REPUBLIKA HRVATSKA I DOMOVINSKI RAT 1990. – 1995.

MEMOARSKO GRADIVO
KNJIGA 10.

Petar Bezer
BRANEĆI RIJEČNI GRAD
- sjećanja zapovjednika Policijske postaje Metković
na Domovinski rat u dolini Neretve 1990./1992.
 Petar Bezer

BRANEĆI RIJEČNI GRAD

- sjećanja zapovjednika Policijske postaje Metković
na Domovinski rat u dolini Neretve 1990./1992.

Zagreb, 2015.
Nakladnik: Hrvatski memorijalno-dokumentacijski
centar Domovinskog rata
Za nakladnika: dr. sc. Ante Nazor
Autor: Petar Bezer
Urednici: dr. sc. Jakša Raguž
dr. sc. Ante Nazor
Lektura i korektura: Gordana Jelavić
Dizajn naslovnice: Predrag Belušić
Fotografije: Ivo Veraja, Ivo Ožić, Petar Bezer i članovi
Udruge branitelja Policijske postaje
Metković 1991.
Autor fotografije
na naslovnici: Ivo Ožić
Autor fotografije
Interventnog voda na poleđini: Ivo Veraja
Fotografije odabrali: Petar Bezer i urednik knjige Jakša Raguž
Autor kazala: Domagoj Štefančić, prof.
Recenzenti: dr. sc. Jakša Raguž
general-pukovnik Nedjeljko Obradović
Priprema za tisak: Tiskara Rotim i Market, Lukavec
Tisak: Intergrafika d.o.o.
Naklada: 500 primjeraka

Sva prava pridržava nakladnik.

CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne

knjižnice u Zagrebu pod brojem 000909127.

ISBN 978-953-7439-62-0
Sadržaj

Riječ urednika................................................................................................................................. 7
Uvod.............................................................................................................................................. 13
Počeci............................................................................................................................................ 14
1990. - demokratske promjene i “Balvan revolucija“................................................................... 16
Imenovanje za zapovjednika PS Metković................................................................................... 22
“Tenkovi dolaze“.......................................................................................................................... 35
Uloga PS-a Metković u ustrojavanju ZNG-a Metković............................................................... 39
Odredi narodne zaštite.................................................................................................................. 41
Napeti srpanj................................................................................................................................. 42
Akcija “Zbrojevka“....................................................................................................................... 53
Problemi oko ustrojavanja Kriznog štaba Općine Metković........................................................ 55
Iseljavanje Srba, napušteni stanovi, incidenti............................................................................... 62
Organizacija i izvođenje akcije ”Zelena tabla - Male bare“......................................................... 67
Potraga i zahtjevi za oružjem........................................................................................................ 83
Zapovjedništvo obrane Općine Metković i Zapovjedništvo Sektora Jug..................................... 94
Početak agresije.......................................................................................................................... 108
Studeni 1991............................................................................................................................... 114
Prosinac 1991.............................................................................................................................. 122
1992. godina – Sarajevsko primirje............................................................................................ 125
Dva napada na PS Metković....................................................................................................... 133
Akcija “Glušci“........................................................................................................................... 142
Zračno i topničko razaranje Metkovića...................................................................................... 148
Narušavanje javnog reda i mira.................................................................................................. 156
Zapovjednik Postaje granične policije Metković........................................................................ 164
Zaključak..................................................................................................................................... 171
Prilozi.......................................................................................................................................... 173
Recenzija..................................................................................................................................... 225
Životopis autora.......................................................................................................................... 229
Kazalo imena.............................................................................................................................. 230
Kazalo mjesta.............................................................................................................................. 236

5
 Želim zahvaliti svima koji su mi pomogli napisati ovu knjigu, savjetom,
uputom ili kritikom, a posebno zahvaljujem svima koji su mi ustupili svoje
arhivsko gradivo i fotografije i time omogućili da knjiga bude odraz stvarnih
događaja. Hvala mojoj supruzi i mojoj djeci koji su mi najviše pomagali u
najtežim danima.

Želio sam zapisati stvarne događaje iz doline Neretve s početka devede-

setih, no sve događaje nije bilo moguće uvrstiti u jednu knjigu, možda ću ih
navesti u idućoj. Pred vama je osobni izbor događaja koji su obilježili početak
devedesetih u Metkoviću i dolini Neretve.

Hvala svima koji su na bilo koji način sudjelovali u teškim, ali i ponosnim
vremenima o kojima pišem. Hvala svima koji su spomenuti u knjizi, a još
više hvala svima onima koji u njoj nisu spomenuti, jer ovo su moja sjećanja
i zapisi i bez obzira na to koliko sam se trudio, siguran sam da su neki ostali
nespomenuti.

Iz vremena Domovinskog rata posebno želim spomenuti nekoliko ljudi

koji su meni osobno pružali podršku, bili mi uzori, s kojima sam uspješno
surađivao i koji su zaslužili da ih se posebno spomene:
- Ivo Stipičić, načelnik Policijske uprave Split 1991-1992.
- Ivo Margeta, predsjednik Općine Metković 1990-1992.
- Ante Krstičević, predsjednik Izvršnog vijeća Općine Metković 1990-1992.
- Zvonko Kaleb, komandant Štaba Teritorijalne obrane Općine Metković
- Zlatko Jakić, sekretar Sekretarijata za narodnu obranu Općine Metković
- Pero Čarapina, Ivica Vidović i Dragan Tolić,
rukovodeći djelatnici u općinskim strukturama
- Ante Marinov, Jozo Modrić, Ivo Brbora, Ferdinand Kuhač,
Neđo Obradović, Ivan Beneta i Joško Dragović, članovi Zapovjedništva
Sektora Dubrovnik i zapovjednici u 116. brigadi Hrvatske vojske.

Svesrdno zahvaljujem svima koji su na bilo koji način pridonijeli pobjedi

u Domovinskom ratu, a posebna hvala onima koji su dali najviše – svoj život.

Autor

6
Riječ urednika
Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata (dalje
Centar) osnovan je radi prikupljanja i sređivanja arhivskoga gradiva iz Do-
movinskog rata. Jedna od zadaća Centra je da zbog njegove iznimne važno-
sti za utvrđivanje i istraživanje povijesnih činjenica, uz primarne povijesne
izvore, prikuplja i objavljuje memoarsko gradivo – sjećanja, izjave i zapise
sudionika Domovinskoga rata, kako bi informacije o tom razdoblju hrvatske
povijesti bile što dostupnije istraživačima i cjelokupnoj javnosti.
Iako se drži sekundarnim gradivom, bez memoarskog gradiva nije moguće
u potpunosti razumjeti povijest, posebice događaje o kojima ne postoje izvo-
ri, odnosno procese o kojima su izvori oskudni. Naime, privatne zabilješke i
intervjui, odnosno sjećanja i zapisi neposrednih sudionika događaja iz Domo-
vinskoga rata često otkrivaju nepoznate događaje ili nepoznate aspekte dobro
poznatog događaja, te redovno bacaju novo svjetlo na neistražena područja.
Njima je moguće nadopuniti postojeće dokumente i pomoći da informacije o
tom razdoblju hrvatske povijesti postanu što cjelovitije, a iznošenje osobnih
dojmova može pomoći razumijevanju atmosfere i međusobnih odnosa, pri-
mjerice u nekoj postrojbi tijekom izvršavanja zadaća ili nakon nekog izvan-
rednog događaja, što je iz službenih dokumenata vrlo teško iščitati.
Upravo zbog navedenoga, Centar je pokrenuo seriju Republika Hrvatska
i Domovinski rat 1990.-1995. – memoarsko gradivo. „Braneći riječni grad“,
autora Petra Bezera, ratnog zapovjednika Policijske stanice Metković, deseta
je po redu knjiga u spomenutoj seriji, a sadrži njegovo sjećanje o događajima
u Metkoviću i okolici 1991. i 1992. godine.
Dakako, zbog subjektivnog dojma izlagača, ali i vremena koje je proteklo
od događaja o kojima se piše, memoarsko gradivo je podložno i manje objek-
tivnim prosudbama i zaključcima, zbog čega treba biti oprezan u njegovu
korištenju, odnosno treba ga obavezno usporediti s dokumentima te s osta-
lim memoarskim gradivom (primjerice, sa svjedočenjem većega broja ljudi o
istom događaju ili s memoarima ostalih sudionika).
Subjektivnost, toliko svojstvena memoarskom gradivu, posebice je pri-
mjetna u prepričavanju ratnih događaja, o čemu svjedoči niz primjera u histo-
riografiji i publicistici. Naime, iskustvo pokazuje da je autora ratnih sjećanja
teško spriječiti od eksponiranja samoga sebe, odnosno onoga što je on učinio
u ratu ili vojnoj službi, pa ih u teorijskim radovima o usmenoj povijesti većina
teoretičara povijesne znanosti smatra izvorom koji treba dodatno provjeriti
i oprezno koristiti. Uostalom, na pretjeranu subjektivnost i tendencioznost
u iznošenju vlastite uloge u raznim događajima kroz memoarsko gradivo
upozorili su i teoretičari usmene povijesti (znanstvenici koji se bave prou-
čavanjem svrsishodnosti metode razgovora kao nadopune povijesnih izvora,
7
odnosno potrebe stvaranja tzv. „oral history“). Na oprez u korištenju takvoga
gradiva posebno upozorava njihovo mišljenje, da sjećanje nije pasivno skla-
dište činjenica, već aktivan proces stvaranja značenja. Također, istraživanja
su potvrdila da autori memoarskog gradiva u svoje zapise često umeću i po-
datke koji se nisu dogodili, želeći naprosto njihovim navođenjem objasni-
ti ili naglasiti značaj događaja. Tako čitatelj memoarskog gradiva vrlo lako
može steći dojam da je autor obavljao dužnosti koje objektivno nije ni mogao
obavljati, da svoju ulogu i doprinos precjenjuje, a ulogu drugih podcjenjuje,
i slično. Ukratko, čitajući memoarsko gradivo čitatelj često može steći dojam
kako je njegov autor važna povijesna osoba bez koje bi uspjeh događaja o ko-
jem se govori u najmanju ruku bio upitan. Sve to treba uzeti u obzir prilikom
prikupljanja i korištenja memoarskoga gradiva. Zato je važno da prikupljeno
memoarsko gradivo postane dostupno javnosti, posebice sudionicima doga-
đaja o kojima se govori, kako bi se dobila povratna informacija i reakcija na
moguće pogreške.
U knjizi se nalazi i osvrt na operaciju „Zelena tabla – Male bare“, o kojoj u
historiografiji i u medijima u Hrvatskoj postoje različita mišljenja i svjedoče-
nja sudionika o ulozi pojedinaca ili pojedinih postrojbi u toj operaciji.
Jedno od svjedočenja sudionika, koje govori o sudjelovanju „A“ satnije
ZNG-a Metković u operaciji „Zelena tabla – Male bare“, objavljeno je u član-
ku Branka Markote „Istina o akciji Zelena tabla – Male bare“ u Metkovskom
Vjesniku (god. III, broj 36, Metković, petak, 1. listopada 2010., str. 22-25),
koji je nastao kako bi pripadnici „A“ satnije ZNG-a iz Metkovića demantirali
pojedine natpise da je „vod aktivne garde odbio ići u spomenutu akciju“.
Ovdje u predgovoru donosim njegove dijelove, radi usporedbe sa sadržajem
navedenim u ovoj knjizi, uz napomenu da autor knjige o istom događaju go-
vori iz svoga kuta djelovanja i dužnosti na kojoj se tada nalazio.
U spomenutom članku navodi se da je 14. i 15. rujna 1991. spomenuta
„A” satnija ZNG-a bila „jedan od glavnih nositelja akcije”, da je jedan njen
dio (pedesetak gardista, s dva voda u tri kamiona), zajedno s 12 gardista 4.
gardijske brigade iz Sinja, koje su vodili Miljenko Jelić i Goran Kovačević,
sudjelovao u zauzimanju skladišta JNA u Malim barama (gdje je bilo nao-
ružanje TO) i ratne luke garnizona JRM-a (Sidrište), dok je njen drugi dio
imao zadaću blokirati Vukov klanac iz smjera Trebinja i zauzeti položaje uz
državnu granicu na prometnici prema Čapljini, odakle se očekivao mogući
protuudar JNA, radi pokušaja deblokade svojih snaga u Pločama. Također se
navodi da se „prvi planirani napad trebao dogoditi dan ranije, 13. rujna 1991.“
te da su gardisti, prema dogovoru, toga poslijepodneva krenuli kamionima i
ljudstvom prema Pločama i zaustavili se u Opuzenu, gdje su čekale daljnje
zapovijedi, a da je nakon nekoliko sati čekanja stigla zapovijed o odgodi ak-
cije i povratku u Metković.

8
 U članku se dalje navodi: „Sutradan, 14. rujna ponovno se krenulo prema
Pločama u tri kamiona. Vozila su se zaustavila uz raskrsnicu za Komin na
Jadranskoj magistrali prije Rogotina, odnosno iza Rogotinskog mosta. Tu je
gardiste dočekao Goran Kovačević koji je bio određen za vođu skupine za
osvajanje skladišta u Malim barama. Po planu je trebao doći i oklopni tran-
sporter (oklopljeni kamion) koji je trebao ići ispred vozila s gardistima i po po-
trebi probiti ulaz u skladište. Kako transporter nije dolazio, donesena je odluka
da se ide bez njega. Vozeći prema Pločama u prvom kamionu, Kovačević je
(budući da transporter nije došao) zapovjedniku voda u vozilu Miodragu Ze-
kušiću iznio preinačeni plan akcije, a vozaču Berislavu Jeliniću rekao je da će
trebati kamionom probiti ulazna vrata u objekte ako se vojnici JNA ne predaju.
U Baćini je, na izlazu iz Ploča prema Splitu na Jadranskoj magistrali, kamion
za Male bare nastavio vožnju, dok su druga dva kamiona s gardistima skrenula
prema vojarni Sidrište. Ozračje je među gardistima bilo odlično, a motivacija
visoka. Skladišni kompleks u Malim barama nalazio se na odvojku s Jadranske
magistrale od koje je bio udaljen pedesetak metara. Cijeli su objekt opasan
bodljikavom žicom tada čuvali vojnici JNA, a prostor uz ogradu bio je mini-
ran. Kamion s gardistima zaustavljen je nekoliko metara od ulaza neposredno
pred zaprekom od metalnog ježa sastavljenog od željezničkih tračnica zavare-
nog u obliku slova X i opasanog bodljikavom žicom. Sve se to događalo oko
19 sati. Nakon zaustavljanja kamiona iz njega su iskočili gardisti i rasporedili
se oko kamiona i uz cestu prema ulazu. Tu se već nalazila skupina policajaca iz
policijskih postaja Metković i Ploče koje su se spremale za napad. (…) Prema
planu napada policija je tvorila 1. vod, dok su gardisti tvorili 2. vod. Nakon što
su gardisti raspoređeni, preko megafona je Goran Kovačević pozvao vojnike
JNA na predaju. (…) Ubrzo se je zapucalo u luci, što je dodatno pogoršalo
stanje. (…) Svi vojnici JNA razoružani su i smješteni u stražarnicu. (…) U
luci, koja se nalazila iza brežuljka, za to vrijeme se već dobro pucalo, a meci
su zujali ponad skladišta. Nakon što su razoružani stražari, krenulo se prema
skladištima. Postojala je sumnja da su skladišta minirana, ali je (zarobljeni)
zastavnik JNA rekao da područje nije minirano i sam je pripomogao otvara-
nju vrata skladišta. Dio gardista iz Malih bara, među kojima je bio i policajac
Karlo Šiljeg, upućen je u ispomoć u luku. Prethodno su uzeli iz skladišta ručne
raketne bacače „zolje” i ukratko im je objašnjeno kako se njima rukuje. Na-
oružanje iz skladišta tovarilo se u kamione koji su pristizali. Nedostajalo je
ljudstvo za utovar zbog čega su angažirani i zarobljeni vojnici.
Pristigao je i Bernard Vuletić sa svojom PZO jedinicom koji je organizirao
izvlačenje topova PZO-a boforsi 40 mm. Prostor oko skladišta bio je uzak kao
i pristupna cesta s magistrale na kojoj su čekali drugi kamioni na utovar, a sve
u uvjetima potpunog zamračenja, što je usporavalo izvlačenje naoružanja.
Jedan je dio kamiona kasnio. Tijekom noći dojavljen je dolazak zrakoplova

9
JNA koji su pristigli i prvo bacili svjetleće rakete da osvijetle teren. Naran-
časta svjetlost raketa osvijetlila je cijele Ploče. Nakon toga su zrakoplovi ra-
ketirali zatečenu kolonu kamiona koja je čekala utovar na magistrali. Bilo je
tu i dosta civilnih vozila. Pri raketiranju iz zrakoplova teško je ranjen vozač
kamiona poduzeća Jadrantrans iz Splita Ante Vrdoljak, pripadnik 4. gardijske
brigade koji je čekao na utovar i koji je preminuo na putu za bolnicu. Na cesti
se stvorila velika prometna gužva vozila u kojoj je nekoliko vozila uništeno.
Oružje se izvlačilo čitavu noć i sutradan. Kamion kojim su gardisti stigli pred
skladišta još je stajao unutar kompleksa. Trebalo ga je izvući u stanci između
raketiranja kako ne bi bio pogođen.
Vozač Berislav Jelinić sljedećim riječima opisuje daljnja zbivanja: Na naš
smo kamion ukrcali i vojnike JNA te pokušali zakačiti i posljednji bofors,
ali nismo uspjeli jer pufer na kamionu nije bio ispravan. Kad sam dovezao
kamion do magistrale, nisam mogao proći dalje zbog kamenja koje je palo
na put nakon raketiranja. Tada se pojavio vozač PIK-a Neretva M. Biško, čiji
je kamion bio pogođen te je pomogao raščistiti prolaz i s nama se vratio u
Metković.
Grad Metković poslije je tim mladim vojnicima, ročnicima JNA, dao ci-
vilnu odjeću, novac za autobusne karte za povratak kućama, a počašćeni su i
kolačima. Bilo ih je sa svih područja tadašnje Jugoslavije, pretežno iz Make-
donije, Kosova i Srbije. Snimatelj HTV-a Hrvoje Šakota kamerom je također
zabilježio gardiste na utovaru naoružanja u Malim barama.
Skupinu vojnika prema ratnoj luci vodio je Miljenko Jelić koji se s vo-
začem nalazio u kabini prvoga vozila. Gardisti su bili raspoređeni u dvama
kamionima pod ceradom, od kojih je prvi (TAM 4500, tzv. ‘dajc’) bio dijelom
zaštićen (tovarni sanduk bio je s triju strana obložen limom od 8 mm kao za-
štitom od metaka), dok prednji dio, u kojemu je bio vozač, nije imao nikakvu
zaštitu. Skupina je imala zadaću blokirati ratnu luku te, ako bude otpora kod
skladišta, spriječiti pomoć iz ratne luke. Skladišta u Malim barama smještena
su u blizini i povezana cestom s lukom. Ta je skupina ujedno trebala ovladati
ratnim brodovima nakon predaje snaga JRM-a i preuzeti zarobljenike. Kad
su se dva vozila približila vojarni koja je bila smještena vrlo blizu kuća, od-
nosno čim su uočeni, na kamione je otvorena paljba. Vozač prvog kamiona
Ilija Volarević odmah je ranjen u šaku i zaustavio je vozilo. Osim pancirke,
koja mu je spasila život i koju mu je dao Ante Mandac (iz skupine gardista iz
Sinja), Ilija nije imao nikakvu drugu zaštitu. Veliko je čudo da nitko u kabini
nije poginuo. Čim je vozilo zastalo, gardisti su u hipu iskočili iz kamiona koji
su rešetali meci iz ratne luke. Drugi je kamion koji je vozio Miodrag Jurković
istom također stao. (…) Kako u blizini nije bilo kola prve pomoći, Niko Ta-
lajić pronašao je jednoga mještanina iz obližnjih kuća i pozvao ga da odveze
ranjenog Iliju u bolnicu u Metković svojim vozilom.

10
 Skupina koja je pristigla iz Malih bara sa zoljama je zauzela položaje povi-
še luke s kojih se po njoj pucalo. Nikola Dugandžić uspio je s ručnim raketnim
bacačem RPG-7 pogoditi jedan brod. Svi su se brodovi poslije uspjeli izvući
iz luke i probiti blokadu. Tijekom pucnjave s brodova je odjekivala jaka palj-
ba topova po gardistima. Kako je bio mrak i zamračenje, jedva se išta vidjelo,
a pucnjava je bila usmjerenija prema odbljescima pucnjeva protivnika. Među
gardistima poviše luke u jednome se trenutku pojavio jedan vojnik u mokroj
odjeći. Vikao je: ‘Ne pucajte, ja sam vaš.’ Bio je to jedan od mladih vojnika
JNA, rodom iz Bosne, koji je tu bio na odsluženju vojnog roka. Iz vojarne je
preplivao na obalu i pridružio se gardistima. Nakon nekoga vremena nastupi-
lo je zatišje, a preko megafona JNA je opet ponovljen zahtjev za predaju te je
nekolicina gardista upućena pred izlaz da preuzme zarobljenike. (…) Negdje
oko 2 sata iza ponoći Jelić je skupinu poveo prema vojarni Stanko Parmać u
ispomoć skupini koja se tu nalazila. Kako blizu vojarne nije bilo nikoga od
naših, Jelić je gardiste poveo natrag u Metković gdje su stigli jednim vozilom
u zoru 15. rujna.”
Tijekom akcije „Zelena tabla − Male bare“ postrojba je imala jednoga teže
ranjenoga i dvojicu lakše ranjenih gardista. Preuzimajući podatke iz knjige
Ante Eraka Ploče i Pločani u Domovinskom ratu (Ploče, 2008., str. 123.), u
članku se navodi da su se u operaciji „Zelena table − Male bare“ hrvatski bra-
nitelji domogli oko 120 kamiona, 4800 pušaka, 84 topa od 20 mm i 40 mm,
190 puškomitraljeza, veće količine zolja, 500 pištolja, tisuće tromblona, ruč-
nih bacača, mina i različitih vrsta streljiva, ukupno oko 300 tona materijala.

Bez obzira na moguće kontradiktorne podatke, objavljivanje memoarsko-

ga gradiva potrebno je upravo radi omogućavanja uvida u pojedine događaje
o kojima primarni izvori nisu dostupni. Na neki način to je i obveza zapovjed-
nika postrojbi iz Domovinskoga rata, u ovom slučaju zapovjednika Policijske
postaje Metković. Podaci objavljeni u ovoj knjizi trebali bi doprinijeti boljem
poznavanju događaja iz Domovinskoga rata u Metkoviću i okolici, ali i po-
taknuti sudionike tih događaja na neku novu knjigu o Domovinskom ratu na
tom području.

11
Metković iz zraka

Opuzen iz zraka
Uvod
Prošlo je više od četiri desetljeća od kada sam se kao mladić prihvatio teš-
ke, ali časne i odgovorne službe zaštitnika i provoditelja zakona. Tijekom tog
vremena promijenili su se i režimi i države u kojima sam obavljao tu službu,
a da osobno nisam nikada promijenio mjesto službe. Uvijek sam nastojao biti
profesionalac i što korektnije raditi postavljene mi radne zadaće. Danas sam u
mirovini i većinu vremena provodim u krugu svoje obitelji baveći se poljopri-
vredom što mi donosi duhovni mir i omogućuje da se prisjećam i razmišljam
o prošlim, burnim vremenima. Mogu reći da sam, što vrijeme više protječe,
sve ponosniji na rad i ulogu koju sam zajedno sa svojim kolegama imao,
posebice u Domovinskom ratu. Možda bi ova moja razmišljanja ostala samo
razmišljanja da 2011. godine nisam doživio svojevrsno poniženje. Naime, 14.
rujna u Pločama, na proslavi dvadesete obljetnice akcije “Zelena tabla-Male
bare” na kojoj je bio i predsjednik Republike Hrvatske dr. Ivo Josipović, zapo­
vjednik ove akcije general Petar Šimac, kao organizator proslave, dopustio je
da meni kao njegovu bliskom suradniku i jednom od organizatora akcije ne
bude dodijeljena pismena zahvala za sudjelovanje u njoj. To me je duboko
povrijedilo, te sam nakon dva dana protestirao kod Šimca, koji mi je na upit
zašto sam zaobiđen odgovorio da su tako odredili drugi ljudi, ne navodeći na
koga misli. Apsurdno je da njemu, kao hrvatskom generalu i zapovjedniku tako
važne akcije, neki “drugi ljudi“ danas određuju što će i kako raditi.
Potaknut time odlučio sam u pisanom obliku sročiti svoja sjećanja na prve
tri godine Domovinskog rata u dolini Neretve. I tako je nakon dvije godine
nastalo ovo djelo. Uz sama sjećanja prilikom rada sam se koristio i svojim
pisanim bilješkama. Desetljećima sam uredno, svaki dan u rokovnike bilježio
dnevna događanja. U posjedu sam i veće količine preslika raznih dokumenata
policijske, vojne i upravne provenijencije koje sam kao zapovjednik policije,
općinski vijećnik, član Kriznog štaba i član Savjeta za narodnu obranu Općine
Metković dobivao i izrađivao. Iz tri arhiva: Državnog arhiva u Dubrovniku
– Sabirni arhivski centar Metković – Opuzen – Ploče (Fond SO Metković),
Arhiva Županijskog suda u Splitu i Arhiva Županijskog suda u Dubrovniku
prikupio sam dragocjenu dokumentaciju. Također sam od niza osoba dobio
razne dokumente na čemu im zahvaljujem. Od Policijske uprave Dubrovnik
tražio sam da mi dopusti rad na arhivskim materijalima koji se čuvaju u Poli-
cijskoj postaji Metković. Nažalost, zbog meni nejasnih razloga odbijen sam.

13
Počeci
Početak burnih zbivanja 1990-ih godina zatekao me je na mjestu koman-
dira milicije Stanice javne sigurnosti (SJS) Metković. Rodom sam iz mjesta
Podrujnica/Momići, koje je od Metkovića udaljeno sedam kilometara. U ovoj
SJS zaposlio sam se još 1. listopada 1972. godine. Potom sam 1976. upisao
redoviti studij Više škole za unutrašnje poslove u Zagrebu, koju sam završio u
roku i uspješno diplomirao 1978. godine, čime sam stekao višu školsku spremu
i naziv pravnik-kriminalist. Nakon toga sam raspoređen na mjesto pomoćnika
komandira SJS Metković te preveden u zvanje mlađi inspektor. Zahvaljujući
uspješnom radu 1. siječnja 1980. godine postao sam komandir milicije SJS
Metković, na kojoj dužnosti ostajem do 1990. godine. U međuvremenu sam
1982. promaknut u zvanje inspektor, a 1989. u zvanje samostalni inspektor.
Moj izravni nadređeni bio je načelnik SJS Đurađ Ćelić, Srbin rodom iz Like. U
privatnom sam životu 1974. godine zasnovao obitelj s Ankom Ćulić iz Zavale/
Slivno-Ravno i dobio dvoje djece; sina Denisa i kći Barbaru (ud. Vitanović).
SJS Metković je u to vrijeme pokrivala područje tadašnje Skupštine općine
(SO) Metković. Činila ga je površina od 279 km² na kojoj je 1991. godine u
39 naseljenih mjesta živjelo 22.818 osoba, od čega 21.292 Hrvata i 749 osoba
srpske nacionalnosti. Biti obnašatelj poslova provedbe zakona i javne sigurno-
sti u mjestu s tako specifičnim i zahtjevnim zemljopisnim položajem kao što
je Metković, bilo je zahtjevno i u miru, a kamoli u ratu. Metković je riječni,
pogranični grad, koji Neretva dijeli na dva nejednaka dijela i čija se sjeverna
(pri)gradska naselja nalaze u drugoj državi. Kroz sami centar grada prolaze
glavne prometne žile-kucavice Bosne i Hercegovine – transverzala br. 17, koja
se kod Opuzena spaja s Jadranskom magistralom, te željeznička pruga kojom
su preko luke Ploče gospodarski centri BiH (ali i Slavonije) razmjenjivali s dru-
gima svoje proizvode i sirovine. Naravno da se tim smjerovima kretalo mnogo
toga što niti jedan režim i društveni sustav nije (niti će) smatrao dopuštenim.
I šire gledajući – upravno i etnički, bio je to zahtjevan prostor. Tadašnja
općina Metković bila je okružena sa šest općina, od čega tri hercegovačke
- Čapljina na sjeveru i sjeveroistoku, Ljubuški na sjeverozapadu i Neum na
jugozapadu, te tri dalmatinske - Ploče (tada još Kardeljevo) na jugu, Vrgorac na
sjeverozapadu, a u dijelu Pelješkog kanala graničilo se s općinom Dubrovnik.
U etničkoj strukturi i Metković i svih šest navedenih susjednih općina bile su
etnički homogene - imale su apsolutnu većinu hrvatskog naroda. U metkovskoj
općini bila su samo dva sela većinski nastanjena Srbima – Glušci i Mihalj, a u
čapljinskoj su bila tri takva sela. Međutim, već nekoliko desetaka kilometara
na istok bile su hercegovačke općine Trebinje i Ljubinje nastanjene apsolutno
većinskim srpskim stanovništvom, a na sjeveru su bile općine Mostar i Stolac
s relativnom muslimanskom/bošnjačkom većinom.

14
 U okruženju su bila i snažna vojna uporišta Jugoslavenske narodne armije
(JNA) – kasarna ¨“Miro Popara“ u 10 km udaljenoj Čapljini, skladište u su-
sjednoj Gabeli, nekoliko kasarni 10. motorizirane brigade i vojna zrakoplovna
baza u 40 km udaljenom Mostaru, te kasarna, skladišni kompleksi i sidrište
ratnih brodova u Pločama.

15
1990. - demokratske promjene i “Balvan revolucija“
U takvom okruženju u prvoj polovici 1990. godine došlo je do procesa
demokratizacije hrvatskog društva i provedbe prvih višestranačkih izbora
u tadašnjoj Socijalističkoj Republici Hrvatskoj. Zadaća SJS-a Metković u
tom razdoblju bila je osiguranje javnih predizbornih skupova i ukupne pre-
dizborne kampanje tijekom travnja i svibnja, što je uspješno realizirano. U
početku su se pripadnici oporbenih stranaka sastajali u privatnim kućama,
da bi u travnju 1990. počelo održavanje javnih skupova po većini mjesta SO
Metković. U samom Metkoviću skupovi su se održavali uglavnom u Domu
kulture i trgu ispred hotela “Narona“. Prvak HDZ-a Općine Metković Luka
Bebić na jedan od tih skupova pozvao je i predsjednika stranke dr. Franju
Tuđmana. To je ujedno bio najveći skup u općini na koji su došli ne samo
građani Metkovića već i iz općina Ploče, Čapljina, Ljubuški, Neum, a i šire.
Skup je prošao bez ikakvih problema, dobrim dijelom zahvaljujući i našem
trudu. Dosta skupova je održano i na gradskoj pjaci u Opuzenu, na Vlaci,
u Kuli Norinskoj... Kao komandir SJS-a radio sam sigurnosne prosudbe i
planove, organizaciju djelatnika te njihovo postupanje na svakom od tih
skupova. Kako bih izbjegao možebitne probleme na skupove sam upućivao
uglavnom ljude s većim iskustvom koji su imali moje povjerenje. Također
sam pazio da šaljem uglavnom policajce hrvatske nacionalnosti kako bi se
izbjegli incidenti i provokacije u tim euforičnim stanjima javnih skupova,
te mogući ispadi neodgovornih pojedinaca. U takvom sam radu imao punu
potporu i nadređenih i podređenih djelatnika.
Na razini općine Metković na višestranačkim izborima pobijedila je Hrvatska
demokratska zajednica (HDZ), koja je krajem svibnja preuzela vlast u općin-
skim tijelima. I sam sam se uključio u te procese. Kao zamjenik zapovjednika
SJS-a na lokalnim sam izborima na listi Saveza komunista Hrvatske - Stranke
demokratskih promjena (SKH-SDP) izabran za odbornika u Vijeću udruženog
rada u Skupštini općine Metković. I kao djelatnik SJS-a od 24. svibnja 1990.
često sam bio u kontaktu s novim civilnim vlastima informirajući ih o svim
bitnim događajima u pogledu sigurnosti na području Općine. Nikada početkom
tih turbulentnih 1990-ih nisam osjetio probleme ili neugodnosti od čelnih ljudi
Općine zbog moje stranačke pripadnosti. Nama Neretvanima u to je vrijeme
jedina stranka bila Hrvatska, svi smo se u tim trenucima, kada je počela njezina
ugroza, osjećali jedinstveni u pozivu za njezinu obranu.
U samoj SJS tijekom ljeta 1990. godine dolazi da raskola po etničkoj os-
novi. Naime, u aktivnom sastavu policije bila su 53 djelatnika, od čega više
od polovice srpske nacionalnosti, dok su ostali bili hrvatske i muslimanske/
bošnjačke nacionalnosti. U pričuvnom sastavu, koji je činilo 70 osoba, stanje
je bilo drugačije - Srbi su bili manji dio. Moje kolege srpske nacionalnosti

16
uglavnom su negativno primili uspostavljanje nove demokratske vlasti, da bi
prilikom promjena naziva nove službe iz milicija u policija, iz Stanice javne
sigurnosti u Policijsku stanicu (PS), uvođenja novog, hrvatskog znakovlja i
nove odore, otvoreno negodovali. I među drugim Srbima u općini Metković
nakon konstituiranja nove republičke i lokalne demokratske vlasti počela su
negodovanja. U Mihalju je gotovo došlo do sukoba tamošnjih Srba i Hrvata,
i to nakon što su Hrvati kod spomenika NOB-a izvjesili hrvatsku zastavu, a
Srbi jugoslavensku. Kako bi smirio napetu situaciju, novi predsjednik Općine
Metković Ivo Margeta u mojoj je pratnji otišao u Mihalj. Uspjeli smo smiriti
strasti kompromisnim rješenjem da uz hrvatsku neko vrijeme ostane i jugosla-
venska zastava. U selu Glušci, te metkovskom gradskom naselju Klada, gdje je
bilo nešto više srpskih domaćinstava, također je došlo do negodovanja i tvrdnji
o ugroženosti. Kao dokaz je navedeno da školski autobus nije svraćao u selo
Glušci, zbog čega stanovnici nisu htjeli svoju djecu slati u školu u Metković.
U kontekstu te navodne ugroženosti tražili su češće policijske ophodnje u
Mihalju, Kladi i Glušcima.
U pozadini ovog nezadovoljstva stajali su drugi razlozi. Naime, sve do
dolaska HDZ-a na vlast u općini Metković Srbi su bili na većini ključnih ru-
kovodećih položaja: predsjednik Općinskog suda, direktor Službe društvenog
knjigovodstva, direktor filijale Splitske banke, sekretar Općinskog komiteta
Saveza komunista Hrvatske, direktor poduzeća “Neretvanski partizan“, direktor
Komunalnog poduzeća... Svi oni su nakon dolaska nove vlasti bili smijenjeni
i na njihova su mjesta imenovani ljudi od povjerenja nove vlasti.
U međuvremenu je došlo do pogoršanja sigurnosnog stanja na razini Re-
publike Hrvatske, a samim time i na području ove PS. Najvažnija od tada
poduzetih mjera bila je osnutak Policijske ispostave (PI) u Opuzenu, koja je
sa zapovjednikom Andrijom Rajičem profunkcionirala 17. srpnja 1990. U toj
PI bilo je 18 aktivnih i 25 pričuvnih djelatnika.
Nakon što je u kolovozu u Dalmatinskoj zagori i istočnoj Lici izbila veli-
kosrpska “Balvan revolucija“, dolazi do popunjavanja aktivnog i pričuvnog
sastava naše Policijske stanice, za što je vladao veliki interes među lokalnim
pučanstvom. Općinske vlasti, kao i druge strukture, nakon što je izvršena
analiza stanja ocijenili su da je u PS-u Metković potrebno provesti personalne
promjene. S tim su se ciljem predsjednik SO Ivo Margeta i predsjednik IV SO
Ante Krstičević dopisom br: 2148-01-01-90-1 od 22. kolovoza 1990. pismeno
obratili Ministarstvu unutarnjih poslova RH – zamjeniku ministra Perici Juriću.
Nakon umirovljenja načelnika policije SJS Metković Đurađa Ćelića, u svibnju
1990. na njegovo mjesto dolazi Miroslav Škorput. Međutim, ni djelatnici PS-a
ni općinske vlasti nisu njime bile zadovoljne, jer nije bilo dobre suradnje i
potrebnih kontakata. Naime, iako je imao obvezu, načelnik Škorput nije imao
redovite kontakte s lokalnim vlastima.

17
 Tijekom jeseni 1990. uz širenje “Balvan revolucije“ u središnjem dijelu
Hrvatske, dolazi do pogoršanja sigurnosne situacije u južnoj Dalmaciji. U
Dubrovniku je vladala napetost zbog prijetnji koje su stizale iz Trebinja i Crne
Gore, a i u Metkoviću povremeno dolazi do incidenata, npr. 3. studenog kada
je na željezničkoj stanici kamenovan vlak koji je iz Ploča prometovao prema
Sarajevu. Zbog toga od rujna 1990. djelatnici PS održavaju sastanke s pred-
stavnicima civilne vlasti Općine Metković i predsjednicima mjesnih zajednica
(MZ), gdje se analizira stanje sigurnosti na ovom području, odnosno uspostava
sigurnosnog stanja građana i njihove imovine.
U listopadu se pojačava pričuvni sastav policije iz svih MZ-a, iz Metkovića
i iz Opuzena. Nakon toga, prema sigurnosnoj prosudbi, na temelju koje su se
izrađivali planovi rada i postupanja policije u cilju zaštite života i sigurnosti
građana i njihove imovine, u studenom i prosincu u PS-u Metković oformljena
je četa policije koja je imala tri voda i Interventni vod.

SHEMA RATNE FORMACIJE

MILICIJSKOG BATALJONA

KOMANDA
7

ODJELJENJE POZADINSKI MILICIJSKA

VEZE 8 VOD 25 ČETA 1
2
3
TEHNIČKO
4 100
ODJELJENJE

MILICIJSKI
INTENDANTSKO
ODJELJENJE VOD 1
2
3 31
KOMANDIR SANITETSKO
PUŠKOMITRALJEZAC ODJELJENJE

SNAJPERISTA
MILICIJSKO
POSLUŽILAC RBR
ODJELJENJE1
2
STRIJELACA (6) 3 10

18
 PREGLED FORMACIJSKOG STANJA MILICIJSKOG ODREDA

ORGANIZACIJSKO - OSOBNI SASTAV VOZILA NAORUŽANJE

FORMACIJSKA MLAĐIH 6-8 RBR
STRUKTURA OFICIRA VOJNIKA SVEGA 2 T AUTOBUS PIŠTOLJ APu PM PS
OFICIRA sjedala "Zolja"
KOMANDA 4 1 2 7 1 4 7
ODJELJENJE VEZE 1 7 8 1 1 8
POZADINSKI VOD 1 3 21 25 1 3 4 25
1. ČETA 5 10 85 100 1 2 42 73 9 9 9
2. ČETA 5 10 85 100 1 2 42 73 9 9 9
3. ČETA 5 10 85 100 1 2 42 73 9 9 9
SVEGA: 20 35 285 340 2 7 6 135 259 27 27 27

I. VOD II. VOD III. VOD

Kom. voda OSTOJIĆ JURICA Kom. voda BAJO MIRO Kom. voda GRUBIŠIĆ NEDJELJKO
Pom.kom.voda GLAVOR IVO Pom.kom.voda SRŠEN MIJO Pom.kom.voda PARADŽIK JOZO

I. ODJELJENJE I. ODJELJENJE I. ODJELJENJE

Kom. odjeljenja VRANJEŠ JURE Kom. odjeljenja ŠERIFOVIĆ SEJDALIJA Kom. odjeljenja ZLOIĆ SLOBODAN
KNEŽEVIĆ NIKOLA JOKIĆ MILAN ZLOIĆ DRAGO
MAJIĆ MOMČILO HRGOVIĆ ZVONIMIR CAMAI LASLO
GUDLIN ROBERT VUKOVIĆ DRAGOSLAV ANDIĆ ZDRAVKO
GLIBIĆ FRANJO RONČEVIĆ PREDRAG KAJIČ ADEM
KREŠIĆ VLATKO KEVIĆ VICKO TADIĆ ANTE
ZOVKO DANKO DŽANIĆ HALIL PANDŽA DRAGAN

II. ODJELJENJE II. ODJELJENJE II. ODJELJENJE

Kom. odjeljenja RAIČ MILENKO Kom. odjeljenja GLUŠČEVIĆ DRAGAN Kom. odjeljenja BOŠKOVIĆ NIKOLA
ŠARČEVIĆ JOVO ZMIJAREVIĆ NIKICA TRKULJA DRAGAN
HORVAT DANIJEL ŽUTIĆ MUSTAFA SUBAŠIĆ FADIL
SOLANOVIĆ DAVOR SAMARDŽIĆ HASE RAĐENOVIĆ ZORAN
PLANINIĆ MATE ZOVKO SREĆKO KLJUSURIĆ IVICA
ZELENIKA MARIO ORŠULIĆ GORAN BOKŠIĆ MIRO

POPIS RADNIKA PS METKOVIĆ ZA IZVANREDNE POTREBE

Komandir TADIĆ JOŠKO

I. ODJELJENJE II. ODJELJENJE III. ODJELJENJE

Kom. odjeljenja ŠILJEG KARLO Kom. odjeljenja KATIĆ PETAR Kom. odjeljenja IVANKOVIĆ DRAGAN
BOKŠIĆ MIRO HAJNY MARIO LASIĆ ZDRAVKO
KLJUSURIĆ IVICA PRIMORAC NIKOLA PAŽIN DARIO
MALENICA STANKO ŠPANJIĆ ZDRAVKO GLIBIĆ FRANJO
TADIĆ ANTE MAREVIĆ DAVOR ORŠULIĆ GORAN
VIDOVIĆ DARKO GUJINOVIĆ RANKO BILAĆ BOŽENKO
VUČIĆ MARKO ŽDERIĆ ANTE
ZOVKO SREĆKO KEVIĆ VICKO
MARKOTA JOZO PEHAR ZDENKO
PETKOVIĆ MARIJO VUKUŠIĆ IVICA
PLANINIĆ MATE KREŠIĆ VLATKO
VUKOJE MILAN ČOTIĆ TOMISLAV
KURAN ŽARKO KORDIĆ TADIJA
MUSULIN LUKICA
KRSTIČEVIĆ TONĆI

19
 DJELATNICI POLICIJSKE ISPOSTAVE OPUZEN

Aktivni sastav Pričuvni sastav

1 CAMAI LASLO 1 BABIĆ BRACO 16 EREŠ RENATO

2 DRAGOBRATOVIĆ IVICA 2 BABIĆ JURE 17 MATAGA JURE
3 GLIBIĆ FRANJO 3 BABIĆ ŽIVKO 18 MUSTAPIĆ TIHOMIR
4 HRGOVIĆ ZVONIMIR 4 BAKIĆ ANTE 19 ODAK TONĆI
5 IVANKOVIĆ DRAGAN 5 BARTULOVIĆ IVICA 20 PALINIĆ STANISLAV
6 MAJIĆ MOMČILO 6 BARTULOVIĆ NIKOLA 21 PALINIĆ TONĆI
7 ORŠULIĆ GORAN 7 BJELIŠ IVAN - IVIĆ 22 PROVIĆ BRANKO
8 PALAC STJEPAN 8 BJELIŠ PERO 23 POPOVIĆ IVICA
9 PAVLOVIĆ DAMIR 9 BUTIGAN TONĆI 24 POPOVIĆ IVO
10 PAŽIN DARIO 10 BUTIGAN ŽELJKO 25 RAZIĆ RIFET
11 RAIĆ ANDRIJA 11 ČULIĆ DARKO 26 SRŠEN PETAR
12 RAIĆ MILENKO 12 ČULIĆ MIRO 27 VITANOVIĆ ŽELIMIR
13 SRŠEN MIJO 13 DELIJA PAVAO 28 BUTIGAN GORAN
14 VOLAREVIĆ NIKICA 14 DRAGOBRATOVIĆ ANTE 29 MUSTAPIĆ ZLATKO
15 ZOVKO DANKO 15 DRAGOBRATOVIĆ PETAR 30 BJELIŠ DRAŽENKO

I u PI Opuzen također je formirana četa policije i to od dva voda. U PS-u

Metković također je organizirana postrojba iz redova Civilne zaštite, gdje
su u stražarsku službu u zaštitu građana i imovine po metkovskim MZ-ima
uključeni lovci sa svojim lovačkim naoružanjem. Kao svog zamjenika i do-
brog poznavatelja terena i ljudi načelnik Škorput ovlastio me da kontaktiram
s predsjednicima MZ-a s ciljem organizacije ljudi za osiguranje važnijih
objekata od mogućih diverzija. U tome sam imao pomoć načelnika Štaba TO
Zvonka Kaleba i sekretara Sekretarijata za narodnu obranu Zlatka Jakića koji
su u svojim službama imali popise angažiranih djelatnika po VES-ovima.
Nakon toga su svi predsjednici MZ-a bili glavni organizatori građana na svom
području, te smo bili u čestim kontaktima. Od drugih aktivnosti značajnih
za jačanje obrambene moći općine koje su poduzete 1990. godine treba
istaknuti da je općinski Centar za obavješćivanje (koji je djelovao u sastavu
Sekretarijata za narodnu obranu) opremljen novim telekomunikacijskim
sredstvima, te je provedeno obučavanje djelatnika za rad na suvremenim
tehničkim sredstvima.
Glede klasičnih policijskih aktivnosti 1990. godine u PS-u Metković, o tome
sam na sjednici Izvršnog vijeća (IV) SO Metković 12. ožujka 1991. godine,
tada već kao zapovjednik PS Metković, podnio detaljno pismeno izvješće,
a o kojemu se na toj sjednici raspravilo i ono je u konačnici prihvaćeno. Od
primjedbi koje su tom prilikom dane istaknuo bih onu predsjednika SO Ive
Margete da u 50 % slučajeva počinitelji krivičnih dijela nisu otkriveni, te je
imajući u vidu porast privrednog kriminala, kao i narkomanije, predložio da
Izvršno vijeće (IV) Općine pomogne PS-u Metković da se kadrovski ojača radi
obavljanja zadataka. Primjedbu sam prihvatio, istaknuvši da dotadašnji rad u
20
 S lijeve strane
predsjednik
SO Metković
ing. Ivo Margeta;

s desne strane
predsjednik
IV SO Metković
Ante Krstičević

PS-u nije bio na zavidnoj razini, te da je poznato kako je služba radila. Naime,
do kraja svibnja 1990. glavni akcent u radu policije bio je osiguranje javnih
predizbornih skupova. Osim toga, dio rukovodnog sastava PS-a Metković
zbog osobnih razloga nije posvećivao dužnu pozornost službi, a što se odrazi-
lo na rad policije u tekućoj godini. Novimenovani prvi čovjek PS-a, kojeg je
postavila Policijska uprava (PU) Split, trebao je nekoliko mjeseci prilagodbe
i upoznavanja s problematikom ovoga područja, pa je i to utjecalo na rezultate
rada PS-a. Također, u sastavu PS-a nije bilo dovoljno stručnih djelatnika za-
duženih za opći i privredni kriminalitet. Privredni kriminalitet bio je u porastu,
ne samo na ovom području, već u cijeloj Hrvatskoj. U lipnju 1990. počelo se
ozbiljnije raditi na tome jer do tada nije bilo stručnog djelatnika. Bez obzira
na to, PS Metković je u usporedbi s ostalim PS-ima u PU Split, bio među
boljima prema riješenom broju krivičnih djela. Za sveobuhvatniji rad, kada
je riječ o privrednom kriminalitetu i opojnim drogama, u PS-u Metković bila
su potrebna po dva inspektora, na što sam već ukazao PU Split. U raspravu se
uključio i moj pomoćnik Andrija Boras koji je, ukazujući na rad PS-a Metko-
vić, istaknuo da je veći broj ljudi otišao iz PS-a, uz dolazak novih kojima je
potrebno vremena da se uključe u rad, što je samo jedan segment, imajući u
vidu pojačani kriminalitet, posebice narkomanije, uvjetovane zapadnjačkim
načinom života. Na kraju rasprave predsjednik IV-a Ante Krstičević rekao je
da, imajući u vidu značenje policije za novu hrvatsku vlast, na republičkoj i
lokalnoj razini, predlaže da u kontekstu provedene rasprave IV pomogne PS-u
materijalno i personalno, kako bi rad bio što uspješniji, te da je IV suodgo-
vorno za rad PS Metković. Prijedlog predsjednika Krstičevića članovi IV-a
jednoglasno su prihvatili, kao i moje Izvješće o radu PS-a za 1990. godinu.
Ponude za pomoć IV-a su bile više no dobro došle. Naime, u tom se razdoblju
jasno očitovala potreba za novim djelatnicima više i visoke stručne spreme,
pravnog i ekonomskog smjera. Sukladno tome, u proljeće 1991. primili smo
nove djelatnike.
21
Imenovanje za zapovjednika PS Metković
Siječanj 1991. godine bio je u znaku neuspjelog puča JNA u Republici Hr-
vatskoj. Nakon toga događaja više ništa u našoj zemlji nije bilo isto. Republičke
su vlasti poduzele niz mjera poboljšanja sigurnosnog sustava, uključujući i nova
personalna rješenja. U PS-u Metković od svih je djelatnika14. siječnja zatraženo
da polože prisegu tj. daju izjavu kojom se obvezuju da će raditi prema odred-
bama novog, “božićnog“ Ustava, te novim zakonima o unutarnjim poslovima
i odredbama koje iz njih proistječu. Isti dan Ministarstvo unutarnjih poslova
tj. ministar Josip Boljkovac imenovao me zapovjednikom PS-a Metković, a na
dužnost sam stupio 21. siječnja 1991. Odredio sam formiranje komisije koja
je izvršila primopredaju s M. Škorputom. Preuzevši odgovornu dužnost bio
sam svjestan da ulazim u turbulentnu i složenu situaciju pograničnog grada,
te da će pred mene biti postavljeni zadaci puno zahtjevniji nego što su uobi-
čajeni policijski poslovi. Zbog toga sam već 16. siječnja, u dogovoru s čelnim
ljudima Općine Metković Ivom Margetom i Antom Krstičevićem, osnovao
Komisiju za usklađivanje planova PS-a, Štaba TO-a i Štaba CZ-a, kako bi se
stvorili preduvjeti za uspješniju obranu općine Metković u slučaju vojne inter-
vencije JNA, koja se mogla očekivati s tri strane: iz Ploča, Mostara i Čapljine.
U komisiji su, uz mene, bili Ante Krstičević, Zvonko Kaleb i Andrija Rajič.
Kao novoimenovani zapovjednik PS-a ušao sam i u sastav Savjeta za narodnu
obranu SO Metković. Moj ulazak u ovo važno tijelo, koje je tijekom prve po-
lovice 1991. godine djelovalo kao Štab obrane općine Metković, nije prošao
bez otpora. Naime, određene skupine građana izrazile su sumnju u mene kao
člana SDP-a. I to ne samo u mene već i druga dva nositelja dužnosti u vojno-
organizacijskim poslovima naše općine, koji su također bili članovi SDP-a.
Kasnije smo doživjeli moralnu satisfakciju za ove sumnje kada su nam javno,
na sjednici IV-a 31. srpnja 1991. priznate zasluge za izgrađivanje obrane. Ivo
Margeta, kao predsjednik Savjeta za narodnu obranu, na toj je sjednici rekao,
misleći pritom i na mene: “Ti ljudi u sistemu obrane područja općine Metković
kroz ovo vrijeme napravili su dosta. Ja, kao predsjednik Savjeta za narodnu
obranu Skupštine općine, imam povjerenja u te ljude.“

22
23
24
25
 Ono na čemu sam kao zapovjednik PS-a uvijek nastojao, i inzistirao, bila
je pravodobna informiranost o događanjima na razini Republike, a još više
na razini naše općine. U tome su mi važni izvori bili kontakti s dužnosnicima
i djelatnicima PS-a, posebice mojim zamjenikom Andrijom Borasom koji je
ujedno obnašao dužnost potpredsjednika IV-a SO Metković i brinuo se da ni
jedno važnije događanje, odluka ili rasprava ne prođu bez mog znanja. Za-
hvaljujući tome mogao sam provoditi pravodobne pripremne radnje i izbjeći
mnoga neugodna iznenađenja.
Na terenu sam odmah nakon imenovanja na dužnost zapovjednika dao
povećati broj ljudi na kontrolnim točkama prema Hercegovini, u pravcu Ča-
pljine i Gabele, Ljubuškog i Neuma, dok su prema Pločama bile pojačane
ophodnje na Opuzenskoj petlji. Dogovorena je suradnja s PS-om Ploče u
slučaju intervencije iz tamošnjeg garnizona JNA. Na sreću tada nije došlo do
očekivane intervencije, ali su od tada konstanta bili pojačani letovi helikoptera
i zrakoplova JNA nad deltom Neretve. Ni mi nismo bili pasivni već smo kon-
tinuirano radili na ojačavanju aktivnog i pričuvnog sastava policije, u koje su
se u velikom broju javljali dragovoljci i to ne samo iz općine Metković, već i
iz susjednog Gabela polja. Zahvaljujući tome u svibnju 1991. naša PS je već
brojala 72 aktivna djelatnika. Siječanjska događanja upozoravala su da bi ipak
moglo doći do rata i da je PS jedina brana mogućem napadu hercegovačkih
Srba i JNA iz mostarske kotline na deltu Neretve. Stoga sam odlučio provesti
personalne promjene kako bih je ojačao. Nakon tih izmjena sastav PS-a bio je:
rukovoditelj Odjela kriminalističkih obrada i ujedno pomoćnik zapovjednika
Joško Tadić, inspektori Ljubo Plećaš i Milenko Rajič za poslove privrednog
kriminaliteta, na poslovima sprečavanja narkomanije Miro Bajo.
Terenski rad područja PS-a Metković bio je podijeljen na tri sektora:
I. sektor bio je Metković tj. središte grada na lijevoj obali Neretve s okolicom
do zaključno s Vukovim klancem. Vođa I. sektora bio je Mijo Sršen a inspektor
na sektoru Goran Vićentijević. Patrolnu i pozorničku službu u sektoru obavljali
su djelatnici: vođa patrole Jurica Vranješ, pozornici Dragan Ivanković, Nikola
Primorac, Zvonimir Hrgović i Hase Samardžić.
II. sektor bio je dio grada Metkovića na desnoj obali Neretve s naseljima
Vid, Prud, Krvavac I, Kula Norinska, Momići, Kobiljača i Otrić-Seoci. Vođa
sektora bio je inspektor Željan Mišur, a inspektor Nikola Bošković. Patrolno-
pozorničku službu obavljali su mlađi policajci Mladen Dominiković, Ivica
Kljusurić, Marko Vučić, Karlo Šiljeg i Žarko Kuran.
Vođama ovih sektora, inspektorima i patrolama radne naloge s konkretnim
zadacima pisao je neposredni rukovoditelj Joško Tadić, a ja sam ih potpisivao
skupa s redovitim rasporedom službe i vršio nadzor djelatnika i izvršenje
zadataka.

