AHMET ÜMIT

UBOJSTVO SULTANA

Ništa nije vječno, ekscelencijo moja!

S TURSKOGA PREVEO
Enver Ibrahimkadić
 U dragi spomen na Mehmeta Savaşa İslama,
mojeg nastavnika književnosti,
kojeg su 1978. godine u Gaziantepu ubile mračne sile...
Jedna savršena ljubav u većini slučajeva
znači jedan upropašteni život.
 1

Žena koja me je napustila prije dvadeset i jednu godinu

Kada vas netko optuži za ubojstvo, on pronađe dokaze, uputi na

svjedoke, a vi nastojite dokazati da je to kleveta; no, što učiniti kada
ste vi sami osoba koja vas optužuje?
Ova čudna avantura započela je telefonom koji je neumorno zvonio
onog snježnog poslijepodneva u mojoj kući u kvartu Baharije.
“Zdravo, Muštak.” Prepoznao sam joj glas već kad sam čuo prvi
slog. Bila je to Nuzhet, žena koja me je napustila prije dvadeset i jednu
godinu. Gospodarica mojeg srca i života; moja velika ljubav, koja mi,
ne računajući ono oproštajno pismo što ga je ostavila kada je odlazila
od mene, godinama nije napisala niti jednu jedinu rečenicu, koja niti
jednom nije okrenula broj mojeg telefona, nije pozvonila na vrata i
koja je suvišnim smatrala čak i najjednostavniji pozdrav. A, sada je,
kao da se ništa od toga nije dogodilo, s drugog kraja telefonske linije
rekla: “Zdravo, Muštak”. Povrh svega, glasom koji je plivao u radosti; ni
traga nekakve zbunjenosti, nespokojstva, niti kakvog kajanja.
Pa ipak, moram priznati da sam se više iznenadio samome sebi,
nego njezinoj bezočnosti. Ne, nisam se iznenadio tome što sam nakon
toliko vremena njezin glas prepoznao čim sam ga čuo; jer, od našeg
rastanka njezin blago promukao i uvijek autoritativan glas nikada se
nije izbrisao iz moga sjećanja, isto kao ni njezino mršavo i izduženo
lice, krupne plave oči i usne uobličene nekakvim podrugljivim
naborom. Čudno je bilo to što me se ni najmanje nije dojmilo kada me
u jednom sasvim neočekivanom trenutku nazvala žena koju niti
jednog jedinog dana tijekom tolikih godina nisam mogao izbaciti iz
glave; i ne samo da je nisam mogao izbaciti iz glave, već sam njezino
postojanje negdje u daljini pretvorio u iluziju nekakve besprijekorne
boginje, u neodoljivi ideal i smisao svoga života, i koju sam neprestano
držao živom, svakodnevno se poput kakvog pobožnog rituala
prisjećajući uspomena vezanih za nju. Premda sam većinu vremena
koje je sporo prolazilo tijekom posljednje dvadeset i jedne godine
proveo maštajući upravo o ovome trenutku. Izvalio bih se u fotelji boje
cimeta ispod portreta sultana Mehmeda II. Osvajača s ružom, koji je
naslikao Nakaš Sinan, a koji mi je za moj trideset i peti rođendan
poklonila upravo ona i koji od toga dana nisam skidao sa zida, i
pogleda prikovana za telefon satima čekao da me nazove iz Chicaga.
Štoviše, ponekih bih dana, pomalo zahvaljujući nesanici i alkoholu,
umišljao kako telefon zvoni kao da mi priopćava nekakvu radosnu
vijest i kako, kada podignem slušalicu, čujem njezin od tuge još
promukliji glas; “Pogriješila sam, Muštak. Ovdje nisam uspjela pronaći
ono što sam tražila. Dođi po mene.” No, zanimljivo je da se u trenutku
kada se onaj san o kojem sam godinama maštao ostvario u meni nisu
probudili ni ushićenje, ni sreća, a niti radost. Osjećao sam se kao da
razgovaram s nekim običnim poznanikom kojeg sam još jučer vidio.
 “Zdravo, Nuzhet.”
Nasuprot mojem beživotnom, bezbojnom i neharmoničnom glasu,
njezin je prštao poletom.
“Pa, kako si? Kako si mi prepoznao glas, nakon toliko godina?”
Kroz glavu mi je prošlo da joj kažem: Neke se stvari nikada ne
mogu zaboraviti, ali ne, ona nije smjela znati da joj pridajem važnost.
“Jer se tvoj glas uopće nije promijenio”, uzvratio sam izvještačeno.
“Još uvijek zvuči mladalački.”
Bila je toliko sigurna u moju privrženost da naprosto nije mogla
primijetiti neiskrenost u mojim riječima. Na drugoj strani linije
prasnula je u gotovo koketan smijeh.
“Mladalački?! Zaboga, Muštak, šezdeset mi je godina. O kakvoj
mladosti pričaš?!”
Govorila je turskim jezikom začinjenim američkim akcentom, ali
čim sam spomenuo da zvuči mlado u njemu se osjetio prizvuk flerta.
To je iz nekog razloga u meni izazvalo gnušanje te sam odlučio biti
okrutan.
“U pravu si. Ostarjeli smo, ali kažu da se glas kvari sporije od tijela.
Glas se, navodno, sporije troši. Čak i netko tko ima sasvim naboranu
kožu može zvučati mlado.”
Strijela koju sam odapeo pronašla je svoju metu; u trenu se ugasi
njezina veselost.
“Nema veze, nema veze. Nego, da čujem kako si ti? Čitala sam o
tvojim uspjesima.”
 Sprda li se ova žena sa mnom? Moji uspjesi?! Ta, ja nisam imao
nikakvih uspjeha. Ona je bila ta koja je uspješna. Ona je – ne samo u
Turskoj, već i diljem svijeta bila jedno od prvih imena koja padnu na
pamet kada se spomene klasični period Osmanskog carstva. Sva
vodeća sveučilišta, od Amerike do Kine, natjecala su se kako bi je
pridobila. Čitao sam njezine govore i teze; bila je doista zanimljiva.
Osmanskoj je povijesti nastojala pristupiti na sasvim drugačiji način.

“Njezina tumačenja ne odgovaraju realnosti”, protivio se Tahir Haki

Bentli, profesor kojeg smo oboje voljeli. “Ona na zbivanja gleda
zapadnjački. Zar je postala orijentalistica nakon što je otišla u
Chicago?”
Iako mi se sviđalo to što kritizira Nuzhet, u ovome se nisam slagao
s Tahirom Hakijem. Svaki povjesničar ima svoje viđenje. Neki od nas
na povijesna zbivanja gledaju očima zapadnjaka, a neki očima
istočnjaka. Možda je bio moguć nekakav objektivan stav očišćen od
svega ovoga, ali je opet bilo nemoguće sasvim se osloboditi od utjecaja
drugih disciplina. Što je, napokon, povijest do li naša interpretacija
važnih događaja i ličnosti iz prošlosti o kojima u većini slučajeva ne
postoji čak niti jedan jedini dokument, i o kojima imamo nejasnu sliku,
zamućenu korozivnim utjecajem vremena? Zar ovu znanost – iako se
ne slažem dokraja sa stavom da je “povijest ono što su ispisali
povjesničari” – ne ispisuju oni koji zastupaju različita gledišta, koji su u
stanju iznijeti međusobno sasvim oprečne stavove, koji se u
određenim zgodama ne libe ni da jedni druge optužuju za umnu
ograničenost, neobrazovanost i šovinizam? Ne, nisam se zbog toga
ljutio na Nuzhet, a diskutabilno je i to da je ona orijentalist. Zapravo,
ako je i postojao netko na koga se trebam ljutiti, onda je to bio Tahir
Haki. Jer, on je bio taj koji je mojoj ljubljenoj osigurao stipendiju na
sveučilištu u Chicagu. U redu, nije to učinio zato što je to želio, već
stoga što ga je nagovorila upornim navaljivanjem. Naravno, o tome će
mi navaljivanju Tahir Haki ispričati mnogo kasnije. Nebrojeno je puta,
skrivajući to od mene, preklinjala profesora. Bilo kako bilo, njezin je
trud, eto, urodio plodom. Iako je naš cijenjeni profesor optužuje da je
postala orijentalistica, Nuzhet je na kraju ostvarila najuspješniju
znanstvenu karijeru od svih nas. Da, neću skrivati, taj uspjeh može
zahvaliti tome što me je napustila i krenula novim putem.
Što se tiče moje malenkosti, ja sam ostao na istom mjestu, poput
kakvoga staroga sata koji je njegov vlasnik zaboravio naviti. Da,
nastavio sam sa svojom akademskom karijerom, pisao sam teze,
objavljivao članke i knjige. Da, iako se za njih ne može reći da su od
nekog osobitog značaja, i ja sam dobijao pozive sa stranih sveučilišta,
napredovao u akademskoj karijeri i naposljetku postao profesor. Da,
život je nastavio svojim tijekom; bilo je žena u mome životu, s jednom
sam se, štoviše, gotovo i oženio, ali sve je to bilo samo blijeda kopija.
Zapravo, zapeo sam u danu kada me je Nuzhet ostavila i otišla, na
mjestu odakle je otišla i u trenu kada je otišla. Nesretan, beznadežan,
ispunjen srdžbom.
Da, ispunjen srdžbom; neću kriti, strast koju sam osjećao prema
njoj ja sam dvadeset i jednu godinu više hranio mržnjom nego
ljubavlju. Jesam li to rekao dvadeset i jednu godinu? Ne, nego
dvadeset i jednu godinu, osam mjeseci i tri dana. Godine sam provodio
misleći na nju. Ne samo na lijepe uspomene, već i na nepravde koje mi
je nanijela, na izdaju, omalovažavanja. Uspomene koje su većinom bile
ispunjene patnjom i tugom. Ponekad bih se razmišljajući o njoj
zapjenio od zlobe, bijesa, ljutnje. Zatekao bih sebe kako zamišljam da
nebrojeno puta u njezino sitno tijelo zarivam srebrni otvarač za pisma
koji je uvijek stajao na stolu, a na čijem je držaču ugraviran
monogram sultana Mehmeda II. Osvajača. Potom bih se posramio te
neobuzdane mržnje; odmah bih iz glave udaljio te misli. Točnije
rečeno, nastojao udaljiti. Iz glave sam želio izbaciti sve slike, zvukove,
mirise i tragove svoje bivše drage; proklinjao bih dan kada sam je
upoznao, onu učionicu u kojoj smo se prvi put susreli na fakultetu,
profesora u gimnaziji koji me je usmjerio na studiranje povijesti. Onda
bih, postajući svjestan da činim nepravdu i svojem profesoru, i
samome sebi, i fakultetu, shvatio kako se ne trebam ljutiti, već da
samo moram izbaciti iz svoga života poguban utjecaj Nuzhetine
utvare. Mislio sam da to i ne bi trebalo biti toliko teško, no svi napori
koje bih ulagao okončavali bi se bolnim razočaranjem; uspomene za
koje sam mislio da sam ih izbrisao budile bi se snažnije nego prije,
osjećaji za koje sam govorio da sam ih potisnuo, u mome bi srcu
počinjali bujati gore nego nekoć. Nažalost, nikako nisam uspijevao
izbaciti njezino biće koje se utisnulo u meni.
Upravo zato je bilo veoma zbunjujuće što nisam osjetio čak ni
najmanje uzbuđenje kada sam na telefonu čuo njezin glas. Možda sam
je zaboravio, a da toga nisam bio ni svjestan, možda je ta ljubavna
opijenost koju sam godinama nosio u sebi bila samo iluzija, možda je
ona bezumna strast bila samo profesionalna ljubomora, posve
razumljiv bijes koji sam osjećao prema njoj jer je, ne obraćajući uopće
pažnju na mene, iskoristila prvu priliku koja se pojavila i otišla u
inozemstvo. Kao da me najedanput obuzela panika dok sam
razmišljao o svemu tome i dok je Nuzhet čekala na drugom kraju
telefonske linije. Nisam želio da žena koja me je napustila nasluti ovo
moje stanje koje je još uvijek čak i meni samom bilo teško analizirati.
Potisnuo sam osjećaje koje nisam mogao razumjeti i još uvijek
nesazrele misli, te odabravši ulogu skromnog starog prijatelja rekao:
“Ne, Nuzhet, ti si uspješna. Ti si znanstvenica kojoj aplaudira cijeli
svijet.” Bila je malo pretjerana ta konstatacija da joj aplaudira cijeli
svijet, ali moj je glas i dalje zvučao uvjerljivo. “Ja sam samo nastojao
nastaviti svoju akademsku karijeru.”
“Ta tvoja narav ostala je nepromijenjena”, rekla je uozbiljivši se. “I
dalje si nepravedan prema sebi. Pročitala sam tvoj rad o Osvajačevu
‘Dekretu o bratoubojstvu’. Mislim da je to besprijekoran rad.”

Zašto lagati, svidjele su mi se te njezine riječi, no budući da nisam

znao kamo to vodi, nastojao sam ostaviti dojam skromnosti.
“Ne mislim da je to toliko bitno. Morao sam napisati rad pa sam ga,
eto, napisao.” Želio sam promijeniti temu. “Nego, odakle me zoveš? Iz
Chicaga?”
“Kakav, zaboga, Chicago; na Šišliju sam, na Šišliju!”
Sad sam se posve zbunio.
 “Došli ste u Istanbul? Kada?”
“Prvo te moram ispraviti, dragi. U Istanbul nismo došli, nego sam
došla. Dakle, došla sam sama...”
“A tvoj suprug?”
Čim sam to upitao, postao sam svjestan pogreške koju sam
načinio; kako sam mogao znati da je udana? Stavio sam joj, eto, do
znanja da se zanimam za nju, pa makar i s tolike daljine. Nije se,
međutim, osvrtala na to; moje zanimanje za njezin život prihvaćala je
kao nešto krajnje normalno.
“Misliš na Jerryja? To je, dušo moja, završeno. Rastali smo se.” U
njezinu se glasu nije mogla osjetiti nikakva sentimentalnost. “Nije išlo.
Nismo se uspjeli održati.”
Iz nekog sam razloga osjetio bliskost prema Jerryju iako ga nikad
nisam vidio; žalosna empatija koju međusobno osjećaju oni što su
ostavljeni.
“Žao mi je.”

Odgovorila mi je svojom uobičajenom okrutnom iskrenošću.

“Nemoj žaliti. To je ionako bio pogrešan brak. Presudila je razlika u
kulturi. Tolike smo godine proživjeli zajedno, ali jadan čovjek čak ni
rakiju nije naučio piti. Nema veze... A ti? Zar se nisi oženio?”
Otkako sam podigao slušalicu prvi se put u meni nešto probudilo;
nekakav val u mrtvome moru za koji je nemoguće ustanoviti odakle je
došao. Međutim, nisam smio dopustiti da me obuzme to nesretno
komešanje.
 “Nisam se oženio.”, odbrusio sam. “Izabrao sam ostati sam.”
Nije previše zapitkivala.

“Možda si pravilno postupio. Brak nije za ljude poput nas.” Je li joj

glas podrhtavao, ili se to samo meni tako činilo? “Nema veze... Što
radiš večeras?”
Opa, otkud sad to? Želi li to ona da se odmah večeras vidimo? U
meni se uskomešao val veći od onog prethodnog. Negdje u dubini
nekakvo bolno probadanje. Ali nisam se imao namjeru predati.
“Zašto pitaš?” odugovlačio sam.
Nije okolišala.
“Hajde dođi do mene. Htjela bih popričati s tobom o nečemu veoma
bitnom.”
Eto, to je bila Nuzhet. Bitno je bilo samo ono što ona želi, ono što
ona osjeća. Godinama me nije zvala ni pitala za mene, a onda joj
najednom padne na pamet da me nazove i pozove k sebi. To se zove
smjelost! Istog sam trena trebao odbiti. Trebala je napokon shvatiti da
nisam pokorno pseto koje trči na svaki njezin poziv. I ja sam imao
dostojanstvo, ponos, karakter. Došlo je vrijeme da joj pokažem da se
više neću ponašati onako kako ona želi. Ma što došlo, već je odavno
prošlo, no ja joj nikako ne uspijevam reći ono što je ide. Ionako nisam
bio naročito rječit, no kada je Nuzhet bila u pitanju posve bih
zanijemio. A tek moj jadni mozak? On je već počeo izvoditi nemoguće i
pogrešne zaključke iz tog neočekivanog poziva, počeo nizati lažna
očekivanja jedno za drugim.
 Što bi trebalo značiti to što me sada zove svojoj kući, i to baš kad
smo razgovarali o braku? Što ta žena hoće? Zar mi je htjela
nagovijestiti da bismo mogli početi ispočetka? A možda će mi se
ispričati za ono što mi je učinila. Možda mi želi reći da je shvatila da je
naša ljubav ona prava i preklinjati me da joj pružim još jednu šansu. Je
li to moguće?
Zapravo, nipošto se nisam smio zanositi naivnim mislima. Unatoč
mome uzbuđenju koje je iz trenutka u trenutak sve više raslo,
prepreka koju mi je nametnuo razum i dalje je odolijevala. Ne pričaj
gluposti! Zar to nije žena koja te je ostavila prije mnogo godina i otišla?
Kako joj možeš vjerovati? Bez obzira što kaže, moraš je odbiti. No iako
mi je bilo potrebno samo jedno “ne”, tu riječ nikako nisam uspijevao
prevaliti preko usta.
“Napravit ću tvoje omiljene lazanje.” Moja neodlučnost ju je
potaknula da bude još upornija. “Usto ćemo otvoriti i bocu nekog
dobrog vina, kao u stara vremena.”
Kao u stara vremena... Naježio sam se prisjetivši se kako smo vodili
ljubav u mojoj osunčanoj sobi u konaku Ševki-paše. Okus mente na
njezinim usnama, topao dah, blago šaputanje... Njezin se glas sada već
oslobodio onog metalnog prizvuka, postao je umiljat i gotovo se činilo
da tepa. Ne, više to i ne skriva; otvoreno očijuka sa mnom. Usprkos
svim nastojanjima moga uma da se odupre, to njezino ponašanje baš i
nije ostajalo neuzvraćeno. Iako se zdrav razum nastavljao odupirati,
valovi koji su jedan za drugim iskrsavali u mojoj duši već su odavno
moju volju počeli vući prema njoj. Pa, zar rob uopće može pomisliti na
neposluh kada mu sultanija izda zapovijed?
“Jesi li u istom stanu?” upitao sam samo da ne bih rekao: U redu,
odmah dolazim. Kao da će moje okolišanje promijeniti činjenicu da
dotrčim čim ona pucne prstima. Morao sam se osloboditi sujete.
Čovjek ne može pobjeći od samoga sebe. Što da se radi kad sam takav.
To što nisam osjetio uzbuđenje kada sam nakon toliko godina čuo
njezin glas mora da je bilo zbog šoka. No sada je istina izašla na
vidjelo: kad je u pitanju Nuzhet, neizbježno sam se pretvarao u
nekakvo neodlučno, apatično, bespomoćno, jadno stvorenje. Zašto se
onda i dalje opirati i tako samoga sebe mučiti? Čudno, no nakon što
sam to pomislio, osjetio sam izvjesno olakšanje. Naravno, to sam ja.
Morao sam samome sebi oprostiti, samoga sebe razumjeti i prema
sebi biti tolerantan. Ne pridodavajući glasu nikakve izvještačenosti,
ponovio sam svoje pitanje. “To je ona zgrada u ulici Hanimefendi, zar
ne?”
“Da, zgrada Sahtijan. Zapravo, ovdje se baš i ne osjećam spokojno.
Sezgin namjerava prodati zgradu.”

Iz magle se pojavi simpatično lice mladića kovrčave kose.

“Onaj plavooki mladić?”
“Da, ali Sezgin više nije simpatičan mladić. Pretvorio se u
pohlepnog pokvarenjaka.” Glas joj je zvučao umorno i razočarano.
“Svakodnevno se prepiremo. Neugodna situacija. Nema veze, pričat
ćemo kad dođeš. Slušaj, nemoj kasniti... Imam iznenađenje za tebe.”
“U redu, neću kasniti.” Jesam li izgovorio ovu zadnju rečenicu, ili
nisam? Ne znam; sjećam se jedino da sam, nakon što sam čuo riječ
“iznenađenje”, osjetio onaj poznati pritisak u glavi i nabrzinu spustio
slušalicu. Jer, veoma sam dobro znao da će se ono misteriozno
brujanje u dubini moga mozga brzo pretvoriti u drhtanje, a potom
preuzeti kontrolu nad svakom stanicom moga tijela, te moju osobnost
poput prazne ljuske oraha baciti u tamni bezdan.
 2

Čovjek kojega je pregazilo vrijeme baš kao i odjeću koju nosi

Probudio sam se kao da me netko dozivao. Kada sam došao k sebi,

još uvijek sam bio u tami. U mojim ušima ono poznato zujanje, u tijelu
onaj poznati mir. Oslobođen nevidljive težine svoga uma, svoje volje,
još jednom sam bio opijen onim dubokim spokojem. Poput
neukroćenog vjetra, tumarao sam unutar nekakvog labirinta
izbrisanih granica. Htjedoh se osvrnuti oko sebe, osjetih vrtoglavicu.
Potražio sam oslonac da bih se pridržao da ne padnem; desnom sam
se rukom uhvatio za nekakvu drvenu ogradu. Odnekud se probila
svjetlost snijega. Nalazio sam se u nekakvoj staroj stambenoj zgradi;
na nekakvim širokim, mramornim stubama.

Ponovno sam pokušao prepoznati okruženje; djeluje mi poznato,

ali se nisam mogao sjetiti odakle. Negdje bi morao postojati prekidač
za svjetlo. Nije mi ga bilo teško pronaći: bio je s desne strane napola
otvorenih metalnih vrata. Ne obraćajući pozornost na blagu
vrtoglavicu što sam je još uvijek osjećao, spustio sam se niza stube i
pritisnuo gumb na zidu. Kada je slabašno crveno-žuto svjetlo žarulje
sa stropa obasjalo drveno dizalo i prljave zidove zgrade s kojih se boja
već odavno oljuštila, shvatio sam da se nalazim u zgradi Sahtijan. Bila
je to možda najstarija zgrada u ovoj četvrti, koju je podigao Nuzhetin
djed.

Eto, već mi se treći put događa ista stvar. Nekoliko sati nakon što
izgubim svijest, probudim se na nekom drugom mjestu. Bio sam
siguran jedino u to da su mjesta na kojima sam se probudio bila
povezana s osobama koje su bile razlog moga zapadanja u krizu
zaborava. Što se pak tiče onoga što se događalo u onom izgubljenom
vremenu, to je potpuna nepoznanica. Nisam mogao prizvati u sjećanje
nikakvu sliku, zvuk, niti miris. U mojem pamćenju nije bilo nikakvih
tragova koji bi pomogli da se sjetim što sam radio.
Iako bi mi sestrična Šazije, s kojom sam stanovao u istoj zgradi, a
koja je pritom bila i vrsna psihijatrica, govorila da možemo saznati što
se dogodilo ako me hipnotizira, ja sam tu metodu kategorično odbijao,
strahujući da bi se mogla razotkriti moja podsvijest za koju ne znam
što skriva u svojim dubinama. Usto, ovo čudnovato stanje mi se i ne
događa tako često.
Prvu sam krizu doživio mjesec dana nakon što me Nuzhet ostavila;
dakle, prije nešto više od dvadeset i jedne godine. Dok sam sjedio u
svojem kabinetu na sveučilištu osjetio sam ono zujanje, a nakon
otprilike dva sata zatekao sam se kako sjedim na uzglavlju sarkofaga,
u turbetu sultana Mehmeda II. Osvajača. Mora da sam vjerovao da ću
zaboraviti na Nuzhet ako se usredotočim na sultana Osvajača. Po
principu da čovjek koji se želi osloboditi ljubavi, um treba usmjeriti na
posao. Druga se kriza dogodila deset godina nakon tog slučaja, pet
dana nakon smrti moje majke. Oko ponoći probudio sam se u
restoranu na željezničkoj postaji Hajdarpaša pokraj vremešne
prostitutke s razmazanom maskarom. Dok sam joj gladio poblajhanu
kosu, na licu joj se ocrtavao izraz ravnodušnosti kao da ne mari
nizašto na svijetu. Nisam imao pojma kada, gdje i kako sam je
pronašao. Posljednje čega se sjećam jest da sam gledao majčine
fotografije iz mladosti. U cvjetnoj haljini s nabranim rukavima stajala
je ispod propupalog stabla magnolije i smijala se u kameru. Gledajući
u majčino ozareno mlado lice pomislio sam kako nalikuje Nuzhet, a
sve ono što se zbilo poslije ostalo mi je nepoznanica.
“Disocijativna fuga”, rekla je Šazije. “Jedna vrsta privremene
amnezije. Ti napadaji zaborava mogu biti posljedica nečega što te
iznimno rastužilo.”
Najvjerojatnije je bila u pravu; u oba sam slučaja izgubio osobu
koju sam silno volio. Draga me napustila i otišla tisuće kilometara
daleko od mene, a majka je pak, kako je to pjesnik rekao, nestala iza
horizonta vječne večeri. Bilo je to više nego što je moja krhka psiha
mogla podnijeti. Dobro, ali kako onda objasniti današnji gubitak
pamćenja? Zar me Nuzhetin povratak rastužio? Nije, ali me je sasvim
sigurno šokirao. Dakle, bez obzira na to je li riječ o tužnom ili sretnom
povodu, moja me poremećena ličnost dovodila do gubitka pamćenja.
Hladnoća koja se probijala kroz odškrinuta željezna vrata i koja mi
je prodirala do kostiju, pomogla mi je da priberem misli. Bit će da sam
došao vidjeti Nuzhet, kao što sam joj obećao preko telefona. Zapravo,
ničega čudnovatoga nije bilo u ovoj situaciji; kad bih se još samo
mogao sjetiti kako sam izašao iz stana, kako sam se s Baharije spustio
na Kadikoj, kada sam se ukrcao na trajekt i kako sam s Kadikoja
došao na Šišli. Nije bitno, što je, tu je. Pogledao sam na svoj sat marke
Nacar s požutjelim staklom uspomena od oca. Bilo je 19:42. Vrijeme
večere... da sam svjesno planirao, izabrao bih otprilike baš ovo
vrijeme za dolazak k Nuzhet.
Kako li sam izgledao? Odjednom me obuze panika. Odmah sam
pogled usmjerio na odjeću na sebi. Ispod kaputa prljavotamnosive
boje obukao sam tamnoplavi sako, a ispod njega blijedoplavu košulju;
nisam, naravno, zaboravio kravatu boje trule višnje, i crne hlače.
Mada baš i nisu bile prikladne za snježno vrijeme, crne mokasinke
mogle su proći. Baš kada sam se trebao smiriti, rukom sam dodirnuo
bradu. Iako sam se još jutros obrijao, pod vrhovima prstiju osjetio sam
grubu oštrinu dlaka na vilici. Jao, to nije dobro. Nuzhet će pomisliti da
joj ne pridajem značaj. Zaputio sam se prema drvenom dizalu. Ako me
sjećanje ne vara, u tom antiknom dizalu trebalo bi biti poveće zrcalo. I
doista, ondje me dočekalo staro zrcalo koje je, usprkos tome što mu se
na mjestima oljuštio amalgam, i dalje vjerno odražavalo lik onih što su
se u njemu ogledali. Na licu sam imao čudan izraz; moje oči boje meda
obasjavalo je blijedo ali ugodno svjetlo, a fina sjena moje brade mom
je spokojnom liku pridavala svojevrsni derviški asketizam. Izvjestan
osjećaj ravnodušnosti i bezbrižnosti koji je činio beznačajnima sve
negativne stvari i cijelo moje biće ispunjavao sigurnošću.
Ponesen tom sigurnošću, pritisnuo sam treću od pet crnih tipki
nanizanih jedne iznad drugih pored vrata. Dizalo se zatreslo poput
kakvog padavičara, i baš kada sam se počeo brinuti da ću morati
pješačiti, trgnulo se i počelo lagano podizati. Usporedo s pokretanjem
dotrajalog dizala, iz procjepa između zgrada začuo se neugodan zvuk.
Ono mehaničko lupkanje što ga proizvodi namatanje čelične sajle na
metalni kalem, a koje u sjećanje priziva dugogodišnju usamljenost i
zaboravljenost. Onaj metalni zvuk što na svoj način govori o tome
kako je mehanizam koji ovu simpatičnu drvenu kutiju vuče gore
gotovo istrošen i na izmaku snaga. Međutim, čudno je to što je ta
neugodna škripa koja bi trebala biti svjetovima udaljena od ljudskih
emocija u mojoj svijesti probudila jednu strastvenu uspomenu koju
sam proživio s Nuzhet.
Mora da je bio lipanj, jer je miris mladog stabla lipe s ulice dopirao
sve do dizala kojim smo se spuštali nakon večere na koju me pozvala
gospođa Semihe, Nuzhetina majka. Prva službena večera nakon toliko
godina. Nije me pozvala da se upoznamo; ionako je dovoljno znala o
meni. Sirota je udovica čovjeku koji toliko vremena poklanja pažnju
njezinoj kćeri željela reći da je bilo dosta i da je došlo vrijeme da se ta
veza napokon shvati ozbiljno. Da se mene pitalo, bio bih je oženio već
sutradan, ali mojoj je nepromišljenoj djevojci zadnja stvar na umu bila
da postane nečijom ženom. Možda je već tada planirala da me ostavi i
ode. Bilo kako bilo, kad smo nakon te večere – a moram reći da je to
bila večer koja je protekla u atmosferi priličnog uvažavanja, tijekom
koje sam ja, kao i uvijek, bio veoma učtiv i, kao i uvijek, gotovo
prekomjerno uglađen ušli u dizalo, Nuzhet se najedanput bacila na
mene i rekla: “Hajde, poljubi me!”
Takvo ponašanje uopće nisam očekivao te sam zbunjeno ustuknuo.
Međutim, nisam imao kamo pobjeći pa sam leđa naslonio na zrcalo
kojemu se amalgam tada još nije bio oljuštio. Ne, nije to učinila da bi
me postidjela, mada je često znala uživati u tome da ne birajući mjesto
posrami svog staromodnog dragog. Oči su joj sjajile nekakvim divljim
sjajem, lice se zategnulo, a nosnice su joj se pohotno počele širiti i
skupljati. “Hajde, blesavko, poljubi me!” ponovila je kada je vidjela
kako se tupavo osvrćem, i naslanjajući se tijelom na mene dodala:
“Dizalo će se uskoro zaustaviti.”
Da je u pitanju bio samo poljubac, učinio bih to, ali su Nuzhetine
besramne plave oči i miris lipe koji je ispunio dizalo govorili da će
uslijediti nastavak. Kada se moja neodlučnost oduljila, brzo me
privukla k sebi. Da u prizemlju Nuzhetin stariji brat Suat nije čekao
dizalo, ova bi mala kabina najvjerojatnije saznala više o tome kako
dvoje ljudi može voditi ljubav stojećki. Suat je vidio kako posve
crvenog lica i posramljena pogleda izlazim kroz vrata dizala, shvatio
situaciju i, iako nije znao što se točno dogodilo, namrštio je svoje
smeđe obrve i prekorio sestru:

“Već je kasno. Kamo ideš u ovo doba?”

Nuzhet je posve ignorirala njegovo pitanje.
Rekla je samo: “Vratit ću se kad ispratim Muštaka do taksija.”
Kao da je ona muško, a ja mlada djevojka koju treba štititi i ne
puštati samu na ulicu u večernjim satima.
Osjetio sam kako mi obrazi gore, premda je vani padao snijeg,
dizalo je bilo hladno, a ja sam na nogama imao tanke mokasinke. A što
ako me Nuzhet vidi u ovome stanju? Lice mi je sasvim crveno i to
stidljivo rumenilo nije uspjela prekriti ni moja prljava brada. Šezdeset
sam godina dobrano ostavio iza sebe, ali se još uvijek nikako nisam
uspio osloboditi osjećaja sramežljivosti. Kako me samo Nuzhet znala
zadirkivati zbog toga.
“Kao da se u tom krupnom tijelu skriva neko dijete. Ta, odrasti
malo, zaboga.” A kada bi ugledala moje namrgođeno lice privila bi se
uz mene i nastojeći mi se umiliti rekla: “Šalim se, ali nekad si baš
preosjetljiv, dragi Muštak. Pa mladi smo. Zar će kome naškoditi malo
nestašnosti?”
Znao sam da je u pravu, i to ne samo danas, već i tada. Unatoč svoj
toj sramežljivosti, dopadalo mi se to što radi. I ne samo dopadalo,
raspamećivalo me. Tog se čudnovatog uzbuđenja ne bih uspio
osloboditi satima nakon što bih se rastao od Nuzhet i došao kući. A
možda sam se upravo zbog toga zaljubio u nju; zato što je ona
jednostavno činila ono što je meni potajno prolazilo kroz glavu, i to na
jedan provokativan, izazivački način. Zanimljivo je bilo to što je
Nuzhet, koja je toliko uživala u životu i koja nije željela ništa propustili,
postala toliko uspješna u akademskom svijetu. To je pripisivala
disciplini koja je u nju usađena u Njemačkoj gimnaziji. Kao u onoj
uzrečici: “Služba je služba, a družba je družba.”
“Bitna je samo koncentracija, dragi moj Muštak; usredotočiti se na
ono što radiš, ma što to bilo.”
A onda je jednoga dana odlučila više ne biti usredotočena na mene.
Pozornost su joj privukle neke druge stvari, nešto s druge strane
oceana. Novi svijet, novo sveučilište, nova ljubav. Njezin novi dragi koji
će joj kasnije postati muž zvao se Jerry. Bio je deset godina mlađi od
nje, a dvanaest od mene. Po meni, ružan čovjek. Nemojte pomisliti
kako omalovažavam Jerryja; ni za mene se ne može reći da sam
naročito zgodan. Zgodni muškarci nisu baš privlačili Nuzhetinu
pozornost. Jerryju i meni bilo je zajedničko to što smo obojica bili
toliko krupni da bi nam pozavidio i kakav medvjed srednje veličine.

Jerry, koji je navodno bio povjesničar umjetnosti, na fotografiji je

zauzeo oholu pozu. U kožnatom tamnosmeđem sakou i žutoj košulji, s
crvenim šalom oko vrata, s tamnocrvenom kosom koja se doimala
kao da je obojena kanom, sa svijetlim očima iz kojih je zračila drskost i
s izvještačenim osmijehom na velikim ustima podno krupnog nosa.
Ne, ne opisujem ga ovako negativno zato što sam ljubomoran. Upravo
je tako izgledao na fotografiji u nekom londonskom časopisu za
umjetnost. Ali Nuzhet ga je, eto, voljela. Isto kao što je voljela mene.
Možda i više. Ne možda, već sigurno; zašto bi se inače udala za njega?
Sa mnom nije čak ni razgovarala o braku. Njezina je majka pokrenula
razgovor o tome. To je zapravo i bio cilj večere na koju sam pozvan
one noći kada se Nuzhet u dizalu bacila na mene. Međutim, ni te noći,
a niti kasnije Nuzhet nije otvarala to pitanje. A zašto i bi; zašto bi se
željela udati za nekoga tko se usteže čak i da je poljubi u dizalu? Da je
te noći u dizalu umjesto mene bio Jerry, grubo bi svojim velikim
ustima prekrio Nuzhetine usne s okusom mente. Prislonio bi Nuzhet
na zrcalo ne mareći za to što je njegova draga deset godina starija od
njega – a možda bi ga to dodatno uzbudilo – ne mareći čak ni za
njezina starijeg brata Suata, koji je namršten poput čuvara zamka
čekao pred vratima dizala u prizemlju. Možda bi čak zaustavio dizalo
između dva kata... i onu svoju jezičinu stavio u Nuzhetina mala...
Osjetio sam da se počinjem tresti; jesmo li to stigli, je li se to dizalo
zaustavilo? Ne, dizalo se nije zaustavilo; problem je bio u meni. Sav
sam se tresao od napetosti, ljubomore, od ponižavanja samoga sebe.
Nastupa li to ponovno kriza? Nastojao sam duboko disati. Pogled mi je
kliznuo prema oljuštenom zrcalu.
Muštak u zrcalu bio je isti čovjek: umoran, ostario, razočaran, ali
se na njegovu licu pojavila vidljiva promjena nestalo je onog spokoja u
očima, a zamijenio ga je jedan posve drugačiji izraz: imao je pogled
ispunjen pakošću, mržnjom i bijesom. Ne, s takvim se izrazom lica
nisam smio pojaviti pred Nuzhet. Skrenuo sam pogled sa zrcala kao
da će se moje duševno stanje promijeniti ako se ne vidim. Nastojao
sam se osloboditi i misli o Jerryju, koji se i dalje grčevito trudio ostati u
mojoj svijesti, i razmišljanja o onome što je mogao učiniti Nuzhet, a i o
razlici između mene i njega. Međutim, prije nego što je Jerry nestao s
prozirnog zastora moga uma, dizalo se zatreslo i zaustavilo kao što se
zatreslo prije nego se počelo uspinjali.
Na trenutak mi kroz glavu prođe da se spustim u prizemlje i da
neopaženo i bez riječi pobjegnem iz ove zgrade, kao da uopće nisam
razgovarao s Nuzhet niti prihvatio njezin poziv. Takva bi reakcija,
zapravo, bila sasvim u skladu s mojim karakterom, no možda tako
nisam mogao postupiti zato što sam napokon htio narušiti tu sliku
ugodnog, dosljednog, bezopasnog čovjeka, kakvim su me doživljavali
drugi. Toliko mi je dozlogrdila strast koja poništava moju volju, navike
koje ne vode računa o mojim logičnim odlukama, kao i taj moj oronuli
izgled, da sam osjetio kako jednom moram samome sebi reći da je
napokon dosta. Da, neka bude što mora biti. Napokon sam se morao
suočiti i s Nuzhet i s onim što osjećam prema njoj. Dosta je bilo
nepotrebne učtivosti, lažnog poštovanja; došlo je vrijeme suočenja s
golom istinom. Zar nije tako? Da, tako je. Začudo, čini se da su moja
samouvjeravanja postigla cilj. Kao da je sva napetost koja mi je
obavijala tijelo iscurila kroz donove mojih mokasinki i izgubila se u
potamnjelom smeđem podu antiknog dizala. Da, sada sam se osjećao
mnogo bolje. Duševno stanje počelo mi se popravljati i ja sam izašao iz
drvenog dizala posustalog pod teretom mojih uspomena.
Čim sam izašao iz dizala ugledao sam vrata boje senfa koja su,
poput pogrešnog odgovora na pogrešno postavljeno pitanje, bila
odškrinuta. Nije me začudilo to što su vrata bila otvorena, već me je
zbunilo to što je stan bio toliko blizu dizala. Kao da su vrata trebala biti
malo dalje. Nakon početne zbunjenosti usredotočio sam se na
poluotvorena vrata. Je li to Nuzhet izašla? Kamo? Možda do dućana ili
do delikatesne radnje na uglu... Kako li se ono zvao vlasnik? Neko
čudno ime... Da, Nail Dili1. Pravio je najukusnije sendviče s janjećim
jezikom i žutim sirom u listićima u čitavom Istanbulu. Nuzhet ih je
obožavala. Tijekom ljeta njezina bi se obitelj preselila u ljetnikovac na
Bujukadi, i ovaj bi stan ostao samo nama dvoma. “Na dolasku svrati do
Naila i kupi one sendviče s jezikom”, rekla bi kroz smijeh. Uz to,
naravno, i pivo Tekel. Da, Nuzhet je voljela pivo Tekel. Navika koju je
naslijedila od svoga oca. Pokojni gospodin Fehim, jedan od bivših
direktora banke Ziraat, bio je prilično sklon tom pivu koje se proizvodi
u pogonima državne tvrtke. Naravno, prije toga bi popio malo rakije
Kulup. Pivo Tekel za njega je bilo kao šećer na kraju.
Odjednom sam primijetio da sam došao praznih ruku. Nakon toliko
godina dolazim vidjeti voljenu ženu, a ni buketa cvijeća, niti boce vina.
Nije uopće bitno radi li se o najvažnijoj osobi u vašem životu, praznih
se ruku ne dolazi tko god da vas pozove na večeru. Pomislih da se
vratim i nešto joj kupim. Međutim, kako ću joj to objasniti ako je putem
susretnem? Nemoj zamjeriti, no otkako si me ostavila obolio sam od
poremećaja koji se naziva disocijativna fuga. Ne mogu se sjetiti što
sam radio proteklih nekoliko sati. Nakon našeg telefonskog razgovora
ponovno sam doživio napadaj, no kada sam došao k sebi, shvatio sam
da se nalazim u tvojoj zgradi. To je razlog zašto ti nisam uspio donijeti
ni bombonijeru... To da joj kažem? Možda ću jednoga dana biti
primoran objasniti joj svoju situaciju, ali to ne bi trebalo biti baš pri
našem prvom susretu nakon toliko godina, i to nasred ulice ili u
stubištu zgrade. Stoga sam odlučio ući u stan, pa makar i praznih
ruku. Naravno, prije ulaska sam pozvonio. Zvono se prodorno
oglasilo, ali iznutra se nitko nije javljao. Još jednom sam pritisnuo
zvono, ovaj put zadržavši malo dulje prst na bijelom gumbu. Ne,
izgleda da je Nuzhet doista izašla ili je otišla u stan svojeg nećaka
Sezgina. Što da učinim? Malo sam zastao, a potom vrhom prsta
gurnuo drvena vrata boje senfa. Vrata su se otvorila prema malom
predsoblju čiji su prljavi zidovi, nekoć davno oličeni u bijelo, sada
poprimili gotovo sivu boju. Na stalku desno od vrata visio je ženski
kaput boje zelenog badema, a na vješalici pored njega debeli
tamnosmeđi šal. Nuzhetine omiljene boje. Čim sam ugledao odjeću
svoje bivše drage, pred očima mi se najedanput ukazalo njezino lice. I
baš kada sam samoga sebe htio nepravično optužiti da sam i budan
počeo sanjati, shvatio sam da lice ispred mene nije priviđenje i da me
Nuzhet netremice gleda kroz širom otvorena vrata dnevnog boravka.
Gospodarica moga srca, uma i duše sjedila je i mjerila me pogledom.
Prvo sam se trznuo, a onda sam se pokušao osmjehnuti. Susresti se
nakon toliko godina s osobom u koju ste zaljubljeni. Kako god
pogledate, teška situacija. Očito da je i Nuzhet bila u istom stanju;
šutke me gledala ne znajući što da kaže. Više nisam mogao podnijeti tu
tišinu koja je sve više produbljivala jaz između nas.
“Zar si cijelo vrijeme u stanu?” Glas mi je bio slab i drhtav, no nisam
za to mario. Ušavši u predsoblje nastavio sam govoriti: “Pozvonio sam,
a kada se nitko nije javio...”
Niti je odgovarala, niti se pomaknula. S lagano zabačenom glavom
nastavila je zuriti u mene iz naslonjača boje šampanjca. Zbog
prigušenog žutog svjetla koje se širilo s lustera nisam uspijevao sve
sasvim razaznati, no činilo mi se da ni na trenutak nije skidala pogled
s moga lica, kao da nije htjela propustiti ni najmanji pokret. Tišina me
uznemirila.
“Ostavila si vrata otvorena”, rekao sam, približivši se još nekoliko
koraka. “Mislio sam da si izašla.”
I dalje je šutjela. Oči su joj bile širom otvorene, kao da se pokušava
prisjetiti tko sam, kao da pred njom ne stojim ja. E, to je, pravo
govoreći, već bilo previše. Doduše, ja više nisam bio onaj čovjek kojeg
je prije dvadeset i jednu godinu ostavila i otišla. Kosa mi je posijedjela,
ramena se spustila i udebljao sam se. No ni ona nije bila Nuzhet od
prije dvadeset i jednu godinu. Shvatio sam to unatoč razdaljini između
nas i prigušenom svjetlu. Ostarjela je i to jako; možda čak i više nego
ja. U meni se probudi nešto nalik radosti, premda sam se trebao
rastužiti. Činjenica da je ostarjela i poružnila u meni je pobudila
skriveno oduševljenje. Bilo je to veoma nisko. Posramio sam se. Još bih
se više posramio kada bi Nuzhet shvatila što sam osjetio. Stoga sam
nastavio govoriti te sam kroz bijela vrata čija je polovica bila
ostakljena mutnim staklom ušao u dnevni boravak.
“Jesi li dobro? Zašto šutiš?”
Očekivao sam da kaže: Uzbuđena sam. Čudno mi je što te vidim
nakon toliko godina. No od nje niti jednog jedinog glasa, niti najmanjeg
pokreta. Tada sam napokon primijetio nekakav sjajan predmet na
lijevoj strani njezina vrata. Na njemu se odražavalo svjetlo ulične
svjetiljke ispred prozora. Kakav je to predmet? Načinio sam još dva
koraka da bih ga mogao bolje vidjeti i napokon mi je postalo jasno što
je to što je reflektiralo svjetlo: bio je to srebrni otvarač za pisma s
ugraviranom Osvajačevom tugrom na dršci. One godine kada sam
obranio doktorsku tezu jedan metalni otvarač kupio sam Nuzhet, a
jedan sebi. Oštra alatka koju sam onoga dana kada me je prije
dvadeset i jednu godinu ostavila, a i mnogo puta poslije, zamišljao
kako je zarivam u Nuzhetino krhko tijelo. Brujanje koje sam u dizalu
uspio savladati, ponovno je ovladalo cijelim mojim tijelom. Osjetio sam
vrtoglavicu, usta su mi se osušila sve do dušnika. Teško sam disao;
povraćalo mi se, ali nisam povratio. Pomislio sam da ću se stropoštati
na pod, ali nisam se stropoštao. Stajao sam tako na mjestu kao
ukopan. Bojao sam se i pomisliti da bi mogućnost koja mi je pala na
pamet mogla biti stvarnost, iako je Nuzhet svojim plavim izokrenutim
očima što zure u moje lice tu mogućnost doista činila stvarnom.

Nisam imao pojma koliko sam dugo ostao ondje. Pluća su mi se

refleksno raširila i počeo sam duboko disati. Ne znam koliko mi je
udaha trebalo da se saberem, ali kada sam došao k sebi nisam se
mogao natjerati da priđem svojoj bivšoj dragoj, koja je nekoliko
koraka ispred sjedila u fotelji s blago zabačenom glavom. Uspio sam
samo skupiti hrabrost da kroz poluotvorene oči koje su se navikle na
polutamu pokušam razabrati detalje. Da, detalji su bili užasni: s
otvaračem za pisma zabodenim u lijevu stranu vrata, Nuzhet je sjedila
na fotelji iza stolića na kojem se nalazio vrč i pola čaše vode.
Pa ipak, nisam bio siguran što se dogodilo sve dok nisam ugledao
krv. Zid s Nuzhetine lijeve strane bio je sasvim crven. Krv koja je
šikljala iz njezina dugog i tankog vrata u crveno je obojila zid i
fotografiju s vjenčanja gospođe Semihe i gospodina Fehima. Tog
crvenila nije bio pošteđen ni drveni pod između Nuzhet i zida. Šikljanje
je poslije usporilo, ali je izvjesno vrijeme krv nastavila teći. Curila je niz
Nuzhetin vrat, i obojivši lijevu stranu njezine bijele bluze u crveno,
formirala malu tamnu mrlju na mjestu koje su dodirivali vrhovi
njezinih prstiju. Tada sam napokon shvatio: Nuzhet je mrtva. Netko ju
je bezdušno ubio. Ali tko? Odjednom sam se stresao, kao da sam
primio udarac u leđa. S usana mi se otisnulo jedno neodređeno “Ah!”;
ni manje, a ni više, samo jedno “Ah!”
 3

Na grob mi zasadite ljubičice

Prije nego što se s mojih beskrvnih usana otelo ono “Ah!” pomislio
sam kako sam sigurno ja taj koji je ubio Nuzhet. Ili je to bilo poslije? Ne
znam, no u tom mi je trenu pogled kliznuo na ruke. Za razliku od
Nuzhetinih koje su nepomične, kao zaboravljene počivale u krilu, moje
su se bespomoćno tresle poput dva krupna lista na vjetru. Ne mareći
za to brzo sam ih primaknuo licu kako bih provjerio vidi li se na njima
kakva mrlja, crvena točka, kap krvi. Dokaz vezan uz nesretan, užasan
događaj što se odvio tijekom nekoliko zloslutnih sati.
Svjetlo je bilo nedovoljno; gorjele su dvije od pet žarulja na samo
jednom od dva kristalna lustera srednje veličine, koje je Nuzhet čuvala
kao uspomenu na baku po ocu. I baš kada sam namjeravao krenuti ka
prekidaču da bih upalio i drugi luster, krv mi je sledila mogućnost koja
mi je u tom trenu pala na pamet. Što ako ubojica nisam ja? Što ako je
Nuzhetin ubojica još uvijek u stanu? Pogledom sam nabrzinu prešao
preko sobe; nije bilo nikoga. Svrnuo sam pogled prema mračnom
hodniku, izgledao je mirno. Pretvorio sam se u uho i slušao. Ni zvuka,
niti pokreta. Ne, nije imalo smisla lagati samome sebi; ja sam je ubio. A
očito i da sam potom izašao iz stana zaboravivši zatvoriti vrata. Kad
sam se sjetio da sam vrata ostavio odškrinuta, u panici sam se vratio i
zatvorio ih.

Kad sam okrenuo glavu ponovno sam se suočio s Nuzhetinim

očima. Zastao sam. Nuzhet! Žena koju sam godinama čekao s
neutoljivom čežnjom. Moja beznadežna ljubav, koju sam godinama
volio strašću što je svakoga dana sve više rasla. Ali kako? Zar sam
je...? Zar svoju dragu koju sam godinama čekao...? Zar vlastitim
rukama...? Drhtaji su mi sada zahvatili cijelo tijelo, a ne samo ruke.
Počele su me peći oči, u srcu me probadalo, u grlu sam osjetio gorčinu
i stezanje. A da se prepustim?
Ne, sada to ne dolazi u obzir. Smjesta sam skrenuo pogled, hitrim
se koracima vratio u sobu i pritisnuo prekidač koji će oživjeti kristale
iznad moje glave. Kad je zasvijetlio i drugi luster koji je visio s visokog
stropa, soba se osvijetlila kao usred dana. Vodeći računa da se držim
podalje od Nuzhetina nepokretnog tijela, stao sam pod luster. Počeo
sam analizirati svoje šake kao da su beživotni predmeti. Iako sam ih
približio do pred sam vrh nosa, slika nije bila sasvim jasna, nisam
uspijevao razaznati detalje. Stavio sam naočale za blizinu, koje
posljednjih petnaest godina nosim u desnom unutarnjem džepu sakoa.
Ruke su sada bile tu, potpuno nage, poput dvojice optuženika koji
nemaju kamo pobjeći. Pažljivo sam, centimetar po centimetar,
milimetar po milimetar, pregledavao dlanove, nadlanice, prste, mjesta
gdje se meso sastaje s noktima. Niti kakve pjege, niti kakve crvene
mrlje, niti kapi krvi.
Trebao sam se smiriti, ali moj mozak koji je radio kao mahnit
najedanput je izbacio novu mogućnost. Što ako sam oprao ruke?! Je li
to moguće? Zašto ne? Ali u času kad me uhvati napad obično se ne
ponašam tako čudno i nelogično. Naprimjer, nikada na ulicu nisam
izašao u neprikladnoj odjeći, najveća greška koju bih znao učiniti
pogrešan je odabir cipela, kao danas. Dakle, ponašao sam se krajnje
dosljedno u onim izgubljenim trenucima kada moj mozak poput
pokvarene kamere ne bilježi ni ton, a ni sliku. A ako sam podsvjesno
odlučio ubiti Nuzhet, onda je sasvim vjerojatno da sam to učinio na
metodičan i proračunat način. No pustimo sada podsvijest, često sam
svjesno pomišljao na to, i u trenucima kada sam od bijesa gubio pamet
to sam čak samome sebi mrmljao u bradu. Znači, sasvim je izvjesno
da sam oprao krv koja mi je umrljala ruke dok sam u vrat svoje
ljubljene zarivao otvarač za pisma. Kupaonica... Da, dokaze užasnog
djela mogao sam pronaći u kupaonici.
I baš u trenutku kad sam, vođen željom da dokažem svoj zločin,
krenuo prema prostranoj kupaonici u kojoj sam se i sam nekoliko puta
okupao, zastao sam kao ukopan. Zavjese! Pa zavjese u sobi bile su
širom razmaknute. Između mene i prozorskog stakla bio je samo til
bež boje obrubljen čipkom. Što ako me je vidio netko od susjeda?
Odmah sam pojurio i navukao smeđe zavjese od baršuna, prvo preko
prozora s desne strane Nuzhetine fotelje, a zatim i onoga s lijeve
strane. Dok sam navlačio zavjese pažljivo sam promotrio prozore
zgrade preko puta osvijetljene uličnom svjetiljkom. Hvala bogu,
prozori su bili ili mračni ili na njima nije bilo nikoga. Duboko sam
udahnuo i dok sam se vraćao od prozora pogled mi je još jednom
zastao na Nuzhet. Kosa koju je skupila na zatiljku bila je
svijetlokestenjasta kao i godinama ranije, možda malo tamnija. Bojila
ju je, naravno; bilo je nemoguće da joj kosa do sada nije posijedila.
Nekoć je nije bojila i puštala ju je da pada preko ramena. Pred očima
mi se pojavila moja ljubav od prije mnogo godina, sa
svijetlokestenjastom kosom puštenom preko ramena. Imala je
zapanjujuće lijepo lice kojem nije trebala šminka. Bila je mlada žena,
vesela i puna života, i svojim je osmijehom u svima budila radost
življenja.
Mora da je tada bila u tridesetima. Jesmo li stajali u ulazu u zgradu
sveučilišta, ispred knjižnice, ili u Vrtu blaženstva palače Topkapi?
Mislim da je bilo proljetno popodne. Grane stabla u pozadini prekrilo
je cvijeće. Je li to bilo Judino stablo, trešnja ili bagrem? Ne sjećam se
vrste, boje, niti mirisa. Na Nuzhetinu licu ocrtavala se blaga
zabrinutost. Ispružila je desnu ruku prema meni i rekla:
“Hajde, Muštak, zakasnit ćemo u kino.”
Je li se to doista dogodilo, ili se moje pamćenje poigrava sa mnom?

Pretresao sam glavom kako bih odagnao slike i glasove. Čak i ako
se to dogodilo, ovo nije bio trenutak za sjećanje. U ovom se času moj
um treba osloboditi emocija, opsesija svake vrste i svega što
opterećuje svijest. “Logika je prirodna sposobnost koja koordinira
naše mentalne aktivnosti. Tamo gdje prestaje logika kaos je
neizbježan.” To je jedna od izreka koje je moj pokojni otac često
koristio. Ne znam iz koje ju je knjige aforizama pokupio, no svim sam
se srcem slagao s njom. Ali, hajde objasni to mojim očima. Pogledajte,
sada su se usredotočile na ukosnicu u Nuzhetinoj kosi. Je li uistinu bila
boje jorgovana?! Ne, bila je malo tamnija, ljubičasta. Ljubičaste
ljubičice... Nuzhetina trajna očaranost ljubičicama. “Kada umrem, na
grob mi zasadite ljubičice...”, rekla je. “Ljubičice raznih boja.”
Ne, nije bila sklona izljevima emocija. Nije voljela melodrame. I
mrzila je sentimentalne razgovore. No doista je na grobu željela
ljubičice. I izgovarajući tu svoju želju uopće nije bila tužna; bila je
posve mirna, kao da je to savršeno prirodan zahtjev. Tada mi se to
učinilo besmislenim. Ne zbog toga što nisam vjerovao da će jednog
dana umrijeti, nego zato što nisam znao kakav je osjećaj povjerovati u
njezinu smrt. Svježi grob, na površini zemlje ljubičice, a ispod Nuzhet.
Nuzhet i smrt bili su nešto što se nikako nije moglo zamislili zajedno.
Nikad nisam upoznao nikoga tko je volio život više od nje. Budući da
sam bio toga svjestan, nisam osjetio ni tračak tuge kad je rekla: “Na
grob mi zasadite ljubičice.” Ni tugu, a niti gorčinu. A sada stojim pokraj
beživotnog tijela žene za koju sam vjerovao da nikada neće umrijeti i
pokušavam shvatiti kako će izgledati život u svijetu u kojem ona više
ne postoji. Na obrazu sam osjetio nekakvu toplinu. Vlažna i topla suza
kliznula mi je niz obraz do usne ostavljajući za sobom lagano peckanje
na koži. I dok se njezin slani okus širio po mojim ustima, pomislio sam
da sad nije vrijeme za to i pribrao se. Smjesta sam otrgnuo pogled s
Nuzhetine svijetlokestenjaste obojane kose skupljene na potiljku
kopčom boje ljubičica i hitrim koracima prošao kroz široki dnevni
boravak i ušao u slabo osvijetljen mali hodnik u kojem je gorio luster.
Kupaonica je bila odmah na početku hodnika, dijagonalno od
spavaće sobe. Spavaća soba... Kolike sam noći proveo u toj maloj
čarobnoj sobi... Vrata čarobne sobe bila su odškrinuta. Iznutra je
dopiralo nekakvo srebrno svjetlo. Zar me poziva unutra? Ne još; prvo
sam morao pronaći tragove divljaštva koje sam počinio. Slijedeći
tragove srebrne svjetlosti na podu uputio sam se prema kupaonici. I
prije nego sam stigao dodirnuti električni prekidač, u nos mi se
uvukao jedva primjetan miris. Opet ljubičice... Opet Nuzhet... Miris koji
je na njezinoj koži boje pšenice mirisao tako divno da je svakog tko ga
osjeti primoravao da s divljenjem prošapće: “A što je to?” Ona opojna
esencija u Nuzhetinu parfemu, šamponu, sapunu, u njezinom
dezodoransu. Onaj miris koji je, nakon što me ostavila, za mene
postao jedna od stvari bez kojih više nisam mogao. Živahni dašak koji
bi me ispunio radošću življenja kad god ga udahnem. No sada me po
prvi puta ispunio osjećajem nekakve užasne praznine. Osjećao sam se
osiromašeno, beznadno, ništavno. Bilo je to nešto posve različito od
one snažne strasti koja nas podsjeća da smo živi, od one slatke tuge
koja unatoč svemu uzdiže naš duh, od onog neustrašivog osjećaja što
vam ulijeva nadu u nemoguće. Bila je to beznadnost roba koji ne zna
živjeti bez svojeg gospodara. Bespoštedno ništavilo bez ikakvih
očekivanja, nade, maštanja. To se događa kad iznenada izgubimo
čudesnu osobu koja je davala smisao našem životu, pa makar i vođena
srdžbom, mržnjom ili ludom strašću. Nje više nema. Više nema žene
koju si čekao s beskrajnom čežnjom, za koju si se vezao s
beskonačnim zanosom, koju si mrzio iz dna duše, koju si smatrao
izvorom svih nesreća i zala, ali kojoj si, oslobođen svih zlobnih
osjećaja, sve oprostio zbog makar samo jedne lijepe uspomene. Ta
osoba unutra s beživotnim, nepomičnim, praznim očima, to nije
Nuzhet. Lice čije se svjetlo ugasilo, usne s kojih je nestao osmijeh, tijelo
koje je hladnije od ove zimske noći ne pripadaju njoj. Nuzhet više ne
postoji!
Na leđima sam osjetio udarac snažniji od ranijeg. Opet ista knedla
u grlu. Više se nisam mogao suzdržati. Počeo sam plakati, prvo bez
glasa, a onda se i tresti. Prislonio sam leđa uza zid i nekoliko minuta
jecajući poput djeteta lio suze. Zato što sam izgubio Nuzhet, ili zato što
sam vlastitim rukama uništio ono što je godinama postojalo samo u
mojoj mašti? Ne znam, samo sam plakao. “Suze su lijek za dušu.” Znao
sam govoriti kako je to pompozna i besmislena fraza, ali sada mi je
plač godio. Bilo mi je lakše, mada ni moje patnje a niti moji strahovi
nisu bili okončani. Da, bilo je lijepo plakati. No to nije moglo trajati
vječno. I dalje sam stajao pred vratima kupaonice i nadlanicom brišući
suze pokušavao sam se pribrati. Pritisnuo sam električni prekidač
nadajući se da ću se tako osloboditi osjećaja što su me progonili poput
noćne more.

Nije bilo okrugle svjetiljke koje se sjećam, pustu i nenamještenu

kupaonicu osvjetljavala je gola žarulja što je visjela sa stropa. Ni stroja
za pranje rublja, ni drvenog ormarića. Ako su ondje nekoć i bili,
izbačeni su zato što su već odavno postali neupotrebljivi. Na podu
kamene pločice s uzorkom tulipana, na lijevoj strani kada, koja se
poput nezgrapne barke protezala duž zida, na suprotnom zidu
pričvršćen skromni umivaonik što podsjeća na kakvu
postmodernističku skulpturu. Mora da sam ovdje oprao ruke. Pogled
mi je zastao na ružičastom ručniku obješenom pored umivaonika. Ako
sam njime obrisao ruke, trebao bi biti mokar. Dodirnuo sam ga i na
prstima osjetio da je vlažan. Jesam li to, zapravo, našao dokaz da sam
počinio ubojstvo? Kako?! Zar sam ubojica zato što je ručnik vlažan? A
što ako je Nuzhet njime obrisala ruke? Da, tako je, pa ona živi u ovome
stanu. Uzeo sam ružičasti ručnik i počeo ga detaljno pretraživati,
milimetar po milimetar. Ni traga krvi, a niti bilo kakvoj sumnjivoj mrlji.
Dok sam ručnik vješao na njegovo mjesto, nasred umivaonika
primijetio sam narančasto-crvenkastu mrlju. Ako ne vlažnost ručnika,
crvena bi mrlja na mramoru umivaonika mogla dokazati da sam ja
počinio ubojstvo. Ovdje sam, znači, oprao ruke umrljane Nuzhetinom
krvlju. Što da učinim? Nije bilo vremena za razmišljanje, prvo sam
morao ukloniti mrlje krvi s umivaonika. Hitro sam prišao i ispružio
ruku prema slavini koja je već odavno dotrajala. Upravo sam u tom
trenu shvatio da sam se prevario. Moje slabe oči ponovno su se
poigrale mnome. Mrlja za koju sam mislio da je krv bio je trag hrđe što
su ga formirale kapi iz bakrene slavine koja je od starosti poprimila
zelenkastu boju. Kapljice koje su padale svakih nekoliko sekundi
ostavljale su veoma tanki narančasti trag nalik stazi koja se protezala
do mrežice odvoda na sredini mramorne podloge. Osjetio sam
olakšanje, zašto lagati, ali sam ipak morao biti siguran.
Ponovno sam stavio naočale i nadvio se nad mrežicu odvoda koja
je sasvim izgubila sjaj i čije su se tanke žice na mjestima istanjile i
pokidale. Nisam obraćao pozornost na vonj hrđe i vlage koji mi je
prodirao u nosnice; trudio sam se pronaći tragove krvi na rubovima
pocrnjele skliske metalne mrežice prekrivene plijesni koja me
podsjećala na velikog istrunulog žohara. Nekoliko sam je minuta bez
žurbe proučavao pazeći da ne propustim ni milimetar. Nije bilo čak ni
najmanje crvene točkice, a kamoli mrlje krvi. Samo komadić
svijetoljubičastog sapuna.
Sapun s kojeg je otpao komadić svijetloljubičaste boje stajao je na
lijevoj strani umivaonika. Uzeo sam ga u ruku i izbliza pogledao; ne, ni
na njemu nisam uspio pronaći mrlju koju sam tražio. Prinio sam ga
nosu; mirisao je na ljubičice. Sapun sam ostavio na njegovu mjestu i
pomirisao svoje ruke. Isti miris. Zagrcnuo sam se od straha; jesam li
ovim sapunom oprao ruke? Nisam mogao biti siguran u to; sasvim je
moguće da sam oprao ruke prije nego što sam izašao iz kuće. Kao što
možete pretpostaviti, i svi sapuni u mojoj kući mirisali su na ljubičice.
 4

Kamo sreće da se nisam rodio

Izašao sam iz kupaonice s osjećajem beznađa. Namjeravao sam

prvo baciti oko na radnu sobu na kraju hodnika, ali srebrna svjetlost
što se probijala iz spavaće sobe kao da me pozivala u nekakav svijet
ispunjen tajnama. Odazvao sam se pozivu svjetla i kroz odškrinuta
vrata uvukao sam se unutra. Preplavilo me blještavilo koje je bilo
jednako hladno kao i plavetnilo Nuzhetinih očiju. Mora da se svjetlost
odbijala od snijega nagomilanog na krovu zgrade prekoputa. Stajao
sam tako nasred te sobe pune uspomena, pod onom zastrašujućom
svjetlošću, ne znajući što da radim. Što me to zaustavljalo? Možda
strah, neka vrsta suzdržanosti, možda poštovanje. Poštovanje koje
sam osjećao prema Nuzhet, prema njezinom privatnom životu. Ona
me je izbacila iz svog života bez imalo milosti. Nije mi pružila nikakvu
priliku. Da je živa, najvjerojatnije mi je niti sada ne bi pružila. Možda
uopće ne bih mogao ući u ovu sobu. A možda sam je ubio kako bih
ovamo slobodno ušao. Kako bih slobodno udisao njezin miris, kako bih
po svojoj volji dodirivao njezine stvari. Opet sam počeo razmišljati o
glupostima. Moram se pribrati i što prije dokučiti što se dogodilo.
Prvo sam se morao riješiti te čudnovate svjetlosti. Pažljivo sam
navukao zavjese koje su, baš kao i u dnevnom boravku, bile širom
razmaknute. Međutim, probijajući se kroz istrošeni baršun srebrni
sjaj snijega nastavio je osvjetljavati sobu. Nešto drugo, a ne snijeg,
probudilo je jednu uspomenu u mojoj umornoj glavi. Još blistavija
svjetlost koja se odražavala od ogromnog punog mjeseca. Noć kao iz
snova osvježena ugodnim sjevercem. U zraku nekakav miris koji
čovjeka ispunjava spokojem. Miris procvale lipe na ulici. Vjetar koji se
probija kroz odškrinuti prozor. Naša tijela isprepletena u krevetu.
Nuzhet me nježno zagrlila.
“Hajdemo spavati, samo spavati. Da vidimo koliko možemo izdržati
bez vođenja ljubavi.”
Satima smo odolijevali. Štoviše, te sam noći spavao sretan,
bezbrižan i spokojan kao nikad prije. “Ljubav nije samo dodir.” Kao da
to tijelo koje je pored mene jedva primjetno disalo nije pripadalo
nekome drugom, već kao da je bilo dio mene; to je bila moja glava,
moja prsa, leđa, ruke, noge, dah, moja koža. San što ga je snivala bio
je moj san. Njezine spokojne oči bile su ispod mojih kapaka. Mislim da
je Nuzhet osjećala isto.
“Spavala sam kao beba”, rekla je ujutro kada smo se probudili. “Ti u
sebi imaš nešto što čovjeku pruža spokoj.”
No čini se da spokoj ipak nije bio dovoljan. Bilo je potrebno i
uzbuđenje ili nekakav raznobojan karakter kojeg u meni nema čak ni
u tragovima. Jesam li to rekao raznobojan karakter? Ja zapravo i ne
znam što to točno znači.
“Ti si siv”, rekla je godinama poslije jedna djevojka s kojom sam se
viđao. “Tebe boje plaše.” Nakon toga je samo ustala od stola i otišla.
Nikada me više nije nazvala, niti pitala za mene. Nuzhet me nije
smatrala dosadnim. Zar doista nije? Zašto me onda ostavila?
Dodirnuo sam električni prekidač na zidu i svjetlo je obasjalo meni
dobro znanu sobu. Ne znajući što da radim i odakle da počnem,
neodlučno sam načinio nekoliko koraka; opet isti miris ljubičica. U
nosnoj šupljini opet isto žarenje, u grlu isti čvor, ali ne toliko snažan
kao ranije. Povrh svega, kao da je i miris postao drugačiji; pomiješao
se s dotrajalom drvenarijom, trošnim zidovima, izblijedjelim
sjećanjima, vremešnim tijelom, i pretvorio ujedan drugačiji vonj.
Najviše se osjećao u dijelu gdje se nalazi krevet. A gdje bi se
drugdje trebao osjećati? Kada sam se približio krevetu, pažnju mi je
privukla činjenica da je razbacan. Međutim, Nuzhet je bila najurednija
osoba na svijetu. To je možda bila naša jedina dodirna točka; oboje
smo mrzili nered – u životnom prostoru, a i u glavi. Okolinu je bilo lako
dovesti u red, ali misli... Bio sam posve siguran da je Nuzhet uvijek bila
sabrana i da nikada nije odustajala od sustavnog razmišljanja.
Zapravo, svoj je uspjeh imala zahvaliti upravo toj odlici. Međutim,
usredotočivši se na održavanje reda u glavi, očito je zapustila
svakodnevne navike. Meni se, pak, kad me Nuzhet napustila dogodilo
sasvim suprotno: u glavi mi je nastupio nered i kaos, ali su zato čistoća
i urednost u svakodnevnom životu poprimili stanje opsesije koje nije
promaklo ni mojoj sestrični Šaziji.
“Ti si poput žena koje se nikada nisu udale”, rekla mi je.
Znao sam da je zapravo htjela reći “poput žena koje imaju
seksualnih problema”. Uopće nisam imao namjeru s njome razglabati
o svojim problemima u spavaćoj sobi. Odmah sam bio skrenuo pogled
s njezinih krupnih crnih očiju koje su me ispitivale i analizirale. Ovaj
sam put pogled skrenuo s Nuzhetina neurednog kreveta. Pozornost su
mi privukle dvije knjige na noćnom ormariću. Je li ove knjige čitala
prije spavanja? Prišao sam i uzeo gornju, deblju, s kožnatim uvezom.
Na koricama je imala otmjenu ilustraciju, odmah sam prepoznao
tugru sultana Mehmeda II. Osvajača. Bila je to knjiga Franza
Babingera. Na hrptu je pisalo Mehmed der Eroberer und seine Zeit.
Sultan Mehmed Osvajač i njegovo vrijeme. Jedno od najopsežnijih
istraživanja o velikom vladaru. Kada sam podigao Babingerovu knjigu,
ispod nje se pojavila izblijedjela naslovnica Novog magazina,
travanjski broj iz 1970. godine. Sjećao sam se tog časopisa
posvećenog umjetnosti. Očito je ostao iz dana Nuzhetine rane
mladosti, iz vremena kada je pisala poeziju. Jako se zanimala za
književnost, osobito za poeziju. Ona je bila ta koja me je zarazila
strašću čitanja romana.

“Nije dovoljno samo čitati, trebaš pisati”, govorila bi gledajući me

ravno u oči. “Jak si na peru.”
Da sam pak jak na peru shvatila je iz pisama koja sam joj pisao u
proljeće 1982. koje je provela u Njemačkoj. Zapravo, nikada nisam
pisao književne tekstove. Ono što sam pisao Nuzhet naviralo je iz moje
dubine. Ispisivao sam ono što osjećam. Bili su to samo moji osobni
osjećaji. A možda sam trebao poslušati Nuzhetin savjet i pisati. Bilo
kako bilo, nisam je poslušao. Nuzhet je pisala lijepu poeziju, šteta što u
tome nije ustrajala; prevagnula je historiografija. Znanost ubija
umjetnost. Ubija li? Ne znam. Ne znam ni čije su to riječi. Znam samo
da je Nuzhet nakon određenog vremena prestala pisati poeziju. Baš
kao i Herodot. Taj veliki povjesničar, kojeg smatraju ocem povijesti, u
početku je imitirao Homera. Možda je bio ljubomoran na Ilijadu, to
pjesnikovo veličanstveno djelo. Poslije je, međutim, prevagnulo
istraživanje, prenošenje; sasvim se posvetio povijesti. I, kao da nije bilo
dovoljno što je mene ostavila, ugledavši se na Herodota Nuzhet je
napustila i umjetnost, poeziju. Da to nije učinila, da svoju akademsku
karijeru nije smatrala važnijom od svega ostaloga, da je nastavila
pisati poeziju, možda bi me. Ne, o tome više ne želim razmišljati.
Pogled mi je ponovno skliznuo na časopis. Zašto joj je nakon toliko
godina pozornost privukao baš taj broj? Je li u njemu bila objavljena
neka njezina pjesma, neki njezin tekst? Odgovor koji sam tražio dao
mi je komad papira umetnut među stranice. Okrenuo sam stranicu
obilježenu papirom. Pisalo je: “Istraživanje Sigmunda Freuda:
Dostojevski i ocoubojstvo”. Tema broja. Kada sam ponovno pogledao,
primijetio sam da se isti naslov nalazi i na koricama časopisa. Je li to
Nuzhet radila na nekoj novoj teoriji? Ili joj je taj tekst tek slučajno
privukao pogled dok je prebirala po svojoj biblioteci? Ponovno sam
otvorio stranicu na kojoj se nalazi tekst, ali su mi ovaj put pažnju
privukle riječi ispisane na papiru umetnutom među stranice časopisa.
Tri riječi na engleskom, jedna ispod druge, ispisane lijepim Nuzhetinim
rukopisom: patricide, filicide, fratricide. Ocoubojstvo, sinoubojstvo i
bratoubojstvo. Zašto je Nuzhet ispisala te riječi? Imaju li one nekakve
veze s Freudovim tekstom? Moje je misli prekinula zvonjava telefona.
Je li to kućni telefon? Osluhnuo sam. Ne, bila je to zvonjava mobitela,
ali ne mojega; dopirala je iz dnevnoga boravka, zasigurno je Nuzhetin.
Nastavio je uporno zvoniti. Obuzela me silna panika, kao da osoba
koja zove zna da sam u kući. Što da radim? Malo je nedostajalo da
počnem tražiti mjesto gdje bih se sakrio. Srećom, osoba koja je zvala
nije bila ustrajna; mobitel je zazvonio pet puta i potom utihnuo. U tom
sam trenutku shvatio koliko tišina čovjeka čini spokojnim. Na trenutak
sam pomislio da bih trebao otići do dnevnoga boravka i pogledati tko
je zvao. Ne, neka zove tko god želi; bit će bolje da se što manje
miješam u slučaj. Ali u svakom je trenutku mogao nazvati netko drugi,
ili bi mogao doći Nuzhetin nećak Sezgin. Neka dođe, neću mu otvoriti.
A što ako ima ključ? Zasigurno je on pazio na stan dok je Nuzhet bila u
Americi. Kad bi ušao i zatekao me ovdje, i službeno bi se potvrdilo da
sam ubojica.
Nakon što je ubio moju tetku Nuzhet, brisao je otiske prstiju kako bi
prikrio zločin.
Najedanput sam postao svjestan da je u stanu bilo puno otisaka
mojih prstiju. A kako će policija znati da sam ulazio u stan? Nisu
morali znati, bilo je dovoljno da pretpostave. Nakon što na
Nuzhetinom mobitelu vide s kim je posljednji put razgovarala, odmah
će u ovoj umirućoj zgradi, u ovom nesretnom stanu, pronaći otiske
prstiju njezinog opsjednutog dragog koji nije mogao tako lako
prihvatiti to što ga je ostavila, i koji joj je u Ameriku poslao stotine
pisama na koja nije odgovorila. Onaj prokleti osjećaj panike ponovno
mi je obuzeo cijelo biće. Smjesta sam na noćni ormarić spustio
časopis, koji mi se tresao u rukama. Iz džepa sam izvadio maramicu i
pažljivo obrisao knjigu i časopise koje sam dodirivao. Najlakše je bilo
prebrisati prekidač za svjetlo, ali zavjese... Ostaju li otisci prstiju na
tkanini od baršuna? Ništa nisam smio prepustiti slučaju, pa sam,
koliko god sam to mogao, prebrisao i mjesta na zavjesama koja sam
vjerojatno dodirnuo kad sam ih malo prije navukao. Vratio sam se i
prvo očistio vrata spavaće sobe, a nakon toga i kupaonice. Ušao sam u
kupaonicu, ali što sam sve dodirivao? Prokletstvo, ne mogu se sjetiti. U
redu, prekidač za svjetlo. Poslije toga... da, umivaonik... Dobro, a koji
dio umivaonika? Počeo sam detaljno prati umivaonik počevši od
slavine, očistio sam čak i mrežicu odvoda. A sapun? Mogu li se
brisanjem ukloniti otisci na toj mekanoj površini? Ne, nisam se smio
upuštati u rizik. Uzeo sam sapun svijetloljubičaste boje i strpao ga u
džep. Svjetlo sam ugasio koristeći maramicu i izašao.
Dnevni boravak bio je jednako beživotan kao i Nuzhetino tijelo.
Morao sam zaboraviti i ženu koju nikako nisam uspijevao izbaciti iz
glave i njezino beživotno tijelo. Kako da je zaboravim? Jednostavno
sam morao. Mogao sam se primjerice praviti da to nije Nuzhet već
netko drugi. Netko koga ne poznajem. Netko koga nisam ubio. Da sam
je ubio, postojao bi neki dokaz, zar ne? Ali, eto, nema ga. Da, sada sam
se morao smiriti. Otisci prstiju... Morao sam se prisjetiti što sam sve
dodirnuo. Počeo sam od onoga što sam prvo dodirnuo; zavjese... Kada
završim zavjese prijeći ću na vrč i čašu na stoliću. Ne, to nisam
dodirivao, ali sam upalio luster. Onda, vrata stana boje senfa... prvo
sam ih odgurnuo, ušao unutra i onda ih zatvorio za sobom. Znači,
morao sam ih pregledati iznutra i izvana. Pritisnuo sam prekidač koji
je bio ispod Nuzhetina kaputa bademasto zelene boje i upalio svjetlo u
predsoblju. Naravno da nisam mogao vidjeti otiske prstiju, pa ipak,
morao sam biti siguran da nisam ostavio nikakav trag. Kada sam
završio s poslom, ponovno sam ugasio svjetlo – naravno, omotao sam
maramicom prst, baš kao i kad sam ga palio. Da, iako se nisam uspio
sasvim osloboditi nemira, iako još uvijek nisam znao što da mislim i
što da osjećam, napokon sam mogao otići iz stana. No, jesam li uistinu
mogao otići? Prije nego što sam otvorio vrata, posljednji sam put bacio
pogled na Nuzhet. Izgledala je isto. Na fotelji iza stolića, bez i
najmanjeg pokreta. Ona je bila ista, ali ja sam se promijenio. Primijetio
sam da više nisam uzrujan i da se ne bojim. Pa, čega bih se bojao? Ako
se u ovoj sobi treba nekoga bojati, onda sam to ja, možda jedini
osumnjičenik za Nuzhetino ubojstvo. Možda sam je čak prvi put do
tada smireno pogledao. Ali ni svjetlo oba lustera nije bilo dovoljno da je
dobro vidim. Ponovno sam joj prišao. Oči su joj bile širom otvorene;
izgledala je kao da me pita zašto joj prilazim. Ili su te širom otvorene
oči, ta oporost koja je ostala sleđena u njihovu plavetnilu, znak
nekakva razočaranja, a ne zbunjenosti? Je li razočaranje bilo ono što
je ostalo okamenjeno u njezinim očima dok joj je njezin bivši dragi
bezdušno zarivao u vrat otvarač za pisma? Zastao sam; smirenost
koju sam neočekivano stekao samo što se nije razbila u komadiće,
poput staklenog vrča koji je pao na mramorni pod. Osjetio sam kako
su mi se ramena spustila, kako mi se vrat sam od sebe savio, a ruke
najedanput omlitavile. Moj se ego, koji se maloprije instinktivno borio
za opstanak, počeo tiho urušavati. Odmah sam skrenuo pogled s tijela
svoje drage. Zakoračio sam unatrag. Želio sam otići, pobjeći, udaljiti
se, vratiti se u vrijeme prije Nuzhetina telefonskog poziva. Poput
novorođenčeta koje se, ugledavši prvi put žarko blještavilo dnevne
svjetlosti, poželjelo vratiti u majčinu utrobu. Kamo sreće da se nisam
rodio. Daleko od opasnosti, na sigurnome, izvan dometa znatiželjnih
očiju, svjetala koja razotkrivaju čovjeka. Bez potrebe za tuđom
ljubavlju, suosjećanjem, samilošću. Zapravo, još uvijek nije bilo kasno;
unatoč mojih šezdeset i nešto godina, i tome što sam u većini slučajeva
kad bih osjetio potrebu za ljubavlju, suosjećanjem i samilošću drugih
ljudi doživljavao razočaranje, još uvijek sam mogao okončati s ovim.
Bilo bi prilično ironično da si presudim otvaračem za pisma kojim sam
usmrtio svoju dragu koju nisam vidio dvadeset i jednu godinu.
Najednom mi se ukaza naša otužna fotografija u novinama. Nuzhet u
fotelji boje šampanjca, ja na podu, a u moje srce zarinut srebrni
otvarač za pisma s Osvajačevom tugrom na dršci. Ne, to nije kraj
kakav sam zamišljao. Od toga bi bilo bolje čak i to da me susjedi zbog
smrada koji se širi pronađu u krevetu u mojem stanu danima nakon
smrti. Ne, ni bijeg nije rješenje. Što god da sam učinio, ova će me
sumnja vječno proganjati. Jedini put izbavljenja bilo je suočenje.
Suočiti se s istinom, kakva god ona bila. Morao sam saznati što sam
učinio, makar to i ne priznao drugima. Dobro, a kako?
“Bilo bi čudo da se sjetiš što si radio”, rekla bi Šazije.
Zaboravio sam na sestričnine oči koje su me uporno gledale i
ponovno prišao Nuzhet. Možda mi njezino beživotno tijelo želi nešto
reći. Ali, kada sam joj se približio, obuzeo me je nekakav čudan
osjećaj. Zapravo, ne kada sam joj prišao, nego dok sam je gledao,
suočio sam se s istinom koja mi se činila čudnovatom, ali, kad se malo
bolje razmisli, krajnje prirodnom. To ostarjelo tijelo, te plave oči bez
sjaja nisu pripadali ženi koja me je ostavila prije dvadeset i jednu
godinu. Preda mnom je bio netko iz nekog drugog svijeta, iz nekog
drugog života. Boja njezinih očiju bila je ista, kosa je bila njezina
unatoč tome što je bila obojana u tamnu nijansu kestenjaste. Ali te oči
u čijem sam se plavetnilu nekada gubio nikada me dosad nisu gledale
kao nekog stranca. Taj mi je pogled bio nepoznat. Ono što mi je bilo
poznato bio je otvarač za pisma surovo zaboden u njezin vrat. Otvarač
za pisma... Dobro, ali koji od dva? Moj ili onaj koji sam bio poklonio
Nuzhet? Koji će biti?! Mora da je moj. Pa, neće žena valjda čak iz
Amerike ovamo donijeti otvarač za pisma!? A možda ga nikada nije ni
odnijela, možda je cijelo vrijeme bio ovdje? Ne, nije imalo smisla da se
zavaravam, mora da sam ja donio oružje kojim je počinjeno ubojstvo.
Međutim, niti se sjećam da sam razmišljao o tome da taj oštri predmet
ponesem sa sobom, a niti se sjećam da sam ga strpao u džep. Šazije je
prikovala svoje crne oči za moje lice i šapćući objašnjavala:

“To se događa kad doživiš napad... Disocijativna fuga.”

Da bi stvar bila gora ili bih možda trebao reći bolja ne samo da je
nisam planirao ubiti, već mi to nije bilo ni nakraj pameti. Opet zam
začuo sestričnin ugodan glas...
“Podsvijest preuzme kontrolu nad našim egom.”
U očima joj se nazirala sumnja koja je postajala sve dublja. I Šazije
je dakle mislila da sam ja ubojica. A ta žena s blago zabačenom
glavom i bjeloočnicama koje su svakog trena postajale sve veće uopće
mi nije pomagala. Samo je šutke sjedila u naslonjaču kao da mi želi
otežati situaciju. Ali nisam joj to htio dopustiti, pa sam se primaknuo
njezinom licu što je blijedjelo i zagledao joj se u oči. I dalje su blistale,
čak i pod slabim svjetlom što se odbijalo od kristala lustera koji su
nekoć svjedočili najljepšim danima u ovom stanu. Ispod zelenih mrlja
nasumce rasutih po ledenom plavetnilu nastavio sam tražiti nekakav
dokaz koji bi rasvijetlio tajnu njezine smrti, ono što se događalo prije
nekoliko sati. Sve je bilo uzalud. Ni plave oči, a ni zelene mrlje koje se
više nisu isticale u tom plavetnilu, nisu mi nudile nikakav trag, niti
jedan jedini nagovještaj, ni najmanji dokaz. I baš kada sam osjetio da
će me iznova preplaviti beznađe, shvatio sam da upravo taj mir skriva
poruku. Taj nijemi pogled koji me izluđivao, to nepokretno, beživotno
tijelo, ovaj tihi stan u koji sam došao nakon toliko godina, na svome su
mi jeziku govorili: Moraš otkriti istinu. Što god da si učinio, moraš
otkriti istinu. To je bilo to. To je, eto, ta tajna poruka. Što god da sam
učinio moram otkriti istinu.

Smjesta sam povjerovao u ono što su mi na svojem jeziku poručile

te izokrenute oči, to ukočeno tijelo, taj nesretni stan. Da nisam
povjerovao, ne bih izvukao otvarač za pisma iz tankog, dugog, na
mjestima naboranog ali još uvijek labuđeg vrata te jadne žene koja je
sličila na Nuzhet, moju veliku ljubav, jedinu gospodaricu moga srca i
duše.
lolyboly & Balkandownload

Jedini dokaz da sam ubio Nuzhet

Snijeg mi je godio. Sitne bijele pahuljice sipile su s neba po staroj

ulici i lagano se, poput leptirića, spuštale na moje lice, kao da me,
shvaćajući moju beznadnost, žele utješiti.
Sjetio sam se Tahira Hakija koji je govorio kako je “priroda jedino
mjesto gdje čovjek može pronaći utočište. Na kraju se vraćamo na
mjesto odakle smo počeli. Stoga je dobro ne prekidati vezu s mjestom
na koje ćemo se na kraju vratiti.”
Poslušao sam savjet koji je naš profesor izgovorio na polušaljiv,
poluozbiljan način i duboko udahnuo ledeni zrak. Imao sam osjećaj da
će mi se zavrtjeti u glavi, no nisam mario. Probijajući se kroz debeli
snježni pokrivač koji se počeo kristalizirati, nastojao sam se udaljiti od
zgrade Sahtijan. Nastojao sam, kažem, jer nakon samo nekoliko
koraka osjetio sam kako su mi se prsti u mokasinkama pretvorili u
led. Nisam smio oklijevati. Nisam pridavao značaj snijegu što je bio
dubok do gležnjeva, niti hladnoći od koje su mi trnuli prsti. Nastavio
sam napredovati, pokušavajući raditi veće i brže korake. Počeo sam
osjećati trnce u rukama pa sam ih zavukao u džepove kaputa. Desna
je ruka dodirnula nekakav hladan predmet. Otvarač za pisma s
ugraviranom Osvajačevom tugrom na dršci. Oružje koje sam malo
prije izvadio iz Nuzhetina vrata. Krvavo oruđe hladnije od ove snježne
zimske noći. Kao da će je umrljati krvlju, svoju sam desnu ruku namah
udaljio od metalnog predmeta, premda sam otvarač za pisma, poput
kakvog iskusnog ubojice, bio temeljito oprao u kupaonici. Unatoč
tome, kad sam ga dodirnuo prožela me jeza. Morao sam se što prije
riješiti te proklete stvarčice. Samo otvarača za pisma? Morao sam se
riješiti i sapuna s mirisom ljubičica u mojem drugom džepu, i umiruće
zgrade Sahtijan, i ove stare ulice u kojoj su nekada, poput djevojaka
stasalih za udaju, jedna pored druge bile nanizane sve ljepše od ljepših
zgrada sa čijih su se prozora spuštale crvene pelargonije, a koja je
danas, poput mene, već odavno dotrajala, i koja je pod snježnom
pustoši izgledala poprilično otužno. Smjesta bih morao pronaći kakav
taksi i odvesti se do pristaništa Karakoj, ondje se ukrcati na trajekt.
Otvarač za pisma namjeravao sam baciti u mračne morske dubine.
Dobro, ali zašto sam onda imao osjećaj da su mi noge kao odsječene?
Zašto sam teško disao? Imao sam osjećaj da će mi ponestati daha i da
neću stići do glavne ulice. Morao sam se smiriti. Osvrnuo sam se i
bacio pogled na vrata zgrade Sahtijan koja sam malo prije dobro
zatvorio; uspio sam se udaljiti najviše deset metara. Još jednom sam
udahnuo oštar zrak. Skupio sam snagu i ponovno se teškom mukom
počeo probijati kroz snijeg. Malo je nedostajalo da ostanem bez daha.
Malo je nedostajalo da mi se smrznu nožni prsti. Ne znam koliko sam
pješačio ne obraćajući pozornost na inje što mi se hvatalo za vrhove
trepavica. Nakon nekog vremena bacio sam pogled na kraj ulice i
ugledao žutu mrlju što se pojavila iza ugla. Malo tamnija od boje
limuna. Žuta boja uopće nije lijepo izgledala među pahuljicama što su
lepršale u zraku. Uz bijelu lijepo pristaje crvena boja. Mislio sam da je
krv kapnula na snijeg. Je li tako glasio stih one narodne pjesme? Kao
krv na njezinoj bluzi. Kakve ja to gluposti pričam? Srećom, oči su mi
reagirale logičnije od uma; nisu marile za um koji je razmišljao o
estetskim aspektima ubojstva, nego su pratile žutu mrlju koja se
polako približavala i postajala sve veća, dok se nije pretvorila u taksi i
zaustavila se nekoliko metara ispred mene. Je li to bio Božji znak? Ili
možda vražji? Kako god bilo, uopće mi nije bilo bitno. Pojurio sam
prema taksiju koji se zaustavio preda mnom. Vrata su se otvorila i iz
taksija je izašla visoka mlada žena u kožnom kaputu s krznenim
ovratnikom i beretkom ispod koje su virili vrhovi svijetlokestenjaste
kose. Svijetlokestenjasta kosa... baš kao u Nuzhet prije mnogo godina.
“Jeste li nešto rekli?”
Visoka žena svijetlokestenjaste kose stajala je ispred taksija i
znatiželjno me gledala.

“Ne, mislio sam ući u taksi.”

Žena je moju užurbanost shvatila kao neotesano ponašanje, pa se
odmaknula od vrata taksija, kao da želi reći: Izvolite, uđite.
“Zahvaljujem.” I baš kada sam se namjeravao smjestiti na stražnje
sjedište s kojeg je žena ustala, suočio sam se s namrštenim licem
vozača s brkovima kao u Clarka Gablea. Taksist me je odmjerio
pogledom koji kao da je govorio: Hej, lakše malo!
 “Kamo, gospodine?”
“Karakoj...”, promrmljao sam, s jednom nogom u taksiju a drugom
u snijegu, na pločniku. “Idem do trajektnog pristaništa.”
Njegova blago uzdignuta desna obrva vratila se na mjesto, pogled
mu se ublažio. Lagano je mahnuo rukom koju je skinuo s upravljača.
“U redu, uđi.”

Strahujući da bi mogao promijeniti mišljenje, bacio sam se na

sjedište. Dok je promatrao kako se u žurbi smještam u vozilo, taksist
mi je dobacio prijateljski pogled, kao da mi želi dati do znanja da
zapravo nije tako osorna osoba kakvom se netom pokazao.
“A ja ću nakon toga kući”, rekao je.
Dok sam zatvarao vrata završio je misao, sasvim siguran da ga
slušam.
“Za nekoliko sati će se smrznuti. Noćas neće biti posla.”
Problemi koje snježne noći stvaraju taksistima bili su posljednje što
me u tom trenutku zanimalo, no bilo bi nepristojno ne reći ništa.

“Eh, zima, naravno, tegobno godišnje doba”, rekao sam,

namjeravajući time okončati razgovor.
No on je, ne mareći za to, odmah nastavio čavrljati:
“Neka Bog pomogne sirotinji. Što da sada rade oni koji nemaju
ugljen i drva za ogrjev?”
Teško meni, izgleda da sam nabasao na jednog od onih brbljavih
taksista. Taj će ga sada razvući do besvijesti. A što je još gore, pobojao
sam se da će me taj lajavac pitati tko sam i što radim ovdje.
Najedanput sam shvatio da bi ovaj čovjek na kojeg sam slučajno
nabasao mogao biti jedini svjedok koji može dokazati da sam ubio
Nuzhet. Da, gospodine suče, pokupio sam ga na Šišliju, u ulici
Hanimefendi. Da, bio je malo nervozan i napet, ali mi uopće nije
izgledao kao ubojica. Skrenuo sam pogled s vozačevih mračnih očiju u
retrovizoru koje su me još uvijek mjerile i okrenuo glavu prema pustoj
ulici. Ne znam je li primijetio, ali bez riječi je pokrenuo automobil. Dok
smo se vozili ulicom praćeni zvukom brisača koji su se mučili kako bi
očistili pahuljice što su se jedna za drugom spuštale na vjetrobransko
staklo i zvukom koji su u snijegu proizvodile gume s navučenim
lancima, ponovno sam počeo razmišljati o onome što se dogodilo
danas poslijepodne.
Izuzev nekoliko mračnih sati koje moje pamćenje nije zabilježilo,
jasno sam se uspijevao sjetiti svega što se dogodilo. Poslijepodne je
stigao Nuzhetin telefonski poziv. Što sam ja radio? Ručao sam. Jeo
sam varivo od kupusa s mesom što ga je skuhala sluškinja Kadife i
ukiseljeno povrće. Ne, već odavno sam bio završio s jelom. Iznova sam
glačao košulje koje sluškinja Kadife nije izglačala kako treba.
“Muškarci koji imaju seksualnih problema postaju opsjednuti
čistoćom i pedantnošću.” Je li to ono što mi je rekla Šazije?
Ne, nije spominjala muškarce; rekla je da je tako sa ženama koje
imaju seksualnih problema. Osim toga, glačanje sam obavio mnogo
ranije; možda prije nego sam jeo. Da, kada je stigao telefonski poziv ja
sam već bio ručao i odavno završio s glačanjem. Sjedio sam za stolom
i čitao knjigu. Tolstojevu Krojcerovu sonatu. Zapravo, njezin bi naslov
trebao glasiti Kreutzerova sonata; možda se tako izgovara na ruskom,
a možda je naslov bio žrtva nemarnog prijevoda. No jedno je sigurno
Tolstoj je ovaj roman napisao nadahnut istoimenom Beethovenovom
kompozicijom. Tužna priča o Pozdniševu koji je ubio vlastitu suprugu.
Napetost koju sa sobom nose muško-ženski odnosi. Kako na vidjelo
izlazi surovost koju nosimo u sebi. Tako je to lijepo opisao. Ubojstvo
jednostavno nije moguće bolje dočarati. Kako je Pozdnišev ubio svoju
nevjernu ženu? Izbo ju je nožem... Čudno, toga sam se dijela romana
sjećao do posljednjeg detalja.
Veoma oštar, zavinuti damaški bodež... Udarih je bodežom iz sve
snage u lijevu stranu, pod rebra.... Čuo sam i sjećam se kratkotrajnog
otpora steznika i još nečega, a zatim prodiranja bodeža u nešto meko.
Dok sam razmišljao o rečenicama u romanu, desna mi je ruka
dodirnula otvarač za pisma u vanjskom džepu kaputa. Uopće nije
sličio na zavinuti damaški bodež. Vjerojatno nije bio ni toliko oštar. Da
je Nuzhet nosila korzet možda ga čak ne bi ni probio. Ali lako je probio
njezin vrat.
A zatim prodiranje noža u nešto meko.
Jesam li i ja tako razmišljao dok sam otvarač za pisma zabijao u
Nuzhetin vrat? Samo malo, pa nije čak ni sigurno da sam je ja ubio.
Zašto sam onda uzeo otvarač za pisma i komad sapuna? Zašto nisam
nazvao policiju? Sve je jasno kao dan. Možda to ne bih bio učinio da
sam bio pri zdravom razumu, ali moj je ego ubio Nuzhet dok je bio
izvan kontrole. Bila je to posljedica srdžbe, mržnje i zlobe koja se
godinama nakupljala u meni. Kakav bezdušan način. I to s otvaračem
za pisma nalik onom koji sam joj ja poklonio. Kako ironično. Ma kakva
ironija, bilo je to pravo zvjerstvo! Što god da je učinila, Nuzhet nije
zasluživala smrt.
Trgnuo sam se na piskutavi glas vozača s tankim brkovima koji je
upitao: “Da idemo preko Kasimpaše?” Kažiprstom desne ruke pokazao
je na vozila s upaljenim stop-svjetlima koja su se nanizala ispred nas
ispuštajući ispod sebe paru. “Promet je zakrčen, ako budemo čekali da
se normalizira.”
Nisam bio siguran je li rutu želio promijeniti zato što je htio
produljiti put, ili zato što je doista bio primoran. Nikakve veze ne bi
imalo ni da sam bio siguran. Nisam bio u stanju raspravljati se s njime.
Želio sam što prije detaljno ponovno razmotriti ono što sam proživio,
razriješiti misterij u koji sam protiv svoje volje bio upleten i riješiti se
ove nevolje.
“Naravno”, uzvratio sam, nastojeći što je moguće više lice držati u
sjeni. “Bilo bi dobro da ne zapnemo u prometu.”

