Istrapedia natuknice

La kost, humoristično-satirički podlistak koji je od kraja 1983. do početka 1993. izlazio u

Porečkom glasniku, a potom do polovice 2021. u Glasu Istre.
Već pokretanjem Adrije, lista udružene privrede Poreštine, 1982. te godinu dana kasnije njezinog
sljednika, općinskog polumjesečnika Porečki glasnik, redoviti su u njima bili raznovrsni
humoristično-satirički prilozi novinara i suradnika − humoreske, satiričke crtice (rubrika „Sol i
papar“), aforizmi, fotoparodije i stripovi, karikature, duhovite križaljke itd. Vodeći se pozitivnim
odjekom čitatelja, redakcija lista, predvođena glavnim urednikom Ilijom Cvijanovićem i novinarom
Goranom Prodanom, pokrenula je, uz pomoć nekoliko vanjskih suradnika, među kojima su se
isticali karikaturist i fotograf Vladimir Bugarin, pisac humoreski Štef Milašinčić, aforističar i
satirički pisac Rade Vojinović i karikaturist Miroslav Prebježić, zaseban takovrsni prilog. Objavljen
je kao novogodišnji prilog („brodet“) Porečkog glasnika (s nadnevkom 27.XII.1983.) na zadnje tri
stranice lista velikog formata (42 x 27 cm). Naslovljen je kao La kost u grlu što je bila simbioza
želje glavnog urednika I. Cvijanovića da podlistak bude „kost u grlu“ moćnicima i zafrkavanja G.
Prodana i V. Bugarina na modni brend Lacoste. Bugarin je kreirao je glavu lista – „La“ i stilizirana
kost, koja će grafika (p)ostati zaštitnim znakom podliska kroz sljedećih gotovo četiri desetljeća.
U prvoj La kosti, uz spomenutog Cvijanovića i Prodana, prilozima su sudjelovali i ostali
profesionalni članovi redakcije Porečkog glasnika Kolja Glavina i Duška Jekić, vanjski suradnici –
urednik Robert Buršić i tehnički urednik Zvonimir Mihovilović te V. Bugarin, R. Vojinović, M.
Prebježić, pisac humoreski Jerko Radan i fotografi Milosav Grujičić - Đilera i Renco Kosnožić.
Drugi broj La kosti izašao je tek za godinu dana, uz napomenu da su kroz cijelu 1984. u Porečkom
glasniku izlazili već prepoznatljivi humoristično-prilozi, kao što su karikatura-komentar „Šjor
Adrijano“, aforizmi i crtice „Rade à la carte“, spomenuta „Sol i papar“, humoreske i humoristične
ilustracije više autora, križaljka „sedam x devet“. Taj broj, također naslovljen La kost u grlu, izlazi u
puno većem opsegu i potpuno drugačijem formatu – kao umanjena imitacija matičnoga lista na 16
stranica prepolovljenog formata (27 x 21 cm) i s nizom parodiranih rubrika iz samog Porečkoga
glasnika. Među novim imenima u impresumu su i Ratko Vlado Aleksić, Goran Baranašić, Tatjana
Komin i Drago Orlić.