26
 Prometni sektor PS-a pokrivao je cijelu općinu, a voditelj je bio Nedjeljko
Grubišić, koji je ujedno pisao radne naloge svojim podređenim.
III. sektor bilo je područje PI Opuzen i obuhvaćalo je uz Opuzen i priobalje
općine: Komarna, Duboka, Klek, Raba, Kremena, Mihalj, Trn, Blace, Slivno-
Ravno i Vlaka. Vođa sektora bio je Milenko Rajič, a inspektori na tom sektoru
Zdenko Pandžić i Nikica Volarević.
Prema sistematizaciji radnih mjesta u PS-u je nedostajalo djelatnika više i
visoke stručne spreme, o čemu sam izvijestio PU Split, te dao prijedlog osoba
koje bi trebalo primiti u radni odnos. Zahvaljujući tome početkom travnja
primljeno je pet novih djelatnika s višom i visokom stručnom spremom, i to
uz suglasnost općinskih vlasti. Bili su to: pravnik Joško Talajić, ekonomist
Markica Jerković, pravnik Nikica Volarević, pravnik Andrija Boras i ekono-
mist Niko Jerković. S obzirom na to da je u aktivnom sastavu PS-a bio veći
broj mladih, novoprimljenih djelatnika, bila je potrebna stručna obuka kako
bi mogli samostalno obavljati poslove. Stoga su 11. travnja 1991. iz PU Split
u PS Metković došli policijski inspektori Mirko Banović i Milojko Krndija,
radi pružanja pomoći u izradi programa nastave. Tečaj za polaznike policije,
na kojem je bilo ukupno 32 polaznika iz PS-a Metković i PS-a Ploče, trajao je
od 24. travnja do 27. svibnja 1991. Za razrednika nastave određen je Nedjeljko
Grubišić, a predavači su bili: Neven Zmijarević, Borka Popović, Zoran Pulić
i Petar Bezer. Vozila PS-a bila su u vrlo lošem stanju, te se pregovaralo s PU
Split oko nabave novih.

S lijeva na desno: Ante Tadić, Stanko Malenica i Karlo Šiljeg, djelatnici PS Metković
27
 Početkom 1991. godine dolazi do pogoršanja sigurnosnog stanja u naseljima
sa srpskim stanovništvom Glušcima, Mihalju i gradskom naselju Klada. Kako
bi se smirila situacija u veljači i ožujku 1991. nastojao sam što više biti na
terenu i razgovarati s građanima o sigurnosnim aspektima političke krize koja
je bila sve očitija. Tako su održavani radni sastanci u Skupštini Općine Met-
ković na kojima sam zajedno s čelnicima Općine razgovarao s predstavnicima
nezadovoljnih srpskih građana. Uz to, predsjednik Skupštine Općine (SO) Ivo
Margeta, inspektor za obrambene pripreme Jurica Ostojić i ja, 3. smo veljače
1991. išli u Mihalj, gdje smo u Seoskom domu održali sastanak s mještanima
srpske i hrvatske nacionalnosti, pokušavajući ih smiriti i uvjeriti da se nemaju
čega bojati jer policija jednako štiti sve građane, te da u slučaju svih incidentnih
situacija obavijeste PS koji će nakon primljene obavijesti odmah izići na teren,
utvrditi konkretan događaj i poduzeti odgovarajuće mjere. Na tom su sastanku
građani srpske nacionalnosti između ostalog tvrdili da se osjećaju ugroženo još
od početka predizborne kampanje u travnju 1990. godine, a posebice od pobjede
HDZ-a. Navodili su i strah za daljnji suživot s Hrvatima te osjećaj da nemaju
adekvatnu zaštitu lokalnih vlasti i policije. Osobno su me začudile njihove
tvrdnje jer sam znao da je Mihalj etnički izrazito miješano selo, gdje je veći
dio tamošnjih stanovnika potjecao iz miješanih hrvatsko-srpskih brakova, te
da su doslovce svi imali među svojim rođacima Hrvate. Tvrdnje o ugroženosti
iznosili su i srpski građani iz Glušaca i Klade. I s njima smo u nekoliko navrata
održali sastanke, u samim Glušcima, a i u zgradi Općine u Metkoviću. Usprkos
svim našim uvjeravanjima nezadovoljno srpsko stanovništvo je i nakon ovog
sastanka organizirano odlazilo na spavanje iz Klade u selo Glušci, a djeca iz
ovih mjesta bojkotirala su školsku nastavu.
I dok su s jedne strane iznosili svoje tvrdnje o ugroženosti, s druge su strane
tamošnji Srbi sami izazvali cijeli niz incidenata. Počelo je već na pravoslavni
Božić, 6/7. siječnja 1991. kada je u Mihalju postavljena zastava Srpske pra-
voslavne crkve na zajednički, antifašistički spomenik, kod boćališta. Odmah
nakon dojave o postavljaju te zastave poslao sam patrolu u Mihalj, koja je
ubrzo utvrdila da su zastavu postavili Predrag K. (Peko), Duško K., Nikola
K., Vojo K., Luka K. i Tihomir K. Policajci su zapovjedili da se zastava skine
sa spomenika kako ne bi došlo do incidentne situacije od lokalnih Hrvata, na
što im je Tihomir K. rekao: “Tko skine zastavu, past će prije nego zastava.“
Usprkos toj prijetnji, zastava je skinuta, prilikom čega su već spomenuti pjevali
srpske pravoslavne crkvene pjesme.
Krajem siječnja, tj. 24. i 25., dobili smo dojavu da se u večernjim satima iz
više kuća u vlasništvu Srba te nekoliko Hrvata s njima rodbinski vezanih, daju
svjetlosni signali ručnim baterijama. Signali su uznemirili dio tamošnjih Srba,
zbog čega ih je više napustilo selo i privremeno otišlo u Nevesinje, Ljubinje,
Prebilovce i druga hercegovačka naselja.

28
29
30
31
32
 Nadalje treba spomenuti slučaj lijepljenja plakata na trgovini u Mihalju u
kojima se tvrdilo da opskrbljivači hrane ovu trgovinu namjerno bojkotiraju.
Također je lokalni Srbin Milan K. pucao s balkona kuće iz lovačke puške,
govoreći pritom: “Neće biti rata, ima municije.“ U Mihalju je do verbalnih
sukoba Srba i Hrvata najčešće dolazilo na boćalištu. U provokacijama i sva-
đama prednjačili su Duško i Nikola K.
S provokacijama su nastavili i kasnije. Tako su 30. travnja 1991. u Mihalju
postavljene zastave, jugoslavenska i druga nedefinirana, vjerojatno veteran-
sko-boračka. Policijska patrola koja je intervenirala utvrdila je da je zastave
postavio Duško K. iz Mihalja.
Nakon saznanja ili dojave o događaju, policija je odmah izlazila na mjesto
događaja i utvrđivala činjenično stanje, te bi odmah izvješće i proslijedila
nadležnim tijelima: sucu za prekršaje, Tužilaštvu i PU Split. U ožujku je doš-
lo do zatišja u međunacionalnim incidentima u općini Metković, premda je
napetost ostala prisutna. S druge smo strane operativnim radom na terenu sve
češće dolazili do saznanja kako se metkovski Srbi povezuju s oficirima JNA
u hercegovačkim garnizonima, te s istaknutijim velikosrpskim šovinistima
u istočnoj Hercegovini, i da od njih traže pomoć i oružje. Zbog toga smo na
terenu uspostavili sustav tajnih informatora i suradnika. Zahvaljujući tome
od jednog sam suradnika, djelatnika Zračne luke u Mostaru, dobio, po mom
uvjerenju pouzdanu dojavu da je četnički vojvoda Vojislav Šešelj početkom
travnja 1991. bio u Nevesinju i Bileći, gdje je održao više javnih mitinga na
kojima je govorio, te da se kratko zadržao u Ljubinju, Prebilovcima, Klepcima
i Trebinju. Tijekom boravka Šešelj se interesirao za stanje u garnizonima JNA
u Mostaru, Čapljini, Pločama, Bileći i Trebinju. O tim saznanjima informirao
sam općinske vlasti i PU Split.
Nakon “Krvavog Uskrsa“ na Plitvicama došlo je do drastičnog pogoršanja
sigurnosne situacije u cijeloj Hrvatskoj. I na području našeg PS-a to se osjeti-
lo, no ne previše. Stigla je anonimna prijetnja muške osobe PS-u da je za dva
dana pravoslavni Uskrs i bit će Vam isto kao za vaš Uskrs. Imajući u vidu tu
prijetnju zapovjedio sam poduzimanje dodatnih mjera sigurnosti i pripravnosti
u PS-u. O prijetnji su obaviješteni PU Split, MUP Zagreb, metkovska poduzeća
i lokalni politički dužnosnici, te je pojačano osiguranje granice, vodospreme,
mostova i drugih vitalnih objekata. Nasreću, u travnju osim ove prijetnje drugih
problema nije bilo. Općinsko Izvršno vijeće pozvalo me je na svoju sjednicu
5. travnja 1991. kako bih podnio izvješće o društveno-političkoj i sigurnosnoj
situaciji u općini. Moja ocjena je bila da je stanje zadovoljavajuće, te da nema
novih saznanja o ugrožavanju sigurnosti.
Na cestovnom graničnom prijelazu Metković, gdje su naši djelatnici po-
licije permanentno kontrolirali promet, jednog ranog proljetnog dana 1991.
godine iz pravca BiH u Republiku Hrvatsku ulazilo je vojno teretno vozilo

33
marke “TAM“ registarskih oznaka JNA kojim je upravljao mladi vojnik u
odori.
Nakon kontrole naše policije vojnik se predao i glasno uzviknuo: „Ja sam
vaš“ i odmah je s vozilom u pratnji policije prepraćen do policijske stanice
Metković. U stanici je utvrđeno da se radi o vojniku na odsluženju redovitog
vojnog roka u vojarni Trebinje JNA i da je kamion pun prehrambenih pro-
izvoda za potrebe vojnika te da je odlučio samovoljno pobjeći iz vojske u
Republiku Hrvatsku. Radi se o hrabrom i izuzetno važnom nesvakidašnjem
događaju vojnika Gorana Čibarića iz Varaždina, a po kojeg je sutradan došao
otac i odvezao ga kući.
Prehrambeni proizvodi su zapisnički konstatirani i pohranjeni u skladište
PS Metković, a teretno vojno vozilo je predano za potrebe ZNG-a.

34
“Tenkovi dolaze“
I dok je kod nas bilo relativno mirno u drugim dijelovima Dalmacije je
“vrilo“. Stoga je 25. travnja 1991. u Splitu sazvan sastanak svih zapovjednika
policijskih stanica PU Split. Osim načelnika PU Ratomira Vranješa, na sastanku
su bili i zamjenik ministra unutarnjih poslova Slavko Degoricija i pomoćnik
ministra Miholčić. Središnja tema sastanka bila je sigurnosno stanje na razini
PU-a i organizacija rada u pogoršanim sigurnosnim uvjetima. Uvodno izlaga-
nje iznio je načelnik PU Split Ratomir Vranješ upoznavši nas s nedovoljnom
tehničkom opremljenosti, naoružanjem, vozilima i UKW stanicama. Naveo je
da je pričuvni sastav policije popunjen 90%, međutim da je drastični problem
njegove opskrbe odjećom i opremom, a posebice oružjem. Rezultati rada na
razini PU bili su 54%. Nagovijestio nam je moguće nove personalne promjene
na razini PU (Imotski, Trogir, Ploče, Makarska i Sinj). Također je spomenuo
da je u Metkoviću u tijeku tečaj polaznika – pripravnika policije. Nakon nje-
ga izlagao je načelnik krim-službe PU Željko Gulišija koji je iznio ukupno
brojčano stanje kriminaliteta na razini PU; ukupno je 9500 kaznenih djela u
1990. godini, što je u usporedbi prvih tromjesečja 1990. i 1991. činilo porast
od ukupno 1.100 kaznenih djela. U pogledu općeg sigurnosnog stanja naveo
je da postoji opasnost od djelovanja diverzantskih grupa iz redova pobunjenih
Srba. Sjećam se kako je upozorio na porast ekonomskog kriminaliteta u pre-
tvorbi društvenog u privatni sektor, zlo koje će nas tek pogoditi.
Idući izlagač bio je pomoćnik ministra Miholčić koji se osvrnuo na odnos
policije prema novim vlastima. Naglasio je da se vlasti, lokalne i republičke
nemaju pravo miješati u personalna i druga unutranja pitanja službe, ali mogu
biti u tijeku događanja. Najavio je povećanje broja policajaca, posebice in-
spektora i rukovodećeg kadra, i to za 30%, te naveo novu ulogu policije, koja
je ranije štitila režim, a danas štiti građane. Posljedni izlagač je bio Slavko
Degoricija. Naveo je da je PU Split izložen ekstremizmu i diverzanstskim na-
padima pobunjenih Srba, čemu su posebice izložene PS Zadar i Šibenik. Kao
veliki problem PU-a naveo je neadekvatnu popunjenost kadrova, te da treba
poraditi na kvaliteti discipline i uspostaviti normalno stanje, kao i poduzimati
rigorozne mjere u slučaju težih povreda radne discipline. Tim metodama će se
dobiti kvalitetan inspektorski kadar i ukupno rukovodstvo. Kao ekstremiste i
pokretače pobune naveo je Milana Babića, Milana Martića, Jovana Raškovića,
Vojislava Šešelja i dr., prikazao je zbivanja na Plitvicama i Pakracu, gdje su
pobunjenici dobili “po prstima“. I premijer Jugoslavije Ante Marković srpsku
je pobunu u Hrvatskoj nazvao banditizam (Babić, Martić) što je potvrdila i Peta
armijska oblast. Kao potencijalna nova žarišta pubune naveo je PU Osijek i
Rijeka, te PU Dubrovnik, i to zbog blizine istočne Hercegovine i Crne Gore.
Kao “petu kolonu“ u gradovima PU Split naveo je vojne umirovljenike koji

35
su često u kontaktima s ekstremistima. Pozitivna je pojava, istaknuo je, da sta-
novništvo ima izrazito dobar stav prema policiji koju počinje doživljavati kao
branitelje i jamce svoje sigurnosti, dok je ranije prema miliciji vladala odbojnost.
Na kraju nas je obavijestio da je u razradi novi zakon kojim se određuju veće
ovlasti i odgovornost policije, koji treba dobro i temeljito proučiti i usavršiti.
O rezultatima sastanka u Splitu 2. svibnja 1991. u Metkoviću sam izvijestio
članove sva tri vijeća SO Metković na zajedničkom sastanku. S obzirom na
to da je toga dana došlo do pokolja 12 hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu
i ubojstva jednog policajca u okolici Zadra, povećana je budnost svih djelat-
nika koji su angažirani u patrolama. Pojačano je osiguranje vitalnih objekata
i od ranije pokrivanih svih važnijih prometnih pravaca iz susjednih općina.
Detaljno su pregledana vozila, prtljage i osobe, radi pronalaska oružja, droge
i dr. O tome sam izvijestio i vijećnike na spomenutoj sjednici.
Uskoro je i Metković doživio svoj prvi “ratni šok“. Naime, 7. svibnja oko
13 sati stigla je obavijest da se iz smjera Hercegovine put Metkovića, tj. Malog
Prologa kreće kolona tenkova JNA. Odmah sam o tome izvijestio sve djelatnike
na nadzornim i graničnim postajama, uz nalog da pojačaju kontrole i obvezno
zaustavljaju sva vozila i preteresaju ih. Također sam podigao sve aktivne i pri-
čuvne djelatnike pod ratnu opremu i stavio ih u stanje pune pripravnosti. Ubrzo
se na gradskom trgu okupio veći broj građana, a do sličnog okupljanja je došlo
i na pjaci u Opuzenu, te po metkovskim selima. Predsjednik Općine Margeta
putem razglasa ispred hotela “Narona“ smirivao je građane obavijestivši ih da
je policija upućena u smjeru Hercegovine kako bi se utvrdila prava istina. U
međuvremenu smo u PS-u poduzeli korake za izradu Molotovljevih koktela
kojima bismo se mogli oduprijeti tenkovima, jer u PS-u nije bilo protuoklopnih
sredstava. U dogovoru sa zapovjednikom Teritorijalne obrane (TO) Zvonkom
Kalebom stupili smo u kontakt s odgovornima u Flaširnici PIK-a Neretva u
Opuzenu gdje je naručeno 200 staklenih boca s čepovima koji se odvijaju, dok
smo 240 litara benzina dobili od Želimira Vitanovića šefa ispostave Energo-
petrola u Metkoviću. Nabavili smo i 50 kg šećera, 20 kg faksa i 20 boca od
konjaka od 2 dcl. Već tog 9. svibnja izradili smo 30-ak koktela, a idućih smo
dana napravili veću količinu koja je pohranjena u skladište PS-a Metković. Na
sreću bila je riječ o lažnoj dojavi, nakon čega sam oko 16 sati u PS-u sazvao
sastanak s rukovodstvom aktivnog i pričuvnog sastava policije. Sastanak je
održan u pravoj ratnoj atmosferi. Svi su bili pod oružjem, spremni na akciju.
Posebno je naglašena potreba za disciplinom i odgovornost pri izvršenju služ-
benih zadataka. Iskoristio sam i priliku te im pročitao naputak PU Split br:
7-2507/91. od 8. svibnja 1991. koji se odnosi na davanje informacija “u ime
organa“, tj. tko su ovlaštene osobe koje mogu davati informacije u javnost za
PS Metković: ja kao zapovjednik PS-a, zapovjednik PI Opuzen Andrija Rajič,
zamjenik zapovjednika za policiju Nedjeljko Grubišić i pomoćnik zapovjednika

36
za krim-obradu Joško Tadić. Kako je stanje u Metkoviću i dalje bilo napeto
dao sam zapovijed da svi policajci ostanu u zgradi PS-a u pripravnosti. Tek u
večernjim satima dio ih je pušten kućama kako bi bili sposobni za obavljanje
službe tijekom sutrašnjeg dana. Istog dana u 17 sati sa svojim sam suradnicima
održao poseban sastanak na koji su bili pozvani policajci srpske nacionalnosti:
Rajko R., Dragan K., Jovo Š., Dragan T., Petar K., Nikola K. i dr. Naime, oni
su dobivali anonimne telefonske prijetnje da će njih i njihove obitelji likvi-
dirati. Na sastanku smo se dogovorili da zbog svoje sigurnosti, dio njih ode
na godišnji odmor, a dio da više ne ide na teren već da ubuduće službu vrše u
zgradi PS-a. Tako smo izbjegli možebitno ostvarenje tih prijetnji, a koliko je
meni poznato više ih nisu dobivali.
Tijekom svibnja 1991. intenzivno se prate kretanja i suradnja Srba iz Glu-
šaca sa Srbima iz općine Čapljina. Operativna veza navodi da su česti pokreti
vozila Volkswagen, golf bijele boje, makarske registracije na relaciji Brštanica
– hidrocentrala “Čapljina“ – Kolojanj. Utvrđeno je da se tim vozilom koristi
Ilija Arnaut sin Vide, iz Metkovića. Do ove i drugih informacija značajnih za
sigurnost područja pod nadležnošću PS Metković dolazilo se zahvaljujući dobroj
suradnji s policijskim i općinskim rukovodstvima Čapljine, Neuma, Ljubuškog
i Stoca. Dana 15. svibnja imao sam sastanak s rukovodstvom PS-a Neum tj.
načelnikom Zoranom Prišlićem i zapovjednikom policije Zoranom Krešićem,
te sa zamjenikom zapovjednika PS-a Čapljina Željkom Ćorićem. Na sastanku
je potvrđena spremnost za suradnju i zajedničko postupanje, a u cilju praćenja
kretanja sumnjivih i nepoznatih osoba, te međusobna razmjena zapažanja bit-
nih za opću sigurnost. O tom sam susretu sutradan izvijestio svoje ovlaštene
djelatnike u PS Metković. Osim toga, moj zamjenik Boras i ja, s djelatnicima
smo dogovorili način ponašanja u novim, složenijim sigurnosnim situacijama
za koje je bilo očito da su pred nama. Izneseni su naputci o disciplini, odgo-
vornosti i izvršavanju službenih zadataka, o pojačanom osiguranju objekata
od posebne važnosti, o postupanju pri pregledu vozila i sumnjivih osoba pri
ulasku u RH tj. o postupku legitimiranja, te po potrebi privođenja i uhićenja.
Osim suradnje s hercegovačkom policijom angažirali smo i dvije domaće
osobe iz sela Bijeli Vir na zadaći praćenja aktivnosti u Glušcima, posebice
uoči blagdana Sv. Đorđa 5. svibnja 1991., jer smo imali podatak da će taj dan
u selo doći veći broj hercegovačkih Srba. Zbog toga je i policija bila pojačano
angažirana na ovoj zadaći. Međutim, zbivanja u Borovu Selu najvjerojatnije
su utjecala da nije došlo do okupljanja većeg broja osoba u Glušcima, kako se
najavljivalo. Uz to je 3. svibnja došlo do incidenta između dvojice Hrvata iz
Bijelog vira i Jove Vukovića iz Glušaca koji im je sprečavao ulazak u Glušce.
O tome je obaviještena policija koja je na terenu obavila razgovore.
U tom se mjesecu zbio događaj koji je izazvao veliko zanimanje građana.
Naime, 24. svibnja 1991. iz MUP-a Zagreb specijalnim telefonom nazvao je

37
zamjenik ministra Slavko Degoricija i zatražio da na igralištu Nogometnog
kluba (NK) “Neretva“ osiguram teren za spuštanje dvaju helikoptera MUP-a
kojim se prevoze podsekretar RSUP-a BiH Branko Kvesić i pomoćnik sekretara
RSUP-a BiH Bruno Stojić za Zagreb. Kvesić i Stojić bili su u pratnji trojice
policajaca Službe državne bezbjednosti BiH iz Sarajeva. Iz razgovora s njima
doznao sam da se navedeni dužnosnici sklanjaju u Zagreb jer ih vojne vlasti
JNA namjeravaju uhititi. Zadaću smo odradili bez ikakvih problema.

Djelatni metkovski policajaci Filip Dragović (prvi s desna) i Luka Musulin na

punktu Platan, križanje prema Bijelom Viru i Ulici Klada u Metkoviću

38
Uloga PS-a Metković u ustrojavanju ZNG-a Metković
Svibanj 1991. godine bio je u znaku pokolja hrvatskih policajaca u Borovu
Selu, referenduma za neovisnost i početka osnivanja Hrvatske vojske. Hrvat-
sko vrhovništvo postalo je svjesno da MUP više ne može sam nositi obranu
Hrvatske, te da je potrebno ustrojiti obrambene postrojbe jače vatrene moći i
mobilnosti. Tako je donesena odluka da se osnuje Zbor narodne garde (ZNG).
Formiranje ZNG-a za Dalmaciju počelo je 14. travnja 1991. u Splitu, u “Vili
Dalmacija“, gdje je donesena odluka da se pristupi tom procesu. Na tom su
sastanku sudjelovali svi sekretari sekretarijata za narodnu obranu Dalmacije.
Iz Metkovića je na sastanku bio Zlatko Jakić. Od tada se u Općini Metković
radilo na formiranju ZNG-a, i to isprva pričuvne, te potom aktivne satnije
sastavljene od stotinjak dragovoljaca.
U Metkoviću je 1. lipnja 1991. ustrojena prva aktivna satnija ZNG-a, sa
zapovjednikom, dotadašnjim djelatnikom PS-a Metković Đurom Pažinom.
Osnovu te postrojbe činilo je 12 gardista sa statusom ovlaštenih djelatnika
policije. Njih je u Metković poslala središnjica MUP-a Zagreb. Njima su se
priključivali dragovoljci, ne samo s prostora metkovske općine. Bilo ih je dosta
s prostora susjedne Čapljine i Ljubuškog. Za sve njih je organiziran liječnički
pregled u Domu zdravlja Metković. Prva aktivna satnija ZNG-a bila je staci-
onirana u barakama poduzeća “Beton“ u Metkoviću. Već u samom početku
ustrojavanja pojavili su se problemi nedostatka odora, a još više naoružanja.
Nakon kraćeg vremena Pažina je na dužnosti zamijenio njegov dotadašnji
zamjenik Marinko Kuzman. Zbog neodgovornih postupaka prema rukovodstvu
Općine vrlo brzo je došao u verbalni sukob. Logična posljedica bila je da ga je
zamijenio Luka Bebić (ne saborski zastupnik) koji je na tu dužnost poslan iz
Zagreba. No ni taj treći zapovjednik se nije dugo zadržao. Na njegovo je mjesto
došao Dane Rendulić, bivši aktivni djelatnik JNA rodom iz Slunja, kojeg je
TO-u općine Metković uputio načelnik Štaba Zapovjedništva ZNG-a iz Za-
greba pukovnik Imra Agotić, čiju odluku o upućivanju od 30. kolovoza 1991.
(Kl: 802-04/91-03. Urbroj: 5120-33-91-2.), donosim u prijepisu: “Upućujemo
vam gospodina Rendulića, Anton, Dane, poručnika korvete, koji je po zapo-
vijedi ministra obrane Luke Bebića, raspoređen na dužnost zapovjednika čete
Metković. Njegovo imenovanje od ministra obrane dostavit ćemo naknadno.“
Rendulić je dužnost zapovjednika obavljao duže vrijeme, da bi potom za
zapovjednika satnije došao, kao peti zapovjednik, Žarko Dugandžić. Potrebno
je napomenuti da su Marinko Kuzman i Žarko Dugandžić došli zajedno iz
Zagreba još u prvoj skupini od dvanaest specijalaca, sa zadaćom formiranja
ZNG-a u Metkoviću.
S obzirom na blizinu velikih garnizona JNA u Pločama i Mostaru novofor-
mirana satnija ZNG-a bila je izložena opasnosti od potencijalnih diverzantskih

39
napada. Stoga je trebalo poduzeti određene mjere osiguranja ljudi i objekata
koje su koristili. S obzirom na preopterećenost djelatnika PS Metković s nizom
zadaća, dogovoreno je s PU Split i općinskim vlastima Metkovića da polici-
ja ustupi ZNG-u određenu količinu oružja i streljiva. Bilo je to prvo oružje
koje su dobili. Tijekom ljeta 1991. godine došlo je do ubrzanog popunjavanja
postrojbe koja je i dalje kronično patila od nedostatka opreme i naoružanja.
Postrojba je ljetne mjesece provodila u kondicijskim treninzima na brdima
Predolac i Šibenica, dok su im teorijsku nastavu predavali Đuro Pažin te dje-
latnici policije iz Metkovića. Obučavao ih je u poznavanju oružja djelatnik
Štaba TO Metković Ivo Vuica. Krajem lipnja u Metković dolazi iz Dubrovnika
Željko Pavlović, kasniji zapovjednik ZNG-a za južnu Dalmaciju. Od mene je
zatražio da policija razoruža metkovski ZNG, tj. da povučemo oružje koje smo
ustupili gardistima. Razlog tog neobičnog zahjeva mi nije obrazložio, te sam
ga odbio. O tom sam zahtjevu odmah izvijestio općinsko rukovodstvo koje mi
je dalo punu podršku. Gardisti su do rujna 1991. primali preko MUP-a plaće,
bili obučavani i vodila se evidencija o njihovu angažiranju. Tek tada je došlo
do razdvajanja, i to u vrijeme kada se ZNG počeo transformirati u Hrvatsku
vojsku. (U prilogu ove knjige nalazi se poimenični popis pripadnika ZNG-a
Metković od 17. rujna 1991.)
Osim aktivne, u Metkoviću je 30. lipnja ustrojena i satnija pričuvnog ZNG-a
i to iz redova pričuvne policije i pripadnika Odreda narodne zaštite. Pričuvni
ZNG je kasnije prerastao u bojnu, te nakon dobivanja oružja osvojenog u
akcijama “Zbrojevka“ i “Male bare“ u Pločama, došlo je do naoružanja svih
pripadnika. Prvi zapovjednik te satnije bio je Zvonko Kaleb, a u rujnu ga je
zamijenio Joško Dragović zv. Subito, dok mu je zamjenik bio Ilija Primorac.
Zapovjednik druge satnije bio je Mario Družijanić, a od polovice listopada
1991. godine postaje zapovjednikom četvrte satnije. U sastavu bojne do polo-
vice listopada 1991. ukupno su oformljene četiri satnije. Ubrzo su te formacije
raspuštene, da bi se ponovno formirale prema potrebama i stanju na terenu.
Pred kraj rujna 1991. druga se satnija rasformirala tako da su gardisti prela-
zili u druge postrojbe. Formacijski metkovska je satnija trebala potpasti pod
Dubrovnik, no ta je odluka izazvala nezadovoljstvo u Metkoviću zbog ranijih
događanja. Oformljena je delegacija u sastavu: predsjednik Izvršnog vijeća
Ante Krstičević, ”komandant Štaba TO“ Zvonko Kaleb i sekretar Sekretari-
jata za narodnu obranu Zlatko Jakić, koja je otišla u Imotski s prijedlogom da
metkovska satnija uđe u sastav 115. brigade ZNG Imotski, koja je u to vrijeme
bila u fazi formiranja. Međutim nije došlo do realizacije ove ideje.

40
Odredi narodne zaštite
Tijekom mjeseca lipnja 1991. godine na području općine Metković orga-
nizirani su i Odredi narodne zaštite. Bili su uglavnom sastavljeni od lovaca
koji su u ove odrede došli naoružani svojim osobnim, uglavnom lovačkim
naoružanjem. Odredi su bili ustrojeni prema mjesnim zajednicama, te su po-
stojale sljedeće postrojbe:
- četa 26. listopad
- četa Predolac
- četa Mobine
- četa Klada
- četa Vidonje
- četa Opuzen
- četa Otrić-Seoci
- četa Mlinište
- vod Vid
- vod Prud
- vod Kobiljača
- vod Krvavac
- vod Kula Norinska
- vod Bijeli Vir
- vod Vlaka
- vod Blace
- vod Mihalj
- vod Klek
- vod Desne
- vod Podrujnica
Zapovjednik Odreda narodne zaštite općine Metković bio je prof. Ivica
Gabrić koji je aktivnosti Odreda koordinirao sa mnom, a na poslovima čuvanja
vitalnijih objekata i pružanja pojačanja policajcima na važnijim prometnim
punktovima. U jesen 1991. pripadnici Odreda narodne zaštite u velikom su
broju prešli u postrojbe Hrvatske vojske (HV). (U prilogu ove knjige nalazi se
poimenični popis pripadnika ONZ-a Metković od 17. rujna 1991.)
Što se tiče naoružavanja treba spomenuti Ivana (Đure) Vuletića, rodom iz
sela Pećina u Popovu polju, nastanjen na Kladi, vlasnika trgovine lovačkog
oružja i opreme. U ljeto 1991. javio mi se želeći pomoći u organizaciji obra-
ne, uz riječi da je prodao sve puške koje je imao u trgovini. Tražio je pismeno
odobrenje za nabavu novih količina, iz njemu dostupnih izvora. Složio sam se
i dao mu odobrenje. Uskoro je u Metković dopremio određenu količinu lovač-
kih pušaka-karabina koji su dobro poslužili u naoružavanju Odreda narodne
zaštite. Kao znak zahvale policiji za pomoć donio je u PS veći paket streljiva.

41
Napeti srpanj
U srpanj 1991. ušli smo u znaku proglašenja neovisnosti Republike Hrvatske,
rata u Sloveniji te otvorenog uključivanja JNA u agresiju na Hrvatsku, dok je
u našoj općini bio u znaku intenziviranja obrambenih priprema. Oformljen je i
ojačavan niz oružanih postrojbi, aktivni i pričuvni sastav ZNG-a, uz postojeće
aktivne i pričuvne snage policije u Metkoviću i Opuzenu. Kako je većina tih
novoformiranih grupacija nosila različite nazive, i nije bilo baš posve jasno
tko je kome nadležan i koje sve zadaće treba obnašati, pojavila se potreba za
tijelom za koordinaciju kako bi se lakše došlo do zajedničkog cilja – obrane
Hrvatske. Nadalje, s obzirom na šarolikost postrojbi i grupacija koje su nastale
u tom razdoblju, a zbog lakšeg prepoznavanja čelništvo Općine donijelo je od-
luku da svi uključeni u obranu moraju oko ruke nositi trake za prepoznavanje.
Takvih je traka bilo izrađeno oko 3600.
Na temelju zajedničke zapovijedi MUP-a i Ministarstva obrane RH od 30.
lipnja 1991. u Metkoviću je ustrojen Štab za koordinaciju. Njegovi su zadaci
bili zaštita ustavnog poretka RH, a provodili su je zajedno strukture policije,
TO-a, ZNG-a, CZ-a i Odreda narodne zaštite te civilna tijela vlasti. U njegov
su sastav ušli rukovoditelji postrojbi: policije, snaga Sekretarijata za narodnu
obranu, ZNG-a. Kao zapovjednik brojčano, tehnički i ustrojbeno najjače obram-
bene snage općine imenovan sam njegovim zapovjednikom. Policiji je primarni
interes bio da se neposrednom suradnjom ljudstva pojačaju neki naši prometni
punktovi, i osiguranje vitalnih objekata jer zbog pogoršanja sigurnosnog stanja
nismo više mogli ljudstvom pratiti sve veće i veće zahtjeve na terenu.
Naime, u PU Split je 27. lipnja 1991. održan sastanak djelatnika Ministarstva
obrane i središnjice MUP-a iz Zagreba sa zapovjednicima dalmatinskih PS-a.
Razgovaralo se o formiranju i organizaciji aktivnog sastava ZNG-a. Tada se
intenzivno radilo na formiranju dviju brigada: 114. brigade ZNG-a na širem
prostoru Splita koja je okupljala oko 1900 pripadnika, te 115. brigade koja
je okupljala ljudstvo sa šireg prostora Imotskog, Makarske, Sinja, Vrgorca,
Ploča i Metkovića s oko 1500 pripadnika, organizirana u četiri bojne. Svim
zapovjednicima PS-a naloženo je da pripadnicima ovih brigada koji rezidiraju
na njihovu prostoru podijele iskaznice pričuvnih pripadnika MUP-a radi evi-
dentiranja i njihove osobne zaštite. Gardisti su bili podčinjeni zapovjednicima
lokalnih PS-a u zadaćama osiguranja terena, i to dok ih ne pozovu na dužnost
zapovjedništva ovih brigada. Ova je odluka bila dragocjena za moj PS, te nam
je omogućila trenutačni “predah“ u obavljanju nadzornih poslova, posebice
onih u pograničju, te prema vojnim objektima JNA.
Zbog širenja velikosrpske pobune, te napada JNA na Sloveniju i koncen-
tracije JNA na hrvatskim granicama, 28. je lipnja zapovjeđena mobilizacija
cijelog (pričuvnog i aktivnog) sastava našeg PS-a. Organizirana su dvanaesto-

42
satna dežurstva s kratkim i dugim oružjem. Također je i mobiliziran općinski
ZNG. Tako su u posljednim danima lipnja za obranu općine Metković bile
pripravne sljedeće snage:
- policijska četa PS Metković
- policijski vod PI Opuzen
- postrojba ZNG-a Metković
- vod dragovoljaca MZ “26. listopad“
- vod MZ “Bijeli vir“
- vod MZ “Kula Norinska“.
Realne snaga koje su činile ove postrojbe, policijska četa i vod, imali su
ukupno 235 naoružanih pripadnika, te još stotinjak nenaoružanih pričuvnih.
ZNG je činilo oko 90 pripadnika, dok za vodove dragovoljaca po MZ-ima
nemam podatke, no nisu prelazili stotinjak osoba. Ukupno se moglo raditi
o 500-tinjak osoba spremnih stati u obranu ovog dijela Hrvatske. Struktura
policijske čete bila je:
- zapovjednik Petar Bezer, zamjenik zapovjednika Đuro Pažin,
- 1. vod – stacioniran u PS-u Metković,
- zapovjednik 1. voda Nikola Bašković,
- zapovjednik 1. odjeljenja Slobodan Zloić – 11 djelatnika (pokriva
ulazne prometne punktove u gradu, te značajne objekte – zgrada
Općine, most na Neretvi),
- zapovjednik 2. odjeljenja Miro Bajo – 11 djelatnika (stacionirano u
OŠ “Bijeli Vir“ i pokriva prometne punktove Glušci, Bijeli Vir, Vukov
klanac i Klada),
- zapovjednik 3. odjeljenja Mladen Dominiković – 11 djelatnika (sta-
cionirano u zgradi političkih stranaka i pokriva ulicu Klada, zaseok
Rep i selo Dubravica),
- zapovjednik 2. voda Željan Mišur (stacioniran u OŠ “Stjepan Pavli-
nović“),
- zapovjednik 1. odjeljenja – Nikica Zmijarević – 11 djelatnika (staci-
oniran u OŠ “Stjepan Pavlinović“, pokriva Unku, Gabela polje 1. i
Glibuša, i Ulicu Duvrat prema Vidu),
- zapovjednik 2. odjeljenja Dragan Ljubas – 11 djelatnika (stacionarano
u OŠ “Prud“ i pokriva Vid i Prud sela),
- zapovjednik 3. odjeljenja Drago Zloić – 11 djelatnika (stacionirani u
OŠ “Kula Norinska“ i pokriva Krvavac, Mali Prolog, Otrići i Kobi-
ljača),
- zapovjednik 3. voda (za izvanredne prilike) – Joško Tadić (stacioni-
ran u Robnoj kući u Metkoviću, u podrumu, pokriva cijelo područje
Metkovića i Opuzena. Zadaća mu je praćenje sumnjivih i nepoznatih
osoba, lišavanja slobode i druge represivne mjere),

43
 - zapovjednik 1. odjeljenja Karlo Šiljeg – 10 djelatnika,
- zapovjednik 2. odjeljenja Petar Katić – 10 djelatnika,
- zapovjednik 3. odjeljenja Dragan Ivanković – 6 djelatnika.
Vod PI Opuzen – zapovjednik Andrija Rajič i zamjenik Mijo Sršen
1. odjeljenje, zapovjednik Milenko Rajič – 12 djelatnika (stacioniran
u Trnu, pokriva Blace, Klek i branu na ušću Neretve),
2. odjeljenje, zapovjednik Stjepan Palac – 12 djelatnika (stacioniran u
Podgradini, pokriva ulaz u Opuzen, Vlaka, Buk, Krvavac 2.),
3. odjeljenje, zapovjednik Sead Tabaković – 11 djelatnika (stacioniran
u Podgradini, pokriva vodospremu na Rabi, te Komarnu i Duboku),
4. odjeljenje - Nikica Volarević – 11 djelatnika (stacioniran u Podgra-
dini, pokriva most u Podgradini i benzinsku stanicu te kamenolom
u Opuzenu tj. na Lađištu).
Aktivna garda stacionirana u barakama Betona s aktivnom i pričuvnom po-
licijom nadzire prometne punktove i vitalnije objekte na prostoru cijele općine.
Pričuvna garda, zapovjednik Zvonko Kaleb
1. satnija stacionirana u NK “Metković“
2. satnija stacionirana u Đačkom domu.
Obje satnije zajedno s policijom nadziru vitalne objekte i prometne punktove.
Na sreću u tom trenutku nije došlo do napada na dolinu Neretve, iako su
početkom srpnja kroz i iznad Metkovića često prolazila vozila i helikopteri
JNA. Tako je 1. srpnja prošao autobus s 50 vojnika iz Mostara upućenih u Ploče.
Sutradan, 2. srpnja, prema Pločama je otišao još jedan autobus s 50 vojnika u
zrakoplovnim odorama. Metković su taj dan nadletjela i četiri vojna transpor-
tna helikoptera koji su sletjeli u garnizonu u Pločama gdje su bili natovareni
sanducima koje su otpremili u pravcu Pelješca i Mostara. Helikopteri su se
ponovno vraćali u razmacima od oko 20 minuta. I idućih je dana u garnizonu
Ploče nastavljen prekrcaj u vlakove koji su odlazili put Mostara veće količine
vojne opreme, najvjerojatnije minsko-eksplozivnih sredstava i oružja upakira-
nog u drvene sanduke. Ove su sanduke brodovi JNA prethodnih dana dopremili
iz Rogoznice, a prekrcaj su vršili vojnici koji su došli iz Mostara. Tijekom
pretovara nad dolinom Neretve tih su dana učestalo nisko letjeli zrakoplovi
JNA što je uznemirilo stanovništvo.
Iz Mostara su 9. srpnja kroz Metković prošla četiri autobusa naoružanih voj-
nika, te se iskrcali na području Baćine, tj. mornaričke baze u blizini garnizona.
Opasnost od prvog sukoba s JNA u dolini Neretve prijetila je 5. srpnja. Nai-
me, taj je dan u okolici Ploča, u posjetu rodbini svoje žene, boravio oficir JNA
Mladen Govedarica. Bio je poznat u hrvatskim medijima kao jedan od onih
koji su oteli četvoricu Splićana koji su početkom svibnja 1991. demonstrirali
pred “Banovinom“ protiv JNA. Kasnije je postao još poznatiji kao zapovjednik
koncentracijskog logora Morinje u Crnoj Gori u kojem je bio zatvoren i mučen

44
veliki broj Dubrovčana. Govedarica je potom u Pločama sjeo u autobus riječkog
Autotransa na putu prema Crnoj Gori preko Dubrovnika. U večernjim satima
je Ljubomir Beara, načelnik Odelenja bezbednosti Vojno-pomorske oblasti
nazvao PU Split i rekao da ima saznanja da se iza navedenog autobusa kreće
auto s naoružanim osobama koje namjeravaju oteti Govedaricu, te je zatražio
od PU Split da ako su to njeni ljudi, od toga odustane, a ako nisu da policija
spriječi te osobe u izvršenju. Rekao je da je Govedarica naoružan i da će pružiti
otpor, a on (Beara) već je poslao vojnu policiju iz Kupara da ga preuzme na
autobusnom kolodvoru u Dubrovniku. S obzirom na to da je hrvatska policija
tada imala zapovijed da izbjegava svaki sukob s nadmoćnom JNA, Govedarica
je neometano stigao do Dubrovnika.
Sva navedena događanja unosila su nemir u naš kraj. Zahvaljujući dobivanju
ovlasti i nad gardistima, u Metkoviću smo mogli pojačati osiguranje. Ljudstvom
smo kompletno pokrili BiH transverzalu br. 17 koja je prolazila kroz Metković
i na Opuzenskoj se petlji spajala s Jadranskom magistralom. Imali smo osam
permanentnih nadzornih prometnih punktova:
• Punkt “Kod Trutina“ bio je na sjevernom ulazu u Metković iz smjera
Mostara, tj. Tasovčića, na lijevoj obali Neretve. U početku su na punktu bila
dvojica djelatnika, a poslije je s gardistima pojačan na pet do šest osoba. S
aspekta sigurnosti bio je najvažniji jer je tuda prolazilo najviše vozila i osoba
iz i u smjeru Hercegovine. S obzirom na ugroženost punkta od letjelica JNA
koje su ga tijekom ljeta 1991. učestalo nadlijetale, punkt je postavljen u ne-
posrednu blizinu tunela kako bi se djelatnici mogli u njega skloniti u slučaju
napada, a do čega je u jednoj prilici i došlo. Zbog navedene važnosti na ovom
su punktu djelatnici uz osnovno naoružanje imali i jednu puškostrojnicu, koja
je osim obrambenog imala i psihološki aspekt pokazivanja obrambene snage
pobunjenim Srbima iz obližnjih hercegovačkih sela, te pripadnicima JNA.
Kada je nabavljeno dodatno oružje, ovaj punkt je pojačan jednim netrzajnim
topom. Za rukovoditelja ovoga punkta imenovao sam Slobodana Zloića, isku-
snog policajca koji se nije bojao zahtjevnosti zadaće toga punkta, primjerice
problema s pripadnicima HOS-a koji su nastojali preko ovog punkta unijeti
u RH vozila, te vojno oružje bez ikakve prateće dokumentacije. Takva vozila
i oružje su privremeno, uz potvrde, oduzimani, ili se sprečavao prolaz, što je
znalo izazvati njihovo ogorčenje pa i žestoke reakcije pucanja po obližnjim
objektima i stupovima gradske rasvjete.
• Punkt “Unka“, bio je na cesti prema Gabeli, tj. Čapljini, na desnoj obali
Neretve. I na njemu su u početku bila dva djelatnika, a poslije četiri do pet.
Važnost punkta bila je manja nego “Kod Trutina“ jer je bio manji promet. Osim
toga nasuprot njemu su bila hrvatska sela, a u Čapljini je bila vojarna u kojoj je
bila autojedinica, za razliku od Mostara gdje je bila oklopna brigada, a u Orti-
ješu aerodrom. Kao mjesto za sklanjanje policajaca u slučaju napada određen

45
je mali cestovni most preko kanala Đumruk. I ondje je u nekoliko navrata bilo
incidentnih situacija, no puno manje nego s druge strane Neretve. Izmjene su
vršene prema rasporedu službe, a rukovoditelji su bili stariji, iskusniji, policajci.
• Punkt “Gabela polje“, bio je na spojnici ulica Hercegovačka i Marka
Marulića, ulici koja je vezivala dalmatinski i hercegovački dio naselja Ga-
bela polje. Kako je ta ulica s naše strane bila u dužini od oko 3 km, bila su
postavljena još dva manja, pomoćna punkta – “Gabela polje 2“ i “Glibuša“.
Tako je bilo pokriveno cijelo naselje, a na sva tri punkta bila su angažirana u
početku četiri djelatnika (dva na glavnom puktu, a po jedan na pomoćnima)
da bi potom njihov broj narastao na osam (četiri na glavnom, te po dva na
sporednim punktovima). U slučaju napada trebali su se skloniti u obližnjim
privatnim kućama. Posebna osjetljivost ovoga punkta bila je u tome što je u
obližnjoj Gabeli bio nama najbliži objekt JNA – skladište u kome je JNA po-
hranila oružje TO-a općina Čapljina, Ljubuški, Stolac, Čitluk, Neum i Grude,
a koje je otela u svibnju 1990. godine, kao i streljivo metkovskog TO-a, dok
su naše “cijevi“ bile u skladištu Male bare u Pločama. Nadalje, bilo je to u
nesporednoj blizini željezničke pruge i dviju stanica, u Metkoviću i Čapljini.
Poseban izazov bio je dolazak “Yutelova“ tzv. Vlaka mira 7. rujna 1991., koji
je krenuo iz Mostara prema Pločama, u kojem je bilo oko 450 ljudi, uglavnom

46
žena i djece. U 10 sati vlak je došao u stanicu Metković gdje je zaustavljen
jer smo dobili informaciju da je pruga minirana između Komina i Metkovića.
Uz to je predsjednik SO Ploče Vicko Tomašević zatražio da vlak zadržimo u
Metkoviću, što je dogovorio s članom Vlade RH Matom Granićem, jer vlak
ne bi trebao doći u Ploče zbog mogućih incidenata. U Metkoviću se okupilo
dosta ljudi tražeći da se vlak vrati odakle je došao. Bojali smo se da ne dođe
do incidenta jer su građani ovaj vlak doživjeli kao provokaciju, a policajci kao
sigurnosni izazov. Zbog toga sam na osiguranju vlaka angažirao čak 60 poli-
cajaca, dio njih bio je u pripravi za intervenciju. Nasreću nije došlo do sukoba,
te se vlak neoštećen vratio u Čapljinu. Poslije smo dobili informaciju stvarne
namjere ovoga vlaka, a to je unošenje nemira u dolinu Neretve u organizaciji
JNA. Iako je bilo najava ponovnog dolaska ovoga vlaka, to se nije dogodilo.
• Punkt “Prud“ bio je na cesti prema Međugorju i Ljubuškom. Punkt je bio
postavljen uz posljednju seosku kuću u selu Prud, i to zbog tehničkog razloga.
Zbog manjka radijskih stanica ovaj punkt se za vezu s PS-om u Metkoviću
služio privatnim telefonom vlasnika Nikole Jakića. U slučaju napada vlasnik
im je bio spreman pružiti zaštitu. Taj punkt bio je među najmirnijima.
• Punkt “Mali Prolog“ na raskrižju za Kobiljaču i Otrić-Seoce, na magi-
stralnoj cesti Metković – Vrgorac. Tu su u početku bila dva djelatnika, potom
četiri. Ni tu nije bilo problema.
• Punkt “Vukov klanac“ kod spomenika NOB-a, na cesti Metković – Neum.
Iako se radilo o sporednoj cesti, zbog sigurnosti smo tu imali jednog do dvojicu
djelatnika s UKW-stanicom. Osim kontrole vozila na cestovnom prijelazu,
zadaća djelatnika je od kraja srpnja 1991. bila i zaštita spomenika. Naime,
nakon miniranja spomenika Stjepanu Filipoviću u Opuzenu 20. srpnja postalo
je jasno da bi i ovaj spomenik mogao biti žrtva vandalskog napada.
• Punkt “Klek“ bio je kod turističkog naselja Klek na magistralnoj cesti
Opuzen – Neum. Tu su također u početku bila angažirana po dva djelatnika
PI Opuzen, a kasnije je njihov broj narastao na četiri. S obzirom na veliku
frekvenciju vozila iz i u smjeru Dubrovnika, ovo je bio osjetljiv punkt, a osim
nadzora prometa policajci su imali i zadaću čuvanja turističkog naselja Klek
od pljačke i devastacije jer je zbog propasti turističke sezone naselje bilo pra-
zno. Na ovome je punktu tijekom ljeta kontroliran veći broj vozila, čak cijelih
konvoja JNA, koji su se kretali u smjeru Boke i istočne Hercegovine.
• Punkt “Petlja“ koji je bio na spojnici Jadranske turističke magistralne
ceste br. 2 između Splita i Dubrovnika, i BiH transverzale br. 17 na relaciji
Mostar – Ploče nadzirala je PI Opuzen. U početku su na punktu bila određena
po dva djelatnika, a kasnije četiri.
Zadaća ljudstva na svim punktovima bila je nadzor prometa iz svih smjerova, s
posebnim naglaskom na praćenje kretanja vojnih vozila i osoba. O tome svjedoči
veći broj depeša koje smo poslali u središnji Operativni štab MUP-a u Zagrebu.

47
 Ova izvješća o kretanju JNA pisali smo i dostavljali sukladno zapovijedi
MUP-a iz proljeća 1991. da ih se obavješćuje o svim značajnijim događajima
na području ove PS, uključujući i sva kretanja JNA.

U Metkoviću, u skladištu “Razvitka“, imali smo pohranjeno nekoliko

“ježeva“ - protutenkovskih prepreka, kojima bismo pokušali spriječiti ulazak
JNA u grad. Za njihovu su distribuciju bili zaduženi Zvonko Kaleb i neki drugi
djelatnici, a trebali su biti prebačeni kamionima “Razvitka“, s tim da sam bio
ovlaštena osoba za njihovo zaprečavanje. Uz to, prepreke su trebale biti na-
pravljene i od kamiona “Razvitka“, te ih je dio bio natovaren pijeskom i stalno
spreman za dovoženje na punktove. Drugi dio kamiona bio je u pripravi za
dovoženje ljudi i opreme u slučaju napada. Za upotrebu i organizaciju vozila
za potrebe obrane bio je zadužen Nikola Bebić zv. Nidža, koji je izradio popis
dežurnih vozača i vozila.
Smjene djelatnika na svim navedenim punktovima bile su u početku svakih
osam sati, da bi s pogoršanjem sigurnosne situacije bile produžene na 12 sati.

