da klekne pred starca kao
pred boga, a pred Valentinu kao pred anđela. — Oh! Kakvo sam do­
bro učinio u svom životu kojim sam zaslužio toliku sreću?
Grof Monte Christo

— A do tada —- nastavi djevojka svojim čistim i strogim glasom — do

tada ćemo poštovati društvene obzire i volju naših roditelja ako nas
oni ne žele zauvijek rastaviti. Jednom riječju —ja ponavljam tu riječ,
jer ona kazuje sve — čekat ćemo.
— A žrtve što ih nameće ta riječ, gospodine — reče Morrel — ku­
nem vam se da ću ih podnositi s osjećajem sreće, a ne s osjećajem
rezignacije.
— Dakle —- nastavi Valentina s pogledom od kojeg je Maksimilijano-
vo srce zaigralo od radosti — nemojte počiniti ništa nerazborito, pri­
jatelju moj. Nemojte dovoditi u nepriliku onu koja od danas smatra
da joj je suđeno časno i dostojno nositi vaše ime.
Morrel stavi ruku na srce.
Noirtier ih je sve to vrijeme nježno promatrao. Barrois, koji je ostao
kod vrata, kao čovjek pred kojim se ništa ne krije, smješkao se brišući
velike kapi znoja što su padale s njegove ćele.
— O, Bože moj, kako je vruće našem dobrom Barroisu — Valentina.
— Ah! — reče Barrois — vruće mi je zato što sam jako trčao, gospođi­
ce, ali moram priznati da je gospodin Morrel trčao još brže od mene.
Noirtier pokaže pogledom na poslužavnik na kojem je stajala boca li­
munade i jedna čaša. Boca nije bila puna, jer je pola sata prije Noirtier
popio čašu limunade.
— Deder, dobri Barrois — reče djevojka — uzmi, jer vidim da ne
skidaš očiju s boce.
— Istina je — reče Barrois — da umirem od žeđi i da bih vrlo rado
popio čašu limunade u vaše zdravlje.
— E pa onda popij — reče Valentina — i odmah se vrati.
Barrois uzme poslužavnik i kroz vrata koja je zaboravio zatvoriti vidjeli
su kako je odmah čim se našao na hodniku nagnuo glavu i iskapio čašu
koju mu je Valentina napunila.
Valentina i Morrel su se upravo opraštali u Noirtierovoj prisutnosti
kad se začu zvono na Villefortovu stubištu.
Valentina pogleda na zidni sat.
Bio je to znak da netko dolazi u posjet.
— Podne je — reče — danas je subota, dobri moj djede, to sigurno
dolazi liječnik.
Noirtier dade glavom znak kako misli da je to liječnik.
— On će doći ovamo i gospodin Morrel treba otići, zar ne, dijete?
— Jest — odvrati starac.
— Barrois — zazove Valentina. — Barrois, dođite!
Začu se glas starog sluge koji je odgovorio:
 Treća knjiga

— Dolazim, gospođice.
— Barrois će vas ispratiti do vrata — reče Valentina Morrelu. — A
sad, imajte na umu, gospodine oficiru, da vam moj dobri djed prepo­
ručuje da ne počinite ni jedan korak koji bi mogao dovesti u pitanje
našu sreću.
U tom trenutku uđe Barrois.
— Tko je zvonio? ■—- upita Valentina.
— Gospodin doktor d’Avrigny — odgovori Barrois teturajući.
— Pa što vam je, Barrois? — zapita Valentina.
Starac ne odgovori. Gledao je svoga gospodara uplašenim očima dok
je zgrčenom rukom tražio neki oslonac da se održi na nogama.
— Pa on će pasti! — uzvikne Morrel.
I doista, Barrois je sve jače i jače drhtao, a crte njegova lica, izmije­
njene od grčevitog trzanja mišića na licu, najavljivale su jak živčani
napad.
Vidjevši kako se njegov sluga muči, Noirtier je bacao oko sebe pogle­
de u kojima su se jasno i razgovijetno čitali svi osjećaji koji potresaju
ljudsko srce.
Barrois učini nekoliko koraka prema svom gospodaru.
— Ah, Bože moj! Gospode, što mi je? — izusti starac. — Slabo mi
je... Ne vidim više ništa. Tisuću iskara sijeva mi u glavi. Oh, ne dirajte
me, ne dirajte me!
I doista, oči su mu iskočile iz očnih duplji i unezvjereno se obazirale,
glava mu je padala unatrag, a tijelo mu se kočilo.
Valentina prestrašeno vrisne. Morrel je obujmi rukama kao da bi je
htio zaštititi od neke nepoznate opasnosti.
— Gospodine d’Avrigny! Gospodine d’Avrigny! — poviče Valentina
prigušenim glasom. — Ovamo! Upomoć!
Barrois se okrene oko sebe, ustukne tri koraka, posrne i padne ispred
Noirtiera, naslonivši ruku na njegovo koljeno.
-— Moj gospodaru! Dobri moj gospodaru!
Tog se trenutka pojavi na vratima sobe gospodin de Villefort, kojeg je
privukla ta vika.
Morrel ispusti napola onesviještenu Valentinu, brzo se povuče natrag,
skrije se u kut sobe i gotovo nestade iza jedne zavjese.
Blijed kao da gleda zmiju koja se uspravila pred njim, zurio je ukoče­
nim pogledom u nesretnika u agoniji.
Nemir i užas potresali su Noirtierovu dušu, koja je hitala u pomoć
jadnom starcu za kojeg bi se prije moglo reći da mu je bio prijatelj
nego sluga. Strašna borba između života i smrti vidjela se na njegovu
Grof Monte Ctirlsto

čelu, odavale su je nabrekle žile i grčenje mišića koji su još bili živi oko
njegovih očiju.
Barroisovo se lice trzalo, oči su mu se zakrvarile, vrat mu se savio
unatrag. Ležao je tako udarajući rukama po parketu dok su mu noge,
naprotiv, bile ukočene te se činilo da bi se prije slomile nego što bi se
dale saviti.
Na usne mu je navirala lagana pjena i teško je disao. Villefort, skame­
njen, ostade trenutak zureći u taj prizor, koji je pri prvom koraku u
sobu privukao njegov pogled. Morrela nije primijetio.
Pošto je nekoliko trenutaka nijemo promatrao, moglo se vidjeti kako
mu lice blijedi i kako mu se diže kosa na glavi.
— Doktore! Doktore! — poviče pojurivši prema vratima. — Dođite!
Dođite!
— Gospodo! Gospodo! — vikala je Valentina dozivajući maćehu i
spotičući se o zidove stubišta. — Dođite! Dođite brzo! I donesite
moju bočicu sa solima.
— Sto se događa? — zapita metalan i suzdržljiv glas gospođe de
Villefort.
— Oh, dođite! Dođite!
— Pa gdje je taj doktor? — poviče Villefort. — Gdje je?
Gospođa de Villefort je silazila laganim koracima i čulo se samo kako
pod škripi pod njezinim nogama. U jednoj ruci držala je maramicu
kojom je brisala lice, a u drugoj bočicu s engleskim solima.
Došavši na vrata, najprije baci pogled na Noirtiera, čije je lice, dodu­
še, bilo uzbuđeno, što je i posve razumljivo u onakvim okolnostima,
ali inače nije pokazivalo nikakve promjene u njegovu zdravlju. Zatim
pogleda samrtnika.
Ona problijedi, a njezin pogled, da tako kažemo, ponovo skoči sa slu­
ge na gospodara.
— Ali, za ime Božje, gospođo, gdje je liječnik? On je ušao k vama. To
je kap, zar ne vidite, i ako mu pusti krv, spasit će se.
— Je li maloprije nešto pojeo? — zapita gospođa de Villefort izbjega­
vajući odgovor.
— Gospođo — reče Valentina — nije doručkovao, ali je jutros mnogo
trčao kako bi obavio neki posao koji mu je dobri djed povjerio. Kad se
vratio, ispio je čašu limunade.
— Ah — reče gospođa de Villefort — a zašto ne vina? Nije dobro piti
limunadu.
— Limunada je bila ovdje, u djedovoj boci, i bila mu je pri ruci. Jadni
je Barrois bio žedan, pa je popio ono što je našao.

?4 n
 ireca Knjiga

Gospođa de Villefort se strese. Noirtier je promotri svojim dubokim

pogledom.
— Kako mu je kratak vrat — reče ona.
— Gospođo — na to će Villefort — molim vas, gdje je gospodin
d’Avrigny? Ta odgovorite, za ime Božje!
— On je kod Eduarda, koji se ne osjeća dobro — reče gospođa de Vil­
lefort budući da više nije mogla izbjegavati odgovor. Villefort pojuri
stubištem i sam ode po njega.
— Držite — reče mlada žena pruživši Valentini bočicu. Sigurno će mu
pustiti krv. Idem u svoju sobu, jer ne podnosim krv.
I ona ode za svojim mužem.
Morrel izađe iz mračnog ugla u koji se bio skrio i gdje ga nitko nije
vidio, jer su svi bili zaokupljeni onim što se zbivalo.
— Odlazite brzo, Maksimilijane —: reče mu Valentina i čekajte dok
vas ne pozovem. — Idite.
Morrel pogleda Noirtiera pitajući ga za savjet. Noirtier, koji je sačuvao
svu svoju hladnokrvnost, dade mu znak da ode. Morrel pritisne Valen-
tininu ruku na srce i izađe tajnim hodnikom.
U isto vrijeme Villefort i liječnik uđu na suprotna vrata. Barrois je
počeo dolaziti k svijesti: kriza je prošla, opet je stao jecati, i onda se
podigne na jedno koljeno.
D’Avrigny i Villefort odnesoše ga na počivaljku.
— Sto naređujete, doktore? — zapita Villefort.
•— Neka netko donese vode i etera. Imate li ga u kući?
— Imamo.
— Zatim netko treba otrčati po terpentinsko ulje i neko sredstvo za
povraćanje.
— Hajde, pođite — naredi Villefort jednom slugi koji se tu našao.
— A sada neka svi izađu odavde.
— I ja? — upita bojažljivo Valentina.
— Jest, gospođice, vi prije svih drugih — reče liječnik grubo.
Valentina začuđeno pogleda gospodina d’Avrignyja, poljubi u čelo go­
spodina de Noirtiera i ode.
Liječnikovo je lice, dok je zatvarao za njom vrata, imalo neki mračan
izraz.
— Gledajte, gledajte, doktore, dolazi k svijesti. To je bio samo lagani
napad koji neće imati nikakvih posljedica.
Gospodin d’Avrigny se sumorno nasmiješi.
— Kako se osjećate, Barrois? — zapita liječnik.
— Nešto bolje, gospodine.

741
Grof Monte Christo

— Možete li ispiti ovu čašu vode s eterom?

— Pokušat ću, samo me nemojte dirati.
— Zašto?
— Jer ako me dodirnete samo vrhom prsta, mislim da ću ponovo
dobiti napad.
— Pijte.
Barrois uzme čašu, prinese je svojim ljubičastim usnama i ispije je
otprilike do polovice.
— Gdje vas boli? — zapita liječnik.
— Boli me čitavo tijelo. Osjećam strašne grčeve.
— Bljeska li vam pred očima?
— Dal
— Sumi u ušima?
— Strahovito.
— Kad vas je to uhvatilo?
— Maloprije.
— Iznenada?
— Kao da me grom udario.
— Jučer vam nije bilo ništa. Prekjučer također?
— Ništa.
— Niste bili mamurni? Niste osjećali tromost?
— Nisam.
— Što ste danas jeli?
— Ništa nisam jeo. Popio sam samo čašu gospodinove limunade, i
ništa više.
Barrois pokaže glavom na Noirtiera, koji je nepomično sjedio u svom
naslonjaču i promatrao taj strašni prizor, i nije promaknuo nijedan
pokret niti promaknuta nijedna riječ...
— Gdje je ta limunada? — upita živo liječnik.
— Dolje u boci.
— Gdje to, dolje?
— U kuhinji.
— Hoćete li da odem po nju? — zapita Villefort.
— Ne, ostanite ovdje i nastojte da bolesnik ispije ovu čašu do dna.
— Ali, ta limunada...
— Idem sam po nju.
D'Avrigny skoči, otvori vrata, pojuri niz stepenice za poslugu i
umalo da nije oborio gospođu de Villefort, koja je također ulazila
u kuhinju.
Ona krikne.
 Treća Knjiga

D’Avrigny se i ne obazre na to. Imajući na pameti jednu jedinu misao,

on preskoči tri-četiri stepenice, uleti u kuhinju i opazi na jednom
poslužavniku do tri četvrtine praznu bocu.
Zgrabi je kao orao svoj plijen.
Teško dišući, popne se u prizemlje i vrati se u sobu. Gospođa de Ville-
fort polako se uspinjala stepenicama koje su vodile u njezinu sobu.
— Je li to ta boca što je bila ovdje? — zapita d’Avrigny.
— Jest, gospodine doktore.
— To je ona limunada što ste je pili?
— Mislim da jest.
— Kakav je imala ukus?
— Bila je gorka.
Liječnik izlije nekoliko kapi u šaku, srkne ih usnama i, nakon što je
mljacnuo kao što se čini s vinom kad se kuša, ispljune tekućinu u
kamin.
— Jest, to je ta ista limunada — reče. — I vi ste je također pili, go­
spodine Noirtier?
Starac potvrdi.
— I vi ste također osjetili da ima gorak ukus?
— Jest.
— Ah, gospodine doktore — uzvikne Barrois — opet me hvata! Bože
moj, smiluj mi se!
Liječnik pritrči bolesniku.
■— Villeforte, jesu li donijeli sredstvo za povraćanje? Villefort izjuri iz
sobe vičući: — Sredstvo za povraćanje! Sredstvo za povraćanje!
— Jesu li donijeli sredstvo za povraćanje?
Nitko mu ne odgovori. Cijelu je kuću obuzeo užas.
— Kad bih mu mogao uvesti zrak u pluća —- reče d’Avrigny, gleda­
jući oko sebe — možda bi mi uspjelo spriječiti gušenje. Ali ne, ništa,
ništa!
— Oh, gospodine — vikao je Barrois — zar ćete me pustiti da umrem
ovako bez pomoći? Oh, umirem! Bože moj, umirem!
— Dajte mi jedno pero! — zatraži liječnik.
Uto opazi jedno pero na stolu. Brzo ga uzme i pokuša ga ugurati u usta
bolesniku koji se, usprkos grčevima, uzalud trudio povratiti. Među­
tim, bolesnikove su vilice bile tako stisnute da pero nije moglo proći.
Barroisa spopadne novi napad, još jači od prvoga. Skliznuo je s poči-
valjke na pod i stao se grčiti na parketu.
Liječnik ga pusti u tom napadu u kojem mu nije mogao ništa pomoći
i priđe Noirtieru.
TAO
Grof Monte Christo

— Kako se vi osjećate? — zapita ga brzo i tihim glasom. — Dobro?

— Da.
— Je li vam želudac lak ili težak? Lak?
— Da.
— Kao da ste uzeli pilulu kakvu sam vam propisao da uzimate svake
nedjelje?
— Je li Barrois pripremio vašu limunadu?
— Da.
— I vi ste mu ponudili da pije?
— Ne.
— Gospodin de Villefort?
— Ne.
— Gospođa?
— Ne/
— Onda Valentina?
— Da.
U tom času Barrois je uzdahnuo i zijevnuo, pri čemu su jadniku za-
škripale vilične kosti. To je privuklo liječnikovu pozornost i on ostavi
gospodina de Noirtiera te pritrči bolesniku.
— Barrois — reče liječnik — možete li govoriti?
Barrois promuca nekoliko nerazumljivih riječi.
— Pokušajte, prijatelju moj.
Barrois otvori svoje zakrvavljene oči.
— Tko je napravio tu limunadu?
— Ja.
— Jeste li je donijeli svom gospodaru čim ste je napravili?
— Ne.
— Znači, negdje ste je ostavili?
— U kuhinji, jer su me zvali.
— Tko ju je donio ovamo?
— Gospođica Valentina.
D’Avrigny se udari po čelu.
— Oh, Bože moj, Bože moji — promrmlja.
— Doktore! Doktore! — poviče Barrois, koji je predosjetio i treći
napad.
— Pa zar neće donijeti to sredstvo za povraćanje — poviče liječnik.
— Evo, jedna čaša je pripremljena — reče Villefort ulazeći.
— Tko ju je pripremio?
■— Apotekarski naučnik koji je došao sa mnom.
— Pijte.
 Treća knjiga

— Ne mogu, doktore, prekasno je. Grlo mi se steže, gušim se. Jao,

moje srcel Jao, moja glava... Jao, kakav pakao! Ploču li se još dugo
ovako mučiti?
— Ne, ne, prijatelju — reče liječnik — uskoro više nećete trpjeti.
— Ah! Razumijem vas! — poviče nesretnik. — Bože moj, smiluj mi
se.
I on, kriknuvši, padne na leđa kao da gaje grom ošinuo. D’Avrigny mu
stavi ruku na srce i primakne ogledalo usnama.
— Kako mu je? — upita Villefort.
— Idite u kuhinju i recite da mi brzo donesu sok od ljubica.
Villefort smjesta ode.
— Ne bojte se, gospodine Noirtier — reče d’Avrigny — odnijet ću
bolesnika u drugu sobu da mu pustim krv. Doista, ovakvi napadi pru­
žaju strašan prizor.
I on uhvati Barroisa pod ruku i odvuče ga susjednu sobu, ali se odmah
vrati kako bi uzeo ostatak limunade.
Noirtier zatvori desno oko.
— Valentinu, zar ne? Vi želite da dođe Valentina? Reći ću da vam je
pošalju.
Villefort se vraćao. D’Avrigny ga susretne na hodniku.
— Sto je? — zapita.
— Dođite — reče d’Avrigny.
I on ga odvede u sobu.
— Zar je još u nesvijesti? — zapita državni tužilac.
— Umro je.
Villefort ustukne tri koraka, zagleda se u mrtvaca, sklopi ruke iznad
glave i reče s nesumnjivim žaljenjem:
— Mrtav, tako?
— Jest, vrlo brzo, zar ne? — reče d’Avrignv. — Ali neka vas to ne čudi,
jer gospodin i gospođa de Saint Meran također su umrli veoma brzo.
Oh, u vašoj se kući brzo umire, gospodine de Villefort.
Villefort se grčevito tresao.
— Postoji otrov koji ubija a da ne ostavlja nikakva traga. Taj otrov
dobro poznajem, proučio sam ga zajedno sa svim posljedicama i poja­
vama što ih izaziva, i zato sam ga smjesta prepoznao u slučaju jadnog
Barroisa, kao što sam ga prepoznao i kod gospođe de Saint Meran.
Postoji jedan način da se utvrdi prisutnost tog otrova: on vraća plavu
boju lakmusovu papiru koji je pocrvenio od djelovanja kiseline, a sok
od ljubica od njega postaje zelen. Ovdje nemamo lakmusova papira,
ali nam, evo, nose sok od ljubica, koji sam zatražio.
Grof Monte Christo

I doista, začuše se koraci na hodniku. Liječnik dopola otvori vrata i

uzme iz sobaričinih ruku posudu u kojoj su na dnu bile dvije-tri žlice
soka, i odmah zatvori vrata.
— Gledajte — reče državnom tužiocu, kojem je srce kucalo tako jako
da se gotovo moglo čuti -— evo, u ovoj je posudi sok od ljubica, a u
ovoj ostatak limunade koju su pili gospodin Noirtier i Barrois. Ako je
limunada čista i bezopasna, sok će zadržati svoju boju. Ako je, pak,
zatrovana, sok će poprimiti zelenu boju. Gledajtel
Liječnik polako nalije nekoliko kapi limunade iz boce u posudu i istog
se trena moglo vidjeti kako je tekućina na dnu pomalo počela mijenja­
ti boju. Najprije je postala plava, zatim od boje safira prijeđe u boju
opala i od boje opala u boju smaragda.
Kad je poprimila tu smaragdnu boju, ona se, takoreći, ustalila. Pokus
nije dopuštao nikakve sumnje.
— Jadni Barrois otrovan je angosturom ili bobicama sv. Ignacija —
reče d’Avrigny. — Sada ću jamčiti za to i pred Bogom i pred ljudima.
Villefort ne odgovori ništa, već podiže ruke prema nebu, razrogači oči
i padne kao gromom ošinut na jedan naslonjač.
 Treća knjiga

3. Optužba
Gospodin d’Avrigny brzo prizove svijesti državnog tužioca, koji je
izgledao kao drugi mrtvac u toj mrtvačnici.
— Oh! Smrt je u mojoj kućil — poviče Villefort.
— Recite radije zločin — odvrati liječnik.
— Gospodine d’Avrigny! — poviče Villefort. — Ne mogu vam izraziti
sve što se ovog časa u meni zbiva: to je užas, to je bol, to je ludilo.
— Da — reče gospodin d’Avrigny sasvim mirno — ali ja mislim da
je vrijeme da nešto poduzmemo. Mislim da je vrijeme da zaustavimo
tu bujicu smrtnih slučajeva. Sto se mene tiče, ja se ne osjećam spo­
sobnim i dalje nositi u sebi takve tajne, a da pritom nemam nikakve
nade da će one omogućiti društvu da osveti žrtve.
Villefort sumorno pogleda oko sebe.
— U mojoj kući — promrmlja. — U mojoj kućil
— Hajde, državni tužioče — reče d’Avrigny — budite čovjekl Kao
tumač zakona smatrajte pitanjem svoje časti da se žrtvujete.
— Drhtim, doktore, od vaših riječi. Da se žrtvujem?!
— Rekao sam vam pravu riječ.
— Vi dakle sumnjate na nekoga?
— Ja ne sumnjam ni na koga. Smrt kuca na vaša vrata, ona ulazi, ide,
ali ne slijepo, već mudro, iz sobe u sobu. A ja idem njezinim tragom, i
vidim kuda je prošla. Prihvaćam staru mudrost, pipam u mraku, jer su
moje prijateljstvo prema vama i poštovanje prema vašoj obitelji povez
kojim su mi vezane oči. Dakle...
— Oh! Govorite, doktore, bit ću hrabar.
— U redu, gospodine! Vi imate kod sebe, u svojoj kući, možda u svojoj
obitelji jednu od onih strašnih pojava kakvih se u svakom stoljeću samo
nekoliko javlja. Lukusta i Agripina, koje su živjele u isto vrijeme, bile su
izuzetak koji dokazuje da je Providnost u svome gnjevu odlučila uništiti
Rimsko Carstvo, okaljano tolikim zločinima. Brunhilda i Fredegonda ja­
Grof Monte Christo

vile su se kao posljedica mukotrpnog rada na početku jedne civilizacije

u kojoj se čovjek učio kako svladati duh, pa makar i uz pomoć izaslanika
pakla. E pa, sve te žene, ili su jednom prije, ili su još i tada bile mlade i
lijepe. Na njihovu čelu nekada je cvao, a možda je još i tada cvao onaj isti
cvijet nevinosti koji krasi i čelo grešnice što živi u vašoj kući.
Villefort krikne, sklopi ruke i pogleda liječnika očima punim zaklinjanja.
Ali liječnik neumoljivo nastavi:
— Utvrditi tko je mogao imati koristi od zločina, to je jedno od osno­
vnih pravila pravne znanosti.
— Doktore! — poviče Villefort. — Doktore, koliko su puta na žalost
te kobne riječi prevarile ljudsku pravdu! Ja ne znam, ali čini mi se da
ovaj zločin...
— Vi dakle napokon priznajete da postoji zločin?
— Da, priznajem, što ćete... Moram... Ali dopustite da nastavim.
Meni se čini, kažem, da ovaj zločin pada na mene samog a ne na žrtve.
Iza svih tih nesreća naslućujem neku nesreću koja pogađa mene.
— Oh, čovječe — promrmlja d’Avrigny — ti najsebičnija od svih živo­
tinja, ti najsamoživiji od svih stvorova, ti koji uvijek misliš da se zemlja
okreće, da sunce sije i da smrt kosi samo tebe! A oni koji su izgubili
život, zar oni nisu ništa izgubili? Gospodin de Saint Meran, gospođa
de Saint Meran, gospodine de Noirtier...
— Kako, gospodin de Noirtier?
— Da, da! Zar vi mislite da je netko imao nešto protiv ovog sluge? Ne,
ne. Kao i Shakespeareov Polonije, i on je umro za drugoga. Limunada
je bila namijenjena Noirtieru, i bilo bi logično da ju je on popio, a to
što ju je popio Barrois, to je čisti slučaj, pa iako je umro Barrois, No­
irtier je taj koji je trebao umrijeti.
— Ali kako to da moj otac nije podlegao?
— Već sam vam to rekao jedne večeri, u vrtu, poslije smrti gospođe
de Saint Meran. On nije podlegao zato što je njegov organizam navi­
kao na taj isti otrov. Količina koja je za njega bezopasna, smrtonosna
je za svakog drugog. Naposljetku, nitko ne zna, pa ni ubojica, da već
godinu dana liječim uzetost gospodina Noirtiera brucinom, ali ubojica
dobro zna, a to ga je naučilo iskustvo, da je brucin jak otrov.
— Bože moj, Bože moj! — promrmlja Villefort zalomivši rukama.
— Evo kako je zločinac zamislio doći do cilja: najprije ubija gospodina
de Saint Merana.
— Oh, doktore!
— Zakleo bih se. Ono što mi je rečeno o simptomima previše se po­
dudara s onim što sam vidio vlastitim očima.
 Treća Knjiga

Villefort, nemajući snage da se i dalje opire, zajeca.

— On ubija gospodina de Saint Merana — ponovi liječnik. — Zatim
ubija gospođu de Saint Meran, da dobije dvostruko nasljedstvo.
Villefort obriše znoj što mu je tekao s čela.
— Slušajte dobro.
— Na žalost — promuca Villefort — čujem svaku vašu riječ.
— Gospodin Noirtier — nastavi gospodin d’Avrigny svojim neumolji­
vim glasom — gospodin Noirtier je prije izvjesnog vremena napravio
oporuku kojom je vas i vašu obitelj isključio iz nasljedstva i sav svoj
imutak ostavio sirotinji. Gospodin Noirtier je pošteđen, jer se od nje­
ga ništa ne očekuje. Ali čim je poništio svoju prvu oporuku, čim je
sastavio drugu oporuku, okomio se na njega netko tko se, bez sumnje,
pobojao da ne napiše i treću. Ako se ne varam, oporuka je sastavljena
prekjučer. Kao što vidite, zločincu se žurilo.
— Oh, milost, gospodine d'Avrigny!
— Nema milosti, gospodine. Liječnik ima ovdje na zemlji sveti za­
datak, i da bi taj zadatak izvršio, on se vraća do samog izvora života,
i silazi u tajanstvene tmnine smrti. Kad se počini zločin i kad Bog,
sigurno zgranut, odvraća svoj pogled od zločinca, liječnik mora reći:
Evo ga!
— Milost za moju kćerku, gospodine! — promrmlja Villefort.
— Eto, vidite, sami ste je vi imenovali, vi, njezin otac!
— Milost za Valentinu! Slušajte, to nije moguće. Radije bih optužio samo­
ga sebe! Valentinino je srce čisto kao dijamant, nevino kao ljiljan.
— Nema milosti, gospodine državni tužioče, zločin je očigledan. Go­
spođica de Villefort je svojom rukom umotala lijekove koji su poslani
gospodinu de Saint Meranu, i gospodin de Saint Meran je umro.
Gospođica de Villefort je pripremila čaj za gospođu de Saint Meran,
i gospođa de Saint Meran je umrla.
Gospođica de Villefort je uzela iz Barroisovih ruku, kojega su poslali
van, bocu s limunadom koju starac obično pije tijekom prijepodneva,
i starac je samo čudom izbjegao smrti.
Gospođica de Villefort je kriva! Ona je trovačica! Gospodine državni tu­
žioče, prijavljujem vam gospođicu de Villefort. Izvršite svoju dužnost.
— Doktore, ne opirem se više, ne branim se više, vjerujem vam. Ali
imajte milosti, poštedite mi život, poštedite mi čast.
— Gospodine de Villefort — nastavi liječnik glasom koji je postajao sve
jači — postoje okolnosti u kojima prelazim sve granice glupe ljudske
obzirnosti. Da je vaša kćerka počinila samo prvi zločin i da sam je vidio
kako razmišlja o drugom zločinu, ja bih rekao: upozorite je, kaznite je,

■Ma
Grof Monte Christo

neka ostatak svog života provede negdje u samostanu, plačući i moleći

se. Da je počinila i drugi zločin, rekao bih vam: Evo, gospodine Villefort,
ovdje je otrov kome ne znamo protuotrov, on je žestok kao misao, brz
kao svjetlost, smrtonosan kao grom; dajte joj taj otrov i preporučite Bogu
njezinu dušu i tako spasite svoju čast i svoj život, jer ona i vama radi
o glavi. Već je gledam kako se približava vašem krevetu s licemjernim
smiješkom i slatkim riječima. Jao vama, gospodine de Villefort, ako se
ne požurite i ne udarite prvi! Eto, to bih vam rekao da je ona ubila samo
dvije osobe, ali ona je vidjela tri agonije, ona je promatrala tri smrtnika i
kleknula pokraj troje mrtvaca, i zato je treba poslati na stratište!
Vi govorite o vašoj časti! Učinite što vam kažem, pa ćete postati besmrtni!
Villefort padne na koljena.
— Slušajte — reče on — ja nemam te snage koju vi imate, ili bolje
reći koju vi ne biste imali kad bi se, umjesto o mojoj kćeri Valentini,
radilo o vašoj kćeri Madeleini.
Doktor problijedi.
— Doktore, svaki čovjek kojega je žena rodila došao je na svijet da
trpi i umre. Doktore, ja ću trpjeti i čekati smrt.
— Pazite — reče gospodin d’Avrigny — ta će smrt biti polagana...
— vidjet ćete je kako vam se približava tek kad pokosi vašeg oca, vašu
ženu, a možda i vašeg sina.
Villefort, gušeći se, uhvati liječnika za ruku.
— Slušajte me — poviče — smilujte mi se, pomozite mi... Ne, moja kći
nije kriva... Izvedite nas pred sud, a ja ću i opet reći: Ne, moja kći nije
kriva... Nema zločina u mojoj kući... Ja neću, jeste li me čuli, da u mojoj
kući bude zločin, jer kad zločin nekamo uđe, on je kao i smrt: nikada ne
dolazi sam. Slušajte, što se vas tiče ako mene ubiju? Jeste li vi moj prija­
telj? Jeste li vi čovjek? Imate li vi srca?... Ne, vi ste liječnik!... U redu! Ja
vam kažem: Ne, ja neću predati svoju kćer u krvnikove ruke! Ah! Pomisao
na to razdire me i goni da kao izbezumljen noktima čupam svoje grudi!...
A ako se vi varate, doktore? A ako je to netko drugi, a ne moja kći? A ako
vam ja jednoga dana dođem blijed poput sablasti da vam kažem: Ubojico!
Ti si ubio moju kćer!... Slušajte, ako bi se to dogodilo, ja sam, gospodine
d’Avrigny, kršćanin, a ja bih se ipak ubio!
— U redu — reče liječnik nakon nekoliko trenutaka šutnje. — Ja ću
čekati.
Villefort ga pogleda kao da još uvijek sumnja u njegove riječi.
— Samo — nastavi gospodin d’Avrigny laganim i svečanim glasom
— ako netko u vašoj kući oboli, ako vas nešto zadesi, nemojte me zva­
ti, jer više neću doći. Podijelit ću s vama ovu strašnu tajnu, ali neću da
 ireca Knjiga

se stid i grižnja savjesti nastane i stanu rasti u mojoj savjesti, kao što
će zločin i nesreća rasti u vašoj kući.
— Vi me, dakle, napuštate, doktore?
— Da, jer vas ne mogu više pratiti i jer sam se zaustavio pred samim
stratištem. Sigurno će se otkriti novi zločin, koji će učiniti kraj toj
strašnoj tragediji. Zbogom.
— Doktore, zaklinjem vas!
— Sve te strahote kojima sam opteretio svoju savjest čine mi vašu
kuću odvratnom i kobnom. Zbogom, gospodine.
•— Jednu riječ, još samo jednu riječ, doktore! Vi odlazite i ostavljate
mi svu strahotu u kojoj se nalazim, strahotu koju ste vi povećali time
što ste mi je otkrili. Ali što će ljudi reći o iznenadnoj i nagloj smrti
ovog jadnog starog sluge?
— U pravu ste — reče gospodin d’Avrigny. — Ispratite me.
Liječnik izađe prvi, a za njim gospodin de Villefort. Uznemirena poslu­
ga stajala je po hodniku i stepenicama kojima je liječnik morao proći.
— Gospodine — reče dAvrigny Villefortu, govoreći tako glasno da
su ga svi mogli čuti — jadni Barrois je posljednjih godina bio previše
u kući. Njega, koji je nekad bio navikao da juri sa svojim gospodarom,
na konju ili u kočiji, po čitavoj Europi, ubila je ta monotona služba uz
naslonjač. Krv mu je postala teška. Bio je pun, vrat mu je bio debeo i
kratak, i pogodila ga je iznenada kap, a mene su prekasno obavijestili.
— Ah da — doda on posve tiho — nemojte zaboraviti da onu posudu
sa sokom od ljubica bacite u peć.
I liječnik, ne dodirnuvši Villefortovu ruku i ne spomenuvši više ono o
čemu je govorio, izađe, ispraćen plačem i suzama svih ukućana.
Iste večeri sva se Villefortova posluga, pošto se okupila u kuhinji i tu
se dugo savjetovala, javila kod gospođe Villefort i zatražila dopuštenje
da ostavi službu. Nikakva navaljivanja, nikakve ponude da će im se
povećati plaće nisu ih mogle zadržati. Na sve su odgovarali:
— Želimo otići, jer je u kući smrt.
I otišli su, uprkos svim molbama, izjavivši kako duboko žale što na­
puštaju tako dobre gospodare, a napose gospođicu Valentinu, tako
dobru, tako dobrostivu i tako milu.
Na te riječi Villefort pogleda Valentinu.
Ona je plakala.
Čudna stvar! Iako su ga uzbuđivale te suze, pogledao je i gospođu de
Villefort i učinilo mu se da je brz i mračan smiješak preletio preko
njenih tankih usana poput meteora koji se vidi kako zlokobno prelije­
će između dva oblaka u dubini olujnog neba.

7S1
Grof Monte Christo

4. Soba bivšeg pekara

Uvečer onog istog dana kad je grof de Morcerf izašao od Danglar-
sa onako postiđen i bijesan zbog bankarova hladnog držanja, ušao je
gospodin Anarea Cavalcanti, gotovo stojeći na svojoj lakoj kočiji, u
dvorište bankarove palače u Ulici Chaussee d’Antin. Kosa mu je bila
sjajna i pomno počešljana, brkovi ufitiljeni, a bijele rukavice što ih je
imao na rukama bile su tako tanke da su se kroz njih ocrtavali nokti.
Pošto je kojih deset minuta vodio razgovor u salonu, iskoristio je zgo­
dnu priliku da povede Danglarsa do jednog prozora, te mu poslije
vješto smišljenog uvoda ispripovjedi sve što ga je tištilo nakon odlaska
njegova plemenitog oca. Otkako mu je otac otišao, rekao je, on je u
bankarovoj obitelji, u kojoj su bili tako dobri da ga prime kao sina,
našao jamstvo za onu sreću za kojom mora težiti čovjek umjesto da
se prepušta hirovima prolaznih ljubavi. A što se pak same ljubavi tiče,
on je imao sreću da je naišao i na nju, u lijepim očima gospođice
Danglars.
Danglars ga je slušao s najvećom pažnjom. On je već dva-tri dana če­
kao tu izjavu, i kad se mladić konačno izjasnio, njegovo se oko toliko
proširilo od zadovoljstva koliko se bilo smrklo i smračilo dok je slušao
Morcerfa.
Međutim, on ipak nije htio prihvatiti mladićevu ponudu a da ne stavi
nekoliko primjedaba.
— Gospodine Andrea — reče mu — niste li vi još suviše mladi da
biste pomišljali na ženidbu?
— O ne, gospodine — odgovori Cavalcanti — nisam, ili se bar meni
čini da nisam. U Italiji se u visokom plemstvu ljudi općenito veoma
rano žene; a to je pametan običaj. Jer ljudski je život tako neizvjestan
da treba zgrabiti sreću čim nam dođe nadohvat ruke.
A sada, gospodine — reče Danglars — ako pretpostavimo da će
vaš prijedlog, koji meni čini čast, prihvatiti i moja žena i kći, s kime
 Treća knjiga

ću moći raspraviti imovinska pitanja? To su, tako se bar meni čini, ve­
oma važni razgovori koje samo roditelji mogu voditi tako da osiguraju
sreću svoje djece.
— Gospodine, moj je otac pametan i susretljiv čovjek s kojim je lako
razgovarati. On je predvidio mogućnost da ja izrazim želju da se udo­
mim u Francuskoj, i zato mi je na odlasku, sa svim ispravama iz kojih
se može utvrditi moj identitet, ostavio jedno pismo koje mi osigurava,
u slučaju da moj izbor bude po njegovoj volji, sto pedeset tisuća livra
rente, računajući od dana vjenčanja. To je, koliko ja mogu procijeniti,
četvrtina prihoda što ga ima moj otac.
— A ja sam — reče na to Danglars — uvijek imao namjeru da svojoj
kćeri dam prigodom udaje petsto tisuća franaka. Uostalom, ona je
moja jedina baštinica.
— E pa dobro — reče Andrea — onda je, kao što vidite, sve u naj­
boljem redu, razumije se uz pretpostavku da me gospođa barunica
Danglars i gospođica Emilija ne odbiju. Mi bismo dakle imali sto se­
damdeset pet tisuća godišnje rente. Ali ako pretpostavimo da mi otac
umjesto rente da čitavu glavnicu (znam da to neće biti lako, ali nije
nemoguće), vi biste nam mogli ta dva milijuna uložiti u posao, a dva ili
tri milijuna u spretnim rukama uvijek mogu nositi i deset postotaka.
— Ja nikada ne dajem više od četiri postotka — reče bankar -— pa čak
i tri i pol. Ali svom zetu dao bih pet posto, i dijelili bismo dobit.
— E, pa to je izvrsno, dragi taste — reče Cavalcanti, ne mogavši skri­
ti svoju pomalo prostačku narav koja je, uza sve njegove napore, od
vremena do vremena izbijala kroz aristokratsku pozlatu kojom se po­
kušavao pokriti.
Ali, shvativši i sam da se zaletio, on se odmah ispravi:
— Oh, oprostite, gospodine —- reče — vidite, od same nade gotovo
sam poludio. A što bi tek bilo da se ona ostvarila.
— Ali — reče Danglars, koji nije primjećivao kako se taj razgovor, u
kojem u početku nije bilo ni riječi o interesima, odjednom pretvorio
u poslovne pregovore. — Vi sigurno imate dio imutka koji vam vaš
gospodin otac ne može uskratiti?
— Koji dio? — zapita mladić.
— Pa dio koji vam pripada po majci?
— Ah da, razumije se, dio koji sam naslijedio od svoje majke, Leonore
Corsinari.
— A koliko može iznositi taj imutak?
•— Bogami — reče Andrea —- uvjeravam vas da o tome nikada nisam
vodio brigu, ali mislim da će iznositi najmanje dva milijuna.
Grof Monte Christo

Danglars osjeti kako mu je zastao dah od radosti, onako kako zastaje

škrcu koji je otkrio zakopano blago ili čovjeku koji se utapa kad osjeti
pod nogama čvrsto tlo umjesto praznine u koju umalo nije potonuo.
— Dakle, gospodine — reče Andrea poklonivši se bankaru s nježnim
poštovanjem — mogu li se nadati...
— Gospodine Andrea — reče Danglars — nadajte se, i budite uvje­
reni da je ova stvar svršena, ako s vaše strane ne iskrsnu neke zapreke
koje bi je omele.
— Ah, vi me ispunjate radošću, gospodine! — reče Andrea.
— Ali — reče Danglars kad je malo razmislio — kako to da grof
Monte Christo, vaš zaštitnik u pariškom društvu, nije došao s vama
da zaprosi ruku moje kćeri?
Andrea pocrveni.
— Ja upravo dolazim od grofa, gospodine — reče on. — On je bez
sumnje divan čovjek, ali su njegovi postupci ponekad čudnovati. On
je odobrio moju nakanu, i čak mi je rekao da ne vjeruje da bi moj otac
i trenutak oklijevao da mi dade čitav kapital umjesto rente. Ali je
izjavio da on osobno nije nikada, i da nikad neće preuzimati ira sebe
odgovornost da ide za nekoga u prosce. Ali da budem pravedan prema
njemu, moram reći da je bio toliko ljubazan te je dodao da mu je, u
mom slučaju, veoma žao što ga taj osjećaj sprečava da ide u prosidbu,
jer je uvjeren da bi ta bračna veza bila sretna i dobro odabrana. Uo­
stalom, iako neće učiniti bilo što službeno, on je spreman, kako mi je
rekao, reći vam svoje mišljenje kad budete s njim razgovarali.
— Ah! Veoma dobro!
— A sada — reče Andrea sa svojim najljubaznijim osmijehom — više
ne govorim svome tastu, nego se obraćam svom bankaru.
— Deder, što biste htjeli od njega? — zapita Danglars smijući se.
— Preksutra bih trebao podići kod vas otprilike četiri tisuće franaka,
ali je grof uvidio da ću u mjesecu u koji ulazimo možda imati nekih
troškova za koje moj mali momački prihod ne bi bio dovoljan, te mi
je, neću reći dao nego ponudio ovu mjenicu na dvadeset tisuća frana­
ka. Kao što vidite, vlastoručno ju je potpisao. Je li vam to dovoljno?
— Donesite mi je i na milijun franaka, i ja ću vam je uzeti — reče
Danglars stavljajući mjenicu u džep. Recite mi kad ćete sutra biti kod
kuće, i moj će uredski momak svratiti k vama i donijeti vam dvadeset
četiri tisuće franaka.
— Pa recimo u deset sati prije podne, ako vam je po volji. Bude li
ranije, utoliko bolje, jer bih sutra htio otići malo izvan grada.
— U redu, u deset sati. Još ste uvijek u istom hotelu?
 TreCa Knjiga

— Da.
Sutradan, s točnošću koja je služila na čast bankaru, u ugovoreno vri­
jeme dvadeset četiri tisuće franaka bile su kod mladića, koji je doista
izašao, ostavivši dvjesto franaka za Caderoussea.
Andrea se izvezao u prvom redu zato da se ne susretne sa svojim opa­
snim prijateljem, i zbog toga se veoma kasno vratio.
Ali tek što je zakoračio na pločnik dvorišta, kad ugleda pred sobom
hotelskog vratara koji ga je čekao držeći kapu u ruci.
— Gospodine — reče mu vratar — onaj čovjek je došao.
— Koji čovjek? — zapita nehajno Andrea, kao da je zaboravio na ono­
ga koji mu je, naprotiv, i te kako bio na pameti.
Čovjek kome vaša ekscelencija daje mjesečnu potporu.
— Ah, da — reče Andrea — nekadašnji sluga mog oca. E pa dobro, i
dali ste mu onih dvjesto franaka što sam vam ih ostavio za njega.
— Da, ekscelencijo, razumije se.
Andrea je tražio da ga oslovljavaju s ekscelencijo.
— Ali — nastavi vratar — on ih nije htio uzeti.
Andrea problijedi. Samo, kako je bio mrak, nitko to nije primijetio.
— Kako? Nije ih htio uzeti? — reče pomalo uzrujanim glasom.
— Ne! Htio je razgovarati s vašom ekscelencijom. Ja sam mu odgovo­
rio da ste izašli, ali je on navaljivao. Naposljetku sam ga ipak uvjerio da
vas nema, i on mi je predao ovo pismo koje je donio već zapečaćeno
sa sobom.
— Da vidimo — reče Andrea.
I on uze čitati na svjetlu fenjera svoje kočije:
»Ti znaš gdje stanujem. Čekam te sutra u devet sati ujutro.«
Andrea baci pogled na pečat da vidi nije li pismo bilo otvarano i jesu
li radoznali pogledi mogli doprijeti do njegova sadržaja. Ali pismo je
bilo toliko puta presavijeno da se nikako nije moglo pročitati a da se
ne slomi pečat. A pečat je bio savršeno u redu.
— Vrlo dobro — reče on. — Jadni čovjek! To je izvrsno stvorenje.
I on ostavi začuđenog vratara, koji nije znao da li da se više divi mla­
dom gospodinu ili starom slugi.
— Brzo ispregnite i dođite k meni — reče Andrea svom kočijašu.
U dva skoka mladić je bio u svojoj sobi, spalio Caderousseovo pismo
i uništio čak i pepeo koji je ostao od njega.
Upravo je bio gotov s time kad je ušao njegov sluga.
— Ti si istog stasa kao i ja, Pierre — reče mu on.
— Imam tu čast, ekscelencijo — odgovori sluga.
— Ti imaš novu livreju koju su ti jučer donijeli?
9c:c;
Grof Monte Christo

— Da, gospodine.
— Petljam se s nekom malom grizetom kojoj neću reći ni svoj naslov
ni svoje podrijetlo. Posudi mi svoju livreju i daj mi svoje isprave, da
bih mogao u slučaju potrebe prenoćiti u nekom konačištu.
Pierre posluša.
Pet minuta kasnije Andrea potpuno prerušen izađe iz hotela a da ga
nitko nije prepoznao, uzme jednu kočiju i dade se odvesti u svratište
»Crvenom konju« u Ulici Picpus.
Sutradan je izašao iz svratišta »Crvenom konju« jednako kao što je
izašao i iz svog hotela, to jest da ga nitko nije primijetio, spustio se u
predgrađe Saint-Antoine, i krenuo avenijom do Ulice Menilmontant.
Tu se zaustavio pred vratima treće kuće na lijevoj strani, i kako nije
bilo vratara, stao se obazirati hoće li vidjeti nekoga da se raspita.
— Što tražite, lijepi mladiću — zapita ga voćarica s druge strane
ulice.
— Gospodina Pailletina, majčice — odgovori Andrea.
-— Bivšeg pekara? — zapita voćarica.
— Da, upravo njega.
— On je u dvorišnoj zgradi, lijevo, na trećem katu. Andrea pođe kuda
mu je voćarica rekla, i na trećem katu napipa uzicu zvonca i zlovoljno
povuče za nju.
Trenutak kasnije iza rešetke na vratima pojavi se Caderousseovo lice.
— Vidi, pa ti si točan — reče on.
I on okrene zasun.
— Idi k vragul — reče Andrea ulazeći.
I on baci ispred sebe kapu svoje livreje koja je umjesto na stolicu pala
na pod i otkotrljala se u jedan kut.
— Hajde, hajde — reče Caderousse — ne ljuti se, mali. Vidiš, ja
sam mislio na tebe, pogledaj kakav sam dobar doručak pripremio. Sve
samo stvari koje ti voliš, sto mu gromova.
Andrea doista osjeti miris jela koji, koliko je god bio prost, nije bio
neugodan za njegov prazan želudac. Bio je to pomiješani miris svje-
žega sala i luka koji je ukazivao na prostonarodnu provansalsku kuhi­
nju. Osim toga, osjećao se miris zagorjele ribe, oštar miris oraščića i
klinčića. Svi ti mirisi dolazili su iz dvije duboke pokrivene zdjele na
štednjaku i jedne pocrnjele posude u pećnici.
U susjednoj sobi Andrea primijeti među ostalim prilično čisto prostrt
stol za dvije osobe, na kojem su stajale dvije zatvorene boce vina, boca
s rakijom još prilično puna, i široki porculanski tanjur na kojemu je na
listu zelja bilo izmiješano različito voće.
 Treća Knjiga

— Onda, kako ti se čini, mali — reče Caderousse. — Kako to miriše!

K vragu, ti znaš da sam ja ondje bio dobar kuhar. Sjećaš se kako su
ljudi lizali prste u mojoj kuhinji? A ti ponajviše, kušao si moje umake
i, ako se ne varam, nisi ih prezirao.
I Caderousse stade čistiti još malo luka.
— Dobro, dobro — reče Andrea srdito. — Dođavola, ako si me uzne­
mirio samo zato da doručkujem s tobom, neka te đavo odnese!
— Sine moj — reče Caderousse kao da poučava — ljudi razgovaraju
za vrijeme jela. A osim toga, nezahvalniče, zar ti nije drago da vidiš
malo svog prijatelja? Ja plačem od radosti.
Caderousse je doista plakao. Samo, bilo bi teško reći je li na suzne
vrećice nekadašnjeg vlasnika krčme »K mostu na Gardu« djelovala
radost ili luk koji je rezao.
— Šuti, licemjere! — reče Andrea. — Ti da me voliš, ti?
— Oh, volim te, ili neka me đavo odnese. To je slabost — reče Cade­
rousse — ja to znam, ali to je jače od mene.
— Ali te to ne priječi da me dovlačiš ovamo zbog neke podvale.
— Ta nemoj! — reče Caderousse brišući svoj široki nož u pregaču.
— A bih li inače podnosio taj kukavni život u kome me držiš. Eto,
pogledaj, ti imaš na sebi odijelo svoga sluge, a to znači da imaš slugu.
Ja nemam sluge, pa moram sam čistiti sebi povrće. Ti gledaš svisoka
na moju kuhinju, jer jedeš za gostinjskim stolom »Hotela kneževa« i
u »Pariškoj kavani«. E pa vidiš, i ja bih također mogao imati slugu, ja
bih također mogao imati kočiju. I ja bih također mogao ručati gdje
bih htio... A što me sprečava da to činim? Ne činim to jedino zato da
ne pravim neprilike svom malom Benedettu. Deder, priznaj, bih li i ja
mogao imati sve to, je li?
I jedan savršeno jasan Caderousseov pogled nadopuni smisao njegovih
riječi.
— Dobro — reče Andrea — pretpostavimo da me voliš, a zašto onda
tražiš od mene da dolazim k tebi na ručak?
— Pa da te vidim, mali moj.
— Da me vidiš? A čemu? Pa mi smo unaprijed utvrdili sve naše odnose.
— E, dragi prijatelju — reče Caderousse — postoje li oporuke bez
dopune? Ali ti si u prvom redu došao ručati, zar ne?
E pa, hajde, sjedni i počnimo sa sardinama i ovim svježim maslacem,
koji sam tebi u čast stavio na list od vinove loze, nevaljalče! Ah, da, ti
gledaš moju sobu, moje četiri slamnate stolice, moje slike koje stoje
tri franka zajedno s okvirom. K vragu, pa što hoćeš, to nije »Hotel
kneževa«.
Grof Monte Christo

— Vidi, vidi, izgleda da ti je to dojadilo, i nisi više zadovoljan time, ti

koji si tražio od mene da ti omogućim da izgledaš kao bivši pekar.
Caderousse uzdahne.
— E pa dobro, čemu sad prigovaraš? Tvoj se san ostvario.
— Prigovaram tome što je to samo san. Jer jedan bivši pekar, dragi
moj Benedetto, to ti je bogat čovjek, koji ima rentu.
— Do vraga, pa i ti imaš rentu.
— Ja? '
— Da, ti, jer ti ja donosim tvojih dvjesto franaka.
Caderousse slegne ramenima.
— To ponizuje čovjeka — reče on — primati ovako novac koji se daje
teška srca, novac koji traje od danas do sutra, i koji sutra ili preksutra
mogu više ne primati. Ti i sam vidiš da sam prisiljen štedjeti za slučaj da
tvoje blagostanje ne potraje. E, prijatelju moj, sreća je tako nesigurna,
kako je govorio naš svećenik... u pukovniji. Ali ja dobro znam da si ti u
velikom blagostanju, zlikovče. Oženit ćeš se Danglarsovom kćerkom.
— Kako? Danglarsovom kćerkom?
— Razumije se, Danglarsovom. Ili možda trebam reći kćerkom baruna
Danglarsa? To mi zvuči kao grof Benedetto. To mi je bio prijatelj, taj
Danglars, i ako nemam baš sasvim slabo pamćenje, morao bi me pozvati
na svadbu... s obzirom na to da je on došao na moju... da, da, na moju!
K vragu! U ono vrijeme nije bio tako ohol, bio je mali namještenik kod
dobrog gospodina Morrela. Ja sam više nego jedanput ručao s njim i s
grofom de Morcerfom... Hajde, vidiš da i ja imam dobrih poznanstava
i kad bih ih htio malo njegovati, nas bismo se dvojica susretali u istim
salonima.
— Okani se, Caderousse. Zavidan si mi pa govoriš koješta.
— Dobro, Benedetto mio, ali ja znam što govorim. Možda ćemo i mi
jednog dana navući svoje nedjeljno ruho i prići vratima kočije: »Otvo­
rite vrata, molim vas«. A za sada, sjedni da jedemo.
Caderousse dade primjer i stade s tekom ručati, hvaleći sve što je
iznio pred svog gosta. A ovaj se povede za njim, hrabro otvori boce, pa
se naklopi na riblju juhu i bakalar pržen na luku i ulju.
— Ah, drugaru — reče Caderousse — ti kao da si se opet sprijateljio
sa svojim bivšim kuharom.
— Bogami, jesam — odgovori Andrea, kod kojega je, kako je bio mlad
i snažan, želja za jelom u tom času nadjačala sve druge osjećaje.
— Onda, mangupe, je li dobro to jelo?
— Tako dobro da mi naprosto ne ide u glavu kako može čovjek koji
kuha i jede tako dobre stvari misliti da loše živi.
 Treća knjiga

— E vidiš — reče Caderousse — to je zato što svu ovu sreću pomu-

ćuje jedna misao.
— Koja misao?
— Misao da živim na račun jednog prijatelja, ja koji sam uvijek sam
sebi privređivao sve što mi je bilo potrebno za život.
— Oh, oh, zbog toga ne trebaš razbijati glavu — reče Andrea — jer ja
imam dovoljno za obojicu.
— Ne, doista, vjeruj mi ako hoćeš, ali potkraj mjeseca osjećam grižnju
savjesti.
— Dobri Caderousse!
— I zato jučer nisam htio uzeti onih dvjesto franaka.
— Da, htio si razgovarati sa mnom. Ali je li to doista bilo zbog grižnje
savjesti?
— Zbog prave grižnje savjesti. A onda sam došao na jednu pomisao.
Andrea zadršće, kao što bi uvijek zadrhtao kad bi Caderousse rekao
da je došao na neku pomisao.
— Vidiš, to je bijedno — nastavi Caderousse — morati uvijek čekati
konac mjeseca.
— Eh — reče stoički Andrea, odlučivši da pričeka što hoće njegov
drug — a zar život ne prolazi u iščekivanju? Uzmi na primjer mene,
što ja drugo radim? Čekam, ali sam pritom strpljiv.
— Da, jer umjesto da čekaš tih bijednih dvjesto franaka, ti čekaš pet
ili šest tisuća, možda i deset, možda čak i dvanaest, jer ti uvijek nešto
skrivaš. Tamo dolje uvijek si imao koju paru što si je pokušavao skriti
pred svojim jedinim prijateljem Caderousseom. Ali na sreću on je
imao dobar nos, taj Caderousse o kojem je riječ.
— Eh, opet počinješ bulazniti — reče Andrea — pa svejednako pričaš
i prepričavaš o prošlosti. Ali pitam ja tebe koja ti korist od toga da
neprestano mlatiš o tome.
— Ah, ti imaš dvadeset jednu godinu, i ti možeš zaboraviti na pro­
šlost. Ali ja imam pedeset, i prisiljen sam je spominjati. Ali svejedno,
vratimo se na naš razgovor.
— Možemo.
— Htio sam reći da bih ja, kad bih bio na tvome mjestu...
— Što bi ti?
— Ja bih realizirao...
— Što? Ti bi realizirao?
— Da, ja bih zatražio da mi se isplati novac za pola godine unaprijed,
pod izgovorom da hoću kupiti neki posjed koji će nji dati pravo da
budem biran u skupštinu, a onda bih s tim novcem odmaglio.
Grof Monte Christo

— Vidi, vidi — na to će Andrea — to možda i nije sasvim loše

smišljeno!
— Dragi moj prijatelju, jedi jela koja ti priređujem i slušaj moje savje­
te, pa se nećeš loše osjećati, ni u tjelesnom ni u duhovnom pogledu.
— E pa dobro — reče Andrea — ali zašto ti sam ne poslušaš savjet koji
meni daješ? Zašto ti ne realiziraš svoj prihod za pola godine unaprijed
ili čak za jednu godinu, i zašto se ne povučeš u Bruxelles? Umjesto
da izgledaš kao bivši pekar, izgledao bi kao bankrotirani trgovac koji
upravo dovršava svoj bankrot, a ti su na velikoj cijeni.
— Ali kako bih se ja, dovraga, mogao povući sa svojih tisuću i dvjesto
franaka?
— Ah, Caderousse — reče Andrea — kako si nezasitan. A još prije
dva mjeseca umirao si od gladi.
— Čovjek dobiva apetit tek kad počne jesti — reče Caderousse, po­
kazujući svoje zube kao majmun kad se smije ili kao tigar kad reži.
— I zato sam — doda on otkinuvši komad kruha tim istim, usprkos
njegovim godinama tako lijepim i tako oštrim zubima — zato sam
napravio jedan plan.
Caderousseovih planova Andrea se plašio još više nego njegovih ideja.
Ideje su bile samo kvasac, a planovi su bili nešto što treba izvršiti.
— Da čujemo taj plan — reče on. — To mora da je nešto divno.
— A zašto ne bi bilo? Čiji je bio onaj plan koji nam je omogućio da se izba­
vimo iz zavoda gospodina Chosea? Čini mi se da je bio moj, i ako se ne va­
ram, ne bi se moglo reći da je bio sasvim loš, budući da smo sada ovdje!
— Pa ne kažem — odgovori Andrea — da ti ponekad ne sine nešto
dobro, ali konačno, čujmo taj plan.
— Vidiš — nastavi Caderousse — ti mi možeš, a da mi sam ne moraš
dati ni sua, omogućiti da dođem do petnaest tisuća franaka... ne,
petnaest tisuća franaka nije dovoljno; ne želim opet postati pošten
čovjek bez trideset tisuća franaka.
— Ne — odgovori kratko Andrea — ne, to ne mogu.
— Izgleda da me nisi razumio — odgovori hladno Caderousse, s mir­
nim izrazom lica. — Rekao sam da mi ti ne moraš dati ni sua.
— Pa ne želiš valjda da kradem i da upropastim svoju stvar, a sa svo­
jom i tvoju, i da nas odvedu natrag onamo dolje?
— Oh, meni je svejedno hoće li me se opet dokopati — reče Ca­
derousse. — Znaš i sam da sam ja smiješno stvorenje, i ponekad se
zaželim svojih drugova. Nisam bez srca kao ti, koji želiš da ih nikada
više ne vidiš!
Andrea ovaj put nije samo zadrhtao nego je i problijedio.
 Treća knjiga

— Slušaj, Caderousse, okani se budalaština — reče on.

— Pa i hoću, budi bez brige, mali moj Benedetto. Ali kaži neki način
kako da dođem do tih trideset tisuća franaka, a da ti s tim nemaš ni­
kakve veze. Pustit ćeš me da napravim što je potrebno, to je sve.
— E pa dobro, vidjet ću, razmislit ću — reče Andrea.
— A dotle ćeš mi povisiti na petsto franaka mjesečno, zar ne? Spopala
me fiksna ideja da uzmem sluškinju!
— U redu, dobit ćeš petsto franaka — reče Andrea. Ali to mi nije
lako, jadni moj Caderousse, ti zloupotrebljavaš...
— Idi, molim te! — reče Caderousse. — Pa ti vadiš iz kovčega koji
nemaju dna.
Čovjek bi rekao da je Andrea baš tu čekao svoga druga, jer mu je u
oku zasjao bljesak brz poput munje, i u istom se trenutku ugasio.
— To je istina — odgovori Andrea — i moj je zaštitnik velikodušan
prema meni.
-— Dragi zaštitnik — reče Caderousse. — A koliko ti daje na mjesec?
— Pet tisuća franaka — odgovori Andrea.
— Baš toliko tisuća koliko ti meni daješ stotina — prihvati Cadero­
usse. — Doista, čovjek treba biti kopile da bi imao sreće. Pet tisuća
franaka na mjesec... Pa što radiš s tolikim novcem?
— E, Bože moj, to se brzo troši. Osim toga, ja sam kao i ti, i htio bih
imati nešto svog kapitala.
—- Kapitala... jest... razumijem... svatko želi imati nešto kapitala.
— E, ja ću ga i imati!
-— A tko će ti ga dati? Tvoj knez?
— Da, moj knez. Na žalost, na to moram još čekati.
— Sto moraš čekati? — zapita Caderousse.
— Njegovu smrt.
— Smrt tvog kneza?
— Da.
— Kako to?
— Jer me je unio u svoju oporuku.
— Doista?
— Časna riječ!
— A koliko ti ostavlja?
— Petsto tisuća!
— Ni više ni manje? Sitnica!
— Tako je kako ti kažem.
— Ma hajde, to je nemoguće!
— Caderousse, jesi li mi prijatelj?
Grof Monte Christo

— Kakvo je to pitanje? Prijatelj na život i smrt.

— E, onda ću ti reći jednu tajnu.
— Kaži.
— Ali, čuješ...
— Oh, dovraga, šutjet ću kao riba.
— E pa dobro. Ja mislim...
Andrea zastane i obazre se oko sebe.
— Ti misliš?... Ne boj se, dovraga, pa sami smo.
— Ja mislim da sam našao svog oca.
— Svog pravog oca?
— Da.
— Ne oca Cavalcantija?
— Ne njega, jer on je otišao, nego pravog, kako si rekao.
— I taj otac je...
— E pa, Caderousse, to je grof Monte Christo.
— Ma hajde, molim te!
— Da. Time se sve objašnjava, razumiješ. Čini mi se da mi to ne može
otvoreno priznati, pa je pronašao Cavalcantija da me prizna za sina, i
zato mu je dao pedeset tisuća franaka.
— Pedeset tisuća franaka da ti bude otac! Ja bih pristao to biti i za
polovicu te svote, za dvadeset tisuća, za petnaest tisuća. Kako se nisi
sjetio mene, nezahvalniče!
— A jesam li ja znao za to, kad se sve to odvijalo dok smo mi bili tamo
dolje?
— Ah, istina je. I ti kažeš da ti on u svojoj oporuci...
— Ostavlja petsto tisuća livra.
— Jesi li siguran u to?
— Pokazao mi je. Ali to još nije sve.
— Postoji i jedan dodatak oporuci, kao što sam maloprije rekao?
— Vjerojatno.
— A u tom dodatku?
— On me priznaje za svog sina.
— O, dobra li oca, poštena li oca, čestita li oca! — reče Caderousse
pa baci u zrak jedan tanjur, tako da se nekoliko puta okrenuo, a onda
ga dočeka na ruke.
— Eto, i sad mi još kaži da imam tajne pred tobom!
— Nemaš, i tvoje te povjerenje još više uzdiže u mojim očima. A taj
tvoj kneževski otac, on je bogat, baš jako bogat?
— Mislim da je. Ni sam ne zna koliki mu je imutak.
— Je li to moguće?
 Treća knjiga

— K vragu! Pa valjda ja znam, kad me prima u svoju kuću u svako

doba. Jednog dana donio mu je momak iz banke pedeset tisuća frana­
ka u lisnici debeloj kao kakva torba. A jučer mu je jedan bankar donio
sto tisuća u zlatu.
Caderousse ostade kao ošamućen. Činilo mu se kao da mladićeve
riječi imaju metalni zvuk i kao da čuje kako se kotrljaju lujdori.
— I ti odlaziš u tu kuću? — uzvikne on prostodušno.
— Kad god hoću.
Caderousse se načas zamisli. Bilo je lako vidjeti da ga je zaokupila
neka misao.
Zatim iznenada uzvikne:
— Kako bih ja volio vidjeti sve to, i kako mora da je sve to lijepo!
— Istina je — reče Andrea. — To je veličanstveno!
— I on stanuje na Elizejskim poljanama?
— Broj trideset.
— Ah! — reče Caderousse. — Broj trideset?
— Da. To je jedna lijepa usamljena kuća između vrta i dvorišta. Sigur­
no si je primijetio.
— Lako moguće. Ali mene ne zanima kako ona izgleda izvana, nego
iznutra. Mora da u njoj ima prekrasnog pokućstva, zar ne?
Jesi li kadgod vidio Tuilerije?
•— Nisam.
— E, vidiš, u njegovoj je kući još ljepše.
— A veliš, Andrea, da se isplati sagnuti kad taj dobri grof Monte Chri-
sto pusti da mu padne kesa?
— O, bože moj, a čemu čekati na to — reče Andrea — kad je sva kuća
puna novca kao voćnjak voća.
— Slušaj, pa ti bi me mogao jednog dana povesti sa sobom.
— Kad bi to bilo moguće! A što da kažem zašto sam te doveo?
— U pravu si. Ali od tvog pričanja narasle su mi zazubice. Ja to svaka­
ko moram vidjeti. Već ću pronaći neki način.
— Okani se gluposti, Caderousse.
— Ponudit ću se da laštim parkete.
— Svi su podovi prekriveni sagovima.
— Ah, k vragu! Onda se trebam zadovoljiti time da to vidim samo u
mašti.
— To ti je i najbolje, vjeruj mi.
-—• Hajde pokušaj mi to bar malo dočarati.
— Kako?
— Pa to je bar jednostavno. Je li kuća velika?
Grof Monte Christo

— Ni prevelika ni premala.
— Ali kakav je u njoj raspored?
— Eh, trebao bih tinte i papira da ti ga prikažem.
— Lako za to! — reče brzo Caderousse.
I on ode do jednog sekretera i donose list bijelog papira, tintu i pero.
— Hajde — reče Caderousse — nacrtaj mi sve to na papiru, sine
moj.
Andrea prihvati pero neprimjetno se osmjehnuvši i počne crtati.
— Kuća je, kao što sam ti rekao, između dvorišta i vrta. Vidiš, evo
ovako.
I Andrea nacrta položaj vrta, dvorišta i kuće.
— A je li visoka ograda?
— Nije, najviše osam do deset stopa.
— To nije razborito — reče Caderousse.
— U dvorištu su sanduci u kojima rastu naranče, a iza njih su travnjaci
i lijehe s cvijećem.
— I nema vučjih stupica?
— Nema.
— A staje?
— S obje strane ulaznih vrata, evo ovdje.
I Andrea ih nacrta na plan.
— A sada da vidimo prizemlje — reče Caderousse.
— U prizemlju je blagovaonica, dva salona, soba za bilijar, stepenice u
trijemu i male sporedne stepenice.
— Prozori?
— Prozori su upravo prekrasni, tako su lijepi i veliki da bi bogami
čovjek tvoga stasa mogao proći kroz svako okno.
— Pa za kog su vraga stepenice kad postoje takvi prozori?
— Što ćeš! Raskoš.
— A kapci na prozorima?
— Da, kapci, ali se njima nikad ne služe. Grof Monte Christo je oso­
benjak koji voli gledati nebo čak i noću.
— A gdje spava posluga?
— O, oni imaju posebnu zgradu. Zamisli na desnoj strani od ulaza je­
dnu lijepu šupu u kojoj se drže ljestve. E pa, iznad te šupe ima mnogo
soba za sluge, i u svakoj je odgovarajuće zvono.
— Ah, k vragu! Zvona!
— Što kažeš?
— Ja? Ništa. Kažem da je to veoma skupo, uvesti zvona. A čemu ona
služe, molim te lijepo?
 Treća Knjiga

— Nekada je tu bio pas koji se noću šetao po dvorištu, ali su ga odveli

u kuću u Auteuilu, znaš, tamo gdje si bio...
— Znam.
— Ja sam mu još jučer rekao: »To je neoprezno od vas, gospodine gro-
fe. Jer kad odete u Auteuil i povedete poslugu sa sobom, kuća ostaje
prazna.« — »Pa što onda?« zapitao me je. »E pa, onda će vas jednog
lijepog dana pokrasti.«
— A što ti je on odgovorio?
— Sto mi je odgovorio?
— Da.
— Odgovorio je: »E pa dobrol I što onda ako me pokradu?«
— Andrea, ima li kakav sekreter s mehanizmom?
— S mehanizmom?
— Da, s mehanizmom koji zgrabi lopova željeznim šipkama i onda
odsvira jednu melodiju. Čuo sam da je bilo nešto takvo na posljednjoj
izložbi.
— On ima sasvim običan sekreter od mahagonija, u kojem sam uvijek
vidio ključ.
— I ne okradaju ga?
— Ne, jer su mu ljudi koji mu služe sasvim odani.
— A u tom sekreteru mora da ima novca, zar ne?
— Možda ima... Tko će znati što je u njemu.
— A gdje je taj sekreter?
— Na prvom katu.
— Hajde nacrtaj mi malo kako izgleda prvi kat, mali, kao što si mi
nacrtao prizemlje.
— To je lako.
I Andrea ponovno uzme pero.
— Vidiš, na prvom je katu predsoblje, pa salon, desno od salona knji­
žnica i soba za rad; lijevo od salona spavaća soba i soba za odijevanje.
Sekreter o kojem sam ti pričao nalazi se u sobi za odijevanje.
— A ima li soba za odijevanje prozor?
— Ima dva prozora, ovdje i ovdje.
I Andrea nacrta dva prozora na sobi koja je na nacrtu bila ucrtana na
uglu kao mala četvorina što se nastavljala na veću četvorinu, koja je
predstavljala spavaću sobu.
Caderousse postade zamišljen.
— A odlazi li on često u Auteuil? — zapita.
— Dva ili tri puta na tjedan. Sutra bi, na primjer, tamo trebao prove­
sti čitav dan i noć.
Grof Monte Christo

— Jesi li siguran u to?

— Pozvao me je da dođem onamo na večeru.
— Vidi ti njega! Taj zna kako se živi! — reče Caderousse. — Kuća u
gradu, kuća na ladanju.
— Eto, to ti znači biti bogat.
— I ti ćeš otići na večeru?
— Vjerojatno hoću.
— A kad si tamo na večeri, spavaš li tamo?
— Kad mi se to svidi. Ja sam kod grofa kao kod kuće.
Caderousse pogleda mladića kao da hoće iščupati istinu s dna njegova
srca. Ali Andrea izvuče iz džepa kutiju s cigarama, uzme iz nje jednu
havanu, mirno je zapali i stane bezbrižno pušiti.
— Kad hoćeš da ti dam petsto franaka — zapita on Caderoussea.
— Pa odmah, ako ih imaš sa sobom.
Andrea izvuče iz džepa dvadeset pet lujdora.
— Žutaci! — reče Caderousse. — Ne, hvala lijepa!
— Pa što? Ne voliš ih?
— Naprotiv, ja ih veoma cijenim, ali ih neću.
— Pa zaradit ćeš kod zamjene. Zlato vrijedi pet sua.
— Da, a onda će mjenjač poslati nekoga za prijateljem Caderousse-
om, i onda će ga zgrabiti, pa će morati reći koji mu to zakupci plaćaju
zakupninu u zlatu. Nikakvih gluposti, mali! Daj mi običan novac, obi­
čan kovani novac s likom bilo kojeg vladara. Svatko se može domoći
komada novca od pet franaka.
— Pa valjda ti je jasno da nemam pet stotina franaka uza se. Morao
bih voditi nosača sa sobom.
— E, pa onda ih ostavi u svom hotelu, kod one dobričine vratara; uzet
ću ih od njega.
— Danas?
— Ne, sutra. Danas nemam vremena.
— E pa dobro, neka bude! Sutra, kad budem odlazio u Auteuil, osta­
vit ću ih kod vratara.
— Mogu računati na to?
— Sasvim sigurno.
— Pitam to zato što bih odmah htio uzeti sluškinju, znaš.
— Uzmi je. Ali sada je s tim gotovo, ne? Nećeš me više uznemi-
ravati?
— Nikada.
Caderousse je postao tako mračan da se Andrea pobojao da će morati
zapaziti tu promjenu. Zato je postao još veseliji i bezbrižniji.
 Treća knjiga

— Kako si ti dobre volje! Čovjek bi rekao da si već dobio svoju ba­

štinu.
— Na žalost; nisam... Ali onog dana kad je dobijem...
— Što?
— Sto? Tog će se dana sjećati moji prijatelji. Samo to ti mogu reći!
— Da, kako imaš dobro pamćenje, to je više nego sigurno!
— Što ćeš? Bojao sam se da ćeš me ucijeniti.
— Ja? O, na kakve ti pomisli ne dolaziš! Ja, koji ću ti, naprotiv, dati
jedan prijateljski savjet.
— Kakav savjet?
— Da ostaviš ovdje dijamant koji imaš na prstu. Vidi ti njega! Pa zar
hoćeš da nas uhvate? Hoćeš nas obojicu upropastiti, kad činiš takve
gluposti.
— Zašto? — začudi se Andrea.
— Zato što oblačiš livreju, prerušavaš se u slugu, a imaš na prstu dija­
mant koji vrijedi četiri do pet tisuća franaka.
— Vidi vraga! Kako točno procjenjuješ! Zašto se ne zaposliš kao sud­
ski izvršitelj ?
— To je zato što se ja razumijem u dijamante. Imao sam ih.
— Savjetujem ti da se i dalje hvališ da ih imaš — reče Andrea i spre­
mno mu pruži prsten, ne ljuteći se, kako se bojao Caderousse, na to
novo iznuđivanje.
Caderousse ga stade promatrati tako izbliza da je Andrei bilo jasno da
ispituje jesu li rubovi dijamanta čisti.
— To nije pravi dijamant — reče Caderousse.
— Ma nemoj! — reče Andrea. — Šališ se?
— O, ne ljuti se, to se lako može utvrditi.
I Caderousse pođe do prozora i povuče dijamantom po staklu. Začu
će kako kvrcka staklo.
— Confiteor! — reče Caderouse stavljajući dijamant na mali prst
— prevario sam se. Ali ovi lopovi draguljari tako vješto prave lažne
dijamante da se čovjek više ne usuđuje krasti u draguljarnicama. Ta je
grana djelatnosti sasvim uništena.
— E pa — reče Andrea — jesmo li sad gotovi? Ili ćeš još nešto
tražiti od mene? Treba li ti moj kaput, hoćeš li moju kapu? Nemoj
se ustručavati.
— Ne treba. Ti si u duši dobar drug. Ne zadržavam te više, i pokušat
ću se izliječiti od svojih želja.
— Ali kad budeš prodavao ovaj dijamant, pazi da ti se ne dogodi ono
čega si se bojao kad si odbio uzeti zlatnike.
Grof Monte Christo

— Budi bez brige, neću ga prodati.

»Da, nećeš ga prodati do preksutra«, pomisli Andrea.
— Sretni obješenjače — reče Caderousse. — Ti se sad vraćaš svojim
lakajima, svojim konjima i svojoj zaručnici.
— Pa da — reče Andrea.
— Vidiš, ja se nadam da ćeš mi dati kakav lijepi dar onog dana kad se
budeš oženio kćerkom mog prijatelja Danglarsa.
— Već sam ti rekao da je to samo tvoja fiksna ideja.
— Koliki je miraz?
— Ali kad ti kažem...
— Milijun?
Andrea slegne ramenima.
— E, pa recimo milijun — reče Caderousse. — Ti nikada nećeš imati
toliko koliko ti ja želim.
— Hvala ti — reče mladić.
— O, to ti želim od svega srca — reče Caderousse i glasno se nasmije.
— Čekaj da te ispratim.
— Nije potrebno.
— Pa ipak.
— A zašto?
— O, zato što je na vratima jedna mala tajna. To je mjera opreza za
koju sam smatrao da je moram primijeniti. Brava koju su izradili Hu-
ret i Fichet, a pregledao ju je i dotjerao Gaspard Caderousse. Načinit
ću i tebi jednu takvu kad jednom budeš kapitalist.
— Hvala — reče Andrea. — Obavijestit ću te osam dana unaprijed.
I oni se rastadoše. Caderousse ostade na pragu dok nije vidio da se
Andrea spustio ne samo niz sva tri kata zgrade nego i prešao preko
dvorišta. A onda se naglo vrati, pažljivo zaključa vrata i stade kao ka­
kav arhitekt proučavati plan koji mu je ostavio Andrea.
— Mislim — reče on — da se moj dragi Benedetto neće previše ljutiti
ako dobije nasljedstvo, i sigurno mu neće biti loš prijatelj onaj tko mu
pomogne da što prije dođe dan kad će primiti svojih petsto tisuća
franaka.
 Treća knjiga

5. Provala
Sutradan nakon razgovora koji smo upravo opisali grof Monte Christo
doista je otišao u Auteuil s Alijom, nekoliko slugu i konjima koje je
htio iskušati. Na tu njegovu odluku da ide u Auteuil, na što uoči toga
dana nije ni pomišljao i o kojoj ni Andrea nije ništa slutio, potakao ga
je dolazak Bertuccia koji se vratio iz Normandije i donio vijesti o kući
i o korveti. Kuća je bila uređena, a korveta, koja je stigla prije osam
dana i usidrila se u jednom malom zatonu, gdje se nalazila sa svojom
posadom od deset ljudi, bila je spremna opet isploviti čim budu izvr­
šene potrebne formalnosti.
Grof pohvali Betucciovu revnost i upozori ga da bude spreman za
skori odlazak, jer njegov boravak u Francuskoj neće više trajati dulje
od mjesec dana.
— A sada — reče mu — može se dogoditi da jedne noći moram otpu­
tovati iz Pariza u Treport, pa hoću da me čeka osam spremnih zaprega
na cesti, kako bih mogao u deset sati prevaliti pedeset milja.
— Vaša je ekscelencija već izrazila tu želju — odgovori Bertuccio — i
konji su već spremni. Ja sam ih kupio i smjestio na najprikladnija mje­
sta gdje se obično nitko ne zaustavlja.
— Dobro — reče Monte Christo. — Ovdje ću ostati dan-dva, pa
postupite prema tome.
Kad je Bertuccio pošao da izda potrebna naređenja u vezi s tim borav­
kom, Baptistin otvori vrata noseći jedno pismo na srebrnom pladnju.
— Sto vi radite ovdje? — zapita ga grof videći ga sva pokrivena praši­
nom. — Čini mi se da vas nisam zvao.
Baptistin, umjesto da mu odgovori, priđe grofu i pruži mu pismo.
•— Vrlo je važno i hitno je — reče.
Grof otvori pismo i pročita:
»Upozorava se grof Monte Christo da će ove noći jedan čovjek pro­
valiti u njegovu kuću na Elizejskim poljanama u namjeri da ukrade
Grof Monte Christo

papire za koje misli da su zatvoreni u sekreteru u sobi za odijevanje.

Poznato je da je gospodin grof Monte Christo dovoljno hrabar da neće
zvati u pomoć policiju, čime bi doveo u veliku nepriliku čovjeka koji
mu ovo javlja. Gospodin grof moći će i sam obračunati s provalnikom,
bilo kroz neki otvor iz spavaće sobe bilo da ga dočeka u zasjedi u sa­
mom kabinetu. Bude li u kući mnogo ljudi i budu li poduzete posebne
mjere opreza, to bi sigurno udaljilo zločinca i gospodinu grofu Monte
Christu bi izmakla ta prilika da upozna jednog neprijatelja, kojega je
slučajno otkrila osoba koja šalje gospodinu grofu ovo upozorenje, upo­
zorenje koje mu možda više neće imati prilike poslati ako zločinac,
kad mu se prvi pokušaj izjalovi, ponovno pokuša svoju provalu.«
U prvi mah grof je pomislio da je to pismo zapravo lukavstvo lopova,
nespretno postavljena zamka koja ga upozorava na jednu beznačajnu
opasnost da bi ga izložila mnogo većoj. I već je htio poslati pismo po­
licijskom naredniku, usprkos preporuci ili možda čak zbog preporuke
nepoznatog prijatelja, kad mu odjednom padne na pamet da bi to do­
ista mogao biti neki njegov osobni neprijatelj, kojega jedino on može
prepoznati i koga bi, ako bi se to dogodilo, mogao iskoristiti kao što je
Fiesque iskoristio Maura koji ga je htio ubiti.
Mi već poznajemo grofa, pa zato nije potrebno naglašavati da je on
bio čovjek smjelog i snažnog duha koji se suprotstavljao nemogućem
s onom energijom kojom se odlikuju jedino nadmoćni ljudi. Svojim
načinom života i odlukom, koju je donio i koje se čvrsto držao, da
nikada ne uzmiče pred ničim, grof je došao do toga da nalazi drugim
ljudima nepoznate naslade u borbama što ih je ponekad vodio protiv
prirode, koja je sam Bog, i protiv svijeta, koji bi se lako mogao sma­
trati đavolom.
— Oni mi sigurno ne namjeravaju ukrasti dokumente — reče Monte
Christo — već me hoće ubiti. To nisu lopovi, već ubojice. A ja ne
želim da se gospodin prefekt miješa u moje osobne stvari. Ja sam
dovoljno bogat, bogami, da u ovom slučaju uštedim trošak njegovoj
administraciji.
Grof pozove Baptistina, koji je izašao iz sobe kad mu je bilo predao
pismo.
— Vi ćete se vratiti u Pariz — reče on i dovest ćete ovamo svu poslu­
gu koja je još tamo ostala. Svi moji ljudi potrebni su mi u Auteuilu.
— Ali zar nitko neće ostati u kući, gospodine grofe? — zapita Baptistin.
— Ostat će vratar.
— Ali ima li gospodin grof u vidu koliko je njegova loža udaljena od
kuće?
 Treća knjiga

— Pa što onda?
— E pa, mogao bi netko opljačkati čitavu kuću a da on ništa ne bi
čuo.
— Tko bi je mogao opljačkati?
— Pa lopovi.
— Vi ste budala, gospodine Baptistin. Kad bi mi lopovi opljačkali
čitavu kuću, ne bi mi učinili ni izdaleka takvu neugodnost kao što mi
je čine oni koji ne izvršavaju moja naređenja.
Baptistin se nakloni.
— Jeste li me razumjeli? — reče grof. — Dovedite svu poslugu od
prvog do zadnjeg. Ali inače neka sve ostane kao i obično. Jedino za­
tvorite kapke na prozorima u prizemlju.
— A na prvom katu?
— Ta znate da se na prvom katu nikada ne zatvaraju. Idite. Grof poru­
či da će večerati sam u svojoj sobi i da želi da ga poslužuje Alija.
Večerao je mirno i umjereno, kao i uvijek, a poslije večere dade Aliji
znak da dođe s njim te izađe na mala vrata, zaputi se do Bulonjske
šume kao da ide u šetnju, a odatle krene ravno u Pariz i kad se spuštao
mrak, bio je pred svojom kućom na Elizejskim poljanama.
Čitava je kuća bila u mraku; samo je u vratarevoj loži, udaljenoj od kuće
kojih četrdesetak metara, kao što je rekao Baptistin, gorjelo svjetlo.
Monte Christo se nasloni na jedno stablo i svojim okom, koje se rije­
tko varalo, promotri dvostruku stazu u vrtu, osvrne se za prolaznici­
ma i baci pogled u susjednu ulicu, da vidi nije li netko u zasjedi.
Nakon deset minuta bio je uvjeren da nema nigdje nikoga tko bi ga
mogao vidjeti.
On odmah otrči s Alijem do malih vrata, brzo uđe, otvori vrata ulaza za
poslugu, od kojih je imao ključ, te se stepenicama uspne u svoju spava­
ću sobu. Kako nije pomakao nijedan zastor, čak ni vratar, koji je mislio
da je kuća prazna, nije ni slutio da se u nju vratio njen gospodar.
Kad je ušao u spavaonicu, grof dade znak Aliji da ostane ondje, a
sam prijeđe u kabinet i pomno ga pregleda. Sve je bilo kao i obično,
i dragocjeni sekreter bio je na svom mjestu, a u njemu ključ. On ga
zaključa, uzme ključ, vrati se do vrata spavaće sobe, skine zapor sa
zasuna i uđe.
Za to vrijeme Alija je donio na jedan stol oružje koje je grof zatražio,
to jest jedan kratki karabin i dvije dvocijevne kubure, kojih su cijevi
bile jedna iznad druge i tako omogućavale da se njima nišani isto tako
sigurno kao i pištoljima za gađanje. Tako naoružan, grof je držao u ruci
život petorice ljudi.
Grof Morite Christo

Bilo je otprilike devet i pol sati. Grof i Alija pojedoše na brzinu ko­
mad kruha i ispiše po čašu španjolskog vina. Zatim Monte Christo
pomakne jedan od pokretnih panoa koji je zakrivao otvor kroz koji se
moglo vidjeti iz jedne sobe u drugu. Grof Monte Christo imao je na
dohvat ruke svoj karabin i svoje kubure, a Alija koji je stajao pokraj
njega, držao je u ruci jednu od onih arapskih sjekira kojih se oblik nije
izmijenio od vremena križarskih ratova.
Kroz jedan prozor spavaće sobe koji je bio na istoj strani na kojoj i
prozor kabineta grof je mogao vidjeti na ulicu.
Tako su protekla dva sata. Iako je bio najdublji mrak, Alija je zahva­
ljujući svojoj divljoj prirodi, a grof bez sumnje nekoj stečenoj sposo­
bnosti, mogao razabirati u toj tami čak i najslabije pomicanje grana na
stablima u dvorištu.
Slabo svjetlo u vratarevoj loži već se odavna bilo ugasilo.
Moglo se pretpostaviti da će provala, ako se doista spremala, biti izvr­
šena kroz stepenice iz prizemlja, a ne kroz prozor. Monte Christo je
bio uvjeren da mu zločinci rade o glavi i da ne dolaze zbog njegova
novca. Prema tome će upasti u spavaću sobu, u koju će ući bilo tajnim
stepenicama bilo kroz prozor kabineta.
Aliji naredi da stane kraj vrata od stepenica, a sam je i dalje motrio u
sobu za odijevanje.
Sat na Domu invalida otkucao je jedanaest sati i tričetvrt. Vjetar zapa­
dnjak donio je sa svojim vlažnim dahom tugaljivi titraj triju udaraca.
Kad je utihnuo posljednji udarac, grofu se učini da čuje neki lagan
šum pred sobom za odijevanje. Iza tog prvog šuma, ili bolje reći iza tog
prvog škripanja, začu se i drugi, pa treći; kad je četvrti put zaškripalo,
grof je znao o čemu se radi. Jedna čvrsta i vješta ruka zarežala je četiri
puta dijamantom po staklu prozora.
Grof osjeti kako mu srce ubrzano kuca. Bili ljudi ma koliko navikli na
opasnost, pa čak i onda kad su upozoreni da im prijeti neka pogibelj,
oni po kucanju svog srca i drhtanju tijela shvaćaju golemu razliku koja
postoji između sna i stvarnosti, između namjere i izvršenja.
Ali Monte Christo dade samo znak Aliji, a ovaj se, shvativši da opa­
snost dolazi iz kabineta, u jednom koraku nađe kraj svog gospodara.
Monte Christo je jedva čekao da sazna s kojim neprijateljima ima
posla i koliko ih ima.
Prozor na kom se čulo rezanje dijamanta bio je nasuprot otvoru kroz
koji je grof gledao u kabinet. Njegov se dakle pogled usmjeri prema
prozoru, i on vidje neku sjenu što se ocrtavala kao još tamnija mrlja u
mraku. Zatim jedno okno postade sasvim neprozirno, kao daje netko
 Treća knjiga

izvana nalijepio na nj papir, a onda zaškripi staklo, ali ne ispadne. Kroz

nastali otvor provuče se jedna ruka i potraži kvaku. Trenutak kasnije
prozorsko se krilo okrene na šarkama i uđe jedan čovjek.
Bio je sam.
— Evo jedne smione protuhe — promrmlja grof.
U tom trenutku osjeti da mu Alija lagano dotiče rame, pokazujući na
onaj prozor sobe u kojoj su se nalazili koji je gledao na ulicu.
Monte Christo učini tri koraka prema tom prozoru, jer je znao kako
su izvanredno osjetljiva čula njegova vjernog sluge. I doista, on opazi
drugog čovjeka koji se odvojio od jednih vrata i popevši se na jedan
granični kamen kao da je nastojao vidjeti što se događa kod grofa.
— Dobro — reče on. — Dvojica su. Jedan radi, a drugi čuva stražu.
On da Aliji znak da ne izgubi iz vida čovjeka na ulici i vrati se da vidi
što radi onaj u kabinetu.
Čovjek koji je izrezao staklo ušao je u sobu i pokušavao se snaći, drže­
ći ruke ispružene ispred sebe.
Konačno kao da je odredio gdje se što nalazi. Kabinet je imao dvoja
vrata, i on ode zakračunati i jedna i druga.
Kad je prišao onim vratima što su vodila u spavaću sobu, Monte Chri­
sto pomisli da će ući te pripremi jednu kuburu. Ali umjesto toga začu
samo kako je kračun ušao u bakreni prsten. Bila je to samo mjera
opreza. Noćni posjetilac, ne znajući da je grof odstranio zaponce na
kračunu, mogao se odsad osjećati sigurnim kao da je kod kuće i u
miru raditi.
Uvjeren da je sam i da se može slobodno dati na posao, čovjek tada
izvuče iz džepa neki predmet koji grof nije mogao točno razaznati,
stavi ga na jedan stolić, zatim pođe ravno prema sekreteru, stade opi­
pavati na mjestu gdje se nalazi brava i ustanovi da u njoj, suprotno
njegovu očekivanju, nema ključa.
Ali čovjek koji je razbio prozor bijaše oprezan te je sve predvidio. Grof
uskoro začuje onaj zvuk željeza koji se čuje kad se pokrene svežanj
otpirača koje donose bravari kad dođu otvoriti neka vrata, otpirače
koje provalnici nazivaju slavujima, vjerojatno zbog zadovoljstva koje
u njima izaziva njihova noćna pjesma kad zaškripe okrenuvši jezičac
u ključanici.
— Vidi, vidi — promrmlja Monte Christo osmjehnuvši se razočarano
— pa to je samo običan lopov.
Ali čovjek, kako je bio mrak, nikako nije mogao naći pravi otpirač.
Zato je sada dohvatio predmet koji je bio odložio na stolić. Pritisnuo
je neko dugme na njemu i u istom trenutku neko blijedo svjetlo, koje
Grof Monte Christo

je ipak bilo dovoljno jako da se na njemu moglo vidjeti, obasja svojim

žutim zrakama ruke i lice tog čovjeka.
— Gle — reče odjednom Monte Christo ustuknuvši od iznenađenja
— to je...
Alija podigne svoju sjekiru.
— Ne miči se — reče mu Monte Christo sasvim tiho — i pusti na
miru tu svoju sjekiru, jer ovdje nam više nije potrebno oružje.
Zatim doda još nekoliko riječi, ali šapatom, jer je uzvik koji mu se
prije bio oteo od iznenađenja, koliko je god bio tih, bio dovoljan da
preplaši čovjeka, koji je ostao u pozi antičkih brusača.
Te riječi što ih je grof prišapnuo Aliji bile su neko naređenje, jer se
Alija odmah udaljio na vršcima prstiju, skinuo sa zida u alkovenu neku
crnu odjeću i trouglati šešir. Za to vrijeme Monte Christo jc brzo
svukao svoj redingot, prsluk i košulju, te se na njegovim grudima, na
svjetlu što je prodiralo kroz otvor na panou, mogla razaznati jedna od
onih tankih i finih žičanih košulja kakvu je u Francuskoj, toj zemlji u
kojoj se više nitko ne boji noža, možda nosio posljednji Luj XIV, koji
se bojao da ne dobije nož u grudi, a udaren je sjekirom po glavi.
Ta je žičana košulja ubrzo nestala ispod jedne mantije, kao što je i gro­
fova kosa nestala ispod vlasulje s tonzurom. Trouglati šešir koji je grof
stavio na vlasulju do kraja je preobrazio grofa u svećenika.
Međutim čovjek, budući da više ništa nije čuo, opet se oslobodio, i za
vrijeme dok se grof presvlačio u svećenika on je pošao ravno prema
sekreteru, čija je brava počela škripati pod njegovim slavujem.
— Dobrol — promrmlja grof, koji se sigurno pouzdavao u neku tajnu
u bravi za koju provalnik nije znao koliko je god bio iskusan. — Do­
bro, imat ćeš što raditi nekoliko minuta.
I on priđe prozoru.
Čovjek kojega je maločas vidio na graničnom kamenu bio je sišao, ali
je još uvijek šetao ulicom. No bilo je čudnovato da se on uopće nije
obazirao dolazi li netko bilo avenijom Elizejskih poljana bilo iz pred­
građa Saint-Honore, već se činilo da je posve zaokupljen onim što se
događalo kod grofa i svaki je njegov pokret bio usmjeren na to da vidi
što se zbiva u njegovu kabinetu.
Monte Christo se odjednom udari po čelu, a na njegovim poluotvore­
nim usnama zaigra tihi osmijeh. Zatim priđe Aliji.
— Ostani ovdje — reče sasvim tiho — skriven u mraku, i ma kakvu
da začuješ buku ili ma što da se dogodilo, ne ulazi i ne pojavljuj se dok
te ne pozovem po imenu.
Alija da glavom znak da je razumio i da će poslušati.
 Treća knjiga

Tada Monte Christo izvuče iz jednog ormara svijeću, zapali je, i u času
kad je lopov bio sav zaokupljen oko brave tiho otvori vrata, držeći
svijeću tako da mu je njeno svjetlo obasjavalo čitavo lice.
Vrata su se otvorila tako tiho da provalnik nije čuo nikakav šum. Alije
na svoje najveće iznenađenje odjednom vidio da je soba osvijetljena.
On se okrene.
— O, dobra večer, dragi gospodine Caderousse! — reče Monte Chri­
sto. — Koga vraga radite ovdje u ovo vrijeme?
— Abbe Busoni? — uzvikne Caderousse.
I ne znajući kako je ova neobična prikaza mogla doći ovamo, budući
da je on zakračunao sva vrata, on ispusti svoj svežanj otpirača i ostade
nepomičan i ukočen od zaprepaštenja.
Grof stane između Caderoussea i prozora, presjekavši tako zaprepa­
štenom lopovu jedini put kojim je mogao pobjeći.
— Abbe Busoni! — ponovi Caderousse piljeći u grofa svojim smete­
nim očima.
— E da, razumije se, abbe Busoni! — odvrati Monte Christo. — On,
osobno, i veoma mi je drago što ste me prepoznali, dragi gospodine
Caderousse. To dokazuje da imamo dobro pamćenje, jer ako se ne
varam, već je prošlo deset godina otkako se nismo vidjeli.
Taj mir, ta ironija, ta snaga ispuniše Caderoussea groznim strahom.
— Abbe! Abbe! — promrmljao je grčeći prste i cvokoćući zubima.
— Htjeli smo dakle okrasti grofa Monte Christa? — nastavi tobožnji
abbe.
— Gospodine abbe — promrmlja Caderousse obazirući se kako da
se dokopa prozora, ispred kojega mu se neumoljivo prepriječio grof
— gospodine abbe, ja ne znam... ja vas molim da mi vjerujete... ja vam
se kunem...
— Razrezano staklo na prozoru — nastavi grof— lopovska svjetiljka,
svežanj otpirača, polurazvaljen sekreter... pa to je bar jasno.
Caderousse osjeti kako ga guši marama svezana oko vrata, i stade traži­
ti pogledom neki kut u koji bi se skrio, neku rupu u kojoj bi nestao.
— Dakle — reče grof — vidim da ste još uvijek isti, gospodine
ubojico.
— Gospodine abbe, vi koji sve znate, vi znate da to nisam bio ja,
nego Carconta. To je dokazano i na suđenju, jer su me osudili samo
na robiju.
— Znači da ste izdržali svoju kaznu na robiji, i sad vas nalazim na
poslu koji će vas odvesti natrag.
— Nisam, gospodine abbe, već me je netko oslobodio.
Grof Monte Christo

— Taj netko je učinio prekrasnu uslugu društvu.

— Ah! — reče Caderousse — ali ja sam bio obećao...
— Prema tome, vi ste na bijegu iz robije? — prekine ga Monte Christo.
— Na žalost, jesam — reče Caderousse uplašeno.
— I sada ste opet uhvaćeni u zločinu... Ako se ne varam, to će vas
odvesti na stratište. Utoliko gore, utoliko gore, diavolo, kako kažu
svjetovni ljudi u mojoj zemlji.
— Gospodine abbe, bio sam natjeran na to...
— Tako kažu svi zločinci.
— Natjerala me nužda.
— Ne pričajte koješta — reče prezirno Busoni. — Nužda može čovje­
ka navesti da zamoli milostinju, da ukrade komad kruha na vratima
pekarnice, ali nc da razvaljuje pisaći stol u jednoj kući za koju se misli
da u njoj nema nikoga. A jeste li i draguljara Joanesa, pošto vam je
isplatio četrdeset tisuća franaka za dijamant koji sam vam dao, jeste
li i njega ubili iz nužde?
— Oprostite mi, gospodine — reče Caderousse. — Vi ste me već
jednom spasili, spasite me i drugi put.
— Ovo me baš ne ohrabruje da to učinim.
— Jeste li sami, gospodine abbe? — zapita Caderousse sklopivši ruke
— ili ste već doveli žandare koji čekaju da me uhvate?
— Posve sam sam — reče abbe — i pustit ću vas da odete, izlažući se
opasnosti da svojom slabošću prouzročim nove nesreće, ali pod uvje­
tom da mi ispričate istinu.
— Ah, gospodine abbe — uzvikne Caderousse sklopljenih ruku i pri­
bliži se za jedan korak Monte Christu — sad zbilja mogu reći da ste
vi moj spasilac.
— Vi tvrdite da vas je netko oslobodio s robije?
— Oh, tako mi časti Caderousseove, gospodine abbe.
-— A tko vas je oslobodio?
— Neki Englez.
— Kako se zvao?
— Lord Wilmore.
— Poznajem ga, pa ću saznati da li lažete.
— Gospodine abbe, govorim čistu istinu.
— Taj Englez vas dakle štiti?
— Ne mene, nego jednog mladog Korzikanca s kojim sam bio vezan
istim lancem.
— Kako se zove taj mladi Korzikanac?
— Benedetto.
 Treća knjiga

— To mu je krsno ime?
— On nema drugog imena, jer je nahoče.
— I taj se mladi čovjek oslobodio zajedno s vama?
— Da.
— Kako?
— Radili smo u Saint-Mandrieru, blizu Toulona. Poznajete li Saint-
Mandrier?
— Poznajem.
— E pa, dok su svi spavali, između podneva i jednog sata...
— Robijaši koji se odmaraju iza ručka! I onda još neka čovjek žali te
momke.
— Dovraga! — na to će Caderousse. — Ne mogu neprestano raditi,
nisu ni oni psi.
— Sreća za pse — reče Monte Christo.
— Dok su se dakle drugi odmarali, mi smo se malo udaljili, prepilili
naše okove pilicom koju nam je dostavio jedan Englez, i spasili smo
se plivajući.
— A što se dogodilo s Benedettom?
— Nemam pojma.
— Ali vi to ipak morate znati.
— Ne znam, doista. Mi smo se razdvojili na Hyeresu.
I da bi tu svoju tvrdnju učinio uvjerljivijom, Caderousse učini još je­
dan korak prema abbeu, koji ostade nepomičan na mjestu, jednako
miran i ispitujući ga pogledom.
— Vi lažete! — reče abbe Busoni glasom koji nije dopuštao
prigovora.
— Gospodine abbe...
— Vi lažete! Taj je čovjek još uvijek vaš prijatelj, i on vam je sada
možda suučesnik.
— O, gospodine abbe!
— Otkako ste pobjegli iz Toulona, od čega ste živjeli? Odgovorite.
— Živio sam kako sam mogao.
— Lažete! — reče treći put abbe, ovog puta još neumoljivijim
glasom.
Caderousse zaprepašteno pogleda grofa.
— Živjeli ste — nastavi grof — od novca koji vam je on davao.
— Pa jest, istina je — reče Caderousse. — Benedetto je postao sin
jednog uglednog plemića.
— Kako bi on mogao biti sin jednog uglednog plemića?
— Nezakoniti sin.
Grof Monte Christo

— I kako kažete da se zove taj plemić?

— Grof Monte Christo, ovaj u čijoj se kući nalazimo.
— Benedetto je grofov sin? — začudi se Monte Christo.
— Pa naravnol Sigurno da je, kad mu je grof našao lažnog oca, kad mu
daje četiri tisuće franaka na mjesec, kad mu ostavlja u svojoj oporuci
pedeset tisuća franaka.
— Vidi, vidil — reče lažni abbe, kome je počelo svitati — a kako se
sada zove taj mladi čovjek?
— Zove se Andrea Cavalcanti.
— Pa to je onda onaj mladić kojega moj prijatelj Monte Christo prima
u svojoj kući i koji će se oženiti gospođicom Danglars.
— Upravo on.
— I vi sve to dopuštate, bijedniče! Vi koji znate njegov život i njegovu
sramotu.
— A zašto bih ja onemogućavao svom drugu da uspije? — reče
Caderousse.
— Imate pravo, nije vaša stvar da obavijestite gospodina Danglarsa,
nego moja.
— Nemojte to činiti, gospodine abbe...
— A zašto?
— Jer ćete nam time oduzeti kruh!
— I vi mislite da ću ja, da bih sačuvao kruh bijednicima kao što ste vi,
biti pomagač u njihovoj podvali, suučesnik u njihovim zločinima.
— Gospodine abbe! — reče Caderousse približivši mu se još više.
— Ja ću sve reći.
— Kome?
— Gospodinu Danglarsu.
— Grom i pakao! — uzvikne Caderousse i izvuče otvoren nož iz svog
prsluka te udari grofa posred grudi. ■— Ništa ti nećeš reći, abbe!
Ali, na Caderousseovo najveće iznenađenje, umjesto da se zarije u
grofove grudi, nož samo sklizne i savije se.
U istom času grof zgrabi lijevom rukom ubojičinu ruku i savije je tako
jako da je nož ispao iz ukočenih prstiju. Caderousse krikne od boli.
Ali grof, ne obazirući se na taj krik, nastavi svijati razbojnikovu ruku,
sve dok Caderousse nije previjajući se od boli pao na koljena a zatim
licem na zemlju.
Grof mu stane nogom na glavu i reče:
— Ne znam što me zadržava da ti ne razbijem glavu, zločinče!
— Ah, milost, milost! — uzvikne Caderousse.
Grof odmakne nogu.
 Treća knjiga

— Ustani! — reče mu.

Caderousse se digne.
— Boga mu, kakvu to ruku imate, gospodine abbe! — reče Cadero­
usse gledajući svoju ruku, koju su mu prignječila živa kliješta što su je
obuhvatila. Boga mu, kakva ruka!
— Šuti. Bog mi daje snagu da ukrotim jednu divlju zvijer kao što si ti.
Ja radim u ime Božje. Sjeti se toga, jadniče, i ako te ovaj put pošte­
dim, bit će to zato da poslužim namjerama Božjim.
— Auh! — uzdahne Caderouss grčeći se od boli.
— Uzmi ovo pero i ovaj papir, i piši što ću ti diktirati.
— Ja ne znam pisati, gospodine abbe.
— Lažeš. Uzmi pero i piši!
Caderousse, pokoravajući se toj neobičnoj volji, sjedne i stane pisati:
»Gospodine, čovjek kojega primate u svojoj kući i kojem ste namijeni­
li svoju kćer, nekadašnji je robijaš, koji je zajedno sa mnom pobjegao
s robije iz Toulona. On je imao broj 59, a ja 58.
Zvali su ga Benedetto, ali on ni sam ne zna svoje pravo ime, jer nikad
nije znao tko su mu roditelji.«
— Potpiši! — nastavi grof.
— Vi me dakle hoćete upropastiti?
— Kad bih te htio upropastiti, odvukao bih te u najbližu policijsku
postaju. Uostalom, u vrijeme kad ovo pismo stigne onome kome
je namijenjeno, ti se vjerojatno više nećeš imati čega bojati. Potpiši
dakle.
Caderousse potpiše.
— Adresa: Gospodinu barunu Danglarsu, bankaru, Ulica Chaussee
d’Antin.
Caderousse napiše adresu.
Abbe uzme pismo.
— A sada — reče — to je u redu. Odlazi.
— Kuda?
— Kuda si i došao.
— Hoćete da izađem kroz ovaj prozor?
— Kroz njega si i došao.
— Vi mi pripremate nešto, gospodine abbe?
— Glupane, što bih ti pripremao?
— Zašto mi ne otvorite vrata?
— A čemu da budimo vratara.
— Gospodine abbe, kažite mi da ne želite da umrem.
— Ja želim ono što i Bog želi.
Grof Monte Christo

— Ali zakunite se da me nećete udariti dok budem silazio.

— Ti nisi samo glup, nego si i kukavica!
— Sto ćete učiniti sa mnom?
— To i ja tebe pitam. Pokušao sam te učiniti sretnim, a učinio sam te
ubojicom!
— Gospodine abbe, pokušajte još jednom.
— Neka bude! — reče grof. — Ti znaš da sam ja čovjek od riječi?
— Znam — reče Caderousse.
— Ako se vratiš kući živ i zdrav...
— Ako se ne moram bojati vas, čega da se bojim?
— Ako se vratiš živ i zdrav, napusti Pariz, napusti Francusku, i ja ću ti,
ma gdje se nalazio, budeš li se ponašao kao pošten čovjek, slati malu
potporu. Jer ako se vratiš kući živ i zdrav, onda...
— Onda — zapita Caderousse dršćući.
— Onda ću vjerovati da ti je Bog oprostio, pa ću ti i ja oprostiti.
— Ne bio ja kršćanin — promuca Caderousse — ako me od tih vaših
riječi ne obuzima smrtni strah!
— Hajde, odlazi! — reče grof Caderousseu pokazujući mu prstom na
prozor.
Caderousse, kojega to obećanje još nije umirilo, zakorači na prozor i
stavi nogu na ljestve.
Tada se dršćući zaustavi.
— A sada silazi — reče abbe prekriživši ruke na prsima.
Caderousse ipak konačno shvati da se s te strane nema čega bojati, i
počne silaziti.
Tada se grof primaknu prozoru sa svijećom u ruci, tako da se s Elizej-
skih poljana moglo vidjeti kako se jedan čovjek spušta s prozora dok
ga drugi osvjetljava.
— Sto to radite, gospodine abbe?— reče mu Caderousse. — Ako
naiđe kakva patrola...
I on ugasi svijeću!
Zatim se nastavi spuštati. Ali tek kad se obreo u vrtu i osjetio zemlju
pod nogama donekle se primirio.
Monte Christo se vrati u svoju spavaću sobu i odmah obuhvati pogle­
dom vrt, te vidje najprije Caderoussea koji je, kad je sišao, obišao vrt
i prislonio svoje ljestve sasvim na kraju zida, da bi izašao daleko od
mjesta na kojemu je bio ušao.
Zatim baci pogled na ulicu i vidje kako je onaj čovjek što je očekivao
vani potrčao u istom pravcu ulicom i smjestio se iza ugla gdje je Ca­
derousse namjeravao prijeći zid.
 Treća knjiga

Caderousse se polako popeo uza ljestve i kad je stigao na najviše pre­

čke, nagne se na drugu stranu kako bi se uvjerio da na ulici nema
nikoga.
Nije bilo nikoga i nije su čulo ništa.
Na Domu invalida otkucavao je jedan sat.
Tada Caderousse zajaše na zid, povuče svoje ljestve te ih spusti s
druge strane zida, zatim poče silaziti, bolje reći kliziti preko lje-
stava, što je izveo s vještinom koja je dokazivala da je već navikao
tako se spuštati.
Ali kad se jednom tako spustio, nije se više mogao zaustaviti. Uzalud
je vidio kako je, u trenutku kad je bio na pola puta, iz sjene pojurio
prema njemu neki čovjek; uzalud je, u trenutku kad je dotakao ze­
mlju, vidio kako se uzdigla jedna ruka. Prije nego što se stigao braniti,
ta je ruka tako žestoko udarila u njegova leđa da je ispustio ljestve
povikavši:
— Upomoć!
Ali ga gotovo u istom času drugi udarac pogodi u slabine, i on pade
povikavši:
— Držite ubojicu!
Naposljetku, dok se on valjao po zemlji, njegov ga protivnik zgrabi za
kosu i zada mu treći udarac u grudi.
Caderousse htjede i ovaj put viknuti, ali umjesto toga samo zajauče, a
tri mlaza krvi potekla su iz tri njegove rane.
Vidjevši da više ne zapomaže, ubojica mu podigne glavu, koju je držao
za kosu. Caderousse je imao zatvorene oči i zgrčena usta. Ubojica
pomisli da je mrtav, pusti ga da padne na zemlju i iščezne.
Vidjevši da se ovaj udaljio, Caderousse se podigne na lakat, skupi
posljednje snage i vikne umirući:
— Držite ubojicu! Umirem! Upomoć, gospodine abbe, upomoć!
To se tužno dozivanje razlegne u mraku noći. Vrata na tajnim stepe­
nicama se otvoriše, zatim se otvore mala vrtna vrata, i Alija i njegov
gospodar pritrče sa svjetiljkama.
Grof Monte Christo

6. Ruka Božja
Caderousse je i dalje žalostivo zapomagao.
— G ospodine abbe, upomoć! upomoć!
— Što se dogodilo? — zapita ga Monte Christo.
— Pomozite mi! — ponovi Caderousse. — Ubili su me!
— Evo nas, samo hrabro!
— Ah, gotovo je! Dolazite prekasno. Ubili su me!
I on se onesvijesti.
Alija i njegov gospodar uhvatiše ranjenika i preniješe ga u jednu sobu.
Tu Monte Christo dade Aliji znak da ga svuče, i on opazi tri strahovite
rane koje su mu bile zadane.
— Bože moj — reče — tvoja je osveta ponekad spora, ali mi se čini da
je onda još potpunija.
Alija pogleda svog gospodara kao da ga pita što da radi.
Idi po gospodina državnog tužioca de Villeforta, koji stanuje u pred­
građu Saint-Honore, i dovedi ga ovamo. Usput ćeš probuditi vratara i
reći mu da potraži liječnika.
Alija posluša i ostavi lažnog abbea samog s još uvijek onesviještenim
Caderousseom.
Kad je nesretnik otvorio oči, grof je sjedio na nekoliko koraka od nje­
ga i pogledao ga s nekim mračnim izražajem samilosti, a njegove usne
su se micale kao da se moli Bogu.
— Pozovite ranarnika, gospodine abbe, pozovite ranarnika! — reče
Caderousse.
— Već su otišli po njega — odgovori abbe.
— Ja znam da mi više ne može spasiti život, ali možda će mi vratiti
toliko snage da ću imati vremena sve reći.
— O čemu?
— O mom ubojici.
— Vi ga dakle poznajete?
 Treća Knjiga

— Da li ga poznajete? Da, poznajem ga, to je Benedetto.

— Onaj mladi Korzikanac?
— Upravo on.
•— Vaš drug s robije?
— Da, nakon što mi je točno prikazao raspored prostorija u grofovoj
kući, nadajući se da ću ga ja ubiti i da će on tako postati njegovim
nasljednikom, ili da će grof ubiti mene te da će me se on tako riješiti,
dočekao me je na ulici i ubio me.
— Istovremeno kad i po liječnika, ja sam poslao po državnog tužioca.
— On će stići prekasno — reče Caderousse — osjećam da sam iskr­
vario.
— Čekajte — reče Monte Christo.
On izađe i za pet minuta vrati se s jednom bočicom.
Smrtnikove oči, strašne u svojoj nepomičnosti, za sve vrijeme dok je
grof izbivao nisu se odvajale od vrata na koja je izašao, jer je smrtnik
instinktivno osjećao da će mu otuda moći pomoći.
— Požurite se, gospodine abbe, požurite se! — reče Caderousse. —
Osjećam da ću se ponovno onesvijestiti.
Monte Christo mu priđe i kapne na njegove ljubičaste usne tri ili če­
tiri kapi tekućine koja se nalazila u bočici.
Caderousse uzdahne.
•— Oh — reče — ta mi tekućina vraća život. Još... Još...
— Još dvije kapi bile bi dovoljne da te ubiju — reče abbe.
— O, da već jednom dođe netko kome bih mogao prijaviti tu hulju.
— Hoćete li da napišem vaš iskaz? Vi ćete ga potpisati. Da... Da
— reče Caderousse, čije su oči zablistale pri pomisli na tu posmrtnu
osvetu.
Monte Christo napiše:
»Umirem od ruke Korzikanca Benedetta, koji je bio sa mnom na robiji
u Toulonu pod brojem 59«.
— Požurite se! požurite se! — reče Caderousse — jer neću više moći
potpisati.
Monte Christo pruži Caderousseu pero, i on skupi posljednje snage,
potpiše i pade nazad na krevet govoreći:
— Vi ćete ispričati ostalo, gospodine abbe. Kažite da se sada naziva
Andrea Cavalcanti, da stanuje u »Hotelu kneževa«, da... Ah, ah, Bože
moj, moj! Evo umirem!
I Caderousse se po drugi put onesvijesti.
Abbe mu stavi pred usta bočicu da udiše miris iz nje, i ranjenik po­
novno otvori oči.
Grof Monte Christo

Želja da se osveti nije ga ostavljala čak ni dok je bio onesviješten.

— Ah, vi ćete reći sve to, zar ne, gospodine abbe?
— Da, reći ću sve to, i još koješta drugo.
— Sto ćete još reći?
— Reći ću da vam je bez sumnje dao raspored ove kuće u nadi da će
vas grof ubiti. Reći ću daje upozorio grofa jednim pismom. Reći ću da
sam ja, u grofovoj odsutnosti, primio to pismo i da sam vas dočekao.
— I on će biti giljotiniran, zar ne? — reče Caderousse. — Bit će giljo-
tiniran, obećajte mi? Umirem s tom nadom, i to će mi olakšati smrt.
— Reći ću — nastavi grof — da je on došao za vama i sve vrebao na vas, i
kad je vidio da izlazite, da je potrčao do ugla zida i tamo se skrio.
— Vi ste dakle sve to vidjeli?
— Sjećate li se mojih riječi: Ako se vratiš kući živ i zdrav, vjerovat ću
da ti je Bog oprostio, te ću ti i ja oprostiti.
— I vi me niste upozorili na to? — uzvikne Caderousse pokušavajući
se pridići na lakat. —Vi ste znali da ću biti ubijen kad izađem odavde
i niste me upozorili?
— Nisam, jer sam u Benedettovoj ruci vidio pravdu Božju, i smatrao
bih svetogrđem da sam se suprotstavio namjerama Providnosti.
— Božja pravdaj Ne govorite mi o njoj, gospodine abbe. Vi znate bolje
nego itko drugi da ima ljudi koji bi morali biti kažnjeni kad bi posto­
jala Božja pravda, a nisu.
— Budimo strpljivi! — reče abbe glasom od kojeg je smrtnik zadr­
htao. Budimo strpljivi!
Caderousse ga začuđeno pogleda.
— A osim toga — reče abbe — Bog je beskrajno milostiv prema svi­
ma, kao što je bio i prema tebi. On je naprije otac, a tek onda sudac.
— Ah, vi dakle vjerujete u Boga? — reče Caderousse.
— Da kojom nesrećom do sada nisam vjerovao — reče Monte Chri­
sto — stekao bih vjeru u njega gledajući tebe.
Caderousse podigne svoje zgrčene šake prema nebu.
— Slušaj — reče abbe ispruživši ruku nad ranjenikom kao da mu hoće
uliti vjeru u srce — evo što je on učinio za tebe, taj Bog čije postoja­
nje hoćeš zanijekati u svom posljednjem trenutku; dao ti je zdravlje,
snagu, osiguran posao, čak i prijatelje, dao ti je, u jednu riječ, život
onakav kakav treba imati čovjek da bude blag i da mu savjest bude
mirna. Ali ti, umjesto da iskoristiš te darove Gospodinove, koje on
tako rijetko daje tako obilato kao što ih je tebi dao, evo što si ti učinio:
odao si se besposličenju, pijanstvu, i u pijanstvu si izdao jednog od
svojih najboljih prijatelja.
 Treća knjiga

— Upomoć! — uzvikne Caderousse. Meni nije potreban propovje­

dnik, nego liječnik. Možda i nisam, možda neću umrijeti, možda me
još mogu spasiti!
— Ti si smrtno ranjen, i da ti maločas nisam dao tri kapi one tekućine,
bio bi već izdahnuo. Poslušaj me dakle!
— Ah, promrmlja Caderousse — kakav ste vi neobičan svećenik, koji
umiruće baca u očaj umjesto da ih tješi.
— Slušaj — nastavi abbe: kad si izdao svog prijatelja, umjesto da te
kazni, Bog te je upozorio. Pao si u bijedu i bio si gladan. Proveo si u
zavisti polovicu svog života koji si mogao provesti u stjecanju, i već
si pomišljao na zločin, opravdavajući se sam pred sobom da te na to
tjera nužda, kad je Bog učinio za tebe čudo, pa ti je, dok si bio u naj­
većoj bijedi, poslao po meni imutak koji je bio i te kako sjajan za tebe,
nesretniče, koji nisi nikada ništa imao. Ali to neočekivano bogatstvo,
bogatstvo kojemu se nisi nadao, to neviđeno bogatstvo postalo ti je
nedovoljno u trenutku kad si ga imao, i htio si ga udvostručiti. Ali na
koji način? Umorstvom. I udvostručio si ga, ali ti ga je tada Bog odu­
zeo i predao te ljudskoj pravdi.
— Nisam ja došao na pomisao da ubijem Zidova — reče Caderousse
— nego Carconta.
— Da — reče Monte Christo. — Jer je Bog, koji je uvijek, neću reći
pravedan, jer ti je njegova pravda ovaj put trebalo donijeti smrt, jer je
Bog, koji je uvijek milosrdan, dopustio da tvoje riječi dirnu tvoje suce,
koji su ti poklonili život.
— I poslali me na doživotnu robiju. Lijepa milost, bogami!
— Tu si milost, bijedniče, smatrao i te kakvom milošću u času kad ti
je bila učinjena. Tvoje kukavno srce koje je drhtalo pred smrću zaku­
calo je od veselja kad si čuo da si osuđen na doživotnu sramotu, jer si
u sebi govorio kao i svi robijaši: Robijašnica ima vrata, a grob ih nema.
I imao si pravo, jer su ti se vrata robijašnice otvorila na neočekivan
način: jedan je Englez posjetio Toulon i zarekao se da će izbaviti dva
čovjeka iz vječne sramote. Njegov je izbor pao na tebe i tvog druga.
Nebo ti je i po drugi put podijelilo sreću i dobio si u isti mah i novac i
spokojstvo, te si mogao početi živjeti kao i svi drugi ljudi, ti koji si bio
osuđen da živiš kao robijaš. I tada, nesretniče, tada ti je palo na pamet
da i po treći put iskušavaš Boga. Nemam dovoljno — rekao si kad si
imao više no što si ikad imao, i počinio si i treći zločin, bez razloga, bez
opravdanja. A Bogu je to dojadilo, i on te je kaznio.
Caderousse je naočigled slabio.
— Dajte mi da pijem — reče. — Žedan sam... Gorim...
Grof Monte Christo

Monte Christo mu dade čašu vode.