Koncepciju 16-straničnog priloga malog formata La kost će zadržati sljedećih šest godina izlazeći
učestalošću dva do tri puta godišnje i svaki put s novim „podnaslovom“ u glavi lista, pa umjesto „u
grlu“ La kost redom izlazi „u moru“ (3, 30.VII.1985.), „u SOUR-u“ (4, 27.XII.1985.), „u travi“ (5,
1.VI.1986.), „u boci“ (6, 30.IX.1986.), „u S.O.S.-u“ (7, 29.XII.1986.), „u paketu“ (8, 14.IV.1987.),
„u gumici“ (9, 29.IX.1987.), „u ledu“ (10, 29.XII.1987.), „u kruhu“ (11, 31.V.1988.), „u dugu“ (12,
27.XII.1988.), „u korti“ (13, 23.V.1989.), „u vinu“ (14, 30.X.1989,) i „u zimi“ (15, 28.XII,1989.), a
ti su podnaslovi najčeše bile aluzije na aktualne lokalne događaje. U tom dužem razdoblju La kost
je imala brojne suradnike, uz ranije spominjane u impresumima su isticani Renzo Koren, Branislav
Ostojić, Gordana Pribetić-Juraković, Ljubomir Mijojlić, Vesna Medvedec, Marija Gaćina, Marko
Grgičević, Đanino Božić, Miljenko Bogdanić, Goran Zaninić, Anđelo Koraca, Franci Blašković,
Anton-Nino Jugovac, Silvana Fable, Josip Fuis, Snježana Lehman, Korado Korlević, Ljubo
Jovanović, Darko Baronica i dr.
Prelaskom Porečkog glasnika na manji format (23 x 31 cm) i tjedno izlaženje (23.II.1990.) La kost
počinje izlaziti kao redovit humoristično-satirički prilog na dvije stranice koji uređuju G. Prodan i
D. Orlić te V. Bugarin. Prilog ima stalne rubrike: kozeriju „Lipi moji“, karikaturu „Šjor Adrijano“ i
humorističnu križaljku, te raznovrsne humoristične i satiričke crtice i pričice, fotoparodije i sl. Od
broja 58 (objavljen 1.III.1991.) La kost izlazi na četiri stranice (s podnaslovom „zavisni zajebantski
katerkadnik [utemeljen uni bot na janjetini]“), a priloge i dalje kreira trojac Bugarin, Orlić i Prodan.
Novina je da karikatura V. Bugarina postaje strip na cijeloj stranici. I dalje uz stalne rubrike
prevladavaju humoristično-satiričke crtice, intervjui, priče, pjesmice i dramoleti, aforizmi,
fotoparodije te prve fotomontaže. Zbog pritiska lokalnih političkih čelnika i državnog tužiteljstva,
koji su se žalili na navodno uvredljive sadržaje, uredništvo Porečkog glasnika obustavilo je u tri
broja lista, od kraja svibnja do kraja lipnja 1992., izlaženje La kosti. Ponovo je izašla 14.VII. na 8
stranica (objavljeni su i prilozi iz naprasno zabranjenog izdanja). Posljednji, stoti broj La kosti u
Porečkom glasniku izašao je 13.I.1993. uz oproštajno pismo G. Prodana „Sve bilo je zajebancija“.
Nakon dva mjeseca, u četvrtak 11.III.1993., La kost , s brojem 101, počinje izlaziti kao tjedni
podlistak u pulskom dnevniku Glas Istre, za što je zaslužan tadašnji direktor izdavača Željko Žmak.
Prilog na jednoj stranici velikog formata (31 x 47 cm) donosi već uvriježene rubrike – strip V.
Bugarina, kozeriju „Lipi moji“ D. Orlića i križaljku (lakostaljku) G. Prodana te raznovrsne
humoristično-satiričke sadržaje: fotoparodije, fotomontaže, karikature, izmišljene intervjue i vijesti,
komentirane citate izjava dužnosnika, dramolete, aforizme, viceve u istarskom dijalektu, parodijske
pjesmice i prepjeve itd. Prvih nekoliko brojeva prenosio je i riječki Novi list, ali je odustao nakon
što je, nakon nekoliko priloga objavljenih u La kosti na Veliki četvrtak, 8.IV.1993., više od 150
građana iz Istre peticijom tražilo kazneni progon autora zbog vrijeđanja njihovih moralnih i vjerskih
osjećaja, a što je Okružno državno odvjetništvo u Puli uzelo kao povod za pokretanje prekršajnog
postupka protiv autora, u ovom slučaju G. Prodana i D. Orlića. Tuženi su zbog vrijeđanja moralnih
osjećaja građana na javnom mjestu, a postupak je vodila sutkinja Prekršajnog suda u Poreču Sonja
Šipić i u slijedu donijela tri odluke: najprije je autore oslobodila uz obrazloženje da nije riječ o
„javnom mjestu“, da bi nakon žalbe Odvjetništva obojici autora dosudila po pet dana zatvora, a
nakon njihove žalbe novčanu kaznu. Autori su je platili, ali presudu je kasnije, na inzistiranje jednog
od odvjetnika tuženih (Vladimira Berneša iz Poreča) ukinuo Vrhovni sud Republike Hrvatske s
obrazloženjem da novine nisu „javno mjesto“ (sic!). Tužba nije obeshrabrila vodstvo Glasa Istre te
je La kost cijelo vrijeme normalno izlazila, uz povećani publicitet jer su o tom slučaju izvještavali i
komentirali i nacionalni mediji.