48
Za sve je punktove bilo potrebno organizirati prijevoz smjena djelatnika, a s
obzirom na to da nismo imali dovoljno adekvatnih vozila u pomoć su nam
dragovoljno priskočili Jure Talajić iz Metkovića, vlasnik ugostiteljskog objekta
koji nam je na duže vrijeme ustupio kombi i to bez ikakve naknade, te Zvonko
i Ivica Buntić iz Domanovića, koji su u Metkoviću imali trgovačku firmu, ustu-
pivši na korištenje svoj kombi na duže vrijeme. Zvonko Buntić bio je pripadnik
pričuvnog sastava metkovske policije, te je kao takav svojim kombijem razvo-
zio kolege i to ne samo na punktove, nego i bilo gdje drugdje, ovisi o potrebi.
Božo Gabrić je za vrijeme Domovinskog rata ustupio svoj teretni kamion PS
Metković za prijevoz aktivnih i pričuvnih djelatnika na teren, ako se za takvu
intervenciju ukaže potreba. I njegov je brat, Stipe Gabrić “Jambo“ također
ustupio svoj osobni automobil marke Golf metkovskoj policiji za potrebe i
prijevoz djelatnika policije na punktove prema rasporedu službe.
Uz navedene prometne punktove, dobili smo depešu MUP-a Zagreb o osi-
guranju zgrade PS-a Metković, u čijem sastavu je bilo skladište oružja, oruđa
i streljiva, te vozni park policije, dok je u neposrednoj blizini bila i benzinska
pumpa. Prema naputku, a prema redovitom rasporedu službe, dvojica djelatnika
su permanentno vršila vanjsko osiguranje ovih objekata.
Kako je na području PS Metković sigurnosno stanje bivalo sve složenije i
napetije izdao sam pisanu zapovijed za sve djelatnike (ovlaštene i ostale) da
se ne smiju udaljavati izvan područja SO Metković. Uz to sam dao izraditi
popis svih djelatnika s brojevima kontakt-telefona te ih dao postaviti u ured
dežurne službe, kako bi ih se u slučaju potrebe moglo žurno okupiti i aktivirati.
Tijekom srpnja iz Hercegovine smo učestalo dobivali proteste od tamoš-
njeg srpskog stanovništva da pripadnici metkovskog ZNG-a ulaze na teritorij
BiH. Gardisti su tijekom kondicijske vježbe po Predolcu, Šibenici i Gabela
polju znali pogreškom prijeći na teritorij BiH, no ne više od nekoliko stotina
metara. Bili su to mladi momci koji nisu poznavali teren i lokaciju granice,
koja se proteže na brdima tik iznad Metkovića, te u neposrednoj blizini baraka
“Betona“ u Gabela polju u kojima su bili smješteni. Dobar je to pokazatelj
koliko se intenzivno s druge strane pratilo sve hrvatske obrambene aktivnosti.
Želeći izbjeći incidentne situacije zapovjedio sam da gardisti ubuduće vježbaju
isključivo na brdu Predolac, i to u dijelu iznad samog Metkovića. I bez ovih
pogrešaka gardista imali smo niz incidentnih slučajeva koje su izazivali her-
cegovački Srbi. Posebice težak dogodio se 27. srpnja kada je u dežurstvo PS-a
Metković stigla obavijest: “Danas će iz Nevesinja, prema Glušcima, a kroz
Metković proći svatovi s dvjestotinak ljudi, s vozilima i srpskim zastavama.
Upozoravamo vas da nas slučajno ne zaustavljate niti kontrolirate.“ O tome
me je dežurni odmah izvijestio, te sam odmah obavijestio sve djelatnike na
prometnim punktovima, posebno “Kod Trutina“, da se pripreme za moguću in-
tervenciju. Svi punktovi su pojačani dodatnim ljudstvom iz redova ZNG-a, koje

49
je upozoreno na krajni oprez i zakonsko postupanje. Nasreću, bila je to samo
provokacija, no postigla je efekt – unijela je nemir među građane Metkovića,
policajce, a i vozače jer su bili detaljnije pregledavani pri ulasku u Hrvatsku.
Napetost nije rasla samo na našim općinskim/republičkim granicama, već
i u samoj Općini. Lokalno srpsko stanovništvo sve je učestalije optuživalo
rukovodstvo PS Metković, civilnu općinsku vlast, a time i državno vrhovniš-
tvo da ih ugrožava, šikanira i marginalizira, te da su nedovoljno zaštićeni od
nasrtaja ekstremista. Ove stavove je prihvatilo i nekoliko policajaca srpske
nacionalnosti, koji su još otprije negodovali zbog zahtjeva promjene znakovlja
na službenim odorama. S tim problemom sam odmah upoznao načelnika PU
Split Ivu Stipičića, te lokalne vlasti i u dogovoru s njima, a sukladno ranijem
naputku MUP-a o otpuštanju iz službe aktivnih djelatnika koji odbijaju izvrša-
vanje zapovijedi, odlučeno je da se iz službe u PS Metković otpuste: Rajko R.,
Petar K., Jovo Š., Zdravko A., Zoran R., Dragoslav V. i Nebojša K. Također je
otpušten i određeni broj pričuvnih policajaca srpske nacionalnosti. Naknadno
sam doznao da je dio navedenih aktivnih policajaca ubrzo našao novi posao u
sastavu Specijalne jedinice milicije u Beogradu, te po stanicama milicije SAO
Krajine na okupiranim područjima Hrvatske. Bivši policajac Petar K., inače
rodom s područja Knina, koji je u PS Metković bio prometni policajac, nakon
otpuštanja iz službe uzeo je vozilo rent-a-cara, u trgovini “Razvitka“ napunio
ga prehrambenim artiklima “na odgodu“, te s obitelji otišao u Knin gdje se
priključio miliciji SAO Krajine, i navodno postao komandir tamošnje prometne
milicije. Zbog navedenih krivičnih djela otuđenja vozila i prehrambenih pro-
izvoda, te uključivanja u oružanu pobunu protiv Republike Hrvatske, protiv
njega je PS podnijela kaznenu prijavu Općinskom javnom tužilaštvu Metković.
Napominjem da su ova otpuštanja izvršena zbog neprimjerena ponašanja, a
ne zbog etničke pripadnosti. Primjer je iskusni djelatnik PS-a Nikola Knežević
koji je obavljao odgovornu dužnost oružara. Iako je bio krajnje profesionalan
i korektan u izvršavanju radnih obveza, od dijela političkih struktura bilo je
prigovora na to što je i dalje na toj dužnosti, s obzirom na to da je srpske na-
cionalnosti. Poštujući ga kao korektnog čovjeka i policajca nastojao sam naći
kompromisno rješenje. Najprije sam mu dodijelio pomoćnika hrvatske nacio-
nalnosti Juricu Ostojića, te sam čekao 1. srpnja 1991. kada je stekao pravo na
umirovljenje, nakon čega je dužnost skladištara preuzeo Ostojić, a Knežević
je neukaljana ugleda otišao u zasluženu mirovinu.
Odlazak ovih policajaca nije se odrazio na snagu PS-a. Naime, u srpnju
1991. broj aktivnih i pričuvnih policajaca već se bio povećao na 323 djelatnika.
Napetosti su pridonosili i sve učestaliji letovi vojnih helikoptera preko
područja Metkovića, Opuzena i Ploča. Primijećeno je da se spuštaju po brdi-
ma u okolici Metkovića (Dragovija, Rujnica, Desne i Vidonje) i na području
Opuzena (Slivno-Ravno, Smrdan-grad iznad Kleka, na helidrom kod ušća i

50
brane nedaleko od Blaca). O tome smo permanentno izvještavali naše općinske
vlasti, središnjicu MUP-a u Zagrebu i PU Split, a prema ranije dogovorenoj
suradnji podatke smo slali i susjednim hercegovačkim općinama Čapljina,
Ljubuški, Neum i Stolac. U dogovoru s policijom aktivna je garda tijekom
kolovoza počela pokrivati stražama navedene kote. Zvonko Kaleb je sa svojim
djelatnicima pokrivao Vidonje i Dragoviju, dok su na području Opuzena tj.
Fortice, Slivno-Ravno, Kremena (gdje je bilo srpskog stanovništva), Smrdan-
grada i helidroma na ušću pokrivali djelatnici pričuvne policije i garde.
Znajući koliko pravodobna i provjerena informacija može utjecati na sigur-
nost i stabilnost građana i obrambenih struktura općine Metković, a i šire, u
srpnju sam u dogovoru s općinskim strukturama odredio da se svako jutro daje
informacija o sigurnosnom stanju u prethodna 24 sata, koja je prosljeđivana
Radio Metkoviću, TV-Opuzenu i lokalnim dopisnicima dnevnih listova. Često
smo u tim informacijama i demantirali lažne obavijesti srbijanskih medija,
npr. da je spaljeno selo Glušci. Kasnije sam bio pratnja promatračke misije
Europske zajednice u Glušce 12. prosinca 1991. kako bi se uvjerili da je selo
nedirnuto, te se u razgovoru s mještanima uvjerili da ih se ne progoni i da ih
metkovski policajci nastoje zaštititi. Promatrači EZ-a su učestalo tijekom druge
polovice 1991. godine dolazili u Općinu Metković i kontaktirali s općinskim
vlastima, posebice s predsjednikom SO Ivom Margetom.
Zbog sigurnosnog stanja donesena je odluka da se Radio Metković i Centar
za obavješćivanje presele iz zgrade Općine u zgradu “Poduha“ gdje je bilo
uređeno sklonište za građane središta grada, te su stoga i radnici Radio Met-
kovića i COB-a tu bili zaštićeniji. Inače, za djelatnike PS-a i dio građana koji
su živjeli u blizini bilo je uređeno sklonište u prizemlju PS-a.
Na blagdan Sv. Ilije, nebeskog zaštitnika Metkovića, dogodio se prvi tero-
ristički čin na prostoru moje PS. U Opuzenu, u neposrednoj blizini prometne
petlje oko 23 sata 20. srpnja 1991. miniran je spomenik narodnom heroju
Stjepanu Filipoviću, inače rođenom Opuzencu kojeg su pogubili Nijemci
1941. godine. Spomenik je imao visoki umjetnički i simbolički značaj i bio je
zaštitni znak toga dijela doline Neretve. U siječnju 1991., već je bilo došlo do
oštećivanja – prevrtanja i prskanja crvenom bojom dviju bista u Metkoviću,
ali nisu bile uništene, a o slučaju je također provedena istraga. Odmah nakon
dobivanja saznanja o miniranju spomenika, u Opuzen je upućena ekipa za uvi-
đaj: krim-tehničar, pirotehničar, inspektor koji je vodio uviđaj i dva policajca
koji su osiguravali mjesto događaja. Nakon izvršenog uviđaja o događaju su
izviješteni PU Split i MUP Zagreb.
Operativnim radom policija je radila na utvrđivanju i pronalaženju poči-
nitelja navedenog kaznenog djela, te podnijela kaznenu prijavu Općinskom
tužiteljstvu Metković po nepoznatom počinitelju. Utvrđene su određene indicije
i o samom počinitelju, no skora smrt osumnjičene osobe prekinula je daljnje
istražne radnje.
51
52
Akcija “Zbrojevka“
U noćnim satima 23. srpnja 1991. dok sam bio na dužnosti u PS-u Met-
ković dobio sam telefonski poziv Matka Raosa, časnika 4. brigade ZNG-a
da treba razgovarati sa zapovjednikom Bezerom. “Gospodine Bezer, s više
razine Ministarstva upućen sam na Vas da odredite desetak vama povjerenih
policajaca u uniformi i s dugim naoružanjem i da ih odmah dovezete u Ploče
kod glavnog ulaza Lučke kapije, gdje čekaju kamioni “Jadrantransa“ iz Splita
utovareni specijalnim teretom radi pratnje i osiguranja vozača i vozila od Ploča
do Splita.“ Pošto je bila noć i odmah zatražena pomoć, pretpostavljao sam
da se radi o prijevozu oružja i opreme za naoružanje hrvatskih obrambenih
snaga. Stoga sam odlučio organizirati i dovesti u Ploče naoružane policajce,
koje sam rasporedio u kamione pored vozača i dao kratke upute o postupanju u
slučaju potrebe tijekom prijevoza na relaciji Ploče – Split. U pratnji policajaca
iz Metkovića do Ploča uz zapovjednika su bili zapovjednik specijalnog voda
Joško Tadić i inspektor za obrambene pripreme Jurica Ostojić.
Kod Lučke kapije vidio sam da mi prilazi Nikola Katić, neposredni ruko-
voditelj policije u PS-u Ploče. Rekao sam mu da sam dovezao policajce za
pratnju kamiona koji su čekali u koloni jedan iza drugoga ispred kapije, te da
se kreću u pravcu Splita. Na to mi je Katić rekao da on ide vidjeti o čemu se
radi, a Ostojić, Tadić i ja vratili smo se u PS Metković. Tek sutradan, kada je
akcija bila gotova, doznao sam od svojih djelatnika koji su se vratili iz Splita
da se radilo o akciji “Zbrojevka“, otimanju veće količine pješačkog vojnog
oružja. U njoj su sudjelovali zapovjednik Štaba TO Metković Zvonko Kaleb,
komandant Štaba TO Ploče Velimir Barbir, pripadnici “Lučke garde“ Ploče
sa zapovjednikom Mladenom Miloševićem (Braco), pripadnici 4. brigade
ZNG-a Matko Raos, Goran Kovačević i Vlado Matulović, te da u nju nisu
bili uključeni djelatnici PS-a Ploče niti je njihov zapovjednik Ante Erak znao
za akciju. Mogu shvatiti da je Erak bio ogorčen na osobe koje su planirale i
izvele akciju na prostoru teritorijalne nadležnosti njegovog PS-a, a bez njego-
va znanja. Međutim smatram da je nekorektan navod koji on donosi u svojoj
knjizi da sam ja osobno napravio veći presedan kad sam prihvatio da s desetak
naoružanih policajaca bez najave i bez odobrenja nadređenih dođem uredo-
vati u Ploče (iako zna da su PS Metković i PS Ploče u sastavu PU Split). One
koji žele više saznati o akciji “Zbrojevka“ upućujem na knjigu zapovjednika
Policijske stanice Ploče Ante Eraka “Ploče i Pločani u Domovinskom ratu“
(Ploče, 2008., str. 75-77, 105). Posebice je zanimljivo poglavlje broj 4.1. i to
dio koji se odnosi na prvi susret generala Petra Šimca i Ante Eraka. Tijekom
tog susreta razgovarali su i o operaciji “Zbrojevka“. Erak je upitao Šimca
zbog čega se nije javio prije mjesec dana kada je uzimao oružje u Luci Ploče,
jer se moglo, usred bijela dana, uzeti cijeli kontingent oružja i provesti ispred

53
pločanskog garnizona, i to u pratnji pločanske lokalne policije. Na taj je upit
Šimac Eraku odgovorio:“Rekli su mi da si komunjara.“
- “Kako sada nisam komunjara?“ protupitanjem mu je odgovorio Erak.
- “Sada su mi drugi rekli da nisi,“ odgovorio je Šimac.

54
Problemi oko ustrojavanja Kriznog štaba
Općine Metković
O svim dotadašnjima aktivnostima i postignućima na polju obrane sam 16.
srpnja 1991. informirao skupštinske odbornike na proširenom sastanak Savjeta
za narodnu obranu, na kojem je središnja tema bila organizacija obrane općine.
Prikazao sam im uvjete u kojima je došlo do prekida dotadašnjih kontakata
s JNA, o uvođenju zamračenja u gradu Metkoviću i okolici zbog bojazni od
zračnih napada, osiguranju agregata i goriva za institucije od posebne važ-
nosti (Dom zdravlja, PS, zgrada SO, COB i Radio Metkovića u “Poduhu“),
stvaranju zaliha prehrambenih artikala u “Razvitku“, nabave boca ozona za
autogeno varenje, te poduzetim pripremama za evakuaciju stanovništva u
slučaju napada i dr.
I dok se činilo da polako, ali sigurno, napredujemo u izgradnji solidne obrane
naše općine, krajem srpnja 1991. dogodila se politička kriza koja je na neko
vrijeme usporila naše daljnje napore. Već 18. srpnja dobili smo zajedničku
zapovijed MUP-a i Ministarstva obrane Republike Hrvatske (MORH) da se, u
cilju uspostavljanja vojno-policijske subordinacije, ustrojava Štab južne Dal-
macije koji obuhvaća općine Dubrovnik, Metković, Ploče i Korčula.Njegovim
zapovjednikom imenovan je major Željko Pavlović, a zamjenikom načelnik PU
Dubrovnik Đuro Korda. Članovi Štaba bili su zapovjednici ZNG-a i PS-a (Met-
ković, Ploče i Korčula). Zapovjedništvo je trebalo biti ustrojeno u Dubrovniku, a
zapovjednik južne Dalmacije zapovijeda i snagama ZNG-a na ovom područja. Za
političkog dužnosnika u Štabu određen je predsjednik Vijeća općina Sabora RH
Luka Bebić, politički najviše rangirani dužnosnik iz doline Neretve u hrvatskim
republičkim tijelima. Zapovijed smo prihvatili bez otpora jer se činila suvisla.
Dana 23. srpnja 1991. Luka Bebić došao je u PS Metković na radni sastanak
i ukratko iznio stanje sigurnosti u Hrvatskoj, te se posebice osvrnuo na stanje
sigurnosti u srednjoj i južnoj Dalmaciji. Upoznali smo ga s dotad provedenim
obrambenim aktivnostima na području naše općine. Bio je zadovoljan učinjenim,
te nas je pohvalio. Obavijestio nas je o aktivnostima ostalih regionalnih štabova
za Slavoniju, Kordun, Banovinu, Liku i sjevernu Dalmaciju. Pored ostalog je
naglasio da su neretvanska dolina i luka Ploče od posebnog interesa za opsta-
nak Dubrovnika i cijele južne Dalmacije. Govoreći o ZNG-u rekao je da je to
buduća elitna vojna sila Hrvatske koja se “izlegla“ iz policije. Govorio je i o
odnosu snaga na državnom vrhu – da je premijer Josip Manolić po hijerarhiji
drugi čovjek države, odmah iza predsjednika Tuđmana, posebice u rukovođenju
obrambenim strukturama, i nadređen ministrima Onesinu Cvitanu, Šimi Đodanu
te Martinu Špegelju. Odredio je da, u slučaju provedbe neke oružane akcije, ako
većinu ljudstva daje policija onda akcijom rukovodi zapovjednik PS-a, a ako
većinu ljudstva čini garda onda zapovijeda zapovjednik ZNG-a.
55
 Nakon samo nekoliko dana stigla nam je nova zapovijed. Odlukom Pred-
sjednika Republike 29. srpnja 1991. osnovani su krizni štabovi (KŠ) na cijelom
državnom prostoru. Krizni štab Općine Metković trebao je rukovoditi svim
obrambenim aktivnostima u svim područjima života, te upravljati djelova-
njem obrambenih postrojbi MUP-a i ZNG-a. Već prilikom formiranja našeg
općinskog KŠ-a došlo je do spora između predsjednika KŠ južne Dalmacije
Luke Bebića i lokalnih vlasti jer je Bebić članove KŠ-a u Metkoviću i Ploča-
ma postavljao prema “posebnim kriterijima“. Naime 30. srpnja na sjednicu
Vijeća za narodnu obranu SO Metković, uz nazočnost svih dužnosnika koji
su do tada radili na poslovima obrane, došao je Luka Bebić i informirao nas
o dvije odluke: prva o formiranju regionalnog KŠ-a za južnu Dalmaciju, a
druga o članovima KŠ-a općine Metković. Obje ove odluke, dane bez ikakvog
obrazloženja, za nas su bile iznenađenje. Naime, u regionalnom KŠ-u nije bio
predviđen niti jedan član iz naše općine, a među članovima općinskog KŠ-a
nije bilo većine ljudi do tada angažiranih na poslovima obrane. Prema ovoj
odluci KŠ su činili: Ivo Margeta kao predsjednik, Zlatko Jakić, Zvonko Kaleb,
Ivo Gabrić zv. Šljivac, Andrija Rajič, dr. Mario Vokaun i Željko Dragović.
Margeta je Bebiću odmah predložio da umjesto njega predsjednik KŠ-a bude
Ante Krstičević, a da umjesto Dragovića uđe Ivica Gabrić, te ja. Margeta
je ovaj prijedlog obrazložio time da Ivo Gabrić, Andrija Rajič, dr. Vokaun i
Željko Dragović nisu upoznati s izvršenim obrambenim pripremama u općini,
jer u tome do tada uglavnom nisu sudjelovali. Naime, Margeta je htio da u
KŠ uđu i izostavljeni članovi Savjeta za narodnu obranu SO Metković koji je
tijekom prve polovice 1991. godine funkcionirao kao Štab obrane općine i u
njegovu sastavu bili su: Ivo Margeta, Ante Krstičević, Zvonko Kaleb, Zlatko
Jakić, ja, Andrija Boras i nekoliko sekretara općinskih sekretarijata raznih
dužnosti. Kasnije su u njega ulazili zapovjednici ZNG-a koji su se učestalo
mijenjali. Ovaj Štab je vrlo dobro funkcionirao, čak smo dobivali pohvale
da je u izvršenju obrambenih priprema na području naše općine učinio više
nego što je to bilo moguće, posebice na polju formiranja ZNG-a, i to bez veće
pomoći sa strane. Treba imati u vidu da do ljeta 1991. niti jedan ministar re-
publičke vlade nije čak ni kurtoazno posjetio našu općinu, što nije umanjilo
ove pripreme. Zahvaljujući tome na saborskoj je raspravi općina Metković
bila proglašena jednom od najorganiziranijih općina u izvršenju obrambenih
priprema u sustavu obrane Republike Hrvatske. Međutim Bebić je ovaj pri-
jedlog odbio bez obrazloženja.
Ove su odluke izazvale veliki revolt među nama, što je posebice došlo do
izražaja 31. srpnja na jednoj od najburnijih sjednica Izvršnog vijeća Općine,
na kojoj su gotovo svi općinski politički dužnosnici iznijeli kritička gledišta na
ova imenovanja. Iz podužeg zapisnika o ovoj sjednici donosim najzanimljivije
naglaske i citate.

56
 U uvodnom izlaganju predsjednik Izvršnog vijeća Krstičević ukratko je
prikazao kronologiju događanja oko KŠ-a, te zaključio da je time sustav obrane
općine ugrožen. Naglasio je da je Savjet za narodnu obranu, koji je funkci-
onirao kao Štab obrane, dotad vrlo dobro funkcionirao i da je sastav ljudi u
njemu trebalo uključiti u KŠ, imajući u vidu do tada učinjeno na obrambenim
pripremama, o čemu je povoljnu ocjenu dao i Sabor RH. Naime izuzimanjem
iz KŠ-a njega kao predsjednika IV-a, mene kao zapovjednika PS-a, Marinka
Kuzmana zapovjednika ZNG-a, Andrije Borasa potpredsjednika IV-a i zamje-
nika zapovjednika PS-a Metković, te Ivice Gabrića predsjednika Općinskog
odbora HDZ-a i predsjednika Međustranačkog vijeća, općinski KŠ je drastično
oslabljen u budućem funkcioniranju. Predložio je da se od republičkih vlasti
zatraži da u roku od 48 sati izmijene odluku o članovima metkovskog KŠ-a, te
da se u njega uključe i osobe koje su do tada bile u Savjetu za narodu obranu,
inače će on kao predsjednik IV-a staviti svoj mandat na raspolaganje. I drugi
članovi IV-a iznijeli su već prikazane stavove. Očitovao sam se o ovim dvjema
odlukama navodeći da je logično da u KŠ-u budu zapovjednici policije i ZNG-a
te TO-a. Nadalje sam rekao: “Gospodin Bebić je osobno rekao da smo među
bolje organiziranim općinama u obrambenim pripremama. Kako će sutra biti,
to je veliko pitanje... To je stvar osjećaja. Ja sam se primio te odgovornosti i
želim biti dosljedan do kraja, bez obzira na stranku. Ja bih se osobno povukao,
ali smatram se odgovornim za 20 tisuća ljudi u općini, jer će nas sutra prozivati.
Pošto mi pripadamo Dubrovniku, na sastanak u Dubrovnik pozvani smo gos-
podin Kuzman i ja, gdje je rečeno da u Krizni štab ulaze Metković, Korčula i
Ploče, ali koliko vidim naših ljudi tu nema. A ovo je naredba Ministarstva. Što
se tiče povjerenja, dokle ću se ja nekome više dokazivati. Ako sam u nečemu
pogriješio, želim da mi se to direktno kaže u oči. Mi smo s predsjednikom bili
najodgovorniji i najstručniji i smatram da trebamo voditi ovo stanovništvo.
Tko misli drukčije, neka dokaže.“
Sekretar Općinskog sekretarijata za opću upravu Ivica Vidović rekao je da
je Luka Bebić trebao tražiti savjet čelnika Općine o tome koga imenovati u
Krizni štab (KŠ) jer ne živi ovdje, ne djeluje i nije uključen u koncepciju obrane
na Općini. Zvonko Kaleb je također tražio da i mi budemo uključeni u KŠ, te
je rekao da ako se ovi ljudi povlače – povlači se i on, misleći na Krstičevića,
mene, Kuzmana, Gabrića i Borasa. “Logično je da u Štabu bude zapovjednik
Policijske stanice i zapovjednik Zbora narodne garde, zbog aktivnosti obrane
... Ovo što smo godinu dana napravili, napravili smo isključivo svojim zna-
njem. Tri mjeseca su gardisti bili nenaoružani. Oni gore ne znaju koja je ovdje
situacija. Oni čuvaju sebe, a ne vode računa o nama. Doći će do onoga što smo
počeli 25. 1. – da uzmemo stvari u svoje ruke.“
Dragan Tolić predsjednik Općinskog komiteta za privredu je rekao: “Da smo
čekali dok oni gore povuku poteze, ne bismo ustrojili obranu Općine. Upravo

57
su ti ljudi koji sada nisu u Štabu tome najviše pridonijeli. Radili smo i mimo
zakona, samo da bismo imali (u obrani) ono što sada imamo. Izlagali smo svoj
život opasnosti. Kako može netko to kabinetski organizirati. Uz najbolju volju
oni tu sada ne mogu organizirati ništa ... Dajem punu podršku ovim momcima.
Da u ovoj Općini nisu sjedili Margeta i Krstičević ne bih sjedio ni ja ... Stojim
isključivo iza ova dva čovjeka. Ako idu oni, idem i ja...“.
Član IV-a Frano Kovačević rekao je da je Hrvatska u ratu godinu dana,
... u Štab trebaju biti uključeni policija i garda, jer će kao regularne jedinice
odlučivati u ovoj situaciji ... Petra Bezera znam. On je profesionalac i on se
dokazao. I nema pouzdanijeg čovjek od njega... Ovi momci koji su do sada radili
sigurno znaju svoj posao. Uglavnom teren je pod kontrolom i ne moraju ljudi
uludo ginuti... Nas zanimaju profesionalci koji će sutra znati koristiti oružje.
Ne treba odavde velika uzbuna. Imam povjerenja u ove ljude.“
I drugi član IV-a Niko Ujdur rekao je: “Doći tako u Metković i izdiktirati
imena, to je neozbiljnost. Živim pokraj Policijske stanice i vidim što ljudi
rade, koliko se ulaže napora u obrambene pripreme... Uvjeren sam da je ovo
što je dosad napravljeno u redu.“ Negodovanje su izrazili i direktor Općinske
uprave prihoda Petar Čarapina, predsjednik općinskog Vijeća udruženog rada
dr. Mario Vokaun, članovi IV-a Josip Barišić i Ivan Matić.
Na kraju ovoga sastanka doneseni su zaključci da se odbacuje Odluka o
imenovanju KŠ-a za općinu Metković u navedenom sastavu, jer su iz njega
izostavljeni neki od ključnih ljudi za obranu ovoga dijela Hrvatske. O tome će
se izvijestiti hrvatsko vrhovništvo: predsjednik Republike, predsjednik Sabora
i predsjednik Vlade Hrvatske. Izražen je također protest jer u KŠ-u za južnu
Dalmaciju nije bilo predstavnika Općine Metković.
No, nekog konkretnog rezultata našeg protesta isprva nije bilo. Dana 23.
kolovoza od Luke Bebića smo, kao predsjednika Regionalnog Kriznog šta-
ba za južnu Dalmaciju dobili odluku o izmjeni Odluke o osnivanju Kriznog
štaba općine Metković kojom je za predsjednika Kriznog štaba imenovan Ivo
Margeta, za zapovjednika KŠ-a Zvonko Kaleb, a za članove Zlatko Jakić, Ivo
Sršen, Ivo Gabrić, dr. Mario Vokaun i Željko Dragović, čime je bila stavljena
izvan snage Odluka o sastavu KŠ-a od 29. srpnja. Nakon samo nekoliko dana
opet je došlo do izmjene sastava KŠ-a čime je spor okončan. Odlukom novog
hrvatskog premijera Franje Gregurića od 28. kolovoza 1991. određeno je da se
za predsjednike općinskih KŠ-a imenuju predsjednici izvršnih vijeća. Na osnovi
te odluke predsjednik IV Ante Krstičević postaje predsjednik KŠ-a, te imenuje
dio novih članova KŠ-a. Time su članovi općinskog KŠ-a postali: predsjednik
SO Ivo Margeta, potpredsjednik IV Andrija Boras, ja kao zapovjednik PS-a,
novi zapovjednik aktivnog ZNG-a Dane Rendulić, zapovjednik pričuvnog
ZNG-a Zvonko Kaleb, sekretar Sekretarijata NO Zlatko Jakić, zapovjednik
ONZ Ivica Gabrić. Kao prihvaćeni članovi KŠ-a bili su: sekretar Sekretarijata
za Upravu Ivica Vidović i direktor Uprave općinskih prihoda Pero Čarapina.
58
 Bez obzira na navedene prijepore u zgradi SO-a kontinuirano su održavana
dežurstva rukovodnih osoba KŠ-a, u smjenama od po osam sati. Npr:
- od 22 do 06 sati Petar Bezer – Ivo Margeta
- od 06 do 14 sati Marinko Kuzman – Ivica Gabrić
- od 14 do 22 sata Zvonko Kaleb – Ante Krstičević
- od 22 do 06 Zlatko Jakić – Andrija Boras.
Ovakav način održavanja stalnih dežurstava odredili smo i za druge vitalne
institucije i organizacije općine.

Slobodna Dalmacija, 17. kolovoza 1991.

59
60
61
Iseljavanje Srba, napušteni stanovi,
incidenti
Ni kolovoz 1991. nije donio smirivanje na području moga PS-a, već samo
nove probleme i izazove, ali i intenziviranje obrambenih aktivnosti, te praće-
nje zbivanja u drugim dijelovima Hrvatske gdje su dotadašnja mjesta sukoba
postajala prava ratna bojišta. S obzirom na to da se JNA otvoreno uključila
u agresiju bilo nam je jasno da je pitanje dana kada će i obrambene strukture
doline Neretve doći u otvoreni sukob s vojskom. Počeli smo se pripremati i na
tom polju, i to prema snagama JNA u objektima u Pločama – vojarni “Stanko
Parmać“ i skladištu oružja u Malim barama. Također smo intenzivirali kon-
takte s našim hercegovačkim suradnicima. Tako smo preko njih operativnim
radom 10. rujna došli do saznanja da se u vojarni JNA u Čapljini pojačao
sastav s 250 novih vojnih rezervista i 30 vojnih kamiona koji su došli iz Mo-
stara. Kod Aluminijskog kombinata u Mostaru u pripremi je bilo 25 tenkova
i oko 15 oklopnih transportera za premještanje u Čapljinu. Prema dojavama
ukupan broj tenkova u Mostaru bio je 65. Doznali smo da je 4. rujna 1991.
Božidar Vučurević, predsjednik SO Trebinje i ujedno predsjednik SDS-a za
istočnu Hercegovinu zatražio prijevoz vojnog naoružanja, što je realizirano u
noćnim satima 21 – 01 sat iz Mostara, i to sa sedam transportnih helikoptera
Gazela na relaciju Mostar – Čapljina. Primijećeni su letovi vojnih helikoptera
na smjeru Prebilovci – Hutovo – Popovo polje, a prema dobivenim podacima
prevozili su sanduke SMB boje različitih dimenzija (transport i prijevoz bio je
bez svjetala). U kolovozu su se počeli u Metkoviću pojavljavati ročnici JNA
koji su bježali iz obližnjih vojarni. Do polovice mjeseca bilo ih je već 20-ak.
Osiguran im je smještaj i skrb, a potom i novac da se vrate svojim domovima.
Dana 11. kolovoza 1991. u PS-u Vrgorac održan je operativni sastanak na
koji je novi ministar unutarnjih poslova Ivan Vekić pozvao predstavnike kri-
znih štabova Splita, Dubrovnika, Makarske, Ploča, Vrgorca i Metkovića. Naš
(nedefinirani) općinski KŠ predstavljali smo Ante Krstičević, Ivo Margeta i
ja. Na sastanku se razgovaralo o organizaciji i zajedničkom djelovanju sred-
njo i južnodalmatinskih općina na projektima obrane, suradnji civilne vlasti i
policije, poštivanju zakonske regulative policijskih djelatnika i u slučajevima
ratnih djelovanja. Posebice je naglašeno da policija radi redovite poslove prema
zakonu o unutarnjim poslovima i pruža stručnu pomoć u organizaciji i osnivanju
ZNG-a te njihovu transformaciju u buduće postrojbe Hrvatske vojske. Nakon
općeg izlaganja ministar je zamolio predsjednike KŠ-a da ukratko prikažu
sigurnosno stanje u svojim općinama te poduzete obrambene aktivnosti.
U kolovozu se ponovno kao problem pojavilo iseljavanje lokalnih Srba
u Hercegovinu. Naime, zbog rasplamsavanja rata u Hrvatskoj lokalni Srbi
“podijelili“ su se u tri skupine. Prvu su činili ekstremisti i bili su pripravni
62
uključiti se u pobunu i agresiju, u drugoj je bila većina koja je pasivno pratila
razvoj situacije, a treća je skupina bila lojalna hrvatskim državnim vlastima.
Najekstremniji, pod izlikom ugroženosti, inicirali su iseljavanje navodeći da
bi sutra mogli biti mobilizirani za obranu Hrvatske. Veća se skupina iselila 28.
kolovoza iz Mihalja, a bilo je iseljavanja i s područja grada Metkovića i Glu-
šaca. No oni su se relativno brzo vratili, što se pretvorilo u mogući sigurnosni
problem. Naime, mi nismo sa sigurnošću mogli znati s kim su u Hercegovini
imali kontakte i je li se dio njih vratio “po zadatku“. Njihovo je iseljavanje
također stvorilo zabrinutost kod dijela domaćeg hrvatskog stanovništva jer se,
prema iskustvu iz drugih dijelova Hrvatske, znalo da napadima pobunjenika i
JNA prethodi iseljavanje srpskog civilnog stanovništva, te je postojala bojazan
da to ne bude slučaj i u nas. Moja procjena, a i drugih čelnih ljudi obrane općine,
bila je da je cilj ovih iseljavanja pokušaj stvaranja nereda u našem području,
imajući u vidu i blizinu garnizona JNA. Slučaj iseljavanja lokalnih Srba po-
novio se i u listopadu, kada se iselilo oko 30-ak osoba, od čega oko trećina iz
Glušaca. Provjeravanjem preko operativnih veza nismo došli do saznanja da su
se priključili JNA ili hercegovačkim paravojnim postrojbama, već su se sklonili
kod rodbine i prijatelja. Jedan dio njih je poslije odselio u Srbiju i Crnu Goru.
Tijekom istraživanja ove problematike došli smo do imena nekolicine iselje-
nih Srba. Među prvima iz Metkovića je pobjegao Loso P., poznati metkovski
vatrogasac i s obitelji otišao u Nevesinje. Glušce su napustili Ranko B. koji se
preselio u Ljubinje i ondje zaposlio kao konobar, Predrag B. koji se zaposlio u
Smederevskoj Palanci kao trgovac, Pero B. je otišao u Beograd gdje je potom
dobio vizu i preselio se u Sjedinjene Američke Države, Miladin B. preselio se
u luku Bar gdje je igrao za tamošnji nogometni klub, potom se Mijo B. preselio
u Budvu, Dušan B. u Sarajevo kod djevojke, a Luka A. je sa suprugom preselio
u Suboticu. Tu je bio i Simo B., djelatnik benzinske pumpe “Energopetrol“ kod
naše PS. Sa ženom Milom, inače primaljom u Domu zdravlja, i dva sina Mišom
i Borom, napustio je Metković i preselio se u Crnu Goru. Milorad B., vlasnik
ugostiteljskog objekta “Konoba“, s obitelji se preselio u Beograd. Odselio se
i raniji predsjednik Općinskog suda u Metkoviću Dušan R., sa ženom, inače
nastavnicom u metkovskoj Srednjoj školi. Nakon kraćeg boravka u Nevesinju
preselio se u Beograd. Milan S. vozač Coca Cole u Metkoviću s obitelji se
iselio u Nevesinje, a potom u Beograd. Dva brata, Žarko i Nikola B., koji su
imali kuću na Kladi, također su s obiteljima preselili u Nevesinje. Privremeno
se u Novi Sad iselio i Vaso A., poslovođa odjela u robnoj kući “Razvitak“ u
Metkoviću. Dok je bio odsutan, nepoznati počinitelji minirali su mu i zapalili
obiteljsku kuću na Kladi. Tada vrlo čitani Slobodni tjednik objavio je informa-
ciju da je Vaso u službi KOS-a. Zbog toga smo ga, nakon povratka u Metković
u studenom 1991., priveli i u pritvoru zadržali dva dana. Nakon obavljenog
razgovora i provjere pušten je jer se nije došlo do saznanja da je sudjelovao u

63
bilo kakvim neprijateljskim aktivnostima. O tome smo izvijestili i PU Split, s
čijom suglasnosti smo ga i pustili iz pritvora. Vaso se tada preselio u Glušce, i
s njim smo se kao služba ponovno ”sreli“ u travnju 1992. prilikom provedene
akcije Glušci i razoružavanja tamošnjih Srba. Bilo je više razloga iseljavanja
tako velikog broja građana srpske nacionalnosti iz naše općine. Mlađi muškaci
su primarno iseljavali zbog straha od mobilizacije u HV, dok su obiteljski ljudi
odlazili zbog straha za svoju i sigurnost svojih obitelji. Naime, u razgovorima s
metkovskim Srbima doznao sam da su neki od njih (uglavnom bivši dužnosnici)
doživjeli prijetnje i fizičke nasrtaje na sebe i svoju imovinu i to od nepoznatih
osoba, koje uglavnom nisu bile iz općine Metković. Bilo je i miniranja imovine
pojedinih Srba. Pretpostavljali su da su neki od domaćih Hrvata, pojedinaca
ekstremnijih nazora, davali podatke tko su i gdje žive metkovski Srbi, te da su
ih pripadnici raznoraznih oružanih postrojbi, koje su tada boravile i prolazile
našim krajem, zlostavljali. Pokušavali smo tome stati na kraj.
Nisu svi iseljeni Srbi bili baš tako ”nevini“. Spomenuo bih dva slučaja.
Već sam naveo da smo po naputku MUP-a pratili aktivnosti JNA, pri čemu
smo utvrdili da ona intenzivno naoružava srpsko stanovništvo u okružju Met-
kovića. Tako smo, npr., 11. rujna 1991. od kolega u PS-u Ploče doznali da su
se prethodnog dana (10. rujna) s jednog broda u luci Bar iskrcavali sanduci s
dugim oružjem i streljivom. Oružje se ukrcavalo na teretni kamion čapljinske
registracije, vlasništvo poduzeća ”Neretva trans“. Tom prilikom do tog se ka-
miona dovezao crni osobni automobil marke Mercedes (zabilježena je registra-
cija MA ...... i ime vlasnika iz Metkovića). Iz auta su izišle tri osobe od kojih
je jedna prepoznata kao Simo (Mostarac). Ove osobe su u automobil ukrcale
veću količinu oružja i nekoliko sanduka streljiva. Nakon primitka obavijesti
o tome poslao sam ljude na teren koji su obavili razgovor s vlasnikom auta.
Drugi je slučaj Dragana Ž., vozača - autoprijevoznika sarajevskog Šipada,
koji je imao predstavništvo u čapljinskim Tasovčićima, a koji je 4. listopada
1991. čapljinska policija zaustavila u Gabela polju. U njegovu kombiju pro-
nađena je ”uniforma rezervista JNA i vatreno oružje – pištolj Crvena zastava
cal. 7,65 mm br: CZ16041“. Pronađena su i tri okvira za pištolj, ručna bomba
M-52 u kutiji, naprtnjača, šatorsko krilo. Kako je bila riječ o hrvatskom dr-
žavljaninu s mjestom boravka u Metkoviću, čapljinske su ga kolege, nakon
kontakta s nama, predale zajedno s inkriminiranim predmetima. Obavili smo
s njim informativni razgovor te podnijeli kaznenu prijavu Općinskom javnom
tužitelju u Metkoviću.
Nisu to bili jedini slučaji. Treba se samo sjetiti Ilije Arnauta koji je naoru-
žavao lokalne Srbe 1991. godine. Protiv njega je podignuta i kaznena prijava
zbog čega je zauvijek otišao iz naše općine. Vjerojatno je i sam svjestan svoje
krivnje što dokazuje i to što se nije usudio doći čak ni na pogreb svog oca. Sve
su to samo primjeri onoga što se događalo među metkovskim Srbima.

64
 No s druge strane, istine radi, treba reći da je dio metkovskih Srba bio pa-
triotski raspoložen prema Hrvatskoj. Spomenuo bih kao dobar primjer slučaj
Luke Simata, etničkog Srbina, rođenog Metkovca, koji je kao pripadnik 116.
brigade HV-a poginuo na bojišnici kod Drijena 12. prosinca 1991.
I dok su Srbi odlazili u kolovozu 1991. godine u našu općinu su stigli prvi
prognanici – 50-ak osoba s prostora Vinkovaca. Polovicu smo smjestili u tu-
rističko naselje ”Klek“, a polovicu u privatne kuće. Bio je to početak plimnog
vala prognanika i izbjeglica koji će tijekom idućih mjeseci zapljusnuti dolinu
Neretve.
Odlazak Srba je otvorio pitanje napuštenih gradskih stanova u vlasništvu
policije i drugih državnih službi. Naime, pojavila se opasnost da bi te stanove
mogli koristiti snajperisti (koji su tada bili česta pojava po drugim hrvatskim
gradovima) ili diverzanti, a i bespravnog useljavanja u njih osoba uključenih
u hrvatske oružane postrojbe. Takav slučaj dogodio se i u zgradi gdje živim,
u strogom centru grada u tzv. zgradama solidarnosti gdje je policija imala pet
stanova. Naime, u stan koji je napustio inspektor općeg kriminaliteta Boško
G. bespravno se uselio J. K. Boško G. je bio ekstremistički orijentiran, i bio je
istaknutiji zagovornik srpske pobune u neretvanskom kraju. Kao takav je bio
viđan u društvu drugih ekstremnijih Srba: Ilijom Arnautom iz Glušaca koji je
bio uključen u naoružavanja glušačkih Srba vojnim naoružanjem i bio u kon-
taktu s Mladenom K., Mijom K. i drugim ekstremistima iz Mihalja. O upadu
J. K. u ovaj stan izvijestio sam PU Split i KŠ Metković, podnesena je kaznena
prijava, a u razgovoru s članovima KŠ-a zamolio sam da stupe s njim u kontakt
i utječu na njega da se iseli, jer bi u protivnom zakonskim procedurama došlo
do deložacije i materijalnih troškova. Ovaj ”mekši pristup“ doveo je do toga
da se J. K. nakon nekoliko dana dragovoljno iselio. Nakon toga smo u taj stan
privremeno uselili policajca D. Lj. s obitelji. Stanove su napustili i bivši načelnik
SJS Metković Đurađ Ćelić i stariji policajac Milan J. Oba su s obiteljima otišli
u Beograd, tako da se u stan koji je do tada koristio Ćelić privremeno uselio
djelatnik krim-policije J. T., a u drugi policijski vozač-mehaničar B. K., oba s
obiteljima. Navedeni djelatnici uselili su se prema postojećoj sistematizaciji
PS Metković, privremeno, radi čuvanja, a njihov je status nakon godinu dana
bio dužan riješiti PU Split, a kasnije PU Dubrovačko-neretvanska. Policajac
Rajko R. je, kao i drugi, samovoljno napustio radno mjesto u PS Metković i
stan koji je koristio. Prazan stan dodijeljen je policajcu M. M., rodom iz Vr-
gorca, koji se uselio s obitelji.
No, osim policijskih bilo je puno više drugih napuštenih društvenih stanova,
ali i privatnih stambenih objekata koje su koristili, ili im bili vlasnici lokalni
Srbi. Na taj problem sam u više navrata upozoravao nadležna općinska tijela i
PU Split. Na kraju je Izvršno vijeće zatražilo da policija evidentira sve napu-
štene stanove, drži ih pod kontrolom i na taj način onemogući djelovanje ”pete

65
kolone“ (snajpersko djelovanje, postavljanje eksplozivnih naprava i dr.), te da
općinska tijela društvene stanove preuzmu komisijski prije moguće dodjele na
privremeno korištenje. Zatražilo je i da moj PS pokretnu imovinu iz tih stanova
komisijski popiše i dislocira na sigurno mjesto. Mi to nismo mogli raditi bez
odobrenja PU-a Split dok je Andrija Boras u ime PS-a odgovorio da policija
nema vremena baviti se popisivanjem stvari po stanovima, što je bila istina jer
je glavnina ljudstva bila angažirana u obrambenim aktivnostima.
Kao novi sigurnosni problem, o kojem se raspravljalo i u općinskim tijelima
vlasti, bilo je ponašanje nekolicine gardista koji su u alkoholiziranom stanju
u više navrata remetili javni red i mir pucajući po gradu plašeći na taj način
stanovništvo. Posebice težak slučaj dogodio se krajem kolovoza 1991. kada
je skupina od pet-šest gardista intenzivno pucala po Kladi. Zbog toga je pred-
sjednik Općine Margeta predložio da se, ako novi zapovjednik ne uvede red u
postrojbu, od Vlade RH zatraži da se ZNG dislocira iz Metkovića.
Ipak, sve do sredine rujna 1991. godine političko-sigurnosno stanje u op-
ćini Metković bilo je zadovoljavajuće. Do tada nismo imali međunacionalnih
konflikata, ni oružanih sukoba. Još uvijek nismo bili krizno područje, ali bilo
je jasno da ćemo prije ili kasnije to postati.

Aktivni i pričuvni policajci nakon predaje smjene; s lijeva na desno:

Jurica Vranješ, Jurica Batinović i Petar Brljević

66
Organizacija i izvođenje akcije
”Zelena tabla - Male bare“
Tijekom svibnja i lipnja 1991. godine u više su mi navrata dolazili pojedinci
i grupe građana iz Metkovića i Opuzena navodeći da će se sami organizirati i
svojim lovačkim puškama napasti objekt JNA ”Male bare“ gdje je bilo uskla-
dišteno oteto oružje TO općine Metković, ali i drugih srednjodalmatinskih
općina. Razmišljajući o njihovoj nakani i znajući da na području Metkovića i
Opuzena stanovništvo ima dosta lovačkih pušaka, upozoravao sam ih da to ne
čine, jer bi JNA izvršila odmazdu i napala građane i naselja u dolini Neretve. O
tome sam u srpnju 1991. upozoravao i kolegu, zapovjednika PS-a Ploče Antu
Eraka. On je krajnje ozbiljno shvatio ove nakane građana, te smo dogovorili
da će on razgovarati s Jovanovim Velinom, komandantom vojarne JNA u Plo-
čama i pokušati posredno doznati kakva bi mogla biti reakcija JNA u slučaju
napada građana. Nakon kraćeg vremena Erak me nazvao i rekao da je s njim
razgovarao o tim okolnostima i da Jovanov želi doći u Metković i razgovarati
sa mnom. Pristao sam se susresti s njim, te sam ga upoznao sa zahtjevima gra-
đana, što je ozbiljno shvatio, s obzirom na složeno sigurnosno stanje u dolini
Neretve pa i cijeloj Hrvatskoj. Nakon tog razgovora osjetio sam da se radi o
razumnom čovjeku svjesnom događanja i rizika. Jovanov je imao ”mek stav“
u pogledu povrata otetog oružja TO-a, no iznio je otvorenu prijetnju ako bi
se, izvan toga, pokušalo napasti objekte i plovila JNA u Pločama, uzvratilo
bi se vatrenom silom iz svih mogućih sredstava koja su im na raspolaganju.
Zanimalo ga je tko bi se sve mogao angažirati na preuzimanju oružja TO-a, je
li to policija Ploča i Metkovića ili neke druge snage. Odgovorio sam mu da bi
tu bila samo policija, te da bi oružje i opremu preuzeli prema popisima dobi-
vanima od općinskih štabova TO-a. Nakon toga smo Erak i ja imali sastanak u
PS-u Ploče na kojem smo razgovarali o tome kako bi se sa što manje posljedica
preuzelo oružje TO-a Ploča i Metkovića. Pošto se u skladištu nalazilo oružje
i TO-a Makarske i Vrgorca odlučili smo na idući sastanak u PS Ploče pozvati
zapovjednike PS-a Vrgorac Milenka Glamuzinu i zapovjednika PS Makarska
Juru Radalja. Na tom smo sastanku izradili Provedbeni plan za izvršenje akcije
koji je proslijeđen PU Split radi procjene njegove efikasnosti, te donošenja
odluke za njegovo izvršenje s policijskim snagama ove četiri policijske stanice.
Nažalost, iz PU-a Split nikada nismo dobili bilo kakvu povratnu informaciju.
Smatram da je ovaj plan bio proslijeđen MUP-u ili čak Ministarstvu obrane,
koje ga je odlučilo provesti, ali ne onako kako smo to mi osmislili. Naime, 29.
kolovoza 1991. dobio sam poziv do tada meni nepoznatog Petra Šimca, da s
Antom Erakom dođem na sastanak u ugostiteljski objekt ”Palma“ u Podaci. S
njim su bili njegovi suradnici Matko Raos i Goran Kovačević. Erak i ja smo
ih upoznali sa svim poduzetim mjerama i radnjama oko preuzimanja oružja

67
TO Ploče, Metković, Vrgorac i Makarska, te da smo izradili Plan i dostavili
ga PU Split pa se čeka odobrenje za njezino izvršenje s policijskim snagama
Metković, Ploče, Vrgorac i Makarska. Rekao sam mu da imam dva suradnika,
građanske osobe zaposlene u JNA, koje su domoljubno orijentirane i spremne
su nam pomoći: Vinka Jerkovića iz Kule Norinske koji je radio kao mehaničar
u radionici u vojarni u Pločama, te Jozo Marević, ekonom također u vojarni
u Pločama. Kasnije se priključio dr. Mišo Lojpur, liječnik garnizonske ambu-
lante Ploče. Šimac je odgovorio da je upoznat sa svim tim, te da je on poslan
u dolinu Neretve provesti taj plan. Bilo mi je drago da je plan prihvaćen i da
je za njegovu provedbu imenovana stručna vojna osoba. Na tom smo sastanku
odredili da nas petorica činimo jezgru Štaba akcije napada na skladište Male
bare. Sutradan je Štab proširen sa zapovjednicima štabova TO-a Metković i
Ploče Zvonkom Kalebom i Zoranom Pulićem. Oni su podastrijeli popise oružja,
streljiva i opreme TO-a. Koliko se sjećam općina Metković je imala najviše
cijevi u Malim Barama.
Na zahtjev Petra Šimca da treći sastanak održimo na nekoj drugoj loka-
ciji, a zbog sigurnosnog razloga (bili smo svjesni da smo pod paskom vojne
obavještajne službe) predložio sam da se ubuduće sastajemo u Župnom uredu
Velike Gospe na Vlaci kod svećenika don Ljube Pavića. Za njega sam znao
da je veliki domoljub, i već je ranije nudio svoju pomoć u organiziranju obra-
ne. Objasnio sam Šimcu gdje se nalazi ova crkva na Vlaci i da je to idealno
mjesto, dovoljno udaljeno od Opuzena i važnijih prometnica. Promet je slab
i u selo ne zalaze nepoznate i sumnjive osobe. Prijedlog je prihvaćen i prvi
je sastanak održan kod don Ljube Pavića 3. rujna 1991. godine. Tada je Štab
proširen i s vanjskim suradnicima, tako da su na sastanku bili: Petar Šimac,
Goran Kovačević, Matko Raos, Petar Bezer, Ante Erak, Zvonko Kaleb, Zoran
Pulić, Dane Rendulić (zapovjednik ZNG-a Metković), Bernard Vuletić (zapo-
vjednik PZO-a za Dalmaciju) i don Ljubo Pavić. Prva tema sastanka bile su
konzultacije, dogovori i planovi obrane područja Metkovića, Opuzena i Ploča.
Nakon toga se razgovaralo o planovima za napad na skladište Male bare, te
određivanje zaduženja i postupanja sudionika u akciji. Ocijenjeno je, s obzi-
rom na raspoloženja i zajedništvo građana cijele doline Neretve, da se akcija
u Pločama uspješno može izvršiti sa snagama iz Metkovića i Ploča, a snage iz
Vrgorca i Makarske trebaju biti u pripravnosti, blokirati prometnice, a prema
potrebi i neposredno sudjelovati. Na sastanku je dogovoreno koje postrojbe i
koliki će broj djelatnika neposredno sudjelovati:
Postrojba PS-a Metković - 50 djelatnika
Postrojba ZNG-a Metković - 40 djelatnika i oklopni transporter
Postrojba PS-a Ploče - 50 djelatnika
Postrojba ZNG-a Ploče - 50 djelatnika
Postrojba ”Lučka garda“ - 20 djelatnika
PZO – padobranci - 12 djelatnika.
68
 Procjena je bila da će dolina Neretve tijekom i nakon akcije biti najviše
ugrožena iz zraka. Moglo se očekivati udare zrakoplova JNA iz zračne baze u
Mostaru. Stoga je obranu trebalo organizirati postavljanjem protuzračne obra-
ne na sljedećim značajnim kotama: Kose iznad Bijelog Vira, Slivno Ravno,
Fortica, kod Smrdan-grada iznad Kleka, brda iznad naselja Krvavac, Rujnica,
Dragovija i Predolac. S njih bi se zaštitili ljudi, naselja i vitalni objekti.
Prema dogovoru idućih smo dana intenzivno radili na pripremama. Posljednji
sastanak prije provedbe akcije održan je 12. rujna 1991. kod don Ljube Pavića.
Nazočili su mu: Petar Šimac, Goran Kovačević, Matko Raos, Petar Bezer, Ante
Erak, Zvonko Kaleb, Zoran Pulić, Bernard Vuletić, Velimir Barbir, Mladen
Milošević i don Ljubo Pavić. Petar Šimac je u svom izlaganju rekao da nema
čekanja, akcija se izvodi sutra, 13. rujna 1991. u večernjim satima, bez obzira
na to što do tada nije stiglo pismeno odobrenje MORH-a. On se nada da će
odobrenje stići i spreman je preuzeti svu odgovornost na sebe. Rukovodni štab
akcije čine zapovjednik akcije Petar Šimac i članovi Štaba Ante Erak i Petar
Bezer, a Štab se nalazi u PS-u Ploče. Nakon toga je izlaganje imao Goran
Kovačević kao koordinator snaga iz općine Metković. Upoznao je nazočne s
planom akcije koji je imao kodni naziv ”Zelena tabla“, i u kojem su utvrđeni
konkretni zadaci svake postrojbe, potvrđeni na tom sastanku. Zapovjednik
provedbe akcije je Petar Šimac, a pomoćnici zapovjednici PS-a Metković i
PS-a Ploče.
Moje izlaganje je bilo treće po redu i okupljenima sam rekao da je suklad-
no dotadašnjim dogovorima i održanim sastancima, PS Metković obavio sve
pripreme i spreman je za izvršenje zadatka. Upozorio sam ih na vrlo tešku i
složenu sigurnosnu situaciju u Čapljini gdje je prema našim saznanjima prije
dva dana stiglo 56 vojnih vozila s rezervistima starijima od 30 godina. Nije
utvrđen njihov pravac kretanja i koje su im namjere, ali su u pripravnosti, te da
moji suradnici intenzivno rade na utvrđivanju njihovih namjera. Zbog navede-
nih opasnosti sve raspoložive snage općine Metković angažirane su u pravcu
Čapljine. Na kraju izlaganja spomenuo sam da je zapovjednik akcije Šimac
u mojoj nazočnosti, predsjedniku SO Metković Ivi Margeti i predsjedniku
IV i ujedno predsjedniku KŠ-a Metković Anti Krstičeviću obećao da će prije
izvršenja akcije stići pismeno odobrenje od Ministarstva obrane i MUP-a RH.
Osim toga naglasio sam da je predsjednik KŠ-a Metković na sastanku zatražio
suglasnost svih članova Štaba akcije, i jednoglasno je donesena odluka da se
sve snage iz Metkovića bez pismenog odobrenja Ministarstva neće uputiti
na izvršenje akcije. U tom trenutku sve su metkovske snage bile spremne za
akciju, čekalo se samo navedeno odobrenje za koje se nije sumnjalo da će
stići taj dan. I zapovjednik akcije Šimac smatrao je da će odobrenja, možda s
manjim zakašnjenjem, ipak stići.