— Ali taj zločinac Benedetto — reče Caderousse vraćajući mu čašu
— on će izmaći kazni!
— Nitko neće izmaći, ja ti to kažem, Caderousse... Benedetto će biti
kažnjen!
— Onda ćete i vi biti kažnjeni — reče Caderousse — jer niste učini­
li svoju svećeničku dužnost... trebali ste spriječiti Benedetta da me
ubije.
— Ja! — reče grof sa smiješkom od kojeg se smrtnik, užasnut, sledio
— ja da spriječim Benedetta da te ubije, i to u trenutku kad si slomio
svoj nož na žičanoj košulji koja prekriva moje grudi?! Da, da si bio
skrušen i da si se kajao, onda bih možda spriječio Benedetta da te
ubije, ali ti si bio ohol i okrutan, i ja sam pustio da se vrši volja Božja.
— Ja ne vjerujem u Boga! — zaurla Caderousse. — Ni ti ne vjeruješ...
ti lažeš... lažeš!
— Šuti! — odgovori mu grof... — Jer će ti isteći iz tijela i posljednje
kapi krvi. Ah, ti ne vjeruješ u Boga, a umireš tako što te je Bog odlučio
kazniti. Ah, ti ne vjeruješ u Boga, koji se zadovoljava samo jednom
molitvom, samo jednom riječju, samo jednom suzom, da bi oprostio!
U Boga koji je mogao upraviti ubojičinu ruku tako da ostaneš na mje­
stu mrtav. Ali Bog ti je dao četvrt sata vremena da se pokaješ... Ra­
zmisli o tome, i pokaj se!
— Ne — reče Caderousse — ne, ja se ne kajem. Nema Boga, nema
Providnosti, postoji samo slučaj.
— Postoji Providnost, i postoji Bog — reče Monte Christo — a za
to je najbolji dokaz što ti ležiš ovdje bez nade niječući Boga, dok ja
stojim ispred tebe, bogat, sretan, živ i zdrav, i sklapajući ruke pred
Bogom u kojega ti pokušavaš ne vjerovati, ali u dubini srca osjećaš da
on postoji.
— Pa tko ste vi onda? — zapita Caderousse upiljivši svoje umiruće
oči u grofa.
— Pogledaj me dobro! — reče Monte Christo — uzevši svijeću i pri-
nijevši je svom licu...
— E pa... abbe... abbe Busoni...
Monte Christo skine periku koja je bila izmijenila njegov lik i spusti
svoju lijepu crnu kosu koja je tako skladno okružavala njegovo blijedo
lice.
— Oh — reče Caderousse užasnuto — kad ne bi bilo te crne kose,
rekao bih da ste vi onaj Englez... rekao bih da ste vi lord Wilmore.
— Ja nisam ni abbe Busoni ni lord Wilmore — reče Monte Christo.
 Treća Knjiga

— Pogledaj me bolje, zagledaj dalje u prošlost, sjeti se svojih prvih

uspomena.
U tim grofovim riječima bilo je neke magnetske snage, koja je poslje­
dnji put oživila iscrpljena samrtnikova osjetila.
— Oh, doista — reče on — čini mi se da sam vas već vidio, da sam
vas nekad poznavao.
— Da, Caderousse, vidio si me: Da, poznavao si me.
— Pa tko ste vi dakle? I ako me već odavna poznajete, zašto puštate
da umrem?
— Zato što te više ništa ne može spasiti, Caderousse, jer su tvoje rane
smrtonosne. Kad bi te bilo moguće spasiti, ja bih u trenu vidio milost
Božju, te bih te i ja, kunem ti se grobom svoga oca, pokušao vratiti u
život da se pokaješ.
— Grobom vašeg oca! — reče Caderousse, u kojemu kao da je oži­
vjela posljednja iskra života te se pridigao da vidi iz bližeg čovjeka koji
mu prisiže onim što je svim ljudima sveto.
— Eh, pa tko si ti dakle?
Grof je pratio svaki pokret čovjeka u agoniji. Bilo mu je jasno da je
ovo posljednji trzaj života, i on se približi samrtniku te spusti na njega
pogled koji je bio u isti mah i miran i žalostan.
— Ja sam... — reče mu na uho —ja sam...
I njegove usne, samo malo otvorene, izgovoriše jedno ime, i govoriše
ga tako tiho da se činilo kao da se grof boji čuti ga.
Caderousse, koji se bio podigao na koljena, ispruži ruke, pokuša
uzmaknuti, a onda progovori sklopivši ruke i podigavši ih s krajnjim
naporom.
— O, Bože moj, Bože moj! Oprosti mi što sam te zanijekao. Ti ipak
postojiš, ti si otac svih ljudi na nebu i njihov sudac na zemlji. Bože
moj, Gospode, kako te dugo nisam poznavao! Bože moj! Gospode,
primi me!
I Caderousse zatvori oči te padne svalivši se nauznak, ispustivši po­
sljednji krik i posljednji uzdah.
U istom trenutku krv je prestala teći iz njegovih dubokih rana.
Bio je mrtav.
— J e d a n ! — reče tajanstveno grof, očiju usmjerenih u leš koji je
već izobličila ta strašna smrt.
Deset minuta kasnije stigoše liječnik i državni tužilac, liječnik s vra­
tarom, a državni tužilac s Alijom. Dočekao ih je abbe Busoni, koji se
molio kraj mrtvaca.
Grof Monte Christo

7. Beauchamp
Punih petnaest dana u Parizu se nije govorilo ni o čemu drugom do o
tom tako smjelom pokušaju provalne krađe u grofovoj kući. Ubijeni
je na samrti potpisao iskaz u kojem je Benedetto naveden kao ubojica.
Policija je poslala sve svoje agente u potragu za ubojicom.
Caderousseov nož, njegova svjetiljka, svežanj otpirača i odjeća, osim
prsluka, koji se nije mogao pronaći, bijahu predani sudu. Tijelo je
otpremljeno u mrtvačnicu u Ulici Morgue.
Svakome tko bi ga pitao grof je odgovarao da se sve to dogodilo dok
je on bio u svojoj kući u Auteuilu, i da prema tome zna jedino ono što
mu je rekao abbe Busoni, koji ga je nekim čudnim slučajem upravo te
večeri zamolio da mu dopusti da provede noć u njegovoj kući kako bi
pregledao neke skupocjene knjige iz njegove biblioteke.
Jedino bi Bertuccio problijedio svaki put kad bi se Benedettovo ime
spomenulo pred njim. Ali nije bilo nikakvog razloga da bilo tko zapazi
tu Bertucciovu bljedoću.
Villefort, koji bijaše pozvan da utvrdi zločin, naredio je da se pokrene
sudski postupak i vodio je istragu s onom strasti i žarom koje je unosio
u sve kaznene parnice u kojima je zastupao optužbu.
Ali prošla su već tri tjedna a da ni najupornija potraga nije dala nika­
kvog rezultata, i već se u društvu počelo zaboravljati na taj pokušaj
krađe i ubojstva provalnika kojega je ubio njegov ortak, i počelo se
sve više govoriti o skorašnjem vjenčanju gospođice Danglars i grofa
Andree Cavalcantija.
To vjenčanje bilo je već tako reći objavljeno, i mladić je već bio pri­
man u bankarevoj kući kao zaručnik.
Pisali su i gospodinu Cavalcantiju ocu, koji je potpuno odobrio taj
brak i, izrazivši svoje najveće žaljenje što zbog službe nikako ne može
otputovati iz Parme, gdje se nalazio, izjavi da je spreman dati svom
sinu kapital od sto pedeset tisuća godišnje rente.
 Treća knjiga

Bilo je dogovoreno da tri milijuna budu uložena u Danglarsovu banku,

koji će s njima raditi. Neki su ljudi pokušali mladiću izraziti svoje sumnje
u pogledu sigurnosti položaja njegova budućeg tasta, koji je u posljednje
vrijeme nekoliko puta izgubio na burzi. Ali je mladić, s upravo uzviše­
nom nezainteresiranošću i povjerenjem, odbijao sve te isprazne glasine,
o kojima u svojoj obazrivosti nije ni jedne riječi spomenuo barunu.
Sto se tiče baruna, on je upravo obožavao Andreu Cavalcantija.
Međutim, to se ne bi moglo reći i za gospođicu Danglars. U svojoj
instinktivnoj mržnji na brak ona je prihvatila mladog Cavalcantija kao
sredstvo da se riješi Morcerfa. Ali sada, kad se Andrea odviše pribli­
žio, počela je osjećati prema njemu očiglednu odbojnost.
Barun je to možda primijetio, ali kako je tu odbojnost smatrao samo
trenutačnim hirom, pravio se da ništa ne primjećuje.
U međuvremenu je rok koji je zatražio Beauchamp gotovo istekao.
Uostalom, Morcerfu se pružila prilika da ocijeni vrijednost Monte
Christova savjeta kad mu je ovaj rekao neka jednostavno prijeđe pre­
ko svega. Nitko se naime nije obazirao na onu bilješku o generalu i
nikome nije bilo ni na kraj pameti da u oficiru koji je izručio Turcima
janjinske utvrde prepozna plemenitog zastupnika u Gornjem domu.
Ali Albert se ipak smatrao uvrijeđenim, jer je u onih nekoliko redaka
koji su ga povrijedili očito bio žalac napada. Osim toga, način na koji
je Beauchamp završio razgovor s njim ostavio je u njegovu srcu gorku
uspomenu. Zato se u duhu i dalje zanosio mišlju na taj dvoboj, nada­
jući se da će pravi razlog zbog kojeg je do njega došlo, ako Beauchamp
pristane na to, zatajiti čak i svojim svjedocima.
Sto se tiče Beauchampa, nitko ga nije vidio od onog dana kad ga je
Albert posjetio, i svima koji su ga tražili bilo je rečeno da je otputovao
na nekoliko dana iz Pariza.
Gdje je bio? O tome nitko nije ništa znao.
Jednog jutra sobar probudi Alberta i najavi Beauchampa. Albert pro­
trlja oči, naredi da Beauchampa uvedu u mali salon za pušenje u pri­
zemlju, brzo se obuče i siđe.
Našao je Beauchampa kako šeće gore-dolje po salonu. Kad ga je opa­
zio, Beauchamp zastane.
— Vaša odluka da sami dođete k meni, ne čekajući da ja posjetim
vas, što sam namjeravao danas učiniti, čini mi se kao dobar znak, go­
spodine — reče Albert. — Hajde, recite brzo, trebam li vam stisnuti
ruku i reći: Beauchamp, priznajte svoju zabludu i sačuvajte mi jednog
prijatelja? Ili vas trebam jednostavn zapitati: Za koje ste se oružje
odlučili?
Grof Monte Christo

— Alberte — reče Beauchamp tako žalosnim glasom da se mladić

prenerazio — sjednimo najprije, da porazgovaramo.
— Ali meni se, naprotiv, čini, gospodine, da mi prije nego što sjedne­
mo trebate odgovoriti.
— Alberte — reče novinar — u nekim slučajevima najveća je teškoća
upravo u tome da se odgovori.
— Ja ću vam to olakšati, gospodine, time što ću vam ponoviti pitanje:
hoćete li povući ono što ste napisali, li nećete?
— Gospodine Morcerf, ne može se odgovoriti samo sa d a ii n e na
pitanja koja se tiču časti, društvenog polažaja i života jednog čovjeka
kao što je gospodin general poručnik grof de Morcerf, francuski pair.
— A što se može učiniti?
__ ^ X4- ^ A- - -4. ~^A\.
----- ivjlvjzaj ac uumu auj '“Uja uumu, .rviuci te. ivjluza: ac icu. invjvćig,

vrijeme i trud nisu važni ako se radi o ugledu i interesu cijele jedne
obitelji. Može se reći: Nije dovoljna samo vjerojatnost, čovjek treba
biti siguran a da bi prihvatio dvoboj na život i smrt s jednim prijate­
ljem. Može se reći: Ako ukrstim mač i okinem otponac kubure na čo­
vjeka kojem sam tri godine stezao ruku, potrebno je u najmanju ruku
da znam zašto to radim, kako bih stigao na mjesto dvoboja mirna srca
i mirne savjesti, koja je potrebna čovjeku kad mora rukom spašavati
svoj život.
— Oprostite — zapita Morcerf nestrpljivo, ali što hoćete time reći?
— Hoću reći da dolazim iz Janjine.
— Iz Janjine? Vi?
— Da, ja.
— Pa to je nemoguće.
— Dragi Alberte, evo moje putnice. Pogledajte vize: Zeneva, Milano,
Venecija, Trst, Duino, Janjina. Hoćete li vjerovati policiji jedne repu­
blike, jednog kraljevstva i jednog carstva?
— Albert baci pogled na putnicu, a onda začuđeno pogleda Beauc-
hampa.
— Vi ste bili u Janjini? — reče.
— Alberte, kad biste vi bili neki stranac, neki neznanac, samo običan
lord kao onaj Englez koji me je pozvao na odgovornost prije tri ili
četiri mjeseca i kojeg sam ubio da ga se otarasim, budite uvjereni da
ne bih sebi zadao toliko truda, ali sam smatrao da vam dugujem taj
znak poštovanja. Trebalo mi je osam dana za put onamo, osam dana
da se vratim, tome dodajte četiri dana što sam ih proveo u karanteni
i dva dana boravka u Janjini: to su ukupno tri tjedna, koliko sam bio
zatražio. Noćas sam se vratio, i sada sam ovdje.
 Treća knjiga

— Baže moj, Bože moj! Zašto toliko okolišate, Beauchampe, i zašto

oklijevate da mi kažete ono što očekujem od vas?
— Zato, Alberte, što je doista...
— Vi kao da se ustručavate.
— Da, bojim se.
— Bojite se priznati da vas je vaš dopisnik prevario? Oh, ne budite
tašti, Beauchamp; priznajte, Beauchamp, u vašu hrabrost ne može se
sumnjati.
— O, ne radi se o tome — promrmlja novinar. — Naprotiv...
Albert strahovito problijedi. Pokuša reći nešta, ali mu riječ zamre na
usnama.
— Prijatelju — reče Beauchamp najusrdnijim glasom — vjerujte mi
da bih bio sretan kad bih vam se morao ispričati, i da bih vam se ispri­
čao iz sveg srca, ali na žalost...
— Što?
— Vijest je bila točna, prijatelju.
— Što? Onaj francuski oficir...
— Da.
— Onaj Fernand?
— Da.
— Onaj izdajica koji je izručio neprijatelju utvrde čovjeka u čijoj je
službi bio...
— Oprostite mi što vam to kažem, prijatelju. Taj čovjek je bio vaš
otac!
Albert bijesno skoči da se baci na Beauchampa. Ali ga je taj zadržao, i to
više svojim blagim pogledom nego rukom što ju je ispružio da se obrani.
— Evo prijatelju — reče on izvukavši jedan papir iz džepa — evo
dokaza.
Albert rastvori papir. Bila je to potvrda kojom su četiri ugledna gra­
đana Janjine potvrđivala da je pukovnik Fernand Mondego, pukovnik
koji je kao savjetnik bio u službi Ali-Tebelina, izručio janjinsku utvrdu
Turcima za dvije tisuće vreća novca.
Potpise na potvrdi ovjerio je francuski konzul.
Albert zaglavinja i padne iznemogao u naslonjač.
Više nije moglo biti sumnje, jer je bilo točno navedeno prezime nje­
gova oca.
I Albert zapadne u nijemu i bolnu šutnju, srce mu se steglo, žile na
vratu iskočiše, a suze mu navriješe na oči.
Pošto je neko vrijeme s izrazom najdublje sućuti promatrao mladića
slomljenog od velike boli, Beauchamp mu priđe.
Grof Monte Christo

— Alberte — reče mu — vi me sada razumijete, zar ne? Htio sam se

osvjedočiti, htio sam sam prosuditi, nadajući se da će razjašnjenje biti
povoljno po vašeg oca i da ću mu moći dati zadovoljštinu. Međutim,
umjesto toga, obavijesti koje sam dobio jasno dokazuju da taj oficir
savjetnik, taj Fernand Mondego, kojega je Ali-paša uzdigao na položaj
generala, nije nitko drugi nego grof Fernand de Morcerf. Tada sam se
vratio, i sjećajući se časti koju ste mi izrazili poklonivši mi svoje prija­
teljstvo, odmah sam dojurio k vama.
Albert, još uvijek ispružen u naslonjaču, pritiskao je obje ruke na oči,
kao da hoće spriječiti danjem svjetlu da dopre do njega.
— Dojurio sam k vama — nastavi Beauchamp — da vam kažem: Po­
greške otaca u ovim burnim vremenima ne smiju pogađati sinove.
ivocl r\ 1 <7 etn h tih t'Otrnlur'iin 11 U ijir
m o I r\ i p
..... ~ir\ mHpm

a da im koja kap krvi nije okaljala vojničku uniformu ili sudački talar.
Alberte, sada kad imam sve dokaze, sada kad sam gospodar vaše tajne,
nitko na svijetu ne bi me mogao prisiliti da prihvatim dvoboj koji bi
vam vaša savjest, u to sam siguran, predbacivala kao zločin. Ali ja vam
nudim ono što više ne možete tražiti od mene. Hoćete li da nestanu
ovi dokazi, ova otkrića, ove potvrde koje imam? Hoćete li da ova stra­
šna tajna ostane između vas i mene?... Imajte povjerenja u moju časnu
riječ, i ona neće nikada izaći iz mojih usta. Kažite, Alberte, hoćete li
to? Kažite, hoćete li, prijatelju?
Albert se baci Beauchampu oko vrata.
— Ah, plemeniti čovječe! — uzvikne.
— Uzmite — reče Beauchamp pružajući Albertu papire.
Albert ih zgrabi grčevitom rukom, stisne ih, zgužva, htio ih je razde-
rati, kadli ga zaokupi strah da bi ga i najmanji komadić koji bi uzvitlao
vjetar jednog dana mogao udariti po čelu, i on pođe prema upaljenoj
svijeći za pripaljivanje cigara i spali sve do posljednjeg komada.
— Dragi prijatelju, divni prijatelju! — mrmljao je Albert spaljujući
papire.
— Neka sve to bude zaboravljeno kao težak san — reče Beauchamp
— neka se ugasi kao ove posljednje iskre plamena kojim izgara ovaj
papir, neka se sve raspline kao ovaj posljednji dim što se diže iz tog
nijemog pepela.
— Da, da — reče Albert — i neka od svega ostane samo vječno pri­
jateljstvo što ga obećajem svom spasiocu, prijateljstvo koje će moja
djeca prenijeti na vašu djecu, prijateljstvo koje će me uvijek pod­
sjećati da krv u mojim žilama, da život u mom tijelu, da čast svoga
imena dugujem vama. Jer da se nešto takva sazna, oh Beauchamp, ja
 Treća knjiga

vam izjavljujem da bih sebi prosvirao glavu. Ili ne, jadna moja majkol
ne, jer ne bih htio da istim hicem ubijem i nju, nego bih otišao iz
domovine.
— Dragi Albertel — reče Beauchamp.
Ali mladića je ubrzo ostavilo to neočekivano i neprirodno veselje i on
padne u još dublju tugu.
— E pa dobro — zapita Beauchamp — hajde, kaži mi što ti je opet,
prijatelju moj?
— Sto mi je? — odgovori Albert. — Nešto je prepuklo u mome srcu.
Čujte me, Beauchamp! Čovjek se ne rastaje tako u jednoj sekundi s
onim poštovanjem, onim povjerenjem i onom gordošću što je potiče
u jednom sinu i samo neokaljano ime njegova oca. O, Beauchamp,
Beauchamp, kako da se odsad ponašam prema svom ocu? Hoću li
okrenuti glavu kad me bude htio poljubiti u čelo, ili izmaći ruku kad
se bude htio rukovati sa mnom? Vidite, Beauchamp, ja sam najne-
sretniji čovjek na svijetu. Ah, moja majko, moja jadna majko — reče
Albert zagledavši se svojim očima punim suza u portret svoje majke
■— da ste to znali, kolika bi morala biti vaša patnja!
— Hajde — reče Beauchamp primivši ga za ruke — budite hrabri,
prijatelju.
— Ali odakle potječe ona prva bilješka što je objavljena u vašim no­
vinama? — uzvikne Albert. — Iza svega toga stoji neka nepoznata
mržnja, neki nevidljivi neprijatelj.
— Vidite — reče Beauchamp — to je još jedan razlog da budete hra­
bri, Alberte! Vaše lice ne treba pokazati vaše osjećaje. Nosite tu bol u
sebi kao što oblak nosi u sebi uništenje i smrt, sudbonosnu tajnu koja
se otkriva tek kad izbije oluja. Hajde, prijatelju, sačuvajte svoju snagu
za trenutak kad će sve to izbiti.
— Oh, pa vi dakle mislite da ovo još nije gotovo? — zapita Albert
užasnuto.
— Ja ne mislim ništa, dragi prijatelju, ali, naposljetku, sve je moguće.
Uostalom...
— Sto? — zapita Albert videći da se Beauchamp ustručava.
— Namjeravate li se još uvijek oženiti gospođicom Danglars?
— Zašto me to pitate u ovom trenutku, Beauchamp.
— Zato što mislim da je sklapanje ili odstupanje od tog braka u vezi s
ovim o čemu upravo razgovaramo.
— Kako? — reče Albert, čije se čelo zažari — vi mislite da gospodin
Danglars?...
— Ja vas pitam jedino to kako stoji s vašom ženidbom.
Grof Monte Christo

K vragu! Nemojte tražiti u mojim riječima ono čega u njima nema i

nemojte im pridavati veće značenje nego što ga one imaju.
— Ne — reče Albert — od te ženidbe neće biti ništa.
— Dobro — reče Beauchamp.
— Zatim, videći da mladić opet zapada u svoju melankoliju, nastavi:
— Slušajte, Alberte, kako bi bilo da izađemo. Jedna šetnja u kočiji ili
na konju bi vas rastresla. Zatim ćemo otići nekamo na ručak, a onda
ćete vi poći za svojim poslom a ja za svojim.
— Vrlo rado — reče Albert — ali izađimo pješice, jer mi se čini da bi
mi malo umora samo koristilo.
— Dobro — reče Beauchamp.
I dva prijatelja krenuše pješice avenijom. Kad su stigli do Madaleine,
Beauchamp reče:
— Čujte, kad smo već ovdje, hajde da posjetimo malo gospodina
Monte Christa, on će vas rastresti. On je kao stvoren za to da umiri
čovjeka, jer nikada ništa ne pita. Ja naime mislim da ljudi koji ništa ne
ispituju najlakše mogu nekoga utješiti.
— Dobro — reče Albert — hajdemo k njemu, on mi je drag.
 Treća knjiga

8. Putovanje
Kad je ugledao zajedno ta dva prijatelja, Monte Christo je radosno
uzviknuo.
— Vidi, vidi — reče. — E pa, nadam se da je sve svršeno, razjašnjeno
i uređeno?
— Da — reče Beauchamp. — Bili su to besmisleni glasovi koji su
nastali sami od sebe, i kojima ću se, budu li se opet pojavili, odlučno
suprotstaviti. Ali ne govorimo više o tome.
— Albert će vam reći — na to će grof — da sam mu i ja to savjetovao.
Vidite — nastavi — zatekli ste me uostalom gdje završavam najodur-
nije prijepodne što sam ga ikad proveo.
— Pa što radite? — zapita Albert. — Čini mi se da sređujete svoje
papire?
— Moje papire? Hvala Bogu, ne! Moji su papiri uvijek u savršenom
redu, s obzirom na to da ja i nemam papira. Ali sređujem papire go­
spodina Cavalcantija.
— Gospodina Cavalcantija? — zapita Beauchamp.
— Pa da, zar vi ne znate da je tog mladića grof uveo u pariško društvo?
— reče Morcerf.
— E to ne, da se razumijemo — na to će Monte Christo — nikoga ja
ne uvodim u društvo, a gospodina Cavalcantija manje nego bilo koga
drugoga.
— I koji će se umjesto mene oženiti gospođicom Danglars. A to me
— nastavi Albert pokušavajući se nasmijati — kao što sigurno poga­
đate, dragi Beauchamp, strahovito žalosti.
— Sto? Cavalcanti će se oženiti gospođicom Danglars? — zapita Be­
auchamp.
— Gle, pa odakle vi to dolazite? — reče Monte Christo. — Vi, jedan
novinar, suprug gospođe Glasine! Pa čitav Pariz govori isključivo o
tome.
Grof Monte Christo

— I vi ste, grofe, posredovali za taj brak? — zapita Beauchamp.

— Ja? O, šutite, gospodine novinaru, nemojte govoriti takve stvari.
Ja? Bože moj] Ja da posredujem u sklapanju jednog braka? Ne, vi me
ne poznajete. Naprotiv, ja sam se tome protivio koliko sam god mogao
i odbio sam ići u prosce.
-— Ah, razumijem — reče Beauchamp — zbog našeg prijatelja Alberta.
— Zbog mene? — reče mladić. — O ne, bogami! Grof će biti prave­
dan prema meni, pa će potvrditi da sam ga, naprotiv, uvijek molio da
nekako udesi da propadne taj plan, koji je srećom i propao. Ali grof
tvrdi da ne dugujem njemu zahvalnost za to. E, pa kad je tako, podi­
gnut ću, kao što su stari radili, spomenik Nepoznatom bogu.
— Slušajte — reče Monte Christo. — Ja sam se tako slabo zauzeo za
to da mo i tast i mladić gledaju prijekim okom. Jedino je gospođica
Danglars, koja, kako mi se čini, ne osjeća nimalo želje da se uda, jedi­
no je ona, videći da nisam nimalo raspoložen da je lišim njene drage
slobode, ostala srdačna prema meni.
— I vi kažete da će taj brak uskoro biti sklopljen?
— O, moj Bože, da, usprkos svemu što sam govorio. Ja ne znam mno­
go o tom mladiću, ali tvrdi se da je bogat i iz dobre obitelji. No za
mene je sve to samo nagađanje. Ja sam to do iznemoglosti ponavljao
gospodinu Danglarsu, ali on upravo luduje za tim svojim Talijanom.
Išao sam čak tako daleko da sam ga upozorio na jednu okolnost, koja
je po mome mišljenju veoma ozbiljna, to jest da je mladić bio kao
dojenče zamijenjen, ili da su ga bili ukrali cigani, ili da ga je doveo sa
sobom njegov odgojitelj, ne znam točno. Ali znam da njegov otac nije
znao za njega punih deset godina, a sam Bog zna što je radio za tih
deset godina dok se potucao po svijetu. E pa, sve to nije pomoglo. Za­
molili su me da pišem majoru, da mu javim da pošalje papire. Evo; to
su ovi papiri. Ja ću im ih poslati, ali pritom, kao Pilat, perem ruke.
— A gospođica d’Armilly — zapita Beauchamp — kako se ona drži
prema vama, koji joj otimate njenu učenicu?
— Eh, ne znam zapravo, ali mi se čini da ona odlazi u Italiju. Gospođa
Danglars mi je govorila o njoj i zamolila me da je preporučim talijan­
skim impresarijima. Ja sam joj napisao pisamce za direktora kazališta
Valle, koji ima nekih obaveza prema meni. Ali što je vama, Alberte?
Vi izgledate nekako žalosni. Da niste možda ipak zaljubljeni u gospo­
đicu Danglars, a da to i ne slutite?
— Koliko je meni poznato, nisam — reče Albert osmjehnuvši se
žalosno.
Beauchamp stade promatrati slike.
 Treća knjiga

— Ali ipak — nastavi Monte Christo — vi se ne držite kao obično.

Hajde, kažite mi što vam je.
— Boli me glava — reče Albert.
— E pa, dragi moj vicomte — na to će Monte Christo — u tom slu­
čaju mogu vam predložiti jedan lijek koji će vam sigurno pomoći, lijek
koji je i meni pomogao svaki put kad sam se nelagodno osjećao.
— Koji je to lijek? — zapita mladić.
— Promjena mjesta boravka.
— Doista? — reče Albert.
— Da. I, vidite, kako se i ja u ovom trenutku veoma loše osjećam, i ja
ću promijeniti mjesto boravka. Hoćete li da to učinimo zajedno?
— Vi da se loše osjećate, grofe? — reče Beauchamp. — A zbog čega?
— Eh, vi to ne uzimate ozbiljno, ali htio bih ja vas vidjeti kad bi se u
vašoj kući vodila istraga.
-— Istraga? Kakva istraga?
— Pa, istraga koju gospodin de Villefort vodi protiv mog ljubaznog
ubojice, nekakvog razbojnika koji je pobjegao s robije, kako se čini.
— Ah, istina — reče Beauchamp — čitao sam nešto o tome u novina­
ma. A tko je taj Caderousse?
— Pa... čini se da je to neki Provansalac. Gospodin de Villefort je čuo
za njega dok je bio u Marseilleu, a gospodin Danglars se sjeća da ga
je viđao. Zbog svega toga gospodin je državni tužilac cijelu tu stvar
jako uzeo k srcu, i ona je, kako se čini, pobudila najveće zanimanje
policijskog prefekta, te mi, zahvaljujući tom zanimanju na kojem sam
im neobično zahvalan, već petnaest dana šalju ovamo sve razbojnike
kojih se mogu dokopati u Parizu i okolici, pod izgovorom da su to
ubojice gospodina Caderoussea, što će, ako se tako nastavi, dovesti
do toga da za tri mjeseca neće više biti nijednog lopova ni razbojnika u
ovom lijepom francuskom kraljevstvu koji neće imati u malom prstu
nacrt moje kuće. I zato sam odlučio da im je posve prepustim i da
odem makar i na kraj svijeta. Dođite sa mnom, vicomte, povest ću
vas sa sobom.
— Vrlo rado.
— Znači da smo se dogovorili?
— Da, ali kamo idemo?
— Pa rekao sam vam, nekamo gdje je zrak čist, gdje šum koji se čuje
uspavljuje čovjeka, i gdje se čovjek, bio gord koliko mu drago, osjeća
skrušen i zna da je malen. Ja se rado tako ponizujem, ja, za koga se
govori da je gospodar svijeta, kako se govorilo za Augusta.
— Ali ipak, kažite kamo idete.
Grof Monte Christo

— Na more, vicomte, na more. Vidite, ja sam pomorac, i još kao malo

dijete njihao me na svojim rukama stari ocean, i uljuljkivala na svojim
grudima lijepa Amfitrita; igrao sam se njegovim zelenim ogrtačem i
njenom plavom haljinom. Ja volim more kao što se voli ljubavnica,
i ako ga dugo vremena ne vidim, spopada me neodoljiva čežnja za
njim.
— Pođimo, grofe, pođimo!
— Na more?
— Da.
— Vi prihvaćate?
— Prihvaćam.
— E, u redu, vicomte! Večeras će u dvorištu moje kuće biti jedna
v-lilra ______ ______ .. „„ :______ X;*: .. 1_________*...
v^iuva putna ivuv^ija u jvujjuj ac cuvjciv i ii u za: ispi uza li iva u u jvicvclu.

U tu kočiju bit će upregnuta četiri poštanska konja. Gospodine Be-

auchamp, u toj kočiji ima mjesta za četvero. Hoćete li poći s nama,
povest ću vas?
— Hvala, ja sam upravo došao s mora.
— Sto, vi ste došli s mora?
— Da, tako nekako. Upravo sam se vratio s malog putovanja na Bo-
romejske otoke.
— Pa što onda? Dođite ipak! — reče Albert.
— Ne, dragi Morcerfe — trebali biste znati da ja odbijam samo onda
ako je zbilja nemoguće. Uostalom, važno je da ostanem u Parizu —
nastavi on snizivši glas — ako ni zbog čega drugoga onda da pazim na
poštu koja dolazi u redakciju.
— Ah, vi ste dobar i divan prijatelj — reče Albert. — Da, imate pra­
vo, pazite i pripazite, Beauchamp, i nastojte otkriti neprijatelja koji je
tu vijest iznio na javu.
Albert i Beauchamp se rastadoše. Njihov je posljednji stisak ruke
izražavao sve one osjećaje koje njihova usta nisu mogla izraziti pred
jednim nepoznatim čovjekom.
— Divan je mladić ovaj Beauchamp! — reče Monte Christo kad je
novinar otišao. — Zar ne, Alberte?
— Oh, jest, on je čovjek plemenita srca, za to vam jamčim. I zato
ga volim svom dušom. Ali sada, kad smo sami, iako mi je to prilično
svejedno, kažite mi kamo idemo.
— U Normandiju, ako pristajete.
— Izvrsno. Bit ćemo daleko od grada, zar ne? Bez društva, bez susjeda?
Bit ćemo sami, samo s konjima na kojima ćemo juriti, sa psima s
kojima ćemo ići u lov i jednom barkom kojom ćemo ići u ribolov.
 Treća Knjiga

— To mi baš i treba. Obavijestit ću majku, i stojim vam na ra­

spolaganju.
— Ali — reče Monte Christo — hoće li vam dopustiti?
— Što?
— Da idete u Normandiju.
— Meni? Pa zar ja nisam slobodan?
— Da sami idete kamo hoćete, da, to znam, jer sam vas susreo kao
bjegunca u Italiji.
— E, pa vidite!
— Ali da pođete s čovjekom koji se zove grof Monte Christo?
— Vi imate slabo pamćenje, grofe.
-— Zašto?
-— Nisam li vam rekao da moja majka osjeća veliku naklonost prema
vama?
— Žene su hirovite, rekao je Francois I.; žena je kao val, rekao je
Shakespeare. Jedan je bio velik kralj, a drugi velik pjesnik, i obojica su
sigurno poznavali ženu.
— Da, ženu. Ali moja majka nije samo tek tako neka žena, ona je
jedina žena.
—• Dopuštate li jednom jadnom strancu da ne razumije sasvim sve
finese vašeg jezika?
— Hoću reći da moja majka ne izražava tako lako svoju naklonost, ali
ako je jednom pokaže, onda je to zauvijek.
•— Ah, doista? — odgovori Monte Christo uzdahnuvši. — I vi mislite
da mi je ona učinila tu čast da osjeća prema meni i nešto više od sa­
vršene ravnodušnosti?
— Slušajte, već sam vam rekao, i sada vam ponavljam — na to će
Morcerf — vi mora da ste doista neobičan i superioran čovjek.
— Oh!
— Da! Jer je moja majka dopustila da je obuzme, neću reći radozna­
lost, nego zanimanje koje vi izazivate. Kad smo sami, mi razgovaramo
jedino o vama.
— I ona vam kaže da se čuvate tog Manfreda?
— Baš naprotiv, ona mi veli: »Morcerfe, ja mislim da je grof plemenit
čovjek. Nastoj zadobiti njegovo prijateljstvo.« Monte Christo odvrati
oči od mladića i uzdahne.
— Ah! Doista — reče.
— I zato će, razumijete — nastavi Albert — umjesto da mu se uspro­
tivi, iz sveg srca odobriti to moje putovanje, jer je ono u skladu s
preporukama koje mi svakog dana daje.
Grof Monte Christo

-—- Idite onda — reče Monte Christo — i doviđenja navečer. Budite

ovdje u pet sati. Onamo dolje stići ćemo u ponoć ili u jedan sat.
— Kako? U Treport?
— U Treport, ili nekamo u okolicu.
— I ne treba vam više od osam sati da prevalite četrdeset osam
milja?
— Pa to je još i mnogo — reče Monte Christo.
— Vi ste doista čovjek koji pravi čuda, i polazi vam za rukom ne samo
da budete brži od željeznice, što nije nimalo lako, napose ne u Fran­
cuskoj, nego i od telegrafa.
— A dotle, vicomte, budući da nam je još uvijek potrebno sedam ili
osam sati da stignemo onamo, budite točni.
. 4 — J ------- U 1 „ U ---------.-----.------
jei uw utijuaiii iiuvajvva
uj
4l,„1„,„ u______________—1____
ugug pvjoia vjomi

da se spremim.
— Dakle u pet sati.
— U pet sati.
Albert izađe. Monte Christo, pošto mu je, smiješeći se, kimnuo gla­
vom, ostade načas zamišljen i kao da je utonuo u neko duboko razmi­
šljanje. Naposljetku, nakon što je prešao rukom preko čela kao da
hoće izbrisati te svoje misli, priđe gongu i udari dva puta.
Tek što je utihnuo drugi udarac, uđe Bertuccio.
— Gospodine Bertuccio — reče mu Monte Christo. — Neću putova­
ti u Normandiju sutra ili preksutra, kako sam u početku mislio, nego
putujem večeras. Odlazim u pet sati i prema tome imate više vre­
mena nego što vam je potrebno. Obavijestit ćete konjušare na prvoj
postaji. Gospodin de Morcerf će sa mnom. Možete ići.
Bertuccio posluša, i jedan teklić smjesta krene u Pontoise s porukom
da će kočija proći točno u šest sati. Konjušar iz Pontoisa poslao je te­
klića do druge postaje, a odatle je opet krenuo drugi. I tako su u šest
sati na svim postajama uz cestu već bili obaviješteni.
Prije nego što će otputovati, grof se popne do Hajdeje, javi joj da
odlazi, reče joj kamo ide i povjeri joj da se brine o kući. Albert je bio
točan.
Samo putovanje, sumorno u početku, brzina je ubrzo učinila zani­
mljivim. Morcerf nije ni slutio da bi se moglo tako brzo putovati
kočijom.
— Doista — reče Monte Christo — s vašim poštanskim konjima,
koji prevaljuju svega dvije milje na sat, s vašim glupim propisom koji
zabranjuje putniku da prestigne onoga ispred sebe ako mu to ovaj ne
dopusti, i zbog kojega jedan bolestan ili mušičav putnik može zadržati
 Treća knjiga

iza sebe bodre i čile, ne može se pošteno putovati. Ja izbjegavam tu

nepriliku na taj način što putujem sa svojim vlastitim kočijašem i svo­
jim vlastitim konjima. Nije li tako, Alija?
I grof, pruživši glavu kroz vrata, podvikne konjima, na što oni kao da
su dobili krila, te više nisu jurili, već su stali letjeti. Kočija se kotrljala
kao grmljavina po kraljevskoj kaldrmi i svi su se osvrtali za tim pla­
tnenim meteorom. Alija je s vremena na vrijeme ponavljao onaj uzvik
kojim je grof bodrio konje, smijao se pokazujući svoje bijele zube i
čvrsto držao u svojim rukama pjenom pokrivene uzde, bodreći konje
kojih su lijepe grive vijorile na vjetru. Alija, dijete pustinje, bio je u
svom elementu i sa svojim crnim licem, sa svojim žarkim očima, u
burnusu bijelom kao snijeg, izgledao je usred te prašine koju je podi­
zao kao duh saharskog vjetra ili bog uragana.
— Evo — reče Morcerf — ovo je jedno uživanje za koje do sada nisam
znao, to jest uživanje u brzini.
I s njegova čela nestade i posljednjeg oblačka, kao da ih je sve odnosio
sa sobom zrak koji su sjekli.
— Ali gdje samo, dovraga, i pronalazite takve konje? — zapita Albert.
— Zar ih možda odgajaju specijalno za vas?
— Upravo tako — reče grof. — Prije šest godina našao sam u Mađar­
skoj jednog pastuha koji je bio glasovit po svojoj brzini. Kupio sam
ga, ne znam više za koliko, jer ga je Bertuccio isplatio. Još iste godine
dobio sam od njega trideset dva ždrebeta. Cijelo to potomstvo od
istog oca izredat će nam se pred očima na ovom putovanju. Svi su ti
konji jednaki, crni, bez ijedne mrlje, osim bijele zvijezde na čelu, jer
su za tog kralja konjušnice birane najbolje kobile, kao što se za pašu
biraju najljepše žene.
— To je divno... ali kažite mi, grofe, što radite sa svim tim konjima?
— Pa vidite... putujem s njima.
— Ali vi niste uvijek na putu.
— Kad mi više ne budu potrebni, Bertuccio će ih prodati, a on tvrdi
da će za svakoga od njih dobiti trideset ili četrdeset tisuća franaka.
— Ali u Europi nema ni jednog kralja koji bi bio dovoljno bogat da
ih kupi.
— Onda će ih prodati kakvom običnom istočnjačkom veziru, koji će
dati i posljednju paru iz svoje blagajne da ih isplati i koji će na udar­
cima batinom po tabanima svojih podanika zaraditi novac da opet
napuni svoje blagajne.
— Grofe, dopuštate li da vam kažem nešto što mi je upravo palo na
pamet?
Grof Monte Christo

— Samo kažite.
— Palo mi je na pamet da je Bertuccio, poslije vas, sigurno najbogatiji
privatnik u Europi.
— E, u tome se varate, vicomte. Siguran sam da kod Bertuccia, da mu
izvrnete džepove, ne biste našli ni deset sua.
— Kako to? — začudi se mladić. — Pa taj je Bertuccio onda čudo od
poštenja. Ah, dragi grofe, nemojte mi govoriti previše čudesne stvari,
jer vam neću više vjerovati, upozoravam vas.
— Nema kod mene ničeg čudesnog, Alberte. Sve je točno sračunato
i logično. Hajde da to objasnimo. Ako jedan upravitelj krade, treba
znati zašto krade.
— Pa zato što mu je to u prirodi, ako se ne varam — reče Albert.
— Krade zato da ukrade.
— E, vidite, nije tako. I opet se varate. Krade zato što ima ženu, dje­
cu, što ima izvjesne želje bilo za sebe bilo za svoju obitelj. Krade u pr­
vom redu zato što nije siguran da će uvijek ostati kod svog gospodara
i što hoće osigurati svoju budućnost. E pa vidite, gospodin Bertuccio
nema nigdje nikoga, on vadi iz moje vreće a da mi o tom ne polaže
računa, i siguran je da će uvijek ostati kod mene.
— Zašto je siguran?
— Zato što ne mogu naći boljeg upravitelja od njega.
— Vi se vrtite u zatvorenom krugu, i to u krugu samih pretpostavki.
— Oh, nel U to sam posve siguran. Za mene je dobar sluga onaj čiji
život i smrt ovise o mojoj volji.
— I Bertucciov život i smrt ovise o vašoj volji?
— Da — odgovori grof hladno.
Ima riječi nakon kojih je nemoguć svaki daljnji razgovor, kao što je
nemoguće probiti željezna vrata. A to grofovo d a bila je jedna od
takvih riječi.
Ostali dio puta prešli su istom brzinom. Trideset dva konja, raspo­
ređena na osam postaja, prevalila su četrdeset sedam milja za osam
sati.
Usred noći stigli su na vrata jednog lijepog parka. Vratar je još bio
budan i ostavio je vrata na ogradi otvorena, jer ga je teklić s posljednje
postaje obavijestio o grofovu dolasku.
Bila su dva i pol sata ujutro. Morcerfa odvedoše u njegove odaje. Tu je
našao pripremljenu kupelj i večeru. Sluga koji se bio dovezao s njima
na stražnjem sjedištu kočije bio je određen da ga poslužuje. Baptistin,
koji je doputovao na prednjem sjedalu, posluživao je grofa.
Albert se okupa, povečera i legne. Čitavu noć uljuljkivalo ga je melan­
 Treća knjiga

količno šumorenje mora. Kad je ustao, pošao je ravno prema prozoru,

otvorio ga i našao se na maloj terasi gdje je pred njim bilo more, to jest
beskraj, a iza njega jedan lijep mali park što se pružao do šuma.
U jednoj prilično velikoj uvali ljuljala se jedna mala korveta uskog
trupa, visokih jarbola, na čijoj se krmi vijorila zastava na kojoj je bio
Monte Christov grb: zlatna planina što se izdiže iz plavog mora, a nad
njom crveni križ, što je mogla isto tako biti aluzija na njegovo ime,
podsjećajući na Kalvariju koju je muka Kristova učinila dragocjenijom
od zlata, i na križ koji je njegova sveta krv učinila svetim, kao i sjeća­
nje na patnje i preporod pokopane u tami prošlosti tog tajanstvenog
čovjeka.
Oko jedrenjaka bilo je nekoliko ribarskih čamaca koji su pripadali ri­
barima iz obližnjeg sela, čamaca koji su izgledali kao smjerni podanici
koji čekaju zapovijedi svoje kraljice.
I tu je, kao i svuda gdje bi se Monte Christo zaustavio da provede
makar samo dva dana, život bio uređen tako da je pružao najveće
udobnosti, te je ovdje od prvog trenutka bilo lako živjeti.
Albert je našao u svom predsoblju dvije puške i sav pribor koji je
potreban lovcu. Jedna soba u prizemlju u kojoj je strop bio viši nego
u drugim sobam bila je puna svih vrsta onih pronalazaka kojima se
služe Englezi, ti veliki ribari, ljudi strpljivi i dokoni, vješto izmišljenih
sprava koje francuski ribari, loveći i danas na isti način kao i njihovi
djedovi, još uvijek ne upotrebljavaju.
Čitav dan proveli su u lovu i ribolovu, u čemu je Monte Christo po­
kazao veliku vještinu. Ubili su dvanaestak fazana u parku, uhvatili isto
toliko pastrva u potocima, večerali u jednom paviljonu s prozorima na
more, dok im je čaj bio poslužen u biblioteci.
Predvečer trećeg dana, dok je Albert, kojega je slomio umor od takva
života koji je Monte Christo s lakoćom svladavao, drijemao u jednom
naslonjaču pokraj prozora, a grof sa svojim arhitektom pravio plan za
jedan staklenik koji je htio podići u svojoj kući, odjednom se začu to­
pot konjskih kopita po šljunku na cesti, i mladić podigne glavu, pogle­
da kroz prozor i ugodno se iznenadi kad je ugledao svog sobara, kojega
nije htio povesti sa sobom, da bi što manje smetao Monte Christu.
— Florentin je ovdje! — uzvikne skočivši s naslonjača. — Da nije
majka bolesna?
I on pojuri prema vratima.
Monte Christo ga je pratio očima, i vidje kako je stigao do sobara koji
je, još uvijek zadihan, izvukao iz džepa jedan mali zapečaćeni omot. U
omotu su bile jedne novine i jedno pismo.
Grof Monte Christo

— Od koga je ovo pismo? — zapita živo Albert.

— Od gospodina Beauchampa — odgovori Florentin.
— Znači da vas je Beauchamp poslao ovamo?
— Da, gospodine, on me je pozvao k sebi, dao mi novac za put, naru­
čio mi poštanskog konja, i zatražio da mu obećam da se neću zausta­
vljati dok ne stignem do vas. Prevalio sam put za petnaest sati.
Albert sa strepnjom otvori pismo. Čim je pročitao prve retke, on
uzvikne i zgrabi novine. Moglo se vidjeti kako dršće.
Odjednom mu se smrači pred očima, noge mu stadoše klecati, i bio
bi se srušio da se nije naslonio na Florentina, koji je ispružio ruke da
ga podrži.
— Jadni mladići — promrmlja Monte Christo tako tiho da ni sam nije
tnr«Tor\ ruti V.
rtipri eovolipnio ctn
KA VI
iV» ip i 'vrrrvi rr\r\r\ _________________________________ Tetitvi
UUZJUljVlljU JV.U III JV. ItlJjVMUIlV.
1p rinlrlp r\ o
lOVUlU JV- CIU1VIV. VIU

grijesi otaca padaju na djecu do trećeg i četvrtog koljena?

Za to vrijeme Albert je opet skupio snagu, te je nastavio čitati. Kad je
pročitao, on zgužva pismo i novine i obrati se sobaru.
— Florentine — reče — je li vaš konj u stanju prevaliti put do
Pariza?
— To je jadno i iznemoglo poštansko kljuse.
— O, moj Božel A kako je bilo kod kuće kad ste krenuli iz Pariza?
— Prilično mirno. Ali kad sam se vratio od gospodina Beauchampa,
našao sam gospođu svu uplakanu, i ona me je pitala kada ćete se vra­
titi. Tada sam joj rekao da me upravo gospodin Beauchamp šalje k
vama, na što je ona ispružila ruke kao da me hoće zaustaviti, ali kad
je malo razmislila, ipak mi je rekla: »Da, idite, Florentine. I neka se
vrati.«
— Da, majko, da — reče Albert — ja se vraćam, budi mirna, i teško
onoj huljil... Ali, prije svega, trebam otputovati.
In on se zaputi nazad u sobu u kojoj je bio Monte Christo.
To više nije bio isti čovjek, i pet minuta bijaše dovoljno da se Albert
sasvim preobrazi. Izašao je iz sobe raspoložen kao i obično, a kad se
vratio, glas mu je bio izmijenjen, lice grozničavo crveno, oči su mu si­
jevale pod poplavjelim kapcima, a hodao je posrćući kao da je pijan.
— Grofe — reče on — hvala van na vašem srdačnom gostoprimstvu u
kojem bih želio i dalje uživati, ali moram se vratiti u Pariz.
— Pa što se dogodilo?
— Velika nesreća. Ali dopustite mi da otputujem, jer se radi o nečem
što je kudikamo vrednije od mog života. Nemojte me ništa pitati,
grofe, zaklinjem vas, ali mi dajte jednog konja1.
— Moji su vam konji na raspolaganju, vicomte — reče Monte Chri-
 Treća Knjiga

sto. — Ali svladat će vas umor ako prijeđete taj put na konju. Uzmite
neke karuce, neku kočiju, bilo kakva kola.
— Ne, to bi predugo trajalo, a osim toga meni je upravo potreban ta­
kav umor za koji se vi bojite da će me svladati, on će mi činiti dobro.
Albert napravi nekoliko koraka teturajući kao čovjek kojega je pogo­
dila kugla i sruši se na stolicu kraj vrata.
Monte Christo nije vidio da je Alberta i drugi put izdala snaga. Stajao
je kraj prozora i upravo je viknuo:
— Alija, jednog konja za gospodina de Morcerfal Ali brzo, jer mu se
žuri!
Te riječi kao da su Alberta vratile u život. On pojuri iz sobe, a grof
pođe za njim.
— Hvala vam — promrmlja mladić skočivši u sedlo. — Florentine, vi
se vratite što prije možete. Trebam li znati neku lozinku da bi mi na
postajama zamijenili konja?
— Trebate samo vratiti onoga na kojem jašete, i istog časa osedlat će
vam drugog.
Albert htjede pojuriti, ali se zaustavi.
— Vama će se možda činiti da je ovaj moj odlazak neobičan, neumje-
stan i besmislen — reče mladić. — Vi ne shvaćate da nekoliko redaka
objavljenih u jednim novinama može baciti čovjeka u takav očaj. E
pa — nadoda dobacivši grofu novine ■— pročitajte ovo, ali tek kad ja
odem, da ne biste vidjeli kako crvenim od stida.
I dok je grof dizao sa zemlje novine, on zarije u trbuh konja mamuze
koje su stavili na njegove čizme, i konj, kao da je začuđen što postoji
neki jahač koji misli da mu je potrebno takvo poticanje, poleti kao
strijela.
Grof je pratio mladića pogledom punim beskrajne sućuti, i tek kad je
mladić posve iščezao iz vida bacio je pogled na novine i pročitao:
»Onaj francuski oficir što je bio u službi Ali-paše janjinskog, o kojemu
je prije tri tjedna pisao »Impartial«, i koji nije predao Turcima samo
janjinske utvrde nego im je prodao i svog dobročinitelja, doista se u
ono vrijeme zvao Fernand, kao što je napisao naš poštovani kolega, ali
je on kasnije svom krsnom imenu dodao plemićki naslov i ime svoga
posjeda. Danas se zove grof de Morcerf, i član je Gornjeg doma.«
Ona se dakle strašna tajna koju je Beauchamp s toliko plemenitosti
pokopao opet pojavila, kao naoružana sablast, i jedan je drugi list,
okrutno obaviješten, dva dana nakon Albertova odlaska u Normandiju
objavio nekoliko redaka od kojih mladić umalo da nije poludio.
Grof Monte Christo

9. Suđenje
U osam sati ujutro Albert je poput groma upao k Beauchampu. Sobar
je već bio upozoren na njegov dolazak, te je smjesta odveo Morcerfa
u sobu svoga gospodara, koji se upravo kupao.
— Dakle? — zapita Albert Beauchampa.
— Dakle, jadni prijatelju — odgovori Beauchamp — ja sam vas čekao.
— Evo me. Ne moram vam govoriti, Beauchamp, da mislim da ste mi
previše odani i da ste predobri a da biste bilo kome govorili o tome.
Uostalom, poruka koju ste mi poslali svjedoči o vašoj naklonosti pre­
ma meni. Međutim, nemojmo gubiti vrijeme: slutite li odakle dolazi
taj udarac?
— Odmah ću vam reći o tome nekoliko riječi.
— Da, ali prije toga morate mi, dragi prijatelju, ispričati sa svim poje­
dinostima kako je došlo do te sramotne izdaje.
I Beauchamp ispriča mladiću, slomljenu od stida i boli, činjenice koje
ćemo mi ovdje prepričati u svoj njihovoj jednostavnosti.
Prije dva dana ta se vijest pojavila u jednom drugom listu, i to u listu
za koji je poznato da je blizak vladi, što je samoj vijesti davalo još veću
težinu. Beauchamp je upravo ručao kad mu je ta vijest zapela za oko,
i odmah je poslao po svoja kola te je ostavio jelo i odjurio u redakciju
tog lista.
Iako je njegovo političko mišljenje bilo upravo suprotno od mi­
šljenja odgovornog urednika lista koji je donio tu optužbu, Be­
auchamp je, što se ponekad događa, a usudili bismo se čak reći
da se i često događa, Beauchamp je bio njegov intimni prijatelj. Kad
je Beauchamp ušao k njemu, odgovorni je urednik držao u ruci svoj
vlastiti list i činilo se da s velikim zadovoljstvom čita članak o šećernoj
repi na prvoj stranici, koji je vjerojatno potekao iz njegova pera.
— Ah, izvrsno — reče Beauchamp — budući da imate u ruci svoj list,
nema potrebe da vam govorim što me dovodi k vama.
 Treća Knjiga

— Da vi niste možda pristaša uzgajanja šećerne trske? — upita odgo­

vorni urednik vladina lista.
— Ne — odgovori Beauchamp — ja sam čak potpuna neznalica u tom
pitanju. Dolazim k vama zbog nečeg drugog.
— A zbog čega?
— Zbog članka o Morcerfu.
— Ah, da, doista! Zar ne da je to zanimljivo?
— Čini mi se da je to tako zanimljivo da se izlažete opasnosti da
postanete klevetnik i da nakopate sebi na glavu jednu parnicu s malo
izgleda da je dobijete.
— Ni govora! S bilješkom smo dobili i sav dokazni materijal, i potpu­
no smo sigurni da gospodin de Morcerf neće niša poduzimati. Uo­
stalom, ne znači li učiniti uslugu svojoj zemlji ako čovjek raskrinkava
bijednike nedostojne časti koja im se ukazuje?
Beauchamp ostade zaprepašten.
— Ali tko vas je to tako dobro obavijestio? — zapita. — Jer moj list,
koji je to prvi načeo, morao je ušutjeti zbog pomanjkanja dokaza, iako
je nama više stalo do toga da raskrinkamo gospodina de Morcerfa, jer
je on francuski pair, a mi smo u opoziciji.
— O, Bože moj, pa to je veoma jednostavno. Mi nismo jurili za tim
skandalom, on nam je sam došao. Jučer je stigao ovamo jedan čo­
vjek iz Janjine i donio te strahovite dokaze, a kad je vidio da se mi
ustručavamo od toga da se upustimo u optuživanje, rekao nam je da
će poslati vijest, ako je mi odbijemo, jednom drugom listu. Bogami,
Beauchamp, vi znate što znači jedna dobra vijest, i mi dakle nismo
htjeli ovu vijest prepustiti drugome. I tako je zadan udarac, koji je
tako strašan da će odjeknuti po čitavoj Europi.
Beauchamp shvati da mu ne preostaje drugo već da obori glavu, i on
ode sav očajan, poslati glasnika Morcerfu.
Ali o ovome što ćemo sada ispričati Beauchamp nije mogao pisati
Albertu, jer se to dogodilo tek nakon što je glasnik otišao. U Gornjem
domu zavladalo je veliko uzbuđenje i obuzelo njegove tako mirne
članove. Gotovo svi su došli prije vremena i razgovarali o kobnom
događaju koji će privući pažnju javnosti i privući je na jednog od naj­
poznatijih članova tog slavnog tijela.
Ljudi su u pol glasa čitali bilješku, komentirali i izmjenjivali sjećanja
koja su potanje razjašnjavala činjenice. Grofa de Morcerfa njegove
kolege nisu voljeli. Kao i svi skorojevići, i on je bio prisiljen, kako bi
se održao na svom položaju, ponašati se pretjerano bahato. Visoko
plemstvo ga je ismijavalo, talentirani članovi Doma su ga izbjegavali,
Grof Monte Christo

a oni koji su stekli istinsku slavu instinktivno su ga prezirali. Tako se

grof našao u krajnje neugodnom položaju žrtve koja treba ispaštati za
sve. I kad je jednom prst Božji pokazao da treba biti žrtvovan, svi su
bili spremni okomiti se na njega.
Jedino grof de Morcerf nije znao ništa. On nije čitao novine koje su
donijele tu vijest što ga je tako teško otpuživala, te je proveo prijepo­
dne tako da je napisao nekoliko pisama i iskušao jednog konja.
Stigao je dakle u određeno vrijeme, kao i obično, uzdignute glave, po­
nosna pogleda i ohola držanja. Sišao je iz kočije, prošao kroz hodnike
i ušao u dvoranu a da nije ni opazio kako ga vratari suzdržljivo susreću
a kolege pozdravljaju preko volje.
Kad je Morcerf ušao, sjednica je već trajala više od pola sata.
Premda grof, ne znajući, kao što smo rekli, ništa od onoga što se do­
godilo, nije nimalo izmijenio svoj izgled i svoje držanje, njegov izgled
i držanje izgledali su svima još oholiji nego inače, a njegova prisutnost
na ovoj sjednici činila se tako drskom tom skupu ljudi toliko osje­
tljivih na svoju čast, da su svi smatrali da je ona neumjesna, dok se
mnogima činila kao prkos, a nekima kao uvreda.
Bilo je očigledno da čitav Dom gori od želje da počne rasprava.
Novine koje su objavile optužbu vidjele su se u svim rukaina; ali kao
i uvijek, svatko je od tih ljudi oklijevao preuzeti na sebe odgovornost
za napad. Naposljetku se, sa svečanim držanjem koje je nagoviještalo
da je došao trenutak koji su svi čekali, popeo za govornicu jedan od
uglednih pairova, poznati neprijatelj grofa de Morcerfa.
Nastala je zastrašujuća tišina. Jedino Morcerf nije znao razlog duboke
pažnje koju su ovog puta posvetili govorniku kojeg inače nikad nisu
slušali s posebnim zadovoljstvom.
Grof je mirno saslušao uvod u kojem je govornik najavio da će govoriti
o jednoj stvari koja je tako ozbiljna, tako sveta i tako važna za ovaj
dom da moli najveću pažnju svojih kolega.
Ali kad je govornik prvi put spomenuo Janjinu i pukovnika Fernanda,
grof de Morcerf je tako strahovito problijedio da je nastao žagor u
dvorani i svi se pogledi usmjeriše na njega.
Moralne rane imaju to svojstvo da se doduše zatvore ali nikada ne
zarastu; uvijek bolne, uvijek spremne prokrvariti čim ih netko dirne,
one ostaju žive i otvorene u srcu.
Nakon što je članak pročitan u toj tišini, što ju je narušio jedino onaj
žamor koji se stišao čim je govornik pokazao da će nastaviti govoriti,
tužilac je naglasio da postupa po svojoj savjesti i obrazložio koliko je
njegov zadatak težak. Rekao je da brani čast gospodina de Morcerfa,
 Treća knjiga

kao i čast čitavog Doma, time što je započeo raspravu koja mora zadi­
rati u osobna pitanja, na koja su ljudi uvijek osjetljivi. Naposljetku je
završio zatraživši da se pokrene istraga, koja će biti dovoljno brza da
ušutka klevetu prije nego što se ona proširi, i da gospodinu de Mor-
cerfu, kaznivši klevetnika, vrati onaj ugled koji mu je javno mišljenje
već odavno dalo.
Morcerf je bio tako satrt, tako uplašen pred tom neizmjernom i izne­
nadnom nesrećom, da je jedva uspio promucati nekoliko riječi, gleda­
jući svoje kolege unezvijerenim pogledom. Videći ga tako bojažljiva,
što je isto tako moglo biti posljedica čuđenja nevinog čovjeka kao i
stida krivca, neki su osjetili izvjesne simpatije prema njemu. Ljudi
koji su doista velikodušni uvijek su spremni ražaliti se kad nesreća
njihova neprijatelja postane veća od njihove mržnje.
Predsjednik stavi na glasanje prijedlog da se pokrene istraga. Oni koji
su za prijedlog trebali su ustati, a oni koji su protiv njega ostati sjediti.
Većina je bila za to da se istraga pokrene.
Zapitali su grofa koliko mu je vremena potrebno da pripremi svoju
obranu.
Čim je osjetio da je ostao živ nakon tog strahovitog udarca, on se
ohrabrio.
— Gospodo pairovi — odgovori on — jedan ovakav napad kao što
je ovaj što ga u ovom času usmjeravaju na mene moji nepoznati ne­
prijatelji, koji se kriju u sjeni svoje anonimnosti, jedan ovakav napad
treba odmah odbiti, i ja ću odgovoriti još ovog časa, odgovorit ću kao
gromom na tu munju koja me je načas zaslijepila. O, kad bih mogao,
umjesto da se ovako opravdavam, proliti svoju krv da dokažem svojim
kolegama da sam dostojan biti njima ravan.
Te su riječi ostavile kod prisutnih povoljan dojam za optuženog.
— Ja dakle tražim — reče on — da se istraga pokrene što je prije
moguće, i podnijet ću ovom domu sve dokaze koji su potrebni da se
istraga uspješno provede.
— Koliko vam je dana za to potrebno? — zapita ga predsjednik.
— Ja se već sada stavljam na raspolaganje ovom domu — odgovori
grof.
Predsjednik pozvoni:
— Smatra li ovaj dom — zapita on — da se istraga treba izvršiti još
danas?
— Da —jednoglasno odgovoriše svi prisutni.
Tada bude izabrana komisija od dvanaest članova da ispita dokaze koje
će pružiti Morcerf. Prva sjednica te komisije zakazana je za osam sati
Grof Monte Christo

uvečer u zgradi Doma. Pokaže li se da je potrebno više sjednica, one

će se održavati idućih dana u isto vrijeme i na istom mjestu.
Kad je donesena ta odluka, Morcerf zatraži dopuštenje da se povuče.
Trebao je srediti te davno skupljene dokumente da bi se suprotstavio
oluji koju je predviđala njegova lukava i neukrotiva narav.
Beauchamp ispriča mladiću sve ovo što smo i mi sada ispripovjedi-
li čitateljima, samo je njegovo pripovijedanje imalo pred našim onu
prednost koju pripovijedanje jednog živog čovjeka ima nad hladnim
napisanim riječima.
Albert ga je slušao dršćući čas od nade čas od srdžbe, a ponekad i od
stida, jer je po onome što mu je Beauchamp bio rekao nesumnjivo
znao da je njegov otac kriv, pa se pitao kako je mogao, budući da je
bio kriv, dokazati svoju nevinost.
Kad je ispričao sve ono što smo i mi sada ispripovjedili, Beauchamp
je zastao.
— A zatim? — zapita ga Albert.
— A zatim? — ponovi Beauchamp.
— Dragi prijatelju, na ovo vaše pitanje strašno mije teško odgovoriti.
Vi dakle hoćete znati što je bilo dalje?
— Svakako je potrebno da znam, prijatelju, i draže mi je da to saznam
iz vaših usta nego od bilo koga drugog.
— E pa — na to će Beauchamp — skupite svu svoju hrabrost, Alber-
te. Ona vam nikada nije bila potrebnija.
Albert pritisne jednu ruku na čelo, da se uvjeri o vlastitoj snazi, kao
što čovjek koji se sprema braniti svoj život iskušava oklop i savija
oštricu svog mača.
Osjetio se jakim, jer je svoju groznicu smatrao snagom.
— Nastavite — reče on.
— Stigla je večer — nastavi Beauchamp. — Čitav je Pariz napeto
iščekivao taj događaj. Mnogi su tvrdili da je vašem ocu dovoljno da se
pojavi, pa da obori optužbu. A mnogi su pak govorili da se grof uopće
neće pojaviti pred komisijom. Bilo ih je koji su tvrdili kako su vidjeli
da je otputovao u Bruxelles, a neki su čak otišli na policiju da se raspi­
taju je li istina da je grof, kao što se priča, uzeo putnicu.
— Priznat ću vam da sam učinio sve što sam mogao — nastavi Beauc­
hamp — da privolim jednog člana komisije, jednog mladog paira koji
mi je prijatelj, da mi omogući da slušam tijek istrage. On je došao po
mene već u sedam sati, i prije nego što su stigli ostali članovi komisije,
preporučio me jednom vrataru koji me zatvorio u nekakvu ložu. Tu
sam se skrio iza jednog stupa, okružen potpunim mrakom, te sam se
 Treća knjiga

mogao nadati da ću čuti od početka do kraja cijeli taj strahoviti prizor

koji se trebao odigrati.
Točno u osam sati svi su članovi bili na okupu.
Gospodin de Morcerf je ušao u trenutku kad je sat odbijao posljednji
od osam otkucaja. U ruci je držao nekakve papire, a držanje mu je bilo
mirno. Išao je, protiv svog običaja, jednostavnim korakom, a obučen
je bio veoma pomno i bez ikakvih ukrasa, i kao što je običaj starih
vojnika, kaput mu je bio zakopčan do vrata.
Njegova je pojava ostavila na prisutne najbolji dojam. Komisija nije
nipošto bila zlonamjerna, i nekoliko je njenih članova prišlo grofu i
pružilo mu ruku.
Albert je osjećao kako mu srce puca dok je slušao sve te pojedinosti,
ali uza svu svoju bol osjećao je i zahvalnost, i poželio je da može zagr­
liti te ljude koji su ukazali njegova ocu taj znak poštovanja u času kad
je njegova čast bila dovedena u pitanje.
— U tom trenutku ušao je jedan vratar i predao je predsjedniku ne­
kakvo pismo.
»Vi imate riječ, gospodine de Morcerf«, rekao je predsjednik skidajući
pečate s pisma.
Grof je započeo svoju obranu, i ja vas uvjeravam, Alberte — nastavi
Beauchamp — da je nastupio kao izvanredno vješt i dobar govornik.
Podnio je dokaze da mu je janjinski vezir do posljednjeg sata izražavao
potpuno povjerenje, jer mu je povjerio da pregovara o njegovu životu
ili smrti sa samim carem. Pokazao je prsten, insigniju vlasti, kojim je
Ali-paša pečatio svoja pisma, a koji mu je bio dao da bi mogao, kad se
vrati, bilo to u koje doba dana ili noći, doći do njega, pa makar se baš
nalazio u svom haremu. Na žalost, rekao je, njegovi su pregovori ostali
bez uspjeha i kad se vratio da brani svog dobročinitelja, on je već bio
mrtav. Ali, rekao je grof, paša mu je na samrti, toliko je bilo njegovo
povjerenje, povjerio svoju najmiliju ženu i svoju kćer.
Albert zadršće na te riječi, jer što je Beauchamp dalje pripovijedao,
to je više u mladićevu sjećanju uskrsavalo ono što mu je Hajdeja bila
ispričala, i sjetio se svega što je lijepa Grkinja rekla o tom glasniku, o
tom prstenu, i o tome kako je bila prodana i odvedena u ropstvo.
— I kako je na prisutne djelovao grofov govor?
— Priznajem da sam bio dirnut, a jednako kao i mene njegove su riječi
ganule i čitavu komisiju — reče Beauchamp.
Međutim predsjednik je nehajno bacio pogled na pismo koje su mu
predali. Ali tek što je pročitao nekoliko redaka, probudila se njegova
pažnja. Pročitao ga je jednom, pa onda ponovno, i rekao ne spuštajući
Grof Monte Christo

oči s gospodina de Morcerfa:

»Gospodine grofe, vi ste nam rekli da vam je janjinski vezir povjerio
svoju ženu i kćer«.
»Da, gospodine«, odgovorio je Morcerf. »Ali sam i u tome, kao i u
svemu drugom, bio zle sreće. Kad sam se vratio, Vasilika i njena kći
Hajdeja već su bile iščezle.«
»Vi ste ih poznavali?«
»Zahvaljujući mojoj prisutnosti s pašom i apsolutnom povjerenju koje
je imao u moju vjernost, ja sam ih vidio više od dvadeset puta.«
»A znate li štogod o tome što se s njima dogodilo?«
»Da, gospodine. Čuo sam da ih je ubila njihova tuga, a možda i njihova
bijeda. Ja nisam bio bogat, život mi je bio izvrgnut najvećoj opasnosti,
pa sc na svoju veliku žalost nisam mogao dati u potragu za njima.«
Predsjednik je gotovo neprimjetno namrštio obrve.
»Gospodo«, rekao je on, »vi ste čuli i pratili objašnjenja koja je dao
gospodin de Morcerf... Gospodine grofe, možete li navesti kojeg svje­
doka koji će potkrijepiti vaše riječi?«
»Na žalost, ne mogu, gospodine«, odgovorio je grof. »Svi ljudi iz ve-
zirove okoline koji su me viđali na njegovu dvoru ili su umrli ili im
se zameo trag. Ja sam jedini, tako bar mislim, od svih sunarodnjaka
preživio taj užasni rat. Ja imam samo pisma Ali-Tebelina i njih sam
vam predočio. Imam samo prsten, dokaz njegova povjerenja, i on je
ovdje. Naposljetku, imam i najuvjerljiviji dokaz koji mogu pružiti, a to
je činjenica da se poslije tog anonimnog napada nije pojavilo nijedno
svjedočanstvo koje bi govorilo protiv moje časti i čistoće cijelog mog
vojničkog života.«
Zamor odobravanja začu se u dvorani. U tom trenutku, Alberte, da se
nije dogodilo nešto neočekivano, sve bi se svršilo povoljno za vašeg oca.
Trebalo je još samo glasati, kadli predsjednik ponovno uze riječ:
»Gospodo«, rekao je, »i vi, gospodine grofe, pretpostavljam da nećete
imati ništa protiv toga da se sasluša jedan veoma važan svjedok, bar
prema onome što on sam za sebe tvrdi, koji se sam ponudio da svje­
doči. Taj će svjedok, u što nakon svega što nam je rekao grof uopće ne
sumnjamo, potvrditi da je naš kolega potpuno nevin. Evo pisma koje
sam upravo primio od tog svjedoka. Želite li da vam se ono pročita, ili
ćete odlučiti da idemo dalje i da se na njemu uopće ne zadržavamo?«
Gospodin de Morcerf je problijedio, grčevito stisnuo papire što ih je
držao u ruci, i oni su zašuštali pod njegovim prstima.
Komisija se složila da se pismo pročita. Sto se tiče grofa, on se zami­
slio i nije uopće izrazio svoje mišljenje.
 Treća knjiga

Tad predsjednik pročita sljedeće pismo:

»Gospodine predsjedniče!
Istražnoj komisiji koja treba ispitati držanje gospodina general poru­
čnika grofa de Morcerfa u Epiru i Makedoniji mogu pružiti veoma
pouzdane obavijesti.«
Predsjednik napravi kratku pauzu.
Grof de Morcerf je problijedio. Predsjednik je upitno pogledao slu­
šatelje.
»Čitajte dalje«, povikaše sa svih strana.
Predsjednik je nastavio čitati:
»Kad je umirao Ali-paša, ja sam bila prisutna i prisustvovala sam nje­
govim posljednjim trenucima, pa znam što se dogodilo s Vasilikom
i Hajdejom. Stavljam se na raspolaganje komisiji, i čak molim za tu
čast da me ona sasluša. Ja ću biti u predvorju Doma kad vam bude
uručeno ovo pismo.«
»A tko je taj svjedok, ili bolje reći neprijatelj?« zapitao je grof glasom
u kojem je bilo lako primijetiti neku veliku promjenu.
«To ćemo saznati«, odgovorio je predsjednik. »Smatraju li članovi ko­
misije da treba saslušati tog svjedoka?«
»Da, da«, rekli su svi u isti glas.
Na to su pozvali vratara.
»Vrataru«, zapitao je predsjednik, »čeka li netko u predvorju?«
»Da, gospodine predsjedniče.«
»A tko je to?«
»Jedna žena u pratnji svog sluge.«
Svi su se prisutni zgledali.
»Uvedite tu ženu«, rekao je predsjednik.
Pet minuta kasnije vratar se opet pojavio. Svi su pogledi bili uprti
u vrata, pa čak sam i ja — reče Beauchamp — osjetio nešto od tog
općeg iščekivanja i opće strepnje.
Za vratarom koračala je jedna žena sva zavijena velikim velom. Po
oblicima koji se na naslućivali ispod tog vela i po mirisu koji se širio
oko nje lako se moglo zaključiti da je to neka mlada i otmjena žena,
ali ništa više.
Predsjednik zamoli neznanku da skine veo, i tada se moglo vidjeti
da je to žena odjevena u grčku nošnju. Osim toga, bila je izvanredno
lijepa.
-— Ah — reče Morcerf — to je bila ona.
— Tko to, ona?
— Pa ona, Hajdeja.
Grof Monte Christo

— Tko vam to kaže?

— Na žalost, ja to pogađam. Ali nastavite, Beauchamp, molim vas.
Vidite da sam miran i jak. Uostalom, bit će da se približavamo
raspletu.
— Gospodin de Morcerf je — nastavi Beauchamp — pogledao mladu
ženu s iznenađenjem u kojem se čitao strah. Riječi koje će izgovoriti
ova lijepa usta odlučit će o njegovu životu i smrti, dok je za sve ostale
to značilo samo tako neobičan i veoma zanimljiv događaj da im je
pitanje spasa ili propasti gospodina de Morcerfa u cijelom događaju
postalo od drugorazredne važnosti.
Predsjednik je ponudio rukom stolicu mladoj ženi, ali ona glavom da
znak da će stajati. Sto se tiče grofa, on se ponovno srušio u svoj naslo­
njač, i bilo je očito da su ga noge izdale.
»Gospođo«, rekao je predsjednik, »vi ste pismom ponudili komisiji
obavijesti o događajima u Janjini, i napomenuli ste da ste bili svjedok
tih događaja.«
»Doista sam bila«, odgovorila je neznanka glasom punim nježne tuge,
onim zvučnim glasom koji je karakterističan za istočnjačke žene.
»Ipak«, na to će predsjednik, »dopustite mi da primijetim da ste u ono
vrijeme morali biti još veoma mladi.«
»Bile su mi četiri godine. Ali kako su ti događaji za mene bili izvan­
redno važni, upamtila sam svaku pojedinost i svaka i najmanja stvar
ostala mi je u sjećanju.«
»Ali zašto su ti događaji bili važni za vas, i tko ste vi bili da vas se ta
velika nesreća tako duboko dojmila?«
»Radilo se o životu i smrti moga oca«, odgovorila je djevojka. »Ja se
zovem Hajdeja, i kći sam Ali-Tebelina, janjinskog paše, i Vasilike, nje­
gove ljubljene žene.«
Lice mlade djevojke, skromno i ponosno u isti mah, oblilo je lagano
crvenilo, a žar njenog pogleda i izuzetno značenje njene izjave ostavili
su na prisutne neki neopisiv dojam.
Sto se tiče grofa, on ne bi bio tako poražen da je grom udario ispred
njega i otvorio bezdan pred njegovim nogama.
»Gospođo«, nastavio je predsjednik nakon što se s poštovanjem na­
klonio, dopustite mi još samo jedno pitanje, koje ne znači sumnju, a
to pitanje bit će i posljednje. Možete li dokazati istinitost onoga što
ste rekli?«
»Mogu, gospodine«, rekla je Hajdeja te je izvukla ispod vela torbicu
od satena, »ovdje je dokument o mom rođenju, koji je sastavio moj
otac a potpisali su ga njegovi oficiri; a osim dokumenta o rođenju, tu
 Treća knjiga

je i moj krsni list, jer je moj otac pristao da budem odgojena u vjeri
moje majke, krsni list koji je mitropolit makedonski i epirski ovjerio
svojim pečatom; tu je, naposljetku (a to je nesumnjivo najvažnije), i
potvrda da je armenski trgovac El-Kobir kupio mene i moju majku od
onog francuskog oficira, koji je u svojoj besramnoj pogodbi s Portom
zatražio za sebe kao svoj dio plijena kćer i ženu svog dobročinitelja,
koje je prodao za tisuću vreća novca, to jest za otprilike četiri stotine
tisuća franaka.«
Zelenkasto bljedilo prelilo se obrazima grofa de Morcerfa, a oči su mu
se zakrvarile kad je čuo tu strašnu optužbu koju su prisutni saslušali
u mrtvačkoj tišini.
Hajdeja, svejednako mirna, ali strašnija u toj svojoj mirnoći nego što
bi neka druga bila u srdžbi, pružila je nato predsjedniku potvrdu o
kupnji, koja je bila napisana na arapskom jeziku.
Budući da se pretpostavljalo da će neki predloženi dokumenti biti na­
pisani na arapskom, grčkom ili turskom jeziku, skupštinski je tumač
bio obaviješten da bude spreman, i sada su ga pozvali.
Jedan od pairova, koji je sudjelovao u pohodu na Egipat i tamo naučio
arapski, pratio je na pergameni ono što je prevodilac naglas čitao:
»Ja, El-Kobir, trgovac robljem i opskrbljivač harema Nj. Veličanstva,
potvrđujem da sam u ime visokog cara primio od francuskog plemića
grofa Monte Christa jedan smaragd vrijedan dvije tisuće vreća, kao
cijenu za jedanaestogodišnju kršćansku robinju po imenu Hajdeja,
kćerku pokojnog janjinskog paše Ali-Tebelina i Vasilike, njegove naj­
milije žene. Tu mi je robinju, zajedno s njenom majkom koja je umrla
po dolasku u Carigrad, prije sedam godina prodao jedan francuski
pukovnik koji je bio u službi vezira Ali-Tebelina, po imenu Fernand
Mondego. Navedena kupnja izvršena je na račun Nj. Veličanstva i po
njegovu ovlaštenju, a uz cijenu od tisuću vreća. Napisano u Carigradu
s dopuštenjem Nj. Veličanstva, godine 1247., od Hedžire.
El-Kobir.
Ovaj dokumenat, da bi mu se osigurala puna vrijednost i autentičnost,
bit će potvrđen carskim žigom, i prodavač se obavezuje da će se za to
pobrinuti.«
Pokraj trgovčeva potpisa doista se vidio pečat uzvišenog cara.
Kad je ova potvrda pročitana, nastala je strahovita šutnja. Grof se sav
pretvorio u pogled, a taj pogled, koji kao da se protiv njegove volje
prikovao za Hajdeju, izgledao je kao da je sama vatra i krv.
»Gospođo«, rekao je predsjednik, »a da li bismo mogli ispitati i gospo­
dina grofa Monte Christa, koji je, ako se ne varam, s vama u Parizu.«
Grof Monte Christo

»Gospodine«, odgovorila je Hajdeja, »grof Monte Christo, moj drugi

otac, otputovao je prije tri dana u Normandiju.«
»Ali tko vam je onda, gospođo«, upitao ju je predsjednik, »savjetovao
da poduzmete taj korak, korak na kome vam ova komisija zahvaljuje
i koji je uostalom posve prirodan, s obzirom na vaše podrijetlo i vaše
nesreće?«
»Gospodine«, rekla je na to Hajdeja, »na ovaj su me korak naveli moje
poštovanje i moj bol. Iako sam kršćanka, neka mi Bog oprosti, ali ja
sam neprestano mislila na to kako da osvetim svog slavnog oca. I kad
sam stupila na tlo Francuske, kad sam saznala da taj izdajnik živi u
Parizu, moje su oči i moje uši ostale neprestano otvorene. Ja živim
povučeno u kući svog plemenitog zaštitnika, ali živim tako zbog toga
što volim sjenu i tišinu, koje mi omogućuju da živim sa svojim mislima
i da se povučem u sebe. Ali gospodin grof Monte Christo me okru­
žuje očinskom pažnjom, i meni nije nepoznato ništa od onoga što čini
društveni život, samo što ja od tog života čujem tek daleki odjek. Ja
čitam sve novine, kao što primam i sve albume i muzičke kompozici­
je. Tako sam, prateći javni život, iako u njemu ne sudjelujem, saznala
što se dogodilo jutros u Domu pairova i što se večeras u njemu trebalo
dogoditi... I onda sam vam pisala.
»Prema tome«, zapitao ju je predsjednik, »grof Monte Christo ne zna
taj vaš korak?«
»On ne zna ništa o tome, gospodine, i ja se čak bojim da ga neće odo­
briti kad sazna za nj. Međutim, za mene je ovo divan dan«, nastavila
je djevojka dižući prema nebu svoj pogled u kojem je gorjela neka
čudna vatra, »dan kad mi se naposljetku pružila prilika da osvetim
svog oca!«
Za sve to vrijeme grof nije izgovorio ni jedne jedine riječi. Njegovi su
ga kolege gledali, žaleći bez sumnje njegovu sudbinu, slomljenu od
mirisnog daha jedne žene. Njegova se nesreća sve jače odražavala u
mračnim crtama njegova lica.
»Gospodine de Morcerf«, rekao je predsjednik, »prepoznajete li vi u
gospođi kćer janjinskog paše Ali-Tebelina?«
»Ne«, odgovorio je Morcerf skupivši svu svoju snagu da ustane, »to je
spletka koju su mi pripremili moji neprijatelji.«
Hajdeja, koja je neprestano gledala u vrata, kao da nekoga očekuje,
naglo se okrenula i, ugledavši grofa gdje stoji, uzviknula je strašnim
glasom:
»Ti mene ne prepoznaješ? E pa, srećom ja prepoznajem tebe! Ti si
Fernand Mondego, francuski oficir koji je bio savjetnik u vojsci moga
 Treća knjiga

plemenitog oca. Ti si predao janjinske utvrde! Ti si, pošto te je moj

otac poslao u Carigrad da pregovaraš sa samim carem o životu i smrti
svog dobročinitelja, donio lažni ferman prema kome je car navodno
podijelio potpunu milost mom ocu. I pomoću tog fermana dokopao
si se pašina prstena, koji je Selimu, čuvaru vatre, bio znak da te mora
poslušati. Ti si Selima probo nožem! Ti si mene i moju majku prodao
trgovcu El-Kobiru!
Ubojico! Ubojico! Ubojico! Na čelu ti je još uvijek krv tvoga gospo­
dara! Pogledajte svi!«
Te su riječi bile izgovorene tako uvjerljivo da su se sve oči okrenule
prema grofovu čelu, a on sam mašio se rukom za čelo kao da je na
njemu osjetio još toplu krv Ali-Tebelina.
»Vi ste dakle posve sigurni da u gospodinu de Morcerfu prepoznajete
oficira Fernanda Mondega?«
»Da li ga prepoznajem?!« uzviknula je Hajdeja. »Oh, moja majko, ti
si mi rekla: Bila si slobodna, imala si oca kojeg si voljela, bilo ti je su­
đeno da budeš gotovo kraljica! Pogledaj dobro ovog čovjeka, on te je
učinio robinjom, on je nabio na vršak koplja glavu tvoga oca, on nas je
prodao, on nas je izdao! Pogledaj dobro njegovu desnu ruku, na kojoj
ima dugačak ožiljak. Ako zaboraviš njegovo lice, prepoznat ćeš ga po
toj ruci u koju su, jedan po jedan, padali zlatnici trgovca El-Kobira! Ej,
hoće li još uvijek tvrditi da me ne prepoznaje?!«
Svaka njena riječ padala je poput noža na Morcerfa i odsijecala po
jedan dio njegove snage. Dok je izgovarala posljednje riječi, brzom
je i nehotičnom kretnjom skrio u njedra svoju desnu ruku, na kojoj
je doista bio ožiljak od jedne rane, i srušio se u naslonjač, slomljen i
obuzet očajem.
Taj je prizor uskovitlao duhove članova komisije, kao što vjetar sjever­
njak uskovitla lišće što se otkinulo sa stabla.
»Gospodine grofe«, rekao je predsjednik, »nemojte klonuti i odgovo­
rite: ovaj je sud pravedan i pred njim su svi jednaki, kao pred sudom
Božjim, i on neće dopustiti da vas unište vaši neprijatelji a da vam ne
pruži mogućnost da se branite. Hoćete li da se provedu daljnje istrage?
Hoćete li da naredim da dva člana otputuju u Janjinu? Govorite!«
Morcerf nije odgovorio.
Tada su se svi članovi komisije zgledali kao užasnuti. Poznavali su
energičnu i žestoku narav grofovu, i bilo im je jasno da je samo stra­
šna iscrpljenost mogla uništiti njegovu volju da se brani. Ali se moglo
očekivati da će nakon te šutnje koja je bila nalik na san doći buđenje
koje će biti kao udarac groma.
Grof Monte Christo

»Dakle«, zapitao je predsjednik, »što ste odlučili?« »Ništa«, rekao je

grof, ustavši, muklim glasom.
»Znači da je kći Ali-Tebelina«, rekao je na to predsjednik, »govorila
istinu? Znači da je ona doista onaj strašni svjedok kojem se krivci
nikad ne usuđuju odgovoriti: NE? Znači da ste vi doista počinili sve
ono za što vas optužuju?«
Grof je pogledao oko sebe pogledom koji je izražavao takav očaj da bi
ganuo i tigra, ali nije mogao razoružati suce. Zatim je digao oči prema
svodu, ali ih je i odmah oborio, kao da se pobojao da mu se kroz taj
svod, ako se otvori, mogao ukazati u svem sjaju onaj drugi sud koji se
naziva nebom, i onaj drugi sudac, kojega nazivamo Bogom.
Zatim, jednom naglom kretnjom, on je raskopčao svoj kaput koji ga
je gušio i izašao iz dvorane kao kakav mračan bezumnik. Nekoliko
trenutaka njegov je korak žalostivo odjekivao pod svodom, a čas zatim
trijem firentinske zgrade potresao se od kotrljanja kočije koja ga je
odvezla najvećom brzinom.
»Gospodo«, rekao je predsjednik kad je opet nastala tišina, »je li do­
kazano da je gospodin de Morcerf počinio vjerolomstvo i izdaju?«
»Da!« odgovorili su jednoglasno svi članovi istražne komisije.
Hajdeja je ostala do kraja sjednice. Saslušala je presudu što je izreče­
na nad grofom a da nijedna crta njenog lica nije pokazala ni radost ni
samilost.
A tada, prebacivši opet veo preko lica, ona je dostojanstveno pozdra­
vila članove komisije i izašla onim korakom kojim su hodale Vergili-
jeve božice.
 Treća Knjiga

10. Izazov
— Tada sam — nastavi Beauchamp — iskoristio tišinu koja je nastala
i mrak u dvorani da neprimijećen izađem. Vratar koji me je bio uveo
čekao me je na vratima. Odveo me je kroz hodnike do jednih malih
vrata kojima se izlazilo na Ulicu Vaugirard. Izašao sam slomljena srca
i, oprostite mi na ovom izrazu, Alberte, očaran u isti mah. Bio sam
utučen zbog vas, a očaran plemenitošću ove mlade djevojke obuzete
željom da osveti oca. Da, kunem vam se, Alberte, ma tko da je iznio
na javu ovu tajnu, pa makar to bio baš i neki neprijatelj, ja sam uvjeren
da je taj neprijatelj radio u ime Providnosti.
Albert je zario glavu u ruke, a onda je podigao lice crveno od stida i
vlažno od suza, te je uhvatio Beauchampa za ruku.
— Prijatelju — reče mu — moj je život pri kraju. Umjesto da kažem
kao vi da mi je Providnost zadala taj udarac, ja još moram jedino pro­
naći čovjeka koji me progoni svojim neprijateljstvom. Zatim, kad ga
otkrijem, ili ću ja ubiti njega, ili će on ubiti mene. Od vašeg prijatelj­
stva očekujem da će mi pomoći, ako ga prijezir nije ugušio u vašem
srcu.
— Prijezir, kažete, dragi prijatelju? A kakve veze ima ova nesreća s
vama? Ne, hvala Bogu, mi više ne živimo u vremenu kad su zbog
nepravednih predrasuda sinovi morali odgovarati za djela svojih ota­
ca. Osvrnite se na čitav svoj život, Alberte. On je doduše započeo
tek tako reći jučer, ali nikad zora jednog lijepog dana nije bila čistija
od tog prvog razdoblja vašeg života. Ne, Alberte, vi ste mladi, vi ste
bogati; poslušajte me: ostavite Francusku. Sve se brzo zaboravlja u
tom velikom Babilonu, u kojem je sve tako nemirno i gdje se ukusi
tako brzo mijenjaju. Vratit ćete se za tri ili četiri godine nakon što
se oženite nekom ruskom kneginjom i nitko neće više ni pomišljati
na ovo što se jučer dogodilo, a još manje na ono što se dogodilo prije
šesnaest godina.
Grof Monte Christo

— Hvala vam, dragi moj Beauchampe, hvala vam na plemenitim na­

kanama koje vas navode da mi to kažete. Ali to nije moguće. Ja sam
vam rekao što želim, a sada, ako je potrebno, umjesto: želim, reći ću:
hoću. Vi shvaćate da čovjek koji je zainteresiran kao ja u ovom skan­
dalu ne može gledati na nj s istog stajališta kao vi. Ono za što vi mi­
slite da je poteklo iz nekog božanskog izvora, ja mislim da potječe iz
nekog izvora koji nije tako čist. Meni se čini, moram vam priznati, da
Providnost sa svim tim nema nikakve veze, jer ću umjesto nevidljivog
i bestjelesnog glasnika božanske nagrade i kazne naći jedno opipljivo i
vidljivo biće na kojem ću se osvetiti, oh da, osvetiti, kunem vam se, za
sve ovo što sam pretrpio u posljednjih mjesec dana. I zato vam sada
ponavljam, Beauchampe, da mi je stalo do toga da se vratim među
l i i t r i o
ciciv. uu ou
jlj
f
c o '
atim u stvarnost co ste mi jos uvijek prijatelj kao što
kažete, pomozite mi da otkrijem ruku koja je zadala taj udarac.
— Pa dobro! — reče Beauchamp. — I ako vam je svakako stalo do
toga da se spustim na zemlju, ja ću to učiniti. Ako vam je stalo do toga
da se date u potragu za neprijateljem, ja ću tragati s vama. I ja ću ga
naći, jer je za moju čast gotovo isto toliko važno kao i za vašu da ga
nađemo.
— U redu, Beauchamp, onda, molim vas, započnimo istragu još ovoga
časa, bez odgađanja. Svaka minuta čekanja za mene je čitava vječnost.
Potkazivač još nije kažnjen, pa se može nadati da neće ni biti. Ali, tako
mi časti, ako se zanosi tom nadom, onda se prevario!
— E, a sad me poslušajte, Morcerfe.
— Ah, Beauchamp, vidim da vi nešto znate. Vidite, vi mi vraćate
život!
— Ne kažem da je to što znam nešto sigurno, Alberte, ali je barem
tračak svjetla u tami, a idući za tim svjetlom, možda ćemo stići do
cilja.
— Govorite, ta vidite da gorim od nestrpljivosti.
— E pa dobro, ispričat ću vam nešto što vam nešto što vam nisam htio
reći kad sam se vratio iz Janjine.
— Govorite.
— Evo što se dogodilo, Alberte. Kad sam došao u Janjinu, ja sam,
što je i posve razumljivo, otišao najpoznatijem bankaru u gradu da
se raspitam. I čim sam spomenuo o čemu se radi, prije nego što sam
izgovorio ime vašeg oca, on mi je rekao:
»Ah, veoma dobro, pogađam što vas je dovelo«.
»Kako to! I zašto? «
»Zato što su me prije petnaest dana pitali o toj istoj stvari.«
 Treća Knjiga

»Tko vas je pitao?«

»Jedan pariški bankar, s kojim sam u poslovnim vezama.«
»Kako se zove?«
»Gospodin Danglars.«
— Oni — uzvikne Albert. — Doista, on već odavna progoni mog
jadnog oca svojom mržnjom na koju ga potiče zavist. On, čovjek koji
tvrdi za sebe da je demokrat a ne može otrpjeti što je grof de Morcerf
francuski pair. I, vidite, ono odustajanje od dogovorenog braka, za
koje nije naveo nikakav razlog, da, to je s tim u vezi.
— Obavijestite se, Alberte, ali nemojte unaprijed pokazivati svoj
gnjev. Obavijestite se, kažem, i ako je točno...
— Oh, da, ako je točno — uzvikne mladić — on će mi platiti sve što
sam prepatio.
— Ali imajte na umu, Morcerfe, da je gospodin Danglars čovjek u
godinama.
— Imat ću obzira prema njegovoj starosti kao što je i on imao obzira
prema časti moje obitelji. Ako je imao nešto protiv mog oca, zašto
nije udario na njega? Ah ne, on se boji otvoreno suprotstaviti jednom
čovjeku.
— Alberte, ne kažem da ne odobravam vašu namjeru, htio bih vas
samo suzdržati. Alberte, postupajte razborito.
— O, nemojte se bojati. Uostalom, vi ćete me pratiti, Beauchamp,
jer tako ozbiljne stvari treba raspraviti pred svjedokom. Prije nego što
prođe ovaj dan, gospodin će Danglars, ako je kriv, prestati živjeti, ili
ću ja biti mrtav. Bogami, Beauchampe, priredit ću lijep sprovod svojoj
časti..
— E pa dobrol Kad čovjek donese takvu odluku, Alberte, treba to
istog časa i izvršiti. Odlučili ste otići so gospodina Danglarsa? Onda
pođimo.
I oni pošalju po jednu najamnu kočiju. Kad su stigli u bankarovu kuću,
opazili su pred vratima laku kočiju i slugu gospodina Cavalcantija.
— Ah, tako mi neba — reče Albert mračnim glasom — stvar se izvr­
sno razvija. Ako se gospodin Danglars ne bude htio pobiti sa mnom,
ubit ću njegova zeta. Jer jedan Cavalcanti mora prihvatiti dvoboj.
Mladići su se najavili bankaru, ali je on, kad je sluga izgovorio Alber-
tovo ime, znajući što se sinoć dogodilo, naredio da ga ne puštaju u
kuću. Međutim, bilo je prekasno za to, jer je mladić pošao za lakajem.
Cuo je bankarovo naređenje, pa je silom prošao kroz vrata i zajedno s
Beauchampom, koji je išao za njim, upao u bankarovu radnu sobu.
— Ali, gospodine — uzviknu bankar — zar čovjek više nema pravo
Grof Monte Christo

nekoga primiti ili ne primi u svojoj kući? Čini mi se da ste se vi posve

zaboravili.
— Ne, gospodine — reče Albert. — Postoje okolnosti u kojima čo­
vjek, ako neće da ga smatraju kukavicom (a ja vam nudim da u kuka-
vištvu nađete utočište), mora biti kod kuće, bar za određene osobe.
— Pa što dakle hoćete od mene, gospodine?
— Htio bih— reče Morcerf prišavši Danglarsu i ne osvrćući se uopće
na Cavalcantija, koji se bio naslonio na kamin —- htio bih vam predlo­
žiti da se sastanemo na nekom skrivenom mjestu gdje ćemo moći de­
set minuta, ne tražim više, ostati nesmetani i gdje će jedan od dvojice
ljudi koji se tu bude sreli ostati pod lišćem.
Danglars problijedi, a Cavalcanti se trgne i zakorači. Albert se okrene
prema njemu.
— O, Bože moj — reče — dođite i vi, gospodine grofe, vi imate pravo
na to da dođete, jer vi ste gotovo član obitelji, a ja na takve sastanke
pozivam svakoga tko je spreman odazvati se.
Cavalcanti pogleda s izrazom zaprepaštenja Danglarsa, koji s naporom
ustane i stane između dva mladića. Albertov napad na Cavalcantija
bankar je shvatio kao dokaz da se prevario, te se ponadao da Albertov
posjet ima drugi uzrok, a ne onaj na koji je on isprva pomislio.
— Slušajte, gospodine — reče on Albertu — ako ste došli ovamo da
izazivate gospodina zbog toga što sam gaja pretpostavio vama, upozo­
ravam vas da ću cijeli taj slučaj prijaviti državnom tužiocu.
— Vi se varate, gospodine — reče Morcerf i mračno se osmjehne
— nije mi ni na kraj pameti da govorim o ženidbi, i obratio sam se
gospodinu Cavalcantiju jedino zato što mi se učinilo da se u jednom
trenutku htio uplesti u naš razgovor. A onda, vi, uostalom, imate pra­
vo — reče —ja danas izazivam cio svijet. Međutim, budite bez brige,
gospodine Danglars, vama u svakom slučaju pripada prednost.
— Gospodine — odgovori Danglars, blijed od srdžbe i straha — upo­
zoravam vas na to da ja, kad po nesreći naiđem na bijesnog psa na
svom putu, bez ustručavanja ubijem tog psa, i da, umjesto da se zbog
toga smatram krivim, smatram da sam time učinio uslugu društvu.
Dakle, ako ste pobjesnjeli i ako imate namjeru ugristi me, upozora­
vam vas da ću vas ubiti bez milosti. Slušajte, jesam li ja kriv što je vaš
otac obeščašćen?
— Da, nitkove — uzvikne Morcerf — ti si kriv.
Danglars ustukne.
— Ja? Ja da sam kriv? — reče. — Pa vi ste ludi. Zar mislite da ja znam
grčku povijest? Ili da sam ikada putovao po svim tim krajevima? Je­
 Treća knjiga

sam li ja savjetovao vašem ocu da preda janjinske utvrde, da izda...

— Šutite — reče Albert muklim glasom. — Ne, vi niste neposredno
krivi za skandal niti ste sami prouzročili tu nesreću, ali ste je licemjer­
no izazvali.
— Ja?
— Da, vil Odakle je stigla ta vijest?
— Pa, dovraga, čini mi se da su to i same novine rekle: iz Janjine.
— A tko je pisao u Janjinu?
— U Janjinu?
— Da. Tko je pisao i zatražio obavijesti o mom ocu?
— Čini mi se da u Janjinu može pisati tko god hoće.
— Ali je pisala samo jedna osoba.
— Samo jedna?
— Da! A ta osoba, to ste vi.
— Ja sam pisao, razumije se, jer kad jednom mladiću dajem svoju
kćer za ženu, mislim da imam pravo tražiti obavijesti o njegovoj obi­
telji. To ne samo da je bilo moje pravo nego mi je bila i dužnost.
— Vi ste pisali, gospodine — reče Albert — iako ste savršeno dobro
znali kakav ćete odgovor dobiti.
— Ja? Ah! Kunem vas se — uzvikne Danglars s povjerljivošću i sigur­
nošću koji su možda bili više posljedica interesa što ga je u dnu duše
još uvijek osjećao za mladića negoli posljedica straha — kunem vam
se da ja sam nikada ne bih došao na pomisao da pišem u Janjinu.
— Znači da vas je netko nagovorio da pišete?
— Dakako.
— Nagovorili su vas?
— Da.
■—A tko to... Dovršite... Kažite...
— Dovraga, pa to je bar jednostavno. Razgovarao sam s nekim o pro­
šlosti vašeg oca, rekao sam mu da se nikad nije objasnilo odakle mu
njegovo bogatstvo. Ta me je osoba pitala gdje je vaš otac stekao to
bogatstvo. Odgovorio sam joj: u Grčkoj. Tada mi je ona rekla: E pa,
onda pišite u Janjinu.
— A tko vam je to savjetovao?
— Boga mi, vaš prijatelj grof Monte Christo.
— Grof Monte Christo vam je savjetovao da pišete u Janjinu?
— Da, i ja sam pisao. Hoćete li vidjeti moju prepisku? Ja ću vam je
pokazati.
Albert i Beauchamp se zgledaju.
— Gospodine — reče tada Beauchamp, koji sve dotad još nije bio
Grof Morite Christo

progovorio — čini mi se da vi okrivljujete grofa, koji nije u Parizu i

koji se u ovom trenutku ne može opravdati.
— Ja ne okrivljujem nikoga, gospodine — reče Danglars — ja samo
govorim kako je bilo i ponovit ću pred gospodinom grofom Monte
Christom sve što sam rekao pred vama.
— A zna li grof kakav ste odgovor dobili?
— Ja sam mu ga pokazao.
— Je li on znao da je krsno ime mog oca Fernand, a da mu je prezime
bilo Mondego?
— Da, ja sam mu to već odavna rekao. Štoviše, ja sam u cijeloj toj
stvari učinio samo ono što bi učinio svatko drugi da je bio na mom
mjestu, a možda sam čak učinio i manje od toga. Kad je, sutradan
nakon što mi je stigao odgovor, došao vaš otac, na nagovor Monte
Christa, da službeno zatraži ruku moje kćeri, kao što se to radi kad
se želi nešto dokrajčiti, ja sam to doduše glatko odbio, ali bez ikakvih
razjašnjenja, bez skandala. Jer doista, zašto bih ja izazivao skandal? Što
se mene tiče čast ili sramota gospodina de Morcerfa? To ne može ni
povećati niti umanjiti moje prihode.
Albert osjeti kako mu čelo oblijeva crvenilo. Više nije bilo sumnje,
Danglars se branio nisko, ali sa sigurnošću čovjeka koji, ako i nije rekao
svu istinu, iznosi barem dio istine, i to ne zbog toga što bi mu to nalaga­
la savjest, nego iz straha. Uostalom, što je tražio Morcerf? Njemu nije
bilo do toga da utvrdi koliko su krivi Danglars ili Monte Christo, već je
tražio čovjeka koji će mu platiti tu uvredu, ma kakva ona bila, čovjeka
koji će se potući s njim, a bilo je očigledno da se Danglars ne bi tukao.
A osim toga, prisjetio se svega onoga što je bio zaboravio ili na što do
tada uopće nije obraćao pažnju. Sve su mu te pojedinosti opet iskrsle
u sjećanju. Monte Christo je znao sve, jer je kupio Ali-pašinu kćer. A
budući da je znao sve, savjetovao je Danglarsu da piše u Janjinu. Pošto
je saznao kakav je odgovor stigao, udovoljio je Albertovoj želji da ga
predstavi Hajdeji, a kad su došli k njoj, pustio je da se povede razgovor
o Ali-pašinoj smrti i nije se protivio tome da Hajdeja pripovijeda o njoj,
nego je sigurno onim riječima što ih je izgovorio na grčkom jeziku upo­
zorio djevojku da ne spominje ništa po čemu bi Morcerf mogao pogo­
diti da se radi o njegovu ocu. Uostalom, nije li zamolio Morcerfa da ne
izgovori ime svog oca pred Hajdejom? A naposljetku, odveo je Alberta
u Normandiju upravo u trenutku kad je znao da mora izbiti skandal.
O tome nije više moglo biti sumnje, sve je to bilo smišljeno, a Monte
Christo je sasvim sigurno bio u dosluhu s neprijateljima njegova oca.
Albert povede u stranu Beauchampa i priopći mu te misli.
 Treća Knjiga

— Imate pravo — reče Beauchamp. — Gospodin Danglars je u svemu

ovome što se odigralo samo grubo izvršavao tuđe zamisli. Objašnjenje
trebate tražiti od gospodina grofa Monte Christa.
Albert se okrene.
— Gospodine — reče on Danglarsu — nadam se da shvaćate da se
još ne mogu zauvijek oprostiti od vas, jer prije toga trebam saznati
jesu li vaše optužbe točne. Zato idem odavde ravno gospodinu Monte
Christu, da se uvjerim o tome.
On se nakloni bankaru i izađe s Beauchampom, ne obazirući se uopće
na Cavalcantija.
Danglars ih isprati do vrata, i na vratima se još jednom obrati Albertu
uvjeravajući ga da ga na njegov postupak nije potakla nikakva osobna
mržnja prema gospodinu grofu de Morcerfu.
Grof Monte Christo

11. Uvreda
Pred vratima bankarove palače Beauchamp zaustavi Morcerfa.
— Čujte me — reče mu on. — Maločas, dok smo bili kod Danglarsa,
ja sam vam rekao da od gospodina grofa Monte Christa trebate tražiti
objašnjenje.
— Da, i sada idemo k njemu.
— Samo trenutak, Morcerfe. Prije nego što pođete grofu, razmislite
malo.
— A o čemu hoćete da razmišljam?
— O ozbiljnosti toga koraka.
— Pa zar posjet gospodinu Danglarsu nije bio isto tako ozbiljan?
— Da. Ali gospodin Danglars je novčar, a vi znate da novčari predobro
znaju što stavljaju na kocku a da bi se lako tukli. Grof Monte Christo
je, naprotiv, plemić, ili bar tako izgleda. I zar se ne bojite da biste
umjesto na plemića mogli naići na ubojicu?
— Ja se bojim jedino toga da ću naići na čovjeka koji se neće htjeti
tući.
— O, budite bez brige — reče Beauchamp. — On će se sigurno tući!
Ja se čak bojim da će se i predobro tući, upozoravam vas na to!
— Prijatelju — reče Morcerf osmjehnuvši se — pa ja i ne tražim ništa
drugo. Za mene bi bila najveća sreća kad bih poginuo za svog oca. To
bi nas spasilo sve.
— To bi ubilo vašu majku!
— Jadna majka — reče Albert i prijeđe rukom preko očiju. — Ja to
znam, ali bolje je da je ubije to nego da umre od stida.
— Vi ste se dakle odlučili, Alberte?
— Da.
— Onda hajdemo! Ali mislite li da ćemo ga naći?
— Trebao se vratiti nekoliko sati poslije mene, i sigurno se već
vratio.
 Treća knjiga

Oni se popnu u kočiju i odvezu do kuće broj 30 na Elizejskim

poljanama.
Beauchamp je htio sam otići grofu, ali Albert izjavi da mu ta stvar,
koja izlazi iz okvira uobičajenih pravila, dopušta da se ne mora točno
pridržavati određenih propisa za izazivanje na dvoboje.
Mladog su čovjeka u svemu tome vodile tako svete pobude da Beauc-
hampu nije preostalo drugo već prepustiti se njegovoj volji. On dakle
popusti i pođe za Morcerfom.
Albert je kao u jednom skoku prešao od vratareve lože do trijema. Tu
ga je dočekao Baptistin.
Grof se doista upravo vratio, ali je bio u kupaonici, i naredio je da ne
primaju nikoga, ma tko došao.
— Ali poslije kupanja? — zapita Morcerf.
— Gospodin će večerati.
— A poslije večere?
— Gospodin će jedan sat spavati.
— A onda?
— A onda će ići u Operu.
— Jeste li sigurni u to? — zapita Albert.
— Posve sam siguran. Gospodin je naredio da njegova kočija bude
spremna točno u osim sati.
— Vrlo dobro — na to će Albert. — To je sve što sam htio znati.
Zatim se obrati Beauchampu.
— Ako imate nekog posla, Beauchamp — reče mu — obavite to
odmah. Ako ste za večeras ugovorili kakav sastanak, odgodite ga za
sutra. Jasno vam je da računam na vas da idete sa mnom u Operu.
Ako možete, povedite i Chateau-Renauda.
Beauchamp iskoristi to odobrenje i rastane se od Alberta nakon što mu je
obećao da će doći po njega točno petnaest minuta prije osam sati.
Kad se vratio kući, Albert obavijesti Franza, Debrayja i Morrela da bi
se želio te večeri vidjeti s njima u Operi.
Zatim ode posjetiti majku, koja je nakon onih događaja prošle večeri
naredila da nikoga ne puštaju u kuću i ostala u svojoj sobi. Našao ju je
u krevetu, slomljenu od bola koji joj je nanijelo javno poniženje.
Albertov dolazak djelovao je na nju kako se moglo očekivati: stisnula
je ruku svom sinu i briznula u plač. Ali od tih suza kao da joj je postalo
lakše.
Albert je nekoliko trenutaka šuteći stajao pred licem svoje majke.
Njegovo blijedo lice i namrštene obrve jasno su pokazivali da njegova
odluka da se osveti postaje sve slabija u njegovu srcu.
Grof Morite Christo

— Majko — zapita Albert — poznajete li vi nekog neprijatelja gospo­

dina grofa de Morcerfa?
Mercedes zadršće. Njoj nije izmaklo da mladić nije rekao: moj otac.
— Prijatelju — reče ona — ljudi na grofovu položaju imaju mnogo
neprijatelja koje uopće ne poznaju. Uostalom, i sami znate da nepri­
jatelji koje čovjek poznaje nisu najopasniji.
— Da, ja to znam, i zato se i oslanjam na vašu pronicljivosti. Majko, vi
ste jedna od onih žena kojima ništa ne može izmaći.
— Zašto mi to govorite?
— Zato što vam, na primjer, nije izmaklo da one večeri kad smo prire­
dili ples gospodin grof Monte Christo nije htio ništa okusiti kod nas.
Mercedes se, sva dršćući, podigne na ruku koja je gorjela od vrućice.
— Gospodin Monte Christo' — uzvikne ona, — Pa kakve to veze ima
s pitanjem koje ste mi postavili?
— Vi znate, draga majko, da je gospodin grof Monte Christo u neku ruku
čovjek s Istoka, a istočnjaci, da bi sebi sačuvali potpunu slobodu da se
mogu osvetiti, nikada ništa ne jedu niti piju kod svojih neprijatelja.
— Gospodin Monte Christo je, kažete, naš naprijatelj, Alberte? —
odvrati Mercedes, a lice joj postade bljeđe od pokrivača koji ju je po­
krivao. — Tko vam je to rekao? Zašto? Vi ste ludi, Alberte. Gospodin
Monte Christo je prema vama uvijek tako susretljiv. Gospodin Monte
Christo vam je spasio život, i vi ste nam ga sami predstavili. O, mo­
lim vas, sine moj, ako vam dolaze takve misli, odbacite ih, i ako vam
smijem nešto preporučiti, reći ću čak ako vam smijem uputiti jednu
molbu, onda je to molba da budete u dobrim odnosima s njim.
— Majko — odgovori mladić s nekim mračnim pogledom — vi imate
neke razloge zbog kojih mi kažete da budem dobar s tim čovjekom.
— Ja? — uzvikne Mercedes i pocrveni isto onako brzo kao što je bila
problijedjela, ali gotovo u istom trenutku postade još bljeđa nego što
je bila prije.
— Da, sasvim sigurno, a taj razlog, zar ne — na to će Albert — taj ra­
zlog je vaš strah da bi nam taj čovjek mogao nanijeti samo neko zlo.
— Vi govorite čudnovato — reče ona Albertu — i čini mi se da ste
unaprijed stvorili neke neobične zaključke. Sto vam je dakle učinio
grof? Prije tri dana otišli ste s njim u Normandiju; prije tri dana još ste
u njemu vidjeli jednako kao i ja svog najboljeg prijatelja.
Preko Albertovih usana prijeđe ironičan osmijeh. Mercedes primijeti
taj osmijeh svojim dvostrukim instinktom žene i majke odmah pogodi
sve. Ali kako je bila razborita i jaka, nije pokazala svoju zbunjenost i
svoje strepnje.
 Treća Knjiga

Albert ušuti. Nakon nekoliko trenutaka grofica nastavi razgovor.