Nakon godinu i po dana, od 15.IX.1994., La kost se širi na dvije stranice, a od 22.XII. s promjenom
preloma i formata Glasa Istre (29 x 43 cm) prelazi na duplericu lista na kojoj će ostati do kraja.
Koncepcija je ostala ista, a s većim prostorom uz trojicu nositelja javlja se i više vanjskih suradnika.
Aforizme su u različitim razdobljima pisali Aldo Matelić iz Labina, Zdravko Horvat iz Zagreba, M.
Grgičević iz Pule i drugi, crteže i portretne karikature godinama je risao Pazinjan iz Zagreba Renzo
Koren, a karikaturama su se javljali i Mario Rosanda iz Medulina i Mario Višković – Viško iz
Labina, satiričke crtice pisala je Silvia Benussi iz Rovinja, kolumnu „Kartulina z Torjona“ iz Labina
na tamošnjem dijalektu dugo je objavljivao Marijan Milevoj, humoristične pjesmice rimovao je
Dinko Š. Kalac iz Pule, parodijski istrijanski rječnik slagao je Davor Šišović iz Pazina, fotomontaže
Maurizio Di Capua iz Pule itd. Važan doprinos imali su i fotografi Glasa Istre i drugi iz Istre
(Milivoj Mijošek, Dejan Štifanić, Neven Lazarević, Duško Marušić - Čiči, Goran Šebelić i dr.) čije
su radove autori često koristili za fotostripove, parodije i montaže.
Već početnim prelaskom Glasa Istre na višebojni tisak, La kost od 29.III.2001. izlazi u boji.
Redovito je izlazila četvrtkom (uz nekoliko tjedana ljetne stanke), osim u razdoblju svibanj-srpanj
2008. kad je izlazila nedjeljom. Nakon smrti D. Orlića u svibnju 2021., preostala dvojica autora
odlučila su zaključiti La kost. Zadnji, 1403. broj objavljen je 8.VII. iste godine.
Osim u tiskanom izdanju Glasa Istre većina priloga iz La kosti niz je godina izlazila i na društvenim
mrežama (Facebook).
Uredništvo La kosti je u 1990-im i početkom 2000-ih organiziralo Sveistarski turnir batic i lakodelci
u briškuli i trešetu. Kozerije „Lipi moji“ iz La kostinog razdoblja u Glasu Istre, koje je Orlić pisao
pod pseudonimom Zvane Lakodelac, objavljene su u seriji istoimenih zbirki (od 1995. do 2022.),
izbor viceva „po istrijanski“ Orlić i Prodan priredili su u zbirkama Vicistra: Jurina i Franina 1 i 2
(2007. i 2008.), La kost je objavila zbirku karikatura Renza Korena (2007.), a autori fotomontaža
Bugarin i Prodan priredili su veliku retrospektivnu izložbu „Laža fotomontaža“ u više istarskih
gradova (2018.).
Za kreiranje La kosti Bugarin, Orlić (posmrtno) i Prodan nagrađeni su 2022. Plaketom Grada
Poreča.

Goran Prodan