“Naravno, ako i na putu preko Kasimpaše nema gužve”, progunđao

je okrećući volan udesno i skrećući u sporednu ulicu. “Ali, nagrabusili
smo ako su svi razmišljali poput nas.”
Ne, ovaj čovjek jednostavno nije imao namjeru zatvoriti usta.
“Kismet, kao što kažu”, rekao sam umirujućim tonom. “Što da se
radi; bit će onako kako je suđeno.”
Međutim, i u ulici u koju smo ušli automobili su bili nanizani u
koloni. Vozač, koji je samo čekao povod za razgovor, poludio je:
“Kvragu... Zar vam nisam rekao?”

“Nemojte se uzrujavati, raščistit će se.”

Kamo sreće da ništa nisam rekao. Okrenuo je glavu i pogledao me
preko desnog ramena. Mislio sam da će mi nešto odbrusiti. No u
njegovim očima nije bilo srdžbe; naprotiv, pogledao me nekako s
odobravanjem.

“Svaka čast! Kako samo uspijevate ostati tako smireni?” Da, njegov
je glas zvučao zadivljeno. “Kamo sreće da mogu biti kao vi.”
Kada bi znao istinu, ja bih bio posljednja osoba na čijem bi mjestu
želio biti, pomislio sam. “A što mi drugo preostaje?” rekao sam
pokazujući na automobile ispred nas. “Hoće li se put raščistiti ako se
budemo nervirali, ili ako izađemo iz auta i počnemo vikati? Budući da
vaš auto ne može letjeti, treba biti strpljiv.”
Kimnuo je glavom s razumijevanjem i okrenuo se.
“U pravu ste, gospodine, treba biti strpljiv. Ali uz ovaj istanbulski
promet to je nemoguće. Nema cesta, nema infrastrukture, nema reda.
A najbitnije od svega, ljudi više nemaju poštovanja. Kad sjedne za
volan, svatko odmah pomisli da je važan. Međutim, ispričavam se...
sve su to obične budale.”
I baš kao što sam pretpostavio, opet se razvezao. A da mu kažem
da malo ušuti, da me boli glava ili nešto tome slično, sigurno bi mi
nešto odbrusio, a možda bi se drznuo i da me potjera iz taksija. Tako
bih ostao na ulici, a taksistu bili se urezao u pamćenje. I sve bi mogao
ispričati na sudu. Kao što sam rekao, gospodine suče, samo je šutio
poput kakvog manijaka. Lice je skrivao u sjeni, nije želio da ga vidim.
Da sam znao da je ubojica.
Pustio sam ga da se ponaša kako hoće. Pustio sam ga da priča. To
mu je bila profesionalna deformacija, a možda i način opuštanja.
Možda priča i onda kad nema putnika u automobilu, sam sa sobom. Je
li to znak ludila? Ne bih rekao. Upravo suprotno, to je možda jedan od
načina na koji se u gradu punom bezumnika čovjek štiti da ne bi
poludio. Pustio sam ga da priča. A dok je on pričao, ja sam pokušavao
ponovno razmišljati, pokušavao sam shvatiti što se događalo tijekom
onih mračnih sati, prisjetiti se detalja koji su mi promakli, pronaći
kakav trag. Nekakav dokaz koji će potvrditi moju nevinost. Ali taj
piskutavi glas što je odzvanjao...
“Gospodine, vama svaka čast, ali svakakvih ljudi ima u prometu.”
Da, glas mu je bio tako prodoran da je bilo nemoguće ne slušati ga.
“Tipovi za koje ne biste vjerovali da postoje. Eto, jučer je jedan
sjekirom krenuo na vozača koji mu je oduzeo prednost. Kunem se, i to
pred mojim očima. I to u centru grada. Srećom, mi smo se umiješali i...
Možete li zamisliti, u automobilu je držao sjekiru.”
A što da nije bila sjekira, već damaški bodež... onakav kakvim je
Pozdnišev ubio svoju suprugu. Ne zato što mu je oduzela prednost u
prometu, već zato što je s jednim muzičarem “malo svirala”
Beethovenovu Kreutzerovu sonatu. Za ovo je svoje djelo Beethoven
rekao da je “vrhunac sjedinjenja između žene i muškarca”. A
Pozdnišev je svoju suprugu ubio zato što je s jednim muzičarem
doživjela vrhunac. Damaškim bodežom.
“Ima i onih što nose sačmarice.”

Odvojio sam se od Tolstojeva romana, pogled mi je ponovno

odlutao prema snježnoj ulici po kojoj su vozila počela polako
napredovati. Čak ni to što se put raščistio nije zaustavilo priču moga
vozača.
“Kunem vam se, gospodine. Jedan kolega s našeg taksi-stajališta
prošlog je ljeta vidio kako neki manijak... kako je gurnuo sačmaricu
kroz prozor Porschea. Onog sa šest brzina. Dok je vozio autoputom
uperio je sačmaricu prema terencu koji ga je pretekao. Znate, jednom
od onih Audija s pogonom na četiri kotača...”
Nije bio dan, već predvečer. Po svemu sudeći obukao sam se nakon
telefonskog poziva, u prvim minutama onih mračnih sati, jer kada je
stigao poziv na sebi sam imao pidžamu. Svijetloplava pidžama s
tamnoplavim prugama. Mijenjam ih jednom u tri godine. Ali, uvijek su
iste boje i s istim uzorkom. Skinuo sam svoju svijetloplavu pidžamu s
tamnoplavim prugama. odjenuo sam blijedoplavu košulju, stavio
kravatu boje trule višnje, navukao crne hlače i tamnoplavi sako. I da
ne zaboravim, obuo sam crne mokasinke neprikladne za zimsko doba.
I, naravno, ponio sam otvarač za pisma s Osvajačevom tugrom na
dršci. U redu, stavio sam ga u džep i izašao iz kuće. A poslije... Ono
poslije je mutno. Šišli, ulica Hanimefendi, zgrada Sahtijan. Lice moje
voljene koju godinama nisam vidio. Njezine riječi što su me izluđivale,
činjenica da se toliko promijenila, ostarjela, poružnjela, da su njezine
plave oči gledale toliko hladno... veliko razočarenje koje sam doživio.
Da, razočarenje. A možda sam Nuzhet ubio samo zbog tog
razočarenja koje sam osjetio ugledavši je, a ne zbog mržnje, srdžbe i
bijesa što su se godinama nakupljali u meni.
“Jednom su me prilikom umalo ubili...” Opet piskutavi glas vozača.
“Mislim, policija, gospodine... i to ne prometna policija. Vozio sam od
Ješilkoja prema Zejtinburnuu. Obalnim putem. Navodno su postavili
znak zabrane prolaza; što ja znam, nisam vidio. Pogledam, a preda
mnom neki tip s automatskom puškom u ruci nasred puta. Pušku je
okrenuo prema meni i viče da stanem. Pritisnuo sam kočnicu. Da sam
malo zakasnio, Bože sačuvaj, cijeli bi šaržer ispraznio u mene. To je u
posjet došao neki iranski ministar. Tip je bio njegov tjelohranitelj. A ja
pomislio da je neki terorist ili razbojnik. Prevario sam se.”
A što ako se varam? A što ako nije bilo onako kako ja mislim? Što
ako sam tijekom onih sati kojih se ne sjećam kasno izašao iz kuće? Ili
ako sam se zadržao na ulici? Zar po snijegu, samo s mokasinkama na
nogama?! Možda sam sjeo u kakvu kavanu ili slastičarnicu; a možda
sam vrijeme ubijao u kakvoj knjižari? Možda zato što se nisam htio
prerano pojaviti kod Nuzhet? No u tom slučaju ne bih toliko rano
izašao iz stana, pod pretpostavkom da sam u to vrijeme bio priseban.
A možda sam izašao kasnije? Zapravo, ne znam kada sam napustio
stan. Možda sam, kada sam došao k sebi, prvi put ušao u zgradu
Sahtijan. Ne sjećam se onoga što se dogodilo u vrijeme kada nisam bio
pri sebi..
“Kako se ne bih sjećao, moj gospodine? Devetnaest sam godina za
ovim volanom. Pitaj me za prvi dan kada sam sjeo za ovaj upravljač,
sve ću ti ispričati do najmanjeg detalja. Naprimjer bio je to prvi tjedan
kako sam počeo raditi na Bešiktašu sam pokupio neku djevojku.
Kažem djevojka, a vi zamislite vilu božanske ljepote, pravi melem za
oči. Uzvišeni Gospodin ju je stvorio u slobodno vrijeme. Djevojka je bila
lijepa, ali ja se časno odnosim prema svojim mušterijama. Bog mi je
svjedok, niti jedan jedini put se nisam osvrnuo i pogledao je. Međutim,
u jednom sam trenu čuo kako djevojka šmrca. Zašto da lažem,
zainteresiralo me to. Bacio sam pogled u retrovizor. Jadna je djevojka
plakala. Kada je opazila da je gledam, sramežljivo je rekla: ‘Ispričavam
se, nemam kamo otići.’ Tako me je čedno pogledala. ‘Nemoj se
sekirati, idemo k meni’, uzvratio sam. Nemojte me krivo shvatiti,
gospodine, ne bih to rekao bilo kojoj mušteriji, čak i da je najljepša na
svijetu. No djevojčina me situacija ganula. Odveo sam je doma. Tada
sam, naravno, bio neoženjen. Kažem da sam bio neoženjen, ali
nemojte me pogrešno shvatiti, nisam živio sam. Imao sam tetku i
djevojku sam odveo ravno k njoj. Saznali smo da je jadnoj djevojci
umrla majka. Otac je kući doveo drugu ženu, a tu su mladu ljepoticu
izbacili na ulicu. Jadnicu više nisam puštao. Oženio sam je. Rodila mi je
dva sina. Jedan je u gimnaziji, a drugi je tek krenuo u osnovnu školu.
Kažem vam, dragi moj gospodine, život je roman.”
Čudno, no Nuzhet i ja bili smo u isto vrijeme zaokupljeni s dva
velika ruska romanopisca. Tolstojem i Dostojevskim. Stvarno, zašto ju
je zanimao Dostojevski? Kakvo je to pitanje! Ta obožavala je njegove
romane. Međutim, ono što je čitala nije bio neki roman Dostojevskog,
nego psihološka studija koju je o tom velikom piscu napisao Freud. A
na komadu papira umetnutom među stranice studije bile su napisane
tri riječi: patricide, filicide, fratricide. Niz krvavih ubojstava koja su
bila uobičajena u borbi za vlast u Rimskom Carstvu. Ako je potrebno,
radi vlasti su bili spremni ubiti vlastitog oca, sina ili brata. Zar samo u
Rimskom Carstvu? Zar takvom barbarstvu nisu pribjegavale i
Osmanlije? Neki povjesničari to čak i ne smatraju barbarstvom. Proliti
malo krvi kako bi se spriječilo veće krvoproliće po nekima je moralan i
human čin. Patricide, filicide, fratricide. Prva riječ, patricide, odnosno
ocoubojstvo. Zašto je Nuzhetinu pozornost privukla baš ta riječ? Zar
gospodin Fehim nije umro prirodnom smrću? Koliko ja znam, umro je
od posljedica srčanog udara. Bio je gojazan čovjek, a povrh toga svake
je večeri pio rakiju i svaki dan popušio dvije kutije cigareta Jeni
Haram. Ne, to što se zanimala za ocoubojstvo ne bi trebalo imati
nikakve veze sa smrću njezinog oca, gospodina Fehima. A je li imalo
veze sa sultanom Mehmedom II. Osvajačem? Časopis s Freudovim
tekstom stajao je ispod Babingerove knjige o Osvajaču. Dobro, pa što
onda! No Nuzhet se sigurno ne bi bavila pitanjima koja nisu
međusobno povezana. Ne smijem zaboraviti da se proslavila
znanstvenim istraživanjima baziranima na jasno definiranoj
metodologiji. Što to znači? Da je između Osvajača i Dostojevskog
postojala neka veza? Ne nije riječ o vezi s Dostojevskim. Sjetio sam se
da je Freudov tekst govorio o ocoubojstvu. A prva riječ koju je Nuzhet
zabilježila na papiru bila je patricide. Zaboga, zar je mislila da je
Osvajač ubio svoga oca Murata II? Zašto ne? Zar nije bilo povjesničara
koji su zagovarali tu tezu? Mladi Mehmed navodno više nije imao
strpljenja čekati da postane sultan, pa je otrovao svoga oca.
Iznenadna smrt Murata II. mnogim je povjesničarima bila sumnjiva.
Ma hajde, te povjesničare ne bismo trebali ozbiljno shvaćati. A što ako
ih je Nuzhet ozbiljno shvaćala? Nije. To smo razdoblje zajedno
proučavali. Zajedno smo otišli na mjesto gdje se nalaze ostaci palače u
Edirneu. Zajedno smo obišli i otok koji okružuje rijeka Tundža.
Murat II. se potkraj života povukao na taj otok. Bio je umoran i želio
se odmoriti; kako bi se oslobodio fizičkog i psihičkog opterećenja
nakon krvavih ratova, dvorskih spletki i napetosti s pograničnim
zapovjednicima odao se piću. “Vinotoča, donesi mi opet jučerašnjeg
vina / Učini da progovore, da opet jezik razvežu moj saz i rebab.” Ako
svemu tome pridodamo štetu koju tijelu nanose ukusna jela
osmanskog dvora. Samo se srušio, baš kao i gospodin Fehim.
“I toga je bilo, moj gospodine. Čega sve nije bilo u ovom taksiju.
Jednoga sam dana na Tešvikiji u auto pokupio nekog gospodina
uglađenog baš kao i vi, kojeg je malo poslije strefio srčani udar upravo
u mojem autu! Što da radim?! Odmah sam okrenuo taksi i direktno u
bolnicu. Stigli smo tamo, ali nisu ga htjeli primiti. Tko ste, što ste, drž -
ne daj. Zaboga, čovjek umire, govorim, ali nitko me ne sluša. Poludio
sam i nasrnuo na bolničare. Policija me je, naravno, smjesta uhapsila.
Htio sam pomoći čovjeku, a na kraju sam dvije noći proveo u pritvoru.
Pokušavao sam na policiji objasniti što se dogodilo, ali nisu imali
razumijevanja. Zar dobročinstvo prema nekome koga ne poznajem
znači da imam neki skriveni motiv? Što sam drugo mogao nego slagati
da mi je to očuh i da ga volim više nego rođenoga oca.”
Postoji još jedna priča – ne akademska teorija nego baš priča – o
smrti Osvajačeva oca. Prema nekim dvorskim kroničarima, smrt
Osvajačeva oca bila je neizbježna sudbina. Prema toj priči, Murat II.
bio je krajnje pobožan čovjek. Nije pio, niti je imao drugih poroka.
Jedan je čudan događaj uzrokovao njegovu smrt. Jednog dana dok je u
pratnji bliskih prijatelja i suboraca Sarudža-paše i Ishak-paše hodao
preko mosta na Tundži susreo se s jednim dervišom koji je glasno
ridao. Sultana je ganulo stanje Božjeg čovjeka, pa ga je upitao: “Zašto
plačeš?”
Derviš u početku nije želio iznijeti svoju nevolju, ali kako je sultan
bio uporan napokon je odgovorio uzdišući od tuge: “Plačem zbog vas,
moj sultane.”
Murat se zapanjio.
“Zašto bi plakao zbog mene?” upitao je sultan. Derviš opet nije želio
odgovoriti, ali kako je sultan, koji se poprilično zabrinuo, nepopustljivo
navaljivao, bio je primoran objasniti:
“Sanjao sam, gospodaru, da ćete uskoro otići k Svevišnjem.”
Kad je to Murat čuo, obuzeo ga je strah. Jer, onaj koji je izgovorio te
riječi bio je derviš – ne običan svećenik, već učenik i sljedbenik šejha
Buharija. A šejh Buhari je pak bio taj koji je prije trideset godina
prorekao da će Murat pobijediti svoga strica Mustafu, moćnoga
protivnika poznatog pod nadimkom “Varalica”. Murat je derviševo
proročanstvo doživio kao neizbježnu sudbinu, te je zapao u duševnu
krizu i uskoro se potom razbolio i umro u dobi od tek četrdeset i
sedam godina.
 To je bilo ono što se pričalo i pisalo o smrti Murata II. i što smo
Nuzhet i ja pročitali prije mnogo godina i na temelju toga pisali članke i
pripremali teze. Koliko mi je poznato, nije pronađen nikakav novi
dokument koji bi dokazao da je Osvajač ocoubojica. Drugim riječima,
moja bivša draga nije imala nikakav razlog da povjeruje kako je
Osvajač ubio svoga oca, pa bi to što su se na istome mjestu našle
Babingerova knjiga koja govori o Osvajaču i Freudova studija mogla
biti čista slučajnost. Babingerovu je knjigu vjerojatno donijela iz
Amerike. Prije nego što je zaspala, obje je knjige...
“Ne, ja ne čitam knjige, gospodine. Čitam samo novine. I to dok na
stajalištu čekam mušterije. Najčešće čitam sportske novine. Ja sam
navijač Bešiktaša, to sam naslijedio od oca.. Ne propuštam utakmice
koje igraju u Istanbulu. Kad je riječ o gostovanju, to je naravno malo
teže. A knjige? To čitaju naša djeca. A ja? Ja čitam knjigu života, moj
gospodine. Svaka mušterija donosi novu priču. Vi baš i niste pričljivi,
ali svakome tko sjedne u ovaj taksi razveže se jezik. Nemojte me krivo
shvatiti, svi počnu govoriti: žene, muškarci, ma da oprostite i
transvestiti. Mjesto na kojem sjedite je poput naslonjača kod
psihoterapeuta. A i ja pričam o svojim iskustvima koliko god mogu.
Kažem o iskustvima jer...”
Vozačeve je riječi prekinula zvonjava moga mobitela. Ta mala
naprava koja mi je vibrirala u džepu sakoa nije samo ušutkala moga
brbljavoga suputnika, već je i mene vratila u stvarnost. Tko li to zove?
A što ako je to netko tko me je nazvao na mobitel zato što se nisam
javljao na kućni broj? Odnosno, netko tko bi mogao dokazati da u
vrijeme ubojstva nisam bio doma. I eto ti još jednog svjedoka. Da,
gospodine suče, prvo sam ga zvao doma. Telefon je dugo zvonio, ali
nitko se nije javio. Poslije mi se javio na mobitel. Rekao mi je da je
izašao u kupovinu. Kada sam iz novina saznao što se dogodilo. A da se
ne javim? Zar unatoč vozaču koji me znatiželjno mjerka u retrovizoru?
Ne, nije bilo izlaza; izvadio sam mobitel iz džepa. Kada sam na ekranu
ugledao broj profesora Tahira, iz nekog me razloga preplavio val
olakšanja. Nisam mogao zamisliti cijenjenog profesora kako na sudu
svjedoči protiv mene. Pa ipak, bilo je čudno što me zove ove snježne
zimske večeri. Javio sam se.
“Halo. Izvolite, profesore.”
Glas Tahira Hakija zvučao je živahno, iako je profesor imao više od
osamdeset godina.
“Halo. Muštak. Zdravo, sinko. Gdje si?”
Što da mu kažem? Ako mu kažem da sam doma, pobudit ću
sumnju vozača koji se pretvorio u uho i znatiželjno sluša što ću reći.
Bio bi, bez ikakve sumnje, savršeni svjedok na sudu. Čak se i onoga što
se desilo prije devetnaest godina sjeća kao da se dogodilo jučer.
“Ovaj, profesore”, promrmljao sam. “Bio sam, ovaj...”
U pomoć mi je priskočila poznata profesorova nestrpljivost.
“Nema veze, nema veze... Reci Nuzhet da ja večeras neću moći
doći.”
Što!? Kako zna da ću se sastati s Nuzhet?
“Jeste li, profesore, rekli Nuzhet?”
 “Da. Pa večeras smo trebali ići k njoj.”
Mi? Znači i profesor Tahir je bio pozvan na večeru. Najedanput
sam se sjetio da je Nuzhet rekla da ima iznenađenje za mene. Izgleda
da je to iznenađenje bio naš stari profesor.
“Na večeru”, nastavio je objašnjavati profesor. “Vrijeme se baš jako
pogoršalo. Bilo bi pravo čudo da uspijem pronaći taksi, a ne mogu s
Tešvikije pješačiti do Šišlija. Nebrojeno sam puta zvao Nuzhet, no ne
javlja se. Pa rekoh, nazvat ću tebe. Hoćeš li joj, molim te, prenijeti da
ne mogu doći?”
Jao, sad sam nastradao. Krunski svjedok na sudu neće biti ovaj
taksist kojem ne znam ni ime, nego glasoviti profesor povijesti Tahir
Haki Bentli. Muštak je, zapravo, bio dobar momak. Jedan od mojih
prvih asistenata. Mogao je postati veliki povjesničar. Kamo sreće da
nikada nije upoznao Nuzhet. Ne, to nisam smio dopustiti. Ova se scena
nipošto ne smije odigrati. Riječi su se same od sebe prevalile preko
mojih usana.
“U redu, profesore, ali ni ja ne idem na večeru. Nuzhet me je
nazvala tek prije nekoliko sati. Takav poziv u zadnji čas nije u redu.
Usto, nije mi rekla da ćete vi doći.”
“Nije ti rekla?”
“Nije. Došao bih da sam znao da ćete biti i vi. No imao sam nekih
drugih obveza pa nisam prihvatio poziv.”
“Nisi?” upitao je stari profesor, koji nije imao pojma što se događa.
“Ali, kad me je nazvala poslijepodne rekla je da ima jedno iznenađenje
za mene i da i ti dolaziš na večeru.”
Ostao sam bez riječi.

“Što li opet izvodi ta djevojka?” zagrmio je profesor Tahir. “Prvo me

nazvala u zadnji čas i rekla da ćeš i ti doći, a sada ne odgovara na
telefonske pozive.”
“Možda joj je nešto zatrebalo pa je otišla do dućana.”

Profesoru Tahiru već je bilo dosta.

“Doista me nije briga, Muštak. Ionako stalno izvodi nekakve
gluposti i gura nos gdje mu nije mjesto. Bilo kako bilo, vjerojatno će
uskoro nazvati pa ću joj reći da ne mogu doći. Hajde, laku noć.”
“Laku noć, profesore”, rekao sam završavajući razgovor. Večer
koja nije dobro započela postajala je sve gora. Što ću sada? Na kraju je
i profesor umiješan u slučaj; on može potvrditi da me Nuzhet pozvala
na večeru. Sada na sudu više ne bih mogao zanijekati naš
poslijepodnevni telefonski razgovor.
“To neće biti potrebno”, reče znatiželjni vozač onim svojim
piskutavim glasom. Glavu je preko ramena ponovno okrenuo prema
meni. Pričao je šaptom, poput kakvog prepredenog sudionika u
zločinu. “Reći ćeš isto ono što si rekao profesoru Tahiru. Da te Nuzhet
pozvala na večeru, ali poziv nisi prihvatio. To je sve. Ako mogu, neka
dokažu da nije tako.”
“Što?!” povikao sam sa stražnjeg sjedišta.
Vozač je naglo prikočio i zveckanje lanaca na gumama vratilo me
je u stvarnost.
 “Što se dogodilo?” upitao je, ovaj put doista gledajući u mene. “Jeste
li dobro, gospodine?”

“Dobro sam, dobro sam.”

Pogled mu je skliznuo na mobitel u mojoj ruci.
“Loša vijest?”
Da, gotov sam, rekao sam u sebi. Ubojstvo koje sam prije nekoliko
sati počinio polako se razotkriva, a ja nisam u stanju ništa učiniti. A
možda bi mi ovaj čovjek s bogatim životnim iskustvom mogao
savjetovati kako da se izvučem iz ove situacije. Zasigurno sam počeo
gubiti razum kad sam razmišljao o takvoj mogućnosti. Nisam želio da
ovaj brbljivi taksist to primijeti pa sam nabrzinu smislio laž: “Mom
prijatelju večeras je umrla majka.”
Na njegovom se licu pojavi suosjećajni izraz.
“Neka počiva u miru... Je li bila stara?”
“Da, imala je više od osamdeset godina.”
“To je Božja volja. Neka Bog poživi mlade.”

Okrenuo se prema volanu, pokrenuo vozilo, i kao da se ništa nije

desilo rekao: “Jednom mi je prilikom na Taksimu u auto ušla neka
starija žena.”
 6

Svaki narod ima junake kojima se treba ponositi

Na brod sam se ukrcao u zadnji čas. Da sam poslušao vozača i

čekao da se promet pokrene nakon zastoja prouzročenog sudarom
između kamioneta i Mercedesa na ulazu u Azapkapi, sigurno bih
propustio brod u 21 sat. Ne mareći za smrznute noge u promočenim
mokasinkama izašao sam iz taksija ispred džamije Mehmed-paše
Sokolovića i kroz snijeg koji je gusto padao propješačio Peršembe
Pazar gdje su se nekad nalazile glasovite zidine Galata, a koji danas
nastanjuju najlukaviji trgovci na svijetu. Kad sam stigao do pristaništa
u Karakoju ulaz tek što nije bio zatvoren, i da nisam paničnim
mahanjem rukama uspio privući pažnju dugonosog čuvara, brod bi
isplovio bez mene.
Brod je bio gotovo prazan. Oprezni žitelji Istanbula pred snježnim
su nevremenom požurili svojim domovima što su ranije mogli. Sjeo
sam u prazni red do radijatora pored prozora u prostranom salonu,
podigao promočene noge na radijator što je pucketavo grijao i
promatrao kako pahuljice nestaju čim bi dodirnule površinu vode. No
nakon izvjesnog vremena tamno more koje se lagano talasalo u mojim
mislima zamijenila je silueta koja je izlazila iz zgrade Sahtijan.
Uplašena, beznadežna prilika koja nastoji pobjeći prije nego što je
netko opazi. Prije nego što netko dozna da sam bio kod Nuzhet. Da se,
ako je moguće, izbriše sve ono što je vezano za nju. To, nažalost, nije
bilo moguće. Tahir Haki je znao da sam bio pozvan na današnju
večeru. U redu, odbio sam prvi napad rekavši mu da nisam prihvatio
poziv, a on čitavoj situaciji ionako nije pridavao osobit značaj. No hoće
li pridavati značaj i nakon što sazna da je Nuzhet ubijena? Znao je,
naravno, za našu vezu. Sasvim bi jednostavno mogao pretpostaviti i da
bi me ta moja bolesna žudnja koju osjećam prema Nuzhet mogla
navesti na ubojstvo. Ali zašto bi to pretpostavio? Kad čak ni sam ne
vjerujem da bih bio u stanju počiniti ubojstvo. No je li baš tako? Zašto
sam onda izbrisao tragove u stanu i uništio dokaze i zašto sam sa
sobom ponio oružje kojim je počinjen zločin?
Počela me obuzimati nekakva tromost. Glad. Je li mi to opadao
šećer u krvi? Ili je to umor uslijed uzbuđenja kroz koje sam prošao?
Ništa od toga, već topao, zagušljiv zrak na brodu nakon ledene
hladnoće vani. Međutim, veoma sam dobro znao da se ne smijem
opustiti. Usredotočio sam se na promatranje putnika u salonu. Bilo
nas je sedamnaestero. Odmah ispred mene sjedila su trojica bekrija,
koji su prilikom svakog otvaranja usta silno zaudarali na pivo. Vodili
su vatrenu raspravu, gotovo na rubu fizičkog obračuna, o derbiju
Fenerbahče-Galatasaraj, koji bi se, ako snijeg dopusti, trebao igrati
ovoga vikenda. Srednju klupu pored njih zauzela je bučna grupa
tinejdžera, momaka i djevojaka što su se vraćali iz škole ili s nekog
tečaja i koji, kao da nije dovoljno to što su se vani smočili, jedni
drugima još uvijek prijete grudama što se brzo tope u njihovim
rukama. Na drugom kraju salona sjedio je uglađeni par koji je s
razumijevanjem promatrao bučnu omladinu. Iza njih, jedna od onih
zapanjujuće lijepih žena našeg lijepog Istanbula, koja se unatoč
debeloj odjeći isticala elegantnim načinom sjedenja, stasom i
arogancijom, nezainteresirano gledajući kroz prozor. Dijagonalno od
žene, trojica bradatih lica, pripadnika nekog derviškog reda, u dugim
crnim kaputima i kapama s kojih su otresli snijeg a onda ih ponovno
stavili na glave. A točno preko puta njih, dvojica mlađih službenika za
koje nisam mogao ustanoviti rade li u banci ili u državnoj upravi, koji
su ih odmjeravali prezirnim pogledima.
Činilo se da nitko u salonu nije obraćao pažnju na mene. Kada bi
tako ostalo, ako se uspijem neopaženo iskrasti iz salona kako bih u
more bacio oružje kojim je izvršeno ubojstvo i sapun s mirisom
ljubičica s otiscima mojih prstiju, onda bi to značilo da je problem
riješen. Ali, ne još; izađem li van odmah, tek što sam se malo ugrijao,
mogao bih izazvati neželjenu pažnju. Morao sam čekati da se putnici u
salonu opuste, ugriju pa možda i zadrijemaju.
Dok se brod udaljavao od pristaništa klizeći po sve uzburkanijem
moru, ja sam zurio kroz prozor prema povijesnom poluotoku uz čiju
se obalu s moje desne strane načičkalo mnoštvo brodova. Gradski
brod sličan ovom našem, privezan na pristaništu Eminonu, opirao se
valovima što su udarali u njegov elegantno oblikovan trup čekajući
ukrcaj putnika koje će prevesti na suprotnu obalu. Malo dalje, jedan se
trajekt pripremao da utone u san nakon napornog radnog dana, ako
mu to dopusti sve jača morska buka. Poprilično dalje od njega, u blizini
gradske četvrti Sarajburnu, usidren je veliki putnički brod. Na njegovoj
je bočnoj strani pisalo Freedom. Sloboda! Uskočiti sada u taj brod,
osloboditi se ove snježne noći, ovog krvavog prokletstva, ovog straha,
ovog osjećaja krivnje. No zar bi mi to pomoglo? Već bi mi u prvoj luci
stavili lisice na zapešća. Od bijega nikakve koristi, jer me on ne bi
oslobodio tereta nevolja, problema i zebnji koje bih i dalje vukao sa
sobom. Unatoč tome, čovjeku se ta mogućnost čini privlačnom. Iza
bijelog trupa golemog broda koji me neće moći odvesti u slobodu
naziralo se kopno. Gusti snop svjetala. Prvi istanbulski brijeg, u svoj
svojoj raskoši. Zidine, kupole, kule, krovovi što su se nazirali među
drvećem što ga povija vjetar. Palača Topkapi, Seray-ı Cedid-i Âmire,
koja je gotovo četiristo godina bila glavna rezidencija osmanskih
sultana, nezaobilazno mjesto svih povjesničara koji se bave
Osmanlijama, čiju sam svaku kapiju, svako dvorište, svaku palaču,
svaku odaju, hamam, kuhinju, konjušnicu, pekaru znao kao vlastiti
dlan. I jedno mjesto značajno i sveto za mene, ne samo kao
povjesničara, nego i kao...

Upravo sam ispred Bâb-üs-saade, odnosno Vrata sreće, na ulazu u

treće dvorište palače Topkapi prvi put izrazio Nuzhet svoje osjećaje.
Ma što ja to govorim. Gdje bih se ja usudio otkriti svoje osjećaje. Ah,
kamo sreće! Nuzhet je, naravno, bila ta koja je meni izjavila ljubav
gledajući me pritom u oči i držeći me za ruku. A ja sam, poblentavio od
sreće, ostao zabezeknuto stajati podno jednog od mramornih stupova
ispred Vrata sreće gdje se obavljala ceremonija ustoličenja osmanskih
sultana. To što sam ostao zabezeknut moglo bi se čak i shvatiti da
nisam upropastio taj trenutak upozoravajući Nuzhet na dvoje
sredovječnih njemačkih turista koji su nas odmjeravali svojim
znatiželjnim očima dok me moja ljubljena spopadala poput kakve
bestidne mačke.
Mnogo smo vremena proveli u polutamnim odajama ove palače...
Zajedno smo pratili tragove povijesti u dokumentima, rukopisima
knjiga, minijaturama, slikama, na odjeći, oružju, nakitu. Dani lijepi
poput sna. Da, Sultanska palača. Utvrda iz koje je Osvajač upravljao
Osmanskim Carstvom, mjesto gdje su se donosile presudne odluke.
Najpouzdanije sklonište. Sjećam se natpisa iznad Sultanskih vrata,
najveće od osam glavnih kapija Topkapi saraja:
“S Allahovom milošću i dozvolom, sultan dvaju kontinenata i vladar
dvaju mora, Allahova sjena na ovom i budućem svijetu, Allahov
miljenik, vladar kopnene i vodene sfere, osvajač konstantinopolske
tvrđave, sultan Mehmed-han, sin sultana Murat-hana, sina sultana
Mehmed-hana, neka Allah vječnim učini tvoje carstvo i neka tvoju
službu uzdigne iznad najblistavijih zvijezda kozmosa.”
Mjesto iznad zvijezda... Rijetki znaju da je upravo taj natpis
nadahnuo poznatog pisca Stefana Zweiga da u svojoj knjizi Zvjezdani
trenuci čovječanstva poglavlju o Tolstoju i Dostojevskom doda i
poglavlje o Osvajaču. Zweig... Uz Freuda, još jedan njemački velikan
koji se zanimao za sultana Osvajača. Obojica iz njemačkog govornog
područja. I ne samo to, koliko znam, obojica su porijeklom Židovi.
Zweig kao i Freud... Židovi koji su govorili njemačkim jezikom.
 Kakve sam to nemoguće veze uspostavljao? To da se Freud
zanimao za našeg velikog vladara bila je gotovo neznatna vjerojatnost,
plod mojeg prenapregnutog i pretjerano sumnjičavog uma. O tome ne
postoji nikakav dokument niti bilo kakva bilješka. Dostojevski u
Freudovom članku “Ocoubojstvo” i Osvajač u Babingerovom
znanstveno-povijesnom djelu, dvije su ličnosti koje uopće nemaju
dodirnih točaka. Pa ipak, naša je odvažna povjesničarka pronašla
jednu zajedničku točku: ocoubojstvo. Bože, kakve li besmislice! Koliko
god odvažna bila, čak ni Nuzhet ne bi išla tako daleko. Zašto ne? Zar
svoju karijeru nije izgradila na razbijanju tabua, bavljenju pitanjima u
koja je opasno dirati, ulaženju u zabranjena područja. To je točno, no
koliko god bila ponesena uspjehom, Nuzhet je veoma dobro znala da bi
pokušaj da dokaže kako je Osvajač ubio vlastitog oca od samog
početka bio osuđen na neuspjeh. S druge strane, ljudski um
funkcionira na veoma čudan način. Ponekad ambicije toliko narastu
da se razum pomrači, a želje smatraju stvarnošću. Iz tog je razloga
moja bivša ljubav, unatoč svojoj inteligenciji koja je bila čuvena kao i
njezina ljepota, možda previdjela opasnost upuštanja u takav pothvat.
A što ako se varam? A što ako žena koju sam ubio ne misli tako? Što
ako su se njezini stavovi promijenili kao i njezina koža koja je nekoć
bila glatka a sad je naborana?
“Ćud se ne mijenja sve dok duša ne izađe”, govorila bi moja pokojna
majka. “Na nju do neke granice utječe obiteljski odgoj, okruženje,
obrazovanje. No čovjek je u svojoj biti uvijek isti.”
Dobro, recimo da je žena koju sam večeras ubio uvijek ista osoba,
ali to nije dokaz da se bavila tezom da je Osvajač ocoubojica. Tahir
Haki lagano kima glavom da sam u pravu.

Generalizacija je u većini slučajeva pogrešna metoda.

Nuzhetino poznavanje osmanske povijesti bilo je jednako opsežno
kao i moje. Istina, neki prinčevi su se pobunili protiv svojih očeva
sultana, pokrenuli ratove protiv njih, ali ne i moj Osvajač. Moj Osvajač?
Odakle mi sada to? Htio sam reći naš, naš Osvajač.

Nemojte pokušavati i to oduzeti ovom utučenom narodu željnom

uspjeha, koji se grči u osjećaju krivnje.
Te riječi nisu moje, one pripadaju našem profesoru Tahiru Hakiju.
To je njegov komentar na moj rad o Osvajačevu Dekretu o
bratoubojstvu u kojemu se kaže da je čin bratoubojstva, ako je u
interesu države, legitiman i zakonit.
Svaki narod ima svoje nacionalne junake kojima se treba ponositi.
Ne biste ih trebali oduzimati ovom jadnom i napaćenom narodu.
Doduše, ja uopće nisam imao namjeru nikome oduzeti niti jednog
našeg sultana niti okaljati njegov lik. No kako sam osjećao
frustriranost zato što već dugo vremena nisam dovršio niti jedan
jedini rad o bilo kojoj temi, o čemu se pričalo po hodnicima sveučilišta,
pomislio sam da bih napokon morao objaviti nekakav rad te sam se
odlučio posvetiti Osvajačevoj epohi, periodu koji sam najviše volio. Za
razliku od mene, Nuzhet je od našeg rastanka do danas objavila na
desetine radova i napisala na desetine članaka, ne pokazujući pritom
ni najmanji obzir prema našim nacionalnim vrijednostima i
osjećajima. Iz tog ju je razloga zaokupila tema Osvajača i ocoubojstva.
Vrtjeli smo se u krug. Ali ne, Nuzhet se ne bi imala razloga baviti
time. Jer, Osvajač uopće nije pokušao ubiti svoga oca. Uostalom, nije
ni imao razloga. Osim što je bio umoran od ratova i dvorskih spletaka,
njegov je otac, Murat II., bio povrh svega ožalošćen smrću omiljenog
sina Alaeddina Alija, koji je veoma mlad pao kao žrtva atentata. Stoga
se odlučio “povući s prijestolja i posvetiti se mirnom i spokojnom
životu u osami”.
Dakle, prijestolje radi kojeg je posječeno toliko glava, Murat II. je
sinu predao svojevoljno. No, može se postaviti i pitanje: “Što je drugo i
mogao učiniti?” Među tolikim potomcima Murata II, uzvišeni je Bog
samo Mehmedu II. dopustio da poživi. Mehmed II, odnosno dječak koji
će kasnije postati Fatih, Osvajač. Dječak koji je dobio ime po svom
djedu, no koji iz nekog razloga nikada nije bio očev miljenik.
“Neka Bog zaštiti vaše potomke i vašu obitelj...”, začuo sam glas
pokraj sebe koji me trgnuo iz razmišljanja o čovjeku koji je osvojio ovaj
grad i o njegovu ocu.

“Bog pozlatio sve što dodirnete.”

Neka mlada žena, čije su crne oči blistale iz dronjaka u koje se
umotala, stajala je preda mnom s ispruženom desnom šakom. Kada je
ušla u salon? Mislio sam da sam ga detaljno pregledao, da sam oči
držao na vratima. A možda je spavala na nekoj od klupa, ili se negdje
sakrila u strahu da je posada broda ne izbaci. Vidjevši izraz
zbunjenosti na mome licu, pomislila je da njezini zazivi nisu postigli
cilj, pa je iskušala novi blagoslov.
 “Bog vam pomogao da vam poslovi teku glatko.”
Da mi poslovi teku glatko. To je, eto, bio dobar zaziv. Stavio sam na
dlan mlade prosjakinje nekoliko kovanica zaboravljenih u lijevom
džepu moga sakoa. Iskezila se, pokazujući svoje požutjele zube.
“Bog vas sačuvao od nesreće, od patnje.”
Do sada me nije čuvao, a uvelike sumnjam da će me i ubuduće
čuvati, no istini za volju, bilo bi lijepo da mi prosjakinjini zazivi
pomognu. Žena je kovanice strpala u džep i, čini se, istog časa
zaboravila na mene. Bit će da se nije usudila prići trojici pijanaca iz
prvog reda, pa se zaputila prema starijem paru. Najedanput sam
primijetio kako su svi u salonu, uključujući i bučnu mladež, gledali u
prosjakinju. E, to je bila prilika koju sam čekao, pravi trenutak da
izađem i riješim se dokaza ubojstva. Dok se prosjakinja približavala
redu u kojem su se nalazile njezine nove mete, ja sam lagano ustao od
toplog radijatora.
Baš kao što sam i pretpostavljao, nitko nije obraćao pozornost na
mene. Mjereći prosjakinju drskim pogledima, trojica pijanaca iz
prednjeg reda komentirali su da je ona obična varalica. Dok sam
prolazio pored njih, čuo sam kako jedan od njih promuklim glasom
govori: “Kažem vam, ova nas žena može kupiti svu trojicu odjednom!
One, sinko, imaju dobro zaleđe.”
Koliko je novca žena doista imala, nisam imao blage veze, ali bio
sam joj zahvalan što je svu pozornost privukla na sebe, pa sam se
mogao neopaženo išunjati iz toplog salona u snježnu noć.
 7

Moj će sin, sultan, svoju braću predati dželatu

Dočekao me je oštar vjetar. Noć iznad mora postala je još hladnija.

Zadrhtao sam i prešao pogledom uokolo provjeravajući ima li koga u
blizini. Imao sam sreće. Nikoga nije bilo na vidiku. Je li to uslišana
molitva prosjakinje? Približio sam se dijelu ograđenom lancima gdje
putnici izlaze. Desna mi je ruka u džepu obuhvatila otvarač za pisma.
Prsti su prelazili preko finih gravura Osvajačeve tugre na srebrnoj
podlozi.
“Zaboga, brate, pazi!”
Kada sam se osvrnuo, suočio sam se s krupnim članom brodske
posade. S cigaretom u ustima, rukom je štitio lice od snijega koji je
kovitlao vjetar.
“Okliznut će ti se noga i past ćeš u more, ne dao Bog. Nitko te neće
ni čuti ni vidjeti. Ako želiš zapaliti, dođi ovamo. Ovdje je zaklonjeno od
vjetra.”
Smireno sam se osmjehnuo.
“Zar nije zabranjeno?”
Nehajno je odmahnuo rukom.
 “Tko će te vidjeti po ovom nevremenu?”
“Nisam izašao zapaliti. Htio sam do toaleta.”

“U redu. Produži onda ravno. Ali, molim te, drži se podalje od ruba.
Neki je dan nalet južnog vjetra jednu ženu otpuhao u more; bogme
smo je jedva spasili.”
“Zahvaljujem”, rekao sam, krećući prema toaletu. Čim sam ušao u
uski hodnik, u nos mi udari jak vonj mokraće. Odjednom sam osjetio
da mi je sila. Nije to bilo zbog Pavlovljeva refleksa nego zbog
promočenih mokasinki, a preveliko uzbuđenje nakon burnog dana
potisnuto je u meni taj nagon. Ušao sam kroz širom otvorena vrata
toaleta u kojem je bilo gotovo jednako hladno kao i vani, no u mojim
ušima više nije bilo onog pritiska od vjetra koji čovjeka naprosto
ošamuti. Toalet je bio prazan; prišao sam pisoaru, otvorio rasporak,
no ništa se nije dogodilo. Naprezao sam se, čekao sam; no nisam uspio
istisnuti niti jednu jedinu kap. Zbog napetosti? Duboko sam udahnuo
ne obazirući se na grozan smrad koji mi je ispunio nosnu šupljinu.
Napinjao sam se i čekao, opet sam se napinjao i čekao, dok na kraju
nije potekao mlaz. Dugo sam mokrio, a kada sam završio osjetio sam
ugodnu jezu. Prišao sam umivaoniku da bih oprao ruke, no voda je bila
ledena pa sam odustao. Da me Šazije sad vidi, shvatila bi da moja
opsesija čistoćom nije tako duboko ukorijenjena kako se činilo i
možda bi rekla: “Znaš, Muštak, to je jako dobar znak. Tvoj problem
možda i nije toliko ozbiljan.” Zapravo, moj je problem bio itekako
ozbiljan. Moram se osloboditi dokaza skrivenog u mojem džepu. No
kako da se riješim tipa koji, unatoč ledenoj hladnoći, ne odustaje od
svoje cigarete. Ipak, čini se da se blagoslov prosjakinje primio. Na
vratima se iznenada pojavi krupno tijelo brodskog službenika,
ovisnika o cigaretama.
“Hladnoća čovjeka tjera na mokrenje”, rekao je, prisno otkrivajući
svoju namjeru. “Ha, a kada se smrzne nimalo mu nije ugodno.”
Nisam bio raspoložen za raspravu o utjecaju snježnog vremena na
muški reproduktivni organ pa sam ga pozdravio i hitro izjurio iz
toaleta. Hodajući što sam mogao brže nasuprot vjetru, došao sam do
krme broda, izvadio iz džepa otvarač za pisma i hop. Napokon sam ga
poslao u morske dubine, a nakon toga i sapun s mirisom ljubičica. Od
zavijanja vjetra nisam uspio čuti zvuk koji su proizveli prilikom pada u
vodu, ali sam doživio sreću da svojim očima vidim kako dokazi nestaju
u trenu. Ne mogu opisati koliki je teret pao s mene i kako sam veliko
olakšanje osjetio.
Kako me možete optužiti za ubojstvo, gospodine suče, kada nema
oruđa kojim je zločin počinjen?
No, nisam smio dugo ostati na palubi da me krupni član posade ne
zatekne kad izađe iz toaleta. Zaputio sam se prema vratima salona.
Kada sam ponovno ušao u topli salon, ustanovio sam da je prosjakinja
nekakavim čudom nestala. Mora da se skupila u nekom kutu i spavala
do dolaska novih putnika. Meni to uopće nije smetalo, mogla je spavati
do mile volje.
Spokojno sam sjeo na svoje staro mjesto pored prozora i pogled
prikovao za ustalasano more pokušavajući si predočiti otvarač za
pisma i sapun s mirisom moje bivše drage kako se probijaju kroz
uskovitlanu vodu, ali to mi nije pošlo za rukom. Kada sam podigao
glavu, ugledao sam kako u daljini nestaju svjetla palače Topkapi,
dvorca koji je u Konstantinopolu dao izgraditi prijestolonasljednik
rođen u Edirneu. Dječak iz Edirnea koji će dvadeset i jednu godinu
kasnije izvesti čudo i u potpunosti promijeniti sudbinu jednoga grada,
a zajedno s gradom i vlastitu sudbinu. I sve to unutar dvadeset i jedne
godine. Dvadeset i jedna godina... Toliko je prošlo otkako me je Nuzhet
napustila. Toliko je vremena trebalo Osvajaču da državu koju mu je
otac ostavio u naslijeđe pretvori u svjetski imperij, a Nuzhet da od
mlade asistentice u Istanbulu postane jedna od najglasovitijih i
najuglednijih povjesničarki na svijetu. Sudbina im se oboma
promijenila od jednog do drugog grada. Osvajačeva od Edirnea do
Konstantinopola, Nuzhetina od Istanbula do Chicaga. No baš kao što ni
Osvajač nije ostao samo na Konstantinopolu, ni Nuzhet se nije
namjeravala zadržati u Chicagu. Sa svojom novom tezom o Osvajaču
kao ocoubojici trebala je postići još jedan veliki uspjeh.
Zapravo bih trebao ostaviti po strani povrijeđene osjećaje i
profesionalnu ljubomoru i postaviti si sljedeće pitanje: je li Nuzhet
možda bila u pravu? Je li moguće da je Mehmed II, kojeg će kasnije
prozvati Osvajačem, doista ubio ili dao ubiti vlastitog oca?
Kada se u skromnoj palači u Edirneu rodio sultan Mehmed-han, sin
sultana Murat-hana, sina sultana Mehmed-hana, vladao je mir. Dvije
godine klasje nije satirano pod potkovama čistokrvnih konja, gradovi
nisu pljačkani, sablje nisu okrvavljene. Eto, jednog od tih mirnih dana
na svijet je došao princ Mehmed Čelebi, koji će svoj život provesti na
ratištima.
Kroničari toga vremena prenose da su se tri dana prije
Mehmedova rođenja na nebu ukazala tri mjeseca. Tri zvijezde su
poput tri perjanice prošle duž Mliječnoga puta. Te je godine zemlja
dala tri žetve, ovce su se tri puta ojanjile, krave su telile samo žensku
telad, a kobile donosile na svijet mušku ždrebad. Je li doista bilo tako?
Tko zna? Ali, sa sigurnošću znamo da je Osvajač rođen jednog
nedjeljnog jutra, 30. ožujka 1432. godine. No, nije rođen u palači pored
rijeke Tundže, koja je danas u jadnom stanju, i u čijim se ruševinama
opijaju vinopije; treći sin Murata II, Mehmed, rođen je na Trgu Kavak,
nedaleko od sadašnje džamije Selimije, u jednoj staroj palači što ju je
dao sagraditi Murat I. i od koje danas nisu ostale čak ni ruševine.
Što li je sultan Murat osjetio kada je svoga maloga sina uzeo u
naručje? Je li bio sretan i zahvaljivao Bogu: Hvala ti, Bože, što si učinio
plodnom moju lozu! Ili ga je obuzela briga: Koji će od moja tri sina biti
sultan? Je li teško uzdisao od tuge i patnje: Moj će sin, sultan, svoju
braću predati dželatu. Ili je stoički prihvatio bespoštednu borbu za
prevlast tješeći se da je bratoubojstvo duboko ukorijenjeno u način
funkcioniranja države i da je eliminacija pretendenata na prijestolje
nužna za stabilnost i opstanak Osmanskog carstva. To ne znamo, ali
mu vjerojatno ni nakraj pameti nije bilo da će bespomoćno djetešce
koje je držao u rukama jednog dana osvojiti Konstantinopol, kojeg on
sam, iako ga je danima opsjedao, nije uspio osvojiti.
Doduše, neki bi se kroničari usprotivili tvrdnji da Murat nije znao
da će Osvajač osvojiti Konstantinopol. Oni prenose priču o tome kako
je jednoga dana Hadži Bajram Veli, jedan od Božjih miljenika, stigao u
Edirne i tražio da ga sultan Murat primi u audijenciju.

Predaja kaže da je, kada mu je sultan rekao: “O, sultane duhovnoga

svijeta, kada bih barem imao sreće da osvojim taj Konstantinopol;
nego, ti ne štedi na svojim molitvama i blagoslovima, pa da mi se
ostvari ova želja”, taj Božji miljenik odgovorio: “Bez ikakve sumnje, sve
se događa s Božjom voljom. No ti, preuzvišeni gospodaru, nećeš biti taj
koji će osvojiti Konstantinopol. To je očito. Neće tom trijumfu svjedočiti
ni ove moje vremešne oči, ali tu slavnu pobjedu okusit će taj
prijestolonasljednik u kolijevci, a svjedočit će joj i naš Akšemsedin.”
Ta priča ostaje upravo to: priča, legenda, nešto što se prepričavalo
i prenosilo s generacije na generaciju, no što se najvjerojatnije nikada
nije zbilo. Pa ipak, ta se predaja prenosi već stoljećima jer smo mi,
jadni ljudi, živeći u svijetu punom opasnosti, nevolja, tiranije i zla,
skloni uhvatiti se za bilo što što nam daje osjećaj sigurnosti. Možda ne
znamo što nas čeka u budućnosti, možda čak to ne želimo znati, no
ipak želimo vjerovati da će nam Bog podariti sretnu sudbinu. A da
bismo povjerovali u postojanje mogućnosti takve sretne sudbine, mi s
velikom prostodušnošću vjerujemo u priče takve vrste. Bolje je da ti
Bog podari sretnu sudbinu, nego sultanovo prijestolje, kao što kaže
narodna uzrečica. No u većini slučajeva ta sretna sudbina nam se ne
nasmiješi. Tako vas, recimo, jednoga dana bez riječi napusti žena kojoj
ste posvetili čitav život i ne vidite je sljedećih dvadeset godina. A kada
je nakon toliko vremena vidite, to više nije ona, već njezino mrtvo
tijelo.
 No sultan Murat-han mogao je svojeg novorođenog trećeg sina
Mehmeda držati u naručju i gledati ga koliko je želio. Huma Hatun
zasigurno je osjećala golemi ponos dok je promatrala sultana kako
miluje njihovo dijete. Roditi sultanu muško dijete. Biti majka
prijestolonasljednika. Unatoč tome što je robinja... Jesam li rekao
robinja? Naime, i o tome postoje različite priče i pitanja koja
zaokupljaju um.

Prema nekim izvorima, Osvajačeva majka bila je Huma Hatun, kći

Isfendijar-bega Alime, čistokrvna Turkinja. Prema drugima, pak, bila
je kći roba. U jednoj se vakufnami spominje kao “Hatun binti Abdulah”,
što znači “Abdulahova kćerka”. A što se tiče Abdulaha, to je ime koje se
davalo robovima koji promijene vjeru. Rasprave o njezinu identitetu
proistječu iz činjenice da se ime te žene ne spominje ni u jednom
dokumentu, štoviše niti na nadgrobnom spomeniku. Nije to detalj
preko kojeg se može prijeći riječima “što da se radi, ako nema, nema”,
ili zaključkom da se u to vrijeme ženama nije spominjalo ime. U toj
činjenici postoji daleko hitniji problem. To što se ime te žene ne nalazi
na njezinom nadgrobnom spomeniku navodi na zaključak da je
Osvajačeva majka bila skromnog porijekla, ili da je bila robinja –
činjenica koja bi mogla potkopati i okaljati autoritet uzvišenog
vladara, osvajača Konstantinopola, gospodara kontinenata i mora. Ne
bi bilo dobro čačkati po tome, rekao bi Tahir Haki, čupkajući dugim
prstima svoju prosijedu, rijetku bradu. “Osmansko carstvo bilo je
multietničko. Ne treba se petljati u te stvari.”
Poslušao sam njegov savjet pa nisam čačkao, niti se petljao. Pisao
sam tezu o Dekretu o bratoubojstvu ne upuštajući se u nagađanja,
štoviše, i ne spominjući porijeklo majke velikog vladara. Porijeklo
Osvajačeve majke... Je li to bio razlog što je Murat bio hladan prema
prijestolonasljedniku Mehmedu? Ako je točno da je Mehmedova majka
Huma Hatun bila robinja, a Hatidže Hatun, majka Alaedina Alija, koji je
bio očev miljenik, kći nekog turkmenskog bega... Je li zato Murat bio
suzdržan prema svom trećem sinu? Tu je još i junaštvo koje je Alaedin
Ali pokazao u pohodu protiv Ibrahim-bega, vladara Karamanskog
emirata. Svojom je hrabrošću, inteligencijom i borilačkim vještinama
stekao divljenje ne samo svoga oca, već svih junaka koji su na bojnom
polju sabljama jurišali na neprijatelja. Svi koji su svjedočili njegovu
junaštvu priznali su da je on imao velikih zasluga u pobjedi protiv
karamanskoga bega. Slično je junaštvo, a možda čak i veće, mogao
pokazati i Mehmed, ali on je tada imao tek jedanaest godina. No da mu
je otac sultan rekao: Hajde, moj nasljedniče, opaši se sabljom i penji se
na konja! on bi i ne trepnuvši s velikim zadovoljstvom ispunio tu
naredbu; no nitko ga nije pozvao u rat. Dobro, a kako je na njega
utjecalo to što je njegov stariji brat Alaedin Ali bio očev miljenik? Je li
ga obuzela ljubomora? Čak i da nije, s velikom se sigurnošću može
pretpostaviti da su oni koji su ga okruživali – njegovi učitelji i neki od
paša oko njega – sijali razdor i huškali ga: “Prema vama se čini
nepravda. Zapravo, bilo bi prikladno da sa svojim znanjem, odgojem,
inteligencijom i hrabrošću vi preuzmete vlast nad Osmanskim
carstvom.” i tako utjecali na mladoga prijestolonasljednika.
To nije isključeno. Na Muratovu dvoru sukobljavale su se dvije
frakcije. Na jednoj strani moćni pripadnici turskog plemstva, poput
velikog vezira Čandarli Halila, a na drugoj zapovjednici janjičarskih
trupa, poput Zaganos-paše i Šahabedin-paše. Dječaku koji još nije bio
ni punoljetan bilo je veoma teško podnijeti taj teret što ga ne bi mogli
nositi čak ni iskusni državnici. Jesu li bespoštedne frakcijske borbe
prouzročile razdor između Mehmeda i njegovoga oca? Možda, ali
međusobno udaljavanje inicirao je Mehmedov otac, kad ga je nakon
nekoliko godina provedenih na dvoru u Edirneu poslao u Amasiju. U
tome nije bilo zle namjere. Takav je bio običaj. Amasija je bila jedan od
gradova u koje su tradicionalno slali prijestolonasljednike kako bi
ondje stekli odgoj i obrazovanje.
Guverner sandžaka u kojem se nalazio taj bajkoviti grad bio je
Mehmedov stariji brat Ahmed Čelebi. Da se ne pomisli kako
pretjerujem kada kažem bajkoviti grad, tamo se dogodila slavna
ljubavna priča između Ferhata i Širin. Štoviše, kada sam prvi put s
Nuzhet otišao u Amasiju, zajedno smo dodirnuli tragove u stijeni koje
je ostavio Ferhatov pijuk kojim je kopao po utrobi strme planine kako
bi u grad dopremio vodu i stekao pravo da oženi Širin. “Bi li i ti radi
mene probijao planine?” upitala me je moja ljubljena, a ja sam kao
pravi neotesanko, glupan bez i trunke smisla za romantiku, odgovorio:
“Ne budi smiješna, Nuzhet, za takve se poslove danas koristi
najnaprednija mehanizacija”. Kao da bi nastupio smak svijeta da sam
rekao: “Ma, ne samo da bih prokopao planinu. Ja bih za tebe
zamrznuo vulkane, spriječio potrese, i pretvorio svijet u raj na zemlji.”
Nisam joj to rekao; umjesto toga čekao sam je dvadeset i jednu godinu.
Možda čak ni Ferhat ne bi toliko čekao. A kad sam je nakon dvadeset i
jednu godinu ponovno vidio, svoju sam voljenu jedne sniježne
istanbulske večeri. Otvaračem za pisma.
No govorio sam o Amasiji. O djetetu koje je živjelo u tom lijepom
gradu. O prijestolonasljedniku Mehmedu. Njegov spokojni boravak u
Amasiji narušen je 1437. godine iznenadnom smrću njegovog starijeg
brata Ahmeda. Princ Ahmed je sasvim neočekivano, u cvijetu mladosti,
iznenada, usred... Ne, još uvijek nije poznat uzrok Ahmedove smrti.
Najvjerojatnije neka u ono doba neizlječiva bolest. Naravno, mnogi se
povjesničari nisu suzdržavali od smišljanja najrazličitijih teorija
zavjere, budući da je Ahmedova smrt za Mehmeda značila jednog
rivala manje. Međutim, još uvijek nije bio jedini nasljednik prijestolja.
Na putu mu se ispriječio Alaedin Ali, moćni suparnik koji je u to
vrijeme obnašao funkciju guvernera sandžaka Manisa; sve do
ceremonije obrezivanja, koju će za svoja dva nasljednika u palači u
Edirneu upriličiti Murat II. Nakon te ceremonije Alaedin Ali poslan je u
Amasiju, a Mehmed u Manisu. Razlozi tog premještaja ostali su
nepoznati. Možda je to bila mjera predostrožnosti poduzeta kako bi se
zaštitio stariji sin, Alaedin Ali. Ako je i bilo tako, taj se potez pokazao
neuspješnim. Jer, otprilike sedam godina nakon smrti starijeg brata
Ahmeda, sin Alaedin Ali postat će žrtvom atentata na dvoru. A to je
značilo da je ostao jedan nasljednik osmanskog prijestolja: Mehmed
Čelebi. Štoviše, mladi princ neće dugo čekati. Umoran od ratovanja i
dvorskih spletki, a ponajviše shrvan tugom zbog smrti najdražeg sina,
Murat II. će, ne obazirući se na protivljenje velikog vezira Čandarli
Halila, svojom voljom predati vlast najmlađem sinu. To je bilo
ostvarenje sna za neustrašivog, ambicioznog prijestolonasljednika. Ne
treba zaboraviti da je, uza sav odgoj i obrazovanje koje je u Amasiji i u
Manisi dobio od najboljih učenjaka toga vremena, Mehmed Čelebi bio
tek dijete od 12 godina.
Naravno, čim su čuli da je na osmansko prijestolje zasjeo neki
neiskusan sultan, neprijatelji Osmanskog carstva požurili su se
okoristiti ovom situacijom.
Što čekamo? Ovaj je Osmanlija očito poludio kad je svoje prijestolje
predao dječaku. A on u društvu haremskih plesačica šeće vrtovima i
uživa u hrani i vinu. Sada je naša prilika.
Križarska vojska, koju je činio mađarsko-srpski savez, odmah je,
ne gubeći ni časa, otpočela s pripremama za rat. Iako je od
potpisivanja mirovnog sporazuma proteklo tek nekoliko mjeseci,
krenuli su u pohod na Edirne. Ova će vojna prijetnja narušiti još uvijek
neuspostavljeni autoritet sedmog osmanskog sultana Mehmeda II.
Veliki vezir Čandarli, koji se i inače nikako nije mogao pomiriti s
ustoličenjem novoga sultana, smjesta je Murata pozvao u prijestolnicu
Edirne. Situacija je bila opasna i Murat se odazvao pozivu, premda je
mladi sultan imao puno samopouzdanja i tražio od Čandarlija da ne
uznemirava njegova oca. “I ja mogu izaći nakraj s mađarskim
nevjernicima”, govorio je. No Čandarli ga nije slušao, a ni Murat nije
mogao odbiti svoga staroga vezira. Opasao se sabljom, popeo na konja
i stao na čelo vojske. Te je 1444. godine ujesen porazio križare u Varni.
Bila je to velika pobjeda. Taj je značajni uspjeh ozvaničio prisustvo
Osmanlija u Europi, ali je, nažalost, i uništio ugled mladoga sultana.
Bez obzira što nakon pobjede Murat II. nije ponovno zasjeo na
prijestolje, bilo je nemoguće govoriti o autoritetu Mehmeda II. Ova
prva vladavina dječaka-sultana trajat će tek dvije godine. Murat II.
neće moći odoljeti Čandarlijevim navaljivanjima i kojekakvim
intrigama te će se vratiti na prijestolje, a Mehmed II. će, iako bez
ikakve krivice, kao poražen bili vraćen u Manisu.

Gadnu nam je igru priredio ovaj prepredenjak Čandarli.

Kakav je utjecaj ovo iskustvo imalo na ambicioznog, energičnog i
neustrašivog mladog prijestolonasljednika? Je li ga ono posve udaljilo
od njegova oca sultana? Je li ga ta otuđenost mogla načiniti ubojicom?
Ubojicom... Jer, sada kad mu se otac vratio na prijestolje, Mehmedu je
bilo onemogućeno da preuzme vlast sve dok mu otac ne umre. A ako
ne umre na vrijeme, tu je Mehmedov mlađi brat Ahmet, još uvijek
dijete. No djeca brzo odrastaju. Osim toga, Ahmetova majka bila je kći
turskog bega. Što ako onaj pokvarenjak Čandarli poljulja sultana i
uvjeri ga da je Ahmet prikladniji za prijestolje jer njegovim žilama teče
plemenita krv? U tom će mu slučaju biti dužnost ukloniti svoga oca
radi viših interesa države.
I eto, opet smo došli na ubojstvo. Ponovno smo došli do Nuzhetine
najnovije teorije!
Profesoricu Nuzhet Ozgen svojom je fascinantnom, originalnom
tezom još jednom zaslužila pohvale i priznanja međunarodnih
znanstvenih krugova i započela novu epohu u našem poimanju
povijesti.
 Ne, gospodo, nema tu ničega epohalnoga, niti originalnoga.
Osvajač nije ubio svoga oca. Murat II. nije ubijen na otoku na koji se
povukao, nego je umro prirodnom smrću. Nije ubijen otrovanim
vinom. Ta vam žena svoje tlapnje prodaje kao istinu. Ne, Osvajač nema
nikakve veze s Dostojevskim. A s obzirom na to da nije imao
mogućnosti pročitati nijedno njegovo djelo ta kako bi i mogao, kad je
umro više od 300 godina prije nego što se veliki ruski pisac rodio –
nemoguće je da ga je on nadahnuo da ubije vlastita oca. A što se tiče
Dostojevskog, koji je inače bio panslavist, njemu se sasvim sigurno
Osvajač uopće nije sviđao. U svakom slučaju, ovaj projekt gospođe
Nuzhet, njezin pokušaj da dokaže da je veliki sultan počinio
ocoubojstvo, ostao je nedovršen, bez konačnog dokaza koji bi mogao
poduprijeti njezinu teoriju. Da, bojim se da je ova teza neodrživa, te da
je onu koja ju je smislila otjerala u smrt. Usto, ovaj je znanstveni rad
čija je tema povijesno ubojstvo doveo do jednog drugog ubojstva. Da,
ja, Muštak Serhazin, svoju sam jedinu ljubav, gospodaricu moga uma i
duše, ženu koja je me je ostavila prije dvadeset i jednu godinu. Uzeo
sam otvarač za pisma i... I...
 8

Ne mogu poludjeti oni koji su već ludi

Unatoč tome što je oluja u mojoj glavi bjesnila svom žestinom, kada
sam stigao pred kuću snijeg je prestao padati pa sada nije bilo nijedne
pahuljice u zraku. Nevjerojatno, još prije samo sat vremena grad je bio
obavijen gustim oblakom. Ne, nisu najedanput nestale; kada sam
izlazio iz broda na Kadikoju padale su sve rjeđe, najavljujući da će
prestati sniježiti. Svakim mojim korakom bivalo ih je sve manje, a kada
sam stigao do ulaza u našu ulicu u kojoj su se nekoć nalazili ljetnikovci
s prostranim dvorištima, a danas se ondje nižu visoke stambene
zgrade, na noćnom nebu nije bilo niti jedne pahuljice. Baš kao sto je
predvidio moj brbljavi taksist. Kada je snijeg prestao, nastupila je
nekakva suha studen. Nekakav oštri vjetar što pustoši sve što dotakne
i koji snijeg pretvara u blještave kristale, a lokve vode u sjajni led.
Bojao sam se pozvati taksi ne želeći riskirati da još jednog taksista
učinim mogućim svjedokom, pa sam, ne mareći za vjetar što mi je
prljio lice, i nemilosrdnu studen koja mi je paralizirala mokre noge,
pješačio od pristaništa do stana.
Kada sam stigao do vrata zgrade, bacio sam pogled prema nebu
kroz grane akacije na ulazu. Nekoliko je zvijezda prkosno sjalo u
mračnim dubinama tame. Ako vjetar jače zapuše, oblaci će se
vjerojatno razići, pa će i ostale zvijezde izaći iz svojih skrovišta i nebo
pretvoriti u kristalnu kupolu. No ja nisam bio u stanju uživati u ovoj
divnoj noći. Želio sam što prije ući u svoj stan i osloboditi se ove tame
šibane hladnoćom, ove ulice čije su zgrade, drveće, automobili,
kontejneri za smeće prekriveni snijegom. Htio sam se što prije
probuditi iz ove more koja je započela onim poslijepodnevnim
telefonskim pozivom i koja je otada postajala sve zlokobnija i užasnija.
Ušao sam u zgradu nadajući se da sam svoju moru, zajedno s
hladnoćom, ostavio pred vratima.
Kako bih izbjegao znatiželjne susjede, od kojih je većina, poput
mene, zašla u godine, hitro sam se popeo uza stepenice i nabrzinu
otvorio čelična vrata svoga stana na drugom katu. Kada sam se našao
u sigurnosti svog doma, cijelo mi je tijelo u trenu preplavila ugodna
toplina.
“Čovjeku nigdje nije lijepo kao u vlastitom domu”, znao bi reći
profesor Tahir. Osobito kada bismo radili do kasno u noć u stanu moje
ili Nuzhetine obitelji.
Nagovarali bismo ga da ostane prenoćiti, no on bi ljubazno ali
odlučno odbijao: “A ne, moram ići. Ovdje ne bih mogao zaspati.
Gospođa Berin će me čekati, a ni ja ne bih bio miran.”
I, doista, čovjeku je njegov dom najspokojnije mjesto na svijetu, ako
sa sobom ne donese napetost i strahove koje je doživio vani. Ako mu se
grižnja savjesti poput upornog krpelja ne zalijepi za kožu. Ne, spokoj
neću pronaći ni u svom domu. Ona me žena ni ovdje neće ostaviti na
miru. Ne govorim o svojoj voljenoj, koja me prije mnogo godina
napustila i otišla u Ameriku. Ona je zauvijek ostala u ovom stanu. Iako
me ostavila, nikada nije izašla iz moga života. Ne govorim o Nuzhet,
već o onoj drugoj, o ženi koja se večeras iznenada pojavila preda
mnom i koja je vidljivo ostarjela. O jadnici čije su me plave oči donekle
podsjećale na Nuzhetine, no njezina koža, a osobito onaj njezin
naborani vrat, uopće ne podsjećaju na moju ljubljenu od prije
dvadeset i jednu godinu. Možda sam joj zbog toga u vrat zario otvarač
za pisma? Od te sam misli sleđen zastao u predsoblju. Počeo sam sa
sebe skidati od vlažnog snijega otežali kaput. Učinilo mi se da žena
sjedi u fotelji u dnevnom boravku i čeka me. U njezinim plavim očima
zaprepaštenje, a na njezinoj bluzi, na podu i po zidovima mrlje krvi
koje postaju sve tamnije. Ne, moram prestati s time. Natjerao sam se
da taj prizor otjeram iz glave, da potisnem grižnju savjesti. Morao sam
se usredotočiti na svoje tijelo, na promrzle prste u promočenoj obući.
Objesio sam kaput na vješalicu i sagnuo se da izujem mokasinke.
Čarape su mi bile mokre do gležnjeva pa sam se nabrzinu i njih
oslobodio i navukao papuče. Iako mjestimično sasvim izlizanih đonova
i poderanog samta, bile su poput melema mojim ozeblim nogama.
Nisam imao vremena uživati u spokojstvu. Čarape sam obuhvatio
dlanovima kako voda iz njih ne bi kapala po podu te se zaputio prema
kupaonici.
Dok sam žurno koračao kroz dnevni boravak, možda sam po prvi
put nakon toliko godina počeo razmišljati o svom stanu; ne baš
razmišljati, nego uspoređivati. Da, svoj sam stan usporedio s onim
stanom u zgradi Sahtijan, koji se činio čudnim i stranim nakon što u
njemu godinama nitko nije živio, i gdje se kamo god pogledate osjećao
nedostatak ljubavi. U meni se probudio osjećaj sličan oholosti. Zar se
njezin stan u kojem vlada usamljenost, koji je prekriven tugom kao
paukovom mrežom, uopće može usporediti s ovim mojim, koji je
unatoč tome što sam godinama ostao neženja izgledao poput
urednog, sređenog, besprijekorno čistog doma? Jesam li rekao dom?
Ne obraćajući pozornost na vodu što mi je kroz dlanove kapala iz
čarapa, snuždeno sam zastao. Da bi stan bio dom, nije li potrebno da
ondje živi obitelj? Ne govorim samo o braku, nego o ljudima koji se
vole, koji su odlučili živjeti pod istim krovom i od kojih će jedno biti
nesretno kada nema drugoga. Ne samo supruga, već i majka puna
ljubavi, otac u kojem ćeš vidjeti svoje korijene, u kojem ćeš moći
prepoznati sebe ili, bolje od svega, prema kojem ćeš moći pokazati
ljubav i brigu, čiji će te nepresušni problemi vezivati za život. Može li se
neko mjesto nazvati domom u nedostatku takvih ljudi, čak i ako je
uredno i ako je sve na svome mjestu i tako besprijekorno čisto da se
može jesti s poda? Moj stan ne samo da nije bio dom, nego se uopće
nije razlikovao od Nuzhetina stana, koji umire i koji je napustila prije
mnogo godina, kao i mene. Iako se u mojem dnevnom boravku nije
nalazio leš sredovječne žene, i moj je stan, baš kao i njezin, bio
napušten i beživotan, star i u žalosnom stanju, poput njegova vlasnika.
Iako u ovom stanu nema njezinog beživotnog tijela, njezin je duh
godinama ovdje zajedno sa mnom. Možda ti prizori, ta šaputanja i
mirisi, zajednički doživljaji iz prošlosti za koje sam mislio da su lijepe
uspomene, nisu bili ništa drugo nego znakovi što ih je ostavljalo ono
priviđenje kako bi ublažilo duboki osjećaj nesreće i jada što su
prožimali ovaj uređen životni prostor.

Najvidljiviji od tih znakova dočekao me je u kupaonici. Onaj

nametljivi miris ljubičica koji se uvukao u pločice, mramor, ogledalo,
ručnike. Miris koji je čak i našu strpljivu sluškinju Kadife natjerao da
mi prigovori:
“Ne kažem da je miris loš, gospodine Muštak, ali kad se s njim
pretjera čovjeku izaziva glavobolju. Omekšivač za veš, deterdžent za
čišćenje poda, sapun, šampon, kreme. Kud god se okreneš, miris
ljubičica... Molim vas, gospodine Muštak, zar ne bismo mogli malo
koristiti i druge mirise?”
No druge mirise ipak nismo koristili. Jer, najljepše uspomene iz
moga života. Jesam li to rekao “uspomene”? Htio sam reći prekrasna
utvara one žene. Nisam je želio prestrašiti, otjerati, izgubiti tu utvaru
čija je sjenka posvuda u ovom stanu.
Voda koja mi se cijedila između prstiju vratila me u stvarnost.
Spustio sam pogled na kapljice prljave vode što su padale na bijele
pločice i ostavljale tragove blijedih mrlja. Pojurio sam prema
umivaoniku i čarape spustio unutra. Iz bočne ladice ormara izvadio
sam novo pakovanje sapuna, naravno, s mirisom ljubičica. Kao da će
nastupiti smak svijeta ako ih ne operem, temeljito sam trljao mokre
čarape svojim omiljenim sapunom. Sive su kapi prljave vode padale po
mramornoj podlozi umivaonika. Pustio sam iz slavine toplu vodu i
počeo ispirati čarape. Siva se voda malo-pomalo razbistrila, dok nije
postala prozračna i čista. Osjetivši olakšanje, oprane sam čarape
pažljivo iscijedio, a onda ih uredno jednu pored druge položio na
radijator.

Dok sam se vraćao prema umivaoniku kako bih oprao ruke, pogled
mi se zaustavio na zrcalu kojem sam prošle godine dao zamijeniti
staklo, budući da ga je sluškinja Kadife slučajno razbila. Iza pare koja
se podigla iz tople vode i prekrila prozirnu površinu stakla prijekornim
očima promatrao me čovjek s rukama prekriženim na prsima.

Što to radiš, Muštak?

Počeo sam se nervozno meškoljiti, kao da stojim pred ocem.
Misliš da će pranje čarapa riješiti tvoje probleme?
Što to govori ovaj čovjek? O čemu on to priča?
Što to radiš? ponovio je pitanje, ovaj put glasnije. Iz njegovih očiju
boje meda frcale su iskre gnjeva.
Počeo sam drhtati.
Što se treseš? rekao je strogim glasom. Nikakve koristi od straha.
Sad je kasno. Ubio si je. Ženu koju si volio... Nuzhet.

Htio sam ga prekinuti i viknuti da nisam, ali...

Ne pokušavaj zanijekati, odrezao je. Učinio si to. Okrutno si ubio
ženu kojoj si posvetio svoj život, svoju jedinu ljubav, vladarku tvoga
uma i duše. Mislim da nisi pogriješio. Ali, prihvati napokon istinu.
Nemoj se zavaravati i govoriti si da to zapravo nije bila Nuzhet, već
neka sredovječna žena, neka druga, starija Nuzhet, ili da žena koju si
ubio nije ona u koju si bio zaljubljen. Ništa nije ostalo od mladosti žene
u koju si bio zaljubljen, baš kao što ništa nije ostalo ni od tvoje
mladosti. Pogledaj se samo kako izgledaš. Tek ti je šezdeset i neka
godina, a već sada izgledaš kao kakav starac. Čak i profesor Tahir
izgleda mlađe od tebe. A ako i ne izgleda, ima duh mladog čovjeka. Ti
si ostario. Ostarjela je i Nuzhet. Baš kao što tvoj opsesivni um nije
mogao prihvatiti činjenicu da te ona više ne voli, jednako tako nije
mogao prihvatiti ni činjenicu da je ostarjela. Upravo si je zato ubio.
Tako, eto, stvari stoje. Došlo je vrijeme da se suočiš.

Prodorna svjetlost u svijetlosmeđim očima čovjeka u zrcalu počela

se širiti dok nije prekrila cijelo njegovo lice i on se na neki čudotvoran
način počeo pomlađivati.
Tako treba, rekao je samouvjerenim tonom. Tako, gledaj u mene
hrabrije, odvažnije. Došlo je vrijeme da preuzimaš odgovornost za ono
što si učinio. Taman i ako se ne sjećaš što se dogodilo, to ne mijenja
realnost. Ono ubojstvo je realnost. Onu si ženu ti ubio. Nema koristi od
panike, ne koristi jadikovati, ‘Avaj, Bože, kako sam to mogao učiniti!’
Djetinjstvo vezano uz majku, povučenost, opsesija čistoćom, pranje
čarapa. To ti neće osigurati opravdanje. Sada je vrijeme da budeš
snažan. Valja sjesti i na miru razmisliti.
Iako su mi ramena i dalje bila pogrbljena, podrhtavanje vilice je
prestalo i počeo sam normalno disati, pa sam s tim novopronađenim
osjećajem stabilnosti posegnuo prema slavini i pustio da poteče
hladna voda kojom sam se obilato ispljuskao po licu. Tijelo mi je
zadrhtalo od jeze, a potom je jeza prešla s mene na čovjeka u
ogledalu; vidio sam kako se, baš kao i ja, stresao. Osjetio sam ga u
svome tijelu, u svojoj duši. Iako nisam bio taj čovjek, to lice u ogledalu
bilo je dio mene. Kao što je rekao veliki pjesnik Yunus Emre: “Postoji
drugo ja unutar mene, dublje od mene.”

Primijetio sam kako voda koja mi je curila s lica i ruku kaplje na

pod. Posegnuo sam za ručnikom obješenim na zidu, ne samo da bih
spriječio da se pločice smoče, nego i zato da zaustavim ono čudnovato
drhtanje i jezu. Bio je tako mekan, prožet mirisom ljubičica. Pritisnuo
sam ga na lice. Dok je pamučna tkanina upijala vlažnost s moje kože,
nisam zamišljao ni moju ljubljenu što me napustila, a niti njezinu
ostarjelu verziju, ženu koju sam danas ubio.
Baš kad se činilo da ću uspostaviti kontrolu nad svojim umom i
osjećajima, začula se zvonjava. Nije to bio telefon, već zvono na
vratima. Trgnuo sam se. Nije zazvonilo samo jednom, nego je zvonilo
bez prestanka. Uporno, ne zaustavljajući se, nemilosrdno je
odzvanjalo, ne u stanu nego u mojoj lubanji. Osjetio sam vrtoglavicu,
smračilo mi se pred očima. Osoba pred vratima nije marila za
nesvjesticu što mi je mutila razum. Neumorno je zvonila, kao da je
znala da sam u stanu. Uspaničio sam se. Što da radim? A što ako je
Suat, Nuzhetin stariji brat? Kako ću objasniti što radim u ovome stanu,
s ovim mrtvim tijelom? Te njegove svijetlokestenjaste namrštene
obrve. Prije mnogo godina zatekao je Nuzhet i mene dok smo se ljubili
u dizalu. Vrtoglavica mi se pojačala pa sam se pridržao za umivaonik
da ne padnem, dok je zvono nastavilo odzvanjati u mojoj lubanji. Kada
sam podigao glavu, u zrcalu s kojeg se već odavno podigla para
ugledao sam oči čovjeka za kojeg sam mislio da je nestao kako zuri u
mene podrugljivim, pomalo čak i okrutnim pogledom. Kao da mu je
situacija u koju sam zapao pričinjavala zadovoljstvo. Baš kad sam htio
zamahnuti da ga otjeram, k svijesti me priveo pogled na zavjesu nad
kadom iza mojih leđa. Ovo nije bio Nuzhetin, već moj stan. Što mi se
događa? Bio sam u svojoj kupaonici. Zvonce je zvonilo na vratima
moga stana. Jesam li počeo gubiti razum?
Ne mogu poludjeti oni što su već ludi, rekao je čovjek u ogledalu i
podrugljivo se osmjehnuo.

Nisam bio u stanju baviti se njime. Zvonce je i dalje zvonilo.

Nabrzinu sam izašao iz kupaonice.
Kad sam otvorio vrata, suočio sam se sa crnim, zabrinutim
Šazijinim očima iza naočala s tamnoplavim koštanim okvirom.
“Gdje si, zaboga? Zvonim već cijelu vječnost.”
Nastojeći s lica izbrisati svaki trag krivnje, nemira, straha i ludila
koje me obuzelo, nasmiješio sam joj se s izvještačenom srdačnošću.
“Oprosti, Šazije, nisam te čuo, bio sam u kupaonici.”
Unatoč mojem pretvaranju, kći moje tetke primijetila je nešto
čudno u mojem ponašanju. Dok me mjerila sumnjičavim očima, kako
bih joj skrenuo pozornost pokazao sam na zdjelu u njezinim rukama i
upitao:
“Što je to?”
U staklenoj zdjeli lagano je podrhtavao poput snijega bijeli desert.
“O, pa to je sutlijaš”, sâm sam odgovorio na svoje pitanje.
Nakon moje bake s majčine strane, Šazije je pripremala najbolji
sutlijaš u našoj kući. Jesam li to rekao u našoj kući? Da, jer nekada
smo svi zajedno živjeli u raskošnoj vili koja je pripadala mome djedu, a
nalazila se na mjestu gdje se danas uzdižu blokovi stambenih zgrada.
Ševki-pašin konak. To je bio naš pravi dom, jer ova stambena zgrada
što podsjeća na kutiju, gomila betona, čelika i plastike, nije se ni po
čemu mogla usporediti s našom nekadašnjom kućom. Možda je
najveća pogreška bila što smo našu dragu kuću, uspomenu na djeda,
prodali onom pokvarenom poduzetniku, čovjeku iz čije je svake pore
izbijalo lukavstvo i prijevara. Nije da za to nismo imali opravdane
razloge. Sve ju je teže bilo održavati. S godinama smo morali prodati
neke druge obiteljske nekretnine, pa su se prihodi od najma znatno
smanjili, a moja sveučilišna plaća i skromna Šazijina zarada, te
činjenica da od bivšeg muža nije uspjela dobiti ni novčića na ime
alimentacije, doveli su do situacije da više ne možemo održavati
obiteljsku kuću. Moram priznati da su naše materijalno stanje
poprilično popravila dva prostrana stana koje je meni i Šaziji dao
poduzetnik nakon što je na mjestu naše obiteljske kuće izgradio
zgradu od osam katova.

“Je li s tobom sve u redu, Muštak?” Moje putovanje kroz vrijeme na

koje me odveo pogled na bijelu posudu sa sutlijašem naglo je okončao
Šazijin glas. Bila je stručnjak za opažanje detalja. “Izgledaš čudno”,
dodala je.
Očima koje se ni na trenutak nisu odvajale od moga lica, zabrinuto
me promatrala iza naočala plavih okvira.
“Kako to misliš, izgledam čudno?” rekao sam skrivajući pogled.
“Sve je u najboljem redu, nemaš se razloga brinuti.”
Nisam se imao na što fokusirati, pa sam se podigavši glavu ponovo
susreo sa Šazijinim ispitivačkim pogledom i u tom mi je trenutku na
pamet pala jedna neumjesna uspomena. Šazije i ja ispod velikog stabla
magnolije u dvorištu. Imali smo osam godina, a možda i manje. Lišće u
bazenu obloženom keramičkim pločicama. Poljubio sam Šaziju u sjeni
stabla magnolije i odmah se strašno posramio. Je li moja majka to
doznala ili?
Zaboga, Šazije je tvoja sestra. To se ne smije.
Je li me doista prekorila, ili se moj mazohistički um poigrao sa
mnom izvlačeći u svakoj prilici veliko zadovoljstvo u
samookrivljavanju? Ne znam, ali se vrlo dobro sjećam da se Šazije nije
branila kada sam nespretno spustio poljubac na njezine usne u
gustom hladu magnolije, na mjestu gdje se sada nalazi kuhinja
stanara zgrade s donjeg kata. Je li se i Šazije toga sjećala ili je
zaboravila?
“Zašto se smiješiš?” upitala je glasom u kojem nije bilo ni traga
ljutnje. “Čega si se sjetio?”
Lice mi je vjerojatno porumenjelo od srama. Što da joj odgovorim?
Ako joj kažem: “Ničega”, to nipošto neće prihvatiti. A naravno da nisam
mogao reći: “Sjetio sam se da si ti prva djevojka koju sam poljubio i da
sam kasnije, u pubertetu, nekoliko puta sanjao da smo...” U pomoć mi
je priskočila naša pokojna baka.
“Sjetio sam se one rasprave oko sutlijaša. Mislim, između tebe i
bake. Tog je dana svaka od vas napravila po jednu zdjelu.”
Napokon je nestala zabrinutost iz njezinih crnih očiju, a na
botoksom zadebljanim našminkanim usnama pojavio se djetinji
smješak.
“Novogodišnja noć. Prije skoro četrdeset godina.”, promrmljala je
zapanjeno. “Zaboga, Muštak, kako si se toga sjetio?”
Pretpostavljam da ju je zapanjilo kako se tako davnog događaja
može sjetiti netko tko pali od napadaja amnezije. Primijetila je da sam
razočaran.
“Hoću reći, čak ni ja koja sam u tome sudjelovala...”, dodala je
pokušavajući se izvući, a onda joj je pogled skliznuo na moje noge.
“Gdje su ti čarape, Muštak? Zar ti nije hladno?”
Pa rekao sam vam da njoj ništa ne može promaći.
“Sada sam dobro. Kad si pozvonila na vrata, skidao sam mokre
čarape. Maloprije sam došao kući. Pomislio sam kako će mi dobro
doći malo šetnje po snijegu. Cipele su mi promočile.”

“Sada je sve jasno. A ja sam se pitala kamo si nestao. Večeras sam

dva puta silazila do tvoga stana. Ovo je treći put. A da te slučajno ni
ovaj put nisam našla, otvorila bih vrata rezervnim ključem i ušla
unutra.”
Posegnuo sam za zdjelom sutlijaša koju je još uvijek držala u
alkama.
“Oprosti, mora da si se umorila. Nisi se trebala mučiti.”
Pružila mi je zdjelu. Da potom nije izgovorila riječi koji će mi
ponovno pomutiti razum, ja bih joj zahvalio, ispratio je do vrata i
potom se povukao u sobu kako bih se uz desert žderao zbog situacije u
koju sam upao.
“Nisam došla samo zato da ti donesem sutlijaš. Nazvao si me
poslijepodne.”
Poslijepodne? Nikoga ja nisam nazvao. Ili? Možda je to bilo u
vrijeme kada sam imao napadaj amnezije?

“Negdje oko četiri.”

A možda sam, kada je moja podsvijest odlučila ubiti Nuzhet,
okrenuo Šazijin broj kako bi me spriječila u mome naumu. Moj plan
nije uspio, no u tim se trenucima ipak nisam potpuno gubio.
“Imala sam pacijenta pa sam utišala ton na mobitelu. Kada sam se
vraćala kući, vidjela sam da si zvao. Baš me i ne zoveš često. Živimo
zajedno u ovoj zgradi, ali svega si mi nekoliko puta pokucao na vrata.
Pa sam se, eto, zabrinula. Je li sve u redu?”
Naravno, sve je u najboljem redu, osim jednog sitnog detalja: ubio
sam nekoga u mračnim trenucima napadaja amnezije. Ubio sam
Nuzhet, onu koja je kriva za te moje mračne trenutke. Nuzhet, koju
sam vidio nakon dvadeset i jedne godine.
“Muštak! Jesi li dobro, Muštak?”
Pribrao sam se, trgnuvši se.
“Dobro sam, dobro. Nije mi ništa. Izgleda da me toplina u stanu
nakon hladnoće vani malo ošamutila. Nisam bio svjestan da sam te
zvao. Mora da sam zabunom pritisnuo tvoj broj.”
 Međutim, još dok su ove riječi izlazile iz mojih usta, postao sam
svjestan goleme greške koju sam načinio: kad sutra sazna da je
Nuzhet ubijena, Šazije će odmah sve povezati. A možda i neće. Šazije je
vrlo zaposlena žena, nema vremena pratiti vijesti. A opet, nakon
njezine sijamske mačke ja sam jedino biće na svijetu do kojeg joj je
doista stalo. No dobro, možda sam malo nepravedan, možda joj je
ipak više stalo do mene nego do mačke zvane Kleopatra. Dakle, nema
šanse da Šazije ne otkrije što se događa. A kad sazna, što da joj
kažem?
“Nisi valjda opet imao napadaj amnezije?”
Ravno u središte problema. Tipična Šazije. Ali čekaj, ne treba
paničariti, još uvijek ništa ne zna. Barem zasad. Samo je osjetila da
nešto nije u redu. Ali shvatit će. Što da radim? Da joj odmah sve
ispričam? Draga moja Šazije, ja sam, zapravo, htio s tobom popričati.
Znaš, ja sam danas poslijepodne počinio ubojstvo. Otići će ravno na
policiju. Hoće li? Pokušao sam otkriti što misli dok me gledala tim
svojim prodornim pogledom, no uzalud. U njezinim sam očima boje
crnoga grožđa uspio otkriti jedino duboku zabrinutost. A možda ne bi
otišla na policiju. A možda je onaj prvi poljubac ispod krošnje
magnolije? A možda je ona čekala mene, kao što sam ja čekao
Nuzhet? Bože, otkud mi sada te budalaštine. Ona ti je sestrična. Ako ne
ode na policiju, to će biti da tebe zaštiti.
“Muštak, zašto ne odgovaraš na moje pitanje? Zar ti se danas
poslijepodne dogodilo nešto neuobičajeno?”
Prestao sam lutati mislima i svu sam pažnju usmjerio na svoju
omiljenu psihijatricu, koja je pokušavala shvatiti što se događa.
“Ne.” Hrabro sam pogled prikovao za njezino lice i samouvjereno
ponovio: “Ne, rekao sam ti da nije. Nazvao sam te zabunom.”
Nije povjerovala, jasno je da nije povjerovala, ali iz nekog razloga
nije ni navaljivala.
“Onda dobro.” No, prema njezinom tonu bilo je jasno da sumnja.
“Hajde u sobu, prehladit ćeš se tako bez čarapa na nogama.”

Izravna, precizna, znatiželjna, a istodobno brižna i plemenita.

“Kako je draga i brižna cura ova naša Šazije”, govorila bi moja majka,
“kamo sreće da imam kćer poput nje.” Nisam se mogao natjerati da
suosjećajnu kćer svoje tetke tek tako otpravim s vrata. Ne zato što
sam htio dokučiti što misli, već zato što sam znao da je u ovome gradu
pod snijegom, u ovome bezosjećajnome svijetu, u ovome životu što je
za mene već odavno izgubio smisao Šazije jedina žena kojoj je do
mene stalo.
“A da uđeš?” rekao sam, trudeći se biti ljubazan. “Skuhat ću nam
čaj.”

U očima joj je zatreperila bol, poput blijedog svjetlucanja snijega na

ulici, i ubola me u srce.
“Što sam ti rekla, Muštak? Nikad ne čini nešto ako to ne činiš od
srca. Koliko već dugo stojim pred tvojim vratima, a ti si se tek sad
sjetio da me pozoveš unutra. Ne pozivaj ljude u stan iz puke
pristojnosti. To je znak da ne poštuješ ni osobu koju pozivaš, a ni
samoga sebe.”
 9

Osvajačev Dekret o bratoubojstvu

Šazije je bila u pravu: bio sam pravi stručnjak za nanošenje zla

samome sebi. Ne zato što sam glup, već, pretpostavljam, zato što sam
u tome nalazio neko izopačeno zadovoljstvo. Zašto bi se čovjek
ponašao loše prema samome sebi? Zato što u tome na neki čudan
način uživa. Što se tiče nanošenja zla drugima, to je posve druga priča.
To je nešto na što se nikad nisam mogao natjerati, čak i da sam to
žarko želio. Naravno, ako ne računamo ono što sam večeras učinio u
zgradi Sahtijan. Dok u mojim rukama još uvijek lagano podrhtava
sutlijaš što mi ga je donijela Šazije, opet sam se vratio na početak. Na
Nuzhet... Na košmar... Na začarani krug boli i jada.

Kako bi drugačije i moglo biti? Počiniti ubojstvo nije isto što i

nekoga povrijediti, kao što sam maločas povrijedio kćer moje tetke. Iz
takve se pogreške ne možeš izvući s isprikom. Ubijeno je jedno ljudsko
biće. Žena u koju sam nekada bio ludo zaljubljen. Nekada? Žena koja
me jednim telefonskim pozivom danas poslijepodne toliko potresla da
sam doživio napadaj disocijativne fuge. Vladarica moga uma i duše.
Ali, ta žena nije bila Nuzhet. Opet počinjemo...
Požurio sam iz predsoblja prema kuhinji u nadi da ću se osloboditi
ne samo ove opsesije, već i samoga sebe. Bježeći od nestalnih sjećanja
i Nuzhet koja se pretvarala u isuviše stvarnu utvaru, krenuo sam
prema hladnjaku i unutra stavio desert. Neodređeni miris hrane koji
se širio iz hladnjaka izazvao mi je mučninu i ponovnu vrtoglavicu.
Možda od gladi. Nisam ništa pojeo od podneva, a nisam baš ni imao
apetita.
Uzmi bar čašu mlijeka, promrmljao je neki glas.