— Došli ste me pitati kako sam — reče ona — i ja ću vam odgovoriti
iskreno, prijatelju moj, da se ne osjećam dobro. Trebali biste se smje­
stiti ovdje, Alberte, i praviti mi društvo. Osjećam potrebu da imam
nekoga uza se.
-— Majko — reče mladić — ja bih rado udovoljio vašoj želji, i vi znate
da bi me to usrećilo, ali zbog jedne prešne i važne stvari moram izbi­
vati cijelu večer.
— Pa dobro — odgovori Mercedes uzdahnuvši. — Idite onda, Alberte, jer
ja nikako ne bih htjela da vas učinim robom sinovskog poštovanja.
Albert se napravi kao da je prečuo te riječi, nakloni se svojoj majci i
izađe.
Tek što je mladić zatvorio za sobom vrata, Mercedes pozove jednog
povjerljivog slugu i naredi mu da slijedi Alberta kuda god bude išao te
večeri te da je odmah obavijesti o tome.
Zatim pozvoni svojoj sobarici, i koliko god je bila slaba, odjene se da
bude spremna za svaki slučaj.
Zadatak koji je dala lakaju nije bilo teško izvršiti. Albert se vratio kući
i brižno se obukao. Deset minuta prije osam sati stigao je Beauchamp.
Vodio je Chateau-Renauda, koji mu je obećao da će biti u parteru
prije nego što se digne zastor.
Obojica se popnu u Albertovu kočiju, i Albert, nemajući nikakva ra­
zloga da krije kamo ide, reče glasno:
— U Operu.
U svojoj nestrpljivosti stigli su prije nego što se digao zastor.
Chateau-Renaud je bio na svom sjedištu. Kako ga je Beauchamp o
svemu obavijestio, Albert mu nije morao ništa objašnjavati. Ponašanje
tog sina koji je htio osvetiti oca bilo je tako razumljivo da ga Chateau-
Renaud nije ni pokušao odvraćati, jedino mu je još jednom rekao da
mu stoji na raspolaganju.
Debray još nije bio stigao, ali Albert je znao da on dolazi gotovo na
svaku predstavu u Operi. Albert je lunjao po kazalištu dok se nije di­
gao zastor. Nadao se da će susresti Monte Christa, bilo u hodniku bilo
na stepenicama. Kad ga je zvono pozvalo na mjesto, sjeo je na svoje
mjesto u parteru, između Chateau-Renauda i Beauchampa.
Međutim, njegove su oči neprestano bile uprte u ložu između stupo­
va, koja je za čitavog prvog čina ostala zatvorena.
Naposljetku, kad je Albert po stoti put pogledao na sat, upravo kad je
počeo drugi čin, vrata lože se otvore i Monte Christo, odjeven u crno,
uđe i nasloni se na ogradu da pogleda po dvorani. Za njim uđe Morrel,
Grof Monte Christo

te stade tražiti pogledom svoju sestru i šurjaka. Opazio ih je u jednoj

loži u drugom redu, i mahnuo im je rukom.
Kad je pogledao oko sebe po dvorani, grof opazi jedno blijedo lice i
svjetlucave oči koje kao da su željno privlačile njegov pogled. Prepo­
znao je Alberta, ali ga je izraz što ga je zapazio na tom uzrujanom licu
sigurno navodio na to da se ponaša kao da ga uopće ne primjećuje. On
sjedne ne učinivši nijedan pokret koji bi odavao njegovi misli, izvadi iz
kutije svoj dalekozor i stane njime gledati na drugu stranu.
Ah iako se pravio da ne vidi Alberta, grof ga nije ispuštao iz vida, i kad se na­
kon drugog čina spustio zastor, on je svojim nepogrešivim i sigurnim okom
pratio mladog čovjeka koji je sa svoja dva prijatelja izlazio iz partera.
Zatim se to isto lice pojavi na otvora prve lože, koja je bila nasuprot
njegovoj. Grof je osjetio da se približava bura, i kad je začuo da se okreće
ključ u bravi na vratima njegove lože, znao je, mada je u tom času nasmi­
jana lica razgovarao s Morrelom, što se sprema, i bio je spreman na sve.
Vrata se otvoriše.
Monte Christo se tek tada okrene i opazi Alberta, blijeda i uzbuđena.
Iza njega su stajali Beuachamp i Chateau-Renaud.
— Glel — uzvikne on s onom susretljivom uljudnošću po kojoj se
njegov pozdrav razlikovao od uobičajenih uljudnosti u društvu — moj
je konjanik stigao na cilj. Dobra večer, gospodine de Morcerf.
I lice tog čovjeka, koji je tako izvanredno vladao sam sobom, izražava­
lo je savršenu srdačnost.
Morrel se tek tada prisjeti pisma što ga je primio od vicomta, i u ko­
jem ga je vicomte bez ikakvog drugog objašnjenja molio da se nađu u
Operi, te shvati da će se dogoditi nešto strašno.
— Mi nismo došli ovamo da s vama izmjenjujemo licemjernu ulju­
dnost i lažne izraze prijateljstva — reče mladić. — Došli smo da nam
date objašnjenje, gospodine grofe.
Mladićev drhtavi glas jedva se probio kroz njegove stisnute zube.
— Objašnjenje u Operi? — zapita grof tako mirnim glasom i tako pro­
dornim pogledom da se po te dvije osobine mogao prepoznati čovjek
koji je uvijek siguran u samoga sebe. — Koliko god slabo poznajem
pariške običaje, gospodine, ipak ne mogu vjerovati da se objašnjenja
traže na ovom mjestu.
— Međutim, kad se ljudi skrivaju — reče Albert — kad se ne može
prodrijeti do njih jer su navodno u kupaonici, za stolom ili u krevetu,
onda im se čovjek mora obratiti tamo gdje ih nađe.
— Mene nije teško naći — reče Monte Christo — jer ste još jučer,
gospodine, ako se dobro sjećam, bili kod mene.
 Treća knjiga

— Jučer, gospodine — reče mladić, u čijoj se glavi mutilo — jučer

sam još bio kod vas jer nisam znao tko ste.
Izgovarajući te riječi, Albert je povisio glas, tako da su ga ljudi u susje­
dnim ložama, kao i oni što su prolazili hodnikom, lako mogli čuti.
Ljudi u ložama se okrenuše a oni na hodniku zastadoše iza Beaucham-
pa i Chateau-Renauda kad su čuli tu prepirku.
— Odakle vi to dolazite, gospodine? — reče Monte Christo ne pokazujući
ni najmanjeg znaka uzbuđenja. — Čini mi se da niste pri zdravoj pameti.
— Budući da shvaćam vaše licemjerje i budući da sam došao staviti
vam na znanje da se želim osvetiti, za to ću uvijek biti dovoljno pame­
tan —reče Albert bijesno.
— Gospodine, ja vas uopće ne razumijem — odvrati na to Monte
Christo — a sve kad bih vas i razumio, morao bih vam reći da govorite
preglasno. Ja sam u ovoj loži kao kod kuće, gospodine, i ovdje mogu
samo ja povisiti glas iznad drugih glasova. Izlazite, gospodine!
I Monte Christo pokaže Albertu vrata upravo zadivljujućom zapovje­
dničkom kretnjom.
— Ah, istjerat ću ja vas već odavde — reče Albert grčevito gužvajući
u rukama svoju rukavicu, koju grof nije ispuštao iz vida.
— Dobro, dobro — reče hladnokrvno Monte Christo —vidim, go­
spodine, da izazivate svađu, ali dat ću vam jedan savjet, vicomte, koji
dobro upamtite: Loš je običaj dizati buku kad se nekoga izaziva. Kud
bismo došli kad bi svi dizati buku, gospodine de Morcerf!
Kad je Monte Christo izgovorio to ime, začu se žamor čuđenja među
onima koji su slušali taj prizor. Od jučerašnjeg dana Morcerfovo je
ime išlo od usta do usta.
Albert je bolje nego itko drugi i prije nego itko drugi shvatio aluziju, i
on učini kretnju da baci rukavicu grofu u lice; ali ga Morrel uhvati za
ruku, a Beauchamp i Chateau-Renaud, bojeći se da prizor ne prekora­
či granice izazova, zadržaše ga s leđa.
Ali Monte Christo, a da uopće nije ustao, nagne se na stolici, i samo
ispruži ruku te uzme iz zgrčene mladićeve šake vlažnu i zgužvan u
rukavicu.
— Gospodine — reče on strašnim glasom — smatram da ste mi bacili
rukavicu, i vratit ću vam je omotanu oko metka. A sada iziđate, ili ću
pozvati svoje sluge da vas izbace van.
Pijan, zbunjen, zakrvavljenih očiju, Albert ustukne dva koraka. Mor­
rel to iskoristi i zatvori vrata.
Monte Christo ponovno uzme svoj dalekozor i stane promatrati nao­
kolo kao da se ništa nije dogodilo.
Grof Monte Christo

Taj je čovjek imao srce od kamena a lice od mramora. Morrel se nagne

do njega i šapne mu u uho:
— Sto ste mu učinili? — zapita on.
— Ja? Ništa, bar ne osobno — reče Monte Christo.
— Ali ovaj neobičan prizor mora imati nekakav razlog?
— Neugodnosti što ih doživljava grof de Morcerf tjeraju nesretnog
mladića u očaj.
— Imate li vi kakve veze s tim?
— Hajdeja je obavijestila Dom o izdaji njegova oca.
— Zbilja — reče Morrel — čuo sam, ali nisam htio u to vjerovati, da
je ta grčka robinja koju sam vidio s vrata u ovoj istoj loži kćerka Ali-
paše. To mi nikako nije išlo u glavu.
— A ipak je istina.
— O, Bože moj — reče Morrel — sad mi je sve jasno. Ovaj je prizor
bio unaprijed pripremljen.
— Kako to mislite?
— Pa eto, Albert mi je pisao da večeras dođem u Operu. Htio je da
budem svjedok uvrede koju vam je htio nanijeti.
— Bit će da je tako — reče Monte Christo svojom nepokolebljivom
mirnoćom.
— Ali što ćete učiniti s njim?
— S kim?
— S Albertom?
— S Albertom? — odvrati Monte Christo istim glasom. — Sto ću
učiniti s njim, Maksimilijane? Kao što je sigurno da ste vi sada ovdje, i
kao što je sigurno da vam ja sada stežem ruku, isto je tako sigurno da
ću ga sutra prije deset sati ujutro ubiti. Eto što ću učiniti.
Morrel uzme u svoje ruke Monte Christovu ruku i zadrhta osjetivši da
mu je ruka posve hladna i mirna.
Ali grofe — reče on — njegov ga otac toliko voli!
— Nemojte mi to govoriti! — uzvikne Monte Christo pokazavši prvi
put da ga je obuzela srdžba. — Nanijet ću mu bol!
Zaprepašten, Morrel ispusti Monte Christovu ruku.
— Grofe, grofe! — reče on.
— Dragi Maksimilijane — prekine ga grof — slušajte kako Duprez
predivno pjeva ovu ariju:
»O Matildo, idole moje duše...«
Vidite, ja sam prvi otkrio Dupreza u Napulju i prvi sam mu pljeskao.
Bravo! Bravo!
Morrel shvati da više nema što reći, te zašuti.
 Treća knjiga

Zastor, koji se digao kad se završio onaj prizor što ga je Albert izazvao,
opet se spusti. Netko pokuca na vrata.
— Uđite — reče Monte Christo, bez ikakvog uzbuđenja u glasu. Na
vratima se pojavi Beauchamp.
— Dobra večee, gospodine Beauchamp — reče Monte Christo, kao
da te večeri još nije vidio novinara. — Sjednite.
Beauchamp pozdravi, uđe i sjedne.
— Gospodine — reče on Monte Christu — ja sam maloprije bio,
kako ste mogli vidjeti, u društvu gospodina de Morcerfa.
— To znači — reče Monte Christo smijući se — da ste vjerojatno
večerali zajedno. Sretan sam što vidim, gospodine Beauchamp, što
vidim da ste vi trezniji od njega.
— Gospodine — reče Beauchamp — priznajem da je Albert pogri­
ješio što se zaboravio, i došao sam da vam se u svoje ime ispričam. A
sada, nakon što sam se ispričao, gospodine grofe, htio bih vam reći da
vas smatram previše otmjenim čovjekom a da mi ne biste dali neka
objašnjenja o vašim vezama s ljudima iz Janjine. A zatim bih dodao
dvije-tri riječi o toj mladoj Grkinji.
Monte Christo dade usnama i očima znak koji je naređivao šutnju.
— Ta nemojtel — nadoda on smijući se. — Eto gdje propadoše sve
moje nade.
— Sto hoćete time reći? — zapita Beauchamp.
— Pa da, vi se svim silama trudite da mi stvorite glas nastranog čo­
vjeka, jer ja sam, po vašem mišljenju, Lara, Manfred, lord Ruthwen.
A zatim, u trenutku kad dolazi čas da me doista vidite kao nastrana
čovjeka, vi sami uništavate tu famu i pokušavate učiniti od mene sa­
svim običnog čovjeka. Htjeli biste da budem kao i svi drugi, da budem
sasvim prosječan, i dolazite tražiti od mene nekakva objašnjenja. Ta
idite, gospodine Beauchamp, vi me nasmijavate!
— Ipak — nastavi Beauchamp svečanim glasom — postoje izvjesne
okolnosti u kojima čast naređuje...
— Gospodine Beauchamp — prekine ga taj neobični čovjek — onaj
tko naređuje gospodinu grofu Monte Christu, to je jedino gospodin
grof Monte Christo. Tako dakle, ni riječi više o svemu tome, molim
vas. Činim ono što hoću, gospodine Beauchamp, i vjerujte mi, to je
uvijek vrlo dobro učinjeno.
— Gospodine — odgovori mladić — takvom monetom ne plaćaju
časni ljudi. Za čast su potrebne garancije.
— Gospodine, ja sam živa garancija — odvrati Monte Christo hladno­
krvno, ali su njegove oči usplamtjele prijetećim plamenom.
Grof Monte Christo

— Obojica imamo u žilama krv koju želimo proliti, eto, to je naša

uzajamna garancija. Prenesite taj odgovor vicomtu i recite mu da ću
sutra prije deset sati vidjeti boju njegove utrobe.
— Ne preostaje mi, dakle, ništa drugo nego utvrditi pojedinosti dvo­
boja — reče Beauchamp.
— To mi je savršeno svejedno, gospodine — reče grof Monte Christo.
— Bilo je nepotrebno da mi zbog takve sitnice smetate za vrijeme
predstave. U Francuskoj se bori mačem ili kuburom, u kolonijama
karabinom, a u Arabiji bodežom. Recite svom štićeniku da mu pre­
puštam, iako je on mene uvrijedio, izbor oružja, jer želim do kraja
ostati nastran, i da ću prihvatiti sve uvjete bez diskusije i bez protesta.
Prihvaćam sve uvjete, čujte me, sve, čak i borbu na sreću, što je uvijek
glupo. Ali sa mnom je drukčije: ja sam siguran da ću pobijediti.
— Vi ste sigurni da ćete pobijediti! — ponovi Beauchamp gledajući
grofa zaplašenim pogledom.
— Pa naravno — reče Monte Christo slegnuvši ramenima... — U
protivnom se slučaju ne bih tukao s gospodinom de Morcerfom. Ubit
ću ga, tako mora biti i tako će biti. Samo, pošaljite mi večeras kući
poruku i naznačite oružje i sat. Ja ne volim da me se čeka.
— Dvoboj će biti s kuburama, u osam sati ujutro u Vensanskoj šumi
— reče Beauchamp, ne znajući ima li posla s nekim umišljenim hvali­
savcem ili nekim natprirodnim bićem.
— U redu, gospodine — reče Monte Christo. — A sada, kad je sve
utvrđeno, dopustite mi da slušam operu, molim vas, i kažite svom
prijatelju Albertu da mi večeras više ne dolazi: to bi mu samo naško­
dilo, s obzirom na njegove neukusne grubosti. Neka se vrati kući i
neka spava.
Beauchamp izađe sav izvan sebe od čuda.
— Nadam se — reče Monte Christo okrenuvši se Morrelu — da mogu
računati na vas, zar ne?
— Razumije se — odgovori Morrel — ja vam stojim na raspolaganju,
grofe. Međutim...
— Što?
— Bilo bi potrebno, grofe, da znam pravi razlog...
— Znači li to da me odbijate?
— Ne odbijam.
— Pravi razlog, Morrele? — reče grof. — Ovaj mladić udara naslijepo
i on sam ne zna pravi razlog. Pravi razlog poznat je jedino meni i Bogu.
Ali ja vam dajem svoju časnu riječ, Morrele, da će Bog, koji ga zna,
biti uz nas.
 Treća knjiga

— To mi je dovoljno, grofe — reče Morrel. Tko vam je drugi

svjedok?
— Ja ne poznajem u Parizu nikoga kome bih htio ukazati tu čast, osim
vas, Morrele, i vašeg šurjaka Emanuela. Mislite li da će Emanuel pri­
stati da mi učini tu uslugu?
— Jamčim vam za njega kao i za sebe, grofe.
— Dobro, to je sve što mi je potrebno. Sutra u sedam sati ujutro kod
mene, zar ne?
— Bit ćemo kod vas.
— A sada tiho, evo se diže zastor. Poslušajmo. Ja nikada ne propu­
štam nijedan takt ove opere. Muzika tog »Wilhelma Telia« doista je
prekrasna.
Grof Monte Christo

--------- " 12. NOĆ----------------

Grof Monte Christo ostao je, kao i obično, na svom mjestu dok nije
Duprez otpjevao svoju glasovitu ariju »Slijedite me!«, i tek je onda
ustao i izašao.
Na vratima Morrel se oprostio od njega ponovivši svoje obećanje da
će sutra točno u sedam sati on i Emanuel biti kod njega.
Monte Christo se popne u svoja kola posve miran i s osmijehom na
usnama.
Pet minuta kasnije bio je kod kuće.
Međutim, samo je nekoga tko nije poznavao grofa mogao prevariti
njegov izraz lica kad je ušao u sobu i rekao Aliji:
— Alija, moje kubure s drškom od slonove kosti!
Alija donese svom gospodaru kutiju, i ovaj stade ispitivati svoje oružje
s brižnošću sasvim prirodnom za čovjeka koji će povjeriti svoj život
jednom komadu željeza i olova.
Bile su to posebne kubure koje je Monte Christo dao napraviti da bi
njima gađao u svom stanu. U naboju je bilo dovoljno baruta da izbaci
metak, ali pritom u susjednoj sobi nitko ne bi mogao ni pomisliti da
grof, kako se to kaže streljačkim jezikom, uvježbava ruku.
Upravo je rukom obuhvatio držak kubure i nanišanio u metu označe­
nu na jednoj maloj limenoj pločici, kadli se otvoriše vrata i Baptistin
uđe u kabinet.
Ali još prije nego što je sobar stigao da zausti, grof opazi na vratima
koja su ostala otvorena jednu ženu pokrivenu velom, koja je došla za
Baptistinom i sad je stajala u polumraku susjedne sobe.
Ona je primijetila grofa s kuburom u ruci, opazila je dva mača na
stolu, i pojurila u sobu.
Baptistin pogleda gospodara pitajući ga što da radi.
Grof mu dade znak, i Baptistin izađe te zatvori vrata za sobom.
— Tko ste vi, gospođo? — upita grof ženu čije je lice pokrivao veo.
 Treća knjiga

Neznanka se obazre oko sebe kao da se hoće uvjeriti je li sama, zatim

se sagne kao da će kleknuti, i sklopivši ruke progovori očajničkim
glasom:
— Edmonde, vi nećete ubiti mog sina!
Grof ustukne jedan korak, iz usta mu se otme lagan uzvik, a kubura
mu ispadne iz ruke.
— Kakvo ste to ime izgovorili, gospođo de Morcerf?
— Izgovorila sam vaše ime — uzvikne ona zabacivši svoj veo — vaše
ime, koje možda još jedino ja nisam zaboravila. Edmonde, to ne dolazi
k vama gospođa de Morcerf, već dolazi Mercedes.
— Mercedes je mrtva, gospođo — reče Monte Christo — i ja ne po­
znajem nikoga tko se tako zove.
— Mercedes živi, gospodine, i Mercedes se sjeća, jer vas je jedino ona
prepoznala onog trenutka kad vas je ugledala, pa čak prije nego što vas
je vidjela, čim je čula vaš glas, Edmonde, čim je čula prvi zvuk vašega
glasa; i od tog trenutka ona prati svaki vaš korak, bdije nad vama, stra­
huje od vas i nije joj bilo potrebno tražiti ruku koja je zadala udarac
gospodinu de Morcerfu.
— Fernandu, htjeli ste reći, gospođo — na to će Morte Christo s
gorkom ironijom. — Budući da se počinjemo prisjećati naših imena,
sjetimo se svih.
Monte Christo je izgovorio Fernandovo ime s takvim izrazom mržnje
da je Mercedes osjetila kako joj je čitavo tijelo zadrhtalo od jeze.
— Vidite, dakle, Edmonde, da se nisam prevarila — uzvikne Merce­
des — i da imam razloga reći vam: Poštedite mog sina!
— A tko vam je rekao, gospođo, da ja imam nešto protiv vašeg sina?
—- Nitko, Bože moj, ali jedna majka vidi i ono što drugi ne vide. Ja
sam sve pogodila. Otišla sam za njim u Operu, skrila se u jednoj pri­
zemnoj loži i sve sam vidjela.
— E pa, ako ste sve vidjeli, gospođo, vidjeli ste i to da me je Fernandov
sin javno uvrijedio — reče Monte Christo s nekim strahovitim mirom.
— Oh, smilujte se!
— Vi ste vidjeli — nastavi grof — da bi mi on bio bacio rukavicu u
lice da ga jedan od mojih prijatelja, gospodin Morrel, nije uhvatio za
ruku.
— Čujte me. Moj je sin također pogodio sve, i smatra vas krivcem za
nesreće koje su pogodile njegova oca.
— Gospođo — reče Monte Christo — vi brkate pojmove. To nipošto
nije nesreća, to je kazna. Nisam ja zadao udarac gospodinu de Mor­
cerfu, već ga je kaznila Providnost.
Grof Monte Christo

— A zašto vi preuzimate na sebe ulogu Providnosti? — uzvikne Mer­

cedes. — Zašto se još uvijek sjećate onoga što je ona zaboravila? Sto
se vas tiče, Edmonde, Janjina i njen vezir? Što je vama skrivio Fernand
Mondego time što je izdao Ali-Tebelina?
— U pravu ste, gospođo — odgovori Monte Christo — da je to stvar
koja se tiče samo francuskog kapetana i Vasilikine kćeri. Mene se to
ništa ne tiče, i ako sam se zakleo da ću se osvetiti, nije mi bilo ni na
kraj pameti da se osvećujem francuskom kapetanu ili grofu de Mor-
cerfu, nego ribaru Fernandu, mužu Katalonke Mercedes.
— Ah, gospodine — uzvikne grofica. — Čemu takva strašna osveta za
pogrešku na koju me je natjerala sudbina? Jer ja sam krivac, Edmon­
de, i ako se imate osvetiti nekome, onda se osvetite meni koja nisam
imala dovoljno snage da podnesem vašu odsutnost i svoju osamlje-
nost.
— Ali zašto sam ja bio odsutan? — uzvikne Monte Christo. — I zašto
ste vi bili osamljeni?
— Zato što ste vi bili uhićeni, Edmonde, zato što ste vi bili u
tamnici.
— A zašto sam bio uhićen? Zašto sam bio u tamnici?
— To ne znam — reče Mercedes.
— Da, vi ne znate, gospođo, ja se bar nadam da ne znate. E pa, onda
ću vam reći. Bio sam uhićen, bio sam bačen u tamnicu zato što je one
večeri kad sam se trebao oženiti vama, u sjenici krčme »K Rezervi«
jedan čovjek, po imenu Danglars, napisao ovo pismo koje je ribar Fer­
nand smatrao za potrebno da ga odnese na poštu.
I Monte Christo ode do sekretera, otvori jednu ladicu i izvadi iz nje
nekakav papir, požutio od starosti, na kome je tinta poprimila izblije-
djelu boju hrđe.
Bilo je to Danglarsovo pismo državnom tužiocu, koje je grof Monte
Christo, onoga dana kad je, predstavivši se kao izaslanik tvrtke Thom­
son i French, platio dvjesto tisuća franaka Bovilleu i izvukao iz dosjea
Edmonda Dantesa.
Mercedes užasnuta pročita ove retke:
»Jedan prijatelj vjere i prijestolja obavještava gospodina državnog tu­
žioca da je izvjesni Edmond Dantes, zamjenik kapetana na brodu »Fa­
raon«, stigao danas u Marseille iz Smirne, pošto se zadržao u Napulju
i Porto-Ferraju na otoku Elbi, gdje je predao Uzurpatoru Muratovo
pismo, a od Uzurpatora primio pismo za Bonapartistički komitet u
Parizu.
Dokaze njegove krivnje naći ćete ako ga uhitite; jer to će se pismo
 Treća knjiga

pronaći bilo kod njega, bilo kod njegova oca, ili u njegovoj kajiti na
brodu ‘Faraon'.«
— O Bože moji — uzdahne Mercedes prešavši rukom preko svog
znojem oblivenog čela. — I to pismo...
— Kupio sam ga za dvjesto tisuća franaka, gospođo — reče Monte
Christo — i nisam ga preskupo platio, jer mi ono danas omogućuje da
se opravdam u vašim očima.
— A posljedica tog pisma?
— Vi je znate, gospođo. Posljedica je bila da su me uhitili. Ali vi ne
znate, gospođo, kako sam dugo ostao u tamnici. Ne znate da sam
ostao četrnaest godina, četvrt milje udaljen od vas, u jednoj ćeliji tvr­
đave If. Ne znate da sam za tih četrnaest godina svakoga dana obna­
vljao zavjet što sam ga dao prvog dana, zavjet da ću se osvetiti, iako još
nisam znao da ste se vi udali za Fernanda, čovjeka koji me je prijavio,
i da je moj otac umro, i to umro od gladil
— Pravedni Bože! — uzvikne Mercedes zateturavši.
— Ali sam saznao za to kad sam izašao iz tamnice, četrnaest godina
nakon onog dana kad su me u nju doveli, i tada sam se zakleo na živu
Mercedes i mrtvog oca da ću se osvetiti Fernandu... i ja se osvećujem.
— A jeste li sigurni da je upravo Fernand bio taj koji je to učinio?
— Na to vam se mogu zakleti svojom dušom, gospođo; učinio je upravo
ono što sam vam rekao. Uostalom, to i najveća podlost koju je učinio
taj čovjek kojega je Francuska usvojila i koji je prešao Englezima, čovjek
koji se rodio kao Španjolac a borio se protiv Španjolaca, koji je bio naja­
mnik Ali-Tebelina ali je izdao i umorio svog gospodara. Kad se usporedi
sa svim tim podlostima, što je ovo pismo koje ste upravo pročitali?
Obična ljubavna spletka koju, priznajem to i razumijem, mora oprostiti
žena koja se udala za tog čovjeka, ali ne oprašta zaručnik koji se njome
trebao oženiti. E pa, vidite, Francuzi se nisu osvetili izdajici, Španjolci
ga nisu strijeljali, a Ali-Tebelin, ležeći u svom grobu, nije ga kaznio. Ali
ja, koji sam bio izdan, umoren na neki način, također bačen u grob,
ja sam izašao iz tog groba po milosti Božjoj, i Bog traži od mene da se
osvetim. Zato me je i poslao ovamo i zbog toga sam ovdje.
Jadna žena spusti glavu na ruke. Noge su joj se povile, i ona padne na
koljena.
— Oprostite, Edmonde — reče ona — oprostite radi mene, koja vas
još uvijek volim!
Ali dostojanstvo supruge zaustavi taj zanos žene koja voli i majke, i
glava joj klone, a čelo samo što ne dodirnu sag na podu.
Grof joj priskoči te je podigne.
OTO
Grof Monte Christo

I tada je, sjedeći u naslonjaču, mogla kroz suze promatrati Monte

Christovo blijedo lice, kojem su bol i mržnja još uvijek davali prijeteći
izraz.
— Da ne uništim to prokleto pleme? — promrsi on. — Da odbijem
poslušnost Bogu koji me je uzdigao da izvršim njegovu kaznu? Nemo­
guće, gospođo, to je nemoguće!...
— Edmonde — reče jadna majka služeći se svim sredstvima — Bože
moj, kad ja vas oslovljavam s Edmonde, zašto vi meni ne kažete Mer­
cedes?
— Mercedes — ponovi Morte Christo — Mercedes! E pa dobro, da,
u pravu ste, još mi je uvijek ugodno izgovoriti to ime, i sad su ga evo
prvi put nakon mnogo vremena jasno izustila moja usta. O, Mercedes,
vaše sam ime izgovarao sa žalosnim uzdasima, s bolnim jecajima, u
hropcu očajanja; izgovarao sam ga smrzavajući se od studeni, skupljen
na slamarici u svojoj ćeliji; izgovarao sam ga valjajući se od nepodno­
šljive vrućine po kamenim pločama svoje ćelije. Mercedes, ja se mo­
ram osvetiti, jer sam četrnaest godina patio, četrnaest godina plakao i
proklinjao. Čujte me, Mercedes, kažem vam da se moram osvetiti!
I grof je, bojeći se da ne popusti molbama žene koju je toliko volio,
stao prizivati sjećanja u pomoć svojoj mržnji.
— Osvetite se, Edmonde — uzvikne nesretna majka — ali se osvetite
krivcima. Osvetite se njima, osvetite se meni, ali se nemojte osveći­
vati mom sinu.
— Pisano je u Svetom pismu — odgovori Monte Christo — »Grijesi
vaši past će na vas i na djecu vašu do trećeg i četvrtog koljena.« Kad
je već Bog izgovorio te riječi na usta proroka, zašto bih ja bio bolji od
Boga?
— Zato što Bog ima vrijeme i vječnost, te dvije stvari koje izmiču
ljudima.
Monte Christo uzdahne tako bolno da se učinilo kao da je zaurlao od
boli i stade objema rukama čupati svoju lijepu kosu.
— Edmonde — nastavi Mercedes ispruživši ruke prema grofu —
Edmonde, otkako vas poznajem obožavala sam vaše ime i poštovala
uspomenu na vas. Edmonde, prijatelju moj, nemojte me siliti da izbri-
šem tu plemenitu i čistu sliku što se neprestano ogleda u zrcalu moje
duše. Edmonde, kad biste znali koliko sam molitava uputila Bogu za
vas, i onda dok sam se još nadala da ste živi kao i onda kad sam vjero­
vala da ste mrtvi! Da, mrtvi, na žalost! Vjerovala sam da je vaše tijelo
pokopano na dnu neke mračne kule, ili da su ga bacili u dubinu jednog
od onih ponora u koje tamničari bacaju umrle zatočenike, i plakala
 Treća knjiga

sam. Čujte me: punih deset godina svake sam noći sanjala jedan te isti
san. Govorilo se da ste pokušali pobjeći, da ste se podmetnuli umje­
sto lesa jednog umrlog zatočenika, da ste se ušili u njegovu mrtvačku
vreću, da su vas onda kao živi leš bacili s visine tvrđave If, i da je tek
krik koji vam se oteo kad ste se smrskali o pećinu otkrio tu zamjenu
vašim grobarima, koji su postali vaši krvnici. I eto, Edmonde, kunem
vam se životom svog sina da sam punih deset godina svake noći vidjela
u snu ljude što su na vrhu pećine njihali u rukama neki meni nepoznat
i bezličan predmet i bacali ga u more. Punih deset godina svake sam
noći čula vaš strašan krik od kojega sam se budila dršćući i sleđena od
užasa. I ja sam također, Edmonde, vjerujte mi, koliko sam god bila
kriva, i ja sam također mnogo trpjela.
— A jeste li osjetili da vam umire otac u vašoj odsutnosti? — uzvikne
Monte Christo žarivši obje ruke u svoju kosu. — Jeste li vidjeli ženu
koju ste ljubili kako pruža ruku vašem suparniku, dok ste vi hroptali
na dnu ponora?...
— Ne — prekine ga Mercedes — ali sam vidjela čovjeka kojega sam
voljela spremna da postane ubojica mog sina!
Mercedes izgovori te riječi s toliko bola i glasom tako punim očaja da
se grof nije mogao suzdržati da ne zajeca.
Lav je bio ukroćen. Osvetnik je bio pobijeđen.
— Sto tražite od mene — reče on. — Da vaš sin ostane živ? E pa
dobro, on će živjeti!
Mercedes krikne, a Monte Christu navriješe dvije suze na oči, ali su
one gotovo u istom trenutku iščezle, jer je Bog bez sumnje poslao
nekog anđela da ih uzme, te dvije suze što su u očima Gospodnjim
vrijedile više nego najvredniji biser Guzarate i Ofira.
— O! — uzvikne ona uhvativši grofovu ruku i prinijevši je usnama
— o, hvala ti, Edmonde! Ipak si upravo onakav kakva sam te uvijek
sanjala, takav kakva sam te uvijek voljela. O, sada to mogu reći.
— Utoliko bolje — odgovori Monte Christo — jer više nećete moći
dugo voljeti jadnog Edmonda. Mrtvac će se vratiti u svoj grob, sablast
će se vratiti u mrak.
— Sto to govorite, Edmonde?
-—• Kažem da moram umrijeti, Mercedes, jer vi to tražite od mene.
— Umrijeti? Pa tko je to rekao? Tko je to rekao? Odakle vam dolaze
te misli o smrti?
— Pa valjda ne pretpostavljate da bih nakon jedne javne uvrede nane­
sene pred čitavom dvoranom, u prisutnosti vaših prijatelja i prijatelja
vašeg sina, uvrede koju mi je nanijelo jedno dijete koje će se dičiti
Grof Monte Christo

mojim praštanjem kao svojom pobjedom, ne pretpostavljate valjda

da ću nakon toga ma samo jedan trenutak htjeti živjeti. Ono što sam
poslije vas najviše volio, Mercedes, to sam ja sam, to je moje dostojan­
stvo, ili bolje reći snaga koja me je činila nadmoćnim drugim ljudima.
Ta snaga bila je moj život. Vi ste je slomili jednom svojom riječju, i
zato ja umirem.
— Ali do dvoboja neće doći, Edmonde, jer ste oprostili.
— Doći će do dvoboja, gospođo — reče svečanim glasom Monte
Christo — samo će umjesto krvi vašeg sina, koja je trebala natopiti
zemlju, poteći moja krv.
Mercedes glasno krikne i poleti prema Monte Christu, ali se odje­
dnom zaustavi.
— Edmonde — reče — postoji Bog nad nama, budući da vi živite,
budući da sam vas ponovno vidjela, i ja se uzdajem u njega iz svega
srca. Očekujem njegovu pomoć, uzdam se u vašu riječ. Vi ste rekli da
će moj sin živjeti, zar ne?
— Da, on će živjeti, gospođo — reče Monte Christo — začuđen što je
Mercedes njegovu herojsku žrtvu primila bez ikakvog drugog uzvika,
bez iznenađenja.
Mercedes pruži grofu ruku.
— Edmonde — reče ona dok su joj suze vlažile oči kojima je gledala
onoga kome je govorila — kako je to lijepo od vas, kako je plemenito
to što ste sada učinili, kako je uzvišeno imati samilosti prema jednoj
jadnoj ženi koja je došla pred vas uvjerena da nema nikakvih izgleda
da se ispune njene nade. Jao, ja sam ostarjela, više od boli nego od
godina, i ne mogu ni smiješkom ni pogledom podsjetiti svog Edmonda
na onu Mercedes koju je nekada znao satima promatrati. Ah, Edmon­
de, rekla sam vam da sam mnogo propatila, i sad vam to ponavljam.
Žalosno je vidjeti kako vam je prošao život i da vam u sjećanju nije
ostala ni jedna jedina radost, da niste sačuvali ni jednu jedinu nadu.
Ali to je samo dokaz da se ne svršava sve na zemlji. Ne, ne svršava se
sve, ja to osjećam po onome što mi je još ostalo u srcu. O, ponavljam
vam, Edmonde, lijepo, plemenito, uzvišeno je oprostiti ovako kao što
ste vi oprostili.
— Vi to kažete, Mercedes, a što biste tek rekli kad biste znali veli­
činu žrtve koju sam učinio? Zamislite da je Vrhovni gospodar, pošto
je stvorio svijet i pošto je oplodio kaos, zastao na trećini puta da bi
uštedio jednom anđelu suze koje će zbog naših grijeha jednog dana
poteći iz njegovih besmrtnih očiju, zamislite da je Bog, pošto je sve
pripremio, sve oplodio, u času kad je trebalo da se zadivi nad svojim
 Treća knjiga

djelom, da je u tom trenutku ugasio sunce i gurnuo nogom svijet u

vječnu noć, zamislite to pa ćete imati predodžbu, ili ne, još uvijek
nećete moći imati pravu predodžbu o tome koliko gubimo što gubimo
život u ovome času.
Mercedes pogleda grofa s izrazom lica koji je pokazivao u isti mah i
njeno čuđenje, i njeno divljenje, i njenu zahvalnost.
Monte Christo nasloni čelo na svoje užarene ruke, kao da mu čelo više
ne može samo podnijeti teret njegovih misli.
— Edmonde — reče Mercedes — još vam samo nešto imam reći.
Grof se gorko osmjehne.
— Edmonde — nastavi ona — vidjet ćete, mada je moje čelo postalo
blijedo, mada moje oči više nisu sjajne, mada je nestalo moje ljepote,
i mada, naposljetku, Mercedes po crtama lica više nije nalik na samu
sebe, vidjet ćete da je moje srce uvijek ostalo isto. Vidjela sam vas
ponovno, i uvjerila se da ste isto tako plemeniti i isto tako veliki kao
što ste bili nekada... Zbogom, Edmonde, zbogom i hvala!
Ali grof ne odgovori.
Mercedes otvori vrata radne sobe i iščezne prije nego što se on trgnuo
iz bolnog i dubokog razmišljanja u koje je bio utonuo zbog gubitka
svoje osvete.
Na Domu invalida otkucavalo je jedan sat kad je grof Monte Christo,
začuvši buku kočije što se odnoseći gospođu de Morcerf kotrljala po
pločniku Elizejskih poljana, podigao glavu.
— Ah, bezumniče — reče on samom sebi — zašto nisi onoga dana kad
si odlučio da ćeš se osvetiti iščupao svoje srce!
Grof Monte Christo

13. Dvoboj
Kad je Mercedes otišla, kod Monte Christa sve je utonulo u tamu.
Njegove misli su stale, u njemu i oko njega. Njegov je energični duh
zaspao poput tijela iscrpljenog od umora.
»Sto?« — govorio je samom sebi, dok su svjetiljka i svijeće tužno dogo­
rijevale a sluge nestrpljivo čekale u predsoblju. »Sto?« — Zar se zgrada
koju sam tako polagano gradio i podigao s toliko muke i brige srušila od
jednog jedinog udarca, od jedne jedine riječi, od jednog jedinog daška?
Što? Zar će ono moje ja za koje sam smatrao da je nešto, ono moje ja
na koje sam tako ponosan, ono moje ja koje sam vidio kako je bilo tako
sitno u ćeliji tvrđave If i koje sam znao učiniti tako velikim, zar će to
moje ja biti sutra šaka prašine? Ne! Ja uopće ne plačem nad smrću tijela:
zar uništenje života ne znači smirenje kojemu sve teži, za kojim uzdiše
svaki nesretnik, zar to smirenje ne znači ono mirovanje materije za kojim
sam tako dugo čeznuo, prema kojem sam se uputio bolnim putem gladi,
kad se Faria pojavio u mojoj ćeliji? Što predstavlja za mene smrt? Jedan
stupanj više u smirenju, a možda dva stupnja više u tišini. Ne, ne plačem
zbog života, već zbog toga što propadaju moji tako polagano izrađivani i
tako uporno ostvarivani planovi. Providnost, za koju sam vjerovao da mi
je sklona, ona je, dakle, protiv njih. Bog, dakle, neće da se oni ostvare!
Taj teret koji sam uzeo na sebe, koji je težak gotovo kao jedan svijet i
za koji sam mislio da ću ga moći nositi do kraja, taj je teret odgovarao
mojoj želi, ali ne i mojoj snazi, mojoj volji, ali ne i mojoj moći, i ja ću
ga morati spustiti jedva dospjevši na polovicu svog puta. Oh, zar ću
opet postati fatalist, i to ja koji sam nakon četrnaest godina očajanja i
deset godina nade pomislio da sam čedo Providnosti.
A sve to, Bože moj, zato što je moje srce, za koje sam vjerovao da je
umrlo, samo zamrlo, zato što se ono probudilo, što je zakucalo, zato
što sam popustio pod bolnim udarcima koje je u dubini mojih grudi
izazvao glas jedne žene.
 Treća Knjiga

— Međutim — nastavi grof udubljujući se sve više i više u predviđa­

nje o toj strašnoj sutrašnjici koju je prihvatila Mercedes — međutim,
nemoguće je da je ta žena, tako plemenita srca, pristala iz egoizma da
se dam ubiti, ja koji sam pun životne snagel Nemoguće je da je dotle
dotjerala u svojoj materinskoj ljubavi, ili bolje reći, u materinskom
ludilu! Ima krijeposti koje, kad prevrše mjeru, postaju zločin. Ne, ona
će izmisliti nekakav patetičan prizor, ona će doći da se baci između
mačeva, i ono što je ovdje bilo uzvišeno, bit će tamo smiješno.
I tu se grofovo čelo zarumeni od ponosa.
»Smiješno«, ponovi on, »i to smiješno pogodit će mene... Ja, pa smije­
šan! To ne! Radije ću umrijeti.«
Preuveličavajući tako unaprijed loše izglede za sutra, na koje je sam
sebe osudio kad je obećao ženi da će poštedjeti život njezina sina, grof
nastavi govoriti samome sebi:
»Glupost! Glupost! Glupost! Čemu da budem toliko plemenit da se
kao nepomična meta postavim pred kuburu tog mladića? Nikad on
neće povjerovati da je moja smrt samoubojstvo, a ipak je važno za
čast uspomena na mene... (to uopće nije taština, o ne, Bože moj, to je
samo opravdani ponos), važno je za čast uspomene na mene da ljudi
znaju da sam ja sam pristao na to, svojom voljom, svojom slobodnom
odlukom, da zaustavim svoju ruku koju sam već podigao da opalim, i
da sam tom rukom, tako snažno naoružanom protiv drugih, pogodio
samoga sebe. To je potrebno i to ću učiniti.
Nato uzme pero, izvuče iz tajnog pretinca svog pisaćeg stola jedan pa­
pir i na dnu tog papira, koji nije bio ništa drugo nego njegova oporuka
koju je napravio nakon dolaska u Pariz, napiše neku vrstu dodatka u
kojem je objasnio svoju smrt onima koji je ne bi sami razumjeli.
»Činim to, Bože moj«, reće on s očima podignutim prema nebu, »tebi
u čast, a i sebi. Već se deset godina smatram, moj Bože, tvojim osve­
tnikom, pa ne treba da drugi, koji su hulje poput ovog Morcerfa, ne
treba da jedan Danglars i jedan Villefort, ne treba konačno da i sam
taj Morcerf pomisli da ga je slučaj oslobodio njegova neprijatelja.
Neka, naprotiv, znaju da je odluka Providnosti, koja je već odredila
njihovu kaznu, izmijenjena jedino snagom moje volje, da ih kazna,
koju su izbjegli na zemlji, čeka na drugom svijetu, i da su ovovremen-
sku kaznu zamijenili kaznom u vječnosti.«
Dok su njegove misli lebdjele u tim mračnim neizvjesnostima, u tom
ružnom snu čovjeka koji se probudio od bola, danje svjetlo pojavilo
se na prozorima i osvijetlilo u njegovim rukama blijedoplavi papir na
kojem je zapisao to posljednje opravdanje Providnosti.
Grof Monte Christo

Bilo je pet sati ujutro.

Najednom mu dopre do uha neki lagan šum. Monte Christu se učini
kao da je čuo neki prigušen uzdah. On okrene glavu, pogleda oko
sebe, ali nije vidio nikoga. Međutim, šum se ponovno začu, i to do­
voljno jasno da je sumnja postala sigurna.
Tada se grof digne, otvori lagano vrata salona i u naslonjaču opazi Haj-
deju; ruke su joj visile, a njena lijepa blijeda glava bila je zabačena
unatrag. Smjestila se nasuprot vrata, tako da ne bi mogao izići a da
je ne vidi, ali ju je san, koji je tako moćan kod mladih ljudi, prevario
nakon umora od tako duga nespavanja.
Šum vrata koja su se otvorila nije mogao probuditi Hajdeju iz njena sna.
Monte Christo ju je gledao pogledom punim nježnosti i tuge.
— Ona se sjetila da ima sina — reče on — a ja sam zaboravio da imam
kćerku!
A onda tužno odmahne glavom i reče:
— Jadna Hajdeja! Htjela me je vidjeti, htjela je sa mnom govoriti,
bojala se ili je slutila nešto... Oh! Ne mogu otići a da se s njom ne
oprostim, ne mogu umrijeti a da se nekome ne povjerim.
I on se tiho vrati na svoje mjesto i napiše ispod prvih redaka:
»Ostavljam Maksimilijanu Morrelu, kolonijalnom kapetanu i sinu mog
nekadašnjeg poslodavca Pierrea Morrela, brodovlasnika iz Marseillea,
svotu od dvadeset milijuna, od koje će on jedan dio ponuditi svojoj
sestri Juliji i svom šurjaku Emanuelu, ako ne smatra da bi to bogatstvo
moglo naškoditi njihovoj sreći. Ovih dvadeset milijuna zakopano je u
mojoj pećini na otoku Monte Christu, čiju tajnu zna Bertuccio.
Ako je njegovo srce slobodno i ako se hoće oženiti Hajdejom, kćer­
kom Ali-paše janjinskog, koju sam odgojio s očinskom ljubavlju i koja
je mene voljela nježnošću prave kćeri, on će ispuniti, neću reći moju
posljednju volju, nego moju posljednju želju.
Po ovoj oporuci Hajdeja je nasljednica ostalog mog imutka koji čine
zemlje, godišnji prihodi od glavnica uloženih u Engleskoj, Austriji i
Nizozemskoj, namještaj u različitim mojim palačama i kućama, i koji,
kad se oduzmu ovih dvadeset milijuna kao i različite baštine namije­
njene mojim slugama, može iznositi još oko šezdeset milijuna.«
Upravo kad je ispisao posljednje riječi, začu se jedan krik iza njega i
njemu ispade pero iz ruke.
— Hajdeja — reče — vi ste čitali?
Doista, mlada žena, koju je probudilo sunčevo svjetlo što je palo na
njene trepavice, bila je ustala i približila se grofu a da se njeni lagani
koraci, prigušeni osim toga sagovima, nisu mogli čuti.
 Treća knjiga

— O, moj gospodaru — reče ona sklopivši ruke — zašto vi to pišete

u ovo vrijeme? Zašto mi ostavljate sve svoje bogatstvo, gospodaru? Vi
me napuštate?
— Odlazim na put, anđele dragi — reče Monte Christo s izrazom
beskrajne tuge i nježnosti — i ako mi se dogodi kakva nesreća...
Grof zastane.
— Pa što onda? — zapita djevojka nekim gotovo zapovjedničkim gla­
som koji dotad nije poznavao i od koga je zadrhtao.
— Sto onda? Ako mi se dogodi nesreća — nastavi Monte Christo
— hoću da moja kći bude sretna.
Hajdeja potrese glavom i žalosno se osmjehne.
— Vi mislite na smrt, gospodaru — reče ona.
— To je spasonosna misao, dijete moje, rekao je Le Sage.
— E pa dobro! Ako vi umrete — reče ona — ostavite svoj imutak
drugima, jer ako vi umrete... meni neće biti potrebno ništa.
I ona uze papir, podere ga na četiri komada, koje baci nasred salona.
Zatim, pošto je ta odlučnost, neobična za jednu robinju, iscrpla sve
njene snage, ona padne na pod, ali ovaj puta nije je oborio san, već je
pala u nesvijest.
Monte Christo se nagne nad nju, podigne je na svoje ruke, i videći to
lijepo lice posve blijedo, videći te lijepe oči zatvorene, to lijepo tijelo
nepomično i opušteno, prvi put dođe na pomisao da ga ona možda
voli drukčije nego što jedna kći voli svoga oca.
— Jao — promrsi on potpuno obeshrabreno — pa ja sam još mogao
biti sretan!
Zatim odnese Hajdeju do njene odaje i preda je, još uvijek onesvije-
štenu, na ruke njenih sobarica, a onda se vrati u svoj kabinet, oprezno
zatvori vrata za sobom i prepiše poderanu oporuku.
Upravo kad je završavao, začu se buka jedne kočije koja je ušla u dvo­
rište. Monte Christo priđe prozoru i vidje Maksimilijana i Emanuela
kako izlaze iz kočije.
— Dobro — reče on. — Vrijeme je! — I on zapečati svoju oporuku
trostrukim pečatom.
Nekoliko trenutaka kasnije začuje šum koraka u salonu, i ode sam
otvoriti vrata.
Morrel se pojavi na pragu.
Došao je dvadeset minuta prije dogovorenog vremena.
— Možda dolazim prerano, gospodine grofe — reče on — ali moram
vam iskreno priznati da nisam mogao ni oka stisnuti, a isto tako ni
Grof Monte Christo

dragi u kući. Bilo mi je potrebno da vidim koliko ste vi jaki i hrabri u

svom uvjerenju pa da se i sam umirim.
Monte Christa je tako dirnuo taj dokaz ljubavi da se nije mogao svla­
dati, pa umjesto da pruži ruku mladiću, on ispruži obje ruke te ga
zagrli.
— Morrele — reče mu ganutim glasom — ovo je divan dan za mene,
dan kad sam osjetio da me voli jedan čavjek kao što ste vi. Dobro ju­
tro, gospodine Emanuele. Vi dakle idete sa mnom, Maksimilijane?
— K vragu — reče mladi kapetan — pa zar ste sumnjali u to?
— Ali ako ja ipak nisam u pravu?
— Slušajte, ja sam vas promatrao jučer za sve vrijeme dok je trajao
onaj prizor u kojem ste bili izazvani, i razmišljao sam čitavu noć o va­
šem samopouzdanju, pa sam došao do zaključka da pravednost mora
biti na vašoj strani, ako se uopće može zaključiti po izrazu ljudskog
lica.
— Međutim, Morrele, Albert je vaš prijatelj.
— Samo obični poznanik, grofe.
— Upoznali ste se s njim onog istog dana kad ste upoznali i mene.
— Da, to je istina, ali, vidite, morali ste me podsjetiti na to da bih se
prisjetio.
— Hvala vam, Morrele — reče Monte Christo.
Tada ode do gonga i udari jedanput.
— Evo — reče Aliji, koji se pojavio gotovo u istom času — naredi da
se ovo odnese mom bilježniku. To je moja oporuka. Morrele. Kad ja
budem mrtav, pođite da je otvorite.
— Sto? — uzvikne Morrel. Vi da ćete umrijeti?
— Eh, pa nije li potrebno da čovjek sve predvidi, dragi prijatelju? Ali
što ste vi radili jučer nakon što ste se rastali sa mnom?
— Otišao sam Tortoniju, gdje sam, kako sam i očekivao, našao Beauc-
hampa i Chateau-Renauda. Priznajem vam da sam ih tražio.
— A zašto, kad je već sve bilo dogovoreno?
— Slušajte, grofe, ova je stvar ozbiljna i neizbježna.
— Pa zar ste vi sumnjali u to?
— Ne. Uvreda je bila nanesena javno, i o njoj već svi govore.
— Pa što ste onda htjeli?
— Što sam htio? Nadao sam se da ću ih nagovoriti da se izmijeni oru­
žje, da se umjesto kuburama borite mačevima. Kubura je slijepa.
— I je li vam to uspjelo? — zapita živo Monte Christo s gotovo nepri­
mjetnim bljeskom nade.
— Nije, jer je poznato kako ste vješt mačevalac.
 Treća Knjiga

— Gle! A tko me je odao?

— Učitelji mačevanja koje ste pobijedili.
— Prema tome, to vam nije pošlo za rukom?
— Oni su najodlučnije odbili.
— Morrele — reče na to grof — jeste li ikad vidjeli kako gađam iz
kubure?
— Nisam nikada.
— E pa dobro, još imamo vremena, hajde da vidite.
I Monte Christo uzme kubure koje je držao u ruci kad je ušla Mer­
cedes, i pošto je pričvrstio trefova keca na pločicu, u četiri uzastopna
hica probije sva tri trefova lista i peteljku.
Kod svakog hica Morrel je postajao sve bljeđi.
Pregledao je metke kojima je Monte Christo izvršio pothvat, i vidio
je da nisu veći od sačme.
— Pa to je strašno -— reče. — Pogledajte, Emanuele. Zatim se okrene
Monte Christu i nastavi:
— Grofe — reče — za ime Božje, nemojte ubiti Alberta! Nesretnik
ima majku!
— Tako je — reče Monte Christo — a ja je nemam. Te je riječi izgo­
vorio glasom od kojeg je Morrela prošla jeza.
— Vi ste izazvani, grofe.
— Razumije se, ali što hoćete time reći?
— Hoću reći da vi pucate prvi.
— Ja pucam prvi?
— Da, to sam postigao, ili bolje reći zatražio. Mi smo njima učinili
dovoljno ustupaka da oni nama učine ovaj.
— As koliko koraka?
— Dvadeset.
Preko grofovih usana preleti strašan smiješak.
— Morrele — reče — nemojte zaboraviti ono što ste upravo vidjeli.
— S obzirom na to — reče čovjek — računam jedino s time da će vaše
uzbuđenje spasiti Albertu život.
— Ja uzbuđen? — reče Monte Christo.
— Ili vaša plemenitost, prijatelju. Budući da tako sigurno gađate,
mogu vam reći nešto što bi izgledalo smiješno kad bih rekao nekome
drugom.
— Što to?
— Pogodite ga u ruku, ranite ga, ali ga nemojte ubiti.
— Morrele, slušajte što ću vam reći — reče grof. — Nije potrebno da
me nagovarate da poštedim gospodina de Morcerfa. Mogu vam reći
Grof Monte Christo

unaprijed da će gospodin de Morcerf biti u tolikoj mjeri pošteđen da

će se sa dva svoja prijatelja posve mirno vratiti kući, dok ću ja...
— Vi? Što ćete vi?
— O, sa mnom će biti drukčije, mene će odnijeti.
— Šta to govorite! — uzvikne Maksimilijan preneraženo.
— Tako je kako vam kažem, dragi moj Morrele. Gospodin de Morcerf
će me ubiti.
— Morrel pogleda grofa kao čovjeka koji više ništa ne razumije.
— Pa što se to s vama dogodilo od sinoć, grofe?
— Ono isto što se dogodilo i Bratu uoči bitke kod Filipe: vidio sam
sablast.
— I ta sablast?
— Ta mi je sablast, Morrele, rekla da sam dovoljno živio. Maksimilijan
i Emanuel se pogledaju. Monte Christo izvuče sat iz džepa.
— Pođimo — reče. — Sada je sedam sati i pet minuta, a sastanak je
dogovoren točno za sedam i pol.
Jedna kola čekala su već spremna i Monte Christo se popne u njih sa
svoja dva svjedoka.
Kad su prolazili hodnikom, Monte Christo se bio zaustavio da osluhne
pred vratima, i Maksimilijanu i Emanuelu koji su diskretno pošli ne­
koliko koraka dalje učini se da je uzdahom odgovorio na jedan jecaj.
Točno u osam sati bili su na ugovorenom mjestu.
— Evo nas — reče Morrel pruživši glavu kroz prozor na vratima koči­
je. — Stigli smo prvi.
— Gospodin će mi oprostiti — reče Baptistin, koji je s neopisivim
stahom pratio svog gospodara — ali čini mi se da ondje dalje, pod
drvećem, vidim neka kola.
— Monte Christo okretno iskoči iz kočije i pruži ruku Emanuelu i
Maksimilijanu pomažući im da siđu.
Maksimilijan zadrži grofovu ruku među svojim rukama.
— Evo ruke kakvu želim vidjeti u čovjeka koji svoj život povjerava
pravednosti svoje stvari.
— Doista — reče Emanuel — vidim dva mladića koji se šeću i kao
da čekaju.
— Monte Christo zadrži Morrela i zaostane s njim nekoliko koraka
iza njegova šurjaka.
— Maksimilijane — zapita ga — je li vaše srce slobodno? Morrel za­
čuđeno pogleda Monte Christa.
— Ja ne tražim da mi se povjeravate, dragi prijatelju, ja vas samo pi­
tam. Odgovorite sa da ili ne, to je sve što tražim od vas.
 Treća Knjiga

— Ja volim jednu djevojku, grofe.

— Jako je volite?
— Volim je više od svog života.
— Ah — uzdahne Monte Christo — onda mi se opet izjalovila jedna
nada.
Zatim, uzdahnuvši, promrmlja:
— Jadna Hajdeja!
— Doista, grofe — uzvikne Morrel — kad bih vas slabije poznavao,
pomislio bih da niste tako hrabri kao što jeste.
— I to zato što mislim na nekoga koga ću ostaviti, i što uzdišem? Ta
idite, Morrele, jedan vojnik kao što ste vi ipak bi morao znati bolje
ocijeniti što je hrabrost. Da li ja žalim za životom? Sto je meni, koji
sam dvadeset godina proveo između života i smrti, stalo do toga hoću
li živjeti ili umrijeti? Uostalom, budite bez brige, Morrele, ovu sla­
bost, ako je to uopće slabost, pokazujem jedino pred vama. Ja znam
da je život jedan salon iz kojega čovjek treba izaći pristojno, časno, a
to znači tek nakon što se sa svima pozdravio i poplaćao svoje dugove.
— E, tako se govori — reče Morrel. — Onda, jeste li ponijeli svoje
oružje.
— Ja? Zašto bih ga nosio? Nadam se da će ova gospoda donijeti svoje.
— Idem se raspitati — reče Morrel.
— Idite, ali ne upuštajte se ni u kakve pregovore, razumijete li?
— O, budite bez brige.
Morrel krene prema Beauchampu i Chateau-Renaudu, koji mu, vide-
ći ga gdje dolazi, pođu nekoliko koraka u susret.
Tri mladića se pozdraviše, ako već ne ljubazno onda svakako
pristojno.
— Oprostite, gospodo — reče Morrel — ali ja ne vidim gospodina de
Morcerfa.
— On nas je — odgovori Chateau-Renaud — jutros obavijestio da
ćemo se naći na mjestu dvoboja.
— Tako? — začudi se Morrel.
Beauchamp izvuče sat iz džepa.
— Osam sati i pet minuta — reče. — To još nije veliko zakašnjenje,
gospodine Morrel.
— O! — odgovori Maksimilijan —i sam imam namjeru to reći...
— Uostalom — upadne Chateau-Renaud — evo gdje dolaze jedna
kola.
I doista, jedna se kočija velikom brzinom približavala stazom što se
završavala na raskrižju gdje su se oni nalazili.
Grof Morite Christo

— Gospodo — reče Morrel — vi ste sigurno donijeli sa sobom ku­

bure. Gospodin Monte Christo se odriče prava da se posluži svojim
oružjem.
— Mi smo predvidjeli tu susretljivost grofa Monte Christa, gospodine
Morrel — odgovori Beauchamp — i zato sam ja donio oružje koje sam
kupio prije osam ili deset dana, kao da sam slutio da će mi trebati u
ovakvoj prilici. Kubure su još posve nove, i nitko još nije njima pucao.
Hoćete ih pogledati?_________________ ______________
— O! gospodine Beauchamp — reče Morrel naklonivši se — ako me
vi uvjeravate da gospodin de Morcerf ne poznaje to oružje, i sami
znate da je vaša riječ dovoljna.
— Gospodo — reče Chateau-Renaud — u ovim kolima nije se dove­
zao Morcerf već su to, bogami, Franz i Debray. I zaista, prema njima
su dolazila ta dva mladića.
— Sto vi radite ovdje? — reče Chateau-Renaud rukujući se s njima.
— Kakav vas slučaj donosi?
— Dolazimo zato •— reče Debray — što nas je Albert jutros zamolio
da dođemo ovamo.
Beauchamp i Chateau-Renaud se začuđeno pogledaju.
— Gospodo — reče Morrel — mislim da znam o čemu se radi.
— O čemu?
— Jučer prijepodne primio sam pismo gospodina de Morcerfa, koji
me molio da dođem u Operu.
— I ja sam ga dobio — reče Debray.
— I ja — reče Franz.
— I mi — rekoše Chateau-Renaud i Beauchamp.
— Želio je da budete prisutni kad izazove grofa — reče Morrel — pa
sada želi da prisustvujete dvoboju.
— Da — rekoše mladi ljudi — tako je, gospodine Maksimilijane, vi
ste po svoj prilici točno pogodili.
— Ali uza sve to — promrmlja Chateau-Renaud — Albert ne dolazi,
sada kasni deset minuta.
— Evo ga — reče Beauchamp — dolazi na konju. Gledajte kako samo
juri. A za njim je njegov sluga.
— Koje li nerazboritosti — reče Chateau-Renaud — doći na konju na
dvoboj kuburama1. A tako sam ga lijepo savjetovao!
— A osim toga, pogledajte — reče Beauchamp — dolazi s otvorenim
kaputom, bijelim prslukom i visokim ovratnikom. Trebalo je još samo
da nacrta metu na trbuhu; to bi bilo mnogo jednostavnije, i prije bi
bilo gotovo.
 Treća knjiga

Za to vrijeme Albert je stigao na deset koraka od skupine koju je či­

nilo tih pet mladića. Zaustavio je konja, skočio na zemlju i bacio uzde
slugi u ruke.
Prišao je k njima.
Bio je blijed, oči su mu bile crvene i natekle. Bilo je očito da čitavu
noć ni oka nije sklopio.
Njegovo je lice imalo neki izraz tužne ozbiljnosti, koji mu je bio
svojstven.
— Hvala vam, gospodo — reče — što ste bili tako dobri da ste se
odazvali mom pozivu. Vjerujte mi da sam vam neobično zahvalan na
tom znaku prijateljstva.
Kad je Morcerf prišao, Morrel se odmakao za desetak koraka i sada
je stajao po strani.
— Hvala i vama, gospodine Morrel — reče Albert. — Dođite ovamo,
nećete biti suvišni.
— Gospodine — reče Maksimilijan — vi možda ne znate da sam ja
svjedok gospodina Monte Christa?
— Nisam bio siguran u to, ali sam pretpostavljao. No, utoliko bolje,
jer što bude više časnih ljudi, to ću biti zadovoljniji.
— Gospodine Morrel — reče Chateau-Renaud — možete javiti go­
spodinu grofu Monte Christu da je gospodin de Morcerf stigao i da
mu stojimo na raspolaganju.
Morrel se okrene da izvrši što mu je rečeno.
Beauchamp priđe kolima da izvadi kutiju s kuburama.
— Samo trenutak, gospodo — reče Albert. — Htio bih reći nekoliko
riječi gospodinu grofu Monte Christu.
— Nasamo? — zapita Morrel.
— Ne, gospodine, nego pred svima.
Albertovi svjedoci se začuđeno zgledaju. Franz i Debray izmijeniše
šapatom nekoliko riječi, a Morrel, veseo zbog tog neočekivanog doga­
đaja, pođe po grofa, koji je s Emanuelom šetao drvoredom uz cestu.
— Sto hoće od mene? — zapita Monte Christo.
— Ne znam, ali želi govoriti s vama.
— Oh — reče Monte Christo — neka ne kuša Boga nekom novom
uvredom!
— Ne vjerujem da bi imao takve namjere — reče Morrel.
Grof pođe u pratnji Maksimilijana i Emanuela. Njegovo mirno i oza­
reno lice bilo je u čudnom kontrastu s uzrujanim licem mladića koji
mu je dolazio u susret, u pratnji četvorice mladih ljudi.
— Gospodo — reče Albert — priđite. Želim da vam ne izmakne ni
Grof Monte Christo

jedna riječ od onoga što ću imati čast reći gospodinu grofu Monte
Christu. Jer to što ću imati čast reći mu trebate ponoviti svakome tko
bude htio slušati, ma kako neobične vam izgledale moje riječi.
— Ja vas slušam, gospodine — reče grof.
— Gospodine — počne Albert glasom koji je u početku podrhtavao,
ali je kod svake riječi postajao sve sigurniji — ja sam vas pozvao na
odgovornost što ste iznijeli na javu neke postupke gospodina de Mor-
cerfa u Epiru, jer sam, ma kolika bila krivnja gospodina de Morcerfa,
smatrao da nemate pravo kažnjavati ga.
Ako vam se sada tako spremno ispričavam, ne činim to zato što je
Fernand Mondego izdao Ali-pašu, nego zato što je ribar Fernand izdao
vas, i činim to zbog neviđenih nesreća koje ste vi zbog te izdaje pretr-
nifdi T zntn kažem zato iziavliuiem nred svima: da eosnodine. imali
JTJ ~ ' ---------- -------------1-------- ---- J ' - j —J X ............ ......... ......./ O ' 1" >

ste pravo osvetiti se mom ocu, i ja, njegov sin, izražavam vam svoju
zahvalnost što mu se niste još gore osvetili.
Da je grom udario među ljude koji su promatrali taj neočekivani pri­
zor, ne bi ih više začudio nego ta Albertova izjava.
Što se tiče Monte Christa, njegove se oči polako digoše prema nebu
s izrazom beskrajne zahvalnosti. On se nije mogao dovoljno načuditi
kako se žestoka narav tog mladića, čiju je hrabrost upoznao među
rimskim razbojnicima, mogla pomiriti s tim iznenadnim poniženjem.
Zato je odmah naslutio da je Mercedes utjecala na svog sina i shvatio
da se njeno plemenito srce nije usprotivilo žrtvi za koju je unaprijed
znala da je nepotrebna.
— A sada, gospodine — reče Albert — ako smatrate da vam je ova
moja isprika dovoljna, molim vas da mi pružite ruku. Poslije vrline
nepogrešivosti, te tako rijetke vrline koja je, čini se, jedna od vrlina
kojima se vi odlikujete, najveća je, po mom mišljenju, vrlina čovjeka
koji je u stanju priznati svoju pogrešku. A u ovom slučaju jedino ja to
trebam priznati. Ja sam postupao dobro u očima ljudi, ali vi ste po­
stupali dobro u očima Božjim. Jedino je anđeo mogao spasiti od smrti
jednoga od nas, i anđeo je sišao s neba, ako već ne zato da nas učini
prijateljima, jer to je na žalost sudbina učinila nemogućim, onda bar
ljudima koji se uzajamno poštuju.
Monte Christo, vlažnih očiju, uzbibanih grudi i poluotvorenih usta,
pruži Albertu ruku, koju je mladić uhvatio i stisnuo s osjećajem koji
je bio nalik na užas ispunjen poštovanjem.
— Gospodo — reče on — gospodin Monte Christo je imao dobrotu
da primi moju ispriku. Ja sam prema njemu postupio nepromišljeno,
a nepromišljenost je loš savjetnik, i ja sam loše postupio. Sada je moja
 Treća knjiga

pogreška ispravljena. Nadam se da me ljudi neće smatrati kukavicom

zato što sam učinio ono što mi je savjest nalagala. Ali bude li tkogod
u zabludi u tom pogledu — doda mladi čovjek ponosno digavši glavu
kao da izaziva na dvoboj i prijatelje i neprijatelje —ja ću se u svakom
slučaju pobrinuti da ispravim njegovo mišljenje.
— Pa što se to noćas dogodilo? — zapita Beauchamp Chateau-Renau-
da. — Čini mi se da mi tu igramo neku žalosnu ulogu.
— Doista, to što je Albert upravo učinio ili je vrlo kukavno ili vrlo
plemenito — odgovori barun.
— Ah, recite — zapita Debray Franza — što to treba značiti? Je li to
moguće? Grof Monte Christo obeščašćuje gospodina de Morcerfa, a
njegov mu sin daje za pravol Kad bi u mojoj obitelji bilo i deset Janji-
na, ja bih smatrao svojom dužnošću da učinim samo jedno, to jest da
se pobijem deset puta.
Međutim Monte Christo, pognute glave, nemoćno spuštenih ruku,
slomljen pod teretom uspomena na sve što je proživio u dvadeset
četiri godine, nije mislio ni na Alberta, ni na Beauchampa, ni na Cha-
teau-Renauda, ni na bilo koga od ljudi što su se ovdje nalazili. Mislio
je na tu hrabru ženu koja je došla k njemu zatražiti od njega da poštedi
život njenom sinu, i kojoj je on ponudio svoj život, ali ga je ona spasila
strašnim priznanjem jedne obiteljske tajne koja je u stanju zauvijek
ubiti u mladiću osjećaj sinovskog poštovanja.
— I to je sama Providnost! -— promrmlja on. — Ah, tek sam od danas
potpuno uvjeren da vršim Božje poslanje.
Grof Monte Christo

14. Mati i sin

Grof Monte Christo oprosti se od petorice mladića s dostojanstvenim
i melankoličnim smiješkom, i popne se s Maksimilijanom i Emanue-
lom u svoju kočiju.
Albert, Beauchamp i Chateau-Renaud ostadoše sami na mjestu gdje
je trebao biti dvoboj.
Mladić pogleda svoja dva svjedoka pogledom koji doduše nije bio bo­
jažljiv ali koji kao da je pitao što oni misle o ovome što se dogodilo.
— Bogami, dragi prijatelju — prvi progovori Beauchamp, bilo zato što
je bio tankoćutniji od drugih ili bar zato što se pretvarao da je tanko-
ćutniji — dopustite da vam čestitam: ovo je doista neočekivan rasplet
jedne veoma neugodne stvari.
Albert je šutio, utonuo u svoja razmišljanja, a Chateau-Renaud, ne
znajući što da kaže, lupkao je svojim štapićem po čizmama.
— Hoćemo li krenuti? — zapita konačno nakon te neugodne šutnje.
— Kako god hoćete — odgovori Beauchamp. — Dopustite mi samo
da čestitam gospodinu de Morcerfu. — On je danas dokazao tako
vitešku plemenitost... plemenitost koja je tako rijetka:
— Oh, da — reče Chateau-Renaud.
— Doista je predivno — nastavi Beauchamp — kad čovjek može tako
vladati sobom!
— Sasvim sigurno. Ja na primjer, ja bih za to bio nesposoban — reče
Chateau-Renaud s hladnoćom koja je govorila više nego same riječi.
— Gospodo — prekine ih Albert — mislim da vi niste shvatili da se
između gospodina Monte Christa i mene dogodilo nešto tako ozbiljno...
— Dakako, dakako — upadne mu u riječ Beauchamp — ali naše dan­
gube neće biti u stanju shvatiti vaš heroizam i vi ćete im prije ili kasni­
je morati objašnjavati s odlučnošću koja baš neće pogodovati vašem
tjelesnom zdravlju i duljini vašeg života. Hoćete li da vam dam jedan
savjet, prijatelju? Otputujte u Napulj, u Haag ili Petrograd, u te mirne
 Treća knjiga

zemlje gdje su ljudi mnogo razboritiji u pitanjima časti nego usijane

glave u Parizu. Kad jednom budete tamo, naučite dobro nišaniti ku­
burom i još bolje udarati mačem. Nastojte da se na vas toliko zaboravi
da se za nekoliko godina možete spokojno vratiti u Francusku, ili da u
pogledu tih akademskih vještina steknete poštovanje kojim ćete sebi
izboriti mir. Zar ne, gospodine Chateau-Renaud, da imam pravo?
— Da, potpuno se slažem s vama — reče plemić — jer ništa ne dovo­
di do tako ozbiljnih dvoboja kao jedan dvoboj bez rezultata.
— Hvala vam, gospodo — odgovori Albert s hladnim smiješkom. —
Poslušat ću vaš savjet, i to ne zato što ste mi ga dali, već zato što sam
i sam imao namjeru otići iz Francuske. Isto tako vam zahvaljujem na
usluzi koju ste mi učinili kao svjedoci. Ona će ostati urezana duboko
u mom srcu, jer poslije riječi koje sam upravo od vas čuo više se ne
sjećam ničega osim nje.
Chateau-Renaud i Beauchamp se pogledaju. Albertove su ih se riječi
jednako dojmile, a glas kojim im se Morcerf zahvalio bio je tako odlučan
da bi se svi našli u neugodnom položaju da se taj razgovor nastavio.
— Zbogom, Alberte — reče odjednom Beauchamp pruživši nehajno
ruku mladiću, koji je, kako se činilo, još uvijek bio obuzet svojom
letargijom.
I doista, on kao da uopće nije primijetio tu ruku što mu je bila pružena.
— Zbogom — reče tada i Chateau-Renaud pozdravivši mladića de­
snom rukom, dok je u lijevoj držao svoj mali štap.
Albertove usne promrmljaše gotovo nerazumljivo: Zbogom! Ali je
njegov pogled bio rječitiji, u njemu je bila sadržana čitava jedna poe­
ma suzdržane srdžbe, ponosnog prijezira i plemenitog gnušanja.
Kad su se njegova dva svjedoka popela u kočiju, on je još neko vrijeme
ostao tako nepomičan i obuzet tugom, a onda odjednom odveže svog
konja čije je uzde sluga bio privezao za jedno malo stablo, okretno
skoči u sedlo i u kasu krene prema Parizu. Četvrt sata kasnije vratio
se u kuću u Ulici Helder.
Dok je silazio s konja, učini mu se da je iza zastora grofove spavaće
sobe primijetio blijedo lice svog oca. Albert, uzdahnuvši, okrene glavu
i uđe u zgradu na dnu dvorišta koja je bila njegov stan.
Ušavši u stan, on baci pogled na sve ono bogatstvo koje mu je još
od djetinjstva činilo život tako blagim i sretnim. Još jednom pogleda
svoje slike: likovi na njima kao da su mu se smiješili, a pejzaži kao da
su bili oživljeni živim bojama.
Zatim izvadi iz hrastova okvira portret svoje majke, savije ga, a okvir
u kojem je slika bila ostavi crn i prazan.
Grof Monte Christo

Onda stavi na mjesto svoje lijepo tursko oružje, svoje lijepe engleske
puške, vaze od japanskog porculana, umjetnički izrađene bronce, s
potpisom Feucheresa ili Baryea; pregleda ormare i stavi ključ u svaki
od njih, istrese u jednu ladicu svog sekretera, koji je ostavio otvoren,
sav novac što ga je imao u džepu i stavi uza nj sav onaj nakit kojega
su bile pune njegove kupe, kutije i police; napravi točan popis svih
stvari i ostavi ga na najvidljivijem mjestu na stolu, nakon što je skinuo
s njega sve knjige i papire kojima je bio pretrpan.
Čim se dao na taj posao, njegov je sluga, usprkos Albertovu naređenju
da ga ostavi sama, ušao u sobu.
— Sto hoćete? — zapita ga prije žalosnim nego ljutitim glasom.
— Oprostite, gospodine — reče sobar. — Gospodin mi je doduše
zabranio da ga uznemirujem, ali pozvao me je gospodin de Morcerf.
— Pa što onda? — zapita Albert.
— Nisam htio otići gospodinu grofu dok ne čujem što će mi gospodin
zapovjediti.
— Zašto to?
— Zato što gospodin grof sigurno zna da sam ja pratio gospodina na
mjesto dvoboja.
— To je vjerojatno — reče Albert.
I ako me on zove, zove me sigurno zato da me pita što se tamo dogo­
dilo. Sto mu trebam odgovoriti?
— Kažite mu istinu.
— Da mu kažem da do dvoboja nije došlo?
— Kažite da sam se ja ispričao gospodinu grofu Monte Christu. A
sad idite.
Sobar se nakloni i izađe.
Na to Albert stane popisivati stvari.
Upravo kad je s time bio pri kraju, njegovu pažnju privuče topot konj­
skih koraka u dvorištu i kotrljanje kotača od kojeg su se zatresla stakla
na prozorima. On priđe prozoru i vidje svog oca kako se popeo u
kočiju i izašao.
Čim su se ulazna vrata zatvorila za grofom, Albert se uputi u odaje
svoje majke, i kako tu nije bilo nikoga da ga najavi, on upadne nena­
javljen u njenu spavaću sobu. Zaustavio se na pragu, srca ispunjenog
bolom od onoga što je vidio i od onoga što je slutio da se dogodilo.
Kao da je ista duša pokretala njihova dva tijela, Mercedes je radila u
svojim odajama ono što je Albert upravo učinio kod sebe.
Sve je bilo sređeno: čipke, nakit, drago kamenje, rublje i novac "bili su
složeni u ladicama koje je grofica pažljivo zaključala, i skupila ključeve.
 Treća knjiga

Albert je primijetio sve te pripreme, shvatio je što one znače i uzvi-

knuvši: Majko! bacio joj se oko vrata.
Slikar koji bi uspio prikazati izražaj njihova lica sigurno bi napravio
lijepu sliku.
Ustvari, sve te pripreme za izvršenje jedne važne odluke, kojih se Al­
bert nije nimalo plašio dok ih je sam vršio, prestrašile su ga sada kad
se radilo o njegovoj majci.
— Sto to radite? — zapita on.
— A što ste vi dosad radili? — odgovori ona.
— Oh, majko — uzvikne Albert, tako uzbuđen da nije nalazio riječi
— s vama nije isto što i sa mnom. Ne, vi ne možete donijeti odluku
kakvu sam ja donio, jer ja sam vam upravo došao reći da se opraštam
s vašom kućom... i s vama.
— Ja također odlazim, Alberte — odgovori Mercedes. — I vjerovala
sam, priznajem, da će me moj sin pratiti. Jesam li se prevarila?
— Majko — na to će Albert odlučno —ja ne mogu dopustiti da dijeliš
sudbinu koju sam ja sebi namijenio. Ja ću morati od sada živjeti bez
imena i bez imutka. Da bih naučio kako se živi tim teškim životom,
morat ću od nekog prijatelja posuditi novac za kruh koji ću jesti dok
ga ne naučim sam zarađivati. I zato ću, dobra moja majko, od vas otići
Franzu i zamoliti ga da mi posudi ono malo novca koliko sam sračunao
da mi je potrebno za život.
— Zar ti, jadno moje dijete — uzvikne Mercedes — ti da trpiš bijedu,
ti da gladuješ! O, ne govori mi to, jer ćeš me navesti da odustanem
od svoje odluke.
— Ali ja neću odustati od svoje, majko — odvrati Albert. — Ja sam
mlad, ja sam jak, a mislim da sam i hrabar. A od jučer znam što može
postići ljudska volja. Ima ljudi koji su toliko pretrpjeli, pa ne samo da
nisu umrli već su sagradili novu sreću na ruševinama one sreće koju
im je obećalo nebo, na razvalinama nada koje im je Bog dao! Znam
da ima i takvih ljudi, jer sam ih vidio. Znam da su se s dna ponora u
koji su ih gurnuli njihovi neprijatelji uzdigli s toliko snage i slave da
su nadvladali onoga koji ih je nekada bio pobijedio i osvetili mu se
strmoglavivši ga u ponor. Ne, majko, ja sam od danas raskinuo s pro­
šlošću, ja više ništa ne prihvaćam od nje, pa čak ni ime, jer vaš sin, vi
to razumijete, majko, zar ne, vaš sin ne može nositi ime čovjeka koji
se mora crvenjeti pred drugim čovjekom!
— Alberte, dijete moje — reče Mercedes — kad bi mi srce bilo jače,
ja bih ti i sama dala taj savjet. Ali tebi je savjest rekla ono što ti moj
glas nije mogao reći. Poslušaj svoju savjest, sine. Imao si prijatelje,
Grof Monte Christo

Alberte, i sada raskrsti s njima, ali te zaklinjem da ne očajavaš! U tvo­

jim godinama život je još uvijek lijep, dragi Alberte, jer tebi su jedva
dvadeset dvije godine. A budući da je jednom srcu tako čistom kao
što je tvoje potrebno ime bez ljage, uzmi ime mog oca, koji se zvao
Herrera. Ja te poznajem, Alberte, i znam da ćeš, ma kojim životnim
putem krenuo, to ime ubrzo učiniti slavnim. A tada, prijatelju, tada
se vrati među ljude sa sjajem koji će biti još veći zbog nesreća što si ih
proživio. A ako sudbina i ne bude htjela da bude tako, usprkos mojim
predviđanjima, ostavi mi barem tu nadu koja će mi od sada biti jedina
misao, jer ja više nemam budućnosti, i moj grob počinje na pragu ove
kuće.
— Učinit ću kako želite, majko — reče mladić — i vjerujem da će
se ispuniti vaša nada, jer ne vjerujem da će nas progoniti srdžba Bo­
žja, vas tako čistu a mene tako nevina. Ali kad smo se već odlučili,
trebamo svoju odluku odmah ostvariti. Gospodin de Morcerf je prije
otprilike pola sata izišao, i to je, kao što vidite, povoljna prilika da
izbjegnemo buku i objašnjavanja.
— Čekam vas, sine moj — reče Mercedes.
Albert odmah potrči na ulicu da dovede fijaker kojim će se odvesti
od kuće. Pomišljao je na jednu malu namještenu kuću u Ulici Sa-
int-Peres koja bi njegovoj majci mogla poslužiti kao skroman ali ipak
pristojan stan.
On se dakle vrati grofici.
U času kad se fijaker zaustavio pred vratima i kad je Albert iskočio
iz njega, priđe mu neki čovjek i preda jedno pismo. Albert prepozna
Monte Christova upravitelja.
— Od grofa — reče Bertuccio.
Albert uzme pismo, otvori ga i pročita.
Pošto ga je pročitao, potraži očima Bertuccia, ali je Bertuccio nestao
dok je mladić čitao pismo.
Tada Albert, sa suzama u očima i gušeći se od uzbuđenja, uđe svojoj
majci i šutke joj preda pismo.
Mercedes pročita:
»Alberte!
Pokazujući da mi je poznata vaša odluka koju upravo namjeravate
izvršiti, pokazujem vam i da shvaćam koliko je to za vas važno. Sada
ste eto slobodni, napuštate grofovu kuću i povlačite se sa svojom maj­
kom, koja je slobodna kao i vi. Ali razmislite, Alberte, i imajte na umu
da joj dugujete više nego što joj, koliko god da je vaše srce plemenito,
sada možete dati. Zadržite borbu za sebe, preuzmite na sebe svu pa-
 Treća knjiga

tnju, ali nju poštedite siromaštine kojoj ćete u prvo vrijeme nesumnji­
vo biti izloženi. Jer ona nije zaslužila ni sjene nesreće koja ju je danas
snašla, a Providnost neće da nevini ispaštaju za krive.
Ja znam da ćete vas dvoje ostaviti kuću u Ulici Helder a da ništa neće­
te ponijeti sa sobom. Nemojte pokušavati otkriti na koji sam to način
saznao. Ja znam, i to je sve.
Slušajte, Alberte.
Prije dvadeset četiri godine vraćao sam se u domovinu veoma veseo i
veoma ponosan. Imao sam zaručnicu, Alberte, jednu svetu djevojku
koju sam obožavao. Toj svojoj zaručnici donosio sam sto pedeset luj-
dora što sam ih teško uštedio neumornim radom. Taj je novac bio za
nju, ja sam ga njoj namijenio. Ali kako sam znao da je more nesigurno,
ja sam to naše blago zakopao u malom vrtu iza kuće u kojoj je moj
otac stanovao u Marseilleu, u aleji Meilhan.
Vaša majka, Alberte, dobro poznaje tu jadnu dragu kuću. Kad sam
nedavno dolazio u Pariz, prošao sam kroz Marseille, pa sam otišao da
vidim tu kuću bolnih uspomena. Kad se spustio mrak, s lopatom u
ruci pretražio sam mjesto gdje sam bio pohranio svoje blago. Željezna
kutija bila je na svom mjestu, nitko je nije dirnuo. Ona je na mjestu na
koje jedna lijepa smokva, koju je posadio moj otac na dan moga rođe­
nja, baca svoju sjenu. Vidite, Alberte, ovaj novac koji je svojevremeno
trebao osigurati život i spokoj ženi koju sam obožavao, on može još
i danas, zahvaljujući nekom čudnom i bolnom slučaju, poslužiti istoj
svrsi. O, shvatite dobro moju namjeru čovjeka koji bi mogao ponuditi
milijune toj jadnoj ženi a pruža samo komad crnog kruha zaboravljen
pod tim siromašnim krovom od dana kad je bio rastavljen od one koju
je volio.
Vi ste plemenit čovjek, Alberte, ali možda ste ipak zaslijepljeni vašim
ponosom i vašom srdžbom. Budete li me odbili, budete li od nekog
drugog tražili ono što ja imam pravo ponuditi vam, smatrat ću da nije
nimalo plemenito od vas što odbijate sredstva za život potrebna vašoj
majci, koja vam nudi čovjek kojem je krivnjom vašeg oca otac umro
od gladi i očaja.«
Kad je Mercedes pročitala pismo, Albert je, blijed i nepomičan, čekao
da čuje njenu odluku.
Mercedes podigne oči prema nebu.
— Prihvaćam — reče ona. — On ima pravo dati mi miraz koji ću
ponijeti u samostan.
Zatim stavi pismo u njedra, uzme za ruku svog sina i pođe niz stepe­
nice čvršćim korakom nego što se i sama nadala.
Grof Monte Christo

15. Samoubojstvo
U međuvremenu se i Monte Christo vratio u grad s Emanuelom i
Maksimilijanom.
Povratak je bio veseo. Emanuel nije krio svoju radost što je sklopljen
mir i glasno je izražavao svoje filantropske poglede na život. Morrel,
sjedeći u jednom kutu kočije, pustio je svog šurjaka da riječima da
oduška svojoj radosti dok je on svoju isto tako iskrenu radost zadržao
za sebe i ona je blistala samo u njegovu pogledu.
Na gradskoj mitnici susreli su Bertuccija. On je tu čekao, nepomičan
kao stražar na stražarskome mjestu.
Monte Christo pruži glavu kroz prozor na vratima kočije, izmijeni
tiho s njim nekoliko riječi i upravitelj ode.
— Gospodine grofe — reče Emanuel kad su došli u blizinu Kraljev­
skog trga — molim vas, odvezite me do moje kuće da žena ne bude ni
trenutka zabrinuta ni za vas ni za mene.
— Kad ne bi bilo smiješno pokazivati svoj trijumf — reče Morrel
— pozvao bih gospodina grofa da svrati k nama, ali i gospodin grof
mora bez sumnje umiriti neko uznemireno srce. Eto, stigli smo,
Emanuele, pozdravimo svog prijatelja i pustimo ga neka nastavi
svoj put.
— Samo čas — reče Monte Christo — nemojte da tako najedanput
ostanem bez obojice svojih prijatelja. Vi se, Emanuele, vratite svojoj
ljupkoj ženi i izručite joj, molim vas, moje najiskrenije pozdrave, a vi,
Morrele, otpratite me do Elizejskih poljana.
— Izvrsno — reče Maksimilijan — to više što imam, grofe, nekog
posla u vašoj četvrti.
— Trebamo li te čekati s doručkom? — upita Emanuel.
-— Ne — odgovori mladić.
Vrata se zatvoriše i kočija nastavi svoj put.
— Vidite li kako sam vam donio sreću — reče Morrel kad je ostao
 Treća knjiga

sam s grofom. — Jeste li ikad pomislili na to da bih vam ja mogao

donijeti sreću?
— Dakako da jesam — reče Monte Christo — zato bih i želio da bu­
dete uvijek pokraj mene.
— To je čudesno! — reče Morrel, kao da dopunjuje vlastitu misao.
— A što to? — zapita Monte Christo.
— Pa to što se dogodilo.
— Jest — odgovori grof osmjehnuvši se — vi ste rekli pravu riječ, to
je doista čudesno.
■—-Jer — nastavi Morrel — Albert je ipak hrabar.
— Vrlo hrabar —• reče Monte Christo. — Ja sam ga vidio kako spava
dok mu je bodež visio nad glavom.
•— A ja znam da se dva puta tukao, i to vrlo dobro —- reče Morrel.
•— Kako ćete to uskladiti s njegovim vladanjem danas ujutro?
— To je i opet vaš utjecaj — odgovori Monte Christo smiješeći se.
— Sreća za njega što nije vojnik — reče Morrel.
— Zašto?
— Ispričati se na mjestu dvoboja — reče mladi kapetan i zatrese gla­
vom.
— Ma idite, Morrele — reče grof blago •— nećete valjda prihvatiti
predrasude običnih ljudi?
— Zar nećete priznati da Albert ne može biti kukavica jer je hrabar;
da je imao neki razlog što je jutros tako postupio i da je, prema tome,
njegovo vladanje bilo prije junaštvo nego bilo što drugo?
— Svakako, svakako — odgovori Morrel. — Ali, reći ću kao Španjo­
lac: danas je bio manje hrabar nego jučer.
— Vi ćete ručati sa mnom, Morrele, zar ne? — zapita ga grof da pre­
kine taj razgovor.
— Ne, otići ću u deset sati.
— Vi ste se, dakle, već dogovorili za ručak?
Morrel se nasmiješi i potrese glavom.
— No, ipak morate negdje ručati.
— Ali nisam gladan — odgovori mladić.
— Oh — reče grof :— znam samo dva osjećaja koji tako oduzimaju
čovjeku apetit: bol i ljubav. Kako, na sreću, vidim da ste vrlo veseli,
to neće biti bol. Dakle, prema onome što ste mi rekli o vašem srcu,
dopušteno mi je da vjerujem...
— Bogami, grofe — odgovori veselo Morrel — ne velim da nije tako.
— I vi mi to ne pričate, Maksimilijane! — odvrati grof tako živo da se
jasno vidjelo koliko želi doznati tu tajnu.
Grof Monte Christo

— Jutros sam vam pokazao da i ja imam srca, zar ne, grofe?

Monte Christo, umjesto odgovora, pruži mladiću ruku.
— Eto, vidite — nastavi mladić — kad to srce nije više s vama u Ven-
sanskoj šumi, ono je negdje drugdje, pa ga idem tamo potražiti.
— Idite, idite, dragi prijatelju — reče polako grof — ako naiđete
na kakvu prepreku, sjetite se, zaboga, da i ja imam nekakvu moć na
ovom svijetu i da sam sretan kad mogu tu moć upotrijebiti na dobro­
bit ljudi koje volim, a vas, Morrele, volim.
— Sjetit ću se — reče mladić — sjetit ću se kao što se sebična djeca
sjete svojih roditelja kad ih zatrebaju. Kad vas budem trebao, grofe, a
jednom ću vas možda trebati, obratit ću se vama.
— U redu, držim vas za riječ. A sada, zbogom.
__nG viđenja.
Stigli su pred ulazna vrata kuće na Elizejskim poljanama, Monte Chri­
sto otvori vrata kočije, Morrel skoči na pločnik. Bertuccio je čekao na
stubama.
Morrel iščezne u Ulicu Morigny, a Monte Christo pođe živo prema
Bertucciju.
— Onda? — upita on.
— Eh! — odgovori upravitelj — ona će napustiti svoju kuću.
— A sin?
— Florentin, njezin sobar, misli da će i on učiniti to isto.
— Dođite.
Monte Christo povede Bertuccija u svoj kabinet, napiše pismo koje
smo već vidjeli i preda ga upravitelju.
— Idite — reče on — i požurite se. Još nešto: javite Hajdeji da sam
se vratio.
— Tu sam — reče djevojka koja je, čuvši buku kola, bila već sišla.
Njeno je lice sjalo od sreće kad je ugledala grofa živa i zdrava.
Bertuccio izađe.
Hajdeja je u tim prvim trenucima grofova povratka, koji je očekivala
s toliko nestrpljenja, osjetila sva uzbuđenja što ih osjeća zaljubljena
žena kad ponovno ugleda voljenog čovjeka.
Sigurno je da ni Monte Christova radost, iako manje vidljiva, nije bila
ništa manja. Za srca koja su dugo patila radost je ono što je kiša za
zemlju isprženu suncem: i srce i zemlja upijaju tu blagotvornu kišu što
rosi po njima, a da se vani ništa ne opaža.
Već nekoliko dana Monte Christu je bilo jasno nešto u što se dugo
nije usudio povjerovati: da na svijetu postoje dvije Mercedes i da bi
još mogao biti sretan.
 Treća knjiga

Njegove oči, koje su gorjele od sreće, žudno su gutale Hajdejin pogled

pun suza, kadli se najednom otvore vrata.
Grof se namršti.
— Gospodin de Morcerf! — reče Baptistin takvim tonom kao da su već
same te riječi sadržavale njegovu ispriku. Grofovo lice se razvedri.
— Koji — zapita on — vicomte ili grof?
— Grof.
— Bože moj — uzvikne Hajdeja — pa zar to još nije gotovo?
— Ne znam je li gotovo, drago moje dijete — reče Monte Christo
uhvativši djevojku za ruke — ali znam da se ti nemaš čega bojati.
— Oh, ali on je takav podlac...
— Taj čovjek meni ne može ništa, Hajdejo — reče Monte Christo.
— Trebalo je da se bojim dok sam imao posla s njegovim sinom.
— Nikada nećeš znati, gospodaru, koliko sam propatila — reče dje­
vojka.
Monte Christo se osmjehne.
— Kunem ti se grobom svoga oca — reče Monte Christo ispruživši
ruku na djevojčinu glavu — ako se i dogodi neka nesreća, meni se
neće dogoditi.
— Vjerujem ti, gospodaru, kao da mi to sam Bog kaže — reče djevoj­
ka pruživši grofu čelo.
Monte Christo pritisne na to tako čisto čelo poljubac od kojeg su
zadrhtala oba srca: jedno žestoko, a drugo suzdržano.
— O, Bože moj — promrmlja grof — hoćeš li dopustiti da još jednom
zavolim nekoga? Uvedite gospodina grofa de Morcerfa u salon — reče
Baptistinu, odlazeći s lijepom Grkinjom prema tajnim stubama.
Ovdje trebamo kazati koju riječ objašnjenja o tom posjetu koji je grof
Monte Christo možda očekivao, ali koji je sasvim neočekivan za naše
čitatelje.
Dok je Mercedes, kao što smo rekli, vršila u svojim odajama svoje­
vrsno popisivanje stvari, kao što je to i Albert učinio kod sebe, dok
je sređivala svoj nakit, zaključavala ladice i skupljala ključeve da bi
sve ostavila u potpunom redu, ona nije opazila da se jedno blijedo i
mračno lice pojavilo na staklenim vratima kroz koja je dolazilo danje
svjetlo u hodnik. Čovjek koji je gledao kroz to staklo mogao je, a da
njega samoga nije nitko ni vidio ni čuo, vidjeti i čuti sve što se doga­
đalo kod gospođe de Morcerf.
Od tih staklenih vrata čovjek blijedoga lica zaputio se u spavaću sobu
grofa de Morcerfa i, kad je stigao onamo, podigao je zgrčenom rukom
zastor na jednom prozoru koji je gledao na dvorište.
Grof Monte Christo

Ostao je ovdje deset minuta, nepomičan, nijem, osluškujući otkucaje

svoga srca. Tih deset minuta njemu je trajalo čitavu vječnost.
Dok je on tako stajao, Albert se vratio kući iz Vensanske šume i okre­
nuo glavu kad je primijetio oca koji je iza jednog zastora na prozoru
iščekivao njegov dolazak.
Grof široko otvori oči jer je znao da je Albert strahovito uvrijedio
Monte Christa i da jedna takva uvreda u svakom kraju svijeta dovodi
do dvoboja na život i smrt. Kako se, dakle, Albert vraćao živ i zdrav,
grof je, znači, bio osvećen.
Bljesak neopisiva veselja prijeđe njegovim mrtvačkim licem, kao po­
sljednja zraka svjetla prije nego što će nestati u oblacima koji su više
nalik na njegovu postelju nego na njegov grob.
Ali, kao što smo rekli, on je uzalud čekao da se mladić pojavi u njego­
vim odajama i da ga izvijesti o svojoj pobjedi. Bilo mu je razumljivo da
njegov sin, prije nego što će se pobiti, nije htio vidjeti oca čiju je čast
išao osvetiti. Ali pošto je jednom osvetio očevu čast, zašto taj sin ne
dolazi da mu se baci u zagrljaj?
Tada je grof, budući da se Albert nije pokazivao, poslao po njegova sobara.
A mi znamo da je Albert ovlastio slugu da kaže grofu sve kako je bilo.
Deset minuta kasnije general de Morcerf se pojavio na trijemu, obu­
čen u crni redignot, s vojničkim ovratnikom, u crnim hlačama i s cr­
nim rukavicama.
Činilo se kao da je već prije izdao sva potrebna naređenja jer tek što
je zakoračio na posljednju stepenicu trijema, njegova je kočija s upre­
gnutim konjima izašla iz spremišta i zaustavila se pred njim.
Njegov je sobar odmah ubacio u kola jedan vojnički šinjel u koji su bila
umotana dva mača. Zatim je zatvorio vrata i sjeo do kočijaša.
Kočijaš se nagnuo u stranu da bi čuo kamo da vozi.
— Na Elizejske poljane — reče general — grofu Monte Christu.
Brzo!
Konji pojuriše na udarac biča koji ih je ošinuo i pet minuta kasnije
zaustaviše se pred grofovom kućom.
Gospodin de Morcerf sam otvori vrata i još dok se kočija kretala,
skoči poput mladića na stazu pokraj ceste, pozvoni i nestane sa svojim
slugom u crnoj četvorini vrata koja su se otvorila.
Jednu sekundu kasnije Baptistin je najavio gospodinu Monte Christu
grofa de Morcerfa i Monte Christo je, odvodeći Hajdeju, dao nalog da
grofa de Morcerfa uvedu u salon.
General je treći put prelazio s kraja na kraj salona i upravo kad se
okrenuo, spazio je da Monte Christo stoji na pragu.
 Treća knjiga

— Ah, to je gospodin de Morcerf — reče Monte Christo mirnim

glasom, — Mislio sam da sam krivo čuo.
— Jest, to sam ja —jedva promrsi grof jer su mu se usnice tako grče­
vito stezale da nije mogao jasno izgovoriti riječi.
— Sada još, dakle, trebam jedino saznati razlog kojemu trebam za­
hvaliti za zadovoljstvo što mogu tako rano vidjeti gospodina grofa de
Morcerfa — reče Monte Christo.
— Vi ste jutros imali jedan susret s mojim sinom, gospodine? — reče
general.
— Vi to znate? — odgovori grof.
— Znam i to da je moj sin imao valjane razloge da želi pobiti se s vama
i učiniti sve što može da bi vas ubio.
— Doista, gospodine, on je imao valjane razloge za to, ali me, kao
što vidite, i usprkos tim valjanim razlozima nije ubio, i nije se čak ni
pobio sa mnom.
-— Međutim, on vas je smatrao krivim zato što ste obeščastili njegova
oca, smatrao vas je krivcem strahovite propasti koja se u ovom trenu­
tku sručila na moju kuću.
—■ To je istina, gospodine — reče Monte Christo na svoj strašan miran
način. — Ali samo jednim od krivaca, a ne glavnim krivcem.
— Vi ste mu se bez sumnje ispričali ili dali neko objašnjenje?
— Nisam mu dao nikakvo objašnjenje, nego se on, naprotiv, ispričao
meni.
— A čemu pripisujete taj njegov postupak?
— Pa vjerojatno tome što je uvjeren da postoji čovjek koji je u čitavoj
toj stvari kudikamo više kriv nego ja.
— A tko je taj čovjek?
— Njegov otac.
— U redu — reče grof problijedivši. —. Ali vi znate da krivac nerado
sluša kad ga uvjeravaju da je kriv.
— Ja to znam... I zato sam očekivao ovo što se u ovom času zbiva.
— Očekivali ste da će moj sin biti kukavica! — uzvikne grof.
— Gospodin Albert de Morcerf nipošto nije kukavica — reče grof
Monte Christo.
— Čovjek koji drži u ruci mač, čovjek koji ima na dohvatu toga mača
svog neprijatelja, taj je čovjek, ako odustane od borbe, kukavica! Za­
što nije ovdje da mu to kažem?
— Gospodine — reče hladno Monte Christo — pretpostavljam da
niste došli ovamo kako biste mi pričali o svojim obiteljskim razmirica­
ma. Kažite sve to Albertu, možda će on znati što da vam odgovori.
Grof Monte Christo

— Oh, ne, ne, — odvrati general sa smiješkom koji je nestao istog

trenutka kad se pojavio — ne, vi ste u pravu, ja nisam zbog toga došao
ovamo! Došao sam zato da vam kažem da vas i ja smatram neprijate­
ljem! Došao sam vam reći da vas nagonski mrzim, da mi se čini kako
vas oduvijek poznam i da sam vas uvijek mrzio! I naposljetku, budući
da se mladići ovog stoljeća više ne tuku, došao sam zato što je na nama
da se borimo... Slažete li se s time, gospodine?
— Potpuno. Kad sam vam maločas rekao da sam predvidio ono što se
događa, mislio sam na posjet kojim ćete me počastiti...
— Utoliko bolje... Znači da ste spremni?
— Ja sam uvijek spreman, gospodine.
— Jasno vam je da ćemo se tući dok jedan od nas dvojice ne bude
mrtav! — procijedi general kroza zube stisnute od bijesa.
— Dok jedan od nas ne bude mrtav — ponovi grof Monte Christo i
lagano kimne glavom.
— Onda pođimo jer svjedoci nam nisu potrebni.
— Doista — reče Monte Christo — nepotrebno je da tražimo svjedo­
ke jer se i te kako dobro poznamo!
-— Naprotiv — reče grof — nisu nam potrebni zato što se uopće ne
poznamo.
— Sto ne kažete? — reče Monte Christo s onom istom hladnokrvnošću
koja je gospodina de Morcerfa tjerala u očaj. — Hajde da vidimo. Niste
li vi vojnik Fernand koji je dezertirao uoči bitke kod Waterlooa? Niste li
vi poručnik Fernand koji je služio kao vodič i špijun francuske vojske u
Španjolskoj? Niste li vi pukovnik Fernand koji je izdao, prodao i umorio
svog dobročinitelja Ali-Tebelina? I svi ti Fernandi zajedno ne sačinjavaju
li general poručnika grofa de Morcerfa, francuskog paira?
— Oh! — uzvikne general kojega su te riječi pogodile kao užareno
željezo. — Oh, podlače, ti što mi predbacuješ moju sramotu u času
kad ćeš me možda ubiti, ne, ja nisam rekao da ti ništa ne znaš o meni.
Ja dobro znam, demone, da si ti proniknuo u mrak prošlosti i da si, na
svjetlu neke ne znam kakve luči, pročitao svaku stranu knjige moga
života. Ali možda ja u svoj svojoj sramoti imam više časti nego ti pod
svojom sjajnom vanjštinom. Ne, ne, ti mene poznaš, ja to znam, ali
ja ne poznam tebe, pustolove što se razmećeš zlatom i dragim kame­
njem! U Parizu si se prozvao grofom Monte Christom, u Italiji Sin-
dbadom Pomorcem, na Malti ne sjećam se više kako. Ali ja te pitam
kako se zapravo zoveš, htio bih znati koje je od tih stotinu imena tvoje
pravo ime da bih ga mogao izgovoriti kad izađemo na dvoboj, u času
kad ću ti zariti svoj mač u srce.
 Treća Knjiga

Grof Monte Christo strahovito problijedi, a u očima mu zasja pro-

ždirući plamen, u jednom skoku nađe se u susjednom kabinetu i tu,
u manje od jedne sekunde, strgne sa sebe kravatu, zbaci redignot i
prsluk, obuče kratki mornarski kaput i stavi na glavu mornarsku kapu
ispod koje se spuštala njegova duga crna kosa.
Tako preobučen, i strašan, neumoljiv, on se prekriženih ruku vrati
pred generala koji ga je čekao ne znajući kako da shvati taj njegov
odlazak. Kad gaje ugledao, grof de Morcerf osjeti da mu cvokoću zubi
i da ga izdaju noge, i on stane uzmicati dok nije na jednom stolu našao
uporište za svoju zgrčenu ruku.
— Fernande! — vikne mu Monte Christo — od mojih stotinu imena
dovoljno je da ti kažem samo jedno pa da te potpuno porazim. Ali ti
već pogađaš koje je to ime, zar ne? Ili, bolje reći, ti ga se prisjećaš jer
usprkos svim mojim bolima, usprkos svim mukama koje sam prošao,
ja ti pokazujem lice koje je sreća što sam se osvetio pomladila, lice
koje si morao često vidjeti u svojim snima otkad si se vjenčao s Mer­
cedes... s mojom zaručnicom!
General je, glave zabačene unatrag, opuštenih ruku, ukočena pogleda,
šutke promatrao taj strahoviti prizor. Zatim, dohvativši se zida da mu
bude uporište, on se polako dovuče do vrata i natraške izađe iz salona.
Iz grudi mu se otkinuo samo jedan krik, krik žalostiv, gotovo plačljiv,
od kojega se kidalo srce:
— Edmond Dantes!
Zatim, s uzdasima u kojima nije bilo ničeg ljudskog, otetura do tri­
jema, prijeđe dvorište kao da je pijan i sruši se na ruke svoga sobara,
promrmljavši jedva čujnim glasom:
— Kući! Kući!
Na povratku mu svjež zrak i stid što je pobudio pažnju svojih slugu
pomogoše da se pribere. Ali put bijaše kratak i što se više približavao
svojoj kući, grof je osjećao da ga obuzima sve jača bol.
Nekoliko koraka od kuće grof zaustavi kola i siđe.
Vrata kuće bila su širom otvorena. Jedan fijaker, i sam začuđen što
je pozvan u tako otmjenu kuću, stajao je nasred dvorišta. Grof baci
užasnut pogled na taj fijaker, ali se nije usudio ikoga išta pitati, nego
je pojurio u svoje odaje.
Dvije su osobe baš u tom času silazile stepenicama i on je imao samo
toliko vremena da uleti u jedan kabinet kako bi izbjegao susret s njima.
Bili su to Mercedes i Albert, koji su oboje napuštali kuću. Mercedes
se oslanjala na ruku svoga sina. Prošli su tako blizu nesretnika skri­
venog iza jedne zavjese od damasta da ga je gotovo okrznula svilena
Grof Monte Christo

haljina njegove žene i da je osjetio na svom licu topli dah riječi što ih
je izgovorio njegov sin:
Hrabro, majko! Hajdemo, hajdemo, mi ovdje više nismo kod
kuće.
Te su se riječi ugasile, a koraci udaljili.
General se uspravi, pridržavajući se svojim zgrčenim rukama za zavje­
su od damasta. Suzdržavao je najstrašniji jecaj što se ikad oteo iz grudi
jednog oca, kojega u isti mah ostavljaju i žena i sin.
Čas zatim on začu kako su zalupila željezna vrata fijakera, zatim koči-
jašev glas, a onda se od kotrljanja te štropotave kočije zatresoše stakla
na prozoru. Tada on pojuri u svoju spavaću sobu da bi ih još jednom
vidio, to dvoje koji su bili sve što je volio na svijetu, ali fijaker ode,
a da ni Mercedes ni Albert ne pružiše glavu kroz prozor da upute
posljednji pogled toj osamljenoj kući, napuštenom ocu i mužu, da se
oproste s njim i izraze svoje žaljenje, a time i svoje praštanje.
I onda, u času kad su kotači fijakera zaštropotali po pločniku ispod
svoda, odjeknu jedan pucanj i tračak crnog dima pojavi se na jednom
prozoru spavaće sobe koji je prsnuo od eksplozije.
 Treća Knjiga

16. Valentina
Lako je pogoditi kamo je Morrel morao ići i s kim je imao sastanak.
Pošto se rastao od Monte Christa, Morrel se polako zaputio prema
Villefortovoj kući.
Zaputio se, kažemo, laganim koracima jer mu je preostalo još pola
sata da prevali petsto koraka. Iako je imao više nego dovoljno vreme­
na, žurio se da ostavi Monte Christa jer je htio što prije biti sam i sa
svojim mislima.
On je točno znao kada treba doći, znao je u koje vrijeme Valentina
prisustvuje Noirtierovu ručku te je sigurna da je nitko neće ometati
u toj smjernoj dužnosti. Noirtier i Valentina dopustili su mu da ih
posjećuje dva puta na tjedan i on je išao iskoristiti to svoje pravo.
Kad je stigao, Valentina ga je već čekala. Sva uznemirena, gotovo izbe­
zumljena, uhvatila ga je za ruku i odvela pred svog djeda.
Toj uznemirenosti, za koju smo rekli da je graničila gotovo s izbezu-
mljenošću, uzrok je bila prašina koja se u pariškom društvu podigla
oko Morcerfova slučaja; već se znalo, jer ljudi uvijek sve saznaju, za
ono što se dogodilo u Operi. Kod Villefortovih nitko nije sumnjao
da će to dovesti do dvoboja, a Valentina je svojim instinktom žene
naslutila da će Morrel biti Monte Christov svjedok. Budući da je
znala kako je duboko njegovo prijateljstvo prema grofu, bojala se da
neće imati snage zadovoljiti se samo pasivnom ulogom koja mu je
bila dodijeljena. Lako je, dakle, razumjeti s kakvom se radoznalošću
raspitivala za sve pojedinosti i s kakvim ih je interesom slušala, i
Morrel je u očima žene koju je toliko volio mogao pročitati neopi­
sivu radost kad je saznala da je taj strašni slučaj imao tako sretan i
neočekivan rasplet.
— A sada — reče Valentina, davši Morrelu znak da sjedne pokraj
starca dok je sama sjela na stoličicu na kojoj je starac držao noge — a
sada razgovarajmo malo o našim stvarima. Vi znate, Maksimilijane,

•571
Grof Monte Christo

da je dobri djed svojevremeno došao na pomisao da se iseli iz kuće

gospodina de Villeforta i negdje drugdje potraži stan.
— Dakako — reče Maksimilijan - sjećam se te njegove namjere koja
me je čak veoma razveselila.
— E pa vidite — reče Valentina — onda se možete veseliti jer djed
opet pomišlja na to.
— Izvrsno — reče Maksimilijan.
— A znate li — reče Valentina — razlog koji navodi dobrog djeda da
napusti ovu kuću?
Noirtier je upravio pogled u djevojku da joj dade znak da šuti. Ali Va­
lentina nije gledala Noirtiera. Njene oči, njen pogled, njen smiješak,
sve je bilo upravljeno Morrelu.
— O, kakav god razlog navodio gospodin Noirtier — uzvikne Morrel
— tvrdim da je to dobar razlog.
— Izvrstan razlog — reče Valentina. — On tvrdi da meni ne odgovara
zrak u predgrađu Saint-Honore.
— Doista — reče Morrel — gospodin Noirtier bi mogao imati pravo,
Valentina. Posljednjih petnaest dana primjećujem da vam se zdravlje
pokvarilo.
— Jest, istina je da se osjećam malo slabije — odgovori Valentina — i
zato je moj dobri djed preuzeo na sebe da bude moj liječnik. A kako
on sve zna, ja imam najveće povjerenje u njega.
— To onda znači da ste vi doista bolesni, Valentina? — zapita zabri­
nuto Morrel.
— O, Bože moj, to ne znači biti bolestan. Ja osjećam samo opću sla­
bost, to je sve. Izgubila sam tek i imam osjećaj da se moj želudac
silom hoće na nešto naviknuti.
Noirtiera nije izmaknula nijedna Valentinina riječ.
— A što poduzimate protiv te nepoznate bolesti?
— O, ništa naročito — reče Valentina — jedino svakog jutra progu­
tam jednu žlicu onog lijeka koji donose za mog djeda. Kad kažem je­
dnu žlicu, hoću reći da sam počela s jednom, a sad već uzimam četiri.
Djed tvrdi da taj lijek liječi sve bolesti.
Valentina se osmjehne; ali je u tom smiješku bilo nečeg žalosnog i
bolnog.
Maksimilijan ju je, pijan od ljubavi, nijemo promatrao. Bila je veoma
lijepa, samo je njena bljedoća poprimila neku tamniju nijansu, a oči su
joj plamtjele jače nego inače, dok su njene ruke, uvijek tako sedefno
bijele, izgledale kao voštane rake koje su s vremenom dobile neku
žućkastu boju.
 Treća Knjiga

Mladić skrene pogled s Valentine na Noirtiera koji je pogledom pu­

nim nekog čudnog i dubokog razumijevanja promatrao djevojku, svu
zaokupljenu svojom ljubavi. Ali ni njemu, kao ni Morrelu, nisu izma­
knuli tragovi neke skrivene patnje, koji su bili tako slabi da ih nije
moglo zapaziti ničije oko, osim oka njezina djeda i voljenog čovjeka.
-— Ali — reče Morrel — ja sam mislio da je taj lijek, od kojega već
uzimate četiri žlice na dan, propisan gospodinu Noirtieru?
— Taj je lijek veoma gorak — reče Valentina •— tako gorak da mi sve
što pijem poslije njega ima isti gorak ukus.
Noirtier upitno pogleda Valentinu.
— Jest, dobri djede — reče Valentina — tako je. Upravo sada, prije
nego što sam sišla k vama, popila sam čašu zašećerene vode, ali je
nisam mogla ispiti do kraja, tako mi se činila gorka.
Noirtier problijedi i da znak da bi htio govoriti. Valentina ustane da
donese rječnik.
Noirtier ju je pratio pogledom koji je izražavao strepnju.
I doista, krv je navrla djevojci u glavu, obrazi joj se zacrvenješe.
— Gle! — uzvikne ona, ne izgubivši ništa od svoje veselosti — čudno­
vato kako mi bliješti pred očima. Je li mi to sunce udarilo u oči?
I ona se uhvati za kvaku na prozoru.
— Pa uopće nema sunca — reče Morrel kojega je više zabrinuo izraz
Noirtierovih očiju nego sama Valentinina slabost.
I on pritrči k Valentini.
Djevojka se osmjehne.
— Umiri se, djede — reče ona Noirtieru — umirite se, Maksimili-
jane, to nije ništa, već je prošlo. Ali, poslušajte, ne čuje li se to buka
nekih kola u dvorištu?
Ona otvori vrata Noirtierova stana, pritrči jednom prozoru na hodni­
ku i brzo se vrati.
— Jest — reče ona — to nam gospođa Danglars i njezina kći dolaze u
posjet. Zbogom, ja bježim jer će me inače tražiti ovdje. Ili, bolje, do
viđenja, gospodine Morrele, ostanite kod djeda, obećavam vam da ih
neću zadržavati.
Morrel ju je pratio očima i vidio kako je zatvorila vrata, čuo kako se
penje malim stepenicama koje su vodile u odaje gospođe de Villefort
i u njezinu sobu.
Čim je djevojka otišla, Noirtier dade Morrelu znak da uzme rječnik.
Morrel posluša. Uz Valentininu pomoć on je brzo naučio razumijevati
starca.
Međutim, koliko god se već uvježbao u tome, budući da je za svaku
Grof Monte Christo

riječ morao listati od slova do slova po rječniku, tek je nakon deset

minuta starčeva misao bila izražena u ovim riječima:
»Recite neka donesu čašu za vodu i bocu koje se nalaze u Valentininoj
sobi.«
Morrel odmah pozvoni slugi koji je zamijenio Barroisa i naredi mu u
Noirtierovo ime da to izvrši.
Sluga se vrati za nekoliko trenutaka.
Boca i čaša bile su potpuno prazne.
Noirtier dade znak da hoće nešto reći.
— Zašto su čaša i boca prazne? — zapita. — Valentina je rekla da je
ispila čašu samo dopola.
Morrelu je trebalo pet minuta da prevede to pitanje.
— Ne znam — odgovori sluga. — Ali sobarica je upravo u sobi gospo­
đice Valentine, pa ju je možda ona ispraznila.
— Pitajte — reče Morrel, pogodivši ovaj put starčevu misao iz njego­
va pogleda.
Sluga izađe i začas se vrati.
— Gospođica Valentina prošla je kroz svoju sobu prije nego što je
otišla k gospođi de Villefort — reče on. — Kako je bila žedna, ispila
je čašu do kraja, a bocu je spremio gospodin Eduard da načini jezero
za svoje patke.
Noirtier digne oči prema nebu kao igrač koji stavlja na jednu kartu
svu svoju imovinu.
Od tog trenutka starac je uporno gledao prema vratima i njegov se
pogled nije otkidao od njih.
Valentina je, kad je maločas pogledala kroz prozor, doista vidjela go­
spodu Danglars i njezinu kćer.
Odveli su ih u sobu gospođe de Villefort, koja je rekla da će ih ona pri­
miti. A evo zašto je Valentina prošla kroz svoju sobu: ona je bila na istoj
strani gdje i soba njezine maćehe, i dijelila ih je samo Eduardova soba.
Dvije su žene ušle u salon s onom vrsti službene ukočenosti koja je
bila siguran znak da imaju nešto priopćiti.
Ljudi koji pripadaju istom društvenom sloju brzo uočavaju svaku ni­
jansu u ponašanju, zato je gospođa de Villefort poprimila isto svečano
držanje.
U tom trenutku uđe Valentina i nakloni se gospođi Danglars i njezinoj
kćeri.
— Draga prijateljice — reče barunica dok su se dvije djevojke ruko­
vale — došla sam s Eugenijom da vas prvu obavijestim o veoma skoroj
ženidbi svoje kćeri s knezom Cavalcantijem.
 Treća knjiga

Danglarsovi su ostali pri tome da Cavalcantija nazivaju knezom jer je

taj narodni bankar smatrao da to zvuči bolje nego grof.
— Onda dopustite da vam najiskrenije čestitam — odgovori gospođa de
Villefort. — Gospodin knez Cavalcanti odlikuje se rijetkim vrlinama.
— Vidite — reče barunica osmjehnuvši se — kad već govorimo kao
dvije prijateljice, moramo vam reći da taj mladić, kako se čini, još
nije postao ono što će jednom biti. Ima u njemu nečega čudnovatog,
po čemu mi Francuzi na prvi pogled prepoznamo jednog talijanskog
ili njemačkog plemića. Međutim, on ima dobro srce i istančan duh,
a što se tiče njegova imovinskog stanja, gospodin Danglars tvrdi da je
njegovo bogatstvo upravo basnoslovno; to su točno njegove riječi.
— Osim toga — reče Eugenija listajući album gospođe de Villefort
— dodajte, gospođo, da vi osjećate sasvim naročitu naklonost prema
tom mladiću.
— A vi — reče joj na to gospođa de Villefort — mislim da vas ne
moram pitati osjećate li i vi tu naklonost.
— Ja? — odgovori Eugenija sa svojom uobičajenom drskošću — o, ja
je ne osjećam nimalo, gospođo. Nisam sklona tome da se brinem za
kućanstvo i udovoljavam hirovima nekog muškarca, ma tko to bio.
Ja bih željela biti umjetnica i, prema tome, po volji raspolagati sama
sobom, da mi budu slobodni i srce i misli.
Eugenija je izgovorila te riječi tako čvrstim i odlučnim glasom da je
Valentina pocrvenjela. Ta bojažljiva djevojka mogla shvatiti tu snažnu
prirodu koja joj se činila da je bez imalo ženske plahosti.
— Uostalom — nastavi Eugenija — kad mi je već suđeno da se mo­
ram udati, htjela to ne htjela, moram zahvaliti providnosti što mi je
ulila prezir prema gospodinu de Morcerfu. Da nije bilo te providnosti,
danas bih bila žena čovjeka koji je izgubio svoju čast.
— Doista je istina — reče barunica s onom neobičnom prostodušno-
šću što se ponekad susreće kod žena iz visokog društva, prostodu-
šnošću koju ne može posve izbrisati druženje s običnim građanima
— doista je istina da bi se moja kći udala za toga gospodina Alberta
da Morcerfovi nisu toliko oklijevali. Generalu je bilo mnogo stalo do
toga i čak je došao iznuditi njezinu ruku od Danglarsa, ali smo ga u
pravi čas odbili.
— Ali — reče bojažljivo Valentina — pa zar sva ta sramota pada i na
sina? Meni se čini da gospodin Albert nije nimalo kriv za generalovu
izdaju.
— Oprostite, draga prijateljice — reče Eugenija nepopustljivo — ali
i Alberta zapada njegov dio sramote. Pošto je jučer izazvao gospodina
Grof Monte Christo

Monte Christa u Operi, danas mu se, kako se po svemu čini, na samo­

me mjestu dvoboja ispričao.
— Pa to je nemoguće! — reče gospođa de Villefort.
—- Ah, draga prijateljice — reče gospođa Danglars s onom istom pro-
stodušnošću koju smo već spomenuli — to je sasvim sigurno, rekao
mi je gospodin Debray koji je bio prisutan kad se Albert ispričao.
Valentina je također znala istinu, ali ništa nije odgovorila. To spomi­
njanje dvoboja podsjetilo ju je na Morrela i ona se u mislima vratila u
Noirtierovu sobu gdje ju je Morrel čekao.
Utonuvši u neku vrstu unutarnjeg promatranja, Valentina više nije
sudjelovala u razgovoru i bilo bi joj čak nemoguće ponoviti o čemu
se govorilo posljednjih nekoliko minuta, kad je odjednom gospođa
Danglars uhvati za ruku i trgne iz razmišljanja.
— Vi ste nešto htjeli, gospođo? — zapita Valentina, stresavši se od
dodira baruničinih prstiju kao što bi se stresla od električne struje.
— Htjela bih reći, draga moja Valentino — reče na to barunica — da
mi se čini da ste bolesni.
— Ja? — začudi se djevojka i prijeđe rukom svojim užarenim čelom.
— Jest. Pogledajte se u ogledalu. U roku od jedne minute pocrvenjeli
ste i problijedjeli tri ili četiri puta.
— Doista — uzvikne Eugenija — ti si veoma blijeda!
— Oh, nemojte se uznemiravati, Eugenijo, ja sam takva već nekoliko
dana.
Iako nije bila nimalo lukava, djevojka shvati kako joj se pruža prilika
da izađe. Uostalom, pritom joj dođe u pomoć i gospođa de Villefort.
— Idite u svoju sobu, Valentino — reče joj ona. — Vi ste doista bole­
sni i ove će vas dame ispričati. Popijte čašu vode, to će vam pomoći.
Valentina zagrli Eugeniju, nakloni se gospođi Danglars, koja se već bila
spremila za odlazak, i ode.
— To me jadno dijete — reče gospođa de Villefort kad je Valentina
otišla — veoma zabrinjava i ne bih se nimalo začudila kad bi joj se
nešto ozbiljno dogodilo.
Za to je vrijeme Valentina, u nekoj uzbuđenosti koje ni sama nije bila
svjesna, prošla kroz Eduardovu sobu, ne odgovorivši uopće na neku
zlobnu primjedbu toga djeteta, i kroz svoju sobu stigla na male ste­
penice. Kad je još trebala sići samo tri stepenice, u trenutku kad je
već čula Morrelov glas, odjednom joj se zamagli pred očima, ukočena
noga promaši stepenicu, a rukama joj ponestade snage da se uhvati
za ogradu i ona se, udarivši o zid, skotrlja niz tri stepenice koje je još
trebala prijeći.
 Treća knjiga

Morrel skoči, otvori vrata i spazi Valentinu ispruženu na odmorištu.