69
 Na kraju sastanka Erak i ja smo predložili da se čelnici KŠ-a Ploča i Met-
kovića upoznaju sa svim detaljima akcije, uključujući točno vrijeme početka.
Štab akcije prihvatio je ovaj prijedlog, te sam sa Šimcem otišao u zgradu
Općine gdje je Šimac ukratko upoznao Krstičevića i Margetu o organizaciji
djelatnika policije i ZNG-a iz Metkovića. Krstičević i Margeta upozorili su
Šimca da je Metković, a i cijela dolina Neretve u okruženju velikih snaga
JNA iz garnizona Čapljina, Mostar i Ploče, da su u skladištu JNA u obližnjoj
Gabeli koncentrirane veće snage JNA s većim kontingentima vojnih vozila
koje utovaruju naoružanje TO-a šest hercegovačkih općina. Naš predsjednik
IV-a Krstičević je zamolio predsednika SO Čapljine Peru Markovića da od
JNA zatraži da ne odvoze iz skladišta streljivo koje pripada TO-u Metković,
a koje se čuvalo u tom skladištu. Prijeti opasnost odmazde u slučaju akcije u
Pločama, te zahtijevaju pismeno odobrenje za izvršenje ove akcije. U suprot-
nom ne žele preuzeti odgovornost za posljedice odmazde JNA koje bi mogle
uslijediti. Petar Šimac im je odgovorio da je razgovarao u Ministarstvu obrane
s Antonom Tusom, Imrom Agotićem, te s ministrom unutarnjih poslova Ivanom
Vekićem. Iz oba ministarstva je dobio obećanja da će prije izvođenja akcije u
Pločama doći pismeno odobrenje, te da će ih, nakon njihova prispjeća, odmah
izvijestiti, kada će im reći i vrijeme izvođenja akcije.
Nakon tih razgovora i dogovora i davanja čvrstih obećanja o pisanim odo-
brenjima, Šimac i ja smo se vratili u PS Metković, gdje su se nalazili Šimčevi
suradnici Kovačević i Raos. Tom je prilikom Šimac odredio da se akcija u
Pločama izvrši 13. rujna 1991. u 19 sati. Tada je dao i konkretna zaduženja s
70
rasporedom snaga policije i ZNG-a iz Metkovića, s kojima će na terenu nepo-
sredno rukovoditi Goran Kovačević. Bio sam odgovorna osoba za djelatnike
policije i ZNG-a iz Metkovića, a za policajce i gardiste iz Ploča određen je
kolega Erak.
Tijekom noći s 12. na 13. rujna izvršili smo posljednje pripreme policije,
garde, Civilne zaštite, Narodne zaštite i drugih snaga obrane. Posebno težište
bilo je na zaprečavanju i miniranju prometnica prema BiH, u slučaju prodora
snaga JNA iz Čapljine i Mostara.
Došao je 13. rujna, svi smo bili cijeli dan u iščekivanju dolaska pismenih
suglasnosti iz Zagreba. Međutim, dan je odmicao, a one nisu stizale. Bili smo
stalno u vezi sa Šimcem i stalno provjeravili jesu li stigla odobrenja. Naime,
oba su odobrenja trebala stići telefaxovima u policijske stanice u Metković i
Ploče. Šimac je odgovarao da je u telefonskim kontaktima s dužnoscima oba
ministarstva, a rekao je da je razgovarao s tajnicom ministra obrane Luke Bebića
koja mu je rekla da je ministar Bebić na sastanku kod predsjednika Tuđmana i
da će ga čim se vrati odmah upoznati s potrebom slanja pismene suglasnosti.
Zbog ovoga je kašnjenja tijekom 13. rujna na sastanku KŠ-a općine Metković,
kojim rukovodi predsjednik IV općine Ante Krstičević, ujedno i predsjednik
KŠ-a, u nazočnosti predsjednika Općine Metković Ive Margete i svih članova
KŠ-a: zapovjednik PS Metković Petar Bezer, sekretar Sekretarijata za narodnu
obranu Metković Zlatko Jakić, zapovjednik Štaba TO Metković Zvonko Kaleb,
zapovjednik ZNG-a Metković Dane Rendulić i zapovjednik Odreda narodne
zaštite Ivica Gabrić, donesena jedinstvena odluka da policijske snage i snage
ZNG-a aktivnog i pričuvnog sastava iz Metkovića ne idu na izvršenje zadatka
u Ploče bez pismenog odobrenja MORH-a i MUP-a.
U 18 sati u sali za sastanke PS-a Metković održali smo radni sastanak zapo-
vjednika policijskih vodova. Na sastanku su bili, uz mene kao zapovjednika:
zapovjednik interventnog voda policije Joško Tadić, zapovjednik aktivnog
ZNG-a Dane Rendulić, zapovjednik dijela pričuvnog ZNG-a koji je trebao
sudjelovati u akciji Dane Dominiković. Bili su tu i davali neposredna zaduženja
zapovjednik pričuvnog ZNG-a Zvonko Kaleb i Goran Kovačević.
Određeno je da prvi vod čini aktivni ZNG, drugi vod je interventni vod
policije, a treći vod čini pričuvna garda. Mjesto okupljanja postrojbi iz Met-
kovića je punkt kod poduzeća ”Delta“ u Rogotinu. Zadaće vodova bile su:
drugi vod je u oklopnom transporteru, čeka u Rogotinu, trebao probiti fizičke
zapreke na ulazu u skladište Male bare s konačnim ciljem zauzimanja skladi-
šta, te mogućim zarobljavanjem pripadnika JNA. Zarobljenike bi se predalo
aktivnom ZNG-u koji bi preuzeo osiguranje skladišta i magistralnu cestu, te s
pričuvnom gardom započeo otvaranje prvog hangara, ukrcaj oružja i opreme
TO-a u kamione. Istodobno je drugi vod policije trebao nastaviti s otvaranjem
druga dva hangara i to pod vodstvom Gorana Kovačevića. Osiguranje prostora,

71
ulaza u skladište trebala su vršiti tri policijska snajperista iz Metkovića: Đuro
Pažin, Karlo Šiljeg i Nenad Kovačević. Znajući koliko će psihološko značenje
uspjeh akcije imati na ukupno hrvatsko stanovništvo, dogovorio sam s Goranom
Kovačevićem da sa snagama iz Metkovića u Male bare uđe snimatelj Hrvoje
Šakota iz Metkovića, a da ga neposredno osiguravaju dvojica policajaca: Jurica
Ostojić i Mladen Dominiković. Što se tiče policije, u akciji je trebalo sudje-
lovati ukupno 28 djelatnika, i to 22 policajca koji su činili interventni vod sa
zapovjednikom Joškom Tadićem, tri snajperista i dva policajca u osiguranju
snimatelja.
Prošlo je i 19 sati, kada je akcija trebala početi, a pismena odobrenja nisu
stizala. Oko 21 sat postalo je jasno da taj dan neće doći. I sam Šimac je re-
kao da je kasno za akciju i da je odgađamo za sutra, 14. rujna. Napominjem,
kao zapovjednik PS-a Metković, da je imajući u vidu prethodna događanja i
kretanja snaga JNA, bilo logično i po zakonu da se poštuje odluka KŠ-a, jer
bi u protivnom na nas kao pojedince pala odgovornost za odmazdu JNA nad
civilnim stanovništvom doline Neretve. Nadalje, ovaj bi napad značio da su
lokalna tijela vlasti samovoljno otpočela oružani sukob s JNA, bez suglasnosti
državnih vlasti Republike Hrvatske. Oko 21 sat u moj ured u PS-u, dok sam
razgovarao s nekoliko djelatnika, Ostojićem, Tadićem i drugima, ogorčeno i
ljutito upada koordinator djelovanja grupa i prijeteći me optužuje da sam kriv,
skupa s Margetom i Krstičevićem, zato što se akcija nije izvršila prema planu.
Jednako oštro zaprijetio je Margeti i Krstičeviću (kada ih pronađe). Kolege
policajci u uredu, te Goran Kovačević koji je došao, uspjeli su ga smiriti.
Sutradan, 14. rujna 1991. u 10 sati konačno su stigla pismena odobrenja da
se krene s akcijom, ali sada se više nije moglo računati na faktor iznenađenja.
Dao sam zapovijed da se ljudstvo ponovno okupi, te da bude pripravno za napad
na skladište Male bare u 19 sati. Tijekom dana je na prometnim punktovima na
području općine Metković, posebno u pravcu Čapljine, Neuma i Ljubuškog,
angažirano 130 naših policajaca. Angažirano je i 120 aktivnih i 180 pričuvnih
gardista, kao i 1200 pripadnika Odreda narodne zaštite.Veći dio ovoga ljudstva
angažiran je na pripremama zaprečavanja prometnica iz smjera Hercegovine
odakle se moglo očekivati intervenciju JNA nakon što počne akcija u Pločama.
Prometnice je trebalo zapriječiti kombiniranim preprekama od metalnih ježeva
i kamiona natovarenih kamenjem i pijeskom. Uz to podijeljeni su i molotovlje-
vi kokteli za borbu s oklopnim vozilima JNA. Uporabljena su i sva dostupna
sredstva veze, a Andrija Rajič i ja smo putem radijskih veza bili neprestano
u kontaktu, obojica i s dežurnim službama u PS Metković i PI Opuzen, te sa
svim djelatnicama na terenu. Bili smo i u vezi s čelnicima policijskih stanica
susjednih hercegovačkih općina s hrvatskim stanovništvom. Angažirana su i sva
potrebna sredstva transporta iz Metkovića i Opuzena i to iz Metkovića vozila
”Razvitka“ i ”Saobraćajnog poduzeća“ (rukovoditelj Zdenko Pandžić). Osim

72
njih angažirani su i kamioni PIK-a ”Neretva“ iz Opuzena (rukovoditelj Božo
Bošnjak) te vozila ”Jadrantransa“ iz Splita (rukovoditelj Marko Luetić). Uz ove
snage dosta građana doline Neretve, koji su čuli za akciju, samoinicijativno se
stavilo na raspolaganje obrambenim strukturama.
Oko 18 sati otišao sam u Ploče gdje sam s Petrom Šimcem i Antom Erakom
uspostavio Zapovjedništvo akcije “Zelena tabla - Male bare“ u zgradi PS-a.
Odatle smo sredstvima veze komunicirali i koordinirali s neposrednim ruko-
voditeljima u izvođenju akcija. Sve grupe na terenu imale su kodne nazive:
Grupom ”Dalibor“ zapovijedao je Goran Kovačević, a imala je zadaću
osvojiti skladište Male bare. Grupu su činila tri voda:
I. vod – aktivna garda – zapovjednik Dane Rendulić s 25 pripadnika
iz Metkovića,
II. vod – interventna policija – zapovjednik Joško Tadić s 22 poli-
cajca iz Metkovića,
III. vod – pričuvna garda – zapovjednik Dane Dominiković s 20
gardista iz Metkovića.
Grupi pripada i oklopni transporter napravljen od teretnog kamiona iz Opu-
zena, te dio pripadnika Odreda PZO-a sa zapovjednikom Bernardom Vuletićem.
Druga grupa ”Neven“ pod zapovjedništvom Matka Raosa, i sa zamjenikom
Zoranom Pulićem iz PS-a Ploče. Ovu grupu su u cijelosti činili pločanski
policajci:
I. vod policije – predvodio je inspektor Ivanko Katić,
II. vod policije – predvodio je stariji policajac Boris Bubičić.
Toj je grupi bila pridodana grupa kodnog naziva ”Šiljo“ kojom je rukovodio
Miljenko Jelić, a činila ju je grupa branitelja iz Splita.
Grupom ”Borko“ zapovijedao je Velimir Barbir, zamjenik mu je bio Mladen
Milošević – Braco, a činili su je pripadnici ”Lučke garde“ i pričuvne satnije
ZNG-a Ploče. Koordinator djelovanja grupa ”Neven“, ”Šiljo“ i ”Borko“ bio
je Matko Raos.
Nakon dolaska u PS Ploče nisam bio upoznat s konkretnim zadacima ove tri
posljednje navedene grupe. Naime, znao sam da metkovske snage idu na Male
bare, ali mi nije bilo jasno zašto su tako velike snage angažirane i u samom
gradu Pločama. Tek kasnije sam shvatio da je zapovjednik akcije Šimac imao
namjeru napasti kasarnu ”Stanko Parmać“ i flotilu ratnih brodova u luci Ploče,
o čemu u ranijim dogovorima i razgovorima nije bilo ni riječi.
Tu je bila i grupa ”Vesko“ pod zapovjedništvom PZO-a zapovjednika Ber-
narda Vuletića, koja je imala zadaću odmah nakon pada Malih Bara izvući iz
hangara PZO sredstva i s njima zauzeti unaprijed određene kote s kojih bi se
branila dolina Neretve od zračnih napada. Njegov zamjenik zadužen za PZO
općine Metković bio je Nino Kaleb, a za općinu Ploče Živko Žderić.
Grupa ”Žarko“ bila je zadužena za preuzimanje i transport cjelokupnog
naoružanja i minsko-eksplozivnih sredstava. Za zapovjednika je određen di-
73
rektor ”Luke“ Ploče Ivan Pavlović, a njegov zamjenik Zdenko Jelavić, ujedno
i zamjenik direktora Pavlovića. Budući da je direktor Pavlović bio odsutan,
njegovu je zadaću preuzeo Zdenko Jelavić.
U grupi ”Rade“ bili su vozači kamiona ”Razvitka“, ”Autosaobraćaja“ i
”Jadrantransa“.
Prije upućivanja u akciju imao sam kraći sastanak sa snagama iz Metkovića
gdje sam im uz kratko ponavljanje zadaća dao naputak o ponašanju prema voj-
nicima JNA. Očekivalo se da će zarobiti neke od njih, te im je rečeno da ih ne
smiju zlostavljati, već moraju imati korektno ponašanje prema njima. Zarobiti
ih bez vrijeđanja njihova dostojanstva, oficire pritvoriti, a vojnicima-ročnicima
dati hranu, civilnu odjeću te novac za prijevoz svojim kućama.
Kako osobno nisam sudjelovao u zauzimanju skladišta, prepuštam čitate-
ljima da iz izvješća zapovjednika specijalnog voda policije Joška Tadića (vidi
prilog) zaključe kako su zauzete Male bare. Napominjem da nije bez razloga
zašto snage metkovske policije nisu imale gotovo nikakvih problema s voj-
nicima JNA pri ulasku u skladište. Dapače, prema Tadiću dio vojnika JNA je
pomogao pri preuzimanju oružja.
Preko UKW-stanice u Stožeru akcije od Gorana Kovačevića doznali smo
o uspješnom ulasku u skladište i preuzimanju hangara. Činilo se da je time
akcija okončana i da predstoji samo ukrcaj i izvlačenje oružja, te postavljanje
PZO položaja. Međutim, čim je dobio informaciju da su Male bare pale, zapo-
vjednik akcije Petar Šimac dao je svojim pomoćnicima Goranu Kovačeviću i
Matku Raosu zapovijed za napad na garnizon JNA u Pločama te flotilu ratnih
brodova u luci. Bio sam iznenađen tom zapovijedi, no nisam uspio reagirati
jer je Šimac odmah nakon davanju zapovijedi napustio prostoriju pod izlikom

Interventni vod PS-a Metković

74
da gubi radijsku vezu s ljudima na terenu i da ide u Male bare kako bi osobno
nastavio voditi akciju. U Stožeru smo ostali nas dvojica. Pokušali smo uspo-
staviti kontakt s njim radiovezom, no nismo uspjeli. U međuvremenu se po
Pločama orila pucnjava. Pretpostavio sam da se radi o zapovjeđenom napadu
ali nisam imao pobliže podatke. Jedino sam znao da je u Malim Barama, gdje
su moji ljudi, mirno. No ni to nije dugo potrajalo jer su se iznad Ploča pojavili
vojni zrakoplovi. Prvo u izviđanju, da bi u idućem naletu ispalili svijetleće
rakete. Cijeli je grad bio vidljiv ”kao na dlanu“. Bilo mi je jasno što slijedi,
zračni udar. Samo je bilo pitanje koliko jak i na što sve usmjeren. U mislima
mi je bilo samo pitanje hoće li tući i gradove Metković, Opuzen i Ploče i civi-
le? Znao sam da bi moglo biti puno žrtava, jer je veliki broj građana izišao iz
kuća na ulice prateći zbivanja. Nakon nekih 20 minuta od ispaljivanja raketa
doletio je treći val zrakoplova, ponovno ispalio svijetleće rakete da bi potom
uslijedio zračni napad koji je trajao oko 20 minuta. U raketiranju je pogođen
naš policijski ”Bedford“ (kombi vozilo), a u eksploziji je oštećeno i nekoliko
teretnih kamiona ”Razvitka“. Nakon raketiranja snage iz Metkovića napustile
su položaje u Malim Barama radi spašavanja života i s kamionima punih oružja
povukli se prema Metkoviću. Za to sam znao jer mi je Joško Tadić dojavio
putem UKW-stanice. Počela je paljba po Pločama i s brodova JRM-a koji su
doplovili pred grad. U samom gradu Ploče nastala je panika i strah sudionika
u akciji i samih građana. Samo se čekalo da se napad zrakoplova proširi na
bombardiranje gradova Ploča, Opuzena i Metkovića, i sam je Bog spasio gra-
đane doline Neretve da nije došlo do velikih žrtava. Još danima nam je ”nad
glavom“ visila zračna opasnost. Tako smo 15. rujna dobili od Mate Viduke,
zapovjednika Zapovjedništva obrane srednje i sjeverne Dalmacije dopis (Kl:
8/91-01/01. Ur. broj: 512-91-1), u kojem je stajalo: “Počev od 16. rujna 1991.
ujutro očekuje se masovna upotreba avijacije i helikoptera JA. U jedinicama
organizirati obranu sa PA sredstvima i u odnosu na stupanj ugroženosti i moguć-
nosti pogađanja aviona za obranu od napada iz zraka. Vatru na ciljeve u zraku
otvarati samostalno bez traženja posebnih odobrenja. O aktivnostima avijacije
i otvaranju vatre na istu izvještavati Zapovjedništvo ZNG RH. Pučanstvo upo-
zoriti na predstojeću opasnost i pomoći mu oko sklanjanja na sigurna mjesta.“
Negdje iza pola noći s 14. na 15. rujna Ante Erak, ljut zbog napada na gar-
nizon i flotilu te odmazde JNA koja je uslijedila, kao i zbog bojazni za svoje
djelatnike i građane, predložio je da ide potražiti Šimca s čime sam se složio.
Kako nije bilo smisla ostajati u PS Ploče, otišao sam u Metković kako bih od
svojih djelatnika doznao više detalja o samoj akciji, a i bio u gradu ako dođe
do odmazde JNA po Metkoviću. U PS Metković došao sam u zoru i zatekao
većinu policajaca, a ostali su naknadno stigli. Osim nekoliko manjih ozljeda
nastalih tijekom sklanjanja pred zrakoplovima, svi su bili dobro. Za oružje i
opremu iz skladišta nisam ih pitao u tom trenutku, jer sam znao da je KŠ već

75
ranije odredio osobe za prihvat, raspodjelu i zaduženje oružja koje će doći iz
Malih Bara u zgradu ”Poduha“, gdje se trebala izvršiti evidencija i podjela.
Mislio sam da je to sve prošlo u najboljem redu, prema dogovoru. Tek sutradan
kada sam došao na sastanak u KŠ Metković doznao sam da doprema i podjela
oružja nije izvršena kako je trebalo. O tome ću nešto više reći u kasnijem
tekstu. Ovdje bih naveo neka moja razmišljanja i zaključke o samoj provedbi
akcije ”Zelena tabla – Male bare“.
Kao zapovjednik policijskih snaga iz Metkovića bio sam jedan od sudio-
nika u inicijativi, pripremanju akcije i njezinu rukovođenju. S obzirom na sva
događanja koja su uslijedila 13. i 14. rujna, unatoč njezinu golemom značenju
zbog zaplijenjenog oružja, smatram da provedba akcije ne može dobiti najveću
ocjenu, zbog sljedećih razloga:
- akcija kako je planirano, nije izvršena do kraja. Naime, osnovni cilj
akcije bilo je izvlačenje oružja TO-a iz skladišta. Zbog zračnog napada
dobar dio tog oružja nije izvučen već je izgorio u hangarima;
- neizvršavanje zadanih zadaća pripadnika ZNG-a, te kašnjenje oklop-
njaka iz Opuzena;
- loša provedba PZO zaštite doline Neretve;
- prilikom transporta oružja iz Malih Bara za općinu Metković, izvr-
šenog kamionima u ”Poduh“, radi podjela i zaduženja za pripadnike
ZNG-a i Narodne zaštite učinjeni su veliki propusti, jer se oružje nije
dijelilo kako je dogovoreno u KŠ-u, već je nastao kaos, pojedinci su
samovoljno ”grabili“ oružje;
- nije poznato koliko je oružja, oprema, vozila i streljiva oduzeto iz
skladišta i vojarne, te u kojem je pravcu i u koje je gradove u Hrvatskoj
i BiH otpremljeno;
- nije poznato koliko su četiri dalmatinske općine, koje su bile vlasnici
oružja TO-a, realno dobile toga oružja i opreme;
- dva dana vojni objekti nisu bili čuvani, već prepušteni samovoljnom
otuđivanju svih materijalnih dobara u njima pojedincima s šireg pod-
ručja južne Dalmacije i Hercegovine;
- u depeši Policijske stanice Ploče br. 2895/91 od 18. rujna 1991. navodi
se da djelatnici Policijske stanice Metković, i neki građani silom žele
u Malim Barama uzeti oružje i streljivo. Nakon provjere, utvrdili smo
da se radilo o pojedincima iz redova pričuvnog ZNG-a iz Metkovića
na čelu s M. K., koji su s grupom građana ulazili u zgarište. Nakon
policijske intervencije oni su oružje vratili u skladište Policijske stanice
Metković što se potvrđuje u pismenom izvješću od 25. rujna 1991. od
inspektora Policijske stanice Metković Ljube Plećaša.
Trebalo je nakon akcije provesti njezinu raščlambu. Osobno sam na
to upozorio Petra Šimca, koji je to odgađao uz obrazloženje da trenu-

76
 tačna politička situacija to onemogućava. Na kraju raščlamba koja bi
obuhvatila i navedene propuste nikada nije provedena. Zbog toga na
mnogo pitanja odgovora nije bilo.
Uz već doneseno izvješće o zauzimanju Malih Bara, kao prilog povjesni-
čarima za istraživanje, prilažem i izvješće od 25. listopada 1991., čiji je autor
također Joško Tadić, a u kojem se kronološki navodi tijek pripreme i provedbe
akcije s apekta djelovanja metkovskih postrojbi.

77
78
79
80
Zapovjedništvo operacije “Zelena tabla – Male Bare” na obljetnici u Pločama
1992. godine. S lijeva na desno: Petar Bezer, general Petar Šimac,
Goran Kovačević i Joško Tadić

S lijeva
na desno:
predsjednik
IV SO Ploče
Vitko Toma-
šević, Matko
Raos, Ante
Erak, Petar
Šimac, Petar
Bezer, Goran
Kovačević
i šef ugo-
stiteljskog
objekta u Po-
dacama gdje
se planirala
operacija
81
Mate Viduka, zapovjednik HV-a srednje i južne Dalmacije uručuje priznanje Petru
Bezeru povodom obljetnice operacije “Zelena tabla – Male Bare” 1992. godine

82
Potraga i zahtjevi za oružjem
Kako je već navedeno podjela oružja u ”Poduhu“, kao i njegova ranija
doprema do Metkovića, prošli su u kaosu i brojnim neodgovorenim pitanji-
ma. Stoga je već dan nakon akcije održan sastanak članova KŠ-a na kojem
se razgovaralo o podjeli oružja i potrebi rješavanja tog problema. Nakon tog
sastanka Ante Krstičević je 15. rujna kao predsjednik KŠ-a Policijskoj stanici
Metković dostavio sljedeću odluku KŠ-a: ”S obzirom na informacije da se
kroz područje općine Metković iz pravca Ploča prevozi oružje u druge općine
tražimo: da vaše patrole pretresaju vozila i oduzmu to oružje, te da se isto
deponira u Policijskoj stanici Metković.” Na drugom sastanku 16. rujna, čija
je tema također bila podjela oružja, predsjednik KŠ Ante Krstičević izdao je
pismenu zapovijed da svi građani koji su uzimali zaplijenjeno oružje dopre-
mljeno iz Ploča istoga dana ga moraju vratiti u PS Metković. U zapovijedi se
nadalje navodi i obveza PS Metković da utvrdi ”trag oružja“ tj. kod koga se sve
oružje nalazi, kod pojedinaca i u kojim sve obrambenim postrojbama. Policija
se također obvezuje da suzbije moguću trgovinu zaplijenjenim oružjem, te
ako se utvrde takvi slučajevi da protiv počinitelja provede kazneni postupak.

Kontrolna točka na ulazu u grad Metković iz smjera istočne Hercegovine,

rujan 1991.
83
84
85
 Na temelju ovih zapovijedi kao zapovjednik PS-a dao sam nalog ovlaštenim
djelatnicima PS-a Metković da poduzmu mjere i radnje u cilju postupanja po
evidenciji, zaduženju i raspodjeli oružja i opreme. Za vođu grupe djelatnika
zadužene za provedbu ove zapovijedi odredio sam inspektora Ljubu Plećaša,
koji je o provedenim radnjama periodično podnosio pismena izvješća. Prvo je
podneseno 25. rujna 1991. godine. O daljnjim provjerama dostavio je i drugo
pismeno izvješće 9. listopada 1991., te treće i zaključno 30. listopada 1991.
Tijekom rujna i listopada policija je prikupila značajnu količinu raznovrsnog
vojnog pješačkog naoružanja, streljiva i opreme. Sve je bilo pohranjivano u
skladištu PS-a Metković. Prema popisima izrađenima prilikom pohranjivanja,
oružje je u listopadu dostavljeno aktivnoj i pričuvnoj gardi, od kojih su potom
nastale postrojbe 116. brigade HV-a.
O nađenom i nestalom oružja raspravljalo se u više navrata i na sjednicama
Izvršnog vijeća i Skupštine Općine Metković. Neki od najzanimljivijih dijelova
sjednice IV-a održane 27. rujna 1991.:
U uvodnom dijelu sjednice predsjednik IV-a Ante Krstičević rekao je: ”Počet
ću od 14. 9. 1991. godine. Od akcije u Pločama... Odlukom vrhovništva Repu-
blike Hrvatske odlučeno je da se izvrši akcija u Pločama. Krizni štab Općine
Metković nije znao za akciju ali smo morali dati naše snage. Smatrali smo da
nije vrijeme za napad te da to ne možemo preuzeti bez pismenog naloga. Iz
Zagreba nam nisu bili poslali nikakav nalog... Dobili smo samo dio oružja.
Krizni štab bio je imenovao Z. K. i Z. J. za prihvat oružja. U metežu koji je
nastao oružje je razgrabljeno bez evidencije. Policija je dobila nalog da ispita
gdje je oružje i da ga oduzme. Zbog ovog smo Kaleba i Jakića privremeno
udaljili s njihovih mjesta, a procedura oko toga će se provesti. Umjesto njih
dvojice odredili smo za v.d. Joška Dragovića i Marija Jerkovića. Z. K. i Z. J.
su zadržani i dalje dok se to formalno pravno ne riješi. U Pločama smo bili
samo pridodani. Ministar obrane poslao je teleks da se odmah uključimo u

Slobodna Dalmacija, 16. rujna 1991.

86
akciju. U toj akciji izgubili smo tri kamiona i policijski transporter. Oružje
koje je policija, u međuvremenu pronašla, dano je pričuvnom Zboru narodne
garde i po MZ-a...“
Nakon toga je izlagao predsjednik SO Ivo Margeta: ”Na nas je vrhovniš-
tvo izvršilo pritisak. Mislimo da smo pametno postupili. Trebali smo akciji u
Pločama dati dio naših snaga. Tražili smo zeleno svjetlo... Nisam ni ja, kao ni
Krizni štab, htio preuzeti to na sebe, jer akcija na razini Ministarstva obrane
nije bila koordinirana. Nakon našeg inzistiranja dostavili su teleks, koji smo
poštivali. Bilo je mnogo propusta u toj akciji. Jedan gardist je izgubio život.
Krizni je štab bio zadužio osobe za prihvat oružja koje nisu postupile po naredbi
Kriznog štaba. Oružje je podijeljeno bez evidencije. Došlo je do pljačke nao-
ružanja. Sada je 80 % tog naoružanja vraćeno na račun policije i raspoređeno.
Zahvalio bih gospodinu Bezeru što je to sređeno...“
Nakon toga sam izlagao o akciji ”Zelena tabla“: ”Što se tiče akcije u Ploča-
ma sve je poznato. Morali smo poštovati Krizni štab i tražiti od Ministarstva
pismeno naređenje. Akciju bi trebali ocijeniti stručni ljudi na razini Ministarstva.
U akciji od naših ljudi nitko nije poginuo. Šest je lakše ozlijeđeno. Je li bilo
pogrešaka na razini Ministarstva, to će se vidjeti. Dobio sam od Kriznog štaba
naredbu za izuzimanje oružja koje je bilo bez evidencije podijeljeno. Napravio
sam to, 220 cijevi i municije je nađeno i uvršteno po spisku u pričuvni Zbor
narodne garde. 160 komada oružja bi se još trebalo naći u Metkoviću, Čapljini
i Vrgorcu, jer ima saznanja da je poslije akcije u Pločama, jedan kamion s oruž-
jem otišao u pravcu Vrgorca, a drugi u pravcu Čapljine. Moramo se dogovoriti
oko izuzimanja tog oružja, potreban je zapisnik o predaji oružja u Male bare,
kako bi utvrdilo vrstu i broj oružja, jer ćemo bez toga teško vratiti oružje.
Primjerak toga zapisinika treba što prije dati Policijskoj stanici... Gospodin
Šimac je imao zadaću osvojiti Male bare. Što se tiče dijeljenja oružja, Kaleb je
za to bio zadužen. Imao je popis ljudi. Trebao je barem napraviti spisak ljudi
koji su uzeli oružje. Ovako mi sada imamo veliki problem u utvrđivanja vrste
i količine oružja, a bez toga nećemo ništa postići.
U svom je izlaganju Stjepan Kljusurić rekao: ”Bio sam dolje i iznenadilo me
je da u te objekte (u Pločama) ulaze civili i uzimaju oružje. Oružje je kasnije
nestalo. Mi smo tu morali imati policijske snage koje bi te objekte zaštitili. U
Metković je došlo malo cijevi...“
Zanimljivo je izlaganje imao i Frano Kovačević: ”Velikih priča o akciji u
Pločama nam ne treba. U ovoj se situaciji ne može zamjerati nekome na tijeku
akcije i tražiti krivca. Treba tražiti krivca radi oružja. Čini mi se da se dolje
pošlo, a nisu se znali ni brojevi kamiona. To će se oružje teško vratiti...“
Na kraju sjednice doneseno je više zaključaka od kojih su se na akciju u
Pločama odnosila tri: da KŠ Metković stupa u kontakt s KŠ-om Ploče radi
raspodjele oružja, oruđa i vozila zaplijenjenih u akciji, da zapovjednik Štaba

87
TO dostavi popis oružja koje je bilo smješteno u Malim Barama, da se prihvaća
suspenzija Z. J. s funkcije sekretara Sekretarijata za narodnu obranu i Z. K. s
položaja zapovjednika pričuvnog ZNG-a, a na njihova mjesta su postavljeni
za v.d. Mario Jerković i Joško Dragović.
O akciji se raspravljalo i na zajedničkoj sjednici sva tri vijeća SO Metković
30. listopada 1991. kada je predsjednik IV-a Krstičević zatražio od Ministarstva
obrane da se provede analiza akcije i to ”zbog istinitosti, ali i zbog sprečavanja
diletantskog ponašanja u idućim akcijama i nepotrebnog dovođenja ljudskih
života u pitanje.”
Što se tiče SO-a o tome se prvi put raspravljalo 7. veljače 1992. kada je
odbornik Ivica Gabrić na sjednici SO Metković iznio određene sumnje o ne-
zakonitoj trgovini oružjem zaplijenjenim u Pločama. Po službenoj dužnosti
PS Metković ga je pozvala na informativni razgovor, obavila potrebne opera-
tivne radnje i o saznanjima upoznala općinskog javnog tužitelja u Metkoviću,
okružnog javnog tužitelja u Splitu, Vojnog tužitelja, te PU Split. Nadalje, na
zajedničkoj sjednici svih triju vijeća SO Metković održanoj 13. ožujka 1992.
predsjednik Društveno-političkog vijeća Mate Krtalić postavio je odborničko
pitanje, zatraživši od PS-a Metković da utvrdi točno koliko je naoružanja
otuđeno. Tražio je konkretne brojčane podatke, ali ne u postotcima, te da mu
se da odgovor u pisanom obliku. Sukladno ovom zahtjevu 30. ožujka 1992.
sastavio sam odgovor na ovo pitanje i dostavio ga SO-u.

88
89
90
91
92
93
Zapovjedništvo obrane Općine Metković
i Zapovjedništvo Sektora Jug
U danima nakon akcije ”Zelena tabla“ u istočnu su Hercegovinu došle velike
snage rezervista JNA. U općinama Stolac, Čapljina, Mostar i u Popovu polju
je nastalo kaotično stanje, a mi u Metkoviću nismo sa sigurnošću mogli znati
koje su namjere tih snaga rezervista – hoće li, tj. koga će prije napasti, nas u
dolini Neretve ili izravno Dubrovnik. Dana 20. rujna 1991. održan je žurni
sastanak općinskog KŠ-a na kojem je donesena odluka o mom imenovanju za
zapovjednika obrane općine Metković. Na istoj sjednici imenovani su i članovi
Zapovjedništva obrane, u sljedećem sastavu:
- zamjenik zapovjednika Zvonko Kaleb,
- operativci Ivo Vuica i Mile Milić,
- načelnik veze Slobodan Bebić,
- načelnik inženjerije Ante Rebac,
- načelnik PZO za Metković Niko Kaleb,
- sigurnosno-obavještajni poslovi Mile Milić i Andrija Boras,
- organizacijsko-mobilizacijski poslovi Nikola Ostojić,
- logističar Mario Krešić.
Nakon imenovanja Krizni je štab odredio da izradim jedinstveni Plan or-
ganizacije i aktivnosti svih jedinica za obranu općine Metković, te da o tome
upoznam zapovjednike postrojbi radi što efikasnijeg djelovanja u zajedničkoj
obrani. Odmah sam se prihvatio izrade ovog Plana, u čemu mi je veliku pomoć
pružio Zvonko Kaleb. Naime, naša je procjena bila da je konačni cilj JNA
zauzimanje cijelog lijevog zaobalja Neretve, poglavito Metkovića i cijele ne-
retvanske doline s lukom Ploče kao središnjim ciljem agresije. Bio je to krajnji
strateški cilj angažiranja snaga JNA na ovom području. S obzirom na to da je
gotovo cjelokupni sastav PS-a Metković već mjesecima bio angažiran na po-
graničnim kontrolno-sigurnosnim punktovima prema Hercegovini i susjednim
dalmatinskim općinama, te su otprije imali određene zadatke, oni se u ovome
Planu konkretno ne navode. Zbog značenja koji ovaj Plan ima za povjesnicu
Domovinskog rata donosim ga u cijelosti u prijepisu:

Zapovijed za obranu br. 1.

1. Neprijatelj vrši grupiranje snaga u rajonu Čapljina – Domanovići – Du-
brave s ciljem prodora prema Pločama i odsjecanja lijeve obale Neretve
i dubrovačkog primorja. U širem rajonu Čapljine ima jednu motoriziranu
brigadu. Očekuje se dovođenje još jedne motorizirane brigade. U širem
rajonu Mostara prikuplja oklopnu brigadu. Zračne snage za podršku na-
laze se na aerodromu Mostar (97. abr) sastava izviđačka eskadrila, dvije
jurišne eskadrile, 40 transportnih helikoptera i 40 ostalih helikoptera, te je
94
 očekivati jaku aviopodršku napada i upotrebu taktičkih desanta. Jači zračni
napad očekuje se u rajonu Posrednica (Opuzen) sa zadatkom odsjecanja
naših snaga od općine Ploče i njegovo spajanje sa snagama koje nadiru iz
pravca Čapljine. Podršku desantu vjerojatno će pružiti grupa ratnih brodo-
va sa Ušća, a moguć je i pomorski desant na Ušću u cilju izolacije Ploča.
U protekla tri dana primijećeno je spuštanje – zadržavanje helikoptera
oko Komina, na Rujnici, Slivnu i Dobranjama, a izviđački letovi na cijeloj
teritoriji.
Očekuje se djelovanje pete kolone i otvorena suradnja s neprijateljem.
2. Naš zadatak: Upornom obranom sprečavati prodor neprijatelja prema
Pločama.
Biti u gotovosti za obranu od zračnog desanta u rajonu Posrednice. Omogu-
ćiti evakuaciju određenih kategorija stanovništva u cilju umanjivanja civilnih
žrtava. Za obranu, pored raspoloživih snaga, koristiti i svo stanovništvo.
3. Susjedi: Vrgorac u kontroli svog područja stavlja na raspolaganje jednu
četu u osnovnoj školi Kula Norinska. Jedna četa iz Ploča u rezervi u Maloj
Neretvi po kućama.
Makarska i Dubrovnik po jednu četu u Metkoviću i to: četa Dubrovnik na
Izvorima, a četa Makarska u Pletari.
4. Odlučio sam: Upornom obranom sprečavati prodor neprijatelja prema
Pločama i zauzimanje Opuzena, omogućiti evakuaciju ugroženih katego-
rija stanovništva, te uspostaviti kontakt sa susjednim općinama u BiH radi
sudjelovanja u izvršenju zadatka.

5. Zadaci postrojbama:
Zbor narodne garde – aktivni – sa 50 ljudi posjeda i brani položaje desno
Neretva, cesta za Gabelu, 400 metara ispred granice. Sa 20 ljudi zatvara
prilaz iz pravca Gabele u zaseoku Crnići. Sa 10 ljudi kontrolira Vukov
Klanac zajedno sa snagama iz MZ Vidonje. Ostale snage u rezervi u drugoj
liniji obrane. Imati dvije manje grupe za osmatranje na Borutu i Marijinu
Vijencu povezane radio-vezom.
 Zbor narodne garde – rezervni – s 1. četom posjeda položaje cesta za
Gabelu, željeznička pruga po dubini nadvožnjaka sa prednjim krajem 400
metara ispred granice. Sa 2. četom posjeda položaje duž ceste Đumruk –
općina, samostalni vod posjeda položaje od željezničke pruge sa širinom
fronta 250 metara, po dubini granica. Prateći vod: 1 BsT imati u sastavu
samostalnog voda, jedan BsT u sastavu 2. čete, a 2 BsT na kamionu kod
Družijanića pekare za intervenciju na najugroženije pravce. 3. vod 2. čete
zajedno sa policijom i odredima narodne zaštite u rajonu za obranu Opu-
zena. Inžinjerijski vod u ulozi PGZ u Đačkom domu za upotrebu po mom
zahtjevu.
95
 MB 82 mm imati kod Lovačke kućice na Predolcu sa zadatkom tučenja
Doljanskog polja i prilaza od Gabele prema Metkoviću. Policijska četa
u Metkoviću s jednim dijelom snaga kod kuće Trutine, dijelom snaga u
Poduhu, a dijelom snaga u Bijelom Viru. S 2. vodom ojačati obranu Pruda
s jednim odjeljenjem i Glibuše s dva odjeljenja. Vod za posebne namjene
imati u Rojnoj kući. Snage policije u Opuzenu, zajedno s 3. vodom 2. čete
ZNG-a i odredima Narodne zaštite imati u gotovosti za obranu Opuzena
od zračnog desanta.

Odredi Narodne zaštite

- četa 26. listopada zatvara prostor “Jugoplastika” – Družijanića pekara, po
dubini Struga.
- četa “Predolac” zatvara pravac od Lovačke kućice do Potkraja, po dubini
mrtvačnica.
- četa “Mobine” zatvara rajon Đački dom – Pojstruža i sprečava prilaz iz
pravca Dućinovaca.
- č eta “Klada” jednim vodom brani prilaz s Repa, jednim vodom raskrsnicu
kod Razvitkove prodavaonice, a jednim vodom Jeovce.
- č eta “Vidonje” glavnim snagama zajedno sa ZNG ”A” brani Vukov Klanac
i kotu Gradina, a pomoćnim snagama kontolira rajon Vidonja.
- četa “Otrići” kontrolira Jezero i područje Jezerac.
- vod “Vid” dijelom snaga brani prilaz iz Metkovića, a dijelom snaga kontrolira
Ograđ – Dragovija.
- vod “Prud” dijelom snaga ojačava drugu liniju obrane od pravca Gabele,
a dijelom snaga zatvara pravac prema Bijači.
- vod “Kobiljača” dijelom snaga zatvara pravac prema Pločama, a dijelom
snaga kontrolira rajon Brečići – Dubrave.
- vod “Krvavac” dijelom snaga štiti prilaz iz Metkovića, dijelom snaga u go-
tovosti za obranu predjela Luka, osmatračnica na brdu Krvavac.
- vod “Kula – Momići” brani prilaz iz pravca Metkovića i kontrolira cestu
prema Desnama.
- vod “Bijeli Vir” glavnim snagama kontrolira rajon Dobranja, a pomoćnim
Pologošu.
- četa “Opuzen” glavnim snagama u gotovosti za protivdesantnu obranu Po-
srednice, a pomoćnim na željezničkoj stanici.
- vod “Vlaka” u gotovosti za protivdesantsku obranu Posrednice.
- vod “Blace” kontrolira Ušće i Dračeve luke.
- vod “Mihalj” kontrolira Mihalj i Kremena.
- vod “Klek” kontrolira prilaz iz Neuma i osmatračnicu na Gradu.
- četa “Ploče” u Opuzenu u gotovosti za obranu Opuzena.

96
- četa “Dubrovnik” na Izvorima u gotovosti za dejstvo prema Metkoviću i
Bijelom Viru.
- četa “Vrgorac” i “Makarska” na Glibuši u rajonu Gabela Polja od lijevog
krila samostalnog voda do desnog krila Policije.

PZO
- Odjeljenja “strela 2M” na igralištu ONK Metković
- 1 PAT 40/1 na Fortici
- 1 PAT 40/1 na križanju ulice Palih boraca i Sutjeska
- 1 PAT 40/1 na početku ulice Matije Gubca u polju
- 1 PAT 40/1 u Dućinovcima kod mosta na Fratrovoj jarugi
- 1 PAT 20/1 u krugu “Otpada”
- 1 PAT 20/1 na smetlištu kod sv. Ante
- 1 PAT 20/3 na groblju Sv. Ivana
- PAM 12,7 i PM ostaju na dosadašnjim položajima.
Za snabdjevanje PZO koristiti kamion od 2 t. u Pavlovači (pronaći vozača iz
sastava PZO)

6. Inženjerijsko osiguranje:
- inženjerijski vod u ulozi PGZ koristiti za zaprečavanje najugroženijih
pravaca.
- Sve postrojbe odmah će pristupiti utvrđivanju položaja ukopavanjem – zi-
danjem do punog profila, a naknadno raditi i skloništa.
- Težište zaprečavanja imati na Orašini i na pravcu prema Gabeli.
- Sve položaje maskirati, a vatrene položaje topova mijenjati poslije svakog
otvaranja vatre na avione.

7. Pozadinsko osiguranje: Vršiti oslonac na vlastite kapacitete i stanovništvo.

8. Veza: vezu održavati po planu veze isključivo telefonom ili kurirom. Zabra-
njuje se upotreba veze do početka napada neprijatelja.

Gotovost obrane u 05,30 sati 22. 09. 1991. godine.

Zapovjednik K-de
obrane općine
Petar Bezer

97
Obrambeni položaj na ulazu u grad Metković iz smjera istočne Hercegovine,
rujan 1991. godine; Darko Dominiković i Josip Golemac

98
99
100
101
102
Pripadnici postrojbe PZO-a Metković na paljbenom položaju, rujan 1991. godine
103
104
 Svi zapovjednici obrambenih postrojbi bili su dužni organizirati svoje
postrojbe prema dostavljenom planu i to što prije. Plan je bio izrađen već 21.
rujna i dostavljen na odobrenje predsjedniku KŠ-a Anti Krstičeviću koji ga je
svojim potpisom odobrio.
Na sastanku KŠ-a 22. rujna ostale sam članove obavijestio o teškom sigur-
nosnom stanje u općini i šire u južnoj Dalmaciji, te da kao zapovjednik obrane
općine Metković ne mogu raditi na zadaćama obrane cijele južne Dalmacije, i
da bi bilo potrebno da što prije obranu južne Dalmacije preuzmu profesionalni
časnici. KŠ je stupio u kontakt s Lukom Bebićem i admiralom Svetom Leti-
com zamolivši ih da pošalju pogodne, stručne i kvalitetne vojne djelatnike za
organiziranje i rukovođenje obranom južne Dalmacije.
Već 24. rujna 1991. u Metković, u ured predsjednika SO dolazi pukovnik
Ante Marinov i potpukovnik Jozo Modrić. Odmah sam ih upoznao s do tada
poduzetim obrambenim aktivnostima i predstavio Plan obrane, o kojem su se
pohvalno izrazili i rekli da treba nastaviti raditi u tom smjeru. Njih dvojica su
u Metkoviću uspostavili Zapovjedništvo Sektora jug, tj. Sektor Dubrovnik,
i to u objektu ”Poduha“. U Zapovjedništvo je ubrzo došao potpukovnik Ivo
Brbora (inače rodom iz Čepikuća) i potpukovnik Ferdinand Kuhač. Zbog
sigurnosnih razloga Zapovjedništvo je u listopadu premješteno u Radnu or-
ganizaciju ”Norin“.
Od samog početka rada i preuzimanja obrane ovo je zapovjedništvo vrlo
često bilo na sastancima KŠ-a općine Metković i izvješćivalo o stanju si-
gurnosti i organizaciji rada kao i suradnji s PS-om Metković. Ta se suradnja
očitovala u davanju oružja i opreme iz skladišta PS-a, ustupanja djelatnika
za poslove osiguranja i pratnje pošiljki oružja do Slanoga (kasnije do Stona)
za potrebe obrane Dubrovnika, te osiguravanju objekta ”Poduha“ gdje je
bilo Zapovjedništvo. S obzirom na teško sigurnosno stanje vojna oprema
i naoružanje i dalje se nalazilo u skladištu PS Metković, u čijem je sklopu
bilo i skladište TO-a.
Polovicom studenog 1991. Ministarstvo obrane je na mjesto pukovnika
Marinova postavilo Nijaza Batlaka zvanog Mate Šarlija - Daidža, a pukovnik
Marinov odlazi u Ministarstvo obrane u Zagreb na novu dužnost. I s novim
zapovjednikom Sektora jug uspostavio sam dobru suradnju i policija mu je
pružala potrebne usluge. Inače Batlak nije zadržao lokaciju Zapovjedništva
u Metkoviću, već ga je premjestio u hladnjaču PPK ”Opuzen“ u Podgradini.
Dana 5. listopada 1991. u moju PS stigla je pošiljka pomoći Hrvata iz nje-
mačkog grada Tübingena, odjeća, obuća i lijekovi. Bile su to odijela, puloveri,
čizme i bunde namijenjenima obrambenim strukturama općina Metković,
Ploče i Vrgorac. Čim je stigla u Metković odredio sam da pošiljku preuzme
skladištar PS-a Jurica Ostojić te organizira njezinu podjelu, a prema popisu
koji ju je pratio. Nakon podjele Ostojić je pripremio izvještaj i dostavio mi ga.

105
 U prilogu donosim Prijavu za uvoz i prijevoz robe (CI Karavanke) od 3.
listopada 1991., popis robe prevezene kamionom MA 288-37, te popis dije-
ljenja odjeće i drugih roba za Metković, Ploče i Vrgorac. Donatori ove velike
pošiljke bili su: Branko Dominiković iz Malog Prologa, dr. Krunoslav Podesvo,
Jozo Milić, Ljerka Milojković, Jure Rončević iz Staševice te Stipan Čotić iz
Otrić-Seoca.

106
107
Početak agresije
Napadom JNA na šire dubrovačko područje počeo je 1. listopada 1991. rat
u južnoj Dalmaciji. Odmah se osjetio i u našoj općini. Dio je naših ljudi već
od prvog dana bio angažiran na obrani Dubrovačkog primorja. Na zajedničkoj
sjednici svih triju vijeća SO Metković održanoj 30. listopada 1991. predsjednik
IV-a Ante Krstičević, govoreći o obrambenim pripremama i položaju Dubrov-
nika, dao je vrlo dobar sažetak zbivanja: ”... u praksi se pokazalo da se dosta
uspješno brane oni koji su na vrijeme radili, odnosno nabavili oružje i opremu,
ali u isti mah su i kažnjeni jer snose najveći teret obrane i moraju spašavati one
koji nisu radili gotovo ništa ili su radili vrlo malo. Općina Metković spada u red
onih, zajedno s Imotskim, koji su napravili dosta, ali isto tako općina od koje se
upravo zbog toga traži mnogo. Općina Metković u ovom trenutku daje kompletno
osiguranje svih pozadinskih jedinica koje sudjeluju na dubrovačkom bojištu od
hrane, goriva, municije, dijela oružja, kamiona itd., kao i opremanja pojedinih
jedinica nadopunom s naoružanjem koje nemaju. Isto tako kompletna aktivna
garda bori se na ovom ratištu, dok pričuvni Zbor narodne garde daje kompletnu
vatrenu podršku ovom bojištu. Posebno je angažirana inženjerija i protuzračna
obrana. Na području općine prihvaćeno je također nekoliko stotina izbjeglica s
područja Slanoga, Dola, a i iz Slavonije. Naglašavam sve ovo kako bi se znalo
da je općina Metković angažirala sve svoje ljudske i materijalne potencijale u
obrani države Hrvatske...“. Da je općina Metković zbilja do tada uložila puno
u obranu svjedoče i brojke o novčanim izdvajanjima. Prema planu iz proračuna
SO-u Metković je 1990. godine trebalo za Sekretarijat za Narodnu obranu izdvo-
jiti 749.576,00 dinara. Međutim, kasnijim rebalansom ta su sredstva povećana
na 1.844.895,00 dinara, što je i realizirano. Štab Teritorijalne obrane je prema
prvotno planiranom proračunu trebao dobiti 1990. godine 494.720,00 dinara.
No, kasnijim rebalansom sredstva su povećana 1.156.939,10 dinara. Istodobno
za Narodnu obranu i društvenu samozaštitu nisu povećavana sredstva već je
izdvojeno planiranih 122.320,40 dinara. Za 1991. godinu također su odobre-
na velika sredstva; za Općinski sekretarijat za Narodnu obranu predviđeno je
2.546.141,00 dinara, za Štab Teritorijalne obrane 1.435.765,00 dinara. Nažalost
u obrambenim aktivnostima nije bilo previše pomoći od središnjih republičkih
vlasti. Predsjednik Općine Margeta sredinom je rujna 1991. rekao da je tijekom
prethodnih mjeseci poslao ministarstvima pedesetak telefaxova sa zahtjevima
za pomoć u organiziranju obrane, a odgovor je stigao samo za njih nekoliko.
O zbivanjima na terenu raspravljalo se na sjednici KŠ-a Metković 11. listo-
pada 1991. Potvrđeno je da do daljnjeg ostaje na snazi zamračenje. Razgovaralo
se o napetom stanje u južnoj Dalmaciji i šire, pokretima JNA na širem prostoru
Stoca, o slučaju ranjavanja metkovskog gardista od snajperista u Dubrovniku,
te o otvaranju vatre na našu izvidnicu na prometnici Slano – Ston. Izneseno

108
je da nije uočeno kretanje snaga JNA iz Mostara i nema saznanja o skorom
napadu na dolinu Neretve. U pogledu borbi u Dubrovačkom primorju izvi-
ješteno je da se iznad Slanog nalaze hrvatske mješovite snage veličine jedne
bojne, te da neretvanske snage vrše intenzivno izviđanje. Kao pomoć obrani
Dubrovnika iz Metkovića su upućene maljutke, zolje i ručni bacači. U procjeni
o upotrebi naših snaga, KŠ je izviješten o zapovijedi Glavnog stožera HV-a da
se u obranu uključe sve raspoložive snage i permanentno osiguravaju vitalni
objekti. Pojačano je i stalno promatranje šireg prostora sela Glušci. Zbog ratne
situacije odlučeno je da škole i vrtići do daljnjeg ne rade. Kako su policajci
bili neprekidno na terenu, a stigli su kišoviti jesenji mjeseci, odlučeno je da se
policiji dodijeli 220 kišnih odijela koja su izrađena u poduzeću ”Naronaplast“ i
koja su dana na revers. Posebna točka rasprave bili su narušavanje javnog reda
i mira pripadnika HV-a u Metkoviću, što se posebice očitovalo u pucnjavi na
javnim mjestima, verbalnim sukobima vojnika u alkoholiziranom stanju i sl.
Predsjednik KŠ-a je rekao da su za sankcioniranje takvog ponašanja odgovorni
zapovjednici vojnih postrojbi i vojni policajci, a ne civilna policija. Problem
je bio da je u metkovskom kraju bilo samo pet do šest vojnih policajaca pod
zapovjedništvom Stjepana Miličevića, i oni nisu mogli puno napraviti.
Sukladno ovim zadaćima, i s obzirom na teško sigurnosno stanje, rukovodni
djelatnici PS-a odlaze 12. listopada 1991. sa svojim djelatnicima na teren na
duže vrijeme, bez vraćanja u PS. Tako je Miro Bajo s 14 policajaca otišao u
Bijeli Vir gdje su uspostavili bazu iz koje su pokrivali prostor od Vukova klanca
preko Badžule do Mliništa. Vrlo skoro nakon dolaska Bajo me izvijestio da je
u Vidonjama došlo do pucnjave. Provjerom je utvrđeno da je aktivna garda,
prema riječima zapovjednika Liberana Vidovića, navodno isprobavala oružje.
Đuro Pažin je s 20 policajaca bio smješten u Mliništu. Pokrivao je kao poja-
čanje Vukov Klanac i to u tri dnevne smjene od pet policajaca, a imao je pet
policajaca stalno zaduženih za izviđanje. Nikola Bošković je s devet policajaca
pokrivao prometni punkt na skretanju za Glušce. Jurica Vranješ je sa sedam
policajaca osiguravao Zapovjedništvo Sektora Jug u Metkoviću.
Tih je dana ljudstvo na postojećim punktovima prema Hercegovini poja-
čano dodatnim vojnim naoružanjem i to sredstvima za protuoklopnu borbu,
protuzračnu obranu te automatskim pješačkim oružjem. U listopadu smo u
skladištu PS-a Metković od težeg naoružanja imali:
1. bombi ručnih kumulativnih – 12 komada 1 sanduk
2. mina PMA-3 – pješačkih – 20 komada 2 sanduka
3. ručnih obrambenih bombi – 105 komada 3 sanduka
4. tenkovskih mina M-1 – 100 komada 25 sanduka
5. trotilski metak 200 grama – 200 komada 2 sanduka
6. zolja – 4 komada 1 sanduk
7. minobacač 120 mm – 1 komad.

109
110
 U listopadu 1991. nastaje 116. brigada HV-a koja je okupila gotovo sve do
tada postojeće obrambene strukture u dolini Neretve, osim policije. Njezin
zapovjednik satnik Nedjeljko Obradović 18. je listopada 1991. bio na sastanku
KŠ-a Metković i iznio stanje obrane u općini i šire, te o tijeku formiranja brigade.

111
 S obzirom na to da su učestale zračne uzbune zatražio je da KŠ preko Radio
Metkovića i TV Opuzena upozori građane da nema kretanja ni vožnje automo-
bila tijekom zračne uzbune. Od policije je zatražio da s prometnih punktova
vraća izbjeglice iz BiH i to zbog sigurnosnog stanja, jer je postojala bojazan da
se među njih ne umiješaju i suradnici neprijatelja. Upoznao nas je s time da se
rat ne vodi samo na dubrovačkom kraju već da je JNA napala i hercegovačka
naselja nastanjena Hrvatima, Ravno, Hutovo i druga. Kao gorući problem u
brigadi naveo je neobučenost pripadnika za uporabu minobacača, ali i drugih
topničkih oruđa. Govorio je i o personalnom ustroju brigade, operativcima Mili
Miliću, Ivi Vuici i Nikoli Ostojiću koji su bili zaduženi za praćenje kretanja
JNA, Draganu Toliću zaduženom za informiranje i evidentičaru, profesoru
Ivanu Juriću imenovanim za PD, obavještajcima Stanku Vladimiru i Radi
Lakošu, načelniku veze Slobodanu Bebiću, načelniku inženjerije Anti Rebcu,
načelnicima tehničke službe Stipi Vekiću i Zdravku Čuliću, načelniku saniteta
Vinku Jurkoviću, načelniku prometa Ivici Medaru, Anti Parmaću, Jozi Protrki
i drugima.
PU Split je u listopadu 1991. dostavila depešu da dvije trećine pripadnika
pričuvnog sastava policije PS i PI Opuzen prebacimo u sastav 116. brigade
HV-a. Priprema za provedbu te zapovijedi povjerena je inspektoru za obram-
bene pripreme Jurici Ostojiću, koji je do tada vodio poslove pričuvne policije.
On je tijekom listopada izvršio njihovo opremanja i naoružavanje, tako da su
potpuno opremljeni ušli u sastav brigade. Radilo se o 200-ak osoba.
U to se vrijeme u metkovskom kraju kao problem pojavilo neprimjereno
ponašanje pojedinaca – vojnika iz raznih postrojbi koji su odlazili na dubro-
vačko bojište. Drugi je problem bila zloupotreba institucije bolovanja. Naime
brojni građani su “raznoraznim metodama“ i zbog različitih razloga dolazili
do medicinske dokumentacije kojom su pravdali izbjegavanje mobilizacije
ili odlaska na posao. S obzirom na to da vojna policija, ali i općenito vojna
vlast nije rješavala ovaj problem, početkom listopada na njega sam upozorio
općinsko IV, koje je potom zatražilo od ravnatelja Doma zdravlja Metković i
drugih medicinskih institucija da učestalije ažuriraju liste bolovanja i postrože
kriterije odobravanja bolovanja.
U listopadu se dogodio slučaj zapljene kamiona crnogorskih registracija u
Metkoviću. Vozilo je pohranjeno u poduzeću “Opuzenka“, a vozač pušten. IV
je tražio od policije da to ubuduće bude stalna praksa – da se plijene vozila
srpskih i crnogorskih registracija, kao protumjera za srpsko-crnogorsku agre-
siju na dubrovački kraj. Mi smo s tim slučajem odmah upoznali PU Split radi
daljnjeg postupanja, a na zahtjev IV-a odgovoreno je da se to ne može raditi
bez odobrenja PU-a Split.