Tko? Moja majka? Nuzhet? Šazije? Okrenuo sam se oko sebe. U

mojoj urednoj kuhinji, koju je sluškinja Kadife brižno pospremila, nije
bilo nikoga. Zatvorio sam vrata hladnjaka, prešao u spavaću sobu i na
noge navukao debele vunene čarape. Neka mi Bog pomogne ako mi se
opet vrati upala mjehura. Kao da izmokravam komadiće stakla. U
hladnim istražnim policijskim ćelijama, podvrgnut batinama i torturi.
Zašto ne priznaš? Ti si je ubio; rekla je to i kćerka tvoje tetke.
Nisam želio razmišljati o tome, ali objasni ti to mome umu koji je
izašao iz svoje orbite, koji se sasvim otrgnuo kontroli i koji mahnito
proizvodi bizarne scenarije, jedan za drugim. A možda situacija i nije
bila tako opasna. Možda je to što sam ubojstvo počinio dok nisam bio
pri zdravoj pameti olakotna okolnost.
Ne govorim to, gospodine suče, zato što je on sin moje tetke, ali
Muštak je doživio epizodu kratkotrajnog gubitka pamćenja. S obzirom
na to da nije bio svjestan onoga što čini.
I u pravu je. Nisam sjeo i na miru isplanirao ubojstvo, niti sam bio
svjestan što činim. Kao da bi sudac povjerovao u to! A niti Sazijino
svjedočenje ne bi vrijedilo, s obzirom na to da smo u krvnom srodstvu.
A što ako Nuzhet nisam ubio ja? Što ako je otvarač za pisma koji sam
bacio u more bio otvarač koji sam ja poklonio Nuzhet? Što ako ga je
ponijela sa sobom iz Amerike? Što ako je taj otvarač za pisma cijelo
vrijeme bio u njezinu stanu? Jer ja svoj, isti takav otvarač, držim u
radnoj sobi. Ta mi je pomisao pobudila tračak nade. Upalio sam svjetlo
i zaputio se prema stolu. Ne, nema ga. Uzalud sam obmanjivao
samoga sebe i ponadao se. Nuzhet sam ipak ubio ja... onim prokletim
otvaračem za pisma, koji je uvijek stajao tu u ladici mojeg radnog
stola. Ponovno sam osjetio vrtoglavicu i pridržao se za rub stola.
Duboko sam udahnuo. Moram prihvatili istinu da sam je ja ubio. Ali
učinio sam to dok nisam bio pri svijesti, dok mi je um bio pomračen.
Dobro, a što sam u tim trenucima mislio, što sam radio? Ne znam
što sam mislio, ali je očito što sam učinio. Oduzeo sam život ženi koja
me napustila. Ali što se događalo prije toga, kada sam bio pri sebi? U
trenucima spokoja, prije nego što je stigao Nuzhetin poziv. Ma kakvog
spokoja. Bilo je to tiho iščekivanje usamljenika koji je smisao života
pronašao u čežnji za nekim drugim. Što, zašto, s kojim ciljem? To nije
bilo jasno. No dobro, a što se događalo u periodu tog tihog čekanja?
Sjedio sam ovdje i čitao knjigu.
Smjestio sam se u fotelju i prešao pogledom po stolu. Moje
računalo, ispred njega tastatura prekrivena tankom prozirnom
plastikom. To je bila zamisao služavke Kadife, koja je svjesna moje
pedantnosti pronašla način da zaštiti tipke od prašine i prljavštine.
Desno pored tastature jedna tanka knjiga, staro izdanje objavljeno u
nakladničkoj kući Varlik: Kreutzerova sonata. Kada je stigao poziv,
otvorenu sam knjigu licem prema dolje ostavio na stolu. Očito je da joj
se nakon što sam doživio napadaj nisam više vraćao. Posegnuo sam
za knjigom i bacio pogled na stranicu na kojoj sam stao. Stavio sam
naočale za čitanje i počeo čitati riječi što su izgledale poput tamnih
mrlja na požutjelom papiru.
“A onda sam je, ne ispuštajući bodež, uhvatio lijevom rukom za
grlo, srušio na leđa i počeo gušiti. Vrat joj bijaše tako tvrd! Ona se
objema rukama prihvatila za moje, odmičući ih od svog grla, a ja sam
joj, kao da sam upravo to čekao, svom snagom zario bodež u lijevu
stranu pod rebra. ”
Kada je Nuzhet nazvala, upravo sam čitao opis prizora u kojem
Pozdnišev ubija svoju suprugu. Eto još jednog dokaza da sam počinio
ubojstvo. Ta scena zasigurno mi je ostala u podsvijesti, kad sam, ne
gubeći vrijeme, otišao do zgrade Sahtijan. Odjednom sam shvatio. I
ova bi knjiga mogla biti dokaz. Kad policija dođe ovamo... A zašto bi
dolazila policija? Kako zašto, pa zato što sam ja posljednja osoba koja
je razgovarala s ubijenom. Samo trenutak, pa nisam ja bio taj koji je
posljednji razgovarao s Nuzhet. Zar nije profesor Tahir rekao da ga je
Nuzhet nazvala poslijepodne i rekla: “Imam iznenađenje za vas; dolazi
i Muštak.” Dakle, nisam ja posljednja osoba koja je razgovarala s
Nuzhet. Znam da je, u najmanju ruku, nakon mene telefonirala
profesoru Tahiru. Ali, policija će ipak htjeti sa mnom razgovarati.
Razgovarati? Bilo bi točnije to nazvati ispitivanjem.
Gospođa Nuzhet vas je pozvala na večeru. Zašto niste prihvatili
poziv?
Uzrujan kao da su u sobi doista policajci koji će me ispitivati,
nabrzinu sam zgrabio Kreutzerovu sonatu i smjestio je između
najpoznatijih Tolstojevih djela, Rata i mira i Ane Karenjine, na trećoj
polici biblioteke od orahovine što je prekrivala cijeli zid. Moram reći da
sam to učinio namjerno, znajući da će se ta tanka knjiga izgubiti
između dva opsežna remek-djela i da će je ondje biti gotovo nemoguće
primijetiti. Vratio sam se do stola i uzeo bilježnicu koja je dijagonalno
ležala na knjizi Klasično doba Osmanskog carstva, sjajnom djelu Halila
Inaldžika, kojem sam se stalno iznova vraćao na sveučiličnim
predavanjima, a koje se nalazilo na samome vrhu gomile knjiga na
lijevoj strani. Ponovno sam sjeo u fotelju i počeo prelistavati bilježnicu.
Sastanci, bilješke, popisi za kupovinu... Otvorio sam zadnju stranicu,
no bila je posve prazna ni bilješke, niti bilo kakve linije. Čak niti jedne
jedine crne točke. Nigdje ničega, nikakve informacije, niti ikakvog
traga koji bi rasvijetlio one mračne sate. Možda bi bolji pristup bio da
krenem od rekonstruiranja događaja prije gubitka pamćenja. Iz
pernice desno od računala uzeo sam grafitnu olovku i počeo zapisivati
u bilježnicu.
Kad me oko tri nazvala Nuzhet...
Odjednom sam postao svjestan greške koju sam načinio. Ne.
naviku zapisivanja vlastitih misli ovaj put nisam smio koristiti. Ne u
ovom slučaju, kad je predmet ozbiljan zločin, a ne neke od bilježaka na
povijesne teme, zanimljive tek nekolicini mojih povjesničarskih kolega.
Zar se Nuzhet sada pretvorila u nekakav predmet? Predmet istrage
ubojstva. Da, kad sam je ubio otvaračem za pisma, ja sam je pretvorio
u predmet istrage ubojstva. Bilo je kasno za žaljenje, za grižnju
savjesti, za prolijevanje suza. Ovo možda nije predmet koji bi zanimao
nekog povjesničara, no zar i policija nije primorana koristiti se
znanstvenim metodama kako bi riješila slučajeve s kojima se
suočava? Kako se ono zove ta znanstvena grana? Kriminologija... Ne,
kriminologija proučava socijalne i psihološke aspekte zločina. U
našem slučaju, zločin nema sociološki uzrok. Ali, psiholoških razloga
je toliko puno da ih je nemoguće pobrojati. Istina, Muštak Serhazin je
bio ugledni profesor povijesti, no on je istodobno bio usamljenik
nesposoban da se potpuno uklopi u moderan svijet i društvo podložno
neprestanim promjenama društvenih vrijednosti i društvenih odnosa
u tragičnom kontrastu s njegovim osobnim vrijednostima i obiteljskim
odgojem. Njegova izoliranost i opsesivna ljubav prema Nuzhet Ozgen
dovela je do tragičnog...
Ne, ne, to je ionako poznato. Ja govorim o onoj drugoj znanosti o
zločinu. Ma, onoj što se koristi u praksi... Kako ono, zaboga? Ah da,
kriminalistika. Otkrivanje i razjašnjavanje kaznenog djela i počinitelja.
Počinitelj je poznat, ali je nepoznanica kako je ubojstvo počinjeno. “U
ovom filmu lako je otkriti ubojicu”, znao je reći moj otac, koji je
obožavao kriminalističke filmove i romane. “Kriminalistički filmovi su
poput matematičkih problema, sinko. Namjesto brojki imamo ljude, a
namjesto računskih radnji slučajeve.”
Kamo sreće da je živ. On bi odmah našao nekakvo rješenje. Zar
doista? Uopće se ne sjećam da je moj otac pokazivao zanimanje za
moje probleme. Da je on živ, i kada bih ja skupio dovoljno hrabrosti da
mu ispričam ono što se dogodilo, prvo bi mi opalio snažan šamar, a
onda bi podigao slušalicu staromodnog telefona i nazvao policiju:
“Halo, je li to Odjel za ubojstva? Gospodine službeniče, želim prijaviti
jedan slučaj.”, rekao bi, poduzimajući sve što je u njegovoj moći da
dobijem najtežu kaznu. Smatrao je da zločin ne smije ostati
nekažnjen. “Ako pojedinci ne izvršavaju svoje obveze u zajednici
dosljedno i savjesno, oni time uzrokuju nestabilnost i nered i kao
posljedicu uništenje društva i države.” Kad bi takav prijestup počinio
član naše obitelji, i kad za to ne bi bio kažnjen, to bi za moga oca bilo
nezamislivo. Golema i neopisiva sramota.
No najbolje da u to ne miješamo mojega pokojnog oca. Kao što je
jednom prilikom rekla Šazije, “Kad se jednom u to upustimo, nećemo
se iz toga moći izvući.” Nije pametno upuštati se u analiziranje svakog
detalja našega života.
Da, po svemu sudeći ovu ću zagonetku morati riješiti sam.
Povjesničarev pokušaj da riješi slučaj ubojstva. Kako će to izgledati?
Nemam blagog pojma. Međutim, ako sâm ne uspijem riješiti
zagonetku, uskoro ću se naći pod zasljepljujućim svjetlom žarulje od
sto vati uperenim u mene, u ledenoj sobi za ispitivanje, grčeći se od
boli uzrokovane cistitisom i primoran često odlaziti na toalet.
Doista, u čemu je razlika između rješavanja ubojstva i
rasvjetljavanja nekog povijesnog događaja? Ne znam, ali mislim da
oboje započinje postavljanjem pitanja. Primjerice, zašto je Murat II.
svoje prijestolje prepustio sinu koji je u to vrijeme bio još dijete? Možda
zato što je bio umoran, i zato što je bio miran i kontemplaciji sklon
čovjek, ni približno tako ambiciozan kao njegov sin Mehmed II, koji će
osvojiti Konstantinopol kad bude imao tek dvadeset i jednu godinu. To
je razlog. Ali ne samo to. Dojadile su mu podjele, spletkarenja i svađe
na dvoru. Sukobi između pristaša velikog vezira Čandarli Halila i
vezira što su kao djeca uzeti u janjičarski red, kao što je Šahabedin-
paša. Uza sve to, ne zaboravimo ni ubojstvo Muratovog najomiljenijeg
sina Alaedina Alija Čelebija.
Lijepo, profesoru Tahiru ovaj se odgovor može činiti dovoljnim. No
koje će pitanje postaviti inspektor Odjela za ubojstva zadužen za
rješavanje našeg slučaja?
Što ste radili neposredno prije nego što ste navodno iskusili
gubitak pamćenja?
Naravno, najlogičnije bi bilo početi s tim pitanjem. U redu, evo mog
odgovora: Razgovarao sam s Nuzhet telefonom. Prihvatio sam njezin
poziv na večeru. Ali, unatoč tome što sam prihvatio, još uvijek sam
razmišljao da li da idem ili ne.

Što ste imali toliko razmišljati oko poziva na večeru?

Pitao sam se zašto me tako iznenada nazvala moja bivša ljubav,
koja toliko godina nije zvala ni pitala za mene, zašto me pozvala u
zadnji čas, koji je razlog te žurbe, koji su se motivi skrivali iza tog
svršenog čina.
Jeste li ih barem otkrili?
U tom sam trenu pomislio da jesam. Zašto da lažem, u tom sam se
trenu ponadao da je Nuzhet nakon toliko godina shvatila da me voli i
da je naša zakašnjela sreća nakon toliko godina. Ali, ispostavilo se da
sam bio u krivu.
Kako znate?
Jer, na večernje pozvala i profesora Tahira. Točnije, glavni je gost
trebao biti profesor, ja sam kasnije pridodan na listu. Sram me je
priznati, ali, nažalost, bilo je tako. A ja sam, glupan, pomislio kako
moja bivša draga više nije mogla podnijeti samoću i kako mi se vratila.
Međutim, razlog poziva na lazanje i vino nije bio povratak u sretne
dane.
A što je onda bio razlog?
Ne znam, možda je htjela impresionirati profesora Tahira. Možda
je imala neku novu ideju, nekakvu zadivljujuće originalnu teoriju koja
će uzdrmati akademski svijet. Rad koji će povezati psihologiju i
povijest. Nekakav psiho-historijski projekt. O jednom sultanu. Ne, to
nije dovoljno u duhu orijentalizma. Psihološko-analitički profil jednog
osmanskoga sultana. Zašto da ne? Zar Freud nije napisao esej o
ocoubojstvu krenuvši od Dostojevskog?
Hoćete reći da je pokojna profesorica namjeravala napisati
znanstveni rad u kojem sultana Mehmeda Osvajača povezuje s temom
ocoubojstva?
Sumnjam da se namjeravala usredotočiti isključivo na temu
ocoubojstva. Bez obzira na to što je Murat II. napisao u svojoj oporuci.
Bez obzira na to što je izrazio želju da ga sahrane pokraj najdražeg
sina Alaedina Alija u Bursi i što je napisao: “Tko god od moje djece, od
moje loze, umre nakon mene, ne sahranjujte ga pored mene.”, i time
na neki način izrazio prave osjećaje prema jedinom preživjelom sinu,
bilo bi pretjerano uzeti tu činjenicu kao osnovu za tvrdnju da je
Mehmed II, kojeg otac nije volio, planirao njegovo ubojstvo, ili da je taj
plan ostvario. Kao netko tko veoma dobro zna kako je užasan osjećaj
biti nevoljen od vlastitog oca, mogu sa sigurnošću reći kako je malo
vjerojatno da se ta tuga pretvori u tako silnu mržnju da čovjeka nagna
na ubojstvo. Koliko znam, Nuzhet se nije obazirala na glasine ove
vrste; i ona je, poput profesora Tahira, svoje teze temeljila na
pouzdanim dokumentima. Ne, ona nije imala namjeru dokazati da je
Osvajač bio ocoubojica; možda joj je cilj bio izraditi psihološki profil
jednog od najintrigantnijih i najznačajnijih vladara na svijetu, a da bi
takav odvažan projekt uspio, željela je pridobiti podršku profesora
Tahira, koji je veoma utjecajan u svjetskim znanstvenim krugovima.
Dobro, a je li Nuzhet o tom projektu razgovarala s profesorom
Tahirom?

Ne znam, profesor mi to nije spomenuo. Zapravo, mislim da nije

bilo prilike da mi to spomene. Čuli smo se telefonom. No to bi bilo
jednostavno saznati...
Naravno, ako uopće postoji takav projekt.
Trebao bi postojati. Nuzhet ništa ne radi bez razloga. Naravno, to
sam shvatio mnogo kasnije. Vrlo je vjerojatno da je čak i za ulazak u
vezu sa mnom imala skriveni motiv. Naime, u to sam vrijeme, zbog
svog izvanrednog pamćenja, bio najomiljeniji asistent profesora
Tahira. Možda se ulaskom u vezu sa mnom Nuzhet htjela približiti
profesoru. Zapravo, kad danas razmišljam o tome...

A niste li možda kivni na ubijenu zato što vas je napustila?

Da, trebao bih paziti što govorim. Da je ovo pravo saslušanje, brzo
bih se odao. Trebao sam odgovoriti ovako: Nuzhet je bila veoma
pametna žena. Ako je radila na projektu koji sam spomenuo, onda bi
na svojoj strani željela imati Tahira Hakija. Na večeru ga je pozvala s
namjerom da pridobije njegovu podršku.
Ako je cilj bio da pridobije profesora Tahira, zašto je zvala vas?
U to nisam sasvim siguran. Možda se namjeravala okoristiti i
mojim idejama. Naime, ja sam stekao reputaciju eksperta za to
područje. A budući da se saznanja o toj temi nisu previše mijenjala, niti
su se pojavili novi dokumenti, možda se još uvijek mogu smatrati
ekspertom za taj period. Ako se moja ambiciozna bivša draga
namjeravala posvetiti znanstvenom istraživanju o Mehmedu
Osvajaču, možda je osjećala da joj ja u tome mogu pomoći.
Ali, to vam nije spominjala u telefonskom razgovoru.

Nije spominjala; nije čak ni aludirala. No moj rad koji sam napisao
o Osvajačevom Dekretu o bratoubojstvu. Trenutak... Da, to je to...
Osvajačev Dekret o bratoubojstvu. Što u njemu piše? Onaj među mojim
sinovima kojem Bog podari pravo i čast da bude sultan, ima
dopuštenje da u interesu dobrobiti i reda u državi naloži ubojstvo svoje
braće; svoju je suglasnost za takav postupak dala većina vjerskih
učenjaka, stoga neka se postupi tako.
 Pa, naravno... Mehmed je bio sultan koji je bratoubojstvo proglasio
legitimnim ako je to u interesu reda u državi. Bio je sultan koji nije
vidio ništa sporno u tome da u pisanoj formi, na papiru iznese stavove
koje je strašno i izgovoriti. Zapravo, zar njegov predak Jildirim2
Bajazid nije brzinom koja priliči njegovome nadimku naložio ubojstvo
svoga brata Jakuba Čelebija, i to odmah nakon Kosovske bitke, dok se
tijelo njihovog oca nije još ni ohladilo? Zar i sam Osvajačev djed,
Mehmed I, nije bio prinuđen voditi krvavi rat protiv svoje braće kako bi
uspostavio red u državi? Zar nije i njegov otac Murat spriječio podjelu
države tako što je rođenoga brata predao dželatu? Prema tome, zar
bratoubojstvo nije manje zlo od nereda i anarhije u državi? Osvajačev
je dekret samo formalno ozakonio praksu koja je već dugo postojala.
Zapravo, dok su se Mehmedovi preci rješavali svojih rivala i braće
pretvarajući se da su ubojstva počinjena bez njihova znanja i
pristanka, Bajazid nije skrivao da je ubio brata Jakuba Čelebija. Ne bi
bilo u skladu s karakterom sultana Mehmeda II. Osvajača da... Eto, to
je ključna riječ: Osvajačev karakter.

Dobro, ali ta saznanja, ti komentari nisu novi; te su činjenice

poznate svima koji išta znaju o povijesti Osmanlija. Što je Nuzhet
namjeravala izvući iz toga? Koliko sam uspio shvatiti, ona je postojeći
materijal namjeravala interpretirati na sasvim nov način, a možda i s
jednog iskrivljenog aspekta. Zar to nije moda ovog vremena? Biti
drugačiji... Pozivati se na iste izvore, na iste dokumente, ali iznositi
sasvim drugačije tumačenje povijesti. Uzaludan posao, dakle. A možda
i nije. Povijest povijesti, objašnjenje objašnjenja, komentar
komentara? U postmodernom dobu... U postkolonijalnom svijetu... Je
li povijest ono što se dogodilo, ili naša verzija, naše tumačenje tih
događaja? Je li povijest istina, realnost, zbilja, ili korpus radova
znanstvenika koji proučavaju, analiziraju i odgonetavaju prošlost? Što
od toga dvoga? Ako se o tome vode rasprave među samim
povjesničarima, zašto bi onda Nuzhetin novi projekt bio blefersko
prenemaganje? Tim prije što se sve više pažnje pridaje pitanjima o
kojima već godinama raspravljamo: pišu li povijest kraljevi i vladari, ili
pak mase? Je li povijest niz slučajnih događaja, ili se odvija u skladu s
jasnim zakonitostima i obrascima? Uhvatiti se u koštac s tim pitanjima
uzimajući ličnost Mehmeda II. Osvajača kao polazište. Svaka čast
Nuzhet za njezinu odvažnost i dalekovidnost.
Da, gotovo sam siguran da je projekt na kojem je Nuzhet radila
psihološki profil sultana koji je donio Dekret o bratoubojstvu. Taj bi
dekret mogao bili ključ za razotkrivanje kompleksne ličnosti jedne od
najznačajnijih figura u svjetskoj povijesti. Ako je Freud mogao načiniti
analizu Dostojevskog u kontekstu ocoubojstva, onda i Nuzhet može
napisati studiju o Osvajaču i bratoubojstvu. Povrh svega, ako postoje
samo nagađanja da je Osvajač naložio ubojstvo svoga oca Murata II,
njegov nalog da se zadavi njegov mlađi brat Ahmed Čelebi činjenica je
koju otvoreno iznose pisani izvori iz onog doba. Štoviše, u tim se
izvorima navodi čak i ime čovjeka koji je zadavio malog Ahmeda:
Ervenosoglu Ali-beg. Važno je pritom da povjesničar zadrži neutralan i
emocionalno distanciran pristup toj temi. Kao nužna posljedica
socioekonomske, političke, vojne i međunarodne situacije u to doba,
ove smrti.
I eto, tako je pronađena karika koja nedostaje. Sada je posve jasno
zašto mi se moja bivša draga najedanput javila nakon što me
godinama nije zvala ni pitala za mene, i zašto me odmah po dolasku
pozvala na večeru. A čemu sam se sve ja, zaljubljeni glupan, nadao.
Razvela se od muža. Da, možda sam je zbog toga ubio. Nakon što sam
ušao u zgradu Sahtijan, nakon što me Nuzhet primila u svoj stan,
možda nakon što me počastila čajem. Čaj? A čaj smo pili iz čaša ili
šalica. Zaboga, otisci prstiju! Kuhinja, nisam pregledao kuhinju; a što
ako sam tamo ostavio otiske ili neki drugi dokaz? A što ako sam ušao u
radnu sobu i tamo ostavio otiske? Ne sjećam se u koje sam prostorije
ulazio tijekom onih mračnih sati kada sam izgubio pamćenje! Ma,
nema govora. Zašto bih ulazio u kuhinju, u njezinu radnu sobu? Nisam
mogao tek tako slobodno šetati po stanu u kojem nisam bio toliko
godina. Ne, nema potrebe da paničarim. Možda čak ni čaj nisam
popio. Zahvaljujem, ali radije ne bih, vjerojatno sam rekao. Naš prvi
susret nakon toliko godina – vjerojatno sam bio nervozan, uzbuđen.
Ali, ne i Nuzhet. Ona je mene već odavno prestala voljeti. Za nju sam
bio samo kolega profesor čijim se znanjem može okoristiti.
Najvjerojatnije mi je sa svojom uobičajenom nestrpljivošću i
ushićenjem odmah počela pričati o svome novome projektu.
Vjerojatno je pogrešno razumjela izraz zbunjenosti i razočarenja na
mojem licu pa mi je možda čak rekla da bi suradnja na njezinom
projektu bila korisna za moju karijeru: “Ako budeš spomenut kao
suradnik na projektu, reputacija u međunarodnim znanstvenim
krugovima će ti porasti.” Vjerojatno to nije rekla kako bi me obmanula,
već je to iskreno mislila. No ja mora da sam u tom trenutku poludio.
Žena kojoj sam posvetio cijeli život mami me time što bi se u projektu
spomenulo moje ime, i to na način kao da me podmićuje. Mora da sam
u tom času sa stolića zgrabio otvarač. Ne, to je bio otvarač za pisma
koji sam donio sa sobom. Izvadio sam ga iz džepa sakoa i...
Zazvonilo je zvono. Šazije? Ne, nije to bilo zvono na vratima, zvonio
je moj staromodni telefon. S obzirom na sve što mi se dogodilo nakon
Nuzhetinog telefonskog poziva, možda bi bilo bolje da se ne javim, ali
to, naravno, ne dolazi u obzir. Možda su pronašli Nuzhetino tijelo.
Nisam mogao pobjeći; morao sam se suočiti s onim što me čekalo.
Drhtavim sam rukama podigao crnu slušalicu.
“Halo?”
“Halo, Muštak!”
Kad sam čuo glas Tahira Hakija, problijedio sam kao krpa.
“Molim, profesore, izvolite...”

“Što se događa? Imaš li kakvih vijesti od Nuzhet? Zvao sam je više

puta, ali mi se ne javlja. Da joj se nije što dogodilo?”
Njegov je duboki glas zvučao zabrinuto. Eto, počelo je. Prvo će se
zabrinuti profesor, onda i drugi, a zatim će policija pronaći tijelo...
Nema koristi od izbjegavanja neizbježnoga; najbolje je bilo glumiti
nonšalantnost.
“Ma ne, što bi joj se dogodilo.”, nastojao sam umiriti profesora.
“Zvučala je dobro kada smo se čuli poslijepodne. Da joj se nije
pokvario mobitel ili istrošila baterija? Tko zna, možda je isključila ton.”
“Ali pozvala me na večeru. Zar ne bi nazvala da provjeri zašto
nisam došao?” Unatoč godinama, um mu je funkcionirao savršeno
logično. “U redu, recimo da joj se pokvario mobitel, a što je s fiksnim
telefonom? Ne javlja se ni na njega. Ne, Muštak, ovdje je posrijedi
nešto drugo. Da se jadnica nije razboljela? Kada smo se čuli prije dva
mjeseca, spomenula je da ima problema na srčanim zaliscima. Osim
toga, upravo je prošla kroz tešku rastavu. Da nije, ne dao Bog, srčani
udar?”
“Vi uvijek mislite na najgore”, zvučao sam poprilično oštro. Spustio
sam glas. “A možda ne uspijeva stupiti u kontakt s vama. Možda je
izgubila vaš broj. Osim toga, ako joj se što dogodilo, mogla je potražiti
pomoć od nećaka. On živi u istoj zgradi.”
No profesora nije bilo moguće umiriti.
“Kad bi imala snage... Govorimo o srčanom udaru, Muštak. To nije
šala. Kad te pogodi, nemaš snage ni prst pomaknuti.”
S hladnokrvnošću na kojoj bi mi mogli pozavidjeti i okorjeli ubojice,
nastavio sam glumiti nehaj.
“Mislim da se bespotrebno brinete, profesore. Slušajte, vidjet ćete
da će vas ujutro nazvati. Možda čak i večeras.”
Moje nastojanje da ga umirim i dalje je bilo neuspješno.
“A i ti si daleko”, rekao je, napokon prelazeći na stvar. Kako je samo
volio davati zadatke ljudima oko sebe, tražiti od njih da za njega
obavljaju poslove. “Kamo sreće da stanuješ blizu Nuzhetinog kvarta.”
 Nikada nije bio izravan u svojim zahtjevima: pristojnost ili
lukavost? Htio bih da odeš do nje, ali... Neka Tahir Haki ne zamjeri, ali
ja se ne kanim vraćati u njezin stan i još se jednom suočiti s mrtvim
tijelom žene koju sam ubio. Ne, večeras me nitko neće izvući iz moga
stana.
“Kamo sreće”, uzvratio sam, pretvarajući se da tako i mislim.
“Kamo sreće, ali na ovoj strani je takva sniježna oluja da
najvjerojatnije ne voze brodske linije. Ali, kažem vam, bespotrebno se
brinete.”
Kad je shvatio da od mene nema koristi, izvjesno je vrijeme šutio,
zasigurno smišljajući neko novo rješenje.
“Dobro, onda ću nazvati našeg Četina. Nadam se da ću ga uspjeti
uloviti. Večeras bi trebao biti na nekom seminaru u biblioteci Atatürk.
Ako se nije vratio kući, reći ću mu da poslije seminara svrati do
Nuzhet. Iako je on baš i ne voli. Neki su dan žustro raspravljali o
Osvajaču. No siguran sam da neće odbiti moju molbu. A možda ovo
bude prilika i da izglade odnose.”

Četin, prilično arogantan mladi čovjek, bio je jedan od profesorovih

asistenata. Nisam shvatio zašto se nije slagao s Nuzhet, ali sam sada
doznao da su se poznavali, što je pak značilo da je moja bivša draga
često dolazila u Istanbul. Dovoljno često da nađe vremena za rasprave
s profesorovim novim asistentom Četinom, a mene niti jedan jedini put
nije nazvala. Sve dok joj nisam zatrebao za njezin projekt. Možda je
profesor znao za čime je tragala?
“Stvarno, profesore, zašto nas je Nuzhet pozvala večeras?”
 Nakon kratkotrajne šutnje uslijedio je odgovor, ako se to uopće
može nazvati odgovorom.

“Zar ti nije rekla?”

Poput kakvog prepredenog i opreznog osmanskog vezira vremešni
je profesor pokušao ispipati koliko znam.
“Ne, samo me pozvala na večeru.”

Opet šutnja, ovaj put nešto dulja od prethodne.

“Nije ti rekla, iako ste toliko bliski?”
Bliski? Očito misli da se Nuzhet i ja još uvijek viđamo. Pravio sam se
nevješt.
“Kunem vam se da mi ništa nije rekla. O čemu je riječ?”
“Ne znam. Vjerojatno ni o čemu posebno. Samo nas je pozvala na
večeru.”
To je bilo sve što je rekao, no i to je bilo dovoljno. Nisam se
prevario: Nuzhet je radila na novom projektu, a profesor Tahir se
uključio u tim koji je okupila. U najmanju je ruku znao o čemu se u
projektu radilo, no nije to želio podijeliti sa mnom zbog osjetljive teme.
Osjetljive, a možda i mračne.
“Vjerojatno je tako”, rekao sam tobože nezainteresirano. “Što se
tiče večere, sada je na meni red. Pozvat ću vas i Nuzhet čim se vrijeme
malo popravi.”
“Prvo se moramo uvjeriti da je Nuzhet dobro.”
“Dobro je, profesore, ne sekirajte se.”
 Spustio sam slušalicu s osjećajem olakšanja kakvo čovjek osjeti
nakon što je nekome konačno otkrio tajnu koja ga je mentalno i
emocionalno opterećivala. Dakle, sada će tijelo biti otkriveno, bit će
pokrenuta istraga, policija će sa mnom obaviti razgovor, a ja ću i
njima slagati, baš kao što sam večeras lagao Šazije, a maloprije i
profesoru Tahiru. Ako sve prođe u redu, odnosno, ako nisam bio u
Nuzhetinoj kuhinji ili radnoj sobi, te stoga ondje nisam ostavio trag
tijekom onih mračnih trenutaka kad nisam znao za sebe, slučaj će,
barem što se mene tiče, biti zaključen. Ali, zabrinutost u majčinim
očima koje su me promatrale iz srebrnog okvira na zidu preko puta
govorila mi je da se događaji neće odvijati onako kako ja mislim.
 10

Snovi razotkrivaju čovjekovu podsvijest

“Protivno onome što možda vjerujete, taj je vaš prijestolonasljednik

zapravo bio osjetljivo dijete.”
Proćelavi čovjek sijede brade s naočalima od kornjačevine sjedio je
za stolom od mahagonija i ne mareći za to što sobu truje smradom
cigare među prstima desne ruke, na izvrsnom turskom nastavljao
svoje izlaganje.
“Kao što i sami znate, još je u djetinjstvu bio suočen s mnoštvom
izdaja. Govorim o spletkama paša koji su na dvoru međusobno gajili
nemilosrdno neprijateljstvo. Neka vrsta ‘države u državi’. Država u
državi postoji u svim vremenima, na svim meridijanima.” Pogled mu je
skliznuo na smeđa drvena vrata sobe pune knjiga i, kao da se boji da bi
nas netko mogao čuti, snizio je ton. “Zamislite situaciju u kojoj se ne
nadmećete samo s ocem za majčinu pažnju, već se nadmećete sa
sultanom za vlast nad državom koju vam on ne želi prepustiti.”
Lice tog čovjeka odnekud mi se činilo poznatim, ali nisam se mogao
sjetiti gdje sam ga vidio. Čudno. Međutim, još mi je teže bilo shvatiti što
ja uopće radim u ovoj sobi koja podsjeća na liječničku ordinaciju. Ili je
to opet trenutačna amnezija? Opet ono pomračenje pamćenja?
 “Mi, muška djeca, svi mi bez izuzetka želimo zauzeti mjesto svojih
očeva.”

Htjedoh mu reći kako ne dijelim to mišljenje, kako nikada nisam

osjećao divljenje prema svome ocu, ali otmjeno odjeveni čovjek bio je
toliko siguran u ispravnost svojih riječi da mi se učinilo da mu se neće
svidjeti ako mu se suprotstavim.
“Što god mi govorili, svi u konačnici osjećamo divljenje prema
svojim očevima. No ono što je fascinantno, upravo ih iz tog razloga
želimo uništiti: da bismo zauzeli njihovo mjesto. I odatle, eto, proizlazi
kaos u našoj podsvijesti. Zbog te svoje želje mi osjećamo krivicu, i ne
samo krivicu nego i strah. Jer htjeti biti poput oca, istodobno znači
posjedovati majku. Posjedovati majku... Kakve li jezive zamisli. A
duboki osjećaj krivnje praćen je strahom od kastracije, strahom da se
nikada ne može postati ocem.”
On mora da je neurolog ili psihijatar. Psihijatar? Je li me ovamo
poslala Šazije, jednom od svojih kolega? Ako je tako, mora da je
izabrala jednog od najboljih, jer ona ne poklanja povjerenje baš
svakome.
“Otac bi trebao biti osoba kojoj vjerujemo više nego ikom drugom,
pa ipak, osjećaji koje gajimo prema njemu sasvim su suprotni: strah
pomiješan s divljenjem, mržnja pomiješana s ljubavlju. Ti pomiješani
osjećaji mogu se vidjeti na primjeru vašeg princa, jer on nije s ocem
morao dijeliti samo majku, nego i moć i vlast nad carstvom. Golemim
carstvom. Imperijem koji će jednog dana zauzimati pola svijeta.”
O čemu ovaj priča? Možda o Osmanlijama?
 “Imperij počinje s njime, zar ne? Točnije rečeno, njegovim
osvajanjem Konstantinopola.”

Opa, sada smo počeli i s poviješću. Tko li je ovaj čovjek?

“Naravno, govorim o sultanu Mehmedu II. Osvajaču. Jedan mali
turski begluk koji je u Anatoliji pronašao utočište od okrutnih Mongola
počeo se naglo širiti i napredovati, dok napokon nije prerastao u
imperij za vladavine tog velikog vladara. Čudo koje se ostvarilo za
svega stoljeće i pol. Ili bismo, umjesto da to nazovemo čudom, mogli
reći da je riječ o ostvarenju sna utemeljitelja Osmanske dinastije,
sultana Osman-bega.” Najedanput je stisnuo oči i sumnjičavo se
zagledao u mene. “Je li doista sanjao takav san?”
Zatekao me nespremnoga. Nisam znao što da kažem.
“Pa, postoje različita mišljenja. Jedni smatraju da je Osmanov san
stvaran, a drugi da je to namjerno stvoren mit, legenda smišljena s
ciljem da se osnivanju države i dinastije dâ nekakva mistična aura.”
Duboko je uvukao dim iz svoje cigare i ispuhujući kolutove u zrak
iznad sebe rekao lagano kimajući glavom: “Ako mene pitate, legende
su važne. Legenda kaže da su Rimsko carstvo osnovali Romul i Rem,
braća koju je navodno dojila vučica, a djetlić im je donosio hranu. I
snovi su važni koliko i legende. Snovi razotkrivaju čovjekovu
podsvijest. Naše potisnute emocije. Ne samo naše seksualne želje, već
sve naše žudnje o kojima se zbog straha ili srama ne usuđujemo
govoriti. Možda je vaš prvi sultan, Osman-beg...” Nagnuo se prema
meni i pogledao me iznad naočala. “Tako su ga zvali, zar ne?”
 Nisam želio odgovoriti. Ne znam zašto, ali nešto me na ovom
starcu preko puta mene i u načinu na koji me ispitivao iritiralo, kao da
me isljeđuje, i kao da sva pitanja iz područja moje specijalnosti
poznaje jednako dobro kao i ja. Pa ipak, nisam se mogao suzdržati od
odgovora, kao da me taj misteriozni čovjek hipnotizirao:
“Oslovljavali su ga i s Osman-beg, naravno, prije nego što je stekao
počasni naziv gazija.”

“Recimo, onda, Osman Gazi-beg. Da, taj vaš prvi sultan imao je
viziju. Njegov je narod došao iz stepa srednje Azije, veoma je dobro
znao kroz kakve je patnje i muke prošao. Dobro je procijenio zemlju u
koju su se doselili: Istočno Rimsko Carstvo bilo je pred padom, a on je
sanjao o jednom sasvim novom carstvu, i svim je srcem želio da mu se
taj san ostvari. Ali, u to vrijeme nije mogao javno iznositi svoja
razmišljanja, jer još uvijek nije bio toliko moćan. Ali, bit će. Doći će
vrijeme kada svijet neće moći donositi nikakve odluke prije nego što se
konzultira s državom koju je osnovao Osman. Osmanlije u Maloj Aziji,
Habsburzi u Europi. Rudolf, koji je osvojio Erbland. Osmanov
suvremenik, iz Habsburške dinastije. Povijest toga perioda ne možemo
shvatiti bez poznavanja povijesti tih dviju obitelji, zar ne, gospodine
Muštak?”
Nisam mogao biti siguran ismijava li me, ili doista želi moj odgovor.
Iako mi sjaj u njegovim svijetlim očima i nije djelovao baš iskreno,
nisam se mogao suzdržati od potvrđivanja.
“Tako je. Te su dvije obitelji i dinastije stoljećima bile ljuti rivali. Da
bi se shvatilo Osmanlije, čovjek mora poznavati povijest
Habsburgovaca. I, naravno, povijest Osmanlija da bi se shvatilo
Habsburgovce. Bila to igra sudbine ili logika povijesti, dvije su dinastije
naposljetku doživjele jednaku kob. Nakon Prvog svjetskog rata obje su
vladarske kuće na tragičan način sišle sa svjetske pozornice.”
Lagano je kimnuo glavom, kao da odaje počast nesmiljenoj logici
povijesti.
“Ali vaš mladi prijestolonasljednik, naravno, nije mogao imati
pojma o takvom ishodu u budućnosti”, reče, spuštajući cigaru u
pepeljaru. “I njega su, poput svih dječaka njegove dobi, razdirali
sukobljeni osjećaji prema ocu. U njegovoj je glavi jedini stvarni i pravi
cilj bio da postane sultan. Drugim riječima, da dođe u posjed
najmoćnije igračke u rukama njegova oca. Poriv puno kompleksniji od
one jednostavne nevine želje za dijeljenjem majke, prisutne u drugih
dječaka njegove dobi.”
Na usnama mu se pojavi iskrivljen osmijeh.
“Ne znam slažete li se s ovim mišljenjem, ali vlast je opasnija od
žene. Naravno da je vaš mladi princ bio svjestan opasnosti. A i ne
može ga se kriviti što je bacio oko na očevo mjesto. Naposljetku,
prinčevi se tako odgajaju: da postanu sultani.” Tegobno je uzdahnuo,
kao da je on na mjestu mladog Mehmeda. “Ali, njegovi su strahovi bili
puno dublji od naših. Nije riječ samo o strahu od kastracije, nego o
strahu da bi doista mogao doći na čelo obitelji, dinastije, carstva.
Međutim, prije nego što prijeđemo na to, moramo razmotriti pitanje
kastriranja. Točnije, pitanje obrezivanja. Obrezivanje muške djece nije
samo vjerska odredba, medicinska potreba, već je to ritualno
odvajanje od majke. Nemojte me gledati tako zaprepašteno. To doista
jest ritual. Svečani ritual. Poput ceremonije obrezivanja koju je Murat
II. priredio za svoje sinove. Ceremonije u Edirneu priređene za
Mehmeda II. i njegovog starijeg brata Alaedina Alija. Mehmed Čelebi
tada je imao tek sedam godina. Svadba i obrezivanje... Kakve li ironije
da turska riječ koja označava obred obrezivanja može također
označavati i obred vjenčanja. Kako okrutni paradoks. Zamislite samo:
jedan dio vašeg organa...”
Čovjek se razuzdano naceri, poput kakvog dječaka u pubertetu.
“Ja se svoga ni ne sjećam.” Spokojno se naslonio na stolac. “Mi
Židovi to obavimo što je moguće ranije. Unutar osam dana od rođenja
djeteta. Po mogućnosti u sinagogi.”
On je Židov?! Primijetio je moj zbunjen i sumnjičav pogled i
najedanput se uozbiljio. Posramljeno sam utonuo u stolac.
“Ne brinite se, ovdje su dopuštene najrazličitije ideje”, reče i
ponovno posegne za svojom cigarom. “Uključujući i antisemitizam. U
mladosti sam se često susretao s tom vrstom primitivizma.”

Tko je ovaj čudan i uznemirujući čovjek? prošlo mi je kroz glavu, a

on je, prije nego što sam uspio odgovoriti na vlastito pitanje,
promrmljao:
“Više su me iznenadile optužbe za suradnju s antisemitima, koje su
mi upućivali kasnije u životu.”
Stavio je cigaru u usta i ponovno duboko uvukao dim. Dok su se
oblaci gustog dima širili po sobi, on kao da se opustio i na licu mu se
pojavio izraz prisnosti.
“A vi? Ne brinite, pitam samo iz znatiželje. Kada ste vi obrezani?”

Kakvo je to neumjesno pitanje? Počeo me obuzimati gnjev. Kroz

glavu mi je prošlo da mu jasno i glasno kažem da ga se to ni najmanje
ne tiče, ali nisam to učinio. Sjetio sam se Šazije. Ako me ona uputila
ovamo, znači da sam na nekoj vrsti seanse kod psihijatra, što pak
znači da ću situaciju samo pogoršati budem li se uzrujavao. Samo
hrabro, Muštak, i budi ljubazan i smiren kao i uvijek. Osim toga, tko
zna, možda su ova pitanja doista nužna.
“Nužna su”, rekao je, spustivši ruku u kojoj je držao cigaru na stol.
“Vjerujte, doista jesu.”
Usiljeno sam se nasmiješio pokušavajući prikriti rastuće
nestrpljenje i uzrujanost.
“Nažalost, i ja sam prilično kasno obrezan. U sedmoj godini, kao i
Mehmed II.”
“Zanimljiva podudarnost”, izusti on duboko uvlačeći dim iz svoje
cigare. Njegove oči – nisam uspio razaznati jesu li plave ili zelene –
radoznalo su šetale po mome licu, poput arheologa koji razgleda tek
pronađene antičke ostatke. “Doista zanimljivo. Dobro, a sjećate li se
ičega iz toga dana kada ste obrezani? Naprimjer, je li vaša majka
plakala?”
Obrve su mi se same od sebe namrštile. Više nisam mogao
kontrolirati iznenadni bijes koji mi je podignuo glas.
“Ne sjećam se. Zašto?”
 Nije se obazirao na moj jetki ton; nastavio me gledati očima što su
poput periskopa registrirale svaki moj pokret i gestu.

“Samo pitam. Nema veze, vratimo se našoj ranijoj temi. Rekao bih
da postoje nevjerojatne sličnosti između vašeg Mehmeda Osvajača i
izvjesnog princa Hamleta.”
Princ Hamlet. Shakespeareov tragični junak. Nesretni danski
kraljević čijeg je oca ubio vlastiti brat, Hamletov stric. Princ Hamlet i
sultan Mehmed... Dva potpuno različita karaktera.
“Polako, nemojte se odmah mrštiti. Kad sam rekao Osvajač mislio
sam na mladog prijestolonasljednika. Na dječaka prije nego što je
postao sultan.”
“Mehmed-i Sani...”, ispravio sam ga. “Odnosno, Mehmed II... tada
još ne Mehmed Osvajač. Ali, postoje velike razlike između princa
Mehmeda i princa Hamleta. Prije svega, otac Mehmeda II. nije ubijen.”
Dok je čovjek što je sjedio preko puta mene s užitkom otpuhivao
dim iz svoje cigare prema mome licu, u glavi mi se upalila lampica.
Shvatio sam tko je on: bio je to ni manje ni više nego Sigmund Freud.
Vidi ti našu Šazije: poslala me ravno ocu psihoanalize. Ali, što bi
trebalo reći o mojim predrasudama? Nisam bio nimalo uznemiren niti
iznenađen što preko puta mene živ i zdrav sjedi netko tko je umro prije
više od sedamdeset godina, ali kad je taj zapadnjak počeo iznositi ideje
i teorije koje su se razlikovale od mojih, odjednom sam se uzrujao i
osjetio potrebu da branim sebe i svoju verziju povijesti.
“Murat II. nije ubijen; sultan je umro prirodnom smrću.”
 “Ne sumnjam. Uostalom, vi ste povjesničar. Ako tvrdite da Murat
nije ubijen, onda nije ubijen. I sama pomisao da bi ga ubio rođeni
brat... Kako se zvao onaj dječak kojeg su poslali đželatu? Mustafa? Da
je Mustafa ostavljen na životu. Da je poživio dok malo ne ojača...
Možda bi i on, poput Hamletova strica...” Odložio je cigaru u pepeljaru.
“Takve su se stvari događale u vašim dinastijama, kao i u našim.
Bratoubojstvo je bilo neizbježno kada je bilo više takmaca za vlast.”

Da, baš kao što sam i slutio, uvući će me u raspravu o Osvajačevom

Dekretu o bratoubojstvu, uz tipično zapadnjačku optužbu za
istočnjačko divljaštvo i krvoločnost.
“Bratoubojstvo je nešto što postoji od davnina” rekao sam,
prekidajući ga. Bit će da mu je zasmetalo što sam mu upao u riječ, jer
je posegnuo za cigarom, a ja sam nastavio:
“Kao što i sami vrlo dobro znate, kada je Kain ubio svoga brata
Abela, nije postojalo ni Osmansko carstvo, a niti sultan Mehmed II.
Osvajač.”
“U pravu ste”, odgovorio je bez ikakve žurbe, prinoseći cigaru
ustima. “No ne zaboravite da je još u ono vrijeme postojao pojam moći
i vlasti, prije nego što se pojavio koncept države. Moć i vlast koje su
išle uz položaj jedinog muškog djeteta u obitelji, jedinog nasljednika
obiteljskog imetka i – ovo posebno naglašavam – posjednika žena u
obitelji. To možemo nazvati i nekakvom tradicijom. Od drevnih
vremena moć je uvijek bila u službi samo jednoga gospodara.”
Podrugljivo se nasmiješio. “Kao što kaže stara izreka, država je toliko
čedna nevjesta da može biti supruga samo jednom čovjeku. Planinom
vlada samo jedan orao. Junak koji spašava svijet uvijek je usamljen,
bio on kralj ili vjerovjesnik.”

Na trenutak je zastao kako bi s revera svog elegantnog sakoa

otresao pepeo.
“Junak je samotnjak. No da se mi vratimo našem princu Hamletu.
Kad je njegov stric postao kralj, stekao je vlast ne samo nad zemljom,
nego i nad kraljicom, Hamletovom majkom, što je Hamleta dovelo do
ruba ludila. Kao što je poznato, na koncu je doista poludio, i to će ludilo
biti njegov kraj. A i njegove zemlje, naravno. Vaš mladi
prijestolonasljednik, onako bistar i pronicav, mora da je vrlo rano
shvatio okrutnu narav vlasti, možda još kao mladi princ u Manisi. A
možda još ranije, u Edirneu, kao posve malo dijete. Dok se još nije
susreo s Mulom Guranijem. U vrijeme dok još nije naučio čitati i pisati.
Okrutna narav vlasti koje je princ postao svjestan slušajući zlokobna
šaputanja koja su kružila hodnicima palače.”
Nevjerojatno je koliko je taj čovjek znao o Osvajaču. Glupi Muštak,
vječito zaokupljen samim sobom. Ne, Freud se nije zanimao za mene.
Ja nisam bio njegov pacijent; Kao i Nuzhet, i njega je zanimao sultan
Mehmed, i on se kao i Nuzhet htio okoristiti mojim znanjem. Nakon
“Dostojevskog i ocoubojstva”, njegov bi sljedeći rad mogao biti o
sultanu Mehmedu II. Osvajaču.
“U ono vrijeme nitko nije znao da će to ponosno dijete slobodnog
duha jednoga dana postati jedna od najznačajnijih ličnosti srednjega
vijeka. Ni on sâm to nije znao. Znao je samo za strah koji je svakim
danom sve više rastao u njemu, strah koji Hamletov otac nije osjećao.
Jer, kralj Hamlet nije bio svjestan da će ga njegov brat otrovati; zbog
toga je bio miran. Zbog toga je mogao spokojno zaspati u vrtu palače i
tako omogućiti svom podmuklom bratu da mu u uho ulije otrov. S
druge strane, mladi princ Mehmed bio je dobro upućen u krvavu
tradiciju na dvoru. Dobro je znao da je njegov predak Osman naložio
ubojstvo svojega strica Dundar-bega.” U njegovim se očima ponovno
pojavi onaj čudni sjaj koji je u meni izazivao nervozu. “Dundar je želio
živjeti u slozi s bizantinskim vladarom, zar ne?”
Moju je šutnju shvatio kao odobravanje.
“To je bio prvi slučaj ubojstva bliskog člana obitelji u Osmanskoj
dinastiji, no nažalost ne i posljednji; pripadniei te dinastije nastavit će
s tom krvavom tradicijom još stoljećima. Mladog princa, koji još nije
postao Osvajač, opravdano je obuzimao strah: a što ako Alaedin Ali
ubije njega? Njegov stariji brat, koji mu je bez trenutka oklijevanja
poklonio svog drvenog konjića, dok je njihov otac, pravedni,
dobrodušni i omiljeni sultan Murat stajao kraj njih i s ljubavlju ih
promatrao. Ali, naravno, otac neće uvijek biti uz njih da ih štiti i
usmjerava. Jednoga dana njihov će otac umrijeti...”
Riječi oca psihoanalize dovele su me do ruba strpljenja.
“Da budem iskren, ne razumijem što zapravo želite reći”, prekinuo
sam ga, otvoreno pokazujući neslaganje. Ako želite sugerirati da je
princ Mehmed naložio ubojstvo svog starijeg brata Alaedina Alija i oca
Murata da bi se domogao prijestolja.”
“Nipošto”, rekao je odmahujući rukom. “Otkud vam takva pomisao?
Zapravo, nismo ovdje da bismo razgovarali o princu Mehmedu. On me
ne zanima.”
“Ali, ocoubojstvo...”

“Ah, mislite na moju studiju? U njoj je riječ o Dostojevskom. Načiniti

sličnu analizu za vašeg slavnog sultana bilo bi puno teže, štoviše,
nemoguće. Slažem se da je riječ o fascinantnoj ličnosti, ali
psihoanaliza je u mnogočemu slična povijesti. Da bi se formulirala
hipoteza i načinila analiza potrebni su podaci, brojke, tekstovi,
dokumenti, a materijali koji su sačuvani o vašem sultanu orlovskog
nosa vrlo su oskudni. S druge strane, Dostojevski je za sobom ostavio
dovoljno podataka o sebi da nam omoguće analiziranje i seciranje
njegove ličnosti do najsitnijih detalja. Ne samo njegovi romani, već i
svako pismo, tekst, bilješka psihoanalitičaru pruža...”
“Zašto onda stalno pričate o Osvajaču?”
Prije nego što je odgovorio na moje pitanje, nagnuo se prema
pepeljari i u njoj zgnječio cigaru koja se već poprilično smanjila.
“Zbog vas.”

Pogledao me u oči.
“Zbog mene?”
Svjetlucanje u njegovim očima posve se izgubilo.
“Da, zbog vas. Da bih vas bolje razumio. Primjerice, zašto se toliko
bavite Osvajačem? Zašto taj sultan toliko opterećuje vašu podsvijest?
Otkud dolazi ta opsesija? Je li ona povezana s vašom bolešću?”
Način na koji me promatrao taj psihoanalitičar koji je umro prije
više od sedamdeset godina bio je jako čudan, pogled mu je bio tako
prazan i bezizražajan da sam zbog toga počeo osjećati nemir.
“Moja bolest... Mislite na disocijativnu fugu!?”

Suho se nakašljao.
“Disocijativna fuga. Govorite o početnoj dijagnozi. Ta je dijagnoza
stvar prošlosti. Imamo ozbiljniji problem.”
Ozbiljniji problem. Zašto se izražava na tako zagonetan način?
Bijes koji sam osjećao prema tom stručnjaku za ludilo postajao je sve
snažniji. Cigara koju je maloprije zgnječio u pepeljari jako je
zaudarala. Pomislio sam ga upitati zašto ga toliko zanima moj
problem. Htjedoh mu osim toga reći da se ostavi ružne navike pušenja
cigara, jer će u protivnom umrijeti od raka usne šupljine, ali me nešto,
što god to bilo, sprečavalo da narušim svoju pristojnost.
Zadovoljio sam se pitanjem: “Koji je to ozbiljniji problem?”
“Paranoidna shizofrenija.” Rekao je to tako nehajno kao da kaže da
sam se prehladio. “Zapravo, paranoidna shizofrenija nije povezana s
disocijativnom fugom, odnosno privremenom amnezijom. Ali, kod vas
su se obje bolesti povratile istodobno. Oprostite mi, no sa svojim
pacijentima uvijek razgovaram otvoreno, to je veoma važno i korisno
u psihoterapiji. Da, nažalost, gospodine Muštak, vi ste paranoidni
shizofrenik.”
Odmah sam se počeo braniti, kao da sam učinio nešto loše.
“Varate se, ja nisam paranoidni shizofrenik. Ja za svoje pogreške
prije svega krivim samoga sebe, nikako druge. Za razliku od
paranoidnih shizofrenika...”
 Pomalo se prezirno nasmijao.
“O, pa vi se razumijete i u psihologiju.” Zastao je, a potom dodao:
“Zašto ste onda ubili Nuzhet? Kad ste već tako spremni na sebe
preuzeti odgovornost, recite mi zašto ste onda toj jadnoj ženi oduzeli
život?”
Rekao je to krajnje ozbiljnim, gotovo optužujućim tonom.
“Povrh svega, ubivši je, niste život oduzeli samo njoj, nego ste
uništili i jedinu svrhu vlastitog života. Uništili ste jedini razlog koji vas
je vezivao za život, predmet vaše bolesne strasti, vašu ljubav koje se
niste mogli osloboditi.”
“To je laž!” povikao sam. “Laž! Nisam je ja ubio. Kada sam je
pronašao, već je odavno bila mrtva!”
Njegova staloženost nije bila nimalo pomućena.
“Mislite da ju je ubio netko drugi?”
Kako sam silno želio odgovoriti potvrdno! Ali ta nesretna potreba
da postupim čestito, koju su mi usadili odgojem, te očeve riječi koje su
prodrle u moju srž: “Ljudi koji nisu platili cijenu za počinjenu pogrešku
vode društvo u propast.”
“U redu”, izusti ludi doktor opazivši da sam ostao bez riječi. “Možda
ste u pravu. Možda je niste ubili vi, već čovjek kojeg ste vidjeli u onom
ogledalu. Taj drugi, nasilni i agresivni čovjek.”
Zapanjilo me koliko je znao o meni. Osjetio sam kako u meni raste
gnjev, kako je ovladao cijelim mojim bićem. Više nije bilo ni očevih
autoritativnih riječi, ni majčine suosjećajne nježnosti; sve se razbilo u
najsitnije komadiće. Osjetio sam kako su mi se šake same od sebe
stisnule u pesnice, a oči skliznule na drvenu pernicu na ivici stola,
odmah ispred mene. Srebrni otvarač za pisma s Osvajačevom tugrom
na dršci, oružje koje sam zario u Nuzhetin vrat, blještao je kao da me
poziva da ga zgrabim i sredim ovog vremešnog mudrijaša, tog podlog
pervertita uma iskvarenog seksom! Odazvao sam se pozivu i ispružio
ruku prema pernici, ali moj ju je glasoviti psihijatar spretnošću
neočekivanom za njegove godine povukao prema sebi.
“Ccc, ccc... Ne činite to, Herr Muštak, ne možete sve pobiti.” Potom
je dohvatio pozlaćeno zvonce što je stajalo na desnoj strani stola i
počeo njime mahati. Cin cin, cin cin. U trenu su se otvorila vrata, kao
da su čekala na dogovoreni znak. Očekivao sam da će u sobu ući
dvojica krupnih bolničara, no umjesto njih, na moje olakšanje, ušli su
Četin i Erol, dvojica asistenata Tahira Hakija.
“Ja sam nevin, momci”, rekao sam sretan što ih vidim. “Ne vjerujte
ovom čovjeku, ja sam nevin.”
“U redu je, profesore Muštak. Smirite se”, reče Erol, pokušavajući
me umiriti. Doimao se kao da mu je žao zbog stanja u koje sam zapao.
Tog sam momka oduvijek volio. Drugi, Četin, onaj koji se prepirao s
Nuzhet, zurio je u mene s neskrivenim neprijateljstvom.
“To ćete ispričati doktoru”, reče. Bilo je jasno da će bez kolebanja
izvršiti kaznu na koju me osude. “Izvolite poći s nama.”
Kada sam shvatio da ne mogu očekivati nikakvu pomoć od te
zvijeri u ljudskom obličju, ponovno sam se okrenuo onom drugom,
uljudnom mladiću:
 “Ne činite to, Erol, ne ostavljajte me u rukama tog monstruma
opsjednutog genitalijama. Njegove su namjere zle; želi me smjestiti u
ludnicu.”
Ni uljudni mladić nije povjerovao u moje riječi, ali je barem ostao
pristojan.
“Ovako će biti bolje za vas, profesore Muštak. Ne sekirajte se, mi
ćemo biti uz vas.”

“Ne!” vrisnuo sam i pojurio prema vratima, ali mladići su me

zgrabili i podigli uvis.
“Pustite me... Pustite me...”, vikao sam. “Nevaljalci... Prijavit ću vas
Tahiru Hakiju!”
“Smirite se, profesore Muštak. Smirite se.”, govorio je Erol kao da
se ispričava, istodobno mi držeći ruke.
“Gospodine Muštak... Gospodine Muštak...” Glas mu se sve više
mijenjao, postajao je tanji i pretvarao se u ženski.
Kad sam otvorio oči, počeo se mijenjati i dekor sobe. To više nije
bila ordinacija Sigmunda Freuda iz moje noćne more, nego moja
dosadna, zagušljva spavaća soba. Kroz odškrinuta vrata zabrinuto je
provirila ženska glava. Bila je to moja sluškinja Kadife.
“Ispričavam se što vas uznemiravam, gospodine Muštak, ali... na
vratima su dva čovjeka, kažu da su policajci. Žele razgovarati s vama.”
 11

Život ne shvaća ozbiljno one što životu ne pristupaju ozbiljno

Gotovo u smrtnome strahu, uspravio sam se u krevetu u kojem

sam zaspao kao klada pod djelovanjem tablete za spavanje. Iako još
omamljen i konfuzan, dobrim dijelom zbog sna koji sam usnuo, u
trenu su me u stvarnost vratile riječi koje je poput zakašnjelog
upozorenja stražara da se neprijatelj približio bojnome polju
izgovorila služavka Kadife.
Kažu da su iz policije.
Znao sam da će, prije ili kasnije, na moja vrata pokucati ljudi koji
će se predstaviti kao policajci. Bilo je to izvjesno, kao što je izvjesno da
će izaći sunce, da će snijeg u jednom času prestati padati, da će
Nuzhetino tijelo biti pronađeno. No iako sam se psihički pripremio za
taj trenutak govoreći si da trebam zadržati hladnokrvnost i ponašati
se kao da ništa ne znam, psihička priprema je jedno, a stvarnost nešto
posve drugo.
Jer, ljudi koji su se predstavili kao policajci nikada do danas nisu
pokucali na moja vrata. Jer, ovo dijete iz dobre obitelji, koje je majka
naučila pristojnom ponašanju i ostavila na brigu brižne i uvijek budne
služavke Kadife nikoga nije ubilo. Ni ovaj podmukli i opaki stvor kojeg
su svi doživljavali kao usamljenog ali pristojnog i poštovanja vrijednog
čovjeka nije dosad nikoga ubio, a kamoli osobu koju je volio više od
ikoga na svijetu. Jer, ovaj gubitnik, čovjek beznačajan i nesposoban
čak i u poslu kojim se bavi, nikada dosad nije imao nikakvih krvavih,
ubilačkih tajni.
Duboki nemir u očima služavke Kadife izazvan panikom na mome
licu. Što se događa, gospodine Muštak? Jadna žena nije mogla skupiti
hrabrosti čak ni da me to upita, a ni ja nisam imao namjeru
objašnjavati.
“Što? Policija!?”
Spretno sam se ubacio u ulogu iznenađenog nevinog čovjeka,
dvoličnost kojoj ću ubuduće pribjegavati kad god se nađem u škripcu.
Uobičajeno ponašanje ubojice, koji će slagati a da ne trepne kako bi
spasio vlastitu kožu.
“Bože, što li hoće ovako rano?!”
Polako sam protrljao oči. “U ovoj državi ne daju poštenim
građanima da mirno spavaju.” U smeđim očima dobrodušne Kadife
gotovo je nestalo zabrinutosti.
“A možda je to zbog onog slučaja krađe, gospodine Muštak. Znate,
kad su prošlog tjedna oni lopovi upali u naše naselje... Sjećate se da su
pokušali provaliti i naša vrata.”
Krađa je za tu siroticu bila najveći zločin. Jer, moja ju je tetka
jednom optužila za krađu.
Kunem vam se, nisam ja uzela, gospođo. Ne vidjela više svoju
djecu, ako jesam.
Kada je to rekla? Prije mnogo godina, kad je mojoj baki po majci
ukradena ogrlica od rubina. Kadife je tada bila još veoma mlada
djevojka. Ja sam bio asistent na sveučilištu. U vrijeme kad je moja veza
s Nuzhet bila u najstrastvenijoj fazi. Za moju je baku ta ogrlica imala
neprocjenjivu vrijednost, naslijedila ju je od svoje bake, koju je toliko
voljela da je mojoj tetki dala njezino ime: Šaheste. Za razliku od moje
tetke, prabaka Šaheste bila je divna osoba; baka nam je često o njoj
govorila. Tu joj je ogrlicu poklonila kao svadbeni dar. Zlatna ogrlica sa
sedam crvenih rubina u kompletu s naušnicama. I na naušnicama isti
crveni dragulji, ali manji. Taj komplet nakita imao je i svoje ime: Češm-
i lal... Nijemo oko... Oči koje su pocrvenjele od silnih suza što ih je
isplakala ljubljena. Bilo kako bilo, ispostavilo se da je služavka Kadife
govorila istinu. Ogrlica je pronađena u ladici u kojoj je moja baka
oboljela od Alzheimera čuvala lijekove. Kasnije sam tu ogrlicu zajedno
s naušnicama poklonio Nuzhet. Meni je oduvijek bilo teško nekome
reći da ga volim, bilo mi je lakše davati darove. Šutljiv i zatvoren poput
oca, a darežljiv poput majke. Srećom, od tetke Šaheste nisam
naslijedio sklonost optužbama. Kako je samo bez trunke oklijevanja
optužila jadnu Kadife.
Smjesta vrati tu ogrlicu koju si uzela.
Sirota Kadife. Od tog je dana njezin najveći strah bio da je ne
optuže za krađu, relativno bezazlen čin uzimanja nečeg što pripada
nekom drugom. Dok je sin obitelji što je živjela u velebnoj palači,
ugledni i poštovani gospodin Muštak, sinoć nekome okrutno oduzeo
život. A taj netko bila je ni manje ni više nego upravo Nuzhet, za koju je
sluškinja Kadife znala reći: “Bog vas sačuvao od uroka, jako lijepo
pristajete jedno uz drugo”, i koja je u ono vrijeme u našoj obitelji
prihvaćena kao buduća nevjesta. Ne samo da sam joj oduzeo život,
nego sam to učinio divljački, otvaračem za pisma koji sam zario u dugi
labuđi vrat svoje bivše drage. I to tako da nitko ne vidi, da nitko ne
nasluti. Nitko? Što onda na mojim vratima rade ljudi koji se
predstavljaju kao policajci? Zar sam u onoj žurbi, u onoj panici ostavio
nekakav trag? Ne, nisu mogli pronaći otiske mojih prstiju; obrisao sam
sve površine koje sam dodirivao: i zavjese, i električne prekidače,
časopise i knjige. Gotovo cijeli stan... Izuzev kuhinje i radne sobe. A
zašto ne i njih? Jer je zazvonio telefon, jer sam se uspaničio. Nema
veze, ubrzo ću saznati; moram biti smiren.
Ne znajući kakve su mi misli prolazile kroz glavu, Kadife je i dalje
čekala na vratima. Koliko je još mogu zadržavati? Koliko još mogu
odgađati suočenje s ljudima koji su čekali na vratima?
“U redu, Kadife”, rekao sam napokon jadnoj ženi, koja nije imala
pojma što se događa. “Uvedi gospodu unutra, odmah dolazim.”
Skinuo sam pidžamu i nabrzinu navukao hlače koje sam jučer
imao na sebi ne mareći za to što su izgužvane te zakopčao gumbe na
košulji. Dok su se odjeci Kadifinih koraka gubili u hodniku, nekakav je
glas pakosno nastavljao odzvanjati u mojim ušima.
Zar stvarno misliš da ćeš ih moći prevariti?
Ne, to nije bio glas sluškinje Kadife. Podigao sam glavu i ugledao
ga: bio to čovjek s kojim sam se sinoć susreo u ogledalu kupaonice, a
sada me je gledao iz zrcala na vratima ormara.
Odsad ćeš posvuda susretati te ljude koji su se predstavili kao
policajci: na ulici, na sveučilištu, u sobi za ispitivanje. Posvuda. Ne
misliš valjda da ćeš ih moći prevariti?
Pretvarajući se kao da ga ne primjećujem, nastavio sam se
odijevati.
Gledaj u mene dok ti se obraćam! izderao se. Ton mu je istodobno
bio ljutit i prezriv. Iz ovoga se problema nećeš moći izvući ignorirajući
ga. Ne zavaravaj se. Nisi dorastao situaciji. Obojica znamo da si slabić.
Slabog si karaktera. Nedostaje ti srčanosti.
Što je više govorio, njegov je glas sve više zvučao kao glas moga
oca. Izgleda da se čak počeo i znojiti poput njega.
Ti misliš da ćeš se s tim svojim slabim karakterom moći
suprotstaviti državi? Da ćeš uspjeti zavarati policiju? S kakvim sam se
ja sve prevarantima susretao dok sam radio u Uredu za državne
nekretnine. Nijednome od njih nisi ni do koljena. A svi su oni na kraju
završili u ćuzi. Opameti se i smjesta priznaj svoj zločin. U ovoj se zemlji
ne može pobjeći od zakona.
Načas sam pomislio da doista čujem svog oca, i u tom sam se
trenutku osjetio beznadnim, nesposobnim, beskorisnim, kao uvijek
kad bih se našao pred njim. Na trenutak sam doista poželio priznati.
Da, gospodine policajče, ja sam ubio svjetski poznatu
povjesničarku Nuzhet Ozgen, jednu od najcjenjenijih stručnjakinja
koje je dala naša zemlja. Istina, nisam bio pri sebi kad sam to učinio,
ali učinio sam to. Ubio sam je otvaračem za pisma koji sam sinoć bacio
u more dok smo plovili uz obalu pokraj palače Topkapi.

Čovjek u zrcalu počeo se smijati. Grohotom se podrugljivo smijao,

dok nije ostao bez daha. Ne, taj čovjek nije bio moj otac. Moj se otac
nikada nije tako smijao. Život je za njega bio smrtno ozbiljna stvar, i u
njemu nije bilo mjesta za zabavu i šalu.
Život ne shvaća ozbiljno one što životu ne pristupaju ozbiljno.

Moj je otac bio u pravu; zašto bih ozbiljno shvaćao ovog čovjeka
koji mene ne shvaća ozbiljno? On je običan bijednik koji vlastitu nemoć
nastoji kompenzirati ukazujući na pogreške i mane drugih. Nakaza
gora od mene.
“Ne”, rekao sam varalici u zrcalu. “Neću se predati. Neću im ništa
reći. Ako su tako sposobni, neka me primoraju na priznanje.”
Zdvojno je odmahnuo glavom.
Jadni Muštak. Griješiš. Naljutit ćeš ih. To će završiti jako loše.
Odjednom je povisio ton: budalo, zar ne vidiš, uništit će te.

Počeo me otvoreno vrijeđati, ali nisam mario, jer me više nije

podsjećao na moga oca. Bio je tek bijedan stvor koji me obasipa
uvredama. Poželio sam mu uzvratiti istom mjerom, pa čak i udariti ga
pesnicom posred lica, no bio sam dovoljno priseban da to ne učinim.
Pokazao sam da sam snažan, a osim toga, nisam htio privući
pozornost policajaca. Stoga sam mu samo smireno okrenuo leđa... a
kad sam to učinio, opsesivni pokvarenjak koji je tvrdio da sam slabić
odjednom je nestao. Gledajući u požutjelu fotografiju na kojoj su bile
moja baka i njezine dvije kćeri, nastavio sam zakopčavati košulju.
Muštak ne zna lagati.

Ne, to nije rekao čovjek iz zrcala. A tko onda? Baka, tetka ili moja
majka? Bio sam siguran da je jedna od njih, ali koja?
Zato što je on pošten dječak.
Bila je to moja majka. Njezin blag i nježan glas pun ljubavi.
Međutim, pogrešno sam čuo; nije rekla pošten.
Zato što je lijepo odgojen.
Moja je tetka gadljivo nabrala nos. Jasno sam to vidio. Sagnula se
do bakinog uha i šapnula: Zato što je glup.
Moja je majka čula riječi svoje sestre, ali se pretvarala da ih ne
čuje. Zanimljiva je bila reakcija moje bake, koja je između dvije kćeri
sjedila u svojoj omiljenoj fotelji i zurila u bazen u dvorištu.
Glupa si ti, rekla je ljutito. Čak ni muža nisi uspjela zadržati.
Tetka se drsko cerila.
Ni ovaj glupan nije uspio zadržati svoju djevojku. Kako je samo bila
lijepa naša Nuzhet. A i pametna. Da, jako pametna, jer je ostavila tvog
kretenskog unuka i pobjegla u Ameriku. Mudra cura.
Ne, takav razgovor nije mogao biti vođen, jer u to vrijeme još nisam
poznavao Nuzhet. Tada se dogodila ona stvar sa Šazije. Pored bazena
u koji baka zuri tupim pogledom poljubio sam Šazije u usta. U očima
triju žena na fotografiji isti optužujući izraz, na usnama isti prijekor:
Ali, ona je tvoja sestra.
 Naglo sam se okrenuo. Čovjek u zrcalu i dalje se odvratno kesio.
Ne, neću ga slušati. I ja bih mogao uspješno lagati kao i svi drugi. I
nisam ni pošten, a niti pristojan. Ja sam zao čovjek, oličenje niskosti.
Unatoč svim upozorenjima svoga oca, uzoritog čovjeka, ja sam na sve
moguće načine zanemarivao svoje dužnosti: profesor povijesti koji
nije težio stjecanju znanja, zlikovac koji je počinio ubojstvo. Uza sve to,
kao dijete sam u usta poljubio djevojčicu koja mi je bila blizak rod,
gotovo kao sestra. Jesam li mogao dublje pasti?
 12

Sabljom nedaće po zemlji prosuta krv je tvoja

Nabrzinu sam se umio i krenuo u radnu sobu gdje su me čekali

ljudi koji su se predstavili kao policajci. Stariji, sjedokosi čovjek
srednjega rasta, udobno se smjestio u mojoj fotelji i sa zanimanjem
prelistavao tursko izdanje Babingerove knjige Sultan Mehmed Osvajač
i njegovo vrijeme, koju sam sinoć ostavio na radnom stolu. A onaj
mlađi, višeg rasta, stajao je ispred moje biblioteke, štoviše, točno
ispred police na koju sam posložio Tolstojeva djela. Kažiprst desne
ruke položio je na drugi svezak Rata i mira; činilo se da se sprema
otuda izvući Kreutzerovu sonatu i reći: Dakle, gospodine Muštak, čini
se da ste jučer prije ubojstva čitali ovu knjigu. Najedanput sam shvatio
da je moja zabrinutost bezrazložna. A što i da vidi knjigu koju sam
sakrio? Kako će znati da sam tu knjigu jučer čitao? Hajde, recimo da
to nekako otkrije, no kako će shvatiti da me ubojstvo iz Tolstojeve
priče ponukalo da ubijem Nuzhet? Ipak, njihovo me prisustvo u mojoj
radnoj sobi zabrinjavalo. Ali, Kadife, zašto si ih uvela baš u ovu sobu?
Zar ne bi bilo bolje da razgovaramo u dnevnom boravku? A možda
sam joj ja rekao da ih uvede ovamo? Nema veze, što je tu je.
“Dobro jutro”, pozdravio me prosijedi policajac i smješkajući se
ustao iz fotelje, ali je knjigu i dalje držao u ruci. “Nemojte zamjeriti,
sjeo sam za vaš stol.” Pokazao je na knjigu u ruci. “Znate, Osvajač je
jedan od sultana koji me najviše zanima. Kada sam ugledao
Babingerovu knjigu, nisam mogao odoljeti. I sâm sam je pročitao prije
nekoliko mjeseci.”
Naravno da nisam pao na taj trik. Spomenuo je tu knjigu samo zato
što je isti naslov pronašao i u Nuzhetinoj spavaćoj sobi.

“Dobro jutro”, odgovorio sam, pokazujući kako sam, prije svega,

dobro odgojen. “Dakle, volite povijest?”
Lagano je knjigu spustio na stol.
“Volim, jako. Osjećam veliko poštovanje prema povjesničarima.
Moja je majka bila nastavnica povijesti.” Snizio je ton. “Nije bila
stručnjak poput vas. Tek obična nastavnica u srednjoj školi.”
“Molim vas, ima srednjoškolskih nastavnika koji su bolji od nekih
sveučilišnih profesora.”
Svidjelo mu se to što sam rekao, na usnama mu se pojavio iskreni
osmijeh. Prišao mi je i pružio mi ruku.
“Ja sam Nevzat. Glavni inspektor Nevzat. A ovo je moj kolega Ali...”
“Inspektor Ali”, ispravio ga je mladić prodorna pogleda. “Imate
puno knjiga. Čak više nego naš glavni inspektor.”
Osmjehnuo sam se oponašajući glavnog inspektora.
“Volite čitati?”
Na mladom Alijevom licu pojavio se sramežljiv osmijeh.
 “Pa, zapravo, volim”, rekao je, plaho pogledavši prema svome šefu.
“Nema se baš puno vremena.” Pokazao je na Tolstojev Rat i mir. “Ovo
nisam čitao, ali sam pročitao jednu knjigu Dostojevskog.” Nije se
mogao sjetiti naslova. “Vi ste mi je dali, glavni inspektore. Kako ono?
Ma, znate, govori se o nekom studentu, studira pravo ili tako nešto.
Sjekirom je ubio neku staru lihvaricu... radi novaca. Poslije se, ne
mogavši podnijeti grižnju savjesti, predaje...”

Nevzat se počeo smijati.

“Bog s tobom, Ali. Kako si mogao zaboraviti? Zločin i kazna, remek-
djelo Dostojevskog.”
Došli smo, dakle, na Dostojevskog. A spomenut je i Babingerov
Osvajač. Knjige koje su bile u Nuzhetinoj spavaćoj sobi. Nema nikakve
sumnje, uskoro će iskrsnuti i Freud. Moram se uključiti u razgovor da
ne pobudim sumnju.
“Izuzetan roman. Raskoljnikov je zanimljiv junak.” Tamnoputo
Alijevo lice je zasjalo.
“Da, da, tako se zvao. No ne bih ga baš nazvao junakom. Čovjek
slabog karaktera, ako mene pitate...”
“A da kažemo čovjek sa savješću.” ispravio je viši inspektor svoga
pomoćnika cijelo vrijeme gledajući ravno u mene.
Sredovječni policajac koji je ispravio svoga pomoćnika prikovao je
oči za moje lice. Je li htio reći da savjesni ljudi u najkraćem roku
priznaju zločin koji su počinili? Poput svog šefa i Ali me vrlo pažljivo
promatrao. Mislim da su me pokušavali navesti da priznam, kao u
američkim filmovima. Znate ono, dobar policajac i zao policajac.
Samo što su ova dvojica igrali suptilniju, kompleksniju igru. No uskoro
će shvatiti da se s Muštakom Serhazinom neće moći poigravati kao
mačka s mišem.
“I ja mislim da ga je ispravnije nazvati čovjekom sa savješću”,
rekao sam, tobože podržavajući glavnog inspektora Nevzata. “Pa kako
čovjek koji je počinio ubojstvo može nastaviti živjeti kao da se ništa
nije dogodilo?” Kako su obojica šutjeli, izgovorio sam ono što sam na
početku trebao pitati. “Kako vam mogu pomoći? Je li možda riječ o
nedavnim slučajevima provala i krađa?”
“Kakvih krađa?” upita stariji policajac.
“U našem se naselju nedavno pojavila pljačkaška banda. Provalili
su u nekoliko kuća u susjedstvu.” Pretvarao sam se kao da oklijevam.
“Ali, izgleda da vi niste došli zbog toga?”
“Nismo”, reče stariji policajac. “Mi smo iz Odjela za ubojstva.”
Stajao je točno preda mnom, mogao je vidjeti svaki moj pokret. Njegov
me pomoćnik mjerio pogledom sa strane, nedvojbeno s namjerom da
uhvati ono što bi viši inspektor mogao propustiti. Okružili su me kao
dva iskusna lovca i čekali da načinim pogrešan korak kako bi navalili
na mene. Na trenutak sam pomislio da će me izdati noge. U ušima mi
je odzvanjao sablasni glas čovjeka iz zrcala:
Obojica znamo da si slabić. Slabog si karaktera.
Izgleda da je bio u pravu; ja se iz ove situacije neću moći izvući.
Gotovo sam se predao, no najednom se u meni probudio junak, ili bih
možda trebao reći đavo, i rekao: Ne, pokaži im s kim imaju posla.
Ne znam je li to biće koje se skrivalo u najmračnijim dubinama
moje duše bio junak koji se rijetko pojavljivao, ili pak đavo, za čije
postojanje do sinoć nisam ni znao. No bilo je nečeg što mi je neobično
godilo u njegovoj prkosnoj zloći.
“Odjel za ubojstva?” upitao sam iskolačivši oči. Zaprepaštenje u
mojem glasu bilo je uvjerljivo u najmanju ruku koliko i izraz čuđenja
na mome licu. “Nešto se dogodilo?”
Iskusni je policajac pokazao na fotelju s koje je maločas ustao.
“Mislim da bi bilo najbolje da sjednete.”
Izvrsno! Čini se da su mi povjerovali. Uplašili su se da će me
potresti grozna vijest koju će mi saopćiti.
“Zašto bih sjeo?” Pogledao sam u njih kao da pokušavam shvatiti.
“Što se događa?”
“Riječ je o gospođi Nuzhet. Poznajete li Nuzhet Ozgen?” upitao je
mlađi policajac strogo, kao da ne mari za moje osjećaje.

Namrštio sam obrve.

“Naravno da poznajem,” rekao sam bez oklijevanja, a onda sam
odgovorio i na pitanje koje mi nisu postavili: “Jučer smo razgovarali
telefonom. Danas bismo se trebali sastati.”
Danas bismo se trebali sastati. Otkud mi sada to? Ah, glupi Muštak!
Nisam se trebao toliko uživjeti u ulogu. Što ću im sada reći ako upitaju
za povod sastanka?
 “O čemu ste jučer razgovarali kad ste se čuli telefonom?”
Hvala bogu, nisu pitali za razlog sastanka. Ali ovo drugo pitanje.
Morao bih nekako izbjeći odgovor.
“Zašto pitate? Što se dogodilo?”
Lukavi je policajac skrenuo pogled prikovan za mene, ali samo na
trenutak. Ponovno me pogledao da vidi kako ću reagirati na ono što će
mi reći.

“Žao mi je, gospodine Muštak. Nažalost, moram vas obavijestiti da

je gospođa Nuzhet mrtva.”
Zabacio sam glavu, zatreptao očima i pustio da mi čeljust lagano
zadršće.
“Mrtva?! Kako to mislite?”
“Ubijena je oštrim predmetom zabodenim u vrat.” Ali je to izgovorio
mirno, s hladnom profesionalnošću. Kao da kaže da je obukla zeleni
ogrtač i izašla na ulicu. “Neki luđak ju je ubo u vrat. Jednim udarcem.”
Ima jedna bajka o hrabrom princu i sedmoglavom divu koju mi je u
djetinjstvu pričala baka. Kad je princ zario divu sablju u vrat kako bi
mu odsjekao najveću glavu, div je progovorio:
“Užasno patim, zarij još jednom da lakše umrem.”
No, znajući da će se div oporaviti ako ga još jednom ubode u vrat,
naš princ nije izvadio sablju. Kao da sam oponašao princa iz priče, i ja
sam samo jednom zario otvarač za pisma u Nuzhetin vrat. Možda bi se
oporavila da sam ga zario i drugi put.
 “Jadna žena, nije uspjela pustiti ni glasa. U trenu je ispustila dušu u
fotelji u kojoj je sjedila, nije čak ni pala na pod. Ubojica je čini se bio
veoma vješt. Zario je otvarač tako da je čak i ogrlica na njezinu vratu
ostala na svome mjestu.”
Ogrlica? Na Nuzhetinu vratu nije bilo ogrlice. Jesam li siguran?
Svjetlucanje na Nuzhetinu vratu. Bio je to odsjaj ulične svjetiljke, odsjaj
koji se odbijao od otvarača za pisma. Ne, ogrlice nije bilo, siguran sam.
To znači da je netko došao poslije mene i... Netko?
Iznenada me uhvatila snažna vrtoglavica. Da me Nevzat nije
pridržao stropoštao bih se na pod.
“Zaboga, gospodine Muštak, pazite!”
Mora da sam sasvim problijedio, jer je čak i onaj bezdušni mladi
policajac načas ublažio svoju ravnodušnost i pritekao mi u pomoć.
“Ne brinite šefe, držim ga.”
“Prenesimo ga na fotelju.”
Ubojica u rukama dvojice policajaca. Tihi jauk sluškinje Kadife dok
me spuštaju na fotelju.
“O, moj Bože, gospodine Muštak! Što vam se dogodilo?”
Kada je ova žena ušla u sobu? Jesam li to neko vrijeme bio bez
svijesti? Jesam li nešto govorio dok sam bio u nesvijesti?
Do mojih se uspaničenih misli probio Nevzatov smireni,
samouvjereni glas:
“Donesite vode. Pomoći će mu da dođe k sebi.”
 Svijet oko mene polako je izranjao iz mraka. Raspoznavao sam
lica, namještaj, knjige, fotografije. Moje utočište koje je palo u ruke
neprijatelja, moja radna soba. Kakvi neprijatelji? Ovaj Nevzat uopće
nije djelovao poput neprijatelja. Vidi ti mene! Državnog službenika,
višeg policijskog inspektora, zovem Nevzat. Imenom, kao da smo
dugogodišnji prijatelji. No ne smijem biti nepravičan; čovjek se iskreno
zabrinuo za mene.

“Daj mu zraka Ali, odškrini malo taj prozor.”

Dnevna svjetlost probijala se kroz otvoreni prozor, ledeni vjetar
osvježavao je zagušljivi zrak u sobi. Duboko sam udahnuo.
“Duboko dišite, dragi profesore Muštak.”
Dragi profesore Muštak? Dok sam duboko disao, kroz glavu mi je
prošlo da sam tom prosijedom inspektoru možda čak i simpatičan.
Časak potom shvatio sam koliko bi opasno moglo biti takvo
samozavaravanje. Policajac je posljednja osoba kojoj bi ubojica trebao
vjerovati. Opet moj otac, opet njegovi omiljeni detektivski romani. Ali,
policajci su najčešće glupi. Privatni su detektivi oni kojih se
prijestupnici trebaju bojati. Upravo tako. Privatni detektivi. Budući da
ovi ovdje koji me ispituju nisu privatni detektivi. Ali ne, to su besmislice
moga oca, koji nikada nije imao posla s policijom. Ni slučajno ne vjeruj
u to, policajci sasvim sigurno nisu glupi. Bila je to obmana koju su širili
lukavi pisci detektivskih romana kako bi svoje junake, privatne
detektive, prikazali važnima, a moj pametni otac naivno je nasjeo na
tu priču. Policajci mogu rasvijetliti svaki zločin samo ako to žele.
“Je li vam bolje, profesore Muštak? Malo vam se vratila boja u lice.”
 Iskazivali su brigu za mene da bi me zbunili i uljuljkali u osjećaj
lažne sigurnosti. Ako to žele, policajci sve ubojice poput mene mogu...

“Popijte gutljaj vode.”

Kadife je stajala preda mnom i pružala mi čašu s vodom. Popio
sam gutljaj i voda mi je uzburkala želudac. Satima nisam pojeo niti
zalogaj hrane. U tom sam trenu shvatio razlog nesvjestice: glad.
Međutim, nisam smio priznati da od jučer popodne ništa nisam jeo.
“Dobro sam”, rekao sam i usiljeno se nasmiješio. “Posve sam dobro.
Hvala na brizi.” Okrenuo sam se prema Kadife. Tu sam ženu što prije
morao udaljiti iz sobe. Ako sazna za Nuzhetinu smrt, u šoku i panici
cijelu će priču o našoj vezi ispričati sa svim detaljima. Gospodine
inspektore, za njihovu je ljubav znao cijeli Aksaraj.
Da bih je u tome spriječio, rekao sam autoritativnim tonom, kao da
je prekoravam: “Gospodu ničim nismo počastili.”
Kadife je od stida gotovo propala u zemlju.
“Namjeravala sam, gospodine Muštak, ali kad je vama pozlilo...”

“Sad sam dobro.” Okrenuo sam se prema policajcima. “Što ćete

popiti?”
“Nemojte se zamarati”, rekao je Nevzat učtivo.
“Nema tu nikakvog zamaranja.” inzistirao sam. “I ja ću vam se
pridružiti. Jeste li za tursku kavu?”
“Može, no neka moja bude bez šećera.”
Ali nije bio suzdržan kao njegov šef:
 “Ja bih nescafé. Bilo bi fantastično ako bi bio s mlijekom. I s puno
šećera.”

“Dobro, odmah stiže”, rekla je Kadife. “I meni s puno šećera”,

dobacio sam dok se spremala izaći. Začuđeno me pogledala jer sam
uvijek pio gorku kavu, a ja nisam imao snage objašnjavati da sam
iscrpljen od gladi i da mi šećer treba da se oporavim. Srećom, vidjevši
na mom licu izraz koji je govorio ne postavljaj pitanja, nijemo je izašla
iz sobe. Ja sam se u međuvremenu već lagano pribrao.
“A kada se to dogodilo? Mislim, to s Nuzhet.”
“Sinoć, između sedam i osam sati.”
Nevzat je privukao stolac koji je stajao na desnoj strani sobe i sjeo
sučelice meni. “Koliko je bilo sati kad ste razgovarali telefonom?”
Pretvarao sam se da se pokušavam sjetiti.
“Hmmm... Mora da je bilo oko tri ili četiri. Recimo oko pola četiri.”
“Pola četiri”, ponovio je, kao da u glavi premeće ključnu
informaciju. “Je li gospođa Nuzhet zvala vas, ili?”

“Ona je zvala.”
Naravno, savršeno je dobro znao o čemu smo razgovarali, jer im je
to zasigurno rekao profesor Tahir. No pretvarao se da ne zna, kako bi
provjerio lažem li, ili ne.
“Zašto vas je nazvala?”
“Da bi me pozvala na večeru. Pozvala je i profesora Tahira.”
Nevzatovo se lice namrštilo.
 “Govorite o Tahiru Hakiju Bentliju? Glasovitom profesoru?”
Što je sad to, zaboga? Zar još nisu razgovarali s profesorom?
Dakle, prvo su došli k meni? Teško meni, onda sigurno raspolažu
nekim dokazom protiv mene.
“Šefe, možda je to onaj drugi broj u mobitelu žrtve”, pojasnio je Ali.
Ovaj mladi policajac bio mi je sve simpatičniji. “Sjećate se, zvali smo
ga, ali se nitko nije javljao. Znate, broj koji je registriran na ime neke
žene.”
Gospođe Berin, profesorove pokojne supruge, počivala u miru.
Najbolje žene na svijetu. Da bi profesor mogao neometano raditi, ona
je na sebe preuzela ne samo kućne nego i ostale obveze. Telefon,
računi, bankovni računi. Sve je bilo na njezino ime. No to, naravno,
nisam rekao dvojici policajaca.
“Samo, trenutak.”, rekao sam i počeo iznositi činjenice koje će
ionako saznati. “Sinoć me nazvao profesor, mislim negdje oko pola
devet, možda malo ranije. Nije uspijevao stupiti u kontakt s Nuzhet.
Rekao je kako ne odgovara na pozive. Ja sam mu pak odgovorio da je
možda isključila ton na mobitelu. Ta kako sam mogao znati.”
Nevzatove smeđe oči su bljesnule, kao da je uhvatio neki bitan detalj.
“Zašto je zvao gospođu Nuzhet?”
“Htio joj je javiti da neće moći doći na večeru.”
Ali se uključio u razgovor:
“Je li i vas pozvala na sinoćnju večeru?”
“Da, pozvala je nas dvojicu, mene i profesora Tahira. A profesor je,
misleći da ću ja ići...”
Viši inspektor se ponovno uključio:

“Ni vi niste išli?”

“Ne zato što nisam želio, nego nisam mogao. Pozvala me u zadnji
čas. Da vas nazovu u pola četiri i pozovu vas na večeru. A još i ono
strašno nevrijeme... Rekao sam joj da neću moći doći.”

“Sad je jasno čemu one pripreme u kuhinji”, reče Ali odmičući se od

police na koju se bio naslonio. “Kamo sreće da ste išli, moj profesore
Muštak.”
Eto ga opet, moj profesore Muštak. Sad mi se i Ali obraća
neformalno, gotovo prisno.
“Gospođa Nuzhet bi vam servirala raskošnu večeru. Pripremila je
hladna predjela, vino, voće, kolače. Prava gozba.”
“No nije je uspjela dovršiti”, ubacio se Nevzat. “Netko joj je pozvonio
na vrata.”
Tko je taj netko? Ja? Ili netko drugi, netko tko joj je oko vrata stavio
ogrlicu? Znači li to da postoji mogućnost da ju je ubio netko drugi?
“Tko je pronašao tijelo?”
Riječi su se same od sebe otisnule s mojih usana. Pomislio sam da
će im se to pitanje učiniti neprikladnim, ali nije.
“Sezgin. Nećak gospođe Nuzhet. Došao je u stan oko dvadeset
jedan sat. Imao je neki dokument koji je njegova tetka trebala
potpisati. Kada se spustio kat niže, vidio je da su njezina vrata
odškrinuta.”
Odškrinuta? Ne, ja sam vrata čvrsto zatvorio. U to sam siguran.
Jesam li? U onoj panici... nakon što sam Nuzhet zatekao ubijenu.
Povrh toga, ta jeziva pomisao da sam to ja učinio... kako mogu biti
siguran u išta što se dogodilo dok sam bio u onom svom pomračenom
stanju? Možda je ogrlica doista cijelo vrijeme bila na Nuzhetinom
vratu, možda na izlasku nisam zatvorio vrata.

“Dakle, vrata su bila odškrinuta. Gospodin Sezgin je pozvonio, a

kada se nitko nije pojavio, ušao je u stan i zatekao tetkino mrtvo tijelo.”
Nevzatove oči ponovno su se zaustavile na mome licu. “Poznajete li tog
Sezgina?”
Znam ga godinama, još dok je bio dijete. Bio je veoma drag dječak.
Iako to nisam spominjao Nuzhet, često bih pomislio kako je šteta šio
mi nemamo takvog sina. I Nuzhet ga je jako voljela, ali izgleda da se to
promijenilo. Što mi je ono rekla kad me nazvala?
“Njegova se tetka žalila na njega”, započeo sam. “Sezgin je navodno
htio prodati zgradu u kojoj stanuju. Jadala se kako je postao veoma
gramziv.”
Moje su riječi obojicu zaintrigirale. Ali se javio prvi.
“Je li gospođa Nuzhet imala drugih nasljednika?”
Što dalje budemo ulazili u privatni život moje bivše drage, veća je
mogućnost da će se otkriti naša veza. Usmjeravanje pažnje na Sezgina
posve mi je odgovaralo.
“Mislim da nema drugih bliskih rođaka.”
 “Dakle, stan će sada ostati Sezginu?”
“Ne samo stan”, rekao sam pridajući svome glasu zagonetni ton,
“nego i poslovna zgrada na Bejogluu.”
Iz mene sada nije govorio onaj junak koji se rijetko pojavljivao, već
jednostavno đavo, nitkov koji nije vidio ništa loše u tome da na nevinu
osobu svali ubojstvo koje je sam počinio.
“Zanimljivo”, obrati se Nevzat svome pomoćniku. “Sezgin nam to
uopće nije spomenuo.”
Nisam želio propustiti priliku:
“Mislite li da je ovo on počinio?”
Nevzat nije bio čovjek kojeg bi se moglo lako nasamariti.
“Još ne znamo, gospodine Muštak. Ali, činjenice će uskoro isplivati
na površinu. Nego, da se mi vratimo na proteklu noć. U kuhinju
gospođe Nuzhet. Kao što je rekao Ali, u kuhinji je bilo dovoljno hrane
da se nahrani nekoliko ljudi. Je li osim vas i Tahira Hakija bilo još
uzvanika?”

Pitanje koje nije iziskivalo laž; mirno sam odgovorio:

“Mislim da nije pozvala nikoga drugoga, spomenula je samo
profesora Tahira.”
“Vas troje sigurno se već dugo poznajete?”, rekao je mlađi policajac
otvarajući novu temu. “Jeste li bili bliski?”
Jesmo li bili bliski? Ona je bila smisao moga postojanja,
gospodarica moga života, svaki moj dah je bio za nju, svaki treptaj
moga oka, svaki otkucaj moga srca. To, naravno, nisam rekao.
Pretvarao sam se da sam shvatio da se to odnosi na nas troje, a ne
samo na Nuzhet i mene.
“Da, bili smo bliski. Profesora Tahira poznajem odavno. On mi je
ponudio da nakon diplome ostanem raditi na sveučilištu. Sjećam se da
mi je rekao da imam slonovsko pamćenje, pa bih stoga mogao biti
dobar povjesničar. Nažalost, od tog je pamćenja danas vrlo malo
ostalo.”
“A gospođa Nuzhet?”
Okrenuo sam glavu i susreo se s Alijevim upornim pogledom.
“Kad je ona ušla u vaš život?”
Ona je oduvijek bila u mojem životu. Čak se i ne sjećam kada smo
se točno upoznali. Nuzhet i život... to dvoje mi je, zapravo, bilo
nemoguće razdvojiti. Ponekad mi se čini da sam osjećao da je prisutna
u mojem životu čak i prije nego što sam je upoznao. Da, mislim da je
ona bila u mojem životu otkako znam za sebe.