Brz kao munja, on je podigne na ruke i posjedne u naslonjač.
Valentina otvori oči.
— O, kako sam nespretna! — reče ona s grozničavom govorljivošću.
— Više ne znam ni hodati! Zaboravila sam da su još tri stepenice prije
odmorišta.
— Jeste li se možda ozlijedili, Valentina? — uzvikne Morrel. — O,
moj Bože, moj Bože, moj Bože.
Valentina se osvrne oko sebe i vidje da Noiertierove oči izražavaju stravu.
— Umirite se, dobri djede — reče ona pokušavši se osmjehnuti. — To
nije ništa, to nije ništa... osjećam vrtoglavicu, to je sve.
— Opet nesvjestica! — reče Morrel sklopivši ruke. — O, čuvajte se,
Valentina, zaklinjem vas.
— Ali ne — reče Valentina — ali ne, kažem vam da je sve prošlo i da
to nije ništa... A sada, dopustite da vam kažem jednu novost. Za osam
dana Eugenija se udaje, a za tri dana bit će velika svečanost, proslava
zaruka. Mi smo svi pozvani, moj otac, gospođa de Villefort i ja... ba­
rem koliko sam mogla razumjeti.
— A kada će doći na nas red da mislimo na takve stvari? — na to će
Maksimilijan. — Oh, Valentina, vi koji imate toliko utjecaja na vašeg
dobrog djeda, nastojte da nam odgovori: uskoro!
— Vi, dakle, mislite — zapita Valentina — da bih ja mogla ubrzati
odluku i podsjetiti na to dobrog djeda?
— Jest — uzvikne Morrel. — Bože moj, Bože moj, učinite to brzo!
Dok god ne budete moja žena, strepit ću da vas ne izgubim.
— O! — odgovori Valentina, učinivši grčevitu kretnju — o, vi ste, Ma-
ksimilijane, odviše bojažljivi za jednog oficira, za jednog vojnika koji,
kako se priča, nikada nije znao što je strah. Ha! Ha! Ha!
I ona prasne u grčevit i bolan smijeh, ruke joj se ukočiše i izvrnuše,
glava joj pade na naslonjač i ostade tako nepomična. Krik straha koji je
Bog prikovao na Noirtierovim usnama izbi iz njegovih očiju.
Morrel je shvatio: trebalo je pozvati pomoć.
Mladić stane kao pomaman zvoniti. Sobarica koja je bila u Valentini-
noj sobi i sluga koji je zamijenio Barroisa dotrčaše u isti čas.
Valentina je bila tako blijeda, tako hladna, tako bez života da su oni, i ne
čekajući da im se nešto kaže, obuzeti strahom koji je neprestano bio pri­
sutan u toj prokletoj kući, pojurili hodnicima dozivajući pomoć.
Gospođa Danglars i Eugenija upravo su u tom trenutku izlazile pa su
još mogle čuti koji je razlog svoj toj buci.
— Nisam li vam rekla? — uzvikne gospođa de Villefort. — Jadna mala!
Grof Morite Christo

17. Priznanje
U isti se čas začu glas gospodina de Villeforta koji je vikao iz svog
kabineta:
— Što je?
Morrel upitno pogleda Noirtiera koji je opet skupio svu svoju hla-
dnokrvnost i pogledom mu pokazao kabinet u koji se već jedanput, u
gotovo istoj prilici, bio sklonio.
Imao je samo još toliko vremena da uzme svoj šešir i sav zadihan odju­
ri u taj kabinet. U hodniku su se čuli koraci državnog tužioca.
Villefort pohita u sobu, pritrči Valentini i zagrli je.
— Liječnika! Liječnika! Gospodina d’Avrignyja! — vikao je Villefort.
— Ali ne, radije idem sam po njega.
I on izjuri iz odaje.
Na druga je vrata izjurio Morrel.
U srce ga je pogodila jedna strašna uspomena: sjetio se onog razgovora
između Villeforta i liječnika, koji je bio čuo one noći kad je umrla
gospođa de Saint Meran. Ovi su simptomi bili isti kao i oni koji su
prethodili smrti Barroisa, samo u blažem obliku.
Istodobno mu se učinilo da čuje kako mu u ušima odzvanja glas grofa
Monte Christa, koji mu je prije nepuna dva sata rekao:
— Budete li trebali štogod, Morrele, dođite k meni. Ja mogu mnogo.
Brže nego misao, pojuri on iz predgrađa Saint Honore u Ulicu Mati-
gnon, a iz Ulice Matignon na Elizejske poljane.
Za to je vrijeme gospodin de Villefort stigao u unajmljenoj kočiji pred
vrata gospodina d’Avrignyja. Pozvonio je tako žestoko da mu je vra­
tar došao otvoriti tresući se od straha. Villefort pojuri uz stepenice,
nemajući snage da bilo što kaže. Vratar ga prepozna i pusti da uđe.
Samo mu doviknu:
—■ U svom je kabinetu! Gospodine državni tužiocu, u svom kabinetu!
Villefort je već gurnuo, bolje reći provalio vrata od kabineta.
 Treća Knjiga

— Ah — reče liječnik — to ste vil

— Da — reče Villefort zatvarajući za sobom vrata. — Da, doktore,
sada sam ja došao vas upitati jesmo li sami. Doktore, moja kuća je
kuća prokletstva.
— Sto? — upita liječnik naoko hladno, ali s dubokim unutarnjim
uzbuđenjem. — Zar je opet netko bolestan?
— Jest — uzvikne Villefort zgrabivši grčevito punu šaku kose — da,
doktore!
D’Avrignyjev pogled kao da mu je govorio:
— Ja sam vam to prorekao.
A onda njegova usta lagano izgovore naglašavajući svaku riječ:
— Tko će, dakle, umrijeti kod vas i koja će vas nova žrtva optužiti
pred Bogom zbog vaše slabosti?
Villefort bolno zajeca, priđe k liječniku, uhvati ga za ruku i reče:
— Valentina! Valentina je na redu!
— Vaša kći! — uzvikne d’Avrigny zabezeknut i bolno dirnut.
— Vidite sada da ste se prevarili — promrmlja državni tužilac. — Do­
đite je vidjeti i zamolite je nad njezinim bolesničkim krevetom za
oprost što ste je osumnjičili.
— Svaki put kad ste me obavijestili, bilo je već prekasno — reče
gospodin d’Avrigny. — Ali, svejedno, idem. Samo požurimo, gospo­
dine, jer se s neprijateljima koji udaraju u vašoj kući ne smije gubiti
vrijeme.
— Ali, ovaj put, doktore, nećete mi više morati predbacivati moju
slabost. Ovaj ću put otkriti ubojicu i udariti.
— Pokušajte najprije spasiti žrtvu, a onda ćemo misliti na to kako da
je osvetimo — reče d’Avrigny. — Pođimo!
I Villefort se zajedno s d’Avrignyjem u punom kasu odveze kući koči­
jom u kojoj se dovezao, u isto vrijeme kad je Morrel pokucao na vrata
Monte Christa.
Grof se nalazio u svom kabinetu i čitao, vrlo zabrinut, pisamce koje
mu je u žurbi poslao Bertuccio.
Kad je čuo da mu najavljuju Morrela koji se s njim rastao prije nepuna
dva sata, grof podigne glavu.
Za ta dva sata mora da je Morrel, kao i grof, mnogo toga proživio jer
ga je mladić napustio sa smiješkom na ustima, a vratio se preneražena
lica.
Grof ustane i pohita Morrelu u susret.
— Što se dogodilo, Maksimilijane? — upita ga on. — Vi ste blijedi, a
čelo vam je obliveno znojem.
”270
Grof Monte Christo

Morrel ne sjedne, nego se sruši u naslonjač.

— Jest, došao sam brzo — reče on. — Moram razgovarati s vama.
— Jesu li svi zdravi u vašoj obitelji? — upita grof glasom koji je odavao
duboku naklonost u čiju iskrenost ne bi nitko mogao posumnjati.
— Hvala, grofe, hvala — reče mladič očito zbunjen, ne znajući kako
da počne razgovor. — Da, u mojoj su obitelji svi zdravi.
— To je dobro. Međutim, vi .mi hoćete nešto reći — nastavi grof sve
uznemireniji.
— Jest — reče Morrel — to je istina. Upravo sam izišao iz kuće u koju
je malo prije ušla smrt, i dotrčao sam do vas.
— Da ne dolazite od Morcerfovih? — upita Monte Christo.
— Ne — reče Morrel. — Zar je kod Morcerfovih netko umro?
— General je malo prije sebi prostrijelio glavu — odgovori Monte
Christo.
— Oh, strašne li nesreće! — uzvikne Maksimilijan.
— Ali ne za groficu, niti za Alberta — reče Monte Christo. — Bolje
je imati oca i muža mrtvog, nego oca i muža bez časti. Krv će oprati
sramotu.
— Jadna grofica — reče Maksimilijan. — Nje mi je naročito žao, ona
je tako plemenita žena.
— Žalite i Alberta, Maksimilijane, jer on je, vjerujte mi, sin dostojan
grofice. Ali vratimo se na vas: rekli ste da ste dotrčali do mene. Jesam
li te sreće da me trebate?
— Jest, trebam vas, to jest pomislio sam kao luđak da biste mi vi mo­
gli pomoći u jednoj situaciji u kojoj bi mi samo Bog mogao pomoći.
— Ipak, recite — odgovori Monte Christo.
— Oh — reče Morrel — zbilja ne znam smijem li odati takvu tajnu
ljudskom uhu. Ali, sudbina me goni na to, a nužda prisiljava, grofe.
Morrel, oklijevajući, zastade.
— Vjerujete li da vas volim? — tada će Monte Christo, uzevši nježno
mladićevu ruku u svoje ruke.
— Gledajte, vi mi dajete hrabrosti, a onda, i tu mi nešto govori — i
Morrel stavi ruku na svoje srce — da pred vama ne moram imati
nikakve tajne.
— Imate pravo, Morrele, Bog govori iz vašeg srca. Recite mi to što
vam govori vaše srce.
— Grofe, hoćete li mi dopustiti da pošaljem Baptistina da se u vaše
ime raspita za zdravlje jedne osobe koju vi poznate?
— Ja vam i sam stojim na raspolaganju, pa zašto da vam onda ne sta­
vim na raspolaganje svoje sluge.
 Treća knjiga

— Oh, bit ću više mrtav nego živ dok ne budem siguran da joj je
bolje.
— Hoćete li da pozvonim Baptistinu?
— Ne, sam ću razgovarati s njim.
Morrel iziđe, pozove Baptistina i šapne mu nekoliko riječi. Sobar ode
trkom.
— E pa dobro, je li to gotovo? — upita Monte Christo kad se Morrel
vratio.
— Jest, i sada ću biti malo mirniji.
— Vi znate da ja čekam — reče Monte Christo smiješeći se.
— Da, i sada me slušajte. Jedne večeri bio sam u vrtu. Bio sam skriven
iza jednog ogromnog stabla i nitko nije slutio da bih mogao biti tamo.
Dvije osobe prođoše pokraj mene. Dopustite da zasad prešutim nji­
hova imena. Tiho su razgovarale, no mene je toliko interesiralo da
čujem što govore da mi nije izmakla nijedna riječ koju su izgovorile.
— To će, čini se, biti žalosno, sudeći po vašem bljedilu i vašem uzbu­
đenju, Morrele.
— O da, vrlo žalosno, moj prijatelju. Netko je bio upravo umro kod
čovjeka u čijem sam se vrtu nalazio. Jedna od dviju osoba čiji sam
razgovor slušao bio je vlasnik vrta, a drugi je bio liječnik. Dakle, prvi
je drugome povjeravao svoja strahovanja i svoje boli jer se već drugi
put u mjesec dana brza i iznenadna smrt sručila na tu kuću za koju bi
se moglo povjerovati da ju je neki anđeo smrti predao u ruke Božje
srdžbe.
— Ah! Ah! — reče Monte Christo, gledajući netremice mladića i
neprimjetno pomaknuvši naslonjač tako da je sam bio u sjeni dok je
svjetlo padalo na Maksimilijanovo lice.
— Jest — nastavi Maksimilijan — u mjesec dana smrt je dva puta
pohodila tu kuću.
— A što je odgovorio liječnik? — upita Monte Christo.
•— On je odgovorio... on je odgovorio da to nikako nije prirodna smrt
i da bi je trebalo pripisati...
— Čemu?
— Otrovu!
— Otrovu? — reče Monte Christo i lagano se nakašlje, što mu je u
trenucima najvećeg uzbuđenja služilo da prikrije bilo svoje crvenilo,
bilo svoju bljedoću, bilo pak samu pažnju s kojom je slušao. — Otro­
vu, Maksimilijane? Jeste li sigurni da ste baš tako čuli?
—Jest, dragi grofe, baš sam tako čuo, i liječnik je dodao kako će smatrati
svojom dužnošću da pozove policiju ako se opet dogodi nešto slično.
Grof Monte Christo

Monte Christo ga je slušao ili se barem pravio da ga sluša s najvećim

mirom.
— I eto — reče Maksimilijan — smrt je udarila i treći put, a ni vla­
snik kuće ni liječnik nisu ništa iznijeli na javu. Smrt će možda udariti
i četvrti put. Sto mislite, grofe, na što me obavezuje poznavanje te
tajne?
— Dragi prijatelju — reče Monte Christo — ako se ne varam, vi mi
tu pričate nešto što već svi znaju napamet. Ja poznam kuću u kojoj
ste vi čuli taj razgovor ili barem znam jednu u kojoj je sve isto: vrt
oko kuće, otac obitelji, liječnik i tri, neobične i iznenadne smrti? E pa
vidite, ja koji nisam prisluškivao nikakve povjerljive razgovore, a ipak
znam sve to isto tako dobro kao i vi, pokazujem li da me zbog toga
muči savjest? Ne jer me se to ništa ne tiče. Vi kažete da izgleda kao
da je anđeo smrti izručio tu kuću srdžbi Božjoj, a tko vam kaže da vaša
pretpostavka nije točna? Nemojte primjećivati stvari koje ne vide oni
kojima je u interesu da ih vide. Ako se to pravda, a ne srdžba Božja
okomila na tu kuću, okrenite glavu, Maksimilijane, i pustite neka se
vrši Božja pravda.
Morrel se strese od jeze. U grofovu je glasu bilo nečeg zlosutnog, i
svečanog, i strašnog u isti mah.
— Uostalom — nastavi grof glasom koji se odjednom tako izmijenio
kao da ne dolazi iz usta istog čovjeka — uostalom, tko vam kaže da
će se to nastaviti?
— To će se tako nastaviti, grofe — uzvikne Morrel — i upravo zato
sam dojurio k vama.
— E pa, što biste htjeli da ja učinim, Morrele? Da slučajno ne želite
da obavijestim gospodina državnog tužioca?
Te posljednje riječi Monte Christo je izgovorio tako jasno i tako zna­
čajnim glasom da je Morrel naglo ustao i uzviknuo:
— Grofe! Grofe! Vi znate o kome ja govorim, zar ne?
— Dakako da znam, dragi prijatelju, i da vam to dokažem, stavit ću
točku na i, to jest reći ću vam imena ljudi. Vi ste se jedne večeri šetali
vrtom gospodina de Villeforta, a po onome što ste mi kazali, pretpo­
stavljam da je to bilo one večeri kad je umrla markiza de Saint Meran.
Čuli ste razgovor gospodina de Villeforta i gospodina d’Avrignyja o
smrti markize de Saint Meran i o ništa manje čudnovatoj smrti mar-
kizovoj. Gospodin d’Avrigny rekao je da se, prema njegovu mišljenju,
radi o trovanju, štoviše o dva trovanja. I od tog trenutka vi, koji ste
primjer poštenja, osluškujete svoje srce, ispitujete svoju savjest da
biste saznali trebate li otkriti tu tajnu ili šutjeti. Ne živimo više u sre-
 Treća knjiga

dnjem vijeku, dragi prijatelju, i više nema svete Feme, nema sudaca
slobodnjaka. Koga vraga hoćete od tih ljudi? »Savjesti, što hoćeš od
mene?«, kako kaže Sterne. E; dragi moj, pustite ih neka spavaju, ako
spavaju, pustite ih da pate od nesanice ako ne mogu spavati, i spavajte
mirno, za ljubav Božju, vi koji nemate grižnju savjesti zbog koje ne
biste mogli spavati.
Na Morrelovu se licu mogla čitati strahovita bol. On uhvati Monte
Christa za ruku.
— Ali to će se nastaviti, kažem vaml
— E pa što — reče grof, začuđen tom upornošću kojoj nije slutio ra­
zlog, i pažljivije se zagleda u Maksimilijana — pustite neka se nastavi.
To je obitelj Atrida. Bog ih je osudio i oni neće izmaknuti njegovoj
presudi. Svi će nestati poput onih ljuljački što ih djeca prave od svi-
nutih karata, koje se ruše jedna za drugom pod dahom njihova tvorca,
sve da ih ima na stotine, Prije tri mjeseca umro je gospodin de Saint
Meran; prije dva mjeseca gospođa de Saint Meran, nedavno Barrois, a
danas je došao red na starog Noirtiera ili mladu Valentinu.
— I vi ste sve to znali? — uzvikne Morrel s takvim užasom u glasu
da je od njega jeza prošla Monte Christa koji bi ostao miran da se na
njega srušilo i samo nebo. — Vi ste sve to znali i ništa niste rekli?
— A što se to mene tiče? — odvrati Monte Christo slegnuvši rameni­
ma. — Poznam li ja te ljude i trebam li upropastiti jednoga kako bih
spasio drugoga? Bogami ne jer za mene su svi jednaki, i krivci i žrtve.
— Ali ja — uzvikne Morrel gotovo urlajući od bola — ja je volim!
— Vi volite? Koga? — uzvikne Monte Christo skočivši na noge i uhva­
tivši Morrela za ruke koje je, kršeći ih, ispružio prema nebu.
— Volim je smrtno, volim je luđački, i spreman sam dati svu svoju
krv da bih joj uštedio jednu suzu! Volim Valentinu de Villefort koju
u ovom času mučki ubijaju, čujete li me! Volim je i pitam i Boga i vas
kako bih je mogao spasiti!
Monte Christu se otme divlji krik koji mogu zamisliti samo oni koji
su čuli riku ranjenog lava.
— Nesretniče! — uzvikne on kršeći ruke. — Nesretniče! Ti voliš Va­
lentinu?! Ti voliš tu kćer jednog prokletog plemena!?
Nikada Morrel nije vidio takav izraz lica, nikada tako strašno oko nije
plamtjelo pred njim i nikada demon straha, kojega je toliko puta vidio
da se javlja bilo na bojnim poljima bilo u onim strašnim alžirskim no­
ćima kad je kosila smrt, nikada taj demon straha nije bacao oko njega
tako zlokobnu vatru.
On užasnuto ustukne.
Grof Monte Christo

A Monte Christo, nakon onog strašnog uzvika, načas zatvori oči kao
da ga zasljepljuje neko unutarnje svjetlo. Tih nekoliko trenutaka bilo
mu je dovoljno da prikupi svoju snagu i pribere se. Burno nadimanje
njegovih grudi počelo se pomalo stišavati, kao što se na suncu što
izbije poslije bure smiruju uzburkani i zapjenjeni valovi.
Ta šutnja, to pribiranje, ta borba trajala je dvadesetak sekundi.
A onda grof digne svoje blijedo čelo.
— Vidite — reče on jedva malo izmijenjenim glasom — vidite, dragi
prijatelju, kako Bog kažnjava zbog njihove ravnodušnosti ljude koji
se prave hrabri i koji su posve mirni pred strahovitim prizorima koje
im on pruža. Ja, koji sam promatrao bez osjećaja i radoznao kako se
odvija ta zlokobna tragedija; ja koji sam se, poput zlog anđela, smijao
zlu koje čine ljudi, skriven iza svoje tajne (a bogatima i moćnima nije
teško sačuvati tajnu), sada i ja osjećam da me je ugrizla zmija koju sam
gledao kako puže, da me je ujela za srce!
Morrel prigušeno zajeca.
— Hajde, hajde — nastavi, grof — dosta je jadikovanja! Budite mu­
škarac, budite jak, nadajte se jer ja sam ovdje i bdijem nad vama.
Morrel žalosno potrese glavom.
— Kažem vam da se nadate, razumijete li? — uzvikne Monte Chri­
sto. — Znajte da ja nikada ne lažem, da se nikada ne varam. Sada je
podne, Maksimilijane, zahvalite Bogu što ste došli u podne, a ne tek
uvečer ili sutra ujutro. Čujte, dakle, što ću vam reći, Morrele: sada je
podne; ako Valentina u ovom času još nije mrtva, ona neće umrijeti.
— O, moj Bože, moj Bože! — uzvikne Morrel. — Ja sam je ostavio
na samrti!
Monte Christo nasloni glavu na ruku.
Sto se zbivalo u toj glavi, tako punoj strašnih tajna? Sto je u tom u isti
mah i neosjetljivom i čovječnom duhu govorio anđeo svjetla ili anđeo
mraka? To jedino Bog zna!
Monte Christo još jednom podigne čelo, a ovaj put bio je miran kao
dijete koje se probudilo iz sna.
— Maksimilijane — reče on — vratite se mirno kući. Preporučujem
vam da ne poduzimate ništa, da ne pokušavate učiniti nijedan korak,
da ničim ne pokazujete svoju zabrinutost. Ja ću vas o svemu obavije­
stiti. A sad idite!
— Bože moj, Bože moj — reče Morrel — vi me plašite, grofe, svojom
hladnokrvnošću. Zar vi možete učiniti nešto protiv smrti? Jeste li vi
nešto više nego običan čovjek? Jeste li vi anđeo? Ili1 sam Bog?
I mladić, koji nikada nije ustuknuo ni pred jednom opasnošću, ustu-
 Treća knjiga

kne pred Monte Christom, obuzet nekim neopisivim strahom.

Ali Monte Christo ga pogleda s osmijehom koji je bio u isti mah i tako
tužan i tako blag da je Maksimilijan osjetio kako mu suze naviru na oči!
— Ja mogu mnogo, prijatelju moj — odgovori grof. — A sad idite jer
osjećam potrebu da budem sam.
Morrel, pokorivši se toj čudesnoj vlasti što ju je Monte Christo imao
nad svime oko sebe, nije ni pokušao da joj se otme. Stisnuo je grofu
ruku i izašao.
Ali na uličnim vratima zastane da bi pričekao Baptistina kojega je
ugledao na uglu Ulice Matignon. Sluga se trkom vraćao.
Nekako u isto vrijeme Villefort i d’Avrigny hitali su prema kući drža­
vnog tužioca. Kad su stigli, Valentina je još bila u nesvijesti. Liječnik
je brižno pregledao bolesnicu, što mu je nalagala ozbiljnost samog
slučaja, i s velikom pažnjom, na što ga je navodila tajna koju je znao.
Villefort je, uprijevši pogled u njegove oči i njegove usne, iščekivao
rezultat pregleda. Noirtier, još bljeđi od djevojke, još nestrpljiviji od
samog Villeforta, također je iščekivao, i sav se njegov duh usredotočio
na to.
Na posljetku d’Avrigny polako izgovori:
— Još je živa.
— Još?! — uzvikne Villefort. — Oh, doktore, kakvu ste to strašnu
riječ izgovorili.
— Jest — reče na to liječnik — i ponavljam što sam rekao: još je živa,
a tome se zapravo čudim.
— Ali, ona je spašena? — zapita otac.
— Jest, budući da još živi.
U tom trenutku d’Avrignyjev se pogled susretne s Noirtierovim oči­
ma. One su blistale od neiskazane sreće i izražavale neku tako bogatu
i plodnu misao da se liječnik nemalo začudio.
On spusti u naslonjač djevojku, čije su usne, posve u skladu s čita­
vim licem, bile tako blijede i bijele da su se jedva nazirale, i ostade
nepomičan, zagledavši se u Noirtiera koji je budno pratio i nastojao
protumačiti svaki liječnikov pokret.
— Gospodine — reče tada d’Avrigny Villefortu — budite dobri i po­
zovite sobaricu gospođice Valentine.
Villefort ispusti glavu svoje kćeri i potrči da sam pozove sobaricu.
Čim je Villefort zatvorio vrata za sobom, d’Avrigny priđe Noirtieru.
— Vi mi imate nešto reći? — zapita ga.
Starac upadljivo trepne očima. To je bio, kao što se sjećamo, jedini
način na koji je mogao nešto potvrditi.
Grof Monte Christo

— Meni samom?
— Jest — potvrdi Noirtier.
— Dobro, ostat ću kod vas.
U tom času vrati se Villefort sa sobaricom, a iza sobarice ušla je i
gospođa de Villefort.
— Pa što je to s našim dragim djetetom? — uzvikne ona. — Otišla je
od mene tužeći se da joj nije dobro, ali meni nije bilo ni na kraj pameti
da bi to bilo nešto ozbiljno.
I mlada žena, sa suzama u očima i svim znacima prave majčinske lju­
bavi, priđe Valentini i uhvati je za ruku.
D’Avrigny je i dalje gledao Noirtiera, i vidje kako su se starčeve oči
proširile i zaokružile, i kako su mu obrazi postali blijedi i počeli podr­
htavati dok su mu na čelu izbile graške znoja.
— Ah! — izusti on nehotice kad su mu se oči, koje su pratile Noirtie-
rov pogled, zaustavile na gospođi de Villefort koja je ponavljala:
— Tom jadnom djetetu bit će bolje u njenom krevetu. Dođite, Fanny,
da je spremimo u postelju.
Gospodin dAvrigny, koji je u tom prijedlogu vidio mogućnost da
ostane sam s Noirtierom, dade glavom znak kako bi doista bilo naj­
bolje da to učine, ali zabrani da djevojka okusi bilo što što on ne bude
propisao.
Na to odnesoše Valentinu, koja se bila osvijestila, ali još se nije mogla
micati, a gotovo ni govoriti, tako su joj udovi bili slomljeni od napada
koji ju je potresao. Međutim, ipak je imala toliko snage da je pogle­
dom mogla pozdraviti svog djeda kojemu se činilo da mu čupaju i
odnose dušu.
D’Avrigny pođe za bolesnicom, propiše lijekove, naredi Villefortu da
uzme kočiju i ode k ljekarniku koji će pred njim pripremiti lijek, pa
da ga onda donese i pričeka u sobi svoje kćeri.
Zatim, pošto je još jednom zabranio da Valentini bilo što daju, on se
vrati Noirtieru, pažljivo zatvori sva vrata i pošto se uvjerio da ih nitko
ne sluša, progovori:
— Dakle — reče — vi znate nešto o bolesti svoje unuke?
Starac potvrdi.
— Slušajte, nemamo mnogo vremena, pa ću vas ja pitati, a vi mi odgo­
varajte.
Noirtier dade znak da je spreman.
— Jeste li vi predviđali ovo što je danas zadesilo Valentinu?
— Jesam.
D’Avrigny se načas zamisli. Zatim priđe Noirtieru.
 Treća knjiga

— Oprostite mi na ovome što ću vas sada pitati — nastavi — ali ni­

jednu okolnost ne smijemo zanemariti u ovom strašnom položaju u
kome se nalazimo. Jeste li vidjeli kad je umro jadni Barrois?
Noirtier podigne oči k nebu.
— Znate li od čega je umro? — zapita d’Avrigny, stavivši ruku na
Noirtierovo rame.
— Jest — odgovori starac.
— Mislite li da je umro prirodnom smrću?
Na Noirtierovim nepomičnim usnama pojavi se nešto nalik na
osmijeh.
— Znači da ste posumnjali da je bio otrovan?
— Jest.
— Mislite li da je taj otrov, od kojega je umro, bio namijenjen nje­
mu?
— Ne.
— A sada, mislite li da je ista ruka koja je pogodila Barroisa, htijući da
pogodi vas, danas pogodila Valentinu?
— Jest.
— Ona će, dakle, također podleći? — zapita d’Avrigny, uprijevši svoj
duboki pogled u Noirtiera.
Čekao je da vidi kako će se te riječi dojmiti starca.
— Nel — odgovori starac likujući, s izrazom koji bi mogao zbuniti i
najvještijeg pogađača.
— Vi se, dakle, nadate? — zapita d’Avrigny začuđeno.
— Jest.
— A u što se nadate?
Starac da očima znak da ne može odgovoriti.
— Ah, da, istina — promrmlja d’Avrigny za sebe. Zatim će opet No-
irtieru:
— Vi se nadate — reče — da će ubojica prestati s trovanjem?
— Ne.
— Onda se nadate da otrov neće djelovati na Valentinu?
— Jest.
— Ali ja vam nisam rekao ništa novo, zar ne, ako vam kažem da su je
htjeli otrovati?
Starac da očima znak da u to nije nimalo sumnjao.
— Prema tome, kako se onda možete nadati da će se Valentina spasiti?
Noirtier je uporno i nepomičnim očima gledao uvijek u istom pravcu.
D'Avrigny pogleda onamo i vidje da su starčeve oči prikovane na boci
s lijekom koju su mu donosili svako jutro.
Grof Monte Christo

— Vidi, vidi — reče d’Avrigny kojemu kao da je došla jedna neočeki­

vana misao — da niste došli na pomisao .. .
Noirtier nije čekao da liječnik dovrši rečenicu.
— Jest — potvrdi on.
— Da biste je zaštitili od otrova...
— Jest.
— Navikavajući je malo-pomalo...
— Jest, jest, jest — potvrdi Noirtier, oduševljen što ga je liječnik
razumio.
— Vi ste, dakle, čuli kad sam rekao da u lijeku koji sam vam propisao
ima brucina?
— Jest.
— I privikavajući je na taj otrov, vi ste htjeli ublažiti njegovo
djelovanje?
Noirtierovo lice ozari isti radostan i likujući izraz.
— I to vam je doista uspjelo — uzvikne d’Avrigny. — Da nije bilo te
mjere opreza, Valentina bi danas bila ubijena, ubijena bez milosti, i
nitko joj ne bi mogao pomoći, tako je bio žestok taj napad. Ali nju je
samo potresao, i barem ovaj put Valentina neće umrijeti.
Neka upravo nadljudska radost pojavi se u starčevim očima koje je
podigao prema nebu s izrazom beskrajne zahvalnosti. U tom trenutku
uđe Villefort.
— Evo, doktore — reče — donio sam lijek koji ste tražili.
— Je li taj lijek pripremljen pred vama?
— Jest — odgovori državni tužilac.
— I niste ga ni načas ispustili iz ruke?
— Nisam.
D’Avrigny uzme bočicu, kapnu nekoliko kapi tekućine koja se u njoj
nalazila na svoj dlan i usrknu ih.
— Dobro — reče — pođimo k Valentini, pa ću tamo dati ljudima
potrebne upute. A vi pripazite na to, gospodine de Villefort, da ih se
svi točno pridržavaju.
U trenutku kad se d’Avrigny s Villefortom vraćao u Valentininu sobu,
jedan je talijanski svećenik ozbiljna držanja, čija je svaka riječ bila mir­
na i odlučna, unajmljivao za sebe kuću što se naslanja uz kuću u kojoj
je stanovao de Villefort.
Ostalo je nepoznato na osnovi kakve su se pogodbe tri stanara te kuće
iselila već dva sata nakon toga. Ali prema onom što se u tom kraju
općenito govorilo, razlog je bio u tome da su temelji zgrade bili nesi­
gurni i prijetila je opasnost da se ona sruši, što nipošto nije smetalo
 Treća knjiga

novom zakupcu da se još isti dan, oko pet sati, useli u nju sa svojim
skromnim namještajem.
Taj je novi stanar unajmio kuću na tri, šest ili devet godina, i prema
običaju koji su uveli kućevlasnici, platio je odmah najamninu za šest
mjeseci unaprijed. Taj novi stanar, koji je, kao što smo rekli, bio Tali­
jan, zvao se signor Giacomo Busoni.
Odmah su bili pozvani radnici i još iste noći rijetki su okasnjeli prola­
znici mogli s čuđenjem vidjeti tesare i zidare koji su popravljali teme­
lje te nesigurne kuće.
Grof Monte Christo

18. Otac i kći

U prošlom smo poglavlju vidjeli kako je gospođa Danglars službeno
obavijestila gospođu de Villefort o skoroj udaji gospođice Eugenije
Danglars za gospodina Andrea Cavalcantija.
Ali prije te službene objave, koja je značila ili je barem trebala pred­
stavljati konačnu odluku svih koji su bili zainteresirani u toj velikoj
stvari, došlo je do jednog prizora o kojemu moramo obavijestiti svoje
čitatelje.
Molimo ih, dakle, da se prenesu malo unatrag, u prijepodne onoga
dana velikih nesreća, u onaj lijepi i tako lijepo pozlaćeni salon s kojim
smo ih upoznali i koji je bio ponos njegova vlasnika, gospodina baruna
Danglarsa.
Od deset sati ujutro šetao je barun, veoma zamišljen i očito uznemi­
ren, gore-dolje po tom salonu, osvrtao se prema vratima i zastajao na
svaki šum koji bi se začuo.
Kad je njegova strpljivost bila pri kraju, on pozove sobara.
— Etienne — reče mu — pogledajte zašto me je gospođica Eugenija
zamolila da je čekam u salonu i raspitajte se zašto me pušta da je tako
dugo čekam.
Pošto je tim riječima donekle iskalio svoju zlovolju, barun postade
malo mirniji.
Doista, gospođica Danglars, pošto je ustala, zamolila je da je primi
otac i naznačila ovaj salon kao mjesto gdje bi htjela razgovarati s njim.
Taj je njezin korak bio tako neobičan, a uz to i tako služben, da se
bankar nemalo začudio te se odmah odazvao pozivu svoje kćeri i prvi
se pojavio u salonu.
Etienne se brzo vrati obavivši povjereni mu zadatak.
— Gospođicina sobarica •— reče on — kazala mi je da gospođica zavr­
šava svoju toaletu i da će odmah doći.
Danglars da glavom znak da je zadovoljan. Pred svijetom i svojom
 Treća knjiga

poslugom uvijek je glumio dobričinu i nježnog oca. Bila je to maska

koju je stavio sebi na lice u toj komediji koju je glumio. To je bila
fizionomija koju je sebi izabrao i za koju je smatrao da mu pristaje,
kao što je maskama za ulogu oca u antičkom kazalištu pristajalo da na
desnoj strani bude podignuta i nasmijana, a na lijevoj strani opuštena
i plačljiva.
Recimo odmah u povjerenju da se njegova podignuta i nasmijana usna
spuštala na visinu opuštene i plačljive usne, tako da je dobričina veći­
nom ustupao mjesto brutalnome mužu i nepopustljivom ocu.
— Zašto, dovraga, ta luda, koja hoće razgovarati sa mnom o tome što
namjerava — mrmljao je Danglars -— ne dođe jednostavno u moju
radnu sobu? A onda, zašto uopće hoće razgovarati sa mnom? — ra­
zmišljao je dalje.
Dvadeseti je put pretakao tu nemirnu misao po svojoj glavi kadli se
otvore vrata i uđe Eugenija, obučena u baršunastu crnu haljinu izve­
zenu cvjetovima iste boje, gologlava, s rukavicama na rukama, kao da
će sad sjesti u svoj naslonjač u talijanskom kazalištu.
— Dakle, Eugenijo, o čemu se radi? — poviče otac. — Čemu ovaj
svečani salon kad smo mogli lijepo razgovarati i u mojoj radnoj sobi?
— Imate potpuno pravo, gospodine — odvrati Eugenija i dade ocu
znak da može sjesti. — Vi ste postavili dva pitanja u kojima je već
sadržan čitav razgovor koji ćemo sada voditi. Odgovorit ću vam na
oba pitanja, i to, suprotno uobičajenim zakonima, najprije na drugo
pitanje jer je ono jednostavnije. Odabrala sam, gospodine, salon za
naš sastanak zato da izbjegnem neugodne dojmove i utjecaj kojima je
čovjek izvrgnut u sobi jednog bankara. One blagajničke knjige, ma­
kar bile i pozlaćene, oni pretinci zaključani kao vrata kakve tvrđave,
ona masa novčanica koje dolaze bogzna otkud i ono mnoštvo pisama
koje stiže iz Engleske, Nizozemske, Španjolske, Indije, Kine i Perua,
općenito djeluju nekako čudno na dušu jednog oca i on zaboravlja da
postoji na svijetu i nešto veće i svetije od društvenog položaja i mi­
šljenja njegovih povjerenika. Odabrala sam, dakle, ovaj salon u kojem
nasmijani i sretni gledate u veličanstvenim okvirima svoj portret, moj
portret, portret moje majke i različite nježne i idilične pastirske pej­
zaže. Ja se mnogo pouzdajem u moć vanjskih dojmova. Možda je to,
naročito u odnosu na vas, krivo, ali što ćete: ne bih bila umjetnica kad
ne bih imala nekakvih iluzija.
— Vrlo dobro — odgovori gospodin Danglars koji je tu tiradu slušao
sa savršenom hladnokrvnošću, iako nije razumio niti jedne jedine rije­
či, i razmišljao po svom običaju, kao i svi ljudi koji uvijek imaju neka­
Grof Monte Christo

kvu skrivenu misao, kako da uhvati nit svoje vlastite misli u mislima
svoga sugovornika.
— Evo smo, dakle, otprilike razjasnili drugu točku — reče Eugenija
bez najmanjeg znaka zbunjenosti i s onom posve muškom odlučno-
šću kojom su se odlikovale njezine kretnje i njezine riječi — i čini mi
se da ste zadovoljni tim razjašnjenjem. A sada se vratimo na prvu.
Pitali ste me zašto sam tražila da me primite. Reći ću vam to u dvije
riječi, gospodine. Ja se ne želim udati za gospodina grofa Andrea
Cavalcantija.
Danglars skoči sa svog naslonjača te od uzbuđenja podigne i oči i ruke
prema nebu.
— Bože moj, jest, gospodine — nastavi Eugenija, svejednako mirna.
— Vidim da vas je to začudilo jer se ja, otkako čitava ta pripovijest
traje, nisam nikad usprotivila, sigurna da ću se u danom času moći
otvoreno suprotstaviti ljudima koji me nikada nisu pitali što o tome
mislim i stvarima koje nisu po mojoj volji. Međutim, ovaj put taj mir i
ta pasivnost, kako to kažu filozofi, imaju svoj uzrok u nečem drugom.
Oni dolaze otud što sam ja kao poslušna i odana kći (na zacrvenjelim
djevojčinim usnama pojavi se lagan smiješak) pokušavala poslušati.
— Sto hoćete time reći? — zapita Danglars.
— Pa eto, gospodine — odvrati Eugenija — pokušavala sam to koliko
su mi god snage dopuštale, ali sada kad je došao odlučan trenutak, uza
sve moje nastojanje da se na to prisilim, osjećam da nisam u stanju
poslušati.
— Ali konačno — reče Danglars koji je, kao čovjek bez duha, u prvi
mah bio posve poražen njezinom neumoljivom logikom i njezinim fle­
gmatičnim držanjem koje je dokazivalo da se pripremila na to i da je
u to uložila svu snagu svoje volje — ali konačno, koji je razlog tom
odbijanju, Eugenijo? Razlog?
— Razlog? — odvrati djevojka. — O, Bože moj, razlog nije u tome
što bi taj čovjek bio ružniji, gluplji ili neugodniji nego netko drugi;
ne, što se toga tiče, gospodina Andrea Cavalcantija mogli bi čak oni
koji ocjenjuju ljude po licu i stasu smatrati vrlo lijepim primjerkom.
Razlog nije ni u tome što bi moje srce bilo manje sklono njemu nego
nekome drugome jer to bi bio razlog dostojan kakve djevojčice iz in­
ternata, razlog koji meni nikako ne bi pristajao. Ja ne volim nikoga,
gospodine, vi to dobro znate, zar ne? I zato ne znam zbog čega bih,
ako to nije nužno, morala nakopati sebi na glavu nekoga s kime ću
provesti čitav život. Nije li jedan filozof negdje rekao: »Ničega previ­
še«, a drugi: »Sve što imaš nosi sa sobom«? Te aforizme naučili su me
 Treća knjiga

čak na latinskom i grčkom. Prvi je, ako se ne varam, Fedrov, a drugi

Biasov. E pa vidite, dragi oče, u brodolomu života, jer život je zapravo
vječiti brodolom naših nadanja, u brodolomu života ja bacam u more
sav nepotreban prtljag, to je sve, i zadržavam svoju volju, spremna da
živim posve sama i prema tome posve slobodna.
— Nesretnice! Nesretnice — promrmlja Danglars problijedivši jer je
iz iskustva što ga je stekao tijekom godina dobro znao koliko je čvrsta
prepreka na koju je tako iznenada naišao.
— Nesretnica? — odvrati Eugenija. — Kažete da sam nesretnica?
Ali ne, doista nisam, i taj vaš uzvik čini mi se sasvim teatralan i na­
mješten. Ja sam, naprotiv, sretna jer, kažite mi, molim vas, što meni
nedostaje? Ljudi smatraju da sam lijepa, a to je dovoljno da budem
posvuda dobro primana. A ja volim da me ljudi rado primaju jer onda
susrećem vesela lica, pa mi oni koji me okružuju izgledaju manje ru­
žni. Obdarena sam bistrinom duha i nekom relativnom osjetljivošću
koja mi dopušta da iz života oko sebe izvučem za sebe ono što u nje­
mu nađem dobro, kao što čini majmun kad razbije zelen orah da bi
izvukao iz njega ono što se u njemu nalazi. Ja sam bogata jer vi imate
jedno od većih bogatstava u Francuskoj i jer sam vam jedinica, a vi
niste tako tvrdoglavi kao što su oni očevi s gradskih vrata Saint-Mar-
tin i Gaiete, koji razbaštinjuju svoje kćeri ako im neće dati unuke.
Uostalom, zakon koji sve predviđa, ne daje vam pravo da me razba-
štinite, ili barem da me posve razbaštinite, kao što vam ne daje pravo
da me prisilite da se udam za gospodina toga i toga. Prema tome, ja
sam lijepa, duhovita, urešena određenim talentom, kako se to kaže u
komičnoj operi, i bogata! A to, gospodine, znači biti sretan! Zašto me
onda nazivate nesretnicom?
Videći svoju kćer kako se smiješi upravo drzovito oholo, Danglars
nije mogao suzdržati svoju grubost, koja načas provali iz njega, i on
uzvikne, ali to bijaše sve. Jer pod ispitljivim pogledom svoje kćeri,
pred njezinim lijepim crnim obrvama koje su se namrštile u iščeki­
vanju, on okrene glavu i odmah se umiri, ukroćen željeznom rukom
opreznosti.
— Doista, kćeri moja — odgovori on sa smiješkom na usnama — vi
imate sve ono čime se hvalite, osim jedne stvari, kćeri moja, a ja ne
bih htio da vam odviše naglo kažem što je to. Radije ću vas pustiti da
sami pogodite.
Eugenija pogleda Danglarsa, veoma iznenađena što joj se osporava je­
dan od cvjetova krune ponosa koju je tako oholo stavila sebi na glavu.
— Kćeri moja — nastavi bankar — vi ste mi savršeno objasnili koji
Grof Monte Christo

osjećaji navode jednu djevojku kao što ste vi na odluku da se neće

udavati. A sada je na meni red da vam kažem koji razlozi navode je­
dnog oca kao što sam ja na to da donese odluku da mu se kći uda.
Eugenija se nakloni, ali ne kao poslušna kći spremna da sluša, nego
kao protivnik spreman za prepirku, koji čeka.
— Kćeri moja — nastavi Danglars — kad jedan otac traži od svoje
kćeri da se uda, on uvijek ima neki razlog zbog kojeg želi taj brak. Neki
su pritom obuzeti manijom koju ste vi maločas spomenuli, to jest da
vide kako se nastavljaju u svojim unucima. Ja nemam te slabosti i
počet ću s time da vam kažem: što se tiče radosti obiteljskog života, ja
sam prema njima prilično ravnodušan. To mogu priznati jednoj kćeri
za koju znam da ima dovoljno jasne poglede na svijet da može shvatiti
tu ravnodušnost i da me zbog toga neće smatrati zločincem.
— Izvrsno — reče Eugenija. — Govorimo, dakle, iskreno, gospodine,
to će mi biti veoma drago.
— Oh, vidite — reče Danglars — iako ja, općenito uzevši, nisam tako
sklon iskrenosti kao vi, pristajem da budem iskren kada to okolnosti
od mene traže. Nastavit ću, dakle. Kad sam vam predložio da se uda­
te, nisam to učinio zbog vas, jer, istinu govoreći, u tom trenutku nije
mi bilo ni na kraj pameti da mislim na vas. Vi volite iskrenost i sada
je, nadam se, imate. Učinio sam to zato što mi je bilo potrebno da
tog muža uzmete što je prije moguće, i to zbog određenih poslovnih
kombinacija koje upravo kanim poduzeti.
Eugenija se lecne.
— Tako je kao što sam imao čast kazati vam, kćeri moja, i ne trebate
se ljutiti na mene što sam vam to kazao jer ste me na to natjerali.
Jasno vam je da se protiv svoje volje upuštam u ta matematička obja­
šnjavanja, i to s jednom umjetnicom kao što ste vi, koja se boji ući u
radnu sobu jednog bankara da ne bi bila, kako to, ako se ne varam,
također kažu filozofi, izložena neugodnim i nepjesničkim dojmovima
i osjećajima. Ali u toj radnoj sobi jednog bankara, u koju ste se vi
prekjučer ipak udostojili ući da zatražite od mene onih tisuću fra­
naka što vam ih svakoga mjeseca dajem da biste po volji raspolagali
njima, znajte da se u toj radnoj sobi, draga gospođice, može naučiti
mnogo toga što može biti od koristi čak i mladim osobama koje se ne
žele udati. U njoj se, na primjer, može naučiti, a s obzirom na vašu
nervoznu razdražljivost ja ću vam to reći u ovom salonu u kojemu se
nalazimo, u njoj se može naučiti da je kredit jednog bankara njegov
fizički i moralni život, da kredit podržava čovjeka kao što disanje odr­
žava tijelo na životu, a gospodin Monte Christo održao mi je jednog
 Treća knjiga

dana o tome govor koji nikada neću zaboraviti. U njoj se može naučiti
da, ako nestane kredita, tijelo postaje lešina, i da se to mora vrlo brzo
dogoditi jednom bankaru koji sebi dopušta tu čast da bude otac jedne
kćeri koja je tako logična u svom rasuđivanju.
Ali Eugenija, umjesto da se povije, još se jače uspravi pod tim udarcem.
— Znači da si upropašten? — reče ona.
— Našli ste pravi izraz, kćeri moja, dobar izraz — reče Danglars i zari-
je nokte u grudi, sačuvavši ipak na svom grubom licu osmijeh čovjeka
bez srca, ali ne bez duha. — Upropašten, tako jel
— Ah! — otme se Eugeniji.
— Jest, upropašten! E pa vidite, sada se, dakle, saznala ta tako strašna
tajna, kako to kažu pjesnici koji pišu tragedije. A sada, kćeri moja,
čujte iz mojih usta kako se ova nesreća može umanjiti, neću reći za
mene, nego za vas.
— Oh! — uzvikne Eugenija — vi loše čitate na ljudskim licima, go­
spodine, ako mislite da ja zbog sebe oplakujem katastrofu o kojoj mi
govorite. Sto onda ako sam upropaštena? Sto je meni stalo do toga? Ne
ostaje li mi ipak moj talent? Ne mogu li ja, kao Pasta, kao Malibranova,
kao Grisijeva, stvoriti sebi ono što mi vi nikada ne biste dali, ma kakvo
da je vaše bogatstvo, to jest sto ili sto pedeset tisuća livra godišnje ren­
te, koje bih mogla zahvaliti jedino sebi, i uz koje mi se ne bi događalo
kao što mi se događa zbog ovih bijednih dvanaest tisuća franaka što mi
ih vi dajete kisela pogleda i prigovarajući mi zbog moje rastrošnosti,
već bih ih primala uz pljesak, odobravanje i cvijeće. I kad ne bih imala
taj talent u koji vi, kako to vaš smiješak dokazuje, sumnjate, ne bi li mi
ipak ostajala ona neuništiva ljubav za slobodu koja će mi uvijek nado­
mještati sve blago i koja je u meni jača od nagona za održanje. Ne, ja se
ne žalostim zbog sebe jer ću se uvijek znati iz toga izvući. Moje knjige,
moje olovke, moj glasovir, sve te jeftine stvari koje ću uvijek moći na­
baviti, njih ću uvijek imati. Ako možda mislite da se žalostim zbog go­
spođe Danglars, onda se varate. Jer ili se ja strahovito varam, ili je moja
majka poduzela sve mjere opreza protiv katastrofe koja vam prijeti, ali
koja nju neće pogoditi. Ona se osigurala, nadam se, a da je bdjela nada
mnom, ne bi imala vremena brinuti se o svom imutku. Jer, hvala Bogu,
ona me je pustila da radim što hoću, pod izgovorom da volim slobodu.
O, ne, gospodine, od svojih djetinjih dana vidjela sam suviše stvari koje
su se događale oko mene, i odviše sam ih dobro razumjela a da bi me
se nesreća mogla dojmiti jače nego što zaslužuje. Otkako znam za sebe,
nitko me nije volio. Utoliko gore! Jer to me dovelo do toga da ni ja
nikoga ne volim. Eto, sada sam vam rekla u što vjerujem.
Grof Morite Christo

— Znači — reče Danglars, blijed od srdžbe koja nije imala svoj uzrok
u povrijeđenoj očinskoj ljubavi — znači, gospođice, da ostajete uporni
u svojoj želji da me do kraja upropastite?
— Da vas upropastim? Ja — reče Eugenija — da vas do kraja upropa­
stim? Sto hoćete time reći? Ja vas ne razumijem.
— Utoliko bolje jer to mi još dopušta tračak nade. Slušajte, dakle.
— Slušam vas — reče Eugenija zagledavši se tako čvrsto u oči svom
ocu da je on jedva smogao snage ne poniknuti očima pred tim oštrim
pogledom svoje kćeri.
— Ako se udate za gospodina Cavalcantija — nastavi Danglars — on
će donijeti u taj brak tri milijuna miraza, koje će uložiti kod mene u
posao.
— Ah, veoma dobro — reče Eugenija s najdubljim prezirom, gladeći
svoje rukavice.
— Vi mislite da ću vas oštetiti za ta tri milijuna? — reče Danglars.
— Ne, nipošto, ta tri milijuna trebaju mi za to da od njih napravim
barem deset milijuna. Ja i jedan poslovni prijatelj, također bankar,
dobili smo koncesiju za gradnju jedne željeznice, jedine industrije
koja u ovo naše vrijeme doista pruža one nevjerojatne mogućnosti za
brz uspjeh koje je nekada Lav nagoviještao dobrim Parižanima, uvijek
tako željnim špekulacija, u svom fantastičnom Mississippi-planu za
iskorištavanje francuskih posjeda u Sjevernoj Americi. Prema mom
računu, danas treba posjedovati makar i milijunti dio jedne pruge,
kao što je onda trebalo imati jedno jutro zemlje na ugaru na obalama
Ohija. To je hipotekarno ulaganje novca, a ono, kao što znate, uvijek
donosi dobit jer čovjek barem dobiva za svoj uloženi novac deset,
petnaest, dvadeset ili stotinu livra željeza. E, vidite, i za osam dana
trebam položiti svoj udio od četiri milijuna, a ta četiri milijuna, kao
što sam vam rekao, napravit će novih deset ili dvanaest.
— Ali za vrijeme mog posjeta prekjučer, gospodine/ kojeg ste se upra­
vo izvoljeli sjetiti — odgovori Eugenija — vidjela sam kako ste uknji-
žili, tako se to stručno kaže, zar ne, pet i pol milijuna. Čak ste mi
pokazali u vezi s time dvije državne obveznice i još ste se čudili što
jedan papir, koji ima takvu vrijednost, nije poput munje zabliještio
moje oči.
— Jest, ali tih pet i pol milijuna uopće nisu moji i samo su dokaz
povjerenja koje uživam. Kao narodni bankar stekao sam povjerenje
uprave sirotišta i tih pet i pol milijuna pripadaju sirotištima. U svako
drugo vrijeme bez ustručavanja bih se njima poslužio, ali danas su
poznati veliki gubici koje sam, kao što sam vam rekao, imao i moj je
 Treća Knjiga

kredit prilično uzdrman. Uprava može svakog trenutka istražiti taj

polog i kad bih ga uložio u nešto drugo, bio bih prisiljen sramotno
bankrotirati. Ja ne prezirem bankrote, molim vas da mi vjerujete, ali
bankrote koji obogaćuju, a ne one koji upropaštavaju. Ali onog trenu­
tka kad se udate za gospodina Cavalcantija i kad dobijem tri milijuna
miraza, barem kad ljudi budu mislili da sam ih dobio, onoga trenutka
moj će se kredit učvrstiti i opet ću steći ono bogatstvo koje je po ne­
koj neshvatljivoj zloj kobi nestalo u ponoru što se otvorio pod mojim
nogama. Jeste li me razumjeli?
— Savršeno sam vas razumjela. Dajete me u zalog za tri milijuna, zar
ne?
— Sto je svota veća, to je ponuda laskavija. Ona vam daje predodžbu
o vašoj vrijednosti.
— Hvala. Još samo jednu riječ, gospodine. Obećajete li mi da će vam
miraz koji bude donio gospodin Cavalcanti služiti kao svota kojom
raspolažete, ali da u nj nećete dirati? To ne tražim zbog sebičnosti,
nego zbog obzira prema drugima. Ja sam, doduše, spremna da vam
poslužim za to da ponovno steknete svoje bogatstvo, ali ne želim biti
vaš sukrivac u upropaštavanju drugih.
— Ali kad vam kažem — uzvikne Danglars — da s ta tri milijuna...
— Mislite li da ćete se izvući, gospodine, a da ne budete morali dirati
u ta tri milijuna?
— Nadam se, ali, dakako, pod uvjetom da to vjenčanje učvrsti moj
kredit.
— Hoćete li moći isplatiti gospodinu Cavalcantiju petsto tisuća frana­
ka koje mi dajete kao miraz?
— Isplatit ću mu ih čim se vratimo iz općine.
— U redu.
— Sto je u redu? Sto hoćete time reći?
— Hoću reći... vi tražite od mene jedino potpis, zar ne, a inače osta­
vljate potpunu slobodu mojoj ličnosti?
— Potpunu slobodu.
— Dakle, u redu! Kao što sam rekla, gospodine. Spremna sam udati
se za gospodina Cavalcantija.
— Ali što namjeravate?
— Eh, to je moja tajna. U čemu bi bila moja nadmoć nad vama kad
bih vam, pošto sam saznala vašu tajnu, otkrila svoju?
Danglars se ugrize za usne.
— Prema tome — reče on — spremni ste obaviti nekoliko službenih
posjeta koji su nužni?
Grof Monte Christo

— Jesam — odgovori Eugenija.

— I za tri dana potpisati bračni ugovor?
— Da.
— E, sad mogu i ja vama reći: u redu!
I Danglars uhvati ruku svoje kćeri i čvrsto je stisne.
— Je li konferencija gotova? •— zapita Eugenija ustavši.
Danglars dade glavom znak da više nema što reći. Pet minuta kasnije
zvuci glasovira odjeknuše pod prstima gospođice d’Armilly i gospođi­
ca Danglars je zapjevala Barbitijevo proklinjanje Desdemone.
Kad je završila, u sobu uđe Etienne i javi Eugeniji da su konji upregnu­
ti u kočiju i barunica čeka da idu u posjete.
Mi smo ih vidjeli kad su svratile k Villefortovima, odakle su brzo oti­
šle posjetiti i druge znance.
 Treća knjiga

19. Bračni ugovor

Tri dana nakon prizora koji smo upravo opisali, to jest oko pet sati
poslijepodne onoga dana koji je bio određen za potpisivanje bračnog
ugovora između gospođice Eugenije Danglars i Andrea Cavalcantija,
kojega je bankar uporno nazivao knezom, dok se svježi povjetarac poi­
gravao lišćem u malom vrtu Monte Christove kuće, upravo u času kad
se grof spremao izaći pa su ga, lupkajući nogama, pred kućom čekali
njegovi konji koje je suzdržavao kočijaš koji je već četvrt sata sjedio
na sjedištu, upravo u tom času jedna je elegantna laka kočija, s kojom
smo se već više puta susreli, a naročito one večeri u Auteuilu, naglo
zaokrenula prema ulaznim vratima i iz nje gotovo da je izletio, a ne
izašao na stepenice trijema gospodin Andrea Cavalcanti, sav blistav i
sav iskićen, kao da se ženi princezom.
On se raspita za grofovo zdravlje sa svojom uobičajenom familijarno-
šću i, penjući se lagano na prvi kat, susretne grofa na vrh stepenica.
Kad je ugledao mladića, grof zastane. Sto se pak tiče Andrea Caval­
cantija, on se zaletio uza stepenice, a kad se jednom zaletio, ništa ga
nije moglo zaustaviti.
— O, dobar dan, dragi gospodine Monte Christo — reče on grofu.
— Ah, gospodine Andrea! — odvrati grof napola podrugljivim gla­
som. — Kako ste?
— Izvrsno, kao što vidite. Došao sam razgovarati s vama o sijaset stva­
ri, ali prije svega, izlazite ili ste se vratili?
— Izlazim, gospodine.
— Onda ću se, da vas ne zadržavam, popeti s vama u kočiju, ako do­
puštate, a Tom će mojom kočijom poći za nama.
— Ne — reče s jedva primjetnim prezrivim smiješkom grof kojemu
nije bilo do toga da ga vide u mladićevu društvu — ne, radije ću
vas saslušati ovdje, dragi gospodine Andrea. Ugodnije je razgovarati u
sobi, a osim toga, tu nema kočijaša da prisluškuje razgovor.
Grof Morite Christo

Grof uđe u mali salon na prvom katu, sjedne i prekriži noge te da

mladiću znak da i on sjedne.
Andrea napravi što je mogao veselije lice.
— Vi znate, dragi grofe — reče on — da će se svečanost održati veče­
ras. U devet sati potpisuje se kod tasta bračni ugovor.
— Ah, zbilja? — reče Monte Christo.
— Tako? Zar je to za vas novost? Zar vas nije o toj svečanosti obavije­
stio gospodin Danglars?
— Jest, obavijestio me —- reče grof. — Jučer sam dobio od njega pi­
smo, ali mislim da nije bio naznačen sat.
— To je moguće. Bit će da je tast mislio kako je to svima poznato.
— Dakle, vi ste sretni, gospodine Cavalcanti — reče Monte Christo.
— Vi sklapate jednu od najprikladnijih bračnih veza, a, osim toga,
gospođica Danglars je lijepa.
— To je istina — odgovori Cavalcanti skromnim glasom.
— Sto je najvažnije, ona je veoma bogata, barem koliko je meni po­
znato — reče Monte Christo.
— Vi mislite da je veoma bogata? — ponovi mladić.
— Sigurno.
— Govori se da gospodin Danglars prikriva barem polovinu svoga imutka.
— A priznaje petnaest do dvadeset milijuna — reče Andrea s blje­
skom radosti u očima.
— Ne računajući — doda Monte Christo — da upravo ulazi u jednu
vrstu špekulacije koja je već pomalo otrcana u Americi i Engleskoj, ali
je sasvim nova u Francuskoj.
— Jest, jest, znam o čemu govorite. O željeznici za koju je dobio
koncesiju, zar ne?
— Točno. On će na tom poslu, kako se općenito misli, zaraditi najma­
nje deset milijuna.
— Deset milijuna?! Mislite? To je divno! — reče Cavalcanti kojega je
uzbuđivao već i taj metalni zvuk riječi o zlatu.
— A da i ne govorimo o tome — nastavi Monte Christo — da će či­
tav taj imutak pripasti vama, što je i pravo, jer je gospođica Danglars
jedinica. Osim toga, i vaš je imutak, barem prema onome što mi je
rekao vaš otac, gotovo isto tolik kao i vaše zaručnice. Ali, okanimo se
tog razgovora o novčanim pitanjima. Znate li, gospodine Andrea, da
ste čitavu tu stvar izveli veoma vješto, čak i pomalo drsko?
— Ali ne loše — reče mladić. — Rođen sam da budem diplomat.
— E dobro! Uvest ću vas u diplomaciju. Diplomacija se, kao što vam
je poznato, ne uči. Ona je stvar instinkta... A je li vam zarobila srce?
 Treća knjiga

— Doista, bojim se da jest — odgovori Andrea glasom koji je čuo u

Theatre Frangaise, glasom kojim Dorante ili Valere odgovaraju Alcc-
stu.
— A voli li i ona vas?
— Bit će da me voli — reče Andrea i osmjehne se likujući — jer se
udaje za mene. Ali ne zaboravimo jednu važnu stvar.
— Koju?
— Da sam u svemu imao neobičnu pomoć.
— Ma nemojte!
— Sigurno.
— Jesu li vam okolnosti išle na ruku?
— Ne okolnosti, nego vi.
— Ja? Sto ne kažete, kneže? —. začudi se Monta Christo, naglasivši
nekako izvještačeno taj naslov. — Sto sam ja mogao učiniti za vas?
Zar vaše ime, vaš društveni položaj i vaša osobna vrijednost nisu bili
dovoljni?
— Nisu — reče Andrea — razumije se da nisu. I ma što vi govorili,
gospodine grofe, ja ostajem kod toga da je položaj čovjeka kao što ste
vi učinio više nego moje ime, moj društveni položaj i moja osobna
vrijednost.
— Vi se potpuno varate — reče Monte Christo koji je osjetio prepre­
deno licemjerstvo mladićevo i shvatio kamo smjeraju njegove riječi.
— Vi ste dobili moju zaštitu tek pošto sam upoznao utjecaj i imutak
vašega gospodina oca. Jer, konačno, tko mi je pribavio tu sreću, meni
koji vas nisam nikada vidio, ni vas ni vašeg slavnog oca, tko mi je pri­
bavio tu sreću da vas upoznam? Dva moja dobra prijatelja, lord Wil-
more i abbe Busoni. A što mi je dalo hrabrosti, neću reći da jamčim
za vas, nego da vam budem pokrovitelj? Ime vašeg oca, koje je tako
poznato i tako poštovano u Italiji. A vas osobno ja uopće ne poznam.
Taj grofov mir i ta savršena neusiljenost dali su Andrei naslutiti da se
namjerio na ruku koja je čvršća od njegove i da se neće lako osloboditi
njezina stiska.
— A tako! — reče on. — Moj otac ima, dakle, zaista vrlo velik imutak,
gospodine grofe?
— Čini se da ima, gospodine — odgovori Monte Christo.
— Znate li je li stigao miraz koji mi je obećao?
— Dobio sam obavijest.
— A tri milijuna?
— Tri milijuna su, prema svemu sudeći, na putu.
— Dakle, doista ću ih dobiti?
Grof Monte Christo

— Ali, do vraga — odvrati grof — meni se čini, gospodine, da vam ni

dosad nije nedostajalo novca.
Andrea se toliko iznenadi da je morao trenutak razmisliti.
— Onda — reče on trgnuvši se iz razmišljanja — ostaje mi još, gospo­
dine, da vam uputim jednu molbu, molbu koju ćete lako shvatiti ako
vam i ne bude ugodna.
— Govorite — reče Monte Christo.
— Zahvaljujući svom bogatstvu, ja sam sklopio poznanstvo s mnogim
uglednim ljudima i imam čak, barem zasad, svu silu prijatelja. Ali u
času kad se ženim, i to pred čitavim pariškim društvom, potrebna mi
je podrška jedne slavne ličnosti. Budući da sam lišen očinske ruke,
trebala bi mi jedna jaka ruka koja će me odvesti pred oltar. Jer, moj
otac neće doći u Pariz, zar ne?
— On je star, sav prekriven ranama, od kojih, kako kaže, užasno pati
kad god putuje.
— Razumijem. E pa čujte, onda ću vas zamoliti nešto.
— Mene?
— Jest, vas.
— A što, Bože moj?
— E pa, da mi zamijenite oca.
— Ah, dragi gospodine! Sto? Zar me nakon toliko susreta, nakon što sam
toliko puta imao sreću razgovarati s vama, još tako slabo poznate da mo­
žete zatražiti od mene takvo što? Zatražite od mene da vam ponudim
pola milijuna, iako se takve svote rijetko posuđuju, dajem vam časnu riječ
da ćete me dovesti u manju nepriliku. Znajte, dakle, a to sam vam, ako
se ne varam, već jednom rekao, znajte, dakle, da grof Monte Christo u
pogledu sudjelovanja u stvarima ovoga svijeta, naročito u moralnim stva­
rima, nikada nije prestao imati skrupule, reći ću čak predrasude jednog
istočnjaka! Ja koji imam jedan harem u Kairu, dragi u Smirni, treći u
Carigradu, ja da budem svjedok na jednom vjenčanju? To nikad!
— Znači da me odbijate?
— Razumije se. Sve da ste mi sin, da ste mi brat, isto bih vas tako
odbio.
— Ah, doista?! — uzvikne Andrea razočarano. — Pa što da onda ra­
dim?
— Sami ste rekli da imate stotinu prijatelja.
— Tako je. Ali vi ste me predstavili gospodinu Danglarsu.
— Nipošto. Utvrdimo činjenice onakve kakve jesu: ja sam vas pozvao
na večeru u Auteuil na koju je i on bio pozvan, i vi ste mu se sami
predstavili, do vraga, a to je nešto posve drugo.
 Treća knjiga

— Jest, ali moja ženidba... vi ste mi pomogli.. .

Ja? Ni najmanje, molim vas da mi to vjerujete. Ta sjetite se što sam
vam rekao kad ste došli i zamolili da idem za vas u prosidbu: »Ja nika­
da ne posredujem u sklapanju brakova, dragi moj kneže, to je princip
od kojega ne odstupam.«
Andrea se ugrize za usne.
— Ali na posljetku — reče — hoćete li barem doći na vjenčanje?
— Hoće li doći čitav Pariz?
— Oh, razumije se.
— E pa dobro. Ako dođe cijeli Pariz, doći ću i ja.
— I potpisat ćete bračni ugovor?
— O, ne vidim nikakva razloga da to ne učinim jer moji skrupuli ne
idu tako daleko.
— E, pa kad mi nećete dati više, moram se zadovoljiti onim što mi
dajete. Ali samo još nešto, grofe.
— Što?
— Dajte mi jedan savjet.
— Pazite: savjet je često teže dati nego učiniti uslugu.
— O, ovaj mi savjet možete datim a da se nimalo ne kompromitirate.
— Kažite.
— Miraz moje žene iznosi petsto tisuća franaka.
•— To je svota koju je gospodin Danglars i meni spomenuo.
— Trebam li uzeti tu svotu ili je ostaviti kod bilježnika?
— Evo kako se to obično radi kad čovjek hoće postupiti otmjeno:
prigodom potpisivanja bračnog ugovora vaša će dva bilježnika zakazati
sastanak za sutradan ili dan kasnije i izmijenit će oba miraza za koje će
jedan drugome izdati potvrdu. Zatim, pošto se obavi samo vjenčanje,
dat će milijune vama na raspolaganje jer ste vi glava obitelji.
— Ali meni se čini — reče Andrea s uznemirenošću koju je uzalud po­
kušavao prikriti — da sam čuo od svog tasta kako namjerava uložiti naše
glavnice u onaj posao sa željeznicama o kojem ste mi maločas govorili.
— E pa vidite — na to će Monte Christo •— prema onome što ljudi
govore, to je način da vaši kapitali budu u godinu dana utrostručeni.
Gospodin barun Danglars je dobar otac i zna računati.
— Prema tome — reče Andrea — sve je u redu, osim vašeg odbijanja
koje me ipak veoma rastužilo.
— To trebate pripisati samo mojim posve razumljivim skrupulima u
ovakvoj prilici.
— Dobro — reče Andrea — neka bude kao što kažete. Do viđenja ve­
čeras, u devet sati.
Grof Monte Christo

— Do viđenja.
I Andrea, iako je Monte Christo, čije su usne problijedjele, pokušao to
spriječiti, zgrabi grofovu ruku, stisne je, skoči u svoju laku kočiju i ode.
Četiri ili pet sati, koliko mi je još preostalo do devet sati navečer, Andrea
iskoristi da obavi svoje poslove, učini nekoliko posjeta s ciljem da pozove
prijatelje o kojima je govorio da dođu bankaru u punom sjaju, obećavaju­
ći im akcije u poslu koji je zavrtio svim glavama i koji je Danglars upravo
poduzimao.
I doista, u osam i pol sati navečer veliki salon Danglarsovih i galerija što
se nalazila pokraj salona, kao i tri druga salona na prvom katu, bijahu
puni namirisanog svijeta koje nije ovamo dovela simpatija, nego više ona
neodoljiva potreba da se bude ondje gdje se nešto događa.
Kakav akademik sigurno bi rekao da su prijemi u otmjenom društvu nalik
na bukete cvijeća koji neodoljivo mame izgladnjele pčele i zujave leptire.
Samo se po sebi razumije da su saloni bili raskošno osvijetljeni svijećama
i da se svjetlost u slapovima prelijevala sa zlatnih vijenaca na stropu na
svilene tapete na zidovima, te je sav neukus toga namještaja, u kojem nije
bilo ničeg osim raskoši, blistao u svom punom sjaju.
Gospođica Eugenija bila je obučena s najelegantnijom jednostavnošću:
bijela haljina s bijelim vezom, i bijela ruža u kosi crnoj kao crni jantar
bijahu joj jedini ukras, kome nije dodala ni najmanjeg nakita.
Tek, u njenim se očima mogla čitati ona savršena samouvjerenost koja
je trebala demantirati ono što je u njenim vlastitim očima bilo vulgarno
djevičansko u toj nevinoj odjeći.
Gospođa Danglars, na trideset koraka od nje, razgovarala je s Debrayem,
Beauchampom i Chateau-Renaudom. Debray je iskoristio ovu veliku
svečanost da se ponovno vrati u kuću, ali jednak svima drugima i bez
ikakvih posebnih povlastica.
Gospodin Danglars, okružen zastupnicima i novčarima, objašnjavao je
jednu svoju teoriju novih poreza koje će uvesti kad mu vlada, pritisnuta
događajima, ponudi ministarstvo.
Andrea, držeći za mku jednog od najgizdavijih kicoša iz Opere, izlagao
mu je prilično drzovito, jer mu je drzovitost bila potrebna da bi mogao
izigravati čovjeka koji se ugodno osjeća, svoje planove za budući život i
govorio o raskoši s kojom će živjeti po pariškoj modi sa svojih sto šezde­
set pet tisuća franaka rente.
Ljudi su prelazili iz salona u salon kao plima i oseka tirkiza, rubina, sma­
ragda, opala i dijamanata.
Kao i svuda, najstarije su žene imale najviše nakita, a najružnije među
njima najtvrdoglavije su se isticale.
 Treća Knjiga

Ako je tu bio koji lijepi bijeli ljiljan, kakva ruža ugodna mirisa, trebalo ih
je tražiti i otkriti jer su bile skrivene iza kakve majke s turbanom ili tete
s kolibrićem na glavi.
Od vremena na vrijeme probio bi se kroz sav taj metež, žagor i smijeh
glas vratara koji bi izgovorio neko poznato ime iz novčarskih krugova, ili
ime poštovano u vojsci, ili pak slavno u književnosti.
U trenutku kad je kazaljka velikog sata, sata-njihalice koji je prikazivao
uspavanog Eudimiona, pokazivala na zlatnom brojčaniku jedanaest sati i
kad je zvono, vjerni tumač njegovih misli, otkucalo devet puta, odjeknu i
ime grofa Monte Christa i svi se prisutni, kao da ih je odjednom udarila
električna struja, okrenuše prema vratima.
Grof bijaše odjeven u crno i sa svojom uobičajenom jednostavnošću. Bi­
jeli mu je prsluk ocrtavao široke grudi, a crni ovratnik djelovao je neka­
ko neobično svježe odudarajući od muževne bljedoće njegova lica. Kao
jedini ukras imao je lanac koji je kao tanka zlatna nit presijecao bijelu
tkaninu prsluka.
U istom trenutku stvori se krug oko vrata.
Grof baci pogled i spazi gospođu Danglars u jednom kraju salona, gospo­
dina Danglarsa u drugom, a gospođicu Eugeniju pred sobom.
On najprije priđe barunici, koja je razgovarala s gospođom de Villefort,
koja je došla sama jer je Valentina još bila bolesna. Zatim bez skretanja,
jer su mu se ljudi uklanjali da mu oslobode put, prijeđe od barunice Eu-
geniji kojoj čestita tako kratko i tako suzdržano da je ponosna umjetnica
bila upravo iznenađena.
Pokraj nje bila je gospođica Lujza d’Armilly koja zahvali grofu što je bio
tako ljubazan te joj je dao preporučena pisma za Italiju, kojima se, kako
je rekla, namjeravala uskoro poslužiti.
Pošto je napustio te dame, grof se okrene i nađe ispred Danglarsa koji je
prišao da se s njim pozdravi.
Kad je izvršio te tri društvene obaveze, Monte Christo zastane, osvrćući
se oko sebe onim sigurnim pogledom koji se odlikovao izrazom svojstve­
nim ljudima iz viših društvenih krugova i ljudima od naročitog značaja,
pogledom koji kao da govori: »Ja sam učinio ono što mi je bila dužnost, i
sada neka drugi učine ono što im je dužnost prema meni«.
Andrea, koji je bio u susjednom salonu, osjeti po žagoru koji je nastao u
mnoštvu da je došao grof te dotrči da ga pozdravi.
Kad je došao k njemu, našao ga je okružena ljudima. Ljudi su se oti­
mali da razgovaraju s njim, kao što se to uvijek događa ljudima koji
malo govore i nikada ne kažu ništa beznačajno.
U tom trenutku ušla su oba bilježnika te staviše svoje ispisane papire
Grof Monte Christo

na stolnjak od zlatom izvezenog baršuna, kojim je bio prekriven stol

od pozlaćena drveta, pripremljen za potpisivanje ugovora.
Jedan bilježnik sjedne, a drugi ostane stojeći.
Sve je bilo spremno da se pročita bračni ugovor koji će potpisati čita­
vo otmjeno pariško društvo, prisutno na ovoj svečanosti.
Svi zauzeše mjesta, ili bolje reći žene napraviše krug oko tog stola,
dok su muškarci, ravnodušniji prema energičnom stilu, kako je rekao
Boileau, preklapali o Andreinu grozničavu ponašanju, Danglarsovoj
pažnji, Eugenijinoj bešćutnosti i veselom načinu na koji se barunica
odnosila prema tom tako važnom činu.
Ugovor bude pročitan u najdubljoj tišini. Ali čim je čitanje bilo za­
vršeno, u salonima opet nastade žagor, još kudikamo jači nego prije.
Ove velike svote, ovi milijuni koji su preplavljivali budućnost dvoje
mladih ljudi i upotpunili izložbu djevojačke opreme i dijamanata mla­
de žene, priređenu u jednoj posebnoj sobi, odjekivali su u svem svom
sjaju u tom zavidnom skupu.
Draži gospođice Danglars udvostručiše se nakon toga u očima mladića
i u tom trenutku bile su jače od sunčeve svjetlosti.
Što se tiče žena, samo se po sebi razumije da su one, uza svu zavist
što su je osjećale, smatrale da im ti milijuni nisu potrebni da bi bile
lijepe.
Andrea, okružen svojim prijateljima, slušajući čestitke i ulagivanja te
počevši smatrati stvarnošću taj svoj san, umalo da nije šenuo pameću.
Bilježnik svečano uzme pero u raku, digne ga iznad svoje glave i reče:
— Gospodo, sada će se potpisivati ugovor.
Prvi je trebao potpisati barun, zatim opunomoćenik gospodina Caval-
cantija oca, onda barunica, pa za njima budući supružnici, kako se to
kaže užasnim stilom koji se upotrebljava u službenim dokumentima.
Barun uzme pero i potpiše, a za njim opunomoćenik zaručnikova oca.
Barunica priđe, držeći za ruku gospođu de Villefort.
— Dragi prijatelju — reče ona uzimajući pero — nije li upravo strašno
da zbog jedne okolnosti koja se iznenada pojavila u vezi s onim poku­
šajem umorstva i krađe koje gospodin grof Monte Christo umalo da
nije bio žrtva, da gospodin de Villefort zbog toga večeras nije mogao
doći ovamo?
— O, moj Bože — na to će Danglars istim glasom kao da je rekao: E,
bogami, to mi je posve svejedno!
— Bože moj! — reče Monte Christo, koji im je upravo bio prišao
— sve se bojim da sam i nehotice prouzročio tu odsutnost gospodina
državnog tužioca.
 TVeća knjiga

— Kako? Vi, grofe? — reče gospođa Danglars potpisujući. — Ako je

tako, pazite se, to vam nikada neću oprostiti.
Andrea naćuli uši.
— Ja za to, doduše, nisam kriv — reče on — ali mi je stalo da se to
utvrdi.
Svi stadoše pažljivo slušati. Monte Christo, koji je tako rijetko otvarao
usta, konačno je htio govoriti.
— Vi se sjećate — reče grof u najdubljoj tišini — da je u mom stanu
umro onaj nesretnik koji je došao okrasti me i kojega je, tako se barem
misli, pošto je izišao od mene, ubio njegov ortak?
— Jest— reče Danglars.
— E pa vidite, da bi mu pružili pomoć, bili su ga razodjenuli i bacili
njegovu odjeću u jedan kut gdje su je ljudi iz suda kasnije pokupili. Ali
kad su uzeli kaput i hlače da ih odnesu na sud, zaboravili su prsluk.
Andrea primjetno problijedi i stane se polako odmicati prema vra­
tima. Vidio je kako se na horizontu digao oblak i činilo mu se da taj
oblak donosi buru.
— E pa taj su nesretni prsluk danas pronašli, sav natopljen krvlju i
proboden na mjestu gdje je srce.
Dame kriknuše, a dvije-tri već su se bile pripremile da se sruše u
nesvijest.
— Donijeli su mi taj prsluk. Nitko se nije mogao sjetiti odakle potječe
ta prnja. Jedino je meni palo na pamet da će to vjerojatno biti prsluk
onog nesretnog provalnika. Moj sobar, koji je s gađenjem i svim mje­
rama opreza pretraživao taj tužni ostatak, odjednom je napipao jedan
papir u džepu i izvukao ga. Bilo je to jedno pismo naslovljeno... znate
na koga? Na vas, barune.
— Na mene? ■— uzvikne Danglars.
— O, Bože moj, jest, na vas. Uspio sam pročitati vaše ime ispod krvi
kojom je pismo bilo zamrljano — odgovori Monte Christo.
Sa svih strana začuše se uzvici iznenađenja.
— Ali — zapita gospođa Danglars zabrinuto gledajući svog muža —
kako je to moglo spriječiti gospodina de Villeforta da dođe ovamo?
— To je posve jednostavno, gospođo — odgovori Monte Christo.
— Taj prsluk i to pismo su ono što se naziva dokaznim sredstvima, i ja
sam i pismo i prsluk poslao gospodinu državnom tužiocu. Nadam se
da ćete shvatiti, gospodine barune, daje u kaznenim stvarima put koji
traži zakon uvijek najsigurniji. Možda se, naime, iza tog pisma krije
kakva spletka protiv vas.
Andrea prestrašeno pogleda grofa i nestane u drugom salonu.
Grof Monte Christo

— To je moguće — reče Danglars. — Nije li ubijeni bio nekadašnji robijaš?

— Jest — odgovori grof — nekadašnji robijaš po imenu Caderousse.
Danglars lagano problijedi. Andrea izađe iz drugog salona i izmakne u
predsoblje.
— Ali potpisujte, potpisujte! — reče Monte Christo. — Vidim da je
moja priča sve uzrujala i ponizno vas molim da mi oprostite, vi, gospođo
barunice, i vi, gospođice Danglars.
Barunica, koja je upravo potpisala, pruži pero bilježniku.
— Gospodin knez Cavalcanti — izgovori bilježnik — gospodin knez Ca-
valcanti, gdje ste?
— Andrea? Andrea? — ponovi nekoliko mladića koji su se bili s pleme­
nitim Talijanom toliko sprijateljili da su ga zvali krsnim imenom.
— Pozovite kneza i kažite mu da ie na njemu red da potpiše — dovikne
Danglars jednom vrataru.
Ali u istom trenutku sva se ta gomila uzvanika prestrašena prelila u su­
sjedni salon, kao da je kakvo užasno čudovište ušlo u odaje tražeći koga
će proždrijeti.
I doista, ljudi su imali razloga da uzmaknu, da se prestraše i začuđeno
uzvikuju.
Jedan je žandarmerijski oficir rasporedio po dva žandara na vrata sva­
kog salona i prilazio Danglarsu u pratnji policijskog komesara opasanog
ešarpom.
Gospođa Danglars krikne i onesvijesti se.
Danglars, koji je pomislio da to njemu prijeti opasnost [jer neke savjesti
nikada nisu mirne), tako se u licu izmijenio od straha da su to opazili svi
prisutni.
— Sto želite, gospodine? — zapita Monte Christo pošavši u susret komešam.
— Tko se od vas, gospodo — zapita policijski komesar, ne odgovorivši na
grofovo pitanje — zove Andrea Cavalcanti?
Sa svih strana salona odjeknuše uzvici zaprepaštenja.
Stadoše ga tražiti i ispitivati tko ga je vidio.
— Pa tko je taj Andrea Cavalcanti? — zapita Danglars gotovo izbezu­
mljeno.
— To je robijaš koji je pobjegao iz robijašnice u Toulonu.
— A koji je zločin počinio?
— Optužen je — reče komesar svojim bešćutnim glasom — da je ubio
nekog Caderoussea, svoga druga s robije, u času kad je izlazio iz kuće
grofa Monte Christa.
Monte Christo se brzim pogledom osvrne oko sebe.
Andrea je bio nestao.
 Treća knjiga

20. Na cesti za Belgiju

Nekoliko trenutaka nakon onog prizora što ga je izazvala iznenadna
pojava žandarmerijskog oficira i otkriće do kojega je došlo, prostrana
palača ispraznila se tako brzo kao da je netko prisutne obavijestio da
se među uzvanicima pojavio slučaj kuge ili kolere. Nekoliko minuta
kroz sva vrata ljudi su se žurili da odu ili, bolje reći, da pobjegnu. Jer,
bila je riječ o jednom od onih slučajeva u kojima ne treba niti pokušati
izraziti one banalne riječi sažaljenja zbog kojih u velikim nesrećama
postaju nepodnošljivi čak i najbolji prijatelji.
U bankarovoj su palači ostali jedino Danglars, koji je, zatvoren u svom
kabinetu, davao iskaz žandarmerijskom oficiru, gospođa Danglars,
prestravljena, u budoaru koji poznajemo, i Eugenija koja se, ohola
pogleda i s prezirnim smiješkom na usnama, povukla u svoju sobu sa
svojom nerazdvojivom drugaricom Lujzom d’Armilly.
Sto se tiče brojne posluge koja je te večeri bila još brojnija nego inače, jer
su zbog svečanosti bili pozvani i sladoledari, kuhari i konobari iz »Pariške
kavane«, ona je izražavala svoju srdžbu protiv gospodara zato što je, kako su
neki tvrdili, ostala na cjedilu te se skupila u kuhinjama i svojim sobama, ni
ne pomišljajući više na svoj posao koji je, sasvim razumljivo, bio prekinut.
Među svim tim različitim osobama, koje su strepile zbog različitih
interesa, samo dvije zaslužuju da se pozabavimo njima.
To su gospođica Eugenija Danglars i gospođica d’Armilly.
Zaručnica se, kao što smo rekli, povukla, ohola pogleda i prezrivo
nasmiješenih usana te s držanjem kakve uvrijeđene kraljice, sa svojom
drugaricom koja je bila i bljeđa i uzbuđenija od Eugenije.
Kad je došla u svoju sobu, Eugenija zaključa vrata, a Lujza se sruši na
jednu stolicu.
— O, Bože moj, Bože moj! Koje li strahote! — reče mlada muzičarka.
— Tko bi to mogao i pomisliti? Gospodin Andrea Cavalcanti... ubo­
jica... odbjegli robijaš!
Grof Monte Christo

Ironičan smiješak iskrivi Eugenijine usne.

— Doista, to mi je bilo suđeno — reče ona. — Izmakla sam skandalu
s Morcerfom da bih se uvalila u ovaj s Cavalcantijem!
— O, ne uspoređuj Alberta s ovim, Eugenijo.
— Šuti. Svi su muškarci odvratni i ja sam sretna što ih sada mogu ne
samo mrziti, nego i prezirati.
— Pa što da sada radimo? — zapita Lujza.
— Što da radimo?
— Jest.
— Pa ono što smo trebale učiniti za tri dana... Otputovat ćemo.
— Dakle, iako se ne udaješ, ti još hoćeš...
— Slušaj, Lujzo, obuzima me jeza od tog života u društvu u kojemu
je sve propisano, odmjereno i zacrtano kao na papiru za note. Ono za
čim sam uvijek čeznula, ono za čim sam težila i što sam htjela, to je
život umjetnice, slobodan i neovisan, u kojem čovjek ovisi samo o sebi
i jedino sebi polaže račun. Zašto bih ostala? Zar zato da me za mjesec
dana ponovno pokušaju udati? Za koga? Možda za gospodina Debraya
na kojega su u jednom trenutku već bili pomišljali? Ne, Lujzo. Ne,
ovo što se večeras dogodilo, poslužit će mi kao izgovor. Ja je nisam
tražila, nego mi ju je Bog poslao i rado je prihvaćam.
— Kako si ti jaka i hrabra — reče svjetloputa krhka djevojka svojoj
tamnoputoj drugarici.
— Pa, zar me još ne poznaješ? Hajde, Lujzo, razgovarajmo o našim
stvarima. Poštanska kočija...
— Ona je, srećom, plaćena već prije tri dana.
— Jesi li je dala odvesti onamo gdje ćemo se ukrcati?
— Jesam.
— Naša putovnica?
— Evo je!
I Eugenija, sa svojom uobičajenom sigurnošću, razvije papir i pročita:
»Gospodin Leon d’Armilly, star dvadeset godina, po zanimanju umje­
tnik, crnokos, crnih očiju, putuje sa svojom sestrom«.
— Izvrsno! A tko ti je pribavio tu putovnicu?
— Kad sam posjetila gospodina Monte Christa da ga zamolim da mi
da preporučena pisma za upravitelje kazališta u Rimu i Napulju, izra­
zila sam mu svoju bojazan da putujem kao žena. On je potpuno shva­
tio tu moju bojazan te se ponudio da će mi nabaviti putovnicu na ime
muškarca. Dva dana kasnije dobila sam je, a onda sam svojom rukom
dopisala »putuje sa svojom sestrom«.
— E pa dobro — reče veselo Eugenija — sada nam preostaje jedino
 Treća knjiga

da spremimo naše kovčege. Umjesto da čekamo dan vjenčanja, otpu­

tovat ćemo još večeras, na dan potpisivanja bračnog ugovora, u tome
je sva razlika.
— Razmisli dobro, Eugenijo.
— Oh, ja sam već o svemu razmislila. Dojadilo mi je da neprestano
slušam samo o prijenosu glavnica, mjesečnim isplatama, dizanju i pa­
danju tečaja na burzi, španjolskom zajmu i haićanskim obveznicama.
Umjesto toga, Lujzo, razumiješ, hoću zrak i slobodu, hoću slušati pjev
ptica i gledati lombardijske ravnice, venecijanske kanale, rimske pala­
če, napuljske plaže. Koliko imamo novca, Lujzo?
Djevojka kojoj je bilo upravljeno to pitanje, izvuče iz jednog izrezba­
renog sekretera mali novčanik s bravicom, koji otvori i izbroji u njemu
dvadeset tri novčanice.
■— Dvadeset tri tisuće franaka — reče ona.
—I barem za toliko bisera, dijamanata i nakita — reče Eugenija. -—Bo­
gate smo. S četrdeset pet tisuća franaka možemo dvije godine živjeti
kao princeze, a četiri godine ako budemo štedljive. Ali prije nego što
prođe šest mjeseci, ti svojom glazbom, a ja svojim glasom udvostručit
ćemo naš kapital. Dakle, ti ćeš voditi brigu o našem novcu, a ja o
kutiji s dragim kamenjem, pa ako jedna od nas i izgubi svoje blago,
još će druga imati svoje. A sada, kovčeg! Požurimo. Deder, spremimo
kovčeg!
— Čekaj — reče Lujza, pošavši da osluhne na vratima gospođe
Danglars.
— Čega se bojiš?
— Da nas netko ne iznenadi.
— Vrata su zaključana.
— Mogu nam reći da ih otključamo.
■— Neka kažu što hoće, nećemo otvoriti.
— Ti si prava pravcata amazonka, Eugenijo!
I dvije djevojke stadoše s upravo čudesnom aktivnošću trpati u jedan
kovčeg sve one predmete za koje su mislile da će im biti potrebni.
— Evo — reče Eugenija — a sada, dok se ja preobučena, ti zatvori
kovčeg.
Lujza pritisne svom snagom svojih malih bijelih ruku gornju stranu
kovčega.
— Ali, ne mogu — reče — nemam dovoljno snage. Zatvori ga ti.
— Ah, imaš pravo — reče Eugenija, smijući se — zaboravila sam da
sam ja Heraklo, a ti blijeda Omfala.
I djevojka, pritisnuvši kovčeg koljenom, upre rukama i napregne mi­
Grof Monte Christo

šice dok se oba dijela kovčega nisu spojila, i tada gospođica d'Armilly
provuče lokot kroz dva koluta.
Pošto je to bilo gotovo, Eugenija otvori komodu čiji je ključ imala i
izvuče iz nje podstavljeni putni kaput od ljubičaste svile.
— Eto — reče ona — vidiš da sam mislila na sve. U ovom kaputu neće
ti biti hladno.
— Ali ti?
— Ah, meni nikada nije hladno, to znaš. Uostalom, u ovom muškom
odijelu...
— Zar ćeš se ovdje obući?
— Pa, razumije se.
— Ali, hoćeš li imati vremena?
— Budi sasvim bez brige, plašljivice. Sva naša posluga sad je zaoku­
pljena tim velikim skandalom. Uostalom, kad se ima na umu očaj u
koji me je to moralo baciti, što je čudno u tome ako sam se zaklju­
čala?
— Jest, to je istina, umirila si me.
— Hajde, dođi i pomozi mi.
Iz iste ladice iz koje je izvukla kaput što ga je dala gospođici dArmilly,
koja se njime već bila ogrnula, ona izvuče potpuno muško odijelo, od
cipela do redignota, i uz to sve rublje koje je bilo potrebno.
Tada, sa spretnošću koja je svjedočila da je, u igri, već i prije često
oblačila muško odijelo, Eugenija obuje cipele, navuče hlače, sveže
kravatu, zakopča redom gumbe na prsluku koji je dosezao do vrata i
ogrne redingot ispod kojeg se ocrtavalo njeno vitko i oblo tijelo.
— Oh, vrlo dobro! Doista izgledaš vrlo dobro! — reče Lujza gledajući
je zadivljeno. — Ali, ova lijepa crna kosa, ove prekrasne pletenice
zbog kojih su sve žene uzdisale od zavisti, hoće li one stati ispod tog
muškog šešira koji je ovdje?
— Vidjet ćeš — reče Eugenija.
I ona uhvati svojom lijevom rukom gustu pletenicu koju su njezini
dugi prsti jedva mogli obuhvatiti, u desnu ruku uzme duge škare i čas
zatim željezo zaškripi u toj bogatoj i prekrasnoj kosi, a pletenica pa­
dne iza noge mlade djevojke koja se bila nagnula unatrag da je odvoji
od redingota.
Zatim, pošto je prekrasna pletenica bila odrezana, Eugenija dohvati i
uvojke što su joj padali preko sljepoočica te ih odreže bez najmanjeg
znaka žalosti. Štoviše, njezine su oči blistale još sjajnije i još veselije
nego inače pod obrvama crnim poput ebanovine.
— Oh, prekrasne li kose! — reče Lujza sa žaljenjem.
 Treća Knjiga

— Eh, ne izgledam li ovako sto puta bolje? — uzvikne Eugenija glade-

ći kovrče svoje kose koja je sada bila podrezana kao u muškarca — i
ne čini li ti se da sam ovako ljepša?
— Oh, ti si lijepa, ti si uvijek lijepa! — uzvikne Lujza. — A sada, kamo
ćemo?
— Pa, u Bruxelles ako pristaješ. Tim putem najprije ćemo doći do
granice. Proći ćemo kroz Bruxelles, Liege, Aix-la-Chapelle, a onda
krenuti uz Rajnu do Strasbourga, zatim prijeći Švicarsku i spustiti se
u Italiju preko Svetog Gottharda. Slažeš li se s time?
— Pa, da.
— Što gledaš?
— Gledam tebe. Doista, ovako izgledaš divno. Mogao bi netko pomi­
sliti da si me otela.
— Eh, bogami! I imao bi pravo.
— Oh, čini mi se da si opsovala, Eugenijo.
I dvije djevojke, za koje su svi mogli misliti da liju suze, jedna zbog
sebe a druga zbog odanosti prema prijateljici, prasnuše u smijeh, ukla­
njajući najvidljivije tragove nereda koji su, sasvim razumljivo, ostali
nakon njihovih priprema za bijeg.
Zatim, pošto su pogasile svjetla, širom otvorenih očiju, naćuljenih uši­
ju i ispružena vrata, dvije bjegunice otvoriše vrata jedne sobe za obla­
čenje iz koje se dolazilo na stubište za poslugu što je vodilo na dvo­
rište. Eugenija je išla prva i nosila u jednoj ruci kovčeg koji je njezina
prijateljica, uhvativši objema rukama drugu ručku, jedva pridržavala.
Dvorište bijaše prazno. Otkucavala je ponoć. Kod vratara je još gorje­
lo svjetlo.
Eugenija se nečujno približi i vidje čestitog vratara kako spava u dnu
svoje lože, ispružen na naslonjaču.
Tada se vrati Lujzi, dohvati kovčeg koji je načas bila spustila na zemlju
i one, ne izlazeći iz sjene zida, stigoše do ulaznih vrata.
Eugenija dade Lujzi znak da se skrije u kut iza vrata kako bi vratar,
ako mu kojim slučajem padne na pamet da se probudi, vidio samo
jednu osobu.
Zatim dođe do svjetiljke koja je osvjetljavala dvorište.
— Otvorite! — vikne svojim lijepim glasom pokucavši na prozor.
Vratar ustane kao što je Eugenija i predvidjela te učini čak nekoliko
koraka da bi prepoznao osobu koja izlazi. Ali, videći mladića koji je
nestrpljivo udarao štapićem po hlačama, on odmah otvori.
U istom trenutku Lujza se prokrade poput zmije kroz poluotvorena
vrati i iskoči van. Eugenija, naizgled posve mirna iako joj je srce po
Grof Monte Christo

svoj prilici udaralo brže nego obično, izađe za njom.

Prošao je jedan nosač, one mu dadoše da ponese kovčeg i pošto su mu
naznačile da idu u Ulicu Victoire broj 36, krenuše za tim čovjekom
koji je svojom prisutnošću umirivao Lujzu. Eugenija je, pak, bila hra­
bra kao Judita ili Dalila.
Stigli su do naznačene kuće. Eugenija reče nosaču da odloži kovčeg, da
mu nekoliko komada sitna novca, pokuca na jedan kapak i otvori ga.
Taj kapak, na koji je Eugenija pokucala, bio je na prozoru stana jedne
platnarice koja je o svemu bila unaprijed obaviještena i kako još nije
bila legla, odmah je otvorila vrata.
— Gospođice — reče Eugenija — kažite vrataru da izvuče kočiju iz
spremišta i pošaljite ga po konje u poštansku stanicu. Dajte mu ovih
pet franaka za njegov trud.
— Doista — reče Lujza — ja ti se divim i, rekla bih čak, osjećam
poštovanje prema tebi.
Platnarica ih začuđeno pogleda, ali kako je bilo dogovoreno da će do­
biti za svoj trud dvadeset lujdora, ne reče ništa.
Četvrt sata kasnije vratar se vrati s kočijašem i konjima koji budu za­
čas upregnuti u kočiju na koju je kočijaš privezao kovčeg konopcem.
— Evo putovnice — reče kočijaš. — Kojim putem krećemo, mlada
gospodo?
— Prema Fointainebleauu — odgovori Eugenija gotovo muškim glasom.
— Čuješ, pa što si mu to rekla? — začudi se Lujza.
— Hoću zamesti trag — reče Eugenija. — Ova žena kojoj smo dali
dvadeset franaka, može nas izdati za četrdeset. Kada dođemo na bu­
levar, promijenit ćemo pravac.
I djevojka uskoči u kočiju, a da nije gotovo ni dotaknula papuču.
— Ti uvijek imaš pravo, Eugenijo — reče učiteljica pjevanja, smjestiv­
ši se pokraj prijateljice.
Četvrt sata kasnije kočijaš, pošto mu je Eugenija rekla kojim putem
treba zapravo poći, prođe pucketajući bičem kroz gradska vrata Sv.
Martina.
— Ah — reče Lujza, duboko udišući — konačno smo izašle iz Pariza.
— Jest, draga moja, i otmica je sretno obavljena — odgovori Euge­
nija.
— Jest, ali bez nasilja — na to će Lujza.
— To će mi biti olakšavajuća okolnost — odgovori Eugenija.
Te su se riječi izgubile u buci kočije koja se kotrljala kaldrmom
Villette.
Gospodin Danglars više nije imao kćeri.
 Treća knjiga

21. Gostionica "K zvonu i boci"

A sada pustimo gospođicu Danglars i njezinu prijateljicu neka putuju
za Bruxelles i vratimo se jadnom Andrei Cavalcantiju koji je tako ne­
sretno zaustavljen na putu prema sreći.
Gospodin Andrea Cavalcanti bio je, usprkos svojoj mladosti, vrlo
spretan i vrlo inteligentan momak.
Vidjeli smo kako se, začuvši prvi žamor u salonu, malo-pomalo pribli­
žavao vratima, prošao kroz dvije sobe i na kraju nestao.
Zaboravili smo spomenuti jednu okolnost koju ipak ne smijemo ispu­
stiti, to jest da je u jednoj od dviju soba kroz koje je prošao Cavalcanti
bila izložena oprema za mladenku: kutije s dijamantima, kašmirski
šalovi, valansijenske čipke, velovi iz Engleske, ukratko sve što sači­
njava taj svijet primamljivih predmeta koji, čim se spomenu, ispune
radošću djevojačko srce, a nazivaju se mirazom.
Dakle, kad je Andrea prolazio kroz tu sobu, uzme najskupocjeniji od
izloženog nakita, što dokazuje da je bio ne samo vrlo spretan i vrlo
inteligentan, nego i dalekovidan.
Kad se tako osigurao za put, Andrea se osjeti napola lakši, skoči kroz
prozor i tako izmakne iz ruku žandara.
Krupan i stasit kao antički atlet, mišičav kao Spartanac, Andrea je
trčao četvrt sata a da nije znao kamo. Imao je samo jedan cilj: udaljiti
se što više od mjesta gdje umalo da ga nisu uhitili.
Bježeći iz Ulice Mont-Blanc, našao se, vođen onim instinktom za prepre­
ke koji je prirođen lopovima kao što je zecu prirođen instinkt za njegovo
leglo, na kraju Ulice Lafayette. Tu se zaustavi, sav zadihan i jedva dišući.
Bio je posve sam. Slijeva mu je bilo pusto zemljište Saint-Lazarea, a
zdesna Pariz sa svojim prepletom ulica.
— Jesam li izgubljen? — zapita se on. — Nisam, budem li spretniji i
odlučniji od svojih neprijatelja. Moj je spas u neku ruku samo pitanje
udaljenosti između njih i mene.
Grof Monte Christo

U tom trenutku opazi jednu najamnu kočiju koja je dolazila iz smje­

ra predgrađa Poissonniere. Kočijaš je, natmuren, pušio lulu i činilo
se da se zaputio prema predgrađu Saint Denis gdje je bez sumnje
stanovao.
— Eh, prijateljul — reče Benedetto.
— Sto je, građanine? — zapita kočijaš.
— Je li vaš konj umoran?
— Umoran? A od čega? Ništa nije radio čitav dan. Četiri slabe vožnje
i dvadeset sua napojnice, u svemu sedam franaka, a gazdi trebam dati
deset!
— Hoćete li uz tih sedam franaka zaraditi još dvadeset?
— S najvećim zadovoljstvom, građanine. Dvadeset franaka nije svota
koju bi trebalo prezirati... A što trebam napraviti za to? Kažite!
— Nešto sasvim lako ako vaš konj ipak nije umoran.
— Kažem vam da će juriti poput vjetra. Recite mi samo u kojem
smjeru trebam ići.
— Prema Louvresu.
— Ah, ah, znam to mjestašce. Tamo ima izvrsnog vina.
— Tako je. Riječ je, dakle, jednostavno o tome da dostignem jednog
prijatelja s kojim trebam sutra ići u lov u Chapelle-en-Serval. On me
je morao čekati ovdje sa svojim kolima oko jedanaest i pol sati, a sada
je ponoć, pa mu je valjda dojadilo da me čeka te je otišao sam.
— To je vjerojatno.
— E pa, hoćete li ga pokušati dostići?
— Ništa drugo i ne želim.
— Dakle, ako ga ne dostignemo do Bourgeta, dobit ćete dvadeset
franaka. Ako ga ne dostignemo do Louvresa, dobit ćete trideset.
— A ako ga dostignemo?
— Onda četrdeset! — reče Andrea pošto je načas oklijevao, ali se
onda domislio da može mirne duše obećati jer nemaju koga dostići.
— U redu — reče kočijaš. — Penjite se, pa da krenemo!
Andrea se popne u kočiju koja u brzom trku prođe mitnicu i zaputi se
beskrajnom ravnicom Villette.
Nije mu bilo ni na kraj pameti da dostiže tog izmišljenog prijatelja, ali
se Cavalcanti ipak od vremena na vrijeme raspitivao kod kasnih prola­
znika i u krčmama koje su još bile otvorene za zelenu kočiju u koju je
upregnut jedan dorat. Kako je na putu prema Nizozemskoj prolazilo
mnogo kočija, a devet desetina ih je bilo zeleno, obavještenja su na
svakom koraku upravo pljuštala.
Uvijek bi netko rekao da je takva kočija upravo prošla, da nije dalje od
 Treća Knjiga

petsto, dvjesto ili sto koraka. Kada bi je, konačno, prošli, ustanovili bi
da to nije prijatelj.
Jednom ih je prošla jedna kočija. Bila je to lagana kočija koju su u trku
vukla dva poštanska konja.
— Ah — reče u sebi Cavalcanti — da mi je ta kočija, ta dva dobra
konja i, naročito, da mi je putnica koja je potrebna da se dobiju takvi
konji!
I on duboko uzdahne.
To je bila kočija u kojoj su se vozile gospođica Danglars i gospođica
d’Armilly.
— Naprijed! Naprijed! — reče Andrea. — Tu kočiju moram stići.
I jadni konj nastavi divljim kasom kakvim je jurio već od mitnice i
stigne u Louvres sav u pjeni.
— Konačno vidim — reče Andrea — da neću stići svoga prijatelja, a
ubit ću vašeg konja. Bit će, dakle, bolje da se ovdje zaustavimo. Evo
vam vaših trideset franaka, a ja odoh spavati u gostionicu »K crvenom
konju«. Sutra ću uzeti prva kola u kojima bude mjesta. Laku noć,
prijatelju.
I pošto je izbrojio šest komada od pet franaka, kočijašu na ruku, An­
drea lagano skoči na cestu.
Kočijaš stavi veselo novac u džep i krene korakom natrag prema Pa­
rizu. Andrea se zaputi kao da će u gostionicu »K crvenom konju«, ali
se na trenutak zaustavi pred vratima, osluškujući šum kočije koja se
gubila na horizontu, a onda nastavi put, trčeći gimnastičkim korakom,
i tako prevali dvije milje.
Tada se malo zaustavi. Trebao je biti sasvim blizu mjesta Chapelle-en-
Serval za koje je rekao kočijašu da je cilj njegova puta.
Andrea Cavalcanti nije se zaustavio zato što bi bio umoran, nego zato
što je morao donijeti neku odluku, što je osjećao potrebu da izradi
neki plan.
Nije se morao ukrcati u diližansu niti uzeti poštanska kola. Za jedno i
drugo bila mu je nužna putovnica.
Ostati u departmanu Oise, to jest u najizloženijem i najviše nadzira­
nom departmanu cijele Francuske, bilo je također nemoguće, naroči­
to za čovjeka koji je bio tako iskusan u kaznenim stvarima kao što je
bio Andrea.
Andrea sjedne na rub jarka, spusti glavu u ruke i stane razmišljati.
Nakon deset minuta digne glavu. Konačno odluči.
Prašinom uprlja jednu stranu svoga ogrtača, koji je stigao uzeti s vješa­
lice u predsoblju, i obuče ga preko svečanog odijela. I kad je došao u
A1 7
Grof Monte Christo

Chapelle-en-Serval, odvažno pokuca na vrata jedine gostionice. Go­

stioničar mu otvori.
— Prijatelju — reče Andrea — na putu iz Mortefontainea u Seulis
konj mi je, a to je bio divlji konj, skočio u stranu i odbacio me deset
koraka. Moram još noćas stići u Compiegne jer će inače moja obitelj
biti vrlo ozbiljno uznemirena. Možete li mi iznajmiti jednog konja?
Gostioničar ima uvijek nekakvog konja.
Ovaj gostioničar u Chapelle-en-Servalu pozove konjušara i naredi mu
da osedla Bijelca, a onda probudi svoga sedmogodišnjeg sina koji će
jahati na sapi i dovesti životinju natrag.
Andrea plati gostioničaru dvadeset franaka i dok je vadio novac iz
džepa, ispusti na zemlju jednu posjetnicu.
Bila je to posjetnica jednog od njegovih prijatelja iz »Pariške kavane«.
Stoga je gostioničar, kad je Andrea otputovao, uzeo tu posjetnicu koja
je ispala iz džepa i bio je uvjeren da je iznajmio konja gospodinu grofu
de Mauleonu; iz Ulice Saint-Dominique broj 25. Na posjetnici je,
naime, bilo napisano to ime i ta adresa.
Bijelac nije išao brzo, ali je išao jednakomjernim i stalnim korakom.
Za tri i pol sata prošao je onih devet milja koliko je bio udaljen od
Compiegnea. Na satu vijećnice izbijalo je četiri kad je stigao na trg na
kojemu se zaustavljaju diližanse.
U Compiegneu postoji izvrsna gostionica koje se sjeća svatko tko je u
njoj barem jedanput prenoćio.
Andrea se sjeti gostionice »K zvonu i boci« u kojoj je jedanput odsjeo,
prilikom jednog putovanja po okolici Pariza. On se osvrne oko sebe,
opazi pri svjetlu ulične svjetiljke cimer i, otpustivši dječaka kojemu
je dao sav sitni novac što ga je imao kod sebe, pokuca na vrata gostio­
nice. S punim je pravom smatrao da ima pred sobom još tri do četiri
sata puta i da je stoga najbolje da se odmori snom te dobrom večerom
pripremi za predstojeće napore.
Momak mu otvori vrata.
— Prijatelju — reče Andrea — dolazim iz Saint-Jean-au-Boisa gdje
sam večerao. Računao sam na to da ću uhvatiti kola koja prolaze u po­
noć, ali sam se kao kakva budala izgubio u šumi i lutam od četiri sata.
Dajte mi jednu od onih ugodnih malih soba koje gledaju na dvorište.
Pošaljite mi hladno pile i bocu bordoškog vina.
Momku ništa nije bilo sumnjivo. Andrea je govorio savršeno mirno, u
ustima je imao cigaretu, a ruke je držao u džepovima kaputa. Bio je
svježe obrijan, odijelo mu je bilo elegantno, a cipele besprijekorne.
Dok je momak spremao njegovu sobu, ustala je i gazdarica. Andrea
 ireca Knjiga

je dočeka s najljubaznijim smiješkom i upita bi li mogao dobiti sobu

broj 3 u kojoj je već boravio kad je posljednji put prolazio kroz Com-
piegne. Na žalost, u sobi broj 3 odsjeo je neki mladić koji putuje sa
svojom sestrom.
Andrea napravi očajno lice. Utješio se tek kada gaje gazdarica uvjerila
da soba broj 7, koju mu momak priprema, ima potpuno isti položaj
kao i soba broj 3. Grijući noge i razgovarajući o posljednjim trkama u
Chantillyju, čekao je da mu jave da je soba spremljena.
Andrea nije bez razloga govorio o onim lijepim sobama koje gledaju
na dvorište. Dvorište gostionice »K zvonu i boci«, s galerijama na tri
kata što mu daje izgled kazališne dvorane, s jasminom i pavitinom koji
se penju uz te stupove vitke poput prirodnog ukrasa, bilo je jedno od
najljepših hotelskih ulaza na svijetu.
Pile je bilo svježe, vina staro, a vatra je svijetlila i pucketala u kaminu.
Andrea se iznenadio što je večerao s tako dobrim apetitom kao da mu
se ništa nije dogodilo.
Nakon večere legne i gotovo istog trena usne onim dubokim snom koji je
svojstven mladiću od dvadeset godina čak i kad mu savjest nije baš mirna.
Međutim, moramo priznati da je Andrei savjest, iako ga je i te kako
mogla mučiti, bila potpuno mirna.
Evo kakav je bio Andrein plan na kojem se najvećim dijelom zasnivala
njegova sigurnost.
Ustat će u zoru i izaći iz hotela pošto uredi svoje račune. Zatim će oti­
ći u šumu i smjestiti se, uz naplatu, kod nekog seljaka, pod izgovorom
da se bavi slikarstvom. Nabavit će odijelo drvosječe i jednu sjekiru,
skinut će svoje kicoško odijelo i obući odijelo radnika. Zatim će, s
rukama prljavim od zemlje, s kosom potamnjelom od olovnog češlja,
s licem opaljenim od sunca zahvaljujući postupku za koji su mu dali
recept njegovi nekadašnji drugovi, stići, idući od šume do šume, do
najbliže granice, hodajući po noći, a spavajući po danu, i to u šumama
ili kamenolomima, izbjegavajući nastanjena mjesta, osim kad bude s
vremena na vrijeme morao kupiti kruh.
Kad jednom prijeđe granicu, prodat će dijamante i taj će novac, za­
jedno s desetak banknota koje je uvijek imao uza se za svaki slučaj,
iznositi oko pedeset tisuća livra, što mu u njegovoj skromnosti nije
izgledalo kao nešto zbog čega bi se trebalo zabrinjavati.
Uostalom, jako se pouzdavao i u to da je Danglarsovima u interesu da
zataškaju buku oko njegove nezgode.
Eto, to su, osim umora, bili razlozi zašto je Andrea zaspao tako brzo
i tako čvrsto.