112
Osnivač i prvi zapovjednik 116. brigade HV-a, Nedjeljko Obradović

Pripadnici PZO-a Metković na obrambenom položaju svoga grada

(s puškostrojnicom na ramenu prof. Tomislav Zubčić)

113
Studeni 1991.
Zbog napredovanja JNA prema Stonu i poluotoku Pelješcu gotove sve obram-
bene snage iz doline Neretve početkom studenog prebačene su u Dubrovačko
primorje. Tada je došlo i do prve veće pogibije naših branitelja. S nevjericom
i u šoku u Metkoviću je primljenja vijest da su 2. studenog 1991. prilikom
izvršenja zadatka u raketiranju zrakoplova JNA poginula tri pripadnika 116.
brigade, inženjerci Ante Rebac, Ante Kuran, Stipe Buljubašić, te pripadnik
neumskih obrambenih snaga Ante Babić.

114
 U tom razdoblju do izražaja i važnosti sve više dolazi Ratna bolnica Metko-
vić. U KŠ-u Metković, već u kolovozu 1991., poduzeli smo prve korake oko
organizacije ratnog saniteta, a nakon primanja naputka koji nam je 3. kolovoza
poslao načelnik saniteta Zapovjedništva obrane srednje i sjeverne Dalmacije (Kl:
81-01/91-01/01., Ur br: 512-91-1): “Odlukom Ministarstva zdravstva Republike
Hrvatske o osnivanju Štaba saniteta Republike Hrvatske čitava zdravstvena
djelatnost Republike Hrvatske preinačena je u sanitet kojem je prioritetni
zadatak sanitetsko osiguranje oružanih snaga Republike Hrvatske. U tu svrhu
ustanovljeni su štabovi saniteta pri općinama i imenovani načelnici saniteta
u jedinicama oružanih snaga. Preko načelnika saniteta jedinica uspostavlja se
suradnja s općinskim štabovima u sanitetskom osiguranju jedinica čija su izvršna

115
tijela organizacije zdravstva gdje se te jedinice nalaze. Za područje Dalmacije,
Štab saniteta općine Split ujedno je i Štab za Dalmaciju, osim područja Zadra
koje ima svoj štab. Prema gore navedenom, za potrebe Zapovjedništva obrane
za Srednju i Sjevernu Dalmaciju neophodno je hitno dostaviti imena i prezi-
mena načelnika općinskih štabova saniteta sa njihovim adresama, telefonskim
i telefaks brojevima na telefon (058) 551-885 ili na telefax (058) 591-172. Na
iste brojeve obraćajte se za sve potrebe vezano uz sanitetsko osiguranje bilo
preko Sekretarijata za zdravstvo ili neposredno. O ovome upoznati i uključiti
u štabove odgovorne iz gradskih ljekarni i veledrogerija.“
Tako je npr. KŠ Metkovića 26. kolovoza 1991. od poduzeća Hospitalija iz
Zagreba nabavio određenu količinu kirurškog materijala. On nam je dobro došao
početom rujna, u vrijeme pripreme operacije “Zelena tabla – Male bare“, kada
je u Metkoviću, u podrumu robne kuće “Razvitak“ oformljena improvizirana
Ratna bolnica Metković. Bolnica je nastala u dogovoru s ministrom zdravstva
RH dr. Andrijom Hebrangom koji je u Metković uputio kirurške ekipe iz KBC
Splita. U suradnji s tim ekipama osoblje Doma zdravlja Metković na čelu s
ravnateljem Nikom Marevićem je vrlo brzo uspjelo preustrojiti Dom zdravlja
u sanitet. Kako je nakon samo nekoliko dana došlo do upada crnogorskih
rezervista u Hercegovinu, što je neposredno ugrozilo dolinu Neretve, bolnica
nije prekinula s radom. Bila je to sreća za nas. Tijekom listopada djelatnici
bolnice više su bili zaokupljeni pružanjem pomoći civilnim osobama i gra-
đanima. Naime do upada JNA u Hercegovinu svi teže bolesni i ozlijeđeni iz
općina Metković i Ploče odlazili su na liječenje u bolnice u Mostaru. Zbog
velikog broja vojnika JNA u okolici Mostara, to je postalo rizično pa su se
za svoje zdravstvene potrebe obraćali Ratnoj bolnici Metković. Nakon što su
počele borbe u Dubrovačkom primorju Ratna bolnica počinje prihvaćati i ratne
ranjenike, uglavnom pripadnike HV-a. Od ožujka 1992. godine kada počinje
agresija i na srednju Hercegovinu u ovu bolnicu pristižu ranjenici i s tog pod-
ručja, civili i pripadnici HVO-a i HOS-a. Bolnica je radila sve do 1996. godine
i evidentirano je zbrinjavanje oko trinaest tisuća ranjenih osoba. U najtežem
ratnom razdoblju od rujna 1991. do rujna 1992. godine bilo je 1950 pacijenata
od čega ih je 1100 imalo ratne ozljede. U stacionaru bolnice bilo je smješteno
330 pacijenata, od čega oko 30% civila. Na liječenje u Split upućeno je 250
pacijenata, obavljeno je 138 operacija, od čega su 134 napravile kirurške eki-
pe KBC-a Split. U Ratnu bolnicu Metković dovezeno je osam mrtvih osoba
ili su umrle tijekom reanimacije. Pomoć u opremi i lijekovima, osim KBC-a
Split donirali su naši građani zaposleni u inozemstvu, ponajviše iz Njemačke
i Australije te Kanade. Velik broj naših sugrađana dobrovoljnim je darivanjem
krvi iskazivao solidarnost sa stradalima. Sjećam se iznimno požrtvovnog dr.
Ivana Vidakovića, koji je u ratnu bolnicu došao 1992. godine iz Švicarske i
ostao sve do gašenja bolnice 1996. godine. I naši lokalni zdravstveni djelat-

116
Ratna bolnica Metković, blagoslov fra Bože, u pozadini medicinska sestra Tereza
Baće i doktorica stomatologije Zdenka Markotić s dvije časne sestre

Djelatnici PS-a Metković na obrambenom punktu na ulazu u grad u zimu 1991/92.

117
nici iz Doma zdravlja Metković dali su veliki doprinos funkcioniranju Ratne
bolnice. Posebice bih istaknuo glavnu medicinsku sestru Mariju Cvitanović,
te medicinsku sestru Nives Mađor.
I dok su Neretvani otišli u obranu Dubrovačkog primorja, odatle su u Met-
ković u sve većem broju pristizali prognanici. U studenom je u našoj općini
već bilo 114 prognaničkih obitelji s 309 osoba, od čega ih je 40 bilo iz Slavo-
nije, dvije iz Stare Pazove, a svi ostali iz Dubrovačkog primorja. Svima je bio
osiguran smještaj, zdravstvena zaštita i nešto materijalne pomoći. Nakon što
je krajem ovoga mjeseca okupirano gotovo cijelo Dubrovačko primorje broj
prognanika u općini povećao se na oko 500, no dio ih je uskoro otišao, tako da
je početkom prosinca 1991. u općini Metković bilo 385 prognanika, od čega
75 iz Slavonije. Svi su bili smješteni kod građana.
Na osiguranju obrane općine Metković u studenom 1991. ostala je samo
policija, i to bitno umanjena zbog već navedenog odlaska glavnine pričuvne
policije. Iako je listopad protjecao sa zadovoljavajućom sigurnosnom situacijom,
očekivali smo da će uskoro doći do agresije i na naš kraj, jer se s druge strane
granice, u Hercegovini koncentrirala velika vojna sila. Postojala je i bojazan
od mogućih diverzantskih djelovanja unutar našega područja, a sa smanjenim
brojem ljudi teško se moglo odgovoriti i na taj izazov. Stoga sam potaknuo
da kućni savjeti gradskih zgrada organiziraju dežurstva kako bi se znalo tko
od nepoznatih i sumnjivih osoba ulazi u te zgrade. Također sam zatražio od
općinskih vlasti da se pripadnicima Narodne zaštite koji nisu ušli u HV oduz-
me vojno oružje i preda vojnicima 116. brigade na bojišnici, a da pripadnici
Narodne zaštite s lovačkim puškama čuvaju vitalne objekte u gradu i općini.
Na sjednicama KŠ-a jedna od stalnih tema bilo je narušavanje javnog reda i
mira od pripadnika postrojbi HV-a koje su prolazile ili kraće vrijeme boravile
u našoj općini. Po gradskim kafićima moglo se vidjeti naoružane uniformirane
osobe kako se u alkoholiziranom stanju igraju ručnim bombama, što je izazi-
valo strah kod građana. Općinski vijećnik Marko Marušić predlagao je da se
zabrani točenje alkohola osobama koje su pod vidnim utjecajem alkohola, te
da naoružane osobe ne smiju ulaziti u kafiće. Konačno je u studenom došlo
do formiranja vojne policije u okviru Zapovjedništva općine Metković, što je
trebalo olakšati rad mojih djelatnika. Do kraja mjeseca vojna je policija prešla
pod ingerenciju Zapovjedništva Sektora Dubrovnik. Bio je to dio ukupnog pro-
cesa smanjivanja nadležnosti lokalnih političkih vlasti nad vojnim poslovima.
Iz tog razdoblja treba spomenuti sastanak održan u Imotskom 21. studenog
1991. godine. Na njemu su bili zamjenik ministra unutarnjih poslova Ivan
Jarnjak, načelnik PU Split Ivo Stipičić, predsjednik KŠ-a Metković Ante
Krstičević, zapovjednici PS-a Metković, Imotski, Vrgorac, Sinj, Posušje,
te čelnici policije hercegovačkih općina Posušje, Čapljina, Grude, Ljubuški
i Čitluk. Od političkih struktura bili su također predsjednik novoosnovane

118
Hrvatske zajednice Herceg-Bosna Mate Boban, Miro Kovač predsjednik
Općine Posušje, Pero Marković predsjednik Općine Čapljina te Jozo Marić
predsjednik Općine Grude. Na sastanku su politički i policijski dužnosnici
ukratko iznijeli sigurnosnu problematiku na svom području, te postupanja
obiju policija na graničnom prostoru između Hrvatske i BiH. Nakon toga je
izlaganje imao mr. Mate Boban prikazavši strukturu Herceg-Bosne. Činilo ju
je 30 općina BiH u kojim su Hrvati činili većinski ili značajan udio stanovniš-
tva. U tih 30 općina Hrvati su činili 52% stanovnika, Srbi oko 10%, a ostatak
Muslimani i Jugoslaveni. Naglasio je da JNA i Srbija koriste BiH kao poligon
za napad na Hrvatsku, te da će Hrvati BiH preko Zajednice Herceg-Bosna to
pokušati onemogućiti. Što se tiče stava i ponašanja muslimanskih političara i
stanovništva naveo je da se ponašaju neodređeno, te da se čeka kakav će stav
zauzeti. U nastavku izlaganja upozorio je na problem pogonskog goriva koje
je bilo jedan od glavnih problema u Hercegovini i to - tko naručuje, za koga
naručuje, u kojim količinama i tko je s kim u vezi. Tvrdio je da pojedinici na
toj trgovini imaju enormne zarade, a s tim u vezi osvrnuo se i na preprodaju
oružja koje se prodavalo po velikim cijenama, te je tražio od obje policije da
utvrde tko se time bavi, te da se poduzmu mjere.
Nakon njega je izlagao predsjednik Općine Posušje Miro Kovač, govoreći
također o ratnom profiterstvu s oružjem i gorivom, te da se nafta iz skladišta
u Rogotinu ubuduće ne dostavlja “Energopetrolu“, jer završava kod JNA i
bosanskohercegovačkih Srba. Benzinske crpke “Energopetrola“ u BiH su pod
nadzorom Srba i Muslimana. Istaknuo je da se posvuda u BiH pljačka hrvatska
imovina, npr. pošiljke Franck kave koja se šalje za Kupres odatle ide za druga
područja koja drže Srbi, i to bez naknade.
Predsjednik Općine Čapljina Pero Marković naveo je da njegova općina
ima odličnu suradnja s Općinom Metković i da su u stalnom kontaktu i me-
đusobnoj suradnji, npr. u opskrbi gorivom i drugim artiklima. U Čapljini je u
etničkom sastavu situacija bila sljedeća: 54% Hrvata, 27% Muslimana i 13%
Srba. Problemi s kojima se suočavaju jesu manjak novca za plaćanje pričuvnog
sastava policije, te nedostatak angažiranja inspekcijskih službi na suzbijanju
šverca. Naveo je da je iz Čapljine u obrani Čepikuća bilo angažirano nešto
ljudstva, ali da su oni samoinicijativno otišli s bojišnice.
Predsjednik Općine Grude Jozo Marić rekao je da su u njegovoj općini iz-
vršene kadrovske promjene, da je postavljen novi načelnik PS-a, no da su svi
ostali djelatnici ostali na svojim radnim mjestima, te da će taj načelnik izvršiti
procjenu zatečenog ljudstva, a od policije Republike Hrvatske moli da novom
načelniku pruži stručnu pomoć. U pogledu ratnih djelovanja iskazao je svoju
ogorčenost što policija u Mostaru mirno gleda kako po gradu šeću piloti JNA
koji su na dubrovačkom području, i u Popovu polju vršili ratne zločine, te
da bi trebalo protiv njih poduzeti određene mjere i provesti istražne radnje o

119
tome što su sve napravili tijekom ratnih djelovanja. Osvrnuo se i na ponašanje
pojedinaca koji su 1990. godine sudjelovali u osnivanju političkih stranaka,
a zbog svog političkog neuspjeha sada rade na potkopavanju legitimno iza-
branih političkih vlasti, te da bi trebalo poduzeti mjere protiv njih. Pozvao je
da se ogradimo od svih fašističkih, ustaških obilježja, a koje koristi HOS u
Hrvatskoj i u BiH. Rat je kratak, on će završiti, ali teroristička će djelovanja
dugo trajati, pa bi zbog toga trebalo oformiti specijalne postrojbe policije koje
bi se bavile tim problemom.
Pri kraju njegova izlaganja javio se Mladen Bošnjak rekavši da je politički
i ekonomski kriminal jednak i da ih treba jednako sankcionirati. Odgovorio
mu je Mate Boban da za to treba prvo čistiti policiju jer da u njezinu vodstvu
ima kriminalaca.
Predsjednik KŠ-a i IV-a SO Metković Ante Krstičević spomenuo je civilnu i
vojnu problematiku svoje općine, te kako su svi govorili o problemu pogonskog
goriva i on se na to osvrnuo rekavši da će razgovarati s odgovorim osobama iz
skladišta u Rogotinu i vidjeti gdje se ono sve distribuira prema BiH. Upozorio
je na praksu da vozači srpske nacionalnosti preuzimaju od vozača Hrvata ci-
sterne goriva u Tasovčićima i potom ih voze u nepoznatom smijeru u istočnu
Hercegovinu. Moguće je da to gorivo koristi i JNA za napad na dubrovačko
području. Naveo je da Metković daje logitičku potporu snagama HV-a Sektora
Jug koje brane dubrovačko područje, da policija na graničnim prijelazima k
Hercegovini radi u teškim uvjetima, bez kontejnera, struje, tekuće vode, uz
neadekvatnu tehniku te da se nastoji pomoći policiji nabavom potrebnih sred-
stava. U svom se izlaganju osvrnuo na problem prijevoza mandarina i drugog
voća i povrća iz doline Neretve u BiH, tražeći da se što prije uspostavi carina,
i to primarno u smjeru Čapljine gdje se ovaj urod odvozilo na Zelenu tržnicu.
Osim zbog mandarina jači nadzor granice potreban je i zbog samovoljnog
kretanja raznih naoružanih grupa prispjelih iz Zagreba i Hercegovine, koje
bez ikakvog nadzora slobodno prolaze kroz Metković. Potrebno je pojačati
brojno stanje policije, dodatno je opremiti tehnikom. Treba raditi na ustroju
vojne policije koja je od iznimne važnosti jer samo oni mogu sankcionirati
ponašanje osoba u vojnim odorama. To ne može biti zadaća civilne policije.
Njegov stav je bio da novooformljene vojne vlasti sve više preuzimaju ovlasti
od civilnih vlasti. U metkovskoj policije već su bile provedene personalne
promjene i time riješena sva sigurnosna problematika. S njegovim izlaganjem
je okončan ovaj sastanak.
Na sastanku KŠ-a Metković 23. studenog 1991. prikazan je postignuti
ustroj 116. brigade. Grad Metković s okolnim naseljima dao je jednu bojnu,
Opuzen s priobalnim mjestima još jednu bojnu, a općina Ploče još jednu tj.
treću bojnu. Moji bivši pričuvni policajci u metkovskoj i opuzenskoj bojni su
u njima postavljeni na zapovjedna mjesta.

120
 Krajem studenog 1991. došlo je do pada gotovo cijelog Dubrovačkog
primorja i odsijecanja poluotoka Pelješca, a u borbama je poginuo veći broj
vojnika 116. brigade. Mladića Renata Čovića, inače susjeda mog punca u
Opuzenu, JNA je zarobila i strijeljala. Vijest o tome me je osobno pogodila jer
sam dobro poznavao i njega i cijelu njegovu obitelj. JNA je došla do zaljeva
Bistrina i opasno se primaknula Neumu i dolini Neretve. U tim je uvjetima
28. studenog 1991. u Neumu došlo do incidentne situacije između pripadnika
116. brigade i tamošnje BiH policije. Naime, vojnici HV-a su kamionima prošli
kroz Neum bez prethodne najave općinskim vlastima. Zbog toga je predsjednik
SO Neum Ivan Bender protestirao, te je u PS Metković poslao zapovjednika
PS-a Neum Zorana Prišlića i iz Sekretarijata za Narodnu obranu Slavka Ka-
tića kako bi me upoznali s tim slučajem i zahtjevom da se to više ubuduće ne
događa. Naveli su još nekoliko slučajeva problematičnog ponašanja HV-a,
npr. slučaj pucnjave iz pištolja u Hutovu zapovjednika 116. brigade (rađeno
u cilju discipliniranja vojnika) te problem da se Petar Šimac nije osvrtao na
sugestije Bendera, Katića i Prišlića, što im stvara velike probleme u vrijeme
pregovora s JNA i Ivana Bendera. Naime, Bender je pokušavao pregovorima
spriječiti ulazak JNA u općinu Neum, a nekontrolirano kretanje HV-a kroz
njegovu općinu mu je izbijalo “adute iz ruku“ u pregovorima s JNA. Ja sam
ih uputio da se s tim zahtjevom jave predsjedniku Anti Krstičeviću, jer je on
kao čelnik KŠ-a smatrao da ima ovlasti i nad vojnim strukturama. Krstičević
je sutradan 29. studenoga sazvao sastanak na kojem se razgovaralo o ovoj
problematici, a na sastanku su uz mene bili Prišlić i Katić koji su zatražili od
Krstičevića da se upozori vojne rukovodioce da ubuduće najave prolaz vojnih
vozila kroz Neum, među ostalim i kako bi mi njih dvojica mogli pružiti pomoć,
te se održala otprije postignuta obostrana dobra suradnja, a i omogućilo uspjeh
u pregovorima za zadržavanje JNA.
S druge strane PS Metković je imao dobru suradnju s MUP-om BiH, a ako
je bilo problema, relativno uspješno smo ih rješavali. Tako je npr. polovicom
prosinca u Metković nenajavljeno došla skupina naoružanih BiH policajaca,
koji su išli u ispomoć u Neum. Brzo smo riješili pitanje nenajavljenosti i ot-
pratili ih u Neum.

121
Prosinac 1991.
O sličnoj problematici razgovaralo se i 1. prosinca 1991. u Zapovjedniš-
tvu Sektora Dubrovnik u Opuzenu. Na sastanku su bili Mate Viduka u ime
Zapovjedništva HV-a za Dalmaciju, predsjednik Općine Neum Ivan Bender,
predsjednik Općine Metković Ivo Margeta, predsjednik KŠ-a Metković Ante
Krstičević te ja. Bender je u svom izlaganju rekao da je suradnja vlasti i po-
licije iz Metkovića i Neuma vrlo dobra, no da probleme izaziva samovoljno
postupanje nekih pojedinaca i manjih grupa u HV-u. Nadalje istaknuo je
problem dolaska vojnika s drugih područja koji narušavaju javni red i mir,
pucaju na javnim mjestima, ruše spomenike i drugo. Policija u Metkoviću
nema problema s građanima, ona uspješno održava javni red i mir i postupa
po zakonu i uputama MUP-a RH. Međutim HV koristi neregistrirana vozila,
vojnici nemaju iskaznice, nose različite oznake i simbole i dr. Osim toga neki
od vojnika preko Neuma vrše i kriminalne radnje preprodaje i oružja i hrane,
a s čime bi se morala pozabaviti vojna policija.
Potom je izlagao Ivo Margeta o tome kako je suradnja između civilne i vojne
vlasti loša i imaju problema u međusobnom komuniciranju. Kao primjer naveo
je da se već nekoliko puta dogodio slučaj pripreme obroka za vojnike u hotelu
“Narona“ u Metkoviću. Naime od hotela je, bez prethodne najave, zatraženo
da isporuči 1200 obroka, što je osoblje dovelo u nezgodnu situaciju jer je pro-
tokolom bilo predviđeno da 116. brigada zatraži od KŠ-a da organizira ove
obroke i omogući nužan repromaterijal. Međutim 116. brigada nije kontaktirala
KŠ, a posljedica su bile problemi i zabune. Spomenuo je i slučaj obavještajca
Marka Semiza koji je izdao naređenje Miji Vukušiću da se povuče iz Čepikuća.
Predsjednik KŠ-a Ante Krstičević iznio je problem u ponašanju i samovolji
naoružanih pojedinaca što stvara nezadovoljstvo i strah kod građana. Česti
su slučajevi narušavanja javnog reda i mira i pucnjava po gradu i okolnim
naseljima.
Na kraju je govorio Mate Viduka. Najavio je povlačenje vojske iz Neuma
(tj. sela Dobri Do), potrebi očuvanja dobre suradnju civilne vlasti i policije
Metkovića i Neuma. Glede samovoljnog ponašanja naoružanih grupa, primarno
neformalnih, obećao je da će se s time pozabaviti HV, tj. bit će razoružane i
upućene kućama, za što će biti zadužen Nedjeljko Obradović. Slavko Katić i
Zoran Prišlić obići će zajedno teren i utvrditi stanje i problematiku na terenu
općine Neum. Suzbijat će se i pojava “vikend ratovanja“, tj. praksa dolaska
manjih naoružanih grupa koje bi bile na bojištu dva-tri dana i potom se, naj-
češće nenajavljeno, povlačile, a što je izazivalo velike probleme i padove
dijela bojišta. Uputio je na potrebu suradnje uspostavom zajedničkih punktova
metkovske i neumske policije, te potrebu poboljšanja suradnje vojne i civilne
vlasti. U ime HV-a obećao je da će se ubuduće korektnije rješavati problem oko

122
šteta nastalih oštećivanjem mobiliziranih vozila. Naime, vojnici bi havarirana
vozila ostavljali, a nisu obavještavali policiju, zbog čega građani i poduzeća
nisu mogli tražiti odštete od osiguranja. 116. brigada je glavna obrana ovog
područja i s obzirom na teško stanje na bojišnici nastojat će se spriječiti bilo
kakvo daljnje povlačenje i bježanje, jer bi se time u opasnost dovela sama
dolina Neretve. Spriječit će se i dolazak vojnika privatnim vozilima na bojište
jer se pokazalo da oni prvi napuštaju borbu. Obje neretvanske općine dužne su
ravnomjerno snositi materijalne troškove i opterećenja obrane.
Sutradan, 2. prosinca imao sam ponovno u Imotskom sastanak s čelnim
ljudima Herceg-Bosne. Na sastanku su bili zamjenik ministra Ivan Jarnjak,
načelnik PU Split Ivo Stipičić, zapovjednici PS-a iz sastava PU Split, načel-
nici stanica javne sigurnosti Herceg-Bosne, predsjednik Herceg-Bosne Mate
Boban i načelnik Centra Split Službe za zaštitu ustavnog poretka gospodin
Damir Živković. Teme sastanka bile su osnivanje Odjela za suzbijanje ratnog
profiterstva i Osnivanje odjela za istraživanje ratnih zločina. Mi zapovjednici
i načelnici policije slušali smo izlaganja i primali naputke od navedenih čelnih
ljudi politike i policije, glede istraga o ratnim profiterstvima i zločinima. Naža-
lost, ideja o osnivanju ova dva odjela nije zaživjela u obimu kako je zamišljena.
S približavanjem bojišta dolini Neretve bilo je sve jasnije da će prije ili
kasnije doći do borbe i ratnih razaranja i u našoj općini. Stoga je 6. prosinca
1991. formirana Komisija za popis i procjenu ratne štete u sastavu: Petar
Čarapina (predsjednik), Dragan Tolić, Ivica Vidović, Mario Jerković, Andrija
Boras, Ante Bajo i Natko Rezić.
Sredinom prosinca, točnije 16. prosinca održana je sjednica KŠ-a općine
Metković na kojoj je središnja tema bila rezultati djelovanja Zapovjedništva
Sektora Dubrovnik. Zaključak je bio da ovo Zapovjedništvo, čiji je prvi čovjek
Nijaz Batlak-Daidža, zapravo ne funkcionira. Stanje na bojišnici je katastro-
falno, okupirano je cijelo Dubrovačko primorje i JNA se nalazi na istočnim
prilazima dolini Neretve, u zaljevu Bistrina i u istočnom dijelu općine Neum.
U 116. brigadi događale su se svakakve nekontrolirane stvari, vrhunac čega je
bilo zarobljavanje osam vojnika na mostu Bistrina 14. prosinca 1991. od JNA:
Renato Krželj (Jozin) iz Stabline, Ante Škarić (pok. Bože) iz Metkovića, Pero
Škaro (Milin), Zdenko Međugorac (Matin) iz Klobuka, Drago Marević (pok.
Srećka) iz Staševice, Mate Numanović (Redžin) iz Beograda, Dražen Rudež
(Jurin) iz Mostara te Zoran Mioč iz Metkovića. Prema riječima pripadnika
Zapovjedništva Sektora Dubrovnik Iva Brbore razlog njihova zarobljavanja
bio je što su prije vremena napušteni položaji na koti iznad Bistrine, koje su
trebali preuzeti Makarani. Nadalje tih je dana poginuo veliki broj pripadnika
116. brigade. Tako su 12. prosinca 1991. poginuli Jozo Dujmović i Luka Simat,
dok su Jure Vištica i Tihomir Dujmović teško ranjeni i kao takvi zarobljeni
i odvedeni u logor JNA u Morinju. Potom su 15. prosinca poginuli Nikola-

123
Alenko Mataga iz Opuzena i Živko Vidović iz Mliništa dok je Darko Babić
iz Opuzena ranjen, zarobljen, a kasnije smo doznali i ubijen u zarobljeništvu
prilikom odvoženja za Morinje u Crnoj Gori.
Novi zapovjednik Sektora Dubrovnik Luka Džanko 17. prosinca 1991. je
obišao sve granične policijske punktove prema Hercegovini, te druga strateški
važna mjesta za obranu doline Neretve. Sjedište njegova Zapovjedništva bilo
je u mjestu Duboka, kamo sam s njim išao u nekoliko navrata.
Posljednji, prošireni, sastanak KŠ-a 1991. godine na kojem sam bio održan
je 19. prosinca. Na sastanku sam iznio širi elaborat o trenutačnom stanju i
aktivnostima policije. Nakon odlaska glavnine pričuvne policije u sastav 116.
brigade brojno stanje ljudstva bilo je sljedeće: u PS Metković aktivnih polica-
jaca 60, pričuvnih 80, a u PI Opuzen aktivnih 16, a pričuvnih 40, ukupno 196
policajaca. Policija se postupno vraća svojim redovitim policijskim poslovima,
pokriva 14 prometnih punktova na magistralnim i regionalnim cestama, dok je
posebice pojačana aktivnost i dalje ostala prema BiH. Permanentna je pozor-
ničko-patrolna djelatnost u pogledu javnog reda i mira i prometa. Tri glavna
cestovna granična prelaza s BiH su Trutina u pravcu Čapljine, Mali Prolog
u pravcu Ljubuškog i Klek u pravcu Neuma. I dalje su se pratili kamioni za
vojne potrebe Sektora Dubrovnik. KŠ je prihvatio moje izvješće, a predsjednik
KŠ-a Krstičević pohvalio je ukupni rad policije istaknuvši da je to bila jedina
temeljna oružana postrojba na koju se moglo bezrezervno osloniti u svim tre-
nucima, i da je u prethodnom razdoblju dala golem doprinos obrani, te da je
imala vrlo dobru suradnju s KŠ-om i civilnim tijelima vlasti, kao i s vlastima
i policijom susjednih dalmatinskih i hecegovačkih općina.

Zapovjednici Sektora Dubrovnik, rujan 1991. - travanj 1992.:

Ante Marinov, Nijaz Batlak (Mate Šarlija - Daidža), Luka Džanko

124
1992. godina – Sarajevsko primirje
Početak 1992. godine označio je kraj prvog dijela rata. U Sarajevu je 2.
siječnja između Hrvatske i JNA sklopljeno prvo primirje koje su obje strane i
poštovale. To se osjetilo i u dolini Neretve, točnije u Dubrovačkom primorju
gdje su naši ljudi ratovali. Povodom sklapanja ovog primirja 3. siječnja je
u PS Metković održan operativni sastanak na kojem se razmatralo djelova-
nje u novim uvjetima. Pod prvom točkom se razmatrao izbor Komisije u
PS-u Metković koju je trebalo oformiti do 15. siječnja, a čija je zadaća bila
inventarni pregled materijalno-tehničkih sredstava, što je s obzirom na više-
mjesečna burna događanja u kojima smo izgubili vozila, oružje, streljivo, a
i druga sredstva bilo nužno. Za predsjednika Komisije određen je inspektor
Željan Mišur, a za članove Karlo Šiljeg i Tadija Kordić. Komisija je dobro
obavila svoj posao, a iz zapisnika je vidljivo da, iako je sredstava bilo ma-
nje, nije bilo propusta u djelovanju djelatnika. Formirana je i Komisija za
reviziju novčanih sredstava PS-a, tj. za Odjel upravnih poslova, u koju su
ušli Dubravka Jerković i Ljubica Volarević, obje djelatnice upravnih poslova
te Frano Kežić, kućni majstor. Treća Komisija je bila za mandatne blokove
i druge tiskanice, a činili su je Mustafa Žutić, stariji dežurni policajac, Je-
lica Glavor, daktilograf i krim-službenica te Grozdana Romić, evidentičar
službene pošte. Potom je formirana i Komisija za popis kancelarijskog
materijala u koju su ušli Ines Franić, daktilograf, Boro Korica, mehaničar
i Dragan Krnjaić, stariji policajac, te Komisija za popis nekretnina i sitnog
inventara u sastavu Ljubo Plećaš, inspektor i predsjednik komisije, Joško
Talajić, inspektor i Mijo Sršen, vođa sektora. Za sve komisije rješenja je
trebala napisati šefica upravnih poslova Borka Barbir, a šef općih poslova
Vinko Crnjac, trebao je koordinirati i nadzirati rad komisija i pružiti im
stručnu pomoć. Sve komisije su uspješno obavile poslove do 15. siječnja i
dostavile popise o činjeničnom stanju.
Na sastanku 3. siječnja razmatrana je organizacija i rad službe u PS-u Met-
ković i PI Opuzen, te konkretna zaduženja i odgovornosti. U PS-u Metković
za šefa krim-obrade određen je inspektor Joško Tadić, ujedno i moj pomoćnik
za krim-obradu. Za vođe sektora određeni su:
a) vođa I. sektora (prostor od dijela grada na lijevoj obali Neretve do Vukova
klanca) inspektor Željan Mišur, a kao inspektori operativci na sektoru Joško
Talajić i Nikola Bošković. Na ovom su sektoru pridodani policajci Marko
Vučić, Karlo Šiljeg, Nikola Primorac i Mladen Dominiković.
b) vođa II. sektora (prostor od dijela grada na desnoj obali Neretve pa do
Otrića i Kobiljače) stariji policajac Jurica Vranješ, a kao inspektori operativci
na sektoru Markica Jerković i Goran Vićentijević. Na II. sektor pridodani su
djelatnici Stanko Malenica, Tadija Kordić i Vicko Krešić.

125
 Policajci za poslove narkomanije Miro Bajo i Robert Vene, a za privredni
kriminalitet – inspektor Ljubo Plećaš. Za rukovoditelja pozorničko-patrolne
djelatnosti određen je Đuro Pažin.
Za vođu prometnog sektora na razini cijele PS Metković (uključujući i PI
Opuzen) određen je Nikica Zmijarević, dok su vođe prometnih patrola bili
Slobodan Zloić i Drago Zloić.
U Policijskoj ispostavi Opuzen, zapovjednik je i dalje ostao Andrija Rajič,
dok je za vođu sektora (Opuzen i priobalje) određen stariji policajac Mijo
Sršen. Operativci na sektoru bili su inspektori Milenko Rajič i Nikica Vola-
rević, a vođe patrole Sead Tabaković, Đuro Pažin i Ivica Dragobratović, dok
su dežurni u ispostavi bili stariji policajci Momčilo Majić, Damir Pavlović i
Dragan Ivanković.
U siječnju 1992. godine obratio mi se djelatnik Službe za zaštitu ustavnog
poretka zadužen za općine Metković i Ploče, Miodrag Zaharije, i zatražio po-
datke o ranijim aktivnostima i stranačkoj pripadnosti ranijih djelatnika u JNA
Dujmovića i Vištice iz Opuzena. Oni su početkom prosinca 1991. zarobljeni na
ratištu i nalazili su se u satniji Opuzen, a s njima je bio i Pero Škaro iz Ploča,
te su sva trojica iz logora u Bileći prebačeni u Kumbor. Dalje je naveo da je
u Kumboru Mlađo Govedarica na dužnosti bezbednjaka u Vojno-pomorskom
sektoru Boka, koji je ranije bio u službi JNA u Pločama, te da je oženjen
iz Rogotina. Kako nisam imao podatke koje je od mene tražio, a što se tiče
Govedarice uputio sam ga na KŠ Ploče pod koje spada Rogotin, više me nije
kontaktirao. O ovom sam posjetu odmah izvijestio KŠ Metković.
Dana 6. siječnja 1992. održan je sastanak KŠ-a Metković na kojem se raz-
govaralo o smirivanju političko-sigurnosne situacije u općini. Odlučeno je da
srednje škole i vrtići počinju s radom 8. siječnja, a osnovne škole 9. siječnja.
Ukida se opće zamračenje grada (osim Lučkog mosta) od 6. siječnja. Kako je
nakon početka borbi na dubrovačkom bojištu željeznički promet bio neredovit,
uz česte prekide, dogovoreno je da se iznova utvrdi vozni red vlakova, zbog
čega je trebalo dogovoriti sastanak sa ŽTP Ploče. Njihova bi zadaća bila da
zajedno s pločanskom policijom vrše kontrolu putnika u pravcu Hercegovine,
jer metkovska policija zbog tehničkih razloga (vlak je na našoj stanici stajao
desetak minuta) to nije mogla obavljati. Član KŠ-a Ivica Vidović bio je zadu-
žen za participaciju plaća vojnika 116. brigade, te je također zadužen za hranu
i opskrbu. Odlučeno je da se izda zapovijed da nitko bez odobrenja KŠ-a ne
smije skupljati novac i druga sredstava, a pod izlikom za potrebe obrane, kako
bi se spriječile zlouporabe.
U PS-u Metković 9. siječnja je održan sastanak na kojem su u ime PU Split
bile načelnice kadrovskih i upravnih poslova Dijana Jakšić i Marija Budimir.
Tema je bila formiranje i opremanje međunarodnih graničnih prelaza Metković
u pravcu Čapljine, Mali Prolog u pravcu Ljubuškog i Kleka u pravcu Neuma.

126
Govorila je o radnim uvjetima budućih graničnih policajaca, te skorom prijamu
novih policijskih djelatnika za rad na graničnim prijelazima. Uvjeti su bili:
starost do 25 godina i srednja stručna sprema. Trebalo je biti primljeno 20 kan-
didata žena i 20 kandidata muškaraca. Već 17. siječnja 1992. iz Odjela granične
policije MUP-a Zagreb došao je šef Branko Radić zadužen za organizaciju i
formiranje cestovnih, željezničkih i pomorsko-riječnih graničnih prijelaza na
području općine Metković. Zadaća je bila formirati sljedeće granične prijelaze:
1. Granični prijelaz Metković – Čapljina (BiH)
2. Granični prijelaz Mali Prolog – Ljubuški (BiH)
3. Granični prijelaz Klek – Neum (BiH)
4. Granični prijelaz Željeznički kolodvor Metković – Čapljina (BiH)
5. Granični prijelaz pomorsko-riječni Luka Metković.
S Radićem sam obišao sve navedene prijelaze i tom prilikom smo utvrdili
najnužnije potrebe za minimalno funkcioniranje rada graničnih policajaca.
Utvrdili smo da na cestovnim graničnim prijelazima nedostaju fiksni objekti
(kontejneri), da nema struje, tekuće vode, telefona, sanitarnih čvorova kao ni
prostorija za pregled, pretres i zadržavanje osoba. Nedostaju također službena
vozila, UKW stanice i druga tehnička pomagala, a tek treba zaposliti djelatni-
ke Carine, špeditere i djelatnike osiguravajućih zavoda (za police osiguranja
vozila). Značilo je to da nedostaje doslovce sve potrebno za osnivanje sustava
graničnih prijelaza. Nekoliko dana ranije, 10. siječnja, već sam imao sastanak sa
zapovjednikom 116. brigade Nedjeljkom Obradovićem. Na sastanku su također
bili i Ante Krstičevića i Andrija Boras, a razgovaralo se o prijamu djelatnika
HV-a u aktivnu policiju za rad na graničnim prijelazima, kao i o ojačavanju i
funkcionalnijem djelovanju vojne policije.
U Metković je istog dana, 10. siječnja, kod predsjednika Općine Metko-
vić Ive Margete došla misija Europske zajednice od četiri člana, iz Poljske,
Francuske, Danske i Španjolske. U pratnji im je bila prevoditeljica Maida
Pašić iz Mostara, a u ime HV-a im je u pratnji bio Ivica Gabrić, zamjenik za-
povjednika 116. brigade. Bio sam na tom sastanku na kojem se razgovaralo o
stanju sigurnosti u našoj općini. Istaknuli su da ih posebice interesira položaj
lokalnog srpskog stanovništva, te su željeli posjetiti selo Glušce. Margeta im
je odgovorio da posebnih incidenata nema, da se stanje sigurnosni prati svaki
dan, te da im ja kao zapovjednik PS-a stojim na raspolaganju za obilazak bilo
kojeg dijela općine, pa i Glušaca, ako žele. U nastavku se razgovaralo o stanju
na dubrovačkoj bojišnici. Margeta i Gabrić su rekli da imaju podatke o pove-
ćanju mobilizacije na prostoru Bileća – Trebinje, da HV poštuje primirje, ne
odgovarajući na provokacije JNA, no da je 116. brigada spremna braniti ovo
područje jer se i dalje očekuje napad JNA s područja BiH. Tijekom razgovora
jedan od članova misije je izvukao “specijalku“ i na njoj pokazao ucrtane po-
ložaje JNA i HV-a na dubrovačko-hercegovačkom bojištu. Bio je to pokazatelj
koliko su dobro informirani o ukupnom stanju.
127
 Dana 12. siječnja 1992. na središnjem metkovskom trgu, ispred hotela
“Narona“, održana je svečanost prisege pripadnika Prve dragovoljačke pukov-
nije “Kralj Tomislav“ koju je osnovao raniji zapovjednik Sektora Dubrovnik
Nijaz Batlak-Daidža. U ime hrvatskog vrhovništva na svečanost je doputovao
zamjenik ministra obrane Ivan Milas koji je Daidži predao zastavu pukovnije.
Ova je prisega bila zahtjevna zadaća za moje djelatnike. Naime, na Trg se slilo
oko tisuću i više ljudi, i to ne samo iz Metkovića, već i iz Gabele, Čapljine i
okolnih dalmatinskih i hercegovačkih sela. S jedna strane postojala je bojazan
od mogućeg diverzantsko-terorističkog udara jer se nije moglo nadzirati tko
je sve u toj masi ljudi ušao u grad, a s druge strane u nedalekim Klepcima i
Čapljini bili su topnički položaji Srba i JNA koji su mogli samo jednim plotu-
128
nom izazvati masakr u gradu. Za osiguranje skupa agnažirano je gotovo sve
raspoloživo ljudstvo, ojačani su prometni punktovi te je uključeno mnogo ljudi
na osiguranje gradskog trga. Na sreću cijela je prisega protekla bez ikakvih
problema i incidenata.
Kako bi se poboljšala sigurnosna situacija i pojačala koordinacija rada iz-
među civilne i vojne policije, Zapovjedništvo 116. brigade je PS-u Metković
10. siječnja 1992. poslalo dopis br: 205/92. kojim je pozvalo na održavanje
zajedničkog sastanka vojne i civilne policije. Sastanak je održan 14. siječnja
1992. u Metkoviću. Središnja tema bila je formiranje vojne policije iz kadrova
116. brigade. O tom sam razgovarao s Obradovićem, Margetom, Krstičevićem
i Gabrićem. U brigadi je trebalo napraviti popis mogućih vojnih policajaca i
odrediti zapovjednike, a civilna će policija prema važećim propisima izvršiti
provjere i nakon toga staviti u funkciju vojnu policiju i njezina zapovjednika. Za
početak je određeno da će se formirati vod jačine 30 djelatnika, te u dogovoru,
a nakon izvršene sigurnosne provjere, izvršiti zdravstveni pregled.
Veliku radost meni osobno, svim mojim djelatnicima, ali i svim građanima
doline Neretve donio je 15. siječnja 1992., kada je veliki broj zemalja priznao
neovisnost i samostalnost Republike Hrvatske. Činilo se da je postignuće svih
naših želja na pragu. Nismo mogli niti slutiti koje su sve poteškoće i nevolje
tek pred nama. Naime, 1992. godina bila je neusporedivo teža i opasnija za
narod doline Neretve, nego prethodna 1991. godina.
S obzrom na to da je Sarajevsko primirje zaživjelo, hrvatska Vlada je u
siječnju 1992. godine donijela odluku o ukidanju KŠ-a. U našoj općini je ta
odluka izazvala niz problema, a kulminirali su dolaskom i stacioniranjem
postrojbi HV-a s drugih područja na područje općine Metković. Problemi su
se ogledali u nekontroliranom pucanju po gradu, uništavanju i miniranju spo-

129
menika NOB-a, bespravnim ulascima u vikendice u neretvanskom priobalju
i otuđivanju predmeta iz njih. PS Metković i PI Opuzen su nastojali utvrditi
počinitelje navedenih kaznenih djela i prekršaja, no najčešće nismo imali
uspjeha unatoč velikom broju kontakata i dogovora sa zapovjedništvima HV-a
i vojnom policijom. Naime, na sastancima bi se postigli dogovori, a kad bi
se trebali realizirati u praksi ili se nije (ponovno) moglo stupiti u kontakt sa
Zapovjedništvom ili Vojnom policijom, koja nije mogla realizirati postignute
dogovore, tj. riješiti probleme iz svoje nadležnosti. Tako su, npr. izostale in-
tervencije vojne policije prilikom pucanja vojnih osoba po gradu. PS i PI nisu
mogle obaviti uviđaje i ostale aktivnosti glede provaljivanja vikendica i drugih
stambenih objekata na području Rabe, Komarne, Duboke i Kleka, kada smo
neuspješno tražili pomoć Vojne policije. Naime, na neretvanskom priobalju
je tijekom prve polovice 1992. godine bio stacioniran velik broj pripadnika
HV-a iz raznoraznih postrojbi iz svih dijelova Hrvatske, a među njima je bio i
jedan manji broj koji su zloupotrijebili svoju odoru i vršili navedena krivična
djela. Razlog neobavljanja uviđaja kod određenog broja vikendica u navedenim
mjestima bio je što su naši djelatnici iz PI Opuzen nakon saznanja o izvršenoj
provali izlazili na mjesto događaja, pa čak znali zateći počinitelje – pripadnike
HV-a, ali nisu mogli izvršiti uviđaj ni privesti počinitelje jer im to pripadici
HV-a nisu dopuštali, navodeći kao razlog da civilna tijela, pa i policija, nemaju
nad njima ovlasti. Kako se Vojna policija nije odazivala na naše pozive bili
smo nemoćni bilo što drugo poduzeti osim evidentirati događanja. Tako su u
razdoblju od 1. siječnja do 20. veljače 1992. PS i PI evidentirali:
I. sektor ukupno 39 krivičnih djela i to po nepoznatom 18, naknadno
otkriveno 17 i odmah poznato 4;
II. sektor ukupno 15 krivičnih djela po nepoznatom 6, naknadno otkri-
veno 8, odmah poznato 1;
III. sektor (Opuzen i priobalno područje) ukupno 18 krivičnih djela po
nepoznatom 7, naknadno otkriveno 8 i odmah poznato 3.
Ukupno krivičnih djela 71, po nepoznatom 31, naknadno otkriveno 32,
odmah poznato 8.
O ovome problemu imao sam priliku 20. siječnja 1992. upoznati i pred-
stavnike pravosudnih tijela. Taj dan je u Metković došao predsjednik Vijeća
općine u Saboru Luka Bebić, s kim su se sastali Ivo Margeta, Ante Krstičević,
zamjenik tužitelja u Metkoviću Stipe Parmać te od općinskih struktura Dragan
Tolić, Ivica Vidović i Pero Čarapina. Na sastanku je analizirano sigurnosno-po-
litičko stanje kao i tekući problemi kao što su ratno profiterstvo, slučaj pljačke
u “Razvitku“ i otuđenje 26 slika velike vrijednosti iz Dubrovnika koje bi se
trebale otpremiti za Sarajevo, a postoji mogućnost da se otpreme preko našeg
područja. Razgovaralo se i o problematici napuštenih stanova, pljački vikendica
i kuća u priobalju, nedolasku osoba na posao zbog izbjegavanja mobilizacije
ili odlaska u redove agresora, što se pokrivalo bolovanjima, kao i o odlasku
130
Srba (organizirano i pojedinačno) u BiH, Srbiju i Crnu Goru, za što je trebalo
sastaviti popis od nadležnih osoba iz tvrtki gdje su te osobe bile zaposlene.
Zaključak sastanka bio je da policija i ostale strukture u Općini Metković rade
na prikupljanju podataka, i u svim slučajevima gdje se radi o nezakonitom
postupanju to prijave sudovima i tužilaštvu s imenima ljudi osumnjičenih za
pobunu, pljačku i druga nezakonita događanja.
Idući sastanak na kojem se razmatrala slična problematika, tj. stanje sigur-
nosti u općini Metković održan je 23. siječnja 1992. Uz sudionike sastanka
20. siječnja, na ovom je još bio potpredsjednik Sabora Vladimir Šeks. Na
početku sam ih detaljno upoznao sa stanjem sigurnosti u općini. Djelatnici PS
i PI maksimalno su angažirani na preventivnoj problematici i zaštiti vitalnih
objekata. Posebice sam upozorio na poteškoće na graničnim prijelazima gdje
nema dovoljno policije, tehnike, opreme i objekata, o čemu je upoznat PU Split
i MUP Zagreb. Osvrnuo sam se i na lošu, gotovo nikakvu suradnja s Vojnom
policijom, posebice zbog ponašanja HV-a u gradu i priobalju. Smatram da sam
na tim sastancima upoznao sve nadležne institucije MUP-a i politike na kritične
probleme koji su mučili ovaj kraj 1992. godine. Nažalost, nikada nismo dobili
dodatnu pomoć da bismo ih mogli eliminirati već sam sa svojim djelatnicima
i dostupnim sredstvima nastojao maksimalno djelovati na njihovu suzbijanju.
Dana 24. siječnja u Metkoviću je održan sastanak u zgradi Općine s vojnim
zapovjedništvom, civilnom vlasti i MUP-om. Načelnik Štaba Sektora Dubrovnik
Bošnjak zadužen za ustroj vojnih postrojbi u izlaganju je ustvrdio da je suradnja
Sektora Dubrovnik s PS-om Metković dobra. Marijan Milas, zapovjednik 72.
bojne vojne policije rekao je da nije dobio nikakav popis iz Zapovjedništva
116. brigade o formiranju Vojne policije, a o čemu sam prethodnih dana vo-
dio razgovore. U raspravi koja se potom povela sudjelovao je Zlatko Čipčić

Djelatnici PS-a
Metković s
voditeljem
punkta Kod
Trutina Slobo-
danom Zloićem
s djelatnicima
Lukom Mo-
starcem, Perom
Matićem i dru-
gima, u zimu
1991. godine
131
zapovjednik Vojne policije Sektora, te Nedjeljko Obradović, zapovjednik 116.
brigade koji je iznio da je Zapovjedništvo smješteno u Sektoru Dubrovnik gdje
će biti smještena i Vojna policija.Vojna policija je pod nadležnosti Ministarstva
obrane, uključujući i vod Vojne policije iz 116. brigade. U ime MUP-a ponudio
sam da ćemo iz kaznenih operativnih evidencija izvući podatke na pismeni
zahtjev vojne policije, no koliko se sjećam takav zahtjev nikada nije došao.
132
Dva napada na PS Metković
Tijekom veljače 1992. dobili smo provjerenu informaciju da se planira
napad određenih grupa HV-a na zgradu Policijske stanice Metković. Ta se
informacija pokazala točnom jer se pred zgradom pojavila grupa pripadnika
HV-a iz sastava 116. brigade koja je kamionom čak dopremila top i postavila
ga pred zgradu prijeteći da će je srušiti. Nisam imamo namjeru kapitulirati pred
tom grupom jer bi to značilo prepuštanje grada na milost i nemilost, već sam
svim zatečenim djelatnicima u zgradi zapovjedio da uzmu dostupno oružje
(dvije strojnice i kalašnjikove) i zauzmu obrambene položaje na katu zgrade,
te u slučaju napada ili pokušaja ulaska brane objekt puščanom paljbom. Kada
su oni vidjeli da smo odlučni braniti se, odustali su od napada i udaljili se od
zgrade. O ovome, do tada najopasnijem nasrtaju na metkovsku policiju odmah
sam izvijestio PU Split, te općinska tijela vlasti. Bio je to prvi takav slučaj,
nedugo nakon toga uslijedio je i drugi napad na PS, o čemu će biti više riječi
kasnije u tekstu.
Dana 21. veljače 1992. dobio sam poziv da dođem u PU Split na sastanak
kojem su nazočili ministar unutarnjih poslova Ivan Vekić i njegov pomoćnik
Joško Morić. Na sastanku su bili i načelnik PU Stipičić, njegovi pomoćnici i
zapovjednici svih PS-ova iz sastava PU-a Split. Tema sastanka bila je uloga
policije u Domovinskom ratu. Prvi napadi pobunjenika bili su usmjereni na
policijske djelatnike i policiju kao državnu instituciju kao jedinu legalnu i
organiziranu oružanu silu RH. Iako policija nije bila stručno osposobljena za
rat, policajci su ipak prihvatili obranu države i naroda od pobune i agresije.
Pomogli smo i ustrojavanju ZNG-a kao trećeg vida službe (uz aktivni i pričuvni
sastav), dok je dio pripadnika 18 specijalnih postrojbi MUP-a prešao u ZNG.
Od kraja rujna 1991. godine HV preuzima od policije vođenje obrambenog
rata, a policija se počinje vraćati na svoje redovite aktivnosti. Policija zauzima
časno mjesto u Domovinskom ratu. Od 19 PU-a u RH, čak sedam PU je bilo
izravno obuhvaćeno ratom, a sve ostale neizravno. Prema Morićevim riječima
bilo je poznato da je do tada 271 policajac iz aktivnog i 164 iz pričuvnog sa-
stava poginuo u ratu. Iz sastava aktivne policije u ratu je sudjelovalo 12.000,
a pričuvne 21.000 policajaca. Nadalje, 1445 ih je ozlijeđeno teško u aktivnom
i 564 u pričuvnom sastavu policije. U policiji je bilo angažirano oko 50.000
pripadnika ZNG-a, a policija je HV-u ustupila oko 20.000 komada raznoraznog
oružja. U borbama je zarobljeno 200 aktivnih i 100 pričuvnih policajaca, a
15 policijskih stanica je uništeno. Unatoč tim brojkama policija je uspijevala
vršiti i svoje redovite zadaće tako da je 1991. godine čak 49% krivičnih djela
razjašnjeno na razini Hrvatske. Policija je prva stupila u obranu države i bit će
zadnja koja će je okončati. Djelatnici policije ne mogu biti članovi političkih
stranaka, organizirati ih i djelovati u njima, što je propisano zakonom.