“Nuzhet znam već dugo. A kad nas je profesor Tahir oboje pozvao
da mu budemo asistenti, postali smo, naravno, još bliži. Bila je veoma
dobar istraživač, a i veoma dobar kolega. Puno mi je pomogla. I ja njoj,
naravno. Ali, pravu zahvalnost dugujemo profesoru Tahiru. Bilo kako
bilo, poslije je otišla u inozemstvo i postala uspješna i cijenjena
znanstvenica. Izvor ponosa za sve nas.”
Tuga koja me obuzela ovaj put nije bila glumljena, ali Alija to uopće
nije dirnulo.
 “Vidite, upravo to me i čudi”, rekao je vadeći ruke iz džepova. “Tko
bi imao razloga ubiti takvu osobu, značajnu povjesničarku i uglednu
znanstvenicu kao što je gospođa Nuzhet?”
Ja, naravno. Zato što je, kao što ste i sami rekli, značajna
povjesničarka. A postoji i još jedan razlog: zato što mi je uništila život.
Pa sam ja, eto, uništio nju. U najblistavijem periodu njezine karijere.
“Mislim da to nema veze s njezinom karijerom.” riječi su mi se otele
prije nego što sam ih mogao zaustaviti. Zašto sam to rekao? Izgleda da
mi je mozak izgubio kontrolu nad jezikom. Izgleda da, poput
Raskoljnikova, ni ja neću moći podnijeti grižnju savjesti, pa ću na kraju
priznati strahotu koju sam počinio. Kad sam primijetio da me oba
policajca zbunjeno promatraju, pokušao sam popraviti situaciju. “Kao
što ste rekli, bila je ugledna povjesničarka. No ne mislim da je posrijedi
profesionalna zavist. Svi su kolege osjećali divljenje prema njoj.”
“Divljenje”, ponovio je Nevzat. “Uz divljenje često ide i zavist. A
zavist je čest motiv ubojstva. Možda je neki od njezinih kolega
povjesničara. Netko tko joj se duboko divio i istodobno joj zavidio.”

Umjesto da me izravno pita jesam li osjećao zavist zbog njezina

uspjeha, očito je iz pristojnosti odabrao zaobilazni put.
“U pravu ste. I u našem poslu ima mnogo zavisti, ali nisam čuo da je
neki profesor zbog toga ubio kolegu.”
“Dakle, hoćete reći da nije postojao netko s kim je došla u ozbiljniji
sukob, netko s čijim se stavovima nije slagala.” Nije zvučalo kao da je u
to povjerovao. Dok je debelim prstima desne ruke prelazio preko vilice
koju je osjenčala jednodnevna brada, pokušao je s drugačijim
pristupom. “Koliko sam uspio shvatiti iz onoga što je govorila moja
majka, povijest je znanstvena grana u kojoj je umijeće tumačenja
veoma bitno. Ne kažem da dokumenti nisu važni, ali povjesničari su u
stanju iste dokumente tumačiti na različite načine. Dakle, jedan
povjesničar može nešto tumačiti na jedan način, a drugi na posve
suprotan. Osim toga, određena pitanja mogu biti i veoma delikatna.”

“Delikatna?”
Pokušao je pronaći prikladne riječi, s obzirom na to da se obraćao
stručnjaku za područje o kojem se razgovaralo.
“Želim reći ovo: postoje određeni sultani koji se u našoj zemlji
poštuju poput svetinje.”
“Naprimjer, sultan Mehmed II. Osvajač”, ubacio se Ali. “Veliki
vladar, naš nacionalni ponos.”
“Da, recimo sultan Mehmed II. Osvajač”, podržao je Nevzat svog
mlađeg kolegu. “Ispravite nas, molim vas, ako griješimo, no imamo
saznanja da se gospođa Nuzhet isticala ne samo kao briljantna
povjesničarka, nego i po svojim originalnim i kontroverznim
stavovima. Voljela je dovoditi u pitanje ortodoksna tumačenja i svojim
provokativnim komentarima u kolegama izazivati gnjev. Nije li tako?”
“Točno tako, gospodine Nevzat. Impresioniran sam da ste za tako
kratko vrijeme došli do tako ispravnog zaključka.”
Opušteno se naslonio na stolac i pokazao Babingerovu knjigu koja
je stajala na mojem radnom stolu.
 “Primjerak ove knjige pronašli smo u spavaćoj sobi gospođe
Nuzhet.”

Nehajno sam slegnuo ramenima i rekao:

“To me nimalo ne čudi. I Nuzhet i ja smo se specijalizirali za klasični
osmanski period. Sultan Mehmed II. Osvajač bio je najznačajniji vladar
toga perioda. Unatoč svome pomalo orijentalističkom, zapadnjačkom
pristupu, ta je knjiga jedna od najbolje napisanih o sultanu Osvajaču.”

“To mi je jasno.” Nevzat se na svome stolcu ponovno nagnuo

naprijed. “No pokraj te knjige bio je i jedan časopis.”
Nevjerojatno, ovaj se policajac u Nuzhetinom stanu zaustavio na
istom mjestu kao i ja. Zar se možda vodi istom logikom kao i ja? Morao
sam biti strpljiv i praviti se lud.
“Časopis o povijesti?” upitao sam glumeći radoznalost.
“Ne. Upravo nam je to i privuklo pozornost. Nije povijesni, već
književni časopis.”
Pogledao sam kao da ne shvaćam što mu je tu čudno.

“Ništa neobično. Nuzhet se veoma zanimala za književnost.”

“Ali, to nije neki novi časopis, nego broj objavljen prije trideset
godina. Kao da ga je specijalno potražila radi nekog teksta u njemu. A
ono što je još zanimljivije, tema tog teksta...”
“Je li to možda članak o sultanu Osvajaču?” upitao sam, nastojeći
skrenuti tok razgovora. “Znate, Osvajač je bio i pjesnik. Pisao je pjesme
pod pseudonimom Avni.” Potom sam čak, u nadi da ću ih skrenuti s
teme koja bi me mogla inkriminirati, odrecitirao i dva Avnijeva stiha:
“Sabljom nedaće po zemlji prosuta krv je tvoja / Svaki dah što s
nedaćom do usta dolazi duša je tvoja.”

Čini se da ništa nisu razumjeli. Očito ih nije zanimala pjesma, već

tekst iz časopisa.
“Veoma lijepo”, rekao je pristojno viši inspektor, no nije se dao
skrenuti s teme. “Pjesma je dirljiva, no Nuzhet je u časopisu čitala tekst
o Dostojevskom.”

“Dostojevski? Moguće, Nuzhet je voljela Dostojevskog. A osobito

Idiota”, rekao sam prividno nehajnim tonom.
Moja je ležernost očito zasmetala Nevzatu.
“Kako god bilo, u tekstu je riječ o ocoubojstvu”, rekao je pomalo
nervoznim tonom, iziritiran mojom mirnoćom.
“Braća Karamazovi”, rekao sam spremno, kako bih pokazao svoju
upućenost. “Kao što vjerojatno znate, taj roman govori o ocoubojstvu.”
“Ne”, odlučno je odmahnuo glavom Nevzat. “Ovaj tekst je o samom
Dostojevskom, a ne o nekom od njegovih romana. Točnije, bavi se
njegovim opusom u cjelini i njegovom osobnošću. Autor teksta je
Freud.”
Došlo je vrijeme da pokažem zapanjenost.
“Dobro, ali kakve to ima veze s Nuzhetinim ubojstvom?”
Nevzat je načas zastao i zamislio se, kao da traži prave riječi.
“Samo razmišljam naglas, i nadam se da ovo neće zvučati suviše
nategnuto. Dakle, imamo esej o Dostojevskom i ocoubojstvu. Što
mislite – i ponavljam, samo razmišljam naglas o temi Osvajač i
ocoubojstvo.”

Učinio sam što sam morao i odglumio da nemam pojma o čemu

govori.
“Kako ste uspjeli uspostaviti takvu paralelu? Na čemu je
zasnivate?”
“Među stranicama tog teksta nalazio se i jedan papir. Na njemu je
pisalo patricide, filicide, fratricide. Te riječi znače ocoubojstvo,
sinoubojstvo i bratoubojstvo.”
Potvrdno sam kimnuo glavom. Nevzat je rukom pokazao na
Babingerovu knjigu na stolu.
“Osim toga, među stranice ove knjige bili su umetnuti graničnici.”
E, sad sam doista bio zaprepašten, jer graničnike nisam vidio.
Možda zato što knjigu nisam prelistavao. Ili zato što je u tom trenutku
počeo zvoniti Nuzhetin telefon. Baš kao što u onoj panici nisam
primijetio ogrlicu, kao što sam, iako sam ih namjeravao zatvoriti,
vrata ostavio odškrinuta, isto tako, eto, nisam vidio ni graničnike.
“Da, gospođa Nuzhet je određene stranice obilježila graničnicima.
Na tim se stranicama govori o Osvajačevu odnosu s njegovim ocem
Muratom II. O Osvajačevoj starijoj braći, Ahmedu i Alaedinu Aliju. O
tome kako on nije imao ni najmanje šanse da postane sultan. O tome
kako mu se, nekom čudnom slučajnošću, smrću dvojice starije braće
otvorio put ka prijestolju. A osobito je indikativno to što je Alaedin Ali,
očev miljenik, bio žrtva atentata.”
 Nevjerojatno, viši inspektor ne samo da mi je čitao misli, nego ih je
povezivao na isti način kako su se nizale u mojoj glavi.

“Griješite”, upao sam mu u riječ. “Shvatio sam kamo vodi vaše

razmišljanje, ali varate se. Mehmed II. nije ubio svoga oca. A nema
nikakve veze ni sa smrću svoje braće. Povjerovati u to značilo bi
prikloniti se opasnoj teoriji zavjere.”
No policajac koji je bio upućen u povijest nije se predavao. “I ja sam
ponešto čitao o tom periodu”, rekao je. “Razdoblje vladavine sultana
Murata II. bilo je poprilično burno. Na dvoru su postajale dvije
sukobljene klike, Čandarlijeva i Sarudža-paše. Drugim riječima, na
jednoj strani plemići turske krvi, a na drugoj janjičari. Zar ne postoji
mogućnost da su ubojstvom Alaedina Alija, princa turske krvi, janjičari
na njegovo mjesto namjeravali dovesti mladog princa za kojeg se
pričalo da je dijete majke kršćanke?”
“Ne.” Moja je reakcija bila toliko oštra da sam se i sam iznenadio.
“Na to se ne bi odvažili ni Sarudža-paša, a niti Zaganos-paša. Vidite,
gospodine Nevzat, točno je da su na dvoru postojale dvije frakcije.
Činjenica je i to da su obje imale moć. Međutim, bez obzira koliko su
bili moćni, nitko se ne bi odvažio na ubojstvo Alaedina Alija, miljenika
Murata II. Nastranu strah od sultana, no oni se ne bi usudili na tako
bezumno drzak pothvat pored tako moćnog rivala kao što je bio
Čandarli Halil, koji je vodio glavnu riječ u Osmanskoj državi.”
“Ali, netko se ipak usudio”, rekao je glavni inspektor tvrdoglavo. “I
uspio u svom naumu. Princ je okrutno zadavljen u vlastitoj palači.”
Bio sam primoran potvrditi.
 “Točno”, rekao sam. “Kara Hizir-paša.”
“Da, Kara Hizir-paša”, rekao je kimajući glavom. “Ubojicu znamo,
ali se još uvijek ne zna tko je bio nalogodavac. Neki paša ubije princa
za koga se sa sigurnošću znalo da će postati sultan, i to zajedno s
njegova dva mala sina, kao da je želio zatrti njegov rod i potomstvo.”
Pomalo sam se već naviknuo na to da se glavni inspektor tako
suvereno upušta u raspravu o povijesnim pitanjima. Počeo sam ga
shvaćati ozbiljno, kao da se preda mnom nalazi neki od mojih kolega.
“Ima i onih koji za ovo ubojstvo odgovornim drže Alijevog ujaka
Karadža-bega”, rekao sam.
“Siguran sam da ima”, odvratio je. “No čak i ako je Alijev ujak
Karadža-beg poticao ubojstvo, njegov motiv nije poznat. Iako je otada
prošlo više od petsto godina, još uvijek nije poznato zašto je princ
ubijen.”
“U tom slučaju trebamo se usredotočiti na pitanje tko je od tog
ubojstva imao koristi” – u raspravu se uključio mlađi policajac, koji već
duže vrijeme nije progovarao. “Ako počinitelji ubojstva ne ostave
dokaz na mjestu zločina, i ako uz to nemamo ni svjedoka koji ih je
vidio, onda razmišljamo o tome tko bi od toga mogao imati koristi. U
većini slučajeva ispostavi se da je ta osoba ubojica.”
Slijedeći logiku svoga pomoćnika, Nevzat je nastavio:
“A u ovom je slučaju samo jedna osoba mogla imati koristi. Princ
Mehmed. A što je još zanimljivije, Mehmed II. dao je pogubiti velikog
vezira Čandarli Halila, rivala Sarudža-paše i njegovih pristaša. Nije ga
pogubio odmah nakon što je postao sultan, no to je bilo prvo što je
učinio nakon osvajanja Konstantinopola. Tako je posljednji čin krvave
predstave završio pobjedom janjičarskih paša.”
“Nije to tako jednostavno”, usprotivio sam se. Da, otvoreno sam se
usprotivio, jer pametovali su. “Nesuglasice Čandarli Halila i Osvajača
počele su puno ranije. To je jedna prilično kompleksna tema.”
Nevzat se prigušeno nasmijao.

“Hoćete reći da u svemu ovome janjičarski paše nisu imali nikakvu

ulogu?”
Ova me rasprava počela sve više nervirati.
“Imali su, naravno, ali ne možemo na tome graditi teoriju zavjere,
gospodine Nevzat. Recimo da se i dogodilo onako kako ste vi rekli, da
su za ubojstvo odgovorni janjičarski paše. Ali to ne mijenja činjenicu
da je sultan Mehmed II. Osvajač bio sultan kojeg se Europa najviše
plašila. Kada je sultan Mehmed II. Osvajač ubijen...”
“Ubijen?!” Dvojica policajaca zapanjeno su me pogledala. “Zar je
Osvajač ubijen?”
Kakve ja to gluposti izvaljujem?!
“Hmm, jesam li tako rekao? Pogrešno sam se izrazio. Htio sam
reći, kada je Osvajač umro, u Rimu je proglašen trodnevni praznik.
Dakle, apsurdno je prikazivati da su kršćani zaslužni za to što je
Mehmed II. došao na vlast.”
“Pa, ja nisam ni rekao takvo što”, ustuknuo je Nevzat. “Rekao sam
samo da je takva zavjera mogla postojati. Ne govorim o zavjeri
Mlečana ili Đenovljana, već o podmuklom planu koji su vjerojatno
smislili veziri iz redova janjičara. Ne zaboravite, ti veziri bili su uvaženi
i utjecajni dužnosnici Osmanske države.”
Eto ga. Sirovo, neznanstveno viđenje čovjeka koji nije povjesničar.
Unatoč tome, vodio sam računa da ne izlazim iz okvira uljudnosti.
“Veoma dobro razumijem što ste htjeli reći. Međutim, povijesne
događaje ne možete analizirati kao da rješavate ubojstvo. Povijest je
krajnje kompleksno područje.”
Glavni inspektor kiselo se osmjehnuo.
“Naravno da je rješenje masovnih ubojstava zamršenije od
rješavanja jednog jedinog.”
Ovo je ipak bilo previše.
“Ne razumijete”, uzdahnuo sam. “Za iznošenje jedne takve tvrdnje
potrebni su dokumenti, pisani dokazi.”
Iskusni policajac kao da je jedva dočekao da to kažem.
“A možda je gospođa Nuzhet tragala za tim dokumentima? Možda
ih je čak i pronašla. I, zbog toga što ih je pronašla.”
Zaboga, zar sam ubio Nuzhet zato što je sultana Mehmeda optužila
za ocoubojstvo? Opet metež u mojoj glavi, opet mučnina koja se iz
želuca podizala prema grlu. Počeli su mi ići na nerve i ovaj prepredeni
glavni inspektor, sin nastavnice povijesti, a i ovaj uobraženi mladi
policajac.
“Glupost”, povikao sam. “Nemojte zamjeriti, ali to što ste rekli
potpuno je besmisleno!”
 “Rasrdili ste se.” Nevzat je sklopio ruke na prsima kao da se
ispričava. “Oprostite ako sam pretjerao. Nije mi ni nakraj pameti da
sudim o povijesnim pitanjima. I dopustite mi da kažem da sultana
Mehmeda Osvajača poštujem u najmanju ruku koliko i vi. U pravu ste,
iznio sam krajnje nategnutu pretpostavku. Sve što sam rekao bila je
samo igra.”
Ušutio je i neko vrijeme pričekao da mi njegove riječi sjednu.

“Da, sve je bila igra. Jer, ono što sam zapravo htio reći jest sljedeće:
gospođa Nuzhet je vrlo vjerojatno bila žrtva iznenadne, slijepe i
destruktivne srdžbe nekog od svojih kolega, nekog tko se osjetio
pogođenim njezinim skandaloznim tumačenjem povijesti. Nekog od
kolega kao što ste, primjerice, vi.”
 13

Zar može imati tajni čovjek koji tajne nastoji razotkriti?

Kada sam stigao na sveučilište, podne je već odavno bilo prošlo.

Dok sam se, zbog kvara na istrošenom dizalu, stenjući i zadihano
penjao uza strme stepenice uz koje sam se svakim danom sve teže
uspinjao, još sam uvijek razmišljao o onome što je rekao Nevzat.
Obuzeti su me složeni osjećaji nakon što me šef Odjela za ubojstva
uhvatio u zamku, nakon one njegove lukave igre koja je rezultirala
gotovo otvorenom tvrdnjom da bih i ja mogao biti ubojica. Dok su
dvojica policajaca ispijala svoje kave pokušavajući me uloviti u klopku
naizgled bezazlenim trik-pitanjima poput pitanja o tome jesu li se
moja i Nuzhetina stajališta o povijesti razlikovala, i jesmo li imali
običaj polemizirati moj je mozak bio zaokupljen istim problemom.
Doista, je li moguće da sam je ubio zbog teze u kojoj je namjeravala
ocrniti Osvajača? Ne mislim da je to bio motiv. Nuzhet sam zasigurno
ubio iz nekih svojih egoističnih razloga. Međutim, učinio sam veliku
glupost kad sam se s Nevzatom upustio u raspravu o tome te time
bespotrebno privukao sumnju na sebe. Ah, glupane! Samo zbog ove
svoje nepotrebne reakcije mogao sam biti uhapšen. Zapravo, metež će
nastati kad otkriju moju vezu s Nuzhet. Kad to izađe na vidjelo, neće
proći dugo prije nego što mi na ruke stave lisice.
Ono što vas je odalo, gospodine Muštak, bila je vaša veza s
ubijenom. Niste od nas smjeli skrivati osjećaje koje ste gajili prema
njoj.
Ma, što ja to govorim! Ne mogu me zbog toga uhititi. Nema ni
svjedoka, ni dokaza, a niti oružja kojim je izvršeno ubojstvo. Osim
toga, svi znaju da je moja veza s Nuzhet okončana prije mnogo godina.
To što o tome nisam govorio ne bi trebalo biti toliko važno. Na kraju
ostaje samo zbunjujuća teza glavnog inspektora kojeg previše zanima
povijest. Povrh svega, ni sam nije siguran u njezinu valjanost. Ispriča li
to kome, svi će mu se gromoglasno smijati.
Ne znam do kojeg sam kata došao kad sam posve ostao bez daha.
Kada sam s ocem došao na fakultet radi upisa, kako sam se samo
penjao hitro poput koze, preskačući po dvije-tri stepenice. Zapravo, to
nije istina. Čak sam i kao mladić bio debeljuškast i krupan. I tada sam
bio okupan znojem, a u ušima mi je odzvanjao strogi glas moga oca:
Uzdigni se, uzdigni se jer ovo mjesto nije tvoje / Dolazak na svijet
nije umijeće.
Eto, uzdigao sam se. Postao sam profesor na sveučilištu na kojem
sam studirao. Postoji li što više od toga? Postoji! Postati poput Nuzhet.
Biti profesor ne samo na ovome već na svim sveučilištima svijeta.
Pentrati se poput divokoze po strmim stepenicama svih sveučilišta
svijeta... i okusiti veličanstvenu usamljenost na onom zvjezdanom
vrhuncu. I odvažiti se na mnogošto da bi se stiglo na vrh. Biti spreman
umrijeti i ubiti. Ne, zaboga, sad sam baš pretjerao. Koga je Nuzhet
ubila? Ona nikome nije naudila, a kamoli oduzela život. A ako i jest, mi
za to ne znamo. No zato znamo da je nju sinoć krvoločno ubio netko
tko ju je doživljavao kao prijetnju. A zašto? Zato što je navodno
pripremala tezu kojom je namjeravala ocrniti sultana Mehmeda
Osvajača. Opet smo na početku. Opet prazne špekulacije i teorije. Ne,
gospođo, ne, gospođo Nuzhet, Osvajač nije ubio svoga oca. Ne Osvajač,
nego Mehmed II. Kako god... mladi prijestolonasljednik to nije učinio.
Lako je to reći, ali zar u jednom trenutku nisam i sam bio zaveden? Zar
nisam i ja razmišljao kao ona? Zar nisam razbijao glavu mogućnošću
da bi ono što se činilo običnom teorijom zavjere moglo zapravo
sadržavati ponešto od istine?
Raskrinkajmo zavjere koje zapadne zemlje kuju protiv naše
države!
Pribrao sam se ugledavši plakat koji je neka omladinska
organizacija stavila na zid. Disanje mi je postalo normalnije te sam se
ponovno dao na pentranje stepenicama koje su mi se činile poput
egipatskih piramida. Uzdigni se, uzdigni se jer ovo mjesto nije tvoje.
Još uvijek se uzdižem, ali u tome uspijevam jedino pridržavajući se za
ogradu.
Da, ocoubojstvo u Osmanskom carstvu. Osvajač i ocoubojstvo. Kad
je riječ o povijesti Osmanlija, ovo je znanstvena teza stoljeća. Autorica
prof. dr. Nuzhet Özgen. Čast nam je u ime Švedske kraljevske
akademije uručiti vam Nobelovu nagradu za povijest za vašu epohalnu
tezu. Stani, stani... pa Nobelova nagrada ne dodjeljuje se za povijest.
Usto, još uvijek nije sigurno postoji li uopće ta Nuzhetina teza. Ipak,
gotovo sam siguran da postoji. Nuzhet je nedvojbeno radila na novom
projektu, novoj zamisli. Moja jedina draga ne bi gubila vrijeme na
zastarjelim, ustajalim temama na kojima se nebrojeno puta radilo.
Pronašla je nekakvu originalnu, zapanjujuću temu. Zapanjujuću. Što
to može više zapanjiti od ubojstva sultana? Kojeg sultana?
Dokazi koje smo pronašli u stanu u kojem je počinjeno ubojstvo
ukazuju na Murata II.

Vidi, toga je postao svjestan čak i jedan obični policajac. Dakle,

Nuzhet je radila na jednoj takvoj tezi. U tom sam slučaju doista u
nevolji. Čuo sam odjek poznatog glasa kako se odbija od visokih
stropova sveučilišta. Opet on-čovjek iz zrcala.
U tom slučaju? Šališ se, Muštak, ti si već sada u govnima do guše.
Zar toga nisi svjestan? Ti si je ubio. Nuzhet. Nije nimalo važno što je
ona bila tvoja bivša draga. Ona je bila povjesničarka koju je cijeli svijet
ozbiljno shvaćao. I ovaj će slučaj biti slučaj koji će cijeli svijet ozbiljno
pratiti. Neće te spasiti to što nema svjedoka, dokaza ni oružja kojim je
počinjeno ubojstvo. Zar nisi vidio onog glavnog inspektora? Dok si se ti
bojao i čitati vijesti o ubojstvima na trećoj stranici novina, taj je čovjek
bio zauzet uhićenjem krvoločnih ubojica. Čim je ušao u tvoj stan, čim je
prvi put uočio ono tvoje ponašanje koje odaje krivnju, shvatio je da si
ubojica. Policija te nikako neće ostaviti na miru. Nemoj se zavaravati.
Idi i predaj se.
“Ne!” povikao sam na čovjeka koji se od jučer svako malo probija u
moju svijest i nastoji mi pomutiti razum. “Ne!” Mora da sam usto i
odmahnuo rukom. Mislim da je upravo zbog toga plavokosi student
koji je s djevojkom prolazio pored mene rekao: “Molim, profesore?
Jeste li što rekli?”

U njegovim zelenim očima bojažljiva znatiželja.

“Ne, ne, sinko, nisam tebi govorio”, a onda sam dodao, kako ne bi
pomislili da sam lud: “Razmišljao sam naglas.”
Mladić se pristojno osmjehnuo, a onda prebacio ruku preko
ramena svoje djevojke i nastavio silaziti niz stepenice. Baš kao što sam
prije mnogo godina i ja zagrljen s Nuzhet. Nemoj se zavaravati, ti
nikada nisi uspijevao biti hrabar kao taj mladić. Kad si ti prebacivao
ruku preko ramena svoje djevojke pred svima? Uzgred, poznajem li ja
ovog mladića? Ne sjećam ga se, nadam se da nije jedan od mojih
studenata. Bog zna otkud im to da imam slonovsko pamćenje.
Primijetio sam da sam se približio hodniku u kojem se nalazi moj
kabinet. Uzdigni se, uzdigni se jer ovo mjesto nije tvoje. Izgleda da smo
stigli do kraja uzdizanja. Još pet stepenica i stići ću do svoje radne
sobe. Najbolje je uopće ne razmišljati dok se penjem. Ali, zar je to
uopće moguće? Može li čovjek ne razmišljati? Nije važna misao, već
volja.
Narod s čeličnom voljom nitko ne može izbrisati iz povijesti.
Jesu li to riječi moga oca ili Tahira Hakija? Ranije bih se toga
odmah sjetio. Nema veze, ne treba se brinuti oko beznačajnih detalja.
Važno je pribrati se i ne dopustiti da me obuzmu sulude misli. U
protivnome, svatko koga susretnem pomislit će kako mu se obraćam:
poput onog plavokosog mladića, poput debele žene koja je sjedila
pokraj mene na brodu dok sam danas prelazio s jedne na drugu obalu
Istanbula. Potraje li ovo, od nekoga ću fino dobiti po nosu. A možda da
popričam sa Šazije; nekoliko tableta za smirenje. Da popričam, pa da
odmah shvati istinu. Kako će, zaboga, shvatiti? Uopće se ne sekiraj,
čim na vijestima čuje da je Nuzhet ubijena...
Muštak, gdje si bio sinoć kad sam ti zvonila na vrata?
Više se ne mogu hvatati za laž kako sam bio u šetnji. A možda sam
joj doista trebao reći. Jer, više nisam bio siguran mogu li ispravno
procijeniti događaje. Nisam čak primijetio ni ogrlicu na Nuzhetinu
vratu. Tu je još i pitanje odškrinutih vrata. Dobro, a što ako se varam;
ako je doista netko poslije mene ušao unutra. Netko tko ima ključeve.
Netko tko je bio u stanu prije mene i ubio Nuzhet, skinuo joj ogrlicu s
vrata, ali se ne znam iz kojeg razloga kasnije ponovno vratio na mjesto
zločina i vratio ogrlicu na tetkin vrat. Tetkin? Je li to učinio Sezgin? Pa
tu je mogućnost čak i glavni inspektor Nevzat uzeo ozbiljno. Sezgin,
jedini nasljednik. Cijela će imovina ostati njemu. Ako je u novčanim
problemima; ako, što ja znam, ima dugove ili nešto slično. Ako ima
problema s mafijom. Pa, ova je generacija gramziva; ulože jedan, a
uzeli bi pet. A kada je shvatio da ne može uzeti, namjeravao je prodati
zgradu. Kada je Nuzhet odbila... zgrabio je otvarač za pisma. Zašto ne?
Zar o sličnim događajima ne čitamo u crnoj kronici? Zašto da umjesto
njega ne umre njegova tetka? Ne, zaboga, zar je tako lako ubiti
čovjeka? Ali ja sam ubio. Jesam li ubio?
U tom sam trenu ugledao siluetu što je poput munje izjurila iz
hodnika. Tako me snažno odgurnula da je moja torba stara dvadeset
godina odletjela na jednu, a ja na drugu stranu.
 “Pazite!”
I ne okrenuvši se, istom se brzinom izgubio u dubokoj tami hodnika
koji skreće ulijevo. Čuvši moj povik, Ramiz, jedan od podvornika s
kata, dotrčao mi je u pomoć.
“Profesore Muštak, što vam se dogodilo?”
“Nekakav grubijan”, rekao sam uspravljajući se. “Udario me i
pobjegao. Izgubio se u tom hodniku. Kamo mu se tako bjesomučno
žurilo?”
Stari se podvornik sagnuo i dohvatio moju kožnu torbu koja je pala
na pod.
“Nema više poštovanja, moj profesore! Hrđav je ovaj novi
naraštaj.”
Nisam bio siguran je li to bio jedan od studenata, no stari je Ramiz,
praktički inventar našega sveučilišta, u to bio uvjeren. Jadnik, neki se
dan našao između dviju zavađenih političkih grupa. Malo je falilo da
plati glavom.

“Prije nisu uznemiravali druge. Svoje su probleme rješavali

međusobno. Sada napadaju sve koji im se nađu na putu. Neki su od
njih u rukama držali evo ovolike noževe za kebab.”
Toliki je strah ušao u njega da sada i za najmanje incidente
okrivljuje studente. Međutim, mislim da ovaj slučaj nema veze sa
studentima. Bila je to samo nezgoda; obična nezgoda koju je izazvao
neki grubijan kojem se žurilo.
Pribrao sam se, ustao i ispružio ruku kako bih uzeo torbu.
 “Da vam je ja ponesem, profesore Muštak?” uslužno je ponudio
Ramiz. “Malo ste potreseni.”

“Hvala ti. Torba nije toliko teška.”

Bilješke za predavanja, nekoliko fascikala za koje nisam znao
zašto ih još uvijek nosim, sendvič što ga je pripremila služavka Kadife
za ublažavanje kiseline u mome želucu. Dok sam koračao prema
svome petnaestak metara udaljenom kabinetu uprtivši torbu preko
ramena i vukući desnu nogu koja je lagano počela boljeti, Ramiz se bio
uputio prema hodniku u kojem se izgubio onaj prostak što se sudario
sa mnom. Zar se nadao da ga može uloviti? Zabrinulo me lagano
probadanje u nozi, no nakon nekoliko koraka bol je sasvim prestala.
Imao sam sreće da sam se u padu naslonio na zid, u protivnom, ne daj
Bože, mogao sam se polomiti. Šazije svako malo kaže kako svi u
obitelji imamo slabe kosti.
“Treba nam puno vitamina D i kalcija, i izlaganja suncu.”
Po svoj je prilici bila u pravu; pa moja jadna baka umrla je upravo
zbog loma bedrene kosti. Dok sam razmišljao o tome kako bi bilo
dobro pridržavati se Šazijina savjeta, primijetio sam da su vrata
odškrinuta. Govorim o vratima mojeg kabineta. O onim ružnim,
drvenim, smeđim. Da, bila su dopola odškrinuta, baš kao i Nuzhetina
vrata boje senfa. Zar se i u mome kabinetu nalazi neko mrtvo tijelo?
Bože sačuvaj, o čemu ja to razmišljam. Ili ga je naš Ramiz čistio pa
kada je vidio da sam umalo pao. Da je tako, došao bi do kabineta
zajedno sa mnom. A ako se uspaničio? Doduše, udaljio se trčeći.
Trenutačno ni njemu mozak nije baš od pomoći, kao ni meni moj.
 Iako me zanimalo što se dogodilo u mome kabinetu, nisam
uspijevao ubrzati korak. Ali, što se i moglo dogoditi? Budući da jutros
nisam doživio napadaj, nemoguće je da sam još koga ubio. Sasvim je
očito da je Ramiz zaboravo zatvoriti vrata nakon što je očistio kabinet.
Baš kao i ja nakon što sam obavio posao u Nuzhetinu stanu. Unatoč
tome, kada sam stigao pred kabinet nisam uspio spriječiti onu čudnu
znatiželju da mi nagriza razum.

Lagano sam odgurnuo vrata i opreznim koracima ušao unutra.

Hvala Bogu, nikakav me leš nije čekao u mojoj fotelji. I baš kada sam
htio spokojno odahnuti, primijetio sam razbacane papire na stolu. Ne,
ovo nisam mogao ja učiniti. Nikada ne napuštam kabinet ostavljajući
tako neuredan stol. Srdito sam krenuo prema sredini sobe. Nered nije
vladao samo na stolu; ispreturani su svi fascikli i ispražnjene sve
ladice. Bez ikakve sumnje, netko je u mome kabinetu nešto tražio. Ali
tko? Naježio sam se od straha. Čovjek koji se maloprije sudario sa
mnom. Nije mu se tek žurilo, bježao je kao od požara kako mu ne bih
vidio lice. Možda je bio netko koga poznajem, kad nije želio pokazati
lice? A možda je i Ramiz bio uključen u urotu? Policija mu je dala
novac.
Pretraži kabinet profesora Muštaka. Možda pronađeš neki dokaz
da je ubio Nuzhet.
Ma pričam gluposti. Da je policija namjeravala pretražiti kabinet,
sama bi to učinila. Usto, Ramiz ne može zanemariti naše dugogodišnje
prijateljstvo. Pogled mi je skliznuo na fascikl koji je ostavljen otvoren
na stolu. A što je to?! Moje posljednje istraživanje na kojem sam
tijekom zadnjih nekoliko godina brižljivo radio. Moja teza o
Osvajačevu Dekretu o bratoubojstvu, za koju je Nuzhet preko telefona
rekla: “Po meni, besprijekoran rad.” Bratoubojstvo. Opet sultan, opet
ubojstvo. Za čime tragaju ovi ljudi? Što žele od mene? Spustivši torbu
na stolicu, približio sam se otvorenom fasciklu i počeo čitati tekst koji
sam napisao prije nekoliko godina.
“Da bi se pravilno shvatio sadržaj Dekreta o bratoubojstvu, jednog
od zakona sadržanih u Kanun-nami sultana Mehmeda II. Osvajača,
valja proučiti unutardinastijske odnose prethodnih carevina koje su
postojale na ovom području prije pojave osmanske dinastije.
Općepoznato je da je još od vremena Hetita pa do Rimskog carstva
borba za prijestolje između različitih frakcija povremeno bila
razlogom prolijevanja bratske krvi.”
Ovaj moj rad bio je objavljivan u stručnoj literaturi i predstavljan na
konferencijama. Ništa u njemu nije bilo skriveno ni tajno. Da su tražili,
sa zadovoljstvom bih im dao jedan primjerak. Zapravo, tekst je još
uvijek bio u mome računalu. U tom sam trenutku zamijetio njegov
plavi ekran. Namigivao mi je, poput tekstova u otvorenu fasciklu,
poput crnih mrlja na snijegu. Šazije mi je uvijek govorila da zaštitim
računalo zaporkom, kako nitko ne bi mogao ući u njega. Međutim,
nisam imao razloga za to; ja nisam – u najmanju ruku do sinoć – bio
netko s tajnama; bio sam znanstvenik, povjesničar. Zar može imati
tajni čovjek koji tajne nastoji razotkriti?
Kada sam se primaknuo ekranu, na njemu je pisalo sljedeće:
“U siječnju 1448. godine mlada robinja po imenu Gulbahar rodila je
sina Mehmedu II, koji će kasnije postati poznat kao Fatih ili Osvajač.
Djetetu je dano ime velikog vladara Bajazida, čija čast nije narušena,
iako ga je porazila timuridska vojska. Bajazid II. On će doći na
prijestolje nakon Osvajačeve smrti.”
Opa, otkud sad Bajazid II? Pa s obzirom na povezanost sa sultanom
Mehmedom II. Osvajačem, naravno. Je li to bila neka poruka? Jesu li
me time namjeravali zastrašiti?

Znamo da si Nuzhet ubio otvaračem za pisma na čijoj se dršci

nalazi Osvajačeva tugra.
No oni to ne mogu znati. Jer otvarač za pisma sinoć sam bacio u
dubine Mramornoga mora. Samo trenutak. A što ako su nakon što
sam ubio Nuzhet, odnosno nakon što sam napustio stan dok još nisam
bio pri sebi – ovi ljudi što su sada ispreturali moj kabinet ušli u stan i
pronašli tijelo? Bez ikakve sumnje, vidjeli su i otvarač za pisma zariven
u Nuzhetin vrat. Najedanput sam primijetio da su vrata moga kabineta
još uvijek otvorena. Baš kao u Nuzhetinu stanu, uspaničeno sam se
zaputio k vratima, ali sam zastao prije nego što sam ih zatvorio. Zar
neću upravi sveučilišta prijaviti da mi je provaljeno u kabinet, da je
izvršen napad na moju privatnost? Zar neće htjeti pokrenuti istragu?
Naravno da to nećeš prijaviti, glupane, začuo sam napeti glas
čovjeka u zrcalu. Ti si sada čovjek s tajnom. Čovjek s tajnom koja će te
odvesti na doživotnu robiju. Šuti i zatvori vrata.
Što sam mogao reći? Imao je pravo, odmah sam zatvorio vrata.
Vratio sam se i počeo skupljati papire razbacane po stolu, a fascikle
ponovno smještati u ormare i na police. Međutim, na pameti mi je i
dalje bio Bajazid II. Kako smo od Murata II. došli do Osvajačeva
prijestolonasljednika? Za čime tragaju ovi ljudi?

Ne ljudi! zaurlao je luđak iz zrcala. Čovjek!

Dobro, a tko?
Baš si pravi idiot. Sezgin, naravno, a tko drugi?
Sezgin. U redu, logično. Recimo da mi je u kabinet provalio
Nuzhetin gramzivi nećak. Ali, ako me prošle noći vidio u Nuzhetinu
stanu, zašto nije otišao ravno na policiju? Zašto bi čekao? A što je još
važnije, zašto bi uopće provalio u moj kabinet? Pa, za to nije imao
razloga ni potrebe.
Nijedno ubojstvo nije jednostavno kako izgleda.
Nije to bio glas čovjeka u zrcalu, već riječi moga oca koje su ostale
utisnute u mome sjećanju.
Dužnost detektiva jest pronalaženje zamršene istine iza naizgled
jednostavnog povoda. Upravo zato mora istražiti sve detalje, ali baš
sve, bez iznimke.

Smjesta sam ih obojicu otjerao iz svoga uma – svoga oca, ovisnika

o detektivskim filmovima i romanima, i psihopata iz ogledala koji
sadistički uživa u tome da me muči. Ako u meni još postoji barem malo
zdravog razuma, moram se pokušati osloniti na nj. Podigao sam torbu
na stol, sjeo za kompjutor i dodirnuo tipkovnicu. Što su u mome
računalu posljednje tražili oni koji su mi provalili u kabinet? Tipka koju
sam dodirnuo odmah je ispisala odgovor. Prva pretraga sultan
Mehmed II. Osvajač, druga pretraga veliki vezir Čandarli Halil, treća
pretraga Šahabedin-paša, četvrta pretraga Zaganos-paša, peta
pretraga Bajazid II, šesta pretraga sultan Džem, sedma pretraga.
Sedme pretrage nema. To je sve. Da, osoba u središtu zanimanja bio je
sultan Mehmed II. Osvajač, to je nedvojbeno. Ali, zašto nema Murata
II.? Ako su nepoznate osobe koje su ispreturale moj kabinet željele
pronaći dokumente vezane uz Nuzhetinu tezu “Osvajač i ocoubojstvo”,
zašto nisu pretraživali ključnu osobu u toj slagalici onoga kojeg je po
njihovu mišljenju Osvajač ubio? Bilo je to doista čudno.
Ustao sam od računala, fascikle vratio na njihovo mjesto, zatvorio
ladice. Kabinet se vratio u prvotno stanje, ali u mojoj je glavi pomutnja
bila gora nego prije. Moja je logika još uvijek tražila neko razumno
objašnjenje. A možda je to bila samo obična provala poput onih koje se
često događaju u mome susjedstvu? Dobro, a što se to vrijedno krađe
moglo naći u kabinetu profesora na skromnoj plaći? Istina, no ja u
očima drugih nisam bio običan profesor. Ja sam Muštak, potomak
obitelji Serhazin. Posljednji muški potomak poznate obitelji koja je
nekada sultanski dvor opskrbljivala šafranom. Jedan od dvoje
nasljednika mnogobrojnih ljetnikovaca i hanova koji su tijekom godina
jedan za drugim bili rasprodani. Ja sam čovjek koji može pobuditi
pažnju zlonamjernih ljudi.
Priča se da profesor Muštak obiteljske dragocjenosti čuva u svome
kabinetu na sveučilištu.
Zar bi itko povjerovao u to? Nastranu to što je moja majka davno
ostala bez obiteljskih dragocjenosti, ali tko bi povjerovao da bi netko
dragocjenosti čuvao u sveučilišnom kabinetu? Možda Ramiz. Školuje
troje djece. Je li s onom plaćom moguće uzdržavati peteročlanu
obitelj? Što ja to radim? Počeo sam sličiti svojoj tetki koja je optuživala
služavku Kadife. Kako li ju je samo baka lijepo prekorila!
To što imaš više novca od nje, ne daje ti za pravo da je optužuješ!
Ne, toliko zao nisam mogao biti. Usto, ako su u kabinet provalili
lopovi, zašto bi u računalu istraživali period Osvajačeve vladavine? To
lopove ne bi zanimalo. To je jasno kao dan. Netko se bavi krvavim
intrigama, a ja sam se, glupan, našao usred tog belaja. Ima li to veze s
Nuzhetinom smrću? Možda. Ne možda, već sigurno. Ali, koji je motiv
provale? Mislim da je to što sam ubio Nuzhet na neki način išlo u prilog
tim ljudima. Naravno, ako sam je ja ubio. Ako sam je ubio? Opel ona
ista nesigurnost i stalno preispitivanje?! Dio mene bio je siguran da
sam je ja ubio, ali ni ono što je Nevzat rekao nikako se nije smjelo
odbaciti. Ja sam vidio da oko Nuzhetina vrata nije bilo ogrlice. A i vrata
sam zatvorio. Glavni inspektor spominje nekakvu ogrlicu, a vrata su,
kaže, bila otvorena. Istina, doživio sam kratkotrajni gubitak pamćenja;
istina, bio sam u šoku, ali negdje duboko u sebi bio sam svjestan što
činim. Zasigurno je netko drugi bio u Nuzhetinu stanu. Najvjerojatnije
osoba koja je danas ispreturala moj kabinet. U tom slučaju, glavni
inspektore, možemo pretpostaviti da je riječ o nekome tko me
poznaje. Glavni inspektor? Pa, budući da je riječ o rješavanju ubojstva,
logično je da se obratim inspektoru Nevzatu. A što ako glavni
inspektor laže? Ako je spomenuo nepostojeću ogrlicu i otvorena vrata
kako bi vidio moju reakciju? Zar bi on to učinio? Zašto ne! Pa čovjek
traga za nemilosrdnim ubojicom.
 Dok mi je to prolazilo glavom, netko je pokucao na vrata. Naježio
sam se od glave do pete. Je li to možda čovjek koji mi je ispreturao
kabinet? Zar se vratio?! Nije čekao moje dopuštenje da uđe, pritisnuo
je kvaku. Dok sam se uspaničeno osvrtao oko sebe ne znajući što bih
učinio, na vratima se pojavilo lice zgodnoga Erola, jednoga od junaka
iz moje noćne more o Freudu.
“Zdravo, profesore.” rekao je uzbuđenim tonom. “Jeste li čuli?”

Govorio je, naravno, o Nuzhet.

“Čuo sam, čuo sam. Grozan slučaj.”
Prišao je stolu iako ga nisam pozvao da uđe.
“Još sam u šoku, profesore. Što su htjeli od te žene?” Malo je stišao
glas. “Još prije nekoliko dana razgovarao sam s njom. Pozvala me da
je posjetim.”
Zar je i ovaj mladić trebao sinoć doći?
“Kada vam je rekla da dođete?”
Slegnuo je ramenima.

“Ma, rekla je to općenito. ‘A da jednog dana svratiš do mene na čaj i

razgovor?’ rekla je. Bila je, zapravo, dobra žena. I profesor Tahir je
shrvan, ali i jako ljut. Sve nas je oštro izgrdio. A osobito Četina.”
“Zašto Četina?”
“Sinoć mu je, navodno, telefon bio isključen; profesor nikako nije
uspio stupiti u kontakt s njim. Da ga je uspio dobiti, poslao bi ga do
gospođe Nuzhet. ‘Tebe nikada nema kada mi trebaš’, rekao je.”
 Postavio sam mu pitanje koje mi se sinoć vrzmalo po glavi:
“Četin i Nuzhet su se posvađali, zar ne?”

Odvratio je pogled.
“Ne znam ništa o tome.”
Zasigurno je znao; zbog toga je i promijenio temu.
“Srećom, ubojica je uhićen!”

E, to je za mene bilo pravo iznenađenje.

“Uhićen? Tko?”
“Nećak. On ju je ubio, profesore. Barem tako kažu. Radi
nasljedstva. Jeste li ga poznavali? Odredili su mu pritvor.”
Nisam znao trebam li se radovati ili tugovati; no u najmanju sam
ruku želio biti siguran.
“Uhitili su Sezgina?”
“Da, Sezgina. Tako su rekli profesoru Tahiru.”
“Tko je rekao?”

“Policija.”
Zanimljivo. Dakle razgovarali su s profesorom Tahirom! A Nevzat
se pretvarao kao da nikad nije čuo za njega. Što li su ga pitali? Mora
da su razgovarali o meni. U protivnom, zašto je onaj lukavi lisac glavni
inspektor naćulio uši kada sam jutros spomenuo ime Tahira Hakija?
Zato što je postojao još jedan optuženik u kojeg su sumnjali koliko i u
Sezgina. Ta sam osoba, naravno, ja. A možda su čak znali i za moju
vezu s Nuzhet. Pa naravno, poigravali su se mnome od samog početka
našeg razgovora. Kad bih barem znao što su pitali profesora.
“Jesu li bili kod Tahira Hakija?”

“Ne, razgovarali su telefonom. Prije nekih sat vremena. I ja sam bio

ondje. Otišao sam po njega da bih ga odvezao na konferenciju.
Policajac je nazvao dok smo bili u automobilu.”
Prevario sam se. Ogriješio sam se o Nevzata. Profesora su, znači,
zvali nakon što su razgovarali sa mnom. A Sezgina su, naravno,
smjestili u pritvor na temelju mojeg iskaza. Pa dobro, nisam lagao. Niti
sam rekao da je Sezgin ubojica.
Zar doista nisam? Nevin je čovjek okrivljen zbog ubojstva koje sam
ja počinio. Usto, besramno sam optužio inspektora Nevzata da mi je
lagao.
“Ne, ne sumnjiče profesora. Vi ste, zapravo, objasnili zašto
profesor nije išao na večeru. Žele samo porazgovarati s njim.
Dogovorili su se da će se naći nakon predavanja.”
“Kakvog predavanja? Misliš na obilaske povijesnih mjesta
značajnih za osvajanje Konstantinopola koje profesor vodi?”
Osmjehnuo se s nelagodom.
“Ne, taj izlet je sutra. Znate kako je neiscrpna energija Tahira
Hakija. Tema je predavanja ‘Drugi uspon na prijestolje Mehmeda II.’”
Upravo je to tema kojom sam razbijao glavu. A možda je ta tema
Nuzhet odvela u smrt. Ako Mehmeda II. optužuje za ocoubojstvo,
neizostavno je morala istraživati taj period. Previše da bi bila
slučajnost.
 “Kada je određena tema predavanja?”
“Ne znam, vjerojatno na početku semestra. Zašto pitate?”
iznenadio se Erol, koji nije shvatio povezanost.
“Onako”, prešao sam preko toga. Bilo bi dobro da i ja promijenim
temu. “Hoće li policajci dolaziti na sveučilište? Mislim, radi razgovora
s profesorom Tahirom.”
“Da, da, doći će na sveučilište. Kad mu je profesor rekao da drži
predavanje i da ne može slušatelje ostaviti na cjedilu, glavni inspektor
koji vodi istragu odgovorio mu je da se ne zamara, da će oni doći na
fakultet. Zapravo me profesor Tahir zbog toga i poslao k vama. ‘Neka
dođe Muštak da popričamo poslije predavanja, da mi ispriča što ga je
pitala policija’, rekao je.”
 14

Vi ste, visosti, nepropupala ruža

Kao i na svakom predavanju profesora Tahira Hakija, dvorana je

bila krcata. Ne obraćajući pozornost na lokve što su se nakon snijega
otopljena zimskim suncem stvarale na zapuštenim istanbulskim
ulicama, predavači, studenti, pa čak i zaljubljenici u povijest izvan
sveučilišnih krugova do posljednjeg su mjesta ispunili auditorij.
Profesor je na sebi imao svoj omiljeni sako s uzorkom riblje kosti; bio
je, kao i uvijek, besprijekorno dotjeran, ali čak ni crveni džemper
preko plave košulje nije bio dovoljan da vrati boju u njegovo blijedo
lice. Zbog Nuzhetine smrti. Moram ipak reći da se unatoč tome
maksimalno trudio kako bi pozornost slušatelja držao budnom. Kako
ono glasi ona engleska uzrečica? Show must go on...
Kada me je jedan od studenata ugledao kako se koridorom vlažnim
od otopljenog snijega probijam između sjedala i ljubazno mi ustupio
mjesto, Tahir Haki već je dobrano odmaknuo sa svojim izlaganjem.
“Ako rezimiramo priču o usponu Mehmeda II. na prijestolje.”
To je bio njegov običaj: da u sažetom obliku ponovi glavne točke
svoga predavanja.
 Ponavljanje je prijatelj pamćenja. Ponavljaj, Muštak. Da ti se ne
ponovi zaborav.

Ne, ove riječi nisu bile profesorove, već riječi moga oca. Taj se nije
mogao suzdržati od propovijedanja.
No, ni slučajno ne miješaj ponavljanje i učenje napamet. Bııbanje
čovjeka čini papagajem, a ponavljanje u tvome pamćenju čuva
informacije na koje ćeš se osloniti kad budeš iznosio svoje misli.

Iako nikada nije čuo ove savjete moga oca, Tahir Haki je isto tako
vjerovao u prednosti ponavljanja, što je činio upravo sada, pokazujući
ključne ličnosti i datume na dijagramu nacrtanom na ploči.
“Mehmed II. prvi je put stupio na prijestolje po svoj prilici u ljeto
1444. godine. Kad je sinu ustupio prijestolje, Murat II. imao je tek
četrdeset godina, a prijestolonasljednik koji je stupio na prijestolje
samo dvanaest. To nameće sljedeće pitanje: zašto?”
Odmjerio je prisutne u dvorani, kao da će ih podvrgnuti ispitu.
“Zašto bi jedan sultan od tek četrdeset godina svoje prijestolje i
krunu, svoju slavu i postignuća prepustio neiskusnom
dvanaestogodišnjem princu i povukao se u osamu?”
Masa u dvorani uskomešala se.
“Zato što je pretrpio poraz od križara”, javila se sredovječna
gospođa iz prvih redova. “Prešavši Dunav, Srbi i Mađari spremali su se
napasti osmansku prijestolnicu Edirne.”
“Zato što mu je ubijen omiljeni sin Alaedin Ali”, povikao je muškarac
čije lice nisam vidio. “Tu bol sultan nije mogao podnijeti.”
 Tahir Haki mudro se osmjehnuo.
“Prije svega, gospođo, Murata okupatori nisu porazili. Ponovno je
zauzeo Sofiju, a neprijatelja je, iako s mukom, zaustavio u Zlatici. Ali
taj je rat Mađarima i Srbima ulio uvjerenje da mogu pobijediti
Osmanlije. Za Murata su još gori problem bili narušeni odnosi između
zapovjednika pograničnih oblasti i rumelijskih ratnika. Dakle, pojavio
se razdor u carstvu.”

Pretraživao je pogledom publiku, kao da traži nekog određenog.

“Ne vidim gospodina koji je izrekao drugu opasku, ali moram reći
da se slažem s njime; smrt Alaedina Alija duboko je potresla sultana.
Zbog toga je prepustio prijestolje jedinom preživjelom nasljedniku, ne
obazirući se na činjenicu da mu je tek dvanaest godina. Namjeravao se
povući, radi opstojnosti države popraviti odnose između vojnih
zapovjednika i sultana te svome nasljedniku osigurati uređeno
carstvo. Iz istog je razloga prije napuštanja prijestolja potpisao
mirovni sporazum sa zapadnim silama. Nije želio da mu sina
nespremnog zatekne neki neočekivani rat. Želio je da mladi
prijestolonasljednik stekne iskustvo uz sposobnog državnika kao što
je Čandarli Halil.”
“No ipak se vratio na prijestolje.”
Sve glave u dvorani okrenule su se prema vlasniku dubokoga
glasa. Vrlo sam dobro poznavao tog mladića. Bio je to Četin, drugi
akter moje sinoćnje more u kojoj je Freud analizirao Osvajača;
profesorov mrzovoljni i otresiti asistent. No, prema Tahiru Hakiju bio
je krajnje uljudan. Za razliku od dvoje prethodnih diskutanata, koji su
mu se obraćali sjedeći, on je ustao.
“Uz to što je povratkom na prijestolje razočarao mladog
prijestolonasljednika, ta odluka Murata II. bila je sama po sebi puna
proturječja.”
Debele obrve Tahira Hakija namrštile su se. Ili mu se pitanje nije
svidjelo, ili je zbog Nuzhet još uvijek osjećao bijes prema Četinu; nisam
uspio shvatiti. Nije žurio; prišao je stolu prije nego što je uzeo riječ i
otpio gutljaj vode iz poluprazne čaše.
“Lakše malo, Četine”, reče obliznuvši jezikom usne. Bilo je neviđeno
da profesor pred ljudima oštro opomene svoga studenta. Obično bi
ublažio atmosferu, a onda polušaljivim, poluozbiljnim tonom upozorio
studenta na pogrešku. Zasigurno ga je Četinov komentar uzrujao. “Da,
povjesničar bez integriteta gori je od nesavjesnog suca. Glede onoga
što si rekao, u pravu si; Murat II. proturječio je samome sebi. Međutim,
postoji li u povijesti ijedan vladar koji nije zapao u kontradikciju sa
samim sobom? Meni nije poznat. Odluke se donose u skladu s
procjenom postojećih okolnosti, ali što ćete raditi kada se uvjeti
promijene?”
Začudo, Četin je pokazao dovoljno hrabrosti i drskosti da upadne
profesoru u riječ.
“Slažem se, profesore. No Murat II. je, navodno, bio sultan sklon
opijanju i zabavi. Jedan izvor iz tog perioda navodi da se u vrijeme kad
se mladi Mehmed uspeo na prijestolje njegov otac prepustio zabavi,
provodu, uživanju u jelu i piću. Ako, dakle, imamo u vidu ovu sultanovu
stranu, zar ne možemo reći da je Murat II. donekle pokazao slabost
karaktera?”
Profesor Tahir kategorično je odmahnuo glavom.

“Ne samo Murat. I sultan Mehmed Osvajač bio je vladar koji je volio
zabavu i provod. Es-Sehavi je u svome djelu Veciz-ül-kelam za njega
rekao da u pogledu provoda i sklonosti uživanju nije zaostajao za
svojim ocem. Ne, velika je greška suditi o nekom vladaru uzimajući u
obzir samo njegov stil života. Osim toga, nije na povjesničarima da
osuđuju vladara. Povjesničar ne sudi, nego na temelju izvora prenosi
ono što je saznao njihovim proučavanjem. Prenoseći, sasvim prirodno,
dodaje i svoj komentar. Međutim, komentar je jedno, osuđivanje
drugo, a izricanje presude nešto sasvim treće.”
Okrenuo se i, uperivši svoje svijetloplave oči u Četina, rekao:
“Po meni, Murat II. nije pokazao slab karakter. Možda je smatrao
nužnim da napusti prijestolje. Ali jedno je sigurno. On nije bio pohlepan
niti zaljubljen u vlast i moć. Zbog toga se, prezrevši zemaljska dobra,
bez premišljanja i kajanja odrekao prijestolja.”
Pomislio sam da će Četin opet prigovoriti, ali nije, već se spustio na
svoj stolac, mada nisam vidio kada je sjeo. Zasigurno su prema oštrini
profesorova tona slušatelji primijetili napetost u zraku te, izuzev
nekoliko osoba koje nisu mogle suspregnuti kašalj, u velikoj dvorani
nitko nije pustio niti glasa.
“Osim toga”, nastavio je profesor, “unatoč neprestanim pozivima
Čandarli Halila da se vrati na prijestolje, Murat nije pomišljao na
povratak u prijestolnicu.”
 Ugledao sam kako se u redovima sa strane jedna mala ruka
podigla u zrak. I profesor ju je primijetio. Unatoč godinama, njegove
su oči po svemu sudeći vidjele bolje od mojih.
“Da, Sibel?” rekao je pokazujući na djevojku. Glas mu je i dalje bio
prilično oštar. “Što si htjela reći?”
Sa stolca je ustala nježna, vitka djevojka. Čak je i u debeloj crvenoj
kabanici izgledala mršavo. I nju sam poznavao; bila je to Četinova
djevojka, i poput njega preosjetljiva kad se radilo o Osmanlijama, a
osobito o Osvajaču. Da, previše osjetljiva, poput mnogih u ovoj zemlji
koje uznemiruje i vrijeđa bilo kakva kritika ili preispitivanje nečeg što
smatraju nedodirljivim vrijednostima. U ovoj zemlji ima toliko svetinja
da nije ostalo mjesta za normalne vrijednosti koje čovjeka čine
čovjekom. A tada život gubi svoju vjerodostojnost. Ali, hajde ti to
objasni Sibel i ljudima poput nje.
Sibel se nekoliko puta i sa mnom upustila u raspravu. Zamislite,
bila je toliko vatrena i usijane glave da se upustila u prepirku s tako
mirnim i pitomim čovjekom kao što sam ja. Kao da je u onom
mršavom tijelu u zanosu gorio nekakav fanatični duh. Možda je imala
karakter na kojem treba zavidjeti, jer dobro je da se u životu čovjek
posveti nekom idealu. Međutim, zar nije ispravno da taj ideal ne šteti
drugim ljudima? Mislim da je Sibel bila uvjerena kako su njezini
stavovi najispravniji. To se uvjerenje odražavalo i na njezinu licu; dok
bi raspravljala, njezine bi zelene oči plamtjele, a obrazi bi joj se
zacrvenjeli. U tim je trenucima lice djevojke koja i nije bila naročito
lijepa zračilo nekakvim čudnovatim šarmom, nekakvom privlačnošću
koja je u čovjeku budila osjećaj nalik poštovanju i divljenju. I sada je
govorila ponesena takvim uzbuđenjem. Iz nekog razloga možda i
strastvenije.
“Profesore, usprotivili ste se Četinu, ali zar se četiri-pet mjeseci
nakon što je prijestolje ustupio svome sinu Murat nije vratio u
prijestolnicu?”
Što se to događa? Ova je mladež obožavala Tahira Hakija, toliko da
su rado na sebe preuzimali profesorove dnevne obaveze. Te ćemo
banalne poslove obaviti mi. Vi, profesore, ne prekidajte svoja
istraživanja. Što se dogodilo da je među njima došlo do ovakva
raskola? Je li to povezano s Nuzhet? Ma pretjerujem, Četin je samo
raspravljao s profesorom, to ne bi trebao biti razlog profesorovoj
ljutnji. Ne, morali su postojati dublji razlozi da se tolerantan čovjek
kao što je Tahir Haki toliko razbjesni. Naprimjer, ubojstvo. Pa zar su
Nuzhet ubila ova djeca? Ne, zaboga, nju sam ubio ja. Zapravo, policija
zasad sumnja u Sezgina, ali... Zar bi sada na listu osumnjičenih trebalo
dodati još i ove mlade povjesničare preosjetljive na kritiziranje
Osvajača? Odjednom mi sine. A da nisu oni pretražili moj kabinet? Ali
zašto? Ako su ubili Nuzhet, što hoće od mene? U jednom se trenu ona
krhka, mršava djevojka koja bi poletjela kad bi zapuhao jači vjetar u
mojim očima počela pretvarati u zvijer sposobnu učiniti svakojaka zla.
Međutim, Tahir Haki po svemu sudeći nije mislio kao ja. Pogledao je
djevojku lagano mahnuvši rukom kao da kaže da je razumio pitanje i
pokazao joj da sjedne.
“Sibel je u pravu”, rekao je i pokazao mjesto na ploči gdje je pisalo
“studeni 1444. godine”, ali kao da su ga posljednja dva pitanja
demoralizirala i kao da se njegova poznata energija na kojoj bi mu ova
mladež mogla pozavidjeti počela gasiti.
“Da”, izustio je pročišćavajući grlo. “Murat II. u studenom se
ponovno vratio u Edirne, iako je samo nekoliko mjeseci ranije, u
srpnju, okupio državne velikodostojnike i rekao im: ‘Slušajte,
zapovjednici i paše, do ovog sam trenutka ja bio vaš sultan, a od danas
je vaš sultan moj sin. Jer, ja sam sve, svoju krunu, prijestolje i svoju
titulu predao njemu. I znajte, onaj koji odbije priznati njegovo pravo na
prijestolje.’”
Vidio sam kako je profesor pred pločom blago zadrhtao; bio je
umoran, ali nije se predavao. Nikada, zapravo, nisam vidio da se
predao. “Ovo naše ugodno putovanje po prašnjavim stranicama
povijesti neće prestati sve dok nas smrt ne liši našeg posla”, običavao
bi reći. Putovanje je još uvijek trajalo, ali više nije uspijevao prevaljivati
previše puta. Malim se koracima zaputio prema stolu. Dok se spuštao
na stolac, nastavljao je svoje izlaganje.

“Zašto bi se vladar koji je svome sinu ustupio vlast, nakon kratkog

vremena ponovno vraćao u prijestolnicu? Zbog žudnje za moći? Zato
što se u njemu povratila strasna želja da ponovno bude sultan? Ili
stoga što je shvatio da je pogriješio?”
Kao stari orao iza svoga je stola odmjerio gomilu. Nitko nije skupio
hrabrost da ponudi odgovor.
“Kao što sam istaknuo i na početku izlaganja, odgovor je, naravno,
ne. Razlog je bio taj što su križari prekršili mirovni sporazum sklopljen
s Osmanlijama. Čim su saznali da je na čelo Osmanskog carstva došao
prijestolonasljednik koji je bio još gotovo dijete, počeli su s
pripremama za rat. Bili su odlučni da te jeseni postignu ono što nisu
uspjeli prethodne zime.”
Zastao je, a leđa su mu se pogrbila kao da je na svojim ramenima
osjetio teret odluke stare više od petsto godina.
“Možemo vrlo lako prigovoriti Muratu što je vlast predao mladom i
neiskusnom princu. Zapravo, i on će na kraju postati svjestan greške
koju je počinio, pa će je ispraviti. Međutim, Murat nikada nije bio
opčinjen vlašću. Pa čak i kada je do njega došla vijest da se križari
spremaju napasti, i kada su ga pozvali da se vrati u prijestolnicu, on je
odgovorio: ‘Imate vladara, skupite hrabrost i borite se.’ Mehmed II.
smatrao je poziv njegovu ocu da se vrati u prijestolnicu nepotrebnim.
Vjerovao je da sam može pobijediti neprijatelja. Ovo što ću sada reći
veoma je važno, nešto što se možda nije dovoljno naglašavalo: Murat
se vratio da bi zapovijedao vojskom, a nikako zato da bi preuzeo
prijestolje. Mladog sultana nitko nije namjeravao svrgnuti s
prijestolja.”
Sibelini tanki prsti ponovno su se podignuli u zrak, a potom se
ukazalo i njezino krhko tijelo.
“Slažem se, profesore, ali nakon veličanstvene Muratove pobjede u
Bitci kod Varne, koja je Osmanlijama osigurala prisutnost u Europi,
ugled mladog sultana zadobio je težak udarac.”
Profesor je napokon planuo.
 “Oprosti, dijete, ali zar je Murat II. bio astrolog pa je znao da će
pobijediti u Bitci kod Varne? A što bi bilo da je izgubio? Ja ću ti reći:
Murat je sav teret preuzeo na svoja leđa upravo s ciljem da mladi
sultan izbjegne optužbe za mogući poraz.” Zurio je u djevojčine
zažarene oči i obraze. “Zar nije tako?” Sada je pogled okrenuo prema
slušateljima. “Ako čovjek istinski želi razumjeti svu zamršenost
povijesti, nužno je u obzir uzeti različite mogućnosti.”

Na trenutak je ušutio. Pomislio sam da sređuje misli, ali kad sam

mu pogledao lice u njegovim sam umornim očima vidio nekakav
iscrpljen, prazan, gotovo smeten izraz. Uznemirilo me što je ta nekoć
briljantna memorija, ta britka inteligencija dovedena u ovakvo stanje.
Iako nisam točno znao što ću reći, ustao sam. Odmah je, naravno,
uočio moje krupno tijelo. Njegovo je beživotno lice oživjelo, a u očima
koje su maloprije zapele u neodlučnosti pojavilo se nestašno
svjetlucanje.
“Et tu. Muštak? Padni, onda. Tahire Haki.”
Parafraza slavnih riječi koje je izgovorio Cezar ugledavši među
svojim napadačima i svojeg posinka Bruta izazvale su bujicu
gromoglasnog smijeha i razbile napetost u dvorani. Prirodno, i sâm
sam se nasmijao.
“Taman posla, profesore. Samo sam htio...”
Od grohotna smijeha u dvorani nisam mogao govoriti.
“Ja sam samo namjeravao pitati koliko je vremena nakon
izvojevane pobjede Murat ostao na dvoru u Edirneu.”
 “Vidite? Priskače mi u pomoć”, reče profesor i nestašno namigne.
“Zapravo, dobro zna da se Murat nakon Bitke kod Varne vrlo brzo
povukao u Manisu. Muštak ima slonovsko pamćenje. Svega što je
pročitao sjeća se bolje od svih nas.”
E, dragi moj profesore, vaš student sa slonovskim pamćenjem
doživio je takav emocionalni šok da se sada ne sjeća čak ni detalja
ubojstva koje je počinio sinoć, a kamoli događaja iz daleke prošlosti.
Ipak, više od njegovih riječi punih pohvala obradovalo me što se Tahir
Haki oraspoložio. Dok sam se spuštao na svoj stolac, pogledao me i
rekao: “I oni koji su prigovorili imaju pravo na svoje mišljenje. Da se
podsjetimo, u Gazavât-ı Sultan Muradu na sljedeći se način prenosi
rasprava između sultana Mehmeda II, koji je saznao da je radi rata
protiv križara njegov otac stigao u Edirne i prepredenog velikog vezira
Čandarli Halila.”
Namještajući naočale za čitanje na vrh nosa, listao je jednu od
knjiga koje su stajale na stolu.
“Da, evo ovdje.” Podigao je glavu i preko naočala pogledao u
gomilu. “Citiram: Prijestolonasljednik koji je preuzeo prijestolje i
vladao državom, zapovjedio je da se preda nj pozove Halil-paša te mu
rekao sljedeće: ‘ljubazno zatražite od moga oca da dođe i zaštiti Edirne
od kršćanskih nevjernika, a ja ću krenuti u sveti rat protiv Mađara.’
Halil-paša je bio mudar vezir, pa je odgovorio prijestolonasljedniku da
on nije toliko utjecajan da bi to mogao tražiti od njegova oca. Hvala
Bogu, naš je sultan došao i odsad je njegova riječ zakon: bit će onako
kako on kaže. Tako mu je odgovorio i dodao: ‘Vaša visosti, vi ste još
dijete, nepropupala ruža, a ovaj je neprijatelj opasan protivnik. Stoga
Vašem visočanstvu priliči da postupi prema odlukama sultana i
posluša njegove naredbe.
Kad je podigao pogled sa stranice knjige učinilo mi se kao da
gledam Čandarli Halila, čovjeka koji je bio primjer zdravog razuma,
pomirljivosti, postojanosti, stabilnosti. Čudno, jer ranije sam Tahira
Hakija uspoređivao s Mehmedovim duhovnim učiteljem šejhom
Akšemsedinom, a Nuzhet ga je uspoređivala s Mulom Guranijem. Ima
jedna priča o Muli Guraniju i Mehmedu koja je doista komična. Priča
kaže da je mladi princ Mehmed bio uobraženo i samovoljno dijete. “Pa
to dijete nikad nije osjetilo očevu ljubav”, govorila bi Nuzhet. Kako god
bilo, čini se da naš mladi prijestolonasljednik baš i nije bio sklon
učenju, a osobito je bio nemaran na satovima učenja Kur’ana. Kada je
sultan Murat vidio da učitelji ne mogu izaći nakraj s mladim princem,
poslao mu je Mulu Guranija, strogog učitelja s bijelom bradom. Kada je
došao na prvi sat, Mula Gurani je sa sobom donio i drenov štap.
Ugledavši štap, princ Mehmed je upitao:

“Za što je ta šiba?”

“Za vas, prijestolonasljedniče”, mirno je odgovorio Mula Gurani.
“Dobro, za mene, ali zašto?”
“Vaš otac mi ju je dao da vas izudaram ako ne budete marljivo
učili.”
Kada je, ne mareći za riječi novog učitelja, princ nastavio po
svome, Mula Gurani ga je pošteno išibao. Nakon toga je Mehmed
počeo marljivo izučavati Kur’an.
Međutim, to je bilo dosta prije nego što je Murat prepustio
prijestolje svome sinu Mehmedu, koji je još bio dječak; u vrijeme kad je
Mehmed u Manisi i Amasiji bio razmaženo, hirovito dijete, u vrijeme
kad se još nije bila probudila neman žudnje za vlasti koja je spavala u
srcu prijestolonasljednika.
U stvarnost me vratio profesorov glas: “U povijesti se ništa ne zbiva
samo od sebe. Mladi je Mehmed, sa svoga gledišta, tražio nešto posve
logično. Ako iz Bitke kod Varne izađe kao pobjednik, njegova će
vladavina dobiti legitimitet, i svi će mu, i unutar i izvan dvora, priznati
ustoličenje. Međutim, ako pobjedu izvojuje njegov otac Murat, onda će
legitimnost njegove vladavine postati upitna. A tako je i bilo.”
Ovaj se put u zraku pojavila ruka meni simpatičnog Erola; sjedio je
odmah do Sibel. Čudno, zašto Četin sjedi daleko od njih? Zar je među
njima došlo do razmirica? Ne vjerujem, oni su veoma bliski prijatelji,
samo se tako poklopilo.
“Da, sinko”, reče profesor Tahir mladom povjesničaru koji je ustao.
“Htio si nešto reći?”
Erolov glas nije bio ni hladan poput Četinova niti strastan kao
Sibelin, ali ni on se, baš kao ni njegovi prijatelji, nije slagao s onime što
je profesor kazao.
“Ali, profesore, Mehmed II. to nije sam smislio, zar ne? Bili su tu
Šahabedin-paša i Zaganos-paša, koji su ga savjetovali.”
“Sasvim si u pravu. Jedna od dviju frakcija na dvoru, Čandarli
Halilova, željela je da se Murat vrati na prijestolje, a Šahabedin-paša i
njegovi pristaše podržavali su mladog sultana.” Pogled je usmjerio
prema redu u kojem je sjedio Četin. “Upravo je to ono što sam želio
reći. Unatoč Čandarlijevoj želji, Murat se do samoga kraja opirao
povratku na prijestolje.”
“Pa ipak je na kraju popustio”, reče Četin s mjesta na kojem je
sjedio. Ovaj put nije čak osjetio potrebu ni da ustane. “U Edirne, koji je
napustio nakon pobjede kod Varne, vratio se kao sultan nakon samo
dvije godine. I to uz pomoć zavjere na dvoru. Slučaj Bučuktepe.”
Što je profesor više mogao reći? Polako je počeo podizati zastavu
predaje.
“Tako je; velika pobuna janjičara koju je potaknuo Čandarli Halil.
Meta janjičara bio je Šahabedin-paša, koji se uspio spasiti bijegom u
sultanove odaje. Zapravo, promjenjivi odnos snaga nakon pobjede kod
Varne dvije se godine poslije pokazao na političkoj sceni. Murat se radi
opstojnosti države vratio na prijestolje.”
Profesor se u svom stolcu okrenuo prema ploči i pokazao na
kolovoz 1446. godine.
“To je vrijeme kada je Čandarli mladog sultana poslao u lov. Kada
se Mehmed II. vratio u Edirne, na prijestolju je zatekao svoga oca. Bio
je to ružan, krajnje neprimjeren postupak, ali da nisu postupili tako
moglo je doći do većeg krvoprolića.”
Sada se izlaganje bližilo temi kojom sam u posljednje vrijeme bio
zaokupljen: razlozi ocoubojstva. Još sam jednom podigao ruku, ovaj
put ne zato da bih pružio podršku Tahiru Hakiju, već zato što sam
doista imao pitanje koje sam želio postaviti.

“Profesore Tahire, ta glasovita Muratova oporuka. Zar ona nije

sastavljena 1446. godine? Neposredno prije Muratova povratka u
Edirne. Zašto? Zar se plašio da bi sin mogao naložiti njegovo
ubojstvo?”
Nisam obraćao pozornost na to što su se Četin, Erol i Sibel okrenuli
prema meni i poprijeko me gledali, nego sam nastavio;
“Proučimo li dokumente iz toga vremena, nigdje nema naznaka da
je Murat imao bilo kakvih zdravstvenih problema. Ako se ne varam, on
je tada imao četrdeset i dvije godine.”
Profesor je kimnuo.
“Ne varaš se, Muštak. Mıırat je iz vlastitog gorkog iskustva znao da
je borba za prijestolje krvava i bespoštedna. Kad je u pitanju država,
onda nikakve važnosti nema je li prepreka na putu do vlasti otac, sin ili
brat. Svatko je mogao biti žrtvovan radi prijestolja. Iz tog je razloga
želio biti spreman na svaku mogućnost.”

Izlaganju koje se na kraju pretvorilo u svojevrsnu otvorenu

raspravu posljednji doprinos dao je Četin.
“Međutim, nije se dogodilo ono čega se Murat pribojavao. Unatoč
podloj zavjeri organiziranoj protiv njega, Mehmed je prepustio
prijestolje ocu i pristao na povlačenje u Manisu.”
Tahir Haki je dao za pravo svome studentu, ali nije propustio među
riječi vješto upakirati svoje sumnje.
 “Tako se dogodilo, ali nikada nećemo znati je li to bilo zbog toga što
su okolnosti tako iziskivale, ili zato što mu savjest nije dopuštala da
prolije očevu krv.”
Mislio sam da će Četin ili njegovi prijatelji prigovoriti, ali sljedeće
pitanje postavio je netko koga uopće nisam očekivao. Glavni inspektor
Nevzat.
“Dobro, profesore, no zar nije moguće da je mladi
prijestolonasljednik, koji je dvorskom zavjerom maknut s prijestolja,
pet godina poslije sudjelovao u jednoj drugoj dvorskoj zavjeri, koja mu
je omogućila povratak na prijestolje?”
Stajao je u dnu dvorane, a pored njega njegov arogantni pomoćnik,
inspektor Ali. Kad su ušli u dvoranu? Jesu li čuli i ono što su rekli
studenti koji su raspravljali s profesorom?
“Govorite li o smrti Murata II?” upitao je profesor razdražljivo,
nakon što je letimično promotrio ljude koje nije poznavao. “Jer njegova
je smrt bila naprosto neočekivan obrat sudbine.”
“Jesmo li sigurni da je posrijedi sudbina?” upita glavni inspektor
lagano se njišući na mjestu. “Zar je isključena mogućnost da je Murat
ubijen u sukobu frakcija na dvoru?”
Debele obrve Tahira Hakija namrštile su se.
“Oprostite, ali ne mogu vas se sjetiti, s kojeg ste sveučilišta?”
Na Nevzatovu se licu pojavio smiješak isprike.
“Ja nisam sa sveučilišta, gospodine Tahire Haki. Danas
poslijepodne razgovarali smo telefonom. Ja sam Nevzat, glavni
inspektor Nevzat.”
Primijetio sam kako je profesor problijedio. Izgledao je uzrujano,
ali to nije potrajalo dugo; na lice je nabacio usiljeni smiješak.
“Ah, vi ste dakle glavni inspektor Nevzat?” rekao je počevši
zatvarati knjige pred sobom. “Nisam znao da se bavite poviješću.”
“Bilo bi pretjerano reći da se njome bavim, ali volim o njoj čitati.”

Profesor Tahir preko svojih je naočala bacio sumnjičav pogled

prema tom zanimljivom čovjeku od zakona.
“Iz pitanja koje ste postavili jasno je da ste prilično upućeni. Da, bilo
je onih koji su govorili da je Murat otrovan, pa čak i onih koji su tvrdili
da je ubojstvo naložio upravo Mehmed II. Međutim, ta je tvrdnja
besmislena i neutemeljena koliko i tvrdnja da je u smrt Alaedina Alija
umiješana janjičarska garda s ciljem da Mehmedu II. prokrče put do
prijestolja. Neutemeljena, jer je nezamislivo da bi Čandarli Halil, koji
se nalazio na čelu države, dopustio da bilo tko bilo kako ugrozi sultana
Murata.”

“Zašto?”
Nevzatovo pitanje od jedne riječi izazvalo je ogorčeno mrmljanje u
dvorani. Što taj policajac želi reći? Smatra li da je kompetentan
govoriti o jednom od najvećih vladara u našoj povijesti? Dok su se
uzdizali bijesni glasovi, ja sam pomislio na Nuzhet. Je li možda i ona
govorila protiv velikog vladara, pa su je zato taj mrgodni Četin,
strastvena Sibel i Erol, za kojeg sam mislio da je pristojan momak,
onako bezdušno. Dobro, a ja? Što sam u vrijeme ubojstva ja radio na
mjestu zločina?
“Jer...” Ponovno sam se vratio raspravi čuvši glas Tahira Hakija,
koji je za razliku od napete mase u dvorani s velikim strpljenjem počeo
odgovarati na Nevzatovo pitanje. “Jer, ne postoji niti jedan dokument,
niti jedan izvor koji bi ukazivao na mogućnost trovanja. Možete li
nekoga uhititi ako nemate dokaza, ako nemate svjedoka? Ako netko
ima namjeru optužiti prijestolonasljednika Mehmeda za ubojstvo,
mora raspolagati dokazom ili svjedočanstvom nekoga tko je živio u to
vrijeme. Zar nije tako?”
Glavni inspektor nije na to imao što reći. Naravno da nije, jer pred
njim nije bio blesavi Muštak, već veliki Tahir Haki. Dok je Nevzat, koji je
dobio ono što je zaslužio, šutio, profesor je nastavio svoje izlaganje.
“Tvrdnje ove vrste, bile one dobronamjerne ili zlonamjerne, obične
su glasine nadahnute mračnim teorijama zavjere. Dopustite mi da
kažem i to da ja osobno ne vjerujem da je prijestolonasljednik Mehmed
namjeravao nauditi svome ocu.”
Ušutio je i posljednji put bacio pogled na dvoranu, i kako se više
nitko nije javio za riječ, svoje je predavanje završio sljedećim riječima:
“Naposljetku su sva ta previranja, sve te rasprave i sukobi
rezultirali nečim dobrim za državu. Nakon što je Murat izvojevao
pobjedu u Bitci kod Varne, koja je zauvijek osigurala prisutnost
Osmanlija u Europi, njegov sin Mehmed bio je prisiljen ostvariti još
veću pobjedu da bi osigurao vlastito nasljeđe. Upravo će ta nužnost
rezultirati osvajanjem Konstantinopola. Drugim riječima, upravo će
previranja i sukobi iz prethodnih godina naposljetku omogućiti
Osmanskoj državi da se pretvori u svjetski imperij.”
lolyboly & Balkandownload

15

U ovome djetetu ima nečega podloga

Kada je završio svoje predavanje, Tahir Haki nije mogao tek tako
sići s podija. Dok je masa žagoreći napuštala salu, desetak uzbuđenih
zaljubljenika u povijest sjatilo se oko profesora, ne dopuštajući mu čak
niti da ustane sa stolca. Bili su to tipovi koje možete susresti na svim
znanstvenim skupovima: oni koji žele pismo preporuke kako bi
unaprijedili svoje karijere, oni koji traže da profesor i na njihovu
sveučilištu održi predavanje, oni koji mole za pomoć oko disertacije
koju pripremaju, oni koji traže intervju za svoj internetski portal. Meni
to nije predstavljalo problem, ali jest Nevzatu i Aliju, koji su stajali pred
neprobojnim zidom ljudi ne znajući što učiniti. Ne znam je li to bilo
zbog toga što su se nalazili na sveučilištu, ili zato što je riječ o
uglednom profesoru, ali činilo se da su zbunjeni. Tiho sam im prišao.
“Morate intervenirati, inače ćete biti prisiljeni poprilično čekati.”
Kad su me ugledali, obojica su se nasmiješili u znak
prepoznavanja.
“Zdravo, gospodine Muštak”, srdačno me pozdravi inspektor
Nevzat. “Baš lijepo da smo se ponovno susreli.”
 E, ovo je dobar znak. Dakle, nisu sumnjali u mene. Znači, unatoč
neugodnoj situaciji u koju me dovela igra koju su mi jutros priredili,
oni su i dalje vjerovali da sam nevin. A možda su čak osjećali i
određenu zahvalnost prema meni zato što sam ih uputio na Sezgina.
To je sjajno; ako je tako, neću se buniti. I ja sam se osmjehnuo, kao da
me veseli što ih vidim.
“Zdravo. Znate, nastojim ne propuštati profesorova predavanja.”

Pružio sam Nevzatu ruku i on ju je stisnuo.

“Zar vam nije dosadilo uvijek iznova slušati poznate priče? Tko zna
koliko ste ih puta već čuli.”
Doimao se iskreno, nije mi se činilo da me pokušava uhvatiti u
klopku.
“Nipošto”, pokušao sam zadovoljiti njegovu znatiželju. “Profesor
Tahir nije od onih koji ponavljaju uvijek isto. U svakom predavanju
iznosi neke nove informacije. Zapravo, povijest nema nikakve veze s
tumaranjem po vrtu prošlosti između nejasnih, okamenjenih
događaja. Povjesničari ne nalikuju forenzičarima koji na stol za
obdukciju polažu tijela vladara iz daleke prošlosti kako bi ih proučili.
Koliko god podataka imali o događajima iz prošlosti, svaki novi
dokument, svaka nova informacija do koje dođemo donekle mijenja
naše viđenje tih događaja. Prema tome, ono što znamo podložno je
neprestanoj promjeni.”
Dok je s pažnjom slušao ove stereotipne rečenice koje sam, pomalo
i stoga što sam bio na svom području, bez ikakve potrebe nizao jednu
za drugom, glavni inspektor lagano se namrštio.
“Nemoguće je, znači, govoriti o nekakvoj kategoričnoj istini u
povijesti.”
“Samo u povijesti? Zar je o ikakvoj kategoričnoj istini moguće
govoriti i u današnjem svijetu? Uzmimo za primjer Nuzhetino ubojstvo.
Što je istina? Tko je ubojica? Zašto bi netko ubio bezopasnu
znanstvenicu kao što je Nuzhet?”

Tek što sam to izgovorio shvatio sam da sam pogriješio, ali već je
bilo kasno. Opet nisam uspio obuzdati jezik. Što mi je trebalo baš sada
spominjati svoju bivšu dragu? No, kao što rekoh, bilo je prekasno. Više
nisam mogao povući svoje riječi.
“Ono što sam zapravo htio reći, gospodine Nevzat, jest to da je
istina relativna.”
Glavni inspektor nije imao namjeru uzeti moje riječi zdravo za
gotovo; odmjeravao me sa zamišljenim izrazom u očima, kao da je
suočen s nekakvim slučajem ubojstva s nepoznatim počiniteljem.

“Možda to vrijedi za povijest”, reče, ne gubeći ozbiljnost. “Ali, u

slučaju ubojstva... Ubojica nikako ne može biti relativan niti
apstraktan. On ili ona stvarna je osoba od krvi i mesa. Stvaran je i
zločin koji je počinio. Uzeo je život drugom ljudskom biću. Vi ili neki
vaš kolega možete ispraviti pogrešku u percepciji povijesti, ali, koliko
ja znam, nikome još nije pošlo za rukom povratiti u život žrtvu
ubojstva. I ne čini mi se da će to ikome u doglednoj budućnosti poći za
rukom.”
 Bio je u pravu, ali činilo mi se neprihvatljivim predati se odmah i
bez otpora.

“Ali, zar nema i takvih ubojstava koja, iako se kose sa zakonom,

naša savjest dočekuje s odobravanjem? Zar nema situacija kad
pomislimo da je žrtva zaslužila smrt!?”
“Možda i jest istina da u nekim slučajevima pomislimo takvo što. I
da, štoviše, dočekamo s odobravanjem vijest da se svijet riješio nekog
pokvarenog gada. Međutim, to je pogrešno. Kada se suočavamo sa
slučajem ubojstva, to nije borba protiv zločinca nego protiv zločina. A
najveći je zločin ubiti čovjeka. Jer, kao što sam upravo rekao, takav je
zločin apsolutan. Mrtvi se ne mogu vratiti u život.”
Ali se odlučio uključiti u razgovor u kojem su se pomiješali pravo i
povijest. “Znači li to, profesore Muštak, da vi odobravate ubojstvo?
Govorim o slučajevima kada za to postoje opravdani razlozi.”
Bravo, Muštak, opet si učinio sve što je bilo u tvojoj moći da
skreneš sumnju na sebe. I to bez ikakve potrebe. Ovo dijete rijetko
progovara, ali kad otvori usta, sve upropasti. Pa zar moja tetka
Šaheste nije bila u pravu? Eto vam dokaza. Otvorio sam usta i uvalio se
u nevolje.
“Naravno da ne odobravam, inspektore Ali. Ubiti čovjeka. Kako bih
uopće mogao i pomisliti?”
Na licu mladog policajca pojavi se ledeno hladan izraz.
“Nisam rekao da ste počinili ubojstvo, već pitam smatrate li da bi u
nekim slučajevima ubojstvo moglo biti opravdano.”
 Njegov je ton bio gotovo otvoreno izazivački. Ovaj agresivni mladi
inspektor posve se razlikovao od uvijek pristojnog inspektora Nevzata.
Osjetio sam kako me obuzima panika, pa sam skupio svu snagu i
duboko udahnuo kako bih se smirio, nadajući se da neće primijetiti
moju uznemirenost. Mislim da u tome nisam uspio, ali nisam imao
izbora, morao sam se nastaviti pretvarati.
“To, u biti, i ja govorim. Ubojstvo se nikada ne može smatrati
opravdanim. Odnosno...” Okrenuo sam se Nevzatu, kao da bi me on
mogao spasiti. “Posve se slažem s glavnim inspektorom. Život je
nenadoknadiv.”
Govorio sam, ali sada me već posve obuzela panika; sad će navaliti
na mene i neće me pustiti sve dok ne priznam.
“Zanimljivo je bilo vaše pitanje.”
Zbunjeno sam pogledao u Nevzata.
“Molim?!”
“Pitanje koje ste postavili Tahiru Hakiju. O Muratovoj oporuci koju
je odlučio sastaviti nakon što se vratio na prijestolje.”
Sasvim neočekivano glavni inspektor priskočio mi je u pomoć.
“Da, pomalo zbunjujuća situacija” rekao sam uhvativši se za
slamku spasa koju mi je pružio. “Murat II. očito je sumnjao u namjere
mladog prijestolonasljednika. U protivnom, zašto bi sastavio oporuku
iako je još bio relativno mlad i zdrav?”
“Čini se da i vas intrigira pitanje prerane smrti Murata II.”
Opet smo, eto, došli od ocoubojstva. Bilo kakvo oklijevanje moglo
me uvaliti u nevolje.
“Ne radi se toliko o njegovoj smrti, koliko o njegovim sumnjama”,
odmah sam ga ispravio. “To što je neposredno nakon što je pristao
vratiti se na prijestolje Murat II. odlučio sastaviti oporuku, čovjeka
navodi da se upita o razlogu. Je li ga brinuo sin ili frakcijske borbe na
dvoru? A možda se suočio s vlastitom smrtnošću i pomislio da bi se
trebao pripremiti za ono što je u konačnici neizbježno. Mi povjesničari
imamo obvezu procjenjivati stvari s različitih aspekata. Istinu možemo
dokučiti jedino na taj način. Vratimo li se na Murata II, postavljanje
određene znanstvene hipoteze ne dokazuje da je sultana ubio njegov
sin. Što se onda time dokazuje? Dokazuje se da su borba za prijestolje i
promjena vlasti u doba Osmanlija uvijek bile praćene problemima. Ta
je promjena u većini slučajeva uključivala prolijevanje krvi. Međutim,
kao što je to i profesor Tahir naglasio u svojem predavanju, Mehmed
II. nije imao nikakve veze sa smrću svoga oca Murata II. Nazovite to
sudbinom ili Božjom voljom. Ako tražite Muratova ubojicu, onda se
morate obratiti anđelu smrti Azrailu. Jer, ako pitate mene, šesti
osmanski sultan umro je prirodnom smrću.”
Nepovjerljivo me odmjerio.
“Čini mi se da ne mislite uistinu tako.” Nije mi dopustio da se
usprotivim njegovim riječima. “Ali, neka vam bude.”
Ne, Nevzat neće tako lako odustati od ovog važnog traga na koji je
naišao. Rukom je pokazao na Četina, Erola i Sibel, koji su stajali na
ulazu u dvoranu i koji su poput nas vjerojatno raspravljali o potajnoj
borbi između Murata II. i njegova sina Mehmeda II.
 “Ono troje mladih. Tko su oni?”
Naravno, lukavi je glavni inspektor očito primijetio napetost
između troje mladih ljudi i Tahira Hakija. Morao sam biti iznimno
oprezan; preda mnom je bio čovjek kojem niti jedan detalj nije
promicao.
“Znanstveni novaci”, rekao sam, pretvarajući se da to nije važno.
“Prije su se zvali asistenti. Promijenjen im je naziv, ali i dalje asistiraju
profesoru u istraživanju i obavljaju za njega neke jednostavnije
zadatke.”
U očima mu se pojavio sumnjičav izraz.
“Zar profesor nije u mirovini?”
“Da, ali on je čovjek koji je zaljubljen u svoj posao.” Nasmijao sam
se. “Jednom mi je prilikom rekao: ‘Moj će se posao povjesničara
okončati tek kad i sam odem u povijest.’ Da, profesor Tahir je u
mirovini, ali nije prestao raditi. A ovi mladi ljudi su, neslužbeno,
njegovi asistenti.”

Ne skidajući pogled s mladih povjesničara, nastavio je ispitivati.

“No, izgleda da se baš i ne slažu s profesorom.”
Ukazala mi se prilika, bila bi šteta da je ne iskoristim. U ovome
djetetu ima nečega podloga, znao je reći moj otac. Nije nevin kao što
izgleda. Nevin? Ako ubojica može biti nevin, onda sam i ja. Izgleda da
sam se poprilično brzo naviknuo na mogućnost da sam ubojica. Kako
lako samome sebi pridajem taj atribut. No, možda se varam. Događaji
u posljednjih nekoliko sati pokazuju da je to itekako moguće. Ja nisam
jedini na ovom sveučilištu koji skriva tajne. Što je s ovom mladeži koja
je bijesna na Nuzhet zbog Osvajača? Zaboga, zar bi ubili profesoricu
samo zato što je navodno ocrnila njihovog idola, velikog vladara?! Pa
ipak, zar nisam maloprije osobno svjedočio oštroj raspravi s
profesorom u koju su se upustili. Takvu reakciju i bijes nikada ranije
nisam vidio.
“Zapravo, nikad prije nisam vidio ovakvo što”, rekao sam dijeleći
svoju zbunjenost s policajcima. “Ova djeca obično pokazuju izuzetno
poštovanje prema profesoru Hakiju.” Kad sam vidio da me s pažnjom
slušaju, promrmljao sam otrovne riječi koje će njima naškoditi, a meni
pomoći. “Prije predavanja navodno su se upustili u oštru raspravu s
profesorom, a on je na njih vikao. Otuda napetost među njima. Čini se
da su se prepirali zbog Nuzhet, pokoj joj duši.”
Pokoj joj duši! Prošlo je manje od jednoga dana, a ja sam se već
pomirio sa smrću moje velike ljubavi, jedinog smisla moga života.
Čekao sam je dvadeset i jednu godinu, a za samo dvadeset i jedan sat
sam je zaboravio! E, Muštak, baš si vjeran! Grižnju savjesti koja mi je
počela nagrizati dušu potisnulo je Nevzatovo pitanje:
“Jesu li poznavali ubijenu?”
Pribjegao sam čuđenju, kao da je pitanje apsurdno.
“Pa zar postoji povjesničar koji ne poznaje Nuzhet? Poznavali su je i
susretali se s njom u više navrata. Priča se da su Četin i Nuzhet oštro
polemizirali.”
“Četin je onaj krupni?” uključio se mladi inspektor. “Momak djeluje
prilično napeto.”
Činilo se da bi mladog povjesničara mogao zgromiti pogledom.

I ja sam pogledao Četina, kao da to prvi put primjećujem.

“Napeto?” Da bih nastavio svoju igru, morao sam se složiti s
mladim policajcem. “U pravu ste, gospodine Ali, Četin katkad zna bili
pomalo nervozan.”

Nakon mojih riječi uslijedila je neobična šutnja. Izraz na Nevzatovu

licu otkrivao je nezadovoljstvo razvodnjavanjem razgovora. Ni moj
otac nije volio kad bi razgovor skrenuo s teme. Vrati se na predmet
razgovora, sine. Ovo dijete uvijek ovako zakomplicira priču.
To je, dragi oče, zato što se boji vaše reakcije, prekorio sam ga u
sebi. Ali sada namjerno kružim oko teme, namjerno odugovlačim i
bespotrebno blebećem. Naravno, Nevzat je primijetio ovo moje
lukavstvo.
“O čemu je polemizirao s gospođom Nuzhet?”
Njegov se pogled, kao i pogled njegova pomoćnika, zadržao na
Četinu. Stvar se odvijala baš onako kako sam želio; mislim da sam
uspio usmjeriti razmišljanje glavnog inspektora, ali sam se morao
povući.
“Ne znam”, odgovorio sam pribjegavajući najnevinijem izrazu lica.
“Nisam bio tamo. No ako upitate profesora, siguran sam da će vam on
znati reći.”
“Što ću to znati reći?”
Okrenuo sam se i suočio se s namrštenim licem Tahira Hakija.
Nisam bio svjestan da se uspio osloboditi one nametljive gomile.
“Ovaj, profesore, razgovarali smo o Četinu i ostalima pa...”