41Q
Grof Monte Christo

Uostalom, da bi se ujutro što prije probudio, uopće nije zatvorio ka­

pke na prozorima i zadovoljio se samo time da spusti zasune na vrati­
ma, dok je na noćni stolić stavio otvoren šiljast nož čiju je izvanrednu
oštrinu dobro poznavao i od kojeg se nikada nije odvajao.
Otprilike u sedam sati ujutro Andreu probudi sunčeva zraka koja se,
topla i sjajna, poigravala na njegovu licu.
U svakom normalno razvijenom mozgu postoji uvijek jedna osnovna
misao, a ta osnovna misao jest ona koja posljednja zaspi i pri buđenju
prva čovjeku pada na pamet.
Andrea nije još ni sasvim otvorio oči, a već ga je zaokupila njegova
osnovna misao i šaptala mu u uho da je predugo spavao. On skoči s
kreveta i potrči prema prozoru.
Jedan je žandar prolazio dvorištem.
Žandar je nešto najupadljivije na svijetu, čak i za oko čovjeka koji ima
mirnu savjest, a svakome tko ima plašljivu savjest, tko ima razloga da
bude plašljiv, žuta, plava i bijela boja, od kojih se sastoji žandarska
uniforma, postaju boje straha.
— Sto će žandar ovdje? — upita se Andrea.
A onda najednom odgovori na to pitanje s onom logikom koju je kod
njega čitatelj sigurno već zapazio.
Sto ima čudno u tome da jedan žandar bude u gostionici? Ali, obu­
čimo se!
I mladić se obuče tako brzo da bi čovjek mogao pomisliti da za onih
nekoliko mjeseci mondenskog života u Parizu nije imao sobara.
— Dobro — reče Andrea u sebi dok se oblačio —• počekat ću da ode,
a kad ode, pobjeći ću.
Dok je izgovarao te riječi, obuven i sa zavezanom kravatom, približio
se polako prozoru i još jednom podigao zastor od muslina.
Ne samo da taj prvi žandar nije otišao, nego je Andrea opazio još je­
dnu plavo-žuto-bijelu uniformu na dnu onih jedinih stepenica kojima
je mogao sići, dok je treći žandar, na konju i s karabinom u ruci, držao
stražu na ulaznim vratima, jedinima kroz koja je mogao izaći.
Taj treći žandar bio je važniji od ostalih jer su ispred njega radoznali
ljudi napravili polukrug koji je hermetički zatvorio ulaz u gostionicu.
— Traže me! — bila je prva Andreina misao. — Do vraga!
Bljedilo se pojavi na mladićevu čelu i on, pun tjeskobe, pogleda oko
sebe.
Iz njegove sobe, kao i iz svih soba na tom katu, nije bilo drugog izlaza,
osim onog na vanjsku galeriju koja se vidjela sa svih strana.
— Izgubljen sam! — bila je njegova druga misao.
 Treća knjiga

I zaista, za čovjeka u Andreinu položaju uhićenje je značilo: suđenje,

presudu, smrt, i to smrt bez milosti i odgode,
Na trenutak grčevito stisne glavu objema rukama. U tom trenutku
umalo da nije poludio od straha.
Ali najednom se iz tog vrtloga misli, koje su se sukobljavale u njegovoj
glavi, rodi spasonosna misao. Jedva primjetan smiješak pojavi se na
njegovim blijedim usnama i ukočenim obrazima.
On pogleda oko sebe. Predmeti koje je tražio, nalazili su se na mra­
mornoj ploči sekretera: pero; tinta i papir.
Zatim umoči pero u tintu i stane pisati, trudeći se da bude gospodar
svoje ruke, sljedeće retke na prvom listu bilježnice:
»Nemam novca da platim, ali nisam nepošten čovjek i ostavljam ovu
iglu koja vrijedi deset puta više nego što ostajem dužan. Oprostit ćete
mi što sam umakao u ranu zoru; bilo me je stid«.
I on izvuče svoju iglu iz kravate te je položi na papir.
Pošto je to učinio, umjesto da ostavi spuštene zasune, on ih podigne
te čak malo odškrine vrata, pa je izgledalo kao da je izašao iz sobe
i zaboravio zatvoriti vrata za sobom, a onda se zavuče u kamin kao
čovjek vičan takvoj vrsti gimnastike, privuče k sebi papirnati paravan
na kojemu je bio naslikan Ahilej kod Dejdamije, poravna nogama tra­
gove svojih stopa na pepelu i počne se uspinjati okruglim dimnjakom,
jedinim putem spasenja u koji se još nadao.
U tom se času onaj žandar kojega je Andrea prvog opazio, uspinjao
stepenicama u pratnji policijskog komesara dok je drugi žandar, koji
je mogao dozvati u pomoć onoga što se smjestio pokraj vrata, ostao za
svaku sigurnost podno stepenica.
Evo čemu je Andrea mogao zahvaliti za taj posjet koji mu je zadao
toliko truda.
U ranu zoru telegrafi su se javljali u svim smjerovima i u svim su se
mjestima gotovo u istom trenutku organi službe javne sigurnosti dali
u potragu za Caderousseovim ubojicom.
Compiegne, gdje je bila kraljevska rezidencija i gdje su se priređivali
veliki lovovi, imao je svoj garnizon i bio je prepun žandara i policijskih
komesara, pa je pretraživanje počelo istog časa kad je stiglo telegraf­
sko naređenje, a kako je hotel »K zvonu i boci« bio najbolji u gradu,
sasvim je razumljivo da su počeli od njega.
Uostalom, prema izvještaju stražara koji su te noći bili na straži pred
vijećnicom (a vijećnica je bila tik do gostionice »K zvonu i boci«),
utvrđeno je da je tijekom noći nekoliko putnika stiglo u to konačište.
Stražar koji je napustio svoje mjesto u šest sati, sjećao se da je u času
Grof Monte Christo

kad je preuzeo službu, to jest u četiri sata i nekoliko minuta, vidio

jednog mladića na bijelom konju, iza koga je na sapima konja sjedio
jedan seljačić. Na trgu je mladić sjahao i ostavio seljaka s njegovim
konjem, a sam je zakucao na vrata hotela »K zvonu i boci«, koja su se
otvorila pred njim i onda se zatvorila iza njega.
Na tom mladiću, koji je stigao tako neobično kasno, odmah su se
zaustavile sumnje.
A taj mladić nije bio nitko drugi nego Andrea.
Na osnovi tih podataka, policijski komesar i jedan žandar, koji je bio
podoficir, zaputiše se prema vratima Andreine sobe.
Vrata su bila, kao što smo rekli, odškrinuta.
— Oh, oh — reče podoficir, stari lisac koji je znao sve lukavštine
svoga zvanja — otvorena vrata nisu dobar znak! Milije bi mi bilo da su
zakračunana trostrukim kračunom.
I doista, ono pisamce i igla koje je Andrea ostavio na stolu, potvrdili
su ili, bolje reći, bili razlog da se povjeruje u tu žalosnu istinu.
Andrea je pobjegao.
Kažemo: bili su razlog da se povjeruje jer podoficir nije bio čovjek koji
bi se zadovoljio samo jednim dokazom.
On se stane obazirati po sobi, pogleda pod krevete, otvori ormare
i naposljetku se zaustavi kod kamina. Zahvaljujući mjerama opreza
koje je Andrea poduzeo, na pepelu nije ostao nikakav trag koji bi oda­
vao da je on tuda prošao. Međutim, to je ipak bio izlaz, a u ovakvim
okolnostima svaki je izlaz morao biti temeljito ispitan.
Podoficir naredi da mu donesu snop suhoga granja i slame, natrpa
kamin kao da nabija top i potpali vatru. Zidovi od cigle stadoše pucke­
tati od jakog plamena. Neprozirni stup dima uskovitla se dimnjakom
i digne se prema nebu kao mračni oblak iznad vulkana, ali nikakav
čovjek nije pao iz dimnjaka u kamin, kao što je podoficir očekivao.
A nije pao zato što je Andrea, koji se od najranije mladosti borio pro­
tiv društva, bio dorastao jednom žandaru, pa makar taj žandar imao i
čin podoficira. Predviđajući, dakle, da će dolje potpaliti vatru, on se
uspeo na krov i šćućurio iza vanjskog zida dimnjaka.
U jednom času već se ponadao da je spašen jer je čuo kako je podo­
ficir pozvao svoja dva žandara i glasno im viknuo: »Nema ga više!« Ali
kad je oprezno ispružio vrat, vidje da ona dva žandara, umjesto da se
povuku kao što bi bilo prirodno, vidje, kažemo, da su ona dva žandara,
naprotiv, podvostručila svoju pažnju.
Sada se i on ogleda oko sebe: vijećnica, golema zgrada iz XVI. stoljeća,
dizala se pred njim kao mračan bedem i s njezinih se prozora mogao
 Treća Knjiga

vidjeti svaki kutak i zakutak krova, kao što se s visoke planine pruža
pogled na ravnicu.
Andrea shvati da će za koji čas vidjeti kako se ukazala glava žandarme-
rijskog podoficira na jednom od tih prozora.
Ako ga otkriju, izgubljen je. Bijeg preko krovova nije mu pružao nika­
kvih izgleda za uspjeh.
On, dakle, odluči ponovno se spustiti, ali ne kroz onaj isti dimnjak
kojim se bio popeo, nego kroz jedan isti.
On potraži pogledom jedan dimnjak iz kojeg se nije dizao dim, stigne do nje­
ga puzeći po krovu i nestade u njegovu otvoru a da ga nitko nije primijetio.
U tom istom trenutku otvori se jedan mali prozor na vijećnici i na
njemu se pojavi glava žandarmerijskog podoficira.
Nekoliko trenutaka ta je glava ostala nepomična kao jedan od onih
kamenih reljefa koji su ukrašavali zgradu, a onda je, s dugim uzdahom
razočaranja, iščezla iza prozora.
Podoficir, miran i dostojanstven kao zakon koji je zastupao, prođe
kroz gomilu koja se skupila na trgu i salijetala ga tisućom pitanja na
koja nije odgovorio, i vrati se u hotel.
— Onda? — zapitaše dva žandara.
— E, onda, djeco moja — odgovori podoficir — bit će da nam je taj
razbojnik jutros na vrijeme odmaglio. Ali, mi ćemo poslati za njim po­
tjeru cestom prema Villers-Cotteretsu i Noyonu te pretražiti šumu, i
sasvim ćemo ga sigurno uhvatiti.
Jedva je taj časni službenik, glasom koji je svojstven žandarmerijskim
podoficirima, izrekao te zvučne riječi kadli se dugačak krik straha i
mahnito potezanje zvona razlegoše dvorištem hotela.
— Oh, oh, što je to? — uzvikne podoficir.
— Nekom se putniku bogami strašno žuri — reče hotelijer. — Iz koje
sobe zvone?
— Požurimo onamo, momče!
U tom se trenutku krici i zvonjava udvostručiše.
Momak potrči.
— Stanite! — reče podoficir zaustavljajući slugu. — Meni se čini da
taj koji zvoni, ne zove poslugu nego traži nešto drugo, pa ćemo mu
poslati jednog žandara. Tko stanuje u sobi broj 3?
— Jedan mladić koji je sa svojom sestrom stigao noćas poštanskom
kočijom i zatražio sobu s dva kreveta.
Zvono se oglasi treći put, ovaj put zvukom punim strepnje.
— Za mnom, gospodine komesaru! — uzvikne podoficir. — Pođite za
mnom i ostanite uz mene.
Al'l
Grof Morite Christo

— Samo čas -— reče hotelijer. — U sobu broj 3 vode vanjske i unu­

tarnje stepenice.
— Dobro! — reče podoficir. — Ja idem unutarnjima, to je moje po­
dručje. Jesu li karabini nabijeni?
— Jesu, naredniče.
— Onda u redu. Vi pazite na vanjske stepenice i bude li htio tuda
pobjeći, pucajte. Prema onome što je javljeno, to je veliki zločinac.
Podoficir, a za njim i komesar, začas nestadoše na unutarnjim stepeni­
cama, praćeni vikom koja je nastala u gomili pošto je podoficir izrekao
te riječi o Andrei.
Evo što se dogodilo:
Andrea se veoma spretno spustio do trećine dimnjaka, ali tu mu se
omakla noga i on je, koliko se god pomagao rukama, sišao s većom
brzinom, a naročito s većom bukom nego što je to htio.
Međutim, to bi bilo svejedno da je soba bila prazna. Ali, na njegovu
nesreću, u njoj su se nalazili ljudi.
Dvije žene spavale su u jednom krevetu i ta ih je buka probudila.
One upraviše svoje poglede prema mjestu odakle se čula buka i opa-
ziše kako se u otvoru kamina pojavio neki čovjek.
Jednoj od tih žena, onoj svijetle puti, oteo se onaj strašan krik što se
razlegao po čitavoj kući, dok je druga, koja je bila tamnoputa, pograbi­
la vrpcu zvonca, stala je potezati iz sve snage i podigla uzbunu.
Kao što vidimo, Andrea nije imao sreće.
— Smilujte se! — uzvikne on, blijed, izbezumljen, a da uopće nije
vidio osobe kojima se obraćao: — Smilujte se! Nemojte zvati nikoga,
spasite me! Ja vam neću učiniti ništa nažao.
— Pa to je ubojica Andrea! — uzvikne jedna od te dvije mlade žene.
— Eugenija! Gospođica Danglars — promrsi Cavalcanti čiji je strah
prešao u zaprepaštenje.
— U pomoć! U pomoć! — vikne gospođica d’Armilly, uzevši vrpcu
zvona iz Eugenijinih ukočenih ruku, i stade zvoniti s još više snage
nego njezina prijateljica.
— Spasite me, progone me! — reče Andrea sklopivši ruke. — Smiluj­
te se, za milost Božju, nemojte me odati!
— Prekasno je, već dolaze — odgovori Eugenija.
— E pa, onda me skrijte nekamo, a njima recite da ste se prepali bez
razloga. Otklonit ćete sumnje i spasiti mi život.
Dvije žene, stisnute jedna do druge i umotane u pokrivače, ušutješe
na taj glas koji ih je zaklinjao. U duši im se borio osjećaj prezira s
osjećajem straha.
 Treća Knjiga

— Evo ga! Evo ga! — uzvikne jedan glas na stepenicama. — Evo ga,
vidim ga!
I doista, podoficir je pogledao kroz ključanicu i opazio Andreu koji je
stajao i zaklinjao.
Od žestokog udarca kundakom popusti brava na vratima, a od druga
dva udarca iskočiše zasuni.
Andrea potrči prema drugim vratima, koja su vodila na dvorišnu gale­
riju, i otvori ih, spreman da sjuri dolje.
Ali tu su bila dva žandara s karabinima koje uperiše u njega.
Andrea se naglo zaustavi. Stajao je blijed, tijela malo povinuta una­
trag, držeći u zgrčenoj ruci nož koji mu nije mogao biti od koristi.
— Ta bježite! — uzvikne gospođica d’Armilly čije je srce obuzela sa­
milost umjesto straha. — Ta bježite!
— Ili se ubijte! — reče Eugenija glasom onih vestalinki koje su nekad
u arenama palcem zapovijedale gladijatorima koji bi pobijedili u borbi
da dokrajče oborenog protivnika.
Andrea zadrhta i pogleda djevojku s prezrivim smiješkom koji je poka­
zivao da njegova pokvarenost ne shvaća tu uzvišenu okrutnost časti.
— Da se ubijem? — reče on odbacivši nož. — A zašto?
— Pa, sami ste rekli — uzvikne gospođica Danglars — da će vas osu­
diti na smrt i pogubiti kao najgoreg zločinca!
— Koješta! — odvrati Cavalcanti prekriživši ruke. — Imam ja prijatelja.
Podoficir mu priđe s isukanom sabljom.
— Deder, deder — reče Cavalcanti — stavite sablju u korice, junače,
jer vam je sve to razmetanje nepotrebno zato što se predajem.
I on pruži ruke da mu podoficir stavi lisičine.
Dvije su djevojke s užasom promatrale tu odvratnu pretvorbu što se
događala pred njihovim očima, tog čovjeka iz visokog društva koji je
skinuo svoju masku i opet se pretvorio u robijaša.
Andrea se okrene prema njima s drskim osmijehom na usnama.
— Imate li kakvu poruku za vašega gospodina oca, gospođice Eugeni-
jo? — zapita. — Jer, kako se po svemu čini, ja se vraćam u Pariz.
Eugenija pokrije lice rukama.
— Oh, oh, nema nikakvog razloga da se stidite — reče Andrea. — Ni­
malo se ne ljutim na vas što ste uzeli poštansku kočiju i pojurili za
mnom... Ta nije baš mnogo trebalo da postanem vaš muž.
Pošto je izgovorio te podrugljive riječi, Andrea izađe, prepustivši dvije
djevojke njihovu stidu i ogovaranju svjetine koja se okupila.
Dva sata kasnije njih se dvije, obučene obje u svoja ženska odijela,
uspeše u putnu kočiju.
A7Z
Grof Monte Christo

Zatvorili su vrata hotela da ih ne izlože radoznalim pogledima, ali kad

su se vrata otvorila, ipak su morale proći kroz dvostruki red radozna-
laca koji su ih promatrali požudnim očima, u općem žagoru.
Eugenija spusti zavjese na prozorima kočije, ali sad, ako više nije vi­
djela, još je čula, i žagor poruge dopirao je do nje.
— Oh, zašto svijet nije pustinja — uzvikne ona, bacivši se u naručje
gospođici d’Armilly, očiju blistavih od one srdžbe u kojoj je Neron
zaželio da čitav rimski narod ima samo jednu glavu kako bi je mogao
odsjeći jednim udarcem.
Sutradan se njihova kočija zaustavila pred hotelom »Flandrija« u
Bruxellesu.
A Andrea se još isti dan našao u zatvoru Conciergerie.
 H«ta r\ujiya

22. Zakon
Vidjeli smo kako su se nesmetano gospođica Danglars i gospođica
d’Armilly prerušile i spremile za bijeg. To im je uspjelo zato što su svi
bili odviše zaokupljeni svojim stvarima, a da bi se brinuli za njih.
Ostavit ćemo bankara da s graškama znoja na čelu, našavši se pred
sablasti bankrota, ispituje dugačke kolone svoje pasive, i poći ćemo k
barunici koja je, pošto je neko vrijeme ostala kao slomljena od težine
udarca što ju je pogodio, otišla da se, kao i obično, savjetuje s Lucie-
nom Debrayem.
Barunica je ustvari očekivala od tog braka da će je konačno oslobo­
diti starateljske dužnosti koja joj je, s obzirom na Eugenijin karakter,
već bila dojadila. Jer, u onim prešutnim sporazumima koji održavaju
hijerarhijski red u obitelji, jedna majka može imati istinsku vlast nad
svojom kćeri jedino ako je za nju uvijek primjer mudrosti i uzor sa­
vršenstva.
Međutim, gospođa Danglars se veoma bojala Eugenijine oštroumnosti
i savjeta koje joj je davala gospođica d’Armilly. Ona je primijetila one
prezrive poglede kojima je njezina kći promatrala Debraya, poglede
koji kao da su kazivali da zna za njene ljubavne i novčane odnose s mi-
nistrovim tajnikom. Međutim, da je dublje i oštroumnije protumačila
te poglede, barunica bi otkrila da Eugenija ne mrzi Debraya zato što
je bio kamen smutnje i uzrok skandala u njezinoj kući, nego, naprotiv,
zato što ga je sasvim jednostavno svrstavala u kategoriju onih dvono-
žaca koje Diogen nije htio smatrati ljudima i koje je Platon figurativno
nazvao životinjama na dvije noge, ali bez perja.
Gospođa Danglars je sa svoga stanovišta, a na ovom svijetu, na
žalost, svatko ima svoje posebno stanovište koje se razlikuje od
stanovišta drugih ljudi, gospođa Danglars je, kažemo, sa svog sta­
novišta neizmjerno žalila stoje propala ta Eugenijina udaja, ne zbog
toga što bi smatrala da bi taj brak bio prikladan, dobro odabran i

477
Grof Monte Christo

da bi usrećio njezinu kćer, nego zato što bi njoj samoj to vjenčanje

donijelo slobodu.
Ona je, dakle, kao što smo rekli, pohitala Debrayu koji je, kao i čitav
Pariz, prisustvovao svečanom primanju u povodu potpisivanja bračnog
ugovora i skandalu s kojim se ta svečanost završila, a onda se požurio
u svoj klub gdje je s nekoliko prijatelja razgovarao o tom događaju, o
kojemu je u tom trenutku preklapalo tri četvrtine toga grada, tako
sklonog ogovaranju, koji nazivaju prijestolnicom svijeta.
Kad se gospođa Danglars, obučena u crnu haljinu i pokrivena dugim
velom, penjala stepenicama u Debrayev stan, iako joj je vratar rekao
da mladić nije kod kuće, Debray je upravo odbijao insinuacije jednog
prijatelja koji mu je pokušavao dokazati kako bi nakon tog strahovitog
skandala koji je izbio, njegova dužnost, kao prijatelja kuće, bila da se
oženi gospođicom Danglars i uzme njezina dva milijuna.
Debray se branio kao čovjek koji zapravo ne želi ništa drugo nego da
bude pobijeđen jer se i njemu samome ta misao vrlo često nametala;
ali kako je poznavao Eugeniju, njezinu neovisnu i oholu ćud, zauzi­
mao bi s vremena na vrijeme potpuno obrambeno držanje, govoreći
samome sebi da bi ta veza bila potpuno nemoguća, ali bi se potajno
ipak zanosio tom grešnom misli koja, u čemu se slažu svi moralisti,
neprestano zaokuplja i najpoštenijeg i najčišćeg čovjeka, bdijući na
dnu njegove duše kao đavo iza križa.
Taj razgovor uz čaj i kartanje, razgovor koji je, kao što vidimo, bio
veoma zanimljiv jer se razgovaralo o tako ozbiljnim stvarima, trajao je
sve do jedan sat nakon ponoći.
Za to je vrijeme gospođa Danglars, koju je sobar uveo u njegov stan,
čekala na njega, zastrta koprenom i sva uzdrhtala, u malom zelenom
salonu između dvije košarice cvijeća koje mu je ona sama to jutro
poslala i koje je Debray, to trebamo kazati, sam razmjestio i poskidao
s njega suho lišće, s brigom zbog koje mu je jadna žena opraštala što
je tako dugo odsutan.
U jedanaest sati i četrdeset minuta gospođa Danglars, umorna od uza­
ludnog čekanja, ponovno se popne u fijaker i odveze kući.
Žene iz boljeg društva, kao i grizete koje imaju uspjeha, obično nikada
ne dolaze kući poslije pola noći.
Barunica se vratila u palaču isto toliko oprezno kao što je Eugenija bila
izašla. Osjećajući kako joj se steže srce, polako se uspela stepenicama
u svoje odaje koje su, kao što znamo, bile do Eugenijinih.
Bila je obuzeta strahom da ne pobudi kakvu sumnju kod svoje kćeri.
Jer, ona je čvrsto vjerovala, ta jadna žena koja je barem u tom pogle-
 Treća knjiga

du bila dostojna poštovanja, u nevinost svoje kćeri i njezinu vjernost

kućnom ognjištu.
Pošto se vratila u svoju sobu, osluhnula je na Eugenijinim vratima,
pa kako nije čula nikakav šum, pokušala je ući. Ali na vratima su bili
spušteni zasuni.
Gospođa Danglars pomisli da je Eugenija, umorna od strahovitog
uzbuđenja te večeri, legla u postelju i spava.
Ona pozove sobaricu i zapita je zna li što o Eugeniji.
— Gospođica Eugenija se vratila u svoju sobu s gospođicom d’Armilly
— odgovori sobarica. — Zatim su zajedno popile čaj i onda su me
otpustile, rekavši da im više neću biti potrebna.
Nakon toga je sobarica bila u kuhinji, uvjerena kao i svi drugi da su
obje djevojke u Eugenijinoj sobi.
Gospođa Danglars legne, dakle, bez tračka sumnje. Iako je bila spo­
kojna u pogledu kćeri, ona stane premišljati o samom događaju.
Sto su joj misli u glavi postajale jasnije, to je skandal što je nastao pri
potpisivanju bračnog ugovora dobivao veće razmjere, i to sada više
nije bio skandal, nego bruka prvoga reda, i nije bila samo sramota nego
obeščašćenje.
Tada se barunica i nehotice sjeti da nije osjećala nimalo samilosti pre­
ma jadnoj Mercedes, koju je nedavno zadesila ista takva nesreća zbog
sramote muža i sina.
— Eugenija je — reče ona sama sebi — izgubljena, a i mi također.
Ljudi će taj skandal prikazati tako da ćemo ostati osramoćeni. Jer u
društvu kao što je naše, ono što je smiješno ostaje otvorena rana, rana
koja krvari i koja ne može zacijeljeti. Koje li sreće — promrmlja ona
— što joj je Bog dao tako neobičnu ćud zbog koje sam se tako često
plašilal
I ona digne zahvalan pogled prema nebu čija tajanstvena providnost
sve raspoređuje unaprijed prema događajima koji će se desiti, i iz je­
dne mane, pa čak i iz poroka, ponekad stvara sreću.
Zatim njezina misao preleti prostor kao što ptica, šireći krila, prelije­
će ponor, i zaustavi se na Cavalcantiju.
— Taj Andrea je nitkov, lopov i ubojica, a ipak je imao ponašanje po
kojem se moglo zaključiti da ima barem djelomično, ako već nepo­
tpuno obrazovanje. I taj se Andrea pojavio u društvu kao velik bogataš
koji ima podršku časnih ljudi.
Kako da jasno sagleda nešto u tom labirintu? Kome da se obrati da bi
se izvukla iz tog užasnog položaja?
Debray, kome je pojurila s onim prvim zanosom žene koja traži po­
Grof MOnte Christo

moć od čovjeka kojega voli i koji je ponekad upropaštava, Debray joj

je mogao dati samo savjet. Trebala se obratiti nekom moćnijem od
njega da joj pomogne.
Barunica tada pomisli na gospodina de Villeforta.
A upravo je Villefort naredio da se uhiti Cavalcantija i upravo je on
unio nemir u njezinu obitelj kao da mu je ta obitelj posve tuđa.
Ali ne; ako se malo razmisli, državni tužilac ipak nije bio čovjek bez
milosti. Bio je samo činovnik koji je rob svojih dužnosti, odan prijatelj
koji je, brutalno doduše, ali sigurnom rukom, zasjekao skalpelom u
pokvarenost. On nije bio krvnik, nego kirurg koji je htio pred oči­
ma čitavog društva osloboditi čast Danglarsovih sramote tog propalog
mladića kojega su oni predstavili društvu kao svog zeta.
A budući da je gospodin de Villefort, prijatelj obitelji Danglars, tako
postupio, nije se moglo pretpostavljati da je državni tužilac išta una­
prijed znao i da mu je bila poznata bilo koja Andreina spletka.
Razmišljajući tako, barunica je došla do zaključka da je Villefortov
postupak svima njima bio od koristi.
Ali tu se morala zaustaviti neumoljivost državnog tužioca. Ona će ga
sutra posjetiti i zatražiti da, kad već ne može izbjeći svoje dužnosti
sudskog činovnika, bude barem što popustljiviji prema njima.
Barunica će ga podsjetiti na prošlost, osvježiti uspomene, zaklinjući
ga u ime. onoga grešnog, ali sretnog vremena, i gospodin de Villefort
zataškat će taj skandal ili barem pustiti Cavalcantija da pobjegne i
povest će postupak zbog zločina samo protiv sjene zločinca, postupak
koji se zove suđenje u odsutnosti.
Sutradan u osam sati ona ustane, ali umjesto da pozvoni sobarici i bilo
čime dade znak da se probudila, ona se sama obuče i, obučena s istom
jednostavnošću kao prošle večeri, siđe niz stepenice, izađe iz kuće i
zaputi se do Ulice Providence gdje se popela u fijaker i odvezla se do
kuće gospodina de Villeforta.
U posljednjih mjesec dana ta je prokleta kuća imala žalostan izgled
kakve bolnice u kojoj se pojavila kuga. Neke su sobe bile zatvorene
i izvana i iznutra, a kapci na prozorima otvarali su se tek na nekoli­
ko trenutaka da bi u sobe ušao svjež zrak. Ali začas bi se na prozoru
pojavila glava kakvog uplašenog sluge i prozor bi se zatvarao kao
da se kamena ploča spusti na raku s lijesom, a susjedi bi šapatom
govorili:
— Hoćemo li danas i opet vidjeti kako iz kuće državnog tužioca iznose
jedan lijes?
Gospođa Danglars zadrhta od jeze kad je ugledala tu sumornu kuću.
 Treća Knjiga

Sišla je iz fijakera i, osjećajući kako joj klecaju koljena, prišla zatvore­

nim vratima te pozvonila.
Tek kad je treći put odjeknulo zvono, čiji žalostivi zvuk kao da je i sam
bio dio te opće žalosti, pojavi se vratar i odškrine vrata upravo toliko
da su mogla propustiti njegove riječi.
Ugledao je pred sobom jednu ženu, i to ženu iz višeg društva, elegan­
tno obučenu, ali vrata ipak ostadoše napola zatvorena.
— Pa otvorite! — reče barunica.
— Prije svega, gospođo, tko ste vi? — zapita vratar.
•— Tko sam ja? Pa vi me dobro poznate.
— Mi više ne poznamo nikoga, gospođo.
— Pa jeste li vi ludi, prijatelju? — uzvikne barunica.
— A tko vas šalje?
— Oh, to je ipak previše.
— Gospođo, oprostite, ali takvo je naređenje. Vaše ime?
— Gospođa barunica Danglars. Vidjeli ste me već dvadeset puta.
— To je moguće, gospođo. A sada, što želite?
— Oh, pa što je vama! Požalit ću se gospodinu de Villefortu na dr­
skost njegovih slugu.
— Gospođo, to nije drskost, to je samo mjera opreza. U kuću može
ući samo onaj tko ima odobrenje gospodina d’Avrignyja ili tko treba
razgovarati s gospodinom državnim tužiocem.
— E pa vidite, ja trebam razgovarati upravo s gospodinom državnim
tužiocem.
— Je li to hitno?
— Sigurno da je hitno kad se još nisam popela u svoju kočiju. Ali da
ne duljim: evo vam moje posjetnice, odnesite je svom gospodaru.
— Gospođa će pričekati dok se vratim?
— Jest, idite.
Istini za volju, valja reći da barunica nije dugo čekala. Nekoliko tre­
nutaka kasnije vrata se toliko otvoriše da je mogla proći. Ona prođe i
vrata se zatvoriše za njom.
Kad je stigao u dvorište, vratar, ne skidajući očiju s vrata, izvuče zvi­
ždaljku iz džepa i zazviždi.
Na trijemu se pojavi sobar gospodina de Villeforta.
— Gospođa će oprostiti ovom čovjeku — reče on dolazeći u susret baru­
nici. — Ali on ima izričito naređenje, i gospodin de Villefort me zamolio
da vam kažem da je on morao postupiti upravo kako je postupio.
U dvorištu je bio jedan piljar kojega su uveli uz iste mjere opreza i
upravo pregledavali njegovu robu.
40 1
Grof Monte Christo

Barunica se popne stepenicama na nadsvođe trijema. Bila je duboko

dirnuta tom tugom koja je ovdje vladala i koja je, da tako kažemo, još
povećala njezinu vlastitu bol. Sobar, koji je ni načas nije ispuštao iz
vida, uvede je u radnu sobu državnog tužioca.
Koliko je god bila zaokupljena razlozima koji su je ovamo doveli, pri­
jem na koji je naišla kod sve te posluge učinio joj se toliko uvredljivim
da se htjela odmah požaliti.
Ali Villefort podigne svoju glavu, otežalu od bola, i pogleda je s tako
žalosnim osmijehom da su joj riječi zamrle na usnama.
— Oprostite mojim slugama taj strah koji im ne mogu upisati u zlo.
Budući da su osumnjičeni, i sami su postali sumnjičavi.
Gospođa Danglars u društvu je često slušala o tom strahu što ga je
sada spomenuo Villefort, ali nikada ne bi mogla vjerovati u to da nije
svojim vlastitim očima vidjela koliko je taj osjećaj ovdje uzeo maha.
— Znači — reče ona — da ste i vi također nesretni?
— Jest, gospođo — odgovori državni tužilac.
— I žalite me?
— Iskreno, gospođo.
— I jasno vam je zbog čega sam došla ovamo?
— Došli ste razgovarati sa mnom o onome što se dogodilo, zar ne?
— Jest, gospodine, o toj strašnoj nesreći.
— Bolje reći, o toj neugodnosti.
— Neugodnosti? — uzvikne barunica.
— Na žalost, gospođo — odgovori državni tužilac s nepokolebljivim
mirom — ja sam već došao tako daleko da smatram nesrećom samo
ono što se više ne može popraviti.
— I vi, gospodine, mislite da će se to zaboraviti?
— Sve se zaboravlja, gospođo — reče Villefort. — Vaša će se kći, ako
se nije udala danas, udati sutra, a ako se ne uda sutra, udat će se za
osam dana. A što se pak tiče čovjeka za kojega se trebala udati, ne
vjerujem da vam je i na kraj pameti da biste žalili za njim.
Gospođa Danglars pogleda Villeforta, zaprepaštena njegovom gotovo
podrugljivom mirnoćom.
— Jesam li ja došla k prijatelju? — zapita ona glasom punim bolnoga
dostojanstva.
— Vi znate da ste došli k prijatelju, gospođo — reče Villefort čije je
lice, dok je to govorio, lagano pocrvenjelo.
Ustvari, te su se riječi odnosile na događaje koji nisu bili u vezi s ovim
o kojemu su barunica i on razgovarali.
— E, pa dobro — reče barunica — onda budite srdačniji, dragi moj
 Treća knjiga

Villeforte. Razgovarajte sa mnom kao prijatelj, a ne kao sudski čino­

vnik, i nemojte mi govoriti da trebam biti vesela kad sam nesretnija
nego ikad.
Villefort se nakloni.
— Otprije tri mjeseca, gospođo — reče on — ja imam tu lošu naviku
da, kad čujem da mi netko govori o nesrećama, mislim na svoje ne­
sreće, i tada mi se, i protiv moje volje, nameću te sebične usporedbe.
Evo zašto mi, u usporedbi s mojim nesrećama, vaše izgledaju samo
kao neugodnost. Evo zašto mi, u usporedbi s mojim žalosnim položa­
jem, vaš položaj izgleda takav da vam zavidim na njemu. Ali ostavimo
to jer vas upravo to ljuti. Htjeli ste reći, gospođo?
— Došla sam da saznam od vas, prijatelju — odgovori barunica —
kako stoji stvar s onim varalicom.
— Varalicom? — ponovi Villefort. — Vi, gospođo, očito neke stvari
ublažujete, a kod drugih pretjerujete. Kažete da je gospodin Andrea
Cavalcanti, ili bolje reći Bennedetto, varalica! Vi se varate, gospođo,
gospodin Benedetto je ni više ni manje nego ubojica.
— Gospodine, ja ne kažem da ova vaša primjedba nije opravdana, ali
što ćete oštrije postupiti s njim, to ćete jače pogoditi našu obitelj.
Slušajte, zaboravite ga neko vrijeme i umjesto da ga progonite, pustite
ga da pobjegne.
— Došli ste prekasno, gospođo, jer su naređenja već izdana.
— E pa dobro, ako ga uhvate... mislite da će ga uhvatiti? Nadam se
da hoće.
— Ako ga uhvate... vidite, neprestano slušam o tome kako su zatvori
pretrpani... ako ga uhvate, ostavite ga u zatvoru.
Državni tužilac potrese glavom u znak da je to nemoguće.
— Barem tako dugo dok se moja kći ne uda! — doda barunica.
— To je nemoguće, gospođo. Sudski postupak točno je određen.
— Nemoguće je i za mene? — reče barunica pola ozbiljno, pola sa
smiješkom.
— Za sve — odgovori Villefort — pa čak i za mene kao i za svakoga
drugog.
— Ah! — na to će barunica, izražavajući ovim uzvikom misao koju
nije izrazila riječima.
Villefort je pogleda onim pogledom kojim čita tuđe misli.
— Jest, znam što hoćete reći — reče on. -— Vi aludirate na one stra­
šne glasove koji se pronose u društvu da sve te smrti što su me po­
sljednja tri mjeseca zavile u crno, i smrt kojoj je, kao nekim čudom,
izmakla Valentina, da sve te smrti nisu prirodne.
Grof Monte Christo

— To mi nije bilo ni na kraj pameti — reče živo gospođa Danglars.

— Ne, vi ste to imali na pameti, gospođo, i to s pravom jer niste mogli
a da ne pomislite na to, i rekli ste u sebi: Ti koji progoniš zločin, odgo­
vori, zašto ima oko tebe toliko zločina koji ostaju nekažnjeni?
Barunica problijedi.
Villefort približi svoj naslonjač stolici gospođe Danglars. Zatim,
naslonivši obje ruke na pisaći stol, progovori muklijim glasom nego
obično:
— Ima zločina koji ostaju nekažnjeni — reče -—jer se ne zna tko ih je
počinio i jer postoji opasnost da umjesto krivca bude pogođen netko
tko nije kriv, ali kad se ti zločinci otkriju — Villefort pritom ispruži
ruku prema velikom raspelu što je bilo nasuprot njegovu pisaćem sto­
lu — kad se ti zločinci otkriju — ponovi on — kunem vam se živim
Bogom, gospođo, da će umrijeti, pa bili ma tko mu drago. A sada, na­
kon te zakletve koju ću održati, gospođo, imate li još hrabrosti tražiti
od mene milost za tog nesretnika?
— Eh, gospodine — odvrati gospođa Danglars — a jeste li sigurni da
je toliko kriv kao što se govori?
— Gledajte, ovo je njegov dosje: Benedetto, osuđen najprije, kad mu
je bilo šesnaest godina, na pet godina robije zbog krivotvorenja. Kao
što vidite, mladić je već tada mnogo obećavao. I onda je pobjegao s
robije, i postao ubojica.
— A tko je zapravo taj nesretnik?
— E tko to zna? Neka protuha, Korzikanac.
— Nitko se, dakle, nije zanimao za njega?
— Nitko jer su mu roditelji nepoznati.
— A onaj čovjek što je došao iz Lucce?
— Lupež kao i on. Možda mu je čak i ortak.
Barunica sklopi ruke.
— Villefort — reče ona što je mogla blažim i umiljatijim glasom.
— Za ime Božje, gospođo! — odgovori državni tužilac odlučno, pa čak
i pomalo oporo — za ime Božje, ne tražite od mene nikada milost za
nekoga tko je kriv. Jer, tko sam ja? Zakon. A može li zakon vidjeti vašu
žalost? Ima li zakon uši da bi čuo vaš blagi glas? I ima li zakon osjećaje
da bi ga mogle dirnuti vaše nježne misli? Ne, gospođo, zakon naređu­
je, a kad je jednom naredio, onda i udara. Vi ćete mi reći da sam živo
biće, a ne zakonik, da sam čovjek, a ne zbirka propisa. Pogledajte me,
gospođo, pogledajte oko mene, jesu li ljudi postupali sa mnom kao s
bratom? Jesu li me voljeli? Jesu li me štedjeli? Je li tko tražio milost
za gospodina de Villeforta i je li netko postigao tu milost za gospodina
 Treća Knjiga

de Villeforta? Ne, ne, uvijek su me udarali, uvijek su me samo udaralil

Vi ustrajate u tome ili, bolje reći, sirena u vama ustrajno mi govori
tim dragim i izražajnim pogledom koji me podsjeća da se moram cr­
venjeti. E pa, dobro, jest, neka bude, crvenjet ću se zbog onoga što
znate, a možda i zbog onoga što ne znate. Ali otkako sam pogriješio, i
to možda mnogo teže nego drugi, vidite, od tog vremena počeo sam
prekapati ispod haljina drugih ljudi kako bih pronašao čir, i uvijek
sam ga i nalazio, i reći ću čak da sam ga nalazio s osjećajem sreće i s
radošću, taj pečat slabosti ili pokvarenosti ljudske. Jer, svaki čovjek za
koga sam utvrdio da je kriv, i svaki krivac koga je pogodila moja ruka,
izgledao mi je kao živi dokaz da nisam neka ogavna iznimkal Na žalost,
čitav je svijet zlo, priznaj mu to i udarimo po zlima.
Te posljednje riječi Villefort je izgovorio s nekim grozničavim bijesom
koji ga je činio upravo okrutno govorljivim.
— Ali — na to će gospođa Danglars, pokušavajući ga posljednji put
nagovoriti — i sami kažete da je to neka protuha, siroče napušteno
od svih?
— Utoliko gore, utoliko gore, ili, bolje reći, utoliko boljel Providnost
je odredila da bude tako kako ga ne bi imao tko oplakivati.
— I vi ste se svom svojom snagom okomili na tog slabog čovjeka,
gospodine.
— Slabog čovjeka koji ubijal
— Njegova će sramota pasti i na moju kuću.
— A nemam li ja, gospođo, u svojoj kući smrt?
— Jest, gospodine — uzvikne barunica — vi nemate milosti prema
drugima. E pa dobro, čujte me što ću vam reći: drugi neće imati mi­
losti prema vama.
— U redu! — reče Villefort podigavši, kao da prijeti, ruku prema
nebu.
— Odgodite barem suđenje tome mladiću, ako je uhićen, do sljedećeg
zasjedanja. Time bismo dobili šest mjeseci, a dotle bi ljudi zaboravili.
— Ne, i to je nemoguće! — reče Villefort. — Imam još pet dana
vremena, a istraga je već završena. Pet dana, to je više nego što mi je
potrebno da ga izvedem pred sud. Uostalom, gospođo, zar ne shva­
ćate da i ja trebam nešto zaboraviti? E vidite, dok radim, a ne radim
noć i dan, dok, dakle, radim, dolazi mi koji trenutak kad se ničega ne
sjećam, a kad se ne sjećam, sretan sam kao da sam mrtav, što je još
bolje nego da patim.
— Gospodine, on je pobjegao. Pustite ga, dakle, da pobjegne. Tu mi­
lost lako mi možete udijeliti.
Grof Monte Christo

— Pa već sam vam rekao da je prekasno za to. U ranu zoru telegrafi

su prenijeli naređenje i sada...
— Gospodine — reče sobar ulazeći — jedan je dragun donio ovaj
telegram iz Ministarstva unutarnjih poslova.
Villefort zgrabi papir i nestrpljivo ga razvije.
Gospođa Danglars premre od straha, a Villefort zadršće od radosti.
— Uhvaćen je! — uzvikne Villefort. — Uhitili su ga u Compiegneu.
Svršeno je.
Gospođa Danglars ustane, hladna i blijeda.
— Zbogom, gospodine — reče ona.
— Zbogom, gospođo — odgovori državni tužilac i gotovo je radosno
isprati do vrata.
Zatim se vrati za svoj pisaći stol.
— Eto — reče on lupnuvši dlanom desne ruke po pismu — imao sam
jedno krivotvorenje, imao sam tri krađe, imao sam dva podmetnuta
požara i nedostajalo mi je samo jedno umorstvo... A sada, eto, imam
i njega. Bit će to lijepo zasjedanje.
 ireca Knjiga

23. Priviđenje
Kao što je državni tužilac rekao gospođi Danglars, Valentina se još nije
oporavila.
Slomljena od umora, nije napuštala krevet te je u svojoj sobi i iz usta
gospođe de Villefort saznala za događaje koje smo upravo ispripovje-
dili, to jest za Eugenijin bijeg i uhićenje Andrea Cavalcantija ili, bolje
reći, Benedetta, kao i za optužbu za umorstvo koja je podignuta protiv
njega.
Ali Valentina bijaše odviše slaba, a da bi je se te vijesti dojmile onako
kako bi se dojmile da je bila zdrava.
U stvari, u njezinu se bolesnom mozgu javilo ili je prošlo ispred nje­
zinih očiju samo nekoliko nejasnih misli i nekoliko neodređenih liko­
va, pomiješanih s čudnovatim predodžbama, i časovitim prikazama, i
gotovo još istog trenutka sve je iščezlo, a ona se opet posve predala
svojim osjećajima.
Tijekom dana Valentinu je držala u stvarnosti prisutnost Noirtiera kojega
su donosili k njegovoj unuci i koji je čitav dan ostajao uz nju, promatraju­
ći je svojim očinskim pogledom. Zatim, kad bi se vratio iz suda, dolazio
bi i Villefort te bi proveo sat-dva sa svojim ocem i djetetom.
U šest sati Villefort se povlačio u svoj kabinet. U osam sati stigao bi
gospodin d’Avrigny i donio lijek pripremljen za Valentinu da ga uzme
prije spavanja. Zatim su odnosili Noirtiera.
Jedna žena, koju je odabrao sam doktor d’Avrigny, ostajala je uz Va­
lentinu i povlačila se tek kada bi, oko deset ili jedanaest sati, bolesnica
zaspala.
Pošto bi sišla, ona je predavala ključ Valentinine sobe samom Ville-
fortu te se u bolesničinu sobu moglo ući jedino iz odaja gospođe de
Villefort ili kroz sobu malog Eduarda.
Morrel je svake večeri dolazio Noirtieru da čuje vijesti o Valentini, ali,
začudo, kako su dani prolazili, izgledao je sve spokojniji.

AT.1
Grof Monte Christo

Prije svega, Valentini je, iako ju je tresla jaka živčana groznica, svaki
dan bilo sve bolje. Zatim, nije li mu Monte Christo rekao, kad je sav
izvan sebe odjurio k njemu, da će se Valentina, ako ne bude mrtva za
dva sata, spasiti.
A već su prošla četiri dana, a Valentina je još bila živa.
Ona nervna groznica što smo je spomenuli, mučila je Valentinu čak i u
snu ili, bolje reći, u onom drijemežu što joj je zamjenjivao san, i tada
bi, u tišini noći i u polumraku u kome je treperila noćna svjetiljka na
kaminu, osjećajući kako joj gori poput alabastra bijelo tijelo, vidjela
kako prolaze utvare koje napučuju sobe bolesnika, sobe koje se pokre­
ću na drhtavim krilima groznice.
Uvečer onoga dana kad je Valentina saznala za Eugenijin bijeg i Be-
nedettovo uhićenje i kad su ti događaji, pošto su se načas izmiješali s
onim što je sama proživljavala, počeli pomalo blijedjeti u njezinim mi­
slima, pošto su se jedan za drugim povukli Villefort, d’Avrigny i No-
irtier, upravo kad je na tornju crkve Svetog Filipa Rulskog otkucavalo
jedanaest sati i kad je žena što je dotad bdjela pokraj nje, pošto joj je
stavila nadohvat ruke napitak što ga je pripremio liječnik i zaključala
vrata, slušala u kuhinji u koju se bila povukla preklapanje posluge i
punila svoju glavu žalosnim pričama koje su se već tri mjeseca pripo­
vijedale po predsobljima državnog tužioca, jedan neočekivan prizor
dogodio se u toj tako brižljivo zaključanoj sobi.
Bilo je to otprilike deset minuta nakon što se povukla žena što je
bdjela uz Valentinu.
Valentina, koju je već čitav sat tresla ona groznica što ju je hvatala sva­
ke noći, pustila je da joj mozak, koji više nije bio podvrgnut njezinoj
volji, nastavi taj jednoličan i neumoljiv posao koji se sastojao u tome
da neumorno veze uvijek jedne te iste misli i stvara iste slike.
Žižak noćne svjetiljke bacao je tisuće i tisuće zraka, punih nekog ne­
običnog značenja, kadli se Valentini odjednom učini da na njezinu
treperavom svjetlu vidi kako se otvaraju vrata ormara za knjige što
je bio smješten pokraj kamina, u jednom udubljenju u zidu, i to tako
polako da se šarke nisu oglasile ni najmanjim šumom.
U jednom drugom trenutku Valentina bi se mašila zvona i povukla
bi svilenu vrpcu dozivajući u pomoć. Ali u položaju u kojemu se sada
nalazila ništa je više nije čudilo.
Ona je bila svjesna da su sva ta priviđenja što je okružuju plod njezina
bunila, a taje svijest dolazila otud što su sve te noćne sablasti nestajale
čim bi svanuo dan.
Iza vrata pojavi se jedan ljudski lik.
 Treća knjiga

Valentina se, zahvaljujući svojoj groznici, već odviše navikla na takva

priviđenja, a da bi se prepala. Umjesto toga, samo je širom otvorila
oči, nadajući se da će ugledati Morrela.
Ljudski se lik dalje približavao njezinu krevetu, a onda je zastao kao
da pažljivo osluškuje.
U tom trenutku jedna zraka svjetla noćne svjetiljke padne na lice
noćnog posjetitelja.
— To nije on! — promrmlja Valentina.
I ona, uvjerena da sanja, pričeka da taj čovjek, kao što to biva u snovi­
ma, iščezne ili se pretvori u neko drugo lice.
Međutim, ipak opipa svoje bilo i osjeti da joj srce brzo udara. Tada joj
padne na pamet kako je najbolji način da se riješi tih nametljivih pri­
viđenja da nešto popije. Svježina napitka, koji je i bio pripremljen zato
da umiri uzrujanost na koju se Valentina žalila liječniku, obarajući joj
groznicu, poticala joj je mozak da radi, i kad bi ga malo popila, začas
bi se bolje osjećala.
Valentina, dakle, ispruži ruku da uzme svoju čašu s kristalne kupe na
kojoj se nalazila. Ali dok je ona ispružila iz kreveta svoju drhtavu ruku,
prikaza učini još dva koraka, i to brže nego dosad, i priđe tako blizu
djevojci da je mogla čuti njezin dah i da joj se učinilo da je osjetila
dodir njezine ruke.
Taj je put obmana ili, bolje reći, stvarnost prelazila sve što je Valenti­
na do tog trenutka osjećala, i ona poče vjerovati da je doista budna i
doista živa, i da je potpuno pri svijesti, te zadrhta.
Dodir koji je Valentina osjetila, trebao je zaustaviti njezinu ruku.
Valentina je polako privuče k sebi.
Tada onaj lik koji nije skidao pogleda s nje, i koji joj je prije izgle­
dao da je štiti nego da joj prijeti, tada ta prilika uzme čašu, priđe
noćnoj svjetiljci i baci pogled na napitak kao da hoće vidjeti je li
bistar i proziran.
Ali taj prvi pogled kao da joj nije bio dovoljan.
Taj čovjek, ili bolje reći ta sablast, jer je koračao tako lagano da je sag
posve prigušio šum njegovih koraka, taj čovjek ulije u čašu žlicu tog
napitka i popije ga.
Valentina je promatrala to što se događalo pred njezinim očima s osje­
ćajem dubokog zaprepaštenja.
Ona je bila sigurna da će ubrzo sve to iščeznuti i ustupiti mjesto nekoj
drugoj slici, ali taj se čovjek, umjesto da iščezne kao što iščezavaju pri­
kaze, približi te pruži Valentini čašu i reče glasom punim uzbuđenja:
— A sada, pijte!
Grof Morite Christo

Valentina se strese od jeze.

Bilo je to prvi put da joj jedna od tih prikaza govori glasom živa čo­
vjeka.
Ona otvori usta da krikne.
Čovjek stavi prst na usta.
— Gospodin grof Monte Christo! — promrmlja ona.
Užas koji su izražavale djevojčine oči, drhtanje njezinih ruku i brza
kretnja kojom se skupila ispod pokrivača odavali su posljednju borbu
sumnje i uvjerenja. Međutim, prisutnost grofa Monte Christa u nje­
zinoj sobi, u to vrijeme, i njegov tajanstveni, fantastični, neobjašnjivi
ulazak kroz zid izgledali su Valentininu uzdrmanom razumu kao nešto
nemoguće.
— Nemojte nikoga zvati i nemojte se bojati. — reče grof. — Neka
vam ni na dnu srca ne ostane ma i sjenka sumnje ili zabrinutosti. Čo­
vjek kojega vidite pred sobom (jer ovaj put doista vidite, Valentina, i
to nije samo obmana), čovjek kojega vidite pred sobom najnježniji je
otac i najsmjerniji prijatelj kojega biste mogli zamisliti.
Valentina ne odgovori ništa. Tako se bila prepala toga glasa koji joj
je dokazivao stvarnu prisutnost čovjeka koji joj je govorio, da se sad
bojala tom glasu pridružiti i svoj glas, ali je njezin prestrašeni pogled
govorio: Ako su vam namjere poštene, zašto ste došli ovamo?
Grof je, svojom čudesnom oštroumnošću, shvatio sve što se dešavalo
u srcu mlade djevojke.
— Čujte me — reče on — ili bolje, pogledajte rize: vidite li da su mi
oči zakrvavljene i da mi je lice bljeđe nego inače. To je zato što već če­
tiri noći nisam ni načas sklopio oka. Već četiri noći bdijem nad vama,
štitim vas i čuvam vas za našeg prijatelja Maksimilijana.
U istom trenutku u bolesničine obraze navre krv od veselja jer je ime
što ga je izgovorio grof izbrisalo i posljednji trag nepovjerenja koji je
još ostao.
— Maksimilijan... — ponovi Valentina, toliko joj je bilo drago da izgo­
vori to ime. — Maksimilijan! On vam je, dakle, sve priznao?
— Sve. Rekao mi je da je vaš život i njegov život, i ja sam mu obećao
da ćete ostati na životu.
— Vi ste mu obećali da ću ostati na životu?
— Jest.
— Doista, gospodine, upravo ste spomenuli da bdijete nada mnom i
da me štitite. Znači da ste vi liječnik?
— Jest, i to najbolji kojega vam je nebo moglo poslati u ovome času,
vjerujte mi.
 Treća Knjiga

— Kažete da ste bdjeli? — zapita Valentina. — A gdje? Nisam vas

vidjela.
Grof ispruži ruku prema biblioteci.
— Bio sam skriven iza onih vrata — reče on. — A ta vrata vode u
susjednu kuću koju sam unajmio.
Valentina se odjednom zastidi pa odvrati oči od njega i reče obuzeta
užasom:
— Gospodine, to što ste učinili besprimjerna je ludost, a ta zaštita
koju mi pružate jako je nalik na uvredu.
— Valentina — reče on — sve to vrijeme dok sam bdio nad vama,
gledao sam jedino tko dolazi u vašu sobu, kakvo vam se jelo priprema
i kakvo vam se piće donosi. A onda kad mi je to piće izgledalo opasno,
ulazio sam kao što ste me sada vidjeli da sam ušao, pa bih izlio to piće
iz vaše čaše i ulio u nju ljekoviti napitak koji je, umjesto smrti koja
vam je bila namijenjena, vraćao život u vaše žile.
— Otrovi Smrti — uzvikne Valentina, pomislivši da je i opet pod
vlašću nekog priviđenja što ga je stvorilo njezino bunilo. — Sto to
govorite, gospodine?
— Tiho, dijete mojel — reče Monte Christo, stavljajući ponovno prst
na usta. — Jest, rekao sam: otrov; jest, rekao sam: smrt, i još jednom
ponavljam: smrt. Ali najprije popijte ovo.
I grof izvuče iz svog džepa bočicu u kojoj je bila neka crvena tekućina
od koje izlije nekoliko kapi u čašu, a onda nastavi:
— A kad to popijete, nemojte više ništa uzimati tijekom noći.
Valentina ispruži ruku, ali tek što je dotakla čašu, ona je, užasnuta
povuče.
Monte Christo uzme čašu, ispije je do polovine, a onda je pruži Valen-
tini koja sada, smiješeći se, ispije ostatak napitka što je bio u njoj.
— Oh, jest — reče ona — prepoznajem ukus onog pića što sam ga
noću pila, napitka koji je unosio malo svježine u moje grudi i mira u
moj mozak. Hvala vam, gospodine, hvala.
— Evo kako ste vi živjeli četiri noći, Valentino — reče grof.
— Ali ja, kako sam živio ja? O, kako sam strašne satove proveo zbog
vas! Kakve li sam užasne muke proživljavao gledajući kako u vašu čašu
stavljaju smrtonosni otrov i bojeći se da biste ga mogli ispiti prije nego
što ga stignem izliti u kamin.
— Vi kažete, gospodine — reče na to Valentina užasnuta — da ste
proživjeli tisuću muka gledajući kako u moju čašu stavljaju smrtono­
sni otrov? Ali ako ste to vidjeli, morali ste vidjeti i tko je to činio.
— Razumije se.
Grof Monte Christo

Valentina se pridigne na krevetu, navuče preko grudi bjeljih od snijega

izvezeni pokrivač od batista, i još vlažna od hladnog znoja bunila s ko­
jim se sada počeo miješati još hladniji znoj užasa, zapita ponovno:
— Vi ste ga vidjeli?
— Jesam — ponovi grof.
— To što mi kažete, gospodine, upravo je užasno i ima nešto paklen­
sko u tome u što me hoćete uvjeriti. Sto? U kući mog oca, u mojoj
sobi, na mom bolesničkom krevetu da i dalje pokušavaju me ubiti?
Oh, odlazite, gospodine, vi iskušavate moju savjest, vi hulite dobrog
Boga, jer to je nemoguće, to ne može biti istina!
— Jeste li vi prva, Valentina, koga je udarila ta ruka? Niste li vidjeli
kako su prije vas pali pogođeni od nje gospodin de Saint Meran, go­
spođa de Saint Meran i Barrois? I ne biste li vidjeli kako je pogodila
gospodina Noirtiera da ga lijekovi, koje je uzimao već gotovo tri godi­
ne, nisu spasili jer se, uzimajući ih, već privikao na otrov?
— O, Bože moj! — reče Valentina. — Znači da zbog toga moj dobri
djed već mjesec dana traži od mene da pijem s njim sve njegove lije­
kove?
— A ti lijekovi — uzvikne Monte Christo — imaju gorak ukus, kao
napola osušena kora od naranče, zar ne?
— Jest, Bože moj, jest!
— O, sada mi je sve jasno — reče Monte Christo. — On također zna
da ga ovdje truju, a možda čak zna i tko truje. On je vas, svoje voljeno
dijete, zaštitio od djelovanja otrova, i djelovanje otrova bilo je kod vas
blaže nego inače jer ste se već počeli privikavati na njega. Evo zbog
čega još živite i nakon što ste prije četiri dana popili toliku količinu
otrova koja bi svakoga ubila.
— Pa, tko je taj ubojica, tko je taj zločinac?
— Sada ću ja vas pitati: zar niste nikada vidjeli da netko noću ulazi u
vašu sobu?
— Jesam — odgovori Valentina — vidjela sam. Cesto mi se pričinjalo
da vidim kako prolaze neke sjene, sjene koje su se približavale, uda­
ljavale i nestajale, ali smatrala sam da mi se to samo pričinja u mom
bunilu, pa sam i sada, kad ste vi ušli, u početku vjerovala da sam u
bunilu ili da sanjam.
— Prema tome, vi ne znate tko je ta osoba koja vam hoće oduzeti
život?
— Ne — reče Valentina — zašto bi netko želio moju smrt?
— Onda ćete je sad upoznati — reče Monte Christo naćulivši uši.
— Zašto sada? — zapita Valentina, osvrnuvši se užasnuto oko sebe.
 Treća knjiga

— Zato što noćas niste ni u groznici ni u bunilu, zato što ste noćas
budni, i zato što upravo otkucava ponoć, a to je vrijeme ubojica.
— Bože moj, Bože moji — reče Valentina, brišući rukom znoj koji joj
je u graškama izbio na čelu.
I doista, ponoć je stala otkucavati polako i žalosno, i svaki udarac že­
ljeznog čekića kao da je djevojku pogađao u srce.
— Valentina — nastavi grof -— prizovite u pomoć sve svoje snage,
suzdržite srce u grudima, zaustavite glas u grlu, hinite da spavate, pa
ćete vidjeti.
Valentina uhvati grofa za ruku.
— Čini mi se da čujem nekakav šum — reče ona. — Povucite se!
— Zbogom ili, bolje reći, do viđenja — odgovori grof.
Zatim, s tako žalosnim i tako očinskim smiješkom na usnama da se
djevojčino srce ispunilo zahvalnošću, on se povuče na vršcima prstiju
na vrata biblioteke.
Ali prije nego što će zatvoriti vrata za sobom, još se jednom okrene.
— Nemojte učiniti nikakvu kretnju — reče — i nemojte izgovoriti
niti jednu riječ. Pravite se da spavate jer će vas inače možda ubiti prije
nego što vam stignem pritrčati u pomoć.
I grof, pošto je izgovorio tu strašnu opomenu, nestane iza vrata koja se
posve tiho zatvoriše za njim.
Grof Monte Christo

24. Lokusta1
Valentina je ostala sama. Još su dva zidna sata, koja su kasnila u
odnosu na sat crkve Svetog Filipa Rulskog, otkucavala ponoć jedan
za drugim.
Zatim sve, osim buke nekoliko kola u daljini, opet utone u tišinu.
Tada se sva Valentinina pažnja usredotoči na zidni sat u sobi na kojem
je njihalo svake sekunde opisivalo jedan luk.
Ona stane brojiti sekunde i opazi da otkucavaju dvostruko polaganije
od kucaja njezina srca.
Međutim, ona je još sumnjala. Valentina u svojoj prostodušnosti još
nije mogla zamisliti da bi netko želio njezinu smrt. Zašto? S kojim
ciljem? Kakvo je zlo učinila, koje bi potaknulo nekoga da joj postane
neprijatelj?
Nije prijetila opasnost da će zaspati.
Samo je jedna misao, jedna strašna misao, držala njezin duh u nape­
tosti, misao da na svijetu postoji netko tko ju je pokušao umoriti i tko
će to još pokušati.
A što će biti ako sada ta osoba, videći da otrov ne djeluje, pribjegne,
kako je rekao Monte Christo, nožu? A ako grof ne stigne priteći u
pomoć? A ako se približavaju njezini posljednji trenuci? A ako nikad
više neće vidjeti Morrela?
Na tu pomisao, od koje ju je, blijedu kao smrt, oblio ledeni znoj, Va­
lentina je htjela povući uže od zvona i zvati u pomoć. Ali joj se učinilo
da kroz vrata biblioteke vidi kako svjetluca grofovo oko, ono oko koje
je pritiskivalo njezinu savjest i koje bi je, kada bi na njega pomislila,
tako razdiralo od stida da se pitala hoće li ikada njezina zahvalnost
moći izbrisati tu mučnu posljedicu indiskretnog grofova prijateljstva.

1. Poznata rimska trovačica kojom se Neron poslužio da bi otrovao

Britanika.
 iretd Mijiga

Tako je prošlo dvadeset minuta, dvadeset vječnosti, a onda još drugih

deset minuta. Konačno je zidni sat, javivši se sekundu prije vremena,
glasno otkucao jedan udarac.
Tog istog trenutka začuje se gotovo neprimjetno grebanje noktom po
drvenoj stijenki biblioteke i Valentina postane svjesna da je grof bu­
dan i da joj preporuča da ne zaspi.
I zbilja, Valentini se učini da sa suprotne strane, to jest iz smjera Edu-
ardove sobe, čuje škripanje parketa. Ona načuli uši, gotovo sasvim
suzdrži dah, kvaka u vratima zaškripi i vrata se okrenu na šarkama.
Valentina se bila pridigla na lakat i stigla se samo spustiti na krevet i
rukama pokriti oči.
A onda je, dršćući, uznemirena, čekala, a srce joj se stezalo od neizre­
civog straha.
Netko se približi krevetu i dodirne zavjese.
Valentina skupi svu svoju snagu i stane disati tako da se čuo onaj pra­
vilni šum disanja koji svjedoči o mirnom snu.
— Valentinal — prozbori sasvim tiho jedan glas.
Djevojka zadršće do u dno srca, ali ne odgovori.
— Valentina — ponovi glas.
I opet šutnja; Valentina je obećala da se uopće neće probuditi.
Zatim se na trenutak sve smiri. Valentina začu jedino onaj gotovo
neprimjetan šum od natakanja tekućine u čašu koju je ona malo prije
ispraznila.
Tada se usudi malo otvoriti oči ispod ruke kojom ih je bila pokrila.
Ona ugleda jednu ženu u bijeloj kućnoj haljini kako u njezinu čašu
ulijeva neku tekućinu koju je već prije bila pripremila u jednoj boci.
Tog je trenutka Valentina možda zaustavila dah i sigurno se malo po­
krenula jer je ta žena, uznemirena, zastala i nagnula se nad njezin
krevet kako bi bolje pogledala da li Valentina doista spava. Bila je to
gospođa de Villefort.
Kad je Valentina prepoznala svoju maćehu, počela je tako strahovito
drhtati da se i krevet stao tresti.
Gospođa de Villefort se smjesta povuče uza zid i odande je, skrivena
iza baldahina, nijemo i pažljivo promatrala pa i najmanji Valentinin
pokret.
Valentina se sjeti strašnih Monte Christovih riječi. Učinilo joj se kao
da u onoj ruci svoje maćehe u kojoj nije držala bocu vidi kako blista
dugi šiljati nož.
Valentina tada napregne svu snagu volje i pokuša zatvoriti oči, ali je u
tom času tu inače tako jednostavnu funkciju jednog od najplašljivijih

44S
Grof Monte Christo

naših čula bilo gotovo nemoguće izvesti, toliko ju je gonila neutaživa

radoznalost da otvori oči i sazna istinu.
Međutim, kad je u tišini opet čula pravilan šum Valentinina disanja,
gospođa de Villefort, u uvjerenju da Valentina spava, ponovno ispruži
ruku i, ostavši napola skrivena iza baldahina kod uzglavlja, pretoči do
kraja tekućinu iz svoje boce u Valentininu čašu.
Zatim se povuče. Ni najmanji šum nije Valentinu upozorio da je otišla.
Ona je samo vidjela da je nestalo ruke, one mladenačke i oble ruke
jedne mlade i lijepe žene od dvadeset i pet godina koja je u čašu na­
lijevala smrt.
Nemoguće je opisati što je sve Valentina osjećala tijekom tih minutu
i pol koliko je gospođa de Villefort bila u njezinoj sobi.
Grebenje noktom po biblioteci trgne djevojku iz te ukočenosti u koju
je zapala i koja je naličila na mrtvilo.
Ona s mukom podigne glavu.
Vrata se još jednom tiho okrenu u šarkama i ponovno se pojavi grof
Monte Christo.
— Dakle? — upita grof — Sumnjate li još?
— Oh, Bože moj — promrmlja djevojka.
— Jeste li vidjeli?
— Na žalost, jesam!
— Jeste li je prepoznali?
Valentina zajeca.
— Jesam — odgovori ona — ali ne mogu to vjerovati.
— Vi, dakle, više volite umrijeti i prouzročiti Maksimilijanovu smrt.
— Bože moj, Bože moj — reče još jedanput djevojka, gotovo izbezu­
mljena. — Ali, ne bih li mogla napustiti kuću, pobjeći?
— Valentina, ruka koja vas progoni, svugdje će vas doseći. Zlatom će
potkupiti vašu poslugu i smrt će vam zaprijetiti, prerušena u najra-
zličitije oblike, čak i u vodi koju budete pili na izvoru i u voću što ga
budete ubrali s drveta.
— Ali, zar mi niste rekli da su me mjere opreza mog dobrog djeda
osigurale protiv otrova?
— Protiv jednog otrova, i to ako nije primijenjen u jakoj dozi. Ali ona
će promijeniti otrov i povećati dozu.
On uze čašu i nakvasi usne.
— Eto vidite — reče on — to je već učinjeno. Ne truje vas više bruci-
nom, nego običnim narkotikom. Poznat mi je okus alkohola u kojem
se rastvara taj narkotik. Da ste popili ono što vam je gospođa de Vil­
lefort nalila u čašu, bili biste Valentina, gotovi.
AAa
 Treća knjiga

— Ali, Bože moj — usklikne djevojka — zašto me toliko progoni?

— Kako? Zar ste tako prostodušni, tako dobri i tako bezazleni da to
niste shvatili?
— Ne — reče djevojka. — Nikada joj nisam učinila ništa nažao.
— Ali vi ste bogati, Valentina, imate dvije stotine tisuća livra rente i za
tih dvjesta tisuća franaka na neki način prikraćujete njezina sina.
— Kako to? Pa moja imovina nije njezia i potječe od roditelja moje
majke.
— Razumije se, i upravo zato su gospodin i gospođa de Saint Meran
umrli, zato da biste vi baštinili njihovu imovinu. I zato je, eto, i gospo­
din Noirtier, onog dana kad vas je imenovao svojom baštinicom, bio
osuđen na smrt. I zato ste trebah i vi umrijeti, Valentina, kako bi vaš
otac naslijedio vas, a vaš brat, koji bi tada bio jedino njegovo dijete,
vašeg oca.
— Eduard! Jadno dijete, zbog njega su počinjeni svi ti zločini.
— Ah, konačno ste shvatili.
— O, Bože moj, samo da kazna za sve te zločine ne padne na njega]
— Vi ste anđeo, Valentina.
— Ali onda je, znači, odustala od toga da ubije mog djeda?
— Razmislivši, došla je do zaključka da će njegov imutak, kad vi je­
dnom budete mrtvi ih barem isključeni iz nasljedstva, ionako pripasti
Eduardu i da je dvostruko opasnije izvršiti jedan zločin koji je postao
nepotreban.
— I takva se misao mogla roditi u glavi jedne ženel O Bože moj, Bože
moj]
— Sjetite se Peruggie, sjetite se one sjenice na poštanskoj stanici i čo­
vjeka u smeđem ogrtaču kojega je vaša majka ispitivala o aqui tofani.
E pa vidite, u ono je vrijeme taj paklenski plan dozrijevao u njezinu
mozgu.
— Oh, gospodine — uzvikne ljupka djevojka briznuvši u plač — ako
je tako kao što kažete, onda mi je jasno da moram umrijeti.
— Ne, Valentina, ne, jer sam ja predvidio sve što će se dogoditi. Ne,
jer je naša neprijateljica pobijeđena, budući da je otkrivena. Ne, vi
ćete živjeti, Valentina, vi ćete živjeti da biste bili sretni i da biste
učinili sretnim jedno plemenito srce. Adi da biste živjeli, Valentina,
trebate imati potpuno povjerenje u mene.
— Naredite, gospodine, što trebam činiti.
—- Trebate s potpunim povjerenjem uzimati ono što ću vam dati.
— Oh, Bog mi je svjedok — uzvikne Valentina — da bih, kad bih bila
sama, radije pustila da me ubije.
Grof Monte Christo

— I nećete se povjeriti nikome, pa čak ni vašem ocu.

— Moj otac nema nikakve veze s tim zločinima, zar ne, gospodine?
— zapita Valentina sklopivši ruke.
— Nema ■— odgovori grof — ali je on ipak, kao čovjek koji podiže
sudske optužbe, morao doći na pomisao da su sve te smrti, što su se
sručile na njegovu kuću, neprirodne. Trebao je vaš otac bdjeti nad
vama i u ovom trenutku biti ovdje umjesto mene. On je morao ispra­
zniti ovu čašu i oboriti se na ubojicu. Sablast protiv sablasti — promr­
mlja on, izgovorivši tu rečenicu šapatom.
— Gospodine — reče Valentina —učinit ću sve da bih živjela jer po­
stoje na svijetu dva bića koja me toliko vole da će umrijeti ako ja
umrem; to su moj djed i Maksimilijan.
— Ja ću bdjeti nad njima kao što sam bdio nad vama.
— E pa dobro, gospodine, raspolažite sa mnom — reče Valentina. A
zatim će tihim glasom: — O, Bože moj, Bože moj, što će se dogoditi
sa mnom?
— Dogodilo vam se što mu drago, Valentina, nemojte se plašiti. Osje­
tite li da ste bolesni, da ste izgubili vid i sluh, nemojte se bojati. I
ako, kad se probudite, uopće ne budete znali gdje se nalazite, sve
da se nađete u kakvom lijesu ili grobnici, nemojte se bojati. Skupite
odmah svoje misli i recite sami sebi: U ovom času jedan moj prijatelj,
jedan otac, čovjek koji želi moju i Maksimilijanovu sreću, bdije nada
mnom.
— Jao, jao, kakve li strahotel
— Valentina, bi li vam bilo milije da optužite svoju maćehu?
— Oh ne, onda mi je sto puta milije da umrem. Jest, da umrem.
— Ne, vi nećete umrijeti i obećajte mi da se nećete žaliti i da ćete se
nadati, ma što vam se dogodilo.
— Mislit ću na Maksimilijana.
— Vi ste mi dragi kao kći, Valentina. Jedino vas ja mogu spasiti, i ja
ću vas spasiti.
Valentina, sleđena od užasa, sklopi ruke [jer je osjećala da je došao
trenutak kad treba zamoliti Boga da joj da hrabrosti] i uspravi se da se
pomoli Bogu, izgovarajući riječi bez veze, zaboravivši da njezina bijela
ramena prekriva jedino duga kosa i da se vidi kako udara njezino srce
pod finom čipkom spavaćice.
Grof je nježno uhvati za ruku, navuče joj gotovo do vrata baršunasti
pokrivač i reče joj s očinskim osmijehom:
— Kćeri moja, vjerujte u moju odanost kao što vjerujete u dobrotu
Božju i Maksimilijanovu ljubav.
 Treća Knjiga

Valentina upre u njega pogled pun zahvalnosti i ostade poslušna poput

djeteta u povoju.
Tada grof izvuče iz džepa na prsluku kutijicu od smaragda, izvuče zla­
tni zavrtanj i istrese u Valentininu desnu ruku jednu okruglu pastilu,
veliku kao zrno graška.
Valentina je uzme drugom rukom i pažljivo pogleda grofa. Crte lica
toga neustrašivog zaštitnika odavale su nešto veličanstveno i neku bo­
žansku moć. Bilo je očito da ga Valentina pita pogledom.
— Jest — odgovori joj on.
I Valentina prinese pastilu ustima i proguta je.
— A sada, do viđenja, dijete moje — reče on. — Pokušat ću spavati
jer ste vi spašeni.
— Idite — reče Valentina. — Ma što da mi se dogodi, obećavam vam
da se neću bojati.
Monte Christo je još dugo držao pogled uprt u djevojku koja je
malo-pomalo tonula u san, pobijeđena snagom narkotika koji joj
je grof dao.
Tada on uzme čašu, izli tri četvrtine napitka u kamin, kako bi izgledalo
da je Valentina popila ono što nedostaje, i stavi je na noćni stolić. Za­
tim ode do vrata biblioteke i, pošto je bacio pogled na Valentinu koja
je usnula s povjerenjem i nevinošću anđela koji spava pred nogama
Božjim, nestade iza njih.
Grof Monte Christo

25. Valentina
Noćna je svjetiljka i dalje gorjela na kaminu u Valentininoj sobi, troše-
ći posljednje kapi ulja koje je još plivalo na vodi. Već se jedan crven-
kastiji krug pojavio na kupi od alabastera i već se jedan življi plamičak
izvio iz onih iskara koje su kod mrtvih stvari kao posljednji grčevi one
agonije koja se tako često uspoređuje s agonijom jadnih ljudskih biča,
kad je tmurno jutarnje polusvjetlo bacilo svoje opalne zrake na bijele
zavjese i rublje na djevojčinoj postelji.
Svi šumovi ulice bili su utihnuli i tišina u sobi bila je upravo jeziva.
Tada se otvoriše vrata Eduardove sobe i jedna glava, koju smo već
vidjeli, pojavi se u ogledalu nasuprot vratima. Bila je to gospođa de
Villefort koja se vraćala da vidi kako je djelovao napitak.
Ona se zaustavi na pragu, osluhne pucketanje svjetiljke, koje se jedino
moglo čuti u toj sobi za koju bi čovjek mogao pomisliti da je pusta,
zatim se oprezno približi noćnom stoliću da vidi je li Valentinina čaša
prazna.
U njoj je, kao što smo rekli, bilo tek pri dnu malo tekućine.
Gospođa de Villefort je uzme i izlije taj ostatak u pepeo, koji zatim
malo promiješa da bi lakše upio tekućinu, a onda brižljivo ispere kri­
stalnu čašu i obriše je vlastitom maramicom te je stavi natrag na noćni
stolić.
Da je netko mogao prodrijeti pogledom u ovu sobu, vidio bi kako se
gospođa de Villefort ustručava baciti pogled na Valentinu i približiti
se krevetu.
Ta tugaljiva svjetlost, ta tišina i ta strašna poezija noći utjecale su bez
ikakve sumnje na užasnu poeziju. Trovačica se prepala vlastitog djela.
Konačno, ona se osmjeli, odgrne zavjese, nasloni se na podnožje kre­
veta i pogleda Valentinu.
Djevojka više nije disala, kroz njezine napola stisnute zube nije izlazio
ni najmanji dah koji bi odavao da je živa.
 Treća knjiga

Njene blijede usne prestale su podrhtavati, a oči, utonule u neku lju­

bičastu maglu koja kao da je izbijala ispod njezine kože, nazirale su se
samo kao još bjelja ispupčenja ispod očnih kapaka, dok su joj se duge
crne trepavice isticale na koži koja je izgubila svoj sjaj i imala voštanu
boju.
Gospođa de Villefort stane promatrati to lice koje je u svojoj nepomi-
čnosti imalo tako rječit izraz. A onda se osmjeli i podigne pokrivač te
stavi ruku na djevojčino srce.
Srce je bilo tiho i nepomično.
Osjećala je jedino kako kuca krv u arterijama njezinih vlastitih prstiju
i ona povuče ruku stresavši se od jeze.
Valentinina ruka visila je izvan kreveta. Ta je ruka, u cijeloj svojoj du­
žini od ramena do lakta, izgledala kao da je isklesana prema ruci jedne
od Gracija Germaina Pilona, ali je podlaktica bila lagano zgrčena, dok
je šaka, besprijekornog oblika ali malo ukočena i raširenih prstiju, bila
naslonjena na dasku od mahagonija.
Nokti na prstima bili su plavi u korijenu.
Za gospođu de Villefort više nije bilo sumnje: sve je bilo svršeno i nje­
zino strašno djelo, posljednje koje je imala obaviti, bilo je izvršeno.
Trovačica više nije imala što tražiti u toj sobi i ona se povuče s toliko
mjera opreza da je bilo očito kako se boji i šuma vlastitih koraka po
sagu. Ali još dok se povlačila, držala je odgrnutu zavjesu na krevetu,
upijajući u sebe taj prizor smrti koja ima u sebi nešto neodoljivo pri­
vlačno dok je god smrt samo nepomičnost, a ne i raspadanje, dok je
god tajanstvena, a ne neukusna.
Minute su protjecale, a gospođa de Villefort nikako nije mogla spusti­
ti zavjesu koju je držala podignutu kao mrtvački pokrov iznad Valenti-
nine glave. Plaćala je svoj danak razmišljanju, a razmišljanje o zločinu
mora biti grižnja savjesti.
U tom času pucketanje noćne svjetiljke postade jače. Gospođa de
Villefort se strese od jeze i ispusti zavjesu.
U istom trenutku luč se ugasi i soba utone u strašnu tamu. U toj tami
oglasi se sat na zidu i otkuca četiri i pol. Trovačica, prestrašena tim
uzastopnim otkucajima, pipajući pronađe vrata i uđe u svoju sobu čela
oblivena znojem od jeze. Mrak je vladao još puna dva sata.
Zatim, malo-pomalo, plavičasto svjetlo dana preplavi odaju probija­
jući se kroz prečke na kapcima. A onda, i opet malo-pomalo, svjetlo
postade tako jako da je nadvladalo tamu i davalo boju i oblik svim
stvarima i tijelima.
Nekako u to vrijeme na stepenicama se začu kako je zakašljala čuvari­
Grof Monte Christo

ca, i ta je žena ušla u Valentininu sobu sa šalicom u ruci.

Jednom ocu ili čovjeku koji voli, bio bi dovoljan jedan pogled da shva­
te sve, i oni bi vidjeli da je Valentina mrtva, ali za ovu plaćenu ženu
Valentina je samo spavala.
— Dobro — reče ona prišavši noćnom stoliću — popila je jedan dio
napitka jer je više od pola čaše prazno.
Zatim pođe prema kaminu, zapali vatru, smjesti se u svom naslonjaču
i iako je upravo ustala iz kreveta, iskoristi to vrijeme dok je Valentina
spavala da i sama još malo odspava.
Probudio ju je zidni sat otkucavši osam sati.
Tada, začuđena što djevojka svejednako spava, i pošto je sa strahom
primijetila njezinu ruku što je još visila preko kreveta, ona se približi i
tek tada spazi da su djevojčine usne hladne a grudi nepomične.
Htjela je staviti ruku uz tijelo, ali je ruka bila nepodatna u svojoj uko­
čenosti, koja je jednoj bolničarki bila dovoljno da joj sve objasni.
Ona strahovito krikne.
Zatim potrči prema vratima vičući:
— U pomoć! U pomoć!
— Sto? U pomoć? — odgovori s dna stepeništa glas gospodina d’Avri-
gnyja.
Bilo je vrijeme kad je liječnik obično dolazio.
— Sto? U pomoć? — uzvikne i Villefort izjurivši iz svog kabineta.
— Doktore, niste li čuli poziv u pomoć?
— Jest, jest; popnimo se — odgovori d’Avrigny — popnimo se brzo,
to je kod Valentine.
Ali još prije nego što su liječnik i otac ušli, tu su već bili sluge koji su
se zatekli na istom katu ili u hodnicima, i videći Valentinu blijedu i
nepomičnu na svom krevetu, podigli su ruke prema nebu i teturali
kao u omaglici.
— Pozovite gospođu de Villefort! Probudite gospođu de Villefort!
— vikne državni tužilac s vrata sobe u koju kao da se nije usudio ući.
Ali sluge, umjesto da odgovore i poslušaju, gledali su gospodina dA-
vrignyja koji je potrčao prema Valentini i uzeo je na ruke.
— Još i ona! — promrmlja on i spusti je na krevet. — O, Bože moj,
Bože moj, kad ćete se umoriti od toga?
Sada i Villefort pojuri u sobu.
— Sto kažete, Bože moj!? — uzvikne, podigavši obje ruke prema
nebu. — Doktore... doktore!
— Kažem da je Valentina mrtva — odgovori dAvrigny svečanim gla­
som koji je bio strašan u toj svečanosti.
 Treća knjiga

Gospodin de Villefort klone kao da su mu slomljene noge i glava mu

padne na Valentinin krevet.
Kad je čula doktorove riječi i očeve krikove, užasnuta se posluga ra-
zbježala prigušeno proklinjući. Čulo se kako jure po stepenicama i
hodnicima, začulo se komešanje na dvorištu, a onda sve utihne. Od
prvog do posljednjeg, svi su pobjegli iz te proklete kuće.
U tom je času gospođa de Villefort, u svom jutarnjem kaputu, razgr-
nula zavjesu na vratima. Nekoliko je trenutaka stajala na pragu kao da
pogledom ispituje prisutne, pokušavajući izmamiti na oči barem koju
lažnu suzu.
Odjednom ona zakorakne ili, bolje reći, skoči naprijed, ispruživši ruku
prema stolu.
Vidjela je kako se d’Avrigny nagnuo nad stol pažljivo promatrajući i
uzeo s njega čašu za koju je bila sigurna da ju je tijekom noći ispra­
znila.
U čaši je do jedne trećine bilo tekućine, upravo toliko koliko je bilo
onda kad je sadržaj iz nje izlila u pepeo.
Da se Valentinin duh pojavio pred trovačicom, to je se ne bi tako
strašno dojmilo.
I doista, napitak je imao istu onu boju kao onaj što ga je ulila u Valen-
tininu čašu i od kojega je Valentina jedan dio popila. Bio je to, dakle,
mislila je ona, otrov u čaši, i iskusno oko gospodina d’Avrignyja, koji
ga je pažljivo promatrao, neće se moći prevariti. To je Bog bez sumnje
učinio čudo da bi uza sve ubojičine mjere opreza ostao trag, dokaz i
optužba protiv zločina.
Međutim, dok je gospođa de Villefort stajala nepomična kao kip Stra­
ha, i dok Villefort, glave zarivene u plahte mrtvačke postelje, nije vi­
dio ništa od onoga što se zbivalo oko njega, d’Avrigny je prišao prozo­
ru da bolje ispita pogledom sadržaj čaše i okusi jednu kap te tekućine
koju je uzeo na vrh prsta.
— Ah — promrmlja on — to više nije brucin. Da vidimo što jel
I on pohita do jednog ormara u Valentininoj sobi, koji je bio pretvoren
u kućnu ljekarnu, pa izvuče iz jedne srebrne kutije bočicu salitrene
kiseline i kapne iz nje nekoliko kapi tekućine boje opala, koja odmah
postade crvena kao krv.
— Ah! — izusti d’Avrigny, u isti mah i s užasom suca koji je otkrio
istinu i s veseljem znanstvenika koji je riješio jedan problem.
Gospođa de Villefort u jednom trenutku zatetura. Njezine su oči
bljesnule plamenom koji se začas ugasi i ona, posrćući, potraži rukom
vrata i nestane.
Grof Monte Christo

Nekoliko trenutaka kasnije začu se udaljeni štropot nekog tijela koje

se srušilo na pod.
Ali na to nitko nije obraćao pažnju. Bolničarka je bila zabavljena time
da promatra kemijske analize, a Villefort je još bio satrven.
Jedino je gospodin d’Avrigny pratio pogledom gospođu de Villefort i
primijetio kako je iznenada izašla.
On razgrne zastor na vratima Valentinine sobe i preko Eduardove
sobe baci pogled u odaju gospođe de Villefort, koju ugleda nepomi­
čno ispruženu na parketu.
— Idite i pomozite gospođi de Villefort — reče on bolničarki. — Go­
spođi de Villefort je pozlilo.
— Ali, gospođica Valentina? — promuca bolničarka.
— Gospođici Valentini nije više potrebna pomoć — reče d’Avrigny
— jer je gospođica Valentina mrtva.
— Mrtval Mrtva! — otme se Villefortu u paroksizmu bola, koji je bio uto­
liko veći što je to bio posve nov, nepoznat osjećaj ovom srcu od bronce.
— Mrtva, kažete? — Uzvikne neki treći glas. — Tko je to rekao da je
Valentina mrtva?
Dva se čovjeka okrenu i na vratima spaze Morrela koji je stajao blijed,
uznemiren, strašan.
Evo kako se to dogodilo:
U uobičajeno vrijeme Morrel je došao na mala vrata koja su vodila u
Noirtierov stan.
Međutim, sasvim neočekivano, našao je vrata otvorena, pa kako nije
bilo potrebno da zvoni, on jednostavno uđe.
U predvorju pričeka časak i zazva ne bi li došao koji sluga da ga odve­
de starom Noirtieru.
Ali mu nitko ne odgovori. Sluge su, kao što znamo, napustile kuću.
Toga dana Morrel nije imao nikakvog naročitog razloga da bude uzne­
miren. Monte Christo mu je obećao da će Valentina ostati živa i sve
dosad to se obećanje ispunilo. Svake večeri grof mu je davao dobre
vijesti, koje bi mu sutradan potvrdio i sam Noirtier.
Međutim, ta tišina učini mu se neobičnom. On zazove i drugi put, pa
onda i treći put, ali tišina ostade ista.
Tada se odluči popeti.
Vrata Noirtierova stana bila su otvorena, kao i sva druga.
On odmah ugleda starca, koji je sjedio u svom naslonjaču, na uobi­
čajenom mjestu. Njegove razrogačene oči kao da su izražavale neku
unutarnju stravu, koju je neobično bljedilo njegova lica samo još jače
potvrđivalo.
 Treća knjiga

— Kako ste, gospodine? — zapita mladić, ne bez neke zebnje u srcu.

— Dobro — odgovori starac trepnuvši očima. -— Dobro!
Ali zabrinutost na njegovu licu kao da je sve više rasla.
— Vi ste zabrinuti — nastavi Morrel — i sigurno vam je nešto potre­
bno. Hoćete li da pozovem nekoga od vaših ljudi?
— Da — odgovori Noirtier trepnuvši.
Morrel dohvati vrpcu zvona, ali iako ju je potezao da je gotovo pukla,
nitko nije dolazio.
On se okrene prema Noirtieru. Bljedoća i zebnja sve su više rasli na
starčevu licu.
— Bože moj, Bože moj! — reče Morrel. — Zašto nitko ne dolazi? Je
li netko bolestan u kući?
Noirtierove oči samo što nisu iskočile iz očnih šupljina.
— Pa što vam je? — nastavi Morrel. — Vi me plašite. Valentina?
Valentina?
— Jest, jest — trepne Noirtier.
Maksimilijan zausti da nešto kaže, ali mu jezik nije mogao izgovoriti ni
riječ. On zatetura i uhvati se za drvenu oblogu na zidu.
Zatim ispruži ruku prema vratima.
— Da, da, da! — nastavi starac.
Maksimilijan pojuri na malo stepenište, koje prijeđe u dva skoka, a
Noirtier kao da mu je dovikivao očima:
— Brže! Brže!
Jedna minuta bila je mladiću dovoljna da prijeđe nekoliko soba, pu­
stih kao i čitava kuća, i dođe do Valentinine sobe.
Nije trebao otvarati vrata jer su bila širom otvorena.
Prvo što je čuo bio je jecaj. On opazi, kao kroz neki oblak, jednu crnu
priliku koja je klečala uz Valentininu postelju, glave utonule u preplet
bijelih ponjava. Strah, užasan strah prikovao ga je na vratima.
I tada on začu jedan glas koji je govorio: Valentina je mrtva, i jedan
drugi glas, koji mu je odgovarao kao jeka:
— Mrtva! Mrtva!
Grof Monte Christo

26. Maksimilijan
Villefort se diže gotovo postiđen što je zatečen u nastupu bola.
Strašno zvanje koje je vršio već dvadeset pet godina konačno je učini­
lo od njega nešto više ili manje od čovjeka.
Njegov se pogled, zbunjen nekoliko trenutaka, zaustavi na Morrelu.
— Tko ste vi, gospodine — reče on — vi koji zaboravljate da se ne
ulazi ovako u jednu kuću koju nastava smrt? Izlazite, gospodine,
izlazite’
Ali Morrel ostade nepomičan. On nije mogao odvojiti pogled od stra­
šnog prizora što su ga pružali taj uneređeni krevet i blijeda prilika koja
je na njemu ležala.
— Izlazite! Jeste li čuli? — vikne Villefort dok je d’Avrigny prilazio sa
strane da otpremi Morrela.
Morrel je izgubljeno gledao mrtvo tijelo, ta dva čovjeka, čitavu sobu i
nekoliko se trenutaka činilo da oklijeva; otvorio je usta, ali kako nije
smogao nijedne riječi da nešto odgovori, iako su mu se u mozgu rojile
bezbrojne kobne misli, on se naglo okrene i izađe žarivši ruke u kosu.
Villefort i d’Avrigny, načas zaokupljeni njegovom pojavom, izmijeni-
še, pošto su ga ispratili očima, pogled koji je govorio:
— Taj je lud.
Ali prije nego što je prošlo pet minuta, začu se kako škripe stepenice
pod nekim teškim teretom i oni ugledaju Morrela koji je, držeći s
nadljudskom snagom Noirtierov naslonjač na rukama, donosio starca
na prvi kat.
Kad je došao na vrh stepenica, Morrel spusti naslonjač na pod i brzo
ga dogura do Valentinine sobe.
Mladi je čovjek u to uložio svu svoju snagu, udeseterostručenu divljim
očajem.
Ali strašniji od svega bio je izraz Noirtierova lica dok ga je Morrel
gurao prema Valentininoj postelji, lice koje je pokazivalo svu snagu
 Treća knjiga

njegova duha, dok su oči prikupljale svu moć izražavanja da nadomje­

ste druge sposobnosti.
I zato se Villefort užasnuo kad je ugledao to blijedo lice i taj pogled
usplamtjelih očiju.
Svaki put kad je dolazio u dodir sa svojim ocem, događalo se nešto
strašno.
— Pogledajte što su učinili! — vikne Morrel, držeći jednu ruku na
naslonjaču koji je gurao do postelje dok je drugu ispružio prema Va-
lentini. — Gledajte, oče, gledajte!
Villefort ustukne korak i začuđeno pogleda toga mladog čovjeka koji
mu je bio gotovo nepoznat, a koji je Noirtiera nazivao ocem.
U tom se trenutku činilo da je sva starčeva duša prešla u oči koje su
se zakrvavile. Zatim nabrekoše žile na njegovu vratu na kojemu je
koža, kao i na licu i sljepoočicama, odjednom postala plavičasta kao u
epileptičara. Toj unutarnjoj eksploziji nedostajao je samo krik.
Ali taj je krik, da tako kažemo, izbijao na sve pore, strašan u svojoj
nijemosti, užasno bolan, iako se nije mogao čuti.
D’Avrigny priskoči starcu i da mu da udahne sredstvo za umirenje.
— Gospodine — uzvikne tada Morrel, uhvativši uzetog čovjeka za
ruku — pitaju me tko sam i s kakvim pravom dolazim ovamo. O, vi
koji to znate, kažite im, kažite!
I glas mladog čovjeka uguši se u jecajima.
Sto se tiče starca, njemu je ponestalo daha i grudi su mu se uzbibale.
Činilo se kao da su ga spopali napadi koji prethode agoniji.
Naposljetku, suze izbiše na starčeve oči. Starac je barem u tome bio
sretniji od mladića koji je jecao bez suza.
— Kažite im — nastavi Morrel prigušenim glasom — kažite im da
sam ja bio njezin zaručnik! Kažite im da je ona bila moja plemenita
prijateljica, moja jedina ljubav na zemlji... Kažite im, kažite da to mr­
tvo tijelo pripada meni!
I mladić, pružajući strašan prizor ogromne snage koja se slomila, padne
na koljena ispred kreveta za koji se čvrsto uhvatiše njegovi zgrčeni prsti.
Ta je bol bila tako potresna da se d’Avrigny okrenuo kako bi skrio svo­
je uzbuđenje dok je Villefort, ne tražeći nikakvo objašnjenje, privučen
onom silom koja nas privlači onima koji su voljeli čovjeka kojega opla­
kujemo, pružio ruku mladom čovjeku.
Ali Morrel nije vidio ništa. On je uhvatio hladnu Valentininu ruku i
kako nije mogao plakati, grizao je ponjave urlajući od bola.
I tako se neko vrijeme u toj sobi nije čulo ništa osim jecaja, proklinja­
nja i molitve.
Grof Morite Christo

Međutim, jedan je zvuk bio trajniji od svih drugih: bilo je to teško i

bolno disanje Noirtierovo koje je, kako se činilo, pri svakom udisaju
prekidalo jednu nit života u njegovim grudima.
Naposljetku Villefort, koji je sačuvao najviše vlasti nad samim sobom,
koji je, da tako kažemo, neko vrijeme prepustio svoje mjesto Maksi-
milijanu, progovori.
— Gospodine — reče on Maksimilijanu — vi kažete da ste voljeli
Valentinu i da ste bili njezin zaručnik. Nisam znao za tu ljubav i za
tu njezinu obavezu, ali vam ja, njezin otac, opraštam to jer vidim da
je vaša bol velika, stvarna i istinska. Uostalom, moja je bol odviše
velika a da bi u mom srcu moglo biti mjesta za srdžbu. Ali, kao što
vidite, anđeo kojemu ste se nadali, napustio je zemlju i njemu više
nije potrebno obožavanje ljudi, njemu koji u ovom trenutku oboža­
va Boga. Oprostite se, dakle, gospodine, od žalosnih ostataka koji su
ostali među nama, uhvatite posljednji put tu ruku na koju ste čekali i
rastanite se od nje zauvijek. Valentini je sada potreban jedino svećenik
koji će ju blagosloviti.
— Vi se varate, gospodine — uzvikne Morrel podigavši se na jedno
koljeno, srca obuzeta boli kakvu još nikad nije osjetio — vi se varate
u Valentini. Budući da je umrla kao što je umrla, nije potreban samo
svećenik, nego i netko tko će ju osvetiti. Gospodine de Villefort, po­
šaljite po svećenika, a ja ću biti osvetnik!
— Sto hoćete time reći, gospodine? — promrmlja Villefort, zadrhtavši
na te riječi koje su nagoviještale da je Morrel ponovno pao u bunilo.
— Hoću reći — nastavi Morrel — gospodine, da u vama postoje dva
čovjeka. Otac je dovoljno plakao. Državni tužilac treba početi vršiti
svoju dužnost.
Noirtierove oči zablistaše, a d’Avrigny se približi.
— Gospodine, znam što govorim, a osjećaji koji se mogu pročitati na
licima svih prisutnih govore da i vi isto tako dobro znate što hoću reći:
Valentina je ubijena!
Villefort obori glavu. D’Avrigny se primakne još korak. Noirtier tre­
pne potvrdno očima.
— A u naše vrijeme, gospodine — nastavi Morrel — jedno ljudsko
stvorenje, ma i ne bilo mlado, ma i ne bilo lijepo i dostojno obožavanja
kao što je bila Valentina, u naše vrijeme jedno ljudsko stvorenje ne
može biti zbrisano sa svijeta, a da se o tome ne povede računa... Haj­
de, gospodine državni tužioče — nastavi Morrel kao u nekom zanosu
koji je sve više rastao — budite nemilosrdni! Prijavljujem vam zločin,
otkrijte ubojicu!
 Treća Knjiga

I njegovo se neumoljivo oko pitajući zagleda u Villeforta koji je, isto

tako pitajući, pogledavao čas Noirtiera, čas d’Avrignyja.
Ali umjesto da mu pruže pomoć, oni ga dočekaše jednako neumolji­
vim pogledom kao što je bio Noirtierov.
— Da! — govorio je starčev pogled.
— Tako je! — reče d’Avrigny.
— Gospodine — odgovori Villefort, pokušavajući se boriti protiv te
tri volje i protiv svojih vlastitih osjećaja — gospodine, vi se varate, u
mojoj se kući ne događaju zločini. Zadesila me zla kob, Bog me isku­
šava; strašno je i pomisliti na to, ali u ovoj kući nitko nije ubijen!
Noirtierove oči zaplamtješe, d’Avrigny zausti da nešto kaže. Morrel
ispruži ruke i zatraži tišinu.
— A ja vam kažem da ovdje netko ubija! — uzvikne Morrel čiji je glas
ostao strašan i onda kad je utihnuo. — Ja vam kažem da je ovo četvrta
žrtva u četiri mjeseca! Ja vam kažem da su već jednom, tome ima
četiri dana, pokušali otrovati Valentinu i da to nije uspjelo samo za­
hvaljujući mjerama opreza koje je poduzeo gospodin Noirtier! Kažem
vam da su podvostručili dozu ili promijenili vrstu otrova, i ovaj put im
je uspjelo. I kažem vam da vi sve to znate isto tako dobro kao i ja jer
vas je ovaj gospodin upozorio na to i kao liječnik i kao prijatelj.
— Oh, vi buncate, gospodine — reče Villefort, pokušavajući se uza­
lud osloboditi iz obruča u kojemu se našao.
— Ja buncam? — uzvikne Morrel. — E pa dobro, pozivam se na sa­
moga gospodina d’Avrignyja. Pitajte ga, gospodine, sjeća li se još riječi
što ih je izgovorio u vrtu vaše kuće one večeri kad je umrla gospođa
de Saint Meran, one večeri kad ste vas dvojica, vi i on, uvjereni da
vas nitko ne čuje, razgovarali o toj tragičnoj smrti za koju su zla kob
i Bog, koje vi nepravedno optužujete, krivi jedino zato što su stvorili
Valentinina ubojicu!
Villefort i d’Avrigny se zagledaju.
— Jest, jest, sjetite se — reče Morrel. — Jer su te riječi, za koje ste
mislili da ih nitko ne može čuti, doprle do moga uha. Da, te večeri,
kad sam vidio kako je gospodin de Villefort nedopušteno obazriv pre­
ma svojima, trebao sam sve prijaviti vlastima i sada ne bih bio, kao što
jesam, sukrivac zbog tvoje smrti, Valentina, moja ljubljena Valentina!
Ali sukrivac će postati osvetnik. Ovo četvrto umorstvo je svakome
očito i ako te tvoj otac napusti, Valentina, ja ću, kunem ti se, pronaći
ubojicu.
Na to progovori i d’Avrigny.
— I ja također — reče on čvrstim glasom — ja se također pridružu­
Grof Monte Christo

jem gospodinu Morrelu, tražeći pravdu za zločin. Jer, moje se srce

buni na pomisao da je moja kukavička obazrivost ohrabrila ubojicu.
— O moj Bože, moj Bože! ■— promrmlja Villefort poražen.
Morrel podigne glavu i vidjevši da starčeve oči plamte nekim natpri­
rodnim plamenom, reče:
— Gledajte, gospodin de Noirtier hoće govoriti.
— Jest — na to će Noirtier s izrazom koji je bio utoliko strašniji što
su se sve onemoćale starčeve sposobnosti usredotočile u njegovu po­
gledu.
— Vi znate tko je ubojica? — zapita ga Morrel.
— Jest — odgovori Noirtier.
— I vi ćete nam ga otkriti? — uzvikne mladi čovjek. — Čujmo, go­
spodine d’Avngny, cujmo!
Noirtier se tugaljivo osmjehne Morrelu jednim od onih blagih osmi­
jeha očiju koji su toliko puta učinili Valentinu sretnom, i zagleda se
u njega.
— Hoćete da ja izađem, gospodine? — uzvikne bolno Morrel. Noir­
tier potvrdi.
— Jao, jao, gospodine! Ali imajte milosti prema meni.
Starčeve oči ostadoše neumoljivo upravljene prema vratima.
— A hoću li se barem moći vratiti? — zapita Morrel.
— Da.
— Trebam li izaći sam?
— Ne.
— Koga trebam povesti sa sobom? Gospodina državnog tužioca?
—Ne.
— Gospodina doktora?
— Da.
— Želite ostati nasamo s gospodinom de Villefortom?
— Da.
— Ali, hoće li vas on moći razumjeti?
— Da.
— Oh — na to će Villefort, gotovo veseo što će se taj razgovor obaviti
u četiri oka — oh, budite bez brige, ja veoma dobro razumijem svog
oca.
Iako je te riječi izgovorio s nekim veseljem, kao što smo rekli, zubi
državnog tužioca strahovito su cvokotali od straha.
D’Avrigny uhvati Morrela za ruku i odvede mladog čovjeka u susje­
dnu sobu.
Tada nastade u cijeloj kući tišina dublja od smrti.
 Treća knjiga

Naposljetku, nakon četvrt sata, začu se nesiguran korak i Villefort se

pojavi na pragu salona u koji su se d’Avrigny i Morrel povukli, jedan
utonuo u razmišljanje, a drugi gušeći se u suzama.
— Dođite — reče on.
I on ih povede do Noirtierova naslonjača.
Tada se Morrel pažljivo zagleda u Villeforta.
Lice državnog tužioca bilo je olovno blijedo, a velike crvene mrlje
išarale su mu čelo. Među prstima je držao pero koje je, kako ga je
nervozno savijao, škripalo i pucalo na komade.
— Gospodo — reče on prigušenim glasom d’Avrignyju i Morrelu
— gospodo, dajte mi svoju časnu riječ da će ova strašna tajna ostati
zakopana među namal
Maksimilijan i liječnik se lecnuše.
— Ja vas zaklinjem! — nastavi Villefort.
— Ali — reče Morrel — krivac... ubojica... zločinac?
— Budite bez brige, gospodine, pravdi će biti udovoljeno — reče Vil­
lefort. — Otac mi je otkrio ime ubojice, a on jednako kao i vi žeđa za
osvetom, ali vas ipak zaklinje zajedno sa mnom da sačuvate tajnu tog
zločina. Nije li tako, oče?
— Jest — potvrdi odlučno Noirtier.
Morrel se pokrene, s izrazom užasa i nevjerice na licu.
— Ohl — na to će Villefort, uhvativši Maksimilijana za ruku — oh,
gospodine, ako to traži od vas moj otac, kojega poznate kao neumo­
ljiva čovjeka, ako vas on moli, to je zato što zna da će Valentina biti
strahovito osvećena. Nije li tako, oče?
Starac potvrdi.
Villefort nastavi:
— On me pozna, a ja sam mu dao svoju časnu riječ. Budite, dakle,
mirni, gospodo. Tražim od vas tri dana, samo tri dana, a to je manje
nego što bi tražio sud. I za tri dana moje će dijete biti osvećeno tako
da će i najravnodušniji ljudi zadrhtati u dubini svoga srca od jeze. Nije
li tako, oče?
Izgovarajući te riječi, škripao je zubima i potresao nemoćnu starčevu
ruku.
— I hoće li biti izvršeno to što je obećano, gospodine Noirtier? — za­
pita Morrel dok je d’Avrigny pitao pogledom.
— Jest — potvrdi Noirtier pogledom koji je izražavao neku mračnu
radost.
— Zakunite se, dakle, gospodo — reče Villefort, stavljajući Maksi-
milijanovu ruku u ruku doktora d’Avrignyja — zakunite se da ćete se
Grof Monte Christo

smilovati časti moje kuće i da ćete meni prepustiti da se osvetim.

D’Avrigny se okrene u stranu i tihim glasom izgovori: — Da.
No, Morrel istrgne ruku iz ruke državnog tužioca, pojuri prema kre­
vetu i pritisne svoje usne na hladne usne Valentinine te pobjegne s
dugim uzdahom duše koju je obuzelo očajanje.
Rekli smo već da je sva posluga nestala iz kuće.
Gospodin de Villefort bude, dakle, prisiljen zamoliti d’Avrignyja da oba­
vi sve one brojne i neugodne formalnosti što ih iziskuje smrt u našim
velikim gradovima, a naročito smrt pod tako sumnjivim okolnostima.
Što se tiče Noirtiera, bilo je strašno gledati njegovu bol bez pokreta,
njegov očaj bez ijedne kretnje i njegove suze bez glasa.
Villefort se vrati u svoju radnu sobu. D’Avrigny ode po općinskog lije­
čnika koji je vršio službu mrtvozornika, kojega prilično grubo nazivaju
liječnikom smrti.
Noirtier se nije htio udaljiti od svoje unuke.
Nakon pola sata vrati se gospodin d’Avrigny sa svojim kolegom. Uli­
čna vrata bila su zatvorena, pa kako je i vratar nestao zajedno s ostalim
slugama, sam je Villefort otišao da im otvori.
Ali kad su došli do odmorišta, on zastade jer nije imao hrabrosti ući.
Oba liječnika uđoše, dakle, sami u Valentininu sobu.
Noirtier je bio pokraj kreveta, blijed kao smrt, nepomičan i nijem kao
mrtvac.
Mrtvozornik priđe s ravnodušnošću čovjeka koji je proveo pola života
s mrtvacima, podigne ponjavu koja je pokrivala djevojku i samo joj
malo rastvori usne.
— Oh! — reče d’Avrigny uzdahnuvši. — Jadna djevojka! Na žalost,
doista je mrtva!
— Jest — odgovori lakonski liječnik i spusti ponjavu koja pokri Va-
lentinino lice.
Noirtierov mukli hropac prekine tišinu koja je vladala.
D’Avrigny se okrene i pogleda starca: starčeve su se oči krijesile.
Dobri doktor shvati da Noirtier hoće gledati svoju unuku. On priđe
krevetu i dok je mrtvozornik umakao u kloriranu vodu prste koji su
dotakli pokojničine usne, on otkri to blijedo i mirno lice koje je bilo
kao lice usnulog anđela.
Suza koja se pojavila u kutu Noirtierova oka bila je znak zahvalnosti
dobrom doktoru.
Mrtvozornik napiše zapisnik o smrti na rubu stola u Valentininoj sobi
i pošto je izvršio tu posljednju formalnost, izađe. Doktor d’Avrigny
ga isprati.
 Treća knjiga

Villefort ih je čuo kako silaze te se pojavi na vratima svog kabineta.

U nekoliko riječi zahvali općinskom liječniku, a onda se obrati
d’Avrignyju.
— A sada — reče on — svećenika.
— Želite li da dovedem nekog određenog svećenika koji će se moliti
pokraj Valentinina odra? — zapita d’Avrigny.
— Ne — reče Villefort — pođite do najbližeg.
— Najbliži je — reče općinski liječnik — jedan dobri talijanski abbe
koji se upravo nastanio u kući do vaše. Hoćete li da ga usput obavi­
jestim?
— Gospodine d’Avrigny — reče Villefort — budite tako dobri, mo­
lim vas, pa otpratite gospodina. A ovdje vam je ključ da biste mogli u
svako doba ući. Dovedite svećenika i smjestite ga u sobu moje jadne
kćeri.
— Želite li razgovarati s njim, prijatelju?
— Želim biti sam. Vi ćete mi oprostiti, zar ne? Jedan svećenik treba
imati razumijevanja za sve boli, pa čak i za očinsku bol.
I gospodin de Villefort da d’Avrignyju ključ, još jednom pozdravi
općinskog liječnika i vrati se u svoj kabinet te se prihvati posla.
Za neke ljude rad je lijek protiv svih boli.
Kad su doktor d’Avrigny i općinski liječnik izašli na ulicu, oni ugledaju
čovjeka u svećeničkoj halji koji je stajao na pragu susjedne kuće.
— Evo, to je taj svećenik o kojem sam vam govorio — reče mrtvozor-
nik dAvrignyju.
D Avrigny oslovi svećenika.
— Gospodine — reče mu — biste li htjeli učiniti veliku uslugu je­
dnom nesretnom ocu koji je upravo izgubio kćer, gospodinu drža­
vnom tužiocu de Villefortu?
-— Ah, gospodine — odgovori svećenik s izrazitim talijanskim nagla­
skom — jest, znam, smrt je u njegovoj kući.
— Prema tome, ne moram vam govoriti kakve je vrste usluga koju
očekuje od vas?
— Ja sam upravo pošao da se sam ponudim, gospodine — reče
svećenik. — Jer, naš poziv traži od nas da idemo u susret našim
dužnostima.
— Umrla je jedna djevojka.
— Da, znam, to su spominjali sluge koje sam vidio kako bježe iz
kuće.
— Hvala vam, gospodine — reče d’Avrigny. — Kad ste već poče­
li vršiti svoju svetu dužnost, udostojte se da je nastavite. Dođite se
Grof Monte Christo

moliti pokraj pokojnice i cijela ožalošćena obitelj bit će vam veoma

zahvalna.
— Idem, gospodine — odgovori abbe — i usuđujem se čak reći da
nikada ničije molitve neće biti iskrenije od mojih.
D’Avrigny uzme svećenika pod ruku i odvede ga u sobu pokojnice
koju su grobari trebali staviti u lijes tek sljedeće noći.
Dok su se uspinjali, nisu susreli Villeforta, koji se zatvorio u svoj ka­
binet.
Kad je svećenik ušao u sobu, Noirtierov se pogled susretne s njegovim
i činilo se da je starac pročitao nešto naročito na abbeovu licu jer nije
skidao pogled s njega.
D’Avrigny preporuči svećeniku ne samo pokojnicu nego i starca, i
svećenik obeća d’Avrignyju da će se moliti za Valentinu i posvetiti
svoju pažnju Noirtieru.
To svoje obećanje abbe je dao svečanim glasom i, bez sumnje zato da
ga nitko ne bi ometao u molitvi i da bi Noirtier mogao biti nesmetan
u svojoj boli, on, pošto je gospodin d’Avrigny izašao iz sobe, spusti za­
sune ne samo na vratima kroz koja je liječnik izašao, nego i na vratima
koja su vodila u sobu gospođe de Villefort.
 Treća Knjiga

27. Danglarsov potpis

Sutradan je svanulo tužno i oblačno jutro.
Grobari su tijekom noći obavili svoj žalosni posao i uvili tijelo, polo­
ženo na krevet, u mrtvački pokrov koji žalosno prekriva sve pokojnike
dajući im, ma što da se govorilo o jednakosti svih ljudi pred smrti,
posljednji dokaz raskoši koju su voljeli za života.
Taj mrtvački pokrov nije bio ništa drugo nego komad prekrasnog bati-
sta koji je djevojka bila kupila petnaest dana prije smrti.
Tijekom večeri ljudi, koji su zbog toga pozvani, prenesoše Noirtiera iz
Valentinine sobe u njegovu, a starac, suprotno svim očekivanjima, nije
se nimalo opirao tome da ga udalje od tijela njegova djeteta.
Abbe Busoni je bdio do jutra, a kad je svanuo dan, otišao je kući ne
javivši se nikome.
Oko osam sati ujutro vrati se d’Avrigny. Susreo je Villeforta koji se za­
putio Noirtieru i pošao je za njim da vidi kako je starac proveo noć.
Zatekli su ga u velikom naslonjaču, koji mu je služio kao krevet, kako
spava blagim snom, gotovo s osmijehom na usnama.
Obojica se, začuđeni, zaustaviše na pragu.
— Gledajte — reče d’Avrigny Villefortu, koji je promatrao svog oca kako
spava — gledajte, priroda zna utišati i najveće boli. Doista, ne može se
reći da gospodin Noirtier nije volio svoju unuku, a ipak spava.
— Jest, imate pravo — odvrati Villefort iznenađeno. — On spava,
a to je veoma čudno jer zbog i najmanje neprilike ne može zaspati
čitave noći.
— Svladala ga je bol — odvrati d’Avrigny.
I obojica se, zamišljeni, vrate u kabinet državnog tužioca.
■— Vidite, ja nisam spavao — reče Villefort, pokazavši d’Avrignyju
svoju postelju koja je bila netaknuta. — Bol me nije svladala, i ja već
dvije noći nisam legao u postelju. Ali zato pogledajte moj pisaći stol:
za te dvije noći i ta dva dana samo sam pisao, pregledao sam cijeli ovaj
Grof Mbnte Christo

dosje i sastavio optužnicu protiv ubojice Benedetta! O rade, rade,

ljubavi moja, veselje moje, mahnitosti moja, na tebi je da svladaš sve
moje boli!
I on grčevito stisne d’Avrignyjevu ruku.
— Jesam li vam potreban? — zapita liječnik.
— Ne — reče Villefort — ali vas molim da se vratite u jedanaest
sati... jer u podne... bit će polazak... Bože moj! Jadno moje dijete,
jadno moje dijete!
I državni tužilac, postavši opet čovjek, podigne oči prema nebu i
uzdahne.
— Vi ćete biti u salonu i primati izjave sućuti?
— Ne, imam jednog rođaka koji će preuzeti tu žalosnu dužnost. Ja ću
raditi, doktore. Dok radim, ništa ne osjećam.
I doista, doktor još nije stigao zatvoriti vrata, a državni tužilac već se
prihvatio posla.
Na stepenicama trijema d’Avrigny susretne toga rođaka kojega mu je
Villefort spomenuo, čovjeka koji je posve beznačajan u ovoj pripovi­
jesti kao što je bio i u samoj obitelji, jedno od onih bića kojima je već
kod rođenja sudbina dosudila da na ovom svijetu igraju ulogu ljudi
koji su drugima od koristi.
Bio je točan, odjeven u crno odijelo, s crnom trakom na rukavu, i do­
lazio je svom rođaku napravivši žalostan izraz lica, koji je namjeravao
zadržati dok to bude potrebno.
U jedanaest sati začu se kotrljanje pogrebnih kočija na popločenom
dvorištu i Ulicu Saint-Honore ispuni žamor gomile koja s jednakom
radoznalošću promatra i veselje i bol bogataša, i juri na jedan svečani
sprovod s istom žurbom kao i na kneževsku svadbu.
Malo-pomalo napuni se soba u kojoj je ležala pokojnica. Među prvima
tu su se mogli vidjeti naši stari znanci Debray, Chateau-Renaud i Beauc-
hamp, zatim poznate ličnosti iz pravosuđa, književnosti i vojske, jer je
gospodin de Villefort, više zbog osobnih vrednota nego zbog društvenog
položaja, zauzimao jedno od prvih mjesta u pariškom društvu.
Rođak je stajao na vratima i prihvaćao sve te ljude, i za ravnodušne
ljude bilo je veliko olakšanje, to valja priznati, što vide jedno ravno­
dušno lice koje od prisutnih nije tražilo da prave žalosno lice ili brišu
lažne suze, kao što bi to morali da je na vratima bio otac, brat ili
zaručnik.
Oni koji su se poznavali, pitali su jedan drugoga pogledom i skupljali
se u grupe. U jednoj od takvih skupina bili su Debray, Chateau-Rena­
ud i Beauchamp.
 Treća knjiga

— Jadna djevojka — reče Debray; plaćajući, kao što su to, uostalom,

i svi drugi činili, i protiv svoje volje danak tom žalosnom događaju.
— Jadna djevojka! Tako bogata, tako lijepa! Jeste li to mogli i pomi­
sliti, Chateau-Renaud, kad smo došli ovamo... koliko ima tome? Tri
tjedna ili najviše mjesec dana... da potpišemo bračni ugovor koji nije
bio potpisan?
— Bogami nisam! — reče Chateau-Renaud.
— A jeste li je poznavali?
— Razgovarao sam s njom dva ili tri puta na plesu gospođe de Mor-
cerf. Činila mi se prilično lijepa, iako malo melankolična. A znate li
gdje je njezina maćeha?
— Otišla je provesti dan sa ženom ovoga čestitog gospodina koji nas
je primio.
— A tko je taj?
— Koji taj?
— Pa, gospodin koji nas je primio. Je li to neki zastupnik?
— Nije — reče Beauchamp. — Ja sam osuđen svaki dan gledati naše
časne oce, ali ta mi je glava nepoznata.
— A jeste li pisali o ovoj smrti u svojim novinama?
— Članak nisam napisao ja, ali nešto je napisano. Sumnjam čak da će
to biti ugodno gospodinu de Villefortu. Napisano je, ako se ne varam,
da bi gospodin državni tužilac sigurno bio uzbuđeniji da su se u nekoj
drugoj kući, a ne u njegovoj dogodila četiri uzastopna smrtna slučaja.
— Uostalom — reče Chateau-Renaud — doktor d’Avrigny, koji je
liječnik moje majke, tvrdi da je sav izvan sebe od očaja.
— Ali, koga vi to tražite, Debray?
— Tražim gospodina Monte Christa — odgovori mladić.
— Ja sam ga susreo na bulevaru kad sam dolazio ovamo. Mislim da se
sprema za odlazak. Išao je k svom bankaru — reče Beauchamp.
— Svom bankaru? Pa zar nije Danglars njegov bankar? — zapita Cha­
teau-Renaud Debraya.
— Mislim da jest — odgovori ministrov tajnik malo zbunjeno. — Ali,
gospodin Monte Christo nije jedini kojega ovdje nema. Ne vidim ni
Morrela.
— Morrela? Pa zar ih je on poznavao? — zapita Chateau-Renaud.
— Mislim da je bio predstavljen samo gospođi de Villefort.
— Svejedno, trebao je doći — reče Debray. — O čemu će se večeras
razgovarati? O ovom pogrebu, to je novost dana. Ali, tiho! Šutite. Evo
gospodina ministra pravosuđa i bogoštovlja, on će smatrati svojom
dužnošću da održi mali govor uplakanom rođaku.
Grof Monte Christo

I. tri mladića približiše se vratima da bi čuli mali govor gospodina

ministra pravosuđa i bogoštovlja.
Beauchamp je rekao istinu. Dolazeći na pogreb, on je doista susreo
Monte Christa koji se bio zaputio prema Danglarsovoj palači u Ulici
Chaussee d’Antin.
Bankar je s prozora opazio grofovu kočiju kad je zavezla u dvorište te
mu je došao u susret tužna, ali ljubazna lica.
— Eto, grofe — reče on, pružajući Monte Christu ruku — došli ste
upravo da mi izrazite svoju sućut. Doista, nesreća je ušla u moju kuću.
Upravo u času kad sam vas opazio, ispitivao sam svoju savjest nisam
li želio nesreću onim jadnim Morcerfovima, što bi bilo dokaz da je
istinita poslovica: »Tko drugom želi zlo, zlo će ga snaći«. E pa vidite,
na časnu riječ, ja nisam želio zlo Morcerfu. On je možda bio malo
odviše ponosan za čovjeka koji je nekad bio nitko i ništa, kao i ja, i
koji je dugovao sve samome sebi, kao i ja. Ali, svatko ima svoje po­
greške. Ah, čuvajte se, grofe, ljudi naše generacije... Ali, oprostite, vi
niste iz naše generacije, vi ste još mladi... Ljudi naše generacije nisu
baš previše sretni ove godine: to dokazuje i naš puritanac državni tu­
žilac, Villefort, koji je upravo izgubio kćer. Eto, Villefort je, kao što
smo rekli, izgubio čitavu svoju obitelj na neobičan način; Morcerf je,
obeščašćen, izvršio samoubojstvo; a ja, mene je učinio smiješnim onaj
zločinac Benedetto, i osim toga...
— Osim toga? Sto? — zapita grof.
— Jao, pa zar vi ne znate?
— Zar neka nova nesreća?
— Moja kći.
— Gospođica Danglars?
— Eugenija nas je napustila.
— O, Bože moj, ta što mi to ne kažete!
— Istina je, dragi grofe. Bože moj, kako ste vi sretni što nemate ni
žene ni djece!
— Mislite?
— Ah, razumije se.
-— I kažete da je gospođica Eugenija...
— Ona nije mogla podnijeti sramotu koju nam je nanio onaj nitkov i
zamolila me za dozvolu da može otputovati.
— I otputovala je?
— Prošle noći.
— S gospođom Danglars?
— Ne, s jednom rođakinjom... Ali, mi smo u svakom slučaju ostali
 Treća knjiga

bez nje, bez drage Eugenije, jer sumnjam da će ona sa svojom ćudi
pristati da se ikad vrati u Francusku!
— Sto ćete, dragi barune — reče Monte Christo. — To su vam obi­
teljske nevolje, nevolje koje bi mogle skršiti kakvog siromaška kojemu
bi dijete bilo jedino blago, ali ih može podnijeti jedan milijunaš. Filo­
zofi mogu govoriti što mu drago, praktični će ih ljudi uvijek natjerati
u laž. Novac daje utjehu u mnogim stvarima i vi biste se morali utješiti
prije nego itko drugi ako priznate vrijednost melema, vi, koji ste kralj
financija, točka u kojoj je usredotočena sva vlast.
Danglars baci iskosa pogled na grofa da vidi ruga li mu se on ili govori
ozbiljno.
— Jest — reče on — istina je da bih se ja, ako bogatstvo može dati
utjehu, morao utješiti jer sam bogat.
— Vi ste tako bogat, barune, da vaše bogatstvo nalikuje na piramide:
kada bi ih netko htio srušiti, ne bi se usudio, a kada bi se usudio, ne
bi to mogao učiniti.
Danglars se osmjehne na tu grofovu prostodušnost.
— Te su me vaše riječi podsjetile — reče - da sam, kad ste došli, upra­
vo htio izdati pet malih bonova. Već sam potpisao dva, hoćete li mi
dopustiti da ispišem i ostala tri?
— Samo izvolite, dragi barune, izvolite.
Nastade nekoliko trenutaka šutnje i čulo se samo kako škripi ban-
karovo pero dok se Monte Christo zagledao u pozlaćene ukrase na
stropu.
— Jesu li to bonovi na španjolske, haićanske ili napuljske obveznice?
— zapita Monte Christo.
— Ne — reče Danglars, nasmijavši se svojim bahatim smijehom — to su
bonovi na donositelja izdani na Francusku banku. Vidite — doda — go­
spodine grofe, vi koji ste car financija, kao što sam ja kralj, jeste li vidjeli
mnogo listova papira kao ovi ovdje, koji vrijede svaki milijun franaka?
Monte Christo uzme u ruke, kao da ih važe, pet listova papira koje
mu je ponosno pružio Danglars i pročita:
»Moli se gospodin guverner banke da isplati po mom nalogu, iz glavni­
ce položene na moje ime, svotu od milijun franaka u gotovu novcu.
Barun Danglars«
— Jedan, dva, tri, četiri, pet — izbroji Monte Christo. — Pet miliju­
na! Kako to ide kod vas, gospodine Krezu!
— Evo kako ja obavljam poslove! — reče Danglars.
— Pa, to je izvanredno, naročito ako će ta svota, u što ne sumnjam,
biti isplaćena u gotovu novcu.
Grof Monte Christo

— Bit će isplaćena — reče Danglars.