133
 Dana 5. ožujka iz PU Split i MUP-a Zagreba dobio sam zahtjev da PS 7.
ožujka osigura održavanje nogometne utakmice I. lige na igralištu NK “Nere-
tva“ u Metkoviću, između “HAŠK Građanski“ iz Zagreba i NK “Dubrovnik“.
Naime, zbog ratnog stanja utakmica se nije mogla održati u Dubrovniku te je
dislocirana u Metković. Zahtjev me je dosta uznemirio jer se Metković nalazio
samo nekoliko kilometara od prvih topničkih cijevi JNA u Čapljini, a nepune
dvije minute leta od zračne baze JNA u Mostaru. Okupljanje velikog broja ljudi
na jednom ovakvom javnom mjestu, bez ikakve zaštite čvrstog objekta nad
njima, lako se moglo pretvoriti u tragediju. Pokušao sam odgovoriti načelnika
PU Split Stipičića od utakmice u Metkoviću, no on je bio uporan, obećavši
mi čak poslati i specijalce. Na kraju sam ispoštovao zapovijed i prihvatio se
organiziranja ovoga iznimno zahtjevnog događaja. O tome sam odmah obavi-
jestio 116. brigadu, Zapovjedništvo Sektora Dubrovnik i Vojnu policiju, kao i
policijske stanice susjednih općina. Za sam dan održavanja angažirao sam sve
dostupno ljudstvo koje je raspoređeno na sve strateški značajne položaje. Svi
policijski punktovi dodatno su pojačani i upozoreni na dodatne kolone prilikom
ulaska u RH, a na sam dan održavanja utakmice izrađeni su popisi sudionika te
provedena kontrola. U osiguranju je uz moje djelatnike sudjelovalo i 12 vojnih
policajaca s rukovoditeljem. Moja zadaća je bila biti na terasi odakle su uta-
kmicu promatrali čelnici oba kluba i politički dužnosnici. Kako je igralište tik
do zgrade “Poduha“, osiguravalo ju je 20 djelatnika s rukovoditeljem Joškom
Tadićem. U Sportskoj ulici, gdje su bili parkirani autobusi nogometaša, također
je bilo angažirano 20 djelatnika s rukovoditeljem Nedjeljkom Grubišićem.
Utakmicu je osiguravalo i 50 redara s oznakama na rukama, koji su uredovali
kod ulaza i zaštitne ograde između gledatelja i igrališta. Na glavnom je ulazu
bilo dodatnih šest policajaca s detektorima metala, na službenom ulazu bilo je
pet policajaca, a neposredno iza glavnog ulaza četiri policajca i četiri redara. Na
vrhu obližnje zgrade pošte bila su dva policajca s puškostrojnicama i daleko-
zorom, po dva policajca su bila na zgradi autobusnog kolodvora i na sportskoj
dvorani. Jedan krim-tehničar i patrola nadzirali su raskrižje kod zgrade suda,
dva policajca kod kafića “MB“ za blokadu. U pripremi je bila interventna grupa
policije od sedam djelatnika s vozilom “Maricom“, s kojima je rukovodio Đuro
Pažin, zatim specijalna policija iz PU Split od 15 specijalaca, te kao ispomoć
iz PS Ploče 10 policajaca. Na brdu Predolac bila su angažirana dva policajca
s PZO strojnicama, UKW stanicama i dalekozorom. Utakmica je protekla u
najboljem redu, no nisam imao ni najmanju želju da se takvo nešto skoro opet
održi u ratnom Metkoviću.
Sredinom ožujka nastavilo se s pripremama za formiranje granične policije.
U PS Metković je 17. ožujka došla načelnica kadrovskih poslova Dijana Jakšić
radi obavljanja pojedinačnih razgovora s kandidatkinjama koje su se prijavile
i podnijele molbe za djelatnice granične policije. To su bile: Silvana Mađor,

134
Marina Obradović, Dijana Glavinić, Darija Markotić, Angelis Kešina, Ivana
Veraja, Vilma Petković, Edita Šćepić, Ivana Brečić, Nives Borovac, Karolina
Ćulić, Jasmina Gašić, Vedrana Volarević i Sandra Španjić. Sve kandidatkinje
su bile osobe iz doline Neretve. Sve su imale potrebne uvjete i bile primljene
u službu. U pogledu drugih aktivnosti oko formiranja granične policije bio
sam u čestim kontaktima s inspektorom Andrijom Bošnjakovićem iz MUP-a
iz Zagreba koji je isključivo radio u Odjelu za granicu i more. Osim mene s
njim je dosta radio i moj inspektor za obrambene pripreme Jurica Ostojić.
Krajem ožujka ukupno stanje u južnoj Dalmaciji, pa i dolini Neretve dra-
stično se pogoršalo. JNA je počela s ponovnim napadima na ostatak slobodnog
Dubrovačkog primorja i s napadima na općinu Neum. U srednjoj su Herce-
govini tamošnji Srbi masovno mobilizirani, a iz smjera istočne Hercegovine
i Crne Gore put Mostara i Stoca stalno su se slijevale nove vojne postrojbe
JNA. Postajalo mi je sve jasnije da smo i mi došli na red za agresiju. U samoj
dolini također je došlo do pogoršanja sigurnosnog stanja. Naime, nepoznate
osobe su počele masovno minirati objekte. Prvi takav slučaj zbio se u Opu-
zenu 25. ožujka u 01,05 sati, kada je miniran ugostiteljski objekat “Zrinski“
u vlasništvu Joška Krstičevića, brata predsjednika IV-a Ante Krstičevića. Po-
licijski djelatnici u sastavu: pirotehničar iz Ploča Željko Kežić, krim-tehničar
PS Metković Tomislav Cvitanović, operativac u PI Opuzen Milenko Rajič i
poligraf iz PU Split Britvić isti su dan izvršili uviđaj u kafiću “Zrinski“, dok
je o napadu obaviješten PU Split.
Idući je napad bio usmjeren na zgradu PS Metković. U 22.17 sati 31. ožujka
1992. na zgradu je ispaljena tromblonska mina koja je oštetila krovnu kon-
strukciju i crijepove zgrade. U zgradi je u trenutku napada bilo deset djelatnika,
i pukom srećom nitko nije stradao. Odmah je izvršen uviđaj koji su proveli
istražni sudac Velimir Pandžić, sudski vještak za balistiku Berislav Tomašić,
pirotehničar Željko Kežić, krim-tehničar Tomislav Cvitanović i operativac-
inspektor Željan Mišur. I o tome je obaviješten PU Split. Operativnim radom
na terenu ubrzo je utvrđeno da je tromblon ispalio preko rijeke Neretve, u ne-
posrednoj blizini poduzeća “Saobraćajno“ kod Željezničke stanice, pripadnik
116. brigade HV-a. PS Metković je podnijela kaznenu prijavu protiv počinitelja
i to pod brojem KU-111/92. Moja procjena je bila da je ovaj napad, kao i onaj
u veljači 1992., izvršen jer smo ustrajavali na provedbi javnog reda i mira te
poštivanju zakonitosti i zaštiti privatne imovine građana, a što pojedinicima
koji su željeli zloupotrijebiti ratno stanje za stjecanje materijalne dobiti i poli-
tičke moći, nije odgovaralo. Smatram također i da je napad na kafić “Zrinski“
imao sličnu pozadinu, jer su i civilne vlasti inzistirale na poštivanju zakonske
regulative, posebice predsjednik IV-a Ante Krstičević. Naime, osim na kafić
krajem ožujka rafalnom paljbom je napaduta obiteljska kuća i pred njom parki-
rani automobil predsjednika IV-a Ante Krstičevića. I tu je istraga dala rezultate.

135
Operativnim radom policija je došla do indicija koje su ukazivale na to da su
počinitelji pripadnici HV-a, a krug potencijalnih izvršitelja je sužen na mali broj
osumnjičenih. Daljnje naše istražne radnje bile su prekinute dolaskom cijelog
niza raznih djelatnika SIS-a i drugih službi HV-a, koji su uz puno obećanja i
lijepih riječi, tražili da se vojnim tjelima prepusti daljnja istraga, uz obrazloženje
da se radi o vojnim osobama, te da spadaju u djelokrug rada Vojne policije.

Slobodna Dalmacija, 2. travnja 1992.

136
 Povodom svih ovih događanja 2. travnja 1992. održana je izvanredna sjednica
Predsjedništva Skupštine Općine, Izvršnog vijeća i Savjeta za narodnu obranu
na kojem se razmatralo političko-sigurnosno stanje na području SO Metko-
vić. Uz civilne na sjednici su bili i vojni dužnosnici. Iznesena je kronologija
napada na kafić “Zrinski“ u Opuzenu, na PS Metković, na kuću predsjednika
IV Krstičevića. Upozorio sam da nedostaje djelatnika policije, što su civilne
vlasti uvažile te mi je naloženo da od PU Split zatražim pojačanje u ljudstvu. Sa
sjednice je upućen i pismeni dopis teleksom MUP-u RH u kojem se konstatira
neadekvatno funkcioniranje državnih tijela u ovoj općini, te nedovoljan anga-
žman PS Metković u razrješavanju problema iz nadležnosti MUP-a. Na ovaj
dopis je MUP RH odgovorio dopisom (pod brojem: 511-01-22-D-8772/92) od
6. travnja 1992. i to na ruke načelniku PU Split Stipičiću. U dopisu se nalagalo
da se PS Metković stavi u funkciju na svim aspektima poslova policije. Ukoliko
PU Split to nije u stanju, trebalo je dostavititi MUP-u izvješće zbog čega to
nije bilo moguće. U potpisu je bio pomoćnik ministra unutarnjih poslova Joško
Morić. Načelnik Stipičić mi je ovaj dopis faxom proslijedio radi očitovanja.
Ja sam se u ime PS-a Metković 9. travnja dopisom (broj: 511-12-41-611/92)
očitovao PU Split i MUP-u RH, dok sam u prilogu dostavio kopiju priopćenja
s izvanredne sjednice i dopis od 8. travnja 1992. (kl: 035-01/92.-01-31), kojim
se predsjednik SO Metković i predsjednik Izvršnog vijeća konkretno očituju
na rad djelatnika PS-a Metković. Smatrao sam da će ovim PU Split i MUP RH
steći predodžbu o radu i rezultatima PS-a Metković.

137
138
139
 Dana 7. travnja u Metković je stigao velik broj hrvatskih vojnika raznora-
znih postrojbi. Veći dio ih se ponašao korektno, ali neke skupine su izazvale
veliki strah kod građana pucajući po ulicama i kafićima, pa zbog toga nisu
ni izlazili na ulice. Vidjevši da smo u takvoj situaciji nemoćni, zatražio sam
pomoć od Zapovjedništva Sektora Dubrovnik HV-a i PU Split. Zapovjedniš-
tvo HV-a poslalo je 14 vojnih policajaca, a PU Split vod specijalne policije
jačine 25 pripadnika pod vodstvom zapovjednika Joze Sikirice. Dolaskom
specijalne i vojne policije u Metković, moji djelatnici i dio specijalaca
raspoređeni su kao pojačanje na tri glavna cestovna prijelaza: Metković –
Doljani, Mali Prolog – Ljubuški i Klek – Neum, drugi dio je angažiran u
patrolama po gradu, a treći dio je bio u pripremi u PS-u pa bi prema potrebi
i pozivu izlazili na intervenciju. Njihov dolazak je donekle poboljšao stanje
sigurnosti u gradu i na graničnim prijelazima, no stanje u priobalju drastično
se pogoršalo. Povećao se broj provala u napuštene obiteljske kuće, stanove
i vikendice u Rabi, Komarnoj, Dubokoj, Kleku. Pri tome se nije birala et-
nička pripadnost vlasnika. Povećao se i broj prometnih nesreća. Vojnici su
vozili neregistrirana vozila, bez vozačkih i prometnih dozvola, pod utjecajem
alkohola. Često smo na prometnicama nalazili razbijena napuštena vozila
bez ikakvih oznaka, te smo imali velikih problema u utvrđivanju vlasništva
i događaja. U većini slučajeva takva smo vozila predavali Vojnoj policiji
kako bi oni proveli istragu. Osim problema s pojedincima iz HV-a, još češći
su bili problemi sa samovoljnim pojedincima iz Hrvatskih oslobodilačkih
snaga (HOS), stranačke vojske Hrvatske stranke prava, čija je glavnina bila
stacionirana u Hercegovini. Posebice teško stanje bilo je u dolini Neretve
gdje je HOS imao dosta pristalica. Sve su češći bili neredi i sukobi HOS-a i
HV-a. Tako su npr. pripadnici HOS-a 23. srpnja prvo demolirali dio turistič-
kog naselja “Klek“, a potom 27. srpnja upali u ovo naselje i brutalno pre-
tukli pripadnike 40. inženjerijske bojne HV-a koja se tu odmarala. Nadalje,
HOS-ovci koji su prolazili kroz Metković vojnim su kamionima provozili
materijalna dobra za koja nisu imali adekvatne dokumente, o čemu smo
izvještavali vojnu policiju. U više navrata smo zaplijenili i veće količine
cigareta koje nisu imale markice, te smo ih nakon podnošenja prekršajnih
prijava predavali Carinarnici u Pločama.
Dana 10. travnja došlo je do napada JNA na općine Stolac, Čapljina i Neum.
Borbe su se odvijale nepovoljno za tamošnje hrvatske snage, pa je do večer-
njih sati izgubljen velik dio teritorija. Stoga je u 20 sati sazvana izvanredna
sjednica općinskih čelnika SO Metković, na kojoj sam i ja sudjelovao. Na
sastanku smo obaviješteni da se vode žestoke borbe kod Bivoljeg Brda, da je
bojna iz sastava 115. brigade napustila položaje južno od Stoca, a JNA zauzela
strateški važan položaj Drenovac. Mobilizirana je domobranska satnija od 112
ljudi, kao pojačanje.

140
 Posljedica pada ovoga područja bio je dolazak velikog broja izbjeglica iz
okupiranih naselja Stoca i Čapljine u općine Metković i Ploče. Dio izbjeglica
smješten je u priobalnim naseljima, posebice u Blacama. Njima se kasnije pri-
družuju vojni obveznici iz ovih hercegovačkih općina. Radi njihove mobiliza-
cije i upućivanja u oslobađanje vlastitih općina nastojalo ih se preko općinskih
čelnika Čapljine i Stoca Pere Markovića i Željka Raguža vojno organizirati
i uputiti prema preostalom slobodnom teritoriju jugoistočne Hercegovine.
Međutim, umjesto njihova uključivanja u borbu, dio njih uniformiranih, s
oružjem, ostao je u Blacama oko pola mjeseca bez ikakve kontrole. Nažalost,
pojedinci su pravili nered i naseljavali se u napuštene srpske objekte. Zbog
takvih i sličnih događanja na području općine Metković, zatražili smo da nam u
ispomoć dođu pripadnici Specijalne jedinice MUP-a što je načelnik PU-a Split
odobrio. Oni su s mojim djelatnicima nastojali držati zbivanja pod kontrolom,
u tada već uvelike ratom zahvaćenoj općini.

Vojna policija Metković, zapovjednik Stjepan Miličević, iz sastava 72. bojne

Vojne policije Hrvatske vojske

141
Akcija “Glušci“
S obzirom na to da je JNA do sredine travnja 1992. izbila na prilaze Met-
koviću, tj. do hercegovačkog sela Čeljevo, kao realna opasnost za sigurnost
naše općine u prvi plan dolaze srpski stanovnici sela Glušci, za koje smo znali
da su dobro naoružani, a strateški položaj ovoga sela otvarao je ranjivi bok
HV-u koji se tih dana grčevito borio za očuvanje položaja na važnom prevoju
Stolovi, udaljenom od Glušaca desetak kilometara. Stoga sam počeo razmišljati
o načinu kako bi se neutraliziralo ovo naselje.
Građani srpske nacionalnosti koji su živjeli u Mihalju, Kladi, a posebice
u Glušcima legalno su posjedovali brojno lovačko naoružanje raznih vrsta
i kalibra, pojedinci i više komada, dakle bili su naoružani više no dovoljno
za osobnu sigurnost. Međutim, tijekom 1991. oni su se dodatno naoružavali
vojnim oružjem, što je bio pokazatelj da to ne rade samo zbog osobne zaštite.
Tijekom 1991. godine u više sam navrata s europskim promatračima išao u
selo Glušce. U toj je ekipi jedna osoba bila prevoditelj, tako da su članovi pro-
matračkih misija bili upoznati sa svim događanjima i novostima u Glušcima,
dobivajući informacije izravnim razgovorima s mještanima. Koliko znam nije
bilo negativnih izjava o postupanju naših tijela vlasti prema njima, s tim da su
tražili da u osiguranju sela budu angažirani stariji djelatnici PS-a Metković u
koje su imali više povjerenja, u čemu sam im nastojao izaći u susret. U razgo-
vorima s promatračima Gluščani su govorili općenito o strahu i nesigurnosti
koju osjećaju zbog ratnog okruženja u kojem žive, a ja sam im sugerirao da mi
predlože koje bi se sve mjere mogle poduzeti da se poveća njihova sigurnost
i ukloni strah. Tako su npr. predložili da mi stariji policajci češće dolazimo na
razgovore u selo, te da se složimo s time da se oni sami organiziraju u straže
radi osobne sigurnosti. S prvim prijedlogom sam se složio, ali ne i s drugim
jer sam smatrao da im moji ljudi mogu pružiti adekvatnu zaštitu, a građani bi
njihovo samoorganiziranje mogli shvatiti krajnje negativno, kao formiranje
pobunjeničke postrojbe. Na Glušce smo posebice pazili i zbog obližnjih JNA
garnizona koji su nam tražili dlaku u jajetu tj. našu pogrešku prema Gluščanima
što bi im moglo poslužiti kao povod za napad na Metković. Iako sam tijekom
ljeta 1991. godine dobivao informacije da su se Gluščani dobro naoružali voj-
nim oružjem iz skladišta JNA, nisam se usuđivao pokrenuti policijsku akciju
na ovo selo, bojeći se odmazde JNA nad građanima. Stoga smo naše napore
usmjerili na praćenje stanja, kao i kod Srba na Kladi i u Mihalju. Tako je spe-
cijalac Dragan Grčić, naoružan snajperom, imao zadaća da uz pomoć monokla
prati zbivanja u Glušcima i utvrdi ima li u selu sumnjivih i naoružanih osoba,
posebno iz Hercegovine.
I dok sam još razmatrao kako bi bilo najbezbolnije izvršti akciju u Glušcima,
21. travnja 1992. u selo je, radi kontrole, oko 9 sati ušla skupina policajaca

142
u kombiju. Naime, u skladu s naputkom MUP-a i zahtjevima predstavnika
vlasti hercegovačkih općina, djelatnici PS Metković i specijalna jedinica, taj
su dan obavljali pregled terena radi utvrđivanja nazočnosti vojnih obveznika
s područja Hercegovine. Na tom su zadatku ušli i u Glušce. Skupinu koja je
ušla u selo predvodili su ispred domaćih policajaca Miro Bajo, a ispred spe-
cijalaca Vlado Kalauz. Njihova je pojava izazvala strah kod mještana koji su
pobjegli u brdo iznad sela. Posebice velika grupa bila je ispred trgovine. Oni
su svi pobjegli iz sela i potom otvorili rafalnu i pojedinačnu paljbu u pravcu
policije. Zapovjednik grupe specijalaca preko UKW stanice nazvao me u PS
Metković i upoznao s događanjima. Odmah sam službenim vozilom Opel Corsa
došao u Glušce, te također u selo uputio dodatnih 12 specijalaca iz PU Split,
u pratnji dva policajca PS Metković koji su poznavali teren. S obzirom na to
da je postojala određena opasnost (radi dojave i kontakata Gluščana s JNA) u
selo sam naknadno uputio još 10-ak policajaca iz PS-a Metković kojima sam
dao nalog da zauzmu brdske kote oko sela, te s njih uz pomoć dalekozora i
snajpera prate stanja u selu, a prema potrebi i pruže pomoć. Čim sam došao
u Glušce od Kalauza sam doznao da nitko od policije i mještana nije ranjen.
Kako se nakon mog dolaska dio mještana okupio ispred trgovine, rekao sam
im da imam saznanja da osim legalnog oružja posjeduju i vojno naoružanje te
da ga odmah predaju ili će policija izvršiti pretres kuća. Također sam im rekao
da oni razgovaraju s odbjeglim seljanima da se vrate u selo i predaju oružje.
Naime, policajci su me izvijestili da je velika većina muškaraca iz sela pobjegla
s oružjem u brdo. Bojeći se da ne dođe do nepotrebnog stradavanja policajaca
i mještana, zapovjedio sam policajcima da ne idu u brdo tražiti naoružane
mještane, već da uđu u seoske kuće i izvrše pretres. Tijekom pretrage pronašli
su veće količine vojnog oružja, opreme i promidžbenog materijala. Pronađeno
naoružanje i vojnu opremu ukrcali smo u policijski kombi i oko 13 sati došli
u PS Metković. U selu nisam ostavio nikoga od policajaca, no to ne znači da
selo nije bilo pod nadzorom. Naime, odredio sam da moji djelatnici ostanu do
daljnjeg na okolnim brdima te na punktu na ulazu u selo. Nakon nekoliko sati
u PS je došao Neđo Bojbaša kao predstavnik sela, inače šef seoske trgovine
i ugledan mještanin, te mi je rekao da su se mještani dogovorili da će policiji
predati i preostalo naoružanje i to od onih mještana koji se još uvijek nalaze
skriveni u brdu. Moj odgovor je bio da se predaju i da predaju cjelokupno
vojno naoružanje, te da će prema njima biti proveden redoviti postupak. Tije-
kom sutrašnjeg dana došlo je do predaje oružja koje je skupljeno na kup kod
seoske trgovine. Policija ga je isti dan preuzela i dovezla u PS Metković. Tu
je provedena identifikacija oružja i ostale vojne opreme. Nakon toga je veća
grupa Gluščana pozvana na informativni razgovor u PS Metković. Od njih
smo tražili da prepoznaju oružje i opremu koju su dužili. Pri tome je bilo pro-
blema jer dio njih nije želio priznati koje oružje je dužio. Tu nam je pomogao

143
Neđo B. koji je tražio od njih punu suradnju s policijom. Nakon identifikacije
oružja i opreme sastavljene su pojedinačne potvrde o privremeno oduzetim
predmetima, gdje se uz ime i prezime svakog pojedinca upisivalo vrsta i broj
oružja, količina streljiva i tip opreme. Iz PS Metković na obradi i kompletira-
nju predmeta i podnošenju kaznenih prijava radili su: inspektor Željan Mišur,
inspektor Markica Jerković, inspektor za obrambene pripreme Jurica Ostojić
te vođe sektora Jurica Vranješ i Nikica Zmijarević.
Većina od 25 osumnjičenih je nakon okončanja ovog dijela posla bilo uhićeno
i zadržano u PS-u Metković, u dvorani za sastanke (naime nismo imali ćelija
za tako veliki broj uhićenika), gdje su ih čuvala dva policajca. O cijelom sam
slučaju stalno, iz faze u fazu, izvještavao načelnika PU-a Stipičića. Nakon uhi-
ćenja javili su mi se predstavnici vojne policije sa zahtjevom da im predamo ovu
skupinu Gluščana kako bi oni s njima obavili informativne razgovore. Nakon
konzultiranja s načelnikom Stipičićem odbio sam ovaj zahtjev. No, vojni su
policajci ponovili zahtjev pozivajući se na zapovjednika Vojne policije Matu
Laušića. Kako nisu imali njegovo pismeno odobrenje, ponovno sam ih odbio.
No sve to, kao i stanje napetosti koje je vladalo, kako među građanima koji su
tih dana bili izloženi zračnim i topničkim udarima, te među tisućama izbjeglica,
navelo me je da uhićenike što prije premjestim iz Metkovića, kako netko ne
bi “uzeo pravdu u svoje ruke“. Uhićenike smo službenim vozilima u pratnji
policajaca s dugim oružjem priveli u istražni centar “Bilice“ u Splitu, gdje su
predani uz krivične prijave. Nakon provođenja istrage u Splitu, 26. lipnja 1992.
Vojno tužiteljstvo podiglo je optužnicu protiv 25 osoba srpske nacionalnosti, da
su od travnja 1990. do kolovoza 1991. nabavili veće količine oružja, streljiva i
ratne opreme, a u svrhu da s tim stupe u oružanu pobunu koja je upravljena na
ugrožavanje Ustavom utvrđenog poretka i društvenog ustroja RH pa su time
počinili kazneno djelo protiv RH – Pripremanje oružane pobune – označeno i
kažnjivo po čl. 236. u svezi sa čl. 236.F KZ RH.

144
 Oružje pronađeno
u selu Glušci

Iz “Fotodokumentacije uviđaja”
PS Metković, 1992.
145
Oružje, streljivo i oprema
pronađeni u
selu Glušci

146
Slobodna Dalmacija, 30. lipnja 1992.

Večernji list, 31. listopada 1992.

147
Zračno i topničko razaranje Metkovića
Prvi zračni napad koji je imao razarajuće posljedice za grad Metković do-
godio se 21. travnja 1992. Bio je to jedan od najtežih dana za naše nedužne
građane. Isti dan piloti JNA napali su susjedne hercegovačke općine Čapljinu,
Ljubuški i Čitluk. Na te su gradove izbacivali kazetne bombe, zabranjene po
međunarodnim konvencijama. Nakon raketiranja i bombardiranja Čapljine
dva zrakoplova, vjerojatno MiG-21, koji su se kretali preko Vrgorca, napali
su Ljubuški gdje su bombe izbacili na katoličku crkvu sv. Katarine u samom
središtu grada, a u čijoj je blizini bila Policijska stanica koja je također raketi-
rana. U napadu je poginuo policajac Ante Sušac, dok je više osoba teže i lakše
ozlijeđeno. U Metkoviću je zbog tih napada bila na snazi zračna opasnost od
11.25 do 13.40 sati. U to vrijeme smo mi u Glušcima vršili već opisanu akciju.
Nedugo nakon akcije nad Metkovićem su se pojavili avioni JNA, nadlijetajući
cestu Metković-Glušci. Pretpostavljam da je JNA dobila dojavu o našoj akciji.
No na tome nije završilo. U 18.20 sati zrakoplovi su prvi put u Domovinskom
ratu izravno napali grad Metković. Radilo se o četiri zrakoplova koji su dole-
tjeli iz smjera Neuma preko Vukova klanca. Izbacili su četiri bombe FAB-250
poznate kao Krmače, teške oko 250 kg, i to na civilne objekte u Metkoviću
i Gabeli Polju. Jedna je pala na Hercegovačku ulicu, neposredno uz kuću
Ranka Roglića. Vjerojatno joj je cilj bio benzinska pumpa, most-nadvožnjak
i skladište plina koji se nalaze u neposrednoj blizini. Od udara gelera u svojoj
je kući smrtno stradala Ankica Ilić (rođena 1922. godine). U neposrednoj
blizini, tridesetak metara od mjesta pada bombe, na cesti je poginula Ankica
Buljubašić (rođena 1964. godine), izbjeglica iz Hercegovine. Od eksplozije
je također teško stradala i Ankica Senta (rođena 1947. godine) koja je odmah
prevezena u Ratnu bolnicu Metković, gdje je utvrđeno da su joj slomljene
obje noge. Cijela ta ulica doživjela je apokaliptično stradanje. Više stanovnika
ove ulice zadobilo je manje ozljede te su zbrinuti u Ratnoj bolnici Metković.
Srušeno je i teže oštećeno više privatnih kuća te trgovačka radnja. Druga je
bomba pala u ulici Put groblja, u neposrednoj blizini župne crkve sv. Ilije, a
vjerojatni cilj bili su crkva i rezervoar gradskog vodovoda koji je u blizini.
Zahvaljujući nepreciznosti pilota bomba je pala u neposrednoj blizini kuće
br. 16., vlasništvo Milivoja Romovića. U trenutku eksplozije ispred kućnih
vrata nalazila se Anđelka Romović (rođena 1919. godine, umirovljenica), koja
je bila teško ranjena od više gelera te bez svijesti prevezena u Ratnu bolnicu
Metković, gdje je uskoro od teških ozljeda preminula. U krugu od oko 200
metara od pada bombe popucala su stakla na svim privatnim kućama te crkvi
sv. Ilije, a pričinjena je i veća materijalna šteta na kući Safeta Gabe, koji je
također ranjen. Treća bomba pala je na ulicu Bočina, koja se nalazi s lijeve
strane rijeke Neretve, na zapadnom ulazu u Metković iz smjera Opuzena.

148
Bomba je pala na tor pokraj kuće Marka Matića. Od gelera bombe teško je
stradao Ante Mijić, sin Andrije (rođen 1954. godine), poljoprivrednik, koji je
u neposrednoj blizini obrađivao svoju zemlju. Udarac gelera otkinuo mu je
ruku, a zadobio je i više drugih manjih ozljeda po tijelu. Odmah je otpremljen
u KBC Split. Bilo je lakše ranjenih i od pada druge i treće bombe. Četvrta je
bomba pala na susjedno Gabela Polje, na sreću na tamošnje plastenike gdje je
pričinjena manja materijalna šteta dok nitko od stanovnika nije bio ozlijeđen.
Na mjesto pada triju prvih bombi odmah smo uputili ekipu u sastavu krim-
tehničar, inspektor i dva policajca, s kojima je bio i inspektor za zaštitu od
požara PU Split Slobodan Jakić. Oni su napisali izvješća i zapisnike o uviđaju,
te fotoelaborate šteta. PS Metković je podnio krivičnu prijavu po nepoznatom
počinitelju 29. travnja 1992. (pod br: 511-12-41 KU-140/92, spis KIO 103/92).
Prije ovoga brutalnog, razarajućeg napada na grad, zrakoplovi JNA već su
napali općinu Metković, 19. travnja 1992., kada su raketirali uvalu Moračno
i turističko naselje Klek. No tada osim materijalne štete nije bilo stradalih
osoba. To nije bio slučaj i prilikom idućeg zračnog napada, 10. svibnja 1992.,
kada su ciljevi napada bili most preko Neretve u Metkoviću, koji je raketiran,
i most preko Male Neretve u Opuzenu na koji je bačena bomba ”krmača“. U
tom napadu u Opuzenu poginuo je Mladen Bjeliš (rođen 1943. godine), a još
15 osoba bilo je lakše ranjeno. Zbrinuti su u Ratnoj bolnici Metković. U na-
padu na oba grada nastala je i velika materijalna šteta, zbog čega su općinske
vlasti oformile Komisiju za procjenu šteta. Zrakoplovi JNA opet su napali
12. svibnja, kada je bez ikakvih posljedica bilo ispaljeno nekoliko raketa kod
Opuzena. Pravi cilj napada toga dana bile su Ploče. Novi zračni napad na op-
ćinu Metković zbio se 14. svibnja kada su na brdo Predolac izbačene bombe.
Ranjena su tri građanina te zapaljena borova šuma. Posljednji zračni napad na
našu općinu dogodio se 18. svibnja kada su zrakoplovi JNA nakon napada na
Čapljinu izbacili više raketa i bombi na rubno područje općine Metković, na
sreću bez ikakvih posljedica. Time je završila zračna tiranija JNA.
Na temelju operativnih saznanja i istrage koju su pravosudna tijela RH pro-
vela o ovim zločinačkim napadima naknadno se doznalo da su piloti JRZ koji su
to počinili bili stacionirani u zračnoj luci u Podgorici, koja je bila glavna baza
za sva zračna djelovanja po južnoj Hrvatskoj i dijelu Hercegovine nastanjenog
Hrvatima i Bošnjacima. Druga zračna luka s koje je također napadana dolina
Neretve bila je u Mostaru. No, zbog jačanja HVO-a i njegova djelovanja u
okolici Mostara ova zračna luka bila je preseljena u Srbiju i Crnu Goru. Prema
materijalima objavljenima u knjizi Jakše Raguža ”Hrvatsko poneretvlje u Do-
movinskom ratu“ (Metković-Zagreb, 2004.), napade je počinilo oko 15 pilota.
Jednog od pilota koji je napadao dolinu Neretve, HV je 24. travnja 1992.
oborio i zarobio. Ovdje donosim prijepis Izvješća 1. brigade ZNG-a Tigrova o
ispitivanju tog pilota - potpukovnika Nikole Đerfija: Dana 24. 04. 92. oko 9,50

149
h od strane PZO 1. br. ZNG prilikom borbenog djelovanja oboren je zrakoplov
tipa G-4 kod s. Gradac. Uhićen je Đerfi Nikola, sin Balaša i Ane r. Uzun. rođ.
30. V. 1952. u Pančevu, po opredjeljenju Jugoslaven, po činu dopukovnik, tre-
nutno na službi kao instruktor letenja pri 172. lovačko-bombarderskog aviopuka
stacioniranog na Titogradskom aerodromu, oženjen, otac muškog djeteta, sa
stanom u Pančevu. Prilikom pada Đerfi je zadobio povrede u vidu dvostrukog
prijeloma potkoljenice, opekotina po desnoj ruci i nagnječenja kičme. Nakon što
mu je u ambulanti 1. br. ukazana prva pomoć, vozilom hitne pomoći je prebačen
u medicinski centar Ploče gdje je zadržan na daljnjem liječenju. Za vrijeme
transporta do Ploča s njim je obavljen razgovor tijekom kojeg je ispričao: da je
1974. g. završio zrakoplovnu akademiju, nakon čega je kao pilot sve do 1991.
g. radio u Puli. U listopadu je zajedno sa svojom jedinicom napustio Pulu i
prebacio se na Titogradski aerodrom, gdje je kao instruktor letenja radio na
obuci pitomaca. Trenutno obnaša dužnost komandira eskadrile 229. 1. bae (š)
u sastavu 172. l bap pod zapovjedništvom pukovnika Masića. Dana 24. 04.
92. oko 9,30 h zajedno sa majorom Stanojevićem poletio je sa Titogradskog
aerodroma sa zadatkom da unište artiljerijsko uporište HV-a u s. Gradac, 300
m zapadno od crkve na visoravni. Dolaskom do cilja sa aviona je ispalio 32
rakete tipa BR, nakon čega se namjeravao vratiti u bazu, ali je bio pogođen te
je morao napustiti avion. Za navedeni zadatak tvrdi da je dobio od načelnika
štaba p-pukovnika Marjanovića koji mu je objasnio svrhu zadatka, tj. uništenje
artiljerijske točke HV-a, te mu na karti pokazao prednje položaje HV-a kako
ne bi ugrozio vlastite snage. Tvrdi da mu je okvirno poznat raspored vlastitih
snaga, ali mu nije pojedinačno poznat raspored i snaga njihovih jedinica. U
daljnjem razgovoru navodi da je njegova jedinica inače školska eskadrila, ali
da u posljednje vrijeme vrši i borbene zadatke. Koliko mu je poznato, ali u to
nije siguran, većinu zadataka vrše za potrebe Bilećkog korpusa i to većinom
sa zadatkom uništenja artiljerijskih uporišta HV. Na postavljeno pitanje o
broju zrakoplova i pilota na Titogradskom aerodromu izjavljuje da se prema
njegovim saznanjima na aerodromu trenutno nalazi: 17 aviona tipa G-4, 12
aviona tipa „Orao“, nekoliko helikoptera tipa „MI-8“ i „Gazela“. Njegova
eskadrila (avioni G-4) broji 19 pilota, dok eskadrila „Orlova“ čiji je zapovjed-
nik major Vučković broji oko 15 pilota. Koliko mu je poznato osim navedenih
eskadrila i pratećih službi na aerodromu trenutno nema drugih jedinica. Što
se tiče drugih aerodroma nije mu poznato gdje se što nalazi i koje su jačine
postrojbe na ostalim aerodromima. Tvrdi da u njegovoj jedinici do sada nije
bilo gubitaka. Na pitanje da li je do sada borbeno djelovao odgovara da je
samo jednom, i to prije desetak dana kada je raketirao artiljerijske položaje
HV-a oko Hutova blata. Što se tiče ostalih pripadnika njegove eskadrile poznato
mu je da je većina njih borbeno djelovala na navedenim prostorima, ali se ne
sjeća pojedinačno tko i kada. Na kraju razgovora pilot je izjavio da je već 20

150
godina profesionalni vojnik koji izvršava naređenja pretpostavljenih što se od
njega očekuje. Ne zanima ga politika, a njegovo opredjeljenje je jugoslavenstvo.
S obzirom na zdravstveno stanje zarobljenika i činjenicu da u toku razgovora
nije bio u potpunosti kontaktibilan, s njim nije bilo moguće obaviti detaljniji
razgovor, a detaljniji razgovor će se moći obaviti nakon ukazane potpune
medicinske pomoći u Pločama. Izvješće podnio Robert Kralj.
No nisu to bila jedina razaranja koja su Metković i okolna naselja pretrpjeli
u tom razdoblju. Naime iz Tasovčića, Klepaca i Prebilovaca tamošnji Srbi su
u nekoliko navrata napadali topništvom. Prvi takav napad bio je 14. travnja
1992., kada je na područje Bijelog Vira palo nekoliko projektila, bez značajnijih
posljedica. Puno teži napad bio je 3. svibnja kada je topovima napadnuto središte
Metkovića, na obje obale Neretve. Ciljevi su bili PS i obližnja benzinska crpka,
dok su na drugoj obali rijeke stradali uglavnom civilni objekti, tj. obiteljske
kuće. Zgrada PS-a Metković nije stradala, a jedina materijalna šteta bilo je
oštećeno vozilo općinske Uprave prihoda koje su koristili moji djelatnici. U
trenutuku napada oni su napustili vozilo i sklonili se u podrum obližnje kuće.
U napadu je stradalo više civila-građana Metkovića: od posljedica ranjavanja
preminuo je starac Andrija Čužić u KBC-u Split, a pet civila je lakše ranjeno,
uključujući jedno dijete. Treći i ujedno zadnji topnički napad bio je 8. svibnja
1992. I ovaj je put na meti srpskih topova bilo središte Metkovića, pri čemu
su ranjene tri osobe i nastala je velika materijalna šteta, posebice na benzin-
skoj stanici Energopetrola u blizini našeg PS-a. Granata je udarila između
spremnika i dva automata za točenje goriva. Oštećena je i kućica za djelatnike
crpke. Kako je prijetila opasnost od eksplozije crpke, metkovski vatrogasci su
intervenirali i gasili požar, iako je bombardiranje bilo u tijeku. Zbog toga je
jedan od njih, Renato Srna, bio ranjen, te prevezen u Ratnu bolnicu Metković.
Uz benzinsku crpku u napadu je stradao i ugostiteljski objekt, snack-bar vl.
Mate Prusca iz Metkovića. Taj montažni objekt, koji smo mi policajci često
posjećivali u pauzama za kavu, bio je dosta oštećen. PS Metković je o svim
topničkim napadima napravio zapisnike o uviđaju, te podigao krivičnu prijavu
od 15. svibnja 1992. (pod brojem: 511-12-41 KU 163/92). PS Metković je
podnijela i Posebno izvješće od 20. srpnja 1992. (pod brojem: 511-12-41 KU
163 i 164/92) upućeno Okružnom javnom tužiteljstvu Split.
Glede topničkih razaranja Metkovića u suradnji s kolegama iz PS-a Ča-
pljina uspjelo se utvrditi identitet osoba koje su počinile krivično djelo protiv
čovječnosti i međunarodnog prava - ratni zločin protiv civilnog stanovništva
i civilnih objekata Metkovića. Radilo se o građanima BiH srpske nacional-
nosti, aktivistima lokalnog SDS-a. Svi oni su nakon oslobođenja jugoistočne
Hercgovine početkom lipnja 1992. godine pobjegli pred rukom pravde u
istočnu Hercegovinu.

151
Eksplozija zrakoplovne bombe Krmače, travanj 1992. godine u neposrednoj blizini
crkve Sv. Ilije u Metkoviću

Poslijedice zračnog razaranja Metkovića, Hercegovačka ulica, kuća Ranka Roglića

152
Posljedice razaranja starog središta Metkovića - Krnjesavca u zračnom napadu

Tijekom minobacačkih napada iz hercegovačkog sela Klepci stradao je veći broj

objekata u gradu Metkoviću
153
Na meti srpskih minobacača našao se i objekt PS Metković, policijski vozni park te
obližnja benzinska crpka “Energopetrola”

154
Uništeni kamioni u “Razvitkovoj” mehaničarskoj radionici

Uništena “Razvitkova” mehaničarska radionica

155
Narušavanje javnog reda i mira
Svibanj 1992. bio je iznimno težak mjesec za našu općinu i za sve djelatnike
PS-a. Bojišnica udaljena samo nekoliko kilometara od središta grada, zračni i
topnički napadi, tisuće izbjeglica, bijeg velikog broja neboračkog stanovništva
iz Metkovića prema Splitu i drugdje, bili su samo ono što se vidjelo ”izvana“.
U pozadini su se događala kriminalna djela – pljačke i miniranje privatnih i
javnih objekata, ne samo u vlasništvu Srba, već i Hrvata. Sve je to duboko
uznemirilo i izazvalo revolt naših građana. Zbog toga su općinski čelnici 29.
svibnja 1992. sazvali izvanredni sastanak na kojem se s policijskim i vojnim
predstavnicima nastojalo dogovoriti nužne mjere za poboljšanje stanja. Na
početku su se naveli najteži problemi, miniranje objekata, protuzakonito use-
ljavanje u privatne kuće i stanove, provale u vikendice, otuđivanje automobila
građana, te protupravno lišavanje slobode građana srpske nacionalnosti u
Mihalju, što su učinile osobe koje nisu bile u civilnoj policiji. S druge strane
veliki je problem bio nedovoljan broj vojnih policajaca u dolini Neretve, zbog
čega nisu mogli kvalitetno pokrivati prometne punktove i provoditi pozornič-
ko-patrolnu djelatnost prema vojnicima.
Nakon sagledavanja svih navedenih problema, moj zamjenik Andrija Boras
i ja od civilnih smo vlasti zatražili da nam pomognu u njihovu rješavanju i to
tako da nam svojim autoritetom omoguće sastanak sa zapovjednikom Južnog
bojišta generalom Jankom Bobetkom. Dobili smo pozitivan odgovor na naš
zahtjev, te nas je general pozvao na sastanak u svoje Zapovjedništvo u Pločama,
u garnizon 31. svibnja 1992. Na tom sastanku Boras i ja smo generala upozna-
li s problemima na području općine Metković. General Bobetko je pokazao
razumijevanje i obvezao djelatnog časnika HV-a da organizira vojnu policiju
i stavi je na raspolaganje, tj. u funkciju. Naime, zapovjednik 116. brigade je u
prethodnom razdoblju ionako malobrojne vojne policajce povukao u službu na
području zone odgovornosti svoje brigade, zbog čega u dolini Neretve gotovo
i nije bilo vojne policije. O tom razgovoru s generalom Bobetkom, zamjenik
Boras je sastavio pismeno izvješće.
Osim ove naše intervencije i predsjednik Margeta se zbog ovih problema
dopisom obratio generalu Bobetku. I to ne samo njemu već i najvišim državnim
dužnosnicima: predsjedniku Sabora RH Žarku Domljanu, premijeru Franji Gre-
guriću, ministru obrane Gojku Šušku te predsjedniku Vijeća općina Sabora Luki
Bebiću (dopis od 11. lipnja 1992. Kl:035-01/92-01-63. Ur.broj:2148-01-01-92.).
Toga dana bio sam na sastanku u PS-u Makarska na kojem su bili inspektor
MUP-a Branko Radić iz Zagreba rukovoditelj za granične prijelaze, djelatnik
SZUP-a Božo Gabričević, načelnik PU Split Ivo Stipičić i njegovi pomoćnici
Nenad Buble i Ivan Jurčević, zapovjednik PS Trilj Stipe Režić te zapovjednik
PS Imotski Ivan Todorić. Iz Hrvatske zajednice Herceg-Bosna bili su Slobodan

156
Božić iz Centra Mostar, zatim Branko Kvesić, za vojnu policiju Valentin Ćorić,
zapovjednik PS Neum Zoran Prišlić, zapovjednik PS Čapljina Ivan Vrankić,
zapovjednik PS Ljubuški Mladen Šimić. Tema sastanka bila je prekogranična
policijsko-sigurnosna suradnja. Naime od našeg posljednjeg sastanka situa-
cija se bitno promjenila jer je BiH postala neovisna, međunarodno priznata
država, a što je postavilo nove zahtjeve u organizaciji i djelovanju rada po-
licije u graničnom području. Predstavnici Herceg-Bosne obratili su nam se
sa zamolbom za pomoć jer smo mi kao hrvatska policija imali više iskusnih
ljudi i materijalno-tehničkih sredstava, kao i izgrađenu zakonsku regulativu
o postupanju u graničnom pojasu, što oni nisu imali. Kao i mi, i oni su imali
problema s manjkom vojnih policajaca. Razgovaralo se i o zajedničkoj suradnji,
te postupanju na graničnima prijelazima, postupanju prema prognanicima i
izbjeglicama (nužnosti najava prolaza te izradi popisa i izdavanju pravodob-
nih odobrenja). Posebna tema bila je postupanje s vojnim obveznicima, tj. o
postupku njihova vraćanja u BiH, te o provjerama koje treba vršiti prilikom
prelaska vojnih osoba HV-a i HVO-a s oružjem preko granice. Dogovoreno
je da se vozila koja nemaju pravovaljane dokumente odmah oduzimaju na
granici i to uz potvrde, te provede redoviti postupak kod nadležnih tijela. Na
tom sam sastanku okupljene upoznao sa specifičnim problemima u zoni koju
pokriva moj PS: u općini se Metković u tom trenutku nalazilo oko 5000 BiH
izbjeglica uglavnom smještenih po privatnim kućama, dok je u Blacama bilo
smješteno oko 500 mobiliziranih pripadnika 6. bojne 116. brigade HV-a, koju
su činili izbjegli Hrvati i nešto Muslimana iz općina Stolac i Čapljina. Uz ob-
vezu pokrivanja prostora općine, PS Metković također pokriva pet graničnih
prijelaza: tri cestovna – Metković - Doljani, Mali Prolog - Crveni Grm i Klek
- Neum, zatim jedan željeznički - željeznički kolodvor Metković - Čapljina, te
jedan pomorsko-riječni – Luka Metković. Carina je bila obvezna na glavnim
graničnim prijelazima Metković, Klek i Mali Prolog. Nadalje, PS u graničnom
pojasu pokriva čak 14 punktova.
Sastanak je održan u vrijeme kada se još intenzivno radilo na izgradnji
hrvatskog pograničnog sustava. Naime 26. lipnja 1992. u Carinarnici Ploče
bio sam na sastanku na kojem se razgovaralo o uspostavi carinarnica na tri
navedena granična cestovna prijelaza, na kojem su upravnik Carinarnice Ploče
Vlatko Bilas i njegov zamjenik Joško Raos donijeli zaključak o prijamu 15
novih carinika koji će raditi na ovim prijelazima.
Inače, lipanj 1992. godine bio je mjesec prekretnice za dolinu Neretve.
U operaciji Čagalj hrvatske su snage oslobodile veliki dio jugoistočne Her-
cegovine – istočni Mostar, Dubrave i Stolac, čime je uklonjena neposredna
opasnost od novih srpskih napada na Metković i dolinu Neretve. No to nije
značilo i poboljšanje sigurnosnog stanja u našoj općini. Naprotiv, u mnogim
je segmentima došlo do pogoršanja, posebice u miniranju objekata. Stradala je

157
i metkovska pravoslavna crkva sv. Đorđa. Godinama nakon ovog tragičnog i
sramotnog događaja doznao sam da je crkvu minirao Refik H., pripadnik HV-a,
rodom iz srednje Bosne. Krajem lipnja i početkom srpnja 1992. minirano je 18
kuća i objekata u vlasništvu građana srpske narodnosti. Minirani su i objekti
građana nesrpske narodnosti.
Iz načina rušenja i tipa upotrijebljenih minsko-eksplozivnih sredstava bilo
nam je jasno da zasigurno iza većine miniranja stoje vojne osobe. Stoga smo
predsjednik Općine Margeta i ja sazvali sastanak s novim zapovjednikom 116.
brigade HV-a Ivanom Benetom. Dotadašnji zapovjednik Nedjeljko Obradović
otišao je na novu dužnost zapovjednika Prve hercegovačke brigade HVO-a
”Knez Domagoj“. Na početku ovoga sastanka predsjednik Margeta je rekao da
stanje sigurnosti na području općine Metković nikada nije bilo lošije. Pročitao
je dopise koje je prethodnih mjeseci (28. veljače, 30. travnja i 11. lipnja) slao
državnim i vojnim strukturama, te od zapovjednika Benete zatražio da poradi
na funkcioniranju i obavljanju nadležnosti vojne policije. Nakon njega izlagao
je zapovjednik Beneta. Upozorio je na probleme ratovanja HV-a, te prisutne
probleme nediscipliniranosti u redovima HV-a koji se očituju u pucanju po
gradu i otuđivanju oružja iz ratnog plijena. Kao poseban problem naveo je
pitanje HOS-a koje nije riješeno, naime nije bilo jasno kome oni pripadaju.
Beneta je naveo da vojni policajci koji su pod njegovom ingerencijom nisu
dovoljno stručni te nemaju autoriteta među vojnicima, dijelom i zbog toga što
ih je dio bježao s bojišnice tijekom borbi. Kao jedan od izvorišta problema
naveo je i slabu suradnju vojne i civilne policije.
Kao treći izlagač detaljno sam elaborirao kronologiju nastanka ovakve si-
tuacije u Metkoviću. Naveo sam da je sigurnosno stanje u općini Metković od
kolovoza pa do kraja 1991. godine bilo relativno zadovoljavajuće. U to vrijeme
aktivni su bili krizni štabovi s kojima smo mi policajci imali dobru suradnju.
Također je bila dobra suradnja i s domicilnom 116. brigadom. Problemi po-
činju početkom 1992. godine, nakon ukidanja KŠ-a, te dolaska velikog broja
pripadnika raznorodnih postrojbi HV-a te HOS-a na naše područje. Od tada
su učestale pucnjave i pljačke po gradu, no na intervencije uz civilnu policiju
ne izlaze i vojni policajci, iako smo ih mi uredno pozivali. I moji djelatnici su
se u tom razdoblju više puta našli na meti napada pripadnika HV-a, pa je čak
i u dva navrata došlo do oružanog napada na zgradu Policijske stanice. Na
udaru su se našle i civilne strukture. Kao primjer sam naveo miniranje ugo-
stiteljskog objekta ”Zrinski“ u Opuzenu, vlasništvo obitelji predsjednika IV
SO Metković Ante Krstičevića. U travnju se situacija dodatno pogoršala kada
je Metković bio preplavljen kolonama izbjeglica iz Čapljine i Stoca. S druge
strane, u Metković tada ulazi nekoliko brigada HV-a, te nastaje teško stanje.
Zbog toga smo sredinom travnja bili prisiljeni zatražiti pojačanje specijalne
policije iz PU Split. Krajem svibnja sigurnosno stanje postaje kaotično. Počinje

158
miniranje objekata po cijelom gradu. Pomoć smo tražili kod generala Bobetka
koji nam je obećao podršku slanjem pojačanja od 70 vojnih policajaca. No to
nikada nije realizirano. U lipnju se povećao broj miniranja objekata, ne samo u
vlasništvu građana srpske narodnosti. U svakom je slučaju na mjesto događaja
izišla ekipa PS-a (inspektor, krim-tehničar i policajci za osiguranje), čiji su
pripadnici izvršili uviđaj, kompletirali svaki pojedinačni slučaj te Općinskom
državnom odvjetništvu Metković uz kaznenu prijavu po nepoznatom izvršitelju
dostavili predmete. Na mjestu događaja uviđajem je pronađeno i utvrđeno da
su miniranja vršena protutenkovskim minama i trotilom, dakle materijalnim
sredstvima koja su dostupna samo vojnim osobama. Napravili smo operativne
planove rada i davali konkretne zadatke u radnim nalozima radi postupanja u
slučajevima miniranja kako bi se došlo do saznanja o izvršiteljima. Kao mje-
ra koje treba u budućem razdoblju poduzeti naveo sam da granične prelaze
treba staviti u funkciju s vojnom policijom i raditi na sprečavanju preprodaje
ukradenih stvari i vozila. Također treba odmah staviti u funkciju carinske dje-
latnike. Na Benetinu opasku da nema dovoljno vojnih policajaca, dao sam mu
prijedlog da se od naših bivših pričuvnih policajaca koji su u redovima 116.
brigade formira vojna policija. Beneta je prijedlog prihvatio te na to obvezao
jednog zapovjednika. No, koliko sam ja upoznat, do toga nikada nije došlo.
Glede konkretnih počinitelja miniranja objekata djelatnici PS-a Metković su
idućih godina operativnim radom doznali imena dijela počinitelja, te podnijeli
kaznene prijave za počinjena djela po poznatom počinitelju.
U srpnju, točnije 8. srpnja 1992., u moj ured u PS upao je bez dozvole de-
žurnog djelatnika M. K. Repetirao je, i u mene uperio, kalašnjikov prijeteći da
će ubiti i mene i zapovjednika Specijalnog voda policije Joška Tadića. Svjedok
upada bio je i moj zamjenik Boras. Srećom nije došlo do pucnjave, već se sve
završilo na prijetnji. O ovome krajnje neugodnom događaju odmah sam oba-
vijestio načelnika PU-a Split Iva Stipičića i općinsko rukovodstvo, Margetu
i Krstičevića. Sukladno zakonu protiv M. K. PS Metković je podnio kaznenu
prijavu Vojnom tužilaštvu Split (broj: KU-126/92).
Nije to bio jedini nasrtaj koji sam doživio u tom razdoblju. Drugi napad
se dogodio 13. kolovoza i to tako da je jedan zapovjednik ušao u Ispostavu
policije Opuzen tražeći da mu se da službeno policijsko vozilo. Zapovjednik
Andrija Rajič odbio mu je dati vozilo bez moje suglasnosti, rekavši mu da se
javi ujutro nakon što se on konzultira s PS-om Metković. Međutim on je iste
večeri, u alkoholiziranom stanju, naoružan pištoljem i u odori HV-a upao u
moj stan, te mi prijetio da ću biti suspendiran i premješten na Korčulu, i još
štošta, zbog odbijanja da mu se da službeno vozilo policije. Uspio ga je smiriti
moj brat Zvonko Bezer, kojeg je u pomoć pozvala moja supruga. I o tome sam
odmah izvijestio Ured načelnika PU Split, koji je odredio da ubuduće imam
fizičku zaštitu nakon radnog vremena, tj. imao sam osiguranje stana i pratnju pri

159
odlasku na teren. Dužnost pratnje vršio je policajac Nedo Jakić, dok su se pred
stanom izmenjivali aktivni policajci iz pozorničko-patrolne djelatnosti naoružani
dugim oružjem, i to svakih osam sati. Bio sam ”štićena osoba“ do kraja rujna.
Navodim da su ozbiljne prijetnje imali i čelni ljudi općinske vlasti, pred-
sjednik općine Ivo Margeta i predsjednik izvršnog vijeća a ujedno i predsjednik
kriznog štaba općine Metković Ante Krstičević. U dogovoru s čelnim ljudima
PU Split određena im je osobna zaštita djelatnika policije PS-a Metković te su
uvršteni u pričuvni sastav policije kako bi mogli posjedovati vatreno oružje.
U prilogu dostavljam uputstvo za rad policajaca na ulazu u SO Metković.

160
 Nevezano za te prijetnje u Metkoviću se i u kolovozu dogodio niz inci-
dentnih slučajeva u kojima je uporabljeno oružje. Tako je 4. kolovoza došlo
do incidenta u ”Poduhu“ između članova jedne metkovske obitelji i policajca
Stanka Malenice koji je došao na intervenciju zbog narušavanja javnog reda i
mira. Intervenirala je grupa splitskih specijalaca, nakon čega su se smirili. Drugi
slučaj se zbio u Otrić-Seocima gdje je grupa domaćih vojnika 116. brigade
rafalno pucala i prijetila policajcima koji su došli na intervenciju. I ovdje je
moralo doći do intervencije splitskih specijalaca, nakon čega je prestala puc-
njava. O ta dva slučaja odmah je raspravljano na izvanrednom sastanku koji
je predsjednik Općine sazvao isti dan. Na sastanku su bili i Ante Krstičević,
zapovjednik 116. brigade Ivan Beneta, ja i moj zamjenik Andrija Boras te
zapovjednik vojne policije Zdenko Pandžić.
Nisu svi incidenti prolazili bez osjetnijih posljedica, primjerice slučaj ranja-
vanja građanina Mate Obradovića, koji je završio pred Vojnim sudom HV-a.

Večernji list, 3. listopada 1992.