Profesorove napola posijedjele obrve su se namrštile.

“Što s njima?”
Glas mu je zadobio gotovo ljutit ton, kao da pita: Što ti petljaš,
Muštak!? Budući da nisam imao hrabrosti reći da samo nastojim od
sebe odvratiti sumnju za ubojstvo koje su počinili njegovi fanatični
studenti, spremao sam se na smišljanje nekakve laži. No Nevzat mi je
priskočio u pomoć.
“Mogu li vas pitati zašto su ti mladi ljudi tako neprijateljski nastupili
prema vama, gospodine Tahire?”
Profesor je oklijevao. Kaže se da je napad najbolja obrana. Ti,
Muštak, nikada nećeš naučiti napasti. Uvijek ćeš ustati mlakonja. Tko
je to rekao? Moj otac, tetka ili moja majka? Ne, majka sigurno ne bi
bila tako oštra. Tko god da je rekao, zar nije bilo točno? Zar se nisam
uvijek vraćao kući plačući nakon batina koje sam dobio od djece iz
ulice? Iako sam to silno želio, ja nijednom od tih mangupa što su me
ismijavali nikada nisam uspio zalijepiti zasluženu šamarčinu niti ga
udariti šakom posred lica. Nisam to mogao tada, a neću to moći niti
ubuduće. Zauvijek ću ostati ovakav mlakonja. Srećom, zahvaljujući
glavnom inspektoru Nevzatu, s Tahirom Hakijem nisam se morao
suočiti sam.
“Otkud vam to da su bili neprijateljski nastrojeni?” Bilo je nemoguće
ne primijetiti stišani ton Tahira Hakija. “Gospodine Nevzat, moji se
asistenti ne moraju uvijek slagati s mojim idejama. Naprotiv, dobro je
da imamo različita gledišta, to nas potiče na preispitivanje vlastitih
ideja, i što je još važnije, na formiranje novih procjena o onome što se
dogodilo u prošlosti.”
Naš profesor povijesti otvoreno je lagao. To je čovjek koji mi je više
puta naglasio da znanost nije demokratična i da potpuna kontrola
mora biti u rukama profesorskih autoriteta. To je isti onaj čovjek koji
je rekao: “Uvažavanje autoriteta na određenom znanstvenom
području i prihvaćanje njihova vodstva jednako su ključni u
znanstvenom istraživanju koliko i stroga metodološka analiza.” Iako bi
bilo nepravedno tvrditi da je Tahir Haki nekakav despot, jednako tako
ne može se reći ni da je pretjerano uzimao u obzir mišljenja ljudi s
kojima je radio. A vidi ga sada: stoji pred policajcima i priča o timskom
radu i suradnji. Sada mi je postalo jasno da nastoji zaštititi svoje troje
studenata. To pak znači da postoji nešto zbog čega im je ta zaštita
potrebna. Sada je i mene, jednako koliko i Nevzata, interesirala
prepirka između Četina i Nuzhet. Glavni inspektor nije se dao zavarati
profesorovim izvrdavanjem.
“Čuli smo da je danas došlo do nekakve rasprave između vas i
Četina. Prije predavanja. Navodno ste ga otvoreno prekorili.”
Tahir Haki dobacio mi je optužujući pogled. Jesi li se to ti izbrbljao
Muštak? Jesi li ti izdajica u našim redovima? pitale su njegove oči.
Mislio sam da ću propasti u zemlju od stida. No često je najbolja
obrana praviti se naivnim. Svi se vole rugati noju, ali jedna od
najkorisnijih lekcija koju sam dobio od majke glasila je da je
zakopavanje glave u pijesak ponekad najbolja taktika. Ugledavši moj
krajnje bezazlen izraz lica profesor je ostao zbunjen. Možda su
policajci to čuli od koga drugoga? Otkrit će, ali sada je morao
odgovoriti na pitanje glavnoga inspektora.
“Raspravljali smo.” Dvaput se nakašljao pročistivši grlo. “Da,
naljutio sam se na njih. Htjeli su odgoditi predavanje bez moga znanja.
Ako nešto ne mogu podnijeti, onda je to da se takve stvari rade bez
moga dopuštenja.”
Opet laž, opet skrivanje istine radi zaštite troje studenata. Što
nastoji zataškati? Zašto? A možda je i on uključen u zavjeru? Ali, kako,
zaboga? Kako bi Tahir H
aki mogao biti umiješan u ubojstvo? A zašto ne? Štoviše, možda ga
je on i isplanirao. S tim svojim briljantnim umom. Možda je upravo
njegova ideja bila i da se krivnja svali na mene.
Koješta! Profesoru Tahiru puno sam draži od te djece. Čak i od
Nuzhet. Istina je da sam mu oduvijek bio draži od Nuzhet, ali što ako
ovo ubojstvo nema veze s osjećajima nego s nekim višim ciljem.
Prisjetio sam se što je profesor rekao: “Nemojte pokušavati i to oduzeti
ovom nesretnom narodu željnom priznanja i ispunjenog osjećajem
krivnje.” Što je to što ne bismo trebali pokušavati oduzeti? Pobjede iz
prošlosti, velike povijesne ličnosti, nacionalni ponos. Dakle, zato što
im se učinilo da Nuzhet vrijeđa ta sjećanja, oni su je otvaračem za
pisma. Ako je tako, zašto se profesor razbjesnio na Četina?
Nesumnjivo zbog toga što nije izvršio neku od zadaća koje je dobio.
Zato što se taj blesavi Muštak nekako našao na mjestu zločina,
pronjuškao uokolo, a onda se neprimjetno izgubio, ali ne prije nego što
je pronašao i pokupio sa sobom oružje kojim je ubojstvo počinjeno. A
možda je plan bio da me uhvate u Nuzhetinom stanu i pozovu policiju
da me uhiti... a sada, zbog njihova nemara i aljkavosti... U mlade se
nikad ne možeš potpuno pouzdati.
“Razumijem”, rekao je Nevzat i svojim glasom otjerao iz mojih misli
sliku zlog povjesničara kojeg sam osumnjičio da je planirao ubojstvo,
vrativši mi sliku blagog i brižnog čovjeka kakvog sam poznavao.
Osvrćući se oko sebe, glavni je inspektor pitao: “Gospodine Tahire, ima
li neko mjesto gdje možemo na miru razgovarati?” Promatrao sam
profesorovu reakciju. Doimao se napetim, poput kakvog zločinca koji
nastoji sakriti svoju zebnju pred iskusnim policajcem. Profesor nije
zaslužio da se nađe u tako neugodnoj situaciji. Tada sam shvatio: ne,
Tahir Haki nije mogao biti upetljan u ubojstvo. Neka kaže tko što hoće,
ljudi poput njega ne mogu se izroditi u ubojice. Osjetio sam stid što
sam ružno mislio o njemu. Pomalo sam se i zbog toga umiješao.
“Pođimo u moj kabinet, ako želite. Tamo je mirno”, predložio sam.

Nevzatov je odgovor bio pristojan, ali odlučan.

“Ljubazno od vas, profesore Muštak, no želimo nasamo
razgovarati s gospodinom Tahirom.”
Želio je zapravo reći da se ne zanosim mišlju da ću se tako lako
izvući, i da sam još uvijek na popisu osumnjičenika. Što se tiče Tahira
Hakija, njemu moja pomoć nije trebala.
“Ionako se ne bih mogao popeti do tvoga kata”, promrmljao je i
pokazujući prema ulazu u dvoranu dodao: “Ondje je prostorija za
goste u kojoj sam ostavio kaput i šal. Mislim da ondje možemo
popričati. Nemoj nikamo ići, Muštak”, opomenuo me dok je između
dvojice policajaca hodao prema izlazu. “Imam ti nešto reći.”
 16

Podla i prijezira vrijedna bića

Našao sam se u takvom škripcu da sam sada sve svoje nade

polagao u policajce koji su me pokušavali inkriminirati. Tako sam,
između ostaloga, gajio nadu da će pažnju usmjeriti na moje kolege,
među kojima i na meni veoma dragog Tahira Hakija, kojeg sam
beskrajno poštovao i divio mu se, te da će naposljetku uhititi nekoga
od njih, iako možda nisu krivi. Izgleda da bezizlaznost čovjeka
pretvara u najbjednije i najniže stvorenje. Glavno da se ja izvučem.
Kako možeš biti lako sebičan Muštak? Zašto nisi vodene boje dao
Šazije? Mogao sam odgovoriti da joj ih nisam dao zato što je neuredna,
sve ih izmiješa, a onda ih ja moram čistiti. No pravi je razlog da joj ih
nisam želio dati zato što sam sebičan. Svoje bilježnice, knjige, olovke,
a osobito vodene boje nisam ni s kim želio dijelili. Baš kao što ni s kim
nisam želio dijeliti Nuzhet. Vidi, poderao je karton i bacio ga samo da
ga Šazije ne bi koristila. U ovom je djetetu nešto zlo. Zar sam doista
tako zao? Zar sam zato to učinio? Da Nuzhet ne bude s drugim? Jesam
li isto to činio sada – smišljao akademske razloge kako bih krivnju
svalio na svoje kolege, skrećući pažnju na njihovo idoliziranje
Osvajača i opsesivnu potrebu da obrane njegovo ime i nasljeđe? Ali zar
je to doista meni prvom palo na pamet? Zar Nevzat nije prije mene
iznio Nuzhetinu povezanost s temom ocoubojstva? Ne, nikoga ja nisam
usmjeravao. Uostalom, zašto i bih? Pa, nije čak ni sigurno da sam ja
ubio Nuzhet.
Najedanput se na ekranu moga računala pojavi onaj psihopat iz
zrcala.
Zašto si onda pobjegao s poprišta zločina? Zašto si izbrisao otiske
svojih prstiju? Zašto si oružje kojim je izvršeno ubojstvo bacio u more?
Pa, prepao sam se, uspaničio sam se, nisam mogao razborito
razmišljati.
Hajde, okani se tih izmišljotina. U ovoj smo sobi samo nas dvojica.
Priznaj istinu. Mislio si da si ubio Nuzhet. Na pamet ti nije padala
nikakva druga mogućnost.
Kako i bi, kad čak i ne znam što se događalo u onim mračnim
trenucima dok sam bio bez svijesti. Ali sada mislim da je nemoguće da
sam ikoga ubio. Ja ni mrava ne bih zgazio.

To više nije važno. Čak i ako nisi počinio ubojstvo, bit će ti veoma
teško dokazati nevinost. Tim prije što ni sam u to ne vjeruješ.
Zašto, zaboga, ne bih vjerovao? Ja nikoga nisam ubio. Samo sam
bio žrtva napadaja disocijativne fuge. Gdje je to zabilježen ijedan
slučaj da je netko tko boluje od ove bolesti počinio ubojstvo?
Ali, Freud je rekao da ti imaš ozbiljnijih problema. Paranoidna
shizofrenija. Sjećaš se, paranoidna shizofrenija u kombinaciji s
opsesivno-kompulzivnim poremećajem? Drugim riječima, ti si jedan
od onih ljudi koji se ne uspijevaju smiriti sve dok ne ubiju osobu kojom
su opsjednuti.

Ne pričaj gluposti. To je bio samo san. A onaj koji je govorio nije bio
Freud, već moja podsvijest. A možda si to bio i ti. Ti, koji želiš da
poludim. Moja problematična, ružna, zla strana.
Naravno, odmah optuži mene. I ranije si to radio. Dok si još bio
veoma mlad. Pa i prije toga, dok si bio dijete. Do šeste si godine mokrio
u krevet, ali nikada nisi pokazao hrabrost i preuzeo na sebe tu
sramotu. Nije bilo problema dok si uživao u onoj ugodnoj toplini što se
pred svitanje širila od pasa naniže, ali kada bi se ujutro probudio ispod
mokrog, smrdljivog jorgana, uvijek sam ja optuživan. Mladi je
gospodin uvijek prelijepo mirisao, uvijek je bio besprijekorno čist!
Kada bi te za nešto optuživali, kada bi ti se ona vještica, tvoja tetka,
rugala, ti bi se zaštitio mojim sitnim, prozirnim tijelom. ‘On je to
napravio, nisam ja’. Kad bi tvoja jadna majka zbunjeno upitala: ‘A tko
to, dijete moje?’ odmah bi ti potekle suze i tvoja bi mala ručica
pokazala prema praznom prostoru: ‘Evo, ono dijete u zrcalu.’ Ali, sad
je dosta; počni konačno preuzimati odgovornost za svoje pogreške.
Ionako nema više nikoga koga bi se mogao plašiti. Otac ti je već
odavno umro, a ne moraš se više ni bojati da ćeš rastužiti majku, jer se
i ona davno pridružila svome mužu.
Pazi kako govoriš o mojoj majci. Ona me voljela.
Bolje reći, pretjerano te štitila. Jedno je voljeti, a drugo je gušiti
svojom ljubavlju. A možda te upravo to i uništilo. Odrasti u tolikoj
sigurnosti i nikada se ne suočiti s istinskim životnim poteškoćama. Ne
naučiti kako se prema njima postaviti, nikad se ne postaviti onako
kako bi trebao.

Za taj problem kriv je moj otac, a ne majka.

Istina, tvoj je otac bio obična budala. Sitna duša. Idiot koji je držao
samo do statusa. Ali nije samo tvoj otac kriv što si postao ovakav
slabić. Da, bio je prema tebi zao, izluđivao te, no da te majka svojim
tetošenjem nije pretvorila u mlakonju, jednog bi dana tog tipa zgrabio
za vrat i razbio mu glavu o mramorni rub kade.
Smrt moga oca bila je nesretni slučaj.
Nesretni slučaj je nešto drugo, priznaj da ti je laknulo i da si počeo
mirno živjeti tek nakon očeve smrti. Priznaj, razlog tvojoj krotkosti i
kukavičluku nije bio tvoj otac, nego majka. Njezina potreba da te
uvijek štiti, njezina manijakalna opsjednutost da te doživljava kao
malo dijete. Štitila te od oca, tetke, od one bezdušne kopiladi s ulice.
Da, nemoj se duriti: što misliš, zašto nisi uspio skupiti hrabrost i
suprotstaviti im se? Jednom si me poslušao pa si jednog od tih derana
kamenom pogodio u glavu, ali si se kasnije gotovo upišao od straha.
Zbog svoje majke i njezinih jadikovki: ‘Ah, dragi moj Muštak, kako si to
mogao učiniti? Lijepo odgojeno dijete kao ti’. Njezina bi te kuknjava i
cviljenje ubrzo doveli u red. A meni bi preostalo skrivanje u najvećim
dubinama zrcala, premda sam ti trebao više od ikoga.
Ne, uopće mi nisi trebao. Ti si grub, zao i nasilan. Ne mogu biti kao
ti.
Kamo sreće da si bio. Više nije govorio glasno. Bijes iz njegovih
očiju boje meda je nestao. Glas mu je postao usrdan, gotovo sažaljiv.
Kamo sreće da si mogao biti. Da si bio poput mene, ništa od ovoga ne
bi te snašlo. Onu bi egoističnu ženu, tu Nuzhet, brže zaboravio. Prije
nego što te napustila. A možda bi ti nju najurio. Vjerojatno bi bio bolji
povjesničar od nje. Možda čak i od Tahira Hakija. Ne razumiješ, zar
ne, jadni glupane? Ja sam bio tvoja ratnička strana, tvoj otpor, onaj
koji se odvažno suočava sa životom. Bio sam tvoja osvetoljubivost koja
će višestruko odgovoriti svima onima koji ti nanose bol.
Moja osvetoljubivost? Zar si to bio ti? Onaj koji je ubio Nuzhet?
U njegovu glasu nije bilo ljutnje, tek mirne, gotovo žalosne
znatiželje, kao da mu se pitanje koje će mi postaviti već odavno vrzma
po glavi:
Zašto uvijek mene okrivljuješ? Ne znam jesam li ubio Nuzhet ili
nisam. A razlog je taj što ta tvoja bolest, disocijativna fuga, ili
paranoidna shizofrenija, ili što god to bilo, djeluje i na mene. Ničega se
ne sjećam. Ali, iskreno ću ti reći da sam tu ženu već davno poželio
zadaviti golim rukama. Ne bi mi trebao otvarač za pisma.

Eto, otvoreno je priznao da ju je htio ubiti. Nisam to više mogao

podnijeti, pa sam glasno povikao: “Znači, ti si je ubio! Izašao si iz one
tame u kojoj si se skrivao.”
“Kakva tama, sinko?” Bio je to glas Tahira Hakija. Kad je
progovorio, s ekrana moga računala izgubio se odraz lica iskrivljenog
od bijesa. “O čemu pričaš, Muštak?”
Stajao je na vratima, a iza njega dvojica njegovih omiljenih
asistenata. Ili bih možda trebao reći, njegovih partnera u zločinu? Onaj
Četin s demonskim izrazom lica, i Erol, u čiju dobronamjernost više
nikako nisam mogao biti siguran. A gdje li je mršava djevojka po
imenu Sibel? A gdje bi bila, vjerojatno negdje smišlja novi dijabolični
plan. Kako god bilo, morao sam biti oprezan. Brzo sam na lice nabacio
prijateljski osmijeh.
“Izgleda da sam naglas razmišljao.” Ustao sam i pokazao na stolce
ispred radnog stola. “Izvolite, profesore, sjednite. Drago mi je da ste se
predomislili.”
Njegovo se usko čelo nabralo poput harmonike.
“U vezi s čim?”
“Pa rekli ste pred policajcima da se ne možete popeti do moga
ureda. Stvarno, a gdje su oni?”
Pomno sam promatrao kako će dvojica profesorovih asistenata
reagirati na moje pitanje. Nespokojno su skrenuli pogled.
“Otišli su.” Profesor Tahir spustio se na jedan od stolaca koje sam
pokazao. Činio se umornim. Kad je popustilo uzbuđenje i adrenalin
zbog predavanja, najedanput se pojavio iznureni starac, koji je u
poznim godinama prisiljen baviti se teško rješivim pitanjima. “Zašto se
ovi toliko zanimaju za Osvajača?”
Čujem li to hripanje u njegovu disanju? Ah, moj dragi profesore!
Što vi imate raditi s tom fanatičnom djecom? Namrgođeni fanatik
stajao je s profesorove desne, a onaj što se ceri s lijeve strane, poput
Šahabedin-paše i Zaganos-paše uz Osvajača. Jedina je razlika bila u
tome što je Mehmed II. bio mlađi od svojih vezira, a profesor je bio
poprilično stariji od dvojice svojih pomoćnika.

“Bogami, Muštak, taj glavni inspektor zatekao me pitanjima o

Muratu i Osvajaču. Zar se ne bi trebao baviti traganjem za Nuzhetinim
ubojicom? Čovjek kao da nije policajac, već povjesničar.” Svoj je
optužujući pogled zaustavio na meni. “A to kako je došao do toliko
podataka o tom povijesnom periodu posebna je zagonetka. Pitam se
da li ga netko usmjerava?”
Netko? Bilo je jasno da misli na mene. Htio je znati što sam mu to
ispričao što ga je potaknulo da traži vezu između Osvajača i Nuzhetina
ubojstva. Smjesta sam pribjegao taktici svoje majke; pravio sam se
nevješt.
“Ne znam. I meni su postavljali slična pitanja.” Ušutio sam, kao da
razmišljam. “Izgleda da misle kako Nuzhetino ubojstvo ima nekakve
veze s Osvajačem.”
Profesor se uznemireno promeškoljio na stolcu.
“Nisam shvatio što žele; ne govore otvoreno. Priveli su tog
pokvarenog Sezgina. Poznaješ ga, Nuzhetin nećak. Što ti veliš, Muštak,
tko je mogao ubiti jadnu Nuzhet?”
Načinio sam tužan izraz lica, a u očima mi se pojavila zabrinutost.
“Ne znam, profesore. Čuo sam da se nije slagala sa Sezginom.
Svađa oko nasljedstva, ili čega već. Ali, zar je moguće da je to učinio
Sezgin?”
“Profesore Muštak, kada ste zadnji put vidjeli pokojnicu?”
 Četin je postavio pitanje koje je inspektor Nevzat preskočio. Je li on
to mislio krivnju svaliti na mene ako se Sezgin izvuče? Svaliti krivnju?
Pa ja je i jesam ubio. Ali ako je tako, zašto onda ova trojka obožavatelja
Osmanlija toliko čačka po tom pitanju? Ne, profesor i njegovi mladi
pristaše na ovaj su ili onaj način povezani s tim ubojstvom.
“Razgovarali smo, eto, jučer poslijepodne”, nastojao sam zvučati
nehajno. “Pozvala me na večeru, no rekao sam joj da ne mogu doći.”

“Je li ti pričala o svome projektu?”

Na kraju je, eto, Tahir Haki ispljunuo ono što je imao na umu.
Doista je postojao nekakav projekt. “Osvajač i ocoubojstvo.” Freud je,
dakle, bio u pravu. Kakav, zaboga, Freud, ja sam cijelo vrijeme bio u
pravu. A i glavni inspektor Nevzat, moram mu to priznati.
“Kakav projekt?”
Četvrti čin, treća scena: Muštak nastavlja glumiti budalu.
Tri para očiju koje su me prodorno promatrale, tri uma što su me
nastojala uhvatiti u klopku, jedno ubojstvo koje su nastojali sakriti.

“Ne znam ni ja točno”, reče profesor Tahir, najbritkiji od tri uma.

“Ali, posljednje je dvije godine počela učestalo dolaziti u Tursku.”
Dakle, moja je nevjerna ljubav počela učestalo dolaziti u Tursku, ali
se tek nakon dvije godine sjetila nazvati me. Zašto je toliko čekala?
Zato što joj nisam bio ni nakraj pameti. Zato što me već odavno
izbrisala iz svoga života. Zašto je onda nazvala? I to nakon dvije
godine. Ma, što dvije; nakon točno dvadeset i jedne godine. Što se to
promijenilo? Vjerojatno nisu osjećaji koje je gajila prema meni.
 “Sigurno se i s tobom viđala kad bi dolazila ovamo. Budući da ste
stari prijatelji. Imali ste poseban odnos.” Kad je opazio moju
uznemirenost, obješenjački mi je namignuo. “Ne brini se, naravno da
policiji nisam spominjao vašu vezu. Nije bilo potrebe. Zašto
nepotrebno ulaziti u probleme s onim nametljivim policajcima? Mi
smo ovdje obitelj, zar ne? Ono što se događa medu nama, mora i ostati
među nama.”

Na kraju je i mene uključio, ili me pokušao uključiti, među svoje

partnere u zločinu.
Da, gospodine suče, četvorica optuženika su svjesno, namjerno i s
predumišljajem ubili profesoricu Nuzbet Ozgen, ponos naše države,
čija je slava prelazila granice, koja je rasvjetljavala najdublje tajne
naše prošlosti, što su oni doživljavali kao napad na uspomenu i čast
sultana Mehmeda II. Osvajača. A najnemilosrdniji među njima bivši je
partner ubijene, osoba po imenu Muštak Serhazin.
“Je li ti Nuzhet ikada rekla zašto je počela tako često dolaziti u
Tursku?”

Mjesto imaginarnog suca u mahnitom svijetu moje mašte u

stvarnome je svijetu zauzeo profesor Tahir. Najedanput sam se osjetio
ismijanim, osramoćenim i ranjivim. Profesor Tahir znao je da se moji
osjećaji prema Nuzhet nisu promijenili. Veoma je dobro znao da sam
je, unatoč njezinoj nevjeri, okrutnosti, bezosjećajnosti i podcjenjivanju,
još uvijek volio. Ma što volio, bio sam lud za njom. Ono što nije znao
bilo je to da je ona već odavno zatvorila dosje Muštaka Serhazina. To je
bio razlog što vremešnome profesoru nisam rekao da me Nuzhet
uopće nije zvala.
“Nije mi o tome pričala, profesore. S Nuzhet ionako nisam baš
često razgovarao.” Pretvarao sam se da prebirem po sjećanju.
“Čekajte, čini mi se da je spomenula nešto o ocoubojstvu.”
“Ocoubojstvu?” trgnuo se Tahir Haki. “Tko bi po njenom bio taj
sultan koji je navodno ubio svoga oca?”
Dobro je znao o kojem je sultanu riječ, o tome se vodila rasprava
tijekom njegovog predavanja. Samo me iskušavao.
“Mehmed II.”, odgovorio sam, nestrpljivo iščekujući njegovu
reakciju.
Začudo, duboka zbunjenost nije se pojavila samo na licu Tahira
Hakija, već i na licima dvojice podmuklih asistenata.
“Želiš reći da je Nuzhet radila na nekakvoj tezi kojom bi dokazala
da je Osvajač ubio Murata II.?” napokon je upitao Tahir Haki, jedva
obuzdavši porugu u glasu.
Laž se otisnula s usana, i sada je tražila kreativne detalje da bi bila
uvjerljiva. Što je ono jednom davno rekla moja bivša draga? “U tebi
ima talenta za smišljanje priča, za fikciju, zašto ne pišeš?” Pa možda je
sad za to malo kasno, draga Nuzhet, ali poslušat ću tvoj savjet.
“Moguće. Ako se sjećate, Freud je napisao esej ‘Dostojevski i
ocoubojstvo’.”
Tahiru Hakiju zacaklile su se oči, možda jedini dio njegova lica koji
uopće nije ostario.
“Da, i glavni inspektor je spominjao taj esej. Međutim, ja to nisam
uspio povezati.”
Zavalio sam se u stolac; sad sam svu trojicu imao u šakama. Ili sam
barem tako mislio, baš kao što sam to jutros mislio za dvojicu
policajaca. Međutim, nešto se tu nije uklapalo; ako Tahir Haki i njegovi
ortaci nisu znali za Nuzhetin kontroverzni novi projekt, zašto bi je
željeli ubiti? Da bili našao odgovor na to pitanje, morao sam nastaviti s
lažima.

“Znate kakva je Nuzhet, profesore, uvijek je bila sklona

senzacijama; spremna na sve, samo da privuče pažnju.” Bio sam
svjestan da sam nepravedan prema ženi koja je bila smisao moga
života, ali morao sam ustanoviti s kim imam posla. “Mislim da je
namjeravala revidirati saznanja o Osvajaču na temelju koncepta
ocoubojstva. To nitko ranije nije pokušao. To bi bio posve nov pristup,
različit od tekstova zapadnjačkih orijentalista, koji koriste svaku
priliku da bi kritizirali Osvajača, ali i od pristupa naših romantičnih
povjesničara, koji sultana slijepo uzdižu u nebesa. Poput Babingera
prije nje, Nuzhet je možda namjeravala načiniti sveobuhvatnu analizu
koja bi uključivala sultanov psihološki profil, a za to joj je poslužio
Freudov esej. Vjerujem da ćete se složiti da bi Osvajačev kompleksni
karakter fascinirao ne samo povjesničare, nego i sve ostale. F reud je
analizirao podsvjesnu želju Dostojevskog da ubije svojeg oca; možda je
Nuzhet htjela Freudov rad koristiti kao obrazae u istraživanju
Osvajačevih složenih osjećaja prema njegovu ocu.”
Zbunjenost na licu sve trojice postajala je sve dublja. Četin me
odmjeravao nepovjerljivim očima, a Erol je zinuo od zaprepaštenja. A
možda i oni, poput mene, samo glume. Zar sva trojica? Istovremeno, s
usklađenim rekcijama? Je li moguća takva emocionalna
sinkronizacija? Ako im je to uspjelo, onda se te ekipe doista treba
bojati.
“Hmmm, sada mi je jasno”, rezimirao je profesor Tahir. “To je,
dakle, bio razlog što se zanimala za djetinjstvo Mehmeda II.”
Sad sam bio siguran da stari lisac glumi. Njegovo maloprijašnje
zaprepaštenje je nestalo, a spokoj koji se polako počeo širiti njegovim
licem i veseli sjaj u njegovim očima pokazivali su da se upravo riješio
velikog tereta. A zapravo je trebao biti izvan sebe od brige. Ako je
Nuzhet ubijena zato što je Osvajača namjeravala prikazati kao
ubojicu, onda ih je trebala uznemiriti činjenica da je otkriven motiv
ubojstva. Međutim, niti je Tahir Haki bio uznemiren, a niti njegovi
sljedbenici. To je doista čudno. Što se događa? Možda Nuzhet nije
radila ni na kakvom projektu? Jesam li stvarnost zamijenio
izmišljenim scenarijem stvorenim u mojoj mašti? Ali, zar i sam
profesor nije spominjao nekakav projekt? Ako on ne postoji, zašto bi
se ova trojka uspinjala do moga kabineta? Zašto bi ispreturali moje
ladice, pretresli moje zabilješke, pretraživali po dokumentima u mome
računalu? Ako su mi uopće oni provalili u kabinet? Tahir Haki sigurno
nije, ali ova dvojica... Još jednom sam osmotrio Četinovo golemo tijelo.
Možda je on neotesanac koji je u hodniku naletio na mene? Zašto ne?
Ali, zapravo mu nisam uspio vidjeti lice, jer je poput vjetra nastao u
tami hodnika. Pogledaj tu odlučnost u njihovim očima. Usredotočeni
su na jedan cilj, poput vojnika pod zapovjedništvom slavnog Tahira
Hakija, koje ništa neće omesti u obavljanju misije. Da, nema nikakve
sumnje: oni su napravili nered u mom kabinetu. Pa naravno, poznat im
je svaki kutak zgrade. A znaju i gdje se nalaze moji ključevi. Nitko osim
njih nije mogao ući. Dobro, a što su tražili u mome kabinetu? Bilješke,
dokumente, tekstove povezane s projektom moje bivše drage. Ali o
čemu je bio Nuzhetin projekt?
“Znači, Nuzhet je namjeravala pronaći dokaz da je Osvajač
ocoubojica”, nastavio je profesor Tahir. Napola zatvorenih očiju,
nastojao je dokazati da je bolji lažov od mene. “Sada mi je jasno zašto
mi je postavljala pitanja o smrti Murata II.” Okrenuo se prema Četinu.
“Dakle, o tome ste vas dvoje polemizirali.”
Na mrzovoljnom licu profesorova štićenika pojavio se tup, zbunjen
izraz. Nije bio dorastao briljantnom umu svog mentora.
“Što? Kako to mislite, profesore?”
“Tvoja prepirka s Nuzhet?” podsjeti ga profesor razdražljivo. Što je
sve ovaj čovjek morao trpjeti od te priglupe mladeži?! “Oko Osvajačeva
humanizma.”

Na kraju se u Četinovoj tupoj glavi upalila žaruljica.

“Ah da, raspravljali smo o vladarevoj dužnosti da ubija.”
“Ne dužnosti”, ispravio ga je profesor. “O pravu na ubijanje. O tome
da je ispravno i legitimno, radi zaštite naroda i opstojnosti države,
ubiti one koji siju razdor i narušavaju javni red i mir. Ubojstvo
nekolicine spriječilo je veća krvoprolića i smrt mnogih. Pokojna se
Nuzhet s tim nije slagala.” Tužno je uzdahnuo. “U pravu si, Muštak, ona
je uvijek birala projekte s kojima će dignuti prašinu. Ne može se reći
da nije bila vrijedna, da nije bila inteligentna, ali htjela je da svako
njezino otkriće bude senzacionalno, da svaka njezina studija izazove
buru. Iako sam je nebrojeno puta upozorio.”
Upozorio ju je! Znači da su razgovarali s njom, možda joj čak i
prijetili.
“No nije odustajala i, nažalost, nikad nije poštivala pravila i
znanstvenu etiku. ‘Ta nas pravila sputavaju, vežu nam i ruke i noge’,
govorila bi. ‘Važno je pronaći novi kut promatranja.’ Noj je jedino bilo
važno da se priča o njoj i njezinim radovima. Ignorirala je i znanstveni
integritet i kodeks ponašanja.”
“Ne samo znanstveni kodeks, profesore”, uzrujano je dobacio
Četin, koji se tako zapjenio da mu je pljuvačka prskala iz usta. Iako je
bila mrtva, i iako je onaj otvarač za pisma možda upravo on zario u
njezin vrat, prema Nuzhet je još uvijek osjećao silan bijes. “Njoj uopće
nisu bile bitne ni najsvetije nacionalne vrijednosti. Zar niste čuli što je
rekla o sultanu Mehmedu II. Osvajaču?”

Četin je i dalje bjesnio, no njegov je mentor htio što prije okončati

ovu neugodnu epizodu. Sad kad su saznali da glupi Muštak nema
pojma o onome što se dogodilo između njih i Nuzhet, više nisu imali
razloga za brigu. Kako ono glasi ona izreka. Ne diraj lava dok spava!
“Ipak, nemojmo bili nepravedni prema Nuzhet”, rekao je
velikodušno Tahir Haki, poput svećenika koji predvodi pogrebnu
molitvu nad tijelom pokojnice prije nego što je zauvijek pokopa. “Ona
je bila cijenjena znanstvenica, ugledna povjesničarka. A povrh svega,
bila je moja i Muštakova bliska prijateljica.”
Prijateljica koju smo, kada je ugrozila naše interese, uklonili bez
imalo razmišljanja, prošlo mi je glavom. U svijesti mi se pojavila slika
njezinih plavih očiju u kojima se ugasio plamen, očiju kojih se nekoć
nisam mogao nagledati; u nos mi je prodro gorki miris ljubičica.
Osjetio sam kako su mi se šake same od sebe stisnule u pesnice. Kada
bih barem imao snage i srca da vlastitim rukama zadavim prvo tog
proračunatog starca kojeg sam volio više od oca, a onda tu dvojicu
beštija u ljudskom obliku, pa na kraju ovim svojim krupnim tijelom
koje ničemu ne koristi zaronim preko ograde u prazninu. Potoni,
zaroni, potoni jer ovo mjesto nije tvoje, a u ovom svijetu uzdizanje nije
umijeće.
“Ne žalosti se, Muštak!” moj profesor pogrešno je protumačio moju
šutnju pa me pokušao utješiti. “S tom se gorkom istinom moramo
pomiriti. Nuzhet je mrtva.”
Da, Nuzhet je mrtva, mi smo je ubili. Možda sam to učinio ja, zato
što mi nije uzvratila ljubav, a možda je to učinio Tahir Maki, zato što je
uvrijedila njegove slavne vladare. Ja sam podlegao bijesu, a profesor
Tahir robovanju svojem svjetonazoru. Koji god da su nam bili motivi,
zaključak je isti: Obojica smo podla i prijezira vrijedna bića. Pitanje je,
međutim, tko je od nas dvojice dovoljno podao da ubije.
 17

Civilizacija se uzdiže na propalim carstvima

Poslijepodnevno je sunce slabjelo, snijeg koji je ostao od sinoć

ponovno se počeo stvrdnjavati. Dok sam koračao današnjom avenijom
Ordu, koja se proteže prema bizantskim i osmanskim palačama, i
kojom su nekoć gordo prolazili rimski carevi, a osmanski se sultani
pojavljivali pred svojim podanicima, osjećao sam se poput velikog
vezira Čandarli Halil-paše. Bio sam uznemiren, napet, zabrinut. Pitao
sam se kako i gdje će sve ovo završiti.
Čandarli je nesumnjivo naslućivao što će ga snaći.
Prijestolonasljednik Mehmed II, kojeg je u posljednjih sedam godina na
sve načine pokušavao spriječiti da dođe na vlast, i kojeg je, koristeći se
svim mogućim spletkama, nastojao držati podalje od prijestolja,
ponovno je postao sultan. Iako je sve što je činio bilo u cilju opstojnosti
Osmanskoga Carstva, i unatoč tome što je zahvaljujući njegovoj
politici ostvarena velika pobjeda u Bitci kod Varne, sada su bila druga
vremena. Smrću Murata II. narušena je ravnoteža moći na dvoru;
sada su konce u rukama držali njegovi rivali. Novo doba bilo je epoha
njegovog smrtnog neprijatelja, Šahabedin-paše. Imao je mnoštvo
razloga da vjeruje da je u neposrednoj opasnosti.
 Imao sam ih i ja. U vrijeme ubojstva bio sam na mjestu zločina. Već
je to bilo dovoljno sumnjivo; no ja sam usto, poput iskusnog zločinca,
pažljivo uništio sve dokaze. Povrh toga, lagao sam policiji negirajući
da sam bio u Nuzhetinu stanu. Glavni inspektor, koji voli povijest,
zasad mi je povjerovao, ili je odlučio pretvarati se da mi vjeruje. S
druge strane, Tahir Haki i njegovi pristaše su, iz meni nepoznatih
razloga, lukavo smislili mračni scenarij u kojem smo glavne uloge
imali Nuzhet i ja. A što je najgore od svega, meni još uvijek nije jasno
jesam li ubio Nuzhet ili nisam. Za razliku od Čandarli Halil-paše, kojem
je sve bilo jasno, i koji je dostojanstveno čekao da se odluči o njegovoj
sudbini. No je li doista bilo tako? Je li Čandarli mirno čekao presudu
svojega vladara? Ili je nastavio vjerovati da ga se mladi sultan neće
usuditi dirnuti? Naposljetku, on je još uvijek imao velik utjecaj na
državne velikodostojnike i janjičare, a pretpostavljao je možda i da će
mu određene privilegije osigurati pripadnost plemenitoj turskoj lozi.
Uostalom, njegova je obitelj, još od vremena Orhana Gazija, gotovo sto
pedeset godina zauzimala najviše položaje u državi. Njegova djeda
Kara Halil-pašu povijest pamti kao jednog od utemeljitelja pravila
upravljanja državom i osnivača civilnih i vojnih institucija, poput
janjičarskih trupa, koje će Osmansko carstvo podići na razinu
moderne države. Možda je zbog toga bio ponesen nadom više nego ja.
Smatrao je kako mladi sultan, kojeg je nekoć omalovažavao zato što je
dijete, i čiji sultanat nikako nije mogao probaviti, mora s njim živjeti u
slozi. Ili se možda naivno nadao da će ga sultan poštedjeti ako mu
dokaže svoju privrženost. Njegova glava ispod turbana bila je puna
ideja, planova, problema, zamisli, zakona i dilema, ali najstarija
mudrost, glavno načelo, bilo je: Ni slučajno ne budi naivan! Naivni ne
mogu opstati, ni u prirodi niti u društvu, a naivni veliki vezir nema ni
najmanje šanse preživjeti na osmanskome dvoru. Iako je tako
razmišljao, zar ne bismo mogli pretpostaviti da mu je kroz glavu
povremeno prolazilo: Možda će naš mladi sultan zaboraviti ono što je
bilo ili će, u znak poštovanja prema mojoj obitelji, koja je odigrala
značajnu ulogu u usponu Osmanskog carstva, ublažiti svoju srdžbu
kako bi se okoristio mojim bogatim iskustvom. Ako i ne dopusti da
ostanem veliki vezir, možda će me pored sebe zadržati kao vezira. Tko
zna!? Doduše, kad bi se sjetio što je sve učinio tom oholom,
tvrdoglavom prijestolonasljedniku koji je izmakao kontroli, njegovo bi
se lice što ga je krasila tanka brada smračilo; i zasigurno je na potiljku
osjetio prljavi dah krvnika. No unatoč tom groznom strahu od kojeg
mu se ježilo cijelo tijelo, nastavljao je obavljati sve ono što se od njega
kao državnog službenika tražilo. Kad je zvijezda njegove sreće ugasla,
kada je u dvoru u Edirneu Murat II. ispustio svoj posljednji dah,
smjesta je poslao kurira u Manisu i pozvao prijestolonasljednika u
Edirne da preuzme prijestolje.

I ja bih trebao učiniti ono što moram. U redu, a što je to što bih
trebao učiniti? Kada bih samo znao. To je, eto, razlika između mudrog
državnika i nesposobnog profesora povijesti. Ne samo profesora,
nego i ubojice. Točnije, bijednika koji sumnja da je ubojica. Još točnije,
budale koja nije uspjela u životu. A možda su moje zebnje bespotrebne.
Možda je Nuzhet ubio njezin pohlepni nećak Sezgin, koji čak odbija
dati izjavu policiji. Znači da nešto krije. U ovoj se zemlji ne događaju
zamršena ubojstva. A ja sam pak paranoik koji uživa optuživati
samoga sebe. Točnije, ne paranoik, nego paranoidni shizofrenik. Ili
shizofreni paranoik. Bilo kako bilo, ja sam iznad svega glupan koji u
svakoj prilici pronalazi način da optuži samoga sebe i nepotrebno se
opterećuje strahom. Baš kao Čandarli Halil-paša.
Kao Čandarli Halil? Ni slučajno, on je imao stvarne razloge za
strah. Čim je dobio vijest o očevoj smrti, Mehmed je uzjahao svoga
arapskoga konja i zatražio da oni koji ga priznaju za vladara krenu za
njim. Kad je nakon danonoćnog jahanja trinaestoga dana po očevoj
smrti zasjeo na prijestolje, prema velikom veziru Čandarliju ponašao
se s najvećim poštovanjem. Jer, novi sultan nije bio čovjek koji ne
može obuzdati gnjev. Čandarlijevu eliminaciju nije doživljavao kao
pitanje osvete, već kao interes države. Ne može se reći da mu se
Čandarli sviđao; naposljetku, nije ga shvaćao ozbiljno ni dok je bio
prijestolonasljednik, niti kada je prvi put postao sultan. I ne samo da
ga je podcjenjivao, već je činio sve što je mogao da bi ga ocrnio i
narušio mu autoritet. Međutim, iako je imao tek devetnaest godina,
Mehmed je itekako dobro naučio – ne samo od čuvenih učenjaka i
mudrih ljudi koji su ga podučavali, već i iz gorkih iskustava izdaje – što
znači biti vladar. Osobno je iskusio svu zamršenost i brutalnost igre
zvane dvorska politika, kada je navrat-nanos poslan, gotovo
protjeran, u Manisu. No, nije smio dopustiti da njegova mržnja
nadvlada državne interese. Stvarni je problem bio u tome što se u
političkim pitanjima nije uspio sporazumjeti s Čandarlijem. Srdžba je
bila prolazna, a prijestolje trajno. Srdžba je prijestolje mogla pretvoriti
u grob nerazumnog vladara; mudra će pak politika osigurati vladaru
da mu ime bude zlatnim slovima upisano u povijesne anale. Mladi je
sultan toga bio itekako svjestan. Velikog vezira morao se riješiti ne
zbog onoga što mu je učinio, već zato što je stajao kao prepreka
ostvarenju njegovih ciljeva. Ali to se nije moglo učiniti odmah, valjalo je
čekati najpogodniji trenutak, a taj je trenutak nastupio kada je mladi
sultan postao veliki Mehmed Osvajač. Kad je osvojio Konstantinopol.
Kad su se državni velikodostojnici, uključujući učenjake, ulemu, a
ponajprije janjičare, poklonili pred mladim sultanom. Trebalo je samo
čekati.
Najveća je mudrost znati čekati.
Tko je to rekao? Mudri i velikodušni Mula Gurani? Mula Husrev,
čovjek uzvišenih načela i uzornog morala? Akšemsudin, nenadmašni
poznavatelj sutijskog nauka. Možda sva trojica, u različitim
vremenima; možda ne točno tim riječima, ali je smisao bio isti. A mladi
je vladar riječi cijenjenih učenjaka učinio motom svoga života. Čekao
je najpovoljniji trenutak kako bi okončao život Čandarli Halila. Zbog
toga je onoga dana kada se popeo na prijestolje uz ostale vezire
pozvao k sebi i Čandarli Halila, koji se držao podalje od njega: “Zašto
nas izbjegavaš, učitelju?” upitao ga je, dopustivši da mu poljubi ruku.
Tako je život iskusnog velikog vezira pošteđen, ili barem produžen za
dvije i pol godine. Čekajući, veliki vezir je tijekom te dvije i pol godine
zasigurno iz dana u dan, iz noći u noć umirao pa opet oživljavao i, baš
kao ja, izjedao se pitajući se kada će doći, kada će ga uhititi. Unatoč
tome, u pokušaju da spasi vlastiti život, nije odustajao od borbe sa
Šahabedin-pašom i dvorskom janjičarskom gardom. Mislim da upravo
to i ja trebam učiniti: da, moram se i dalje boriti. Ako ne bude dovoljna
serhazinska krv u mojim žilama, pred sobom imam velikog vezira kao
uzor i nadahnuće. No bio je to nesretni veliki vezir, koji je, nastojeći
zaštititi interese države, izgubio glavu.
Muštuk uvijek za uzor bira gubitnike.
Tko je to rekao? A tko drugi nego ona vještica, moja tetka Šaheste.
Vještica?! Sramota! Zar čovjek može tako govoriti o sestri svoje
majke? Usto, zar žena nije bila u pravu? Kada sam to ja zauzeo mjesto
na pobjedničkoj strani? Moj tim nikada nije osvojio prvenstvo. Stranka
za koju sam glasao nikada nije uspjela doći na vlast. Čak sam i u
profesionalnom životu kao uže područje kojim se bavim odabrao
propalo carstvo. Sad sam, eto, izvalio glupost. Zar uopće postoji
carstvo koje je trajalo vječno? Na kraju sva propadnu. Civilizacija se
uzdiže na ruševinama propalih carstava. No mora se priznati da je
moja sklonost da odaberem gubitničku stranu gotovo patološki
dosljedna. Nuzhet je, naprimjer, počela napredovati kada me ostavila.
Da se, ne dao Bog, udala za mene, tko zna što bi bilo s njom. S druge
strane, da je ostala sa mnom možda bi još uvijek bila živa. Doista?
Šališ se; sirota žena ubijena je tek nekoliko sati nakon što je stupila u
kontakt sa mnom. Jasno je, ja sam joj donio nesreću! Bez ikakvog sam
razloga ruke umrljao krvlju. Umrljao krvlju? Zar ja? Čovjek koji se trza
i na običan dodir ruke?
Okrenuo sam se i suočio se s dugim, mršavim Sibelinim licem. Eto
jedne iz tročlane bande koja je počinila ubojstvo: ženski elan brutalne
trojke. Izgledala je tako nezdravo blijedo da joj čak ni hladan zrak nije
mogao vratiti boju u lice. Zbog grižnje savjesti. Ipak, ona je žena.
Unatoč tom hladnom držanju. No, u njezinim očima više nije bilo one
strasti koja je unosila nemir u čovjeka; čak bi se moglo reći da je
djelovala pristupačno.
“Već vas neko vrijeme dozivam, profesore, no niste me čuli.”
Iz nekog sam se razloga zbunjeno osvrnuo oko sebe. Stajali smo
ispred sveučilišne knjižnice.
“Ah, Bože, odlutao sam u mislima. Poslao te profesor Tahir?”
Njezine su zelene oči bljesnule.
“Ne, vidjela sam da izlazite, pa... Došla sam za vama.”
Hoće li to priznati krivnju? Reći da je zgrožena tom krvavom igrom
i da želi spasiti vlastitu kožu? Ja se, zapravo, nisam željela uplesti u
ovo ubojstvo.
“Asistent profesorice Nuzhet.”
Nuzhet? Nisam pogrešno čuo; ova čudnovata djevojka doista
spominje moju mrtvu dragu.
“Da, njezin asistent. I vi ga poznajete. Zajedno ste radili. Možda se
još uvijek viđate.”
Ne, nije imala namjeru priznati. Ovi opet smišljaju nekakve spletke.
Što žele od mene? Što to znaju o Nuzhet, a ja ne znam? Da bih doznao
ono što me zanima, prvo sam morao otkloniti njihovu sumnju.
“S kim sam to radio? S kim se to viđam?”
 “Mislim na Akina. Akina Čokatana.”
Dakle, riječ je o Akinu. Da, prije dvije godine radili smo zajedno.
Bistar mladić. Poslije je otišao u London. Na Sveučilište u Oxfordu.
Dobio je stipendiju za postdiplomski studij na Fakultetu za modernu
povijest.
“Što je s njim? Zar mu se nešto dogodilo?”
Bespomoćno je raširila mršave ruke.

“Ni sama ne znam. Zovem ga od sinoć; mobitel mu zvoni, ali on ne

odgovara na poziv. Prije nekoliko dana on i profesorica Nuzhet
zajedno su svratili na fakultet.”
“Nisu valjda i Akina...” panično sam promucao.
Sibeline su se kose zelene oči suzile.
“Ne, nisam to htjela reći. Ne mislim da se Akinu išta ružno dogodilo.
Zašto i bi? Ali, budući da ne uspijevam stupiti u kontakt s njim,
pomislila sam da možda vi nešto znate.”
Oni su doista mislili da sam surađivao s Nuzhet. Bili su posve
uvjereni u to. I željeli su saznati koliko sam ja upućen u taj nesretni
projekt.
“Otkud bih ja nešto znao?” procijedio sam. “Akina nisam vidio već
dvije godine. Zbog čega ti on treba?”
“S Akinom se poznajem od ranije. Bili smo u istom razredu,
pomagao mi je oko ispunjavanja molbe za stipendiju na Londonskom
sveučilištu, na Školi za orijentalne i afričke studije. Upućen je u
proceduru.”
 Doimala se iskrenom. Možda joj je dosadio onaj nasilnik Četin, pa
je namjeravala pobjeći u London i započeti novi život. Baš kao Nuzhet,
koja me napustila i sama si utrla put. Četin se pokazao pametniji;
upleo je djevojku u ubojstvo kako je ne bi izgubio. Moja se mašta otela
kontroli. Nastojao sam je obuzdati kako bih nastavio razgovor sa
Sibel.
“Dobro, a kakve Akin ima veze s Nuzhet?”

“Ne znam točno. Rekao mi je da je prekinuo studij u Londonu kako

bi joj postao asistent. Vratio se nakon dva semestra. Zbog ružnog
završetka ljubavne priče.” Na njezinim tankim usnama pojavio se
smeteni osmijeh. “Znate da je Akin gay. Zaljubio se u oženjenog
profesora iz Indije čija je supruga također predavala na Oxfordu.
Znate već, uobičajena priča.”
Otkud bih znao? Nisu me se ticale riječi te djevojke koja je pričala
gluposti, kao ni Akinova homoseksualnost i njegova zabranjena ljubav.
Mene je zanimala veza između moga bivšeg asistenta i Nuzhet.
“Želiš reći da je Akin pomagao Nuzhet u njezinu projektu?”

“Tako nešto. Ali nije djelovao nimalo sretno. Žalio se kako je veoma
teško raditi s tom ženom.”
“Zašto ju je onda trpio?”
“Profesorica Nuzhet mu je, navodno, osigurala posao na
Sveučilištu u Chicagu.” Misleći da ću biti zapanjen onime što je rekla,
naglasila je: “Da, baš je tako rekao.”
Ukazala mi se prilika koju nisam smio propustiti.
 “Dobro, a na čemu je zapravo radila Nuzhet?”
Nije odmah odgovorila; njezino se mršavo, dugo lice zategnulo.

“Zar ne znate?”
U tom sam trenutku shvatio razlog ovog tobože slučajnog ali
zapravo pomno isplaniranog susreta. Kada Tahir Haki i njegova dva
ortaka nisu uspjeli doznati što znam o Nuzhetinu projektu, na mene su
pustili ovu lukavu i ambicioznu djevojku. Ova vještica nema namjeru
napustiti Četina. Možda je upravo ona našu fanatičnu osmansku
trojku potaknula na ubojstvo.
“Nemam pojma”, odbrusio sam. “Nuzhet je uvijek bila oprezna s
takvim stvarima, bez obzira na to koliko ste joj bliski. Nikad ni s kim
nije dijelila informacije dok nije procijenila da je za to pravo vrijeme.
No budući da ste ti i Akin toliko bliski, sigurno ti se povjerio.”
Trznula se, što znači da sam na pravom tragu. Morao sam ići do
kraja.
“Zar nije tako? Tebi je sigurno rekao. Kakav je to projekt na kojem
Nuzhet radi?”
Njezine su zelene oči divlje bljesnule, kao u mačke stjerane u kut.
“Ne znam.” Lagano je zabacila glavu, kao da prkosi. “Akin mi nije
rekao.”
Spušteni su zastori, predstava je završena, a nas dvoje vratili smo
se svojim ulogama u stvarnom životu.
“A ti nisi pitala?”
 “Nisam.” Nestalo je one neodređene rezerviranosti u njezinu
ponašanju, a i poštovanja u njezinu glasu. “To nije bio moj projekt. Nije
me zanimalo.” Na njezinom blijedom licu pojavio se čudan izraz. “Ne
zabadam nos u stvari koje me se ne tiču. Kao što sam rekla, s Akinom
sam razgovarala o stipendiji. Vidjeli smo se samo jednom.”
Ne zabada nos u stvari koje je se ne tiču; to je zvučalo gotovo poput
prikrivene prijetnje. Ni ja se nisam imao namjeru petljati ni u čije
poslove. Protiv svoje volje uvučen sam u problem u koji se uopće
nisam želio miješati. Naravno, pod pretpostavkom da Nuzhet nisam
ubio ja. Pogled mi je zastao na Sibelinom licu. Nervozno je grickala
donju usnu. Samo trenutak... Budući da Tahir Haki i njegov tim
spletkaroša pokazuju toliko zanimanje za ovaj slučaj, mogućnost da
sam nevin prilično je izgledna. Prvi sam put osjetio nekakav spokoj.
Da, možda nisam ja taj koji je ubio Nuzhet. No to sam morao dokazati.
Ponajprije sam morao saznati o čemu se radi u tom Nuzhetinom
projektu koji su nastojali sakriti od mene. Dobro, ali kako? Pa
naravno, mogao bi mi pomoći moj bivši asistent Akin.

“Koliko dugo ne uspijevaš stupiti u kontakt s Akinom?”

Kao što možete pretpostaviti, ublažio sam ton. Prešao sam na
taktiku opreznog uzmaka, koju mi je u nasljeđe ostavila moja voljena
majka i u kojoj sam pokazivao izraziti talent. Ne znam je li to koristilo,
ali gospođica Sibel udobrovoljila se i odgovorila.
“Od sinoć. Prvi sam ga put nazvala negdje oko osam, možda malo
kasnije.”
Odmah nakon Nuzhetina ubojstva, pomislio sam. Čekaj... Nije ju
valjda Akin ubio? Ali zašto bi to učinio? Pa Sibel mi je upravo rekla da
ga je Nuzhet maltretirala. A koga od nas nije maltretirala? Ne, Akin to
ne bi mogao učiniti. On je nježna duša, nikad ne bi pribjegao nasilju. “U
ovom muškom tijelu živi žena, profesore.”, sjećam se da mi je jednom
rekao. Ta, kao da žene ne mogu počiniti ubojstvo. Nema veze. To je
pitanje za drugu raspravu. A što ako su Nuzhetini ubojice likvidirali i
Akina. Naprimjer, ova djevojka što mi stoji nasuprot zajedno s onom
dvojicom. Predvođeni našim dragim profesorom. Zašto me onda
pitala za Akina? Ne, njega još nisu uspjeli ubiti. Akin je osjetio opasnost
i pobjegao. Ali, na tragu su mu.
“Možda nije čuo mobitel, što ja znam, možda ga je negdje ostavio.”
rekao sam prisilivši se na smiješak. “A možda je.” Ne znam koliko je
bilo uvjerljivo kad sam nestašno namignuo i rekao: “A možda je našao
nekog tko će mu pomoći da zaboravi profesora iz Indije.”
Nije ni trepnula.
“I ja sam na to pomislila. Ali, zar je moguće da nije čuo za smrt
profesorice Nuzhet? Na svim je vijestima još od jutra.”

Bila je u pravu; bilo je gotovo nemoguće da do Akina nije došla

vijest o Nuzhetinu ubojstvu. A što ako se upravo zato i skriva? Ako je
tako, kako ću ga pronaći? Što ako on mene traži? Da me traži,
pronašao bi me; ima moj telefonski broj, ima moju adresu. Možda me
nazove. Naravno, ako nije prekasno.
“Možda ste u pravu.”, napokon je rekla, i začudo, kao da se
opustila. “Sumnjam da ima ljubavnika, možda se zatvorio u stanu i
radi. Vi znate gdje stanuje. A da mi date njegovu adresu, da provjerim.”
 Da ti kažem pa da i njega dokrajčite, baš kao jadnu Nuzhet, zar ne?
“Ah, kamo sreće da znam.” izvlačio sam se. “Prije dvije godine
stanovao je u jednom malom stanu na Bešiktašu. Iselio se kad je
krenuo u London. A budući da se nismo vidjeli nakon što se vratio,
nemam pojma gdje sada stanuje.”
Napravila je kiseo izraz lica.
“O, Bože, kako ću pronaći tog momka?”

“Možda će on pronaći tebe”, rekao sam spremajući se krenuti.

“Neće valjda dovijeka ostati zatvoren u stanu.”
Njezine zelene oči prekrila je nekakva prijetvorna tuga.
“Nadam se da će me potražiti. Inače ću zakasniti s prijavom za
stipendiju.”
Budući da smo sada otvoreno lagali jedno drugom, odmah sam se
pretvorio u brižnog, dobrodušnog profesora.
“Nadam se da nećeš zakasniti, želim ti sreću. Ostaj mi dobro.”
No ona nije htjela tek tako odustati.

“Ako vas nazove, ili ako ga vidite...”

“Ne brini se”, rekao sam odlazeći, “reći ću mu da te odmah nazove.”
Dok sam se žurno udaljavao po mokrom pločniku, čak i kroz debeli
kaput osjetio sam prodoran pogled Sibelinih očiju.
 18

Velika ljubav znači uništen život

Iz taksija sam izašao negdje oko sredine uzbrdice Akaretler, ispred

česme sultanije Bezm-i Alem Valide. Ispred ove sretne česme što ju je
u spomen na svoju majku, veliku dobrotvorku, dao sagraditi sultan
Abdulmedžid, koji je živio više od tristo godina nakon sultana
Mehmeda II. Osvajača. Kažem sretne, jer za razliku od mnogih
povijesnih česmi koje u današnje vrijeme uništavaju beskrupulozni
građevinari i korumpirani gradski činovnici, koji znaju cijenu svemu, a
vrijednost ničemu, ova je česma opstala. Približio sam se kako bih
pročitao uklesane riječi jednog od najglasovitijih pjesnika toga
perioda, Zivera, ali je mrak koji se spuštao reljefno pismo učinio
nevidljivim.
“Zimi se noć iznenada spusti na Istanbul”, govorila bi moja pokojna
baka, “kao kakva zloslutna vijest.”
Godinama poslije saznat ću da je vijest o smrti svojeg voljenog
muža primila jedne ovakve zimske noći, dok je kao i obično sjedila u
mračnoj sobi kraj prozora.
Upalite, upalite sva svjetla u konaku.
 U ulici u koju sam ušao nije bilo potrebe za svjetlom. Iako još uvijek
nije bila upaljena ulična rasvjeta, svjetlost koju je širio snijeg
ublažavala je večernju tamu i omogućila mi da vidim gdje stajem. Akin
je stanovao na kraju ove male ulice, u žućkastoj zgradi zaklonjenoj
visokim stablom pelegrinke, u malom stanu na drugom katu. Stan je
naslijedio od majke, koja je prije tri godine umrla od raka pluća. Tada
sam prvi pul došao ovamo. Iako mali, bio je to uredan, ugodan stan,
pun starog namještaja i antikviteta. Šest mjeseci nakon pokopa,
negdje sredinom lipnja, moj me asistent pozvao na zabavu koju je
priređivao u svome stanu. Ne znam što mi je bilo da prihvatim poziv,
no prihvatio sam ga, i čim sam zakoračio u stan shvatio sam da sam
pogriješio. Kao prvo, iz zvučnika je treštala elektronička glazba koju
nisam podnosio. A tek ljudi u stanu. Mladići i djevojke koji su bauljali
uokolo kao u snu, pijani ili pod utjecajem svih mogućih supstanci, iako
je još bilo relativno rano. Pripijeni parovi u foteljama, na širokom
divanu, ili pak stojeći, uživali su u intimnim dodirima. Jedan dio
uzvanika činili su stranci: Amerikanci, Nijemci, Španjolci, pa čak i
dvojica visokih Alžiraca dugih prstiju i surmom namazanih očiju.
Većinu su ipak činili Turci, ali nisam poznavao ni strance ni domaće.
Pitao sam se zašto me taj mladić pozvao na zabavu koja nikako nije
bila u mome stilu. Možda me žalio i želio mi pomoći da se oslobodim
usamljenosti. Ali, tim ljudima ja nisam bio blizak ni duhovno niti u
kulturnom pogledu. Mora da sam im se činio kao relikt prošlog,
nevinijeg doba, čovjek starog kova koji je u ovu eksploziju boja i svjetla
zabasao iz Istanbula nekog ranijeg vremena. Unatoč tome, nitko od
prisutnih nije me doživljavao kao nekog tko onamo ne pripada. Bilo je
ondje toliko neobičnih i međusobno različitih likova da sam se,
izgleda, dobro uklapao u tu različitost. Mladić u uskim trapericama i
crnoj majici bez rukava, s geliranom kosom što se presijava na
prigušenom svjetlu, pružio mi je do vrha punu čašu. Naravno, odbio
sam. Nikada nisam pio nepoznata pića.
“Ako ovo ne popiješ, nećeš moći uživati u muzici, stari”, šapnuo mi
je na uho. To “stari” nije značilo “starče” čini mi se da je taj izraz
koristio u značenju “druškane”. Ipak sam se odmaknuo, jer glas mu je
bio nekako vlažan, ljepljiv. Bocu vina koju sam kupio prije dolaska
držao sam u krilu kao neko siroče. U tom sam trenutku ugledao mladu
djevojku s dugom narančastom kosom; na sebi je imala nekakav bijeli
grudnjak i kratke hlače s motivima žutih tratinčica. Odlučno se
zaputila prema meni i smiješeći se raširila ruke.
“Zdravo, profesore, baš lijepo da ste došli.”
Da nisam čuo taj glas, nikada ga ne bih mogao prepoznati: bio je to
Akin. Hitro sam ustuknuo, kao da sam ugledao nakazu. U njegovim
očima koje su umjetne trepavice učinile još tamnijima vidio sam
povrijeđenost i razočarenje.
“Zašto izgledate tako zgroženo? Što je, profesore?”
Upitao je to tako prirodno. Znao sam da je homoseksualac. Pa to
nije ni skrivao.
“U ovome muškom tijelu obitava žena, profesore.”
Mora da mu nije bilo lako, osobito na tako konzervativnom
fakultetu poput našeg, skupiti hrabrost i reći: “Meni se sviđaju
muškarci.” Čak je i Tahir Haki, koji se hvalio svojim otvorenim
pogledom na svijet, više puta tražio od mene da kažem Akinu da se ne
prenemaže kao da je djevojka. Premda, Akinovo ponašanje uopće nije
bilo feminizirano, ako zanemarimo tu noć. U njegovu glasu nije bilo
prenemaganja, niti se šepirio u hodu; ponašao se sasvim prirodno.
Međutim, kada bi branio ono što drži ispravnim, pokazivao bi hrabrost
lava, pa je tako jednom prilikom profesoru Tahiru u lice rekao da će
naša povijest ostati nepotpuna ako izostavimo povijest seksualnosti na
osmanskome dvoru u svim njezinim aspektima. Začudo, profesor na
to ništa nije odgovorio. Da Akin nije bio tako inteligentan i vrijedan, ne
bi uspio opstati na našem fakultetu. Zapravo, naposljetku se pokazalo
da ni te vrline nisu bile dovoljne da ga zaštite u ovoj zemlji gdje
posvuda vlada žestoka homofobija. Kad to kažem ni sebe ne
isključujem. Kako sam samo panično ustuknuo, kao da ću se opeći,
kad mi je prišao moj student i htio me prijateljski zagrliti. Dobro,
možda ne bih tako reagirao da nije bilo one dugačke perike boje
naranče i napadne šminke na licu, i da na sebi nije imao te hlačice s
uzorkom žutih tratinčica, ali to ipak ne opravdava moje primitivno
ponašanje. Akin to od mene nije očekivao, pa me je zato povrijeđeno
pogledao ispod umjetnih trepavica i razočarano upitao:
“Što vam je profesore? Zašto izgledate zgroženo?”
Htio je reći: Zar niste znali za moje seksualne sklonosti i
opredjeljenje? Od vas ništa nisam skrivao. A možda ste me potajno
mrzili, možda ste osjetili gađenje? Možda se i u vašem krupnom tijelu
skriva žena, kao i u mome?
 Ne, ja nisam homoseksualac; ni javno, a ni potajno. Kad smo bili
djeca, Šazije mi je jednom prilikom nalakirala nokte dok sam spavao.
Iako nisam bio kriv, sjećam se da je otac pobjesnio. Tada sam prvi put
čuo onu riječ: “Zar hoćeš od djeteta napraviti pedera?” Peder. Ne,
nisam postao peder, da upotrijebim izraz mog oca, odnosno gay, riječ
koju je preferirao Akin. U ovom se nezgrapnom tijelu nije skrivala
žena, već dijete, kako je često znala reći Nuzhet.

Dakle, kad sam ugledao Akina u ženskom izdanju doživio sam blagi
šok, no brzo sam se pribrao.
“Sve je u redu, Akine.” rekao sam pružajući mu bocu vina. “Kakvo
živopisno društvo.”
No moje riječi nisu uspjele ukloniti povrijeđenost u njegovim očima.
Tada sam shvatio koliko je povjerenja imao u mene. I koliko je
usamljen na fakultetu. Možda mu je upravo tada pala na pamet ideja
da napusti Istanbul. No naravno, nije to pokazivao.
“Da”, uzvratio je osvrćući se oko sebe. “S vremena na vrijeme ovako
se okupimo i damo si oduška. Za večerašnju prigodu odjenuo sam se
kao transvestit, iako to nije moj stil. Nisu svi ljudi koje vidite ovdje
homoseksualci. No, svi su pod određenim pritiskom, pa smo se
večeras odlučili osloboditi svih pritisaka, granica i ograničavanja i biti
ono što doista jesmo. Ovo nije obična zabava, nego zabava koja bi nas
trebala podsjetiti na ono što doista jesmo.”
Zabava koja bi trebala podsjetiti na ono što doista jesmo. Uistinu,
tko smo mi? Izgubljeni potomci jednoga naroda koji se doselio iz stepa
Srednje Azije i koji je, miješajući se s narodima koje je ovdje zatekao,
stvorio novu civilizaciju. Izgubljeni. Što smo to izgubili? Svoju rasu?
Vjeru? Dostojanstvo? Razum? Pamćenje? Neka vrsta kolektivne
disocijativne fuge. Privremeno gubljenje pamćenja jedne zajednice.
Nisam baš siguran je li privremeno, ali je sasvim sigurno da je
posrijedi gubljenje pamćenja. Jer svaki je novi vladar, svaka nova vlast
iznova prepravljala povijesne knjige da bi ih prilagodila vlastitim
potrebama. A povijest koja se prilagođava nečijim potrebama nema
nikakve veze s istinom. Zapravo, da bismo se podsjetili na to što je
istina, mi kao društvo trebamo okupljanja poput ovog koje je
organizirao Akin da bi nas podsjetila tko smo i što smo. Vjerskim i
nacionalnim praznicima trebali bismo dodati i dan identiteta, kojim bi
se slavio identitet i individualna sloboda. Svatko bi trebao imati pravo
da vjeruje u ono što želi, da govori jezikom kojim želi, da se odijeva
kako želi, da jede i pije što želi. Svatko bi trebao imati pravo da bude
ono što jest. Što god to bilo.
Akin, koji je barem na ovakvim zabavama mogao biti ono što jest,
uzeo je bocu vina koju sam mu pružio i zaputio se prema kuhinji.

Sada sam prvi put nakon one večeri dolazio u ovaj stan. Kada sam
penjući se uskim stepenicama došao do vrata stana na drugome katu,
ostao sam bez daha. Kao da sam u praznom stubištu zgrade čuo Šazije
kako me opominje: Otiđi kardiologu da ti pregleda srce! Otjerao sam iz
glave njezin glas i pozvonio. Iz stana se nije čuo nikakav zvuk niti
kretanje. Pozvonio sam još jednom. Upornije. Pa još jednom. Bez
rezultata. Akina nije bilo u stanu. Je li Sibel bila u pravu? Zar mu se
nešto dogodilo? Posljednji sam put pritisnuo zvonce. Učinilo mi se da
čujem neki glas; ne, nije dolazio iz stana, već iza mene. Kad sam
okrenuo glavu, kroz odškrinuta je vrata provirilo blijedo lice neke
starice. Nešto je rekla, ali joj je glas bio toliko slab da je nisam mogao
čuti. Htjedoh joj se približiti, ali je, primijetivši moju namjeru, počela
zatvarati vrata.
“Molim vas. Ja sam Akinov profesor. Sa sveučilišta. Od jučer ne
uspijevamo stupiti u kontakt s njim.”

Odmjerila me je pokušavajući procijeniti može li mi vjerovati ili ne.

“Molim vas, ne zatvarajte.” rekao sam što sam blaže mogao.
“Nemam nikakvu zlu namjeru. Dolazio sam ovamo i kada je umrla
gospođa Bedia. Možda smo se čak i sreli na pokopu.”
Žene se zapravo nisam sjećao, ali budući da se brine za Akina,
sigurno je dobra susjeda.
“Ah, da.” prisjetila se. Na njezinu uskom čelu, ispod kože boje voska
lagano se pomaknula plavkasta vena. “Vi ste onaj profesor. Čovjek koji
se na fakultetu zalaže za Akina.”

E, to se zove slonovsko pamćenje. Ja se ne sjećam čak ni ubojstva

koje sam počinio sinoć, a ta starica koja ima najmanje osamdeset
godina odmah se sjetila čovjeka kojeg je vidjela prije tri godine.
“Da, da, vi ste onaj dobri profesor. Bedia je često sa zahvalnošću
pričala o vama. A vaše je ime... Muvafak?”
“Muštak”, ispravio sam je. “Muštak Serhazin.”
“Da, Serhazin. Sjećam se da sam se iznenadila kad sam prvi put
čula vaše prezime. Nemojte zamjeriti, ali imate čudno prezime,
gospodine Muvafak.”
Muvafak... Zakačila se za to. Nisam je ponovno ispravio, iako bi
Muvafak3 trebalo biti posljednje ime koje bi meni pristajalo. Što sam ja
to postigao u životu da bih se mogao smatrati uspješnim? Jesam li
uspio zasnovati sretnu obitelj? Ostvariti blistavu karijeru? Steći dobre
prijatelje? Doživjeti veliku ljubav? Ali ne smijem biti nepravedan prema
sebi. Doživio sam veliku ljubav. Koji bi to muškarac dvadeset i jednu
godinu čekao neku ženu zanemarujući za to vrijeme karijeru,
prijatelje, obitelj, mladost, nadu, sreću. I to radi žene koja je otišla bez
ikakva objašnjenja, ne ostavljajući mi ni tračak nade. Da, doživio sam
veliku ljubav, no ta je velika ljubav značila uništen život. Jer, prava je
ljubav poput nemilosrdnog bršljana, koji guši život ne samo stabla oko
kojeg se obavija nego i sveg bilja u svojoj blizini. Jednako tako ni prava
ljubav ne dopušta život niti jednom drugom osjećaju. U ljubavi nema
mjesta uspjehu, sreći i moralu. Ona je samo bol i ljepota... ljepota koja
će se naposljetku pretvoriti u patnju. Upravo zato sve velike ljubavne
priče u pravilu završavaju tragično. Ni ja nisam bio izuzetak od tog
pravila. Svoju sam veliku ljubav, u skladu s njezinom tragičnom
prirodom, zapečatio krvlju. Ne, to se još uvijek ne zna. Možda svoju
bivšu dragu ipak nisam ubio ja, već Tahir Haki i njegova mlada
družina. Naposljetku, zar nisam ovamo došao upravo zbog njih? Da
otkrijem jesu li ubojice moje velike ljubavi likvidirali i moga bivšeg
asistenta. Ali čekaj, nemoj brzati; još uvijek ne znamo što se dogodilo
Akinu.
“Moram vam reći, gospodine Muvafak”, nastavila je starica, “vas je
naša Bedia, pokoj joj duši, uvijek spominjala u molitvama. Uvijek je
lijepo govorila o vama, zahvalna što ste se zauzeli za Akina.”

Nije baš točno da sam se zauzeo za njega. Zapravo sam ga uzeo za

asistenta jer nitko od ambicioznijih znanstvenih novaka nije htio biti
asistent potrošenom i beskorisnom profesoru kao što sam ja. Bio sam
praktički prisiljen primiti Akina koji je, iako iz sasvim drugih razloga,
bio na popisu nepoželjnih kao i ja. Jer trebalo je obaviti mnogo
uredskog posla, a kao veoma vrijedan i pedantan mladić Akin je bio
kao stvoren za to. To je, eto, bio jedini razlog. No dobro, priznajem da
sam bio dobar prema njemu. Nije me se ticalo je li homoseksualac ili
heteroseksualac. Moglo bi se reći da sam ga s vremenom čak i zavolio.
“Bedia vam je bila jako zahvalna” rekla je, a oči boje kestena
zamaglile su joj se od suza. “Sirotica, jako se brinula zbog sina...” Vrata
je na kraju sasvim otvorila, pokazujući da se oslobodila straha. “A
kako se i ne bi brinula? Sigurno znate Akinovu situaciju. Ne možete
reći da je muško, a opet, nije ni žensko. Ne dao Bog nikome takvu
sudbinu. Sirota žena nije znala što da radi.” Bit će da je na trenutak
pomislila da se zaletjela, jer joj se na licu opet pojavio sumnjičav izraz.
“Ja nemam djece. Uvijek mi je bilo žao zbog toga, ali vidjevši Akinovo
stanje. Ne mislite li i vi, gospodine Muvafak, da to nikako nije dobro?
Hoću reći, ljudsko je biće ili muško ili žensko. Zar je u redu biti nešto
između?”
Možda je pomislila da sam i ja nešto između. Jer bio sam sklon
Akinu i uvijek ljubazan prema njemu.
“Naravno da nije”, rekao sam trudeći se da je odobrovoljim prije
nego što prijeđem na ono što me zanimalo. “Akin od sinoć ne odgovara
na telefonske pozive. Zvao sam ga i prije pola sata, no nije se javio. A
izgleda da nije niti kod kuće. Jeste li ga možda vidjeli danas?”
Na njezinu se licu pojavi izraz zabrinutosti.
“Sinoć je došlo do velike svađe. Iz njegova stana čula se vika i
vriska.”
Bože, čini se da je Sibelina zabrinutost bila opravdana.

“Tko se svađao? Akin?”

“Ne znam. Nisam uspjela prepoznati glasove, iako su naši zidovi
veoma tanki. Čujete kada se susjed nakašlje. Ali, izgleda da više ne
čujem dobro. Prvo sam pomislila da raspravlja s gospodinom
Teomanom.”
“Tko je Teoman?”
Začudila se.
“Zar ga ne poznajete?”
“Ne, ne poznajem ga.” I dalje me je gledala u nevjerici, pa sam
morao objasniti. “Akina već odavno nisam vidio. Radi li taj Teoman na
sveučilištu?”
“Ne, zaboga, on je već odavno završio fakultet. Bavi se navodno
uređenjem stanova. Ma, ono što nazivaju dizajnom interijera.
Navodno ima ured na Bešiktašu. Ne daj Bože da o kome govorim loše,
ali Teoman je bio poput Akina. Ma znate.” Nervozno je pogledala
prema vratima stana preko puta, kao da se boji će se svaki čas pred
nama pojaviti Akin. Kad je vidjela da se vrata ne otvaraju, nastavila je,
iako ovaj put malo tišim glasom. “Pomislila sam da su se vjenčali i da,
Bože oprosti, žive kao muž i žena. Ali gospođa Atije s gornjeg kata
rekla mi je da su obojica poput žena pa je nemoguće da bi se vjenčali.
Teoman je njegov cimer. Točnije, podstanar. A i uselio se tek kad je
Akin otišao u inozemstvo.”
Što je više pričala, sve je više skretala s teme.
“Dakle, hoćete reći da Teoman nije bio osoba s kojom se svađao?”

Kao da se malo naljutila što sam joj upao u riječ. Zastala je, i baš
kad mi je kroz glavu prošlo da više neće htjeti govoriti, nastavila je s
pričom.
“Nikako. On i Teoman nikada se nisu svađali. Ja nikad nisam
doživjela nikakvu neugodnost od gospodina Teomana. Čak mi je
poklonio i jednu od onih lanenih zavjesa. Znate, one koje se
odmotavaju prema dolje. Za prozore u mojoj kuhinji. Akin je ponekad
dolazio k meni na doručak. Jednom je prilikom doveo i Teomana.
Djelovao je malo uobraženo, ali...”
Opet se otela kontroli, pa sam joj morao upasti u riječ.

“Dobro, a jeste li sigurni da se ta svađa dogodila sinoć?”

Ovaj put uopće nije dvojila.
“Sigurna sam. Grozna vika, galama, zvuk lomljave i razbijanja. Njih
dvojica nikada nisu pravili takvu buku. Mislim da taj čovjek unutra nije
bio Teoman. Glas mi uopće nije zvučao poznato.”
“Jeste li uspjeli čuti što je rekao?” uzbuđeno sam pitao.
“Ne, nisam čula, bilo je veoma bučno.”
 “Je li još netko bio ondje? Hoću reći, netko osim čovjeka koji je
vikao?”

“Bio je Akin. Iako nisam mogla čuti što priča, poznajem Akinov
glas.” Starica se uzrujala, kao da ponovno proživljava prethodnu
večer. “Taj drugi muškarac bio je bijesan. A što je više vikao, glas mu je
bivao sve promukliji; no nisam mogla razabrati što govori.”
“Što se potom dogodilo?”

“Nakon nekog vremena glasovi su utihnuli. Nije više bilo ni svađe ni

buke. Najedanput je zavladala tišina. Kao u grobu.” Zašutjela je. Možda
joj je palo na pamet da je i sama sve bliže grobu, da joj se primakao
kraj. “Ne dao Bog nikome patnje u grobu”, rekla je tjerajući zloslutne
misli iz glave. “Da, što sam ono pričala?”
“Odjednom je zavladala tišina.”
“Ah da, tišina. Iz stana preko puta nije se više čuo nikakav zvuk. Ne
znam koliko je to trajalo. Otišla sam spavati.” Naboranom rukom
pokazala je prema Akinovu stanu. “U jednom trenutku začuo se zvuk
zatvaranja vrata. Ne glasan. Znate, kao kad izlazite iz stana, a ne
želite da to itko čuje. No, ta su vrata teška. Znam to, jer ih je postavio
Rafet, pokoj mu duši. Znate, Rafet je bio moj muž. Bio je kapetan broda
na gradskoj liniji. Umro je prije četiri godine. Bedijin je muž, gospodin
Nafiz, mnogo ranije preselio na drugi svijet. Bili smo dobri prijatelji, ne
samo susjedi. Bili smo obitelj. Pomagali smo si. A ne kao ljudi danas.
Nakon što je Nafiz umro, moj Rafet je pomagao Bediji kad god joj je
pomoć bila potrebna. On joj je ugradio vrata. Ista kao naša. Rekao je
da su čvrsta kao kapija na tvrđavi. S vremenom su, naravno,
nabubrila; ipak su od drveta. Koliko god netko pazio, ne može izbjeći
buku prilikom zatvaranja. Sinoć sam, eto, čula taj zvuk. Naćulila sam
uši i čula kako netko silazi niz stepenice. Koračao je tiho... kao da nije
želio da itko zna da je izašao iz stana.”
Unatoč tome što sam bio svjestan da sam propustio priliku, nisam
se mogao suzdržati da ne upitam: “Zar niste pogledali kroz prozor da
vidite tko je izašao iz stana. Zar vas nije zanimalo?”

“Naravno da me zanimalo. Ali nisam mogla pogledati. Ah,

gospodine Muvafak, u odnosu na mene vi ste još mladi. Čovjeku je u
starosti teško i dva koraka načiniti. Ostanem bez daha čak i nakon
metar pješačenja. Moj je krevet daleko od prozora; pogledala sam
prema prozoru, ali nisam mogla ustali.”
“A poslije? Je li poslije tko ulazio ili izlazio iz stana?”
Donja usna joj se spustila otkrivajući nekoliko preostalih zubi.
“Nije. Ili ja nisam čula. Rekla sam vam da više ne čujem dobro.
Nekada miješam zvukove.”

To je bilo ono čega sam se bojao: da će mi zaboraviti spomenuti

nešto od onoga što se dogodilo prošle noći, ili da je nešto krivo čula ili
krivo razumjela.
“A poslije?” bio sam uporan. “Je li netko izašao iz stana ili ušao u
njega... naprimjer, jutros? Akin, ili Teoman, ili tko drugi?”
Lagano je odmahnula glavom. Sijeda kosa bila joj je skupljena u
pundu, baš kao u Nuzhet.
“Nije. Možda je Akin izašao, ali ja nisam čula.”
 A što ako nije izašao, što ako se dogodilo ono čega sam se bojao?
Što ako su Tahir Haki i njegovi ortaci? Ili netko koga ne poznajem. Baš
kao što je ubio Nuzhet, tako je i Akina... Otvarač za pisma zaboden u
vrat moga bivšeg asistenta... a na dršci tugra sultana Mehmeda
Osvajača. Ne, to nije moguće, jer sam oružje kojim je počinjeno
ubojstvo bacio u mračne vode Mramornoga mora.
Kakve ja to gluposti pričam. Čuo sam oca kako me opominje,
šapćući mi na uho:
Prijeđi na stvar, dečko.
“Kada dolazi taj gospodin Teoman?”
Nesvjesno je trepnula očima bez sjaja.
“Vjerojatno večeras. Već je trebao doći. Naravno, ako prije nekamo
ne svrati. Mladi ne vole biti zatvoreni u kući.”
“Imate li broj njegova mobitela?”
Bespomoćno je raširila slabašne ruke.
“Bojim se da nemam. Ali sigurno ima majstor Ahmed. Naći ćeš ga u
suterenskom stanu. On je pazikuća u našoj zgradi.”
Dok sam je tako obasipao pitanjima, načas sam se osjetio poput
detektiva iz nekog kriminalističkog filma. Ovo dijete ima detektivskog
dara. Naravno, nitko tako nešto nikad nije rekao. No bilo bi lijepo da je
moj otac bar jednom rekao nešto pohvalno o meni. Ali nije. Opet sve
radiš pogrešno, Muštak, kao i obično. Prvo pitanje koje si trebao
postaviti ženi jest je li ona čula Akina kad je jučer ušao u stan. Ako je
čula, je li bio sam ili je netko bio s njim. To si trebao prvo saznati. To bi
vjerojatno rekao moj otac, naravno, superiornim tonom kojim se
uvijek koristio kad mi se obraćao, pokazujući kako je upućen,
pronicljiv i pametan, za razliku od mene, koji niti jedan posao ne
uspijevam obaviti kako treba. No, bio je u pravu i smjesta sam ga
poslušao.
“Dobro, a sjećate li se kada je jučer, prije te svađe, Akin došao
kući?”

Njezino se naborano čelo još više naboralo. Pomislio sam da će reći

kako se ne sjeća, no lice joj je odjednom živnulo.
“Baš prije početka one serije. Znate onu televizijsku seriju u kojoj se
govori o taksi-stajalištu. O smiješnim dogodovštinama s kojima se
susreću vozači taksija. Došao je kući neposredno prije početka te
serije. Negdje oko pet sati.”
“Je li bio sam?”
“Izgleda da je netko bio s njim. Da, da, razgovarao je s nekim, ali
ako me pitate s kim, e, to ne bih znala.”

Glas joj se stišao, kao da se osjećala krivom što mi nije mogla

pomoći. Ganulo me što se rastužila i djelovala tako bespomoćno.
Pružio sam joj ruku.
“Hvala vam. Puno ste mi pomogli.”
Svojom mi je ledeno hladnom rukom jedva primjetno stisnula
prste.
“Sada sam se i ja baš zabrinula. Samo da se sirotom momku nije
nešto dogodilo.”
 “Ne brinite se”, rekao sam uz ohrabrujući osmijeh. “Ako što
saznam, odmah ću vam javiti.”

Pogledala me kao da mi baš ne vjeruje. Njezine oči slijedile su me

dok sam silazio niz stepenice prije nego što je zatvorila ona teška
drvena vrata koja je njezin pokojni muž izradio s tolikom ljubavlju.
 19

Krvlju pomazan svetac

Dok je okretao ključ u staroj bravi na vratima zgrade, Teoman je

šutio. Za razliku od Akina, bio je prilično krupan, ali i mlađi nego što
sam mislio, možda u ranim tridesetima. Glava mu je bila pokrivena
ručno pletenom svijetloljubičastom beretkom, a šal iste boje omotao je
oko debelog vrata preko sportske jakne s ovratnikom od bijelog krzna.
Zajedno s večernjom hladnoćom kroz vrata zgrade unio je i neki
ugodni cvjetni miris. Kad me ugledao pred ulazom u odjeći koja je već
odavno izašla iz mode, površno me odmjerio od glave do pete: “Vi ste
gospodin Muštak”, rekao je nadmeno. “Vidio sam vaše fotografije.
Akin je pričao o vama.”

To je bilo sve. Premda sam mu u telefonskom razgovoru rekao da

je Nuzhet ubijena, a da se i Akin možda nalazi u ozbiljnoj opasnosti.
Zar se u ovakvoj situaciji čovjek ne bi trebao zabrinuti za čovjeka s
kojim dijeli stan, i koji mu je, štoviše, prema riječima vremešne
susjede, bliski prijatelj? No možda je bio uzrujan što je zbog mene
morao ranije napustiti ured. Ili pak nije vjerovao da bi Akin doista
mogao biti u opasnosti pa je bio ljut što je zbog bespotrebne brige
nekakvog sumnjičavog profesora bio prisiljen promijeniti svoje
večernje planove, “Ja sinoć nisam dolazio kući”, promrmljao je samo
dok se njegovo okruglasto tijelo ispred mene gotovo kotrljalo prema
stepenicama. “Tako da ne znam ni gdje je Akin bio ni što je radio.”
Htio je reći da on nije dadilja svome sustanaru, pokazujući
ravnodušnost koja me duboko zabrinula. A možda sam ja reagirao
pretjerano? To što Akin nije odgovarao na telefonske pozive, što od
Nuzhetine smrti nije nikoga zvao, i što se u svom stanu s nekim gadno
posvađao ne dokazuje da mu se dogodilo nešto loše. Možda je ovaj
dizajner interijera u pravu i Akin je izašao nekamo u potrazi za
zabavom, a buka koju je čula stara susjeda možda bi se mogla
pripisati njegovom spremanju za izlazak. Jesam li pogriješio kad sam
dopustio da mi razum pomuti ona podmukla Sibel? A onda mi je, poput
tame što naglo pada na Istanbul, na pamet pala mogućnost od koje
sam protrnuo. Što ako su me Sibel i njezini prijatelji slijedili? Što ako
su sve ovo inscenirali s ciljem lociranja Akinova stana, a ja sam kao
naivna budala odmah uskočio u taksi na trgu Sultanahmet, dovezao se
ravno do Akaretlera i tako im nesvjesno odao gdje Akin živi. Što ako su
me slijedili i sad su negdje ovdje, iza nekog ugla, i čekaju. Je li to
moguće? Zašto ne? Zar nisu željeli pronaći Akina? Ali njegovu su
adresu lako mogli pronaći u sveučilišnoj evidenciji. Ali čekaj, ondje je
ne bi mogli pronaći; da bi izbjegao poziv u vojsku, Akin sveučilištu nije
dao svoju pravu adresu. Tek kada je, u skladu sa zakonskim
propisima, uredu za regrutiranje predao eksplicitnu fotografiju koja je
dokazivala da je homoseksualac, oslobodili su ga vojne obveze.
Ne možete niti zamisliti kako je to bilo ponižavajuće, profesore.
Traže snimku spolnog odnosa. Umro sam od stida, ali nisam imao
drugog izlaza. Nisam smio ni pomisliti na mogućnost da mjesecima
budem okružen gomilom usamljenih, seksualno izgladnjelih
muškaraca u vojnim barakama.
Sveučilište nije imalo Akinovu adresu, i zato me ona zelenooka
vještica pitala gdje Akin stanuje. Vještica? Zar je ta djevojka doista
toliko zla? Možda ipak pretjerujem. Ne znam. Doista ne znam. U glavi
mi je takva zbrka. A što ako sam u pravu? Ali kako su mogli
pretpostaviti da ću ići k Akinu? Nisam im dao povoda da to naslute. Ma
previše sam napuhao tu situaciju oko Akina i napravio čitavu zbrku. Ali
ne, zapravo je Sibel podigla paniku. A pritom su jedino htjeli doznati
koliko znam o Nuzhetinom projektu. To im je bilo najvažnije. Mislim da
im je sada jasno da ne znam ništa.
Te su me misli zaokupljale dok sam se sa šutljivim Teomanom
penjao uza stepenice do Akinova stana. Izvadio je ključ iz džepa, stavio
ga u bravu, a kad ga je okrenuo začulo se “klik” i vrata su se otvorila.
Prije nego što smo ušli unutra, hladno me pogledao preko ramena,
kao da želi reći: Jeste li vidjeli? Nepotrebno ste podigli paniku. A potom
je, kao da taj otrovni pogled nije bio dovoljan, rekao: “Da je Akin u
stanu, stavio bi lanac na vrata.” Podigao je svoje pincetom uobličene
tanke obrve. “Da, svake bi noći, bez iznimke, ustajao i provjeravao je li
lanac na svom mjestu.”
Nisam mogao a da mu ne ukažem na pogrešku u rezoniranju.
“Oprostite gospodine Teoman”, rekao sam što sam mogao
pristojnije. “Zar u tom slučaju nije trebao na izlasku dvaput okrenuti
ključ u bravi? Vidite, vrata su se otvorila nakon samo jednog okretanja
ključa.

Moje ga se riječi baš i nisu dojmile.

“Možda mu se žurilo. Ponekad izađe i samo zatvori vrata, ne
zaključavši ih.”
“Nadam se da je tako”, rekao sam odustajući od prepirke. “Svjestan
sam da sam vas namučio, ali, vjerujte, jako sam se zabrinuo za Akina.
Već dvadeset i četiri sata nemamo nikakvih vijesti od njega. Gdje bi
mogao biti?”
Ključ je nervozno vratio u džep jakne posve me ignorirajući, kao da
ništa nisam rekao. Ne pokazujući ni toliko pristojnosti da me pogleda
u lice, tegobno je uzdahnuo i objema rukama snažno odgurnuo vrata.
“Teška su kao uginuli magarac! Koja li je samo budala ugradila ova
vrata?”
Koja budala? Za njega su svi bili budale. Profesor koji ga je
bespotrebno dovukao iz ureda, senilna starica koja svaku buku što
dopire od susjeda doživljava kao svađu, oni što su ugradili ova
nezgrapna vrata.
Bilo mi je drago što starica iz stana preko puta nije čula da smo
došli i što nije izašla na vrata. Da je čula ovog neotesanog tipa kako
njezina pokojnog muža naziva budalom, sirotoj ženi slomilo bi se srce.
Kada su se vrata napola otvorila, mrzovoljni se tip povukao i
mahnuvši ukočeno ali otmjeno rukom pokazao mi da uđem.
“Izvolite, gospodine Muštak”, rekao je s ironičnom ozbiljnošću.
“Otvorio sam, eto. Slobodno potražite Akina.”
Kako me samo podcjenjivao, kako me samo prezirao. Poželjeh na
trenutak gurnuti u stranu vlastite probleme i opaliti ga šakom u lice.
No znao sam da to ne mogu i neću učiniti, pa sam potisnuo ljutnju.
“Zahvaljujem vam, namučio sam vas, ali...”
Više nije mogao izdržati, pogledao me bijesnim pogledom ne
skrivajući zlovolju. “Da, zapravo ste me namučili. Zbog vas sam morao
otkazati veoma važan sastanak s predstavnicima jednog velikog
hotela. Razumijete li, trebali smo potpisati ugovor o uređenju
hotelskog interijera.”
Najedanput je ušutio i naćulio uši. Na licu mu se pojavio izraz nalik
zabrinutosti. Što mu je? Okrenuo se prema meni i pogledao me
krupnim ovčjim očima. Netragom je nestala ona maloprijašnja
arogancija i bijes. Kažiprstom je pokazao unutra.
“Jeste li čuli?”
“A što to?”

Uho je približio odškrinutim vratima.

“Slušajte. Čujete li? Kao da netko stenje.”
Nije bilo vrijeme za naslađivanje zbog toga što sam bio u pravu;
nagnuo sam se i napeto osluškivao.
Kao da sam i sâm čuo nekakav zvuk. Ali, bio je tako slab da nisam
mogao biti siguran. Da se nije ponio tako nadmeno, možda bih
potvrdio da sam i ja nešto čuo, no u njemu je bilo nečeg tako zlobnog
da mu nisam htio povlađivati. Umjesto toga rekao sam da nisam
siguran i ne gledajući ga dodao: “Najbolje je da odemo pogledati.”
“Što? Vi mislite. Nisu valjda. Nisu valjda sirotog Akina.”

Njegova tupa glava konačno je shvatila. Bio je potresen, a u

uplašenim očima pojavio se preklinjući izraz.
“Ja... Ne mogu, gospodine Muštak. Ne mogu ući unutra. I sam
pogled na krv...”

Istini za volju, ni ja baš nisam izgarao od želje da vidim krv, a povrh

toga još jedan leš u samo dvadeset i četiri sata. Stani, pa još nije
sigurno da je to Akin. No nakon svega što sam od sinoć proživio, htio-
ne htio moram biti spreman i na najgori scenarij. Premda, stenjanje je
značilo da je Akin još uvijek živ. Ali, ako nastavimo gubiti vrijeme
čekajući pred vratima. Ovaj sam put ja svom snagom odgurnuo
odškrinuta vrata; stvarno su bila teška kao uginuli magarac.
“Pričekajte ovdje”, rekao sam prije nego što sam zakoračio u stan.
“Ja ću pogledati. Ali ni slučajno se nemojte udaljavati, možda ćete mi
trebati.”

“U redu. U redu. Hoćete da nazovem policiju?”