— Dobro je imati ovakav kredit. Doista, samo se u Francuskoj mogu
vidjeti takve stvari: pet listova papira koji vrijede pet milijuna. To
čovjek treba vidjeti pa da bi vjerovao.
— Vi sumnjate u to?
— Ne.
— Kažete to s nekim prizvukom kao da... Hajde, učinite sebi to zado­
voljstvo pa odvezite mog činovnika do banke i vidjet ćete da će izaći
iz nje s nalogom da se isplati ta svota.
— Ne — reče Monte Christo, svijajući tih pet listova papira — bo­
gami neću, stvar je odviše zanimljiva i ja ću se sam uvjeriti je li tako.
Moj kredit kod vas iznosi šest milijuna, a ja sam uzeo devetsto tisuća
franaka i vi mi još dugujete pet milijuna i sto tisuća fanaka. Ja uzimam
vaših pet listova papira u koje imam puno povjerenje jer je na njima
vaš potpis. Evo vam priznanica na čitavu svotu od šest milijuna, kojom
je izravnan moj račun kod vas. Unaprijed sam je pripremio jer vam
moram priznati da mi je novac danas veoma potreban.
I on jednom rukom stavi pet naloga za isplatu u džep dok je drugom
pružio svoju priznanicu bankaru.
Da je grom udario u Danglarsa, ne bi ga bio gore porazio.
— Sto? — promuca on. — Sto? Gospodine grofe, vi ćete uzeti taj
novac? Ali, oprostite, oprostite, to je novac koji dugujem sirotištima,
to je polog, i ja sam obećao da ću ga danas vratiti.
— Ah — reče Monte Christo — onda je to nešto drugo. Meni nije
stalo baš do ovih pet naloga, isplatite mi u drugim vrednotama. Ove
sam uzeo samo iz radoznalosti da bih mogao reći pred svijetom kako
mi je banka Danglars bez ikakva raspitivanja, ne tražeći ni pet minuta
odgode, isplatila pet milijuna u gotovu novcul To bi se moralo dojmiti.
Ali, evo vam vaših vrijednosnih papira, a meni, ponavljam, možete
dati neke druge.
I on pruži tih pet naloga Danglarsu koji je, blijed kao smrt, već ispru­
žio ruku da ih uzme kao što jastreb ispruži pandže kroz rešetke svoga
kaveza da bi zadržao meso koje mu oduzimaju.
Ali, odjednom se predomisli, uz najveći napor volje povuče ruku i
svlada se.
Zatim se crte njegova prestrašena lica pomalo ublažiše i on se
osmjehne.
— Zapravo — reče — vaša priznanica je gotov novac.
— O, Bože moj, jesti I kada biste bili u Rimu, banka Thomson i French
iskupila bi vam tu priznanicu bez ustručavanja.
 Treća knjiga

— Oprostite, gospodine barune, oprostite!

— Mogu li, dakle, zadržati taj novac?
— Možete — reče Danglars, brišući graške znoja koje su mu izbile na
čelu — zadržite ga, zadržite.
Monte Christo stavi pet naloga u džep s onim neopisivim izrazom lica
koji kao da je govorio:
— Deder, razmislite! Ako ste požalili, još nije kasno.
— Ne — reče Danglars — ne, samo ih zadržite. Ali, znate, nema
većeg formalista nego što je jedan bankar. Namijenio sam taj novac
sirotištima, a učinilo mi se da ću ih okrasti ako im ne dam upravo ovaj
novac, kao da jedan talir ne vrijedi koliko i drugi. Oprostite!
I on se stane glasno, ali nervozno smijati.
— Opraštam vam — reče ljubazno Monte Christo — i ja ih, dakle,
primam.
I on stavi naloge u svoju lisnicu.
— Ali — reče Danglars — preostaje nam još svota od sto tisuća franaka.
— Oh, sitnica — reče Monte Christo. — Pa sama provizija morala bi
iznositi otprilike toliko. Zadržite ih i mi smo se poravnali.
— Grofe — reče Danglars — govorite li to ozbiljno?
— Ja se nikad ne šalim s bankarima — odvrati Monte Christo s ozbilj­
nošću koja je već prelazila u neuljudnost.
I on se zaputi prema vratima upravo u trenutku kad je sluga najavio:
— Gospodin de Boville, glavni blagajnik.
— Bogami — reče Monte Christo — čini mi se da sam se u pravi čas
dokopao vaših potpisa jer se ljudi upravo otimaju za njih.
Danglars problijedi drugi put i brzo se oprosti od grofa.
Grof Monte Christo se ceremonijalno nakloni gospodinu de Bovilleu
koji je stajao u salonu što je služio kao čekaonica i kojega su, čim je
Monte Christo izašao, uveli u kabinet gospodina Danglarsa.
Kad je grof primijetio portfelj koji je držao u ruci blagajnik sirotišta,
moglo se zapaziti kako je preko njegova ozbiljna lica prešao neki leti­
mičan osmijeh.
Pred vratima je grofa čekala njegova kočija i on se odmah odveze u
državnu banku.
Za to je vrijeme Danglars, suzdržavajući svoje uzbuđenje, išao u su­
sret glavnom blagajniku.
Razumije se samo po sebi da mu je na usnama bio uvijek isti ljubazni
osmijeh.
— Dobar dan — reče on — dragi moj vjerovniče. Okladio bih se,
naime, da dolazite k meni kao vjerovnik.
Grof Monte Christo

— Točno ste pogodili, gospodine barune — reče gospodin de Boville.

— Dolazim vam u ime sirotišta: udovice i siročadi mole vas na moja
usta milostinju od pet milijuna.
— I još kažu da siročad treba žaliti! — reče Danglars nastavljajući
šalu. — Jadna djeca!
— Došao sam, dakle, u njihovo ime — reče gospodin de Boville. —
Bit će da ste primili moje jučerašnje pismo?
— Jesam.
— Evo me, dakle, s priznanicom.
— Dragi gospodine de Boville — reče Danglars — vaše će udovice i
siročad biti tako dobri, ako vi pristanete na to, da pričekate dvadeset
četiri sata, s obzirom na to da je gospodin grof Monte Christo, kojega
ste vidjeli da jc upravo izašao odavde... vi ste ga vidjeli, zar ne?
— Jesam! Pa što?
— E pa, gospodin Monte Christo je odnio njihovih pet milijuna!
— Kako to?
— Grof je imao kod mene neograničeni kredit koji mu je otvorila
banka Thomson i French iz Rima. Došao je zatražiti od mene svotu
od pet milijuna odjednom i ja sam mu dao doznaku za Državnu banku
jer je tamo položena moja glavnica. A razumjet ćete moju bojazan da
bi gospodinu guverneru moglo izgledati veoma čudnovato kad bih u
jednom danu povukao iz banke deset milijuna... U dva dana — nasta­
vi Danglars osmjehnuvši se — ne kažem...
— Ta idite! — uzvikne gospodin de Boville glasom koji je odavao naj­
veću nevjericu. — Pet milijuna isplatili ste ovom gospodinu koji je
upravo izašao i koji me izlazeći pozdravio kao da ga poznam?
— Možda on vas pozna, iako vi njega ne poznate. Gospodin Monte
Christo pozna svakoga.
— Pet milijuna!
— Evo priznanice. Učinite kao sveti Toma: vidite i dodirnite!
Gospodin de Boville uzme papir koji mu je pružio Danglars i
pročita:
»Primio sam od gospodina baruna Danglarsa svotu od pet milijuna
franaka koju će naplatiti od banke Thomson i French u Rimu.«
— Pa to je, bogami, istina!— reče gospodin de Boville.
— Poznate li banku Thomson i French?
— Poznam — reče gospodin de Boville — svojevremeno sam imao s
njom jedan posao od dvjesta tisuća franaka. Ali otad nisam više čuo
o njoj.
— To je jedna od najboljih kuća u Europi — reče Danglars, stavljajući
 Treća knjiga

nehajno na svoj pisaći stol priznanicu koju je uzeo iz ruku gospodina

de Bovillea.
— I on je imao kod vas ni više ni manje nego pet milijuna? Ah, pa taj
vaš grof Monte Christo mora da je neki nabob.
— Bogami, ne znam zapravo što je, ali imao je tri neograničena kre­
dita: jedan mu je bio otvoren kod mene, drugi kod Rotschilda, treći
kod Laffittea, a on je — doda Danglars nehajno — kao što vidite, dao
prednost meni i ostavio mi je sto tisuća franaka u ime provizije.
Gospodin de Boville nije mogao suzdržati znakove svoga divljenja.
— Trebao bih ga posjetiti — reče on — i nagovoriti da podigne kakvu
pobožnu zakladu za nas.
— Oh, to vam je sigurno kao da već držite u ruci. On daje samo mi­
lostinje više od dvadeset tisuća franaka na mjesec.
— Pa to je divno. Uostalom, navest ću mu primjer gospođe de Mor-
cerf i njezina sina.
— Kakav primjer?
— Oni su dali sav svoj imutak sirotištima.
— Koji imutak?
— Pa svoj imutak, to jest imutak pokojnoga generala de Morcerfa.
— A zbog čega?
— Zato što ne žele imovinu stečenu na tako bijedan način.
— A od čega će živjeti?
— Majka odlazi u provinciju, a sin će stupiti u vojsku.
— Vidi, vidil — reče Danglars. — Koje li savjesti!
— Jučer sam ovjerio darovnicu.
— A koliko su posjedovali?
— O, ne baš bogzna što, dvanaest do trinaest stotina franaka. Ali da
se vratimo na naše milijune.
— Drage volje — reče Danglars najprirodnijim glasom na svijetu.
— Vama je, dakle, hitno potreban taj novac?
— Pa jest. Sutra je pregled naše blagajne.
— Sutra! Pa zašto to niste odmah rekli? Sutra! Pa to je čitava vječnost.
A u koliko je sati pregled?
— U dva.
— Pošaljite nekoga u podne — reče Danglars osmjehnuvši se.
Gospodin de Boville ne odgovori baš bogzna što: samo je kimao gla­
vom da pristaje i premetao lisnicu iz ruke u ruku.
— Ah, palo mi je na pamet nešto bolje što biste mogli učiniti — reče
Danglars.
— Sto biste htjeli da učinim?
Grof Monte Christo

— Priznanica gospodina Monte Christa vrijedi koliko i gotov novac.

Odnesite ovu priznanicu Rotschildu ili Laffitteu, oni će ju primiti
istog trenutka.
— Iako je naplativa u Rimu?
— Razumije se. Odbit će vam samo pet-šest tisuća franaka eskonta.
Blagajnik ustukne jedan korak.
— E, Boga mi, neću! Radije ću pričekati do sutra. Kako vam je to palo
na pamet!
— Pomislio sam u jednom trenutku — reče Danglars upravo bezočno
— oprostite, ali pomislio sam u jednom trenutku da morate poravnati
kakav mali manjak.
— Ah! — ote se blagajniku.
— Slušajte, pa to se događa, i u tom slučaju čovjek nešto žrtvuje.
— Hvala Bogu, ne! — reče gospodin de Boville.
— Onda, sutra, zar ne, dragi blagajniče?
— Jest, sutra. Ali, hoće li sigurno biti?
— Ah, nemojte se šaliti! Pošaljite u podne i banka će već biti obavi­
ještena.
— Doći ću sam.
— Još bolje jer to će mi pružiti zadovoljstvo da vas vidim.
I oni stisnuše jedan drugome ruku.
— Ah, da -— reče gospodin de Boville — zar ne idete na pogreb one
jadne gospođice de Villefort? Na bulevaru sam susreo pogrebnu po­
vorku.
— Ne — reče bankar — nakon onog skandala s Benedettom još sam
pomalo smiješan, pa sam se malo povukao.
— Ta idite, krivo činite! Pa niste vi za to krivi?
— Čujte, dragi blagajniče, kad čovjek nosi tako neokaljano ime kao
što je moje, onda je vrlo osjetljiv.
— Svi vas ljudi žale, budite uvjereni u to, a naročito svi žale gospođicu
vašu kćer.
— Jadna Eugenija! — izgovori Danglars uzdahnuvši duboko. — Znate
li da odlazi u samostan, gospodine?
— Ne.
— Na žalost, to je prava pravcata istina. Sutradan nakon onog događa­
ja odlučila je otputovati s jednom redovnicom, svojom prijateljicom.
Otišla je potražiti jedan strog samostan u Italiji ili Španjolskoj.
— Oh, pa to je strašno! — uzvikne gospodin de Boville.
I pošto je izgovorio te riječi, on se povuče izražavajući ocu svoju
sućut.
 Treća Knjiga

Ali on još nije stigao van kadli Danglars, učinivši energičnu kretnju
koju bi mogli razumjeti samo oni koji su gledali Fredericka u ulozi
Robert-Macairea, uzvikne:
— Glupane!!!
I, pošto je strpao Monte Christovu priznanicu u svoj novčanik, doda:
— Dođi u podne! U podne ću ja već biti daleko.
Zatim se zaključa, isprazni sve ladice svoje blagajne, skupi pedesetak
tisuća franaka u novčanicama, spali neke papire a druge ostavi na vi­
dljivome mjestu, i napiše pismo, koje zapečati i naslovi ga: »Gospođi
barunici Danglars«.
— Večeras ću ga — promrmlja — sam staviti na njezin toaletni
stolić.
Tada izvuče iz ladice svog stola putovnicu i reče:
— Dobro. Vrijedi još dva mjeseca.
Grof Monte Christo

28. Groblje Pere-Lachaise

Gospodin de Boville doista je susreo pogrebnu povorku koja je vodila
Valentinu na njezino posljednje prebivalište.
Vrijeme je bilo tmurno i oblačno. Vjetar, još topao, ali za požutjelo
lišće smrtonosan, otkidao je s ogoljelih grana lišće i vitlao ga nad ogro­
mnom masom svijeta koja je vrvjela po bulevarima.
Gospodin de Villefort, čisti Parižanin, smatrao je da je groblje Pere-
Lachaise jedino dostojno da primi posmrtne ostatke jedne pariške
obitelji. Ostala je groblja smatrao seoskima, hotelima punim mrtvaca.
Jedino je na groblju Pere-Lachaise jedan mrtvac iz boljeg društva mo­
gao biti smješten kao kod kuće.
On je ondje kupio, kao što smo vidjeh, zemljište za vječnu upotrebu,
na kojem se dizala grobnica u koju su se, u tako kratkom vremenu,
preselili gotovo svi članovi njegove najuže obitelji.
Na zabatu mauzoleja pisalo je: »Obitelj Saint Meran i Villefort«. To je,
naime, bila posljednja želja jadne Renee, Valentinine majke.
Svečana povorka se, dakle, uputila iz predgrađa Saint-Honore prema
groblju Pere-Lachaise. Prošla je cijeli Pariz, krenula u predgrađe Tem-
ple, a onda vanjskim bulevarima do groblja. Iza dvadeset pogrebnih
kola išlo je više od pedeset privatnih kočija, a iza ovih pedeset kočija
više od petsto ljudi pješice.
Bijahu to mahom mladi ljudi koje je Valentinina smrt ošinula kao
grom i koji se, usprkos ledenoj atmosferi svoga stoljeća i prozaičnosti
svoga vremena, nisu mogli oteti poetskom utjecaju te lijepe, čedne i
divne djevojke, otrgnute u cvijetu mladosti.
Kad je povorka izlazila iz Pariza, dojuri kočija s četiri konja koji se
naglo zaustaviše, ukočivši nervozne noge kao čelične opruge. Bio je to
gospodin Monte Christo.
Grof siđe iz kočije i umiješa se među mnoštvo koje je išlo pješice iza
mrtvačkih kola.
 Treća knjiga

Chateau-Renaud ga opazi. Odmah iziđe iz svoje kočije i pridruži mu

se. I Beauchamp iziđe iz kočije u kojoj se bio nalazio.
Grof je pažljivo promatrao to mnoštvo ljudi. Očito je tražio nekoga:
Na kraju se više nije mogao suzdržati.
— Gdje je Morrel? — upita. — Zna li netko od vas, gospodo, gdje
je?
— I mi smo se to već pitali u kući pokojnice — reče Chateau-Renaud
— jer ga nitko od nas nije vidio.
Grof ušuti, ali je i dalje gledao oko sebe.
Napokon su stigli na groblje.
Monte Christovo pronicavo oko obuhvati u jednom času i tise i boro­
ve, i uskoro nestade iz njega svakog nemira. Neka se sjena prošuljala
ispod crnih grabića i Monte Christo je, nema sumnje, u toj sjeni pre­
poznao onoga koga je tražio.
Poznato je kako izgleda pogreb u toj veličanstvenoj nekropoli: crne
grupe raštrkane po bijelim alejama, i nebo i zemlju obavija tišina koju
narušava samo pucketanje kakve slomljene grane ili živice zasađene
oko nekog groba. Zatim tužan pjev svećenika u koji se tu i tamo umi­
ješa kakav jecaj koji bi se otkinuo iz buketa cvijeća iza kojeg bi se
vidjela neka satrvena žena sklopljenih ruku.
Sjena koju je bio opazio Monte Christo prijeđe brzo između stabala
zasađenih iza groba Heloise i Abelarda, umiješa se među sluge pokoj­
nice, koji su išli ispred konja što su vukli lijes, i tako stigne na mjesto
određeno za pokop.
Svatko je gledao nešto.
Monte Christo je gledao samo tu sjenu koju jedva da su primjećivali
oni oko njega.
Dva puta iziđe grof iz reda da vidi ne traže li ruke tog čovjeka kakvo
oružje skriveno ispod odijela.
Kad se povorka zaustavila; moglo se u toj sjeni prepoznati Morre-
la koji se u svom crnom, do vrata zakopčanom ogrtaču, blijeda lica,
upalih obraza, grčevito gužvajući u rukama svoj šešir, naslonio na drvo
koje se nalazilo na povišenom mjestu, da mu ne bi izbjegla niti jedna
pojedinost pogrebne svečanosti koja će se sada obaviti.
Sve je prošlo kako je već uobičajeno. Nekoliko ljudi, koji su, kao i
uvijek, najmanje pogođeni tom smrću, održalo je govore. Jedni su
oplakivali preranu smrt, drugi su govorili o tuzi njezina oca. Bilo ih je
i toliko dosjetljivih te su izmislili kako je ta djevojka jedanput molila
gospodina de Villeforta za okrivljene nad čijom je on glavom držao
mač pravde. Napokon su iscrpli kićene metafore i rečenice pune bola,
Grof Monte Christo

u kojima su na različite načine objašnjavali Malherbove stihove koje je

pjesnik posvetio Duperieru povodom smrti njegove kćerke.
Monte Christo nije slušao ništa, nije vidio ništa; gledao je samo Mor-
rela čiji su mir i ukočenost bili strašni za oko onoga koji je jedini mo­
gao znati što se događa u dubini srca ovog mladog oficira.
— Gledaj — reče najednom Beauchamp Debrayu — eno Morrela!
Kamo se to, do vraga, popeo!
I oni ga pokazaše Chateau-Renaudu.
■— Kako li je blijed! — reče Chateau-Renaud tresući se.
— Hladno mu je — odgovori Debray.
— Ne — reče polako Chateau-Renaud. — Mislim da je duboko ga­
nut. Maksimilijan je veoma osjetljiv čovjek.
— ra idite — reče E)ebray. — A sami ste reku da je jedva poznavao
gospođicu de Villefort.
— To je istina. Međutim, sjećam, se da je na onom plesu kod gospođe
de Morcerf tri puta plesao s njom. Znate, grofe, na onom plesu na
kojemu ste pobudili onoliku pažnju.
— Ne, ne znam — odgovori Monte Christo, ne znajući zapravo ni na
što ni kome odgovara, sav zaokupljen time da pazi na Morrela čije
je lice bilo posve crveno, kao što se događa ljudima koji suzdržavaju
dah.
— Govori su dovršeni. Zbogom, gospodo — reče odjednom grof.
I on da znak za razlaz te iščezne, a da nitko nije vidio kuda je otišao.
Pogrebna svečanost bila je gotova i prisutni se zaputiše prema Parizu.
Jedino je Chateau-Renaud nekoliko trenutaka tražio očima Morrela,
ali dok je načas upravio pogled za grofom koji se udaljavao, Morrel je
otišao s tog mjesta i Chateau-Renaud, pošto ga nije mogao naći, pođe
za Debrayem i Beauchampom.
Monte Christo se zaklonio u grmlje i skriven iza jednog širokog nad­
grobnog spomenika pazio na svaki i najmanji pokret što ga je učinio
Morrel, koji se malo-pomalo približio grobnici koju su najprije napu­
stili učesnici u povorci, a zatim i radnici.
Morrel se polako i izgubljenim pogledom obazre oko sebe. Ali u tre­
nutku kad je upravio pogled na drugu stranu groblja, Monte Christo
mu se približi još deset koraka a da ga mladić nije primijetio.
Maksimilijan klekne.
Grof se, ispružena vrata, široko otvorenih očiju i pogleda uprta u mla­
dića, spreman da skoči na prvi znak, i dalje približavao Morrelu,
Morrel spusti čelo na kamen, uhvati rukama rešetkasta vrata i pro­
mrmlja:
 Treća Knjiga

— O, Valentina!
Grofu se srce kidalo od zvuka Morrelova glasa. On učini još jedan
korak i spusti ruku na Morrelovo rame.
— To ste vi, dragi prijatelju! — reče. — Tražio sam vas.
Monte Christo je očekivao da će mladić početi vikati, predbacivati
mu, optuživati ga, ali prevario se.
Morrel se okrene i reče, naoko posve miran:
— Vidite, molio sam se!
Monte Christo promjeri mladića svojim pronicavim pogledom. Na­
kon toga kao da se malo umirio.
— Hoćete li da vas odvedem u Pariz? — zapita ga.
— Ne, hvala.
— Ili možda želite nešto?
-— Pustite me da se molim.
Grof se bez riječi udalji, ali ne zato da ode, nego da se prikrije na dru­
gom mjestu odakle je mogao vidjeti svaki Morrelov pokret.
Mladić konačno ustane, obriše tragove kamena s koljena i zaputi se
prema Parizu, a da niti jednom nije okrenuo glavu. Polako je krenuo
Ulicom Roquette.
Pošto je otpremio svoju kočiju koja je stajala pred grobljem, grof pođe
za mladićem, prateći ga na udaljenosti od sto koraka*
Maksimilijan prijeđe kanal i vrati se preko bulevara u Ulicu Meslay.
Pet minuta nakon što su se vrata zatvorila za Morrelom, ona se otvo-
riše da propuste Monte Christa.
Julija je bila na vratima vrta i s najvećom pažnjom gledala kako Pe-
nelon, koji se ozbiljno posvetio svom vrtlarskom pozivu, sadi šiblje
bengalskih ruža.
— Ah, gospodin grof Monte Christo — uzvikne ona s radošću koju
su uvijek pokazivali svi članovi njezine obitelji kada bi Monte Christo
došao u posjet u Ulicu Meslay.
— Maksimilijan se upravo vratio, zar ne, gospođo? — zapita Monte
Christo.
— Jest, mislim da sam ga vidjela kad je prošao — odgovori mlada
žena. — Ali, molim vas, pozovite Emanuela.
— Oprostite, gospođo, ali moram se odmah popeti k Maksimilijanu
— na to će Monte Christo — jer mu imam reći nešto veoma važno.
— Pa idite onda ■— reče ona, prateći ga svojim ljupkim smiješkom dok
nije iščeznuo na stepenicama.
Monte Christo se začas uspeo na drugi kat gdje je bio Maksimilijanov
stan. Kad je došao na odmorište, osluhne. Nije se čuo nikakav šum.
Grof Monte Christo

Kao i u većini starinskih kuća koje su sagrađene samo za jednog stana­

ra, hodnik ispred stana zatvarala su samo staklena vrata.
Međutim, u tim staklenim vratima nije bilo ključa.
Maksimilijan se iznutra zaključao, a kroz stakla na prozoru nije se
moglo vidjeti jer su bila zastrta zavjesama od crvene svile.
Po crvenilu koje je oblilo grofovo lice, tom znaku uzbuđenja koji je bio
veoma rijedak kod ovog hladnokrvnog čovjeka, moglo se zaključiti da
je veoma uznemiren.
— Sto da radim? — promrmlja on.
Zatim malo razmisli.
— Da zvonim? — doda. — Oh, ne jer zvuk zvona, to će reći posjet,
vrlo često ubrzava odluku ljudi koji su u položaju u kakvom se sada on
sigurno nalazi, i tada na zvuk zvona odgovori jedan drugi zvuk.
Monte Christo se strese od jeze i kako je uvijek donosio odluke brzo
poput munje, udari laktom u jedno staklo na vratima, koje se razleti u
komade, zatim podigne zavjesu i ugleda Morrela koji je, za pisaćim sto­
lom i s perom u ruci, skočio sa stolice začuvši zveket razbijenog stakla.
— Nije ništa — reče grof — molim vas tisuću puta da mi oprostite,
dragi prijatelju. Spotaknuo sam se i udario laktom o staklo, a kad
se već razbilo, iskoristit ću priliku da uđem. Ne uznemirujte se, ne
uznemirujte se.
I grof provuče ruku kroz razbijeno okno te otvori vrata. Morrel, očito
zatečen, pođe u susret Monte Christu više zbog toga da mu prepriječi
put, nego da ga dočeka.
— Bogami, za to su krivi vaši sluge — reče Monte Christo otirući
lakat — jer vaši su parketi glatki kao zrcalo.
— Jeste li se ozlijedili, gospodine? — zapita hladno Morrel.
— Ne znam. Ali što ste vi to radili? Pisali ste?
— Ja?
— Prsti su vam zamrljani tintom.
— Ah, da — odgovori Morrel — pisao sam. To mi se događa ponekad,
iako sam vojnik.
Monte Christo zakorakne nekoliko koraka po sobi. Maksimilijanu nije
preostalo drugo već da ga pusti, ali je pošao za njim.
— Pisali ste? — ponovi Monte Christo i pogleda mladića pogledom
koji je gotovo satirao svojom upornošću.
— Pa, već sam imao čast reći vam to — odgovori Morrel.
Grof se obazre oko sebe.
— Gle, vaše kubure uz tintu i pero — reče on pokazavši prstom Mor-
relu oružje na njegovu pisaćem stolu.
 Treća knjiga

— Odlazim na put — odgovori Maksimilijan.

— Prijatelju moj! — reče Monte Christo beskrajno blagim glasom.
— Gospodine!
— Prijatelju moj, dragi moj Maksimilijane, nemojte donositi nikakve
nepromišljene odluke, zaklinjem vas.
— Ja donosim nepromišljene odluke? — reče Morrel slegnuvši ra­
menima. — A zbog čega bi, molim vas lijepo, jedno putovanje bilo
nepromišljena odluka?
-—- Maksimilijane — reče Monte Christo — skinimo obojica maske
koje nosimo. Maksimilijane, time što se pretvarate da ste mirni ne
možete me prevariti, kao što ni ja vas ne mogu prevariti svojom be­
značajnom brigom. Vama je jasno, zar ne, da ne bih učinio ono što
sam učinio, da ne bih razbijao stakla na vratima, da ne bih provaljivao
u sobu svog prijatelja, jasno vam je, kažem, da sve to ne bih učinio da
nisam imao razlog biti zabrinut i da nisam bio uvjeren kako priprema­
te nešto strahovito. Morrele, vi se hoćete ubiti!
— Ta nemojte! — reče Morrel. — A kako ste samo došli na tu pomi­
sao, gospodine grofe?
— Kažem vam da ste se htjeli ubiti — nastavi grof istim glasom — a
evo i dokaza za to.
I on priđe pisaćem stolu, podigne list čista papira kojim je mladi čo­
vjek pokrio pismo koje je počeo pisati, i uzme pismo. Morrel skoči da
mu ga istrgne iz ruku.
Ali Monte Christo je to bio predvidio te ga predusreo, zadržavši mu
ruku kao što željezni lanac zadržava oprugu u najvećem naponu.
— Vidite da ste se htjeli ubiti, Morrele — reče grof. — To ste i
napisali!
— E pa dobro — uzvikne Morrel čiji se prividni mir pretvorio u du­
boko uzbuđenje. — Pa dobro! Kada bi i bilo tako, da sam odlučio
okrenuti prema sebi cijev kubure, tko bi me spriječio u tome? Tko
bi imao hrabrosti spriječiti me u tome ako mu kažem: Sve su moje
nade propale, srce mi je slomljeno, život ugašen i oko mene je samo
bol i odvratnost. Zemlja je postala pepeo, svaki me ljudski glas tjera
u očaj. I ako kažem: Učinit ćete mi milost ako me pustite da umrem
jer ako me ne pustite, izgubit ću razum, poludjet ću. Hajde, kažite,
gospodine, ako sve to kažem, hoće li mi netko odgovoriti: Niste u
pravu! I hoće li me netko spriječiti da ne budem najnesretniji čovjek
na svijetu? Kažite, gospodine, hoćete li imati hrabrosti za to?
— Hoću, Morrele — reče Monte Christo glasom čiji je mir bio u čudnoj
suprotnosti s mladićevim uzbuđenjem. — Hoću, imat ću hrabrosti.
Grof Monte Christo

— Vi? — uzvikne Morrel glasom punim srdžbe i predbacivanja.

— Vi koji ste me zavaravali besmislenom nadom; vi koji ste me za­
državali, uljuljkivali i uspavljivali pustim obećanjima onda kad sam
je mogao spasiti ili barem vidjeti kako umire na mojim rukama? Vi
koji se pravite da su u vama svi izvori duha, sva snaga materije, vi
koji vršite ili, bolje reći, koji se pravite da vršite ulogu Providnosti,
a niste imali ni toliko moći da date protuotrov jednoj otrovanoj dje­
vojci! Ah, doista, gospodine, vi biste izazivali moju samilost kad vas
se ne bih užasavao!
— Morrele!
— Jest, vi ste mi rekli da skinem masku. E pa dobro, ja sam udovoljio
vašoj želji i skinuo sam je. Jest, kad ste mi pristupili na groblju, ja sam
vam još odgovorio jer ie moje srce dobro. I kad ste ušli u moj stan,
pustio sam vas . Ali kad vam sve to nije dovoljno, kad dolazite da me
uznemirujete i u ovoj sobi u koju sam se povukao kao u grob, kad mi
donosite jednu novu muku pošto sam mislio da sam ih već sve pre­
trpio, grofe Monte Christo, moj tobožnji dobročinitelju, sad možete
biti zadovoljni jer ćete vidjeti kako umire vaš prijatelj!
I Morrel, s luđačkim smijehom na ustima, drugi put poleti prema
kuburama.
Monte Christo, blijed kao sablast, dok su mu iz očiju sijevale munje,
stavi ruku na oružje i reče bezumniku:
— A ja vam ponavljam da se nećete ubiti!
— Onda me spriječite — uzvikne Morrel i učini posljednji pokušaj da
uzme oružje, pokušaj koji je, kao i onaj prvi, slomila grofova željezna
ruka.
— Ja ću vas spriječiti!
— Pa tko ste vi, konačno, da prisvajate sebi pravo da tiranizirate
slobodna ljudska bića koja misle svojom glavom? — uzvikne Ma-
ksimilijan.
— Tko sam ja? — ponovi Monte Christo. — Čujte me: ja sam — na­
stavi on —jedini čovjek na svijetu koji ima pravo reći vam: Morrele,
ja neću da sin tvog oca danas umre!
I Monte Christo, veličanstven, preobražen, uzvišen, priđe prekriženih
ruku mladiću koji je, pobijeđen i protiv svoje volje nečim gotovo bo­
žanskim u tom čovjeku, ustuknuo jedan korak.
— Zašto govorite o mom ocu? — promuca Morrel. — Zašto miješate
uspomenu na mog oca s ovim što mi se danas dogodilo?
— Zato što sam ja onaj koji je spasio život i tvom ocu onoga dana kad
se htio ubiti kao što se ti hoćeš ubiti danas; zato što sam ja čovjek koji
 Treća knjiga

je poslao novčarku tvojoj sestri, a »Faraona« starom Morrelu; zato što

sam ja Edmond Dantes na čijim si se koljenima igrao kao dijetel
Morrel ustukne još jedan korak, a onda ga odjednom izdaju snage i on
uz glasan krik pade ničice pred Monte Christom!
A onda, odjednom, u toj divnoj prirodi kao da se potpuno obnovila
snaga i on ustane, izjuri iz sobe na stepenice vičući iz svega glasa:
— Julijol Julijol Emanuele! Emanuele!
Monte Christo htjede izaći, ali Maksimilijan bi se prije dao ubiti nego
dopustio grofu da otvori vrata.
Začuvši Maksimilijanove povike, Julija, Emanuel, Penelon i nekoliko
sluga dotrčaše prestrašeni.
Morrel ih uzme za ruke i otvori vrata.
— Na koljena! — uzvikne glasom prigušenim od jecaja.— Na koljena!
To je dobročinitelj, to je spasilac našeg oca! To je...
Htio je reći:
To je Edmond Dantes!
Ali ga grof zaustavi uhvativši ga za ruku.
Julija zgrabi grofovu ruku, Emanuel ga poljubi kao boga zaštitnika, a
Morrel se drugi put baci na koljena i čelom dodirne pod.
Tada taj čovjek od bronce osjeti kako mu se srce nadima u grudima,
nešto kao proždirući plamen izbi mu iz vrata u oči, i on obori glavu i
zaplače.
A Julija, tek što se oporavila od tog dubokog uzbuđenja koje ju je bilo
obuzelo, pojuri iz sobe i siđe niz stepenice, s gotovo djetinjim vese­
ljem otrči u salon i podigne kristalno zvono koje je štitilo novčarku
koju joj je neznanac ostavio u Aleji Meilhan.
Za to je vrijeme Emanuel isprekidanim glasom govorio grofu:
— O, gospodine grofe, kako ste mogli, videći da tako često govorimo
o našem nepoznatom dobročinitelju, kako ste mogli, videći da osjeća­
mo toliko zahvalnosti i poštovanja, kako ste mogli čekati do danas da
nam se otkrijete? O, to je bilo okrutno prema nama, a usudio bih se
čak reći, gospodine grofe, i prema vama samom.
—• Čujte me, dragi prijatelju — na to će grof — jer ja vas mogu nazivati
prijateljem budući da ste, i ne znajući; bili moj prijatelj punih jedanaest
godina — do otkrivanja ove tajne doveo je jedan velik događaj koji vam
mora ostati nepoznat. Bog mi je svjedok da sam želio da ona ostane
skrivena u mom srcu do kraja moga života. Ali vaš šurjak Maksimilijan
iščupao mi ju je silom zbog koje se, to sam siguran, sada kaje.
Zatim, videći da se Maksimilijan opet naslonio licem na naslonjač, još
na koljenima, doda, značajno stisnuvši Emanuelovu ruku.
Grof Monte Christo

— Pazite na njega.
— Zašto? — zapita mladi čovjek začuđeno.
— To vam ne mogu reći. Ali pazite na njega.
Emanuel baci pogled po sobi i primijeti Morrelove kubure. Njegove
se oči pretrašeno zapiljiše u to oružje i on polako digne prst i pokaže
Monte Christu na njega.
Monte Christo obori glavu.
Emanuel htjede zakoračiti prema oružju.
— Ostavite — reče grof.
Zatim priđe Morrelu i uhvati ga za ruku. Bura osjećaja koja je neko
vrijeme potresala srce mladog čovjeka, ustupila je mjesto svojevrsnoj
obamrlosti.
Julija se vrati držeći u ruci svilenu novčarku. Na licu su joj blistale
dvije suze radosnice, blistave kao dvije kapi jutarnje rose.
— Evo svetinje — reče ona. — Nemojte misliti da mi je ona manje
draga otkako znamo tko je čovjek koji nas je spasio.
— Dijete moje — odgovori Monte Christo crveneći — dopustite mi
da uzmem tu novčarku. Sada kad ste saznali tko sam, htio bi da sje­
ćanje na mene izaziva u vama jedino ljubav za koju vas molim da mi
je darujete.
— Oh — reče Julija, pritišćući novčarku na srce — ne, ne, zaklinjem
vas, jer jednoga dana mogli biste nas mogli ostaviti, jer jednog dana vi
ćete nas, na žalost, ostaviti, zar ne?
— Točno ste pogodili, gospođo — odgovori Monte Christo osmje-
hnuvši se. — Za osam dana napustit ću ovu zemlju u kojoj toliki ljudi
koji su zaslužili da im se nebo osveti žive sretni, dok je moj otac umro
od gladi i boli.
Dok je tako najavljivao skori odlazak, Monte Christo je upro pogled
u Morrela te primijetio da ga riječi »napustit ću ovu zemlju« nisu
trgnule iz njegove letargije. Tada mu postade jasno da treba početi
još jednu, posljednju borbu s boli svoga prijatelja. I on uzme Julijinu
i Emanuelovu ruku te ih spoji, držeći ih u svojim rukama, i reče im s
blagim autoritetom jednog oca:
— Dobri moji prijatelji, molim vas da me ostavite nasamo s Maksi-
milijanom.
Julija je u tome vidjela priliku da odnese dragocjenu relikviju na koju
je Monte Christo zaboravio.
I ona brzo povuče svog muža i reče:
— Ostavimo ih.
Grof ostade sam s Morrelom koji je svejedno bio nepomičan kao kip.
 Treća knjiga

— Deder — reče grof dotaknuvši mladićevo rame prstom — hoćeš li

ponovno postati muškarac, Maksimilijane?
— Hoću jer ponovno počinjem patiti.
Grofovo se čelo namršti kao da se predao nekom mračnom premi­
šljanju.
— Maksimilijane! Maksimilijane — reče. — Misli koje ti se vrzmaju
po glavi nisu dostojne jednog kršćanina.
— Oh, umirite se, prijatelju — reče Morrel podigavši glavu i osmje-
hnuvši se grofu smiješkom koji je odavao neopisivu tugu — više neću
tražiti smrt.
— Dakle — reče Monte Christo — nećete više plakati i očajavati?
— Ne jer imam nešto bolje da se izliječim od boli nego što je cijev
kubure ili vršak noža.
— Jadni luđače!... Pa što imate?
— Imam svoju bol koja će me sama ubiti.
— Prijatelju — reče Monte Christo glasom koji je bio isto tako tužan
kao i Morrelov — čujte me: jednoga dana, u trenutku očajanja koje
je bilo ravno tvome jer me dovelo do slične odluke, i ja sam se kao
i ti htio ubiti. A i tvoj se otac, u isto takvom očajanju, također htio
ubiti.Da je netko rekao tvom ocu onog trenutka kad je uperio cijev
kubure prema svom čelu, da je netko rekao meni onog trenutka kad
sam odbijao od svog kreveta robijaški kruh koji već tri dana nisam bio
okusio, da nam je, konačno, rekao netko obojici tog posljednjeg časa:
»Živite! Doći će dan kada budete sretni i kada budete blagoslivljali
život«, ma dolazio taj glas s koje mu drago strane, mi bismo ga bili do­
čekali sa smiješkom sumnje ili tjeskobom nepovjerenja, a ipak, koliko
je puta tvoj otac, grleći te, blagoslivljao život i koliko sam puta ja...
— Ah — uzvikne Morrel prekinuvši grofa — vi ste bili izgubili samo svoju
slobodu, moj otac je bio izgubio svoj imutak, a ja sam izgubio Valentinu.
— Pogledaj me, Morrele — reče Monte Christo onim svojim sve­
čanim glasom po kojem je u određenim prilikama bio tako velik i
tako uvjerljiv — pogledaj me, niti mi suze dolaze na oči, niti osjećam
groznicu u žilama, niti mi srce strepi u grudima, a vidim kako ti, Ma­
ksimilijane, trpiš, ti kojega volim kako bih volio svoga sina. E pa onda,
zar ti to, Morrele, ne govori da je bol poput života i da iza toga postoji
uvijek nešto nepoznato? Dakle, ako te molim, ako ti nalažem da živiš,
Morrele, činim to u uvjerenju da ćeš mi jednoga dana biti zahvalan
zato što sam ti spasio život.
— Bože moj! — poviče mladić. — Bože moj! Sto mi to govorite, gro-
fe? Pazite! Možda vi nikad niste voljeli?
Grof Monte Christo

— Dijete! — odvrati grof.

— Ja znam što je ljubav — nastavi Morrel. — Vidite, ja sam vojnik
otkako sam postao čovjek. Doživio sam dvadeset devet godina, a da
nisam bio zaljubljen jer se nijedan osjećaj što sam ga dotad osjetio
ne može nazvati ljubavlju. A onda, u dvadeset devetoj godini života,
susreo sam Valentinu. Dakle, volim je već dvije godine, gotovo dvije
godine čitam vrline te djevojke i žene, koje je sam Gospod svojom
rukom ispisao u tom srcu koje je za mene otvorena knjiga. Grofe,
Valentina je bila za mene neizmjerna, beskrajna i neusporediva sreća,
sreća odviše velika, odviše potpuna i odviše božanska za ovaj svijet;
kako mi je ovaj svijet nije dao, moram vam reći, grofe, da bez Valenti­
ne ne postoji za mene na ovom svijetu ništa osim jada i očaja.
— Rekao sam vam, Morrele, da se nadate — ponovi grof.
•— Pazite, i ja ću vama ponoviti — reče Morrel —jer se trudite da me
uvjerite, a ako me uvjerite, poludjet ću jer me budete uvjerili da bih
opet mogao vidjeti Valentinu.
Grof se nasmiješi.
— Prijatelju moj, oče moj! — poviče Morrel uzbuđeno. — Pazite,
kažem vam treći put, jer me zastrašuje ono čime sve više utječete na
mene. Pazite na smisao svojih riječi jer, eto, oči mi oživljuju, srce mi
se ponovno rađa i ispunja se toplinom. Pazite jer ćete učiniti to da
povjerujem u nadnaravne stvari. Poslušao bih vas kad biste mi naredili
da podignem nadgrobni kamen koji pokriva Gairovu kćerku, hodao
bih po valovima kao apostol kad biste mi rukom dali znak da hodam
po valovima. Pazite, poslušao bih vas.
— Ne gubi nadu, prijatelju — ponovi grof.
— Ah! — reče Morrel, ponovno upavši s vrhunca svog zanosa u ponor
svoje tuge — Ah! Vi se poigravate mnome. Vi ste kao one dobre maj­
ke, bolje reći one egoistične majke koje medenim riječima smiruju
bol djeteta jer su već umorne od djetetova plača.
— Ne, prijatelju, pogriješio sam kad sam vam rekao da pazite. Ne,
ne bojte se ništa, pokopat ću brižljivo svoju bol u dubinu svoga srca,
tako ću je skriti i zatomiti da nećete više imati ni prilike da s njom
suosjećate. Zbogom, prijatelju moj, zbogom!
— Ne — reče grof. — Naprotiv, odsad ćeš, Maksimilijane, živjeti po­
kraj mene i sa mnom, ti me više nećeš napuštati, a za osam dana otići
ćemo iz Francuske.
— I još mi govorite da se nadam?
-— Kažem ti da se nadaš jer znam jedno sredstvo kako ću te izliječiti.
— Grofe, još me više rastužujete, ako je to uopće moguće. Mislite da
 Treća Knjiga

mi je udarac, koji me je pogodio, nanio samo običnu bol i da ćete me

utješiti običnim sredstvom, putovanjem.
I Morrel zatrese glavom s nekom prezrivom nevjericom.
— A što bi htio da ti kažem? — upita Monte Christo. — Vjerujem u
svoja obećanja i pusti me da napravim pokus.
— Grofe, vi produžujete moju agoniju, i to je sve.
— Dakle — reče grof — tvoje je srce tako slabo da nemaš snage dati
svom prijatelju nekoliko dana za pokus koji hoće izvršiti? Znaš li ti
što sve može grof Monte Christo? Znaš li ti da on upravlja mnogim
zemaljskim silama? Znaš li ti da on toliko vjeruje u Boga da može
izmoliti čudo od onoga koji je rekao: vjera može premještati brda?
Dakle, u to čudo, u koje vjerujem, čekaj ili...
— Ili... — ponovi Morrel.
— Ili, Morrele, pazi, reći ću ti da si nezahvalan.
— Imajte milosti sa mnom, grofe.
— Slušaj me, Maksimilijane, ja imam toliko milosti prema tebi da
ću te, ako te ne izliječim za mjesec dana, točno na dan i sat, zapamti
dobro ove moje riječi, da ću te, Morrele, sam staviti pred ove nabi­
jene kubure i pred čašu najjačega talijanskog otrova, otrova koji je,
to mi možeš vjerovati, sigurniji i brži nego otrov kojim je otrovana
Valentina.
— Vi mi to obećavate?
— Da jer sam čovjek, jer sam i ja, kako ti rekoh, htio umrijeti i če­
sto sam, makar je nesreća daleko od mene, sanjao o slastima vječnog
sna.
— Oh! Obećavate li mi to sigurno, grofe? — usklikne Maksimilijan.
— Ja ti to ne obećavam, nego ti se kunem na to — reče Monte Chri­
sto i ispruži ruku.
— Dajte mi časnu riječ da ćete me za mjesec dana, ako se ne utješim,
pustiti da živim svojim životom i da me nećete, ma što učinio, nazvati
nezahvalnim.
— Za mjesec dana, točno na dan, Maksimilijane. Za mjesec dana,
točno na sat, i taj je datum, Maksimilijane, svetinja. Ne znam jesi li
pomislio na to, danas je peti rujna. Danas je deset godina kako sam
spasio tvog oca koji se htio ubiti.
Morrel uhvati grofove ruke i stane ih ljubiti. Grof ga je pustio da to
čini kao da je shvaćao da mu to poštovanje pripada.
— Za mjesec dana — nastavi Monte Christo — imat ćeš na stolu, za
kojim ćemo obojica sjediti, sigurno oružje i blagu smrt. A ti mi obećaj
da ćeš dotad čekati i živjeti.
Grof Monte Christo

— Oh, kunem vam se! — poviče Morrel.

Monte Christo pritisne mladića sebi na srce i dugo ga zadrži.
— A sada — reče mu Monte Christo — od danas ćeš stanovati kod
mene. Smjestit ćeš se u Hajdejinu stanu, pa će tako barem moju kćer­
ku zamijeniti moj sin.
— Hajdeja! — reče Morrel. — A što je s Hajdejom?
— Otputovala je noćas.
— Da vas napusti?
— Da me čeka... Budi, dakle, spreman da me dočekaš na Elizejskim
poljanama i isprati me odavde da me tko ne primijeti.
Maksimilijan pogne glavu i posluša kao dijete, odnosno kao apostol.
 Treća knjiga

29. Dioba
U kući u Ulici Saint-Germain-des-Pres što je Albert de Morcerf bi­
jaše izabrao za svoju majku i za sebe, prvi kat, koji se sastojao od je­
dnog malog potpunog stana, bio je iznajmljen jednoj vrlo tajanstvenoj
osobi.
Ta osoba bijaše muškarac kome ni sam pazikuća nikada nije mogao
vidjeti lica, bilo da je ulazio bilo da je izlazio, jer bi zimi uvlačio bra­
du u jednu od onih crvenih marama kakve imaju kočijaši boljih kuća
koji čekaju svoje gospodare na izlasku iz kazališta, a ljeti bi brisao nos
uvijek točno u trenutku kad bi mogao biti zapažen u prolazu ispred
vratarove lože.
Valja reći da, suprotno svim stečenim iskustvima, tog stanovnika pa­
lače nitko nije uhodio, i da su glasine što su kolale o tome kako njegov
inkognito sakriva osobu veoma visoka položaja i veoma moćnu urodile
uvažavanjem njegovih tajanstvenih dolazaka.
Njegovi posjeti bijahu obično ustaljeni, iako su ponekad padali pone­
što ranije ili kasnije, ali bi gotovo uvijek, zimi ili ljeti, oko četiri sata
zaposjedao svoj stan, u kojem nije nikada provodio noć.
U tri i po, zimi, diskretna dvorkinja koja je nadzirala mali stan upalila
bi vatru, a u tri i po, ljeti, ista bi dvorkinja donijela komad leda.
U četiri sata, kao što smo rekli, stigla bi tajanstvena osoba.
Dvadeset minuta poslije nje pred palačom bi se zaustavila kola, ijedna
žena, odjevena u crno ili tamnomodro prošla bi poput sjenke ispred
lože i uspela bi se stubištem, a da se ne bi začulo pucketanje ni jedne
jedine stepenice pod njezinom lakom nogom.
Nikad se nije dogodilo da bi je zapitali kamo ide.
Njezino je, dakle, lice, baš kao i neznančevo, bilo posve strano dvojici
čuvara ulaznih vrata, tim uzornim vratarima, možda jedinima u go­
lemoj bratovštini vratara prijestolnice koji bijahu sposobni za takvu
diskreciju.
Grof Monte Christo

Nije ni potrebno reći da se ona nije uspinjala dalje od prvog kata.

Zagrebla bi na jedna vrata na neki poseban način, vrata bi se otvorila,
potom bi se opet čvrsto zatvorila, i to je bilo sve.
Kad bi napuštali kuću, sve je bilo isto kao i pri dolasku.
Najprije bi izašla neznanka, uvijek pod koprenom, i ponovno bi se
popela u svoja kola koja bi nestala nekad za jednim uglom ulice nekad
za drugim, a potom, dvadeset minuta nakon toga, izašao bi i neznanac,
umotan u maramu ili sakriven za rupčićem, te bi također nestao.
Sutradan nakon onog dana kad je grof Monte Christo uzvratio posjet
Danglarsu, na dan Valentinina pogreba, tajanstveni stanar ušao je oko
deset sati ujutro umjesto da kao i obično uđe oko četiri sata poslije
podne.
Gotovo odmah nakon toga, ne pridržavajući se uobičajena vremen­
skog razmaka, stigoše jedna najmljena kola, i dama pod koprenom
brzo se uspne stubištem.
Vrata se otvoriše i opet zatvoriše.
Ali čak i prije nego što su se vrata opet zatvorila dama je viknula:
— Oh, Luciene! Oh, prijatelju moji
I tako je pazikuća, koji je i nehotice čuo taj uzvik, tada prvi put saznao
da se njegov stanar zove Lucien. Međutim, budući da je to bio uzoran
vratar, on sam sebi obeća da to neće reći čak ni svojoj ženi.
— Dakle, što je, draga prijateljice? — zapita onaj čije je ime otkrila
dama pod koprenom zbog svoje uzbuđenosti ili užurbanosti. — Go­
vorite! Recite!
— Prijatelju, mogu li računati na vas?
— Svakako! Vi to dobro znate... Pa o čemu se radi? Vaše jutrošnje
pisamce bacilo me je u strahovitu zabunu. Ta hitnja, ta nesređenost
vašeg rukopisa... Hajde, umirite se, ili me prepadnite do kraja!
— Luciene, velik događaj! — reče dama uperivši u Luciena ispitivački
pogled. — Gospodin Danglars je noćas otišao.
— Otišao! Gospodin Danglars je otišao... a kamo je otišao?
— Ne znam.
— Kako?! Vi to ne znate? Zar je, dakle, otišao a da se više ne vrati?
Zacijelo! U deset sati uvečer njegovi su ga konji odvezli do mitnice
Charenton. Tamo je našao spremnu i upregnutu poštansku kočiju.
Popeo se u nju zajedno sa svojim sobarom, a svom je kočijašu rekao
da odlazi u Fontainebleau.
— E pa vidite! A zašto ste onda rekli....
— Čekajte, prijatelju! On mi je ostavio jedno pismo.
— Pismo?
 Treća knjiga

— Jesti Čitajte!
Barunica izvadi iz džepa jedno raspečaćeno pismo i pruži ga Debra-
yju.
Prije nego što će ga pročitati, Debray je časkom oklijevao kao da na­
stoji pogoditi njegov sadržaj, ili bolje, kao da je, ma što ono sadržava­
lo, spreman stvoriti unaprijed neku odluku.
Nakon nekoliko trenutaka njegova je odluka zacijelo bila stvorena, jer
on stane čitati.
Evo što je sadržavalo to pisamce koje je prouzrokovalo toliko uzbuđe­
nja u srcu gospođe Danglars:
— »Gospođo i veoma vjerna supruga«...
I nehotice, Debray zastane i pogleda barunicu, koja se zacrvenje sve
do očiju.
— Čitajte! — reče ona.
Debray nastavi:
— »Kad budete primili ovo pismo, vi više nećete imati muža. Oh, ne­
mojte dići prežestoku uzbunu: vi više nećete imati muža kao što više
nećete imati kćeri, to jest ja ću se nalaziti na jednoj od tridesetak ili
četrdesetak cesta što vode izvan Francuske.
Dužan sam vam određena razjašnjenja, a budući da ste vi jedna od
onih žena koje su kadre takva razjašnjena savršeno shvatiti, ja ću vam
ih dati. Čujte dakle:
Jutros mi je dospjela jedna isplata od pet milijuna, i ja sam je isplatio.
Gotovo u istom trenutku trebalo je izvršiti još jednu isplatu u istom
iznosu, a ja sam je odgodio za sutra. Danas odlazim da bih izbjegao to
sutra, koje bi mi bilo odviše neugodno.
Vi to shvaćate, zar ne, gospođo i veoma dragocjena suprugo?
Kažem da to shvaćate, jer vi poznate moje poslove isto tako dobro kao
i ja. Vi ih poznajete čak i bolje od mene, s obzirom na to da ja, kad bi
trebalo da se objasni kamo je otišla dobra polovica mog imutka, ne­
koć još prilično lijepog, ne bih bio u stanju to učiniti, dok bi to vama,
naprotiv, u to sam siguran, savršeno uspjelo.
Jer žene imaju nepogrešivo siguran instinkt, one pomoću algebre što
su je izumile objašnjavaju i sama čuda. Ja, koji sam poznavao samo
svoje brojke, nisam znao više ništa od dana kad su me moje brojke
prevarile.
Jeste li se ponekad divili brzini mog pada, gospođo? Jeste li bili malko
zabliješteni usijanim taljenjem mojih šipki?
Ja, priznajem, ja sam vidio samo vatru. Nadajmo se da ste našli malko
zlata u pepelu.
Grof Monte Christo

Odlazim upravo s tom utješnom nadom, gospođo i veoma oprezna

suprugo, a da mi moja savjest ne spočitava ni najmanje na svijetu zbog
toga što vas napuštam. Ostaju vam prijatelji, spomenuti pepeo i, kao
vrhunac sreće, sloboda koju vam se žurim vratiti.
Međutim, gospođo, nastupio je trenutak da se u to poglavlje uvrsti
riječ-dvije intimnog razjašnjenja.
Sve dok sam se nadao da ćete raditi na dobrobiti naše kuće, na sre­
ći naše kćeri, ja sam stoički zatvarao oči. No budući da ste tu kuću
pretvarali u ogromnu ruševinu, ja neću poslužiti kao temelj bogatstvu
nekog drugog.
Ja sam vas uzeo bogatu, ali malo štovanu.
Oprostite mi što vam govorim s takvom iskrenošću, ali, kako govorim
vjerojatno samo za nas dvoje, ne vidim zašto bih kitio svoje riječi.
Ja sam uvećavao naš imutak, koji je tijekom više od petnaest godina
rastao, sve do trenutka kad su katastrofe, neznane i za mene još ne­
shvatljive, nastupile da bi se s njim uhvatile u koštac i da bi ga oborile,
a da u tome, to mogu reći, nije bilo ni malo moje krivnje.
Vi, gospođo, vi ste radili jedino na tome da uvećate svoj imutak, u
čemu ste i uspjeli, u to sam u duši uvjeren. Ostavljam vas, dakle, ona­
kvu kao što sam vas uzeo: bogatu ali slabo dostojnu štovanja.
Zbogom.
I ja ću također, počev od danas, raditi za svoj račun. Vjerujte u svu
moju zahvalnost za primjer što ste mi ga dali, za primjer u koji ću se
ugledati!
Vaš vrlo odani suprug
barun Danglars.«
Za tog dugog i mučnog čitanja barunica je pratila očima Debrayja, te
je vidjela kako je mladi čovjek, usprkos dobro poznatom samosvlada-
vanju, jednom ili dva puta promijenio boju.
Pošto je završio, on polako sklopi papir kako je prije bio sklopljen i
ponovno poprimi svoje zamišljeno držanje.
— Dakle? — upita gospođa Danglars s lako shvatljivom tjeskobom.
— Dakle, gospođo? — ponovi Debray mahinalno.
— Na kakve vas misli potiče ovo pismo?
— To je veoma jednostavno, gospođo. Ono me potiče na misao da je
gospodin Danglars otišao sa sumnjama.
— Svakako. Ali, zar je to sve što mi imate reći?
— Ne razumijem] — odvrati Debray s ledenom hladnoćom.
— On je otišao! Sasvim otišao! Otišao da se više ne vrati.
— Oh — dobaci Debray — nemojte to vjerovati, barunice.
 Treća Knjiga

— Ne, kažem vam, on se neće vratiti. Ja ga poznajem: to je čovjek

nepokolebljiv u svim odlukama koje proističu iz njegovih interesa. Da
me je smatrao korisnom za nešto, on bi me bio poveo sa sobom. On
me ostavlja u Parizu: znači da naše razdvajanje može poslužiti njego­
vim planovima. Ono je neopozivo, i ja sam zauvijek slobodna! — doda
gospođa Danglars s jednako molećivim izražajem.
Ali je Debray, umjesto da odgovori, ostavio tako tjeskobno pitati po­
gledom i mislima.
— Sto?! — klikne ona napokon. — Vi mi ne odgovarate, gospodine?
— Pa, ja vam imam postaviti samo jedno pitanje: što namjeravate
početi sa sobom?
— Upravo to sam naumila pitati vas! — odgovori barunica, sva dr­
šćući.
— Ah! — dobaci Debray — vi me dakle pitate za savjet?
— Da, ja vas pitam za savjet — reče barunica, kojoj se stezalo srce.
— Dakle, ako me pitate za savjet — odgovori mladi čovjek hladno
— savjetujem vam da otputujete.
— Da otputujem! - prošapta gospođa Danglars.
— Svakako! Kao što je to rekao gospodin Danglars, vi ste bogati i savr­
šeno slobodni. Izbivanje iz Pariza bit će apsolutno potrebno, bar kako
vjerujem, nakon dvostrukog skandala razvrgnute udaje gospođice Eu-
genije i nestanka gospodina Danglarsa... Važno je samo da svi saznaju
da ste napušteni i da vas smatraju siromašnom. Jer, nitko ne bi ženi
bankrotera oprostio da živi u izobilju i da vodi veliku kuću... Za ono
prvo dovoljno je da ostanete samo petnaestak dana u Parizu, pona­
vljajući svima i svakome da ste napušteni i pričajući svojim najboljim
prijateljicama, koje će poći to pričati dalje po društvu, kako je došlo
do toga da budete napušteni. Zatim ćete napustiti palaču i ostaviti u
njoj nakit. Napustit ćete svoju udovičku ostavštinu, i svatko će hvaliti
vašu nesebičnost i pjevati vam hvalospjeve... Tako će svi znati da ste
napušteni i vjerovat će da ste siromašni, jer jedino ja znam vaše novča­
no stanje i spreman sam vam položiti svoje račune kao lojalan ortak.
Blijeda i slomljena, barunica je saslušala ovaj govor s isto toliko užasa
i očajanja koliko je Debray uložio hladnokrvnosti i ravnodušnosti da
bi ga izgovorio.
— Napuštena! — ponovi ona. — Oh, i te kako napuštena... Da, vi ste
u pravu, gospodine, i nitko neće posumnjati u moju napuštenost!
To su bile jedine riječi što ih je ta žena, tako ponosna i tako žestoko
zaljubljena, mogla odgovoriti Debrayju.
— Ali bogata, čak vrlo bogata! — nastavi Debray izvadivši iz svoje
a rvo
Grof Monte Christo

lisnice i rasprostrijevši na stolu nekoliko papira što su se bili u njoj

nalazili.
Gospođa Danglars ga pusti da radi po svojoj volji, sva zaokupljena
time da zatomi lupanje svog srca i da zadrži suze koje je osjećala da joj
naviru na rubove vjeđa.
Naposljetku kod barunice pobijedi osjećaj dostojanstva, pa ako joj
već nije pošlo za rukom da svlada svoje srce, ona bar uspije ne proliti
ni suze.
—- Gospođo — reče Debray — ima tome otprilike šest mjeseci što
smo se udružili. Vi ste uložili svotu od stotinu tisuća franaka. Naše
ortaštvo započelo je mjeseca travnja ove godine. U svibnju su počele
naše operacije. U svibnju smo zaradili četiri stotine i pedeset tisuća
franaka. U lipnju zarada se popela na devet stotina tisuća. U srpnju
smo tome dodali sedamnaest stotina tisuća franaka; to je, kao što
znate, bio mjesec španjolskih obveznica. U kolovozu, izgubili smo u
početku mjeseca tri stotine tisuća franaka, ali smo se petnaestog opo­
ravili, a na kraju smo se dobro naknadili. Jer, naši nam računi, izvedeni
na čistac od dana našeg stupanja u ortaštvo pa sve do jučer, kad sam ih
prekinuo, pokazuju aktivu od dva milijuna i četiri stotine tisuća frana­
ka, što će reći dvanaest stotina tisuća franaka za svako od nas dvoje. A
sada — nastavi Debray pregledavajući svoj notes s postupnošću i spo­
kojem kakvog službenika mjenjačnice — imamo još osamdeset tisuća
franaka na ime kamata od te svote koja se nalazila u mojim rukama...
— Ali — prekine barunica — otkud te kamate, kad nikad niste ulagali
taj novac da bi nosio?
— Molim za ispriku, gospođo — reče Debray hladno. — Ja sam imao
vašu punomoć da ga uložim da bi nosio, i koristio sam se vašom puno­
moći... Tu je dakle četrdeset tisuća franaka kamata kao vaša polovica,
i k tome stotinu tisuća franaka prvotnog uloga, to jest trinaest stotina
četrdeset tisuća franaka kao vaš dio. Dakle, gospođo — nastavi De-
bray — bio sam tako obazriv te sam prekjučer oslobodio vaš novac.
Tome nema dugo, kao što vidite, i moglo bi se reći da sam neprestano
očekivao da ću biti pozvan položiti vam račune. Vaš novac je ovdje,
polovica u banknotama, a polovica u bonovima na donosioca. Kažem
da je ovdje, i to je istina, jer budući da sam smatrao da moja kuća nije
dovoljno sigurna, budući da sam nalazio da bilježnici nisu dovoljno
diskretni i da vlasništva govore još glasnije od bilježnika, i budući,
napokon, da vi nemate prava išta kupovati ni išta posjedovati izvan
bračne zajednice, spremio sam čitavu svotu, koja danas predstavlja
vaš jedini imutak, u jednom kovčegu uzidanom na dnu ovog ormara,

AQA
 Treća knjiga

a zbog veće sigurnosti sam sam odigrao ulogu zidara. A sada — na­
stavi Debray otvarajući najprije ormar a zatim i blagajnu — a sada,
gospođo, evo osam stotina novčanica od po tisuću franaka koji, kao
što vidite, nalikuju na kakav veliki u željezo uvezani album. K tome
dodajem jedan rentni kupon od dvadeset i pet tisuća franaka, a za­
tim, za ostatak koji iznosi nešto oko stotinu i deset tisuća franaka,
mislim, evo jednog čeka isplativog po predočenju, ispostavljenog na
mog bankara... a kako moj bankar nije gospodin Danglars, to će ček
biti isplaćen, možete biti bez brige.
Gospođa Danglars dohvati mahinalno ček na donosioca, rentni kupon
i svežanj banknota.
To golemo bogatstvo nije izgledalo bogzna što, ovako poredano na
jednom stolu.
Suhih očiju, ali grudi stegnutih od zatomljenih jecaja, gospođa Dan­
glars pokupi čeličnu kutiju i zatvori je u svoju torbicu, spremi rentni
kupon i ček u svoju lisnicu te stane, uspravna, blijeda i nijema, čekati
na kakvu blagu riječ koja bi je utješila što je tako bogata.
— Ali je čekala uzalud.
— Sada, gospođo, imat ćete sjajan život — primijeti Debray — nešto
oko šezdeset tisuća lira rente, što je golema svota za ženu koja neće
moći držati veliku kuću od danas pa najmanje još godinu dana. To će
vam omogućiti da udovoljavate svim hirovima koji vam padnu na um,
a da i ne računamo, koliko nalazite da je vaš dio nedostatan, da može­
te crpsti od mojega, uzevši u obzir prošlost koja vam izmiče, gospođo,
i da sam voljan ponuditi vam... oh, na ime pozajmice, razumije se...
sve što posjedujem, to jest jedan milijun i šezdeset tisuća franaka.
— Hvala, gospodine! — odgovori barunica. — Hvala! Shvatit ćete da
mi tu predajete mnogo više od onoga što je potrebno jednoj sirotoj
ženi koja ne namjerava, bar još zadugo, ponovno osvanuti u društvu.
Debray bude na trenutak iznenađen, ali se pribere i učini rukom kre­
tnju koja bi se mogla najbolje prevesti ovom rečenicom:
— Kako god vam bude po volji!
Gospođa Danglars se možda sve dotle još nečemu nadala, ali kad je
vidjela tu bezbrižnu kretnju koja se Debrayju omakla i neiskren po­
gled kojim je ta kretnja bila popraćena, kao i dubok poklon i značajnu
šutnju koja je zatim uslijedila, ona podigne glavu i otvori vrata te bez
ljutine, bez potresenosti, ali i bez oklijevanja pohita na stubište, ne
smatrajući potrebnim čak ni da upravi posljednji pozdrav onome koji
ju je pustio da ode na takav način.
— Pih! — reče Debray pošto je otišla. — Da lijepih li planova! Ona će
Grof Monte Christo

ostati u svojoj palači, čitati romane i igrati na karte, kad više ne može
igrati na burzi.
I on ponovno dohvati svoju bilježnicu te s najvećom brižljivošću pre­
crta svote koje je maločas isplatio.
— Ostaje mi milijun i šezdeset tisuća franaka — reče. — Kakva ne­
sreća da je gospođica de Villefort umrla! Ta mi je žena odgovarala u
svakom pogledu, i ja bih se oženio njome.
I on stane flegmatično, po svom običaju, čekati da prođe dvadeset
minuta nakon odlaska gospođe Danglars kako bi se odlučio da također
izađe.
Za vrijeme tih dvadeset minuta Debray je ispisivao brojke, postavivši
pred sebe svoj sat.
Asmodej, ta dijabolična ličnost koju bi svaka pustolovna uobrazilja
mogla stvoriti s manje ili više sreće da Lesage u tom pogledu nije
izvojevao prvenstvo u jednom remek-djelu, Asmodej, koji je skidao
krovove s kuća da bi im vidio unutrašnjost, bio bi uživao u jednom
čudnovatom prizoru da je, u trenutku dok je Debray ispisivao svoje
brojke, skinuo krov male kuće u ulici Saint-Germain-des-Pres.
Iznad sobe u kojoj je Debray maločas podijelio s gospođom Danglars
dva i po milijuna, nalazila se jedna druga soba, također zauzeta nama
poznatim stanarima koji su odigrali dovoljno važnu ulogu u događa­
jima što smo ih maločas ispripovjedili, da bismo ih sada potražili s
određenim zanimanjem.
U toj su se sobi nalazili Mercedes i Albert.
Mercedes se bila veoma izmijenila u posljednjih nekoliko dana, ne
možda stoga što bi čak i u danima svoje najveće sreće bila razvijala
oholu raskoš koja se vidljivo ističe sa svim okolnostima i koja uvjetuje
da se žena više ne prepoznaje čim se pojavi u jednostavnijoj odjeći, a
još manje stoga što je zapala u ono stanje u kome je čovjek prinuđen
odjenuti odjeću bijede. Ne, Mercedes se izmijenila zato što njezine
oči više nisu blistale, zato što se njezina usta više nisu smiješila i, na­
pokon, zato što je neka neprestana zbunjenost zaustavljala na njezi­
nim usnama doskočice što ih je nekoć izbacivao njezin uvijek spreman
duh.
Nije siromaštvo bilo ono što je oduzelo sjaj Mercedesinu duhu, nije
nedostatak hrabrosti bilo ono što joj je njezino siromaštvo činilo
teškim.
Ispala iz sredine u kojoj je živjela, izgubljena u novoj okolini koju je za
sebe odabrala, poput osoba koje izlaze iz kakva blještavo osvijetljena
salona da bi naglo prešle u mrak, Mercedes je nalikovala na kraljicu
 Treća knjiga

koja se spustila iz svoje palače u kakvu kolibu i koja se, skučena na

ono što je nužno potrebno, ne snalazi ni u glinenom posudu što ga
je primorana sama donositi na svoj stol, ni na bijednom ležaju što je
zamijenio njezinu postelju.
I doista, lijepa Katalonka ili otmjena grofica nije imala ponosni pogled
ni ljupki smiješak, jer je svraćajući oči na ono što ju je okruživalo
vidjela samo još neprijatne predmete: sobu oblijepljenu jednim od
onih papira, sivih sa sivim šarama, što ih štedljivi kućevlasnici najra­
dije izabiru stoga što se najmanje prljaju; popločeni pod bez sagova;
pokućstvo koje je svraćalo na sebe pozornost i prisiljavalo pogled da
se zadržava na siromaštvu lažne raskoši; ukratko, same stvari koje su
zbog svoje drečave vanjštine narušavale sklad što je toliko potreban
očima naviklim na s ukusom uređenu okolinu.
Gospođa de Morcerf je živjela ovdje otkako je napustila svoju palaču.
Mutilo joj se u glavi pred tom vječitom tišinom, kao što se smućuje
putniku koji je dospio na rub kakve provalije. Zapazivši da je Albert
neprestano kriomice promatra, kako bi ocijenio njezino duševno sta­
nje, ona se prisiljavala na jednakomjeran smiješak usana koji, ako je
odsutan onaj tako blagi žar smiješka očiju, daje dojam pukog odblje­
ska svjetlosti, to jest svjetla bez topline.
Albert pak, sa svoje strane, bijaše zabrinut, osjećao se nevoljko, sme­
tao ga je ostatak raskoši koji ga je sprječavao da se uživi u svoje sada­
šnje prilike. Htio je izlaziti bez rukavica, a nalazio je da su mu ruke
odviše bijele, htio je obilaziti gradom pješice, a nalazio je da su mu
cipele odviše dobro ulaštene.
Ipak, ta dva tako plemenita i inteligentna stvorenja, združena neraski-
divom vezom materinje i sinove ljubavi, uspjela su razumijevati se a
da ne govore ni o čemu, i uštedjeti sve one pripreme što ih prijatelji
sebi uzajamno duguju kako bi utvrdili materijalne uvjete od kojih ovi­
si život.
Albert je naposljetku mogao svojoj majci reći, a da ona zbog toga nije
probijedila:
— Majko, više nemamo novca!
Mercedes nikada nije istinski upoznala bijedu. U mladosti je često
sama govorila o siromaštvu. Međutim, to nipošto nije jedno te isto:
potreba i nužda su dva sinonima između kojih postoji bezbroj različi­
tih nijansa.
U Kataloniji Mercedes je trebala tisuću stvari, ali joj neke druge ni­
kada nisu nedostajale. Sve dok su mreže bile dobre, lovila se riba, sve
dok se prodavala riba, bilo je konopa za održavanje mreža.
Grof Monte Christo

A zatim, odvojena od prijateljstva, imajući samo jednu ljubav koja nije

igrala nikakvu ulogu u materijalnim pojedinostima položaja, ona je
mislila samo na sebe; svatko je mislio na sebe i samo na sebe.
Od ono malo što je imala, Mercedes je dijelila koliko je mogla veliko­
dušnije; danas je trebalo dijeliti na dvoje, i to ni od čega.
Približavala se zima. U toj već goloj i hladnoj sobi Mercedes nije imala
vatre, ona čiju je kuću nekoć peć sa stotinu cijevi zagrijavalo od pred­
soblja pa sve do budoara. Nije imala ni bijednog cvjetića, ona čije su
odaje bile topli staklenik ispunjen po cijenu zlata!
Ali, ona je imala svog sina.
Zanos jedne možda pretjerane dužnosti bio ih je sve dotle podržavao
u višim sferama.
Zanos je gotovo oduševljenje, a oduševljenje čini čovjeka neosjetljivim
za stvari ovoga svijeta. Međutim, oduševljenje se bilo sleglo, i valjalo
je malo-pomalo vratiti se iz snova dolje u svijet stvarnosti. Valjalo je
porazgovarati se o stvarnome, pošto se bilo iscrpio sve o idealnome.
— Majko — govorio je Albert u trenutku kad je gospođa Danglars
silazila niz stubište — dajte da prebrojimo sve što imamo, molim vas.
Potrebno mi je da znam ukupnu svotu, kako bih izradio svoj plan.
— Ukupna svota: ništa! — reče Mercedes s bolnim smiješkom.
— Zacijelo, majko! Ukupno tri tisuće franaka, kao prvo, i ja imam
namjeru s tih tri tisuće franaka provesti s vama divan život.
— Dijete! — uzdahnu Mercedes.
— Jao, dobra moja majko — reče mladić — ja sam vam nažalost potrošio
dovoljno novca da bih mu znao cijenu! Tri tisuće franaka, to je, vidite,
golema svota, i ja sam na toj svoti izgradio čudesnu budućnost vječne
sigurnosti.
— Vi to tako kažete, prijatelju — nastavi jadna majka — ali, ponaj­
prije, hoćemo li prihvatiti tih tri tisuće franaka? — upita Mercedes
pocrvenjevši.
— Pa tako je dogovoreno, čini mi se! — reče Albert čvrstim glasom.
— Mi ih prihvaćamo to više što ih nemamo, jer one su, kao što vam je
poznato, zakopane u vrtu one male kućice u aleji Meilhan u Marseilleu. S
dvije stotine franaka — doda Albert — poći ćemo oboje u Marseille.
— S dvije stotine franaka! — klikne Mercedes. — Jeste li promislili,
Alberte?!
— Oh, što se toga tiče, ja sam se obavijestio kod diližansa i parobroda
i sve sam proračunao. Vi ćete zadržati svoja mjesta u kolima za Cha-
lon. Kao što vidite, majko, postupam s vama kao s kraljicom: trideset
i pet franaka.
 Treća Knjiga

Albert dohvati pero i stane bilježiti:

Kola, trideset i pet franaka ........................................................ 35fr.

Od Chalona do Lyona, parobrodom ............................................ 6fr.
Od Lyona do Avignona, ponovno parobrodom,
šesnaest franaka...........................................................................16fr.
Od Avignona do Marseillea, sedam franaka................................. 7fr.
Putni troškovi, pedeset franaka................................................... 50fr.
Ukupno......................................................................................114fr.

— Stavimo stotinu i dvadeset! — doda Albert s osmijehom. — Vidite

da sam velikodušan, zar ne, majko?
— A ti, jadno moje dijete?
— Ja? Zar niste vidjeli da sebi zadržavam osamdeset franaka? Mlad
čovjek, majko, nema potrebe za svim tim udobnostima. Uostalom, ja
znam što znači putovati.
— U svojoj putnoj kočiji i sa svojim sobarom!
— Na bilo koji način, majko!
— Pa dobro, neka bude — reče Mercedes. — Ali tih dvije stotine
franaka?
— Evo tih dvije stotine franaka, a zatim još i drugih dvije stotine fra­
naka. Vidite, prodao sam svoj džepni sat za stotinu franaka, i privjeske
za tri stotine. Kolike li sreće! Privjesci koji su vrijedili tri puta koliko
sam sat. I opet stara priča o suvišnome!... Evo smo, dakle, bogati, jer
umjesto stotinu i četrdeset franaka, koliko vam je trebalo da podu-
zmete svoje putovanje, imate dvije stotine i pedeset.
— Ali, mi smo nešto dužni i u ovoj kući?
— Trideset franaka, ali to ću platiti ja od svojih stotinu i pedeset
franaka. To je, dakle, dogovoreno. A budući da mi za silu treba
samo osamdeset franaka da bih ostvario to putovanje, to vidite
da plivam u raskoši. Međutim, to nije sve! Sto kažete na ovo,
majko?
Iz jednom malog notesa sa zlatnim zatvaračem, koji je predstavljao
preostatak njegovih nekadašnjih mušica ili čak nježnu uspomenu na
koju od onih tajanstvenih u koprene zavijenih žena što su kucale na
mala ulazna vrata, Albert izvadi novčanicu od tisuću franaka.
— Što je to? - upita Mercedes.
— Tisuću franaka, majko.
— Oh, posve je jasno otisnuta. Ali, odakle ti tih tisuću franaka.
— Slušajte sad, majko, i nemojte se previše uzbuđivati.
^an
Grof Monte Christo

I Alebrt ustane i poljubi svoju majku u oba obraza, a zatim zastane da

bi je pogledao.
— Nemate pojma, majko, koliko vas smatram lijepoml — klikne mla­
dić s dubokim osjećajem sinove ljubavi. — Vi ste zaista najljepša, baš
kao što ste i najplemenitija žena koju sam ikad vidio!
— Drago dijete! — reče Mercedes uzalud pokušavajući zadržati suzu
koja joj je navirala u kutu vjeđa.
— Doista, trebalo vam je samo još da budete nesretni, pa da se moja
ljubav pretvori u obožavanje.
— Ja nisam nesretna sve dok imam svog sina! — reče Mercedes. — I
neću biti nesretna dok ga god budem imala.
— Oh, tako je! — primijeti Albert. — Međutim, tu već počinje ku­
šnja, majko! Vi znate što je utanačeno?
— Ta zar smo nešto utanačili? — upita Mercedes.
— Da, utanačeno je da ćete vi živjeti u Marseilleu, a da ću ja otići u
Afriku gdje ću, umjesto imena što sam ga napustio, zaslužiti ime koje
sam uzeo.
Mercedes uzdahne.
— E pa, majko, od jučer sam stupio u kolonijalne postrojbe — doda
mladić obarajući oči s nekim stidom, jer ni sam nije znao koliko je u
njegovu poniženju bilo uzvišenoga. — Bolje reći, ja sam vjerovao da je
moje tijelo zaista moje, i da ga mogu prodati: od jučer zamjenjujem
nekoga. Prodao sam se, kao što se kaže i to — pridometne pokuša­
vajući nasmiješiti se — skuplje nego što sam vjerovao da vrijedim, to
jest za dvije tisuće franaka.
— Znači da tih tisuću franaka... ? — upita Mercedes uzdrhtavši.
— To je polovica svote, majko. Drugu ću dobiti za godinu dana.
Mercedes podigne oči prema nebu s izražajem koji se ničim ne može
opisati, a one dvije suze što su se bile zadržale u kutovima njezinih
vjeđa izbiše zbog unutrašnjeg uzbuđenja i skruniše se tiho niz njezine
obraze.
— Cijena njegove krvi! — prošapta.
— Da, ako budem ubijen — dobaci Morcerf nasmijavši se. — Ali,
uvjeravam te, dobra moja majko, da, naprotiv, imam namjeru žestoko
braniti svoju kožu. Nikad nisam osjećao toliko veliku želju za životom
kao sada.
— Bože moj! Bože moj! — izusti Mercedes.
— Uostalom, a zašto biste htjeli da budem ubijen, majko? Zar je bio
ubijen Lamoriciere, taj drugi Ney Juga? Zar je bio ubijen Changarni-
er? Zar je bio ubijen Bedeau? Zar je ubijen Morrel, koga poznajemo?
 Treća knjiga

Ta pomišljajte na svoju radost, majko, kad me budete vidjeli kako se

vraćam u svojoj vezenoj uniformi! Izjavljujem vam da namjeravam u
njoj biti ohol i da sam odabrao tu regimentu zbog koketerije.
Mercedes uzdahne pokušavajući se nasmiješiti. Ona, ta sveta mati,
shvaćala je da je bijedno od nje što dopušta svom djetetu da ponese
sav teret žrtvovanja.
— Pa lijepo, dakle — nastavi Albert — vidite, majko; već vam je osi­
gurano više od četiri tisuće franaka. S tih četiri tisuće franaka vi ćete
živjeti dobre dvije godine.
— Misliš? — upita Mercedes.
Ta riječ se grofici omakla, i to s tako istinskom boli da Albertu ne
izbježe njezino pravo značenje. On osjeti kako mu se srce steže, pa
dohvati ruku svoje majke, nježno je stisne među svojima i reče:
— Da, vi ćete živjeti!
— Živjet ću — klikne Mercedes — ali ti nećeš otići, zar ne, sine moj?
— Majko, ja ću otići! — reče Albert mirnim i čvrstim glasom. — Vi
me odviše volite a da biste me ostavili pokraj sebe besposlena i besko­
risna. Uostalom, ja sam potpisao.
— Učinit ćeš po svojoj volji, sine, a ja ću učiniti po volji Božjoj.
— Ne po svojoj volji, majko, nego po razumu, po potrebi. Mi smo dva
očajna stvorenja, zar ne? Sto je život danas za vas? Ništa. Sto je život
za mene? Oh, vrlo malo bez vas, majko, vjerujte! Jer bez vas bi taj
život, zaklinjem vam se, bio prestao od onog dana kad sam posumnjao
u svog oca i odbacio njegovo ime! Napokon, ja živim ako mi dopuštate
da se još nadam. Ako mi prepustite brigu za vašu buduću sreću, vi
udvostručavate moju snagu. Onda ću tamo dolje potražiti guvernera
Alžira: to je čovjek čestita srca i prije svega u biti vojnik. Ispričat ću
mu svoju žalosnu povijest i zamolit ću ga da s vremena na vrijeme
svrne pogled onamo gdje ću se nalaziti, ako mi bude održao riječ, ako
bude pogledao što radim, ja ću prije nego što prođe šest mjeseci biti
oficir ili ću biti mrtav. Budem li oficir, vaša će sudbina biti osigurana,
majko, jer ću imati novca za vas i za sebe, a povrh toga i novo ime,
na koje ćemo oboje biti ponosni, budući da će to biti vaše pravo ime.
Budem li pak ubijen... pa eto, budem li ubijen, onda ćete umrijeti,
majko, ako budete htjeli, i onda će naše nevolje imati svoj svršetak u
samom svom krajnjem vrhuncu.
— Tako je! — odgovori Mercedes uz svoj plemeniti i rječiti pogled.
— U pravu si, sine! Dokažimo onim osobama koje nas promatraju i
koje očekuju naše postupke da bi nas osudili, dokažimo im da smo bar
dostojni da nas žale.
Grof Morite Christo

— Ali, nikakvih zloslutnih misli, draga majko! — vikne mladić. — Za-

klinjem vam se da smo, ili bar da možemo biti vrlo sretni! Vi ste žena
u isti mah i puna duha i puna strpljiva pokoravanja sudbini. A ja sam
postao jednostavna ukusa i bez strasti, nadam se. Kad jednom budem
u službi, bit ću bogat. Kad jednom budete u kući gospodina Dantesa,
bit ćete spokojni. Pokušajmo! Molim vas, majko, pokušajmo!
— Da, pokušajmo, sine, jer ti moraš živjeti, jer ti moraš biti sretan!
— odgovori Mercedes.
— I tako smo, majko, proveli našu diobu — pridometne mladić glu­
meći veliku neusiljenost. — Možemo otići već danas. Dakle, zadržat
ću, kao što smo rekli, vaše mjesto.
— A tvoje, sine?
— Ja moram ostati još dva-tri dana, majko To je početak rastanka, i
mi se trebamo priviknuti na to. Potrebne su mi neke preporuke, neka
obavještenja o Africi. Stići ću vas u Marseilleu.
— Pa dobro, neka bude! Pođimo! — reče Mercedes zagrćući se u
jedini šal što ga je bila ponijela sa sobom, a koji je slučajno bio od vrlo
skupog crnog kašmira. — Pođimo.
Albert pokupi na brzinu svoje papire, pozvoni da bi platio onih tride­
set franaka što ih je bio dužan upravitelju kuće, ponudi ruku svojoj
majci te siđe niz stubište.
Netko je silazio ispred njih. Začuvši šuštanje svilene haljine o ogradu,
taj netko se obazre.
— Debray! - promrmlja Albert.
— Vi, Morcerfe! — odgovori ministrov tajnik zaustavivši se na stepe­
nici na kojoj se nalazio.
Kod Debrayja radoznalost nadvlada želju za čuvanjem inkognita, a
osim toga, i onako je bio prepoznat.
Doista, činilo se pikantnim sresti u toj neznanoj kući toga mladića čija
je nesretna pustolovina nedavno pobudila tako veliku buku u Parizu.
— Morcerf! — ponovi Debray.
A potom, opazivši u polumraku još mladenačku pojavu i crnu kopre­
nu gospođe de Morcerf, pridometne sa smiješkom:
— Oh, oprostite! Ostavljam vas, Alberte!
Albert shvati Debrayjevu misao.
— Majko — reče okrenuvši se prema Mercedes — to je gospodin
Debray, tajnik ministra unutarnjih poslova, jedan moj nekadašnji
prijatelj.
— Kako, nekadašnji?! — promuca Debray. — Sto time mislite reći?
— Ja to kažem, gospodine Debray — odvrati Albert —jer danas više
 Treća knjiga

nemam prijatelja i jer ih više ne smijem imati. Mnogo vam hvala na

tome što ste me htjeli prepoznati, gospodine!
Debray se uspne dvije stepenice natrag i priđe svom sugovorniku da
bi mu snažno stego ruku.
— Vjerujte mi, dragi moj Alberte — reče s uzbuđenjem za koje mu
je bilo krivo što ga osjeća — vjerujte mi da sam duboko suosjećao s
vama u toj nesreći što vas je pogodila i da vam se u svakom pogledu
stavljam na raspolaganje.
— Hvala, gospodine — odgovori Albert sa smiješkom — ali, pored te
nesreće mi smo ostali dovoljno bogati da nemamo potrebe uteći bilo
kome. Mi napuštamo Pariz, pa budući da smo platili naše putovanje,
ostaje nam još pet tisuća franaka.
Rumenilo oblije čelo Debrayja koji je u svojoj lisnici imao jedan mi­
lijun. I, ma koliko je malo poetičan bio taj proračunani duh, ipak se
nije mogao oteti tome da pomisli na to kako su se u toj istoj kući još
nedavno nalazile dvije, od kojih je jedna, s pravom obeščašćena, otišla
siromašna s petnaest stotina tisuća franaka pod naborima svog ogrta­
ča, dok se druga, pogođena nepravedno, ali uzvišena u svojoj nesreći,
smatrala bogatom s nekoliko novčića.
Ta usporedba omete njegove fraze učtivosti, filozofija tog primjera
ga postidi, on promuca nekoliko riječi opće uglađenosti te brzo siđe.
Toga su dana činovnici ministarstva, njegovi podređeni, imali dobra­
no trpjeti od njegova zlovoljna raspoloženja. Međutim, uvečer posta
vlasnik jedne veoma lijepe kuće na bulevaru Madeleine koja je nosila
pedeset tisuća lira rente.
Sutradan, u vrijeme kad je Debray potpisivao ugovor o kupnji, to jest
oko pet sati uvečer, gospođa de Morcerf se, pošto je nježno poljubila
svog sina i pošto ju je njezin sin nježno poljubio, popela u poštansku
kočiju, koja se za njom zatvorila.
U dvorištu prijevoznog poduzeća Lafitte neki je čovjek bio sakriven za
jednim od lučnih prozora međukata što se dižu nad svakom kancelari­
jom. On vidje kako se Mercedes penje u kola, on vidje kako poštanska
kočija odlazi, on vidje kako se Albert udaljuje.
Tada prijeđe rukom preko svog sumnjama opterećenog čela mr­
mljajući:
— Avaj, na koji način da vratim tim dvoma nedužnima sreću koju sam
im oduzeo?... Bog će mi pomoći!
Grof Monte Christo

30. Lavlja jama

Jedan odjel kaznionice la Force, onaj u kojem bijahu zatvoreni najteži
i najopasniji kažnjenici, zove se Dvorište Saint-Bernard.
U svojem krepkom jeziku zatvorenici su mu dali nadimak Lavlja jama,
vjerojatno stoga što uznici imaju zube koji često grizu rešetke, a po­
nekad i čuvare.
To je zatvor u zatvoru. Zidovi su dvostruko deblji od ostalih. Svakoga
dana jedan uznički vratar brižljivo ispituje debele rešetke, a po divov­
skom stasu i po hladnim i oštrim pogledima tih čuvara vidi se da su
izabrani da vladaju svojim narodom ulijevajući mu strah i služeći se
razumom.
Uzničko dvorište toga odjeljenja uokvireno je golemim zidovima niz
koje ukoso klizi sunce kad se odluči prodrijeti u taj bezdan duhovnih
i tjelesnih rugoba. Ovdje, na kamenom podu, tumaraju sve od sata
jutarnjeg dizanja, zabrinuti, smućeni, blijedi, poput kakvih sjena, ljudi
što ih pravda drži povijene pod mesarskom sjekirom koju oštri.
Oni se mogu vidjeti kako se lijepe i čuče duž zida koji upija i zadržava
najviše topline. Zadržavaju se ovdje, razgovarajući dvojica po dvojica,
ponajčešće odvojeni, pogleda neprestano uprta prema vratima što se
otvaraju da bi pozvala ponekog od stanovnika tog žalosnog prebivališta
ili pak da bi izbljuvala u taj ponor neki novi otpadni talog iz talionice
ljudskog društva.
Dvorište Saint-Bernard ima svoju posebnu sobu za razgovore. To je
dugačka četvorina, razdijeljena na dva dijela dvjema rešetkastim pre­
gradama koje su postavljene usporedno na tri stope jedna do druge,
tako da posjetilac ne može stisnuti uznikovu ruku niti mu štogod do­
turiti. Ta soba za razgovore je inače, vlažna i u svakom pogledu stra­
šna, osobito ako se pomisli na strahovita povjeravanja što su prošla
kroz te rešetke i nagrizla željezo šipki.
Ipak, to mjesto, ma koliko da je užasno, predstavlja raj kamo ti ljudi,
 Treća knjiga

čiji su dani odbrojeni, dolaze da ponovno crpu jakost u društvu za

kojim žude i kojim se naslađuju: tolika je rijetkost da netko izađe iz
Lavlje jame da bi otišao negdje drugdje doli na mitnicu Saint-Jacques,
u robijašnicu ili u samicu za umobolne.
U tom dvorištu što smo ga netom opisali, i koje se znojilo stude­
nom vlagom, šetao se s rukama u džepovima svog odijela jedan mladi
čovjek koga su stanovnici kaznionice la Force promatrali s velikom
radoznalošću.
Bio bi mogao sloviti kao elegantan čovjek zahvaljujući kroju svoje
odjeće, da ta odjeća nije bila u krpama. A ipak, ona nije bila istrošena:
tkanina, fina i svilenkasta na mjestima koja su ostala čitava, lako je
ponovno poprimala svoj sjaj pod milovanjem ruke zatvorenika koji je
pokušavao od nje napraviti novo odijelo.
Istom tom brižljivošću zatvarao je košulju od baptista koja je znatno
promijenila boju od njegova ulaska u zatvor, a njegovim ulaštenim
cipelama prelazio je krajičak maramice koja je bila izvezena monogra-
mom više kojeg se nalazila plemićka kruna.
Nekolicina pitomaca Lavlje jame promatrala je s naglašenim zanima­
njem nastojanja oko toalete tog zatvorenika.
— Gle, evo princa, koji se uljepšava! — reče jedan od kradljivaca.
— On je veoma lijep od prirode — dobaci drugi — i kad bi samo
imao češalj i nešto pomade, zasjenio bi svu tu gospodu u bijelim ru­
kavicama.
— Njegovo odijelo mora da je bilo novo, a njegove cipele krasno sjaje.
Za nas je laskavo što ima kolega koji su kako valja! A ti lupeži stražari
veoma su pogani zavidljivci! Poderati takvu jednu toaletu!
— Čini se da je to neki velikan! — reče netko drugi. — Napravio je
svašta... i u velikom stilu! Dolazi odanle tako mlad! O, to je divno!
A predmet tog odvratnog divljenja kanda je uživao u tim pohvalama
ili u zvuku tih pohvala, jer on nije čuo riječi.
Završivši svoje dotjerivanje, on priđe prozorčetu kantine, na koji se
naslanjao jedan čuvar.
— Hajde, gospodine — reče mu — posudite mi dvadeset franaka!
Uskoro ćete ih dobiti natrag, sa mnom nema nikakva rizika. Ta po­
mislite da potječem od roditelja koji imaju više milijuna nego što vi
imate novčića... Hajde, dvadeset franaka, molim vas, kako bih uzeo
bolju sobu u zatvoru i kako bih kupio kućnu haljinu. Strahovito trpim
što sam stalno u odijelu i cipelama. Kakvog li odijela, gospodine, za
jednog kneza Cavalcantija!
Čuvar mu okrene leđa i slegne ramenima. Nije se čak ni nasmijao tim
Grof Monte Christo

riječima koje bi razvedrile svačije čelo, jer taj je čovjek čuo još mnogo
drukčijih, ili bolje, slušao je uvijek jedno te isto.
— No — reče Andrea — vi ste čovjek bez duše, i ja ću učiniti da
izgubite svoje mjesto!
Na ove riječi čuvar se opet okrene te ovaj put prasne u bučan
smijeh.
Tada se primaknuše zatvorenici i stadoše uokrug.
— Kažem vam — nastavi Andrea — s ovom bijednom svotom mogao
bih sebi pribaviti odijelo i sobu, kako bih na doličan način primio
ugledan posjet koju očekujem ovih dana.
-— On je u pravu! On je u pravu! — kliknuše zatvorenici. — Do vraga,
vidi se da je to čovjek na mjestu!
— Pa lijepo! Posudite mu dvadeset franaka! — dobaci čuvar nasla­
njajući se na svoje drugo golemo rame. — Zar to ne dugujete jednom
prijatelju?
— Ja nisam prijatelj te čeljadi! — reče ponosito mladić. — Ne vrije­
đajte me, nemate na to prava!
Lupeži se zagledaše uz muklo mrmljanje, a oluja, začeta još i više
zbog čuvareva izazova nego zbog Andreovih riječi, počne prijetiti nad
aristokratskim uznikom.
Siguran da će provesti quos ego kad se valovi budu odviše uskomešali,
čuvar ih pusti da malo-pomalo rastu, kako bi napravio psinu nepo­
ćudnom moliocu i priredio sebi zabavu za vrijeme dugotrajne službe
svog stražarenja.
Lupeži se već stadoše približavati Andreu. Jedni su vikali:
— Papuča! Papuča!
To je okrutan postupak koji se sastoji u tome da se obaspe, ne udar­
cima papuče nego udarcima okovane cipele neki sudrug koji je pao u
nemilost te gospode.
Drugi pak predložiše iglu, što je drugi način zabave, koji se sastoji u
tome da se napuni pijeskom, šljunkom i krupnim novčićima, ako ih
imaju, jedna zavijena marama koju krvnici obaraju poput mlatila na
ramena i glavu osuđenika.
— Bičujmo tog lijepog gospodina! — viknuše neki. — Tog gospodina
poštenjakovića!
Međutim, okrenuvši se k njima, Andrea namigne, napuči obraz svojim
jezikom i pucne usnama na način koji je ravan onim mnogim znakovi­
ma sporazumijevanja među zlikovcima koji su primorani šutjeti.
Bio je to znak što mu ga je pokazao Caderousse. Oni prepoznaše je­
dnog od svojih.
 Treća Knjiga

Maramice se smjesta opet spustiše. Okovana cokula se vrati na nogu

glavnog krvnika. Začu se nekoliko glasova koji izjaviše da je gospodin
u pravu, da gospodin može biti pošten do mile volje, i da zatvorenici
žele pružiti primjer slobode savjesti.
Pobuna se stiša. Čuvara to toliko zaprepasti da je smjesta zgrabio
Andrea za ruke te se dao na to da ga pretraži, pripisujući tu naglu
promjenu stanovnika Lavlje jame nečim značajnijem nego stoje opči­
njenost.
Andrea mu to dopusti, ali ne bez prosvjeda. Odjednom se oglasi jedan
glas na vratima.
— Benedetto — poviče jedan nadglednik.
Čuvar ispusti svoju žrtvu.
— Zovu me — klikne Andrea.
— U sobu za razgovore! — nastavi glas.
— Eto vidite, došao mi je posjet. Eh, dragi moj gospodine, vidjet ćete
može li se s jednim Cavalcantijem postupati kao s kakvim običnim
čovjekom.
— I, kliznuvši dvorištem poput kakve tamne sjenke, Andrea projuri
kroz odškrinuta vratašca ostavljajući začuđene svoje kolege, pa i sa­
mog čuvara.
Njega su doista pozvali u sobu za razgovore, a tome bi se svatko morao
začuditi jednako kao i sam Andrea, jer je prepredeni mladić, otkako je
doveden u zatvor la Force, umjesto da iskoristi, poput običnih ljudi,
dozvolu da nekome piše, ustrajao u najravnodušnijoj šutnji.
— Ja sam očigledno štićenik nekog moćnog čovjeka — govorio je.
— Sve mi to dokazuje: ta iznenadna sreća, ta lakoća kojom sam uklo­
nio sve prepreke, obitelj nađena naprečac, slavno ime koje sam dobio,
zlato koje je na mene padalo kao kiša, najsjajnije veze što mi ih je obe­
ćavalo moje častohleplje... Neki nesretan zaborav moje dobre kobi,
neka odsutnost mog zaštitnika me je upropastila, da, ali ne posvema,
ne zauvijek! Ruka se povukla na trenutak, ona se mora pružiti prema
meni i ponovno me uhvatiti u trenutku kad budem mislio da sam
pred provalijom... Zašto da riskiram neki neoprezan korak? Možda
bih sebi otuđio zaštitnika. Postoje dva sredstva da se izvučem iz ne­
prilike: potajni bijeg, kupljen po cijeni zlata, i prisiljavanje sudaca da
bi se postiglo odrješenje od kazne. Pričekajmo s riječima i djelima dok
mi se ne dokaže da su me posve napustili, a tada Andrea je bio skovao
jedan plan koji se može smatrati vještim: taj lupež je bio neustrašiv u
napadu i opasan u obrani.
Bijedu zajedničkog zatvora, lišavanja svake vrste, on je sve to podno-
cm
Grof Monte Christo

sio. Međutim, malo-pomalo je nadvladala narav, bolje, navika. Andrea

je patio zbog toga što je gol, što je prljav, što je gladan. Vrijeme mu
se oteglo.
Upravo u trenutku te čamotinje nadglednikov ga je glas pozvao u sobu
za razgovore.
Andrea osjeti kako mu srce poskakuje od radosti. Bilo je odviše rano
da bi to bio posjet istražnog suca, a odviše kasno da bi to bio poziv
upravitelja zatvora ili liječnika: bio je to dakle očekivani posjet.
Iza rešetaka sobe za razgovore, u koju bude uveden, Andrea ugleda svo­
jim očima, široko otvorenim od velike radoznalosti, tamno i inteligentno
lice gospodina Bertuccija koji je također s bolnim začuđenjem gledao
rešetke, zabravljena vrata i sjenku koja se micala iza ukrštenih šipki.
— Ah! — uzdahne dirnut u srce.
— Dobar dan, Benedetto! — reče Bertuccio svojim dubokim i zvu­
čnim glasom.
— Vi! Vi! — klikne mladić prestrašeno pogledavajući oko sebe.
— Ti me ne prepoznaješ, nesretno dijete! — reče Bertuccio.
— Tiho, ta tiho! — dobaci Andrea koji je znao kako su osjetljive uši
tih zidova. — Bože moj, Bože moj, ne govorite tako glasno!
— Ti bi htio razgovarati sa mnom u četiri oka, zar ne? — upita Ber­
tuccio.
— Oh, da! — odgovori Andrea.
— Dobro!
I Bertuccio, tražeći nešto po džepu, dade znak jednom čuvaru koji se
nazirao iza prozorčića na vratima.
— Čitajte! — reče.
— Sto je to? — upita Andrea.
— Nalog da te odvedu u jednu sobu, da te tamo smjeste i da me puste
da razgovaram s tobom.
— O! — klikne Andrea poskočivši od radosti.
A odmah zatim, povukavši se u se, reče sam u sebi:
— I opet neznani zaštitnik! Nisu me zaboravili. Traže potajnost, bu­
dući da žele razgovarati u odvojenoj sobi. Imam ih...!
Bertuccija je poslao zaštitnik!
Čuvar porazgovara na trenutak s jednim nadstojnikom, a potom ot­
ključa oboja rešetkasta vrata i odvede Andreu, koji je bio izvan sebe
od radosti, u jednu sobu na prvom katu s prozorom na dvorište.
Soba je bila bijelo oličena, kao što je to uobičajeno u zatvorima. Imala
je veseo izgled koji se zatvoreniku učini blistavim: peć, postelja, jedna
stolica i stol sačinjavali su njezin raskošan namještaj.
 Treća knjiga

Bertuccio sjedne na stolicu, Andrea se baci na krevet, a čuvar se po­

vuče.
— Hajde — reče upravitelj — što mi imaš kazati?
— A vi? — upita Andrea.
— Pa, govori najprije ti!
— O, ne! Vi ste onaj koji mi ima mnogo toga priopćiti, budući da ste
me došli posjetiti.
— Pa dobro, neka bude. Ti si nastavio ići putem svojih lupeštava: krao
si, ubio si.
— U redu! Ako ste me dali premjestiti u ovu posebnu sobu zbog toga
da biste mi govorili o tim stvarima, mogli ste isto tako i ne truditi se.
Ja sve te stvari znam. Međutim, ima i drugih, koje, naprotiv, ne znam.
Govorimo o ovima, ako vam je po volji. Tko vas je poslao?
— Eh, eh, vi se veoma žurite, gospodine Benedetto!
— Zar ne? I to ravno k cilju. A prije svega, štedimo nepotrebne riječi!
Tko vas šalje?
— Nitko.
— Otkud znate da sam u zatvoru?
— Odavna sam te prepoznao u onom pomodarskom drzniku koji je
tako ljupko tjerao konja po Elizejskim Poljanama!
— Elizejske Poljane!... Ha, ha, tu li smo, ptico!... Elizejske Poljane!...
Deder, razgovarajmo malko o mojem ocu, hoćete li?
— A tko sam ti onda ja?
— Vi, dobri moj gospodine, vi ste moj poočim. Ali ja pretpostavljam
da vi niste onaj koji je utrošio u moju korist stotinjak tisuća franaka,
koje sam progutao u četiri do pet mjeseci; niste vi onaj koji je izmislio
jednog oca Talijana i plemića; niste vi onaj koji je učinio da uđem u
društvo i koji me pozvao na onu večeru u Auteuilu koju u svojoj mašti
još i sada jedem, s najboljim društvom Pariza, s izvjesnim državnim
tužiocem, prema kome sam učinio tu pogrešku što nisam podržavao
poznanstvo s njim, jer bi mi ono sada bilo i te kako korisno; i napokon,
niste vi onaj koji je jamčio za mene s jednim ili dva milijuna kad mi se
dogodila ona kobna nezgoda, i kad se otkrila tajna... Hajde, govorite,
štovanja vrijedni Korzikanče, govorite!
— A što bi htio da ti kažem?
— Ja ću ti pomoći. Maločas si spomenuo Elizejske Poljane, časni moj
oče hranitelju.
— Pa?
— Pa, na Elizejskim Poljanama stanuje jedan veoma bogat, veoma
bogat gospodin.
Grof Monte Christo

— Koga si orobio i mučki napao, zar ne?

— Mislim da jesam.
— Gospodin grof Monte Christo?
— Vi ste onaj koji ga je imenovao, kao što kaže gospodin Račine... Pa
lijepo, treba li da mu se bacim u naručaj i da ga pritisnem o svoje grudi
vičući: »Oče moji Oče moji«, kao što kaže gospodin Pixerecourt?
— Nemojmo se šalitil — odgovori Bertuccio ozbiljno. — I neka se
takvo jedno ime ne izgovara ovdje ovako kao što se vi usuđujete izgo­
varati ga!
— Pih! — dobaci Andrea ponešto smeten Bertuccijevim svečanim
držanjem — a zašto ne?
— Zato što onaj koji nosi to ime uživa odviše veliku naklonost neba a
da bi bio otac jednog bijednika kao što ste vi.
— Oh, krupnih li riječi!
— I krupnih učinaka, ako se ne budete pričuvali!
— Prijetnje?!... Ja ih se ne plašim! Ja ću reći...
— Mislite li da imate posla s patuljcima kao što ste vi? — reče Bertuc­
cio tako mirnim glasom i s tako odlučnim pogledom da je to Andrea
potreslo do dna duše. — Mislite li da imate posla sa svojim okorjelim
zlikovcima iz robijašnice ili sa svojim bezazlenim i lakovjernim buda­
lama iz visokog društva?... Benedetto, vi ste u jednoj strašnoj ruci. Ta
se ruka hoće otvoriti za vas: iskoristite to! Ne poigravajte se s mu­
njom koju je načas odložila, no koju može opet dohvatiti ako pokušate
ometati je u onome što bude htjela učiniti.
— Moj otac... hoću saznati tko je moj otac! — reče tvrdoglavac. —
Ako treba, ja ću pritom i poginuti, ali ću to saznati! Sto mi može
nauditi skandal... meni? Može mi poslužiti samo na dobro... za repu­
taciju... za reklamu, kao što kaže novinar Beauchamp. Vi, međutim,
vi ljudi iz visokog društva, vi imate uvijek štogod izgubiti prilikom
skandala, usprkos vašim milijunima i vašim grbovima... Deder, tko je
moj otac?
— Došao sam to kazati...
— O! — usklikne Benedetto, a oči mu se zakrijesiše od radosti. U
tom trenutku otvoriše se vrata, i uznički vratar se obrati Bertucciju:
— Oprostite, gospodine — reče — ali istražni sudac čeka za­
tvorenika.
— To je završni dio mojeg preslušavanja — reče Andrea časnom upra­
vitelju. — Neka ide do vraga taj nametljivac!
— Doći ću opet sutra — reče Bertuccio.
— U redu! — dobaci Andrea. — Gospodo stražari, stojim vam na
 ireca Knjiga

raspolaganju... Ah, dragi gospodine, ostavite desetak škuda u kancela­

riji, kako bi mi ovdje dali sve što mi je potrebno!
— To će biti učinjeno — odgovori Bertuccio. Andrea mu pruži ruku,
no Bertuccio zadrža svoju u džepu te samo zazvecka u njemu s neko­
liko komada kovana novca.
— To sam upravo i mislio reći! — dobaci Andrea namještajući lice na
osmijeh, ali posve svladan čudnovatim Bertuccijevim mirom.
•— Da se nisam prevario? — promrmlja za sebe penjući se u duguljasta,
rešetkama proviđena kola što ih nazivaju košarom za salatu. — No,
vidjet ćemo! Dakle, do sutra! — doda okrenuvši se Bertucciju.
— Do sutra — odgovori upravitelj.