161
162
163
Zapovjednik Postaje granične policije Metković
Nisu sve naše aktivnosti bile usmjerene samo na sigurnost u gradu i općini.
Nakon potiskivanja srpskih snaga s prilaza Metkoviću u lipnju 1992. godine
počele su pripreme za obilježavanje hrvatske državne granice prema BiH i ustroj
granične službe policije. S ponosom mogu istaknuti da je PS Metković bio među
prvima u Hrvatskoj koji je postavio oznaku – ploču s natpisom ”Republika
Hrvatska“, koju smo okitili i hrvatskim državnim stijegom. Bilo je to nakon
što sam 6. kolovoza 1992. dobio telefonski poziv od inspektora Odjela MUP-a
za granicu Andrije Bošnjakovića, koji je zatražio podatak o dužini granice (44
km), te dao naputak o primjeni propisa (NN 32/92) radi vođenja evidencije na
graničnim prijelazima: o broju osoba koje prelaze državnu granicu, dnevnik
događaja na samoj granici, izdavanje potvrda (odobrenja) za nošenje oružja,
pečati za potvrđivanje prelaska granice (putovnice i granične propusnice). Među
ostalim tada smo dobili i naputak o postavljanju već spomenute ploče. Zbog
toga sam 10. kolovoza bio pozvan na sastanak u PU Split gdje sam se susreo
s inspektorom Andrijom Bošnjakovićem, te razgovarao o provedbi Zakona o
državnoj granici (NN.9/92.), kretanju i boravku stranaca (NN.55/91.), prija-
vama za povredu državne granice, detaljima oko uvjeta prelaska vozila preko
državne granice (da vozila pri ulasku u RH ne mogu proći ako nemaju ”zeleni
karton“ osiguranja). Spomenuto je i pitanje kontrole sporednih malograničnih
prijelaza: Bijeli Vir, Dobranje, Tuzibelj, Dragovija, Mlinište i Vidonje. Naime,
HV je probio cijeli niz makadamskih puteva kojih ranije nije bilo, a koje mi
zbog manjka ljudstva i vozila nismo mogli kontrolirati. Prilikom razgovora
dobivali smo i čudne prijedloge da ”preventivno”, a s obzirom na ponašanje
dijela vojih osoba koje su prelazile granicu, postavimo čak i strojnička gnijez-
da na graničnim prijelazima, čime bi se zaplašilo one koji ne poštuju zakon i
pokušavaju nasilno preći granicu, bez pisanog odobrenja MORH-a ili MUP-a.
Zaključeno je da treba ubrzano raditi na formiranju granične policije, nabavom
opreme, vozila, sredstava veze, prostorija za zaposlenike i dr. Kako je tranzit
robe uvelike tekao, potrebno je što prije uključiti u rad carinike.
O funkcioniranju i nadzoru nad državnom granicom ponovno se razgova-
ralo 13. kolovoza 1992. u PU Split, na operativnom sastanku na kojem su iz
središnjice MUP-a bili Joško Morić i Branko Radić, načelnik Odjela granične
policije, iz PU Split, načelnik Stipičić i zapovjednici dalmatinskih PS-a, iz
MORH-a pomoćnik ministra obrane Josip Perković te načelnik Uprave Vojne
policije Mate Laušić. Glede Metkovića razgovaralo se o pet graničnih prijelaza
(tri cestovna, jedan pomorski i jedan željeznički) od čega su tri međudržavna
prijelaza (Prud, Gabela Polje i Unka), nadalje o četiri malogranična (Vukov
Klanac, Gabela Polje II, Glibuša i Orepak). Zaključeno je da je na dužinu
granice od čak 44 km, a i zbog učestale pucnjave, repetiranja oružja, odbijanja

164
zaustavljanja (zbog prijevoza ukradenih stvari) i ulaska vojnih grupa HVO-a
i HOS-a, za obavljanje graničnih poslova potrebno ukupno 125 djelatnika.
U tom trenutku PS Metković je imao oko 40 djelatnika koji su obavljali sve
granične poslove.
Preporučeno nam je da zemljane putove koje je probio HV, a koje su šverceri
koristili za ilegalni prijelaz kamiona i automobila, fizički zapriječimo, te da za
rješavanje ovog problema što češće kontaktiramo vodstvo HV-a, posebice vojne
policije i civilne vlasti, hrvatske i hercegovačke. Okupljene sam obavijestio
da se tih dana u jugoistočnoj Hercegovini vrši velika smjena oružanih snaga.
Zapovjednik Južnog bojišta general Bobetko dao je zapovijed da se postrojbe
HV-a koje su u lipnju to područje oslobodile, povuku natrag u Hrvatsku, a
crtu bojišta prema Vojsci Republike Srpske, od Mostara do Ravnog, preuzme
HVO. Objasnio sam im da 90% problema u našem području prave vojne osobe
(pucanje po gradu, vožnja neregistriranih i ukradenih vozila, krađe, pljačke,
pretres civilnih objekata i privođenje civila...), te da Vojna policija i dalje nije
u potpunoj funkciji. Iz Splita je došao novi zapovjednik Vojne policije koji je
nakon samo četiri dana otišao, a da se ništa nije promijenilo.
Sredinom kolovoza k nama u PS Metković je zbog iste teme, granični režim
između dvije države, došao zamjenik ministra Joško Morić. Na taj su susret
došli Bruno Kvesić, Ivo Lučić, Valentin Ćorić, te Z. Barišić. Morić je donio
naputke o preliminarnom režimu graničnog prijelaza koji je privremen i mijenjat
će se prema zbivanjima u BiH. Taj naputak je bio maksimalno liberalan, što
je u interesu obrane Republike BiH. Glede fizičke lociranosti samih prijelaza
sugerirano je da se oni postave, gdje god je to moguće, na samoj državnoj
granici. Ako to nije moguće, lokalni zapovjednici PS-a, iz RH i BiH, trebali
su zajednički odrediti najbolja mjesta za postavljanje prijelaza, kako bi se što
kvalitetnije mogla vršiti kontrola roba, ljudi i usluga. U slučaju Doljana nije
bilo moguće postaviti prelaz na samoj granici, te je postavljen nekoliko stotina
metara unutar Hercegovine, u doljanskom polju. S kolegama, graničnim poli-
cajcima iz BiH treba imati što bolje odnose, svaku promjenu treba unaprijed
dogovoriti i provesti, a o svakom izvanrednom slučaju odmah ih obavijestiti.
Na nedopuštenim prijelazima sve robe treba upućivati na službene granične
prijelaze gdje postoje carinski djelatnici, a ako ipak dođe do prijelaza prekršitelje
privoditi nadležnim tijelima. Izbjeglice se ubuduće nije smjelo puštati da ulaze
u RH, a u slučaju njihova dolaska na granicu treba se dogovoriti s regionalnim
centrima za izbjeglice i prognanike. Promet oružja, opreme i drugih sredstava
trebalo je strogo nadzirati, te propuštati samo uz potvrde Stožera HVO-a, a
ostalima onemogućiti ulazak u RH. Vozila koja nisu osigurana i nemaju ”zeleni
karton“ ne mogu ulaziti u RH, zbog mogućeg izazivanja prometnih nesreća, a
zbog toga treba osigurati rad osiguravajućeg društva na graničnim prijelazima,
koje bi moglo izdati ”zelene kartone“.

165
 U raspravi nakon Morićeva izlaganja upozorio sam na specifične probleme
života ljudi na granici, npr. onih koji žive u BiH, a u RH idu u školu, na posao
ili obrađuju zemlju. Njih je Stožer HVO-a trebao uputiti kako postupati, npr.
da iz gruntovnice izvade potvrdu da posjeduju zemlju u RH i na osnovi toga
dobiju dozvolu za prijevoz određenih količina voća i povrća, potvrdu da u
Metkoviću rade i slično. Kvesić je prihvatio sve naputke i zatražio razuman
rok radi upoznavanja svojih djelatnika. Molio je Morića da hrvatska policija
pruži svaki oblik pomoći njegovim djelatnicima. Ivo Lučić je imao potpuno
jasan stav glede nadležnosti, smatrajući da je HVO jedina legalna i legitimna
vojska u Herceg-Bosni. Valentin Ćorić je govorio o problemima s osobama i
vozilima koja dolaze iz Bosne, a nemaju ni dokumenata, ni osiguranja.
Nakon sastanka i odlaska dužnosnika Herceg-Bosne, nas trojica lokalnih
zapovjednika - PS Vrgorac Miljenko Glamuzina, PS Imotski Ivan Todorić i
ja, razradili smo i dogovorili postupanje naših djelatnika prema dobivenom
naputku o postupanju na granici. Odlučili smo da u tom poslu koristimo ne
samo redovite, već i pričuvne i specijalne policajce.
Nakon svih tih brojnih radnih sastanaka krajem rujna se pristupilo provedbi
dogovorenog. Dana 21. rujna 1992. u PS-u Metković je komisijski izvršena
primopredaja dužnosti zapovjednika PS-a. Pred komisijom u sastavu Jelica
Glavor kao predsjednica komisije i članova Melite Jelčić i Nedjeljka Grubišića,
predao sam dužnost zapovjednika PS Metković novom zapovjedniku Andriji
Borasu, dok sam ja odmah stupio na dužnost zapovjednika Postaje granične
policije Metković. Isti je dan izvršena inventura i predaja skladišta. Komisija u
sastavu Ljubomir Plećaš (predsjednik komisije) te članovi Mirko Ćulić i Nikica
Zmijarević izvršili su primopredaju dužnosti skladištara oružja, oruđa i opreme
Jurice Ostojića novom skladištaru Linkolnu Batinoviću. Naime, dotadašnji
skladištar, inspektor Ostojić prešao je na dužnost mog pomoćnika u novoj
Postaji granične policije. Ovim je imenovanjima i službeno počela djelovati
Postaja granične policije Metković pod čiju su ingerenciju došli svi postojeći
granični prijelazi u dolini Neretve. No, ne samo oni. Pod njezinom je nadležnosti
bila i Ispostava granične policije Vrgorac čijim je zapovjednikom imenovan
Ivan Kalajdžić. Ova Ispostava nadzirala je granične prijelaze Vrgorac – Orah,
Vrgorac – Veliki Prolog te malogranične prijelaze Veliki Prolog – Potprolog,
Stilji i Mijaci. Vođa sektora bio je Velimir Beus, dok je u Ispostavu prešlo 18
policajaca iz PS Vrgorac, te četiri djevojke-policajke također iz PS-a Vrgorac.
Sutradan, 22. rujna, kao novi zapovjednik nove postaje održao sam prvi radni
sastanak. Na njega je došao veći broj policijskih zapovjednika i političara iz
Herceg-Bosne i Dalmacije: predsjednik Herceg-Bosne Mate Boban, ministar
unutarnjih poslova Bruno Kvesić, načelnik PU-a Livno Stipe Barun, načelnik
PU-a Mostar Jure Begić, načelnik PU-a Tomislavgrad Ivo Ćorić, načelnik
PU-a Split Ivo Stipičić, zapovjednik granične policije Trilj Stipe Rezić, zapo-

166
vjednik PS-a Imotski Ivan Todorić, zapovjednik granične ispostave Vrgorac
Ivan Kalajdžić te Andrija Boras. Razgovaralo se o graničnom režimu. Između
ministara Kvesića i Jarnjaka te Mate Bobana i Stipičića dogovoreno je da se
provodi liberalni pogranični režim.
Tih prvih deset dana postojanja bili smo ”podstanari“ u zgradi PS-a Met-
ković. No ne zadugo. Naime, 29. rujna 1992. u Metković je došao načelnik za
tehniku PU-a Split Ilija Kušeta, te nam zapisnički dodijelio prostore koje je
nekada koristio općinski Štab TO-a. Tom prigodom dobili smo i službeni pečat
Postaje granične policije. Isti dan smo imali sastanak s predstavnikom carine
Mijom Matijevićem i predstavnikom Interšpeda Perom Musulinom s kojima
smo dogovorili rad njihovih djelatnika na graničnim prijelazima.
Zahvaljujući svemu tome, na vrijeme poduzetim pripremama, spremni smo
dočekali odluku Vlade RH od 1. listopada 1992. o novom ustroju i formiranja
novih postaja u MUP-u RH. Prema toj odluci formirana je Postaja granične
policije Metković, u čiji sastav ulazi Ispostava granične policije Vrgorac koja
pokriva granični prijelaz Orah te pogranične prijelaze Veliki Prolog, Vrgorac,
Kašća, Mijaci i Drinovačko brdo. Uz to se na području općine Metković tada
formira i Ispostava prometne policije u Opuzenu, koju preuzima zapovjednik
Nedjeljko Grubišić.
Na dužnosti u Postaji granične policije Metković nalazilo se oko 40 aktivnih
djelatnika, a u vrgoračkoj ispostavi, čiji je zapovjednik bio Ivan Kalajdžić, 15
djelatnika, od čega 12 muškaraca i tri djevojke. Uz njih je bilo i deset pričuvnih
policajaca.

Djelatnici granične
policije na graničnom
prijelazu Metković;
s lijeva na desno:
Damir Milan, Sandra
Vekić, Ivana Brečić,
Tonči Gnječ.
167
 U samom početku rada na graničnoj crti između dvije države, a jednoga
naroda, vrlo često je dolazilo do nesporazuma, a najčešći je uzrok bilo ratno
stanje, te aktivnosti vojnih postrojbi tj. njihovi pokreti preko granice u oba
smjera. Tome je znao pridonijeti i dio mlađeg policijskog kadra nedovoljno
stručno osposobljenog za policijske poslove ovoga tipa, kao i niz tehničkih i
logističkih nedostataka (nepostojanje adekvatnog graničnog objekta – postojeći
je bio bez struje, vode, sanitarnog čvora, telefona i drugog). Najčešće kontakte
u tim počecima službe imali smo krajem 1992. godine s UNHCR-om koji je
imao predstavništvo u Metkoviću, u zgradi nekadašnjeg poduzeća ”Opuzenka“.
Ova međunarodna humanitarna organizacija distribuirala je humanitarnu po-
moć u BiH (hrana, odjeća, lijekovi) koja je stizala preko luke Ploče. Djelatnici
su redom bili strani državljani, visokoprofesionalni u svom poslu što nam je
olakšavalo rad. Prije dolaska konvoja na granicu, oni bi nam dostavili na uvid
kompletnu dokumentaciju. Zahvaljujući tome rijetko smo duže zadržavali ove
konvoje, koji su i inače imali prioritet u graničnom tranzitu.

Granični prijelaz Metković, aktivni djelatnici policije s pripadnicima

UNPROFOR-a

168
 Tih listopadskih dana imao sam dosta posla i oko osposobljavanja vrgoračke
Ispostave policije. Zajedno sa zapovjednikom Ivanom Kalajdžićem tražio sam
adekvatan prostor za smještaj. Bilo je više mogućnosti, a odlučili smo se za
zgradu pošte u Velikom Prologu. Kasnije je ovaj objekat napušten, a granična
policija je prešla s radom u objekt PS-a Vrgorac, gdje su dobili nekoliko pro-
storija. Vrgoračka Ispostava je glede tehničkih uvjeta bila u još gorem stanju
nego Postaja u Metkoviću. Nisu imali ni kontejnere, ni UKW stanice, što je
pokušao riješiti Mateo Hure iz PU-a Split, koji je radio na uspostavi tehničkih
veza. S administrativnim preustrojem Hrvatske tj. osnivanjem županija, vrgo-
račka Ispostava je 1. ožujka 1993. odvojena od nas i ušla u sastav PU-a Split,
a Metković i Ploče su dospjeli pod PU Dubrovačko-neretvansku.
Dana 21. studenog 1992. u PU Split bio sam na sastanku na kojem su bili iz
MUP-a u Zagrebu ministar Ivan Jarnjak i njegovi pomoćnici Zdravko Židovec i
Joško Morić. Iz PU Split načelnik Ivo Stipičić, svi načelnici odjela i odsjeka te
svi zapovjednici dalmatinskih PS-a. Tema je bila sigurnosno stanje na području
PU Split. Svi zapovjednici iznijeli su stanje sigurnosti na svom području. Na-
čelnik Stipičić ocijenio je da se dobro radilo, iako pod teškim uvjetima i bez
potrebne opreme. Židovec je izlagao o statusu djelatnika ovlaštenih službenih
osoba kao i o statusu neovlaštenih službenih osoba, te o potrebi ažuriranja
unutarnjeg ustroja MUP-a, o tome kako suradnja na svim razinama mora biti
puno veća (s civilnim vlastima, vojnom policijom, zapovjedništvima HV-a, te s
tijelima susjednih hercegovačkih općina kojima treba pružati stručnu pomoć).
Morić je dao općenitu ocjenu sigurnosnog stanja na području PU-a Split, koje je
zadovoljavajuće. Postotak krivičnih dijela, ali i njihova otkrivanja je u porastu,
jer se zahvaljujući formiranju HV-a policija mogla većim dijelom vratiti svojim
temeljnim obvezama. Suradnja s Vojnom policijom nije na zadovoljavajućoj
visini, jer njihovi djelatnici nemaju dovoljno znanja i iskustva. Kaznena djela
su u najvećem postotku činili pripadnici HV-a. Policija je izišla iz rata s velikim
ugledom. Istaknuto je da su budući prioritetni zadaci organizacija prevencije.
Poseban je problem miniranje i devastiranje privatnih i javnih objekata, tj.
djela terorizma. Predviđenim planom rada treba intenzivirati zaprečavanje tih
aktivnosti. Kako bi se više zbližili građani i policija, treba raditi na ustaljivanju
policajaca na patrolnim točkama. Ubrzano raditi i na sigurnosti prometa jer je
veliki broj neriješenih slučajeva ukradenih, neregistriranih i potraživanih vozila.
Prioritet mora biti uspostavljanje javnog reda i mira na svim razinama, kako bi
građani osjetili da su primjereno zaštićeni. Državna granica treba biti ogledalo
zemlje u djelovanju i postupanju, pri čemu je, između ostalog, mislio na ured-
nost u odijevanju, te profesionalno ophođenje i postupanje prema građanima
koji ulaze u RH. Govorio je i o provođenju preliminarnog naputka za prelazak
državne granice, te naglasio da načelnici uprava i zapovjednici postaja moraju
posebno voditi računa o unutarnjoj stegi djelatnika i pristojnom ponašanju.

169
 Ministar Ivan Jarnjak izjavio je da policija ima sigurne plaće koje dolaze iz
državnog proračuna, te da ima prioritet u financiraju. Zbog toga policija ima
veću obvezu raditi i na osiguranju punjenja tog proračuna i to osiguranjem
preduvjeta za sigurnu turističku sezonu, čemu treba pristupiti što prije. Naveo
je da su mnogi objekti MUP-a uništeni ili teško oštećeni tijekom ratnih borbi,
a kao primjer je naveo policijsku ispostavu u selu Nuštar koja je posve izgor-
jela. Pred MUP-om je velika zadaća obnove tih objekata. Sigurnosno stanje
usložava i stacioniranje većeg broja izbjeglica iz BiH. U svim slučajevima
kada izbjeglice narušavaju javni red i mir treba podnositi prekršajne prijave
sucu za prekršaje s naznakom da se uz novčanu kaznu izriče i zaštitna mjera
izgona iz RH. O pitanju vraćanja izbjeglih Srba naveo je da služba mora aktivno
utvrditi za svakog od njih pojedinačno što su radili tijekom Domovinskog rata,
te u slučajevima gdje ima dokaza o sudjelovanju u oružanoj pobuni i agresiji
podnositi prijave i postupiti po zakonu ove zemlje, a u ostalim slučajevima
gdje nema dokaza prihvatiti ih kao lojalne građane. Mlade i neiskusne kadro-
ve treba pratiti, usmjeravati i prema potrebi poduzimati stegovne mjere. Kod
težeg narušavanja javnog reda i mira, primjerice fizičkog nasrtaja na policajca,
treba se pobrinuti da se poduzmu sve zakonske mjere da takvi prekršitelji ne
prođu nekažnjeno. Ako se utvrdi da je policajac kriv, njegovi nadređeni dužni
su ga smijeniti, tj. udaljiti s dužnosti i pokrenuti stegovni postupak. Posebna
je tema bila bespravno useljavanje u privatne ili državne stambene objekte,
gdje treba utvrditi identitet počinitelja i zakonski poduzeti mjere koje uklju-
čuju i nadoknadu štete. Osvrnuo se na suradnju s HV-om i Vojnom policijom
s konstatacijom da je minimalna, te da se odvija s dosta problema.
Posljednji radni sastanak u PU Split održan te 1992. godine bio je 21. prosin-
ca. Predstavnici MUP-a Zagreb bili su pomoćnici ministra Željko Tomljenović,
Joško Morić i Zdravko Židovec. Iz PU-a Split bio je načelnik Ivo Stipičić sa
suradnicima i zapovjednicima. Tema je bila akcija ”Mir i dobro“. Morić je prvo
govorio o ovoj akciji koja traje od 15. prosinca 1992. do 15. siječnja 1993., u
kojoj se trebaju maksimalno angažirati svi djelatnici policije na svim razina-
ma za Božića i božićnih blagdana, kao i za Novu godinu. Naime, zbog ratnih
okolnosti među građanima su bile velike količine oružja, minsko-ekspolozivnih
sredstava i priotehnike. Očekivalo se da će se u tim blagdanskim danima ova
sredstva zloupotrebljavati što je moglo imati teške posljedice. Ako policija
dobije informacije da netko posjeduje takva nedopuštena sredstva, dužna je
oduzeti ih, uz potvrdu, te poduzeti zakonske mjere. Za 1992. godinu Morić je
naveo da je dosta zadovoljavajuća, te da je broj krivičnih djela znatno smanjen
za mjesec prosinac.
Nova 1993. godina donijela je nove izazove, ali to je već druga tema.

170
Zaključak
Ovime zaključujem svoja sjećanja zapovjednika Policijske postaje Metko-
vić u teškim ali slavnim vremenima obrane naše hrvatske domovine. Želja mi
je da ovim tekstom prikažem ulogu koju su narod doline Neretve i djelatnici
Policijske postaje Metković imali u vremenu demokratskih promjena te stva-
ranja i obrane Republike Hrvatske od 1990. do kraja 1992. godine. Prateći
prezentiranja povijesti Domovinskog rata u dolini Neretve stekao sam dojam
da je ovaj dio naše domovine u tom pogledu zapostavljen. Malo se i rijetko
novinari i povjesničari bave ulogom koju je narod doline Neretve imao u obrani
juga Hrvatske, a još rjeđe aktivnostima neretvanske policije u Domovinskom
ratu. Ovim radom želio bih ispraviti taj neopravdani propust.
Jasno mi je da sam pišući ovaj tekst ispustio i propustio obraditi brojne teme,
no moj cilj nije bio obraditi sve događaje Domovinskog rata, već primarno
pružiti uvid u aktivnosti policije i njezinu ulogu u obavljanju svojih redovitih
dužnosti u obrani zemlje. Zbog toga su politički, vojni i društveni aspekti
rata na ovom području samo dijelom obrađeni i prikazani u mjeri koliko su
se doticali ovih dviju policijskih aktivnosti. Želim da ovaj moj rad bude poti-
caj i drugim značajnim akterima u dolini Neretve da zapišu svoja sjećanja o
ulozi institucija koje su vodili tijekom rata, čime bi se stekla potpunija slika o
Domovinskom ratu u dolini Neretve.

171
172
PRILOZI

1. Popis aktivnog sastava milicije PS Metković 1990. godine

2. Pregled popune rezervnog sastava PS Metković od 24. siječnja 1991.
3. Popis angažiranih rezervnih pripadnika PS Metković od 4. lipnja 1991.
4. Pregled popune ljudstva ratne organizacije PS-a Metković, studeni 1991.
5. Pregled popune ljudstva ratne organizacije PI Opuzen, studeni 1991.
6. Popis aktivnih i pričuvnih djelatnika na desnoj obali Neretve od 13.
travnja 1992.
7. Popis aktivnih i pričuvnih djelatnika na lijevoj obali Neretve od 13.
travnja 1992.
8. Popis djelatnika na punktovima: Trutina, SO Metković, Unka, Gabela
Polje, Prud, Mali Prolog, Pologoša i Badžula od 13. travnja 1992.
9. Popis aktivnih djelatnika policije iz 1991/1992. godine raspoređenih u
PS-u Metković i PGP-u Metković
10. Popis pričuvnih djelatnika policije iz 1991/1992. godine raspoređivanih
u PS-u Metković i PGP-u Metković
11. Aktivnosti djelatnika PS Metković do kraja Domovinskog rata
12. Osnutak Policijske udruge branitelja Policijske postaje Metković 1991.
13. Popis pripadnika Zbora narodne garde Metković od 17. rujna 1991.*
14. Popis pripadnika Odreda narodne zaštite Metković od 17. rujna 1991.*

* Kao zapovjednik obrane Općine Metković Petar Bezer je 17. rujna 1991. dobio poime-
nične popise svih trenutnih pripadnika ZNG-a i ONZ-a Metković koji se ovdje donose u
prijepisu.
173
174
Popis aktivnog sastava milicije PS Metković 1990. godine

175
176
177
178
179
180
181
182
183
184
185
186
187
188
189
190
191
192
Popis aktivnih i pričuvnih djelatnika na desnoj obali Neretve
od 13. travnja 1992.

193
 Popis aktivnih i pričuvnih djelatnika na lijevoj obali Neretve
od 13. travnja 1992.

194
195
196
197
198
Popis aktivnih djelatnika policije iz 1991/1992.
godine raspoređivanih u Policijsku stanicu
Metković i Postaju granične policije Metković

Rbr Ime i prezime Ime oca Godina rođenja

1. Antunović Mirko Luka 1968.
2. Bajo Luka Jakov 1969.
3. Bajo Miro Jakov 1963.
4. Batinović Linkon Stipe 1960.
5. Bezer Petar Drago 1951.
6. Bezer Zdenko Drago 1963.
7. Bokšić Miro Mladen 1966.
8. Boras Andrija Ivan 1964.
9. Bošković Nikola Vidoje 1957.
10. Čotić Marinko Mirko 1959.
11. Čotić Nedjeljko Mladen 1971.
12. Čotić Tomislav Ante 1967.
13. Dominiković Mladen Mate 1964.
14. Dragović Filip Brato 1968.
15. Glavor Ivo Niko 1953.
16. Glavinić Nikica Zdravko 1967.
17. Gnječ Lukica Stjepan 1966.
18. Golemac Josip Ivan 1967.
19. Grubišić Nedjeljko Ljubo 1961.
20. Gujinović Duško Mile 1968.
21. Gujinović Ranko Vinko 1968.
22. Hajny Mario Venćeslav 1965.
23. Ilić Neven Boro
24. Jakoić Alen Nedjeljko 1969.
25. Jerković Markica Srećko
26. Jerković Niko Milenko 1961.
27. Jurišin Ante Jozo
28. Katić Petar Drago 1960.
29. Kaleb Branko Milivoj 1970.

199
Rbr Ime i prezime Ime oca Godina rođenja
30. Kežić Nedjeljko Jure 1965.
31. Kežić Stanko Marko 1968.
32. Kević Vicko Đuro 1967.
33. Kordić Tadija Ambro
34. Korica Boro Nikola 1954.
35. Krešić Vlatko 1965.
36. Kuran Žarko Frano 1967.
37. Ljubas Dragan Srećko 1963.
38. Malenica Stanko Nikola 1959.
39. Marević Davor Stanko 1970.
40. Markota Jozo Žarko 1967.
41. Mateljak Josip Mate 1971.
42. Matić Zoran Nedjeljko 1968.
43. Medak Darijo Nikola 1969.
44. Mišur Željan Ivo 1954.
45. Musulin Lukica Nedjeljko
46. Obradović Željan Lukica
47. Ostojić Jurica Jozo 1956.
48. Pažin Đuro Pero 1963.
49. Pehar Zdenko Ivan 1964.
50. Petković Marijo Vladimir 1967.
51. Plećaš Ljubomir Stipan 1949.
52. Popović Dragan Šimun 1969.
53. Primorac Nikola Tomo 1957.
54. Puljić Zoran Tomislav 1963.
55. Šiljeg Karlo Jure 1965.
56. Španjić Zdravko Jure 1968.
57. Španjić Žarko Ivan 1963.
58. Tadić Joško Mate 1958.
59. Talajić Joško Ivan 1961.
60. Vićentijević Goran Siniša 1963.
61. Vidović Darko Ivan 1967.
62. Vene Robert Alojz 1968.

200
Rbr Ime i prezime Ime oca Godina rođenja
63. Volarević Ivica Nedjeljko 1970.
64. Vranješ Jurica Milan 1962.
65. Vučić Marko Ante 1970.
66. Vukoja Milan Ivan 1967.
67. Vukušić Darko Ivan 1969.
68. Vukušić Ivica Stipan
69. Zloić Drago Ivan 1957.
70. Zloić Slobodan Mirko 1957.
71. Zmijarević Nikica Ante 1950.
72. Žderić Ante Srećko 1969.
73. Žderić Denis Dušan 1972.
74. Batinović Dražen Ivo 1971.
75. Barba Goran Andrija 1971.
76. Camai Laszlo Laszlo 1969.
77. Dragobratović Ivica 1965.
78. Glibić Frano Jure
79. Hrgović Zvonimir Zvonko 1961.
80. Majić Momčilo Vjekoslav 1958.
81. Ćulić Darko Miho 1968.
82. Ćulić Miro Tomislav 1969.
83. Ivanković Dragan Andrija 1966.
84. Oršulić Goran Ivo 1969.
85. Palac Stjepan Ivan
86. Pavlović Damir Blago 1967.
87. Pažin Dario Vlatko 1968.
88. Prović Marinko Miho 1968.
89. Rajič Andrija Lovro
90. Rajič Milenko Rade 1957.
91. Sršen Mijo Stipe 1950.
92. Volarević Nikoca Slavko
93. Zovko Danko Frane 1967.
94. Bartulović Ivica Ante 1969.
95. Batinović Jurica Nikola 1968.

201
Rbr Ime i prezime Ime oca Godina rođenja
96. Bebić Nikša Mirko 1970.
97. Botica Luka
98. Butigan Goran Nedjeljko 1966.
99. Crnjac Zvonimir Vinko 1972.
100. Bebić Ivan Frano 1956.
101. Dominiković Darko Ante 1965.
102. Dropulić Denis 1971.
103. Dropuljić Zoran Jure 1965.
104. Jelaš Antonio Miće 1965.
105. Jerković Gabrijel Niko 1970.
106. Matić Miroslav Mijo 1969.
107. Milolaža Andrija Danko
108. Mušan Mile Ivo 1971.
109. Popović Branko Tomo 1966.
110. Popović Ivica Mladen 1971.
111. Popović Stipe Mate 1970.
112. Pratežina Vinko Jure 1967.
113. Sršen Bernard Branko 1967.
114. Suton Ante Filip 1971.
115. Tošić Marin Marko 1970.
116. Vidović Drago Gabrijel 1970.
117. Vladimir Damir Dušan 1968.
118. Vladimir Iko Duje 1968.
119. Volarević Mario Vinko 1970.
120. Zovko Neven Rajko
121. Žderić Ivan Filip 1966.
122. Barišić Branko Stipe 1970.
123. Batinović Grgo Vinko 1970.
124. Gnječ Tonći Mate 1969.
125. Kovačević Nenad Mara 1975.
126. Pear Ivica Vinko 1971.
127. Petković Ante Vladimir 1970.
128. Šiljeg Luka Jozo 1962.

202
Rbr Ime i prezime Ime oca Godina rođenja
129. Babić Živko Stjepan 1963.
130. Dodig Tvrtko Ante 1946.
131. Martinović Sebastian Mijo 1946.
132. Kajić Adem
133. Kljusurić Ivica Jakov
134. Planinić Mate
135. Paradžik Jozo
136. Samardžić Hase
137. Šerifović Sejdalija
138. Tadić Ante
139. Trkulja Dragan
140. Bebić Vedran 1968.
141. Gujinović Goran 1969.
142. Šeput Oliver Tereza 1971.
143. Mateljak Nives Pero 1971.
144. Kordić Ivana Ratko 1971.
145. Šprlje Karolina 1973.
146. Mateljak Jasmina Ratko 1972.
147. Oršulić Angelis Ante 1971.
148. Ćelić Silvana Boro 1970.
149. Vladimir Marina Jure 1973.
150. Ivić Vilma 1972.
151. Štrljić Edita 1971.
152. Vekić Sandra Rade 1973.
153. Bajo Ivana Tomislav 1973.
154. Bokšić Vedrana Mirjana 1968.
155. Cvitanović Tomislav Stipe
156. Krnjaić Dragan Stevan 1953.
157. Žutić Mustafa Ibrahim
158. Gluščević Dragan Ranko
159. Knežević Nikola
160. Zelenika Mario
161. Vukić Mauricio Krsto 1940.

203
 Popis pričuvnih djelatnika policije iz 1991/1992. go-
dine raspoređivanih u Policijsku stanicu Metković i
Postaju granične policije Metković
Rbr Ime i prezime Ime oca Godina rođenja
1. Barbir Boženko Ivan 1962.
2. Bezer Branko Mirko 1953.
3. Bezer Zvonko Drago 1955.
4. Boras Stipe Ivan 1961.
5. Crnčević Davor Nikola 1966.
6. Dominiković Ranko Luka 1952.
7. Gnječ Ivan Srećko 1968.
8. Gnječ Joško Jakov 1967.
9. Gujinović Nikica Nedjeljko 1969.
10. Jelinić Pero Bariša 1967.
11. Jerković Mate Krešimir 1954.
12. Kežić Vjekoslav Martin 1957.
13. Kljusurić Miće Ivo 1966.
14. Krstičević Joško Stipe 1958.
15. Kuran Ante Frano 1958.
16. Lojpur Jakiša Jozo 1962.
17. Majčica Ivica Blaž 1968.
18. Malenica Zoran Kruno 1969.
19. Matić Pero Luka 1962.
20. Marušić Branko Ante 1962.
21. Marušić Joško Srećko 1962.
22. Medak Ivica Jozo 1950.
23. Mihaljević Zoran Ante 1964.
24. Mostarac Luka Ante 1964.
25. Nikolac Mirko Drago 1959.
26. Njavro Branimir Nikola 1959.
27. Obradović Luka Nikola 1967.
28. Pear Jozo Ivan 1968.
29. Polić Zoran Mate 1955.
30. Romić Nikola Filip 1959.
31. Simat Neđo Luka 1956.
204
Rbr Ime i prezime Ime oca Godina rođenja
32. Sršen Mate Vinko 1962.
33. Sršen Željko Jure 1956.
34. Šiljeg Ivan Tomislav 1961.
35. Španjić Pero Jure 1967.
36. Veraja Tomislav Luka 1967.
37. Volarević Miro Jure 1953.
38. Volarević Tomislav Nikola 1967.
39. Vučić Ante Nedjeljko 1964.
40. Vukušić Drago Jure 1955.
41. Tolj Duško Stipe 1963.
42. Crnčević Vedran Nikola 1970.
43. Babić Braco Luka 1957.
44. Babić Jure Mate 1960.
45. Bakić Ante Jozo 1966.
46. Bartulović Nikola Jozo 1967.
47. Bjeliš Draženko Ivo 1964.
48. Bjeliš Ivan (Ivić) Luka 1951.
49. Bjeliš Pero Dinko 1954.
50. Butigan Tonći Miroslav 1965.
51. Delija Pavao Ivo 1968.
52. Dragobratović Ante Mijo 1960.
53. Dragobratović Petar Milan 1962.
54. Ereš Renato Dalibor 1964.
55. Mustapić Tihomir Martina 1959.
56. Mataga Jure Nedjeljko 1952.
57. Odak Tonći Vide 1963.
58. Palinić Stanislav Ante 1967.
59. Palinić Tonći Stanko 1966.
60. Prović Branko Ivan 1961.
61. Popović Ivo Tomo 1953.
62. Razić Rifet Ibre 1959.
63. Sršen Petar Petar 1955.
64. Vitanović Želimir Ante 1949.

205
Rbr Ime i prezime Ime oca Godina rođenja
65. Komazin Ivica Jozo 1962.
66. Komazin Nikola Ante 1958.
67. Mioč Željko Stipe 1957.
68. Nikoletić Jozo Luka 1945.
69. Bebić Renato Vinko 1969.
70. Bebić Markica Dušan 1967.
71. Batinović Nikola Jure 1935.
72. Batinović Miro Stipe 1954.
73. Bjeliš Mate Jakov 1951.
74. Borović Neven Ilija 1962.
75. Butigan Nikola Zvonko 1959.
76. Cvitić Ilija Jozo 1950.
77. Ćelić Davor Mate 1960.
78. Čotić Josip Drago 1966.
79. Čotić Jozo Ivan 1948.
80. Dragobratović Mate Marko 1959.
81. Kežić Frane Petra 1955.
82. Gabrić Božo Ivan 1954.
83. Glavinić Željko Mato
84. Gnječ Andrija Ivo 1969.
85. Ilić Rudo Ivan 1957.
86. Kadijević Momčilo Petar 1961.
87. Kljusurić Jure Ivo 1969.
88. Komazin Ante Nedjeljko 1966.
89. Krstičević Anastazio Ivan 1970.
90. Krstičević Ante Stipe
91. Margeta Ivo Ante
92. Maslov Tomislav Pajo 1954.
93. Markota Branko Žarko
94. Mateljak Ivica Gabrijel 1966.
95. Mateljak Zoran Jure 1971.
96. Medak Dragan Ante 1963.
97. Medić Vido Ivan 1958.

206
Rbr Ime i prezime Ime oca Godina rođenja
98. Mijić Živko Petar 1959.
99. Mustapić Andrija Nedo 1957.
100. Obradović Slobodan Miće
101. Obradović Željko Martin
102. Plećaš Tomislav Bariša 1953.
103. Petković Zoran Ivan
104. Ratković Milan Marko 1955.
105. Serdar Siniša Rikard
106. Tošić Jerko Martina 1955.
107. Utovac Stipe Milan
108. Zovko Mirko Bariša 1953.
109. Dragović Tomislav Jure
110. Roglić Mario Mate 1962.
111. Volarević Ivica Jure 1970.
112. Puljan Mario Ante
113. Tomašević Dario Ante
114. Šprlje Ante Mladen 1970.
115. Rubčić Zoran Nedo 1970.
116. Čotić Jurica Stipan 1970.
117. Vekić Ivica Nedjeljko 1958.
118. Jerković Robert Zdenko 1971.
119. Kapović Niko Ivan 1950.
120. Kaleb Dragan Miljenko 1958.
121. Bezer Jozo Nedjeljko 1953.
122. Šalinović Ivan Nedjeljko 1950.
123. Pandžić Zdenko 1956.
124. Kapović Miće Josip 1965.
125. Boras Ante Šimun 1965.
126. Grubišić Ljubo Mirko 1954.
127. Butigan Željko Ivan 1966.
128. Buljubašić Stipe Ante
129. Ivanković Zoran Mile 1970.
130. Jerković Mario Vinko 1962.
131. Španjić Živko Petar 1953.
207
Aktivnosti djelatnika Policijske stanice Metković
do kraja Domovinskog rata
Krajem 1994. godine u Policijskoj upravi dubrovačko-neretvanskoj ofor-
mljena je satnija Posebne jedinice policije sastavljena od 100 aktivnih policij-
skih službenika iz svih policijskih postaja Uprave od kojih 12 iz PS-a Metković
i 15 iz PGP-a Metković. Zapovjednik satnije bio je pokojni Nikica Zmijarević,
dozapovjednik Ile Topuzović, a zapovjednik Neretvanskog voda bio je pokoj-
ni Davor Obšivač Mačak. Neretvanski vod činili su policijski službenici PS-a
Metković, PGP-a Metković i PS-a Ploče. Osnivanjem satnije započele su pri-
preme za nadolazeće planirane vojno-redarstvene operacije “Bljesak” i “Oluja”.
Početkom vojno-redarstvene operacije “Bljesak”, 1. svibnja 1995., u ranim
jutarnjim satima, satnija je mobilizirana i do 11. svibnja 1995. bila u priprav-
nosti. Bila je smještena u hotelu “Minčeta” u Dubrovniku, odakle je 11. svibnja
1995. raspuštena, odnosno demobilizirana. Nakon toga su se policijski službe-
nici vratili u svoje matične postaje svojim redovitim zadaćama.
Početkom vojno-redarstvene operacije “Oluja”, 4. kolovoza 1995., satnija je
ponovno mobilizirana, te je isti dan smještena u hotel “Minčeta” odakle se 6.
kolovoza uputila u smjeru Zadra. U Donji je Lapac stigla 7. kolovoza.
Satnija je smještena u prostorije škole u Lapcu, a već je popodne dio djelat-
nika raspoređen na četiri kontrolne točke i to prema Martin Brodu, Srbu, na
križanju od Gornjeg Lapca prema selu Borićevac i Nebljusima u pravcu Biha-
ća. Zadaća policijskih službenika Posebne jedinice policije bila je osiguravanje
navednih punktova prema prvoj crti s ciljem sprečavanja napada potencijalnih
manjih grupica pobunjenih Srba koji su se nakon prolaska specijalnih jedinica
policije i njihova ulaska u Donji Lapac nalazili po gustim okolnim šumama. Sat-
nija je provodila i pretres šumovitih dijelova gdje su i zarobili jednog zaostalog
pripadnika srpskih postrojbi. Prilikom dolaska u Donji Lapac svi preostali civili
koji nisu izbjegli zaštićeni su tako što su zbrinuti u središnjoj općinskoj zgradi.
U nekoliko su navrata policijske službenike koji su držali točku raskrižja
Gornji Lapac prema Borićevcu i Kulen Vakufu, neprijateljske snage iz BIH
gađale topničkim projektilima koji su pali 10-50 metara dalje od položaja po-
licijskih službenika. Policijski službenici koji su držali točku u selu Nebljusi
napadnuti su puščanom vatrom iz obližnje šume. Srećom, nitko nije stradao.
Posebna jedinica policije na području D. Lapca obavljala je navedene zadaće
sve do 25. kolovoza 1995. kada je stigla smjena. Druga smjena voda Posebne je-
dinice policije bila je sastavljena od aktivnih djelatnika PGP-a Metković i PS-a
Metković i nastavila je obavljati složene policijske zadaće. Drugim vodom u D.
Lapcu zapovijedao je pomoćnik zapovjednika PGP-a Metković Filip Dragović.
U nadzor i posjet djelatnicima policije u Donji Lapac došli su rukovoditelji
iz PU-a Dubrovnik Tonći Glumac i Željan Matić, zapovjednik PS-a Konavle
Vitomir Bajac i zapovjednik PGP-a Metković Petar Bezer.
208
Djelatnici PP Metković na Plitvicama nakon “Oluje”: Davor Obšivač i Jurica Vranješ

S desna na lijevo: Karlo Šiljeg, Stanko Malenica, Darko Vidović, djelatni policajaci
209
U Donjem Lapcu su tijekom 1995. i 1996. godine nakon operacije “Oluja”
bila stacionirana dva voda, aktivni djelatnici PS-a Metković i djelatnici PGP-a
Metković, iz sastava bojne policije Policijske uprave dubrovačko-neretvanske

Metkovski policajci u Donjem Lapcu, (s desna) Davor Obšivač zv. Mačak,

zapovjednik prvog voda u Donjem Lapcu, s kolegom Robertom Venom
210
Metkovski policajci u Donjem Lapcu - s desna u gornjem redu - Robert Vene,
Jurica Vranješ. U donjem redu s desna: Ognjen Markić, Momčilo Majić, Davor
Obšivač

Metkovski policajci s desna na lijevo u gornjem redu: Markica Jerković, Žarko

Kuran, Ante Žderić, Ante Petković, Goran Barba, Antonio Keža, Ivica Pear, Augu-
stin Kešina, Dragan Ivanković i Ivica Bartulović. U donjem redu s desna na lijevo:
Dušan Šimunović, Mišo Ujdur, Ognjen Markić, Darko Vidović, Josip Mateljak i
Ante Suton
211
Petar Bezer u posjetu neretvanskim policajcima u Donjem Lapcu

212
Osnutak Udruge branitelja Policijske postaje
Metković 1991.
Dana 11. srpnja 2014. godine u zgradi političkih stranaka u Metkoviću, a
na prijedlog Inicijativnog odbora, održana je Osnivačka skupština Policijske
udruge branitelja Policijske postaje Metković 1991. U radu skupštine je su-
djelovalo 75 hrvatskih branitelja, pripadnika djelatnog i pričuvnog sastava
Policijske postaje Metković, koji su nakon jednoglasnog usvajanja odluke
o osnivanju Udruge i prihvaćanju Statuta, donijeli jednoglasnu odluku da se
za predsjednika skupštine izabere Petar Bezer, za njegovog zamjenika Jurica
Vranješ i za tajnika Udruge Oliver Šeput. U nastavku skupštine, a sukladno
odredbama Zakona o udrugama, izabrani su članovi Izvršnog odbora, Nad-
zornog odbora i Suda časti. Prisutnima se obratio predsjednik skupštine Petar
Bezer, ratni zapovjednik Policijske postaje Metković, koji je u svom govoru
istakao ulogu policije u Domovinskom ratu, kako na području cijele Republi-
ke Hrvatske, tako i na području doline Neretve. Svečana sjednica Policijske
udruge branitelja Policijske postaje Metković 1991. održana je na dan sv. Mi-
hovila 29. rujna 2014. godine, koji je ujedno i dan Udruge. Za predsjednika
Udruge izabran je aktivni policajac Robert Vene.

Svečana sjednica Policijske udruge branitelja

Policijske postaje Metković 1991., na dan sv. Mihovila
29. rujna 2014. godine

213
 ZNG Metković
I. ČETA ZNG „R“ - popis dostavljen 17. rujna 1991. godine*

ZAPOVJEDNIŠTVO MINOBACAČKO
1. Joško Dragović ODJELJENJE
2. Stipe Crnčević 1. Ante Kuran
3. Ivan Petrov 2. Radislav Batinović
4. Ognjen Markić
5. Niko Mateljak

1. VOD
I. ODJELJENJE II. ODJELJENJE III. ODJELJENJE
1. Davor Čelić 1. Josip Vučić 1. Nenad Medak
2. Mate Rastočić 2. Tihomir Pratežina 2. Mladen Jakić
3. Dragan Kujundžić 3. Tomo Dominiković 3. Zoran Jelčić
4. Mario Jerković 4. Feliks Jelčić 4. Jozo Galov
5. Miro Romić 5. Goran Talaić 5. Damir Vladimir
6. Mijo Bjeliš 6. Slađan Prusac 6. Jozo Matić
7. Daglas Ujdur 7. Ante Rakić 7. Hrvoje Vučković
8. Dragan Ujdur 8. Ivan Petrušić 8. Veselko Ujdur
9. Zoran Mateljak 9. Markica Raič

2. VOD
I. ODJELJENJE II. ODJELJENJE III. ODJELJENJE
1. Dane Dominiković 1. Vojo Petković 1. Liberan Vidović
2. Ante Dominiković 2. Jerko Krstičević 2. Željko Bubalo
3. Slobodan Vidović 3. Duško Vladimir 3. Boris Prce
4. Boris Šiljeg 4. Ante Mateljak 4. Zdenko Senta
5. Tomo Petković 5. Tihomir Vladimir 5. Renato Bebić
6. Ante Musulin 6. Jadranko Marević 6. Zdravko Čerlek
7. Ivica Šiljeg 7. Željko Komazin 7. Pavo Čerlek
8. Zvonko Obadić 8. Ivica Kozina 8. Zoran Jerković
9. Ivica Mateljak 9. Romeo Batinović

3. VOD
I. ODJELJENJE II. ODJELJENJE III. ODJELJENJE
1. Mladen Kuran 1. Radoslav Vukojević 1. Žarko Markić
2. Dragan Talajić 2. Ivica Musulin 2. Pero Talajić
3. Vedran Volarević 3. Nedjeljko Dominiković 3. Mario Čelić
4. Krešimir Talajić 4. Zoran Pear 4. Petar Brljević
5. Ivica Bilan 5. Ante Antunović 5. Ivan Marević
6. Berislav Krstičević 6. Željko Marušić 6. Ivica Jerković
7. Slobodan Dominiković 7. Dario Vukša 7. Josip Mateljak
8. Branko Petković 8. Miroslav Vidović 8. Mario Jelavić
9. Željko Kozina 9. Šimun Čelić 9. Luka Volarević
10. Drago Družijanić 10. Stojan Matić
214
II. ČETA ZNG METKOVIĆ - popis dostavljen 17. rujna 1991. godine

ZAPOVJEDNIŠTVO MINOBACAČKO
1. Tomislav Maslov ODJELJENJE
2. Davor Golemac 1. Dragan Kraljević
3. Mario Galov 2. Josip Pretežina
4. Tomo Komazin
5. Boro Obradović

1. VOD
I. ODJELJENJE II. ODJELJENJE III. ODJELJENJE
1. Nedo Družijanić 1. Mirko Matić 1. Luka Puljević
2. Mate Crnčević 2. Jakov Vidović 2. Miljenko Batinović
3. Zlatko Paponja 3. Zoran Barišić 3. Ante Jurković
4. Ante Baletić 4. Robert Donkić 4. Ivo Marević
5. Ivo Volarević-Brune 5. Marin Tošić 5. Željko Jovanović
6. Miće Popović 6. Niko Čerić 6. Ante Jakić
7. Baldo Gabrić 7. Ivica Popović 7. Ivica Volarević
8. Niko Ilić 8. Ivica Vatović 8. Mijo Margeta
9. Boro Kuran 9. Nedjeljko Marušić 9. Valentin Galov
10. Andrija Barišić

2. VOD
I. ODJELJENJE II. ODJELJENJE III. ODJELJENJE
1. Ljubo Rezić 1. Ivo Bošković 1. Božo Sršen
2. Ante Nikolac 2. Boro Leontić 2. Željko Komazin
3. Ivan Bunoza 3. Josip Čotić 3. Nikica Glavinić
4. Vlaho Klarić 4. Zdenko Kozina 4. Neven Buljubašić
5. Drago Popović 5. Ivica Volarević 5. Željko Dodig
6. Tihomir Dodig 6. Šime Obradović 6. Tonći Antonović
7. Zoran Žderić 7. Zoran Obšivač 7. Vlado Daničić
8. Luka Vekić 8. Rade Paponja
9. Milenko Čerlek

3. VOD
1. Goran Rajković 14. Donko Perojević
2. Alenka Popović 15. Oliver Šeput
3. Mate Dropulić 16. Ivo Bjeliš
4. Ivoslav Popović 17. Tomislav Bjeliš
5. Darko Deak 18. Nedo Čović
6. Ante Mioč 19. Mate Vuinac
7. Leo Lozina 20. Slobodan Deak
8. Zoran Tutavac 21. Ampelio Popić
9. Damir Tutavac 22. Adem Repeša
10. Bernard Sršen 23. Boško Prkačin
11. Tadija Glavinić 24. Dražen Kiridžija
12. Damir Kapović 25. Ivan Šešelj
13. Slobodan Šutić
215
INŽENJERIJSKI VOD
1. Ante Rebac
2. Ante Kuran
3. Tonći Šimunović
4. Mio Šimunović
5. Ante Šiljeg
6. Milan Soče
7. Anđelko Krmek
8. Željko Vučković
9. Ivo Dragobratović
10. Rade Antunović
11. Zdravko Pavlović
* Zapovjednici odjeljenja ZNG-a su potcrtani.
216
12. Josip Radić
13. Branko Plećaš
14. Ivan Jelinić
15. Domagoj Nikolić
16. Ivica Arapović
17. Mile Senta
18. Ivan Sršen
19. Jakiša Bajo
20. Jurica Kežić
21. Zlatko Čelić
 ONZ Metković
ČETA MOBINE - popis dostavljen 17. rujna 1991. godine*
Zborno mjesto – Sportska dvorana Metković

Zapovjednik čete – Gabrić Ivana Stipe

Zamjenik zapovjednika čete – Bošković Jakova Živko

Zapovjednik I. voda – Medar Ilije Josip

I. ODJELJENJE II. ODJELJENJE III. ODJELJENJE
1. Ilić Srećko 1. Josip Medar 1. Ante Jerković
2. Jure Botica 2. Mario Brajević 2. Jozo Baletić
3. Mato Korda 3. Dujo Zloić 3. Ivo Šprlje
4. Davor Baće 4. Nikola Romić 4. Ante Šušnjar
5. Nikola Crnčević 5. Mario Putica 5. Boro Ilić
6. Mario Radić 6. Miroslav Čubela 6. Ilija Volarević
7. Časlav Krešić 7. Dario Vrnoga 7. Ilko Mateljak
8. Zdravko Sršen 8. Marko Sršen 8. Krešo Galić
9. Pero Daničić 9. Bartul Kaleb
10. Ekrem Jakirević

Zapovjednik II. voda – Vlaho Lovrić

I. ODJELJENJE II. ODJELJENJE III. ODJELJENJE
1. Nikica Mozetić 1. Jozo Crnčević 1. Jurica Obradović
2. Vinko Kežić 2. Joško Mioč 2. Jurica Marušić
3. Mauricio Vukić 3. Ivo Nikoletić 3. Milenko Ljuban
4. Ivica Ivaniš 4. Vice Galov 4. Mirko Jakić
5. Pero Čuvalo 5. Dragan Mioč 5. Mladen Lovrić
6. Marinko Soldo 6. Anđelko Crnčević 6. Ratko Krstičević
7. Miro Krstičević 7. Mario Galov 7. Blaž Rodin
8. Mišo Veraja
9. Frano Mozetić

Zapovjednik III. voda – Ivan Tolj

I. ODJELJENJE II. ODJELJENJE III. ODJELJENJE
1. Branko Volarević 1. Ante Bulum 1. Zoran Krstičević
2. Marić Stanko 2. Jozo Bokan 2. Mirko Obradović
3. Davor Mioč 3. Ivan Komazin 3. Vinko Krstičević
4. Dragan Vekić 4. Pero Maslać 4. Ivica Žderić
5. Željko Obradović 5. Cile Duj 5. Dragan Jakić
6. Stjepan Sršen 6. Šimun Obšivač 6. Velimir Galov
7. Pero Bubalo 7. Alen Jakić 7. Romano Mioč
8. Jozo Barišić 8. Denis Jakić 8. Ivo Glavinić
9. Nikica Vidović 9. Tomislav Goluža 9. Milenko Bunoza
10. Sauco Pasouale
* Zapovjednici odjeljenja ONZ-a su potcrtani.
217
ČETA PREDOLAC - popis dostavljen 17. rujna 1991. godine

Zapovjednik čete – Niko Matičević

Zapovjednik I. voda – Izvor Matičević

I. ODJELJENJE
1. Željko Tošić
2. Romani Vuković
3. Ante Bagur
4. Ante Donkić
5. Željko Deak
6. Pavo Volarević
7. Ante Leontić
8. Ivica Baće
9. Mladen Maslać
10. Mirko Jakić
II. ODJELJENJE III. ODJELJENJE
1. Ivica Grmoja 1. Zvonko Čavar
2. Željko Radalj 2. Živko Marević
3. Vencislav Hajni 3. Dalibor Čuić
4. Damir Gabrić 4. Drago Čotić
5. Vanja Trutina 5. Andrija Grabovac
6. Dragan Daničić 6. Josip Matičević
7. Željko Marević 7. Dušan Kuran
8. Branko Kaleb 8. Pero Daničić
9. Milko Bulum 9. Siniša Kaleb
10. Konjevod Ante 10. Pero Raič

Zapovjednik II. voda – Luka Toplak

Zamjenik zapovjednika – Zovko Nikole Jakov
I. ODJELJENJE II. ODJELJENJE III. ODJELJENJE
1. Mijić Miće Ivo 1. Nikoletić Joze Pero 1. Medar Mile Željko
2. Crnčević Ivana Stjepan 2. Vladimir Mate Josip 2. Matić Vide Ivan
3. Mijić Joze Ante 3. Zovko Nikole Jakov 3. Erceg Mate Ante
4. Veraja Joze Luka 4. Milan Ferde Jure 4. Ivanković Ivana Slobo-
5. Dropulić Ante Stipan 5. Krešić Stjepana Darko dan
6. Gabrić Mirka Ranko 6. Glavinić Ilije Mihajlo 5. Mustapić Mate Vido
7. Medar Pero 7. Volarević Brune Joško 6. Jovanović Antuna Da-
8. Crnčević Nedjeljka Ni- mjan
kola 7. Ljuban Pere Ivan
9. Vladimir Nikole Rade

Zapovjednik III. voda – Dalibor Grmoja

I. ODJELJENJE II. ODJELJENJE III. ODJELJENJE
1. Ante Majić 1. Mijo Maslović 1. Slobodan Bebić
2. Ante Vuković 2. Luka Ujdur 2. Vicko Krešić
3. Lovro Jakšić 3. Stipe Kežić 3. Marko Panza
4. Ivica Mostarac 4. Ante Jelavić 4. Dario Vrnoga
5. Stipe Kapustić 5. Ante Dominović 5. Petar Volarević
6. Draženko Popovac 6. Ivica Puljević 6. Zvonko Gabrić
7. Luka Gabrić 7. Ivica Ivanović 7. Mate Barišić
8. Ivo Mijić 8. Ante Vidović 8. Branko Jeramaz
9. Tomislav Veraja 9. Ivica Šimunović 9. Nikola Vučković
10. Ante Puljević 10. Vlaho Maslović

218
ČETA CENTAR KLADA - popis dostavljen 17. rujna 1991. godine
Zapovjednik čete – Tonći Milan; zborno mjesto: crkva sv. Frane

Zapovjednik I. voda – Niko Bajo

I. ODJELJENJE II. ODJELJENJE III. ODJELJENJE
1. Ante Kljusurić 1. Josip Vuletić 1. Mato Crnčević
2. Ivan Marić 2. Luka Repeša 2. Vinko Čerlek
3. Miće Veraja 3. Pero Vidojević 3. Marijan Marić
4. Željko Kraljević 4. Goran Crnčević 4. Jozo Obradović
5. Mato Šćepić 5. Josip Vuletić 5. Boro Obradović
6. Jure Matić 6. Drago Matić 6. Mato Ilić
7. Jakov Kljusurić 7. Miro Obradović 7. Ratko Obšivač
8. Pero Repeša 8. Nedo Šćepić 8. Damjan Bulum
9. Pavo Brečić 9. Jozo Kuzman 9. Vicko Kuzman
10. Šime Obradović 10. Nedo Crnčević 10. Mario Bjeliš
11. Miro Nikoletić 11. Ivan Obšivač

Zapovjednik II. voda – Ivica Medić

I. ODJELJENJE II. ODJELJENJE III. ODJELJENJE
1. Nedo Obrvan 1. Miće Obradović 1. Ivan Barbir
2. Alojzije Crnčević 2. Pero Ilić 2. Petar Jerković
3. Ante Veraja 3. Ivo Ilić 3. Igor Marević
4. Slobodan Obradović 4. Pero Obrvan 4. Joško Jerković
5. Miće Obradović 5. Ivica Medić 5. Stanko Barbir
6. Ranko Matić 6. Mario Glavinić 6. Nikola Kuzman
7. Marin Komazin 7. Anton Previšić 7. Mladen Glavinić
8. Đuro Raič 8. Ante Glavinić 8. Stanko Barišić
9. Jozo Glavinić 9. Željko Mioč 9. Darko Marević
10. Ante Sentić 10. Mato Obrvan-Bili 10. Ivica Marević
11. Srećko Crnčević 11. Mato Žuvelek 11. Bartul Batinović
12. Grga Komazin
13. Nedo Erceg
14. Jozo Vinkov Komazin

219
ČETA MLINIŠTE - popis dostavljen 17. rujna 1991. godine

Zapovjednik čete – Vrnoga Bože Vjekoslav

Zapovjednik I. voda – Perleta Miće Zdravko

I. ODJELJENJE II. ODJELJENJE III. ODJELJENJE
1. Ostojić Nikole Mato 1. Popović Vide Slavko 1. Popović Mate Ivan
2. Obšivač Frane Ivica 2. Vidović Gabrijela Rafa- 2. Mioč Nikole Ivica
3. Mijoč Ivana Nikica el 3. Matić Ivana Pero
4. Tošić Anđelka Marin 3. Vidović Gabrijela Drago 4. Matić Mije Draženko
5. Vidović Ivana Pavo 4. Vidović Jakova Veselko 5. Martinović Ive Jozo
6. Barišić Martina Ivo 5. Pratežina Jure Robert 6. Matić Nikole Nedjeljko
7. Barišić Martina Ante 6. Barišić Ive Jozo 7. Tošić Jure Zoran
8. Matić Nikole Pero 7. Matić Mije Miro 8. Tošić Ante Rajko
8. Ostojić Nikole Ivo
9. Barišić Martina Zoran
10. Tošić Marka Zoran

VOD BIJELI VIR-DUBRAVICA - popis dostavljen 17. rujna 1991.