Glavnog inspektora Nevzata? Ne još, prvo ja moram saznati što se
dogodilo.
“Ne. Prvo moramo biti sigurni. Nema potrebe uvlačili u to policiju,
možda se ispostavi da nema razloga.”
“U redu, kako god vi želite.”
Kako se samo stanjio i stišao glas naše osorne princeze, kako je
samo drhtao od straha. Baš kad sam ga namjeravao ostaviti pred
vratima s njegovim strahom i ući u stan, opazio sam da su se vrata
stana nasuprot također odškrinula. Da bih izbjegao znatiželjan
staričin pogled, hitro sam se uvukao u Akinov stan.
Odmah sam se našao u prostranom dnevnom boravku, premda
sam očekivao nekakvo predsoblje. Ne, predsoblje je bilo u Nuzhetinu
stanu. Nakon nekoliko koraka pod nogama sam osjetio nešto mekano.
Vjerojatno debeli sag. Iako je rasvjeta bila ugašena, svjetlost koja se
odnekud širila omogućavala mi je da se normalno krećem i da
razaznam dijelove namještaja: niski stolić okružen širokim foteljama,
mali radni stol pokraj prozora, nekoliko stolica i police s knjigama
koje su prekrivale pola zida. No ipak je bilo suviše mračno.
“Gdje je prekidač za svjetlo?” doviknuo sam Teomanu. Prije nego
što je stigao odgovoriti, začulo se nekakvo stenjanje, jače od
prethodnoga. Nismo se prevarili, netko je doista bio unutra. Stenjanje
je dopiralo iz hodnika, a kad sam se zaputio tamo, čuo sam Teomana
kako dovikuje: “Prekidač je na zidu iznad police s telefonom.”
Našao sam ga, bio mi je iza leđa. Pritisnuo sam prekidač i
prostoriju je obasjala ružičasta svjetlost. Ponovno se začulo stenjanje,
ovaj puta još snažnije.
Tko god to bio, mora da me je čuo kad sam ušao. Je li to Akin? A tko
bi drugi mogao biti? Produžio sam kroz hodnik i u tom trenutku
ugledao sam tijelo koje je okrenuto na desni bok ležalo na vratima
sobe u kojoj je svjetlo još uvijek gorjelo. Glava i ramena bili su na
hodniku, a ostatak tijela, koji nisam mogao vidjeti, bio je u sobi. Ležao
je posve nepomično pa sam pomislio da je umro. Bio sam tako
prestravljen da se nisam mogao pomaknuti. Čini se da je osjetio moje
prisustvo i prestrašenost; još jednom je jeknuo, kao da me preklinje da
savladam strah i da mu pomognem.
Volio bih da sam imao hrabrosti odmah mu prići i ohrabriti ga, ali
plašila me je strahota prizora koji ću ugledati. Unatoč tome što sam
savršeno dobro znao da je svaka sekunda dragocjena, nisam mogao
skupiti hrabrost. U sebi sam osjećao samo prazninu, mračnu,
besmislenu, bezgraničnu prazninu. Sve mi je izgledalo besmisleno: i
ovaj uski hodnik, i moj bivši asistent koji je ležao na podu, i njegov
prijatelj dizajner interijera koji je tjeskobno čekao na vratima. Sve to,
zajedno s ovim poluosvijetljenim stanom i svim namještajem i
predmetima u njemu, spustilo se na mene i pritisnulo me kao noćna
mora. Poželio sam se okrenuti i pobjeći. Baš kao što sam pobjegao iz
Nuzhetina stana.
Naravno, kad prigusti, Muštak šmugne.
Moja tetka bila je u pravu. Nisam bio hrabar, ali nisam mogao
pobjeći i napustiti Akina. Ne samo zato što mi to savjest nije dopuštala,
već i stoga što sam bio svjestan da se noćna mora u kojoj sam se
našao neće okončati ako pobjegnem. Jer znao sam da me, baš kao i
Nuzhet, ni Akin nikada neće ostaviti na miru, da će me vječno
proganjati. Osim toga, kada sam pronašao svoju bivšu dragu ona je
već bila mrtva, a moj bivši asistent još je uvijek živ i u ovome mu trenu
ne može pomoći nitko osim mene. Potisnuo sam strah i zakoračio
prema tijelu što je ležalo na tlu.
Ponovno bolno, prigušeno stenjanje. Kad sam se približio, iako mu
još uvijek nisam mogao vidjeti lice, bio sam sasvim siguran da je to
Akin. Tu bih crnu kovrčavu kosu prepoznao bilo gdje.

“Akine...” zazvao sam. “Jesi li dobro?”

Glas mi je bio jači no što je bilo potrebno. Zapravo, ohrabrivao sam
samoga sebe, a ne svoga bivšeg asistenta. Nije izgledao tako strašno
kao što sam se bojao. Još uvijek je bio živ. Ali, uspijevao je samo
stenjati od boli.

“Ahhh...”
“Ne brini, Akine”, smirivao sam ga. “Ne boj se, sinko, sve će biti
dobro.”
U nosnice mi je prodro nekakav oštar vonj. Poput hrđe, ali ne
posve. Vonj je bio čudnovat, no istodobno neobično poznat. Nisam ga
prepoznao sve dok na podu pokraj Akinove glave nisam ugledao
zgusnutu tekućinu. Poput sveca pomazanog krvlju. Gdje sam pročitao
tu rečenicu? U nekom romanu Dostojevskog?
Ne, usprotivila se Nuzhet. Dostojevski nikad ne bi napisao tako lošu
rečenicu. No ubojstva je opisivao s velikim užitkom. Baš kao da ih je
sam počinio. I da, kod njega uvijek ima krvi u izobilju. ‘Kada je
Raskoljnikov sjekiru u svojim rukama spustio na glavu starice.’
Siguran sam da ovoliko krvi nije bilo ni u romanima Dostojevskog,
pa čak ni u Nuzhetinu stanu. Zar doista nije? Možda zato što se
sasušila. Možda je nisam opazio zato što me obuzela panika. Kako god
bilo, svojoj bivšoj dragoj nisam mogao pomoći, ali zato mogu spasiti
svoga bivšeg asistenta.
 Sa zebnjom sam gledao u Akina, koji je ležao u krvi. Pokušavao je
nešto reći, no kad god bi otvorio usta iz njih bi izlazila nekakva crvena
pjenušava tekućina i kapala na goli pod. Gol nije bio samo pod; ni na
Akinu nije bilo ni komada odjeće. Koljena su mu bila povučena prema
trbuhu, kao fetusu. Bilo je teško reći je li takav položaj zauzeo zato što
mu je bilo hladno, ili zato da bi se zaštitio.
Trauma rođenja, preobrazba fetusa u dijete; mučno batrganje i
izvijanje, suočavanje s okrutnošću života.
Glas koji sam čuo bio je Šazijin, ali sam ga izbacio iz glave. Morao
sam se usredotočiti na Akina. Htio se skupiti u fetalni položaj, ali nije
potpuno uspio. Desna mu je ruka poput slomljene grane ostala ispod
tijela. Na njegovu trbuhu i leđima bile su mrlje krvi tamnije od boje šala
njegovog prijatelja dizajnera interijera. A na podu su kapi krvi vodile
prema unutrašnjosti sobe, sve do kreveta, gdje se krv zgusnula i
gotovo pocrnjela. Osušene mrlje krvi vidjele su se i na drvenim
dijelovima kreveta ispod madraca, što je ukazivalo na to da su ga
počinitelji napali dok je ležao u krevetu i ostavili ga misleći da je
mrtav. Međutim, Akin je ispao jači nego što su mislili; njegovo je krhko
tijelo izdržalo, i posljednjim je atomima snage pokušao doći do vrata.
Siroti momak, borio se svim silama da preživi. Ali što bih sada ja
trebao učiniti? Opet val nekakve bespomoćnosti. Osjetio sam se
jadnim i izloženim koliko i moj asistent, koji je nag ležao na podu.
Obuzela me vrtoglavica, a tijelo mi je oblio znoj. Zar ću opet doživjeti
napadaj?
Ne, nisam se smio prepustiti. Ne, ne sada... Ovome sam mladiću bio
potreban.
“Ahhh...”

Bilo bi pretjerano reći da me Akinovo stenjanje ohrabrilo, ali me

definitivno potaknulo da nešto poduzmem. Duboko sam udahnuo. Htio
sam čučnuti pored njega da me vidi, možda bi mu bilo lakše. Budući da
nije mogao pomaknuti vrat, nije mogao znati tko je taj čovjek koji hoda
po njegovu stanu. Da, kad bi me vidio možda bi ga to ohrabrilo. Dok
sam se spuštao u čučanj, nogom sam udario neki predmet koji je
proizveo prigušeni zvuk dok je klizio prema spavaćoj sobi: bio je to
nož. Ne otvarač za pisma, nego nož s crnom drškom. Običan nož za
kruh, koji se svakodnevno koristi u kuhinji.
“Ahhh...”
Napokon me ugledao, ali me nije prepoznao. Mora da je bio u šoku.
Pokušao je pomaknuti lijevu ruku, ali ni to nije uspio.
“Ahhh...”
Što je jače stenjao, iz usta mu je sve jače curila krv. U tom sam
trenutku shvatio: rana je bila u ustima. Bila su puna krvi, a na mjestu
gdje je trebao biti jezik pomicala se krvava masa od mesa. Stresao
sam se. Mladiću su prerezali jezik. Pogled mi je ponovno skliznuo na
njegovu desnu ruku, koja mu je nepomično počivala ispod tijela.
Prerezali su mu jezik i slomili ruku. Cijelo mi se tijelo treslo od šoka.
Kakvi su to ljudi? Kako su to mogli učiniti? Takva brutalnost...
Čudovište u meni odmah je promolilo glavu iz špilje u kojoj se
skrivalo.
 Ne znam zašto si šokiran. Oni što su zarili otvarač za pisma u
Nuzhetin vrat, sada su, eto, lijepo sredili i ovog momka.

Ali, ovo je očito iživljavanje.

A što si očekivao? Nježno milovanje? Ah. Muštak, još uvijek nisi
shvatio. Na ovom svijetu važna je jedino moć. Tko ima moć, vodi
glavnu riječ. Surovost je jedini jezik koji stvorenje zvano čovjek
razumije.

Nisam više mogao podnijeti suludo trabunjanje ovoga luđaka pa

sam ga poslao natrag u njegovu špilju i zatvorio je golemim kamenom
da ga spriječim da izađe.
Kada sam podigao glavu, suočio sam se s Osvajačem. Ne, nisam
poludio. Naravno, ono što sam vidio nije bio sultan Mehmed osobno,
već njegov portret. Reprodukcija slike “Mehmed Il i njegov sin”, koju je
navodno naslikao glasoviti venecijanski slikar Bellini. Na slici preko
puta Osvajača sjedi mladić, vjerojatno njegov sin, princ Džem.
Osvajačeva tugra na otvaraču za pisma kojim je ubijena Nuzhet, a na
mjestu na kojem je izvršen divljački napad na Akina portret Osvajača i
njegova sina Džema. Očevi i sinovi. Ne, nije to roman Dostojevskog. No
postojao je roman nekog drugog ruskog pisca, čijeg se imena nisam
mogao sjetiti, koji se bavio tom temom. Znači li to da ću sada u ovome
stanu pronaći tu knjigu?
Glupane! povikao je moj otac. Propuštaš bit. Nije bitno hoćeš li u
ovome stanu pronaći taj roman. Bit je u tome da se na oba mjesta
zločina nalaze predmeti povezani s Osvajačem.
 Moj je otac opet bio posve u pravu. Sultan Mehmed II. Osvajač. Na
oba mjesta zločina predmeti povezani s velikim vladarom. Je li to
slučajnost? Ili su počinitelji tog divljaštva htjeli poslati nekakvu
poruku? Kome? Kome drugome nego meni. Tko me poslao ovamo?
Ona zla djevojka. A tko je tu djevojku poslao k meni? Ona bezdušna
banda. Da, oni su htjeli da vidim ovu brutalnost.
“Ahhh...”

Još je nekoliko kapljica krvi kapnulo na pod. Svoja sam nagađanja

morao ostaviti za poslije.
“Ovdje sam, dragi Akine, ne brini se. Odmah ću pozvati hitnu
pomoć.”
Prije nego što sam uspio dohvatiti mobitel, trgnuo me Teomanov
glas: “Već sam ih zvao. Dolaze.”
Okrenuo sam glavu i ugledao Teomana kako stoji nekoliko koraka
iza nas; u očima mu je bio izraz postiđenosti. Čini se da je krupni
dizajner interijera napokon pobijedio svoj strah.
 20

Posljednji sultan pokopan u Bursi

“Mislite li da ovaj napad ima kakve veze sa smrću one žene?”

Teoman je sjedio kraj mene na klupi u hodniku Dječje bolnice.
Stisnuo je koljena i preko njih prebacio šal i sportsku jaknu.
Neprestano je nervozno čupkao svoju beretku.
“Rekli ste mi preko telefona da je gospođa Nuzhet ubijena. Mislite li
da su njezine ubojice učinile ovo Akinu?”
Iz nekog me razloga uzrujalo kad sam nekog drugog čuo da
izgovara ono što sam ja mislio. Ne zato što u to nisam bio siguran, već
stoga što sam morao stajati iza svojih pretpostavki. Reći nešto
Teomanu bilo je jedno, no dokazati to policiji kada me budu ispitivali –
e, to je nešto posve drugo. Nisam imao nikakve dokaze. Samo
pretpostavke. Ali, moje su se pretpostavke pokazale točnima kad sam
posumnjao da se Akinu dogodilo nešto loše. A moglo je biti i gore. I
Akin je, kao i Nuzhet, mogao biti mrtav da nisam stigao na vrijeme.
Tahir Haki i njegovi krvoločni psi mogli su.
“Dakle, gospodine Muštak”, ponovio je Teoman inzistirajući da mu
odgovorim na pitanje. “Mislite li da su ubojice gospođe Nuzhet napali
Akina?”
Iako nije bio onako arogantan kao kad smo se prvi put susreli,
njegov je glas ponovno poprimio nešto od antipatične nadmenosti.
Izgleda da se, kada je popustio šok, onaj njegov odbojni gard vratio.
“Zapravo, nisam siguran”, rekao sam bacivši pogled niz hladan,
tmuran hodnik, u uzaludnoj nadi da će se moj bivši asistent pojaviti s
osmijehom na usnama i bez ijedne ogrebotine. “Pravu istinu može nam
ispričati jedino Akin.”
Naravno da ga moj općeniti odgovor nije zadovoljio. Skinuo je
beretku, položio je na jaknu i desnom rukom počešao se po tjemenu
svoje kruškolike glave.
“Ali, to što su se oba slučaja dogodila iste večeri.” Potom se
najedanput sjetio da treba postaviti daleko važnije pitanje. “Stvarno, a
kako ste znali da se Akinu nešto dogodilo?”
Čak ni moj otac, zaljubljenik u detektivske romane, ne bi pogodio
tako ravno u centar.

“Pretpostavka.” Da bi povjerovao u laž koju ću izgovoriti, na

trenutak sam zastao. “Čista pretpostavka. Kada sam saznao da je
Nuzhet ubijena, nazvao sam Akina da čujem zna li nešto o tome, no
nije se javio. Zabrinuo sam se. No tješio sam se da nema razloga za
paniku, da vjerojatno ima nekog posla. Dva sata poslije ponovno sam
nazvao. Nakon sat vremena opet. Nakon pola sata još jednom. Uzalud,
nije se javljao. Naravno da sam se ozbiljno zabrinuo pa sam odlučio
otići do njegova stana.”
 “Zašto niste javili policiji?”
Neugodno je buljio u mene, očito uvjeren da nešto skrivam i da sam
nekako umiješan u sve ovo. A možda sam samo onako paranoičan sve
to umislio.
Krivci su uvijek sumnjičavi.
Kakve to, zaboga, ima veze?! Ja nisam nizašto kriv. Dobro,
priznajem da sam bio prisiljen neke stvari tajiti, ali to ne znači da su
moje namjere loše. Što je još važnije, nedavni događaji govore u prilog
tome da nisam ja ubio Nuzhet. Ali i dalje nisam bio u mogućnosti
glavnom inspektoru Nevzatu potpuno otvoreno ispričati kroz što sam
sve prošao. Još ne. Ni inspektoru Nevzatu, a niti ovom dizajneru
interijera, koji je sasvim opravdano htio znati što se događa. Iz tog
sam mu razloga, praveći se nevješt, rekao da se ne treba zalijetati. “Da
sam otišao na policiju”, rekao sam, “ne bi me ozbiljno shvatili. Usto,
mislim da u slučaju prijave nestanka osobe ništa ne poduzimaju dok
ne prođe određeno vrijeme. Dva dana, ili tako nešto.”
Povjerovao je. Svoju glavu koja je blještala pod oštrim svjetlom
golih žarulja žalosno je oborio zureći u svoje smeđe čizme.
“Samo da se Akin izvuče, samo da ne umre.”
Glas mu je bio prigušen, zvučao je kao da jedva suzdržava suze.
“Zašto bi, zaboga, umro?!” uzvratio sam gotovo ga prekoravajući.
Negdje sam pročitao da je u ovakvim situacijama bolje biti oštar. “Čuli
ste što je liječnik rekao. Nije u životnoj opasnosti. Zašit će mu jezik, a
ruku će staviti u gips. A i modrice će s vremenom nestati.”
 Lice mu se zgrčilo, kao da ga je nešto strašno zaboljelo.
“Zašit će mu jezik. Kad je to rekao onaj liječnik lica kao u mesara,
sav sam se naježio. Jezivo.”
“Neće ni osjetiti”, rekao sam i dalje glumeći tješitelja. “Možda će
neko vrijeme osjećati laganu nelagodu, ali neće imati trajnih
posljedica.”
“A unutarnje ozljede?”

Ovom turobnom tipu nije bilo moguće prenijeti nimalo optimizma.

“U sigurnim je rukama. Ako se nešto zakomplicira, medicinsko
osoblje znat će reagirati.”
Želio je povjerovati.
“Hoće, zar ne, gospodine Muštak? Hoću reći, kakve sve grozne
priče čujemo o liječnicima i bolnicama u ovoj zemlji.”
Zar samo o liječnicima? Ima groznih priča i o povjesničarima, i o
političarima, i o vojnicima, pa čak i o arhitektima. Pa, u ovoj zemlji
nema niti jedne profesije, niti jedne demografske skupine ili društvene
klase o kojoj nismo čuli loše stvari. Toliko ih je mnogo da nam kao
društvu jedino preostaje stisnuti zube i sve podnijeti. A jedino što nam
u tome može pomoći jest optimizam. Postoji čak i svojevrsna filozofija
koja se bazira na devizi: Ako misliš pozitivno, sve će izaći na dobro.
Naravno, to je posvemašnja glupost. Ako mislim pozitivno, hoće li
moja mrtva draga oživjeti? Hoće li gladni biti nahranjeni? Hoće li
nestati patnja u svijetu? Naravno da neće. Pa ipak, ljudi i dalje padaju
na te gluposti. One ih čine sretnima. U tom slučaju, neće nimalo štetiti
da se i sam poslužim time.
“Niti jedne negativne riječi nisam čuo o ovoj bolnici. Usto, trebali
bismo biti zahvalni Bogu. A što da smo zakasnili? Što da nismo
pronašli Akina?”
“Bože sačuvaj, ne želim ni pomisliti na to”, rekao je stišćući beretku
u rukama. “Jedino što želim jest da Akin što prije...”
Nije uspio završiti rečenicu. Opazio sam kako mu se Adamova
jabučica brzo spušta i podiže. Zar će zaplakati?! Čini se da je doista
volio svoga cimera. Ispružio sam ruku i utješno ga potapšao. Šmrcnuo
je, a oči su mu zasuzile.
“Hvala vam. Imao sam pogrešno mišljenje o vama. Vi ste dobar
čovjek.”
A zapravo je sada griješio. Da sam doista bio dobar čovjek,
pobrinuo bih se za Akina prije nego što ga je sve ovo snašlo. Mogao
sam ga, ako ništa, barem nazvati i pitati kako je. Da jesam, Akina ne bi
zamalo snašla ista sudbina kao i Nuzhet. Ne, ja uopće nisam onakav
kakvim me Teoman smatra. To što sam pomogao Akinu bila je puka
slučajnost. U pokušaju da spasim vlastitu kožu, gotovo slučajno sam
ga pronašao kako leži u lokvi vlastite krvi.
“Akin je dobar momak.”, rekao sam blago povukavši ruku. “I vi ste
jako dobar prijatelj. Samo pogledajte oko sebe. Vidite li kako su
bolnički hodnici pusti.”
Nadlanicom je obrisao suzu koja mu je klizila niz obraz.
“To nije ništa. Sve bih učinio za Akina. Znate li da čitavu godinu od
mene nije tražio da platim stanarinu!? Tek sam otvorio ured i posao mi
je išao loše. Aknu se nikada neću moći odužiti. Iz stana me nije izbacio
čak ni kada se vratio iz Engleske. Rekao je da možemo zajedno
stanovati.” Odlutao je u mislima, činilo se kao da govori samom sebi.
“Planirao je za nekoliko mjeseci otići u Ameriku. Trebao se preseliti u
Chicago. Gospođa Nuzhet mu je, navodno, osigurala posao na
sveučilištu. Naravno, radije bi živio u San Franciscu. Tamo je,
navodno, raj za gay populaciju. Imao je ondje prijatelje iz Turske koji
su osnovali neku vrstu kolonije. ‘U usporedbi sa San Franciscom,
Chicago i nije bogzna što’, govorio je, ‘ali barem organiziraju sjajne
džez-koncerte’. Znate da Akin jako voli džez. Bilo mu je žao što ne zna
svirati neki instrument.”
“Pokušao je.”, promrmljao sam.
“Molim?”
“Pokušao je naučiti, kažem. Pokušao je svirati trubu. Mjesecima je
uzimao satove, ali nije mu osobito išlo. ‘Nemam talenta, profesore’,
rekao je. ‘Nema smisla forsirati.’ Naposljetku je odustao.”

“Ne, nije odustao. U stanu ima dvije trube. Prije dvije večeri satima
je proizvodio groznu buku. Ako pitate mene, mislim da će uspjeti.
Znate, Akin je mogao postati umjetnik da ga njegov despotski otac nije
prisilo da studira povijest. A sam je običan preprodavač voća i povrća.
Da je barem sam pokazao neko zanimanje za povijest, prije nego što je
prisilio sina da je studira.” Svoju je krupnu glavu ponovno okrenuo
prema meni. “Ali vi sve to ionako znate, zar ne?”
Zapravo, ne znam. Jer me nikad nije doista bilo briga za Akina niti
za njegovog oca, preprodavača voća i povrća. A zašto? Zato što sam
loš profesor. I ne samo loš profesor, nego i loš prijatelj, loš nećak, loš
čovjek, koji se brine samo za svoje probleme.
“Mislim da mi je nešto spomenuo”, rekao sam. “Kao kroz maglu se
sjećam...”
“Sigurno vam je pričao; otac mu je prouzročio ozbiljnu traumu.”
Tiho se nasmijao. “Ironija je u tome što je čovjek s kojim je Akin prvi
put spavao bio njegov nastavnik povijesti. Zamislite, gospodine
Muštak, čovjek kome ste predali svoga sina da ga poduči o slavnim
pobjedama naših herojskih predaka.” Odjednom je ušutio, shvatio je
da je pretjerao. “Oprostite, naravno da ne mislim da su svi nastavnici
povijesti... Hoću reći, to ne znači da se svaki nastavnik povijesti upušta
u vezu sa svojim učenikom.”
Prisjetio sam se Nevin, djevojke koju sam nekada poznavao.
Raskošne obline, kratka crvena kosa, krupne oči, pune usne i bujne
grudi, koje samo što se ne preliju iz bluze. Znala je čovjeka navesti da
odluta u čudnovate predjele mašte. “Zar je razlika u godinama toliko
važna, profesore?” Ne, nisam opazio drskost u njezinim očima boje
lješnjaka, no, s druge strane, nije baš bila ni sramežljiva. Dvije godine
ranije stigla je iz Njemačke i strastveno se zanimala za povijest.
Shvatio sam da joj se sviđam već prilikom našeg trećeg susreta, no
nije mi bilo jasno što je to vidjela u čovjeku toliko starijem od nje, koji
je, što je još važnije, manje-više odustao od životnih užitaka. Možda ju
je privukla ona neobična aura kojom zrače gubitnici, pomisao da od
mene može načiniti pravog muškarca. Bilo kako bilo, nije se
suzdržavala od pokušaja da me zavede. Privlačnost koju je osjećala
prema meni za nju je bila posve prirodna, dok bih ja sav pocrvenio kad
god bih je ugledao. To što je meni bilo nelagodno nije je zaustavilo. Na
kraju nisam imao drugog izbora nego da s njom otvoreno popričam.
“Mene te stvari ne zanimaju, Nevin.” Rekao sam to na način kao da
nisam ja bio taj koji ima dvadeset i pet godina iskustva više nego ona.
“Koje vas to stvari ne zanimaju, profesore?” Ne, nije se sprdala sa
mnom, niti je imala namjeru dovesti me u nezgodnu situaciju.
“One na koje ti aludiraš.”, započeo sam. “Ja sam zadovoljan svojim
životom. Ne želim ga mijenjati.”
Da sam htio, sada ne bih bio umiješan u slučaj ubojstva, niti bih
sjedio na klupi u tmurnom bolničkom hodniku. Možda bih se i oženio
njome. Mogli smo čak imati dijete. Nevin. Nakon moje drage, koju
nisam mogao zaboraviti, Nevin je bila prva žena čiji mi je smiješak
pružao radost življenja. No nisam se mogao zamisliti u ljubavnoj vezi s
njom. Ili nisam htio, pa sam potisnuo svoje osjećaje. A nešto sam
prema njoj osjećao. Zašto bih je inače sanjao, baš kao nekoć Šazije,
kako me mami onim svojim krupnim očima i bujnim grudima? Ne,
dobro sam postupio što sam je odbio.
Možda ovo dijete ipak ima nešto zdravog razuma.
Naravno da imam. Ta veza ne bi uspjela, ne samo zbog razlike u
godinama, nego i u životnom stilu, svjetonazoru, očekivanjima. Ja sam
turobna jesen, a ti radosno proljeće, kao što kaže pjesma. Poslušaj me
i otiđi. A najvažnije od svega bilo je to što je ta djevojka bila moja
studentica.
 “Doduše, i Platon je bio Sokratov učenik.”, rekao je Teoman još
uvijek nastojeći ispraviti svoj faux pas. “Sokrat ga je podučavao
povijesti, ali i ljubavi.”
“Filozofiji.” ispravio sam ga. “Sokrat nije bio povjesničar, nego
filozof.”
Poput mjeseca okruglo lice dizajnera interijera oblilo je crvenilo.
“Ah! U pravu ste, Sokrat je bio filozof. Ovo što se dogodilo stvorilo
mi je takvu zbrku u glavi. Zapravo, htio sam reći da su se takvi odnosi
nekada normalno prihvaćali.”
Što je sada ovo? Zar se to on meni nabacuje? Ma koješta. Stani,
oborio je pogled, to baš i nije dobar znak. Možda pokušava otkriti
jesam li bio u vezi s Akinom? Neee, nije ni to. Samo je netaktičan;
brblja što mu padne na pamet. Trebao bih povući granicu i ušutkati ga.
“Filozofski sustav koji su razvili Sokrat i Platon daleko je važniji od
veze koja je postojala među njima, kakva god ona bila. Ne tiče me se
njihova seksualna opredijeljenost.”

Izgleda da sam uspio u naumu, jer je zašutio. Ali on je očito bio tip
osobe koja ne može dugo izdržali šutnju.
“Ta ubijena žena. Gospođa Nuzhet. Bili ste, navodno, bliski s njom,
zar ne?”
Ako to poreknem, i ako se Akin izblebetao o Nuzhetinoj i mojoj vezi,
na vidjelo bi mogle izaći sve moje laži.
“Nuzhet je moja stara prijateljica.” rekao sam, odlučivši mu
ispričati dijelove koje mi ne mogu naštetiti. “Zajedno smo proveli dosta
vremena. Bila je dobra žena, Bog je blagoslovio.”
“Bila je, kažu, i dobra povjesničarka.”

“Da, bila je.” Ukazala mi se prilika, i zgrabio sam je objema rukama:

“Uzgred, gospodine Teomane, je li vam Akin spomenuo čime se u
zadnje vrijeme bavio? Mislim na taj projekt na kojem je radio s
Nuzhet.”
“Neee. Zapravo, vrlo smo malo vremena provodili skupa.” Smeteno
se nasmiješio. “Znate, ja volim noćni život. Samo smo nedjeljom za
doručkom uspijevali duže vremena provoditi u razgovoru. Ali, tada
uopće nismo govorili o poslu. Da budem iskren, mene povijest baš i ne
zanima.” Zastao je. “Međutim, čini mi se da je spomenuo nešto u vezi s
nekim grobom.”
Sav sam se naježio.
“Grob?”
Lagano je odmahnuo beretkom u desnoj ruci.
“Rekao sam grob, ali to je zapravo turbe. On i Nuzhet namjeravali
su otvoriti nečije turbe. No trebala im je, navodno, dozvola nekakvog
državnog ureda. Direkcije za zaklade, ili nečeg takvog. Zapravo, Akin
je namjeravao ići u Bursu.”
Bursa? Ondje se nalazi mauzolej Murata II. U parku kompleksa
Muradije, što okružuje džamiju koju je dao sagraditi sultan Murat II. I
tamo sam jednom bio s Nuzhet. Džamija je na brežuljku, okružena
mauzolejima u sjeni stoljetnih stabala. Bilo je to jednog divnog jesenjeg
dana. Lišće je tek počelo žutjeti, s mora je dopirao ugodni povjetarac,
golubovi su se spuštali i polijetali sa šadrvana džamije. I srećom
opijeni pogled Nuzhetinih plavih očiju... Premda, dvorište je odisalo
melankolijom, podsjećajući na sjetu i pustoš koja ostane nakon što
završi slavlje. Nemilosrdan zakon zbilje koji svjedoči o prolaznosti
života, posmrtni ostaci onih koji su nekoć određivali sudbinu naroda i
država pomiješani sa zemljom, zrakom i vodom. Samo nekoliko
koraka dalje nalazila su se odavno istrunula tijela onih o čijim smo
životima sve naučili, onih čija smo postignuća proučavali i o njima
pisali znanstvene radove. Ovdje nije bio pokopan samo Murat II., nego
i njegov voljeni sin Alaedin Ali, koji bi možda i sam postao sultan da ga
smrt nije prerano odnijela. Bez obzira na to što se dogodilo među
njima, Osvajač je poštovao posljednju želju svog oca.
Pokopajte me u turbe pokraj moga sina Alaedina Alija. Turbe
ostavite otvoreno. Neka ne bude pokriveno, da na mene pada kiša. Kad
tko umre od moje loze, ne pokapajte ga pored mene, tko god to bio.
Ovdje su osim Murata II. pokopani i mnogi prinčevi,
prijestolonasljednici i dvorski velikodostojnici osmanske dinastije:
Osvajačeva majka Huma Hatun, i, naravno, Osvajačevi sinovi, princ
Mustafa i nesretni princ Džem. No Murat II. bit će posljednji osmanski
sultan pokopan u prvoj osmanskoj prijestolnici Bursi. Turbe za koje su
se u Bursi zanimali Nuzhet i Akin bilo je vjerojatno Muratovo. Htjeli su
ga otvoriti i njegove posmrtne ostatke podvrgnuti forenzičkoj analizi.
Tahir Haki nije vjerovao da je to Nuzhetin projekt, no to nije mijenjalo
činjenično stanje. Ovo što je Teoman upravo rekao dokazuje da se
moja bivša draga bavila ovom temom. Ah, kada bi samo Akin mogao
govoriti... Umjesto žaljenja, morao sam iskoristiti priliku koja mi se
pružila.

“A zašto su htjeli otvoriti mauzolej? Je li ti Akin pričao o tome?”

“Naravno. Osoba koju su tražili bio je moj mlađi brat.”
Što ovaj priča? Kakve veze ima njegov mlađi brat sa smrću šestog
osmanskog sultana Murata II?

“Moj brat Tekin je forenzičar.” objasnio je. “Njega su htjeli pitati.”

“Što su ga htjeli pitati?”
“Kako je umro čovjek pokopan u tom grobu.”
“A tko je čovjek pokopan u tom grobu?”
“E, to ne znam. Ali, vjerojatno neka važna povijesna ličnost.” Nije
bio siguran. “Zar ne?”
“Pretpostavljam da je tako”, rekao sam, smirujući ga. “Zašto bi se
povjesničari zanimali za tijelo nekoga tko je umro u današnje vrijeme;
zasigurno je neka povijesna ličnost. Akin vam nije spominjao nikakvo
ime? Naprimjer, Murat II, ili Osvajač.”

Blijedo me je pogledao.
“Sumnjam. Koliko se sjećam, bavili su se tehničkim detaljima
projekta.”
Ušutio je. Da bih mu razvezao jezik, morao sam postaviti još
poneko pitanje.
“Kad spominjete tehničke detalje. Znači li to da ih je zanimalo,
primjerice, kada je tijelo istrunulo?”
 “Ne, ne”, rekao je. “Mislim da su pokušali saznati je li čovjek
pokopan u tom turbetu umro prirodnom smrću ili je otrovan. Kako se
to zove? Tekin mi je rekao. Da, toksikologija. Toksikologija...”
“Znanost o otrovima. Dobro, i što su ustanovili? Je li taj čovjek u
grobu otrovan?”
“Nemam pojma. Kao što rekoh, nije me previše zanimala ta tema.”
Ponovno sam se počeo osjećati kao detektiv. Da me sad vidi, otac bi
blistao od ponosa. Njegov je sin ovladao poviješću, a sada rješava
slučaj ubojstva. Ne pretjeruj, Muštak. Nije riječ o rješavanju slučaja
ubojstva nego o spašavanju vlastite kože. To je sve.
“Zna li vaš brat čiji su ostaci pokopani u mauzoleju? Hoću reći, je li
mu Akin rekao?”
Opet je morao napregnuti mozak.
“Ne mislim da zna. Akin je s Tekinom razgovarao samo telefonom. I
to preda mnom. Čuo bih da je pričao o Osvajaču ili o nekom drugom
sultanu.”

“A sjećate li se o čemu su točno razgovarali?”

Na njegovu se licu pojavi nekakav izraz između radoznalosti i
sumnjičavosti.
“Zašto me to pitate? Ima li to neke veze s napadom na Akina?”
Da te sad čujem, detektive Muštak. Kako ćeš se izvući iz ovoga? Da
vidimo hoćeš li pronaći pravi odgovor. I ne zaboravi, dopro je glas mog
oca iz maglovita sjećanja. Najbolji je odgovor onaj najjednostavniji.
Onaj koji ne stvara pomutnju u glavi i, što je još važnije, koji za sobom
ne povlači nova pitanja.
“Moguće.” odgovorio sam navlačeći na lice odsutan izraz čovjeka
obuzeta dubokim mislima. “Pokušavam uspostaviti nekakvu vezu.”
“Razumijem. Sjećam se da je Akin upitao moga brata je li moguće
ustanoviti uzrok smrti čovjeka pokopanog u grobu. Odnosno, je li ta
osoba umrla prirodnom smrću, ili je otrovana. Tekin je odgovorio da
to ovisi o očuvanosti posmrtnih ostataka. Odnosno, to se može
ustanoviti ako se pronađe recimo vlas kose ili dio nokta.”
“I jesu li ustanovili?”
I upravo kada je trebao odgovoriti, jednim je nespretnim pokretom
ispustio beretku na pod.
“Prokletstvo!”
Sagnuo se, uzeo beretku i namrštenog je lica otresao. Primijetivši
moj pogled pun očekivanja, prisjetio se mog pitanja koje je ostalo
neodgovoreno.
“Pardon”, rekao je stišćući beretku u svojim velikim šakama, poput
kakvog zločinačkog oruđa. “Dakle, koliko je meni poznato, mauzolej
još nisu uspjeli otvoriti. A nisu više niti zvali Tekina. Možda su
odustali.” Nije bio siguran; bespomoćno je raširio ruke. “Ne znam,
gospodine Muštak, doista ne znam. To bi vam jedino Akin mogao reći.”
 21

Ima li išta gore od sputana duha?

Kada sam izašao u dvorište Dječje bolnice, snijeg mi je šibao lice

poput udaraca kakvog nevidljivog biča. Pomislio sam da se sprema još
jedna snježna oluja, no hvala Bogu, bio sam u krivu. Zasigurno je samo
suhomrazica. Vjetar koji je puhao s jugoistoka otjerao je snježne
oblake i gradu podario vedru noć punu zvijezda kao i sinoć. A ako
nakon jugoistočnog zapuše jugozapadni vjetar, donijet će kišu koja će
otopiti i isprati ostatke snijega po pločnicima. No u ovom času nimalo
mi nije smetala oštra studen. Nakon zagušljive i teške bolničke
atmosfere, ova mi je kristalno čista zimska noć došla kao lijek.
Suprotno mojim očekivanjima, Teoman se pokazao kao veoma
požrtvovna i brižna osoba. “Idite vi, gospodine Muštak, ja ću ostati u
bolnici...” Ipak, nisam si mogao dopustiti da odem prije nego što nakon
Akinove operacije razgovaram s dežurnim liječnikom. U
međuvremenu sam bio prisiljen odgovoriti i na pitanja policajaca koji
su se pojavili nakon što im je prijavljen napad na Akina. Pazio sam da
niti jednom riječju ne spomenem Nuzhet, a nije ju spomenuo ni
Teoman, moj novi i neočekivani pouzdanik, koji je dijelio moju tajnu. U
bolnici sam tu temu uspio zataškati, ali što ću reći kada o napadu na
Akina čuje glavni inspektor Nevzat? Ja sam ga, zapravo, trebao zvati
čim sam ga našao. I mogao sam, jer sam imao njegov broj mobitela, ali
nisam ga zvao; ne zbog toga što mi nije palo na pamet, već da ne bih
izgubio kontrolu nad situacijom.
Ovaj je Muštak opsjednut kontrolom! On nikome ne vjeruje.
Kako bih vjerovao? Čovjek kojeg sam volio najviše u životu htio mi
je podmetnuti krivnju za ubojstvo. Tahir Haki, kojeg sam doživljavao
kao oca, smišljao je zavjeru da me doživotno smjesti u zatvor. Svijet je
pun oportunista, svatko se brine samo za sebe. Iako, taj se glavni
inspektor čini razumnim čovjekom. No je li tako? Koliko ga uopće
poznajem? A što ako stekne pogrešno mišljenje o meni i zaključi da
sam zločinac? Svoja saznanja nisam smio podijeliti s njim prije nego
što se osiguram. Dobro, a što će bili ako mu u ruke dospije policijski
zapisnik o napadu na Akina? Pa što onda? Kako bi uspio povezati taj
slučaj s Nuzhetinim ubojstvom? Jedino tako da netko policiju
obavijesti da je Akin bio Nuzhetin asistent. To se neće dogoditi. Da je
htio, Tahir Haki to bi im rekao danas poslijepodne. Kako znam da nije?
Ne vjerujem. Da je rekao, Nevzat bi mi začas bio za vratom. Ne,
profesor u ovom slučaju neće pristati surađivati s policijom. Kako je
ono rekao: “Bilo bi najbolje da ovo ostane među nama.” Ne, Tahir Haki
neće progovoriti, barem dok ne osigura zaštitu za sebe i svoju bandu
fanatika. No Nevzat će sve to na kraju ipak povezati. I ne samo to.
Shvatit će i da je Nuzhet moja bivša ljubav, koju nikako nisam mogao
zaboraviti. A možda i to da sam bio na mjestu zločina. Da, to je
neminovno. Koliko sam već informacija skrivao od policije...
 Barka je počela propuštati vodu, Muštak. Potonut će ako ne
začepiš rupe.

Jesenje popodne na moru u blizini otoka Bujukada. More je

požutjelo, poput uvenulog lišća na drveću. Unajmljena barka pod
suncem koje je slabjelo... Naravno, pored mene Nuzhet. Bila je počela
sezona palamida. Namjeravali smo loviti ribu, no barka je počela
propuštati. Na dnu je bilo dva prsta vode, no nisam uspio otkriti gdje
propušta. A i da jesam, pojma nisam imao kako bih začepio rupu. Mala
olujna avantura koja je okončana našim pristajanjem uz obalu bez
ijedne ulovljene ribe. Međutim, ova krvava avantura u koju sam sinoć
uvučen uopće ne izgleda kao da će se tako jednostavno okončati. Da, u
barku je ulazilo previše vode; povrh svega, otvarale su se i nove rupe,
a obala je bila prilično daleko.
Srećom, liječnik koji je izašao iz operacijske sale priopćio je dobre
vijesti. Posjekotina na jeziku navodno nije bila duboka, slomljena su
samo dva rebra, a rane od noža na butinama zarast će za koji tjedan.
Možda je to najava nekog novog početka, dobrih vijesti... Kao što su se
dosad nevolje nizale jedna za drugom, možda će sada jedna za
drugom početi stizati dobre vijesti. Akin će mi reći za čime je to tragala
moja bivša draga i tako ćemo otkriti misteriozni motiv njezina
ubojstva.
Iz osvijetljenog izloga butika na uglu oglasio se moj otac, koji je
svoje krupno tijelo ugurao u odjeću Sherlocka Holmesa.
Dobro pazi, Muštak, ovo je veoma važno. Ako dokučiš razlog zbog
kojeg je žrtva ubijena, pronaći ćeš i one koji su ubojstvo počinili.
 Želim vjerovati svome ocu i, kao da su svete, povjerovati u svaku
riječ koju je izrekao. Moje je sjećanje sada bilo zaokupljeno
prizivanjem vlastite fantomske replike koja se prije samo dvadeset i
četiri sata teturavo probijala kroz ove iste ulice zatrpane snijegom.
Jesam li to rekao teturavo probijala? Zašto to ne nazvati pravim
imenom? Bijegom. Paničnim pokušajem da se što prije udaljim iz onog
krvavog stana, da pobjegnem što dalje od one snježne ulice. A sada mi
se ne žuri. Jer, nisam ja onaj koji je napao Akina. Ali jučer... Otvarač za
pisma zariven u Nuzhetin vrat u apartmanu Sahtijan u ulici
Hanimefendi na Šišliju, a na njegovoj dršci tugra sultana Mehmeda II.
Osvajača. Osvajač... Opet smo došli do velikog vladara.
Ili je sve to bilo samo u mojoj glavi? Jesam li to u onim vlažnim,
mračnim satima gubitka pamćenja smislio zamršen scenarij u kojem
sam Nuzhet prinio kao obrednu žrtvu Osvajaču, prema kojem sam
potajno gajio strahopoštovanje i divljenje? A možda mi se činilo
banalnim ubiti je zato što me napustila, pa sam osjetio potrebu za
nekim smislenijim razlogom. No ako je tako, zašto je glavni inspektor
Nevzat insistirao da sazna što je Nuzhet istraživala?
Gospodine Muštak, je li moguće da je gospođa Nuzhet uspostavila
nekakvu vezu između ocoubojstva i Osvajača? Povezanost zbog koje bi
svi njezini kolege poludjeli od ljubomore?
To ne znam. Ali, ako sam ja ubio Nuzhet, tko je napao Akina? Ti,
naravno. Uvijek si ti kriv. Ako postoji neki prekršaj, uvijek si krivac ti...
Tko je to rekao? Moja tetka? Naravno da si ti kriv. Da nisi gurnuo
Šazije, sok od višnje ne bi se prolio po mojim dragocjenim tabletićima
od svilene čipke.
U strahu iskolačene oči, od straha drhtave ruke i uspaničeno dijete
koje se pokušava sakriti majci pod skute. U očima njegove majke
razočarenje...
Muštak, zašto si gurnuo Šazije?
Ne znam zašto sam je gurnuo. Možda stoga što sam još dijete? Ili
zato što se dok smo trčali iznenada zaustavila pa sam se nenamjerno
sudario s njom? Možda sam je samo želio dodirnuti.
Vidi ga, još se opravdava. Ah, moji dragi čipkani tabletići od tankog
svilenog konca...
Ako su paunova pera izvezena tankim svilenim koncem zamrljana
sokom od višnje, onda sam u gadnom sosu. Ti izvezeni tabletići
naslijeđeni od ne znam koje praprabake očito su bili toliko važni da je
čak i mala nezgoda koju je prouzročio maleni dječak nehotice se
sudarivši s malenom djevojčicom morala biti nemilosrdno kažnjena.
Ne činite to, za ljubav Božju. Upropastit ćete dijete! Kažnjavanje ne
odgaja, nego kroti!
To nije rekla ni moja majka, a ni moja baka, nego Nietzsche. Da,
slavni Friedrich Nietzsche, čovjek s čupavim brkovima. I on je, izgleda,
baš kao i ja, imao mentalnih problema. Mentalnih, psihičkih, kako god
ih zvali, tu ionako nema neke razlike. Kako god bilo, praktički je
neizbježno da takvih problema imaju oni što se bave ljudskom psihom.
Freud, Zweig, Nietzsche... Eto još jednog velikog čovjeka velike
njemačke kulture. Jedan od onih koji su izgubili razum nastojeći izaći
na kraj sa svojim strahom. Jesam li to rekao strah? Da, jer strah
čovjeka može pretvoriti u najniže biće. Još gore, može mu zatočiti duh
u prostoriju s nevidljivim zidovima. Što može biti strašnije od sputana
duha? U strahu iskolačene oči, od straha uzdrhtale ruke, u strahu
ranjeno sopstvo, u strahu rascijepijen um. U strahu odraslo dijete...
Dijete koje zazire od ulice, života i ljudi. Muštak Serhazin, posljednji
potomak loze Serhazin.

Zbog toga ste, eto, proglašeni krivim. Ne, to nije rekao moj otac,
nego neznanac u crnom plaštu ispod ulične svjetiljke. Zbog toga što
ste kukavica. Da biste zaslužili pravo da živite u ljudskoj zajednici,
morate posjedovati određene osobine od kojih je na prvom mjestu
hrabrost. Ali, nažalost, tu vrlinu vi ne posjedujete. Plašljivci su prirodni
zločinci. Umjesto da se suoče sa stvarnošću, oni je izbjegavaju. Kao da
im je to misija, oni potiskuju i skrivaju realnost. Naprimjer vi, da niste
kukavica, ne biste izbrisali tragove na mjestu zločina, ne biste
odstranili dokaze. Da i ne govorimo o oružju kojim je počinjeno
ubojstvo. Da niste kukavica, ne biste otvarač za pisma bacili u more.
Vidite, sapun čak i ne spominjem. Onaj što miriše na ljubičice. Čak ako
i niste ubili Nuzhet Ozgen, trebali biste otići u zatvor zato što ste
kukavica.
Tko god bio taj čovjek u crnom čije ime nisam znao, taj stranac u
noći bio je posve u pravu. Nisam ni mogao ni htio zanijekati tu
činjenicu, jer moj je kukavičluk bio općepoznata činjenica. No odlazak
u zatvor bio je nešto posve drugo, i bio sam spreman osporiti njegovu
tvrdnju da sam zaslužio otići u zatvor zbog kukavičluka. Koliko god
bijedan bio moj kukavičluk, nisam htio ići u zatvor umjesto nekoga
drugoga. A zapravo je cijeli problem i bio u tome: tko je taj drugi?

Sezgin. Koliko god se trudio, nisam mogao zamisliti da bi netko

koga sam upoznao dok je još bio dječak kovrčave kose i blistavih očiju
kad odraste postao ubojica. Sezgin je sada čamio u hladnoj policijskoj
ćeliji, ili sjedio u sobi za ispitivanje pod žaruljom od sto vati. Tko zna
što je sve rekao Nevzatu. Ta, zašto ga nisam pitao kad je jutros bio na
sveučilištu. A Nevzat bi mi odmah podnio detaljan izvještaj. Možeš
misliti. Čovjek nije htio da budem prisutan čak ni kada je razgovarao s
profesorom Tahirom. Mislim da se još uvijek nalazim pri samome
vrhu popisa osumnjičenih. Ako se dokaže da Sezgin nije ubojica... Ako
je Nuzhetina smrt povezana s napadom na Akina, onda će se gramzivi
nećak jednostavno izvući iz ovoga slučaja. A kada on bude oslobođen
optužbe... Ne, prije mene na red dolaze Tahir Haki i njegova banda.
Da sam ja policajac a ne povjesničar, usredotočio bih se na njih.
Jer, s obzirom na dokaze kojima raspolažem... Ali, u tome i jest
problem. Oni nemaju saznanja kojima ja raspolažem.

Vidite, glavni inspektore, ako ubojica nije Sezgin, onda su to

najvjerojatnije profesor Haki i njegovo troje sljedbenika, bijesni zbog
ocrnjivanja naše slavne prošlosti. Zapravo, oni nisu zli ljudi. Riječ je
naprosto o tome da, baš poput našeg velikog pjesnika Namika Kemala,
imaju romantičan pogled na našu prošlost i pritom su skloni prikrivati
mrlje, nedostatke i pogreške, po potrebi zanemarivati činjenice, pa
čak i likvidirati Nuzhet, vjerujući da time pridonose obrani našeg
nacionalnog identiteta.
 Jesam li siguran u to? Pa to je Tahir Haki, Nuzhetin profesor i moj
mentor. Čovjek koji nam je nesebično pomagao i savjetovao nas.
Možda on u tome nije sudjelovao, ali što je s čoporom bijesnih pasa
koje je odgojio? Četin s licem konjokradice, fanatični Erol. Dodajte
tome Sibel, djevojku zmijskog pogleda. Ali, čekajte, tu se nešto baš i ne
uklapa. Zar me Akinu nije uputila upravo ta djevojka sa zmijskim
pogledom? Da Sibel nije razgovarala sa mnom, ne bi mi palo na pamet
da odem do njega. Možda se u posljednji trenutak predomislila i htjela
da mu pomognem? Ta, rekla je da su stari prijatelji. Možda je osjetila
grižnju savjesti. Djevojka ledenog pogleda bez trunke suosjećanja?
Tko zna? Čovjek je komplicirano biće. Ima zla u dobrima i dobra u
zlima. Nedokučivost čovjekove duše... Bojište na kojem u svakom času
dobro ratuje protiv zla, istina protiv laži, suosjećanje protiv mržnje.
Možda su me htjeli zastrašiti. Pa, to nije bilo potrebno. Tahir Haki
me veoma dobro poznaje. On jako dobro zna da će se čovjek poput
mene, koji se boji vlastite sjene, držati podalje od opasnih situacija. A
što ako to ne znaju njegovi mladi fanatici? Ako se slučaj otrgnuo
profesorovoj kontroli? Prisjeti se samo napetosti tijekom profesorova
predavanja... Kako su mu vlastiti studenti proturječili...
A možda sam trebao otvoreno popričati s Tahirom Hakijem?
Trebao sam mu ispričati sve što se dogodilo, ne skrivajući niti jedan
detalj, i tražiti od njega da mi ispriča sve što on zna. No to bi bio
prevelik rizik! A što ako nije onako kako pretpostavljam, ako je i
profesor umiješan u ovu rabotu? Zar to ne bi bilo ravno
samoubojstvu? Kako god bilo, neizostavno moram razgovarati s njim.
Mogu izostaviti ono što bi me moglo inkriminirati i iznijeti mu samo
svoje sumnje, pa čak ga i zastrašiti, rekavši mu da glavni inspektor i
njega ima na popisu osumnjičenih. Da, to bih trebao napraviti, i to što
prije. U protivnome, Nevzat će mi se naći za vratom čim sazna za ono
što se dogodilo Akinu.
Izvadio sam mobilni telefon i utipkao fiksni broj profesora Tahira.
Dugo je zvonio. Gdje li je taj čovjek? I baš kada sam namjeravao
odustati, začuo sam pospani glas starog profesora: “Halo! Izvolite?”
“Zdravo, profesore. Ja sam, Muštak...”
“O moj Bože, ti si?” Glas mu je zvučao umorno. “Zaspao sam u
fotelji. Dan mi je bio grozan.”
Nije mislio na svoje predavanje; nikada ga nisam čuo da se žali na
posao. Uništila ga je Nuzhetina smrt, ispitivanje i, naravno, mračna
tajna koju je skrivao.
“Ispričavam se, profesore. Da sam znao...”
“U redu je”, reče upadajući mi u riječ. “Dobro je što si nazvao;
zamalo mi se vrat ukočio. A ukoči li se, danima me tako drži. I moj je
pokojni otac imao problema s time. Arterioskleroza ili tako nešto.”
“Zapravo, profesore”, prekinuo sam ga znajući da bi, da sam ga
pustio, nastavio s jadikovkama unedogled, “razlog što vas zovem u
ovako nezgodno vrijeme...”
Mučio sam se tražeći odgovarajuće riječi. Srećom, Tahir Haki
shvatio je to moje oklijevanje kao pretjeranu uljudnost.
“Kakvo nezgodno vrijeme, Muštak? Nema još ni devet sati... Usto,
ako me ti ne zoveš, a tko će drugi, sinko? Koga to imam bližeg od tebe
na ovome svijetu?”

Je li doista tako? Zar me doista smatra tako bliskim? U tom slučaju

ne bi mi naštetio. Naravno da ne bi! Taj je čovjek prema meni do sada
bio više nego ljubazan. Do sada? Još uvijek sam, znači, oprezan. To
nije u redu, profesor me oduvijek simpatizirao i brinuo se o meni. Čak i
kad se radilo o mojoj vezi s Nuzhet, uvijek je držao moju stranu. A
možda je upravo zato... Zbog boli koju mi je nanijela...
“Stvarno, kada je Nuzhetin pokop?” upitao je i načas rastjerao moje
crne slutnje. “Nadam se da nije sutra. Sutra je izlet, obilazak Putevima
opsade.”
Znači, nije ga odgodio. Zar se uopće ne obazire na Nuzhetinu smrt?
Napokon, riječ je o njegovoj studentici; usto, studentici s kojom je
nekada bio prilično blizak... Ne, zaboga. Možda se samo htio nečim
zaokupiti da ne bi razmišljao o njezinoj smrti. S druge strane, znao
sam da je posvećen poslu, da mu savjest nalaže da bez obzira na sve
obavlja svoje dužnosti, svjestan da mu njegov profesorski položaj
nameće određenu odgovornost. Baš kao moj otac, koji je znao reći:
“Nepokolebljiva savjest generacije koja je svjesna svoje dužnosti jedino
je jamstvo naše nacionalne opstojnosti.” Doista, ljudi iz njegove
generacije, koja je odrasla u prvim godinama stvaranja Republike
Turske, bili su posve drugačiji od današnjeg naraštaja.
“Bilo bi mi veoma žao kada bih propustio pokop”, potvrdio je moja
razmišljanja. “Znaš da sam volio Nuzhet, iako se naši stavovi katkad
nisu poklapali.”
 “Kako ne bih znao, profesore, ali ne brinite se, mislim da pogreb
neće biti sutra. Moraju obaviti autopsiju.”

“Autopsiju?” promrmlja nakon kraće stanke. “Zato što je riječ o

ubojstvu?”
U meni se odmah javio amaterski detektiv.
“Pa naravno, treba ustanoviti uzrok smrti.”

“Zar to već nije poznato? Ubodena je nekakvim oštrim predmetom,

tako je bar rekao glavni inspektor.”
Malo je nedostajalo da kažem: Da, otvaračem za pisma s
Osvajačevom tugrom na dršci. Povrh svega, danas je netko provalio u
moj kabinet i pretražio mi kompjutor u potrazi za materijalom o
Osvajačevu sinu Bajazidu II. Usto, iznad mjesta na kojem sam zatekao
Akina kako leži sav isprebijan i okrvavljen visjela je slika sultana
Mehmeda i njegova sina princa Džema. U oba stana u kojima su se
dogodili napadi nalazili su se predmeti povezani sa sultanom
Mehmedom II. Osvajačem i njegovim potomcima. Što vi velite na to?
Bilo bi zanimljivo vidjeti njegovu reakciju, no naravno da ništa od
ovoga nisam izgovorio. “Da, Nuzhet je umrla od ubodne rane”, rekao
sam turobno, još jednom odgađajući ovu temu koja će jednom
neizbježno morati doći na red. “Kažu da je ubodena u vrat.”
“Užas! Ljudi su tako brutalni, Muštak. Ubiti rođenu tetku radi
novca. Sirota Nuzhet! Kakva sudbina! Zaputila se čak iz Amerike u
svoju zemlju da bi je ovdje ubio čovjek koji joj je bio najbliži rod...”
Ušutio je na trenutak, kao da je previše potresen da bi mogao
nastaviti. “Imaš li kakvih saznanja? Je li Sezgin priznao zločin?”
Kamo sreće da jest, to bi svima donijelo olakšanje. Ali, još nisu
pronađeni dokazi da je doista kriv. Bilo je vrijeme da prijeđem na
stvar.
“Ne znam, profesore. No, danas se dogodilo nešto jednako užasno.
Sjećate li se Akina?”
“Akin? Tko ono bijaše Akin?”

Razgovaramo o Nuzhet, a on se pretvara da ne poznaje njezina

asistenta. Ne, ovaj starac nipošto nije nevin.
“Akin Čokatan.”
“Ah, on... Nuzhetin asistent, zar ne?”
“Sudjelovao je u Nuzhetinu projektu”, rekao sam naglašavajući
riječ “projekt”. “Trebali su zajedno ići u Chicago.”
“Da, čuo sam nešto o tome. Pa što se to dogodilo Akinu?”
Bilo je nemoguće ne primijetiti napetost u njegovu glasu.
“Sinoć je napadnut.”

“Što?! Je li ubijen?”
Njegov se šok činio gotovo iskrenim.
“Hvala Bogu, živ je. Oporavit će se. Ali, gadno su ga pretukli.
Prerezali su mu jezik kako ne bi mogao govoriti.”
Užasnuto je zaječao, kao da proživljava Akinovu agoniju. “Grozno...
Tko je to učinio?”
“Ne zna se, ali moguće je da su oni što su ubili Nuzhet.”
 “Zar isti zlikovci?” Zastao je. Uslijedila je pomalo zloslutna šutnja.
“Nemoguće”, napokon je rekao nakon što mu nisam odgovorio.
“Sumnjam... Poznate su ti sklonosti tog mladića. Najvjerojatnije je to
učinio netko od onih nastranih tipova s kojima se družio.”
Eto, začas je pronašao počinitelje.
“Možda...” rekao sam ostavljajući otvorena vrata za raspravu. “Ali i
dalje sam zbunjen. Mislim da bismo trebali razgovarati.”

“O čemu?”
Ton mu se naglo promijenio, najedanput je postao hladan i
distanciran.
“O ovim slučajevima. Trebao bih vam nešto ispričati.”
“Pa, pričaj”, rekao je gotovo osorno, no nisam se obazirao.
“Ne mogu ovako, telefonom...”
“Je li baš jako važno to što mi moraš ispričati?” rekao je potiskujući
strah.
“Moglo bi biti... Možda mi možete dati savjet.”

Ponovno muk.
“Pa dobro, naravno da ću se potruditi da ti pomognem”, reče nakon
što je odvagnuo moje riječi. “Znaš da ti kod mene zauzimaš posebno
mjesto. Ali ovdje je riječ o ubojstvu. Kakve mi veze možemo imati s
tako mračnom temom?”
“Nije imala ni Nuzhet, pa su je svejedno ubili.”
I sâm sam se iznenadio kako sam to smireno i racionalno
izgovorio. A i njegova je reakcija bila iznenađujuća.
“Plašiš me, Muštak. Što time želiš reći, sinko?”

“Ispričavam se, profesore, ako sam vas uznemirio. Ali, moramo

razgovarati. Mogu odmah doći ako dopuštate...”
Glas mu je zadrhtao u panici.
“Što? Sada? Ne, sada nisam u stanju...” Čudno, odlučio se za bijeg.
Možda sa svojim partnerima u zločinu želi procijeniti situaciju. Jesam
li se izložio još većoj opasnosti? Jesam li ja sljedeći? Hoće li večeras
možda napasti mene? Baš kada me počela hvatati panika, podsjetio
me: “Ujutro ću na izletu Putevima opsade govoriti o osvajanju
Istanbula”, na što sam se djelomično smirio. “Večeras trebam ranije
leći. Ako te i pozovem, dok ti stigneš ovamo ja ću već zaspati. Da se
nađemo ujutro?”
“Može, naravno”, uzvratio sam prikrivajući svoje razočaranje.
“Kako god vi želite.”
“U redu, dođi ujutro u kafić pokraj Hisara. Znaš, u onaj u koji stalno
idemo. Ujutro oko osam... Na izlet se kreće u devet. Sjest ćemo i
popričati.”
“Hvala vam, profesore. Doći ću.”
“Dobro onda. A sada, laku noć.”
Laknulo mi je. Više nema bježanja, ustezanja, strahovanja. Istina će
uskoro izaći na vidjelo i ja ću Nuzhetine ubojice predati pravdi. Ili će
biti tako, ili ću ja biti taj kojeg će strpati u zatvor. Odjednom sam se
osjećao mnogo bolje. Gotovo da sam poželio skakutati po pločniku
prekrivenom snijegom i razdragano zviždukati poput nestašnog
djeteta, kad mi se pred očima pojavilo Nuzhetino beživotno tijelo u
mrtvačnici. Blijeda koža ostarjele žene, ledeni pogled kojim me sinoć
probadala. Ne, to nije bila moja Nuzhet. Osjetio sam drhtaj jeze kako
mi prolazi niz kralježnicu i iz sjećanja brzo otjerao ledeni sjaj njezinih
plavih očiju. Oštrim sam pokretom zadigao okovratnik svoga kaputa,
zavukao ruke u džepove i hitrim se korakom zaputio ka glavnoj ulici
do taksija koji će me odvesti na Kadikoj.
 22

U ovom djetetu ima nečega đavolskog

Kadikoju. Tako ga je zvala moja baka, pa smo se i mi naviknuli na

taj naziv. Naime, nakon osvajanja Konstantinopola, ovaj je dio grada u
čast Hizira Čelebija, prvog gradskog kadije, Osvajač nazvao Kadikoju,
a sada se koristi pogrešni naziv, Kadikoj. No to ionako više nije isti
kvart kakav je bio nekad. Naš Kadikoju, prekriven bujnim zelenim
vrtovima, bio je kvart u kojem su se svi međusobno poznavali. Ovaj
današnji, njihov golemi Kadikoj, načičkan je visokim betonskim
zgradama u kojima nitko nikoga ne poznaje.
Jesam li to rekao naš i njihov? Nisam imao namjeru izazivati
razdor u našem besklasnom društvu koje je, hvala Bogu, lišeno
nepotizma i privilegija. Nikoga nisam htio uvrijediti, niti sam na koga
ljut. No činjenica je da se, kao neizbježna posljedica socioekonomskih
promjena oko nas, izgubilo nešto dragocjeno u našem voljenom
susjedstvu, našoj voljenoj državi, našem voljenom gradu. Ni ja nisam
vidio ništa loše u tome kad sam prodavši onom pohlepnom,
beskrupuloznom poduzetniku konak Ševki-paše naslijeđen od djeda i
sâm sudjelovao u tom skandaloznom razvoju događaja. Nikoga ne
okrivljujem, svi smo krivi ili smo pak svi bespomoćni. Ukratko, kao što
je znala reći moja pokojna baka, zajednički smo uništili naš dragi
kvart. Iako, ona ne bi upotrijebila riječ kvart, već naše susjedstvo...
Naše drago susjedstvo...
Ne mogu znati koliko je drugim ljudima važan njihov kvart, ali
znam da ja vjerojatno ne bih mogao živjeti bez Kadikojua. Nemojte me
odmah podsjećati kako sam tvrdio da ne bih mogao živjeti ni bez
Nuzhet i proglasiti me opsesivnim tipom. Istina je da je moj dragi,
slavni konak Ševki-paše zauvijek nestao, no naš Kadikoju još uvijek
čuva nešto od atmosfere iz starih vremena. Kako su samo bili
nepravedni grčki kolonisti iz Megare, koji su na Sarajburnuu osnovali
Bizantion, kad su ovaj dio nazvali Zemlja slijepaca. Ne, gospodo, oni
koji su se ovdje nastanili prvi nipošto nisu bili slijepi, nego očarani
ljepotom ovog zemaljskog raja. Zato se i nisu nastanili na
Sarajburnuu, koji im je bio pod nogama, već na ovoj prelijepoj obali, na
Modaburnuu, koji se poput kakvog dragulja usred pustoši tiho proteže
prema moru.
Kada sam ispred pristaništa izašao iz taksija, već je odavno bilo
prošlo devet sati. Budući da mi se nije dalo kuhati večeru u ovo doba,
svratio sam u Jahjali Fehmi, jedan od najstarijih restorana u
Kadikojuu. Naručio sam juhu od povrća, nakon toga poriluk s
maslinovim uljem i na kraju obilatu porciju omiljenog deserta od tikve
i oraha. Platio sam račun i krenuo kući, a kada sam stigao u stan
dočekalo me neugodno iznenađenje – žena u mraku, baš kao i sinoć.
Zamislite samo, ulazite u svoj topao i siguran dom, zatvarate vrata,
skidate cipele, hodate kroz predsoblje prema dnevnom boravku i onda
odjednom čujete – osjetite – kako netko diše. Ondje je nečija sjenka,
netko tko uopće ne bi trebao biti tu. Je li to Nuzhetin duh, koji je
godinama obitavao u ovome stanu? Ne, nije to prikaza. Žena koju je
svjetlost što dopire izvana pretvorila u tamnu siluetu nalazila se preda
mnom u svoj svojoj realnosti. Budući da nisam imao hrabrosti oglasiti
se, uspaničeno sam pohitao prema prekidaču na zidu. Pod žutim se
svjetlom pojaviše sumnjom ispunjene crne, a ne ledeno plave oči što
prodiru u dubinu čovjeka. Šazije je sjedila za mojim stolom potpuno
nepomično, ni na trenutak ne odvajajući oči od moga lica, baš kao
Nuzhet dvadeset i četiri sata ranije. Kratkotrajno olakšanje u trenu je
mjesto ustupilo panici. Jesam li to možda i nju... I Šazije... Oči su mi
poletjele prema Šazijinu vratu, koji nije bio naboran kao Nuzhetin,
tražeći otvarač za pisma. Hvala Bogu, nije ga bilo; samo ogrlica od
jantara.
“Njoj si, znači, dao Nijemo oko?” Pomicale su joj se samo usne. “Nisi
imao pravo!”
Na što nisam imao pravo? O čemu govori?

Podigla je novine sa stola i okrenula ih prema meni.

“Ogrlica na Nuzhetinu vratu... Nijemo oko, koje je naša baka jako
voljela. Kako si joj mogao dati tako vrijednu obiteljsku uspomenu?”
Za oko mi je, prije slike, zapeo naslov u novinama: “Svjetski
poznata profesorica povijesti ubijena u svome stanu”. Iako sam i
previše dobro bio upoznat s tom grozotom, ipak me potresao naslov u
novinama. Ispod naslova nalazila se fotografija žene koja lagano
zabačene glave sjedi u fotelji boje šampanjca. Lice joj je bilo
zamućeno, ali, bez ikakve sumnje, bila je to Nuzhet. Ništa na toj slici
nije mi bilo novo ni čudno – osim ogrlice na njezinu vratu: Nijemo oko.
Nakit koji sam joj ja poklonio. A još je čudnija bila Sazijina reakcija.
Umjesto da se zabrine zbog mogućnosti da sam ja počinio to ubojstvo,
nju je više zanimalo zašto sam ogrlicu naše bake poklonio Nuzhet. Ma
malo je reći zanimalo. Otvoreno je tražila da joj za to položim račun.
Slagao bih kada bih rekao da me njezina reakcija nije obradovala; to je
značilo da joj ni na kraj pameti nije bilo da bih ja mogao biti ubojica.
Nije bilo potrebe da joj pružim povod za sumnju.
“Mislio sam da znaš”, uzvratio sam uzimajući novine iz njezinih
ruku. “Baka je Nijemo oko dala mojoj majci.”
Kao da ju je to na trenutak zbunilo.
“Ne sjećam se ničega takvoga.”
“Dobro razmisli, draga Šazije”, rekao sam prije nego što sam
naočale za čitanje stavio na vrh nosa. “Sav ostali bakin nakit uzela je
tetka. Sav! Nama je ostalo samo Nijemo oko.”
Duboko se zamislila, iako se to na njezinom botoksiranom čelu bez
ijedne bore nije moglo primijetiti. No koliko god se trudila, nije se
uspjela sjetiti. Na koncu je ipak shvatila da bih mogao biti u pravu, kad
se prisjetila da je i sama nosila bakin nakit. A dok je ona razmišljala, ja
sam se dao na proučavanje ogrlice na fotografiji.
To da je Nuzhet pronađena s ogrlicom oko vrata prvi put sam čuo
od glavnog inspektora Nevzata. Štoviše, nepotrebno sam se ogriješio o
čovjeka pomislivši kako je spominjanje ogrlice bilo klopka za mene.
Znači, govorio je istinu. I to nije bila neka obična ogrlica, već Nijemo
oko koje sam joj ja poklonio. I Nuzhet ju je ne samo sačuvala, nego ju je
stavila oko vrata te noći kada smo se trebali sastati. Zar se pokajala?
Zar mi se nakon toliko godina stvarno namjeravala vratiti? No sada
nije bilo vrijeme za razmišljanje o tome. Pogled mi je ponovno skliznuo
na fotografiju. Jesu li joj i naušnice bile na ušima? Na fotografiji se to
nije moglo razabrati, a ja se nikako nisam mogao sjetiti, koliko god se
trudio. U paničnom strahu nisam opazio ni ogrlicu, pa nije čudo da
nisam vidio naušnice. Ali Šazije je u nečem bila u pravu: nitko u obitelji
nije imao pojma da sam Nijemo oko, dragocjenu obiteljsku uspomenu,
poklonio Nuzhet. Nikako nisam uspijevao skupiti hrabrost da to
priznam. Moja je sirota majka gotovo do zadnjeg dana života
preturala po ladicama u kući tražeći je, uvjerena da ju je negdje
zametnula. A budući da nije bila zlobna poput moje tetke, nije joj palo
na pamet optužiti nekoga za krađu. Taman i da jest, ni u snu ne bi
pomislila da bi njezin jedini sin mogao imati veze s time. Moj Muštak je
najpoštenije dijete na svijetu. Ali ta bijedna emocija zvana ljubav ne
ostavlja prostora poštenju. Premda, uopće nisam bio primoran Nijemo
oko dati Nuzhet. Ona ga je sasvim slučajno ugledala jedne noći kada
smo u mojoj kući bili samo nas dvoje. Svidjelo joj se, naravno, a kome i
ne bi? A zaljubljeni Muštak, darežljiv preko svake mjere, rekao je:
“Uzmi, tvoja je”, kao da je ogrlica bila moje vlasništvo... Ne smijem biti
nepravedan prema Nuzhet, isprva je nije htjela uzeti... “Ne, ovo je
veoma skupa ogrlica, usto ima i sentimentalnu vrijednost”, usprotivila
se. Ne, to nije bilo prenemaganje, bila je sasvim iskrena. No Muštak
kao Muštak, princ nametljivaca, kralj glupana, car lakrdijaša
praktički ju je prisilo da je uzme.
“Mislila sam da se zagubila.”, pokušavala se prisjetiti Šazije. “Tetka
je svugdje tražila tu ogrlicu. Čak smo je nekoliko puta i zajedno
tražile.” U njezinim crnim očima pojavio se optužujući izraz pomiješan
sa sumnjom. “Je li tvoja majka znala da si Nijemo oko dao Nuzhet?”
“Naravno da je znala”, odgovorio sam joj, skidajući svoje naočale
za čitanje. Da. Muštak, majstor među lažovima, ponovno je bio na
djelu. “Zar misliš da bih ga dao bez majčina znanja?”
“A zašto nama nisi rekao?”
Slegnuo sam ramenima.
“Rekao bih, ali majka me zamolila da ne kažem. Plašila se da će
tetka podići galamu zbog sentimentalne vrijednosti koju je Nijemo oko
imalo za našu obitelj.”
Činilo se da sam joj uspio donekle raspršiti sumnju, ali još uvijek
nije bila posve uvjerena.
“Znači, ona silna potraga, pražnjenje ladica, ormara i komoda...”

Smeteno sam se nasmiješio, glumeći posramljenost.

“Zapravo, to je bila moja ideja. Majka nikad ne bi smislila tako
lukav plan. Učinili smo to kako ne bismo izazvali tetkin bijes.”
Mislim da mi je Šazije napokon počela vjerovati.
“Moram priznati da je mama bila teška osoba. Zagorčavala je život
svima u obitelji.”
Osjetio sam potrebu da je utješim.
 “Nemoj tako. Tetka Šaheste je mnogo propatila. Misliš li da je lako
bili ostavljen? I to još s malim djetetom. Sirota se žena nikada više nije
udala, samo zato da njezina kći ne odraste uz očuha.”
Na licu joj se pojavi nekakav opor izraz.
“Znam da to govoriš u najboljoj namjeri, dragi moj Muštak, i
zahvalna sam ti, ali da je našla odgovarajućeg muža, mislim da se ne
bi obazirala na mene.”

Šazije je uvijek više voljela oca nego majku. Čak i kada ih je tetak
Mithat napustio, ona nije bila ljuta na njega. Umjesto toga, optuživala
je majku da ga je svojim ponašanjem gurnula u ruke mlađe žene.
Ne mogu reći da sam volio tetku, ali mnogo sam puta čuo da je
odbila puno prosaca, među kojima je bilo i jako dobrih prilika, samo
zato što je mislila na dobrobit svoje kćeri.
“Mislim da si nepravedna. Tvoja te majka nikada ne bi ostavila.
Pokušaj se staviti u njezin položaj. Žena u njezinim godinama koju je
muž napustio...”

Oči su joj se zamaglile, a donja usna lagano zadrhtala. Pomislio

sam da će zaplakati, ali snažna kći moje tetke brzo se pribrala.
“Dobro, što je to bilo? Zašto su ubili Nuzhet?”
Napokon smo se vratili stvarnom problemu. Da budem iskren, bilo
mi je drago što je razgovor skrenuo na temu ubojstva. Jer, imao sam
pitanja za Šazije.
“Još uvijek nije poznato”, odgovorio sam. “Policija sumnja u njezina
nećaka. Možda si ga nekada susrela u kući njezine obitelji?”
 Odmahnula je glavom.
“Ne, nikada nisam bila ondje.”

“Nema veze. Dakle, izgleda da je taj njezin nećak. Sezgin, bio jedini
nasljednik obiteljskog imetka, no on i Nuzhet imali su navodno
nekakvih nesuglasica oko obiteljskih posjeda. Tako bar kaže policija.”
“Policija?” Počela se brinuti. “Jesu li i tebe ispitivali?”

Očito nije razgovarala s mojom sluškinjom Kadife; u protivnom,

ona bi joj detaljno ispričala svaku pojedinost.
“Zar ne znaš?” upitao sam je s nevinim izrazom na licu. “Jutros su
bili ovdje.”
“U stanu?” Moja je šutnja samo pojačala njezinu zabrinutost. “Zar
sumnjaju u tebe?”
Eto, napokon joj je palo na pamet da bih i ja mogao biti ubojica. Zar
na to nije trebala pomisliti čim je čula da je Nuzhet ubijena? Očito nije
mogla zamisliti da bi sin njezine tetke mogao počiniti ubojstvo. Bilo bi
dobro da tako i ostane.

“Ne”, rekao sam, nastojeći je umiriti. “Zašto bi sumnjali u mene? Bio

je to informativni razgovor.”
Nisam je uvjerio.
“Jesu li saznali za vašu vezu?”
“Pa naravno, znaju za naše staro poznanstvo.”
Gurnula je natrag naočale koje su joj skliznule niz nos i pokazala
na prazan stolac preko puta.
 “Sjedni, Muštak. Ne mogu srediti misli dok stojiš nada mnom.”
Htjela je srediti misli. To nije dobro. Postoje dakle pitanja na koja ću
morati odgovoriti. Spustio sam se na stolac bez riječi.
“Jučer...” Gledala me kao da želi shvatiti. “Sinoć, kada si izašao u
šetnju... Znaš, kada te nisam našla u stanu... Rekao si da si šetao po
snijegu... Čarape su ti bile sasvim mokre...”
Nije propustila ni najsitniji detalj. Njezin metodičan um ubrzano je
radio, očito pokretan sumnjom.
“Dok si bio u šetnji nije se dogodilo ništa čudnovato?”
Na lice sam navukao izraz naivnog čuđenja.
“Kako misliš čudnovato?”
Budući da me nije mogla izravno upitati imam li kakve veze s
Nuzhetinom smrću, mučila se pokušavajući naći prave riječi. Glavu je
blago nakrivila u desnu stranu i okrenula dlanove prema gore.
“Hoću reći, je li ti um sinoć normalno funkcionirao? Sjećaš li se što
si radio?”

Pretvarao sam se da ne razumijem na što aludira.

“Sjećam se, naravno. Izašao sam iz kuće i zaputio se prema glavnoj
ulici. Djeca su se grudala. Neki su mali mangupi bacili nekoliko gruda
prema meni. Poslije sam otišao na Modu. Bilo je momaka i djevojaka
na nizbrdici koja vodi prema pristaništu. Nizbrdicu su pretvorili u
ledenu pistu i klizali se na najlonskim vrećicama sve do pristaništa.
Promatrao sam ih neko vrijeme...” Najedanput sam zastao, kao da mi
se upravo upalila lampica. “Šazije, zašto tražiš od mene da ti sve ovo
pričam? Zar možda... Čekaj...” Glas sam još malo prigušio. “Pa ne
misliš valjda da sam ja ubio Nuzhet?”

“Ne pričaj gluposti. Ti ni mrava ne bi zgazio.”

No dok je to govorila, oči ni na trenutak nije skidala s mog lica.
“Ali sinoć si bio nekako čudan. A osim toga, bio si mi rekao da si me
zvao tijekom dana.” Energično je otresla glavom, kao da um želi
osloboditi groznog scenarija koji joj je pao na pamet. “Dakle, rekao si
da si moj broj nazvao zabunom.” Više nije gledala u mene. “Zapravo,
ne znam, Muštak...” Zastala je i prekrižila ruke na prsima. “ Pitala sam
te sinoć, no moram te pitati opet.” Njezin se pogled ponovno prikovao
za moje lice. “Jesi li sinoć opet doživio napadaj?”
Iako s malim zakašnjenjem, Šazije je na kraju naslutila istinu. To bi
ionako uvijek bilo tako. Bio sam svjestan da od nje ništa ne mogu
sakriti, ali kako ni sâm nisam znao što to zapravo skrivam, umjesto da
priznam odlučio sam da ću se i dalje pretvarati.
“Misliš na napadaj kratkotrajne amnezije? Ne. Ako ne računamo
polusatno drijemanje, veoma se dobro sjećam svega što sam jučer
radio. A dok sam spavao, niti sam što sanjao niti sam imao moru.”
“Moru!” Glas joj bio uzbuđen. “Zašto si to spomenuo?”
Glupane jedan, zašto si morao dodatno kititi već dovoljno uvjerljivu
laž? Što je ono znao reći moj mudri otac? Odmjeri što ćeš reći. Govori
samo kad je to nužno. Što više otvaraš usta, sve više toneš.
“Ne znam”, pokušao sam popraviti situaciju. “Pa, htio sam reći da
sam spavao kao beba.” Nisam si mogao priuštiti da glumim ljutnju, u
ovoj situaciji bilo bi najbolje pravili se da sam razočaran. “Što želiš
reći, Šazije?” rekao sam uvrijeđenim tonom. “Pokušavaš insinuirati da
sam doživio napadaj i da sam u tom stanju...”
“Ne, nipošto!” Opet mi je upala u riječ, ali ovaj put glas joj je bio
blaži. “Samo nastojim shvatiti. Nisi se susreo s Nuzhet, zar ne?”
“Nisam.” Napokon sam si mogao dopustiti i malo pravedničke
ljutnje. “Zašto otvoreno ne kažeš?” nagnuo sam se prema njoj preko
stola. “Zašto me ne pitaš jesam li ja ubio Nuzhet?”
Odgovorila je bez oklijevanja.
“Znam da je nisi ubio.”
Kako je samo bila uvjerena u to, kako je zvučala sigurno, a mene su
još uvijek mučile sumnje.
“Krajnje je netipično i nelogično da bi oni što boluju od disocijativne
fuge mogli počiniti ubojstvo, a još je manje vjerojatno da bi ubili
nekoga iz svog društvenog miljea. Tvoj mozak prekida kontakt sa
sustavom pamćenja jer se nije u stanju nositi s događajima u
stvarnome životu, kako bi izbjegao suočavanje s problemima koji bi
mogli izazvati napadaj. S druge strane, koliko god kao metoda bilo
neprihvatljivo, ubojstvo je način rješavanja problema s kojim se osoba
suočila. A zaborav je bijeg od problema. U tvojem slučaju ti napadaji
gubitka pamćenja nisu samo bijeg od problema, nego i od života koji je
prouzročio taj problem. Što znači da je veoma mala vjerojatnost da si
u trenucima napadaja počinio ubojstvo.”
Malo vjerojatno! Zašto ne kaže da je posve isključeno? Netipično i
nelogično, ali moguće, iako malo vjerojatno. Nelogično prema kojoj
definiciji logike; ta i mala vjerojatnost i dalje je vjerojatnost. Iz kojeg
bih to onda razloga mogao učiniti? Zbog života koji me nije suočio s
tim problemom? Jer, život je mnogo zamršeniji od nekakve teorije.
Teorija je samo nekakva mapa, grubi odljev našega mozga, čije se
granice tek trebaju iscrtati. Ili sam možda trebao reći naše duše, a ne
našeg mozga? A tko to u potpunosti može znati što se događa u
ljudskoj duši? Kamo sreće da Šazije može proniknuti u zamršeno
funkcioniranje mojeg mozga i duše. Kamo sreće da me prekori: Ne
glupiraj se, Muštak! Ti nisi u slanju počiniti ubojstvo, to je nemoguće!
No nije me prekorila, jer ni sama nije bila sigurna. A i kad je rekla da je
to vrlo malo vjerojatno, učinila je to da bi me umirila ili, točnije, da bi
samu sebe u to uvjerila.
“Zašto me onda ispituješ?” Glas mi je bio grublji nego što sam
očekivao. I prodorniji. Godinama nisam razgovarao s njom ovako
oštrim tonom. A možda i nikada dosad. “Ako već nisam sposoban ubiti,
zašto me onda ispituješ kao da sam osumnjičen?”

Šazije je bila posve zbunjena.

“Ja... Oprosti...”, promrmljala je. “Nisam te imala namjeru optužiti.
Kao što sam rekla, samo sam... Samo pokušavam shvatiti.” Ova inače
samouvjerena žena britka uma kao da najednom nije znala što bi
rekla. “Znam koliko si volio Nuzhet.” A kada je opazila da je
promatram ledenim pogledom: “Dobro, možda to više nije ni važno.
Možda je to sve stvar prošlosti, ali...” Nije uspjela dovršiti ono što je
namjeravala reći. Oštrina mog pogleda i tona su je preplašili. Desnom
je šakom lagano udarila o stol. “U pravu si, pričam gluposti.”
Nevjerojatno! Obično tvrdoglava i nepopustljiva, Šazije se predavala.
“Nisam imala pravo ići toliko daleko.” Ugasila se vatra u njezinim
crnim očima. “No, znaš da nisam imala zlu namjeru. Zabrinula sam se
za tebe. Na trenutak me, eto, obuzela glupa pomisao. Ispričavam se,
pretjerala sam.”
Čudno! Uživao sam gledajući Šazije tako zbunjenu. Premda ni za
što nije bila kriva. Jedina joj je namjera, kao što je i rekla, bila da mi
pomogne. I ne samo to, ono što je govorila bilo je posve logično. Ja
sam bio taj koji nije bio pošten, koji je lagao i koji se poigravao
njezinim osjećajima. Čovjek je neshvatljivo biće, Muštak. No sada se
nisam imao vremena baviti amaterskim psihološkim definicijama
Tahira Hakija. Izgarao sam od želje da očitam lekciju kćeri svoje tetke,
koja je uvijek bila u pravu i koja me uvijek htjela usmjeravati.
“Nemoj mi zamjeriti, ali doista si izrekla glupost”, potvrdio sam.
“Danas si, očito, imala težak dan. Vjerojatno ti poslovi nisu tekli po
planu, a sada svoju frustraciju želiš iskaliti na meni.”

“Ne, pogrešno si shvatio...”

Nisam joj dopustio da dovrši rečenicu.
“Što sam to pogrešno shvatio? Tek što sam ušao u sobu, optužila si
me za krađu.”
“Krađu?!”
“Da. Zar me nisi pitala, i to očito optužujućim tonom: ‘Njoj si, dakle,
dao Nijemo oko?’ Kao da sam to učinio potajice, skrivajući od svih.”
 Pocrvenjela je kao rak, a ruke su joj se počele tresti.
“Oh, Bože. Oprosti, nisam znala. Pretpostavljala sam da...”

Što se Šazije više povlačila i opravdavala, tiranin u meni sve je više

rastao; izgleda da je manijak iz ogledala gotovo posve preuzeo
kontrolu nada mnom. Kažu da čovjek nanosi najviše boli onima koje
najviše voli. Je li doista tako, ili se to odnosi samo na neuravnotežene
bezumnike kao što sam ja? Ja mislim da to svi rade, jer to čovjeku
pruža nekakav čudan osjećaj nadmoći nad drugima.
“Dobro, a što reći o tome što si sjedila u mraku i čekala me? I to u
mome stanu. Kao da si izvršila prepad.”
Šazije od mene nipošto nije očekivala ovakav izljev bijesa;
zanijemila je od zaprepaštenja. A zapravo me mogla prekoriti:
Prestani, Muštak! Ti si mi dao ključ svoga stana. Ti si rekao da mogu
dolaziti i odlaziti kadgod to želim. Međutim, nije to učinila. Jer nije
očekivala tako grubu reakciju od svoga poslušnoga bratića. Jer je moj
ispad protumačila kao svojevrsnu pobunu protiv našeg uobičajenog
odnosa. Mislila je da mi je dozlogrdilo njezino usmjeravanje i
upravljanje mnome, njezino pametovanje, kao da sam malo dijete. No
bila je u krivu. Baš naprotiv, ja sam bio itekako zadovoljan što me
netko štiti i brani i što se brine o meni, sada kad više nema moje
majke. Ali iz nekog meni nepoznatog razloga želio sam je povrijediti –
jedinu ženu na svijetu kojoj je doista bilo stalo do mene. U ovome
djetetu ima nečega đavolskog. Ne, nisam ponižavao kćer svoje tetke
kako bih se osvetio njezinoj majci za sve one uvredljive i ponižavajuće
riječi koje mi je često govorila. Jednostavno sam osjećao potrebu
povrijediti Šazije.
“U pravu si”, opet je potvrdila. “Nisam trebala doći u tvoj stan bez
najave.”
Bilo je nevjerojatno vidjeti tako snažnu i neovisnu ženu pognute
glave. Baš kada sam pomislio da plače, iz svojih je traperica izvadila
dva ključa i stavila ih na stol.
“Evo, vraćam ti ih.”, rekla je pokunjeno. “U pravu si. Nije u redu da
ja imam ključeve tvoga stana, a ti nemaš ključeve moga.”
No nije bilo u redu ni to što sam poljubio vlastitu sestričnu, iako je
bilo mnogo drugih djevojaka u našem susjedstvu. Jadnica, nije se čak
ni usprotivila. Odjednom sam u toj ženi što je preko puta mene
mijenjala boje vidio djevojčicu koju sam poljubio u sjeni magnolije. Bila
je tako čedna, tako ranjiva. A vjerojatno bi se slično moglo reći i za
mene. Žgoljavi dječak u kratkim hlačama... Bezizražajni pogled moje
bake, strog i tiranski otac, uvijek nasmijano lice majke, zajedljivi jezik
moje tetke. Dvoje djece odvojene od ostatka svijeta, koja nastoje
upoznati život i njegove tajne. Odjednom sam shvatio u kakvom se
jadnom stanju nalazim. Odjednom sam se počeo gaditi samome sebi.
Odjednom sam shvatio kako više neću moći nastaviti ovu igru.
“Ne čini mi to, Šazije!” rekao sam i zaplakao. Ridao sam, pokrivši
rukama lice. “Molim te, ne čini mi to...”
Možda sam želio reći “Nuzhet”... Molim te, Nuzhet, molim te, ne čini
mi to. Molim te, ne ostavljaj me. Molim te, ne nanosi mi bol. Molim te,
nemoj se vraćati. Molim te, nemoj dopustiti da te ubijem. Molim te, ne
muti mi razum. Molim te...
Ne znam koliko sam dugo stajao ondje i jecao. Umirili su me
Šazijini prsti koje mi je provlačila kroz kosu. Objema je rukama držala
moju glavu prislonivši je na svoje grudi, baš kao da sam dijete. Njezina
je svijetlosmeđa košulja mirisala na vaniliju. Osjećao sam toplinu
njezinih bujnih grudi na licu, mekoću njezinih prstiju u kosi. Obuzela
me čudna mješavina osjećaja. Zagrlio sam i ja nju. Moja je desna ruka
dotaknula njezinu stražnjicu. Baš kad se u meni počelo nešto buditi, u
ušima mi je odjeknuo glas moje majke:
Srami se, ona ti je sestra.
Smjesta sam povukao ruku i oslobodio se iz njezina zagrljaja.
“Oprosti.”
“Nije važno”, uzvrati brišući mi suze. “Nije važno...”
Umirao sam od stida zbog svega što sam upravo izgovorio sirotoj
curi, i sve to zbog mog ogavnog ega. Premda na ovom prokletom
svijetu nisam imao nikoga osim nje. Da, izgleda da ja stvarno nisam
normalan. Kako ću joj sada pogledati u oči?
Kći moje tetke kao da je razumjela o čemu razmišljam, pa mi je
rukama obuhvatila lice i okrenula ga prema sebi. Nisam je mogao
jasno vidjeti kroz vlažne trepavice, no u njezinu glasu osjetio sam onu
toplinu i nježnost koja mi je oduvijek pružala sigurnost.
“Ja sam ta koja bi se trebala ispričati. Pretjerano sam navaljivala
na tebe. Stalno sam se uplitala...”
Sada sam joj već jasno vidio lice; i njezini su se obrazi ovlažili, a oči
su joj bile suzne.
“Oprosti, zaboravila sam koliko ti je Nuzhet puno značila.”
 23

Život ne možeš kontrolirati, Muštak

Bilo je normalno što je Šazije to zaboravila, jer joj godinama nisam

pričao o Nuzhet. A o čemu smo pričali u tim rijetkim trenucima kad
smo bili zajedno? O svakodnevnim nevoljama, o problemima sa
stanom, što ja znam... O tome kako naši zakupci ne plaćaju stanarinu,
o Šazijinoj migreni koja ju je spopadala na prijelazima godišnjih doba,
o mojem išijasu novoj nevolji koju sam mogao pridodati popisu svojih
problema i, naravno, o našim zajedničkim uspomenama, našoj
omiljenoj temi. O onome što smo proživljavali u konaku Ševki-paše.
Čovjek s godinama, iz tko zna kojeg razloga, na svoje uspomene
počinje gledati kroz ružičaste naočale, koje nam omogućuju da se
prema iskustvima iz prošlosti odnosimo s popustljivošću i
razumijevanjem. Prirodno, naše bi se emocije najviše budile u tim
trenucima nostalgičnog prisjećanja na prošlost. Tada bismo ponajviše
osjećali međusobnu bliskost, no nikada nismo bili toliko bliski kao
večeras, iako se ja baš i nisam ponio čestito. A možda se isto to moglo
reći i za Šazije. Možda se u početku i ona ponašala egoistično,
ispitujući me o Nijemom oku. Ili je možda bila ljubomorna na moju
bivšu dragu? Je li oduvijek bila ljubomorna na Nuzhet? Pokušavao sam
se prisjetiti ponašanja mlade Šazije prema mladoj Nuzhet, no nisam se
mogao sjetiti da se ikad neprimjereno ponijela prema njoj. Šazije je
bila samouvjerena, baš kao i Nuzhet. Kako i ne bi bila? Svi su se momci
s Kadikoja, od Baharije do Kalamiša, vrzmali oko nje. Kako je samo
bila lijepa u mladosti. A lijepa je i sada. Ne, nije imala razloga biti
ljubomorna na Nuzhet. Razbjesnila se vidjevši na Nuzhetinu vratu
obiteljski nakit za koji je mislila da je izgubljen. To je sve. I dobro je što
se naljutila, jer to je značilo da smo još uvijek marili jedno za drugo.
Kamo sreće da sam joj prije nego što je otišla ispričao što se
dogodilo i da sam je otvoreno pitao jesam li ja mogao ubiti Nuzhet.
Bespotrebno sam se brinuo i bio sumnjičav, ona me nikada ne bi
prijavila policiji. Naprotiv, pomogla bi mi da pronađem izlaz iz ovoga.
Izlaz? Sumnjam, ni Šazije nije bila sasvim sigurna. Žao mi je Muštak,
ali i dalje postoji mogućnost, iako gotovo neznatna, da si ti ubio
Nuzhet. Nije rekla baš tako. Ali govorila je o nekakvoj mogućnosti, zar
ne?
Kad sam došao do svog stola, još uvijek sam razgovarao sâm sa
sobom. Da, naglas, štoviše, prilično glasno, kao da imam sugovornika
pred sobom. Rascijep svijesti... Uostalom, onaj čovjek proglasio me
paranoidnim shizofrenikom, ali mu nisam vjerovao. Kakve to, zaboga,
ima veze? Taj čovjek ionako je tek plod tvoje mašte, refleksija nečega
iz tvoje svijesti na tvoj san. Freud, koji je umro prije više od
sedamdeset godina, ušao je u tvoje snove da bi te podvrgnuo
psihoterapiji. Ako sam stigao dotle da počinjem vjerovati u duhove i
prikaze, znači da za mene više nema nikakve nade. Ako se još malo
potrudiš, dogurat ćeš i dotle da pomisliš kako si jedan od odabranih.
Ma, koješta! Dobro, a zašto onda stojim pred svojim radnim stolom? A
gdje bih drugdje trebao stajati? Pred ulaznim vratima? Zar si, nakon
što si ispratio Šazije, trebao ostati stajati ondje, poput kakva derviša
potpuno zanesena mističnim iskustvom? Ne, zaboga, nisam to htio
reći. Mislio sam reći da sam stolu valjda prišao s nekim razlogom.
Nešto mi je palo na pamet dok sam ispraćao Šazije. Sad sam se
sjetio... Namjeravao sam baciti oko na Nuzhetinu fotografiju u
novinama. Možda uočim neki detalj koji mi je sinoć promaknuo.
Spustio sam se na stolac na kojem je maloprije sjedila Šazije i
privukao novine preda se. Nakon što sam na oči stavio naočale za
čitanje, ponovno sam se dao na analiziranje fotografije. Nuzhetin je
dnevni boravak izgledao bolje osvijetljen nego što sam pamtio.
Zasigurno su policajci upalili svjetlo ili koristili bljeskalicu
fotografskog aparata. A možda je to zbog nekvalitetnog tiska. Na
fotografiji je sjedila u istoj pozi u kojoj sam je ja zatekao. I stolić na
kojemu se nalazio vrč i čaša dopola napunjena vodom izgledao je
jednako. Na mjestu gdje su Nuzhetini prsti doticali njedra bilo je
moguće raspoznati mrlju od krvi koja je kapala iz rane za prst iznad
Nijemog oka na njezinu vratu, zatamnjujući njezinu bijelu bluzu.
Baršunaste zavjese iza Nuzhetinih leđa bile su navučene, baš kao što
sam ih ja ostavio. Mjesto zločina glavni je inspektor Nevzat ostavio
netaknutim. Dobro, a ova fotografija? Tko je snimio ovu fotografiju?
Po svemu sudeći neki reporter kojemu su javili policajci što su prvi ušli
u stan.
 Opet si izgubio pozornost. Muštak. Neka snima tko hoće, što se to
tebe tiče! Usredotoči se na detalje.