Cl 1
Grof Monte Christo

31.Sudac
Sjećamo se da je abbe Busoni ostao s Noirtierom u sobi u kojoj je
ležala pokojnica i da su starac i svećenik ostali čuvati tijelo mlade
djevojke. Možda su kršćanska zaklinjanja abbeova, ili njegovo blago
milosrđe, ili pak njegove uvjerljive riječi vratile starcu hrabrost. Jer,
od trenutka kad je mogao razgovarati sa svećenikom, umjesto očajanja
što ga je isprva bilo obvladalo, u Noirtieru je sve nagoviještalo veliku
predanost sudbini, i spokoj koji je bio začudan za sve one koji su se
sjećali duboke privrženosti što je bijaše gajio prema Valentini.
Gospodin de Villefort nije više vidio starca od jutra kad se dogodila
ta smrt. Čitava se kuća bila obnovila: za njega je uzet novi sobar, za
Noirtiera drugi sluga; dvije žene su ušle u službu kod gospođe Ville­
fort; svi, sve onamo do vratara i kočijaša, imali su nova lica koja su,
da tako kažemo, iskrsla između različitih gospodara te proklete kuće i
koja su zadržala već ionako prilično hladne odnose što su među njima
postojali.
Uostalom, zasjedanje suda je imalo početi za dva ili tri dana, a Vil­
lefort je, zaključan u svom kabinetu, pratio grozničavom djelatnošću
postupak koji se bio započeo protiv Caderoussova ubojice. Ova je
afera, kao i sve one u koje je bio umiješan Monte Christo, bila po­
digla veliku buku u pariškom društvu. Dokazi nisu bili uvjerljivi, jer
su počivali na nekoliko riječi što ih je napisao jedan umirući robijaš,
nekadašnji sudrug s robije onoga koga je optuživao, koji je mogao svog
druga optuživati iz mržnje ili osvete: jedino je Villefort stvorio svoje
mišljenje. Državni tužilac je na kraju došao do strašnog uvjerenja da
je Benedetto krivac te je iz te teške pobjede morao izvući jedan od
onih užitaka samoljublja, koji su još jedini ponešto oživljavali njegovo
sleđeno srce.
Istraga je, dakle, napredovala zahvaljujući neprestanom radu Viile-
forta, koji je tim procesom htio započeti iduće zasjedanje suda. Bio
 Treća knjiga

je prinuđen sakrivati se više nego ikad kako bi izbjegao sve one molbe
koje su mu ljudi upravljali da bi dobili dozvolu za ulazak u sudište.
A zatim, toliko malo vremena bilo je proteklo otkad su jadnu Valenti­
nu položili u grob, a žalost kuće je bila još tako svježa, da se nitko nije
čudio tome što je otac tako strogo zaokupljen svojom dužnošću, to
jest jedinom razonodom što ju je mogao naći u svojoj žalosti.
Samo jednom, i to sutradan nakon dana kad je Benedetto primio dru­
gi Bertuccijev posjet, prilikom kojeg je ovaj imenovao njegova oca,
samo sutradan nakon toga dana, koji je bio nedjelja, Villefort je vidio
svog oca: bilo je to u trenutku kad je državni tužilac, iznemogao od
umora, sišao u vrt svoje kuće i kad je, mračan i povijen pod jednom
nesmiljenom misli, poput Tarkvinija koji je svojim štapićem obarao
najviše glavice maka, obarao svojom batinom dugačke i umiruće sta­
bljike ruža što su stajale duž puteljaka kao blijede sjene cvjetova koji
su bili tako blistavi u godišnjem dobu što je netom prošlo.
Već je više nego jednom bio dospio sve do u dno vrta, to jest do
onih poznatih rešetkastih vrata što su vodila na napušteno zemljište,
i vraćao se uvijek jednom te istom stazom, ponavljajući svoju šetnju
jednim te istim korakom i jednim te istim kretnjama, kadli se njegove
oči mahinalno svrnuše prema kući, u kojoj je čuo kako se bučno igra
njegov sin koji je bio došao iz internata da bi nedjelju i ponedjeljak
proveo uz majku.
Prilikom te kretnje on ugleda na jednom od otvorenih prozora gospo­
dina Noirtiera koji se bio dao dogurati u svom pokretnom naslonjaču
do toga prozora kako bi se naužio posljednjih zraka još toplog sunca
koje je došlo pozdraviti umiruće cvjetove crvenog slaka i porumenjelo
lišće divlje loze što je prekrivala balkon. Starčev pogled bio je tako­
reći prikovan na neku točku koju je Villefort samo nejasno zapažao.
Taj Noirtierov pogled bijaše toliko ispunjen mržnjom, toliko divlji, i
tako je izgarao od nestrpljenja, da je državni tužilac, koji je znao za­
paziti svaki izražaj na tom licu koje je tako dobro poznavao, skrenuo
s puta kojim je išao kako bi vidio na koju je osobu upravljen taj teški
pogled.
Tada ugleda pod jednom grupom lipa, čije grane već bijahu ogoljele,
gospođu de Villefort, koja je sjedila držeći u ruci knjigu i prekidala s
vremena na vrijeme čitanje da bi se osmjehnula svom sinu ili da bi mu
dobacila loptu koju je tvrdoglavo bacao iz salona u vrt.
Villefort problijedi, jer je shvatio što starac hoće.
Noirtier je stalno gledao u istom smjeru. Međutim, iznenada se nje­
gov pogled prenese sa žene na muža, te je sada sam Villefort morao
Grof Monte Christo

podnijeti napad tih očiju koje kao da su ga mrvile i koje su, promije­
nivši predmet, promijenile i govor, ne gubeći ipak ništa od svog pri­
jetećeg izražaja.
Nemajući pojma o svim tim strastima kojih se vatra ukrštala nad nje­
zinom glavom, gospođa de Villefort zadržala je toga trenutka loptu
svog sina dajući mu znak da dođe po nju i da joj da jedan poljubac.
No Eduard se dao dugo nioliti: majčino mu se milovanje zacijelo nije
činilo dovoljnom naknadom za ometanje u igri. Naposljetku se odluči,
skoči kroz prozor u sredinu jedne grupe sunčanica i ivančica i pritrči
gospođi de Villefort, čela oblivena znojem. Gospođa de Villefort mu
obrisa čelo, dodirnu usnama tu vlažnu poput slonovače bijelu kosu te
otpravi dijete s loptom u jednoj i šakom bombona u drugoj ruci.
Villefort, koaa *e privlačila neka neodoljiva sila, kao što zmija privlači
pticu, priđe kući. Dok se približavao, Noirtier ga je pratio pogledom,
a plamen što je izbijao iz njegovih očiju žario je takvom snagom da je
Villefort osjećao kako ga proždire do dna srca. I doista, taj je pogled
izražavao u isti mah i strašno predbacivanje i užasnu prijetnju. Tada
se Noirtierove oči digoše prema nebu kao da podsjećaju svog sina na
zaboravljenu prisegu.
— U redu, gospodine! — odgovori Villefort odozdo iz dvorišta. — U
redu! Strpite se još jedan dan. Sto sam rekao, to ću održati.
Noirtiera kao da su umirile te riječi, i njegove se oči ravnodušno okre­
nuše na drugu stranu.
Villefort naglom kretnjom raskopča svoj redingot, koji ga je gušio,
prijeđe blijedom rukom preko čela i vrati se u svoju radnu sobu.
Noć je bila hladna i mirna.
Kao i obično, svi su već u kući legli i spavali. Jedino Villefort, također
kao i obično, nije legao u isto vrijeme kad i ostali, nego je radio do pet
sati ujutro i pregledavao posljednja saslušanja što su ih prošlog dana
izvršili istražni suci i iskaze svjedoka, i dotjerujući svoju optužnicu, je­
dnu od najenergičnijih i najvještije sastavljenih optužnica koje je ikada
podigao.
Sutradan, u ponedjeljak, imalo se održati prvo zasjedanje suda. Vil­
lefort je dočekao za stolom sivu i tmurnu zoru toga dana koja je svo­
jim plavičastim svjetlom obasjavala crvenom tintom ispisane retke na
papiru. Državni tužilac je načas zadrijemao kad je svjetlo svjetiljke
počelo umirati i probudio se od pucketanja posljednjih plamičaka,
prstiju vlažnih i zacrvenjenih kao da ih je umočio u krv.
On otvori prozor. Velika narančasta pruga prelazila je dubinom neba
i presijecala na dvoje vitke jablanove koji su se, crni, ocrtavali na ho­
 Treća-knjiga

rizontu. Iznad vrta s djetelinom, s onu stranu vrata ispod kestenova,

jedna se ševa penjala pod nebo ozivajući se svojom jasnom jutarnjom
pjesmom.
Vlažan zrak svitanja zapuhnuo mu je glavu i osvježio sjećanje.
— To će biti danas — reče on s naporom. Čovjek koji drži oštricu
pravde danas mora udariti po krivcima ma gdje bili.
Pogled mu tada i nehotice potraži Noirtierov prozor koji je bio sam u
uglu zgrade, prozor na kome je prošle večeri vidio starca.
Zavjesa je bila navučena.
Međutim, slika njegova oca bila mu je tako jasno pred očima da se
okrenuo tom zatvorenom prozoru kao da je otvoren i kao da u okviru
toga prozora vidi starca koji ga promatra prijetećim pogledom.
— Da — promrmlja on — da, budi bez brige!
Glava mu se spusti na grudi, i tako oborene glave on prođe nekoliko
puta kabinetom, da bi se konačno bacio obučen na jedan kanape, ne
toliko zbog toga da spava koliko zato da olabavi udove koji su mu se
ukočili od naporna rada i hladnoće koja mu je prodrla do u srž kostiju.
Malo-pomalo svi se ukućani probudiše. Villefort, u svom kabinetu,
začu buku koja je postupno rasla i od koje se, da tako kažemo, sastoji
život kuće, buku vrata koja su se otvarala, cilik zvona gospođe de
Villefort koja je dozivala svoju sobaricu, prve krikove djeteta koje se
probudilo radosno kao što se obično bude djeca.
Sada i Villefort pozvoni. Njegov novi sobar uđe i donese mu novine.
Zajedno s novinama donio mu je i šalicu čokolade.
— Sto ste mi to donijeli? — zapita ga Villefort.
— Šalicu čokolade.
— Pa ja nisam tražio. Tko se to tako brine za mene?
— Gospođa. Ona mi je rekla da će gospodin danas sigurno dugo go­
voriti na raspravi protiv onog ubojice i da mu je potrebno skupiti
snage.
I sobar odloži srebrnu žlicu na stol pored kanapea, stol koji je kao i svi
drugi u sobi bio krcat papirima.
Sobar izađe.
Villefort se načas zagleda u šalicu, natmurena lica, a onda je odje­
dnom dohvati nervoznom kretnjom i popije naiskap tekućinu koja je
u njoj bila. Činilo se kao da se nada da je to neki smrtonosni napitak i
kao da doziva smrt da ga oslobodi dužnosti koja je iziskivala od njega
nešto mnogo teže nego što je smrt. Zatim ustane i stane šetati po ka­
binetu s osmijehom na usnama, osmijehom koji bi sigurno prestrašio
onoga koji bi ga mogao vidjeti.
Grof Monte Christo

Čokolada je bila neškodljiva, i gospodin de Villefort nije osjetio

ništa.
Kad je došlo vrijeme ručku, gospodin de Villefort se nije pojavio za
stolom.
Sobar se pojavi u njegovu kabinetu.
-— Gospođa upozorava gospodina — reče on — da je upravo otkucalo
jedanaest sati i da je suđenje zakazano za podne.
— Pa što? — na to će Villefort.
— Gospođa se obukla, spremna je za izlazak i pita hoće li pratiti go­
spodina.
— Kamo?
— Na sud.
— A zbog čega?
— Gospođa kaže da veoma želi prisustvovati tom suđenju.
— Ah — promrsi Villefort gotovo strašnim glasom — ona to želi?
Sluga ustukne korak i nastavi:
— Ako gospodin želi izaći sam, ja ću to reći gospođi.
Villefort ostade nekoliko trenutaka nijem, i samo je zario nokte u
svoje blijedo lice na kome se isticala brada crna poput ebanovine.
— Kažite gospođi — odgovori on naposljetku — da bih želio razgova­
rati s njom, i da je molim da me čeka u svojoj sobi.
— Jest, gospodine.
Zatim se vratite da me obrijete i obučete.
— Odmah se vraćam.
Sobar izađe, i doista se začas vrati, obrije Villeforta i obuče ga u sve­
čano crno odijelo.
Pošto je s time bio gotov, reče:
— Gospođa je kazala da očekuje gospodina čim se gospodin obuče.
— Idem —- odgovori Villefort.
I on uzme spise, dohvati šešir i zaputi se prema odajama svoje žene.
Na vratima načas zastane i obriše maramicom znoj koji je tekao s
njegova blijeda čela.
Zatim otvori vrata.
Gospođa de Villefort je sjedila na otomanu i nestrpljivo čitala novine
i brošure koje je mali Eduard bio iskidao još prije nego što je njegova
majka stigla pročitati ih.
Bila je obučena za izlazak. Već je imala rukavice na rukama, a šešir ju
je čekao na jednom naslonjaču.
— Ah, došli ste, gospodine — reče ona prirodnim i mirnim glasom.
Bože moj, kako ste blijedi, gospodine! I opet ste radili čitavu noć?
 Treća knjiga

Zašto niste došli ručati s nama? E pa, hoćete li me povesti sa sobom,

ili da idem sama s Eduardom?
Gospođa de Villefort je, kao što vidimo, postavila nekoliko pitanja
da bi dobila jedan odgovor, ali je gospodin de Villefort na sva pitanja
ostao hladan i nijem kao kip.
— Eduarde — reče Villefort uprijevši u dijete zapovjednički pogled
— idite se igrati u salon, jer trebam razgovarati s vašom majkom.
Vidjevši to hladno držanje, taj odlučan ton i tu neobičnu pripremu,
gospođa de Villefort zadršće.
Eduard je podigao glavu i pogledao majku. Zatim, vidjevši da ona ne
potvrđuje naređenje gospodina de Villeforta, nastavi otkidati glave
svojim olovnim vojnicima.
— Eduarde! — uzvikne gospodin de Villefort tako grubo da je dijete
poskočilo na sagu. — Zar me ne čujete? Idite!
Dijete, koje nije bilo naviklo na takav postupak, ustane i problijedi.
Teško bi bilo reći je li to bilo od srdžbe ili od straha.
Njegov mu otac priđe, uzme ga za ruku i poljubi u čelo.
— Hajde — reče on. — Hajde, dijete moje!
Eduard izađe.
Gospodin de Villefort pođe vratima i zakračuna ih za djetetom.
— Oh, Bože moj! — progovori mlada žena gledajući svom mužu u
dno duše i pokuša se osmjehnuti, ali joj osmijeh zamre na usnama
zbog Villefortove neosjetljivosti. — Pa što se dogodilo?
— Gospođo, kamo stavljate otrov kojim se obično služite? — izgovori
jasno i glasno i bez ikakva uvoda državni tužilac, stojeći između svoje
žene i vrata.
Gospođa de Villefort je osjetila ono što sigurno osjeća žena kad vidi
jastreba koji, kružeći nad njezinom glavom, sve više smanjuje svoje
smrtonosne krugove.
Mukao i slomljen glas, koji nije bio ni krik ni uzdah, otme se iz grudi
gospođe de Villefort, koja postade blijeda kao zid.
— Gospodine — reče ona — ja... ja vas ne razumijem.
I kao što se maločas, sva izvan sebe od straha, bila podigla, tako se
sada, obuzeta sigurno još većim strahom nego, prije ponovno srušila
na jastuke.
— Pitam vas — nastavi Villefort savršeno mirnim glasom — na kojem
mjestu sakrivate otrov pomoću kojeg ste ubili mog tasta gospodina de
Saint Merana, moju punicu, Barroisa i moju kćer Valentinu?
— Ah, gospodine — uzvikne gospođa de Villefort sklopivši ruke —
što vi to govorite?
Grof Monte Christo

— Nije na vama da postavljate pitanja nego da odgovarate.

— Kao mužu ili kao sucu? — promuca gospoda de Villefort.
— Kao mužu, gospođo! Kap mužu!
Bio je to strašan prizor, vidjeti tu blijedu ženu sa strepnjom u pogledu,
koja je drhtala cijelim tijelom.
— Ah, gospodine! — propenta ona. Ah, gospodine... — i to je bilo sve.
— Vi ne odgovarate, gospođo! — uzvikne taj strašni istražitelj. Zatim
doda, s osmijehom koji je bio još strašniji od njegove srdžbe:
— Istina je da ne niječete.
Ona se trgne.
— A i ne biste mogli nijekati — nastavi Villefort ispruživši ruku pre­
ma njoj kao da je hoće zgrabiti u ime pravde. — Sve te zločine izvršili
ste s bezočnom spretnošću, koja je ipak mogla prevariti samo one koji
su bili zaslijepljeni svojom ljubavlju prema vama. Otkako je umrla
gospođa de Saint Meran ja sam znao da u mojoj kući postoji netko tko
truje, gospodin d’Avrigny me je upozorio na to. Pošto je umro Barrois,
Bog neka mi oprosti, moje sumnje pale su na nekog drugog, na jednog
anđela, moje sumnje koje čak i onda kad nema zločina uvijek ostaju
budne na dnu moga srca. Ali poslije Valentinine smrti ja više ne su­
mnjam, gospođo, i ne samo ja nego i drugi, i tako će vaš zločin, za koji
sada znaju dvije osobe, postati poznat svima. Zato vam ja, kao što sam
upravo rekao, sada ne govorim kao muž nego kao sudac!
Mlada žena sakrije lice rukama.
— O, gospodine — promuca ona — zaklinjem vas da ne vjerujete tim
neosnovanim sumnjama!
— Hoćete li biti kukavica? — uzvikne Villefort glasom koji je izraža­
vao prezir. — Doista, uvijek sam primjećivao da su trovači kukavice.
Hoćete li biti kukavica, vi koji ste bili tako strahovito habri da ste
mogli gledati kako izdišu pred vašim očima dva starca i jedna djevojka
koje ste sami ubili?
— Gospodine, gospodine!
— Hoćete li biti kukavica — nastavi Villefort kao u nekom zanosu
koji je sve više rastao — vi koji ste brojili minute u četiri agonije? Vi
koji ste smišljali svoje paklenske planove i pripremali vaše odvratne
napitke s takvom vještinom i tako čudesnom točnošću? Vi koji ste
tako dobro predvidjeli sve, jeste li zaboravili predvidjeti jednu stvar,
to jest što će se dogoditi ako se zločini otkriju? O, to nije moguće, i
vi ste sigurno sačuvali kakav blaži, ugodniji i smrtonosniji otrov nego
što su bili drugi, da biste izbjegli kazni koju ste zaslužili... Nadam se
bar da ste to učinili...
 Treća knjiga

Gospođa de Villefort zalomi rukama i pade na koljena.

— Znam... znam — nastavi on — priznajete. Ali priznanje učinjeno
pred sucima, priznanje učinjeno u posljednjem trenutku, priznanje
učinjeno kad se više ne može nijekati, to priznanje nimalo ne umanju­
je kaznu koju oni traže za krivca!
— Kaznu? —1 uzvikne gospođa de Villefort. — Kaznu? Već ste dva
puta izgovorili tu riječ.
— Dakako! Zar ste mislili da ćete joj izmaći zato što ste počinili če­
tverostruki zločin? Ili ste mislili da ćete biti pošteđeni od kazne zato
što ste žena onoga koji traži kaznu? Ne, gospođo, ne! Bila ona tko mu
drago, jednu trovačicu čeka stratište, ako se, kao što sam vam upravo
rekao, nije pobrinula da sačuva za sebe nekoliko kapi najsigurnijeg
otrova.
Gospođi de Villefort otme se divlji krik, a odvratan i nesavladiv strah
pojavi se na njezinom izobličenom licu.
— Oh, ne bojte se stratišta, gospođo — reče državni tužilac —ja vas
ne želim obeščastiti, jer bih time obeščastio i samoga sebe. Ne, na­
protiv, ako ste me dobro razumjeli, morali ste shvatiti da ja ne želim
da umrete na stratištu.
— Ne, nisam razumjela. Sto hoćete time reći?
— Hoću reći da žena najvišeg sudskog činovnika u prijestolnici neće
okaljati svojom bezočnošću ime koje je sve dosad ostalo bez ljage i
neće obeščastiti u isti mah i svog muža i svog sina.
— Ne, oh ne!
— E pa vidite, gospođo, time ćete učiniti dobro djelo, i ja vam se na
tom dobrom djelu zahvaljujem.
— Vi mi zahvaljujete? Na čemu?
— Na tome što ste upravo rekli.
— Sto sam rekla? Izgubila sam glavu, i ništa više ne razumijem; Bože
moj, Bože moj!
I ona ustane, raščupane kose i s pjenom na usnama.
— Vi niste odgovorili, gospođo, na ono pitanje, koje sam postavio kad
sam došao ovamo: Gdje je otrov kojim se obično služite, gospođo?
Gospođa de Villefort digne ruke prema nebu i stisne ih grčevito je­
dnu uz drugu.
— Ne, ne — zavapi ona — ne, vi to ne želite!
— Ja ne želim jedino to da umrete na stratištu, razumijete li? — odgo­
vori Villefort.
— Oh, gospodine, milost!
— Ja hoću jedino to da bude zadovoljena pravda. Ja sam na zemlji
Grof Morite Christo

zato da kažnjavam — nadoda on plamenim pogledom — i svaku bih

drugu ženu, pa bila to i kraljica, poslao krvniku. Ali prema vama bit
ću milosrdan. Vama ću reći: Zar ne, gospođo, da ste sačuvali nekoliko
kapi najugodnijeg, najbržeg i najsigurnijeg otrova?
— Oh, oprostite mi, gospodine. Pustite me da živim!
— I ona je kukavica! — reče Villefort.
— Sjetite se da sam vaša žena!
— Vi ste trovačica.
— Tako vam neba...
— Ne.
— Tako vam ljubavi koju osjećate prema meni!...
— Ne! Ne!
— Tako vam vašeg djeteta!
— Ne! Ne! Ne! Kad vam kažem! Jer ako vas pustim na životu, jednog
ćete dana možda ubiti i njega kao i druge.
— Ja da ubijem svog sina?! — uzvikne ta divlja mati poletjevši prema
Villefortu. — Ja da ubijem svog Eduarda!... Ah! Ah!
I jedan strašan krik, demonski krik, luđački krik dovrši ovu rečenicu i
izgubi se u krvavom hropcu.
Gospođa de Villefort se baci pred noge svog muža. Villefort joj
priđe.
— Imajte na umu, gospođo — reče on — da ću vas, ako do mog
povratka pravda ne bude zadovoljena, prijaviti vlastitim ustima i uha­
psiti vlastitim rukama.
Ona gaje slušala teško dišući, skršena, slomljena. Jedino su joj oči bile
žive i sipale strašan plamen.
— Jeste li me razumjeli? — reče Villefort. — Ja idem na sud tražiti
smrtnu kaznu za jednog ubojicu... Ako vas na povratku nađem živu,
noćas ćete spavati u tamnici.
Gospođa de Villefort uzdahne, živci joj popustiše i ona se sruši slo­
mljena na sag.
Državni tužilac kao da je načas osjetio samilost, on je pogleda manje
strogo i lagano se nakloni pred njom:
— Zbogom, gospođo — izgovori polako. — Zbogom! Taj zbogom po­
godi gospođu Villefort poput smrtonosnog udarca nožem.
Ona se onesvijesti.
Državni tužilac izađe i, pošto je izašao, okrene dva puta ključ u bravi.
 Treća knjiga

32. U sudnici
Afera Benedetto, kako se tada govorilo na sudu i u društvu, izazvala
je golemu senzaciju. Gost Pariške kavane, bulevara Gand i Bulonjske
šume, lažni Cavalcanti imao je za vrijeme svog boravka u Parizu i za
onih dva do tri mjeseca koliko je trajao njegov sjaj mnoštvo poznani­
ka. Novine su pisale o različitim etapama kroz koje je optuženi prošao
u svom otmjenom životu i u životu na robiji. To je pobudilo vrlo živu
radoznalost naročito kod onih koji su osobno poznavali princa Andrea
Cavalcantija i oni su odlučili riskirati sve samo da vide na optuženi­
čkoj klupi gospodina Benedetta, koji je ubio svog druga s kojim je na
robiji bio vezan na istom lancu.
Za mnoge je Benedetto bio, ako već ne žrtva a ono barem zabluda
pravde. Ljudi su vidjeli njegova oca, gospodina Cavalcantija, u Parizu,
i sada su očekivali da će se opet pojaviti da se zauzme za svog sla­
vnog potomka. Mnogi, koji nisu nikad čuli za slavnu surku u kojoj je
on posjetio grofa Monte Christa, bili su iznenađeni dostojanstvenim
izgledom, otmjenošću i okretnošću u društvu tog starog patricija koji
je, treba priznati, izgledao kao pravi gospodin uvijek kad nije ništa
govorio i kad se nije upuštao u aritmetiku.
Sto se tiče samog optuženika, mnogi se sjećaju kako je bio tako ljuba­
zan, tako lijep i tako darežljiv da bi radije povjerovali u kakvu spletku
od strane nekog neprijatelja, kakvih se uvijek nađe na tom svijetu u
kome veliko bogatstvo povećava do čudesnih mogućnosti da se učini
zlo ili dobro i daje gotovo nečuvenu moć.
Svi su, dakle, dojurili na raspravu, jedni da uživaju u tom prizoru, a
drugi da ga mogu komentirati. Od sedam sati ujutro stvorio se rep
pred ulaznim vratima, a jedan sat prije početka rasprave dvorana je
već bila puna onih privilegiranih.
U dane kakvog velikog procesa, prije dolaska sudaca a često čak i
nakon toga, sudnica izgleda kao kakav salon u kojem se mnogi ljudi
Grof Monte Christo

među sobom pozdravljaju, prilaze jedni drugima, ako su dosta blizu

da se ne moraju bojati da će izgubiti svoje mjesto, ili jedni drugima
domahuju, ako ih razdvaja odviše publike, odvjetnika ili žandara.
Bio je prekrasan dan, jedan od onih prekrasnih jesenskih dana koji
nam katkad nadoknađuju ružno ili kratko ljeto. Oblaci, koje je tog
jutra vidio gospodin de Villefort kako promiču ispred sunca na izlazu,
nestali su kao kakvom čarolijom puštajući da u svoj svojoj čistoći za­
blista jedan od posljednjih i najugodnijih rujanskih dana.
Beauchamp, koji je kao jedan od kraljeva tiska imao svuda svoje pri­
jestolje, gledao je s lornjonom i lijevo i desno. On opazi Chateau-Re-
nauda i Debrayja koji su upravo nagovorili stražara da stane iza njih
umjesto da stoji ispred njih, na što je imao pravo, zaklanjajući im vi­
dik. Uvaženi stražar nanjušio je ministrova tajnika i milijunaša. On se
pokazao vrlo susretljiv prema svojim otmjenim susjedima i čak im je
obećao da će im čuvati mjesta dok budu u posjetu kod Beauchampa.
— Što kažete — reče Beauchamp — vidjet ćemo, dakle, našeg prijatelja?
— Ah, Bože moj1. — odvrati Debray — vidjet ćemo, naravno, tog
uvaženog kneza. Neka idu do vraga ti talijanski kneževi1
— Čovjek čije je rodoslovlje pisao Dante i koji vuče lozu iz Božanske
komedije1.
— Plemstvo s konopca — reče hladnokrvno Chateau-Renaud.
— Bit će osuđen, zar ne? — upita Debray Beauchampa.
— Eh, dragi moj — odgovori novinar — to bi trebalo, čini se, vas
pitati. Vi znate bolje od nas što se događa na sudu. Jeste li vidjeli
predsjednika suda na posljednjem primanju kod vašeg ministra?
— Jesam.
—- Što vam je rekao?
— Nešto što će vas začuditi.
— Recite onda brzo, dragi prijatelju, već dugo nisam čuo nešto što bi
me začudilo.
— Čujte onda! Rekao mi je da je Benedetto, koga smatraju feniksom
suptilnosti i divom lukavstva, tek vrlo sitni i blesavi lupež, koji nije
vrijedan ni onih ispitivanja koja će nakon njegove smrti vršiti na nje­
govoj lubanji.
— Ta nemojte! — reče Beauchamp. — Ipak je on sasvim dobro izi­
gravao kneza.
— Za vas, Beauchampe, koji mrzite te jadne kneževe i koji ste sretni
kad im možete prigovoriti zbog lošeg vladanja. Ali ne za mene, koji in­
stinktivno njušim plemića, i otkrivam aristokratsku obitelj, ma kakva
ona bila, kao kakav lovački pas koji njuši grbove.
 Treća knjiga

— Dakle, vi niste nikada vjerovali u njegov kneževski naslov?

— U njegov kneževski naslov? To jesam... ali ne u njegovo kneževsko
dostojanstvo. bo
— Nije loše — reče Debray. — Međutim, uvjeravam vaš da bi kod
svakog, osim kod vas, mogao proći za kneza... Vidio sam ga i kod
ministra.
— Ah, da — reče Chateau-Renaud — samo se vaši ministri ne razu­
miju u kneževe.
— Ima istine u tome što ste rekli, Chateau-Renaude — odgovori Bea-
uchamp prasnuvši u smijeh. — Rečenica je kratka, ali zgodna. Molim
vas, dopustite mi da je upotrijebim u svom izvještaju.
— Uzmite je, dragi moj gospodine Beauchamp — reče Chateau-Re­
naud — uzmite je. Dajem vam je besplatno.
— Ali — reče Debray Beauchampu — ako sam ja razgovarao s pred­
sjednikom, trebalo je da vi razgovarate s državnim tužiocem?
— To je bilo nemoguće. Gospodin de Villefort već osam dana ne
prima nikoga, što je i sasvim razumljivo, kad se ima u vidu taj niz obi­
teljskih nesreća, od kojih je najveća čudnovata smrt njegove kćeri.
— Čudnovata smrt? Sto vi to govorite, Beauchamp?
— Oh, jest, vi se samo pretvarate da ništa o tome ne znate, jer se sve
to događa kod jednog visokog sudskog činovnika — reče Beauchamp
namještajući monokl da bi mu sam stajao.
— Dragi moj gospodine — reče Chateau-Renaud — dopustite mi da
vam kažem da što se tiče monokla niste dorasli gospodinu Debrayju.
Debray, dajte jednu lekciju gospodinu Beauchampu.
■— Eto — reče Beauchamp — ne varam se.
—A u čemu?
— To je ona.
— Tko: ona.
— Govorilo se da je otputovala.
— Gospođica Eugenija? — zapita Chateau-Renaud. — Pa zar se već
vratila?
— Ne, nego njezina majka.
— Gospođa Danglars.
— Ta idite — reče Chateau-Renaud — to je nemoguće. Deset dana
nakon bijega svoje kćeri, tri dana nakon bankrota svog muža.
Debray lagano pocrveni i baci pogled u pravcu kuda je gledao
Beauchamp.
— Ma nemojte! — reče on. — To je neka žena pokrivena koprenom,
neka neznanka, kakva inozemna kneginja, možda sama Cavalcantijeva
Grof Monte Christo

majka. Ali vi ste, Beauchamp; čini mi se, govorili ili ste bar htjeli reći
neke veoma zanimljive stvari.
— Ja? «
— Da. Govorili ste o čudnovatoj Valentininoj smrti.
— Ah, jest, istina je. Ali zašto gospođa de Villefort nije ovdje?
— Jadna draga žena! — reče Debray. — Ona u ovom trenutku sigurno
destilira sok od matičnjaka ili priprema pomade za sebe i svoje prija­
teljice. Vi znate da ona na to troši dvije do tri tisuće talira na godinu,
ako je istina ono što se priča. Doista, imate pravo, zašto gospođa dc
Villefort nije ovdje! Bilo bi mi veliko zadovoljstvo vidjeti je, jer veoma
volim tu ženu.
-— A ja — reče Chateau-Renaud — ja je mrzim.
— Zašto?
— Ne znam. A zašto se nekoga voli? Zašto se mrzi? Mrzim jer mi je
antipatična.
— Ili instinktivno.
— Možda... Ali vratimo se na ono što ste govorili, Beauchamp.
— E pa — prihvati Beauchamp — ne biste li vi željeli saznati zašto se
tako često umire u Villefortovoj kući?
— Cesto i lijepo — reče Chateau-Renaud.
— Dragi moj, tu ste frazu uzeli iz Saint-Simona.
— Ali se sama stvar zbiva kod gospodina de Villeforta. Vratimo se
onamo.
— Bogami — reče Debray — priznajem da već tri mjeseca ne puštam
iz vida tu kuću žalosti, i još prekjučer, u povodu Valentinine smrti,
razgovarao sam o njoj s Gospođom.
— Tko je to: Gospođa? — zapita Chateau-Renaud.
— Pa ministrova supruga, zaboga!
— Ah, oprostite — reče Chateau-Renaud — ja ne odlazim ministri­
ma, to prepuštam kneževima.
— Dosad ste bili samo lijepi, a sada postajete vatreni, barune.
Imajte samilosti prema nama, jer ćete nas inače spaliti kao neki
novi Jupiter.
— Neću više izgovoriti ni riječi — odvrati Chateau-Renaud. — Ali,
dovraga, imajte i vi samilosti prema meni, pa mi nemojte proturječiti.
— Hajde, nastojimo dokrajčiti taj razgovor, Beauchamp. Rekao sam
dakle da me Gospođa prekjučer zamolila da joj kažem nešto o tome.
Kažite mi što vam je poznato, pa ću je o tome obavijestiti.
— E pa, gospodo, ako se tako često umire u toj kući, ostajem kod te
riječi... to je zato što je u njoj neki ubojica.
 Treća knjiga

Dva mladića zadrhtaše, jer su već i sami, više nego jedanput došli na
istu pomisao. ,
A tko je taj ubojica? — zapitaju obojica u isti mah.
— Mali Eduard.
Svi prisutni prasnuše u smijeh, ali to govornika nije nimalo omelo, i
on nastavi: j
— Jest, gospodo, mali Eduard, to izvanredno nadareno dijete, koje
već sada ubija kao i njegov otac.
— Je li to neka šala?
— Nipošto. Jučer sam uzeo u službu jednog slugu koji je otišao iz
kuće de Villeforta, Slušajte što mi je rekao.
— Slušajmo.
— Sutra ću mu otkazati, jer previše jede, kako bi se oporavio od po­
sta koji je u strahu tamo sam sebi nametnuo. E pa, čini se da se to
drago dijete dokopalo jedne bočice s otrovom kojom se od vremena
do vremena služi protiv onih koji mu se ne sviđaju. Najprije mu se
nisu svidjeli dobri djed i baka Saint Meran, i on im je ulio tri kapi
svog eliksira. Tri kapi bile su dovoljne. Zatim je to bio dobri Barrois,
stari sluga djedice Noirtiera, koji se ponekad otresao na tog ljupkog
mangupa, pa mu je ljupki mangup ulio tri kapi svog eliksira. Isto je
tako postupio i s Valentinom, koja se doduše nije otresala na nj, ali je
on bio na nju ljubomoran. Ulio joj je tri kapi svog eliksira, i s njom je
kao i sa svima drugima bilo svršeno.
— Kakvu nam vi to đavolsku priču pričate? — reče Chateau-Rena-
ud.
— Jest — reče Beauchamp — bajku s drugoga svijeta, zar ne?
— Pa to je besmisleno — reče Debray.
— Ah — na to će Beauchamp — već ste počeli tražiti razloga za odgo­
du! Dovraga, pitajte mog slugu, ili bolje reći onoga koji sutra više neće
biti moj sluga. Tako se u kući govorilo.
— Ali gdje je taj eliksir? I što je to?
— Tko bi to znao! Dijete ga je sakrilo.
— A kako je došlo do njega?
— U laboratoriju svoje gospođe majke.
— Znači da njegova majka ima otrova u svom laboratoriju?
— A otkud da ja to znam! Vi mi tu postavljate pitanja kao da ste
državni tužilac. Ja samo ponavljam ono što sam čuo, to je sve. Naveo
sam vam svoj izvor informacija, više od toga ne mogu učiniti. Taj je
siromašak prestao jesti od straha.
— To je nevjerojatno!
Grof Monte Christo

— Ali ne, dragi moj, u tome nema ničeg nevjerojatnog. Vidjeli ste
prošle godine ono dijete iz ulice Richelieu koje se zabavljalo time da
je ubijalo svoju braću i sestre zabadajući im iglu u uho dok su spavali.
Ova generacija što dolazi iza nas veoma je rano dozrela, dragi moj.
— Dragi moj — reče Chateau-Renaud — kladim se da sami ne vje­
rujete ni jednu riječ od onoga što ste nam ovdje napripovijedali. Ali
nigdje ne vidim grofa Monte Christa. Kako to da on nije ovdje?
— Njemu je svega dosta — reče Debray. — A onda, neće da se poja­
vljuje pred društvom, jer je ispao budala obojice Cavalcantija, koji su,
kako se po svemu čini, došli k njemu s krivotvorenim kreditnim pi­
smima, tako da je ostao bez kojih stotinu tisuća franaka koje je uknji-
žio na njihovo kneževstvo.
— Kad već spomenuste Monte Christa, gospodine de Chateau-Rena­
ud — zapita Beauchamp — a kako je njegov prijatelj Morrel?
— Bogami — reče plemić — već sam ga tri puta tražio, ali mu nema
ni traga. A ipak njegova sestra ne izgleda nimalo zabrinuta, i rekla mi
je posve mirna lica da ga ni ona nije vidjela već dva-tri dana, ali da je
sigurna da mu je dobro.
-— Ah, sjetio sam se! Grof Monte Christo nije mogao ući u dvoranu!
— reče Beauchamp.
— A zašto?
— Zato što je sudionik u samom događaju.
— Pa je li i on ubio nekoga? — zapita Debray.
— Nije, nego su, naprotiv, njega htjeli ubiti. Pa znate da je onog do­
brog gospodina Caderoussea upravo kad je izlazio iz grofove kuće ubio
njegov mladi prijatelj Benedetto. Znate da se u njegovoj kući našao
onaj prsluk u kome je bilo pismo zbog kojeg nije došlo do potpisivanja
ženidbenog ugovora. Vidite li taj prsluk? Tamo je na stolu, sav krvav,
kao corpus delicti.
— Ah, imate pravo.
— Tako, gospodo. Suci dolaze. Hajdemo na svoja mjesta.
I doista, u predvorju nastade glasan žamor. Stražar pozva svoja dva
štićenika, a vratar, koji se pojavio na pragu sudnice, uzvikne onim kre-
štavim glasom koji su vratari imali već u vrijeme Beaumarchaisa:
— Sud dolazi, gospodo!
 Treća knjiga

;riU‘. ,K rn

lu x ■ ,o .i ; .'
■ ■ • >rj Jt..i«ii; -j j
f fi.\i ixr,lob oj A ajj jg'i'kiug u/O
sa^rl”) ) ' : ji - jo;i, ; , ii ■ --
bo v !f; b I O--

33. Optužba
Suci i porotnici zauzeše svoja mjesta u grobnoj tišini. Gospodin de
Villefort, na kojega je bila usmjerena pažnja svih prisutnih i kojem su
se, usudili bismo se čak reći, svi divili, sjeo je u svoj naslonjač obazi­
rući se polako oko sebe.
Svi su začuđeno promatrali to ozbiljno i strogo lice, na čiju neosjetlji­
vost kao da nije nimalo utjecao roditeljski bol, i gledali su s nekom
vrsti straha tog čovjeka kome su posve tuđi ljudski osjećaji.
— Stražari! — reče predsjednik. — Dovedite okrivljenoga. Na te ri­
ječi pažnja publike postade još življa, i sve se oči upraviše prema vra­
tima na koja je imao ući Benedetto.
Uskoro se ta vrata otvoriše i pojavi se optuženi.
Na sve prisutne učinio je jednak dojam, i nitko se nije varao u pogledu
izražaja njegova lica.
Na crtama njegova lica nije se moglo pročitati ono duboko uzbuđenje
koje tjera krv u srce i od koga se crvene čelo i obrazi. Njegove ruke,
od kojih je jednu graciozno položio na šešir a drugu stavio u otvor svog
prsluka od bijelog pikea, nisu nimalo podrhtavale. Oči su mu bile mirne
i sjajne. Čim je ušao u dvoranu, mladić zaokruži pogledom po stolovi­
ma za kojima su sjedili suci i porotnici. Nešto dulje nego na drugima
pogled mu se zadržao na predsjedniku, a naročito dugo na državnom
tužiocu.
Pored njega sjeo je njegov advokat, branitelj postavljen po službenoj
dužnosti (jer Andrea se nije htio baviti tim tričarijama, kojima kao
da nije pridavao nikakve važnosti), mlad čovjek svijetloplave kose i
lica crvenog od uzbuđenja koje je bilo sto puta veće nego uzbuđenje
njegova branjenika.
Predsjednik zatraži da se pročita optužnica, koju je, kao što znamo,
napisalo tako vješto i neumoljivo Villefortovo pero.
Dok se čitala optužnica, koja je bila dugačka i porazna, pažnja publike
Grof Monte Christo

neprestano je bila usmjerena na Andreu, koji je težinu te optužnice

podnosio s vedrinom kakva Spartanca.
Možda još nikada Villefort nije bio tako koncizan i tako rječit. Zločin
je bio prikazan najživljim bojama. Prijašnje vladanje optuženoga, nje­
gov preobražaj, njegova djela što ih je počinio još u gotovo dječačkim
godinama, sve je to bilo izloženo sa sposobnošću koju su životno isku­
stvo i poznavanje ljudskog srca mogli dati jednom tako obrazovanom
čovjeku kao što je bio državni tužilac.
Andrea nije obraćao nimalo pažnje na ono za što ga je optužnica tere­
tila. Gospodin de Villefort, koji ga je često pažljivo promatrao i koji je
bez sumnje nastavio na njemu ona proučavanja psihologije optuženika
za koja mu se tako često pružala prilika da ih vrši, gospodin de Ville­
fort nije ga mogao nijedanput prisiliti da ponikne očima, ma koliko ga
je uporno i pronicavo promatrao.
Konačno je optužnica pročitana.
— Optuženi — reče predsjednik — vaše ime i prezime? Andrea ustane.
— Oprostite mi, gospodine predsjedniče — reče mladić, čiji je zvuk
bio savršeno čist — ali vidim da će vaša pitanja ići onim redom koji ja
ne mogu slijediti. Ja mislim da imam pravo, što ću kasnije i dokazati,
tražiti da se sa mom postupa drukčije nego s drugima i da budem
jedan izuzetak. Zato vas molim da mi izvolite dopustiti da odgovaram
na pitanja redom koji nije uobičajen, što ipak ne znači da neću odgo­
voriti na sva vaša pitanja.
Predsjednik, iznenađeno, pogleda porotnike, a oni pogledaše drža­
vnog tužioca.
U dvorani nastade žamor i komešanje od iznenađenja. Ali Andrea nije
izgledao nimalo uzbuđen.
— Koliko vam je godina? — zapita ga predsjednik. — Hoćete li odgo­
voriti na to pitanje?
—■ Odgovorit ću na nj isto onako kao i na sva druga kada na njih dođe
red, gospodine predsjedniče.
— Koliko vam je godina? — ponovi sudac.
— Imam dvadeset i jednu godinu, bolje reći navršit ću ih za nekoliko
dana, jer sam rođen u noći od 27. na 28. rujna 1817.
Kad je mladić izgovorio taj datum, gospodin de Villefort, koji je upra­
vo nešto bilježio, podigne glavu.
— A gdje ste rođeni? — nastavi predsjednik.
— U Auteuilu, blizu Pariza — odgovori Benedetto.
Gospodin de Villefort ponovno podigne glavu, pogleda Benedetta kao
da je ugledao Meduzinu glavu, i problijedi.
 Treća knjiga

Benedetto gracioznom kretnjom obriše usne rubom izvezene marami­

ce od finog batista.
— Vaše zanimanje? — zapita predsjednik.
— Najprije sam bio krivotvoritelj — odgovori Andrea savršeno mirno
— zatim sam postao lopov, a nedavno sam postao i ubojica.
Čitavom dvoranom razlegne se žagor ili bolje reći bura negodovanja i
iznenađenja. Čak se i suci zaprepašteno zagledaše, a porotnici poka-
zaše najdublju odvratnost prema tom cinizmu koji od tog elegantnog
čovjeka nipošto nisu očekivali.
Gospodin de Villefort podupre rukom čelo, koje, u početku blijedo,
sada postade crveno i užareno. Odjednom, on ustane i pogleda oko
sebe kao čovjek koji se izgubio. Ponestalo mu je daha.
— Tražite li nešto, gospodine državni tužioče? — zapita ga Benedetto
s najljubaznijim smiješkom.
Gospodin de Villefort ne odgovori ništa, nego ponovno sjedne ili bo­
lje reći sruši se u svoj naslonjač.
— Optuženi, hoćete li nam sada reći svoje ime? — zapita predsje­
dnik. — Brutalno samoljublje kojim ste nabrojili vaše različite zločine,
koje vi smatrate svojim zanimanjem, i nalazite u njima nešto časno,
zbog čega vas sud, u ime morala i poštovanja prema čovječanstvu,
mora ozbiljno ukoriti, to je možda bio razlog zbog kojeg ste odgađali
kazati svoje ime: htjeli ste istaknuti to ime svima naslovima koji mu
pripadaju.
— Upravo je nevjerojatno, gospodine predsjedniče — reče Benedetto
najljubaznijim glasom i s najvećom uglađenošću — upravo je nevjero­
jatno kako ste točno pogodili moju misao. Doista sam vas upravo zato
zamolio da izmijenite red pitanja.
U sudnici nastade najveće zaprepaštenje. U riječima okrivljenoga nije
više bilo ni razmetanja ni cinizma: uzbuđeni su slušaoci predosjećali
da će iz tog mračnog oblaka udariti grom.
— Dakle — reče predsjednik — vaše ime?
— Ne mogu vam reći svoje ime, jer ga ne znam. Ali znam ime svog
oca, koje vam mogu reći.
Bolan bljesak zaslijepi Villeforta. Opore graške znoja stadoše padati s
njegova lica na papire koje je grčevito i smeteno prevrtao u rukama.
— Kažite onda ime svog oca •— odvrati predsjednik.
Ni dašak, ni najmanji dah nije narušavao tišinu u toj ogromnoj dvora­
ni. Svi su napeto iščekivali.
— Moj otac je državni tužilac — odgovori Andrea mirnim glasom.
— Državni tužilac? — izgovori zaprepašteno predsjednik, koji nije
c:?Q
Grof Monte Christo

primijetio kako se Villefortovo lice izobličilo. — Državni tužilac?

— Jest, i budući da hoćete da vam kažem njegovo ime, ja ću vam ga
reći: on se zove de Villefort!
Eksplozija, koju je tako đtigo suzdržavalo poštovanje što ga publika
na suđenjima osjeća prema sudu, sada izbi svom snagom, kao grmlja­
vina, s dna grudi svih prisutnih. Čak ni sam predsjednik suda nije
ni pomišljao da bi mogao utišati mnoštvo. Uzvici i psovke upućeni
Benedettu, koji je ostao posve miran, prijetnje da će ga napasti i ko-
mešanje žandara, podsmijesi onog društvenog taloga u publici koji na
svim suđenjima izbije na površinu kad dođe do zabune i skandala, sve
je to trajalo punih pet minuta prije nego što su suci i vratari uspjeli
ponovno uspostaviti mir,
Kroz svu tu buku čuo se glas predsjednika koji je vikao:
•— Zbijate li vi, optuženi, šalu sa sudom i hoćete li se usuditi svojim
sugrađanima pružiti prizor pokvarenosti kojoj još nije bilo ravne u
ovom našem vremenu koje se ne može potužiti da mu nedostaje
pokvarenosti?
Desetak ljudi natisnulo se do gospodina državnog tužioca, koji je, više
mrtav nego živ, sjedio u svom naslonjaču. Pokušavali su ga utješiti i
ohrabriti i izražavali mu svoju odanost i svoje simpatije.
Konačno bude u dvorani uspostavljen mir, osim na jednom kraju, gdje
se jedna prilično velika skupina ljudi komešala i šaputala.
Tu se, kako su govorili, onesvijestila jedna žena, pa su joj dali da udiše
soli dok se nije osvijestila.
Dok je trajao taj metež, Andrea je okrenuo publici svoje nasmijano
lice. Zatim se desnom rukom podboči na hrastovu dasku naslona svo­
je klupe, sačuvavši graciozno držanje, i reče:
— Gospodo! Ne dao Bog da bih htio uvrijediti sud i da bih htio pred
ovim časnim skupom izazvati nepotreban skandal. Pitali ste me koliko
mije, godina, i ja sam odgovorio. Pitali ste me gdje sam rođen, i ja sam
to rekao. Pitali ste me kako se zovem, na što vam ne mogu odgovoriti
jer su me moji roditelji ostavili. Ali iako ne mogu kazati svoje ime, jer
ga ne znam, mogu vam reći ime svoga oca. Dakle, ponavljam da se
moj otac zove gospodin de Villefort, i spreman sam to dokazati.
U mladićevu glasu bilo je neke sigurnosti, uvjerenja i odlučnosti koji
utišaše buku. Svi se pogledi načas upraviše u državnog tužioca, koji
je ostao u svom naslonjaču nepomičan kao čovjek kojega je munja
pretvorila u leš.
— Gospodo — nastavi Andrea učinivši pokret koji je zatražio tišinu
— ja vam dugujem dokaz i objašnjenje svojih riječi.
 Treća Knjiga

— Ali vi ste — uzvikne predsjednik ljutitp — u istražnom postupku

izjavili da se zovete Benedetto, rekli ste da ste siroče i naveli ste Kor­
ziku kao svoju domovinu.
— U istražnom postupku rekao sam ono što mi je odgovaralo da ka­
žem u istrazi, jer nisam htio da se oslabi ili čak izbriše, što bi se svaka­
ko dogodilo, dubok dojam koji sam htio da postignu moje riječi.
A sada vam ponavljam da sam rođen u Auteuilu u noći sa 27. na 28.
rujna 1817. i da sam sin gospodina državnog tužioca de Villeforta.
Hoćete li da vam iznesem pojedinosti? Ja ću vam ih iznijeti.
Rodio sam se na prvom katu kuće broj 28 u Ulici Fontaine, u jednoj
sobi presvučenoj crvenim damastom. Otac me je uzeo u ruke rekavši
mojoj majci da sam mrtav, umotao me u povoj obilježen jednim H i
jednim N i odnio me u vrt, gdje me je živa zakopao.
Sve prisutne prođe jeza kad su vidjeli da optuženi govori sve sigurnije,
dok gospodina de Villeforta obuzima sve veći užas.
— Ali odakle vi znate sve te pojedinosti? — zapita predsjednik.
— Reći ću vam, gospodine predsjedniče. U vrt u kome me je moj
otac zakopao uvukao se te noći jedan čovjek koji ga je smrtno mrzio
i koji je već dugo vrebao na njega da izvrši na njemu korzikansku
osvetu. Taj se čovjek bio sakrio u skupinu drveća i vidio kako moj otac
zakapa nešto u zemlju, pa ga je udario nožem još prije nego je završio
svoj posao. Zatim, uvjeren da je moj otac zakopao neko blago, on je
otkopao jamu i našao me još živa. Taj me je čovjek odnio u sirotište
za nahočad, gdje sam bio upisan pod brojem 57. Tri mjeseca kasnije
šurjakinja tog čovjeka doputovala je iz Rogliana u Pariz da me potraži.
Rekla je da sam njezin sin i povela me sa sobom. Evo zbog čega sam,
iako sam rođen u Auteuilu, odrastao na Korzici.
Načas zavlada tišina, i to tako duboka tišina da bi čovjek mogao po­
misliti da je dvorana prazna da nije bilo one zebnje koja kao da je
zaustavila dah svih prisutnih.
— Nastavite — reče predsjednik.
— Dakako — nastavi Benedetto — mogao sam biti sretan kod tih
dobrih ljudi koji su me obožavali, ali je moja zla narav bila jača od svih
vrlina koje mi je moja pomajka htjela usaditi u dušu. Rastao sam u zlu
i dorastao sam do zločina. Konačno, jednog dana kad sam proklinjao
Boga što me je stvorio tako zlim i što mi je odredio tako ogavnu sudbi­
nu, moj mi je poočim rekao: »Ne huli na Boga! Jer Bog ti je dao život
bez srdžbe! Sklonost zločinu potječe od tvog oca a ne od tebe, od tvog
oca koji te je namijenio paklu ako umreš a bijedi ako kojim čudom
ostaneš živ.« Otada sam prestao huliti na Boga, i stao sam proklinjati
R'Jl
Grof Monte Christo

svog oca. Evo, to je razlog zašto sam ovdje izgovorio riječi zbog kojih
ste me prekorili, gospodine predsjedniče. Evo zašto sam izazvao skan­
dal nad kojim se zgražaju ,syi prisutni. Ako sam time počinio još jedan
zločin, kaznite me, ali ako sam vas uspio uvjeriti da je moja sudbina od
dana kad sam se rodio bila zlokobna, bolna, gorka i dostojna žaljenja,
onda me žalite!
— Ali vaša majka? — zapita predsjednik.
— Moja je majka mislila da sam mrtav, ona nije nimalo kriva. Nikada
nisam nastojao saznati njezino ime, i ja je ne poznajem.
U tom trenutku oštar krik koji se završio jecajem odjeknu iz skupine
ljudi koja je, kao što smo rekli, okruživala jednu ženu.
Tu je ženu uhvatio žestok živčani napad te su je iznijeli iz sudnice.
Dok su je iznosili, spala je gusta koprena kojom je bilo pokriveno
njezino lice, i u njoj prepoznaše gospođu Danglars.
Iako se jedva služio svojim razdraženim osjetilima, iako mu je neko
zujanje zagušivalo uši, i iako je neko ludilo pomutilo njegov mozak,
Villefort je prepoznao tu ženu te je ustao.
— Dokazi? Dokazi? — zapita predsjednik. — Optuženi, imajte
na umu da sve ove strahote trebaju biti dokazane nepobitnim
dokazima.
— Dokazi? — reče Benedetto smijući se. — Vi hoćete dokaze?
— Jest.
— E pa, onda pogledajte gospodina de Villeforta i nećete više tražiti
drugih dokaza.
Svi se okrenuše prema državnom tužiocu, koji je, pod teretom tisuću
pogleda upravljenih na njega, pošao prema ogradi koja je dijelila sud­
sko vijeće od publike. Išao je posrćući, razbarušene kose i lica išarana
od tragova noktiju.
Sudnicom se razlegne žagor zaprepaštenja.
— Traže od mene dokaze, oče — reče Benedetto. — Hoćete li da ih
dam?
— Ne, ne — promuca gospodin de Villefort prigušenim glasom — to
nije potrebno.
— Kako? Nije potrebno? — uzvikne predsjednik. — Sto hoćete time
reći?
— Hoću reći — odgovori mu državni tužilac — da bih se uzalud bra­
nio od tog smrtonosnog stiska koji me steže, gospodo. Priznajem, ja
sam u ruci Boga osvetnika. Ne treba nikakvih dokaza, oni su nepotre­
bni! Sve što je rekao ovaj mladić potpuno je istinito.
Mračna i teška tišina, poput onih koje prethode velikim prirodnim
 Treća knjiga

katastrofama, spustila je svoj olovni ogrtač na sve prisutne, kojima se

kosa ježila na glavi.
— Sto, gospodine de Villefort? — uzvikne predsjednik. — Da vi
možda nemate halucinacije? Jeste li posve pri svijesti? Da vam nije
možda ova tako neobična, tako neočekivana i tako strašna optužba
smutila pamet. Hajde, saberite se.
Državni tužilac potrese glavom. Njegovi su zubi žestoko cvokotali,
kao zubi čovjeka koga razdire groznica, a ipak je bio blijed kao smrt.
— Ja sam potpuno priseban, gospodine — reče on. — Samo mi je
tijelo slomljeno, što ćete lako razumjeti. Priznajem da sam kriv za sve
ono što je ovaj mladi čovjek izgovorio protiv mene, i od ovog trenutka
stavljam se na raspolaganje gospodinu državnom tužiocu koji će me
naslijediti.
I gospodin de Villefort izgovori te riječi muklim i gotovo prigušenim
glasom, pođe posrćući prema vratima koja mu vratar što je tu bio u
službi otvori gotovo nesvjesnim pokretom.
Svi prisutni ostadoše nijemi i zaprepašteni tim otkrićem i tim pri­
znanjem koji su bili neka vrst raspleta različitih događaja koji su već
petnaest dana uzbuđivali pariško društvo.
— Eto — reče Beauchamp — i sada neka mi netko kaže da se drame
događaju samo u kazalištu.
— Bogami — reče Chateau-Renaud — meni bi bilo milije da svršim
kao gospodin de Morcerf: metak iz kubure nije ništa prema ovakvoj
katastrofi.
— O osim toga, on ubija — reče Beauchamp.
— A ja sam u jednom trenutku pomišljao da se oženim njegovom
kćeril — reče Debray. — Baš je dobro učinila što je umrla, to jadno
dijetel
— Rasprava se prekida, gospodo — reče predsjednik — i odgađa se za
iduće zasjedanje. Mora se provesti nova istraga, koju će voditi drugi
sudac.
Andrea, još uvijek jednako spokojan ali mnogo zanimljiviji, izađe iz
dvorane u pratnji žandara koji su mu i nehotice iskazivali štovanje.
— Onda, što mislite o svemu tome, dobri čovječe? — zapita Debray
stražara tutnuvši mu jedan lujdor u ruku.
— Tu će biti olakšavajućih okolnosti! — odgovori stražar.
Grof Monte Christo

34. Ispaštanje
Gospodin de Villefort je vidio kako se mnoštvo, ma koliko je bilo
zbijeno, razdvaja pred njim. Veliki bolovi ljudima su tako sveti da se
nikad nije dogodilo, čak i u najžalosnijim vremenima, da prvi osjećaj
sakupljenog mnoštva nije bio osjećaj simpatije za veliku katastrofu.
Mnogi su nevini ljudi izgubili život u kakvoj pobuni, ali rijetko su kada
kojeg nesretnika, pa bio to baš i zločinac, vrijeđali ljudi koji su prisu­
stvovali njegovu pogubljenju.
Villefort dakle prođe kroz špalir gledatelja, čuvara i sudskog osoblja, i
udalji se, kao krivac po vlastitom priznanju, ali zaštićen svojom boli.
Čovjek se u životu katkad nađe u položaju koji može instinktivno
shvatiti ali ga ne može razumom objasniti. U ovakvom slučaju najveći
je pjesnik onaj čiji je krik najjači i najprirodniji. A mnoštvo shvaća taj
krik kao čitavu jednu priču, i ima pravo što se zadovoljava njome, a
pogotovu ima pravo što ga smatra uzvišenim kada je istinit.
Bilo bi doista vrlo teško opisati ono stanje tuposti u kome se nalazio
Villefort kad je izašao iz zgrade suda, opisati tu groznicu od koje je krv
divlje udarala u svim njegovim žilama i od koje se kočio svaki mišić,
koja je preplavila krvlju njegove vene i rastavljala svaku stanicu njego­
va smrtnog tijela u milijune bolova.
Villefort se vukao hodnicima, prepustivši se jedino svojoj navici. Zba­
cio je s ramena svoj sudački talar, ne zato što bi mislio da će mu biti
ugodnije bez njega, nego zato što ga je osjećao na ramenima kao teret
koji ga pritište, kao Nesovu tuniku koja izaziva strašne boli.
Teturajući, stigao je do Ulice Dauphine, gdje ga je čekala kočija. On
probudi kočijaša i sam otvori kočiju te se sruši na jastuke pokazavši
kočijašu prstom prema predgrađu Saint-Honore.
Kočijaš potjera konje.
Sva težina njegove srušene sreće pala je na glavu državnog tužioca. Taj
ga je teret slomio, ali on nije bio kadar prosuditi koje će posljedice
 Treća knjiga

imati. On ih nije mjerio nego ih je osjećao i nije razmišljao o tome

kako će ga osuditi ljudski zakon, kao što bi kakav hladnokrvni ubojica
razmatrao neki poznati član zakona.
U dubini srca još se uvijek uzdao u Boga.
— Bože! — mrmljao je ne znajući ni sam što govori. — Bože, Bože!
Iza tog rušenja koje ga je snašlo vidio je jedino Boga. Kočija je jurila
cestom. Villefort, premještajući se na jastucima, osjeti da ga nešto
žulja.
On ispruži ruku prema tom predmetu: bila je to lepeza koju je gospo­
đa de Villefort zaboravila između sjedišta i naslona. Ta lepeza pobudi
u njemu sjećanje, a to sjećanje bilo je kao munja u crnoj noći.
Villefort se sjeti svoje žene .
— Oh! — uzvikne on, kao da mu je netko pritisnuo užareno željezo
na srce.
Doista, već čitav sat imao je pred očima samo jednu stranu bijede, a
sada se njegovu duhu odjednom ukazala i druga strana, ništa manje
strašna od prve.
Ta žena, koju je on upravo osudio kao neumoljivi sudac, koju je upravo
osudio na smrt, ta se žena, obuzeta strahom i slomljena grižnjom sa­
vjesti, utonula u sramotu kojom ju je obasuo rječitošću svoje neokalja­
ne vrline, ta se jadna slaba žena, bez obrane protiv apsolutne i najviše
vlasti, u ovom trenutku možda spremala u smrt!
Prošao je već jedan sat od trenutka kad ju je osudio. U ovom trenu­
tku ona je sigurno obnavljala u sjećanju svoje zločine, molila milost
od Boga i pisala pismo tražeći na koljenima oproštenje od svog muža,
tako punog vrline, oproštenje koje će otkupiti svojom smrću.
Villefort još jednom krikne, obuzet boli i srdžbom.
-— Ah! — uzvikne on valjajući se na satenu svoje kočije — ta je žena
postala zločinac jedino zato što je mene dotakla. Ja sam sam zločin,
i ona ga je dobila od mene kao što se dobiva tifus, kao što se dobiva
kolera, kao što se dobiva kuga, a ja je kažnjavam!... Usudio sam se
kazati joj: Pokajte se i umrite... Oh, ne, ne, ona će živjeti... poći će
sa mnom... Pobjeći ćemo, napustiti Francusku, ići ćemo tako daleko
dokle bude zemlja htjela nositi nas. Govorio sam joj o stratištu! Veliki
Bože, kako sam se samo usudio izgovoriti tu riječ! Ali i mene čeka
stratište! Pobjeći ćemo... Jest, ja ću joj se ispovjediti, da, svakog ću joj
dana govoriti da sam i ja počinio zločin... Oh, to je brak između tigra
i zmije! Oh, ta je žena dostojna muža kakav sam ja! Ona treba živjeti,
i moja sramota treba izbrisati njenu.
I Villefort gotovo razbi staklo spuštajući prozorčić iza kočijaša.
Grof Monte Christo

— Brže1. Brže1 — uzvikne glasom od kojeg je kočijaš poskočio na svom

sjedištu.
Konji, uplašeni, gotovo u letu prevališe put do kuće.
— Jest, jest — ponavljao je Villefort u sebi dok se približavao svojoj
kući —jest, ta žena treba živjeti, treba se pokajati i odgojiti mog sina,
moje jadno dijete je jedino, uz onog neuništivog starca, preživjelo pro­
past obitelji. Ona ga je ljubila, i zbog njega je sve to učinila. Nikada ne
treba gubiti nadu da će se popraviti srce majke koja ljubi svoje dijete.
Ona će se pokajati, nitko neće znati da je kriva, njeni zločini izvršeni
u mojoj kući, zbog kojih se ljudi već uznemiruju, vremenom će se za­
boraviti. A ako ih se i sjeti koji neprijatelj, e pa dobro, ja ću ih uzeti na
spisak svojih zločina. Jedan, dva, tri zločina više, pa što onda! Moja će
sc žena spasiti i ponijet ce sa sobom zlato, a u prvom redu odvest ce
sa sobom mog sina, daleko od ovog ponora u koji će, čini mi se, pasti
zajedno sa mnom čitav svijet. Ona će živjeti, ona će još biti sretna, jer
je sva njena ljubav u njenom sinu i jer je njen sin neće ostaviti. Tako
ću učiniti dobro djelo, a to će mi olakšati bol.
I državni tužilac, nakon dugo vremena, opet osjeti da slobodno diše.
Kočija se zaustavi u dvorištu njegove kuće.
Villefort skoči s papuče na stepenice trijema i vidje sluge koje je začu­
dio njegov tako brzi dolazak. To čuđenje bilo je jedino što je čitao na
njihovim licima. Nitko mu nije rekao ni riječi, samo su svi zastali pred
njim, kao i inače, da ga propuste. To je bilo sve.
On prođe pored Noirtierove sobe i kroz poluotvorena vrata opazi u
njoj dvije sjene, ali se nimalo ne uznemiri zbog osobe koja je bila kod
njegova oca, jer je bio obuzet drugim brigama.
— Hajde — reče on penjući se malim stepenicama koje su vodile na
odmorište s kojega se ulazilo u odaje njegove žene i pustu sobu Valen-
tininu. — Hajde, ovdje se nije ništa izmijenilo.
Pošto je ušao, on najprije zaključa vrata odmorišta.
— Nitko nas ne smije smetati — reče on. — Moram joj slobodno
govoriti, moram se optužiti pred njom, moram joj sve reći...
On se približi vratima, stavi ruku na staklenu kvaku, i vrata se otvoriše.
— Nisu zaključana! Oh, vrlo dobro! — promrmlja.
I on uđe u mali salon u kome su svake večeri namještali fotelju za
malog Eduarda. Iako je bio u internatu, Eduard se svake večeri vraćao
kući, jer se njegova majka nije mogla odijeliti od njega.
On jednim pogledom obuhvati čitav salon,
— Ovdje nema nikoga — reče. — Ona je sigurno u svojoj spavaćoj
sobi.
 Treća knjiga

On pojuri prema vratima spavaće sobe.

Vrata su bila zakračunana.
On zastane dršćući.
— Heloiso!—vikne. o:
Učini mu se da čuje kako se nešto miče u sobi.
— Heloiso! — vikne još jednom.
— Tko je? — zapita glas one koju je zvao.
Učini mu se da je taj glas slabiji nego inače.
— Otvorite, otvorite! — uzvikne Villefort. — Ja sam! Ali usprkos
tom naređenju, i usprkos strepnji s kojom je ono bilo izgovoreno, vra­
ta se nisu otvorila.
Villefort razvali vrata jednim udarcem noge.
Gospođa de Villefort stajala je na vratima koja su vodila u njen bu-
doar. Bila je blijeda, lice joj se grčilo, i gledala ga je očima koje su bile
strašne u svojoj ukočenosti.
— Heloiso! Heloiso! — reče on. — Sta vam je? Govorite!
Mlada žena ispruži prema njemu svoju ukočenu i blijedu ruku.
— Gotovo je, gospodine — reče ona s hropcem koji joj je razdirao
grlo. — Sto još hoćete?
I ona se sruši na sag.
Villefort joj priskoči, uhvati je za ruku. Ta je ruka grčevito stezala
jednu bočicu sa zlatnim poklopcem.
Gospođa de Villefort bila je mrtva.
Villefort, izbezumljen od užasa, ustukne na prag sobe i zagleda se u
leš.
— Moj sin! — uzvikne odjednom. — Gdje je moj sin? Eduarde!
Eduarde!
On izjuri iz sobe vičući:
Pritom mu je glas izražavao takav strah da su dotrčale sluge.
— Eduarde! Eduarde!
— Moj sin! Gdje je moj sin? — zapita Villefort. — Neka ga odvedu
iz kuće, da ne vidi...
— Gospodin Eduard nije dolje, gospodine — odgovori sobar.
— Sigurno se igra u vrtu. Pogledajte! Pogledajte!
— Ne, gospodine. Gospođa je pozvala svog sina k sebi prije otprilike
pola sata. Gospodin Eduard je ušao u gospođine odaje i otada više
nije sišao.
Ledeni znoj obli Villefortovo čelo, noge ga izdadoše, a misli stadoše
mahnito juriti po njegovoj glavi kao poremećeni kotači nekog slupa­
nog sata.
Grof Monte Christo

— Kod gospođe! — promrmlja on. Kod gospođe! I on se polako vratio

otkud je došao, brišući jednom rukom čelo, dok se drugom pridržavao
za zid.
Kad je ušao u sobu, morao je ponovno vidjeti mrtvo tijelo svoje ne­
sretne žene.
Da bi dozvao Eduarda, trebalo je da viče u toj odaji pretvorenoj u
lijes, a govoriti ovdje, značilo je narušiti tišinu groba.
Villefort osjeti kako mu se jezik ukočio u ustima.
— Eduarde! Eduarde! — promuca.
Dijete nije odgovaralo. Gdje je dakle moglo biti to dijete koje je, pre­
ma kazivanju slugu, ušlo k svojoj majci i nije izašlo od nje? Villefort
načini jedan korak.
Mrtvo tijelo gospođe de "Villefort ispriječilo se ns vrstima budosrs
u kome se svakako morao nalaziti Eduard. Taj leš kao da je bdio na
pragu, ukočenih i otvorenih očiju, s nekom užasnom i tajanstvenom
ironijom na usnama.
Iza leša, kroz vrata, odgurnuta zavjesa je omogućavala da vidi jedan
dio budoara, glasovir i donji kraj jednog otomana presvučenog plavim
satenom.
Villefort napravi tri ili četiri koraka, i opazi dijete ispruženo na kanapeu.
Dijete je sigurno spavalo.
Nesretnik osjeti neku neizrecivu radost, zraka jasnog svjetla spusti se
u taj pakao u kome se otimao.
Trebalo je dakle samo prekoračiti leš, ući u budoar, uzeti dijete u na­
ručje i pobjeći s njim, daleko...
Villefort više nije bio onaj čovjek kojega je njegova izvanredna ispra­
vnost učinila uzorkom civiliziranog čovjeka: sada je bio smrtno ranjeni
tigar koji ostavlja svoje polomljene zube u svojoj posljednjoj rani.
Više se nije bojao predrasuda, nego sablasti. On skupi svu snagu i
preskoči leš kao što bi preskočio živu žeravicu.
Tada uzme dijete na ruke i stane ga stezati, tresti, zazivati. Ali dije­
te nije odgovaralo. Pritisne usne na njegove obraze, ali obrazi bijahu
blijedi i hladni. Zatim opipa njegove ukočene udove i stavi ruku na
njegovo srce, ali srce nije više tuklo.
Dijete bijaše mrtvo.
Komad papira, privinut na četvero, pade s Eduardovih grudi.
Villefort, kao gromom ošinut, spusti se na koljena. Dijete se izmakne
iz njegovih ukočenih ruku i ispruži se do svoje majke.
Villefort pokupi papir, prepozna rukopis svoje žene i nestrpljivo ga
pročita.
 Treća knjiga

Evo što je pisalo na njemu:

»Vi znate jesam li bila dobra majka kad sam zbog svog sina postala
zločinkom! Jedna dobra majka ne odlazi bez svog sina!«
Villefort nije mogao vjerovati vlastitim očima. Nije mogao vjerovati
vlastitom razumu. On se dovuče do Eduardova tijela i pogleda ga, još
jednom, s onom pažnjom s kojom lavica gleda svoje mrtvo mladun­
če.
Zatim se iz njegovih grudi otkine strašan krik: — Bog! uzvikne on.
— I opet Bog!
Te su ga dvije žrtve ispunjale stravom, i osjećao je kako u njemu raste
strah od te samoće u kojoj su pored njega bila samo dva leša.
U jednom trenutku obuzeo ga je strašan bijes, ta ogromna sposobnost
jakih ljudi, i očajanje, ta najviša vrlina agonije, koje je natjeralo titane
da jurišaju na nebo, a Ajanta da zaprijeti i samim bogovima.
Villefort obori glavu pod teretom svoje boli, podiže se na koljena,
zatrese kosom vlažnom od znoja i nakostriješenom od užasa, i taj je
čovjek koji nikada nije imao smilovanja ni prema kome pošao potraži­
ti jednog starca, svog oca, da bi imao u svojoj slabosti nekoga kome će
ispričati svoju nesreću, nekoga pored koga će plakati.
On siđe stepenicama koje već poznajemo i uđe k Noirtieru.
Kad je Villefort ušao, Noirtier je, činilo se, pažljivo slušao abbea Bu-
sonija, koji je bio miran i hladan kao obično.
Primijetivši abbea, Villefort se uhvati rukom za čelo. Prošlost mu se
vrati u sjećanje poput jednog od onih valova koji svojim bijesom podi­
žu više pjene od drugih valova.
On se sjeti posjeta koji je učinio abbeu Busoniju dva dana nakon one
večeri u Auteuillu i posjeta koji je njemu učinio Busoni na dan Valen-
tinine smrti.
— Vi ovdje, gospodine? — začudi se on. — Vi se dakle uvijek poja­
vljujete samo kao pratilac smrti?
Busoni se uspravi. Vidjevši izmijenjeno lice državnog tužioca i divlji
bljesak u njegovim očima, on shvati ili je bar pomislio da shvaća da je
scena u sudnici dovršena. Ostalo mu nije bilo poznato.
— Onda sam došao moliti se Bogu nad mrtvim tijelom vaše kćeri.
— A danas, što danas radite ovdje?
— Došao sam vam reći da ste mi isplatili svoj dug, i da ću se od ovog
trenutka moliti Bogu da se zadovolji kao što sam se i ja zadovoljio.
— O Bože moj! — reče Villefort ustuknuvši, s izražajem užasa na licu.
— Taj glas, to nije glas abbea Busonija!
— Nije.
Grof Monte Christo

I abbe skine svoju lažnu tonzuru, potrese glavom, i njegova duga crna
kosa koju sad više nije ništa pokrivalo pade na njegova ramena uokvi­
rujući njegovo muško lice.
— To je lice gospodina Monte Christa — uzvikne Villefort gledajući
ga preplašeno.
— Nije ni to, gospodine državni tužioče. Sjetite se malo bolje i vratite
se dalje unatrag.
— Taj glasi Taj glas! Gdje li sam ga samo prvi put čuo?
— Prvi put ste ga čuli u Marseilleu prije dvadeset tri godine, na dan
svojih zaruka s gospođicom de Saint Meran. Pretražite po svojim do­
sjeima.
— Vi niste abbe Busoni? Vi niste Monte Christo? Bože moj, vi ste moj
potajni, neumoljivi i smrtni neprijatelj! Nešto sam vam učinio nažao u
Marseilleu? Oh, nesretna li mene!
— Jest, imaš pravo, upravo je tako — reče grof prekriživši ruke na
svojim širokim grudima. Sjeti se! Sjeti se!
— Pa što sam ti ja učinio? — uzvikne Villefort, čiji je duh već plovio u
onim predjelima gdje se miješaju razum i bezumlje, u onoj magli koja
više nije san ali još nije ni java. Sto sam ti ja učinio? Kaži! Govori!
— Vi ste me osudili na polaganu i strašnu smrt, vi ste ubili mog oca,
vi ste mi zajedno sa slobodom oduzeli ljubav, a s ljubavi i svu moju
sreću.
— Tko ste vi? Tko ste vi, Bože moj?
— Ja sam duh jednog nesretnika kojega ste vi pokopali u ćelije tvr­
đave If. Toj sablasti koja je naposljetku izašla iz svog groba Bog je dao
masku grofa Monte Christa, i prekrio je zlatom i dijamantima da je vi
ne biste prepoznali do danas.
— Ah, prepoznajem te, prepoznajem te! — reče državni tužilac. — Ti
si...
— Ja sam Edmond Dantes!
— Ti si Edmond Dantes! — uzvikne državni tužilac i zgrabi grofa za
ruku. — Onda dođi!
I on ga povede niz stepenice, a Monte Christo pođe za njim začuđen,
ne znajući kamo ga to državni tužilac vodi i predosjećajući neku novu
katastrofu.
— Evo, Edmonde Dantesu — reče državni tužilac pokazujući grofu
mrtva tijela svoje žene i sina. — Evo! Pogledaj, jesi li dovoljno osve-
ćen?...
Ugledavši taj strahovit prizor, Monte Christo problijedi i shvati da je
prešao sve granice prava da se sveti. Shvati da više ne može reći:
 Treća knjiga

— Bog je za mene, i sa mnom je. .

I on se baci s osjećajem neizrecive zebnje na mrtvo tijelo djeteta,
otvori mu oči, opipa bilo i pojuri s njim u Valentininu sobu, koju za­
ključa za sobom.
— Moje dijete! — uzvikne Villefort. — Odnio je leš moga djeteta!
Oh, proklet bio! Umro dabogda!
I on htjede pojuriti za Monte Christom, ali, kao u nekom snu, osjeti
da su mu noge pustile korijenje, oči mu se proširiše kao da će iskočiti
iz svojih šupljina, zgrčeni prsti sve su se jače zabijali u meso na grudi­
ma dok mu se konačno nokti ne zacrvenješe od krvi, žile na sljepoo-
čicama nabreknuše od kaotičnih misli od kojih samo što nije prsnuo
preuski svod njegove lubanje, dok mu je mozak utonuo u taj plameni
potop.
Ostao je tako ukočen nekoliko minuta, dok mu se konačno nije posve
smutila pamet.
Tada on strahovito krikne i odmah prasne u smijeh te sjuri niz
stepenice.
Četvrt sata kasnije otvoriše se vrata Valentinine sobe, i na njima se
pojavi Monte Christo.
Bio je blijed, teško je disao i gledao je mračnim pogledom, a sve crte
tog inače tako mirnog i plemenitog lica izobličila je bol.
Držao je na rukama dijete koje više nikakva pomoć nije mogla vratiti
u život.
On klekne na jedno koljeno i pobožno položi dijete do njegove majke,
stavivši mu glavu na njene grudi.
Zatim ustane i izađe, i susrevši jednog slugu na stepenicama, zapita ga:
— Gdje je gospodin de Villefort?
Sluga, umjesto da odgovori, ispruži ruku prema vrtu.
Monte Christo siđe niz stepenice trijema, zaputi se prema označe­
nom mjestu i ugleda Villeforta, okružena svojim slugama, s lopatom u
ruci, kako bjesomučno kopa zemlju.
— Nema ga ni ovdje —govorio je Villefort. — Nema ga ni ovdje.
I on stane kopati na drugom mjestu.
Monte Christo mu priđe i reče mu posve tiho, gotovo skrušenim
glasom:
— Gospodine, vi ste izgubili sina, ali...
Villefort ga prekine. On niti je slušao niti je što čuo.
— Oh, naći ću ga — reče. ■— Možete vi tvrditi koliko vas volja da ga
nema ovdje, ja ću ga naći, pa makar morao kopati do sudnjeg dana.
Monte Christo, užasnut, ustukne.
C
Grof Monte Christo

— Oh — reče — poludio je!

I, kao da se pobojao da se zidovi te proklete kuće ne sruše na njega,
on izleti na ulicu, prvi put izjedan sumnjom je li imao pravo učiniti to
što je učinio.
— Oh, dosta, dosta je toga — reče. — Spasimo posljednjeg.
Kad se vratio kući, Monte Christo naiđe na Morrela, koji je lunjao
po kući na Elizejskim Poljanama, nijem kao sjena mrtvaca koja čeka
trenutak kada se mora vratiti u svoj grob.
— Spremite se, Maksimilijane — reče mu Monte Christo osmjehnuv-
ši se — jer sutra napuštamo Pariz.
— Više nemate nikakva posla ovdje? — zapita ga Morrel.
— Nemam — odgovori Monte Christo. — I neka Bog da da nisam i
previše učinio.
 Treća knjiga

ji oiuu!

] iJiriiiiu o/<;iq'»-ii!! i!’jj r,iOj. . usbj :i Juq : ;

..r-tjni)oji•' ;q orr:iyq2 ago.

|:j ')! ili.-.; . i/ 1,1'J * j L>: OjiloM

35. Odlazak
O tim događajima koji su se upravo odigrali govorio je čitav Pariz.
Emanuel i njegova žena razgovarali su o njima, s potpuno razumljivim
čuđenjem, u svom malom salonu u ulici Meslay. Dovodili su u vezu
te tri iznenadne i neočekivane katastrofe, koje su zadesile Morcerfa,
Danglarsa i Villeforta.
Maksimilijan, koji im je došao u posjet, slušao je ili bolje prisustvovao
njihovu razgovoru, utonuo u svoju uobičajenu ravnodušnost prema
svemu oko sebe.
— Doista — govorila je Julija — ne čini li se i vama, Emanuele, kao da
su ljudi, još jučer tako bogati i tako sretni, u računu kojim su izgradili
svoje bogatstvo, zaboravili uzeti u obzir i postojanje zloduha, i da se
on, kao one zle vile iz Perraultovih priča koje su zaboravili pozvati na
neku svadbu ili neko krštenje, iznenada pojavio da se osveti zbog te
kobne zaboravnosti.
— Kakve nesreće! — govorio je Emanuel misleći na Morcerfa i
Danglarsa.
— I koliko boli! — govorila je Julija, misleći na Valentinu, čije ime nije
htjela izgovoriti pred bratom, jer joj je to branio njen ženski instinkt.
— Ako ih je to Bog udario — govorio je Emanuel — onda može da
Bog, koji je sama dobrota, u prošlosti tih ljudi nije našao nešto što
bi zasluživalo da im umanji kaznu, onda to znači da su ti ljudi bili
prokleti.
— Nije li taj tvoj sud nepromišljen, Emanuele? — reče Julija. — Kad
je moj otac, s kuburom u ruci, bio spreman sebi prostrijeliti glavu, da
je onda netko rekao kao što ti sada kažeš: »Taj je čovjek zaslužio kaznu,
ne bi li se bio prevario?
— Jest, ali Bog nije dopustio da naš otac umre, kao što ni Abrahamu
nije dopustio da žrtvuje svog sina. I patrijarhu je, kao i nama, poslao
jednog anđela koji je na pola puta podsjekao krila smrti.
Grof Monte Christo

Tek što je on izgovorio ove riječi, kadli odjeknu zvuk zvonca.

Bio je to znak kojim je vratar javljao da netko dolazi u posjet.
Gotovo u istom trenutku otvoriše se vrata salona i na pragu se pojavio
grof Monte Christo.
Oboje mladih ljudi usklikne od radosti.
Maksimilijan podigne glavu, ali mu ona odmah ponovno padne.
— Maksimilijane — reče grof, koji kao da nije primijetio različite
osjećaje što ih je njegov dolazak pobudio kod domaćina — dolazim
po vas.
— Po mene? — začudi se Morrel kao da se probudio iz nekog sna.'
— Jest — reče Monte Christo — nismo li se dogovorili da ću vas po­
vesti sa sobom, i nisam li vam jučer rekao da budete spremni?
— Evo me — reče Maksimilijan. — Došao sam ovamo da im kažem
zbogom.
— A kamo idete, gospodine grofe? — zapita Julija.
— Najprije u Marseille, gospođo.
— U Marseille! — ponoviše u jedan glas oboje mladih ljudi.
—• Jest, i vodim sa sobom vašeg brata.
— Ah, gospodine grofe — reče Julija — vratite nam ga izliječena.
Morrel se okrene da sakrije crvenilo koje mu je oblilo lice.
— Znači da ste i vi primijetili da on pati? — zapita grof.
— Jesam — odgovori mlada žena — i bojim se da se dosađuje s
nama.
— Ja ću ga pozabaviti — na to će grof.
— Ja sam spreman, gospodine — reče Maksimilijan. Zbogom, dobri
moji prijatelji, zbogom Emanuele, zbogom Julijo.
— Kako? Zbogom? — uzvikne Julija. — Vi putujete odmah, bez pri­
prema, bez putnica?
— Odgađanje samo povećava bol rastanka — reče Monte Christo.
— A Maksimilijan se, siguran sam, već pobrinuo za sve što mu je po­
trebno; preporučio sam mu da to učini.
—• Ja imam svoju putnicu, a moji su kovčezi spremni — reče Morrel
jednako tužnim glasom.
— Vrlo dobro — reče Monte Christo osmjehnuvši se. — Učinili ste
to s točnošću dobrog vojnika.
— I vi nas samo tako ostavljate? — zapita Julija. — Još ovog trenutka?
Ne ostavljate nam ni jedan dan, ni jedan sat?
— Moja su kola pred vratima, gospođo, za pet dana trebamo biti u
Rimu.
— Ali Maksimilijan ne ide u Rim! — reče Emanuel.
 Treća knjiga

— Ja idem onamo kamo se grofu svidi da nas povede — reče Morrel

sa žalosnim osmijehom. — Pripadam mu još mjesec dana.
— O, Bože moj, kako to on samo kaže, gospodine grofe.
— Maksimilijan ide sa mnom — reče grof s dobrohotnom prijaznošću
— i možete biti posve mirni što se tiče vašeg brata.
— Zbogom, sestro! — ponovi Morrel. — Zbogom, Emanuele!
— Srce mi puca zbog njegove ravnodušnosti — reče Julija. — Oh,
Maksimilijane, ti nešto kriješ od nas.
— Koješta! — reče Monte Christo. — Kad se vrati, vidjet ćete ga
vesela, nasmijana i radosna.
Maksimilijan osine ponovno Monte Christa prezrivim, razdraženim
pogledom.
— Pođimo — reče grof.
— Prije nego što odete, gospodine — reče Julija — dopustite mi da
vam kažem sve što sam onog dana...
— Gospođo — prekine je grof uzevši je za obje ruke — sve što biste
mi rekli nikada mi ne bi vrijedilo toliko koliko ono što čitam u vašim
očima, koliko ono što vaše srce osjeća i što je moje srce pročitalo u
njemu. Trebalo je da odem a da vas ne vidim, kao što odlaze dobro­
činitelji u romanima, ali ta vrlina prelazi moje snage, jer ja sam slab i
tašt čovjek, i jer mi godi vlažan, veseo i nježan pogled mojih bližnjih.
A sada odlazim, i bit ću toliko sebičan da vam kažem nemojte me
zaboraviti, prijatelji, jer me vjerojatno nikada više nećete vidjeti.
— Nikada vas više nećemo vidjeti? — uzvikne Emanuel, dok su se niz
Julijine obraze stale kotrljati krupne suze. Nikada vas više nećemo
vidjeti! Znači da nas ne ostavlja čovjek nego bog, bog koji će se uspeti
na nebo nakon što se pojavio na zemlji da na njoj počini dobra djela!
— Nemojte to govoriti — odvrati živo Monte Christo. — Nemojte to
nikada govoriti. Bogovi nikada ne čine zlo, oni se zaustavljaju kad hoće
da se zaustave, slučaj nikada nije jači od njih, nego oni, naprotiv, upra­
vljaju slučajem. Ne, ja sam samo čovjek, Emanuele, i vaše je divljenje
isto toliko nepravedno koliko su vaše riječi svetogrdne.
I on pritisne usne na ruku mlade žene koja mu se baci u zagrljaj, a
drugu ruku pruži Emanuelu. Zatim odlazeći iz te kuće, tog toplog
gnijezda u kome je sreća bila domaćin, on dade znak Maksimilijanu,
koji poslušno pođe za njim, ravnodušan prema svemu i utučen, kao
što je već bio od Valentinine smrti.
— Učinite da moj brat bude opet veseo kao nekada! — prišapne Julija
Monte Christu.
Monte Christo joj stisne ruku kao što joj je bio stisnuo jedanaest
Grof Monte Christo

godina prije na stepenicama koje su vodile u kabinet brodovlasnika

Morrela.
— Imate li još uvijek povjerenja u Sindbada Pomorca? — zapita je on
smijući se.
— Oh, da!
— E pa onda, spavajte mirno i uzdajte se u Boga.
Kao što smo već rekli, poštanska je kočija već čekala, i četiri su jaka
konja potresala svoje grive i nestrpljivo udarala nogom o zemlju.
Na dnu stepenica čekao je Alija, kome se lice kupalo u znoju. Činilo
se kao da se upravo vratio s neke dugačke trke.
— Onda? — zapita ga grof na arapskom. — Jesi li bio kod starca?
Alija dade znak da je bio.
— I pokazao si mu pismo, kao što sam ti bio naredio?
— Jest — kimnu rob ponovno, s dubokim poštovanjem.
— I što je on rekao, ili bolje što je učinio?
Alija stane pod svjetlo, da bi ga njegov gospodar mogao bolje vidjeti,
i oponašajući svojim inteligentnim licem starca, on zatvori oči kao što
je to činio Noirtier kad je htio kazati: da.
— Dobro, on prihvaća — reče Monte Christo. — Pođimo!
Tek što je on izgovorio ove riječi, kočija se već kotrljala i konji su izbi­
jali nogama iskre iz kamena.
Maksimilijan se smjesti u svom kutu ne progovorivši ni riječi.
Prošlo je pola sata. Kočija se odjednom zaustavi, jer je grof povukao
svilenu vrpcu koja je bila svezana Aliji za prst.
Nubijac siđe i otvori vrata.
Noćno nebo bilo je puno zvijezda. Bili su na vrhu Villejuifa, na za­
ravanku s kojega se vidjelo kako se Pariz, kao kakvo mračno more,
leluja posut milijunima svjetala, poput milijuna svjetlucavih valova; i
bili su to doista valovi, bučniji i burniji, bješnji i proždrljiviji od valova
uzburkanog oceana, valovi koji se nikad ne smiruju kao što se smiruju
valovi morske pučine, valovi koji se uvijek sudaraju, koji se uvijek
pjene i uvijek nestaju!
Grof ostade sam, a kočija na njegov znak krene nekoliko koraka
dalje.
Dugo je tako promatrao, prekriženih ruku, tu golemu peć u kojoj se
tope, lijevaju i oblikuju one ideje koje izbijaju iz tog uzavrelog ponora
da bi pokretale svijet. I onda, pošto mu je pogled dugo počivao na tom
Babilonu o kojem snatre i religiozni pjesnici i podrugljivi materijalisti,
on promrmlja oborivši glavu i sklopivši ruke kao da se moli Bogu:
— Veliki grade! Još nije prošlo ni šest mjeseci otkako sam ušao na
 Treća knjiga

tvoja vrata. Vjerujem da me je Božja providnost dovela ovamo, a sada

me odvodi kao pobjednika. Tajnu svoga boravka među tvojim zidovi­
ma povjerio sam samo Bogu, koji je jedini mogao čitati u mom srcu.
Jedino on zna da odlazim bez srdžbe i bez gordosti, ali ne bez žaljenja.
Jedino on zna da se moći koju mi je povjerio nisam poslužio zbog sebe
ili zbog nekih nevažnih razloga. O veliki grade! U tvojim uzbibanim
grudima našao sam ono što sam tražio. Kao strpljiv rudar prekapao
sam tvoju utrobu da iz nje izbijem zlo. Sada je moje djelo završeno,
moj je zadatak ispunjen. Sada mi više ne možeš pružiti ni radosti ni
boli, i zato ostani zbogom, Parizu, zbogom!
I njegov pogled još jednom prođe tom beskrajnom ravnicom, kao po­
gled kakvog noćnog duha. Zatim prijeđe rukom preko čela i popne se
u svoju kočiju na kojoj se vrata zatvoriše za njim i koja ubrzo nestade
s onu stranu brda u vrtlogu buke i prašine.
Prevalili su deset milja, a da nisu progovorili ni riječi. Morrel je uto­
nuo u razmišljanje, a Monte Christo ga je promatrao kako razmišlja.
— Morrele — reče konačno grof — kajete li se što ste pošli sa
mnom?
— Ne, gospodine grofe. Ali ostaviti Pariz...
Da sam vjerovao da vas u Parizu čeka sreća, Morrele, ja bih vas ostavio
u njemu.
U Parizu počiva Valentina, i ostaviti Pariz znači izgubiti je po drugi
put.
— Maksimilijane — reče grof — prijatelji koje smo izgubili ne poči­
vaju u zemlji, oni su pokopani u našem srcu, jer Bog hoće da ih uvijek
imamo pored sebe. Ja imam dva prijatelja koji me uvijek tako prate:
jedan je onaj koji mi je dao život, a drugi onaj koji mi je dao znanje.
Duh obojice živi u meni. Kad sam u sumnji, ja se savjetujem s njima,
a ako učinim kakvo dobro, onda to treba da zahvalim njihovim savje­
tima. Pitajte glas svog srca, Morrele, pitajte ga treba li da me i dalje
gledate tako mračnim pogledom.
— Prijatelju — reče Maksimilijan — glas moga srca je veoma tužan i
ne obećaje ništa do nesreće.
— To je osobina slabih duhova, da sve stvari gledaju kroz crnu kopre­
nu. Duša sama sebi stvara horizonte: vaša je duša mračna, i zato vam
se čini da je nebo tmurno.
— To je možda istina — reče Maksimilijan. I on zapadne nazad u svoje
razmišljanje.
Putovali su onom čudesnom brzinom kojom je samo grof bio u stanju
putovati: gradovi su promicali na tom njihovom putu kao sjene; drve-
Grof Monte Christo

će, koje se njihalo na prvom jesenjem vjetru, nalikovalo je na razbaru­

šene divove koji kao da su im dolazili u susret i brzo izmicali čim bi se
s njima susretali. Sutradan ujutro stigli su u Chalon, gdje ih je čekao
grofov parobrod. Kočiju su odmah prenijeli na palubu. Ne gubeći ni
trena, dva se putnika ukrcaše na brod.
Brod je bio građen kao za trku, reklo bi se kao da je indijanska piroga.
Njegova dva kotača nalikovala su krilima kojima je brod poput kakve
ptice selice rezao vodu. Čak se i Morrel osjećao kao da je opijen tom
brzinom, i ponekad se činilo da vjetar, na kojem je lepršala njegova
kosa, razgoni na trenutak oblake s njegova čela.
Sto se tiče grofa, činilo se da ga sve više obuzima neka vedrina, koja
mu je poput kakve aureole ozarila lice što se više udaljavao od Pariza.
Naiijurvao je na piognaiiika koji se vraća u svoju domovinu.
Uskoro ugledaše bijeli, blagi i živi Marseille, tu mlađu sestru Tira
i Kartage, koja ih je naslijedila na prijestolju Sredozemnog carstva,
Marseille, sve mlađi što je više stario! Pogled na okruglu kulu tvrđave
svetog Nikole, na Pugetovu gradsku vijećnicu, na luku s kejovima od
opeke, gdje su se igrali kao djeca, budio je u njima brojne uspomene.
Obojica se, po dogovoru, zaustaviše na Canebieri.
Jedan brod je polazio za Alžir; prtljaga, putnici nagruvani na palubi,
mnoštvo roditelja i prtljage koji su se opraštali, vikali i plakali, taj uvi­
jek uzbudljiv prizor čak i za one koji ga svaki dan gladaju, sva ta zbrka
nije Maksimilijana mogla otrgnuti od jedne misli koja ga je obuzela
onog trenutka kad je stupio nogom na široke pločice keja.
— Gledajte — reče on uhvativši Monte Christa za ruku — na ovom
se mjestu zaustavio moj otac kad je »Faraon« ušao u luku. Tu mi se taj
poštenjačina, koga ste vi spasili od smrti i sramote, bacio u zagrljaj.
Još i sada osjećam toplinu njegovih suza na svom licu. Nije on plakao
sam, mnogi su ljudi plakali kad su nas vidjeli.
Monte Christo se nasmiješi.
— Ja sam bio tamo — reče on i pokaže Morrelu ugao jedne ulice.
Kad je to rekao, s one strane kamo je grof pokazao začuje se bolno
jecanje: jedna žena mahala je nekom putniku na brodu koji je odlazio.
Žena je imala na sebi sivi veo. Monte Christo je promatrao tu ženu s
uzbuđenjem koje bi Morrel bio lako primijetio da nije svoj pogled, za
razliku od grofa, uperio na brod.
— Oh, Bože moj! — uzvikne Morrel — ne varam se. Onaj mladić što
pozdravlja mašući šeširom, to je Albert de Morcerf!
— Jest — reče Monte Christo. — Prepoznao sam ga.
— Kako to? Pa vi ste gledali na suprotnu stranu?
 Treća Knjiga

Grof se osmjehne, kao što bi se uvijek osmjehivao kad nije htio odgo­
voriti.
A njegove se oči usmjerile za velom pokrivenom ženom koja je iščezla
iza ugla.
Tada se grof okrene Morrelu.
— Dragi prijatelju — reče on Maksimilijanu — imate li možda štogod
obaviti u svom rodnom gradu?
— Ići ću plakati na grobu svoga oca — odgovori muklo Morrel.
— Dobro, onda pođite i čekajte me ondje. Ja ću doći za vama.
— Vi me ostavljate?
— Jest... i ja imam obaviti jedan smjeran posjet.
Morrel spusti ruku u ruku koju mu je pružio grof, zatim, napravivši
glavom kretnju koja je odavala neizrecivu tugu, ostavi grofa i zaputi se
prema istočnom dijelu grada.
Monte Christo pričeka dok se Maksimilijan udalji, ostavši na istom
mjestu dok mu on nije nestao iz vida, a onda se zaputi prema aleji Me-
ilhan, da posjeti onu malu kuću koja je već na početku ove pripovijesti
morala postati bliska našim čitateljima.
Ta je kuća još stajala u sjeni velikog drvoreda lipa koji služi kao šeta­
lište dokonim Marsejcima, zarasla u gustu zavjesu vinove loze koja
je ukrštavala svoje ruke, pocrnjele i ispucane od starosti, na kamenu
požutjelom od žarkog južnog sunca. Dvije kamene stepenice izlizane
od mnogih koraka vodile su do ulaznih vrata, načinjenih od tri daske
koje nikada, iako su već godinama bile rastavljene jedna od druge,
nikada nisu vidjele kit i boju, već su strpljivo čekale kišne dane da bi
se ponovno sastavile.
Ta kuća, lijepa i pored svoje starosti, vesela i pored tog jadnog izgleda,
bila je ona kuća u kojoj je nekad stanovao Dantesov otac. Samo, starac
je stanovao na mansardi, a grof je čitavu kuću stavio na raspolaganje
Mercedes.
U tu kuću ušla je ona koprenom zastrta žena koju je Monte Christo
vidio kako se udaljuje od broda koji je odlazio, i zatvorila je za sobom
vrata gotovo u istom trenutku kad se on pojavio na uglu ulice, tako
da je gotovo u istom trenu kad ju je ponovno ugledao vidio kako je
nestala.
Za njega, stepenice izlizane od mnogih koraka bijahu stari poznanici.
On je bolje nego itko drugi znao otvoriti ta stara vrata na kojima je
jedan čavao sa širokom glavom držao kvaku s unutarnje strane.
Ušao je u kuću bez kucanja, bez najavljivanja, kao prijatelj, kao
domaćin.
Grof Monte Christo

Na kraju jedne staze, popločene ciglom, pružao se mali vrt, pun to­
pline, svjetla i sunca, onaj isti vrt u kome je, na označenom mjestu,
Mercedes našla novac koji je grof u svojoj tankoćutnosti bio pohranio
prije dvadeset četiri godine. S praga ulaznih vrata mogla su se vidjeti
najbliža stabla u tom vrtu.
Kad je stupio na prag, Monte Christo začu uzdah koji je bio nalik na
jecaj. On pogleda u pravcu odakle se čuo taj uzdah, i pod jednom sje­
nicom od virginijskog jasmina gustog lišća i dugačkih crvenih cvjetova
opazi Mercedes kako sjedi oborene glave i plače.
Bila je podigla koprenu, i sasvim sama pod nebom, lica zarivena u
dlanove, dala je oduška svojoj boli i svom plaču koji je tako dugo su­
zdržavala pred sinom.
Monte Christo načini nekoliko koraka. Pijesak zaškripi pod njegovim
nogama.
Mercedes podigne glavu i ugledavši jednog čovjeka ispred sebe, kri-
kne od straha.
— Gospođo — reče grof — ja nemam moći da vam vratim sreću, ali
vam nudim utjehu: hoćete li se udostojati da je primite od mene kao
od prijatelja?
— Ja sam doista veoma nesretna — odgovori Mercedes — i posve
sama na svijetu... Imala sam jedino svog sina, a sad me je i on
napustio.
— Dobro je učinio, gospođo — odvrati na to grof— on je plemenito
srce. On je shvatio da svaki čovjek treba žrtvovati nešto za svoju do­
movinu: jedni joj plaćaju talentom, drugi vještinom; jedni bdjenjima,
drugi krvlju. Da je ostao pored vas, život bi mu ostao promašen i
beskoristan, jer se ne bi mogao priviknuti na vaše boli. Zamrzio bi
samoga sebe zbog svoje nemoći, a ovako će postati velik i jak boreći
se protiv nedaća, koje će pretvoriti u sreću. Pustite ga da stvori novu
budućnost za vas dvoje, gospođo, a ja se usuđujem reći da je ta budu­
ćnost u sigurnim rukama.
— Oh — reče jadna žena i žalosno zatrese glavom. — O toj sreći o
kojoj govorite i za koju iz dna duše molim Boga da mu je dodijeli, u
toj sreći ja neću uživati. U meni i oko mene toliko se toga slomilo da
mi se čini da sam stigla do svog groba. Vi ste dobro učinili, gospodine,
što ste me približili mjestu gdje sam nekad bila tako sretna. Jer tamo
gdje je čovjek bio sretan treba i umrijeti.
— Jao — reče Monte Christo — te vaše riječi, gospođo, ispunjaju
gorčinom moje srce, gorčinom koja je utoliko veća što imate razloga
da me mrzite, jer ja sam uzrokovao sve vaše nesreće. Zašto me ne
 Treća knjiga

žalite umjesto što me optužujete? Da me žalite, učinili biste me još

nesretnijim.
— Da vas mrzim, da vas optužujem, vas, Edmonde? Da mrzim i optu­
žujem čovjeka koji je spasio život mom sinu... jer vi ste imali, zar
ne, kobnu i krvavu namjeru ubiti gospodinu de Morcerfu tog sina na
kojega je bio tako ponosan? Oh, pogledajte me, i vidjet ćete ima li u
meni i traga prijekoru.
Grof podigne pogled i zaustavi ga na Mercedes, koja je, upola uspra-
vljena, ispružila ruke prema njemu.
— Oh, pogledajte me — nastavi ona glasom koji je odavao duboku
tugu. Danas se može podnijeti bljesak mojih očiju, jer je već daleko
ono vrijeme kad sam dolazila sa smiješkom Edmondu Dantesu, koji
me je čekao tu gore, na prozoru ovog tavanskog stana u kome je stano­
vao njegov stari otac... Od tog vremena prošlo je mnogo bolnih dana,
koji su iskopali neku vrst ponora između mene i tog vremena. Vas da
optužujem, Edmonde, vas da mrzim, prijatelju moj? Ne, nikako! Ja
optužujem sebe, i mrzim sebe! Oh, nesretne li mene! — uzvikne ona
sklopivši ruke i podigavši oči prema nebu. — Jesam li dovoljno ka­
žnjena?... Imala sam vjeru, nevinost i ljubav, te tri sreće koje su dovolj­
ne da čovjek postane anđeo, i ja sam, nesretnica, sumnjala u Boga.
Monte Christo zakorači prema njoj i šutke joj pruži ruku.
— Ne — reče ona povukavši blago svoju ruku — ne, prijatelju, ne­
mojte me doticati. Vi ste me poštedjeli, a ipak sam ja od svih koje je
stigla vaša osveta najviše kriva. Jer drugi, sve što su uradili, uradili su
iz mržnje, ili iz požude, iz egoizma, a ja, ja sam uradila iz kukavičluka.
Oni su željeli nešto, a ja sam se bojala. Ne, nemojte mi stiskati ruku,
Edmonde, htjeli biste mi kazati koju nježnu riječ, osjećam to, ali je
nemojte reći. Sačuvajte je za neku drugu, jer ja je više nisam dostojna.
Pogledajte... i ona skine koprenu koju je bila podigla s lica —... pogle­
dajte, nesreća je učinila moju kosu sijedom, moje su oči toliko plakale
da su sada okružene ljubičastim kolobarima, moje se čelo naboralo.
A vi, naprotiv, Edmonde, vi ste još uvijek mladi, još uvijek lijepi, još
uvijek ponosni. To je zato što ste vi imali vjeru, što ste imali snagu, što
ste se uzdali u Boga i što vam je Bog bio na pomoći. A ja, ja sam bila
kukavica, ja sam izgubila vjeru u njega i on me je ostavio.
Mercedes brižne u plač. Njezino se srce kidalo pod teretom uspomena.
Monte Christo uzme njezinu ruku i poljubi je s poštovanjem, ali je
ona osjetila da je taj poljubac bez žara, kao da su grofova usta poljubila
mramorni kip kakve svetice.
— Ima ljudi — nastavi ona — kojima je suđeno da im prva počinjena
Grof Monte Christo

pogreška sruši cijelu budućnost. Vjerovala sam da ste umrli, i trebalo

je da i sama umrem. Jer što sam postigla time što sam vas čitavog
života oplakivala u svom srcu? Jedino to da u trideset devetoj godini
izgledam kao žena od pedeset godina. I što sam postigla time što sam
vas prepoznala i spasila jedino svog sina? Nije li trebalo da spasim i
čovjeka, ma koliko da je bio kriv, kojega sam uzela za muža? A ja sam
ga ipak pustila da umre... što kažem, Bože moji... još sam pridonijela
njegovoj smrti svojom kukavnom ravnodušnošću, svojim prezirom,
jer nisam pomišljala na to, jer nisam htjela misliti na to da je on zbog
mene postao vjerolomnik i izdajica. I konačno, zašto je trebalo da
dopratim svog sina ovamo, da bih ga tu ostavila, da bih ga pustila da
otputuje sam, da bih ga izručila toj ubitačnoj Africi? Oh, kažem vam,
bila sam kukavica, izdala sam svoju ljubav, i kao i svi izdajnici donosim
nesreću svemu što me okružuje!
— Ne, Mercedes — reče Monte Christo — ne; budite pravedniji prema
sebi. Ne, vi ste plemenita i sveta žena, i vi ste me razoružali svojom boli.
Ali iza mene, nevidljiv, nepoznat, rasrđen, stoji Bog čiji sam ja bio samo
izaslanik, Bog koji nije htio zadržati munju koja je poletjela iz mojih ruku.
Oh, zaklinjem se Bogom pred čije noge već deset godina padam ničice
svakog dana, pozivam Boga za svjedoka da sam vam žrtvovao svoj život, a
s tim životom i sve planove koji su uza nj bili vezani. Ali sam, Mercedes,
kažem to s ponosom, bio potreban Bogu, i zato sam živio. Ispitajte pro­
šlost, pokušajte predvidjeti budućnost, pa recite nisam li samo oružje u
rukama Božjim. U prvoj polovini svog života proživio sam najstrašnije ne­
sreće, najokrutnije patnje, i napustili su me svi koji su me voljeli, a progo­
nili oni koji me nisu ni poznavali. A onda, odjednom, nakon zatočeništva,
samoće, bijede, odjednom svjež zrak, sloboda, i bogatstvo, tako ogromno
i tako čarobno, tako izvanredno da sam, umjesto da budem zaslijepljen,
morao pomisliti da mi ga Bog šalje zbog velikih ciljeva. Otada, to mi se
bogatstvo činilo kao neka svetinja, otada više nikada nisam pomišljao na
onaj život u čijim ste vi slastima, jadna ženo, ponekad uživali, i nisam
imao ni jednog mirnog sata, niti jednog jedinog. Osjećao sam da me ne­
što tjera kao plameni oblak koji prelazi preko neba da bi spalio proklete
gradove. Kao oni pustolovni kapetani što se ukrcavaju na pogibeljno pu­
tovanje, koji smišljaju smione ekspedicije, ja sam pripremao namirnice,
punio oružje za napad i za obranu, privikavajući svoje tijelo za najveće
napore a svoju dušu za najgrublje udarce, vježbajući svoju ruku da ubija,
oči da gledaju patnju, usta da se osmjehuju na najstrahovitije prizore. Od
dobra čovjeka, od čovjeka koji je imao povjerenja u ljude, od čovjeka koji
je zaboravljao, postao sam osvetoljubiv, zao ili bolje reći neosjetljiv kao
 Treća knjiga

gluha i slijepa kob. I tada sam krenuo putem koji se preda mnom otvorio,
prešao sam prostor, stigao na cilj, i nesreća je snašla svakoga koga sam
susreo na putu.
-— Dostal — reče Mercedes. — Dosta, Edmonde! Vjerujte da je ona
koja vas je jedina mogla prepoznati jedina mogla razumjeti vas. I eto,
Edmonde, ona koja vas je jedina prepoznala i koja vas je jedina razu­
mjela, ona bi vam se, da ste je susreli na putu i da ste je slomili kao
čašu, ona bi vam se morala diviti, Edmonde, i rastanimo se.
— Prije nego što vas ostavim, želite li nešto, Mercedes? — zapita
Monte Christo.
— Ja želim samo jedno, Edmonde, a to je da moj sin bude sretan.
— Molite Boga, koji jedini drži ljudske živote u svojim rukama, da ga
sačuva od smrti, a sve ostalo bit će moja briga.
— Hvala, Edmonde.
— Ali vi, Mercedes?
— Meni ništa nije potrebno. Ja živim između dva groba: jedan je grob
Edmonda Dantesa, koji je umro prije mnogo godina, i kojega sam
voljela. Ova riječ ne pristaje više mojim uvelim usnama, ali moje se
srce još uvijek sjeća, i ni za što na svijetu ne bih htjela da mi nestane te
uspomene iz srca. A drugi je grob onoga koga je Edmond Dantes ubio:
ja odobravam to ubojstvo, ali se moram moliti Bogu za pokojnika.
— Vaš će sin biti sretan, gospođo — ponovi grof.
— Onda ću i ja biti sretna koliko mi je to moguće.
— Ali... naposljetku... što ćete raditi?
— Mercedes se žalosno osmjehne.
— Kad bih vam rekla da ću živjeti ovdje kao što sam nekad živjela, to
jest radeći, vi mi ne biste vjerovali. Ja više ne znam ništa drugo nego
da se molim, a i nije mi potrebno da radim, jer je ono malo blago koje
ste vi pohranili bilo na označenom mjestu. Ljudi će pitati tko sam,
pitat će što radim. Pa što onda ako neće znati kako živim? To je nešto
što se tiče samo Boga, vas i mene.
— Mercedes — reče grof — ja vas ne prekoravam, ali vi ste pretjerali
u svojoj žrtvi odrekavši se čitavog imutka koje je stekao gospodin de
Morcerf, jer ste imali puno pravo zadržati pola toga imutka.
— Vidim što mi hoćete predložiti, ali ja to ne mogu prihvatiti, Edmon­
de, jer bi mi to moj sin zabranio.
-— Nije mi ni na kraj pameti da učinim za vas bilo što što ne bi odobrio
gospodin de Morcerf. Ja ću znati njegovo mišljenje i ravnat ću se po
njemu. Ali ako on prihvati ono što hoću učiniti, hoćete li se vi ugledati
u njega bez odbijanja?
Grof Monte Christo

— Vi znate, Edmonde, da ja više nisam stvorenje koje razmišlja. Ja

više nemam nikakvih odluka, osim odluke da više ni o čemu ne odlu­
čujem. Bure koje je Bog poslao na mene toliko su me slomile da sam
izgubila svoju volju. Ja sam u njegovim rukama kao vrabac u orlovim
kandžama. Ako sam još uvijek živa, živa sam zato što on ne želi da
umrem. Bude li mi on poslao pomoć, to će biti njegova volja, i ja ću
je primiti.
— Pazite, gospođo — reče Monte Christo — tako se ne poštuje Bbo-
ga. Bog hoće da ga razumijemo i da razmišljamo o njegovoj moći. Zato
nam je i dao slobodnu volju.
— Nesretničel — uzvikne Mercedes. — Nemojte mi tako govoriti.
Kad bih vjerovala da mi je Bog dao slobodnu volju, što bi mi ostalo da
sc spasim iz očajanja?
Monte Christo lagano problijedi i obori glavu, slomljen žestinom toga
bola.
— Nećete mi reći do viđenja? — reče on pružajući joj ruku.
— Naprotiv, kažem vam do viđenja — odvrati Mercedes i pokaže mu
jednom svečanom kretnjom nebo — a to je dokaz da se još nadam.
I Mercedes, pošto je svojom dršćućom rukom dotakla grofovu ruku,
pohita prema stepenicama i iščezne grofu ispred očiju.
Monte Christo polako izađe iz kuće i zaputi se prema luci.
Ali Mercedes ga nije vidjela kako se udaljuje, iako je bila na prozoru
male sobe u kojoj je nekad stanovao Dantesov otac. Njezine su oči
tražile u daljini brod koji je odnosio njezinog sina na morsku pučinu.
Ali je njezin glas, kao protiv njezine volje, ipak izgovorio posve tiho.
— Edmonde! Edmonde! Edmonde!
 Treća knjiga

36. Prošlost
Grof izađe rascviljena srca iz te kuće u kojoj je ostavio Mercedes da
je, po svemu sudeći, nikad više ne vidi.
Nakon smrti malog Eduarda, u grofu Monte Christu dogodila se je­
dna velika promjena. Došavši na vrhunac svoje osvete laganom krivu-
davom uzbrdicom, ugledao je s druge strane brda ponor sumnje.
I još nešto više: taj razgovor što ga je malo prije vodio s Mercedes
probudio je toliko uspomena u njegovu srcu da se čak i protiv tih
uspomena morao boriti.
Čovjek grofova kova ne može dugo biti u takvom melankoličnom ra­
spoloženju koje pogoduje običnim duhovima dajući im prividnu ori­
ginalnost, ali ubija one koji su se izdigli iznad prosječnosti. Grof reče
samom sebi da mu se morala potkrasti neka greška u njegovim raču­
nima ako je već došao do toga da prekorava sam sebe.
«Ne gledam ispravno na prošlost«, reče on »i nije moguće da sam se
toliko prevario.«
«Sto?» nastavi on. «Zar je cilj koji sam sebi postavio bio besmislen?
Sto? Zar sam deset godina išao krivim putem? Zar može jedan sat biti
dovoljan da se dokaže arhitektu kako je djelo u koje je uložio sve svoje
nade ako već ne nemoguće a ono barem svetogrdno?))
«Neću se pomiriti s tom mišlju, jer bi me ona natjerala u ludilo. Ono
što nedostaje danas mojem rasuđivanju, to je točna ocjena prošlosti,
jer tu prošlost gledam sada sa sasvim drugog stanovišta. I doista, što
više ide čovjek naprijed, prošlost se, poput krajolika kojima prolazi,
sve više gubi što se više od nje udaljuje. Događa mi se ono što se do­
gađa ljudima koji su se povrijedili u snu: gledaju i osjećaju ranu, ali se
ne sjećaju da su je zadobili.«
«Čuj, dakle, preporođeni čovječe; čuj, bogati osobenjaku, čuj, probu­
đeni pospanče; čuj, svemoćni vidovnjače; čuj, nepobjedivi milijunašu,
sjeti se na trenutak one kobne perspektive života punog bijede i gladi,
Grof Monte Christo

pođi ponovno putovima na koje te je gurnula sudbina, kojima te vodi­

la bijeda i na kojima te dočekalo očajanje. Previše dijamanata, zlata i
sreće blista danas na ogledalu u kojem Monte Christo gleda Dantesa.
Sakrij te dijamante, premaži to zlato, ukloni taj sjaji Bogatašu, nađi
opet siromaha! Ti koji si slobodan, nađi opet sužnja! Ti koji si uskr­
snuo, nađi opet mrtvaca!))
Govoreći tako samom sebi, Monte Christo je išao Ulicom Caisserie.
To je ona ista ulica kojom ga je prije dvadeset četiri godine vodio
šutljivi noćni stražar. Ove kuće, nasmijane i žive, bile su one noći
mračne, nijeme i zatvorene.
«A to su ipak te iste kuće», mrmljao je Monte Christo, samo, tada je
bila noć, a sada je dan; sada sunce sve to obasjava i čini radosnim.«
Ulicom Samt Lorain siđe na kej i uputi sc prema skladištu: na tom su ga
mjestu ukrcali na brod. Kraj njega je prolazio izletnički brodić s krovom
od platna. Monte Christo pozove vlasnika, koji odmah doplovi do njega s
onom žurbom kojom znaju poslušati lađari kad nanjuše dobru zaradu.
Vrijeme je bilo divno, vožnja je bila prava svečanost. Na horizontu se
sunce, crvenkasto poput baklje, spuštalo u valove, koji su se upalili kad im
se ono približilo. More, glatko kao ogledalo, katkad bi se naboralo od riba
koje su se, bježeći pred skrivenim neprijateljem, bacale iz vode tražeći
spas u dragoj sredini. Napokon, na horizontu se vidjelo kako prolaze ri­
barske barke, bijele i dražesne kao putujući galebovi, ploveći prema Mar-
tiguesu, i natovareni trgovački brodovi na putu za Korziku i Španjolsku.
I pored tog neba, i pored tih barki ljupkih oblika, i pored te zlatne
svjetlosti u kojoj se kupao pejzaž, grofu su, umotanu u ogrtač, dolazile
u misli jedna za drugom sve pojedinosti tog strašnog putovanja: ono
jedino i usamljeno svjetlo što je gorjelo u naselju Katalonaca, onaj
pogled na tvrđavu If iz koga je shvatio kamo ga vode, ona borba sa
žandarima kad se htio baciti u more, njegovo očajanje kad je vidio da
je pobijeđen, i onaj hladni osjećaj vrška cijevi karabina prislonjenog na
njegove sljepoočice poput ledenog prstena.
I malo-pomalo, kao što se u izvorima koji su presušili od ljetne žege,
kad se skupe jesenji oblaci, malo-pomalo počinje skupljati voda i izvi­
rati kap po kap, tako je i grof Monte Christo osjetio kako se u njego­
vim grudima, kap po kap, počinje skupljati ona žuč što se nekada izlila
i preplavila srce Edmonda Dantesa.
Tog trenutka nestalo je za njega i tog lijepog neba, i tih dražesnih barki
i žarke sunčeve svjetlosti, a nebo se prekrilo mrtvačkim velom, a kad
je ugledao onog crnog diva koga nazivaju tvrđavom If, stresao se kao
da je odjednom ugledao duh svog smrtnog neprijatelja.
 Treća knjiga

Stigli su.
Grof instinktivno uzmakne na sam kraj barke. Uzalud mu je vlasnik
barke govorio svojim najnježnijim glasom.
— Iskrcajte se, gospodine.
Monte Christo se sjeti kako su ga stražari na tom istom mjestu, po toj
istoj stijeni silom vukli i kako su ga prisiljavali da se uspne uz kosinu
podbadajući ga u slabine vrškom bajuneta.
Tada je taj put izgledao Dantesu užasno dugačak, a Monte Christu
činilo se da je veoma kratak. Sa svakim udarcem vesla koje je dizalo iz
mora bezbroj sitnih kapi navirali su mu milijuni misli i uspomena.
Od Srpanjske revolucije u tvrđavi If nije više bilo zatočenika, i je­
dino je jedna straža koja je imala sprječavati krijumčarenje ostala u
čuvarskoj zgradi. Jedan je vratar dočekivao radoznale posjetioce da bi
pokazivao tu kuću užasa koja je pretvorena u kuću zanimljivosti.
Međutim, iako je grof znao sve te pojedinosti, kad je ušao na ulazna
vrata, kad se spustio mračnim stepenicama, kad su ga odveli do ćelija
koje je zaželio vidjeti, grofovo je čelo problijedjelo.
Grof se raspita je li ostao ovdje koji od bivših čuvara iz vremena Re­
stauracije. Međutim, oni su već bili umirovljeni ili su se prihvatili
drugih zanimanja.
Vratar koji ga je vodio bio je ovdje tek od 1830. godine. Odveli su ga
u njegovu vlastitu ćeliju.
On opet ugleda slabu zraku mutne svjetlosti što je prodirala kroz uski
prozorčić. Opet ugleda mjesto na kome je bio krevet, kasnije odstra­
njen, a na zidu pred kojim je bio krevet još se uvijek vidio bijelim
kamenom ispunjen otvor što ga je prokopao abbe Faria.
Monte Christo osjeti kako ga izdaju noge. On uzme jednu drvenu
klupčicu i sjedne na nju.
— Pričaju li se o toj tvrđavi još kakve priče osim one o Mirabeauovu
trovanju? — zapita grof. — Postoji li kakva priča o tim užasnim će­
lijama za koje je gotovo nemoguće vjerovati da su ljudi ikada mogli
zatvoriti u njih živa čovjeka.
— Jest, gospodine — odgovori vratar — i upravo o ovoj ćeliji ispričao
mi je ključar Antoine jednu takvu priču.
Monte Christo zadrhta. Taj ključar Antoine bio je njegov ključar. Go­
tovo je sasvim zaboravio njegovo ime i njegovo lice. Ali čim je bilo
izgovoreno njegovo ime, on ga u duhu ugleda kakav je bio, s licem
okruženim bradom, u smeđem kaputu, i sa svežnjem ključeva kojih
mu se zveckanje još i sad činilo da čuje.
Grof se okrene i učini mu se da ga vidi u mraku hodnika, koji je postao
Grof Monte Christo

još gušći zbog svjetlosti baklje koja je gorjela u vratarovim rukama.