Zapovjednik voda – Medić Ivana Davor

I. ODJELJENJE II. ODJELJENJE
1. Jure Bulum 1. Luka Bajo Jakova
2. Bajo Drago Luke 2. Ivanković Andrija Luke
3. Rodin Blaž Ivana 3. Ivanković Dalibor Luke
4. Bulum Joze Grgo 4. Rodin Ivan Mate
5. Bulum Drago 5. Majčica Mato Blaža
6. Ivanković Marinko Lo- 6. Popović Mijo Pere
vre 7. Medić Rade Ilije
7. Sprčić Ivica Ante 8. Obradović Niko Luke
8. Veraja Drago Jure 9. Obradović Luka Nike
9. Veraja Ivan Jure
III. ODJELJENJE
1. Mijić Pero Andrije
2. Cvitić Jozo Vidoje
3. Cvitić Drago Marijana
4. Obšivač Nikola Petra
5. Cvitić Marko Joze
6. Obrvan Zdravko Jerkin
7. Nikoletić Jerko Radova-
na
8. Cvitić Luka Jurin

IV. ODJELJENJE
1. Simat Pero Luke
2. Sršen Ivo Pave
3. Sršen Ivica Jure
4. Sršen Ivica Pere
5. Baćilo Ante Stjepana
6. Medić Brato Ilije
7. Sršen Mirko Marka

220
VOD PRUD - popis dostavljen 17. rujna 1991. godine

Zapovjednik voda – Tomo Volarević

Zamjenik zapovjednika – Marko Volarević
I. ODJELJENJE II. ODJELJENJE
1. Marin Petković 1. Veljko Volarević
2. Mirko Volarević 2. Marko Volarević
3. Duško Musulin 3. Veljko Marušić
4. Milan Tolj 4. Mario Marušić
5. Mate Marušić 5. Nediljko Volarević
6. Miće Jakić 6. Andrija Volarević
7. Dragan Volarević 7. Luka Volarević
8. Pero Jakić 8. Nikola Jakić
9. Tomo Petković 9. Tomo (Toša) Volarević

KRIZNI ŠTAB PRUD

1. Zdravko Volarević – predsjednik
2. Tomo Volarević
3. Tomislav Vuletić
4. Jure Petković
5. Marin Petković
6. Željko Volarević
Dežurstvo:
- ulaz iz Ljubuškog prema Prudu – 3 čovjeka
- predio Crnići – 3 čovjeka
- predio Jakići – 3 čovjeka

VOD KOBILJAČA - popis dostavljen 17. rujna 1991. godine

Zapovjednik voda – Ante Musulin

I. ODJELJENJE II. ODJELJENJE III. ODJELJENJE
1. Ante Kljusurić 1. Željko Grmoja 1. Ante Guinović
2. Milenko Grmoja 2. Lovre Grmoja 2. Dušan Šalinović
3. Dragan Žderić 3. Petar Šimunović 3. Goran Šalinović
4. Ivica Družijanić 4. Stipe Kuran 4. Siniša Dominiković
5. Zdenko Družijanić 5. Ranko Kuran 5. Dražen Kežić
6. Marinko Marević 6. Zoran Kuran 6. Krešo Nikolac
7. Žderić Petar (Anto) 7. Mario Kuran 7. Milenko Kuran Stipin
8. Nikola Žderić 8. Goran Guinović
9. Petar Žderić (Mirka) 9. Zoran Buljubašić
10. Ivica Guinović 10. Tonći Kuran
11. Dragan Herceg

221
VOD DESNE - popis dostavljen 17. rujna 1991. godine

Zapovjednik voda – Davor Grgić

I. ODJELJENJE
1. Ivo Batinović 9. Niko Šetka
2. Frano Medak 10. Ante Đugum
3. Bruno Batinović 11. Stipe Batinović
4. Joško Šetka 12. Tiho Golemac
5. Smiljan Šetka 13. Ivo Jelčić
6. Neno Šetka 14. Danko Jelčić
7. Nediljko Šetka 15. Jure Batinović
8. Vedran Bebić 16. Ivica Šetka

VOD PODRUJNICA - popis dostavljen 17. rujna 1991. godine

Zapovjednik voda – Ćelić Stanke Miroslav

I. ODJELJENJE
1. Marević Kleme Ivan 7. Prusac Joze Nedjeljko
2. Romić Balde Dragan 8. Marević Jure Božo
3. Romić Ante Danko 9. Marević Jure Žarko
4. Romić Mate Jure 10. Prusac Luke Josip
5. Ćelić Marka Jerko 11. Ćelić Joze Karlo
6. Kaleb Ivana Miroslav 12. Prusac Nedjeljka Siban

PZO SHEMA VEZE

Unka Predolac
V-2 V-1
Ivan Volarević Mate Obrvan

Vid - Tuzibelj
V-3 CENTAR
Jadranko Batinović GRAD
Browing mobilni
METKOVIĆ

Krvavac Gradina Opuzen

V-5 V-4
Jozo Jelčić Mirko Vučković

222
ZAPOVJEDNIK PZO – Nino Kaleb - popis dostavljen 17. rujna 1991.

1. v.p. Predolac – Trutina

- radiouređaj 1. Obrvan Mate
- Browing 12,7mm 2. Obrvan Zoran
- Browing 12,7mm 3. Sršen Mate
4. Ilić Pero
5. Previšić Ante
6. Kuran Stjepan
7. Sršen Vedran

2. v.p. Unka - Glibuša

I. ODJELJENJE II. ODJELJENJE III. ODJELJENJE
-„TAM“ Browing 12,7mm -„TAM“ Browing 12,7mm -„PAT“ 20/1 mm
1. Babić Zdravko - radiouređaj - granata trenutno zapaljiva
2. Jelavić Joško 1. Batinović Jadranko 1. Majić Miomir
3. Palinić Dinko 2. Sršen Jure 2. Alimić Mirko
3. Gnječ Tomislav 3. Suton Nediljko
4. Volarević Nedo
5. Jerković Ivan
6. Jure Majčica
7. Zdenko Volarević
8. Marko Beno

IV. ODJELJENJE V. ODJELJENJE

-„PAT“ 20/1 mm -„PAT“ 20/1 mm
1. Mate Marušić 1. Ivica Vištica
2. Ivo Vekić 2. Ivo Jerković
3. Ivan Volarević 3. Šime Malenica
4. Jozo Bebić 4. Mate Boras
5. Tomislav Zupčić 5. Mile Glavaš
6. Mate Marušić 6. Ante Mateljak
7. Jozo Kozina 7. Drago Bajo – vozač

3. v.p. Vid – Tuzibelj 4. v.p. Gradina – 5. v.p. Krvavac

Opuzen - radiouređaj
1. Danko Volarević - radiouređaj 1. Jozo Jelčić
2. Mate Marušić - Browing 12,7mm 2. Tihomir Šiljeg
3. Ljubo Volarević - Browing 12,7mm 3. Miro Vučković
4. Nediljko Plećaš - PM 7,9mm 4. Dinko Ujdur
5. Lovorko Sršen - PM 7,9mm
6. Branko Jeramaz
1. Mirko Vučković
7. Ante Bubalo
2. Slobodan Kežić
8. Dragan Sršen
9. Andrija Sršen 3. Stanislav Njavro
4. Slobodan Šutić
5. Braslav Mustapić
6. Luka Bjeliš
223
Recenzija
Nakon dvadesetpet godina čekanja, promišljanja, istraživanja i prikuplja-
nja memoarskog gradiva izlazi knjiga čovjeka koji je u to predratno i ratno
vrijeme obnašao cijeli niz dužnosti, zapovjednika Policijske stanice Metković,
općinskog vijećnika, zapovjednika obrane grada Metkovića i dr. Opisao je i
dokumentirao događaje kako su se dogodili, bilo da je sudjelovao u njima ili
čuo za njih, te sukladno svojim prosudbama dao im na značaju. On čuva sje-
ćanja na ljude koji su gradili povijest, a naravno nisu svi spomenuti. Riječ je o
uglavnom mladim ljudima, punim zanosa i entuzijazma. Bilo je i pogrešaka i
propusta u toj borbi, nije potrebno sve idealizirati.
U prvoj cjelini autor obrađuje položaj Metkovića unutar ”neretljanskog
operacijskog pravca”, početni raspored i snagu vojarni JNA. Potrebno je na-
glasiti da se raspadom socijalizma dezintegracijski procesi iz SSSR-a prenose
na prostor SFRJ te Slobodan Milošević želi zadržati što više prostora u sastavu
Velike Srbije, upravljajući krizom i JNA. Podgrijava strah kod Srba u Bosni i
Hercegovini i Republici Hrvatskoj podsjećanjima na II. svjetski rat, te taj strah
koristi kao razlog naoružavanja za “obranu” od Hrvata, što je autor posebno
dobro istaknuo i dokumentirao kroz metode upravljanja incidentima u do-
lini Neretve. U dijelu prikaza višestranačja i priprema za obranu, događaje
opisuje kao sudionik, donosi ponašanje domaćih Srba koji su, iako manjina,
proizvodili incidente. Zamislimo da hrvatska manjina u Srbiji u situaciji krize
i napetosti pjeva nacionalističke pjesme, skida srpske i stavlja hrvatske naci-
onalne zastave. Naravno, nezamislivo. Poslije toga se ne osjećaju sigurno, te
odlaze na “sigurna” mjesta na spavanje, u etnički čisto srpsko selo. Dio ih je
odselio u već spremna prihvatilišta “za ugrožene”, dok političari poput Šešelja
obilaze “ugroženi” narod i pripremaju ga za borbu. Puno je primjera koje do
sada nitko nije uočio, analizirao i opisao.
Autor opisuje jedan od naših većih problema - točnost informacija koje
smo dobivali. Konkretan je primjer s tenkovima, što nam je zadavalo posebne
glavobolje i napetosti, te priče o izdaji u vlastitim redovima. Takve su se situ-
acije postupno razrješavale, ali u uvjetima kada se tehnički niste imali čime
suprotstaviti, bilo je drugačije. Zapovjednici nisu imali autoritet prije nego ga
zarade i zasluže, a sami činovi nisu značili ništa.
Policija je u Republici Hrvatskoj, pa tako i u Metkoviću, odigrala posebnu
ulogu u pripremama i početku otpora. Kao jedina legalna oružana sila čuvala
je važne objekte, prostor i dijelom pravce, naoružavala ZNG te ga kasnije di-
jelom pričuve i popunila. Metkovska je policija s ostalim policijskim stanica-
ma imala važnu ulogu u zauzimanju vojnih objekata u operaciji poznatoj kao
“Zelena table – Male bare”. To je u ono doba bio veliki strateški uspjeh, jer su

225
to bili među prvim zauzetim vojnim objektima JNA u Republici Hrvatskoj, a
na taktičkoj razini u realizaciji je bilo više propusta.
Kada se JNA otvoreno svrstala na srpsku stranu, vodstvo policije izrađuje
planove za obranu i pruža potporu odbjeglim ročnicima u povratku kućama.
U tom vremenu napetosti dogodilo se nekoliko slučajeva uništavanja srpske
imovine na što je policija reagirala i utvrdila krivce. Treba dodati da je dio
metkovskih Srba bio patriotski raspoložen, odazvao se na mobilizaciju, a neki
su i nastradali u borbi.
U knjizi je opisan samo dio događanja u ratu, na crti bojišta. Posebno je
zanimljiv dio o zračnim napadima koji su se desili u strateškoj vršnoj točki,
u vrijeme strateškog preokreta snaga, odnosno u zadnjem pokušaju JNA da
zadrži premoć te izbije na Neretvu u južnom toku. Jugoslavensko ratno zra-
koplovstvo pokušalo je uništiti važne točke u našoj obrani, Zapovjedništvo,
centre veze, postrojbe topništva te objekte infrastrukture, a posebno mostove,
s ciljem pružanja potpore svojim kombiniranim snagama u prodoru. Srušeno
ih je pet. Prostor su juga tijekom rata pokušali po ratnim planovima zauzeti
sljedeći korpusi: Užički, Titogradski, Hercegovački (Vojske Republike Srpske),
uz potporu zrakoplovstva i ratne mornarice, te kasnije kao četvrti, IV. korpus
Armije BiH. Ovo oslikava s jedne strane njihovu želju za ovim prostorom, a
s druge veličinu naše žrtve i borbe. Treba znati da su u obranu i oslobađanje
došle pomoći: 1., 2., 4., 5., 7., i 9. gardijska brigada, te 99., 101., 110., 111.,
112., 113., 114., 115., 116., 156., 163. i druge brigade Hrvatske vojske (neka mi
oproste sve one postrojbe koje nisu spomenute).
Slažem se s autorom da je u istraživanju i pisanju Domovinskog rata jug
na neki način zapostavljen unatoč silnoj koncentraciji snaga, jakosti borbe i
veličini žrtve. Ne govori se niti o vojnicima-herojima tih borbi za opstanak,
niti o uspješnim, iznimnim časnicima. Ne mogu ih sve pobrojiti, ali ne spome-
nuti Blaška Mijića koji je srušio dva aviona, ne spomenuti uvijek dovoljno sve
naše poginule i ranjene vojnike i policajce, nije pošteno. Nije pošteno šutjeti,
ne pisati o uspjesima i rezultatima Ante Marinova, u vrijeme kada su odnosi
snaga bili 1000:1 ili Luke Džanka u Bitki za Stolove kada su se hrvatske snage
suprotstavile trećoj ili četvrtoj sili u Europi, usporile joj tempo napada, potom
zaustavile, a onda gonile i oslobodile cijeli hrvatski jug, i naravno generala
Bobetka i ostalih. Ne govori se ni o Bitki za Stolove kao prekretnici u bitki
za jug, doprinosu Zdravka Klanca, tenkista, čak se to ne zna na Hrvatskom
vojnom učilištu.
Vjerujem i nadam se da će ovdje dotaknuta pitanja i drugačija mišljenja
inicirati ostale sudionike rata da napišu ”istinu”, a posebno da razobliče ste-
reotipe o kojima se još uvijek govori, a mi svi šutimo. Po redu: tko je koga u
ovom ratu napao, je li većina agresorskih snaga došla u Republiku Hrvatsku iz
Bosne i Hercegovine, jesu li se bosanskohercegovačke srpske brigade pridru-

226
žile JNA i ušle u Republiku Hrvatsku, je li se BiH vlast usprotivila angažiranju
BiH državljana u agresiji na drugu zemlju, ima li napadnuta zemlja – Republi-
ka Hrvatska pravo goniti napadača preko granice do kapitulacije? Naravno da
nema dilema da su nas napale kombinirane snage JNA, te različite paravojne
snage iz Srbije i BiH. Glavne snage išle su iz BiH, a pomoćne prema Dubrovni-
ku. U BiH su im se pridružile brigade domaćih srpskih snaga i ušle u Republi-
ku Hrvatsku. U sastavu JNA bili su muslimanski oficiri do prve polovice 1992.
godine, te tako sudjelovali u agresiji na Republiku Hrvatsku. Vlast iz Sarajeva
nije se usprotivila nego naprotiv, pokušavala postići sporazum s Miloševićem
o ostanku u sastavu krnje Jugoslavije. Kada smo ojačali, preuzeli smo inicija-
tivu i krenuli u gonjenje. Većina oficira muslimana iz JNA prešla je u Armiju
BiH koja je kasnije većinu operacija usmjerila protiv Hrvata i HVO-a.
Danas vlasti iz Beograda i Sarajeva, koje su napale, rušile i ubijale Hrvate
po Republici Hrvatskoj i BiH, optužuju i sude Hrvatima, a što je naša vlast
učinila? Koliko je provela istraga protiv onih koji su nas napadali? Zašto o
ovim i mnogim faktima mi šutimo, a drugi kroje svoje “istine” kao i mnogo
puta do sada?
Knjigu s radošću preporučujem za tiskanje jer doista vjerujem da će je
mnogi pročitati, a druge navesti da pišu.

Metković, 18. svibnja 2015.

Nedjeljko Obradović, general-pukovnik

227
228
 Petar Bezer rođen je 3. kolovoza 1951. u mjestu Podrujnica
pokraj Metkovića. Osnovnu je školu završio u Kuli Norin-
skoj, a srednju u Pločama gdje je izučio zanat za autoelektri-
čara. Vojni rok odslužio je 1971. godine.

- 1. listopada 1972. zaposlio se u Stanici javne sigurnosti

Metković.
- 1973. godine završava tečaj za ovlaštenu službenu osobu.
- 1975. godine imenovan je za člana ispitne komisije za vo-
zače A i B kategorije.
- 1978. godine diplomirao je na Višoj školi za unutrašnje po-
slove u Zagrebu i stiče višu školsku spremu i naziv prav-
nik-kriminalist. Nakon toga je raspoređen na mjesto po-
moćnika komandira SJS-a Metković te preveden u zvanje
mlađi inspektor.
- 1. siječnja 1980. postaje komandir stanice SJS Metković.
- 1982. godine promaknut je u zvanje inspektor, a 1989. u zvanje samostalni inspektor.
- 16. siječnja 1991. imenovan je u Komisiju za obranu SO-a Metković.
- 21. siječnja 1991. postaje zapovjednik Policijske stanice Metković.
- od lipnja 1991. kao zapovjednik PS-a Metković sudjeluje u organiziranju i ustroju Zbora
narodne garde i Odreda narodne zaštite u Metkoviću po mjesnim zajednicama.
- u srpnju 1991. sudjeluje u akciji “Zbrojevka”.
- u kolovozu 1991. postaje član Kriznog štaba Općine Metković.
- 14. rujna 1991. sudjeluje u organizaciji i izvođenju akcije ”Zelena tabla-Male bare“ u
Pločama.
- 20. rujna 1991. postaje zapovjednik obrane Općine Metković.
- 21. travnja 1992. sudjeluje u organizaciji i izvođenju akcije ”Glušci“.
- 1. listopada 1992. imenovan je za zapovjednika Postaje granične policije Metković. Na toj
dužnosti ostaje do odlaska u mirovinu 1. siječnja 2000.

U svom dugogodišnjem radu uvijek je težio biti na usluzi građanima, svoje obveze izvršavati
stručno i profesionalno u skladu s postojećim propisima u interesu sigurnosti građana i zaštiti
njihove imovine.

Petar Bezer je između ostaloga odlikovan:

- Spomenicom Domovinskog rata 1990.-1992.
- Spomenicom Domovinske zahvalnosti
- Redom hrvatskog trolista
- ”Nagrada grada Metkovića“ za iznimna postignuća u razdoblju 1990.-1993.

Obitelj: supruga Anka, sin Denis sa suprugom i dvoje djece, te kći Barbara (ud. Vitanović) sa
suprugom i dvoje djece.
229
KAZALO IMENA*
A Batinović Jurica, 66
Agotić Imra, 39, 70
Andić Zdravko, 19
Arifaj Arben, 77
Arnaut Ilija, 37, 64, 65,
147
Arnaut Luka, 32
Arnaut Slobodan, 147
Arnaut Simo, 147
Arnaut Vaso, 147
Avdić Nail, 77
B Bebić Mirko, 52
Babić Ante, 114
Babić Braco, 20
Babić Darko, 124
Babić Jure, 20
Babić Milan, 35
Babić Živko, 20
Baće Tereza, 117
Bajac Vitomir, 208
Bajo Ante, 123
Bajo Miro, 19, 26, 43, 109,
125, 143
Bakić Ante, 20
Banović Mirko, 27
Barba Goran, 211
Barbir Borka, 125
Barbir Velimir, 53, 69,
73, 107
Barišić Josip, 58
Barišić Z., 165
Bartulović Ivan, 30
Bartulović Ivica, 20, 211
Bartulović Nikola, 20
Barun Stipe, 166
Bašković Nikola, 43
* Prezimena u prilozima ove knjige nisu upisana u kazalo imena.
230
Batinović Linkoln, 166
Batlak Nijaz – Mate
Šarlija „Daidža“, 105,
123, 124, 128
Beara Ljubomir, 45
Bebić Luka, zastupnik
u Saboru RH, 16, 39,
55-58, 71, 105, 130, 132,
147, 156
Bebić Luka,
zapovjednik aktivne
satnije ZNG, 39
Bebić Nikola Nidža, 48
Bebić Slobodan, 94, 112
Begić Jure, 166
Bender Ivan, 121, 122
Beneš Zoran, 77
Beneta Ivan, 6, 158, 159,
161
Beriša Nagib, 77
Beus Velimir, 166
Bezer Anka, 229
Bezer Denis, 14, 229
Bezer Petar, 7, 23-25, 27,
43, 46, 48, 52, 53, 56-59,
61, 62, 68-71, 77, 78, 81,
82, 87- 89, 92, 93, 97, 99,
104, 122, 132, 136, 138,
139, 158, 159, 161, 162,
173, 208, 212, 213
Bilać Boženko, 19
Bilas Vlatko, 157
Biško M., 10
Bjeliš Draženko, 20
Bjeliš Ivan – Ivić, 20
Bjeliš Mladen, 149
Bjeliš Pero, 20
Boban Mate, 119, 120,
123, 166, 167
Bobetko Janko, 156, 159,
165, 226
Bojbaša Andrija, 147
Bojbaša Đorđe (Boška),
147
Bojbaša Đorđe, 32, 147
Bojbaša Jovo (Nikole),
147
Bojbaša Jovo, 147
Bojbaša Luka, 32
Bojbaša Miladin, 147
Bojbaša Milan, 147
Bojbaša Milorad, 147
Bojbaša Neđo, 143, 144,
147
Bojbaša Nikola, 147
Bojbaša Pero, 147
Bojbaša Predrag, 147
Bojbaša Ranko, 147
Bokšić Miro, 19
Boljkovac Josip, 22, 30
Boras Andrija, 21, 26, 27,
37, 56-59, 66, 94, 123,
127, 156, 159, 166, 167
Boras Davor, 107
Borovac Nives, 135
Bošković Nikola, 19, 26,
109, 125
Bošnjak Božo, 73
Bošnjak Mladen, 120
Bošnjak, načelnik Štaba
sektora Dubrovnik,
131
Bošnjaković Andrija,
135, 164
Božić Slobodan, 156, 157
Božo, fra, 117
Brbora Ivo, 6, 105, 123
Brečić Ivana, 135, 167
Britvić, 135
Brljević Petar, 66
Bubičić Boris, 73
Buble Nenad, 156
Budimir Marija, 126
Buljubašić Ankica, 148
Buljubašić Stipe, 114
Buntić Ivica, 49
Buntić Zvonko, 49
Butigan Goran, 20
Butigan Tonći, 20
Butigan Željko, 20
C Dominiković Darko, 98
Camai Laslo, 19, 20
Crnjac Vinko, 125
Cvitan Onesin, 55
Cvitanović Marija, 118
Cvitanović Tomislav,
135
Č 208
Čarapina Petar, 6, 58, 123,
130
Čengija Eduard, 163
Čibarić Goran, 34
Čipčić Zlatko, 131
Čotić Stipan, 106
Čotić Tomislav, 19, 107
Čović Renato, 121
Čulić Darko, 20
Čulić Miro, 20
Čulić Zdravko, 112
Čužić Andrija, 151
Ć Đ
Ćelić Đurađ, 14, 17, 65 Đerfi Nikola, 149
Ćorić Ivo, 166 Đodan Šime, 55
Ćorić Valentin, 157, 165, Đukić Milan, 147
166
Ćorić Željko, 37
Ćulić Anka, 14
E
Ćulić Karolina, 135 Erak Ante, 11, 53, 67-71,
73, 75, 81
Ćulić Mirko, 166
Ereš Renato, 20
D
F
Degoricija Slavko, 35, 38
Fetaj Arben, 77
Delija Pavao, 20
Franić Ines, 125
Dominiković Branko,
106
Dominiković Dane, 71, G
73, 78 Gabo Safet, 148
Gabričević Božo, 156
Dominković Mladen, 26, Gabrić Božo, 49
43, 72, 106, 107, 125
Gabrić Ivica, prof. 41, 57,
Domljan Žarko, 156 58, 59, 71, 88, 127, 129
Dragobratović Ante, 20 Gabrić Ivo „Šljivac“,
Dragobratović Ivica, 20, 56, 58
126
Gabrić Stipe „Jambo“,
Dragobratović Petar, 20 49
Dragović Filip, 38, 162, Gašić Jasmina, 135
Glamuzina Milenko, 67,
Dragović Joško, 6, 40, 166
86, 88
Glavinić Dijana, 135
Dragović Željko, 56, 58 Glavor Ivo, 19
Družijanić Mario, 40
Glavor Jelica, 125, 166
Dugandžić Nikola, 11
Glibić Franjo, 19, 20
Dugandžić Žarko, 39
Glumac Tonči, 208
Dujmović Jozo, 123
Gluščević Dragan, 19
Dujmović Tihomir, 123,
Gnječ Tonči, 167
126
Golemac Mate, 98
Govedarica Mladen, 44,
DŽ 126
Džanić Halil, 19 Granić Mate, 47, 147
Džanko Luka, 124, 226 Grčić Dragan, 142
Gregurić Franjo, 58, 156
Grgić Anđelko, 107
231
Grubišić Nedjeljko, 19,
27, 36, 134, 166, 167
Gudlin Robert, 19
Gujinović Ranko, 19
Gulišija Željko, 35
H
Hajny Mario, 19
Hebrang Andrija, 116
Horvat Danijel, 19
Hrgović Zvonimir, 19,
20, 26
Hure Mateo, 169
I K
Ibrahimović Munib, 77
Ilić Ankica, 148
Ismaili Šeip, 77
Ivanković Dragan, 19,
20, 26, 44, 126, 211
J 25, 34, 36, 40, 44, 48, 51,
Jakić Nedo, 160
Jakić Nikola, 47
Jakić Slobodan, 149
Jakić Zlatko, 6, 20, 39, 40,
56, 58, 59, 71, 86
Jakšić Dijana, 126, 134
Jakšić Lovro, 59
Jarnjak Ivica, 118, 123,
167, 169, 170
Jelavić G., 107
Jelavić Neven, 91
Jelavić Zdenko, 74
Jelčić Melita, 166
Jelić Miljenko, 8, 10, 11,
73
Jelinić Berislav, 9, 10
Jerković Dubravka, 125
Jerković Mario, 86, 88,
123
232
Jerković Markica, 27,
125, 144, 211
Jerković Niko, 27
Jerković Vinko, 68
Jokić Milan, 19
Josipović Ivo,
predsjednik RH, 13
Jovanov Velin, 67
Jurčević Ivan, 156
Jurić Ivan, 112
Jurić Perica, 17
Jurković Miodrag, 10
Jurković Vinko, 112
Kajić Adem, 19
Kalajdžić Ivan, 166, 167,
169
Kalauz Vlado, 143
Kaleb Niko, 94
Kaleb Nino, 73, 94
Kaleb Zvonko, 6, 20, 22,
53, 56-59, 68, 69, 71, 78,
86, 87, 94
Katić Ivanko, 73
Katić Nikola, 53
Katić Petar, 19, 44
Katić Slavko, 121, 122
Kešina Angelis, 135
Kešina Augustin, 211
Kević Vicko, 19
Keža Antonio, 211
Kežić Frano, 125
Kežić Željko, 135
Klanac Zdravko, 226
Kljusurić Ivica, 19, 26
Kljusurić Stjepan, 87
Knežević Nikola, 19, 50
Korda Đuro, 54
Kordić Tadija, 19, 125
Korica Boro, 125
Kovač Miro, 119
Kovačević Frano, 58, 87
Kovačević Goran, 8, 9,
53, 67-74, 78-81
Kovačević Nenad, 72
Kralj Robert, 151
Krešić Mario, 94
Krešić Vicko, 125
Krešić Vlatko, 19
Krešić Zoran, 37
Krndija Milojko, 27
Krnjaić Dragan, 125
Krstičević Ante, 6, 17,
21, 22, 25, 34, 40, 56-59,
62, 69, 70-72, 83, 84, 86,
88, 90, 105, 108, 110, 111,
118, 120-122, 124, 127,
129, 130, 132, 135, 137,
138, 158-161
Krstičević Ivan, 59
Krstičević Joško, 135
Krstičević Tonći, 19
Krtalić Mate, 88
Krželj Renato, 123
Kuhač Ferdinand, 6, 105
Kuran Ante, 114
Kuran Žarko, 19, 26, 114,
211
Kuretić Zlatko, 163
Kusić Tonči, 162
Kušeta Ilija, 167
Kuzman Marinko, 39,
57, 59
Kvesić Branko, 38, 157
Kvesić Bruno, 165-167
L
Lakoš Rade, 112
Lasić Zdravko, 19
Laušić Mate, 144, 164
Letica Sveto, 105
Lojpur Mišo, 68
Loso P., 63
Lučić Ivo, 165, 166
Luetić Marko, 73
Lj
Ljubas Dragan, 43
M Matić Ivan, 58
Mađor Mijo „Mića“, 32
Mađor Nives, 118
Mađor Silvana, 134
Majić Momčilo, 19, 20,
126, 211
Malenica Stanko, 19, 27,
125, 161, 209
Mandac Ante, 10
Manolić Josip, 55
Marević Davor, 19
Marević Drago, 123
Marević Jozo, 68
Marević Niko, 116
Margeta Ivo, 6, 17, 20,
22, 25, 28, 30, 32, 34, 36,
51, 56, 58, 59, 60, 62, 66,
69-72, 87, 108, 122, 127,
129, 130, 132, 138, 156,
158-160
Marić Jozo, 119
Marinov Ante, 6, 105,
124, 226
Marjanović,
potpukovnik, 150
Markić Ognjen, 211
Markota Branko, 8
Markota Jozo, 19
Markotić Darija, 135
Markotić Zdenka, 117
Marković Ante, 35
Marković Pero, 70, 119,
141
Martić Milan, 35
Martinović Sebastijan,
107
Martinović Željko, 77 N
Marušić Marko, 118 Numanović Mate, 123
Masić, pukovnik, 150
Mataga Jure, 20
O
Mataga Nikola –
Obradović Marina, 135
Alenko, 123, 124
Obradović Mate, 161
Mateljak Josip, 211
Obradović Nedjeljko, 6,
110, 111, 113, 122, 127,
Matić Marko, 149 129, 132, 158, 227
Matić Pero, 131 Obrenović Radoslav, 77
Matić Željan, 208 Obšivač Davor
Matijević Mijo, 167 „Mačak“, 208- 211
Matulović Vlado, 53 Odak Tonći, 20
Medar Ivica, 112 Ojdanić Petar, 52
Međugorac Zdenko, 123 Oršulić Goran, 19, 20
Mesić Stipe, 147 Ostojić Jokica, 107
Miholčić, pomoćnik Ostojić Jurica, 19, 28, 50,
ministra Degoricije, 35 53, 72, 105, 107, 112, 135,
Mijić Ante, 149 144, 166
Mijić Blaško, 226 Ostojić Nikola, 94, 112
Milan Damir, 167
Milas Ivan, 128
Milas Marijan, 131
P
Palac Stjepan, 20, 44
Miličević Stjepan, 109,
141 Palinić Stanislav, 20
Palinić Tonći, 20
Milić Mile, 94, 106, 112
Milojković Ljerka, 106 Pandža Dragan, 19
Milošević Mladen Pandžić Velimir, 135, 136
„Braco“, 53, 69, 73 Pandžić Zdenko, 27, 72,
Milošević Slobodan, 225 161
Mioč Zoran, 123 Paradžik Jozo, 19
Mišur Željan, 26, 43, 125, Parmać Ante, 112
135, 144 Parmać Stipe, 130
Modrić Jozo, 6, 105 Pašić Maida, 127
Morić Joško, 133, 137, Pavić Ljubo, 68, 69
138, 164-166, 169, 170 Pavlović Damir, 20, 126
Mostarac Luka, 131 Pavlović Ivan, 74
Mustapić Tihomir, 20 Pavlović Željko, 40, 55
Mustapić Zlatko, 20 Pažin Dario, 19, 20
Musulin Luka, 38 Pažin Đuro, 39, 40, 43, 72,
Musulin Lukica, 19 80, 109, 126, 134
Musulin Pero, 167 Pear Ivica, 211
233
Pehar Zdenko, 19
Pejnović Veselin, 147
Perković Josip, 164
Petković Ante, 211
Petković Marijo, 19
Petković Vilma, 135
Petričević Ante, 106
Planinić Mate, 19
Plećaš Ljubo, 26, 76, 85,
86, 125, 126, 166
Podesvo Krunoslav, 106
Popović Borka, 27
Popović Ivo, 20
Popović Ivica, 20
Primorac Ilija, 40
Primorac Nikola, 26, 125
Prišlić Zoran, 37, 121,
122, 157
Protrka Jozo, 112
Prović Branko, 20
Prusac Mate, 151
Pucar Danilo, 147
Pucar Simo, 147
Pulić Zoran, 27, 67-69, 73
R Sršen Petar, 20
Radalj Jure, 67
Radić Branko, 127, 156, 164
Rađenović Zoran, 19
Raguž Željko, 141
Rajič Andrija, 17, 20, 22,
25, 36, 44, 56, 126, 159
Rajič Milenko, 19, 20, 26,
27, 44, 126, 135
Raos Joško, 157
Raos Matko, 53, 67-70,
73, 74, 81
Rašković Jovan, 35
Razić Rifet, 20
Rebac Ante, 94, 112, 114
Rendulić Dane, 39, 58,
68, 71, 73, 78
234
Rezić Natko, 123
Rezić Stipe, 156, 166
Roglić Ranko, 148, 152
Romić Grozdana, 125
Romović Anđelka, 148
Romović Milivoj, 148
Rončević Jure, 106
Rončević Predrag, 19
Rudež Dražen, 123
S 43, 72, 125, 209
Samardžić Hase, 19, 26
Semiz Marko, 122
Senta Ankica, 148
Sikirica Jozo, 139
Simat Luka, 64, 123, 147
Simo (Mostarac), 64
Skender Ibrahim, 77
Solanović Davor, 19
Sprčić Joško, 59
Srđenović Saša, 77
Srna Renato, 151
Sršen Ivo, 58
Sršen Mijo, 19, 20, 26, 44,
125, 126
Sršen Vedran, 147
Stanić Boško, 147
Stanić Milan, 147
Stanojević, major, 150
Stipičić Ivo, 6, 50, 118,
123, 133, 134, 137, 138,
144, 156, 159, 164, 166,
167, 169, 170
Stojić Bruno, 38
Stojiljković Saša, 77
Subašić Fadil, 19
Suhanek Martin, 77
Sušac Ante, 148
Suton Ante, 211
Š
Šakota Hrvoje, 10, 72
Šarčević Jovo, 19
Šćepić Edita, 135
Šeks Vladimir, 131, 132
Šeput Oliver, 213
Šerifović Sejdalija, 19
Šešelj Vojislav, 33, 35,
225
Šiljeg Karlo, 9, 19, 26, 27,
Šimac Petar, 13, 53, 60,
67-76, 80, 81, 87, 121
Šimić Mladen, 157
Šimunović Dušan, 211
Šimunović Goran, 162
Škarić Ante, 123
Škaro Pero, 123, 126
Škorput Miroslav, 17, 20,
22, 25, 30
Španjić Sandra, 135
Španjić Zdravko, 19, 107
Špegelj Martin, 55
Šušak Gojko, 91, 156
T
Tabaković Sead, 44, 126
Tadić Ante, 19, 27
Tadić Joško, 19, 26, 37,
43, 53, 71-75, 77, 80, 81,
125, 134, 159
Talajić Joško, 27, 125
Talajić Jure, 49
Talajić Niko, 10
Todorić Ivan, 156, 166,
167
Tolić Dragan, 6, 57, 112,
123, 130
Tomašević Vitko, 47, 81
Tomašić Berislav, 135,
136
Tomljenović Željko, 170
Topuzović Ile, 208
Trkulja Dragan 19
Tuđman Franjo,
predsjednik RH, 16,
55, 71, 128, 161
Tus Anton, 70
U Volarević Vedrana, 135
Ujdur Mišo, 211
Ujdur Niko, 58
V Vranješ Tihomir, 35
Vekić Ivan, 62, 70, 133
Vekić Sandra, 167
Vekić Stipe, 112
Vene Robert, 126, 210,
211, 213
Veraja Ivana, 135
Vićentijević Goran, 125
Vićentijević Ivo, 26
Vidaković Ivan, 116
Vidović Darko, 19, 209,
211
Vidović Ivica, 57, 58, 123,
126, 130
Vidović Liberan, 109
Vidović Živko, 124
Viduka Mate, 75, 82, 122
Vištica Jure, 123, 126
Vitanović Barbara, 14,
229
Vitanović Želimir, 20, 36
Vladimir Stanko, 112
Vokaun Mario, 56, 58
Volarević Ilija, 10
Volarević Ljubica, 125
Volarević Nikica, 20, 27,
44, 126
Vrankić Ivan, 157
Vranješ Jurica, 19, 26, 66,
109, 125, 144, 209, 211,
213
Vrdoljak Ante, 10
Vučić Marko, 19, 26, 125
Vučković Nikola, 34
Vučković, major, 150
Vučurević Božidar, 62
Vuica Ivo, 40, 94, 112
Vujković Jovo, 147
Vujković Rade, 147
Vukoje Milan, 19
Vukoman Sabo, 77
Vuković Dragoslav, 19
Vuković Jovo, 37, 147
Vuković Momčilo, 147
Vukušić Darko, 162
Vukušić Ivica, 19
Vukušić Mijo, 122
Vuletić Bernard, 9, 68,
69, 73
Vuletić Ivan, 41
Z
Zaharije Miodrag, 126
Zdravković Srđan, 77
Zdravković Željko, 77
Zekušić Miodrag, 9
Zelenika Mario, 19
Zloić Drago, 19, 43, 126
Zloić Slobodan, 19, 43,
45, 126, 131
Zmijarević Neven, 27
Zmijarević Nikica, 19,
43, 126, 144, 166, 208
Zovko Danko, 19, 20
Zovko Srećko, 19
Zubčić Tomislav, 113
Ž
Žderić Ante, 19, 211
Žderić Živko, 73
Židovec Zdravko, 169,
170
Živković Damir, 123
Žutić Mustafa, 19, 125
235
KAZALO MJESTA

A C Drniš, 90
Australija, 116 Crna Gora, 18, 35, 44, 45, Duboka, 27, 44, 124, 130,
63, 124, 131, 135, 149 140
Crnići, 95 Dubrave, 94, 96, 157
B Dubravica, 43, 220
Baćina, 9, 44 Crveni Grm, 157
Dubrovačko primorje,
Badžula, punkt, 109, 173, 108, 109, 114, 116, 118,
198 Č 121, 123, 125, 135
Banovina (Split) , 44 Čapljina, 8, 14-16, 22, 26, Dubrovnik, 6, 13, 14, 18,
Banovina, 55 33, 37, 39, 45- 47, 51, 62, 35, 40, 45, 47, 55, 57, 62,
Bar, 63, 64 69-72, 87, 93, 94, 114, 93- 95, 105, 108, 109,
Beograd, 50, 63, 65, 77, 118-120, 124, 126-128, 118, 122-124, 128, 130-
123, 227 134, 141, 148, 149, 151, 132, 134, 140, 163, 208,
Bihać, 208 157, 158, 161 227
Bijača, 96 Čeljevo, 142 Dućinovci, 96, 97
Bijeli Vir, 37, 41, 43, 93, Čepikuće, 105, 119, 122
96, 97, 109, 151, 164, 220 Čitluk, 46, 118, 148 Đ
Bileća, 33, 126, 127 Đumruk, 46, 95
Bistrina, 121, 123 D
Bivolje Brdo, 140 Dalmacija, 18, 35, 39, 40, E
Blace, 27, 41, 44, 51, 96, 55, 56, 58, 68, 75, 76, 82, Engleska, 161
104, 141, 157 90, 105, 107, 108, 115, Europa, 226
Boka, 47, 126 116, 122, 135, 166
Borićevac, 208 Danska, 127
Borovo Selo, 36, 37, 39 Dečani, 77
F
Borut, 95 Firule (Split), 107
Desne, 41, 50, 96, 222
Bosna i Hercegovina, 11, Fortica, 51, 69, 97, 104
Dobranje, 95, 96, 164
14, 33, 38, 45, 47, 49, 76, Francuska, 127, 161
Dobri Do, 122
88, 95, 112, 119-121, 124, Fratrova jaruga, 97
127, 131, 132, 151, 157,
Doli, 108
158, 164, 165, 166, 168, Doljani, 140, 157, 165
170, 225, 226, 227 Doljansko polje, 96 G
Brečići, 96 Domanovići, 49, 94 Gabela polje, 26, 43, 46,
49, 64, 97, 101, 114, 148,
Brestica, 93 Donji Lapac, 208, 210-
149, 164, 173, 196,
Brštanica, 37 212
Gabela, 15, 26, 45, 46, 70,
Budva, 63 Dračeva luka, 96 95-97, 128
Buk, 44 Dragovija, 50, 51, 69, 96, Glibuša, 43, 46, 96, 97,
164 164, 223
Drenovac, 140 Glušci, 14, 17, 28, 37, 43,
Drijen, 65 49, 51, 63-65, 88, 101,
Drinovačko brdo, 167 109, 127, 142, 145-148
236
Gornji Lapac, 208
Gradac, 150
Gradina, kota, 96, 222,
223
Grude, 46, 106, 118, 119
H Klada, 17, 28, 41, 43, 63,
Herceg-Bosna (Hrvatska
zajednica Herceg-
Bosna), 119, 123, 156,
157, 161, 166
Hercegovina, 26, 33, 35,
36, 45, 47, 49, 62, 72, 76,
92, 94, 98, 109, 116, 118,
119, 120, 124, 126, 135,
141-143, 148, 149, 151,
157, 165
Hidrocentrala Čapljina,
37
Hrvatska, 8, 16-18, 21, 22,
33-35, 42, 43, 50, 55, 56,
58, 62, 63, 67, 72, 76, 86,
108, 115, 119, 120, 125,
128, 129, 132, 133, 147,
149, 163-166, 170, 171,
213, 225-227
Hutovo blato, 150
Hutovo, 62, 112, 121
Hvar, 89
I 152
Imotski, 35, 40, 42, 108,
118, 123, 156, 166, 167
Izvori, 96, 97
J Kulen Vakuf, 208
Jadranska magistrala, 9,
14, 80
Jeovci, 96
Jezerac, 96
Jezero, 96
Jugoslavija, 10, 35, 227
K L
Kanada, 116 Lađište, 44
Karasovići, 162 Lika, 14, 17, 55
Karavanke, 105 Livno, 166
Kardeljevo, 14 Luka, 96
Kašće, 167 Luka Ploče, 53, 54, 55
66, 96, 101, 142, 219
Klek, 27, 41, 44, 47, 69, 96, LJ
114, 124, 126, 127, 130, Ljubinje, 14, 28, 33, 63
140, 157 Ljubuški, 14, 16, 26, 37,
Klek, turističko naselje, 39, 46, 47, 51, 72, 114,
47, 65, 140, 149 118, 124, 126, 127, 140,
Klepci, 33, 128, 151, 153 148, 157
Klobuk, 123
Knin, 50 M
Kobiljača, 26, 41, 43, 47, Makarska, 35, 42, 62, 67,
96, 125, 221 68, 95, 97, 156
Kolojanj, 37 Makedonija, 10, 11
Komarna, 27, 44, 104, 130, Mala Neretva, 95, 149
140 Male bare, 8-10, 46, 62,
Komin, 9, 47, 95 67, 68, 71-80, 85-88
Konavle, 208 Mali Prolog, 36, 43, 47,
Korčula, 55, 57, 67, 159 89, 101, 106, 114, 124,
Kordun, 55 126, 127, 140, 157, 162,
Kose (Bijeli Vir), 69 173, 197
Kosovo, 10, 77 Marijin vijenac, 95
Krajina (SAO Krajina), Martin Brod, 208
50 Međugorje, 47
Kremena, 27, 51, 96, 104 Metković, 6-14, 16-18, 20,
Krnjesavac (Metković), 22, 26-28, 33-37, 39-52,
55-58, 62-72, 74-78, 80,
Krvavac, 26, 41, 43, 44, 69, 83-99, 102, 103, 105-118,
93, 96, 222, 223 120-123, 125-152, 154,
Kula Norinska, 16, 26, 41, 156-169, 171, 173, 176,
43, 68, 89, 96, 101 183, 184, 187-190, 193,
195-199, 208, 213-215,
225, 227
Kumbor, 126
Mihalj, 14, 17, 27, 28, 33,
Kupari, 45 41, 63, 65, 96, 142, 156
Kupres, 119 Mijaci, 166, 167
Miro Popara, vojarna, 15
Mlinište, 41, 109, 124, 164,
220
237
Mobine, 41, 96, 217
Momići, 14, 26, 96
Moračno, 104, 149
Morinje, logor, 44, 123,
124
Mostar, 14, 15, 22, 33, 39,
44-47, 62, 69, 70, 71, 88,
89, 94, 109, 116, 119, 123,
127, 134, 135, 149, 157,
165, 166
N
Nebljusi, 208
Neretva, 6, 13, 14, 26, 43-
47, 55, 62, 65-70, 72, 73,
75, 94, 95, 109, 111, 112,
114, 116, 120-125, 129,
132, 135, 136, 140, 147-
149, 156, 157, 166, 171,
173, 213, 226
Neum, 14, 16, 26, 37, 46,
47, 51, 72, 88, 92, 93, 96,
114, 121-124, 126, 127,
135, 140, 148, 156, 157
Nevesinje, 28, 33, 49, 63
Niš, 77
Novi Pazar, 77
Novi Sad, 77
NJ
Njemačka, 107, 116
O Smederevska Palanka, 63
Ograđ, 96
Opuzen, 8, 12-14, 16-18,
20, 27, 36, 41- 44, 47, 50,
51, 67, 68, 72, 73, 75, 76,
93, 95, 96, 104, 112, 115,
120-122, 124-126, 130,
135, 137, 148, 149, 158,
159, 173, 191, 192, 223
Orah, 166, 167
Orašina, 97
Orepak, 164
238
Ortiješ, 45
Osijek, 35
Otrić - Seoci, 26, 41, 43,
47, 96, 106, 125, 161
P
Pakrac, 35
Palermo, 163
Pančevo, 77, 150
Pavlovača, 97, 102
Pećina, 41
Pelješac, 93, 114, 121
Pelješki kanal, 14
Petlja, punkt, 47
Platan, punkt, 38, 101
Plitvice, 33, 35, 209
Ploče, 8-11, 13-16, 18, 22,
26, 27, 33, 35, 39, 40, 42,
44-47, 50, 52, 55-57, 62,
64, 67-75, 77, 78, 80, 83-
88, 94-96, 105-107, 115,
116, 120, 126, 134, 135,
140, 141, 149, 151, 156,
163, 169
Podaca, 67, 81
Podgorica, 149
Podgradina, 44, 104, 105
Podrujnica, 14, 41, 222
Pojstruža, 96
Pologoša, 96, 173, 198
Poljska, 127
Popovo Polje, 41, 62, 94,
119
Posrednica (Opuzen),
95, 96
Posušje, 118, 119
Potkraj, 96
Potprolog, 166
Požarevac, 77
Prebilovci, 28, 33, 62, 151
Predolac, 40, 41, 49, 69,
96, 102, 134, 149, 218,
222, 223
Priština, 77
Prud, 26, 41, 43, 47, 96,
102, 164, 221
Prud, punkt, 47, 101, 114,
173, 197
Pula, 150
R
Raba, 27, 44, 93, 130, 140
Ravno, 112, 165
Rep, 43, 96
Rijeka, 35
Rogotin, 9, 71, 78, 80, 119,
120, 126
Rogotinski most, 9
Rogoznica, 44
Rujnica, 50, 69, 95
S
Sarajevo, 18, 38, 63, 125,
130, 162, 227
Sidrište, vojarna, 8, 9
Sinj, 8, 10, 35, 42, 90, 118
Sjedinjene Američke
Države, 63
Slano, 93, 105, 108, 109
Slavonija, 14, 55, 108, 118
Slivno-Ravno, 14, 27, 50,
51, 69, 95
Slovenija, 42
Slunj, 39
Smrdan grad, 50, 51, 69
Split, 6, 9, 10, 13, 21, 27,
33, 35, 36, 39, 40, 42, 45,
47, 50, 51, 52, 62, 64-68,
73, 88, 92, 93, 106, 107,
112, 115, 116, 118, 123,
126, 131, 133-135, 137,
138, 140, 141, 144, 147,
149, 151, 156, 158-160,
164, 165, 166, 168
Srb, 208
Srbija, 10, 63, 119, 131,
149, 227
Stablina, 123
Stanko Parmać, vojarna,
11, 62, 73
Stara Pazova, 118
Staševica, 106, 123
Stilji, 166
Stjepan Filipović,
spomenik, 47, 51
Stolac, 14, 37, 46, 51, 88,
94, 108, 135, 140, 141,
157, 158
Stolovi, prijevoj, 142, 226
Ston, 105, 108, 114
Struge, 96
Subotica, 63, 77
Š Unka, punkt, 45, 101, 114,
Šibenica, 40, 49
Šibenik, 35
Španjolska, 127
Švicarska, 116
T V
Tasovčići, 45, 64, 120, 151
Tešanj, 78
Tetovo, 77
Tomislavgrad, 166
Trebinje, 8, 14, 18, 33, 34,
62, 93, 127
Trilj, 156, 166
Trn, 27, 44, 104
Trogir, 35
Trutina, punkt, 45, 49, 96,
101, 114, 124, 131, 173,
195, 223
Tuzibelj, 164, 222, 223
Tübingen, 105, 106
U 114, 125, 148, 164
Unka, 43, 164, 222, 223
173, 196
Ušće, 96, 104
Užička Požega, 77
Varaždin, 34, 162
Veliki Prolog, 166, 167,
169
Vid, 26, 41, 43, 89, 96, 222,
223
Vidonje, 41, 50, 51, 95, 96,
109, 164
Vinkovci, 65
Vlaka, 16, 27, 41, 44, 68,
96
Vrgorac, 14, 42, 47, 62, 65,
68, 87, 91, 95, 97, 105-
107, 114, 118, 148, 166,
167, 169
Vukov klanac, 8, 26, 43,
47, 93, 95, 96, 101, 109,
Z
Zadar, 35, 36, 116, 208
Zagreb, 14, 33, 38, 39, 42,
47, 49, 51, 71, 86, 91- 93,
105, 110, 116, 120, 127,
131, 134, 135, 149, 156,
169
Zavala, 14
Zvornik, 77
239