U redu, dragi moj oče. Kako god ti kažeš. Učinio sam kako je rekao
i usredotočeno pregledao fotografiju, no odlučio sam da mu neću reći
da nisam pronašao ništa što bi mi moglo pomoći. Ne, na slici nisam
vidio ništa drugačije od onoga što sam sinoć vidio uživo. Naravno, ako
ne računamo Nijemo oko. Kako je moguće da tu ogrlicu nisam vidio
sinoć? Oni što boluju od disocijativne fuge mogu nakon doživljenog
napadaja imati problema s percepcijom svoga okruženja. Je li to bio
razlog? A što ako nije stvar u tome? Što ako je netko nakon mene
došao na mjesto zločina i stavio ogrlicu oko Nuzhetina vrata? Dobro, a
kako ću to otkriti? Iz otisaka prstiju na otvaraču za pisma, samo da ga
nisam izvukao iz njezina vrata i bacio ga u mračne dubine
Mramornoga mora. Dobro, ali ti su otisci mogli i meni pripadati. No,
barem bismo došli do istine. A što ako onaj otvarač za pisma nije bio
moj? A kako može ne biti moj. Sinoć sam ga tražio u radnoj sobi i nije
ga bilo... Tražio sam, ali ovlaš, površno. Jer, bio sam uvjeren da sam ja
ubojica. Jesam li i dalje u to uvjeren? Naravno da nisam. Zar ne
razumiješ, ako je otvarač za pisma u stanu, to znači da sam nevin.
Usplahireno sam ustao od stola. Moje su se noge same od sebe
zaputile prema hodniku. Ako ga sinoć u Nuzhetinu stanu nisam
upotrijebio za onu jezivu svrhu, onda bi trebao biti u mojoj radnoj sobi.
Jer, pedantni Muštak Serhazin vodi računa da se svaka stvar obvezno
nalazi ondje gdje joj je mjesto. Ono što sam sada trebao učiniti jest
pretražiti svaku prostoriju mirno i detaljno, a ne onako uspaničeno
kao sinoć.
Mali luster, jedan od rijetkih predmeta koji su sačuvani iz naše
stare obiteljske vile, osvijetlio je moju radnu sobu poput glasnika što
nosi dobre vijesti. Zaputio sam se prema stolu gdje je otvarač za pisma
uvijek stajao, iako sam ga sinoć bio pregledao. Ne, nije ga bilo.
Ispraznio sam sadržaj drvene pernice. Po stolu su se rasuli nalivpero
marke Parker koje mi je poslije završene srednje škole poklonila
majka, plava, crna i crvena kemijska olovka, metalni graničnik za
knjige, gotovo tucet spajalica, dvije istrošene gumice za brisanje, no
nije bilo otvarača za pisma. Iako sam ga tražio čak i ispod tanke
plastike kojom je prekrivena tipkovnica, nije ga bilo. Pretražio sam i
Babingerovu knjigu, koju sam jutros stavio na vrh gomile knjiga što su
stajale u lijevome kutu stola, prelistao sam i knjige ispod, misleći da
sam ga možda zametnuo između stranica, ali uzalud. Izvukao sam
ladice radnog stola i njihov sadržaj izvrnuo nasred sobe. Prema
datumima složeni računi za struju, vodu, plin, priznanice od plaćenih
režija, pelir papiri, rokovnici iz protekle tri godine, žuto šiljilo za
olovke, jastučić za pečat, boca zelene tinte koju mi je bilo žao baciti,
klamerica, tri lule (tko zna tko mi ih je donio), rezervne naočale za
čitanje, diskete za računalo od tko zna kada, pa čak i velika lupa.
Koristio ju je moj otac, ali ne zbog toga što nije vidio; dapače, vid mu je
bio oštar kao u sokola i nikada nije koristio naočale. Lupu je nabavio iz
čistog zadovoljstva. Kada bi mi pokazivao dijelove u knjizi koje je
osobito volio, uzeo bi lupu i držao je iznad određenih odlomaka. Ostala
je, dakle, zaboravljena u mojoj ladici. Međutim, srebrnog otvarača za
pisma s tugrom sultana Mehmeda Osvajača na dršci nije bilo.
Ostavio sam te stvari tako nasred sobe i bacio se na pretraživanje
polica koje su od poda do stropa bile natrpane knjigama, prelazeći
brzim pogledom preko svezaka u potrazi za kakvom nabreklinom ili
izbočinom. Možda sam ga zaboravio među stranicama neke knjige
koju sam nakon čitanja vratio na policu. U jednom sam trenutku
primijetio izbočinu među stranicama Nešrijeve Cihannüme, no kad
sam bolje pogledao, shvatio sam da je to korištena bugačica. Unatoč
razočaranju, jednu po jednu pročešljao sam sve knjige, no taj prokleti
predmet koji bi dokazao moju nevinost nisam nažalost uspio pronaći.
A što ako sam ga ostavio među knjigama u spavaćoj sobi? Ne
vjerujem. Sva pisma koja sam primao redovito sam otvarao u radnoj
sobi. Muštak je opsjednut redom. Sve se treba raditi uvijek na isti
način. Bila to loša ili dobra navika, naslijedio sam je od svoga oca. Bio
je to moj način da unesem reda u ovaj komplicirani i kaotični svijet.
Život ne možeš kontrolirati, Muštak. Možda ne mogu, ali zato barem
mogu kontrolirati samoga sebe i uvesti barem prividan red u svoj
svakodnevni život. Ni pisma koja sam dobivao nisu bila izuzeta iz tih
pravila. Kad god bih primio važno pismo, sjeo bih za svoj stol i vrhom
srebrnog otvarača za pisma pažljivo po rubu gdje je kuverta
zalijepljena. Stvarno, a kada sam zadnji put primio neko važno pismo?
Prije dvadeset i jednu godinu... Čak se i datuma sjećam: utorak, 13.
rujna. Pismo koje me jednog sunčanog jutra ugušilo u tami. Pismo koje
je tri dana ranije ubačeno u pošti na Šišliju. “Nemoj zamjeriti, dragi
moj Muštak, no ova veza ne funkcionira. Prisiljavala sam se,
pokušavala sam što sam god znala, ali ne ide. Namjeravala sam ti to
ranije reći, ali nisam mogla, pa sam odlučila da ti to kažem na ovaj
način. Odlaskom u Chicago odlučila sam se za neku vrstu bijega.
Molim te, oprosti mi...” To je bilo sve. Da, Nuzhetino oproštajno pismo.
Njezino posljednje obraćanje meni, ako ne računamo telefonski poziv
jučer popodne. Nakon toga, niti pisma niti kakve vijesti. I zato što mi se
ona više nije javljala, zgrabio sam otvarač za pisma... Pričam gluposti;
ne, neću se više optuživati. Uostalom, kao da nakon toga nisam
primao pisma! Naprimjer, pismo koje je prije tjedan dana stiglo s onog
sveučilišta u Izraelu. Bio sam uzeo otvarač za pisma, vršak prislonio
na gornji rub kuverte, povukao ga i otvorio pismo. Dakle, prije tjedan
dana bio je ovdje. A gdje bi drugdje mogao biti? Nema ga tek od jučer.
Znači li to onda da sam Nuzhet doista ja... Nisam se smio tako lako
predavati. A možda sam otvarač za pisma odnio u spavaću sobu?
Nema smisla čekati. Otišao sam onamo.
Pokraj uzglavlja moga kreveta prekrivenog plahtama što mirišu na
ljubičice nalazile su se dvije knjige: Risale-i Garibe, sjajan tekst, u
čijem sam čitanju uvijek uživao, i Istanbul – Povijest jednoga grada,
značajan rad Dogana Kubana. Usplahireno sam prelistao obje knjige,
a zatim ih okrenuo naopačke i protresao, ali, nažalost, uzalud.
Razočaran, sjeo sam na rub kreveta. Jesam li nepravedno optuživao
Sezgina, profesora Tahira i njegovu družinu? Jesam li to ubojstvo
doista ja počinio? Koješta! Zar sam ubojica samo zato što nisam uspio
pronaći otvarač za pisma? No ne treba zaboraviti ni disocijativnu
fugu. Dobro, ali gubljenje pamćenja ne znači automatski da sam ubio
svoju bivšu dragu. Možda sam u to vrijeme besciljno tumarao ulicama
Šišlija... Po snijegu?! Upravo tako, po snijegu. Nesvjestan bilo čega oko
sebe. Pa čak i ako pretpostavimo da sam ja ubio Nuzhet, tko je onda
napao Akina? U razmišljanju me prekinuo mobitel, koji je prvo
vibrirao, a onda počeo zvoniti. Izvadio sam ga iz džepa i pogledao tko
zove. Zasigurno netko koga ne poznajem; nisam imao zabilježen
njegov broj.

“Halo, izvolite?”
“Dobra večer, profesore...”
Glas mi je bio poznat, ali nisam uspio zaključiti tko je.
“Dobra večer.”
“Očito me niste prepoznali. Ja sam, Četin. Asistent profesora
Tahira.”
Što se događa? Zašto me zove ta rugoba od mladića?
“Ah, da. Zdravo, Četin.” uzvratio sam, nastojeći zvučati ležerno.
“Kojim dobrom? Zar se nešto dogodilo?”

“Ma ne... Maločas sam razgovarao s profesorom Tahirom.”

Kao što sam i pretpostavljao: odmah nakon što me odgovorio od
toga da dođem k njemu, profesor je nazvao svojeg ortaka da bi se s
njim posavjetovao.

“Rekao mi je da ćete ići na Bogazkesen4.”

Sav sam se naježio. Govori li on to o Nuzhet? O otvaraču za pisma
kojim je probodeno njezino grlo?
 “Mislim na onaj izlet, obilazak mjesta značajnih za osvajanje
Konstantinopola.”

Ah, da. Bogazkesen. Drugo ime za tvrđavu Rumeli Hisar na

obalama Bospora. Predavanje iz povijesti koje će profesor Tahir
održati na terenu...
“Rekao je da ćete mu se i vi ondje pridružiti i tražio da ujutro
dođem po vas i da vas povezem.”

Što ovi opet smišljaju? Možda me želi ukrcati u svoj automobil, pa

će onda i mene, uz pomoć lukavog Erola i one vještice Sibel... Baš kao i
Nuzhet. Zar usred bijela dana?! Ma ne, to baš i nije tako jednostavno.
Čak ni oni nisu toliko drski da bi se na to odvažili. Budući da znaju da
sam pronašao Akina, pokušat će saznati koliko ja znam o tom slučaju.
Trebao sam odbiti. Ali, stani! Možda je to prilika da ja nešto saznam od
njih. Ako su oni počinili ubojstvo, što mogu izgubiti? Tahiru Hakiju sam
ionako natuknuo što znam, a ostatak ću mu ispričati kad se vidimo. A
sutra bih tijekom vožnje koja će trajati najmanje sat vremena Četina
mogao navesti na razgovor i izvući iz njega ono što zna. Tako bih
mogao odlučiti koliko ću se otvoriti profesoru Tahiru. Unatoč tome,
nisam želio odmah pristati.
“Hvala ti, Četine, no ne želim te opterećivati. Ići ću sam.”
Taj obično neotesani momak odjednom se pretvorio u oličenje
pristojnosti.
“Ma, nema govora, profesore, kakvo opterećivanje? Ja stanujem
na Kiziltopraku. Ujutro idem na fakultet pa ću vas pokupiti. U autu ima
dovoljno mjesta, jer ćemo biti samo nas dvojica.”
Znači da se ostalo dvoje iz bande neće voziti s nama. To je već bolje.

“Dobro onda, kad već inzistiraš. Ujutro u sedam sati pokupi me na

Altijolu, ispred statue bika.”
“A da vas pokupim pred vašom zgradom? Da se ne zamarate.”
Kako da ne. Da ti dam svoju adresu, pa da saznaš gdje živim. No
odmah sam shvatio da je takvo razmišljanje bilo glupo. Tahir Haki je
nebrojeno puta bio kod mene u stanu. Neka je, ipak ovome tipu neću
reći svoju adresu.
“Ma ne dolazi u obzir. Nije mi daleko. U sedam sati bit ću ispred
bika.”
Nije navaljivao. Znao je da će ako zatreba adresu dobiti od
profesora Tahira.
“U redu, profesore, vidimo se onda ujutro.”
“Laku noć.”
Stajao sam ondje kao ukopan s mobitelom u ruci, zaokupljen
neobičnim mislima i scenarijima. Kao da je nestalo onog pesimizma
koji me maločas obuzeo zato što nisam uspio pronaći otvarač za
pisma, i u meni se počeo buditi osjećaj nalik nadi. Nikako nije moglo
biti slučajno to što su Tahir Haki i njegovi puleni odjednom pokazivali
tako intenzivno zanimanje za mene. Nedvojbeno su bili umiješani u
ovo što se dogodilo, a to znači da nije nimalo važno što nisam uspio
pronaći otvarač za pisma. Možda je negdje pao, ili sam ga zametnuo.
Moj stan je velik i lako sam ga negdje mogao zametnuti. S druge
strane, uznemiravalo me to što su Tahir Haki i njegova družina bili
upleteni u slučaj. Malo je reći uznemiravalo; bio sam prestravljen. Ako
su pomahnitali toliko da su ubili Nuzhet i brutalno napali Akina, onda
se neće ustručavati ni da mene uklone ako bude nužno. Možda nisam
trebao zabadati nos...
No sad je kasno.
Kad sam podigao glavu, ponovno sam ga ugledao kako zuri u mene
iz zrcala ormara za odjeću. Taj agresivni psihopat.
Sada si u govnima do grla. Predstoji ti borba protiv tih opasnih
tipova. Prostrijelio me prijezirnim pogledom. Naravno, pod uvjetom da
imaš hrabrosti. A možda je ipak najbolje da se predaš policiji, kao što
sam ti jučer savjetovao. Da, smjesta nazovi toga glavnog inspektora i
sve mu ispričaj. Možda ti povjeruje.
Zar u trenutku kad sam ja najsumnjiviji? Istog bi me trena zatvorili
i nitko me više ne bi mogao izvući iz zatvora. A pravi bi ubojice mašući
rukama bezbrižno šetali vani.
Onda ćeš se morati boriti. Rukom je pokazao prema ladici ispod
zrcala. U ovoj se ladici nalazi pištolj tvoga oca. Sjećaš se? Jednom te
odveo u streljanu, pa si se gotovo upisao od straha kada si čuo prvi
pucanj. E, taj pištolj... Jesi li se sjetio?
Kakve li to gluposti blebećeš? Što će meni pištolj?
Bezočno se nacerio.
Ne ljuti se odmah. Ako kažeš da ti to ne možeš, da se bojiš pištolja,
ja ću to učiniti umjesto tebe.
 Ne želim tvoju pomoć.
Neka ti bude, ali ako te uhvate nespremnog, kao tvoju bivšu
dragu...
Neće to učiniti. Rekao sam ti već. Tahir Haki neće dopustiti da me
ubiju.
Nagnuo se naprijed i podrugljivo kimnuo glavom.

Samo naprijed, bavi se dokazivanjem da je Tahir Haki ubojica, učini

sve u svojoj moći kako bi svog omiljenog profesora od osamdeset
godina postao u zatvor, a onda od njega očekuj milost.
Ja nikome ne želim podmetati niti nanijeti zlo, samo pokušavam
spasiti svoju kožu.
Svatko nastoji spasiti sebe. Ali ako spasiš sebe, netko će drugi
stradati. Točnije, njih četvero. A među njima i najbolji od svih
profesora, ugledni znanstvenik. I troje perspektivnih mladih ljudi,
budućih sjajnih povjesničara. Kada bismo pitali bilo koga na ulici koga
treba spasiti: tebe, beskorisnog, kukavnog profesora povijesti, ili ovo
četvero ljudi koji će proslaviti znanost naše zemlje, naravno da bi
odluka bila protiv tebe.
Ali, oni su ubojice...
Upravo u tome i jest stvar. Ubili su Nuzhet a da ni okom nisu
trepnuti, i onog Akina izmrcvarili i ostavili misleći da je mrtav, a tebi će
se, kao, smilovati. Kad jednom počneš ubijati, dalje je lako.
Njegov mi je nadmeni ton išao na živce. Usprotivio sam mu se
rekavši da to ne može znati ako nikoga nije ubio.
 A možda i jesam... Ušutio je. U očima mu se pojavio nekakav
zagonetni izraz. Još uvijek ne znamo što se točno dogodilo u onim
mračnim trenucima jučer navečer. Nije li tako?
Ovo je već bilo previše. “Što želiš postići?!” povikao sam.
Glupane! uzvratio je istim tonom. Još uvijek ne shvaćaš, zar ne?
Nastojim ti pomoći. Zaboravi Šazije. Nikad te nije doživljavala kao
pravog muškarca. Dok si se ti izjedao od krivnje zbog jednog nevinog
poljupca, nije bilo čovjeka u cijelom Kadikoju od Baharije do Kalamiša
kome ona nije dala. I, da, ovaj se kvart ne zove Kadikoju nego Kadikoj.
Vidio si one navijačke transparente na utakmicama Fenerbahčea: ‘Iz
Kadikoju nema izlaza!’ Je li ti jasno?! Prestani više živjeti u prošlosti,
počni živjeti u sadašnjosti. I nemoj skrivati pogled. Gledaj me u oči.
Krajnje je vrijeme da si to utuviš u tu svoju glupu glavu. Nema nikoga
na ovome svijetu tko ti je bliži od mene. Jedino se na mene možeš
osloniti. Jedino ti ja mogu pomoći. Ja sam sada i tvoja pamet, i tvoj
zdrav razum i tvoja hrabrost...
Ma što ne kažeš, uzvratio sam, načinivši grimasu. Maločas si me
nagovarao da uzmem oružje i da se borim, a sada insinuiraš da sam
ubojica.
Uopće se nije uzbuđivao.
Što sam drugo mogao učiniti? Ravnam se prema onome što znam.
Da sam znao više, rekao bih ti nešto određenije. Potom je snizio glas,
kao da ne želi da ga netko čuje. Saberi se. Razbistri glavu. Trebat će ti
kad ti sljedbenici onog starog spletkara Tahira Hakija stave nož pod
grlo. Uzmi taj pištolj. Neka ti se nađe, za svaki slučaj...
 Pogled mi je kliznuo prema ladici u kojoj se nalazio pištolj. Da ga
uzmem? Za svaki slučaj. Najedanput sam shvatio što radim. Nositi
oružje... I sama pomisao na to... Pokušati nekoga ubiti, pa makar i u
samoobrani...
“Ne”, rekao sam i ustao. “Ne dolazi u obzir da uzmem pištolj.”
Stani! Dopusti da ti objasnim.
Zvučao je kao da preklinje, ali ja više nisam želio vidjeti njegovo lice
niti čuti njegov glas. Od njega nikakve koristi, samo mi je stvarao još
veću pomutnju u glavi. Skrenuo sam pogled i, pretvarajući se da ga ne
čujem, zaputio se prema vratima.
Dakle, opet bježiš, oglasio se iza mene. Opet se, znači, držiš savjeta
svoje majke. Opet ćeš glavu zagnjuriti u pijesak. Ali, mene se ne možeš
riješiti. Uvijek ću biti s tobom. Moj će glas stalno odzvanjati u tvojim
ušima. Moje će te nevidljivo postojanje uvijek pratiti u stopu. Uvijek ću
ti biti potpora, čak i ako ti to ne budeš želio. Nikada me se nećeš
riješiti...
 24

Grad na sedam brežuljaka može osvojiti samo sedmi sultan

“Mislio si da naša moć ne dopire do tebe?”

Ne, to nije bio onaj agresivni čovjek iz zrcala. Glas je bio
impresivniji, agresivniji, krajnje samouvjeren.
“Mislio si da nećemo saznati što si učinio?”
Glas koji nikada u životu nisam čuo, ali sam vrlo dobro znao kome
pripada. Glas čovjeka koji je u središtu neobičnih događaja koje
proživljavam već dva dana. Glas sultana dvaju mora i dvaju
kontinenata, osvajača Konstantinopola, mladog vladara koji je
Osmansku državu pretvorio u carstvo. Glas Mehmeda, sina Muratova,
sina Mehmedova, sina Bajazidova, sina Muratova, sina Orhanova, sina
Osmanova.
To što sam znao tko je uopće me nije zbunilo. Još samo da nije te
napetosti... Da, bio sam napet, bio sam zabrinut. Ma kakva
zabrinutost, gotovo sam umirao od straha. Stropoštao sam se na
koljena, na pod prekriven svilenim perzijskim tepihom. Na tepihu
ruže, karanfili, tulipani, raznovrsno cvijeće. Opojan i ugodan miris. Taj
miris i tišina samo su podržavali moj strah. Krajičkom oka vidio sam
stopala ljudi koji su nepomično stajali oko mene. Njihova obuća,
odjeća, držanje. Ništa nije bilo uobičajeno. Sasvim drugačiji svijet,
sasvim drugačije okruženje, sasvim drugačije vrijeme. Iako je bio dan,
čak je i svjetlost nekako čudnovato sjala; kao da je neka božanska sila
zavjesom od tila prekrila sunce.
“Čovječe, govori! Zašto šutiš? Zar su i tebi izrezali jezik?”
Aludira li time na Akina? Želi li reći da je upućen u ono što se
dogodilo? Nisam mogao razabrati, ali glas je postao nestrpljiv i
dovoljno prijeteći da mi dâ naslutiti što je sve u stanju učiniti. Mislio
sam da će, ako podignem glavu, to biti znak nepoštovanja, pa sam
pokušao odgovoriti: “Svijetli sultane, zapovijedajte. Što da kažem?”
“Pogledaj me u oči”, prekorio me. “Kakav si ti to učenjak?”
Strah koji sam osjećao, ili bih možda trebao reći strahopoštovanje,
bio je toliki da se nisam mogao odmah uspraviti.
Visokim zidovima prostorije odjeknuo je grohotan smijeh.
“Ovi učenjaci novog doba stvarno su samozatajni. Naš blaženi Mula
Gurani nije slušao ni princa ni vladara.”
I svi prisutni su se nasmijali. Smjerno, naravno. Ohrabren njihovim
smijehom, napokon sam podignuo glavu. Našao sam se oči u oči s
mladićem širokog lica urešenog urednom bradom koji je sjedio na
zlatnom prijestolju. Slika i prilika sultana Mehmed-hana s Bellinijevih
portreta. Nosio je dugu žućkastosmeđu tuniku koja mu se labavo
spuštala niz tijelo, a preko nje plavi kaftan s krznom, na glavi bijeli
turban ukrašen perjanicom od sjajne dlake. Ispod zategnutih obrva,
podno visokog čela koje turban nije uspio prekriti, njegove crne oči
razigranom su znatiželjom promatrale moje lice koje je mijenjalo boje.
Dok je govorio, kratki, uredno podšišani brkovi u sjeni orlovskog nosa
lagano su se micali.
“Neka ti Bog ne uskrati svoju milost. Mula Gurani se ni jedan jedini
put nije naklonio pred ovim prijestoljem. Kao ni mula Husrev. Učenjaci
i trebaju biti takvi. Nauka je uvijek jača od vladara. Dugovječnija je.
Povijest ove zemlje puna je priča o poraženim vladarima koji nisu
spoznali važnost nauke.”
Ohrabren tolikim pohvalama na račun učenjaka, zaključio sam da
je došao trenutak da se iskažem.
“Bez ikakve sumnje, moćni vladaru. Poznato je koliko zanimanja i
pažnje poklanjate učenjacima. Iskazivali ste im toliku čast, pridavali
toliku važnost, da je općepoznata činjenica da je mula Husrev, kojeg
ste na jednoj gozbi posadili sebi slijeva, bio ljubomoran na mulu
Guranija koji vam je sjedio zdesna i čak se drznuo zbog toga naljutiti
na vas.”

Obrve mladoga sultana sunule su u zrak poput dva koplja.

“Samo glupani mogu povjerovati u tako glupe priče.” Stolna
dvorana u trenu se sledila. Svi su zanijemili. Muk koji su prouzročile
njegove riječi opet je narušio sultan. “Naši časni učitelji Mula Gurani,
kao i Mula Husrev, dvije su uzvišene osobe koje ovozemaljskom
imetku nisu pridavale nikakvu važnost. Ne samo da za trpezom nisu
sjedili pored nas, nego se, usprkos našim navaljivanjima, u većini
slučajeva nisu ni odazivali na pozive na gozbe.” Odmjerio me od glave
do pete. “Ako se tvoja učenost zasniva na takvim predajama, a ne na
nauci, onda ti se loše piše.”

Sve sam upropastio. Manje govori, Muštak. Više razmišljaj, manje

govori. Osobito kad stojiš pred sultanom koji vlada svijetom.
“Moj beskrajno razboriti sultane”, rekao sam skrušeno. “Pomilujte,
molim vas, ovog svog neumjesnog slugu koji od silnog uzbuđenja ne
zna što govori pred vama. Imate pravo, naveo sam nepriličan primjer.
Naravno, mi o događajima čitamo nakon toliko godina, pa se stoga
istina i legende ponekad pomiješaju. Inače nisam od onih koji ne znaju
koliko su vaši učitelji bili vrijedni ljudi.”
Moje riječi nisu ga se dojmile.
“Bilo kako bilo...” upao mi je u riječ, “prijeđimo na stvar. Tko je taj
maloumnik što nas kleveće i optužuje za ocoubojstvo?”
Dakle, bio je upućen i u optužbe na vlastiti račun. Dvojica vojnika sa
zaliscima, koji su naoružani helebardama stajali pored sultana,
gledali su me poprijeko kao da će nasrnuti na mene. Osjetio sam kako
mi se krv ledi, cijelo tijelo mi se počelo tresti kao prut. Pokušao sam
počistiti nered koji sam napravio.
“O blaženi i veličanstveni sultane, što se može skriti od sjajnog
zrcala vašeg srca? Nema nikakve sumnje da su se tijekom godina
određeni nesretnici radi vlastitih podlih interesa usudili okaljati vas,
našeg uzvišenog vladara, utjelovljenje dobrote i uzvišenosti, kao i vašu
plemenitu obitelj. No, srećom, niti jedno razumno ljudsko biće, a
poglavito ovaj vaš pokorni sluga, nije povjeravalo u tu klevetu.”
 Očito mu se svidjelo što sam, usprkos tome što sam pred njim
drhtao od straha, uspio nanizati te riječi. Iako mu se napete obrve još
nisu opustile, pri krajevima brkova zatitrao mu je jedva primjetan
smiješak.
“Profesore, profesore...” izustio je nepopustljivim tonom koji je sav
moj optimizam sasuo u prah. “Nisi li upravo ti bio onaj koji je razbijao
glavu pitanjem kako se to dogodilo? Misliš da te nismo vidjeli dok si
prelistavao stranice onih knjiga?”
E sad sam gotov, odmah moram nešto poduzeti. Ovo je presudni
trenutak; obranit ću se sad ili nikad. Baš kao što Šazije uvijek kaže:
uhvati trenutak, Muštak...
“Milostivi sultane”, zaustio sam, a on je povikao: “Dosta!” Čini se da
onaj topli osmijeh koji smo očekivali ipak neće ogrijati prostoriju.
“Dosta, čovječe! Počni se ponašati kao ozbiljan učenjak. Budi
dostojanstven, kao časni učitelj. Okani se dodvoravanja i ispričaj nam
bit tog slučaja.”
Pokušao sam ovladati svojim drhtavim nogama, ali su se zbog toga
samo počele još jače tresti. Počeo sam pričati...
“O, moj sultane, utočištu svijeta. Kao što znate, jednu žensku osobu
koja živi u stranom svijetu obuzele su čudnovate ideje da ste vi,
veličanstvo, svoga oca sultana Murata...”
Htio-ne htio, zašutio sam. Reći velikom Osvajaču da ga optužuju za
trovanje oca nije bilo lako čak ni Zaloglu Rustemu, a kamoli nekome
poput mene plahom poput zeca.
 “Da? Zašto šutiš, mula? Da čujemo i ostatak.”
“Na zapovijed, vladaru, razumijevanja dubokog poput rijeke i
intuicije velike poput planine. Ta se, eto, ženska osoba što je živjela u
stranom svijetu dala na istraživanje je li se taj slučaj doista i dogodio.”
Vladar intuicije velike poput planine eksplodirao je kao vulkan.
“Dakle ta se drska žena trudila prikazati me kao ocoubojicu?”

Jao, obrve su mu se zategnule kao napeti luk, a orlovski nos se

zašiljio kao bodež.
“Bože sačuvaj. I tako ne posjedujemo nikakav dokaz ili dokument
koji bi na to upućivao, pa...”
Onaj prodorni glas koji potresa stolnu dvoranu opet me prekinuo.
“Nije li ta gospa nekoć bila tvoja žena?”
Hajde, Muštak, da čujemo odgovor. Siroti Čandarli Halil, sad ga
mnogo bolje shvaćam.
“O, moj sultanu anđeoske ćudi”, uzvratio sam progutavši knedlu.
“Imate pravo, bilo je kako ste rekli. No ja sam s tom ženom prije
dvadeset i jednu godinu prekinuo svaki kontakt i vezu...”
Nije me ni slušao.
“Dobro, a što ta žena namjerava? Što želi postići time da me
proglasi ocoubojicom?”
Učinilo mi se da se bijes u njegovom glasu lagano gasi. Možda me
pokušava razumjeti? Bilo bi dobro da nastupim malo hrabrije. Kako je
ono rekao Tahir Haki, najbolji od svih profesora: “Osvajač voli ljude
poput sebe: neustrašive, odvažne, drske.”
“O, moj sultane velikog srca, možda je cilj te gospe bio da vas,
našeg moćnog sultana, vjernije predstavi svijetu, baš kao i vaš vjerni
sluga Kritobulos s Imbra, koji je napisao knjigu o padu
Konstantinopola.”
“Tako kažeš, cijenjeni učenjače, ali moj pokorni sluga Kritobulos
nije napisao niti jednu jedinu rečenicu koja bi me prikazala kao
ubojicu. A ta žena mi je, dok sam ja u Manisi gledao svoja posla, u
trenu prilijepila etiketu ocoubojice.”
U njegovom glasu podrugljivi prizvuk, a na licu nestašan izraz.
Teško je ustanoviti kad se šali, a kada je ozbiljan.
“O, moj sultane koji razumije šalu, možda je ta gospa, s ciljem da
takvu tvrdnju izbriše iz uma vaših neprijatelja koji su je namjeravali
razglasiti.”
E, sada se smješkao. Nekako razvratno. Da, lice mu se razvedrilo.
Izgledao je nekako mlađe, simpatičnije. Desna ruka mu je krenula
prema brkovima, ali je stala netom prije nego što ih je dodirnula.

“Stani malo, mula.” rekao je veselo. “Za ime Poslanika, kaži mi

istinu, jesi li baš tako jako volio tu gospu?”
Htjedoh mu reći da je to bilo prije, da je sada mrzim, ali sam se
ponovno odlučio za srednji put jer sam se bojao reakcije velikog
vladara koji je u svakom trenu mogao planuti.
“Ne znam, moj vladaru što se razumije u ljudsku prirodu. Da ste me
to upitali prije tri dana, odgovorio bih vam potvrdno. Sada nisam
načisto. Međutim, ako ćemo pravo, volio ja tu gospu ili je mrzio, mogu
vam reći da nije imala zle namjere.”

Njegov smiješak se pretvorio u šaljivu grimasu.

“A da ti vatra u srcu ne pomračuje razum, mula?”
U njegovom glasu nije bilo prijetnje. Štoviše, naslućivao se čak i
prizvuk sažaljenja.

“O, moj sultane, zaštitniče zaljubljenika. Da je tako, vlastitim bih

rukama iščupao srce iz svog grudnog koša.” Riječi koje sam izgovorio
bile su toliko lažne, toliko daleko od istine da me umalo obuzela
panika jer sam pomislio da će prepoznati moju laž. No kad sam
primijetio da je sultanov pogled omekšao, shvatio sam da sam na
pravom putu. “Zapravo, budući da me ostavila i otišla, tu gospu ne bih
trebao braniti, nego je u zemlju satjerati. No ako ćemo iskreno,
zanemariti što je ta gospa postigla u stranom svijetu, pored inovjernih
učenjaka, a vrijedno je svake pohvale, značilo bi nepriznavanje njezine
vrijednosti, što meni, kao vašem pokornom slugi, nikako ne dolikuje.
Da, možda je sada zakoračila na krivi put, ali je, pojedinačno ispisujući
sve teške pothvate vaših hrabrih predaka i slavnih djedova od Osmana
Gazija naovamo, ta žena dala doprinos širenju osmanskog imena i
slave diljem svijeta. Ona je, zbog svoje pomalo muške prirode, obuzeta
neodoljivom željom da rasvijetli i razotkrije i one nedirnute dijelove
povijesti koji su ostali u tami...”
Njegova desna ruka podigla se u zrak i presjekla moje riječi poput
sablje.
 “Lijepo zboriš, mula, međutim, pokušavati steći slavu
prikazivanjem situacija koje se nisu dogodile kao da jesu, jest haram i
kleveta do te mjere da čak ni Čandarli İbrahimov sin Halil, naš bivši
veliki vezir koji nam je u svakoj prilici pokušavao pomrsiti planove,
nije nastupio s tako neosnovanom tvrdnjom. Jer koliko god da je bio
izdajnik, nije bio glup. Bio je svjestan koliko nam je očev život bio
dragocjen. A znao je i da bi nam svaki nitkov skupo platio kad bi
našem ocu sultanu za života pala i vlas s glave. Drugim riječima, od
koga god da je potekla ta ideja, ta đavolja spletka, ona nije ništa drugo
doli kleveta i laž. Iz poštovanja prema ljubavnom plamu u kojem
izgara tvoje srce, a i zato što znamo da je osoba koja nas je optuživala
za ocoubojstvo skončala, i ukoliko svemu tome pridodamo činjenicu
da si učenjak, odlučili smo da se gospa u odsutnosti pomiluje, a tebe
proglašavamo nevinim.”
U sebi sam osjetio duboki spokoj i neobuzdanu radost osuđenika
na smrt kojem je poklonjen život. Ponesenog tom radošću, savladao
me ushit.

“O, moj sultane čija pravednost poput sunca obasjava zemljinu

kuglu...” počeo sam, ali se ona sabljolika ruka ponovno našla u zraku.
“Međutim, postoji jedan aspekt ovog problema za koji i ti snosiš
odgovornost. Zašto si poslušao gospu koja živi preko mora i
posumnjao da bismo mogli bili ocoubojica? Hajde, neka si i
posumnjao, ali zašto nas nisi upitao?”
Da sam znao, bih, pomislio sam. Koji bi povjesničar želio propustiti
takvu priliku? Budući da nisam mogao reći: “I da sam pitao, biste li mi
rekli?” promrmljao sam: “Odakle mi hrabrost, moj dobrotvorni
sultane. Kako bih se usudio stupiti pred vas? Da sam imao takvu
priliku...”
“Sad imaš.” Duboko je uzdahnuo. “Naša vladavina svijetom je
završila, naše vrijeme na prijestolju je isteklo. Jurnjavi od granice do
granice na leđima arapskih konja došao je kraj, ratna polja na kojima
odzvanjaju ratni pokliči, zveckanje sablji i pucanje topova, natopljena
krvlju junaka sada su nam zapečaćena. Život, taj tiranin okrutniji i od
najbezdušnijeg vladara, poručio nam je da naše vrijeme ovdje
završava. Sad je čas za priču, vrijeme da se isprave pogreške i laži
izrečene o nama.”
Osjetio sam kako glas velikog vladara slabi, kao da je svjetlost
sultanske audijencije još malo ugasla, a boja pločica na zidu
izblijedjela. Kako bi se njegove riječi čule, Osvajač je počeo govoriti
glasnije. U istom trenutku sam primijetio kako su njegovo mlado čelo
izbrazdale bore, bradu osule sjedine poput preuranjenih pahulja
snijega, a njegovo okretno tijelo odebljalo. Mladi sultan se pred mojim
očima prometnuo u sredovječnog muškarca. Pogledao je moja u čudu
otvorena usta i upozorio me.
“Nemoj se čuditi, mula. Mi koji smo prešli prag smrti, dok čekamo
sudnji dan pretvaramo se u ono o čemu razmišljamo. Ne opterećuj se,
to ćeš i tako i sam vidjeti i okusiti. Važan je ovaj trenutak. Otvori uši i
slušaj me. Pred tobom stoji vladar. Pružila ti se velikodušna prilika,
pitaj sve što te zanima. A mi ćemo ti iskreno reći sve što znamo...”
Kako veličanstven trenutak za jednog povjesničara! Veliki sultan
Mehmed Osvajač stoji preda mnom i govori mi da pitam, a on će
odgovarati. Dobro, ali što? Prevaliti preko jezika ono što mi prolazi
glavom iziskuje hrabrost. Osobito se nisam htio vraćati na pitanje
ocoubojstva, ali sam zato mogao pitati za Čandarlija. Bilo bi zanimljivo
o tom problemu koji nas sve zbunjuje čuti izravno od sultana. Nije li se
i sam dotaknuo te teme?
“Ako dopuštate, moj vladaru, prijatelju učenosti i istine, želio bih
vas upitati za Čandarli Halila, vašeg bivšeg velikog vezira. Je li vaš
veliki vezir, član plemenite obitelji koja je još od Orhana Gazija služila
osmanskoj državi, doista bio prepredeni izdajnik?”
Gledao me stisnutih očiju, kao da slabo vidi.
“Priđi bliže, učitelju, bliže. Da te bolje vidim dok govoriš.”
Dok sam se na koljenima približavao prijestolju, rukom je dao znak
onima oko sebe.
“Ostavite nas same.”
Stolna dvorana se u trenu ispraznila. Samo sultan Mehmed
Osvajač i ja. Prisjetio sam se jedne minijature koju sam vidio u
knjižnici Aja Sofije; glasoviti astronom Ali Kušču Osvajaču uručuje
jedno svoje djelo. Prišao sam do sultanovih nogu, baš kao i učenjak na
minijaturi.
“Svaki događaj ima najmanje dva lica”, razjasnio je Osvajač. “U
svakom dobru neko zlo, u svakom zlu neko dobro. Rekao si da je
obitelj Čandarli sto pedeset godina služila državi, to je točno. Međutim,
članovi te iste obitelji su kasnije skrenuli s pravog puta. Pogrešno su
protumačili velikodušnost, zahvalnost i pravednost naših cijenjenih
predaka koji sačinjavaju našu slavnu lozu. Iako je prijestolje imalo
vlasnika, umislili su da su oni vlasnici države. U metežu koji je
nastupio nakon što je našeg pretka Jildirima Bajazida porazio Timur, u
tom mračnom periodu, onaj prokletnik zvani Ali-paša, rođeni stric
spomenutog Halila, u želji da zatre našu lozu, osobno je zauzeo mjesto
na strani ispičuture, zapovjednika Sulejmana, a protiv našeg djeda,
sjajnog vladara Mehmed-hana.”
Nisam mu htio proturječiti, nego samo nisam htio pogrešno
shvatiti, pa sam osjetio potrebu da upitam:
“Oprostite mi na smjelosti, moj pravedni sultane, ali nije li Ibrahim-
paša, Halilov rođeni otac, za razliku od svojeg brata stao uz vašeg
herojskog djeda Mehmeda Čelebija i bio mu od velike koristi?”
Lagano je kimnuo glavom.
“Tako je, no podli potomci te promućurne loze su bili poput
vidovnjaka, majstori u tome da vide tko odlazi i shvate tko dolazi. On
Musu Čelebija nije napustio zbog poštovanja prema našem herojskom
djedu Mehmed-hanu, nego zato što je shvatio mračnu sudbinu princa
u čijoj se službi nalazio. Budući da nije vidio budućnost ni za drugog
princa, priklonio se našem djedu, što je bio ustaljeni običaj te loze.
Unatoč tome naš je plemeniti otac, sultan Murat, beskrajno vjerovao
prvo Ali-paši, a onda i njegovom sinu Halilu, i uvijek ih držao u svojoj
blizini. Međutim, koliko god dresirao vuka, on nikada neće biti vjeran
kao pas. A budući da im je prešlo u naviku upravljati vladarima, ta se
vezirska obitelj odvažila poigravati i našim pokojnim ocem, a i nama;
dakle, izravno sudbinom osmanske države. Našeg oca anđeoske
naravi iscrpile su njihove brojne igrice i spletke, pa se na kraju odlučio
napustiti prijestolje, a za svoje je mjesto prikladnim smatrao nas. Tada
se opet pojavio onaj prokletnik Čandarli Halil. Nije se libio ničega kako
bi nas osramotio pred prijateljima i neprijateljima. Ono što nam je
najteže palo nije bilo ni to što nas je, huškajući našeg oca, udaljio s
prijestolja, ni što je sve svoje ciljeve ostvarivao mitom, a ni to što je za
vrijeme opsade Konstantinopola potajno dostavljajući informacije
Bizantincima ulagao nesebične napore kako ne bih ostvarili svoju
želju.”
Duboko je uzdahnuo. Njegove od bijesa stisnute oči kliznule su na
keramičke pločice na zidu preko puta koje su prikazivale ljetni dan.
Prostorija je živnula, svjetlo je postalo jače. Ugledao sam kako se bore
na Osvajačevom čelu brišu, kako sijede u njegovoj bradi nestaju, kako
se veliki vladar pretvara u vrlo mladog dječaka.
“Taj podli čovjek nam je nakon prvog ustoličenja priredio takvu
spletku”, počeo je govoriti, a preda mnom se pojavio
dvanaestogodišnji sultan. Dijete vladar u Edirneu u ljetnim mjesecima
1444. godine... “Tako nas je ponizio da se to ne može zaboraviti ni da
se svijet sruši i ponovno podigne.” Oči koje su počele iskričavo
svjetlucati ponovno je usmjerio prema meni. “U prvim mjesecima
nakon što smo u dvoru u Edirneu zasjeli na prijestolje, pojavio se neki
neobičan derviš. Ulazio je u nepoznate i nečuvene teme, a pitanja koja
smo smatrali poznatima promatrao je iz sasvim drugačijeg kuta.
Držeći se one izreke da znanje treba uzimati, pa makar dolazilo i iz
Kine, pozvali smo tog derviša da priđe prijestolju. Prišao je, pognuo
glavu i kleknuo. Bio je tanahan čovječuljak, poput slabašne topole, ali
mu je u očima plamtio žar koji pali svakoga tko ga vidi. Eto taj je
ljudski stvor, kad je stigao pred prijestolje i ugledao nas, dršćući i
polagano se okrećući oko sebe kao kakav luđak, počeo ritmički
izgovarati onaj sveti hadis: “Konstantinopol će sigurno pasti. Kako li je
sjajan vojskovođa njegov osvajač, kako li je lijepa njegova vojska.”

A onda je stao kao ukopan i kazao sljedeće:

“Hvala Bogu što si ti taj koji je najavljen. Hvala Bogu što si ti taj o
kojem se govori. Ti si sedmi... Sedmi vladar od osmanske loze. Grad na
sedam brežuljaka može zauzeti samo sedmi sultan. Jer sedam je tajna
onoga koji kaže “Budi!” Jer sedam je šifra zrelosti. Jer sedam je znak
onoga koji dolazi. Nema nikakve sumnje u to da si taj ti. Ti si junak
kojeg je najavio naš uzvišeni Poslanik. Neka ti je blagoslovljen
osvajački pohod, o sultane.”
Ugledne ličnosti koje su se nalazile u audijenciji iz tih su riječi
izvlačile različita značenja. Sarudža-paša i Zaganos-paša privukli su
pozornost rekavši da te riječi nešto znače i da tog čovjeka ne smijemo
olako shvaćati.
A što se tiče Čandarli Halila, koji ni očima ni srcem nikada nije
mogao prihvatiti naš uspon na prijestolje, on je na tu mudrost
perzijskoga derviša samo napućio usne. Naime, u to vrijeme nas nije
doživljavao kao sultana, nego kao dijete. Taj podmukli čovjek ipak nije
otkrivao svoju namjeru. U potajici je smišljao nekakvo lukavstvo, plan
kojim će ubiti jadnog derviša, a nas osramotiti. Mi smo tada bili mladi
sultan koji nije poznavao spletke i koji nije imao pojma o mračnim
smicalicama tog nezahvalnika, pa nismo ni pomišljali na išta loše.
Čandarli je i u tome prepoznao priliku, pa je zasukao rukave i sirotog
derviša pozvao u svoj dom. Prethodno je ružnim riječima napunio
glavu muftiji Fahredinu i prije derviševog dolaska ga tajno posadio iza
jedne zavjese u svojoj kući. Tako je započeo svoju podlu podvalu. Kad
je derviš kročio u njegovu kuću, uskliknuo je: “Gajim veliko poštovanje
prema vašim stavovima. Možete li mi ih, molim vas, još malo
pojasniti?” i tako ohrabrio sirotog Perzijanca. Muftija Fahredin je iza
zavjese čuo riječi koje je smatrao izopačenima, pa je, kad više nije
mogao izdržati, iskočio iz svog skrovišta i nasrnuo na njega. Htio ga je
zgrabiti za grkljan, ali je derviš, ne znajući što ga je snašlo, na jedvite
jade istrčao na ulicu da spasi živu glavu. A kad je ugledao stražare koji
su čekali pred vratima, utočište je potražio u našoj palači. Dvor
Osmanskoga carstva je utočište ugnjetavanih. Halil nije imao
poštovanja ni prema tome. Nahuškao je puk protiv nas, sedmog
sultana Osmanskog carstva, izazvao nerede i insinuirao da skrivamo
nekog izopačenog čovjeka. Budući da mi još nismo imali dovoljno
iskustva u upravljanju državom, tog Božjeg čovjeka što nam se utekao
poput ranjene ptice smo i protiv svoje volje bili prinuđeni predati toj
pomahnitaloj bagri.”
Lice mladog sultana preda mnom je problijedio, a vilica mu je
podrhtavala, kao da iznova proživljava te dane.
“I kao da nije bilo dovoljno bruke, oni su, da bi se taj pokolj zbio
pred našim očima, sirotog derviša i šestoricu njegovih pristaša žive
spalili na velikoj lomači koju su potpalili ispred samog dvora, a nas su
zastrašili sa sedam ljudskih baklji. U istom trenu se zapalila i brada
muftije Fahredina koji je pokušavao raspiriti lomaču, malo je
nedostajalo da ispusti dušu u paklu koji je sam priredio. I tako nitkov
Halil na tom trgu nije spalio samo derviša iz Perzije, nego je istodobno
spalio i naš autoritet i time okončao naše prijestolovanje. A mi smo tog
dana, na tom prokletom trgu, kad smo vidjeli kako taj siroti derviš gori
poput tankog čempresa, shvatili da je taj Halil pravi sotonin sluga. A
događaji koji će se nakon toga zaredati samo će pokazati koliko je to
naše mišljenje opravdano. No ipak smo u sveti spomen na svog oca i
zbog zahvalnosti na prošlim službama te vezirske obitelji, tom
prokletom nitkovu poštedili život. Međutim, nesmotrenost koju je
pokazao jednom prilikom kad smo ga pozvali na dvor i stanje u koje je
zapao kao državnik, poprilično su učvrstili naš stav da ga se u što
kraćem roku treba ukloniti iz politike.”
Dok je Osvajač pričao, ja sam primijetio da se ponovno mijenja.
Počeo se pretvarati u mladog i naočitog sultana kojeg sam prvotno
vidio. Mlad, ambiciozan i okretan zapovjednik odlučan u namjeri da
osvoji svijet...
“Mjesecima prije opsade, u jednoj od onih neprospavanih noći, dali
smo pozvati Halila jer su nam Sarudža-paša i Zaganos-paša
svakodnevno punili uši glasinama o tome da taj izdajnik prima mito.
Kad je čuo da ga pozivamo u kasnim noćnim satima, prepao se. Ušao
je u našu odaju noseći zlatni pladanj na kojem je blistalo zlato
bizantinskih vlastelina. “Što je to, lalo?” upitao sam ga.
 Prekaljeno se nacerio, bez imalo srama:
“Običaj je da se na poziv vladara ne dolazi praznih ruku”, odgovorio
je. “Osim toga, ovo zlato ne pripada meni, nego vama. Do sada mi je
samo bilo povjereno na čuvanje.”
Zamisli, dok smo mi stremili ostvarenju sna našeg pretka Osmana
Gazija, dok smo kretali u osvajanje svijeta, njega je zaokupljalo
nekoliko zlatnika. “Neka zlato ostane kod tebe, lalo”, uzvratio sam
prikrivajući bijes. “Ako mi pomogneš osvojiti Konstantinopol, dat ću ti
još mnogo više.” Rukom smo mu pokazali neraspremljeni krevet.
“Gledaj, danima nisam položio glavu na jastuk. Za opstanak države,
kako bismo porazili neprijatelje, po svaku cijenu moramo osvojiti taj
grad. Ako Bog da, uspjet ćemo. No potrebna nam je tvoja pomoć.”
Razveselio se što je spasio i život i zlato. “Zapovijedajte, sultane, ja
sam uvijek uz vas”, rekao je želeći me ponovno zavarati. Eto te noći
smo donijeli nepokolebljivu odluku da tog Halila treba uklonili.”
Na stranu čudnovatost razgovora s mrtvim sultanom o velikom
veziru kojeg je dao pogubiti, ja sam, možda zbog osjećaja pravde ili
povjesničarske odgovornosti, osjetio potrebu da mu se suprotstavim.
“Bez sumnje ste u pravu, moj sultane, uzore pravednih. Međutim,
budući da neću ispuniti svoju dužnost ako s vama ne podijelim ono što
znam, dopustite mi da kažem da je Čandarli Halil namjeravao nastaviti
politiku vašeg oca, Murata Gazija, pokoj mu duši, i sa susjedima
održavati ne ratne, nego mirne odnose.”
“I mi želimo reći upravo to”, uzeo mi je riječ iz usta. “Na kopnu ni na
moru ne postoji nešto što se zove mir. Kako svaka država ima samo
jednog vladara, tako će na kraju i cijelim svijetom upravljati samo
jedan vladar. Baš kao Aleksandar, kao Cezar. A naravno je i da svaki
vladar vjeruje da će upravo on biti gospodar svijeta. Onaj koji je
dovoljno moćan to otvoreno kaže, a onaj koji nije svoju namjeru podlo
krije u svom srcu. Ako mi ne nasrnemo na njih, nasrnut će oni na nas.
Ako mi ne proglasimo svoju dominaciju, proglasit će oni svoju. Ako mi
ne osvojimo njihovu tvrđavu, osvojit će oni našu. Naše su riječi
temeljene na iskustvu, a potvrdit će ih ono što će se tek dogoditi. Nije
to ništa novo, to je zakon; vječni, stari zakon ovog svijeta. I taj zakon
se, naravno, mora ispisivati krvlju. Jer stvorenje zvano čovjek bolje
razumije zlo nego dobro. A dostojanstvo, nažalost, nije karakterna
osobina s kojom se rađa. Da bi se ljudi obrazovali i odgojili, potrebne
su tisuće mula, tisuće medresa, i još tisuće knjiga i deseci godina. A
dok se vi time bavite, vaši neprijatelji vas u jednoj noći mogu sasjeći do
korijena. Stoga je mir samo obična sanja, a naš otac sultan Murat-han
nipošto nije bio zanesenjak. Ratovi koje je vodio prijateljima i
neprijateljima pokazali su kakav je vladar. Međutim, Čandarlijev unuk
Halil je bio potpuno drugačiji. Zbog toga je potpuno neprimjereno
spominjati njegovo ime uz ime našeg oca. A Halil, taj prijatelj
nevjernika, od samog je početka zaslužio smrt.”
Kad je Osvajač svoju priču priveo kraju, u stolnoj dvorani se začula
buka. Osvrnuo sam se da vidim što se događa i vidio kako se zlatom
izvezena draperija na zidu iza prijestolja počela topiti. Da, skupocjena
tkanina se osipala poput pijeska. Da se prosipala samo tkanina, bilo bi
dobro, no rasipao se i zid iza nje, i svileni sag podno mojih koljena...
Iako je primijetio što se događa, na Osvajačevom licu nije bilo ni
traga zbunjenosti.
“Čini se da se rastajemo”, rekao je smirenim glasom. “Da,
suvremeni mulo, vrijeme je isteklo. Ako imaš posljednje pitanje, reci
da ti odgovorimo. U protivnom se opraštamo.”
Posljednje pitanje? Posljednje pitanje? Što bih mogao pitati?
Obuzela me panika. Znate kako vam u panici ništa ne pada na pamet.
Kao da mi se svijest sledila. Usporedo s bukom koja je postajala sve
glasnija i glasnija, ubrzavalo se i rasipanje. I prijestolje na kojem je
sjedio sultan Mehmed II. Osvajač počelo se razlagati na sitne
komadiće, pretvarati se u prah. Prije nego što je prijestolje sasvim
nestalo, na red je došao sultanov bijeli turban, njegova blještava
perjanica.
Shvativši da od mene neće dobiti pitanje, Osvajač je kimnuo
glavom.
“Ne može tako, mula, izgubio si svoje pravo. Sad ćemo mi tebi
postaviti pitanje. Pitanje koje nas proganja od smrti. Reci, jesi li ikada
vidio da je neki čovjek umro od gihta?”
Ona sve jača buka stavila je točku na sultanove riječi. I dok se veliki
Osvajač topio preda mnom, ugledao sam kako se i moja desna ruka,
koju sam ispružio kako bih ga uhvatio za skute, rasipa i pretvara u
prah. Užasnuto sam povikao: “Ne... Ne...”
Kad sam otvorio oči, našao sam se na divanu u dnevnom boravku.
Na meni deka koja miriše na ljubičice i knjiga koja mi je pala lijevo od
glave: Sultan Mehmed Osvajač Rešada Ekrema Kočua. Pridižući se na
divanu, ponovno sam začuo onu buku. Netko je šakom lupao po
vratima. Zbunjen, ostao sam sjediti. Što je sad to? Samo nastavak sna
ili je doista netko pred vratima?
lolyboly & Balkandownload

25

Ići ćeš među ubojice tako goloruk?

Nisam bio siguran jesam li se probudio sve dok nisam otvorio vrata
i pred sobom ugledao onog nesretnog mladića. Mutne glave i pospanih
očiju, zapeo sam negdje između sna i jave. Kad mi se asistent u kaputu
boje pepela što mu je sezao do koljena i crnim šalom oko vrata, koji su
njegovo ionako ružno lice činili još mračnijim, obratio riječima: “Dobro
jutro, profesore”, nestalo je i pospanosti i sna, a ja sam potpuno budan
poskočio na pragu.
“Četine!”
Zar se moji strahovi ostvaruju? Zar je došao red na mene?
Usplahireno sam bacio pogled na njegove ruke, da vidim nosi li nož ili
neko drugo oružje. Ne, njegove krupne ruke u crnim kožnim
rukavicama bile su sasvim prazne. Primijetio je da me obuzela panika,
pa je pokušao objasniti:
“Oprostite što smetam, ali čekao sam vas petnaestak minuta i niste
došli...”
O čemu on to? Kamo nisam došao?
 “Trebali smo se naći na Altijolu, kod kipa bika, profesore.”
Imao je pravo, znači da sam zaspao. Potiskujući nespokoj koji se
oslikavao na njegovom gadnom licu, strpljivo je nastavio objašnjavati:
“Čekati na ulici je samo po sebi problem, skoro sam dobio kaznu.
Ne mogu vam opisati koliko sam se namučio dok sam razuvjerio
prometnog policajca. Ali tako smo se dogovorili, pa sam morao
čekati.”

Nisam se obazirao na njegov sarkazam. Nije me bilo briga ni za to

što nisam došao na naš jutarnji sastanak, ni za njegov problem s
parkiranjem na pretrpanoj ulici. Brinuo sam se za svoj život. “Kako si
me pronašao?” usplahireno sam upitao.
Na licu mu se ukazao nevini smiješak. “Zar se ne sjećate? Ja sam
vas odbacio kad smo se prije dvije godine vraćali sa sprovoda.”
Što taj dečko izmišlja?
“Kojeg sprovoda?”
“Sprovoda gospođe Berin.” Izraz čuđenja u njegovim očima se
produbio, izgledao je kao da me žali. “Gospođa Berin, supruga
profesora Tahira. S nama je bio i profesor Ender s Odsjeka za
prapovijest. Prvo sam njega odvezao na Altunizade, a onda vas.”
“Da, dobro... Dan je bio nevjerojatno topao, zar ne?”
Ja sam, eto, čudnovat čovjek. Ne sjećam se glavnog događaja, ali
detalje sipam kao iz rukava. Nešto između slonovskog pamćenja i
zlatne ribice.
“Da, tako je”, nasmiješio se. “Klimu u autu sam pojačao do
maksimuma, ali ni to nije bilo dovoljno da ga osvježi...” Zastao je.
Njegovo izduženo lice sumnjičavo se zategnulo.

“Nisam pogriješio što sam došao ovamo, zar ne?”

Naravno da jest. Ne želim da mi osumnjičenici za ubojstvo prolaze
ulicom, a kamoli ulaze u stan. “Ma ne, zašto bi pogriješio?” uzvratio
sam nabacujući onaj svoj lažni smiješak na lice. “Žao mi je što si se
toliko namučio.”

Mislim da mi nije povjerovao.

“Zapravo vam nisam htio smetati.” Hrabro me gledao u oči. “Zvao
sam vas, ali se niste javili. Onda sam nazvao profesora Tahira, koji se
uznemirio kad je čuo da niste došli: “Molim te, pronađi Muštaka”,
inzistirao je.”
Govorio je kao netko tko nema loše namjere, tko je, naprotiv,
morao istrpiti sve te probleme da nekome učini uslugu. Na prvi pogled
je bilo tako. Ja sam taj koji se nije pojavio na zakazanom sastanku, i
opet sam ja bio taj koji ga nije baš uljudno dočekao kad je došao čak
do mog stana da me probudi. No to je sve bio samo privid. Nisam imao
nikakvog razloga da mu povjerujem. Jer su ljudi s kojima imam posla
krajnje inteligentni i bezdušni. Ako ne želim zaglaviti u zupčanicima te
njihove užasne intrige, moram biti pametan i hladnokrvan bar koliko i
oni. Preko ramena sam začuo očev šapat:
Za državu nema spasa sve dok časni ljudi ne postanu hrabri bar
koliko i nečasni.
Prije nego što je utihnula jeka tih konciznih riječi našeg glasovitog
državnog velikodostojnika, u ušima mi je zazvonilo Četinovo pitanje.
“Stvarno, što je uplašilo profesora Tahira? Zašto se toliko brine za
vas?”
Uopće nije okolišao, ušao je ravno u srž stvari. Mislim da me na
neki način htio izazvati. Ne pružajući mi priliku da sredim misli,
servirao mi je drugo pitanje.
“Sve je ovo povezano s ubojstvom profesorice Nuzhet, zar ne?”

Zapravo je ovo dobra prilika da ga navedem da progovori, ali ne

mogu ovako, dok stojimo na vratima. Ako uđemo u raspravu, morat ću
ga pustiti u stan. A to nipošto ne želim. Jer ih je sirota Nuzhet isto tako
primila u stan i...
“Nisam siguran”, rekao sam odmahnuvši glavom. “O tome ćemo
razgovarati putem.” Pokazao sam prema unutrašnjosti stana. “Nemoj
mi zamjeriti, Četine. Pozvao bih te unutra, ali imam gošću. Osim toga,
sve je u velikom neredu...”
Začudo, nije pokazivao znakove uvrede niti je imalo inzistirao.
“Naravno, profesore, razumijem. Ali ćete doći sa mnom, zar ne?”
Još jednom sam posumnjao. Griješim li? Možda bih trebao
odustati? Ne, ne dolazi u obzir. To ne bi bilo u redu. Ja sam taj koji želi
razgovarati s Tahirom Hakijem, a pritom sam rekao i da je hitno. Bez
obzira na to što naš lukavi profesor opet nešto smjera, pa je uključio
ovog krupnog mladića, ne mogu pogaziti svoju riječ. To više ne dolazi
u obzir, moram ići do kraja. Osim toga, još uvijek imam šansu
privoljeti Četina da progovori.
 “Poći ću, ali...” Pogladio sam svoju zapuštenu bradu. “Daj mi malo
vremena.”

S razumijevanjem je uzmaknuo jedan korak.

“Naravno, profesore, nema problema. Čekat ću vas dolje, u autu.”
Dok se Četinov lik, koji se nadvijao nada mnom poput tamnog
oblaka, udaljavao, ja sam zatvorio vrata. Htio sam se hitro zaputiti
prema kupaonici, ali sam zastao. Ne mogu samo tako ostaviti vrata.
Ne daj Bože, otvorila bi se jednim udarcem ramena. Dvaput sam
okrenuo ključ u bravi. To mi nije bilo dovoljno, pa sam navukao i lanac.
Paranoja? Ne, oprez... Sad mogu otići u kupaonicu.
Ovo je bilo možda najbrže brijanje u mom životu. Očišćen,
pročišćen i mirisan kao ruža, kako bi mama rekla, vratio sam se u
spavaću sobu i obukao jednu od svojih svijetloplavih izglačanih košulja
poredanih u ormaru. Baš kad sam stavljao kravatu, začuo sam glas
onog zlobnog čovjeka: Zar nećeš uzeti pištolj? Ići ćeš među ubojice
tako goloruk?
Pravio sam se da ga ne čujem i nastavio vezati kravatu.

Uskoro više nećeš morati gurati glavu u pijesak. Lagano je izvirio iz

kuta zrcala. Govorio je razgovijetno, riječ po riječ, kako bi pojačao
efekt svojih riječi. Jer će ti cijelo tijelo pokopati u zemlju.
Pravio sam se da ne obraćam pozornost na njega i pokušao se
posvetiti vezivanju kravate.
Na Karadžaahmetu... U grob u koji su ti prvo pokopali oca, a onda i
majku. Od njih ionako više ništa nije ostalo. Sjeti se šačice kostiju koje
si, kad si preko oca pokapao majku, naslagao u desni kut...
Više ga nisam mogao podnijeti. “Dosta, prestani!” povikao sam. “Što
god bilo, neću ponijeti taj pištolj. Ja sam znanstvenik, nisam zvijer.
Oružje je za zločince, ubojice.”
Prasnuo je u gromoglasan smijeh od kojeg se zrcalo zatreslo.
Nepravedan si prema pokojnom ocu. Zar želiš reći da je on bio
ubojica?

“Ne izvrći istinu!” pobunio sam se. “Moj otac je nosio oružje jer ga je
zanimalo. Niti jedan jedini put nije uperio taj pištolj u ljude. Svatko ima
svoju opsesiju, a oružje je bilo njegova. U našoj se obitelji ne rađaju
ubojice.”
Je li stvarno tako? Gledao me s podrugljivim smiješkom i, ne
skidajući oči s mog lica, nagnuo se iz zrcala i približio mi se. U tim tako
poznatim očima boje lješnjaka razabirao sam žute pjege. Jesmo li
sigurni? Nikoga niste ubili?
“Naravno da jesam. Ni tata ni ja nismo nikoga ubili. Ako tražiš
ubojicu, pogledaj u onaj auto dolje.”
To ti i govorim, uzbuđeno je promrmljao. Ako je taj mladić,
spomenik ružnoće, ubojica, za nas dvojicu bi bilo od koristi da poneseš
pištolj.
Ne, čak i ako do sada nisam nikoga ubio, na kraju ću, zbog ovog
manijaka u ogledalu koji je opsjednut oružjem, uprljati ruke krvlju.
Ponovno sam počeo glumiti da sam slijep i gluh. Mirno sam, kao da ga
nema, skinuo donji dio pidžame i navukao hlače. No perverznjak u
mojoj glavi nije pokazivao namjeru da stane.
Uopće te ne razumijem. Kad si ugledao onog luđaka, umirao si od
straha, ali ništa ne poduzimaš da bi se zaštitio. Po čemu je staviti taj
pištolj u torbu drugačije nego dva puta okrenuti ključ u bravi i pritom
navući lanac?
Povukao sam zatvarač i zakopčao remen.
A što ako te, kad uđeš u auto, uspava sprejem za omamljivanje ili te
nečime udari po glavi? Kad otvoriš oči, naći ćeš se svezanih ruku u
pustoj šumi. Naravno, ako ti prije ne prereže grkljan.” Naslonio je
glavu na desni dlan i zauzeo zamišljeni položaj. Doduše, ubojstvo dok
si u nesvijesti možda i nije loše. Jer bude li te htio prisiliti da
progovoriš, tek tada si u nevolji... “Da čujem, profesore Muštak, što ti
je sve ispričala ona vještica Nuzhet? Jesi li kome rekao to što si čuo?
Govori, čovječe!” Doduše, neće ti vjerovati ni ako mu kažeš istinu. Neka
samo počnu najstrašnije muke...
Ne, ne slušam ga i neću ga slušati. Otvorio sam vrata ormara i
njegova slika je nestala. Uzeo sam sako s vješalice, a kad sam ponovno
zatvorio vrata, nastavio me mučiti: I kako znaš da je sam u autu?
Možda je netko s njim.
“Ma nije, rekao je da je sam.” riječi su mi se i protiv volje otisnule iz
usta. Nije propustio priliku.
To je bilo sinoć. Jutros nije rekao da je sam. Pokazao je prema
prozoru. Nagni se i pogledaj. Što možeš izgubiti?
Nisam to namjeravao učiniti, ali što ako je u pravu? Je li vrijedno iz
inata ugroziti život? Kad je vidio da je i moj pogled kliznuo prema
prozoru, rekao je: Hajde, samo dva koraka. Promoli glavu i pogledaj
dolje. Možda će ti to spasiti život...
“Dobro, dobro”, rekao sam, ljutito navukao sako i prišao prozoru.
Vani je sjalo sunce. Kad sam otvorio prozor, začuo sam žuborenje
vode koja se cijedi s naslaga snijega koje se tope. Četinov automobil je
stajao ispred zgrade. Plavi Golf. Ali unutrašnjost nisam mogao jasno
razabrati. Učinilo mi se da netko sjedi na suvozačkom sjedalu. Ili je to
Četinova sjena? Ispružio sam glavu u pokušaju da bolje vidim, ali opet
nisam uspio. Ponovno sam se vratio u sobu.
“Eto, nema nikoga.”
Zašto se zavaravaš? Nisi mogao dobro vidjeti.
“A što da radim? Rekao si da pogledam i jesam. U autu nisam vidio
nikoga.”
Dobro, dobro, razumijem. Nego, bolje je da se osiguramo. Hajde,
ubaci taj pištolj u torbu.

Moj pogled je, baš kao sinoć, opet kliznuo prema donjoj ladici u
kojoj se nalazio pištolj marke Colt, kalibra 38, drvene drške, koji prima
šest metaka. Oružje koje bi nestalo u krupnoj šaci mog oca. Kad ispali
metak, puca kao top.
Kao da si ikad u životu pucao iz topa...
“Ne znam. Imaš pravo, možda i pretjerujem. Kad me otac vodio u
streljanu, nisam imao ni četrnaest godina.”
Ne laži, imao si točno petnaest. Išli ste u streljanu dan nakon
rođendana. Siroti čovjek te htio nagraditi u čast tvoje muškosti. No ti si
bio daleko od toga...

“Hej, pazi što govoriš.”

Zapravo govorim istinu. Osvajač je u svojoj dvanaestoj godini
izgarao od želje da isuče mač pred križarima u Bitci kod Varne. A ti se
bojiš nositi pištolj.
“Za početak, on u to vrijeme još nije bio Osvajač, nego samo
Mehmed. Kao drugo, on osobno ne bi ratovao, za to je imao vezire,
vojskovođe i vitezove.”
Ali da je izgubio rat, nitko ne bi okrivljavao vezire i vojskovođe.
Gubitnik bi bio on. Ne, važno je srce. Hrabro srce koje ti nemaš, a
Osvajačevo je bilo beskrajno veliko. Iako je imao svega dvanaest
godina, vidio je nadolazeću opasnost i suprotstavljao se neprijateljskoj
vojsci. Da si ti bio na njegovu mjestu, sakrio bi se pod majčine skute...
“Uzalud se trudiš, nećeš me isprovocirati. Neću ponijeti taj pištolj.
Nećeš me učiniti ubojicom. Jer ako se u ladici nalazi pištolj, sigurno će
opaliti.” Stvarno, tko je to rekao? Opet neki ruski pisac... Dostojevski.

Ne, maloumna budalo. Ne Dostojevski, nego Čehov. I rečenica ne

glasi: “Ako se u ladici nalazi pištolj”, nego: “Ako je puška okačena na
zidu, sigurno će opaliti.” I zašto je to važno? Tko god je rekao, neka!
Nije važno je li oružje opalilo, nego tko je pao na tlo. Ako ne želiš biti taj
koji padne, uzmi taj jebeni pištolj iz ladice!
 26

Ovakve, profesore, treba tući tri puta dnevno

To što sam sjeo na stražnje sjedalo poprilično je uznemirilo Četina.

Neprestano je gledao u retrovizor. Oči su mu bile pune mračnih
pitanja. Doduše, vrlo se ljubazno dovezao do mene kad je vidio da sam
izašao iz zgrade i, kao da je bio siguran da ću ući, otvorio vrata do
sebe. Međutim, ja sam za to vrijeme bio zauzet provjeravanjem
unutrašnjosti automobila i gledanjem je li još tko unutra. Ne, naš
manijak se prevario. U autu nije bilo nikoga osim Četina. Unatoč tome,
oprez nije bio naodmet. Iako sam sa sobom imao pištolj,
tridesetosmicu, zbog kojeg je moja torba bila osjetno teža, pomislio
sam kako baš i ne bi bilo pametno sjesti do tog krupnog mladića. A što
ako te uspava sprejem za omamljivanje. Čak i da nije toga, nisam baš
lud za tim da sjedim do nekoga koga ne volim. Zato sam Četinu, koji je
lagano nagnut prema otvorenim vratima čekao da uđem, rekao:
“Nemoj mi zamjeriti, ne mogu sjesti naprijed. Nervozan sam kad
gledam cestu izbliza”, i uputio se prema stražnjem dijelu auta.
Čak i ako se uvrijedio, taj osumnjičeni ubojica nije ni riječ rekao
kad sam ga doveo pred svršen čin, nego je strpljivo pričekao da se
smjestim na stražnje sjedište. Tek kad je automobil krenuo, upitao me:
 “Je li oduvijek tako ili samo ovih dana?”
Doista ga zanima ili samo pokušava otkriti da li u njega sumnjam?

“Zapravo se bojim još od djetinjstva. Međutim, s godinama je

postalo gore. Naravno, živčani sustav slabi. Ipak, nije šala. Prevalila se
šezdeseta. Svaki dan se pojavi neka nova boljka.”
Ne znam je li povjerovao, ali je djelovao mirnije.

“Samo polako, profesore. Prema Tahiru Hakiju ste vrlo mladi.

Čovjek je prevalio osamdesetu, a još uvijek je vitalan. Svaki dan
trčkara od događanja do događanja.”
Iako mi je ruka stajala na otvoru torbe, kao da će u slučaju napada
posegnuti za pištoljem koji mi je ostao od oca, ne smijem mu pokazati
koliko sam napet. Glasno sam se nasmijao. Čini se da sam pretjerao.
Nastupila je šutnja, pa sam, da bih razbio tu mučnu atmosferu, odmah
nastavio razgovor.
“Oni su stare kuke. Njihovoj snazi i izdržljivosti nema kraja. Kao da
se hrane energijom drugih.”

Oči u retrovizoru fiksirale su se na mom licu. Što sad želim reći?

Odmah sam se ispravio.
“Da, energija drugih daje im snagu. Osobito energija mladih, poput
vas. Vaš interes, vaša radoznalost i ushit prelaze na njih. Nije li tako?
Konferencije, rasprave i izleti profesoru Tahiru kao da pune baterije.
Tobože je umirovljen, ali on nikada neće prestati raditi.”
Osmjehnuo se i usmjerio pogled na cestu vlažnu od rastopljenog
snijega. Sve ove prazne priče nedvojbeno su bile samo uvertira.
Intelektualno nadmetanje u čijem će se centru nalaziti Nuzhet uskoro
će početi. U nadi da će on napraviti prvi korak, čekao sam da me upita
za Akina. No Četin nije pokazivao takvu namjeru.
“Trebali smo ići na drugi most”, prekinuo je tišinu. “Nadam se da
nije prevelika gužva.” Dok je automobil izlazio na glavnu ulicu,
tjeskobno je dodao: “Već sada kasnimo. Uskoro će osam sati. Doduše,
nazvao sam profesora Tahira i rekao mu da ćemo zakasniti, ali...”

U njegovom glasu zapravo nije bilo ni traga prijekora, ali su me te

riječi pogodile kao da sam kriv za sve što ne valja na ovom svijetu.
“Nemoj mi zamjeriti, Četine. Sinoć sam čitao Osvajača Rešada
Ekrema Kočua... Kao pripremu za izlet. Potpuno me obuzela. Vrijeme
je naprosto proletjelo.”
“Čitali ste sa svojom prijateljicom?”
Na trenutak sam zaboravio na tu laž koju sam izgovorio.
“Prijateljicom?”
“Pa sami ste rekli, profesore, da ste imali gošću.”

Da, ovo je bilo zajedljivo. Mislim da sam pogriješio kad sam

potcijenio inteligenciju ovog mladića. Ako je u ovom automobilu netko
glup, to sam ja. Hajde, Muštak. Kad već tako blebećeš, sad mu
odgovori na pitanje.
“A, Feriha...” Tko je sad Feriha? Nikad u životu nisam upoznao ženu
s tim imenom. Nema veze, već si se uvalio u laž. Feriha ili koja druga,
nije važno. “Feriha baš i ne voli povijest. Nju zanima cvijeće. Da, biljke o
kojima ja nemam pojma...” Prisjetio sam se imena cvijeta koje sam
jednom pročitao u nekom časopisu. “Na primjer, cvijet Lathyrus
karsianus uspijeva samo u Karsu. Nas to ne zanima, ali Feriha misli da
je svako živo biće važno, bilo ono travka ili cvijet. Kaže da nijedno živo
biće, bio to čovjek ili biljka, nema pravo ubiti drugo.”
Tiho se nasmijao.
“Onda je jasno zašto ne voli povijest. Na stranu uništavanje biljaka i
insekata, ne postoji povijest u kojoj se ljudi međusobno ne ubijaju.”

Naš razgovor je napokon krenuo u smjeru koji sam želio.

“A ako je tu i borba za prijestolje...” zadao sam završni udarac.
Čim je čuo riječ prijestolje, iznenada je zašutio, kao da je izgubio
interes. Međutim, ja ga nisam namjeravao ostaviti na miru.
“Stvarno, što je Nuzhet govorila o tom pitanju?”
Umjesto odgovora, začuo sam bolnu škripu kočnica. Naglo sam
poletio prema naprijed. Da se nisam pridržao rukom, lice bi mi se
zalijepilo za poleđinu prednjeg sjedala.
“Hej!” poviknuo je Četin na ogroman kamion koji je stajao tik pred
nama. Vidio sam kako su mu se ramena zgrčila, a crna kosa
nakostriješila poput ježa koji se pokušava obraniti u trenutku
opasnosti. “Kakav magarac! Nije ni upalio žmigavac. Samo da izađem,
pa će dobiti po...”
Da, pravo lice našeg mladog povjesničara izašlo je na vidjelo.
Nestao je onaj fini mladić koji se od jutra trudio djelovati pristojno, a
na njegovom mjestu pojavio se bijesni razbijač. Možda je to njegovo
prirodno stanje.
 “Pusti, Četine”, pokušao sam ga smiriti. “Na koga trošiš vrijeme...
Ulice su pune takvih vozača.”

Ne, nije se smirio. Štoviše, razjario se.

“Vidjeli ste, zar ne? Kako je samo naglo stao ispred mene, kurvin
sin! Da sam samo malo zakasnio, podletjeli bismo pod njega.”
Reagirao je oštrije nego što sam očekivao. Taj Četin ima stvarno
tanke živce.

“Pusti. Hvala Bogu, nije bilo nesreće. Hajde, nemoj se nervirati. Daj
gas i idemo.”
Vozač kamiona, koji nije imao pojma što se dogodilo, pokrenuo je
svoje vozilo. I mi smo se pokrenuli za njim, ali Četinov bijes nije
popuštao. Kad mu se nakon desetak metara ukazala prilika, pretekao
je kamion, a pritom je do daske pritisnuo trubu, kao da psuje.
“Sad je shvatio, životinja...”
I ja mislim da jest jer je i on pritisnuo trubu do kraja. Naš mladi
znanstvenik je zabrundao kao medvjed.

“Kretenu, mamicu ti...”

Jao, zaustavit će automobil.
“Nemoj, Četine!” dotaknuo sam ga po ramenu. “Pa nećemo se
potući s njim. Kakva sramota!”
Preko bočnog retrovizora dobacio je pogled vozaču kamiona, pun
mržnje i bijesa. U tom trenu shvatio sam da je posve ozbiljan. Da ga
pustim, on bi doista izašao iz auta i šakama nasrnuo na čovjeka.
 “Hajde, Četine, i tako već kasnimo...”
Bijesno je dahtao.

“Da nije vas, pokazao bih mu.”

A možda, da nije mene, ne bi bio toliko napet. Raspametilo ga je to
što nisam došao na mjesto sastanka, što ga nisam pustio u svoj stan i
što sam, uza sve to, postavio pitanje vezano uz Nuzhet, pa se, budući
da meni nije mogao ništa reći, iskalio na vozaču kamiona.

“Ovi nemaju veze s ljudskošću, profesore. Imaju velika vozila pa ih

ni za koga nije briga. Prolaze kroz crveno, nepropisno pretiču,
kamionima nasrću na nas. Pravi gadovi.”
Kako samo ovaj mladić lako gubi kontrolu nad sobom. Može li
uopće osoba tako slabih živaca počiniti hladnokrvno ubojstvo?
Prethodno promišljeno i isplanirano. Možda on nije planirao, nego
samo zadao udarac. Osim toga, nismo ni sigurni je li Nuzhet žrtva
planiranog ubojstva. A možda se niz događaja koji su doveli do
ubojstva razvio sam od sebe. Ako se Četin ovako rasrdio i na Nuzhet...
A ondje nije bilo nikoga... A u tom trenu se nož za pisma našao na
stoliću... Zašto ne? A dužnost da zaštiti svog omiljenog studenta je
pala na Tahira Hakija. Dobro, ali što je Četin radio u tom stanu? Možda
je i on bio pozvan na večeru. Da Nuzhet u svoj stan pozove asistenta
kojeg ne podnosi. No ne znamo da ga nije podnosila, samo su se
posvađali. Kako god, ali zar ne bi prije pozvala svog asistenta umjesto
nekoga koga ne poznaje? A možda i jest. Možda je zbog toga Akin...
Stvarno, nije postavio nijedno pitanje vezano uz Akina. Zar mu
profesor faliir nije ni spomenuo da je moj bivši asistent ozlijeđen? A
zašto bi mu spominjao nešto što on ionako zna?
“Ovakve, profesore, treba tući tri puta dnevno.” Eto, opet je počeo
gunđati. “Dohvatiti metalnu šipku i polomiti im kosti, jednu po jednu.
Oni razumiju samo batine...”
Zaboravio je reći da im treba izrezati jezik i onda ih ostaviti u
spavaćoj sobi, neka pederi krepaju od gubitka krvi. Da, nema sumnje,
ovaj Četin bi mirne duše mogao nekoga ubiti. I još kad su s njim Erol i
ona zmija... A savjetnik im je naš Tahir Haki.
“Jednom je bilo isto ovako.” Ne, ovo izbezumljeno govno se nikada
neće smiriti. “Sa mnom je bio i profesor Tahir. Na bulevaru Barbaros.
Žuti minibüs je sa strane naletio na mene. Da, jedan od onih dolmuša.
Da nisam okrenuo volan, udario bi u vrata na strani profesora Tahira,
Bože sačuvaj. Zamislite, profesore, najcjenjeniji znanstvenik kojeg je
iznjedrila Turska mogao je poginuti zbog jednog manijaka. Ne, ta
pseta ne treba žaliti. Ne možeš zakonu prepustiti ljude koji se u zakon
ne razumiju.”
Naravno, ni povijest ne možeš prepustiti ženama koje se u nju ne
razumiju, nego ćeš im u vrat zariti otvarač za pisma. I, zajedno s
izopačenim mislima u njezinoj glavi...
“Vrag mi šapće da kupim jednu od onih sačmarica. Ali onu sa šest
patrona. Stavi jednu takvu u auto... I kad naletiš na jednog od ovih, bez
razmišljanja povuci obarač...”
Trgnuo sam se. Opisuje mene. Ja sam već učinio to o čemu Četin
govori. Nije sačmarica, nego pištolj, nisu patrone, nego metci, ali, kao
što je rekao, prima šest komada. Ne asistent na odsjeku za povijest
koji u autu nosi sačmaricu, nego profesor povijesti koji u torbi nosi
pištolj. Zar mi povjesničari u sebi nosimo nasilje? Ma ne, pištolj sam
ponio radi samoobrane. A ovaj luđak želi sačmaricu kako bi pobio one
koji ga nerviraju na ulici. Želi proliti krv drugih kako bi ublažio svoj
bijes.
“Nećeš ništa pitati, profesore. Nećeš se obazirati na suze u
njihovim očima. Jer kad se nađu u nevolji, ovi lažu, ulizuju se i
pokušavaju ti ljubiti ruke i noge.”
Sad mi već postaje dosadan. Vidim da neće zašutjeti, vidim da će
nastaviti u istom tonu.
“Da nisi malo pretjerao?” procijedio sam. “To je samo nezgoda,
Četine. Osim toga, nismo se čak ni sudarili. Možda je pogrešku
napravilo neko vozilo ispred kamiona. Što ja znam, možda je zbog
toga stao.”
“Ispred njega nije bilo nikoga”, uzvratio je, ali za ton nižim glasom.
“Vidio sam, cesta ispred njega bila je potpuno prazna.”

Kada je spustio ton, nastavio sam sigurnijim glasom:

“Bilo kako bilo, nije se dobro toliko uzrujavati. Usto, što i da ste se
potukli? Misliš da bi naučio lekciju? Mi smo znanstvenici, ne priliči
nam šakama se obračunavati na ulici. Da nas je netko vidio, što bi
rekao?”
Nije ništa rekao. Znači da taj bjegunac iz zatvora razumije
strogost.
 “Ne doliči, dragi Četine. I što da je, ne dao Bog, taj čovjek s kojim si
se potukao naoružan?”

Prezrivo je odmahnuo rukom.

“Nemaju oni tu hrabrost. Te gnjide se boje policije, ne mogu nositi
oružje.”
Policija. Niz leđa su mi se spustili ledeni žmarci. Tek sad sam
postao svjestan opasnosti koju smo izbjegli. Što da je taj idiot doista
napao vozača, da je poslije toga došla policija i na silu nas odvela u
postaju? Da su prilikom pretresa otkrili pištolj? Zločin na zločin...
Muštak Serhazin, koji je nožem za pisma ubio svoju bivšu dragu,
uhićen je s oružjem u posjedu, dok se pripremao za pokolj svojih
kolega povjesničara.
Već sam vidio fotografiju sebe kao Jamesa Bonda, s očevim
pištoljem u ruci, na naslovnicama novina. Proklet bio! Zašto sam ponio
taj pištolj? Povodljivi pametnjaković Muštak! Zašto sam povjerovao
riječima onog manijaka iz zrcala? Da bar znam rukovati tom
zlokobnom stvarčicom. “Moj ti je savjet, sine”, rekla mi je moja draga
majčica, “da ni slučajno ne diraš taj pištolj. Još ćeš se nastrijeliti, ne
dao Bog. Najbolje je da ga nekome damo i riješimo ga se.” Da, to bi bilo
najbolje. Ali ja sam, kao i uvijek, poslušao svoju glupost i nisam ga
nikome dao. Kad bih samo ugrabio priliku da ga negdje bacim...
Polako, stani. Nemoj odmah paničariti. Osim toga, zar se uspomena na
oca baca samo tako, kao smeće?
“Možda mislite da sam pretjerao”, Četinov glas mi je prekinuo misli.
“Imate pravo, ali ta stoka vam pomuti razum.” Zar je shvatio da je
pogriješio? “Nemojte mi zamjeriti, žao mi je što se to dogodilo pred
vama.”
Nagnuo sam se i ponovno ga potapšao po ramenu, ali ovaj put
nježnije i srdačnije.
“Nije važno, bojao sam se za tebe. Nije vrijedno da se uvališ u
nevolje.”

“Znam, profesore. Znam, hvala vam.”

Po prvi put se među nama stvorila atmosfera prisnosti. Možda će
napokon pitati za Akina. Ne, opet ona mučna tišina. Kad smo ulazili na
nadvožnjak na Fenerbahčeu, više nisam mogao izdržati, pa sam ga
upitao:
“Stvarno, o čemu smo ono razgovarali, Četine?”
Trgnuo se kao probuđen iz sna.
“Hmmm...”
Je li stvarno zaboravio tako važnu temu ili se samo pretvara?

“Prije nego što je onaj nesretni kamion izletio pred nas”, pokušao
sam ga podsjetiti, ali uzalud. Samo me nastavio gledati praznim očima
preko retrovizora.
“Jesmo li razgovarali o profesoru Tahiru?”
Ovaj dečko stvarno ima pamćenje zlatne ribice ili svoju ulogu glumi
bolje nego ja.
“Ne, nije bio Tahir Haki...” A onda sam, kao da mi je sad sinulo,
uzbuđeno uskliknuo: “Ah, da! Razgovarali smo o Nuzhet. Znaš da ste
vas dvoje ušli u neku raspravu. Što ti je to govorila?”

Vidio sam kako se mršti. Jao, samo će prijeći preko toga. Ne,
prevario sam se.
“Zapravo je raspravu započeo profesor Tahir”, rekao je raširivši
ruke i potom ih vrativši na volan. “Kritizirao je orijentalističke stavove.
Ne navodeći imena optuživao je takve poput profesorice Nuzhet i
mislim da je bio u pravu do neba.”
Na lice sam nabacio namješteni izraz čuđenja.
“Ali Tahir Haki ju je jako volio...”
“Jest, volio ju je, ali je gospođa Nuzhet govorila gluposti. I još onaj
njezin asistent homoseksualac...”
“Akin?”
“Da, on. Trebao je dobiti stipendiju u Americi, pa je potvrđivao sve
što bi ona rekla. A gospođa Nuzhet je pretjerivala i pretjerivala. Kao,
povjesničari u Turskoj su nesmotreni, povijest se ne može pisati samo
prikupljanjem dokumenata, mi, kao, pokušavamo zataškati istinu.”
Znao sam da je moja draga koja me je ostavila imala grubi nastup.
Bila je uobražena, ljude je promatrala svisoka.
“Optuživala je suvremene povjesničare?”
Odgovorio mi je mijenjajući brzinu.
“Ne samo nas, profesore, nego sve. Od Tursun Bega do Nešrija, od
Bitlisija do Nemala Paşazade. Oni su tobože ruglo od službenih
povjesničara. U onome što su oni pisali se, kao, ne može pronaći ni
redak negativnog mišljenja ili kritike na račun vladara iz njihovog
perioda. Ali navodno i mi griješimo. Kao, izdajemo istinu u ime obrane
Osmanlija. Da, točno je tako rekla. Izdajemo istinu. Jer mi, kao,
primjenjujemo autocenzuru.”
Znao sam da je, osobito nakon odlaska u Chicago, Nuzhet
promijenila svoj pogled na povijest. Tragovi tog novog pristupa mogu
se pronaći u gotovo svim njezinim člancima. Vjerovala je da je većina
njezinih kolega u našoj zemlji bliže piscima romantične povijesti i
naglašavala da je veliko propadanje, izazvano cijepanjem Osmanskog
carstva, u turskim povjesničarima izazvalo refleks obrane nacionalne
prošlosti. Po Nuzhetinom mišljenju, ti se povjesničari zadovoljavaju
samo sakupljanjem dokumenata i informacija i ustručavaju se bilo
kakvih komentara ili, umjesto da prenose istinite događaje, pišu
izmišljenu povijest kojom će zaštititi nacionalne interese. Prema njoj
se povjesničar, bio on Amerikanac, Francuz, Kinez, Japanac ili Turčin,
mora osloboditi vlastitih nacionalnih i vjerskih predrasuda i zauzeti
objektivan stav. Međutim, problem je već izašao iz okvira Nuzhetina
pogleda na povijest i pretvorio se u povod za čin koji ju je odveo u
smrt.
“Dobro, a kako ste došli do pitanja prava na ubojstvo?” upitao sam
pokušavajući se približiti temi ubojstva.
Nervozno se promeškoljio na sjedalu.
“Kakvo pravo na ubojstvo?”
Mislim da je shvatio kamo želim usmjeriti razgovor.
 “Sultanovo pravo na ubojstvo.” obrazložio sam. “Pitanje uništenja
konkurenata za prijestolje.” Zastao sam, kao da nisam sasvim
siguran. “Tahir Haki je to jučer spomenuo. Da ste raspravljali o pravu
na ubojstvo.” Duboko sam uzdahnuo. “Nuzhet je, pokoj joj duši, i o tom
pitanju imala zanimljive ideje. Mislim na Osvajača...” Još uvijek je,
dobacujući mi prikrivene poglede u retrovizoru, pokušavao dokučiti
moje namjere. “Je li i vama govorila takve čudnovate stvari?”

“Kakve čudnovate stvari?”

Glas mu je bio leden. Napokon se probudio, sad će biti oprezniji.
Mislim da neću uspjeti u svojoj skrivenoj nakani zbog koje sam i ušao u
ovaj automobil. Jer Tahir Haki ga je lijepo upozorio. Bilo bi bolje da
previše ne navaljujem, ali sada više ne mogu odstupiti.
“Ne znam... Na primjer, ocoubojstvo.”
“Čije ocoubojstvo?”
Isti hladni, daleki, sumnjičav glas.
“Čije bi bilo? Osvajačevo. Jučer smo razgovarali u mom kabinetu.
Profesor Tahir je čak rekao da je zbog toga ušao u raspravu s Nuzhet.”
“Da, teza da bi Murat II. mogao biti ubijen...”
Pogriješio je, tu sam tezu prvi iznio ja. Pamćenje mu, dakle, i nije
tako jako. Međutim, činilo se da je odlučan da nastavi lagati.
“Gospođa Nuzhet je optuživala Osvajača za mnogo toga. Govorila je
da je kod Osmanlija, baš kao i u Rimskom carstvu, bio rasprostranjen
običaj da se kandidati za prijestolje ubiju, umjesto izaberu. Kao
primjer toga je pak navodila Dekret o bratoubojstvu sultana Mehmeda
II. Osvajača.”
Čini se da je prestao lagati. Nuzhet je mogla zastupati takav stav.

“Tahir Haki se usprotivio tom stavu. Rekao je da je, radi javnoga

poretka, ispravno pogubiti one koji narušavaju mir. Međutim, ta žena
je toliko krivo interpretirala naše stavove da sam jednostavno poludio.
Počeo sam urlati. Branio sam stav da je Dekret o bratoubojstvu
potreban.” Na trenutak se okrenuo i pogledao me. “I vi ste u svom
radu... mislim na rad o Dekretu o bratoubojstvu... iznijeli ste manje-
više iste stavove.”
Jesam li? Pokušao sam se sjetiti: “Mehmed II. se za svoje druge
vladavine morao riješiti svog jedinog brata, osmomjesečnog Ahmeda,
zato što mu je Čandarli Halil i dalje poput zmaja stajao na putu, pa je
mladi sultan znao da njegova borba za prijestolje još nije gotova i nije
imao izbora.” Da, napisao sam točno tako. Budući da sam uvijek bio
stidljiv i u govoru i u pismu, u želji da ne uvrijedim ni Isusa ni Mojsija ni
našeg voljenog poslanika Muhameda, ni, što je najvažnije, one koje u
njih vjeruju, kao ni naše ljude koji su privrženi svom nacionalnom
ponosu do te mjere da se ne ustručavaju srušiti svijet ako netko samo
dirne u njihovu plemenitu prošlost, uvijek sam okolišao, pa su se moji
stavovi mogli tumačiti na sve moguće načine. Drugim riječima, ono što
je Četin rekao o mojoj tezi o bratoubojstvu uopće nije daleko od istine.
Zbog toga nisam ništa rekao.
No još je zanimljivije to što se Četin smirio. Što se to dogodilo da je
ovaj mladić, koji se do prije nekoliko minuta grčio u neprilici, iznenada
našao spokoj? I jučer sam zapravo doživio isto. Kad je ovaj mladić
kose kao u ježa s Tahirom Hakijem i Erolom došao u moj kabinet, sva
trojica su bili krajnje napeti. Zanimao ih je Nuzhetin projekt. Točnije,
ono što ja o njemu znam. Štoviše, Tahir Haki me otvoreno upitao što
ona namjerava. A ja sam, glupan, misleći da držim konce u svojim
rukama, rekao da, po svemu sudeći, istražuje mogućnost da je Murata
II. ubio njegov sin. U tom trenutku se njihova napetost istopila, a lica su
im, baš kao Četinovo sada, zablistala u spokoju. Čini se da Nuzhetin
projekt stvarno nije imao nikakve veze s ocoubojstvom. Zar sam se
prevario? Zar Freudov tekst o ocoubojstvu, riječi patricije, filicide i
fratricidc ispisane na papiru koji sam našao i graničnik umetnut među
stranice poglavlja o Muratu II. u Babingerovoj knjizi stvarno ništa ne
znače? Ne, ovo posljednje nisam vidio ja, nego mi je rekao glavni
inspektor Nevzat. Pa čovjek nema razloga lagati! Ne bi lagao, ali ga je
možda obuzela paranoja, kao mene.
Pogled mi je kliznuo na Četina koji je, da mi odvuče pozornost, i
dalje pričao. Dobro, a što reći na tako promjenljive reakcije tog
lažljivog asistenta? U redu, recimo da se dečko nepotrebno uzbuđuje,
ali kako objasniti nedosljednosti u ponašanju Tahira Hakija? Ne, čak i
ako se nije radilo o Osvajaču i ocoubojstvu, Nuzhet je bez sumnje imala
neki projekt koji ih je uznemiravao. A vjerojatno je zbog toga i ubijena.
Dobro, ali kakav je to projekt? Što to ovaj nervozni mladić zna, a da ja
ne znam? Vjerojatno je baš to meni nepoznato pitanje razlog tog
ubojstva i napada na Akina. Ne, Sezgin nije ubojica. Glavni inspektor
Nevzat će to uskoro shvatiti. Međutim, naš profesor s kojim ću se
uskoro susresti nikada mi neće reći pravu istinu. Jedina dobra stvar u
cijelom slučaju jest to što oni znaju da ne znam istinu...
 27

Sultanstvo mu je bilo u prirodi

Kad smo stigli do Rumeli Hisara koji se veličanstveno uzdizao na

obali mora što se tirkizno ljeskalo pod lijenim zimskim suncem, devet
sati je davno prošlo. Kao što smo i pretpostavili, nismo stigli na
vrijeme. Tko zna koliko se Tahir Haki ljuti. Čovjek bi na zakazani
sastanak trebao krenuti dan ranije. Ne sjećam se da je ikada zakasnio
na sastanak. Četin me ostavio pored asfaltirane ceste koja je poput
zmije krivudala nad nasutim morem, na mjestu gdje su meke vode
Bospora nekoć oplakivale zidine tvrđave.
“Pozdravite mi profesora Tahira. Da imam vremena, pošao bih s
vama, ali imam predavanje.”

