ČAKAVSKO PJESNIŠTVO

Najbujniji procvat književne čakavštine pada u 16. stoljeće, kada je svoj pjesnički opus
Juditom okrunio Marko Marulić i kada su svoja djela stvarali Hanibal Lucić, Petar Hektorović, i
dr. Ti su književnici nastavili izgrađivati onaj tip pisanog jezika koji je od početaka hrvatske
pismenosti i književnosti postojao u cijelom srednjovjekovlju te kojim su se stilizirali neliturgijski
tekstovi.
Na teritoriji Dalmacije razvijaju se uporedo, ali nezavisno jedna od druge, dvije različite
književnosti. Jedna živi na sjeverozapadu Dalmacije i u Hrvatskom Primorju: to je književnost
glagoljska. Nezavisno od te, čisto pučke književnosti, razvila se u dalmatinskim gradovima
gradska , učena, moderna književnost koja nije imala tako tijesnih veza sa širim narodnim
slojevima. Ona se javlja u Srednjoj Dalmaciji i Dubrovniku. U Srednjoj Dalmaciji, naročito u
Zadru, Splitu i okolnim ostrvima imamo u početku 16. vijeka nekoliko pisaca koji počinju pisati
umjetnička djela u duhu savremene evropske umjetničke književnosti, i to jezikom kojim se
govorilo u tim krajevima Dalmacije, tj. čakavskim dijalektom.
Jezik u djelima tih pisaca se nikako ne razlikuje od jezika glagoljskih isprava 13.-15. st. To
je čakavština, ali sa nekoiliko primjesa štokavskih osobina koje se ispoljavaju u djelima Marulića,
Hektorovića, a u još većoj mjeri kod Lucića. Tu štokavštinu ne možemo svesti na tamošnje
narječje, nego na utjecaj dubrovačkih pjesnika, čija su djela ti pisci poznavali i za kojima su se
povodili u motivima, pjesničkoj frazi i u jeziku.

Pjesnička generacija što je predvodi Marulić oslanja se na stanje čakavskog narječja koje
vrijedi na prijelomu 15. i 16. st., i to u središnjem dalmatinskom prostoru. A to je čakavština još
uvijek vrlo arhaičnih osobina, osim pretežnog ikavizma (uz poneke ekavizme) u njoj se
odražavaju starinske crte na svim jezičnim razinama- glasovne: nemijenjanje završnog l, početna
skupina čr, promjena stj, skj>šć, sporadično m>n, itd.; morfološke: nejednakost DIL, npr. –
ženam, ženah, ženami; mnogo arhaičnog leksičkog materijala.

Rudimentarno metričko stanje i razvijen stilski instrumentarij pjesme nagovješćuju da se

ljubavno pjesništvo pisano dvostruko rimovanim dvanaestercima začelo u čakavsko-ikavskim
 sredinama, a potom se presadilo u dubrovački književni krug, u kojem je doseglo formalnu
savršenost.

Jeronim Vidulić

- naporedo oblici ki-koji, tve-tvoje (vesel koji te vidi, blažen koji te jima; i tvom gospom ja
se budu zvati; blaženi čas ter hip v ki te majka stvori)
- dominira čakavsko-ikavska osnova (ako mi ne daš lik, pogiba život moj, mene ti je kratak
vik, u sebi se ne dvoj), - javlja se rima lik-vik koja će se ustaliti u cijelom hrvatskom
petrarkističkom pjesništvu; uz knjiški ekavizam (a sada očito ja ću veru dati)
- nezamijenjeno završno l (vesel koji te vidi, blažen koji te jima)
- ne mijenja se početna suglasnička grupa vs (gizdava vsuda greš, kako i sokol gledaš)

Mikša Pelegrinović

- pisao hvarskom čakavštinom koja je obilno prožeta štokavskim jezičnim osobinama

- unošenje štokavskih osobina – završno o umjesto l, dubrovačko pojednostavljivanje s- st
(milos, rados)
- arhaični oblici deklinacije imenica
- javlja se dubletni G mn. – čak. planin, i štok. na a – strana
- utjecaj štokavske narodne poezije

Petar Hektorović (Hvar, 1487. - Hvar, . 1572)

O Hektorovićevim književnim tekstovima izrečena je ocjena da u njima „jezik izlazi

znatno bliži govornoj podlozi“ nego u Lucića, Pelegrinovića, ali ipak u njegovim djelima nije
govorni jezik kakvim je, npr., pisana suvremena dijalektalna poezija. I u djelu „Pismo Mikši
Pelegrinoviću“ nazire čakavska (hvarska) dijalektalna osnovica, koju potvrđuju mnoge pojave na
svim jezičnim razinama:

- d'>j (svi oni ki tuja pisma istumačuju prilični su viditi)

- št'>šć (svezanimi nogami postupa, najmanjemu potepen'ju ne prašćaju)
 - starije deklinacijske karakteristike: u množini imenica m.r. G-Ø (hvale dostojne,
privarćajući ovih dan minutih knjige), D- om (za ne stati na putu nenavidosti i jezikom
zlorikim), I-i (izmišano biše s nikimi nauci prudnimi)

No pisac sporadično unosi i neke osobine štokavskog narječja:

- l prelazi u o (uklanjao sam se rado od toga, ništo za ne biti)

- koristi nesažete zamjeničke likove koji , kojega, koje...(iziskujući napokon koji vojvoda ali
koji obranitelj pristoji s njim na ovomu izašastju)
- naporedo su prisutni sažeti, čakavski oblici (svi oni ki tuja pisma istumačuju prilični su
viditi)

Sljedeće Hektorovićeve osobine:

Pod romanskim utjecajem u dijalekt su ušle konstrukcije za+infinitiv (pojdosmo k Nečujmu za

kušati sriću), preko čakavsko-štokavskog prepletanja (ki, koji), do grafijskih ostataka
tradicionalnog književnog jezika (koga, mnim, da si čul i knjige njega čtil). No, težnja
glasovnim efektima, toliko svojstvena svim renesansnim hrvatskim pjesnicima i ovdje se
dobro potvrđuje. Hektorović ritmički ponavlja iste ili slične skupine glasova: segment –avi- u
susjednim rimama (koji Split ostavi i tamo se zavi/cić božje ljubavi da ga bolje slavi);
vokalima varirane segmente – ul/il (dugo vrime Marul Marko je tuj š njim bil/koga, mnim, da
si čul i knjige njega čtil); segment –il- u polustihu (...svim je bil drag i mil)

Marko Marulić – Judita

Ti si on ki da kripost svakomu dilu nje Ti si onaj koji je dao snagu svakom njezinu djelu
I nje kipu lipost s počtenjem čistinje; i njenom liku ljepotu s poštenom čistoćom
Ti poni sad mene tako jur napravi, ti dakle sad mene tako već podesi
Jazik da pomene ča misal pripravi. Jezik da iznese šta misao pripravi.
ki- sažeti oblik relativnih zamjenica (koji)
kripost, dilu, lipost – ikavizam
počtenjem- nemijenjanje suglasničke grupe čt
poni-dakle, jur – već – arhaični leksik
jazik- nazalno e prelazi u a
ča- šta, upitno-odnosna zamjenica
misal- l ne prelazi u o

Ja vami hrabrimi sve sebi podložih Ja pomoću vas hrabrih sve sebi podložih
Ča godir očimi mojima obazrih; šta god očima mojim obazrih
Slavan se učinih ter čtovan visoko, slavan se učinih te štovan visoko
I glas dili mojih prostri se široko. I glas djela mojih prostri se široko.
Sada jure poko nitkore ne stoji A sad kad u zemaljskom krugu
U zemaljski oko ki me se ne boji, nikoga nema koji se mene ne boji
Poslat ću da koji s nami mejaš ima, poslat ću poruku svojim susjedima
Zapovidi moji podložan prijima. da mi se moraju pokoriti.

vami, hrabrimi, očimi, nami- arhaični oblici dativa množine

ča- šta upitno-odnosna zamjenica
godir- god
čtovan- nemijenjanje suglasničke grupe čt
dili- ikavizam
jure- više, poko-pošto – arhaični leksik
ki i koji- naporedo se koriste
mejaš – j prema štokavskom đ, međaš, granica

Slišavši to stari vitezi uistinu, Saslušavši to stari vitezovi uistinu,

Kako kim se mari vuhlit gospodinu, spremni da polaskaju gospodinu,
Svaki svu kapinu sa glave snimiše, skinuše kapu s glave
Ter pad na kolinu, dvorno zahvališe. Te padoše na koljena i dvorno zahvališe.

slišavši- crkvenoslavenska osobina od glagola slyšati – aktivni particip preterita

vitezi- arhaični oblik nominativa množine o-osnove
vuhlit- laskati – crkvenoslavenska osobina arhaični prezent u 3. licu množine
snimiti- skinuti – arhaični leksik
pad- stari asigmatski aorist

Još kino sidući na konjih vojuju, Još koji sjedeći na konjima vojuju,
Dvanadest tisući biše jih po broju; Dvanaest tisuća bilo je na broju
Ustežući voju, jedino jizjahu, stežući uzde, zajedno ježđahu
Pripravni ka boju; konji jim rzahu. Pripravni za boj, konji im rzahu.

konjih- arhaični oblik L množine

dvanadest- dvanaest; stsl. – dva na desete
biše- stari aorist sigmatski
jih, jim – protetsko j ispred i
jizjahu- grupa zj umjesto žđ – čakavska osobina

Pojdoše zanose tud ovud nogami,

Sami se nadnose, kimljući glavami;
U obraz jim plami a na nosu para
I na brade prami lašćaše se ckvara.

pojdoše- neizvršeno jotovanje

nogami, glavami – arhaični oblik instrumentala množine
plami, prami – bivša n-osnova N jd. (stsl.)
brade – od nekadašnjeg L jd. e umjesto jata
jim- protetsko j ispred i
 lašćaše- šć umjesto št, tipična čakavska osobina
ckvara- mast – arhaični leksik

Hanibal Lucić

Kod Lucića možemo pratiti sve izvorniji izraz, koji je čak i po jeziku nov. Lucić je, zapravo, pišući
stvarao književni jezik temeljen na hvarskoj čakavštini, ali i na štokavsko-čakavskom idiomu
kojim je pisala prva generacija Dubrovčana, pa, čak, i na jeziku narodne poezije. Po tome se on
razlikuje i od Marulića i Hektorovića, koji su se mnogo više oslanjali na govorni jezik.

Hanibal Lucić – U pohvalu grada Dubrovnika

Dubrovniče, časti našega jezika,

Ka cvateš i cvasti vazda ćeš dovika

Pravda je temelj tvoj, razum je tva pića,

Tve stan'je u pokoj počiva njih cića.

Slobodan i vičan njima si, dobro znaj,

I od svih različan koji su tebe kraj.

Osobine narodne poezije: upotreba vokativa umjesto nominativa, red riječi stilski obilježen;

- naporedo oblici tva-tvoja

- ikavska zamjena jata
- manja upotreba arhaičnog leksika
- nazalno e daje e
- prisutna grupa čc- ličca
Pitanja za ispit:

Osobine čakavskog književnog manira.

Osobine poezije Petra Hektorovića.

Osobine poezije Hanibala Lucića.

Referat pripremila i izložila Emina Murtić.