— Gospodine, hoćete li da vam je ispričam? — zapita vratar.
— Jest — reče Monte Christo — pričajte.
I on stavi ruke na grudi kao da hoće utišati žestoko lupanje srca, pre­
strašen da će čuti priču o samome sebi.
— Pričajte — ponovi on još jednom.
— Prije mnogo godina — započe vratar — u ovoj je ćeliji bio zatvoren
jedan, kako se čini, veoma pogibeljan zatočenik, koji je bio utoliko
pogibeljniji što je bio veoma poduzetan. Jedan drugi čovjek bio je
zatvoren u ovoj tvrđavi u isto vrijeme kad i on, ali taj nije bio zao. Bio
je to jedan jadni svećenik, koji je poludio.
— Ah, gle, poludio je — ponovi Monte Christo. — A u čemu je bila
njegova ludost?
— Nudio je milijune ako bi mu htjeli vratiti slobodu.
Monte Christo podigne oči prema nebu, ali ga nije vidio, jer je bio
kameni veo između njega i nebeskog svoda. On pomisli da je između
očiju onih kojima je abbe Faria nudio blago i samog toga blaga što im
ga je nudio bio isto takav veo jednako gust kao i ovaj.
— Zatvorenici su se mogli među sobom viđati? — zapita Monte
Christo.
— Oh, ne, gospodine, to je bilo izričito zabranjeno. Ali oni su prekršili
zabranu iskopavši prolaz koji je vodio i jedne ćelije u drugu.
A koji je od njih dvojice prokopao taj prolaz?
Oh, to je učinio mladić, razumije se — reče vratar. Taj je mladič bio
jak i poduzetan, dok je jadni abbe biti star i slab. Uostalom, njegov je
duh bio i suviše poremećen da bi mogao ostvariti takvu zamisao.
— Slijepci!... — promrmlja Monte Christo.
— Dakle — nastavi vratar — mladić je probio taj prolaz. Ali pomoću
čega? To nitko nije znao. Ali on ga je ipak probio, a to dokazuju i tra­
govi koji se još uvijek vide. Evo, vidite li?
I on približi svoju baklju zidu.
— Ah, gle! Doista! — reče grof glasom prigušenim od uzbuđenja.
— Posljedica toga bilo je to da su dva zatvorenika razgovarala među
sobom. Koliko je to dugo trajalo? To se ne zna. A onda je jednog dana
stari zatočenik obolio i umro. Pogađate li što je učinio mlađi? — zapita
vratar prekinuvši pripovijedanje.
— Kažite.
— Prenio je mrtvaca i položio ga u svoj krevet, okrenuvši mu lice k
zidu, zatim se vratio u njegovu ćeliju, zatvorio otvor i uvukao se u
mrtvačku vreću. Jeste li ikada čuli za nešto takvo?
 Treća Knjiga

Monte Christo zatvori oči i osjeti kako ga ponovno obuzimaju oni

osjećaji koje je osjetio kad mu je to grubo platno, na kome kao da se
još osjećala hladnoća lesa, dotaklo lice.
— Vidite, ovakav je bio njegov plan: vjerovao je da u tvrđavi If poka­
paju mrtvace, i kako mu je bilo jasno da se za zatočenike ne bacaju
u trošak da bi ih stavili u lijes, mislio je da će moći ramenima podići
zemlju. Ali u tvrđavi je na žalost postojao običaj koji je poremetio
njegov plan: ovdje mrtvace nisu pokapali nego su se zadovoljavali time
da im za noge privežu željeznu kuglu i da ih bace u more. Tako je i s
njim bilo učinjeno. Našeg su čovjeka bacili u more s vrha tvrđave, a
sutradan su našli pravog mrtvaca u njegovu krevetu, i odmah je sve
bilo jasno, jer su grobari tada rekli ono što se nisu dotada usudili reći,
to jest da su u trenutku kad su bacili tijelo u dubinu začuli strašan krik
koji je u istom trenu utihnuo u vodi u koju je potonulo tijelo.
Grof je teško disao, znoj je tekao niz njegovo čelo, a zebnja mu je
stezala srce.
»Ne — promrmlja on — ne! Sumnja koju sam osjetio, to je bio po­
četak zaborava. Aii ovdje mi srce ponovno počinje krvariti i ponovno
postaje željno osvete.«
— A zatočenik? — zapita on. — Nikada se više nije ništa čulo o nje­
mu?
— Nikada, nikada ništa! Jer, znate, tu postoje dvije mogućnosti: ili
je pao pljoštimice i ostao na mjestu mrtav kad je s visine od pedeset
metara udario o površinu vode...
— Ali vi ste rekli da su mu privezali željeznu kuglu za noge. Znači da
je morao pasti uspravno.
— Ili je pao uspravno — nastavi vratar — i onda ga je težina kugle
odvukla na dno, gdje je i ostao, jadnik!
— Vi ga žalite?
Bogami, jest, iako je umro smrću kakva mu je i dolikovala. Sto hoćete
time reći?
Hoću reći da se pričalo da je taj nesretnik u svoje vrijeme bio morna­
rički oficir, koga su zatvorili zato što je bio bonapartist.
»Istino! — promrmlja grof. — Bog te je stvorio zato da isplivaš iznad
vode i vatre. Tako jadni mornar živi u sjećanju nekih pripovjedača: nje­
govu strašnu povijest pričaju pored ognjišta, i stresaju se od jeze u tre­
nutku kad on u priči leti kroz prostor da bi potonuo u dubinu mora.
—-1 nikad nisu spominjali njegovo ime? — zapita grof glasno.
— Ah, ne, a kako bi ga i spominjali? On je bio poznat samo pod ime­
nom broj 34.
Grof Monte Christo

— Villeforte! Villeforte! — promrmlja Monte Christo. — Ali ti si

ga mogao toliko puta samome sebi reći kad ti je moj duh dolazio u
besanim noćima.
— Gospodin želi nastaviti razgledavanje? — zapita vratar.
— Jest, naročito ako mi hoćete pokazati sobu tog jadnog abbea.
— Ah, zatočenika broj 27.
— Jest zatočenika broj 27 - ponovi Monte Christo.
I njemu se učini da još čuje glas abbea Farije, koji mu je na pitanje
kako se zove doviknuo kroz zid taj broj.
— Dođite.
— Čekajte — reče Monte Christo — da još jednom promotrim djelu
tu ćeliju.
— Samo dajte — reče vodič —jer sam i onako zaboravio ključ od one
druge ćelije.
— Idite po njega.
— Ostavit ću vam baklju.
— Ne, uzmite je sa sobom.
— Ali vi ćete ostati bez svjetla.
— Ja ovdje vidim i noću.
— Gle, baš kao i oni
— Tko on?
— Broj 34. Kažu da se toliko privikao na mrak da je mogao vidjeti i
pribadaču u najmračnijem kutu svoje ćelije.
— Da bi do toga došao, trebalo mu je deset godina — promrmlja grof.
Vratar se udalji s bakljom.
Grof je govorio istinu: tek što je bio nekoliko sekunda u mraku, mo­
gao je razaznavati sve oko sebe kao da je u ćeliji najjače danje svjetlo.
Tada se on obazre oko sebe i vidje da je to doista njegova ćelija.
— Jest — reče on — evo kamena na kojem sam sjedio! Evo traga što
su ga moja leđa ostavila na zidu! Evo traga krvi koja je tekla s mog
čela, onog dana kad sam htio razbiti glavu o zid!... O, ove brojke...
sjećam se... ispisao sam ih jednog dana da bih izračunao koliko je
godina mom ocu, kako bih znao hoću li ga naći živa, i koliko godina
ima Mercedes, kako bih znao hoću li je zateći slobodnu... I pošto sam
završio taj račun, u jednom sam se trenutku ponadao... Nisam uzeo u
obzir glad i izdajstvo!
I gorak smijeh otkine se s grofovih usta. Kao u nekom snu ugleda kako
mu oca odnose na groblje... i Mercedes kako ide pred oltar.
Na drugom zidu ćelije pogled mu zapne za jedan natpis. Isticao se, još
uvijek bijel, na zelenkastom zidu.
 Treća knjiga

«Bože moj •— pročita Monte Christo — sačuvaj mi pamćenje/«

— Oh, da — uzvikne on — to je bila jedina molba koju sam molio
posljednjih godina tamnovanja. Nisam više tražio slobodu, tražio sam
da mi Bog sačuva pamćenje, jer sam se bojao da ću poludjeti i zabo­
raviti. Bože moj! Ti si mi sačuvao pamćenje, i ja sam se sjetio. Hvala
ti, hvala, Bože moj!
U tom trenutku svjetlo baklje zasvjetluca na zidovima. To je vodič
silazio niz stepenice.
Monte Christo mu pođe u susret.
— Pođite za mnom — reče vratar.
I oni se, a da nisu morali izaći na danje svjetlo, zaputiše jednim pod­
zemnim hodnikom koji je vodio prema drugim vratima.
Kad su došli ovamo, Monte Christa opet zaokupi bezbroj čuvstava.
Prvo što mu je upalo u oči bio je meridijan nacrtan na zidu, pomoću
kojeg je abbe Faria računao sate, zatim ostaci kreveta na kojem je
umro jadni zatočenik.
Ali umjesto zebnje koju je osjetio u svojoj ćeliji, grofa je ovdje obuzelo
neko blago i nježno čuvstvo, osjećaj zahvalnosti ispuni mu srce, a dvije
suze potekoše mu iz očiju.
— U ovoj je ćeliji — reče vratar — bio ludi abbe. A ovuda je mladić
dolazio k njemu — i on pokaže Monte Christu otvor rova koji je s
one strane ostao otvoren. — Po boji kamena — nastavi on — jedan
je naučenjak utvrdio da su ta dva zatvorenika morala održavati vezu
otprilike deset godina. Jadni ljudi, za tih deset godina mora da im je
zbilja bilo teško!
Dantes izvuče iz džepa nekoliko lujdora i pruži ruku prema čovjeku
koji ga je, i ne poznajući ga, po drugi put žalio.
Vratar uzme novac, misleći da uzima nekoliko komada sitniša, ali na
svjetlu baklje primijeti da mu je posjetilac dao zlatnike.
— Gospodine — reče on — vi ste se zabunili.
— Zašto?
— Pa dali ste mi zlatnike.
— Znam.
— Kako? Znate?
— Znam.
— I hoćete mi dati te zlatnike?
— Da.
— I mogu ih zadržati?
— Da.
Vratar začuđeno pogleda Monte Christa.
Grof Monte Christo

— I to u poštenju1— reče grof — kao što kaže Hamlet.

— Gospodine — odvrati vratar, koji se nije usudio vjerovati u svoju
sreću — gospodine, ja ne razumijem vašu velikodušnost.
— Međutim, nju je ipak lako razumjeti, prijatelju — reče grof. — Ja
sam bio pomorac, i vaše me je pripovijedanje dirnulo više nego nekog
drugog.
— Onda, gospodine — na to će vratar — budući da ste tako velikodu­
šni, zaslužujete da i ja vama nešto ponudim.
— A što mi ti možeš ponuditi, dragi prijatelju? Školjke? Ili kakve
predmete od slame? Hvala.
— Ne, gospodine, ne, nego nešto što je u vezi s pričom koju sam vam
upravo ispripovjedio.
— Doista? — uzvikne grof začuđeno. — Pa što je to?
— Slušajte — reče vratar. — Evo što se dogodilo. Ja sam rekao sa­
mome sebi: u jednoj ćeliji u kojoj je petnaest godina boravio jedan
zatočenik uvijek se može nešto naći. I stao sam pretraživati zidove.
— Ah! — uzvikne Monte Christo sjetivši se abbeova tajnog skrovišta.
— Doista?
— Nakon duga pretraživanja — nastavi vratar — otkrio sam šupalj
zvuk na zidu iza kreveta i ispod svoda zazidanog kamina.
— Jest — ote se Monte Christu — jest.
— I podigao sam kamen, te sam našao...
— Pletene ljestve? Oruđe? — uzvikne grof.
— Odakle vi to znate? — zapita vratar začuđeno.
— Ja to ne znam, ali pogađam — odgovori grof. — Jer u tajnim skro-
vištima zatočenika obično se nalaze takve stvari.
— Jest, gospodine — reče vratar — našao sam pletene ljestvice i
oruđe.
— I ti ih još imaš? — uzvikne Monte Christo.
— Ne, gospodine. Sve sam te veoma zanimljive predmete prodao
posjetiocima. Ali mi je ostalo nešto drugo.
— A što — zapita grof nestrpljivo.
— Ostalo mi je nešto poput knjige napisane na platnenim trakama.
— Oh! — uzvikne Monte Christo — ostala ti je ta knjiga?
— Ja ne znam je li to baš knjiga — reče vratar. — Ali ostalo mi je to
što sam rekao.
— Hajde mi je donesi, dragi prijatelju, hajde — reče grof. — I
ako je to ono što pretpostavljam, možeš biti miran. — Već trčim,
gospodine.
I vratar izađe.
 Treća knjiga

A Monte Christo tada pobožno, kao pred oltarom, klekne pred osta­
cima tog kreveta na kome je umro abbe.
— O, drugi moj oče — reče on. — Ti koji si mi dao slobodu, znanje,
bogatstvo; ti koji si, kao neko natprirodno biće, imao saznanje dobra
i zla! Ako na dnu groba ostaje nešto što zadršće na glas onih koji su
ostali na zemlji, ako u preobrazbi što je prolazi leš ostaje nešto što le­
bdi nad onim mjestima gdje smo mnogo vidjeli i mnogo patili, čovje­
če plemenita srca, uzvišena duha i duboke duše, zaklinjem te onom
očinskom ljubavi koju si prema meni gajio i sinovskim poštovanjem
koje sam prema tebi osjećao, zaklinjem te da me jednom riječju, je­
dnim znakom ili na ma koji način oslobodiš ostatka sumnje koja će se
pretvoriti u grižnju savjesti ako je ne zamijeni uvjerenje da sam uradio
ono što je trebalo.
Grof obori glavu i sklopi ruke.
— Evo, gospodine —javi se jedan glas iza njega.
Monte Christo se trgne te se okrene.
Vratar mu je pružao one trake platna kojima je abbe Faria povjerio
sve svoje bogato znanje. Taj rukopis bio je veliko djelo abbea Farije o
jedinstvenoj kraljevskoj vlasti u Italiji.
Grof gotovo nestrpljivo dohvati to platno, pogled mu pade najprije na
moto, i on ga pročita:
»Iščupat ćeš zmaju zube i gazit ćeš nogama lavove, rekao je
Gospod.«
— Ah! — uzvikne on — evo odgovora! Hvala vam, oče, hvala! I on
izvuče iz džepa novčarku u kojoj su bile dvije novčanice, svaka od
tisuću franaka.
— Evo — reče on — uzmi ovu novčarku.
— Vi mi je dajete?
— Jest, ali pod jednim uvjetom, da pogledaš što je u njoj tek onda
kad ja odem.
I on, pritišćući na grudi tu relikviju koju je ponovno našao i koja je za
njega vrijedila koliko i najveće blago, pojuri iz podzemlja i ukrca se u
svoju barku.
— U Marseille — zapovjedi lađaru.
A onda, dok se udaljavao, upirući oči u mračnu tvrđavu, reče:
— Jao onima koji su me zatvorili u ovu mračnu tamnicu, i onima koji
su zaboravili da sam u njoj bio zatvoren.
Kad su opet prolazili pored Katalonije, grof se okrene na drugu stranu
i žarivši glavu u svoj ogrtač prošapta ime jedne žene.
Pobjeda je bila potpuna, grof je i po drugi put svladao sumnju.
Grof Monte Christo

A to ime koje je izgovorio s izražajem nježnosti koja je gotovo graničila

s ljubavlju bilo je ime Hajdejino.
Čim je stupio na tlo, Monte Christo se zaputi prema groblju, gdje ga
je čekao Morrel.
Prije deset godina i on je također pobožno tražio na tom groblju jedan
grob, ali ga je tražio uzalud. On, koji se vratio u Francusku s milijuni­
ma, nije mogao naći grob svog oca, koji je umro od gladi.
Brodovlasnik Morrel je doduše stavio križ na taj grob, ali je križ pao i
neki je grobar njime naložio vatru, kao što to već čine grobari sa svim
oborenim križevima po svim grobljima.
Čestiti je trgovac bio mnogo sretniji. Pošto je umro na rukama svoje
djece, počivao je, ispraćen od njih, pored svoje žene koja se dvije go­
dine prije njega preselila u vječnost.
Dvije velike mramorne ploče na kojima bijahu ispisana njihova imena
bile su jedna pored druge u malom ograđenom prostoru koji je za­
tvarala željezna ograda i na koji su bacala svoju sjenu četiri čempresa.
Maksimilijan se naslonio na jedno od tih stabala i upro u ta dva groba
svoje oči koje nisu ništa vidjele.
Bio je obuzet dubokom, gotovo bezumnom boli.
— Maksimilijane — reče mu grof — ne treba gledati ovamo, nego
onamo!
I on mu pokaže prema nebu.
— Mrtvi su posvuda — reče Morrel. Niste li mi to upravo vi rekli kad
ste me odveli iz Pariza?
— Maksimilijane — reče grof — za vrijeme vožnje ste me pitali biste
li mogli ostati nekoliko dana u Marseilleu. Želite li to još uvijek?
— Ja više ništa ne želim, grofe. Jedino mi se čini da bi mi bilo manje
mučno čekati u Marseilleu nego negdje drugdje.
— Utoliko bolje, Maksimilijane, jer ja vas ostavljam, ali mi ostaje vaša
riječ, zar ne?
— Ah, ja ću je zaboraviti, grofe — reče Morrel. — Zaboravit ću je!
— Ne, vi je nećete zaboraviti, jer ste vi u prvom redu častan čovjek,
Morrele, jer ste se zakleli i jer ćete se još jednom zakleti.
— O, grofe, imajte samilosti prema meni! Grofe, ja sam tako
nesretan.
— Ja sam poznavao čovjeka koji je bio nesretniji od vas, Morrele.
— To je nemoguće.
— Na žalost — reče Monte Christo — jedna je od osobina našeg ja­
dnog čovječanstva da se svaki čovjek smatra nesretnijim od nesretnika
koji plače i jeca pored njega.
 Treća Knjiga

— Ima li nesretnijeg čovjeka od onoga koji je izgubio jedino dobro na

svijetu koje je volio i želio?
— Slušajte, Morrele — reča Monte Christo — obratite trenutak pa­
žnju na ono što ću vam reći. Poznavao sam čovjeka koji je, kao i vi,
sve svoje nade u sreću stavio na jednu ženu. Taj je čovjek bio mlad,
imao je starog oca kojeg je volio i zaručnicu koju je obožavao. Upravo
se htio oženiti, kadli mu najednom jedan od onih hirova sudbine zbog
kojih bi čovjek mogao posumnjati u Božju dobrotu da mu se kasnije
Bog ne objavi i ne pokaže da je to sve za njega samo sredstvo koje nas
vodi k svome bezgraničnom jedinstvu, kadli mu najednom jedan ta­
kav hir sudbine oduzme slobodu, njegovu dragu i njegovu budućnost
u kojoj je sanjao i za koju je vjerovao da je već njegova (bio je, naime,
toliko slijep da je mogao čitati samo sadašnjost), i baci ga u dubinu
tamnice.
— Ah! — reče Morrel — čovjek izađe iz tamnice nakon osam dana,
nakon mjesec dana ili nakon godinu dana.
— On je ostao u tamnici četrnaest godina, Morrele — reče grof sta­
vivši ruku na mladićevo rame.
Maksimilijan zadrhta.
— Četrnaest godina — promrmlja on.
— Četrnaest godina — ponovi grof. — I on je za tih četrnaest godina
imao sati očajanja. I on se, baš kao i vi, Morrele, vjerujući da je najne-
sretniji čovjek na svijetu, htio ubiti.
— I onda? Upita Morrel.
— I onda! U posljednji tren javi mu se Bog u liku jednog čovjeka;
naime, Bog ne čini više čudesa. Možda taj nesretnik nije u prvi čas
shvatio to neizmjerno Božje milosrđe, jer je potrebno da prođe neko
vrijeme dok se oči pune suza potpuno otvore. Konačno je postao str­
pljiv i čekao je. Jednog je dana na čudesan način izašao iz grobnice,
bogat, moćan, gotovo bog. Prvi krik koji se oteo iz njega bio je krik za
njegovim ocem, ali njegov je otac već bio mrtav.
— I moj je otac mrtav — reče Morrel.
— Da, ali vaš je otac umro na vašim rukama, voljen, sretan, poštovan,
bogat, u dubokoj starosti. Njegov je otac umro siromašan, očajan, su­
mnjajući u Boga. A kad je deset godina poslije njegove smrti njegov
sin tražio njegov grob, nije ga mogao naći i nitko mu nije znao reći: Tu
počiva u Gospodinu srce koje je toliko voljelo.
— Oh! — reče Morrel.
—- Taj je čovjek, dakle, bio nesretniji sin od vas, Morrele, jer on ne zna
čak ni za grob svoga oca.
Grof Monte Christo

— Ali mu je barem ostala žena — reče Morrel — koju je volio.

— Varate se, Morrele; ta žena...
— I ona je umrla? — poviče Maksimilijan.
— Još gore. Iznevjerila mu se. Udala se za jednoga od onih koji su
progonili njezinog zaručnika. Vidite, dakle, Morrele, da je taj čovjek
bio i kao zaručnik nesretniji od vas.
— A je li Bog tom čovjeku poslao utjehu? — upita Morrel.
— Poslao mu je barem spokojstvol
— Bi li taj čovjek mogao još jednom biti sretan?
— On se nada, Maksimilijane.
Mladić obori glavu na prsa.
— Ja sam vam obećao — reče on nakon trenutka šutnje i pruži Monte
v_hnstu j lik u — samo, nemojte zaboraviti...
— Petog listopada, Morrele, čekam vas na otoku Monte Christo. Če­
tvrtog listopada čekat će vas jedna jahta u bastijskoj luci. Jahta će se
zvati Eurus. Vi ćete se predstaviti vlasniku jahte, i on će vas dovesti k
meni. Dogovorili smo se, dakle, Maksimilijane, zar ne?
— Jesmo, grofe, i ja ću učiniti kako je dogovoreno, ali nemojte zabo­
raviti da petog listopada...
— Dijete, zar ne znate što znači obećanje jednog čovjeka... Rekao sam
vam već dvadeset puta, Morrele, da ću vam toga dana, ako baš budete
htjeli umrijeti, u tome pomoći. Zbogom.
— Vi odlazite?
— Jest. Imam posla u Italiji. Ostavljam vas sama, sama da se hrvete
sa svojom nesrećom, sama s onim orlom snažnih krila kojega Gospod
šalje svojim izabranicima da ih donese pred njegov prijesto. Priča o
Ganimedu nije samo bajka, Maksimilijane, ona je alegorija.
— Kada putujete?
— Ovoga trenutka. Parobrod me čeka. Za jedan sat bit ću ti već dale­
ko od vas. Hoćete li me otpratiti do luke, Morrele?
— Stojim vam na raspolaganju, grofe.
— Zagrlite me!
Morrel otprati grofa do luke. Dim je već izlazio kao golema perjanica
iz crnog dimnjaka koji ju je puštao prema nebu. Naskoro brod krene,
i poslije jednog sata, kako je bio rekao Monte Christo, ta ista perjanica
bijelog dima, jedva vidljiva, šarala je na istoku horizont koji su zamra­
čivale prve noćne magle.
 Treća knjiga

37. Pepino
U vrijeme dok je grofov parobrod nestajao iza rta Margiou, jedan je
čovjek, jureći u poštanskim kojima, hitao cestom koja vodi iz Firence u
Rim i upravo je prošao gradić Aquapendente. Putovao je prilično brzo,
da bi što prije prevalio veliki put, ali ipak nije pobuđivao sumnju.
Bio je obučen u redingot, ili bolje ogrtač već strašno otrcan od puto­
vanja, na kome se vidjela još uvijek blistava vrpca ordena Legije časti,
koju je imao i u zapučku kaputa. Po tom dvostrukom znaku, a još više
po naglasku kojim je govorio kočijašu, svatko je morao prepoznati
Francuza. A treći dokaz da je taj čovjek rođen u zemlji svjetskog jezika
bio je u tome da je od svih talijanskih riječi znao jedino one koje se
upotrebljavaju u muzici, riječi koje mogu, kao Figarov goddam, nado­
mjestiti sve izražajne mogućnosti jednog jezika.
— Allegro! — govorio je on kočijašu pri svakom usponu.
— Moderato! — govorio je na svakoj nizbrdici.
A jedino Bog zna koliko ima uspona i nizbrdica na cesti koja preko
Aquapendente vodi iz Firence u Rim.
Uostalom, te su dvije riječi veoma nasmijavale dobre ljude kojima su
bile upućene.
Kad je došao nadomak vječnom gradu, to jest kad je stigao u Stortu,
mjesto odakle se već vidi Rim, ovaj putnik nije osjetio ništa od onog
zanosa i radoznalosti koji svakog stranca tjera da se digne sa sjedišta
nastojeći vidjeti slavnu crkvu Svetog Petra, koja se razaznaje mnogo
prije nego bilo što drugo.
Ne, on je samo izvukao iz džepa jednu lisnicu, a iz te lisnice jedan
papir presavijen na četvero, koji je razvio i opet savio tako pažljivo da
je to već graničilo s poštovanjem, i rekao je jedino ove riječi:
— Dobro! Još je uvijek ovdje!
Kola su prošla kroz Porta del Popolo, zakrenula lijevo i zaustavila se
pred hotelom »London«.
Grof Monte Christo

Gazda Pastrini, naš stari znanac, dočekao je putnika na vratima hote­

la, držeći šešir u ruci.
Putnik siđe iz kočije, naruči dobar ručak i raspita se za adresu banke
Thomson i French, koju je odmah dobio, jer je ta banka bila jedna od
najpoznatijih u Rimu.
Ona se nalazila u Via dei Banchi, blizu crkve Svetog Petra.
U Rimu, kao i posvuda drugdje, dolazak poštanske kočije uvijek je do­
gađaj. Deset mladih potomaka Marija i Grakha, bosonogih, poderanih
laktova, ali držeći se izazovno i ruku živopisno savijenih iznad glave,
promatralo je putnika, poštansku kočiju i konje. Tim gradskim dera­
nima pridružilo se petnaestak besposličara iz papinske države, onih
što tumaraju ulicama i pijuckaju s mosta San Angelo u Tiber kad u
njemu ima vode.
A kako rimski derani i besposličari, sretniji od onih u Parizu, razumiju
sve jezike a u prvom redu francuski, oni su razumjeli kad je putnik
zatražio sobu, naručio ručak i naposljetku zapitao za adresu banke
Thomson i French.
Posljedica toga bila je ta da se jedan čovjek izdvojio iz skupine rado-
znalaca kad je taj pridošlica izašao iz hotela s obaveznim čičeronom, i
da je na maloj udaljenosti išao za putnikom, koji ga nije zapazio, kao
što ga, kako se činilo, nije zapazio ni njegov vodič. Taj ih je čovjek
pratio tako vješto kao da je kakav pariški policijski agent.
Francuzu se tako žurilo posjetiti banku Thomson i French da nije imao
vremena pričekati da se upregnu konji. Kočija ga je trebala dostići na
putu ili ga pričekati na vratima banke.
Došli su do banke a da ih kočija nije sustigla.
Francuz uđe, ostavivši u predsoblju svog vodiča, koji se odmah upu­
stio u razgovor s dvojicom ili trojicom onih ljudi bez zanimanja, ili
bolje reći sa tisuću zanimanja, koji u Rimu sjede na vratima banaka,
crkava, ruševina, muzeja kazališta.
U isto vrijeme kad i Francuz ušao je u banku i onaj čovjek što se bio
izdvojio iz skupine radoznalaca. Francuz pozvoni na vratima ureda i
uđe u prvu sobu. Onaj čovjek što ga je pratio kao sjena uđe također.
— Gospoda Thomson i French? — zapita stranac.
Na znak jednog činovnika, svečanog čuvara prve prostorije, ustade
neki čovjek koji je izgledao poput lakaja.
— Koga ću najaviti? — zapita lakaj spremajući se poći pred stran­
cem.
— Gospodina baruna Danglarsa — odgovori putnik.
— Izvolite sa mnom — reče lakaj.
 Treća knjiga

Jedna vrata se otvore. Lakaj i barun iščeznu iza njih.

Čovjek koji je ušao za Danglarsom sjedne na klupu namijenjenu oni­
ma koji čekaju.
Činovnik nastavi pisati još otprilike pet minuta, a tih pet minuta
onaj čovjek što je sjedio nije prozborio ni riječi i ostao je posve
nepomičan.
Konačno činovnikovo pero prestade škripiti po papiru. On podigne
glavu, pogleda pažljivo oko sebe i pošto se uvjerio da je nasamo s čo­
vjekom koji je sjedio, progovori:
— Vidi, vidi, to si ti, Peppino?
— Jest — odgovori lakonski čovjek koji je sjedio.
— Namirisao si neki plijen kod tog debeljka?
— Nisam baš naročito zaslužan za ovoga, jer smo bili unaprijed oba­
viješteni.
— Ti onda znaš pošto je došao ovamo, radoznalče?
— K vragu, došao je dići novac. Samo, trebaš saznati koju svotu.
— To ćeš odmah saznati, prijatelju.
— Vrlo dobro. Samo mi nemoj, kao onomade, dati kriva oba­
vještenja.
— Sto hoćeš reći time? O kome to govoriš? Možda o onom Englezu
koji je neki dan odnio odavde tri tisuće talira?
— Ne, jer taj je doista imao tri tisuće talira, i mi smo ih našli. Govo­
rim o onom ruskom knezu.
— Pa što?
— E pa, ti si nam najavio trideset tisuća lira, a mi smo našli samo
dvadeset dvije tisuće.
— Sigurno ste slabo tražili.
— Prezražio ga je sam Luigi Vampa.
— U tom slučaju, platio je svoje dugove...
— Jedan Rus?
•— Ili potrošio novac.
— To je moguće, na kraju krajeva.
— To je sigurno. Ali sada me pusti da idem na osmatračnicu, jer će
inače Francuz svršiti svoj posao a da ne uzmognem saznati točnu
svotu.
Peppino kimne glavom i izvadivši iz džepa krunicu stade mrmljati
nekakve molitve, dok je činovnik nestao na onim istim vratima kroz
koja su prošli lakaj i barun.
Nakon otprilike deset minuta činovnik se vrati blistajući od
zadovoljstva.
Grof Monte Christo

— Onda — zapita Peppino svog prijatelja.

— Drži ga! — reče činovnik. — Svota je poprilična!
— Pet do šest milijuna, zar ne?
— Jest. Ali odakle ti znaš svotu?
—... na priznanicu njegove ekscelencije grofa Monte Christa...
— Ti poznaješ grofa?
—...koja je plativa u Rimu, Veneciji i Beču?
— Upravo tako — uzvikne činovnik. — Odakle si tako dobro oba­
viješten?
— Ta rekao sam ti da smo bili unaprijed upozoreni.
— Pa što se onda obraćaš meni?
— Da budem siguran da je to doista čovjek s kojim imamo posla.
— To je on... pet milijuna. Lijepa svotica, zar ne, Peppino?
— Jest.
— Mi nikada nećemo imati toliko.
— Ali ćemo — odgovori stoički Peppino — barem dobiti od nje
mrvice.
— Tiho, evo vašeg čovjeka.
I činovnik ponovno uzme pero u ruke, a Peppino svoju krunicu. Kad
su se otvorila vrata, jedan je pisao, a drugi se molio Bogu.
Danglars se pojavi, sav blistajući od sreće, u pratnji bankara, koji ga je
ispratio do vrata.
Za Danglarsom izađe i Peppino. Kao što je bilo dogovoreno, kočija
koja je trebala sustići Danglarsa čekala ga je pred bankom Thomson
i French. Jedan je čičerone držao otvorena vrata kočije: čičerone je
naime stvorenje veoma uslužno, koje se može upotrijebiti za što god
hoćete.
Danglars uskoči u svoja kola, lagan kao mladić od dvadeset godina.
Čičerone zatvori vrata kočije i popne se na sjedalo pored kočijaša.
— Hoće li njegova ekscelencija pogledati crkvu Svetog Petra? — za­
pita čičerone.
— A zašto? — odgovori barun.
— Pa, k vragu, zato da je vidite!
— Ja nisam došao u Rim da gledam — reče glasno Danglars. Zatim
doda posve tiho, osmjehnuvši se pohlepno: — Došao sam da podi­
gnem pare.
— Onda, vaša ekscelencija ide...
— U hotel.
— K Pastriniju — reče čičerone kočijašu.
I kola krenuše brzo kao kakva gospodska kočija.
 Treća knjiga

Deset minuta kasnije barun se vratio u svoju sobu, a Peppino se smje­

stio na klupu prislonjenu uza zid pored hotelskih vrata, pošto je prije
tog šapnuo nekoliko riječi u uho jednom od onih potomaka Marija i
Grakha na koje smo upozorili na početku ovog poglavlja, našto je taj
deran potrčao prema Capitolu što su ga noge nosile.
Danglars bijaše umoran ali zadovoljan, i osjetio je potrebu da spava.
On legne, stavi lisnicu pod jastuk i zaspi.
Peppino, da se ne bi dosađivao čekajući, stade se kockati s besposliča­
rima, izgubi tri talira, i da bi se utješio popi bocu orvietskog vina.
Sutradan se Danglars kasno probudio, premda je bio rano legao, jer je
posljednjih pet-šest noći slabo spavao, ako je uopće spavao.
Obilno je doručkovao, pa kako, kao što je sam rekao, nije imao nimalo
interesa vidjeti ljepote Vječnoga grada, on naruči za podne poštanske
konje.
Ali Danglars nije računao na policijske formalnosti i lijenost poštan­
skog namještenika.
Konji su stigli tek u dva sata, a čičerone je tek u tri donio vidiranu
putnicu.
Sve te pripreme privukle su pred vrata Pastrinijeva hotela priličan
broj besposličara.
Potomci Grakha i Marija također su se našli ovdje.
Barun prođe likujući kroz sve te skupine radoznalaca, koji su ga oslo­
vljavali s vaša ekscelencijo da bi mu izmamili koju paru.
Kako se Danglars, koji je, kao što znamo, bio narodski čovjek, dosada
morao zadovoljiti time da ga nazivaju barunom i nije ga još nikada
nitko oslovio s vaša ekscelencijo, taj mu je naslov veoma laskao i on
je podijelio desetak novčića toj bagri koja je bila spremna za drugih
deset oslovljavati ga s vaša visosti.
— Kojim ćemo putem? — zapita kočijaš na talijanskom.
— Putem za Anconu — odgovori barun.
Gazda Pastrini prevede pitanje i odgovor, i kočija krene u kasu.
Danglars je u stvari htio proći kroz Veneciju i tamo podići jedan dio
svog bogatstva, a iz Venecije krenuti u Beč, gdje bi unovčio ostatak.
Namjera mu je bila nastaniti se u tom gradu, za koji su mu rekli da je
grad uživanja.
Prije nego što je prešao tri milje rimskom Campagnom, počela se
spuštati noć. Danglars nije računao s time da će tako kasno krenuti,
inače bi radije ostao u Rimu. On zapita kočijaša kako je daleko do
najbližeg grada.
— Non capiscol — odgovori kočijaš.
Grof Monte Christo

Danglars kimne glavom, što je trebalo značiti: Veoma dobrol Kola

nastaviše svoj put.
— Na prvoj stanici ću se zaustaviti — reče Danglars samom sebi.
Danglars je još uvijek osjećao nešto od one ugode koja ga je bila obu­
zela dan ranije i zbog koje je proveo tako ugodnu noć. Udobno se
ispružio u toj dobroj engleskoj kočiji s dvostrukim oprugama, osjeća­
jući kako ga u kasu vuku dva dobra konja.
Znao je da je ovaj dio puta dugačak sedam milja. A što da za to vrije­
me radi čovjek koji je bankar i koji je sretno bankrotirao?
Danglars je deset minuta mislio na svoju ženu koja je ostala u Parizu,
drugih deset minuta na svoju kćer koja juri po svijetu s gospođicom
d’Armilly. Posvetio je deset minuta i svojim vjerovnicima i načinu
kako će upotrijebiti svoj novac, a onda, nemajući više o čemu misliti,
on zatvori oči i zaspi.
Međutim, s vremena na vrijeme trgnuo bi ga koji jači udarac, i Dan­
glars bi na trenutak otvorio oči, i vidio bi da ga konji svejednako vuku
istom brzinom kroz rimsku Campagnu po kojoj su se na sve strane
dizali srušeni akvadukti, nalik na divove od granita koji su se skamenili
u punom trku. Ali noć bijaše hladna, mračna, kišovita, i čovjeku koji
je bio u polusnu bilo je mnogo ugodnije sjediti zatvorenih očiju u svo­
joj kočiji nego pružati glavu kroz prozor na vratima i kočijaša koji nije
znao odgovoriti ništa drugo nego: Non capisco! pitati gdje se nalazi.
Danglars dakle nastavi spavati, govoreći sam sebi da će ga pitati kad
se probudi na stanici.
Odjednom se kočija zaustavi. Danglars pomisli da je došao na toliko
željeni cilj. On otvori oči, pogleda kroz stakla na vratima, uvjeren da
se nalazi u nekom gradu ili barem u kakvom selu. Ali nije vidio ništa
osim jedne osamljene razvaline i tri ili četiri čovjeka koji su se poput
sjena vrzali oko kočije.
Danglars pričeka trenutak da kočijaš koji ga je prevezao na toj dionici
puta dođe po svoj novac. Namjeravao je iskoristiti da od svog novog
kočijaša zatraži kakva obavještenja. Ali konji budu ispregnuti i upre­
gnuti novi a da nitko nije dolazio da od putnika zatraži novac. Dan­
glars, začuđen, otvori vrata, ali ga jedna jaka ruka u istom trenutku
gurne unutra, i kočija krene.
Barun se, zaprepašten, posve probudi.
— Ej — obrati se on kočijašu. — Ej! mio caro!
To su također bile riječi iz jedne talijanske romance koje je Danglars
upamtio dok je njegova kći pjevala u duetu s knezom Cavalcantijem.
Ali mio caro ne odgovori ništa.
 Treća knjiga

Danglars se tada zadovolji time da otvori prozor.

— Hej, prijatelju, kamo mi to idemo? — zapita on pruživši glavu kroz
prozor.
— Dentro la testa! — vikne jedan ozbiljan i zapovjednički glas, koji je
bio popraćen prijetećom kretnjom.
Danglars shvati da to dentro la testa znači: unutra glavu. Kao što vidi­
mo, veoma je uznapredovao u učenju talijanskog jezika.
On posluša, ali ne bez zabrinutosti, a kako je ta zabrinutost iz minute
u minutu sve više rasla, nakon nekog vremena njegov duh, umjesto
one praznine koju smo rekli da je osjećao na početku putovanja, nje­
gov je duh, kažemo, ispunilo mnoštvo misli koje su sve bile takve
vrste da su morale pobuditi interes svakog putnika, a naročito jednog
putnika u Danglarsovu položaju.
Njegove su oči zadobile u tom mraku onu oštrinu koju im daju prvi
trenuci jakih uzbuđenja, a koja kasnije, od naporna gledanja, sve više
otupljuje. Dok još ne osjeća strah, čovjek vidi sve stvari onakve kakve
jesu. Kad ga obuzme strah, vidi ih dvostruko, a pošto nestane straha,
sve mu je nejasno pred očima.
Danglars ugleda jednog čovjeka ogrnuta kabanicom kako u galopu jaše
s desne strane kočije.
— To je neki žandar — reče on. — Da nisu francuski telegrafi obavi­
jestili o meni papinske vlasti?
On odluči saznati na čemu je.
— Kamo me vodite? — zapita on.
— Dentro la testa! — ponovi onaj isti glas, s istim prijetećim
prizvukom.
Danglars se okrene prema vratima na lijevoj strani kočije. Uz lijeva
vrata jahao je u galopu jedan drugi čovjek.
— Nema sumnje — promrmlja Danglars osjećajući kako mu znoj
oblijeva čelo — nema sumnje da sam uhvaćen.
On se baci nazad na sjedište, ali sada ne da bi spavao nego da bi ra­
zmišljao.
Nekoliko trenutaka kasnije na nebu se pojavi mjesec.
Danglars baci iz kočije pogled na Campagnu, i ponovno ugleda one veli­
ke akvadukte, te kamene sablasti koje je prije jedva bio zapazio. Samo,
umjesto da mu budu s desne strane, oni su mu sada bili slijeva.
On shvati da se kočija okrenula i da ga vode u Rim.
— Oh, nesretna li mene! — promrmlja on. — Sigurno će me izručiti.
Kola nastave juriti strahovitom brzinom.
Tako je prošao jedan sat, strašan sat, jer svaki znak na cesti koji je
Grof Monte Christo

mogao raspoznati sve je više dovodio bjegunca do uvjerenja da ga vode

natrag odakle je došao. Naposljetku ugleda mračnu siluetu nekog zda­
nja i učini mu se da kola jure ravno prema njoj. Ali kola zaokrenuše i
stadoše juriti duž te crne siluete koja nije bila ništa drugo nego pojas
koji opasuje Rim.
— Oh, oh — promrmlja Danglars — ne ulazimo u grad, znači da ni­
sam u rukama policije. Dobri Bože, da nisam...
Od straha mu se digla kosa na glavi.
On se sjeti onih zanimljivih priča o rimskim razbojnicima, koje Pa­
rižani slušaju s nevjericom, a koje je Albert de Morcerf pripovijedao
gospođi Danglars i Eugeniji, svojoj budućoj punici, kako se još tada
činilo, i budućoj ženi.
— Možda su lopovi! — promrmlja on.
Odjednom kočija zaveze na nešto tvrđe nego što je pijeskom posuta
cesta. Danglars se osmjeli baciti pogled na obje strane puta, te ugleda
spomenike neobična oblika. Pod dojmom one priče koju je pripovi­
jedao Morcerf, priče koja mu je sada iskrsnula u duhu sa svim svojim
pojedinostima, on zaključi da je to Via Appia.
S lijeve strane kola, u nekoj udolini, vidjelo se jedno kružno
udubljenje.
Bio je to Karakalin cirkus.
Onaj čovjek što je jahao s desne strane kočije reče nešto kočijašu, i
kola se zaustaviše.
Istodobno otvore se lijeva vrata.
— Scindi! — zapovjedi neki glas.
Danglars siđe istog trenutka. Nije još doduše govorio talijanski, ali ga
je već počeo razumijevati.
Više mrtav nego živ, barun se obazre oko sebe.
Okružavala su ga četiri čovjeka, ne računajući kočijaša.
— Di qua — reče jedan od ta četiri čovjeka zaputivši se uskom sta­
zom koja je vodila od Via Appie među brežuljke rimske Campagne.
Danglars pođe bez riječi za svojim vodičem, a po koracima je lako zaklju­
čio da su ona druga trojica pošla za njima. Međutim, učinilo mu se da se
ti ljudi zaustavljaju kao straže na otprilike jednakim rastojanjima.
Nakon otprilike deset minuta hoda, za koje vrijeme Danglars nije
izmijenio ni riječi sa svojim vodičem, nađe se između jednog humka
i grma visoke trave. Kao neki trokut kome je u središtu bio Danglars
stajala su oko njega tri nijema čovjeka. Htio je kazati nešto, ali mu se
jezik ukočio.
— Avanti — reče onaj isti glas kratko i zapovjednički.
 Treća knjiga

Ovaj puta Danglars je razumio na dva načina: razumio je riječ i shvatio

pokret, jer ga je onaj čovjek što je koračao za njim tako grubo gurnuo
naprijed da je naletio na svog vodiča.
Taj vodič bio je naš prijatelj Peppino, koji se zavukao u visoku travu
idući nekim krivudavim putem u kome bi samo kune i gušteri mogli
prepoznati utrtu stazu.
Peppino se zaustavi ispred jedne stijene koja se jedva vidjela pod gu­
stim grmom. U toj stijeni, razmaknutoj poput kapka na očima, bio je
prolaz u kome je mladi čovjek nestao kao što vragovi nestaju u rupa­
ma na podu pozornice u kazališnim komadima.
Glas i kreštanje čovjeka koji je išao za Danglarsom prisiliše Danglarsa
da učini to isto. Više nije bilo sumnje, francuski je bankrotirani bankar
imao posla s rimskim razbojnicima.
Danglars se ponese kao čovjek koji se odjednom našao između dvije
strašne pogibelji i koga je strah učinio hrabrim. Usprkos svom trbuhu,
prilično neprikladnom za pentranje po spiljama rimske Campagne, on
se zavuče u rupu za Peppinom, zatvori oči i jednostavno se spusti, te
se dočeka na noge.
Kad je dotakao zemlju, ponovno otvori oči.
Put je bio širok, ali mračan. Peppino, koji se sada, pošto je bio kod
kuće, nije više morao skrivati, upali baklju.
Dva čovjeka siđoše iza Danglarsa kao zaštitnica, i gurajući Danglarsa
kad bi slučajno zastao, dotjeraše ga preko jedne blage kosine na neko
raskrižje zlokobna izgleda.
Poput crnih i dubokih očnih šupljina na mrtvačkim glavama na zido­
vima su zjapile iz bijelog kamena rupe izdubene poput bjesova pore­
danih jedan iznad drugoga.
Jedan stražar udari lijevom rukom po kundaku karabina.
— Tko je? — vikne stražar.
— Prijatelj! Prijatelj! — odgovori Peppino. — Gdje je kapetan?
— Ovdje je — reče stražar pokazavši preko svog ramena na neku ve­
liku dvoranu izdubljenu u stijeni iz koje je kroz nadsvođene otvore u
hodnik dopiralo svjetlo.
— Dobar plijen, kapetane, dobar plijen — reče Peppino na
talijanskom.
I on uhvati Danglarsa za ovratnik redingota i povede ga prema jednom
otvoru nalik na vrata kroz koji se ulazilo u dvoranu u kojoj je kapetan,
kako se činilo, uredio svoj stan.
— Je li to taj čovjek? — zapita kapetan, koji je veoma pažljivo čitao
Plutarhov »Život Aleksandra Velikog«.
Grof Monte Christo

— On je, kapetane, on glavom.

— Vrlo dobro. Pokažite mi ga.
Na to prilično neuljudno naređenje Peppino prinese tako naglo svoju
baklju Danglarsovu licu da je ovaj brzo ustuknuo kako mu se ne bi
zapalile obrve.
Njegovo izobličeno i blijedo lice pokazivalo je sve simptome groznog
straha.
— Ovaj je čovjek umoran — reče kapetan. — Neka ga odvedu u
postelju.
— Oh! — promrmlja Danglars — ta postelja vjerojatno je jedan od
onih bjesova izdubenih u stijenama, a san, to je smrt koju će mi zadati
jedan od tih noževa što ih vidim kako blistaju u polumraku.
T rl
i
/ai rt r\ 11 mi'np« Atn
uuiota Cl mi civ_jLrvym umu
( gromne idjeio Val-,
r\ e<=> n o

ležajima od suhe trave i vučjih koža pridižu prijatelji čovjeka koga je

Albert de Morcef našao gdje čita Cezarove »Komentare« a Danglars
zatekao s biografijom Aleksandra Velikog u ruci.
Bankar muklo uzdahne i pođe za vodičem. Nije pokušao ni moliti ni
vikati. Više nije imao ni snage, ni volje, ni moći, ni osjećaja. Išao je
zato što su ga vukli.
On udari nogom o jednu stepenicu; shvativši da je pred njim neko
stepenište, on se instinktivno sagne da ne razbije čelo, te se nađe u
jednoj ćeliji uklesanoj u živom kamenu.
Ta je ćelija bila čista i golih zidova, i suha, iako se nalazila teško je reći
koliko duboko ispod zemlje.
Postelja napravljena od suhog lišća, prekrivena kozjim kožama, neće­
mo reći da se dizala nego da je bila prostrta u jednom kutu ćelije.
Opazivši ga, Danglars pomisli da vidi blistavi simbol svog spasenja.
— O, hvala ti, Bože! — promrmlja. — To je ipak pravi krevet!
To je bilo po drugi put u roku jednog sata što je zazvao Božje ime, što
mu se nije dogodilo već punih deset godina.
— Ecco — reče vodič.
I on gurne Danglarsa u ćeliju te zatvori za njim vrata. Zasun zaškripi
na vratima. Danglars bijaše zarobljenik.
Uostalom, da i nije bilo tog zasuna, trebalo je da čovjek bude sveti
Petar i da mu neki anđeo nebeski bude vodič, pa da prođe pored
te posade koja je čuvala katakombe svetog Sebastijana i utaborila se
pored svog vođe, u kome su naši čitatelji sigurno prepoznali čuvenog
Luigija Vampu.
Danglars je također prepoznao tog razbojnika, u čije postojanje nije
htio vjerovati kad ga je Morcerf pokušao prikazati Francuzima. I ne
 Treća knjiga

samo da je prepoznao njega nego je prepoznao i ćeliju u kojoj je Mor-

cerf bio zatvoren i koja je, kako se po svemu činilo, bila mjesto gdje
su ovdje boravili svi stranci.
Ta sjećanja, kojih se Danglars uostalom hvatao s nekom vrsti veselja,
vratiše mu spokoj. Kad ga nisu ubili odmah, banditi po njegovu mi­
šljenju nisu imali namjeru ubiti ga.
Uhvatili su ga da ga opljačkaju, a kako je imao uza se svega nekoliko
zlatnika, zatražit će za njega otkupninu.
On se sjeti da su Morcerfa procijenili na nekih četiri tisuće talira.
Kako je on za sebe smatrao da izgleda kudikamo ugledniji čovjek
od Morcerfa, u duhu je odredio za sebe otkupninu od osam tisuća
talira.
Osam tisuća talira bilo je četrdeset osam tisuća livra.
Prema tome, ostajalo mu je još pet milijuna pedeset tisuća franaka.
A s tim se novcem čovjek može posvuda izvući iz neprilike.
Dakle, gotovo posve siguran da će se izvući iz te neprilike, s obzirom
na to da se još nikada nije čulo da je neki čovjek bio procijenjen na
pet milijuna pedeset tisuća livra, Danglars se ispruži na svom krevetu,
na kome, pošto se okrenuo dva-tri puta, zaspe mirno kao junak čiji je
životopis čitao Luigi Vampa.
Grof Monte Christo

38. Jelovnik Luigija Vampe

Nakon svakog sna dolazi buđenje, osim nakon sna kojega se bojao
Danglars.
Danglars se probudi.
Za Parižanina koji je navikao na svilene zastore, na zidove obložene
baršunom, na miris koji se širi od drveta što gori u kaminu i na miris
koji se spušta s baldahina od satena, buđenje u pećini od vapnenca
mora biti kao loš san.
Kad je dotakao svoje pokrivače od jareće kože, Danglars je morao
povjerovati da je sanjao Samojede ili Laponce.
Ali, u takvim je okolnostima dovoljna jedna sekunda da i najjaču su­
mnju pretvori u zbilju.
— Da, da — promrmlja on — ja sam u rukama razbojnika o kojima
nam je govorio Albert de Morcerf.
Prvi njegov pokret bio je da udahne kako bi se uvjerio da nije ranjen:
to je našao u »Don Quijoten«, u jednoj od pročitanih knjiga iz koje je
nešto zapamtio.
— Ne — reče on -— nisu me ubili ni ranili, ali su me možda okrali?
I on brzo turi ruke u džepove. Ništa nije bilo ni taknuto: sto zlatnika
koje je odredio za putovanje iz Rima do Venecije bilo je u džepu od
hlača, a novčanik u kojem se nalazilo kreditno pismo na pet milijuna i
pedeset tisuća franaka bilo je također u džepu njegova kaputa!
— Čudni razbojnici] — reče on sebi. — Nisu dirali ni vrećicu ni nov­
čanik. Kao što sam rekao jučer kad sam legao, oni će me ucijeniti.
Gle! Imam i svoj džepni sat. Pogledajmo malo koliko je sati.
Danglarsov sat, remek-djelo urara Brequeta, koji je brižljivo navio
uvečer prije polaska na put, pokazivao je pet i pol sati ujutro. Da nije
imao tog sata, Danglars ne bi uopće imao pojma je li noć ili dan, jer u
njegovu ćeliju nije dopiralo danje svjetlo.
Je li trebalo tražiti od razbojnika da kažu svoje namjere? Ili je trebalo

dlO
 Treća knjiga

strpljivo čekati da mu ih oni sami kažu? Ovo posljednje činilo mu se

mnogo razboritije, i Danglars odluči da će čekati.
Čekao je do podneva.
Za sve to vrijeme jedan je stražar bdio pred njegovim vratima. U osam
sati ujutro straža je bila izmijenjena.
Tada Danglars osjeti želju da vidi tko ga čuva.
Bio je primijetio zrake svjetla, ne doduše danjeg svjetla nego svjetla
svjetiljke, kako probijaju kroz pukotine slabo spojenih dasaka na
vratima. On se približi jednoj od tih pukotina upravo u trenutku
kad je razbojnik ispijao nekoliko gutljaja rakije, koja je, zahvaljuju­
ći kožnoj mješini u kojoj je bila, imala miris od koga se Danglarsu
umalo smučilo.
— Fuji — izgovori on ustuknuvši na drugi kraj svoje ćelije.
U podne, čovjeka s rakijom je smijenio drugi stražar. Danglars, rado­
znao da vidi tog novog stražara, ponovno priđe pukotini na vratima.
Ovaj razbojnik bijaše pravi atleta, golijat velikih očiju, širokih usana,
spljoštena nosa. Riđa kosa padala mu je na ramena u dugim uvojcima
poput zmija.
— Oh, ohl — reče Danglars — ovaj je više nalik na ljudoždera nego na
ljudsko biće. U svakom slučaju, ja sam već star i prilično žilav, i meso
mi nije dobro za jelo.
Kao što vidimo, Danglars je još uvijek bio prilično spreman za šalu.
U istom trenutku, kao da mu hoće dokazati da nije ljudožder, čuvar
sjedne nasuprot vratima njegove ćelije, izvuče iz torbe komad crnog
kruha, luka i sira, i stane proždrljivo jesti.
— Neka me đavo odnesel — reče Danglars bacivši kroz pukotinu na
vratima pogled na razboj nikov ručak —- neka me đavo odnese ako
shvaćam kako netko može jesti takvo smeće.
I on se vrati te sjedne na kozju kožu, koja ga je svojim mirisom pod­
sjećala na rakiju prvog stražara.
Ali radio Danglars što mu drago, jer tajne prirode su nedokučive, i
najprostija hrana izaziva određene materijalne želje kod čovjeka pra­
zna želuca.
Danglars je odjednom osjetio kao da mu želudac nema dna, a čovjek
koji je jeo učini mu se manje ružan, kruh bjelji, a sir svježiji.
Naposljetku ga taj sirovi luk, ta strašna hrana divljaka, podsjeti na
neke Robertove umake i kuhanu govedinu s lukom koju je njegov
kuhar znao tako izvanredno spremiti kad bi mu Danglars rekao: »Go­
spodine Deniseau, priredite mi danas jedno prostačko jelo«.
On ustane, priđe vratima i stane lupati.
Grof Monte Christo

Razbojnik podigne glavu.

Danglars, vidjevši da ga je razbojnik čuo, ponovno udari po vratima.
— Che cosa? — zapita razbojnik.
— Slušajte, slušajte, prijatelju — reče Danglars bubnjajući prstima
po vratima — čini mi se da bi bilo vrijeme da se netko sjeti da i meni
donese nešto za jelol
Ali div, bilo da ga nije razumio bilo da nije imao nikakvih naređenja u
pogledu Danglarsove ishrane, nastavi ručati.
To razbojnikovo ponašanje uvrijedi Danglarsa u njegovu ponosu, i on,
ne htijuei imati bilo kakva posla s tom prostačinom, ponovno legne na
svoje jareće kože i više ne izusti ni riječi.
Protekoše četiri sata.
Onog oriiašnog stražara smijeni drugi razbojnik.
Danglars, koji je osjećao strašne grčeve u želucu, polako se digne i još
jedanput prisloni oko na pukotinu na vratima i prepozna inteligentno
lice svog vodiča.
Bio je to doista Peppino, koji se spremao stražariti na što je moguće
ugodniji način, pa je sjeo sučelice vratima i stavio između nogu jednu
zemljanu posudu iz koje se pušio i mirisao grah sa slaninom.
Pored graha Peppino stavi još jednu košaricu grožđa i bocu orvietskog
vina.
Nema sumnje, Peppino bijaše sladokusac.
Dok je promatrao te gastronomske pripreme, Danglarsu poteče slina
na usta.
— Ah, ah! — reče zarobljenik — hajde da vidimo hoće li ovaj biti
pristupačniji od onoga prije.
I on mimo pokuca na vrata.
— Evo me — reče razbojnik, koji je, dolazeći često u kuću gazde Pa-
strinija, naposljetku naučio francuski sa svim njegovim osobitostima.
I on doista otvori vrata.
Danglars prepozna u njemu čovjeka koji mu je onako strašno dovi­
knuo: »Unutra glavu«. Ali kako sad nije bilo vrijeme za prigovaranje,
on napravi najljubaznije lice i reče s prijaznim osmijehom:
— Oprostite, gospodine, ali zar neće i meni donijeti nešto za jelo?
— Kako? — uzvikne Peppino. — Da vaša ekscelencija slučajno nije
gladna?
— Slučajno? Krasno, bogami — promrmlja Danglars — prošlo je to­
čno dvadeset četiri sata otkako nisam ništa jeo.
— I vaša ekscelencija bi htjela jesti?
— Još ovog trenutka, ako je moguće.
 Treća knjiga

— Ništa lakše od toga — reče Peppino. Ovdje se može dobiti sve što
netko zaželi, ako se plati, razumije se, kao što je to običaj kod svih
poštenih kršćana.
— To se samo po sebi razumijel — uzvikne Danglars — premda bi,
u stvari, ljudi koji vas uhvate i drže zatvorena morali hraniti svoje
zarobljenike.
— Ah, ekscelencijo — odvrati Peppino — to ovdje nije običaj.
— To je prilično slab izgovor — reče Danglars, nastojeći umiliti se
svom čuvaru ljubaznošću — ali ja ću se ipak njime zadovoljiti. Dakle,
neka mi donesu da jedem.
— Odmah, ekscelencijo. — Sto želite?
I Peppino odloži svoju zdjelu na zemlju tako da se jelo pušilo ravno u
Danglarsove nozdrve.
— Sto želite? — zapita on.
— Pa zar vi imate ovdje i kuhinju? — začudi se Danglars.
— Sto? Imamo li kuhinju? Savršenu kuhinju.
— I kuhare?
— Izvrsnel
— E pa dobro, onda neka mi donesu pile, ribe, divljač, bilo što, samo
da jedem.
— Sto god vaša ekscelencija želi. Rekli smo pile, zar ne?
— Jest, pile.
Peppino se uspravi i vikne iz svega glasa:
Jedno pile za njegovu ekscelenciju!
Jeka Peppinova glasa još se nije utišala pod svodovima, a već se pojavi
jedan mladić, ljepuškast, vitak, gol do pasa, kao antički nosači ribe.
Nosio je srebrni pladanj na kome je bilo samo pečeno pile.
— Čovjek bi pomislio da je u Pariškoj kavani — promrmlja Dan­
glars.
— Izvolite ekscelencijo — reče Peppino uzevši pile iz ruku mladog
razbojnika i stavivši na crvotočan stol koji je uz klupicu i krevet od
jareće kože predstavljao sav namještaj u ćeliji. Danglars zatraži nož i
vilicu.
— Izvolite, ekscelencijo — reče Peppino pružajući mu mali nož tupa
vrška i drvenu viljušku.
Danglars uze nož u jednu a vilicu u drugu ruku i htjede razrezati
pile.
— Oprostite, ekscelencijo — reče Peppino stavivši jednu ruku na
bankarovo rame. — Ovdje se plaća prije nego što se pojede. Moglo bi
se dogoditi da čovjek ne bude zadovoljan pa da izađe...
Grof Morite Christo

— Vidi, vidi! — reče Danglars — pa to nije kao u Parizu, a da i ne

govorim da će me vjerojatno oguliti. Ali hajde da budemo otmjeni.
Vidite, ja sam uvijek slušao da je u Italiji život jeftin. Jedno pile može
stajati u Rimu dvanaest sua. Evo — doda on i baci Peppinu lujdor.
Peppino pokupi lujdor, Danglars prinese nož piletu.
— Samo trenutak, ekscelencijo — reče Peppino pridižući se. — Samo
trenutak, vaša mi je ekscelencija još nešto dužna.
— Nisam li rekao da će me oguliti! — promrmlja Danglars. Znam,
odlučivši da se pomiri s tim ucjenjivanjem, zapita:
— Dakle, koliko vam dugujem za to mršavo pile?
— Vaša ekscelencija je dala jedan lujdor na račun.
— Jedan lujdor na račun za jedno pile?
— Razumije se, na račun.
— Ta idite!
— I vaša ekscelencija mi duguje samo još četiri tisuće devetsto deve-
dest devet lujdora.
Danglars razrogači oči na tu nevjerojatnu šalu.
— Ah, pa to je doista smiješno — promrmlja — doista je smiješno!
I on htjede opet početi rezati pile, ali ga Peppino zadrži lijevom ru­
kom, a desnu ispruži prema njemu.
•— Dakle? — reče on.
— Sto? Vi se ne šalite — na to će Danglars.
— Mi se nikad ne šalimo, ekscelencijo — odgovori Peppino, ozbiljan
kao kakav kveker.
— Kako? Zar sto tisuća franaka ovo pile?
-— Ekscelencijo, upravo je nevjerojatno kako je teško uzgajati perad u
ovim prokletim spiljama.
— Hajde, hajde — reče Danglars — ova vam je šala upravo izvrsna i
zabavna, doista, ali budući da sam gladan, pustite me da jedem. Drži­
te, evo još jedan lujdor za vas, dragi prijatelju.
— Onda ostaje još četiri tisuće devetsto devedeset osam lujdora —
reče Peppino jednako hladnokrvno. — Budemo li strpljivi, doći ćemo
i do kraja.
— O, što se toga tiče — reče Danglars — koga je razljutila ta upornost
— što se toga tiče, nikada! Idite dođavola, ne znate vi s kim imate
posla.
Peppino dade znak, i mladić ispruži obje ruke i brzo izmakne pile
ispred Danglarsa. Danglars se baci na krevet od jareće kože, a Peppino
zatvori vrata i nastavi jesti svoj grah.
Danglars nije mogao vidjeti što Peppino radi, ali škljocanje razboj-
 Treća knjiga

nikovih zubi nije dopuštalo nikakve sumnje o tome kakvog se posla

prihvatio.
Bilo je jasno da jede, i to mljackajući, kao loše odgojen čovjek. — Ka­
kav klipani — reče Danglars.
Peppino se pričinio kao da nije čuo. Nije se čak ni okrenuo nego je
nastavio mirno i polako jesti.
Danglarsu se učinilo da mu je želudac probušen kao i ona bačva Da-
naida i da ga nikada više neće moći napuniti.
Ipak, svladavao se još kojih pola sata, ali valja reći da mu se tih pola
sata učinilo kao vječnost.
On ustane i ponovno pođe do vrata.
— Hajde, gospodine — reče on — nemojte me više mučiti, i kažite
mi odmah što zapravo hoćete od mene.
— Ali, ekscelencijo, kažite radije što vi hoćete od nas... Vi samo na­
redite, a mi ćemo izvršiti.
— Onda najprije otvorite vrata.
Peppino otvori.
— Hoću — reče Danglars — dovraga, hoću jestil
— Gladni ste?
— Vi to i te kako dobro znate.
— Sto želi jesti vaša ekscelencija?
— Komad suhog kruha, budući da su u tim prokletim katakombama
pilići ipak preskupi.
— Kruha? U redu — reče Peppino. — Zatim vikne: — Hej! kruha!
Mladić donese jedan hljepčić.
— Izvolite •—- reče Peppino.
— Koliko? — zapita Danglars.
— Četiri tisuće devetsto devedeset osam lujdora. Dva lujdora već ste
dali na račun.
— Sto? Jedan hljepčić sto tisuća franaka?
— Sto tisuća franaka! — reče Peppino.
— Pa za pile ste tražili sto tisuća franaka!
— Mi ne poslužujemo a la carte, nego po stalnoj cijeni. Jeli malo ili
mnogo, tražili deset jela ili samo jedno, cijena je uvijek ista.
— Vi opet s tom šalom! Dragi prijatelju, ja vam kažem da je to besmi­
sleno, upravo glupo! Kažite mi odmah da hoćete da umrem od gladi,
bar ćemo biti prije gotovi.
— Ali ne, ekscelencijo, to vi hoćete počiniti samoubojstvo. Platite i
jedite.
— Čime da platim, trostruka životinjo? — reče Danglars sav očajan.
Grof Monte Christo

— Zar ti misliš da čovjek nosi sto tisuća franaka u džepu?

— Vi imate u džepu pet milijuna pedeset tisuća franaka — reče Pep-
pino. — A to je pedeset pilića po sto tisuća franaka i pola pileta za
pedeset tisuća.
Danglars zadrhta, jer mu je sada sve postalo jasno: bila je to još uvijek
ista šala, ali ju je sada konačno shvatio.
Valja da kažemo da je više nije smatrao tako plitkom kao malo prije.
— Slušajte — reče on. — Ako vam dam tih sto tisuća franaka, hoće li
bar s tim biti gotovo i hoću li moći u miru jesti?
— Razumije se — reče Peppino.
— Ali kako da vam ih dam? — tada će Danglars, sada već slobodnije
dišući.
— Ništa lakše od toga. Vi imate otvoren kredit u banci Thomson i
French, Via dei Banchi, u Rimu. Dajte mi nalog da vam ta gospoda
isplate četiri tisuće devetsto devedeset osam lujdora, naš će ga bankar
uzeti.
Danglars je htio pokazati dobru volju, te uzme pero i papir što mu ga
je pružio Peppino, ispiše nalog i potpiše ga.
— Evo — reče on — evo vam nalog na donosioca.
— A vi izvolite vaše pile.
Danglars prereže pile uzdahnuvši: izgledalo mu je previše mršavo za
tako velik novac.
Peppino pak pažljivo pročita papir, stavi ga u džep i nastavi jesti svoj
grah.
 Treća knjiga

39. Oproštenje
Sutradan Danglars bude opet gladan. Zrak je u toj katakombi silno
probuđivao tek za jelom. Zarobljenik je mislio da tog dana neće mo­
rati imati nikakvih troškova: kao štedljiv čovjek, sakrio je u jednom
kutu svoje ćelije polovicu pileta i komad kruha. Međutim, tek što je
to pojeo, osjeti žeđ; na to nije bio računao. Borio se protiv žeđi sve do
trenutka kad je osjetio da mu se osušeni jezik prilijepio za nepce.
A tada, ne mogavši više odoljeti vatri koja ga je proždirala, stane
dozivati.
Stražar otvori vrata. Bilo je to neko novo lice.
Danglars pomisli da bi mu bilo bolje da ima posla s kakvim starim
poznanikom. On pozva Peppina.
— Evo me, ekscelencijo! — reče razbojnik pojavivši se brzinom koja
se Danglarsu učini dobrim znakom. — Sto želite?
— Piti! — odgovori zatvorenik.
— Ekscelencijo — primijeti Peppino — poznato vam je da je u okolici
Rima vino veoma skupo!
— Dajte mi onda vode! — reče Danglars nastojeći se suprotstaviti
udarcu.
— Oh, ekscelencijo, voda je još rjeđa nego vino! Tako je velika suša!
•— No — dobaci Danglars — po svemu se čini da ćemo opet početi
iz početka!
I, svejednako se smiješeći, kako bi izgledalo da se šali, nesretnik osjeti
kako mu se sljepoočice oblijevaju znojem.
— Hajde, prijatelju — reče Danglars videći da Peppino ostaje bešću-
tan — ja vas molim za čašu vina. Zar ćete mi to odbiti?
— Već sam vam rekao, ekscelencijo — odgovori Peppino ozbiljno
— da mi ne prodajemo na malo.
— Pa dobro, hajde dakle, dajte mi jednu bocu.
— Kojega?
Grof Monte Christo

— Jeftinijega.
— Sva su po istoj cijeni.
— A koja je cijena?
— Dvadeset i pet tisuća franaka boca.
— Recite radije — vikne Danglars s gorčinom koju bi jedino Harpa-
gon bio mogao unijeti u opseg ljudskog glasa — recite radije da mi
želite oderati kožu, i stvar će biti prije svršena nego da me proždirete
ovako komad po komad!
— Možda jc to i namjera našeg gospodara! — primijeti Peppino.
— A tko je taj gospodar?
— Onaj kome su vas doveli prekjučer.
— A gdje je?
— Ovdje.
— Omogućite mi da ga vidim!
— To je lako!
Trenutak zatim Luigi Vampa se nađe pred Danglarsom.
— Vi ste me zvali? — upita zatvorenika.
— Jeste li vi, gospodine, vođa ovih osoba koje su me dovele ovamo?
— Jesam, ekscelencijo. Pa što?
— Sto želite od mene kao otkupninu? Govorite!
— Pa, ništa drugo nego tih pet milijuna što ih imate u džepu. Danglars
osjeti kako mu strahoviti grč kida srce.
— To je sve što imam, gospodine, i to je ostatak jednog ogromnog
bogatstva. Ako mi oduzmete to, oduzmite mi i život!
— Zabranjeno nam je prolijevati vašu krv, ekscelencijo.
— A tko vam je to zabranio?
—• Onaj kome se pokoravamo.
— Znači da se i vi nekome pokoravate?
— Jest, svom šefu.
— Mislio sam da ste vi šef.
— Ja sam samo vođa ovih momaka, a jedan je drugi čovjek moj šef.
— A pokorava li se taj šef nekome?
— Pokorava se.
— Kome?
— Bogu.
Danglars osta na trenutak zamišljen.
— Ne razumijem vas — reče.
— To je moguće.
— A taj šef vam je naredio da sa mnom postupate ovako? — Jest.
— Kakav je njegov cilj?
 Treća knjiga

— Ne znam.
— Ali moja će se novčarka iscrpsti.
— To je vjerojatno.
— Hajde — reče Danglars — hoćete li jedan milijun?
— Ne!
— Dva milijuna?
— Ne!
— Tri milijuna?... Četiri?... Hajde, četiri! Ja vam ih dajem pod uvje­
tom da me pustite da odem.
— Zašto nam nudite četiri milijuna za ono što vrijedi pet? — upita
Vampa. — To je lihvarenje, gospodine bankaru, ali se ja ne razumijem
u to!
— Uzmite sve! Uzmite sve, kažem vam — poviče Danglars — i ubijte
me!
— Ta idite, ekscelencijo, umirite se! Uzburkat će vam se krv, pa će
vam se otvoriti takav apetit da ćete pojesti jedan milijun dnevno! Ta
budite štedljivi, do vraga!
— A kad više ne budem imao novca da vam plaćam? — vikne Dan­
glars sav očajan.
— Onda ćete biti gladni.
— Bit ću gladan?! — ponovi Danglars problijedivši.
— Vjerojatno! — odgovori Vampa ravnodušno.
— Ali, vi kažete da me nećete ubiti?
— Nećemo.
— A pustit ćete me da umrem od gladi!
— To nije isto.
— E pa dobro, ništarije! — vikne Danglars — pobrkat ću vam vaše
besramne račune! Umrijet ću ovako ili onako, pa više volim da zavr­
šim smjesta. Natjerajte me da patim, mučite me, ubijte me, mojega
potpisa više nećete dobiti.
— Kako vam drago, ekscelencijo! — reče Vampa.
I on izađe iz ćelije.
Danglars se, ustajući, baci na svoje jareće kože.
Tko su ti ljudi? Tko je taj vidljivi vođa? Tko je nevidljivi šef? Sto na­
mjeravaju s njim? I kad se svatko mogao iskupiti, zašto to jedino on
ne može?
Oh, svakako, smrt, brza i nasilna smrt bila je dobar način da izigra te
svoje ljute neprijatelje, koji su, kako se činilo, vršili na njemu neku
neshvatljivu osvetu.
Da, ali umrijeti!
Grof Monte Christo

Možda prvi put u svom tako dugom životu, Danglars je pomišljao na

smrt u isti mah i sa željom da umre i sa strahom da će umrijeti; i za
njega je došao trenutak da zaustavi pogled na toj neumoljivoj sablasti
što živi u nutrini svakog stvorenja koje, pri svakom otkucaju srca, go­
vori samome sebi: »Ti ćeš umrijeti!«
Danglars je nalikovao na one divlje zvijeri koje lov najprije uzbudi,
i koje zatim padaju u očajanje, i zahvaljujući tom očajanju ponekad
uspijevaju spasiti se.
Danglars je pomišljao na bijeg.
Ali zidovi su bili živi kamen, a na jedinom izlazu što je vodio vani iz
ćelije jedan je čovjek čitao, a iza tog čovjeka naziralo se kako se kreću
amo-tamo puškama oboružane sjenke.
Njegova odluka da više ne daje potpisa potrajala je dva dana, a onda
zatraži hranu i ponudi jedan milijun. Donesoše mu divnu večeru i
uzeše njegov milijun.
Otada je život nesretnog zarobljenika postao neprekidno rasipanje.
Bio je toliko propatio da se više nije htio izlagati patnjama te je pri­
stajao na sve zahtjeve. Nakon dvanaest dana, jednog poslijepodneva
kad je bio ručao kao u svojim lijepim vremenima sreće, on sredi svoje
račune i vidje da je ispostavio toliko naloga na donosioca da mu je
preostalo samo još pedeset tisuća franaka.
Tada se u njemu rodi neobičan otpor: on koji se upravo odrekao pet
milijuna pokuša spasiti tih pedeset tisuća franaka što su mu preostali.
Radije nego da dade tih pedeset tisuća franaka, on odluči ponovno
započeti život odricanja. Doživljavao je trenutke nade koja je graničila
s ludilom: on, koji je već odavno zaboravio na Boga pomišljao je na
njega govoreći sam sebi da Bog ponekad čini čudesa, da se ova spilja
može srušiti, da Papini vojnici mogu otkriti tu prokletu jazbinu i doći
mu u pomoć, da će mu tada ostati pedeset tisuća franaka, da je pede­
set tisuća franaka dovoljno da čovjek ne umre od gladi. Molio je Boga
da mu sačuva tih pedeset tisuća franaka i plakao je moleći.
Tako protekoše tri dana tijekom kojih je Božje ime stalno bilo ako
već ne u njegovu srcu a ono bar na njegovim usnama. S vremena na
vrijeme zapadao bi u trenutke bunila, u kojima mu se pričinjalo da
kroz prozore vidi u nekoj sirotinjskoj sobi nekog starca koji umire na
bijednom ležaju.
I taj je starac također izdisao od gladi.
Četvrtog dana to više nije bio čovjek nego živi leš. Bio je pokupio sve
do posljednje mrvice na podu ostatke svojih prošlih obroka i počeo
proždirati rogožinu kojom bijaše pokriveno tlo.
 Treća Knjiga

Tada stane zaklinjati Peppina, kao što ljudi zaklinju svojeg anđela ču­
vara, da mu da nešto hrane. Ponudio mu je tisuću franaka za zalogaj
kruha.
Peppino mu ne odgovori.
Petoga dana on se dovuče do ulaza u ćeliju.
— Pa zar vi niste kršćanin?] — reče uspravljujući se na koljenima.
— Hoćete ubiti čovjeka koji je vaš brat pred Bogom?... Oh: moji ne­
kadašnji prijatelji, moji nekadašnji prijatelji! — prošapta.
I padne licem na zemlju.
A onda se pridigne u nekoj vrsti očajanja:
— Zapovjedniče! Zapovjedniče!
— Evo me! —javi se Vampa pojavivši se iznenada. — Sto još želite?
Uzmite moj posljednji zlatnik - promuca Danglars pružajući svoju
lisnicu — i ostavite me da živim dalje u ovoj spilji! Više ne tražim
slobodu, tražim samo da živim!
— Znači da mnogo trpite? — upita Vampa.
— Oh, da, trpim, i to okrutno!
— Ima, međutim, ljudi koji su trpjeli još više od vas.
— Ne vjerujem!
— Sigurno! I to oni koji su umirali od gladi.
Danglars pomisli na onog starca kojeg je u trenucima bunila viđao
kroz prozore njegove sirotinjske sobe kako ječi na svom krevetu.
On lupi čelom o zemlju i proštenje:
— Jest, to je istina, ima ih koji su trpjeli još više od mene, ali to su
bar bili mučenici.
— Kajete li se bar? — upita jedan tmuran i svečan glas, od koga se
Danglarsu podiže kosa na glavi.
Njegov oslabjeli pogled pokuša razaznati predmete, i on ugleda iza
razbojnika čovjeka umotana u plašt, koji je stajao u sjeni kamenog
stupa.
— Za što bih se trebao kajati? — promuca Danglars.
— Za zlo što ste ga počinili! — odgovori isti glas.
— Oh da, kajem se! Kajem se! — poviče Danglars i stane se busati u
prsa svojom omršavljenom šakom.
— Onda vam opraštam! — reče čovjek odbacivši plašt i zakoraknuvši
korak naprijed da bi stao na svjetlo.
— Grof Monte Christo! — uzvikne Danglars, još bljeđi od prepasti
nego što je bio trenutak prije od gladi i bijede.
— Varate se! Ja nisam grof Monte Christo.
— Pa tko ste onda?
Grof Monte Christo

— Ja sam onaj koga ste prodali, izručili, obeščastili. Ja sam onaj čiju
ste zaručnicu bacili u blato. Ja sam onaj preko koga ste prekoračili
da biste se uzdigli do bogatstva. Ja sam onaj čijeg ste oca natjerali da
umre od gladi, onaj koji vas je osudio da umrete od gladi, a koji vam,
međutim, oprašta, jer mu je i samom potrebno oproštenje: ja sam
Edmond Dantes!
Danglarsu se ote samo jedan krik, i on padne ničice.
— Podignite sel — reče grof. — Život vam je spašen. Takva sreća nije
zadesila ostalu dvojicu vaših ortaka: jedan je lud, a drugi jc mrtav.
Zadržite tih pedeset tisuća franaka koji vam preostaju, ja vam ih po­
klanjam. A što se tiče vaših pet milijuna ukradenih od sirotišta, jedna
nepoznata ruka već im je opet vratila... a sada, jedite i pijte, večeras
ste moj gost... Vampa, kad se ovaj čovjek oporavi, bit će slobodan.
Danglars osta ležeći ničice sve dok se grof nije udaljio. Kad je opet po­
digao glavu, on vidje samo još neku sjenku što je nestajala u hodniku
i pred kojom su se razbojnici klanjali.
Kao što je grof naredio, Vampa posluži Danglarsa i dade donijeti naj­
bolje vino i najljepše voće Italije, a onda ga povede u svojoj putnoj
kočiji i ostavi na cesti, naslonjena o jedno stablo.
Danglars osta ovdje sve do jutra, ne znajući gdje je.
Ujutro primijeti da se nalazi blizu nekog potoka. Bio je žedan pa se
privuče do njega.
Sagnuvši se da pije, primijeti da mu je kosa postala bijela.
 Treća knjiga

40. Peti listopad

Bilo je oko šest sati uvečer. Svjetlo opalne boje, protkano zlaćanim
zrakama lijepog jesenjeg sunca, spuštalo se s neba na modrikasto
more.
Dnevna vrućina bila se postupno slegla, i počeo se osjećati onaj lagani
povjetarac nalik na disanje prirode što se budi poslije užarenog po­
dnevnog počinka, onaj blagi dašak koji osvježava obale Sredozemnog
mora i koji prenosi od obale miomiris drveća, pomiješan s oštrim mi­
risom mora.
Na tom golemom jezeru što se proteže od Gibraltara do Dardanela
i od Tunisa do Venecije jedna je lagana jahta, čistih i elegantnih obli­
ka, klizila kroz prvu večernju izmaglicu. Kretala se poput labuda koji
otvara svoja krila na vjetru i koji kao da klizi na vodi. Napredovala je u
isti mah i brzo i graciozno, ostavljajući za sobom svjetlucavu brazdu.
Malo-pomalo je sunce, čije smo posljednje zrake pozdravili, nestalo
na zapadnom horizontu, ali kao da hoće opravdati blistave snove mi­
tologije, njegovi su se odsjevi opet pojavljivali na kruni svakog vala,
pa se činilo da otkrivaju kako se bog vatre došao sakriti u njedrima
Amfitrite, koja je uzalud pokušavala prikriti ljubavnika u naborima
svog modrog plašta.
Jahta je brzo napredovala, iako se činilo da je vjetar tako slab da bi na
njemu jedva zalepršala kovrčasta kosa kakve djevojke.
Na provi je stajao jedan čovjek visoka rasta, brončane puti, široko
otvorenih očiju, i gledao kako mu se približava kopno kao tamna masa
čunjastog oblika, izdižući se iz valova poput kakvog golemog katalon­
skog šešira.
— Je li to otok Monte Christo? — upita ozbiljnim i dubokom tugom
prožetim glasom putnik čijim je nalozima jahta trenutačno, kako se
činilo, bila podvrgnuta.
— Da, ekscelencijo! — odgovori zapovjednik jahte. — Stižemo!
Grof Monte Christo

— Stižemo! — promrmlja putnik s neopisivim prizvukom sjete.

A onda doda po tiho:
— Da, ovo ovdje bit će da je luka.
I on opet utone u svoje misli, koje su se očitovale u smiješku žalosni-
jem nego što su bile suze.
Nekoliko minuta kasnije zamijetiše na kopnu bljesak plamena koji se
smjesta opet ugasi i odjek pucnja iz vatrenog oružja koji dopre sve do
jahte.
— Ekscelencijo — reče zapovjednik — evo signala s kopna, hoćete li
sami odgovoriti?
— Kakav signal? — upita ovaj.
Zapovjednik ispruži ruku prema otoku na čijem se boku uzdizao,
osamljen i bjeličast, visok plamen dima koji se na vrhu širio i ra-
splinjavao.
—- Ah, da! — reče putnik kao da se prenuo iz sna. — Dajte! Zapovje­
dnik mu pruži nabijen karabin. Putnik ga dohvati, po lako ga podigne
i ispali hitac u zrak.
Deset minuta kasnije skupiše jedra i baciše sidro na pet stotina stopa
od male luke.
Čamac je bio u moru, s četiri veslača i kormilarom. Putnik siđe, i
umjesto da sjedne na krmu na kojoj je za njega bio prostrt modri sag,
ostade stojeći, prekriženih ruku.
Veslači su čekali s napola podignutim veslima, poput ptica što suše
svoja krila.
— Veslajte! — reče putnik.
Osam vesala spusti se u more u isti trenutak, i pritom ne zaprška ni jedna
kapljica vode. A onda čamac, potisnut snagom veslača, brzo pojuri.
Za nekoliko trenutaka nađoše se u maloj uvalici, koju je priroda u
polukrugu usjekla između stijena. Čamac se dotakne dna koje bijaše
pokriveno finim pijeskom.
— Ekscelencijo — reče kormilar — popnite se na ramena dvojici na­
ših momaka, i oni će vas ponijeti na kopno.
Mladi čovjek odgovori na tu ponudu kretnjom koja je kazivala da je
potpuno ravnodušan prema svemu, te prebaci noge iz čamca i skoči u
vodu koja mu dosegne sve do pojasa.
— Eh, ekscelencijo — progunđa kormilar — to niste trebali uraditi,
gospodar će nas zbog vas izgrditi!
Mladi čovjek nastavi koračati prema obali, idući za dvojicom mornara,
koji su tražili najprikladniji put.
Poslije trideset koraka stigoše na obalu. Mladi čovjek otrese noge na
 Treća knjiga

suhom tlu i potraži pogledom oko sebe put kojim će ga vjerojatno

povesti, jer je već posve zanoćalo.
U trenutku kad je okrenuo glavu, jedna mu se ruka spusti na rame i
on začuje jedan glas od kojega zadršće.
— Dobar dan, Maksimilijane! — reče taj glas — Vi ste točni, hvala!
— To ste vi, grofe! — klikne mladi čovjek glasom u kome kao da se
čitala radost i stisne s obje ruke Monte Christovu ruku.
— Jest, vidite, isto tako točan kao i vi! Ali vi ste potpuno mokri, dragi
prijatelju. Trebate se presvući, kao što bi to Kalipsa rekla Telemaku.
Dođite, dakle, ovdje je za vas spremljen stan u kome ćete zaboraviti
napore i hladnoću.
Monte Christo primijeti da se Morrel obazreo, te pričeka.
I doista, mladi je čovjek bio iznenađen što oni koji su ga doveli nisu
izgovorili ni riječi, i što su otišli prije nego što je stigao platiti im. Već
se čulo i pljuskanje vesala čamca koji se vraćao prema maloj jahti.
— Ah da! — reče grof. — Vi tražite svoje mornare?
— Svakako! Ništa im nisam dao, a oni su već otišli.
— Ne brinite za to, Maksimilijane — reče Monte Christo kroz smi­
jeh. — Ja sam sklopio ugovor s mornaricom da plovidba na moj otok
bude oslobođena svih pristojbi i taksa. Ja sam pretplatnik, kao što se
to kaže u civiliziranim krajevima.
Morrel pogleda grofa s čuđenjem.
— Grofe — reče — vi više niste onaj isti kao u Parizu!
— Kako to?
— Da, ovdje se smijete!
— Dobro ste učinili što ste me podsjetili na to, Maksimilijane! —
reče. — Bio sam toliko sretan što vas ponovno vidim da sam zaboravio
da je svaka sreća prolazna.
— Oh, ne, ne, grofe! — klikne Morrel zgrabivši ponovno obje ruke
svog prijatelja. — Naprotiv, smijte se, budite sretni... vi... i dokažite
mi svojom ravnodušnošću da je život bijedan samo za one koji pate!
Oh, vi ste milosrdni, vi ste dobri, vi ste veliki, prijatelju moj, i vi izi­
gravate tu veselost samo zbog toga da biste mi ulili hrabrost!
— Varate se, Morrele! — reče Monte Christo. — Ja sam doista bio
sretan.
— Znači da zaboravljate na mene. Utoliko bolje!
— Kako to?
— Da, jer i sami znate, prijatelju: kao što su gladijatori, ulazeći u are­
nu, govorili uzvišenom imperatoru, tako ja kažem vama: »Onaj koji će
umrijeti, pozdravlja te!«
Grof Monte Christo

— Vi se niste utješili? — upita Monte Christo pogledavši mladića

nekim čudnim pogledom.
— Oh! — dobaci Morrel s pogledom punim gorčine. — Zar ste doista
vjerovali da bih se mogao utješiti?
— Slušajte — reče grof — vi dobro čujete moje riječi, zar ne, Ma-
ksimilijane? Vi me ne smatrate običnim čovjekom, čegrtaljkom koja
izbacuje neodređene zvukove bez ikakva smisla. Kad vas pitam jeste li
se utješili, ja vam govorim kao čovjek za kojega ljudsko srce više nema
tajni. Pa lijepo, Morrele, spustimo se zajedno na dno vašeg srca i ispi­
tajmo ga. Je li to još uvijek ono mahnito nestrpljenje boli od kojih se
tijelo, kao što se trza lav kad ga ubode komarac? Je li to još uvijek ona
žeđ koja proždire i koja se gasi samo u grobu? Je li to ono duboko ža­
ljenje koje izbacuje živoga čovjeka iz života da bi pošao za onim koji je
umro? Ili je to samo klonutost iscrpljene hrabrosti, čama koja ugušuje
tračak nade što je htio zasjati? Je li to gubitak pamćenja koji dovodi do
toga da je čovjek nesposoban plakati? Oh. prijatelju dragi, ako je tako,
ako više ne možete plakati, ako mislite da je vaše ukočeno srce mrtvo,
ako imate snage jedino još u Bogu, ako vam je pogled usmjeren jedino
prema nebu... prijatelju, nemojte izgovarati riječi koje su odviše male
za smisao što im ga daje naša duša! Maksimilijane, vi ste se utješili i
nemojte se više žaliti!
— Grofe — reče Morrel svojim u isti mah i blagim i čvrstim glasom
— grofe, slušajte me kao što se sluša čovjek koji govori prsta ispružena
prema zemlji i očiju podignutih nebu: došao sam k vama da bih umro
u naručju prijatelja. Sigurno, ima ljudi koje volim. Volim svoju sestru
Juliju, volim njenog muža Emanuela. Međutim, meni je potrebno da
mi netko raskrili snažne ruke i da mi se smiješi u mojim posljednjim
trenucima. Moja sestra bi se rastopila u suzama i pala u nesvijest, ja
bih vidio kako pati, a dosta sam patio. Emanuel bi mi istrgnuo oružje
iz ruke i ispunio kuću svojim krikovima... Vi, grofe, koji ste zadali
riječ, vi koji ste više nego čovjek, vi koga bih nazvao Bogom da niste
smrtni, vi, vi ćete me povesti blago i nježno, zar ne, do vrata smrti?
— Prijatelju — upita grof — ostala mi je još jedna sumnja: zar imate
toliko malo snage da biste našli svoj ponos u tome da javno izložite
svoju bol?
— Ne, vidite, ja sam u svom običnom raspoloženju — odgovori Mor­
rel pružajući grofu ruku — i moje bilo ne kuca ni brže ni polaganije
nego obično. Ne, ja osjećam da sam na kraju svog puta. Ne, ja neću
ići dalje! Vi ste mi govorili da čekam i da se nadam. Znate li što ste
učinili, nesretni mudrače? Čekao sam mjesec dana, što će reći da sam
 Treća Knjiga

mjesec dana patio! Nadao sam se (čovjek je jadno i bijedno stvore­

nje!)... nadao sam se... čemu? Ne znam! Nečem neznanom, nemogu­
ćem, bezumnom! Nekom čudu. Kakvom čudu? To može kazati jedino
Bog koji je umiješao u naš razum to ludilo što se zove nada. Da, ja
sam čekao, da, ja sam se nadao, grofe, a tijekom tih četvrt sata koliko
razgovaramo vi ste mi i ne znajući stotinu puta izmrcvarili i slomili
srce, jer mi je svaka vaša riječ dokazivala da za mene nema više nade.
O grofe, kako li ću slatko i ugodno počivati u smrti!
Te posljednje riječi Morrel je izgovorio s nekom izvanrednom snagom
od koje grof zadrhta.
— Prijatelju moj — nastavi Morrel videći da grof šuti — vi ste mi
označili peti listopad kao posljednji rok odgode koju ste od mene za­
htijevali... Prijatelju moj, danas je peti listopad...
Morrel izvadi sat.
— Devet je sati. Preostaje mi još tri sata života.
— Neka bude! — odgovori Monte Christo. Dođite!
Morrel pođe gotovo nesvjesno za grofom, i već su bili u spilji a da to
Maksimilijan još nije primijetio.
Pod nogama mu se nađoše sagovi, jedna vrata se otvoriše, obaviše ga
miomirisi a jaka svjetlost udari mu u oči.
Morrel zasta ustručavajući se poći dalje. Pribojavao se tih uzbudljivih
slasti što su ga okruživale.
Monte Christo ga blago povuče unutra.
— Zašto da ta tri sata — reče — koja nam preostaju, ne provedemo
poput onih starih Rimljana koji su, osuđeni od Nerona, njihova im­
peratora i baštinika, okrunjeni cvijećem sjedali za stol i udisali smrt
zajedno s miomirisom suncokreta i ruža?
Morrel se osmjehne.
— Kako god hoćete! — reče. — Smrt je uvijek smrt, to jest zaborav,
počinak, odsustvo života, pa prema tome i boli.
On sjedne, a Monte Christo se smjesti sučelice njemu.
Nalazili su se u onoj čudesnoj blagovaonici koju smo već opisali, i
u kojoj su mramorni kipovi nosili na svojim glavama košarice uvijek
pune cvijeća i voća.
Morrel je sve to gledao zamišljenim pogledom i vjerojatno nije ništa
vidio.
— Razgovarajmo kao muškarci! — reče uprijevši pogled netremice u
grofa.
— Govorite! — odgovara ovaj.
— Grofe — poče Morrel — u vama je sažeto sve ljudsko znanje i
Grof Monte Christo

vi me se doimate kao da ste sišli iz nekog svijeta koji je napredniji i

mudriji nego naš.
— Ima u tome nešto istine, Morrele — reče grof s onim sjetnim osmi­
jehom koji ga je činio tako lijepim. — Sišao sam s planeta koji se zove
bol.
— Vjerujem u sve ono što mi govorite, i ne pokušavajući u tančine
proučiti smisao toga, grofe. A dokaz za to je da ste mi rekli neka ži­
vim, i da sam živio; da ste mi rekli neka se nadam, i da sam se nadao.
Usudio bih se dakle upitati vas, grofe, kao da ste već jednom umrli:
grofe, boli li to jako?
Monte Christo pogleda Morrela s izražajem neizrecive nježnosti.
— Dal — reče. — Da, bez sumnje, jako boli ako nasilno kidate taj
smrtni ovoj koji uporno zahtijeva da živi. Ako natjerate svoje meso da
vrisne pod nevidljivim zubima kakvog bodeža, ako probijete kakvom
kuglom, nerazumnom i uvijek spremnom da odluta iz svoje putanje,
svoj mozak kojemu i najmanji udarac zadaje bol, vi ćete patiti sigurno,
i napustit ćete život na odvratan način, nalazeći posred svoje očajni­
čke agonije da je taj život bolji od počinka kupljenog po tako skupu
cijenu.
— Jest, razumijem! —reče Morrel. — Smrt ima baš kao i život svoje
tajne boli i sladostrašća. Sve u tome da ih upoznamo.
— Tako je, Maksimilijane, i vi ste upravo izgovorili velike riječi. Smrt
je, već prema trudu što ga ulažemo u to da s njom budemo u dobrim
ili lošim odnosima, ili prijateljica koja nas uljuljkuje isto tako blago kao
kakva dadilja, ili pak neprijateljica koja nam nasilno čupa dušu iz tijela.
Jednoga dana, pošto naš svijet bude proživio još tisuću godina, kad čo­
vjek bude postao gospodar svih raznoraznih sila prirode da bi ih natje­
rao da služe općoj dobrobiti čovječanstva, kad čovjek bude poznavao,
kao što ste maločas rekli, tajne smrti, smrt će postati isto tako blaga i
isto tako ugodna kao i san što ga uživamo u zagrljaju naše ljubljene.
— A ako biste htjeli umrijeti, grofe, vi biste umjeli umrijeti na takav
način?
— Da.
Morrel pruži ruku.
— Sada shvaćam — reče zašto ste mi zakazali sastanak ovdje, na tom
usamljenom otoku, pored mora, u toj podzemnoj palači, grobnici koju
bi mogao poželjeti kakav faraon: Zato što me volite, zar ne, grofe?
Zato što me dovoljno volite da biste mi pružili jednu od tih smrti o
kojima ste maločas govorili, smrt bez agonije, smrt koja će mi omogu­
ćiti da ugasnem izgovarajući Valentinino ime i stežući vašu ruku?
 Treća knjiga

— Jest, točno ste pogodili, Morrele! — odgovori grof jednostavno.

— Ja sam to tako zamislio.
— Hvala! Pomisao da sutra više neću patiti prija mojem jadnom
srcu!
— Zar ne žalite ni za čime? upita Monte Christo.
— Ne! — odgovori Morrel.
— Čak ni za mnom? — upita grof s dubokim uzbuđenjem. Morrel
zastane. Njegove tako jasne oči iznenada se ugasiše, a zatim ponovno
zablistaju neobičnim sjajem. Iz njih navru dvije krupne suze i skrune
se ostavljajući srebrni trag na njegovu obrazu.
— Kako? — usklikne grof. — U vama još ima žaljenja za nečim ze­
maljskim, a ipak ćete umrijeti?!
— Oh, preklinjem vas — vikne Morrel glasom u kome nije više bilo
one prijašnje odlučnosti — ni riječi više, grofe! Nemojte produljivati
moju muku!
Grof povjerova da Morrel postaje slab.
Ta pomisao koja mu je nadošla u jednom trenutku uskrsno u njemu
onu strahovitu sumnju koju je jednom već bio svladao u tvrđavi If.
«Ja se brinem zbog toga«, pomisli, «da toga čovjeka vratim k sreći, ja
gledam na taj povratak kao na uteg koji sam stavio na jednu stranu
vage da bude u ravnoteži s drugom, na koju sam stavio zlato. A što ako
se varam, ako taj čovjek nije dovoljno nesretan da bi zaslužio sreću?
Jao, što će tada biti sa mnom, koji zlo mogu zaboraviti jedino tako da
sebi zamišljam dobro?!«
— Slušajte, Morrele — reče — vaša bol je ogromna, ja to vidim. Me­
đutim, vi vjerujete u Boga i vi nećete htjeti staviti na kocku spasenje
svoje duše.
Morrel se turobno nasmiješi.
— Grofe — reče — vi znate da nisam sklon pjesničkim frazama, ali,
kunem vam se, moja duša više ne pripada meni!
— Slušajte, Morrele — nastavi Monte Christo — ja nemam nikakvih
rođaka na svijetu, vi to znate. Navikao sam na vas gledati kao na svog
sina. E pa, da bih spasio svog sina, ja bih žrtvovao svoj život, pa ću to
prije žrtvovati svoj imutak.
— Sto hoćete kazati?
— Hoću kazati, Morrele, da želite napustiti život jer ne poznajete sve
užitke što ih život pruža čovjeku s velikim imutkom. Morrele, ja po­
sjedujem oko deset milijuna i ja vam ih dajem. S takvim imutkom mo­
žete ostvariti sve ciljeve što ih sebi postavite. Jeste li častohlepni? Sve
karijere bit će vam otvorene. Preokrenite svijet, promijenite mu lice,
Grof Monte Christo

odajte se bezumnim postupcima, budit zločinac ako treba, ali živite!

— Grofe, dali ste mi svoju riječ! — reče Morrel hladno. — A sada je
— pridometne izvadivši sat — Jedanaest i po!
— Morrele! Jeste li promislili: pod mojim očima, u mojoj kući?!
— Onda me pustite da odem — reče Maksimilijan smračivši se
— ili ću povjerovati da me ne volite zbog mene nego zbog sebe! I
on ustane.
— Dobro! — reče Monte Christo; čije se lice pri tim riječima ra­
zvedrilo. — Vi to hoćete, Morrele, i vi ste nepokolebljivi. Da, vi ste
duboko nesretni i, kao što ste rekli, samo neko čudo moglo bi vas
izliječiti. Sjednite, Morrele, i pričekajte!
Morrel posluša. Monte Christo ustane i pođe u jednom ormaru, koji
je bio brižljivo zaključan i kojega je ključ nosio na zlatnom lančiću
potražiti divno izrezbareni i cizelirani srebrni kovčežić čiji su uglovi
predstavljali četiri povijena lika nalik na karijatide koje su izgubile
snagu, četiri ženska lika, simbole anđela koji hoće poletjeti k nebu.
On stavi kovčežić na stol.
A potom, otvori ga, izvadi iz njega malu zlatnu kutijicu čiji se poklo­
pac otvarao na pritisak skrivenog pera.
Ta kutijica je sadržavala neku masnu, napola krutu tvar čija se boja
nije mogla odrediti zbog odsjaja izglađenog zlata, safira, rubina i sma­
ragda koji su ukrašavali kutijicu.
Bilo je to kao neko blistanje azura, skerleta i zlata.
Grof izvadi malo te tvari pomoću jedne pozlaćene srebrne žličice i
ponudi je Morrelu upravivši u njega dug pogled.
Tada se moglo vidjeti da je ta tvar zelenkasta.
— Evo onoga što ste od mene zatražili! — reče. Evo onoga što sam
vam obećao!
—- Dok još živim — reče mladi čovjek uzimajući žličicu iz Monte
Christove ruke —ja vam se zahvaljujem iz dna srca!
Grof dohvati još jednu žličicu i izvadi još malo iz zlatne kutijice.
— Sto to radite, prijatelju? — upita Morrel zaustavljajući njegovu
ruku.
— Vjere mi, Morrele — odgovori mu grof s osmijehom — ja mislim,
Bog će mi oprostiti, da sam i ja jednako umoran od života kao i vi, i
kad se pruža ovakva prilika...
— Stanite! — uzvikne mladić. — Oh, vi koji volite, vi koji ste voljeni,
vi koji vjerujete u nadu, oh, nemojte činiti ono što ja činim, jer od vas
bi to bio zločin. Zbogom, plemeniti i velikodušni prijatelju, reći ću
Valentini sve što ste učinili za mene.
 Treća knjiga

I Morrel polako, bez ustručavanja, pošto je pružio lijevu ruku grofu,

proguta tajanstvenu tvar koju mu je Monte Christo ponudio.
Tada obojica ušutješe. Alija, nijem i zamišljen, donese duhan i nargile,
posluži kavu i iščezne.
Malo-pomalo svjetiljke stadoše blijedjeti u rukama mramornih kipo­
va, a miris iz kadionica postade, bar se tako činilo Morrelu, manje
opojan.
Sjedeći njemu nasuprot, Monte Christo ga je promatrao iz polusjene
i Morrel je vidio jedino kako blistaju grofove oči.
Neka beskrajna bol obuzme mladog čovjeka. On osjeti da mu je nar-
gila ispala iz ruku, a sve stvari oko njega neprimjetno izgubiše oblik i
boju. Njegove smućene oči vidjele su kako se otvaraju vrata i razmiču
zastori na zidu.
— Prijatelju — reče on — osjećam da umirem. Hvala vam. On pokuša
još jednom pružiti grofu ruku, ali mu ruka nemoćno padne uz tijelo.
Tada mu se učini da se Monte Christo smiješi, i to ne više onim ne­
običnim i zastrašujućim smiješkom koji mu je toliko puta omogućio
da zagleda u tajne te duše, nego smiješkom dobrohotnog suosjećanja
kojim očevi gledaju svoju djecu kad izvale kakvu besmislicu.
U isto vrijeme grof je postajao sve veći u njegovim očima. Njegov
stas, gotovo udvostručen, ocrtavao se na crvenim tapetama. Zabacio
je unatrag svoju crnu kosu, i stajao je uspravno i ponosno kao jedan od
onih anđela koji će ugledati grešnici na dan posljednjeg suda.
Morrel se, slomljen i savladan, ispruži u svom naslonjaču. Neka ugo­
dna obamrlost prostruji svim njegovim žilama. Na čelu mu se čitalo
da su mu odjednom nadošle nove misli, kao što se u kaleidoskopu
nakon jednog pokreta može vidjeti nova slika.
Tako ispružen, iscrpljen i teško dišući, Morrel nije više osjećao u sebi
nikakva života do tog sna: činilo mu se da s punim jedrima plovi u
neki zanos koji prethodi onom nepoznatom što ljudi nazivaju smrću.
On još jednom pokuša pružiti grofu ruku, ali ovaj put njegova se ruka
nije ni pomakla. Htio je izgovoriti posljednji zbogom, ali mu je jezik
zatvorio ždrijelo kao što kamen zatvara grob.
Oči su mu se, otežale od iznemoglosti, zatvarale i protiv njegove volje.
Ali iza njegovih kapaka kao da se još uvijek ocrtavala jedna slika koju je
prepoznavao usprkos toj tami koja ga, kako je mislio, posve obavila.
Bila je to slika koja je prikazivala grofa kako otvara neka vrata.
U istom trenutku neka blještava svjetlost koja je obasjavala susjednu
sobu, bolje reći neku veličanstvenu dvoranu, ispuni sobu u kojoj se
Morrel prepustio svojoj ugodnoj agoniji.
Grof Monte Christo

Tada on ugleda na pragu te dvorane, na granici između obje prostorije,

jednu ženu čudesne ljepote.
Blijeda i blago nasmijana, bila je nalik na anđela milosrđa koji tjera
anđela osvete.
— Je li se to nebo otvorilo preda mnom? — pomisli mladi čovjek.
— Taj je anđeo sličan onome kojega sam izgubio.
Monte Christo pokaže mladoj ženi prstom na sofu na kojoj je počivao
Morrel.
Ona pođe prema njemu sklopljenih ruku i sa smiješkom na usnama.
— Valentino 1 Valentino 1 — htjede klikuti Morrel iz dubine duše.
Ali njegova usta ne izgovoriše ni glasa. I kako su sve njegove snage bile
ujedinjene u tom unutarnjem uzbuđenju, on samo duboko uzdahne
i zatvori oči.
Morrelove se usne još jednom pomakoše.
Valentina pojuri prema njemu.
— On vas zove — reče grof. — On vas zove iz dubine svoga sna, onog
istog sna kome ste vi povjerili svoju sudbinu kad vas je smrt htjela
rastaviti. Ali sam na sreću ja bio pored vas, i pobijedio sam smrt.
Valentino, odsada se više ne morate razdvajati na zemlji, jer se on, da
bi vas ponovno našao, bacio u grob. — Neka mi Bog upiše u dobro ta
dva života što sam ih spasio.
Valentina zgrabi Monte Christovu ruku i u zanosu neodoljive radosti
prinese je ustima.
— O, zahvalite mi — reče grof — o, kažite mi, i nikada nemojte pre­
stati to mi govoriti, kažite mi da sam vas učinio sretnom. Vi ne znate
koliko mi je potrebno da budem siguran u to.
— O, da, da, ja vam zahvaljujem iz sveg srca — reče Valentina — i
ako sumnjate u iskrenost moje zahvalnosti, pitajte moju dragu sestru
Hajdeju, koja mi je, govoreći mi o vama od vašeg odlaska iz Pariza, po­
mogla da strpljivo čekam taj sretni dan koji je danas svanuo za mene.
— Vi dakle volite Hajdeju? — zapita Monte Christo s uzbuđenjem
koje je uzalud pokušavao prikriti.
— O, volim je svom dušom!
— E pa dobro, čujte onda, Valentino — reče grof. — Htio bih vas
nešto zamoliti.
— Mene, veliki Bože? Hoću li biti tako sretna da...
— Jest. Vi ste Hajdeju nazvali svojom sestrom, i neka ona doista bude
vaša sestra, Valentino. Vratite joj sve ono što mislite da dugujete
meni. Štitite je, Morrel i vi, jer... - grofov glas umalo da se nije izgubio
u njegovu grlu — jer će ona odsada biti posve sama na svijetu...
 lreca Knjiga

— Sama na svijetu? — ponovi jedan glas iza grofa. — A zašto? Monte

Christo se okrene.
Hajdeja je stajala pred njim, blijeda i sleđena, gledajući grofa s mrtva­
čkim izrazom lica.
— Jer ćeš sutra biti slobodna, kćeri moja — odgovori grof. — Jer ćeš
ponovno zauzeti u svijetu ono mjesto koje ti pripada, jer ja neću da
moja sudbina baci sjenu na tvoju. Kneževska kćeri, vraćam ti bogat­
stvo i ime tvog oca!
Hajdeja problijedi, ispruži svoje prozračne ruke kao djevica koja se
obraća Bogu i reče glasom muklim od suza:
— Znači, moj gospodaru, da me napuštaš?
— Hajdejo! Hajdejo! Ti si mlada, ti si lijepa, i trebaš zaboraviti čak i
moje ime i biti sretna.
— Dobro — reče Hajdeja — tvoja će naređenja biti izvršena, gospo­
daru. Zaboravit ću čak i tvoje ime i bit ću sretna. I ona načini jedan
korak unatrag da se povuče.
— O, Bože moj — uzvikne Valentina pridržavajući otežalu Morrelovu
glavu svojim ramenom — zar ne vidite kako je blijeda, zar ne shvaćate
da pati?
Hajdeja joj se obrati s bolnim izrazom lica:
— Zašto bi htjela da me razumije, sestro, kad je on moj gospodar a ja
njegova robinja. On ima pravo da ništa ne vidi.
Grof zadrhta od zvuka toga glasa koji probudi i najtajnije nade u nje­
govu srcu, njegove se oči susretoše s djevojčinim očima i ne mogoše
izdržati njihov pogled.
— Bože moj, Bože moj! — reče Monte Christo. Ono što sam naslu­
ćivao dakle je istina? Hajdejo, vi biste zbilja bili sretni da ostanete sa
mnom?
— Ja sam mlada — odgovori ona blago — i volim život koji si mi ti
uvijek činio tako blagim, i bilo bi mi žao umrijeti.
— Hoćeš li time reći da kad bih te ja napustio, Hajdejo...
— Ja bih umrla, moj gospodaru, jest!
— Znači da me ti voliš?
— O, Valentino, on pita volim li ga! Valentino, kaži mu voliš li ti Ma-
ksimilijana.
Grof osjeti kako mu se nadimaju grudi i kako mu se širi srce. On
ispruži ruke, i Hajdeja mu se baci u naručaj kriknuvši.
— Oh, jest, ja te volim — reče ona. — Volim te kao što se voli brat,
otac, muž! Volim te kao što se voli život, kao što se voli Bog, jar ti si
za mene najljepši, najbolji i najveći od svih ljudi.

£01
Grof Monte Christo

— Neka onda bude kako ti hoćeš, dragi moj anđele! — reče grof.
— Bog koji me je poslao protiv mojih neprijatelja i koji me je učinio
pobjednikom, Bog, kao što po svemu vidim, ne želi da završim svoju
pobjedu s kajanjem. Htio sam se kazniti, ali Bog hoće da mi oprosti.
Voli me, Hajdejo! Tko zna, možda će mi tvoja ljubav pomoći da zabo­
ravim ono što treba da zaboravim.
— Pa što ti to govoriš, gospodaru? — zapita djevojka.
— Kažem da mi je jedna tvoja riječ, Hajdejo, objasnila više nego dva­
deset godina moje spore mudrosti. Ja nemam više nikoga osim tebe
na svijetu, Hajdejo, i zbog tebe se vraćam natrag u život, zbog tebe ću
moći biti sretan.
— Čuješ li ga, Valentino — uzvikne Hajdeja. — Kaže da zbog mene
može patiti, zbog mene koja bih dala život za njega? Grof se na tre­
nutak pribere.
— Jesam li sagledao istinu? — reče. — O, Bože moj, bila to kazna ili
nagrada, svejedno, ja prihvaćam tu sudbinu. Dođi, lajdejo, dođi...
I on, ogrlivši jednom rukom djevojku oko pasa, stisne Valentini ruku
i iščezne.
Protekao je otprilike jedan sat, za koje je vrijeme Valentina, teško di­
šući, nijema, ukočena pogleda ostala pored Morrela. Naposljetku ona
osjeti kako kuca njegovo srce, gotovo neprimjetni dah otvori njegove
usne i čitavim tijelom mladog čovjeka prođe onaj lagani drhtaj koji
najavljuje povratak života.
Konačno se njegove oči otvoriše, ali u prvi mah ukočene i kao izbezu­
mljene. Zatim mu se vrati vid, točan i stvaran, s vidom osjećanje, a s
osjećanjem bol.
— Oh! — uzvikne on glasom punim očajanja. — Još sam živ, grof me
je dakle prevario!
I on ispruži ruku prema stolu i dohvati nož.
— Prijatelju — reče Valentina sa svojim divnim smiješkom — probu­
di se i pogledaj me.
Morrel krikne iz svega glasa, i, kao u nekom zanosu, ispunjen sumnja­
ma, zaslijepljen kao od neke nebeske vizije, padne na koljena.
Sutradan, pri prvim zrakama sunca, Morrel i Valentina šetali su se,
ruku pod ruku, obalom. Valentina je pripovijedala Morrelu kako se
Monte Christo pojavio u njenoj sobi, kako joj je sve otkrio, kako joj je
razotkrio zločin, i naposljetku kako ju je na čudesan način spasio od
smrti, pustivši da se vjeruje da je doista mrtva.
Vrata spilje našli su otvorena, te su izašli. Na azuru jutarnjeg neba još
su sjale posljednje zvijezde.
cm
 Treća knjiga

Odjednom Morrel opazi u sjeni jedne skupine stijena nakog čovjeka

koji je čekao znak da se približi; on pokaže tog čovjeka Valentini.
— Ah, to je Jacopo — reče ona — kapetan jahte.
I kretnjom ruke ona ga pozove k sebi i Maksimilijanu.
— Vi nam imate nešto reći? — zapita Morrel.
— Moram vam predati ovo pismo od grofa.
— Od grofa! — izgovoriše u isti glas oboje mladih ljudi.
— Jest, čitajte.
Morel otvori pismo i pročita:

»Dragi moj Maksimilijane,

U uvali je usidrena jedna jedrilica koja čeka na vas. Jacopo će vas njo­
me odvesti u Livorno, gdje gospodin Noirtier čeka svoju unuku koju
hoće blagosloviti prije nego što pođe pred oltar. Sve što se nalazi u
ovoj spilji, prijatelju moj, moja kuća u Elizejskim Poljanama i moj mali
dvorac u Treportu su svadbeni dar koji daje Edmond Dantes sinu svog
gospodara Morrela. Gospođica Villefort će imati dobrotu da primi
polovinu tog dara, jer je ja molim da pokloni pariškim siromacima sav
imutak koji će joj pripasti od njenog oca, koji je poludio, i od njenog
brata, koji je umro zajedno s njenom maćehom.
Recite anđelu koji će bdjeti nad vašim životom, Morrele, neka se pone­
kad pomoli Bogu za čovjeka koji je, poput sotone, u jednom trenutku
povjerovao da je ravan Bogu, i koji je spoznao, u svojoj kršćanskoj poni­
znosti, da najveća moć i beskrajna mudrost pripada jedino Bogu. Te će
molitve možda ublažiti grižnju savjesti koju taj čovjek nosi na dnu srca.
Sto se tiče vas, Morrele, ove tajne mog odnosa prema vama: Na ovom
svijetu nema ni sreće ni nesreće, postoje samo usporedbe između je­
dnog i drugog stanja. Samo onaj koji je doživio najveću nesreću u
stanju je osjetiti najveću sreću. Treba htjeti umrijeti, Maksimilijane,
da bi se saznalo kako je dobro živjeti.
Živite dakle i budite sretni, draga djeco moga srca, i ne zaboravite ni­
kada da će do dana kad će se Bog udostojati otkriti budućnost čovjeku
sva ljudska mudrost biti sažeta u ove dvije riječi:
Čekati i nadati se!
Vaš prijatelj Edmond Dantes, grof Monte Christo.«

Dok je Morrel čitao ovo pismo iz koga je saznala da je otac poludio a

brat umro, što do tada nije znala, Valentina problijedi i bolan uzdah
otkine joj se iz grudi, a suze, jednako bolne iako su bile nijeme, pote-
koše niz njeno lice. Njena ju je sreća skupo stajala.
Grof Monte Christo

Morrel se zabrinuto ogleda oko sebe.

— Ali — reče on — grof doista pretjeruje u svojoj velikodušnosti.
Valentina će se zadovoljiti mojim skromnim imetkom. Gdje je grof,
prijatelju? Odvedite me k njemu.
Jacopo ispruži ruku prema horizontu.
— Sto? Sto hoćete rećil — zapita Valentina. Gdje je grof? Gdje je
Hajdeja?
— Pogledajte — odgovori Jacopo.
Pogledi dvoje mladih ljudi upraviše se u pravcu koji je pokazao pomo­
rac. I na onoj tamnoplavoj crti koja je dijelila Sredozemno more od
neba oni opaziše jedno bijelo jedro veliko poput galebova krila.
— Otišao! — uzvikne Morrel. — Otišao! Zbogom, prijatelju moj, oče
moj.
— Otišao! — promrmlja Valentina. — Zbogom, prijateljice! Zbogom,
sestro!
— Tko zna hoćemo li ih još ikada vidjeti! — reče Morrel obrisavši
suzu.
— Prijatelju moj — reče Valentina — nije li nam grof upravo rekao da
je sva ljudska mudrost u ove dvije riječi:
Čekati i nadati se!

Kraj djela.
 Kazalo

Kazalo
DRUGA KNJIGA

20. Gospodin Noirtier de Villefort.................................. 5

21. Oporuka ......................................................................13

22. Telegraf......................................................................21
23. Sredstvo protiv puhova ............................................... 30
24. Sablasti ....................................................................... 40

25. Večera ......................................................................... 49

26. Prosjak ........................................................................ 59
27. Bračna scena ..............................................................68
28. Zenidbeni planovi ......................................................78
29. Kabinet državnog tužioca ......................................... 88
30. Ljetni ples ....................................................................99
31. Traženje obavijesti.....................................................107
32. Ples ............................................................................... 117

33. Kruh i sol .................................................................... 126

34. Gospođa de Saint M eran ......................................... 131

35. Obećanje ..................................................................... 143

36. Grobnica obitelji Villefort........................................ 169
37. Zapisnik .......................................................................278
38. Napredovanje Cavalcantija sina ..............................189
39. Hajde ja ....................................................................... 199
Grof Monte Christo

TREĆA KNJIGA

1. Pišu nam iz Janjine ..................................................... 219

2. Limunada ...................................................................... 236
3. Optužba ......................................................................... 247
4. Soba bivšeg pekara ...................................................... 252

5. Provala ...........................................................................269
6. Ruka Božja ................................................................... 282
7. Beauchamp ...................................................................288
8. Putovanje ...................................................................... 295
9. Suđenje ..........................................................................306
10. Izazov ...........................................................................329
11. Uvreda .........................................................................326

12. Noć ...............................................................................336

13. Dvoboj .........................................................................344
14. M ati i sin .....................................................................356
15. Samoubojstvo .............................................................362
16. Valentina ....................................................................371
17. Priznanje .................................................................... 378
18. Otac i kći .....................................................................390

29. Bračni ugovor ..............................................................399

20. Na cesti za Belgiju ..................................................... 409
21. Gostionica »K zvonu i boci« ....................................415
22. Zakon .......................................................................... 427
23. Priviđenje ................................................................... 437

24. Lokusta ....................................................................... 444

25. Valentina .................................................................... 450
26. M aksimilijan .............................................................. 456
2 7. Datiglarsov potpis ......................................................465

28. Groblje Pere-Lachaise ............................................... 476

9. Dioba ........................................................................ 489
0. Lavlja jama ................................................................ 504
1. Sudac ...........................................................................512

2. U sudnici .................................................................... 521

3. Optužba ....................................................................... 527

4. Ispaštanje .................................................................... 534
5. Odlazak ....................................................................... 543
6. Prošlost ........................................................................555
7. Pepino .......................................................................... 567
8. Jelovnik Luigija Vampe ...........................................5 78

9. Oproštenje .................................................................. 585

1 0. Peti listopad ................................................................ 591

607
CIP - Katalogizacija u publikaciji
Nacionalna i sveučilišna knjižnica - Zagreb

UDK 821.133.1-31 = 163.42

DUMAS, Alexandre, st.

Grof Monte Christo / Alexandre Dumas;
s francuskog preveo Vladimir Brodnjak. -
Zagreb : Globus media, 2004.

Prijevod djela: Le comte de Monte-Christo.

ISBN 953-7160-65-3 (cjelina)

Dio 2. - (Lektira popularni klasici; 22)

ISBN 953-7160-67-X

441124023