Društvo mrtvih pjesnika (1989)

Društvo mrtvih pjesnika američka je drama iz 1989. godine redatelja Petera Weira, čija je
radnja smještena u konzervativnu i aristokratsku akademiju Welton u Vermontu 1959. godine.
Sam scenarij inspiriran je vlastitim iskustvom Toma Schulmana u akademiji Montgomery
Bell u Nashvilleu. U školu dolazi novi profesor engleskog jezika koji svojim načinom
poučavanja uči dječake, ali i gledatelje koliko je važno odvojiti ono što nas održava na životu
od onoga za što živimo. Kaže im da "iskoriste dan" jer će se jednog dana osvrnuti na svoje
živote i želi im da budu zadovoljni svojim postignućima. Sama ideja i poruka filma me
iznimno zainteresirala, podsjetila me na period života kada sam i sama dolazila do tih
zaključaka. Film je isto tako fokusiran na različitost i kreativnost te na strah društva od
kreativnosti i promjena. G. Keating zato obraća pažnju na svakog učenika posebno i čini sve
kako bi svoje učenika pretvorio u ljude koji misle svojom glavom i koji se ne boje vlastite
kreativnosti. Tako pomaže Toddu da pronađe pjesnika u sebi kojeg je potiskivao zbog
nedostatka samouvjerenosti. Ta scena mi je privukla pažnju jer smatram da svi mogu prijeći
preko takvog problema, samo što nekima treba dati podršku i motivaciju kao što je to učinio
g. Keating. Konstantno ističe dječacima da postoji mnogo moćniji smisao života koji se ne
može pročitati u knjizi ili čuti na predavanju. Jedan od njegovih učenika Neil Perry tu lekciju
uzima k srcu, te se odlučuje prijaviti na audiciju za glavnu ulogu u jednoj od školskih
predstava, iako mu otac to strogo brani. Isto tako potiče svoje prijatelje da ponovno stvore
Društvo mrtvih pjesnika u kojem je g. Keating bio tijekom svog školovanja. Od tog trenutka
učenici su se počeli opirati školskim pravilima i stvarno živjeti po frazi „carpe diem“. Neil je
počeo glumiti, Knox je krenuo za djevojkom koju je volio, a Charlie se počeo opirati upravi
škole. Tada su učenici stvarno počeli pokazivati što se događa kada ljudi razmišljaju svojom
glavom i rade ono što žele. Kako se bliži kraj filma, radnja se raspliće i stvari kreću nizbrdo.
Nakon kazne koju mu je izrekao otac zato što je glumio u predstavi, Neil je odlučio počiniti
samoubojstvo. Neilova smrt stvara značajnu nevolju u razredu, kao i na fakultetu u Weltonu.
Nažalost zbog njegovih metoda podučavanja, Keatinga okrivljuju i odlučuju ga otpustiti. No
unatoč tome, na kraju filma vidimo koliki je utjecaj g. Keating ostavio na svoje učenike. U
sceni dok je skupljao svoje stvari i ostavljao mnoge od svojih bivših učenika, oni odlučuju
stati na svoje stolove, i pozdravljaju ga govoreći: "Oh kapetane, moj kapetane! Sve u svemu,
mislim da film vrlo uspješno prenosi poruku gledateljima te ih navodi da kao i učenici kroz
film razmišljaju o svojim postupcima i postignućima.

Valeria Biondić 3. M