Tog eksplozivnog asistenta, iz kojeg za našeg kratkog putovanja

nisam uspio izvući niti jednu korisnu riječ, ispratio sam uz zahvale. To
bih mogao pripisati svojoj nesposobnosti ili njegovoj diskreciji, no
zapravo je bilo čudno što mi Četin nije postavio ni jedno pitanje o
Akinu. Zar me nije trebao propitkivati kako bi saznao što je bilo s
mojim bivšim asistentom? Na stranu što nije pitao za njegovo stanje,
nije želio saznati ni odgovor na pitanje koje mi je postavio na vratima
mog stana našto sam mu rekao da ćemo o tome razgovarati putem:
Sve je ovo povezano s ubojstvom profesorice Nuzhet, zar ne? Zar je
zaboravio? Je li to moguće? Zar je samo tako propustio priliku da
čovjeka koji će ga strpati u zatvor natjera da progovori? Naravno, ali
samo ako nije kriv. Je li moguće da Četin nije upleten u to ubojstvo?
Zapravo nemam niti jedan konkretan dokaz. Možda je Nuzhet ubio
Sezgin u želji da se domogne cijelog nasljedstva? Je li tako
jednostavno? Zašto ne? Osim toga, od glavnog inspektora Nevzata
nema ni glasa. Možda je Sezgin priznao zločin. Dobro, ali tko je onda
napao Akina? Možda netko s kim je bio u vezi, kako tvrdi profesor
Tahir? Zašto ne? U ovoj zemlji je to uobičajena pojava. A što ako se
varam, ako Tahir Haki i njegovi sljedbenici samo tako žele prikazati
događaje? Dobro, ali do kad mogu skrivati istinu? Akin će, kad se
probudi, reći sve što se dogodilo. Naravno, ako se ikada probudi.
Najednom sam se ukopao na mjestu. Što sam učinio? Dok mi je kroz
glavu prolazilo tisuću gluposti, zaboravio sam učiniti ono što sam
trebao, nisam poduzeo potrebne mjere. Mislim na Akina. Kad sam
Tahiru Hakiju rekao da je dobro, vlastitim rukama sam momka
gurnuo u opasnost. Izvadio sam mobitel iz džepa i utipkao Akinov broj.
Signali zvona koji nestaju u praznini. Baš kad sam pomislio da je dečko
gotov, javio mi se neki bunovan glas: “Halo... Halo... Izvolite, telefon
Akina Čokatana”
Naš vjerni dizajner interijera... “Halo, gospodine Teomane, dobro
jutro. Ja sam, Muštak.”
“Ah, profesore Muštak, vi ste? Dobro jutro.”
“Oprostite, čini se da sam vas probudio.”
 “Niste, nisam spavao. Sestre su već u cik zore došle u sobu... A
poslije i liječnici...”

Zabrinuto sam upitao:

“Je li Akin dobro?”
“Tijekom noći ga je jako boljelo. Stalno se grčio u krevetu. Doktori
su mu dali analgetik. Sad je bolje. Kažu da će mu trebati vremena da se
oporavi.” Nastupila je kratkotrajna šutnja. “Ovaj... Kad biste mogli u
jednom trenu doći da odem do stana i presvučem se... Mogao bih
nazvati nekoga od prijatelja, ali ne želim da se pročuje što se
dogodilo.”
Ima pravo, bilo bi dobro da se incident ne pročuje.
“Odgovara li vam da dođem poslije podne?”
“Da, može, nekako ću se snaći.”
Nakon što sam završio razgovor, morao sam ga prokomentirati u
sebi.
Eto, Akin je dobro. Nitko ga nije napao. Možda sam sve samo
umislio? Možda Tahir Haki i njegovi pristaše stvarno nemaju nikakve
veze s tim slučajem? U duši mi je zatitrala neka pritajena radost.
Nadam se da nemaju. Nadam se da je sve samo nesporazum. Osjetio
sam da se počinjem smirivati. Dobro, ali ako nisu Tahir Haki i njegovi
studenti, tko je onda ubojica? Tko bi bio? Sezgin, naravno. Dok sam
prolazio kroz kapiju tvrđave, ona radost u meni je ugasla jednakom
brzinom kojom se i pojavila. Hladan glas nošen vjetrom koji je puhao s
mora promrmljao je: A što ako nije? Što ako Nuzhet nije ubio nećak?
Budući da se pokazalo je i Tahir Haki nevin... Jedini mogući sumnjivac
ostao si ti. Zašto bih, zaboga, sumnjivac bio ja? Policija nema ni
svjedoka ni dokaza. A budući da Sezgina još uvijek nisu pustili...
“Gospodine, gospodine.”
Onaj nesretni glas nošen vjetrom više nije mrmljao, nego zvonko
vikao za mnom. Okrenuo sam se kao da ću ugledati njegovog vlasnika.
Nije bilo nikoga.

“Gospodine, samo malo...”

Ma tko je to? Pred kapijom kroz koju sam netom prošao ugledao
sam tamnoputog muškarca ne višeg od metar i pol koji se izgubio u
svojoj smeđoj kabanici.
“Niste kupili kartu”, izgrdio me. “Morate kupiti kartu.”
Siroti čovjek mi je opravdano govorio što trebam učiniti da bih
ušao u Hisar.
“Oprostite, malo sam zakasnio u obilazak...”
Njegovo namršteno lice se opustilo.

“Vi ste iz grupe profesora Tahira?”

Tahira Hakija su svi poznavali. Moraš raditi na terenu, dragi
Muštak. Ne možeš biti povjesničar samo u mračnim hodnicima arhiva.
Ako si događaje iz prošlosti ne predočiš u mašti, nikada ih nećeš
shvatiti. Ni nakon dvadeset i jedne godine obilaženja muzeja, palača i
tvrđava, nisam imao niti jednog poznanika među zaposlenicima i
službenicima tih ustanova. Kako stvari stoje, neću ni imati. Ali nema
veze, koga briga...
 Nakon što sam niskom tamnoputom čovjeku platio ulaznicu, ušao
sam u tvrđavu.

Već na prvoj stubi kamenog stepeništa u ušima mi je zazvonio glas

profesora Tahira. U početku nisam razabirao o čemu govori, ali nakon
nekoliko koraka njegove su riječi postale razgovijetne.
“Niti jedan događaj u povijesti nije bezrazložan. Naravno, ni ova
tvrđava nije podignuta bez razloga. Ova sjajna utvrda, koja se nazivala
Kule-i Džedide, Jenidže Hisar, Boğazkesen i naposlijeku Rumeli Hisar,
bila je prvi korak u nizu velikih priprema.”
Šutnja je potrajala onoliko koliko mi je trebalo da se popnem još tri
stepenice. Želio je da slušatelji osjete težinu njegovih riječi. Kad je
dovoljno pričekao, nastavio je s izlaganjem:
“Velike pripreme... Kakve su to pripreme bile?”
Iz skupine koju još uvijek nisam mogao vidjeti, uzdigao se jedan
kakofoničan glas.
“Za osvajanje... Osvajanje Istanbula...”

“Ne Istanbula, nego Konstantinopola...” veselo ga je ispravio

vremešni profesor. Očito mu moje kašnjenje nije pokvarilo
raspoloženje. Eto to je dobra vijest. Dok je Tahir Haki u šaljivom tonu
nastavljao svoje izlaganje, ja sam se počeo brže penjati uz stepenice.
“Ili, jezikom Osmanlija, Kostantiniyye’nin fethi... Još će dugo proći
dok grad ne postane Istanbul. Još nije ni osvojen. Tek gradimo utvrdu.”
Prostorom omeđenim zidinama čiji su bastioni još uvijek bili
prekriveni snijegom odjeknuo je razdragani smijeh. “No, prvo ćemo
malo porazgovarati o tome odakle se uopće pojavila ideja o osvajanju
Konstantinopola...”

Ponovno je ušutio. U tom sam ga trenutku ugledao. Stajao je na

kružnom platou gotovo u samom središtu tvrđave, gdje se za ljetnih
mjeseci održavaju koncerti. Nosio je svoj crni debeli kaput, oko vrata
crni šal, a na glavi kapu od punijeg vunenog stola iste boje. Iako je
pričao o Osmanlijama, sličio je kakvom rimskom konzulu koji govori u
senatu. Ne znam zašto mi se tako činilo; možda zbog opuštenog
nastupa, a možda zbog govorničke snage. Budući da je tlo bilo mokro,
skupina od trideset-četrdeset osoba koju su većinom činile žene,
stajala je na betonskim stubama na kojima je publika na koncertima
sjedila. U oko su upadali ostaci prljavog snijega na pojedinim
stepenicama. Iako se sunce izdiglo iznad kule koju je dao sagraditi
Čandarli Halil, još uvijek je bilo hladno. Čvrsto umotana u kapute i
jakne, većina sudionika je skrivala oči iza sunčanih naočala. No ni
tamna stakla nisu mogla sakriti njihovo zadovoljstvo zbog
sudjelovanja u obilasku. Budući da je prema kuli Čandarli Halila bio
okrenut leđima, profesoru Tahiru sunčane naočale još uvijek nisu
trebale.
“Je li tko od vas prisustvovao jučerašnjem predavanju?”
Više od polovice prisutnih je podiglo ruku, među njima i ja. Talıir
Haki je svijetloplavim očima prelazio preko skupine da vidi tko smo.
Kad je stigao do mene, zaustavio se. Na trenutak me odmjerio praznim
i bezizražajnim pogledom, a onda je lagano kimnuo glavom, kao da
kaže: Znači ipak ste nas uspjeli počastiti svojim prisustvom,
gospodine.
“Dva čaja, omlet sa sirom, tri masline, komad nemasnog bijelog
ovčjeg sira, dvije kriške kruha od žitarica i najdragocjeniji sat mog
života kojeg mi i nije baš puno preostalo. Da, Muštak, to mi duguješ...”
Lice mi je vjerojatno bilo žarko crveno i vjerojatno su me svi
prisutni sa zanimanjem promatrali. Situacija za “zemljo, otvori se”
Rukama sam čvrsto obgrlio torbu u kojoj sam nosio očev pištolj i glupo
se nacerio. Tahir Haki, naravno, neće tu stati.
“Muštak je vrlo cijenjeni povjesničar”, obratio se onima što su me
promatrali. “Nekad je bio moj student, krajnje uspješan.”
Zašto me sad počeo hvaliti? Sjetio sam se Marka Antonija, koji je
svoj govor nakon Cezarovog ubojstva započeo riječima: Došao sam
pokopati Cezara, a ne ga hvaliti, i onda velikim oratorskim umijećem u
nebesa uzdigao mrtvog vladara, obrukao njegove ubojice i podigao
puk na pobunu. Možda će Tahir Haki učiniti suprotno, prvo me
pohvaliti, a onda obrukati? Da, Muštak je bio moj uspješan student, a
onda je krenuo krivim putem. Ljubav je nadjačala njegovo zanimanje
za povijest, žena mu je pomutila pamet. Tako je mogao reći, ali nije.
“Poslije je napredovao do zvanja profesora”, nastavio me hvaliti. “A
sad mi je najbolji prijatelj. Međutim, u posljednje je vrijeme stekao lošu
naviku: kasni na sastanke. Jutros je ovom starcu priuštio točno sat
čekanja.”
“Silno se ispričavam, profesore”, promrmljao sam. “Što god rekli,
imate pravo.”
 “Ja neću ništa reći”, rekao je zabacujući glavu s lažnim prkosom.
“Vi ćete, gospodine Muštak. Da, recite našim gostima otkud se pojavila
ta ideja osvajanja.”
Kad je primijetio da oklijevam, odbacio je svoju podrugljivu
uljudnost i grubo me pozvao rukom. “Hajde, nemoj stajati ondje. Dođi
k meni da te ljudi bolje vide. A i akustika je ovdje sjajna.”
“Profesore, uz vas...”

“Ne pokušavaj se izvući, Muštak, nećeš me prevariti tim praznim

riječima. Smjesta dolazi ovamo i plati svoj dug.”
Bespomoćan, poslušao sam naredbu. Tahir Haki je bio poprilično
zadovoljan situacijom. Prekriženih ruku stajao je nasred pozornice i
na vrlo simpatičan način prisutnima dijelio šaljive osmijehe. Najednom
sam shvatio, taj čovjek ne može biti ubojica. Tahir Haki nije u stanju
ubiti niti podržati takvo djelo. Ja sam grozan čovjek. Užasan.
Zlonamjeran stvor koji uvijek misli loše o onima koji mu čine dobro.
Što sam sve sinoć učinio Šazije. U tom djetetu postoji nekakvo zlo. Teta
Šaheste je imala pravo; ja sam spletkar, smutljivac. Što sam sve mislio
o tom čovjeku čiji je jedini grijeh to što me voli kao sina. Vođa bande,
organizator ubojstva, fanatični osmanist, mračni povjesničar. Budući
da ne zna što mi sve prolazi glavom, čak i moje oklijevanje tumači kao
dobrotu. “Taj Muštak je pritom i nevjerojatno stidljiv. Sad vam se treba
obratiti, umrijet će od srama...”
Kada sam mu prišao, prisno mi je pružio ruku. Torbu iz naručja
sam spustio do nogu i sa zahvalnošću je obujmio, kao da molim
oprost.
 “Stani malo, polako.” Šaljivo mi je protresao ruku. “Uh, nije
pametno pružati ruku tako snažnim ljudima.”

Grupa se uzbibala u laganom hihotu.

“Da, gospodine Muštak, slušamo vas. Što se to dogodilo da je
Osvajač poželio zauzeti Kostantiniju?”
Duboko sam udahnuo, hladni zrak mi je ofurio grlo. U želji da
prikrijem svoje duhovno stanje, govor sam htio započeti jednom od
onih zajedljivih dosjetki koje je Tahir Haki toliko volio.
“Ispričavam se, profesore, ali prisiljen sam ispraviti jednu vašu
malu pogrešku. Maločas ste govorili o Osvajačevom osvajanju
Kostantinije, a zapravo govorimo o osvajanju Mehmeda II. Grad još
nije osvojen da bi postojao netko s imenom Osvajač. Kao što ste i sami
rekli, tek počinjemo graditi utvrdu.”
Na moje pametovanje odgovorio je smijehom.
“Što reći na istinu? Dobro, krenimo onda od Mehmeda II. Koliko je
godina njegovo veličanstvo imalo kad se odlučilo na gradnju Hisara?”

Njegovo vedro raspoloženje prešlo je i na mene.

“Otprilike trećinu mojih godina.”
“To je dakle četvrtina mojih.”
Tri gospođe iznad srednjih godina su, mjerkajući našeg profesora
zavodljivim pogledima, prokomentirale s pretjeranim oduševljenjem.
“Aaa, zar ste toliko stari?”
“Ne mogu vjerovati...”
 “Uopće vam se ne vidi. Vrlo ste vitalni.”
Iako je djelovao sretno i zadovoljno zbog izrečenih komplimenata,
Tahir Haki kojeg ja poznajem ne bi pao na takve slatke riječi.
Naposljetku nije iznevjerio svog starog studenta.
“Vrlo ste ljubazne, moje dame, zahvaljujem na komplimentima. No
povijest se ne ispisuje pukom elokvencijom, nego riječima koje
iskazuju istinu.”

Ne čekajući odgovor, okrenuo se prema meni i pogledao me kao da

želi reći: Zašto šutiš? Spasi me.
“Ovaj, gdje sam stao... Dakle, kad je donio odluku o izgradnji
utvrde, Mehmed II. imao je gotovo dvadeset godina”, vratio sam se na
temu. “Kažu da je gradnja ovog zdanja počela u ožujku. U ožujku 1453.
godine. Dakle, godinu dana nakon što je naš mladi sultan zasjeo na
prijestolje. Naravno, govorimo o njegovom drugom usponu na
prijestolje. Međutim, ideja o osvajanju Konstantinije se, bez ikakve
sumnje, u njegovoj glavi rodila mnogo ranije. Zapravo, grad nije
opsjedao samo Mehmed II, nego i njegov otac Murat II, princ Musa
Čelebi i Bajazid I. Grom, otac njegova djeda koji je dao sagraditi
Guzelđže Hisari na suprotnoj obali. Da ne spominjem Perzijance,
Arape, Vikinge, Hune i Gote koji su Konstantinopolis napadali puno
prije njih. Od svih tih naroda, u grad su prije Osmanlija uspjeli ući
samo križari, 1204. godine.”
“Četvrti križarski rat”, potvrdio je Tahir Haki. Još uvijek nije
rasklopio ruke na prsima. “Tobože su krenuli spasiti Jeruzalem, ali su
im bogatstva Konstantinopola bila privlačnija od svetih ciljeva. Njihova
okupacija je trajala više od pedeset godina. Zar ne, Muštak? Da, od
1204. do 1261. U to vrijeme je grad doživio najveća razaranja. Pokrali
su najdragocjenije urese te kraljice svih gradova. Opljačkali su
najsvetije hramove. Međutim, na kraju su opet Bizantinci, točnije
Istočni Rimljani, zagospodarili ovim gradom u koji je cijeli svijet upro
pogled.” Kad je primijetio da sam se povukao nekoliko koraka unatrag
i da ga slušam. “Ne, ne, nema uzmaka. Dođi, nećeš mi pobjeći.”

“A da nastavite, profesore. Prekrasno ste pričali.”

Kategorično je odmahnuo glavom i potom desnom rukom pokazao
prema meni i, ovaj put poprilično prenaglašeno, predstavio me maloj
skupini...
“Da, dame i gospodo, profesor Muštak Serhazin nam govori o
razlozima osvajanja...”
Nema mi spasa.
“Dobro, onda ću nastaviti... Osvajanje Konstantinije je za Osmanlije
nosilo potpuno drugo značenje nego za križare. Njihov cilj nije bio
samo domoći se bogatstva grada, nego ukloniti jednu veliku prepreku.
Da, Konstantija je bila jedna od najvećih prepreka na putu pretvorbe
Osmanske države u carstvo. Osmanlije su, osobito za vrijeme
Mehmeda II, dominirali gotovo cijelom regijom. Konstantinija je ostala
poput izoliranog otočića na ovom tlu. Za Mehmeda II, koji je želio
stvoriti državu svjetskih razmjera, bila je neprijateljsko gnijezdo koje
mu u svakom trenu može zabiti nož u leđa... Osmanska ahilova peta...
Mladi sultan će tek nakon što osvoji taj otok moći krenuti u veće
pohode.”
 Iz gomile se uzdigao jedan uljudni glas.
“Ispričavam se, gospodine Muštak...” Bila je to sredovječna
gospođa nježne, umjerene šminke s crvenom kapom na glavi. “Molim
vas, oprostite što vas prekidam, no htjela sam postaviti pitanje kad
smo već na tome.” Oči što su zadivljeno gledale iza naočala bez okvira
usmjerila je prema Tahiru Hakiju. “Ja sam jedna od onih koji su
prisustvovali vašem jučerašnjem predavanju. Kazali ste da je Mehmed
II. imao i osobnih razloga za zauzimanje Konstantinopola. Rekli ste da
je morao osvojiti taj grad kako ne bi ostao u sjeni svog oca koji je
izvojevao pobjedu u Bitci kod Varne. U protivnome je čak mogao ostati
bez prijestolja. Svi znamo da su Čandarli Halil i njegovi pristaše bili
protiv njega. Međutim, muči me sljedeće. Da Mehmeda II. nije mučio
takav strah... Na primjer, da je Murat II. odlučio da se umjesto njega
bori njegov sin sultan, da nije došao u Edirne, da je u Bitci kod Varne
pobijedio Mehmed II, da mu je čak i Čandarli Halil bio privržen, bi li
uložio tolike napore da zauzme grad?”
Na licu Tahira Hakija pojavio se zagonetan izraz. “Dobro pitanje,
gospođo Žale.”
Gospođa Žale? Znači da poznaje tu ženu? Nije mi promaknulo ni to
što se, unatoč tome što uopće nije obratio pažnju na one koje su mu
maloprije uputile komplimente, gospođi Žale iskreno osmjehnuo.
Postoji li među njima nešto nalik flertu? Zašto da ne? Misliš da su svi
poput tebe? Bespomoćni zaljubljenici koji su život potratili na samo
jednu ženu?
“Dakle, Muštak”, profesorov glas me vratio u stvarnost. “Što kažeš
na pitanje gospođe Žale? Što misliš, što bi učinio mladi vladar?”
“Sigurno bi uložio trud...” odgovorio sam prestavši ponižavati
samog sebe. “Osmanlije su svakako morali osvojiti Konstantinopol.”
Promatrajući prisutne, pokušao sam objasniti. “To je bilo neizbježno.
Da ne bi bilo nesporazuma, nisam protiv profesorove teorije. Zapravo,
mislim da su ta dva razloga međusobno povezana. Kao što su i u
današnje vrijeme za opstanak vlade potrebni odgovarajući uvjeti
unutar zemlje kao i vanjske konjukture, isto je vrijedilo i u prošlosti.
No povijest je jedna i jedina, kao i vođe. Da nisu postojali uvjeti koji su
doveli do osvajanja, Mehmed II. ne bi postao Osvajač. S druge strane,
da u karakteru mladog sultana nisu postojale odlike vođe, čak i u istim
uvjetima osvajanje Konstantinopola bilo bi odgođeno.”
Pogledao sam profesora da vidim želi li što reći.
“Potpisujem”, podržao me. “Možemo reći i ovako: povijest ispisuju
vođe koji narodne mase mogu povući za sobom, ali nikada po svom
nahođenju. Jer povijest ima svoju logiku, vrijeme ima svoj duh. Samo
oni koji razumiju logiku povijesti i duh vremena mogu postići uspjeh.
Mehmed II. bio je jedan od takvih vođa.” Ušutio je. Učinilo mi se da su
mu se oči ovlažile. Od ushita ili od studeni? To sam već vidio. Njegovo
divljenje prema Osvajaču bilo je toliko da bi ga, i protiv njegove volje,
obuzeli osjećaji dok je govorio o njemu. Vlažne oči su mu na trenutak
preletjele preko bastiona prekrivenih snijegom. “Možda bismo trebali
još malo pojasniti karakter Mehmeda II.”
Opet me pogledao, kao da traži dopuštenje.
“Naravno, profesore, izvolite.”
 Nježno mi je dotaknuo ruku i onda se okrenuo prema okupljenima.
“Znate da se sudbine prinčeva ispisuju dok su oni još sasvim mladi.
Ta se djeca, htjela ili ne, odgajaju da budu sultani. Koliko god da braće
bilo, tako je za sve. Neki od njih možda uopće nisu prikladni za
vladara. Neki od njih čak ni ne žele prijestolje, ali nemaju mogućnost
da pobjegnu od sudbine. Međutim, Mehmed II. je bio stvoren za
vladara. Sultanstvo mu je bilo u prirodi. Kao što sam jučer rekao, dok
je imao samo dvanaest godina, sebe je vidio kao kandidata za
upravljanje velikom Osmanskom državom. Prirođena hrabrost,
beskrajno samopouzdanje... Naravno da je i obrazovanje bilo važno,
naravno da su ga izdaje koje je doživio za vrijeme prvog ustoličenja još
više prekalile. Naučio je biti nemilosrdan kad treba i prikriti svoje
strasti. Kad je drugi put zasjeo na prijestolje, znao je kako se igra ta
zamršena partija šaha za vlast. Bio je inteligentan, ambiciozan, hrabar
i, što je najvažnije, hladnokrvan. Nikad ga u nezgodan čas ne bi
obuzeo bijes, niti je dopuštao da mu osjećaji pomute razum. Kad bi se s
nekim trebao obračunati, čekao bi najprikladniji trenutak. Bilo bi
korisno da vam prepričam jedan događaj koji se zbio u to vrijeme:
Kad su pred njega kročili izaslanici Konstantina XI. Paleologa i rekli
mu da isplata 300 tisuća akči, što su je svake godine naplaćivali zbog
princa Orhana, pripadnika jedne druge dinastije iz loze Osmanlija, koji
je kao talac boravio u Konstantinopolu, kasni te da se, povrh svega, taj
iznos treba udvostručiti jer će ga u protivnome pustiti i uz to podržati
u borbi za prijestolje na koje polaže pravo, on ih je saslušao bez imalo
srdžbe. ‘Dobro, razmotrit ćemo to pitanje čim se vratimo u Edirne’,
odgovorio je i izaslanike ljubazno vratio natrag. Naime, u to je vrijeme
bio na svom prvom pohodu u Anadoliji. Bavio se jednim od beskrajnih
ustanaka Karamanida. Kada je riješio taj problem i prešao na
Galipolje, napao je grčka sela koja su se nalazila u vlasti imperatora i
stanovništvo protjerao u Konstantinopol. Više se nije suzdržavao
otkrili svoj veliki cilj. Njegov sljedeći korak će biti gradnja ove utvrde.”
Najednom je pogledao u mene.

“Samo ja govorim, Muštak. Nisi li trebao ti?”

Odmah sam se pobunio.
“Jesam, profesore. To su bili svi razlozi osvajanja.”
Usprotivio se podigavši ruke.
“Nećeš se tako lako izvući. Sad ćeš nam pričati o izgradnji utvrde.”
“Ali...”
Odjednom sam osjetio da se profesor prema meni odnosi kao
prema lijenom srednjoškolcu. Odraslog čovjeka tretira kao dijete.
Trebao bih se naljutiti, ali mi se svidjelo.

“Nema ‘ali’, Muštak.” Mislim da se i Tahir Haki osjećao kao profesor

u srednjoj školi. Ili je samo tako djelovao. Njegov cilj je bio da,
zadrikujući me malo u šali, a malo ozbiljno, pažnju sudionika održi
budnom. Ukratko, unutar povijesnih zidina koje je dao izgraditi
Mehmed II. igrali smo predstavu.
“Kako želite, profesore... Da, društvo, gradnja tvrđave je samo
nagovijestila ono što je već bilo poznato. Opsada Konstantinopola je
bila blizu. Utvrda će presjeći sve veze grada s Crnim morem. Cilj je bio
jasan: spriječiti dostavu hrane, oružja i vojne pomoći u grad koji će se
naći pod opsadom.” Lagano sam se okrenuo prema nazad i pokazao
preko zidina. “Ni odabir Bajazida I, koji je naložio gradnju Anadolu
Hisara, bez sumnje nije bio slučajan. Jer ovo je najuži dio Bospora.
Kažu da je prije mnogo stoljeća i perzijski kralj Darije ovuda prešao u
Europu.” Ponovno sam se okrenuo prisutnima i ovaj put pokazao
unutrašnjost zidina. “Nekoć se ovdje nalazila crkva. Crkva sv. Mihaela.
Naravno, dali su je srušiti.” Pokazao sam jedan od stupova koji je
stajao među kamenjem tvrđave. “Gledajte, taj kamen je zasigurno
ostao od te crkve. Dakle, kad je crkva srušena, grčki vjernici koji su
živjeli na ovom području su se pobunili. Vodile su se borbe na život i
smrt. No Osmanlije su bili toliko moćni da grčki seljaci nisu imali
izbora nego da prihvate svoju sudbinu. Imperator Konstantin je pak
Mehmedu II. poslao izaslanike da ga podsjete da je gradnja utvrde u
suprotnosti sa njihovim sporazumima i zatraže da je obustave. Mladi
sultan im je izvanredno mirnim tonom rekao sljedeće: ‘Ja štitim
interese svoje države. Ova zemlja je i tako naša. Od davnina je ovo naš
put iz Azije u Europu. Bilo bi bolje da se ne miješate. Ako nam pokušate
uskratiti pravo na prelazak, isukat ćemo sablje. Znajte gdje vam je
mjesto, pa nećemo narušiti mir.’
Izaslanici su se razočarani vratili u Konstantinopol. Vijest koju su
donijeli u gradu je prouzročila atmosferu poraza. Velika katastrofa
koja se bližila već se poput crnog oblaka nadvila nad ljude. Obuzeti
beznađem, pohitali su u crkve, palili svijeće za Djevicu Mariju,
zaštitnicu grada, preklinjali Krista da ih zaštiti.
 Gradnja je pak tekla nevjerojatnom brzinom. Arhitekt tvrđave, za
koju kažu daju je osobno skicirao Mehmed II, bio je preobraćenik po
imenu Muslihidin. No mladom sultanu je taj posao bio toliko važan da
vodstvo nije mogao prepustiti samo njemu. Sultan je gotovo proglasio
mobilizaciju. Na gradilištu na kojem je radilo oko pet tisuća radnika,
dodijelio je posebne dužnosti pašama Halilu, Sarudži i Zaganosu.
‘Neka svatko od vas sagradi po jednu kulu na ovoj tvrđavi.’ Gradnju
ove kule iza mene, jedne od triju kula koje ćete malo kasnije obići,
preuzeo je Čandarli. Lijevu gornju kulu sagradio je Zaganos, a desnu
Sarudža-paša. Pretpostavljam da ste već primijetili da se tvrđava u
obliku trokuta spušta prema moru. Ovo zdanje koje je, kao što vidite,
podignuto na obroncima brijega, Osmanlijama je omogućilo veliku
nadmoć u obrani. Tvrđava čija je gradnja započela u ožujku potpuno je
završena krajem kolovoza. Kapije, kule, zidine, bastioni...”
“Spomenuo si bastione, pa sam se sjetio dvostiha koji je napisao
Tursun-beg”, Tahir Haki mi je opet upao u riječ. “Sjećaš li se tih
stihova?”

Moje pamćenje, gluho i slijepo u slučaju ubojstva koje bi me moglo

doživotno strpati u zatvor, ne bi trebalo pamtiti riječi katrena
napisanog prije više od petsto godina. No takva dosljednost se može
očekivati od razumnih ljudi, a nipošto od luđaka poput mene. Da,
odmah sam se sjetio Tursun-begovih stihova:

“Cebe ve şiş ve harbeden bezenüb

Bir aeeb şekil buldıı burc-i hisar
 Sanki simurg beççe bir nice bin
Gösterir aşiyan eden minkâr”

Među velebnim zidinama odjeknuo je pljesak Tahira Hakija.

“A kažeš da si ostario. Gledaj, još uvijek imaš slonovsko pamćenje.”
“Ovaj, imam jednu molbu, profesore.” Djevojka prekrasnih očiju s
maramom na glavi prekinula je naš razgovor. “Možete li nam reći
kako ta pjesma zvuči na suvremenom turskom?”
Nije ga trebalo nagovarati, naš profesor uživa govoriti o poeziji.
“Naravno, dijete.” Na trenutak je zatvorio oči kako bi se prisjetio.
“Mogli bismo je prevesti ovako: ‘Bastioni tvrđave, ukrašeni džilitima,
strijelama i kopljima, poprimili su čudesan izgled. Kao da je tisuće
feniksa pomolilo kljunove iz gnijezda.’”
Sudionici izleta zagledali su se u bastione, kao da će ugledati
fenikse. Tahir Haki je sa zadovoljstvom promatrao dojam koji je
stvorio njegov prijevod, a svoju je priču dovršio ovako:

“Da, Kule-i Džedide, Jenidže Hisar, Bogazkesen ili Rumeli Hisar...

Zovite je kako želite, ali ova se velebna tvrđava eto tako uzdignula iz
zemlje. Pored oružja kao što su lukovi, strijele, koplja, buzdovani,
topuzi i džiliti o kojima je pisao Tursun-beg, na zidine su postavljeni i
topovi različitih veličina. Kad je utvrda dovršena, mladi sultan je za
upravitelja postavio Firuz-agu i dodijelio mu četiri stotine biranih
vojnika. Da, na suprotnoj obali Anadolu Hisar, a ovdje Rumeli Hisar.
Sudbina Bospora je zapečaćena. Vojni ili trgovački, više niti jedan brod
nije mogao proći ovim morskim tjesnacem bez odobrenja Osmanlija.
Sultan Mehmed II. na kraju se mogao spokojno vratiti u Edirne i početi
pripreme za osvajanje Konstantinopola, što će biti ključ za otvaranje
vrata njegove sjajne sudbine.”
 28

Nikada nisam čuo da je netko umro od gihta

Nakon što je Mehmeda II. poslao u palaču u Edirneu da dovrši

pripreme za osvajački pohod, Tahir Haki je sudionicima izleta dao pola
sata da obiđu kule. Možda se nije usudio pentrati po zidinama, a
možda je htio stvoriti priliku za razgovor, ali je u svakom slučaju
odlučio ostati sa mnom. Iako su sudionici navaljivali da pođem s
njima, i ja sam, zato što nisam bio u stanju verati se po kulama kao
koza, ili zato što sam, baš kao i Tahir Haki, htio iskoristiti priliku da
sada obavimo razgovor koji ujutro nismo mogli, ostao na mjestu. Dok
su se članovi grupe, koji su živahno krenuli prema stepenicama, baš
poput krepkih vojnika koji su primili vijest o dolasku mletačkih galija s
Crnoga mora i revno pohitali na oružje, udaljavali, ja sam se obratio
našem starcu: “Još jednom se ispričavam, profesore”, rekao sam
pripremajući se krenuti s uvodom, kad je on progunđao: “Četin nije
došao, zar ne? Zato si kasnio?”
Nestalo je onog slatkorječivog povjesničara od maloprije, a na
njegovom mjestu pojavio se neki ljutiti mrgud. Još je čudnije bilo to što
nije krivio mene, nego onog mladića konjskog lica za kojeg sam mislio
da mu je ortak. Ako u obzir uzmemo i raspravu do koje je došlo na
jučerašnjem predavanju, očito je da je među njima nastao
nesporazum. Ali u vezi s čim? Možda će mi Tahir Haki reći. Međutim,
sad moram stati u Četinovu obranu. Ipak neću otvoreno lagati.
“Ne, profesore, ne smijemo biti nepravedni prema momku. Jutros
je rano stigao na dogovoreno mjesto. Ja sam kriv, nisam uspio stići na
vrijeme.”
Izgledao je kao da ne može vjerovati.

“Ali ti nikada ne kasniš!”

“Ali jesam, profesore... Sinoć nisam mogao spavati, uspio sam
zaspati tek pred jutro. Nisam mogao ustati.”
Opet se nije naljutio, zaokupljalo ga je nešto drugo.
“Kako si onda došao ovamo?”
“Četin me dovezao. Dečko je došao do stana po mene.”
Na licu mu se pojavila neka napetost.
“Kako zna gdje živiš?”
E, baš se uhvatio tog ružnog asistenta. Iako mladića nisam ni
najmanje volio, u meni se probudio nekakav osjećaj sažaljenja. Četin
ne bi mogao udovoljiti profesoru Tahiru ni kad bi mu skinuo zvijezde s
neba. Dobro, ali što reći na taj strah u profesorovom glasu? Zašto ga
je zabrinulo što Četin zna gdje živim? Da bih to otkrio, moram
odgovoriti na njegovo pitanje.
“Već je dolazio k meni.”
“Je li? Kada?”
 Nisam htio reći da je to bilo nakon sprovoda njegove supruge.
“Prije dvije godine, čini mi se...”

Ne, nikako se nije mogao smiriti.

“Znači, sjećaš se.”
Da kažem ‘sjećam se’, poprilično bi se umirio, vidio sam mu u
očima. Dobro, ali zašto? Zar je vjerovao da su Nuzhet ubili taj mladić
koji ne može kontrolirati svoj bijes i njegovi prijatelji? Ali, ako je tako,
zašto mi je onda poslao nekoga na koga sumnja da je ubojica? Što taj
čovjek pokušava? Za koga navija? Jesam li se opet prevario u vezi s
Tahirom Hakijem? Dosta je, prebrzo mijenjam mišljenje. I da ostane
samo na tome, dobro, ali mi se cijela duša izvrne naglavce. Čovjeka za
kojeg sam prije deset minuta mislio da je krvoločni ubojica, deset
minuta kasnije doživljavam kao anđela dobrote. “Iskrivljeno poimanje
istine. Kvar u percepciji vidljivog... Eto tako počinju psihološki
problemi, dragi moj Muštak.” Šazijina logika je, kao i uvijek, bila na
mjestu. Da, sve to postoji kod mene. Oštećena percepcija, iskrivljeno
poimanje, pogreške u procjeni.

“Što je bilo, Muštak? Jesi li dobro, sinko?”

Upozorenje Tahira Hakija izvuklo me iz duboke jame u koju sam
upao.
“Dobro sam, profesore, dobro sam. Samo se pokušavam sjetiti.
Četin možda ima pravo, vjerojatno je i prije dolazio do mene. Ali se ne
mogu točno sjetiti kad.”
Nervozno je promrmljao:
 “Dakle ne sjećaš se?”
Oči su mu bespomoćno treptale.

“Je li to jako važno, profesore?” krenuo sam u protunapad. “Zašto

vas to toliko zanima? Zašto je problem što Četin zna gdje stanujem?”
Skrenuo je pogled.
“Ne, nije problem...”

Kad je već došlo do toga, više mu ne smijem dopustiti da se izvuče.

“A i zašto bi dečko lagao? Ako kaže da je dolazio, dolazio je, zar
ne?”
Lagano je nakrivio glavu u desno.
“Naravno. Nema razloga za laž.”
Rekao je to ne gledajući me u oči. Jer Četin je mogao imati više
razloga za laž, a ne samo jedan. I to dobrih razloga. To što je ubio
Nuzhet. To što je ozlijedio Akina. Podle pripreme za drugo ubojstvo.
Nakon Nuzhet, Muštak... Ubojstvo povjesničarskih izroda koji su izdali
svoju sjajnu povijest će uvrede nanesene našoj nacionalnoj prošlosti.
Dobro, ali ja nisam takav.
“Taj Akin...”, prekinuo je tijek mojih misli koje u većini slučajeva i
tako izmiču mojoj kontroli. “Tko ga je napao?”
Čini se da je došlo vrijeme da stavimo karte na stol, mislim da već i
Tahir Haki to želi. Međutim on je, po običaju, čekao da netko drugi prvi
dirne u osinje gnijezdo. Prvo ja trebam iznijeti sumnju u njegove
studente. Zapravo, da smo sinoć razgovarali, uopće ne bih oklijevao
da to učinim, ali sada... Sada nisam siguran. Ne znam. Bio sam
zbunjen. Možda problem nije sumnja u tu mladež, nego nepovjerenje
koje osjećam prema starcu prekoputa mene. Da, ovdje nešto ne valja.
Problem nije samo u mom psihičkom deliriju. Moj dragi profesor je
pred mojim očima maloprije glumio potpuno drugi lik, a sada je uronio
u znatno drugačiju ulogu. Koja je stvarna? Brani li Četina i njegove
ortake ili biranim jezikom želi optužiti svoje studente? Teško je
shvatiti. Zato sam i ja izbjegavao otvoreno optužiti Četina.
“Ne zna se tko su osoba ili osobe koje su napale Akina. Ne može
govoriti, pa nije mogao reći tko je napadač. Ali za nekoliko dana će
nam sve reći.”
Duboko je uzdahnuo, kao da ga nešto muči. Nesumnjivo i on
sumnja da je i Četin imao prste u tom napadu. Bojao se da ću se, ako je
njegova pretpostavka točna, i ja naći u nevolji. Zato prema meni
osjeća toliku prisnost, zato se iznenada brine, zato govori kao da se
ispovijeda.
Da, gospodine suče. Ako mi ne vjerujete, pitajte profesora doktora
Muštaka Serhazina. Ne samo da nisam surađivao s tim ubojicama,
nego sam i s njim podijelio svoje zebnje.
Ako tvoji prethodni partneri u zločinu potonu, moraš pronaći nove
suradnike. Povijest je, kao uostalom i dnevna politika, umijeće
savezništva. Sposobnost da skupinu s kojom si prethodno sklopio
savez napustiš čim se počne raspadati i odmah započneš suradnju s
drugom. U ovako kompliciranom slučaju, s kim bi drugim mogao
sklopiti novi i koristan savez nego s Muštakom, utjelovljenjem
gluposti?
“Sumnjaš li ti na koga?”

Rekao sam vam, optužbe će prepustiti meni. Ne, ovaj put neće ići.
Ako će nekoga optužiti, to mora izreći sam.
“Pa ne znam, profesore. Rekao sam vam i kad smo se sinoć čuli. Vi
se ne slažete, ali to bi moglo biti u vezi s Nuzhetinom smrću.”

Rukom s ispupčenim plavim žilama počešao je svoju prosijedu

bradu.
“Nuzhetina smrt...” Lukavo je zaškiljio svijetloplavim očima koje su
na otvorenom bile još svjetlije. “Da, i jučer smo se malo dotakli toga, ali
kao da ti nije bilo ugodno pred djecom. Mislim na Četina i Erola. I sam
znaš da imaju romantičan pogled na povijest. Osjetljivi su po pitanju
Osvajača. Možda zato pred njima nisi otvoreno rekao što misliš.”
Još uvijek hoda po rubu i majstorski izbjegava reći što mu je na
umu. Samo neka, da vidimo koliko će izdržati.
“Kad si mi sinoć na telefonu rekao da želiš sa mnom razgovarati,
shvatio sam da imaš određene ideje o tome.”
Prepredenjak, sad me želi mojim vlastitim riječima stjerati u kut.
“Dakle, Muštak, što misliš? Tko je, po tebi, ubio Nuzhet?”
Kad sam ja trebao govoriti, uopće nije okolišao nego je pitao ravno
u glavu. Bilo je jasno kakav odgovor očekuje: Nuzhet su ubili Četin i
njegova ekipa. Kad bih to rekao, on bi šokirano uzviknuo: Nemoguće!
Ta djeca nikad ne bi učinila takvo što! Potom bi zastao da razmisli,
tobože se smirio i urazumio i potom pitao: Što te nagnalo na takvo
mišljenje? A ja bih mu, u okviru logike, počeo nizati razloge.
Zanimljivo... rekao bi kimajući glavom: Zanimljivo... Ja ne bih išao tako
daleko, ali i ja gajim određene sumnje, započeo bi i na kraju presudio
sirotoj djeci. Jer ako želi spasiti sebe, nema izbora.
“Zašto šutiš, Muštak?”
Zašto bih šutio? Zato što nemam izbora. I ja sam, baš kao on,
stjeran u kut. Nakon što sam sinoć toliko inzistirao da svakako
moramo razgovarati, moram mu ponuditi prikladno i logično
objašnjenje.
“Razmišljao sam, profesore...” Pogledi su nam se sreli. Pogledi koji,
iako plašljivi, oprezni i pomalo stidljivi, nisu izgubili ni trunku svoje
podlosti. Ne pogledi dvojice prijatelja koji se međusobno uvažavaju,
već dvojice suparnika koji jedan drugog nastoje poraziti. “Nažalost, ni
ja nisam u mogućnosti reći tko su Nuzhetini ubojice.”
Na njegovom licu, koje ni studen nije vratila u život, pojavio se
poprilično neugodan izraz.
“Naime, muči me nekoliko pitanja, profesore. U početku sam mislio
isto što i vi. Ubojica mora biti Sezgin. Nuzhet mi je sama pričala da su
među njima postojale nesuglasice. Inače, ja sam glavnom inspektoru
Nevzatu spomenuo tog momka. Da je bar tako kao što smo mislili, tad
bi ovaj nesretan slučaj bio riješen. No napad na Akina promijenio je
moj pogled na to pitanje. Kao što sam vam rekao u sinoćnjem
razgovoru, Nuzhetina smrt i napad na Akina dogodili su se u kratkom
vremenskom razmaku. Možda čak i istodobno. Kad Akin progovori
saznati ćemo točno vrijeme. Bilo kako bilo, čini se da je ta dva napada
izvela jedna organizirana skupina. Kao da su Nuzhet i Akina odabrali
kao mete i htjeli ih istovremeno uništiti. Ako je tako kao što mislim,
možemo isključiti mogućnost da je Sezgin ubojica.”
Ne znam je li to bilo zbog uzbuđenja, nemira, ili naprosto panike,
ali odmah me prekinuo:
“Dobro, onda tko? Tko bi mogli biti ubojice?”
Ne, neće ići tako lako. Nećete me natjerati da ja to kažem.

“Ljudi koji su prema Nuzhet i Akinu gajili neprijateljstvo”, smireno

sam rekao.
U ušima mi je zazvonio pohvalni šapat mog oca:
Bravo, Muštak. Dobro ti ide, sine. Samo Hercule Poirot, legendarni
detektiv Agathe Christie, može tako točno analizirati i biti toliko
hladnokrvan.
Naravno da se nisam dao zavarati očevim lažnim pohvalama.
Vratio sam se svom prekaljenom profesoru.
“Da, ljudi koji su bili u sukobu s oboje.”

“Ne pričaj u zagonetkama, Muštak”, prekorio me Tahir Haki. “Tko

su ti ljudi? I zašto bi bili u sukobu s Nuzhet i Akinom?”
Njegova nestrpljivost bila je dobar znak. Trebao bih ga još malo
iznervirati.
“Što vi mislite, profesore? Postojao je samo jedan projekt na kojem
su Nuzhet i Akin zajedno radili.”
Usne su mu promrmljale gotovo same od sebe, kao da prenose
neko užasno proročanstvo.
“Nuzhetin projekt...”

Pogodio sam u sridu.

“Upravo tako. Nuzhet i Akin nemaju nikakve druge dodirne točke.”
“Teorija o trovanju Murata II.”, žurno je prošaptao, kao da želi
izbrisali zabrinutost u svojim očima. “Nuzhet su ubili zato što je radila
na tom projektu?”
Ah, taj promućurni starac. I dalje nastavlja svoju igru, i dalje me
pokušava pogrešno usmjeriti.
“Više nisam siguran”, rekao sam sa smiješkom. “Možda je Nuzhet
radila na nekoj drugoj tezi.”
Njegovim svijetloplavim očima opet je zavladao nemir.
“Kakvoj tezi?”
“Ne znam, nije mi rekla, ali možda vi znate. Zasigurno vam je nešto
natuknula, kad ste tako često bili u kontaktu.”
Bez razmišljanja mi je odbrusio:

“Ne, ni meni nije ništa rekla.”

Sigurno laže. Sjetio sam se izreke koja se pripisuje sultanu
Mehmedu Osvajaču: I da dlaka s moje brade sazna što želim učiniti,
smjesta bih je iščupao i spalio. Razumljivo je da je sultan koji je
upravljao ogromnim carstvom bio tajnovit, ali što reći na šutnju našeg
Tahira Hakija?
Možda je shvatio da mu ne vjerujem ili što već, pa me upitao: “Zašto
misliš da Nuzhet nije istraživala mogućnost da je Murat II. otrovan?
Freudov tekst o ocoubojstvu koji je pronađen u njezinom stanu... O
Dostojevskom, zar ne? Znaš da je Nuzhet obožavala nalaziti veze
između književnosti i povijesti. Iako to nema nikakve veze s istinom,
mogla je smrt Murata II. prikazati kao trovanje i mirno zasnovati svoju
tezu na teoriji zavjere.” Usne poblijedjele od hladnoće razvukle su mu
se u usiljeni smiješak. “Zašto ti uopće to govorim? I tako si to ti rekao.
Zar ne? Stvarno, zašto si se predomislio, Muštak?”
Zbog vas, profesore. Vaše ponašanje je bilo toliko sumnjivo i
nedosljedno da se niste uzbudili ni kad sam potegnuo pitanje trovanja
Murata II. Čovjek htio-ne htio pomisli da Nuzhetin projekt nije bio to...
Ali to mu, naravno, nisam mogao reći.
“Ponovno sam čitao o smrti Murata II. Uopće ne zvuči kao trovanje.
Po svemu sudeći, riječ je o krvarenju u mozak ili o srčanom udaru.”
Podrugljivo se nasmijao.
“Vidim da si nakon povijesti otkrio interes za medicinu.”
“Bože sačuvaj, profesore. Nisam uspješan ni u povijesti, kako bih se
još bavio i medicinom? Ali kad pročita sve što se pisalo, čovjek dođe do
takvog mišljenja. I sami znate da se prehrana tada pretežito sastojala
od mesa. Hrana na dvoru je bila teška. Većina sultana je zbog toga
imala problema s gihtom.”
Dobacio mi je značajan pogled.
“Dobro, ali nikada nisam čuo da je netko umro od gihta.”
Tko je to već rekao? Sjetio sam se! Sultan Mehmed Osvajač, sinoć u
mom snu. Kakva velika slučajnost! Čujem istu rečenicu, a nisu prošla
ni dvadeset četiri sata. Zašto bi to bila slučajnost? Otac i sin su patili od
iste bolesti. Naravno, osoba u mom snu nije bila Osvajač, nego moj
imaginarni svijet koji je zaglavio izvan granica moje svijesti.
“A ti?” navaljivao je profesor Tahir. “Znaš li za ikoga tko je umro od
te bolesti?”
“Ne, ali nije u tome problem. Želim reći da način prehrane koji
uzrokuje giht može dovesti i do začepljenja glavnih krvnih žila. Žila
koje mogu izazvati krvarenje u mozgu ili srčani udar. Način na koji je
umro Murat II. i tako nije jedini razlog koji me natjerao da promijenim
mišljenje. Jučer mi je netko provalio u kabinet na fakultetu. Nešto su
tražili.”
Lice mu se opet zabrinuto smrknulo, a prosijeda brada mu je
zatitrala.
“Jesi li siguran? Možda je riječ samo o pogrešci čistačica?”
“Ne, nisu bile čistačice. Potpuno su mi ispreturali kabinet.
Pretraživali su mi i računalo.”

“Zašto mi nisi prije rekao? Mogli smo javiti policiji.”

Njegova zabrinutost djelovala je iskreno, ali ja mu, naravno, nisam
vjerovao.
“Nisam mislio da je taj incident povezan s Nuzhetinom smrću.
Pomislio sam da bi moglo biti tako tek nakon što sam saznao za napad
na Akina. Reći ću i policiji, naravno. Bilo kako bilo, mislim da su
provalnici tražili nekakav članak ili rad. Prekopali su sve dokumente u
mojoj ladici. Mislim da ništa nisu našli, pa su mi ušli u računalo. Tražili
su rad u kojem se spominju imena šest osoba koje su živjele u doba
Mehmeda II. Prvi je sultan Mehmed Osvajač, drugi je veliki vezir
Čandarli Halil, treći Šahabedin-paša, četvrti Zaganos-paša, peti
Bajazid II i šesti princ Džem. Murata II. nema.”
Slegnuo je ramenima.
“To ništa ne znači. Zar to što ti ljudi na tvom računali nisu tražili
Murata II. dokazuje da se Nuzhet nije bavila tom temom?”
“Naravno da ne. Međutim, ako pretpostavimo da su oni što su ušli u
moj kabinet ujedno i ubojice – a ništa mi drugo ne pada na pamet – a
ne zanima ih Murat II., koji je os Nuzhetinog rada, nego istražuju
njegovu obitelj i vezire. Nije li to pomalo čudno?”
Nije se uspio sjetiti ničega drugoga, pa je ponovio:
“Čudno...”
Nije mogao nastaviti. Djelovao je zbunjeno. Zar taj čovjek stvarno
nema nikakve veze sa svim što se dogodilo? Ne, u to ne mogu
vjerovati. I da nema, krije neku važnu informaciju. Tajnu koja bi
možda mogla i razotkriti ubojice. Ako je tako, on ima moć okončati
ovaj užasan košmar u kojem živim već dva dana. Možda mi to želi reći.
A možda nikoga ne želi optužiti jer nije siguran u istinitost tih
informacija kojima raspolaže. Ako je tako, griješim ja. U želji da ga
natjeram da mi obznani imena ubojica, mogao bih ga odbiti od toga da
mi išta kaže. Možda bih ja trebao prokrčiti put. Trebao bih reći što
mislim i spomenuti imena Četina i njegovih prijatelja. Da, što mogu
izgubiti? A mogu dobit dokaz nevinosti, što je velika stvar.
“Zapravo, profesore...” zaustio sam kad me prekinuo neki glas:
“Mogu li se fotografirati s vama?” Bucmasta gospođa koja se ugurala
među nas ne sačekavši odgovor bila je najsmjelija od onih triju žena
što su Tahiru Hakiju maloprije rekle da je mlad.
“Zbog fotografiranja s vama stigla sam obići samo jednu kulu”,
rekla je i doslovno me odgurnula. “Neka, uopće mi nije žao. Mogu ih
obići drugi put, ali vas ću teško ponovno susresti.”
Obratila se niskom i mršavom čovjeku s fotoaparatom u rukama,
koji je sa stidljivim smiješkom na usnama stao nasuprot nas:
“Hajde, Pejami. Slikaj, što čekaš?”
 29

Opet je meni pripala gubitnička strana

Temeljna razlika između nas i životinja jest u tome što mi imamo

razvijeniju psihu. Naše misli, naše osjećaje, našu intuiciju, naš ego,
dakle cijelu našu osobnost, sa svjesnim i nesvjesnim. Duhovni svijet
niti jednog drugog živog bića se nije razvio do tog stupnja, ali čovjek
ipak često pokazuje reakcije slične životinjskima.
Stajao sam posred Rumeli Hisara i zbunjeno promatrao kako se ta
teorija koju sam čuo od Šazije manifestira pred mojim očima. Onu
gorljivu ženu, koja se bez pitanja uvalila između Tahira Hakija i mene
kako bi se fotografirala, slijedili su i ostali članovi naše grupe, pa su se
svi sudionici izleta, i mladi i stari, i žene i muškarci, počeli natjecati u
poziranju. I neka, nemam ništa protiv, ali je za to vrijeme naš razgovor
zamro. I to baš kad sam bio tako blizu rezultatu. A još je gore bilo što
su i mene uvukli u tu neobičnu predstavu. Koliko god se trudio
izmaknuti u stranu, svi koji su se htjeli pojavili na slici s našim
slatkorječivim profesorom bi me, iz nekog razloga, primili pod ruku i
uvukli u kadar. Što još želiš? Ljudi ti poklanjaju pažnju, uživaj. Moglo bi
se reći i tako. No morate priznati da, kad se bar trideset puta morate
nasmiješiti u fotoaparat dok stojite u utvrdi sagrađenoj prije više od
petsto godina, s neriješenim ubojstvom na umu i tatinim pištoljem
marke Colt u torbi, situacija uopće nije ugodna. No nisam imao izbora
nego sretno prihvatiti tu ne toliko ugodnu situaciju i naceriti se
hladnim staklima objektiva. Nadao sam se da ćemo naš prekinuti
razgovor dovršiti u autobusu. Tahir Haki, koji sigurno misli isto što i ja,
vjerojatno će odabrati mjesto do mene, pa ćemo do sljedeće etape
izleta imati priliku razmijeniti skrivene misli koje, iako smo silno
željeli, nismo uspjeli izreći. Naravno, da nije te moje glupe
ljubaznosti...
Zapravo je, kad je to beskrajno fotografiranje napokon završilo,
sve izgledalo kao da je u najboljem redu. Štoviše, dok smo hodali
prema autobusu, ja sam se uspio izdvojiti iz gomile i ugrabiti priliku da
Tahiru Hakiju kažem: “Trebali bismo sjesti zajedno, profesore”, i čuo
da mi je, nagnuvši mi se na uho, odgovorio: “Bilo bi dobro.”
U autobus je prvi ušao Tahir Haki. Svi su mislili da bi ulazak prije
profesora bio znak nepoštivanja, pa se on lako uspeo stepenicama i
udobno zavalio u sjedalo dijagonalno od vozača. Ja sam se samo
trebao malo požuriti, čak i po cijenu da nekoga malo gurnem, i
smjestiti do njega. Mislio sam da i tako nitko neće imati ništa protiv.
Nije bilo nikakvih problema dok nisam stigao do autobusa. No kad sam
se uputio prema prednjim vratima, stariji čovjek srebrne kose taknuo
me po laktu i snažnim glasom rekao: “Čestitam, krasno ste govorili.”
Oči su mu bile skrivene sunčanim naočalama, pa ih nisam mogao
vidjeti, ali sam osjećao da me gleda blagonaklono. Morao je biti
profesorovih godina. “Tahir Haki ne bi mogao tako dobro objasniti.”
 “Ma dajte, što to govorite? On me svemu naučio.”
Usne su mu se razvukle u osmijeh pun poštovanja.

“Imate veliko srce, i to je dobro.” Iznenada je ispružio ruku. “Ja sam

Bahri.”
Na licu mu se pojavio prijateljski izraz, kao da se poznajemo.
Naravno, nisam se obazirao.

“Drago mi je”, rekao sam i krenuo prema autobusu, kad sam iza
sebe primijetio gospođu Žale. Iako nije bilo potrebe, ona moja
kronična ljubaznost se ponovno probudila. “Izvolite, molim vas”, rekao
sam i propustio tu ženu koja ni po čemu nije bila posebna, osim po
tome što je flertovala s Tahirom Hakijem. I to usprkos tome što se ta
gospođa, koja je iza mene pristojno čekala red, usprotivila: “Ne dolazi
u obzir, gospodine Muštak, vi izvolite.” Što je sirotica mogla učiniti?
Lijepo je prihvatila moju kavalirsku gestu i ušla u autobus. Bravo. sine.
Tako i priliči tebi, posljednjem nasljedniku Serhazinovih. Bio je to glas
moje majke, koji je utihnuo kad je gospođa Žale ušla u autobus i sjela
do našeg starca. Da se ne bih susreo s optužujućim pogledom Tahira
Hakija, i ja sam se brzo uspeo stepenicama i razočarano utonuo u
sjedalo odmah iza njih.
Gospođa Žale je namjeravala dobro iskoristili priliku koja joj se
ukazala, pa se, ne gubeći vrijeme, odmah upustila u razgovor.
“Jao, kako divno pripovijedate, gospodine Tahire... Događaji nam
se samo nižu pred očima. Kao da osobno proživljavamo te dane.”
Naš starac nije bio toliko oduševljen.
 “Hvala, gospođo Žale, ali stvarno pretjerujete.”
Glas mu je bio suhoparan. Očito je i njega zaokupljalo ono o čemu
smo trebali razgovarati, ali je naprosto nije mogao zamoliti da se
premjesti iza. Zašto bi? Zašto bi trebao biti nepristojan jer je glupan
poput mene zabrljao?
“No jedno mi pitanje ne da mira”, nepopustljivo je navaljivala
gospođa koja nije imala pojma o duševnom stanju Tahira Hakija: “Što
je bilo s brodovima koji su prolazili Bosporom nakon što je podignuta
tvrđava?”
Nije joj mogao odmah odgovoriti jer njega nije zaokupljao utjecaj
utvrde koja je presjekla Bospor, nego identitet ubojica koji su presjekli
Nuzhetin vrat.
“Molim?”
“Naši... Kako su sprečavali prolaz brodova?”
Najbolji od svih profesora duboko je uzdahnuo. Bilo mu je jasno da
se mora pribrati i hitno se vratiti ulozi simpatičnog pripovjedača
povijesti. Pročistio je grlo i na krajeve usana okruženih prosijedim
dlačicama nabacio lažni smiješak.
“Da, draga gospođo Žale. Ta je tema toliko zanimljiva da se o njoj
mogu ispisati stranice i stranice pustolovnog romana.”
Činilo se da se već uživio.
“Te godine... Dakle ujesen 1452, tri mletačka broda htjela su proći
Bosporom...”
“Ali ne može tako”, netko se usprotivio.
 Kad sam okrenuo glavu, susreo sam se s prijekornim pogledom
gospođe koja je maloprije pokrenula lavinu fotografiranja.

“Molim vas, gospodine Tahire, mi ne čujemo. Tko zna što sve

propuštamo.” Laktom je gurnula svoga supruga što je poput parazita
sjedio pored nje. “Nije li tako, Pejami? Reci nešto.”
Siroti Pejami nije stigao ni zinuti, kad se unutrašnjost autobusa
ispunila onom kakofonijom glasova na koju sam se već počeo
navikavali.
“Što? Osvajanje Istanbula?”
“I mi želimo čuti.”
“Govorite na mikrofon, molim vas.”
Čak ni naš vozač, koji je na svom sjedalu strpljivo čekao da se
grupa smjesti, više nije mogao ostati ravnodušan na te brojne molbe,
pa je, neočekivano okretno za tako nezgrapno tijelo, ustao sa svog
mjesta, izvukao mikrofon iz kontrolne ploče vozila i ljubazno ga pružio
najcjenjenijem putniku u autobusu.

“Možete govoriti na ovo, profesore. Izvolite.”

Tahir Haki je samouvjereno uzeo pruženi mikrofon. Čovjek koji se
prije samo nekoliko minuta grčio od zabrinutosti najednom je nestao,
a na njegovom mjestu pojavio se onaj slatkorječivi povjesničar koji
vlada onime što će reći i s užitkom radi svoj posao. Ili je samo nastojao
tako djelovati. Prvo je puhnuo u mikrofon. Dah koji je izašao iz
njegovih starih pluća pretvorio se u snažno brujanje koje se lagano
pronijelo nad sjedalima boje lavande.
 “Čuje se, zar ne? Onda dobro. Govorio sam o sudbini brodova koji
su bez dopuštenja pokušali proći Bosporom. Rekli smo da je gradnja
Hisara dovršena krajem ljeta, a događaji o kojima ćemo govoriti odvili
su se početkom zime.
Dakle, u studenom su dva broda pod mletačkom zastavom
doplovila do tvrđave. Najvjerojatnije su prevozili živežne namirnice s
Krima u Konstantinopol. Kad su ih stražari na tvrđavi primijetili,
upozorili su ih da spuste jedra. Međutim, brodovi nisu namjeravali
poslušati upozorenja. Mislili su da će se brzo provući pored tvrđave.
Kad su vidjeli da se oglušuju na njihove zapovijedi, stražari su ih
odmah zasuli kišom strijela i topovskih kugli. Kad su vidjeli stotine
strijela i topovske kugle što su padale po njima i oko njih, mornari su
postali svjesni greške koju su napravili. Skupili su jedra i odlučili se
predati, no bosporske struje su ih povukle i ubrzale. Na to su
zapucketali bičevi, a kapetani su povikali na robove: ‘Prionite na vesla!
Na vesla!’
Robovi su počeli veslati iz petnih žila. Kad se morskoj struji
pridodala i snaga robova, brod je brzo pohitao naprijed. Tako su
Mlečani uspjeli odmaknuti od tvrđave i očiju stražara i dokopati se
sigurnih voda. Razočaranje onih u tvrđavi nije teško zamisliti. No
jedna druga mletačka galija, koja će im dva tjedna kasnije pokušati
pobjeći na isti način, skončat će tragično. Zapovjednik galije zvao se
Antonino Erizzo. Bio je poprilično iskusan mornar, koji je ove vode
poznavao kao svoj dlan. I on je, kao i prethodna dva broda, nosio
namirnice za grad.”
 Tahir Haki se uspravio na sjedalu i kroz prednje staklo autobusa
pokazao tirkizne vode Bospora.

“Gledajte, kad su stigli onamo... Vjerojatno kad je mletački brod

stigao u ravninu Anadolu Hisara preko puta, nad vodom se prolomio
snažan glas stražara iz tvrđave: ‘Spusti jedra! Spusti jedra! ’
Međutim, Antonino Erizzo, čije je samopouzdanje bilo
neograničeno, a možda ga je i ohrabrila vijest da su prethodna dva
broda stigla u Konstantinopol živa i zdrava, nije se osvrtao na
upozorenja. Umjesto da spusti jedra, on je brod pozicionirao prema
vjetru. Uz pomoć vjetra i morske struje namjeravao se elegantno
provući pored Hisara i brzo klisnuti van linije vatre. Ali, kako kažu, nije
svaki dan praznik. Zapovjednik straže prozreo je kapetanove namjere
pa je izdao zapovijed: ‘Paljba, paljba. Ne dopustite prolaz
nevjernicima.’
Lukovi su se zategnuli, topovi zapucali. A galiju nesretnog Antonina
Erizza pogodila je golema topovska kugla. Galija je, zajedno s
posadom i teretom, u tren oka završila na dnu mora. Dio mornara je
poginuo, a oni hrabri, koji su poskakali u more u pokušaju da spase
živu glavu, bez iznimke su zarobljeni. Neki od njih, s Antoninom
Erizzom na čelu, smaknuti su vješanjem kao pouka svima koji bi bez
dopuštenja pokušali proći tjesnacem.”
“Nije bilo suđenja?”
Gospođa Žale glasno je izrazila svoje zaprepaštenje. Slušajući
Tahira Hakija od uzbuđenja je grickala nokat na malom prstu, poput
djevojčice.
 “Nije tu bilo nikakvog suđenja, gospođo Žale.” odbrusio joj je
profesor Tahir. Kao da ga je naivnost te žene naljutila. “Nije bilo ni
prava ni pravde... Govorimo o razdoblju u kojem je sila bila zakon. O
razdoblju u kojem je sablja određivala sudbinu ljudi i država.”
“Nije li i danas tako?”
Sad se javila neka mlađa žena. Kad sam se osvrnuo, ugledao sam
djevojku lijepih očiju s maramom na glavi.

“Amerika je ušla u Irak pod izgovorom da donosi demokraciju, ali

je uzrokovala smrt milijuna ljudi.”
U stražnjem dijelu autobusa podigao se srditi mrmor podrške
mladoj djevojci. I baš kad je tema počela skretati s događaja starih
više od petsto godina na današnjost, kapetan našeg broda podigao je
ruku.
“Ne govorimo o današnjoj međunarodnoj politici, nego o povijesti.”
Glas mu je bio leden. “Dakle, vratimo se na našu temu.”
Mrmljanje i gunđanje je u trenu prestalo.

“Sad imam jedno pitanje za vas.”

Nije ga uspio postaviti jer mu se pogled susreo s vozačevim koji ga
je nijemo pitao je li vrijeme za pokret. Odmaknuo je mikrofon od usta:
“Još samo malo, Kadire. Uskoro krećemo”, prošaptao je. Ponovno
se okrenuo prema mikrofonu. “Dakle, rekli smo da je galiju Antonina
Erizza potopila jedna topovska kugla. Zna li netko ime osobe koja je
napravila taj top?”
Nad sjedala se nadvila gusta tišina.
 “Nitko?”
Začuo se slab, nesiguran glas:

“Orban?”
Profesor je ushićeno pogledao u smjeru iz kojeg je glas stigao.
“Tko?”
Oglasio se mladić s trodnevnom bradom stisnut između četiri
mlade djevojke u zadnjem redu sjedala, ali mu je glas ovaj put bio
snažniji:
“Orban. Mađar Orban, majstor za topove.”
“Bravo”, promrmljao je profesor. “Molim veliki pljesak za mog
mladog kolegu.”
Napetu tišinu od maloprije zamijenila je razdragana buka dlanova
koji su radosno pljeskali. Kad su djevojke pored mladića klicanjem
priprijetile da će razvodniti priču, zadatak da osigura mir opet je pao
na profesora:
“Dobro, dobro. Da, iako o tom pitanju postoje različita mišljenja,
većina povjesničara se slaže da je topove za Bogazkesen izradio
Mađar Orban. Kao što znate, Orban je bio jedan od tvoraca divovskih
topova koji će odigrati važnu ulogu u opsadi Konstantinopola. A možda
i najvažniju. Prema pisanju povjesničara Duke, Orban je prvo otišao u
Konstantinopol. Čak je osobno razgovarao s carem Konstantinom XI.
Međutim, čelnici tog napaćenog i siromašnog grada nisu imali novca
da bi platili visoku cijenu tog ugarskog majstora za topove. I tako je on
pokucao na vrata Mehmeda II. Mladi sultan, koji je pokazivao veliki
interes za tehnologiju, mađarskog je majstora dočekao s velikom
pompom i izdašnim darovima. Potom mu je pokazao divovsku đulad
izlivenu za rušenje zidina Konstantinopola i upitao: ‘O, majstore
ljevaču, reci mi iskreno, jesi li u stanju izliti topove dovoljno velike da
ispaljuju ovu đulad?’
Orban mu je tada iskreno odgovorio: ‘Ako želite, mogu izliti topove
dovoljno velike da je ispale. Znam kakve su zidine Konstantinopola.
Đulad iz topa koji ću napraviti može srušiti čak i babilonske zidine, ali
ne mogu izračunati koliki će im biti domet. Zato vam ne mogu jamčiti.’
Nakon što je malo razmislio, sultan mu je s povjerenjem odgovorio:
‘U redu. Izlij taj top, a za domet ću se pobrinuti ja.’
I tako se Orban, mađarski majstor za lijevanje željeza, bacio na
posao.
“Oprostite, ali...” gospođa Žale ga je opet prekinula. “Zar Orban nije
bio kršćanin? I stanovnici Konstantinopola su bili kršćani. Zašto je
pomagao sultanu koji je musliman?”
Na licu Tahira Hakija pojavio se bolan izraz.

“Ah, gospođo Žale. Ljudsko biće je tako čudno stvorenje da kruh i

vjera često mijenjaju mjesta na njegovoj ljestvici prioriteta. Ako je
gladno, želudac mu je najsvetije mjesto. Tek kad zadovolji potrebe
tijela, to jest, kad spasi svoju svjetovnost, može razmišljati o
duhovnom svijetu. Ne kažem da to vrijedi za sve, ali je ipak nekakvo
opće pravilo. Vjera tek tad dobiva na značenju. U osmanskoj vojsci
koja je opsjedala Konstantinopol nije bio samo majstor Orban, nego i
na tisuće kršćana. Ratni plijen im je bio važniji od Kristove ljubavi.”
Intervenirao sam, kao da je to bilo prijeko potrebno.

“Ali profesore, ne smijemo zaboraviti ni razlike u doktrinama.”

Pogledao me krajičkom oka. Pomislio sam da će se nasmiješiti, ali
nije. Na licu mu se pojavio izraz koji kao da je govorio: ‘Što i ako
zaboravimo? Zašto je uopće važno?’ U tom trenu sam shvatio da se
Tahir Haki dosađuje, i to jako. Mislim da više baš i ne uživa u ovakvim
aktivnostima. Pod maskom simpatičnog povjesničara krije se umoran
čovjek kojem je sve dojadilo. Ili možda griješim? Možda mu nije
dojadila profesija? Možda ga je izmorio taj nesretni slijed događaja
koji je započeo s Nuzhetinim ubojstvom? Što god bio uzrok, naš starac
više ne uživa. No iz nekog razloga želi sakriti to svoje stanje i nikako se
ne usuđuje skinuti tu masku zanesenog znanstvenika. Možda zato što
više nema razloga za život.
“Kao što nas je podsjetio Muštak”, rekao je potiskujući izraz dosade
s licu, “u padu Konstantinopola i vjerski sukob među katolicima i
pravoslavcima odigrao je ulogu u našu korist.”

Pogled mu je još jednom kliznuo prema našem vozaču po imenu

Kadri. Čovjek se već meškoljio u sjedalu i s otvorenim nestrpljenjem
čekao da pokrene vozilo.
“Dobro, društvo... To bi bilo sve od našeg izleta na Rumeli Hisar.
Ostali smo i dulje od planiranog. Naš vozač čeka da sjednem da
možemo krenuti dalje.”
Opet je uslijedilo negodovanje putnika, koji su te riječi protumačili
kao kraj profesorovog izlaganja.
“Ne, ne... Izlaganje nije gotovo. Putem ćemo govoriti o onome što se
zbivalo i što je Mehmed II. doživio od kolovoza 1452. do 6. travnja
1453. godine, dakle u sedam mjeseci do početka opsade. Kažem
‘govorit ćemo’, jer će vam, dok moja malenkost bude pripovijedala o
onome što se događalo na osmanskoj strani, moj dragi prijatelj
Muštak pričati o osvajanju Konstantinopola iz perspektive onih pod
opsadom, to jest branitelja grada.”
Kakva ironija, opet je meni pripala gubitnička strana. U trenu su mi
se ruke i noge sledile. Potpuno me obuzela panika. Kako ću im pričati o
tim danima? Zašto je Tahir Haki taj teški zadatak svalio na mene?
Zašto? Zato što povijest poraženih može ispripovijedati samo netko
tko je poražen. Tko može bolje ispripovijedati neslavni kraj
tisućljetnog Istočnog Rimskog Carstva od Muštaka Serhazina, koji je
cijeli život bio gubitnik?
“Jesmo li se dogovorili?” upitao je naš umorni profesor posljednji
put prije nego što je sjeo u sjedalo. “Dobro?”

Naravno, nije pitao mene. Muštak ipak nema luksuz da odbije. On

naređuje, a ja izvršavam. Ni grupa to nije protumačila tako.
“Dobro”, jednoglasno je uzviknuo cijeli autobus. “Dobro, dogovorili
smo se.”
“Onda riječ prepuštam Muštaku.”
Dok mi je pružao mikrofon, na oči mu se opet spustio onaj utučeni
izraz.
 “Hajde, sretno, dragi moj Muštak.” Već mu je i glas počeo pucati.
“Dok ti govoriš, ja ću se malo odmoriti.”
 30

Radije ću vidjeti turski turban, nego katoličku mitru

Od ove priče uvijek postanem melankoličan. Kad god se spomene

opsada Konstantinopola, na srce mi se spusti nekakva neodređena
tuga, a ja se osjetim nekako neraspoloženo. Takvo duševno stanje je
prvi put obuzelo moje biće dok sam čitao dnevnike o opsadi Niccola
Barbara. Dok sam čitao riječi tog liječnika koji je osobno proživio 54
dana te nevjerojatne opsade koja je trajala od 6. travnja do 29. svibnja
1453. godine, nisam mogao suzdržati suze. Ovo dijete ima jednu
emotivnu stranu. Sažalijeva čak i svoje neprijatelje. Svoje neprijatelje?
Zar su mi Istočni Rimljani neprijatelji? Moji nisu, ali su bili neprijatelji
mojih predaka. Možda sam baš zato, od stida što sam pokazao slabost
sažaljenja nad braniteljima grada, zatvorio korice te knjige ne
dočitavši je do kraja. No zatvaranje knjige nije iz mojih ušiju izbrisalo
bolne krike ljudi koji su drhtali u strahu od onoga što dolazi, njihove
molitve i usrdne molbe. Iako sam vrlo dobro znao da će istočno
Rimsko Carstvo uskoro pasti, i bio potpuno siguran da će
Konstantinopol, čak i ako to ne budu Osmanlije, osvojiti neka druga
država, nisam se mogao osloboditi te besmislene tuge. Kažem
besmislene, jer je tiranija bila načelo tog doba. Osmanlije, križari ili
Mongoli, uvijek pobjeđuje jači... To je bila tradicija: pobjednici su imali
pravo na svaku vrstu zločina nad poraženima. A pritom sam ja
potomak pobjednika. Svoj život u ovom gradu koji toliko volim
dugujem toj povijesnoj pobjedi. Povjesničar nema pravo biti emotivan,
Muštak. Ratove treba promatrati u okviru okolnosti koje su do njih
dovele. Ta premisa je u potpunosti ispravna, ali recite to mom srcu.
Eto, zato me obuzela panika kad mi je Tahir Haki rekao da iz aspekta
opkoljenih, to jest branitelja grada, pripovijedam o osvajanju
Konstantinopola. Pomislio sam: Bože, što ću sad? Međutim, moram
priznati da mi početak izlaganja i nije bio težak koliko sam mislio.
Možda sam se i ja počeo mijenjati? Zar me sve što sam doživio u
protekla dva dana dovelo do toga da se lakše prilagođavam teškim
situacijama? Bilo kako bilo, sad se moram prestati baviti sobom i
pokušati usrećiti sudionike izleta koji s nestrpljenjem iščekuju što ću
im reći.
“Želim početi pričom o jednoj čudnovatoj slučajnosti”, rekao sam
dok se naš autobus spuštao prema cesti koja vodi uz more.
“Konstantinopol počinje s vladarom iz najraskošnijeg razdoblja
Rimskog Carstva po imenu Konstantin. Gaius Flavius Valerius Aurelius
Constantinus. Da, Byzantion, koji je prije bio običan grad, s tim se
imperatorom pretvorio u prijestolnicu. A nešto više od tisuću godina
kasnije rimski period grada završit će s jednim drugim Konstantinom.
Konstantinom Paleologom Dragašem... Posljednjim rimskim carem.”
“Bio je hrabar čovjek, zar ne? Umro je u borbi.” Taj poznati glas
dopirao je s mjesta odmah iza mene. Kad sam se okrenuo, ugledao
sam je. Bila je to ona djevojka s maramom na glavi. Njezine oči koje su
u sjeni autobusa postale još znatno krupnije radoznalo su me
promatrale.
“Negdje sam pročitala da je sultan Mehmed Osvajač iskazao
poštovanje prema njegovom mrtvom tijelu.”
“O tome postoje različite predaje”, izbjegao sam odgovoriti na
pitanje. “Ali čekajte, Konstantin Dragaš još nije mrtav. Konstantinopol
je još uvijek pod upravom Istočnih Rimljana. Civilizacija se ne mora
kronološki razvijati, ali povijest mora. Želim reći da bi bilo dobro da
događaje iznosim redoslijedom kojim su se odvijali. Tako ćemo izbjeći
pomutnju u glavama.”
Naša pristojna djevojka s razumijevanjem je kimnula glavom. Baš
sam namjeravao nastaviti priču, kad se začuo glas gospođe koja je
pokrenula lavinu fotografiranja:
“Ali profesore, ne vidimo vas. Mogli biste govoriti stojeći.”
Raštimani kor u autobusu nepokolebljivo ju je podržao.

“Da, da! Želimo vam vidjeti lice.”

“Molimo vas, pričajte stojeći.”
Eto, zato ne volim sudjelovati u ovakvim aktivnostima. Nakon
nekog vremena, htjeli-ne htjeli, postajete robom ljudima. Ako se
usprotivite, u trenu vas okarakteriziraju grubim ili bahatim, a ako
pristanete, bude još gore jer njihovim zahtjevima nema kraja.
Bespomoćno sam se obratio vozaču:
“Imate li što protiv?”
 Snuždeno me pogledao u retrovizoru.
“Meni ne smeta, profesore. Ali ako ću morati zakočiti, mogli biste
pasti, ne dao Bog.”
“Onda pazite, zaboga”, rekla je gospođa Žale. Govorila je tonom
kakav se ne bi očekivao od te uglađene gospođe, gotovo ga je grdila.
“Vozite polako i problem riješen.”
Vozač je pocrvenio kao rak, ali joj je odmah odgovorio:

“Na cesti smo, gospođo. Ja mogu voziti polako, ali što će biti ako
pogriješi vozač iz suprotnog smjera?”
Naljutio se, a zvučao je kao da će mu glas, što više bude govorio,
postajati sve grublji. Srećom, Tahir Haki nije dopustio da stvar ode
predaleko.
“Hajde, Kadri. U redu je, sinko. Na ovoj ulici i tako ne možeš voziti
brže ni kad bi htio. Vozi oprezno, a Muštak će se dobro držati.”
To mu se uopće nije svidjelo, ali je, vjerojatno iz poštovanja prema
vremešnom profesoru, potisnuo tjeskobu i odgovorio: “U redu. Kako
želite, profesore. Ali kažem vam, ako dođe do nesreće, ja nisam
odgovoran.”
Tahir Haki potvrdno je kimnuo glavom i pogled usmjerio prema
meni.
“Nećeš pasti, zar ne, Muštak?”
“Neću, neću.” Obratio sam se vozaču da ga umirim: “Hvala vam na
razumijevanju, gospodine Kadri.”
 Nije ni zucnuo. Smanjio je brzinu, kao da kaže: Kako hoćete, i
napeti pogled prikovao za cestu. Vidio sam kako su mu se tanke usne
pod svijetlosmeđim brkovima trznule. U autobusu je zavladala
neugodna atmosfera. Kao da sam ja odgovoran za obilazak, ustao
sam kako se naša grupa zaljubljenika u povijest ne bi još više
uznemirila. Muštak je uvijek bio odgovorno dijete. Smjesta sam
okrenuo leđa prozračnom pogledu svoje majke koja mi se smiješila s
prednjeg stakla. Pred tolikim ljudima nisam se mogao baviti još i
prikazama.
“Dakle”, rekao sam što živahnijim glasom. “Je li ovako dobro? Svi
me vidite?”
Nad sjedalima se prolomio gromoglasan pljesak.
“Dobro je... Dobro je.”
“Krasno.”
“Sjajno, profesore.”
Nisam htio da vozač taj pljesak protumači kao reakciju upućenu
njemu, pa sam smirio situaciju: “Dobro, društvo, nemojmo
pretjerivati...” No kad se na križanju koje vodi prema groblju Ašijan
upalilo crveno svjetlo, ipak nisam mogao zaustaviti teturanje kad je
naš nervozni vozač, kao iz inata, naglo zakočio. Možda i nije bilo
namjerno, tko zna. Budući da ga nisam namjeravao pitati, u svakom
slučaju je bilo dobro da se osiguram. Lijevom rukom sam se uhvatio za
sjedalo ispred sebe, a leđa sam naslonio na ono dijagonalno od njega.
“Dakle, govorili smo o Konstantinu IX, posljednjem rimskom
imperatoru. Konstantin je zasjeo na prijestolje nakon smrti svojeg
starijeg brata, otprilike četiri godine prije osvajanja Konstantinopola.
Kako bi rekli naši stari, prijestolje i sudbina su varljivi. Konstantinu
prijestolje neće donijeti sreću. Mehmed II, koji mu se ispriječio na putu
samo tri godine nakon što je zasjeo na prijestolje, odigrat će presudnu
ulogu u njegovom životu. Naravno, prvi nagovještaj tog perioda
prepunog nedaća bila je izgradnja Bogazkesen Hisara, koji smo
upravo posjetili. Imperator je u početku bio u velikoj zabludi o mladom
sultanu i suprotstavljao se Osmanlijama po pitanju princa Orhana. No,
nije prošla ni godina dana kad je shvatio da je pogriješio i da ima posla
s vladarom koji je puno drugačiji od Murata II. Mehmed je bio odlučan,
hrabar, drzak i, što je najvažnije, veliki idealist. A prva velika prepreka
na putu njegovih ideala je bio Konstantinov grad. Kad je imperator
postao svjestan te činjenice, zasigurno je zadrhtao od straha.
Međutim, još uvijek nije izgubio nadu. Imao je dva bitna oslonca za
obranu grada.”
Ušutio sam. Sve su oči bile uprte u mene. Čak je i onaj mladić
kovrčave kose u zadnjem redu zaboravio na djevojke pored sebe i
promatrao me otvorenih usta. A ja se ne sjećam da sam u posljednjih
deset godina održao ijedan govor koji je bio cijenjen. Prije toga, dakle
prije nego što me Nuzhet ostavila, možda nisam bio najpopularniji
profesor na fakultetu, ali sam bio povjesničar u čijim predavanjima su
studenti uživali. Zbog toga sam čak postao i metom ljubomore nekih
kolega. No to je bilo davno, vrlo davno. A onda je životna radost
ugasla. A onda mi je sveučilište prestalo predstavljati užitak. A onda
sam postao tip bez okusa i mirisa. Čovjek kojem nitko ne želi ništa reći
niti od njega išta čuti. No sada, u ovom autobusu iz čijih se sjedala širi
miris jeftinog spreja za osvježavanje prostora, bilo je stvarno
fascinantno vidjeti kako me tako raznoliki auditorij sluša bez daha.
Zar se možda vraćam u svoje stare dane? Zašto ne? Nuzhet ionako
više nema. Nema one nepresušne boli u srcu, one neutažive,
bespoštedne čežnje, one plamteće mržnje. Sve je gotovo. Je li stvarno
tako? Sve prestaje kad nestane povod? Sumnjam. Niti je što prestalo,
niti je što nestalo. Da bi to shvatili, bilo je dovoljno baciti samo jedan
pogled na blijedo lice Tahira Hakija iz kojeg se povukla i zadnja kap
krvi i njegove oči koje su izgledale kao bunari briga. Ne, ja se nisam
promijenio. I dalje sam onaj svima poznati, lijeni povjesničar koji nije
od koristi ni samome sebi. Tajna nije u mojoj vještini, nego u
privlačnosti teme. Ljude zanima povijest grada u kojem žive. Žele
saznati kako je kraljica svih gradova promijenila vlasnika. Istrgnuo
sam se iz kandži besmislenih misli i upitao:
“Koja su to dva oslonca? Zna li itko koje su te dvije točke otpora u
koje je Konstantin polagao nadu?”
Kratkotrajna šutnja, spušteni pogledi... Ako još malo pričekam,
pozornost će popustiti.
“Prvi ću vam otkriti ja: zidine. Divovske zidine koje podsjećaju na
kamenu ogrlicu što sa svih strana obavija grad. Osobito kopnene, duge
šest kilometara. Šest kilometara kamenog bedema koji se proteže od
Zlatnog roga do Mramornog mora, podignutog u V. stoljeću, otprilike
tisuću godina prije nego što će Mehmed II. opsjesti grad. Čak su i
najjače svjetske vojske pred tim zidinama bile bespomoćne i vraćale
se kući ostavljajući mrtve junake pred vratima grada. Uskoro ćemo
stići pred njih, a kad vidite to kameno zdanje, koje i nakon toliko
stoljeća još uvijek čuva svoj sjaj, bolje ćete shvatiti što vam želim reći.
Dakle, Konstantin se najviše uzdao u taj kameni bedem. No imao je
jedan veliki problem. Na svaku kapiju, na svaki bastion i na svaku kulu
tih dvadeset i jedan kilometar dugih zidina morao je rasporediti
vojnike. No njegova vojska nije bila dovoljno velika.”
Ponovno sam ušutio. Siguran u dojam koji ću proizvesti, očima
punim pitanja polako sam prešao preko svojih slušatelja.
“Što mislite, koliko je Konstantin imao vojnika?”
“Pedeset tisuća?”
Gospođa Žale se okrenula na sjedalu i čekala da potvrdim njezinu
pretpostavku. Tahir Haki je reagirao prije mene:
“Da je bilo tako, Osvajač bi pred sobom imao vrlo težak posao.”
Gospođa Žale je napućila usne.

“Manje?”
“Mnogo manje”, promrmljao sam. “Konstantinopol je imao tek oko
pedeset-šezdeset tisuća stanovnika. A broj vojnika koji su branili grad,
čak i u najoptimističnijoj procjeni, nije prelazio deset tisuća ljudi. Od
njih je svega pet tisuća bilo iz Konstantinopola, dok je ostatak boraca
došao izvana. Budući da je situacija bila takva, imperatoru je za
obranu grada trebalo još vojnika.”
“Samo za obranu zidina? Nemoj zaboraviti borbe na moru.”
 Usprkos Nuzhetinom ubojstvu koje mu je nagrizalo razum i umoru
godina koji mu je obavijao tijelo, stari vuk nije imao mira, nego je
zanovijetao sa svojeg sjedišta. Ne, njegov žar nikada neće ugasnuti.
“Imate pravo, profesore.” rekao sam i lagano se naklonio s
hinjenim divljenjem. “Da, ne smijemo zaboraviti da se grad nalazi na
poluotoku. Budući da je s tri strane okružen morem, na važnosti
dobiva i pomorski rat. Stoga će Konstantin, da zaustavi osmansku
mornaricu, razvući lanac na ulazu u Zlatni rog. Kako god, vratimo se
našoj temi. Konstantinu je trebalo još vojnika, no nije ih imao gdje
pronaći. Istočno Rimsko Carstvo, koje je nekoć krojilo sudbinu svijeta,
sasvim je izgubilo moć. Sada je, da preživi, ovisilo o zaštiti drugih
zemalja. Svjestan da se sve zemlje koje bi mu mogle pomoći nalaze u
Europi, imperator će odlučiti zaigrati na kartu religije kako bi
pokrenuo kršćanske zemlje. Poprilično logičan izbor. Jer se napad
muslimana Osmanlija na Konstantinopol, jedan od svetih kršćanskih
gradova, mogao protumačiti kao otvoreni napad na Krista i njegovu
vjeru. Osim toga, uopće nije izgledalo kao da će se napad tog
neustrašivog osmanskog sultana ograničiti samo na taj sveti grad. Da,
te bi imperatorove tvrdnje kršćanski svijet mogle podići na noge.
Međutim, prvo je u to morao uvjeriti papu Nikolu V. Bez formiranja
velike vjerske fronte predvođene Svetom stolicom, dakle križarske
vojske, niti jedna kršćanska država ne bi se usudila sukobiti s
Osmanlijama koji su svijetom sijali strah. Zato je imperatorov drugi
oslonac u obrani grada bila ta pomoć koju je očekivao od pape. S tim
vojnicima koji dijele vjeru ojačat će i obraniti zidine i tako će
muslimani, koji već više od sedamsto godina pokušavaju osvojiti
Konstantinopol, još jednom doživjeti poraz.”

“Ali...” zaustio je netko sa sjedala. Bio je to gospodin Pejami, suprug

gospođe koja se maloprije prva fotografirala. “Ali Bizantinci su bih
pravoslavci, a papa je katolik.” Odjednom je ušutio i nesigurnim očima
pogledao suprugu. Žena je zdvojno uzdahnula, kao da kaže: ‘Što opet
bulazniš, Pejami?’ Siroti, mlitavi Pejami s posljednjom se nadom
okrenuo prema meni: “Nije li tako? Zar sam pogrešno shvatio?”
“Tako je, niste pogriješili”, umirio sam jadnika. Živjela solidarnost
nesigurnih. Ne obazirući se na ženu koja me poprijeko gledala jer sam
podržao njezinog muža, ponovno sam se obratio slušateljima: “Da, baš
kao što je istaknuo gospodin Pejami, žitelji Konstantinopola bili su
pravoslavni kršćani, a oni u Rimu katolici. I sam imperator je toga bio
svjestan. Ali što je mogao? Potvrđujući onu da se utopljenik i za
slamku hvata, pokušao je učiniti ono što je bilo potrebno da spasi svoj
grad i, naravno, carstvo. Mislim da u jednom tako životno važnom
pitanju vjera za njega nije predstavljala osobiti problem. Katolik ili
pravoslavac, nije važno, možda je razmišljao. Svi smo kršćani, zar ne?
No žitelji Konstantinopola nisu dijelili njegovo mišljenje. Zato će
Konstantinova strategija temeljena na vjeri, na ulicama
Konstantinopola biti narušena upravo zbog nje. No siroti Konstantin
toga još nije bio svjestan. Na osnovu vijesti koje su stizale s dvora u
Edirneu, osjećao je da se približava dan opsade, pa je užurbano radio
na tome da zaustavi mladog Mehmeda.
Ne gubeći vrijeme, sastavio je delegaciju uglednika i poslao ih
Svetoj stolici. Kad su izaslanici stigli u audijenciju, papi su u suzama
obznanili da se katastrofa bliži i da će bez njegove pomoći tisućljetno
uporište kršćanstva pasti u ruke Muslimana, što će ugroziti Kristovu
vjeru u cijelom svijetu. Pape Nikole V. njihove su se riječi dojmile.
Duboko je uzdahnuo, sažalio se, ali se nije žurio pomoći. Imao je jedan
uvjet: da se na čelo patrijaršije u Konstantinopolu postavi katolički
svećenik i da se Istočna i Zapadna Crkva ujedine. Tešku situaciju u
kojoj se našao Konstantinopol htio je iskoristiti da u korist svoje crkve
riješi stoljećima stari raskol. Iako je time otvoreno uvrijedio svoju
vjeru, bespomoćni je imperator pristao čak i na taj papin zahtjev. Papa
ga je htio dovesti pred svršen čin, pa je ne gubeći vrijeme u
Konstantinopol poslao kardinala Izidora, jednog od svojih pouzdanika,
s dvjesto vojnika.
Na misi održanoj u Aja Sofiji 12. prosinca, na kojoj je prisustvovao i
Izidor, obznanjeno je ujedinjenje dviju crkava. No pobožno
stanovništvo Konstantinopola je na tu vijest burno reagiralo. Narod je
pohrlio na ulice. Pobunili su se protiv ujedinjenja zaklinjući se da više
nikada neće kročiti u Aja Sofiju. Protiv te odluke se nije pobunio samo
puk. Među njima je bio i veliki vojvoda Lukas Notaras, svojevrsni
premijer tog vremena, koji je na sav glas izgovorio svoju povijesnu
rečenicu: U Konstantinopolu ću radije vidjeti turski turban, nego
katoličku mitru.
Jedna druga važna ličnost u Konstantinopolu, nekoć državnik, a
sada monah Genadije, na natpisu koji je izvjesio na vratima svoje ćelije
u tadašnjoj crkvi Krista Pantokratora, danas džamiji Zejrek, svoju
mržnju prema Latinima izrazio je sljedećim riječima: Hej, moji
sunarodnjaci, budite svjesni što činite. Jer Bog zna. Ovime se ne
osuđujete samo na zlo koje je predodređeno, nego se odričete i vjere
koju su vam preci ostavili u nasljeđe. Pristajete na nepoštivanje Boga.
Šteta, bit će vas šteta kad dođe Sudnji dan.
Narod je bio u strahu. Oni koji su, čak i dok se gradio Bogazkesen
Hisari, vjerovali da Djevica Marija, zaštitnica grada, neće dopustiti da
Konstantinopol padne, nakon ujedinjenja s katolicima sasvim su
izgubili nadu. Govorili su da je ulazak papinog izaslanika Izidora u Aja
Sofiju najveće poniženje za njihovu vjeru i da ih više nitko neće moći
spasiti od Božjeg gnjeva. Neki su čak govorili da je turski vladar, mladi
Mehmed, poslan da kazni ovaj grešni narod.”
“Nije li isto rekao i naš Poslanik?” Taj bas-bariton pripadao je
starcu mladenačkog izgleda po imenu Bahri, koji mi se predstavio pri
ulasku u autobus. Sjedio je do prozora, dva reda dalje. Svoju srebrnu
kosu rukom je zagladio prema natrag. “Rekao je da vojskovođu koji
osvoji ovaj grad čeka mjesto u raju.”

Nisam ga htio povrijediti.

“Taj hadis je malo drugačiji”, rekao sam uz smiješak. “Hazreti
Muhamed ne spominje nekoga tko kažnjava, nego uspješnog
vojskovođu. Ali imate pravo, i Muhamed je najavio muslimansko
osvajanje Konstantinije. A zapovjednika koji će osvojiti grad proglasio
je blagoslovljenim. Bilo je čak i vjerskih učenjaka koji riječ osvajanje
nisu tumačili u značenju okupacije i zauzimanja, nego otvaranja.
Otvori Konstantiniju i pretvori je u ružičnjak, govorili su neki.
Međutim, stanovnici Konstantinopola uoči osvajanja nisu htjeli reći
baš to. Shrvala ih je bol uvjerenja da im je vjera osramoćena, da su
njihovi sveci poniženi i da će upravo zbog toga njihov sveti grad pasti u
ruke muslimana koje smatraju nevjernicima.”
Ponovno sam se obratio ostalim putnicima.
“Stanite na trenutak i zamislite tu situaciju. Sigurno je bilo strašno.
Ljudi koji s ikonama svetaca u rukama tumaraju ulicama i jadikuju. I,
naravno, proročanstva koja se nižu jedno za drugim. Da, kad god se
približe loši događaji, odmah se pojavljuju i glasnici katastrofe i počnu
pričati o strašnim predznacima. Tako je bilo i uoči osvajanja
Konstantinopola. Govorili su da će se sunce pomračiti te da se svjetlost
više nikada neće ukazati. Čak su se i potresi koji su često pogađali
grad tumačili kao najava nadolazeće katastrofe. Spominjalo se
znojenje mramornih stupova u Aja Sofiji i suze koje teku iz očiju kipova
svetaca. ‘Bog nas je napustio’, bespomoćno su govorili. ‘Bog nas je
ostavio tiranima na milost.’ Povrh svega, od ujedinjenja s katolicima
nije bilo nikakve koristi. Možda zato što je shvatio da ih žitelji grada ne
žele, ili zato što je podcjenjivao mladog sultana, ne zna se, ali papa
imperatoru nije pružio potrebnu potporu. Konstantin, koji ni nakon
početka opsade nije gubio nadu, od svoje kršćanske braće nikada nije
uspio dobiti nikakvu ozbiljnu pomoć.”
“Dobro, a što je s onim đenovljanskim vitezom? Onim pomorcem
što je s petsto svojih vojnika branio grad... Giustinijanijem ili kako
već?”
Pitanje je opet postavio naš mlitavi Pejami. Očito je prikupio
popriličnu količinu informacija o opsadi Konstantinopola. Ali mene se
dojmila iskra inata koja mu je zasvjetlucala u očima. Mislim da nije
pitao samo zato što ga je zanimalo. Njegovi istupi su ujedno bili i
pobuna protiv supruge tiranke. Promijenio je i držanje. Bezbrižno se
izvalio na sjedalu, gotovo kao da leži.
“Nije li tako, gospodine Muštak? Pročitao sam da su se taj
Giustiniani i njegovi vojnici hrabro borili.”

S velikim sam zadovoljstvom potvrdio riječi tog sitnog čovječuljka.

“Imate potpuno pravo, gospodine Pejami. Giovanni Longo je bio
potomak obitelji Giustiniani. Bio je veliki zapovjednik, oštrouman
vojnik i hrabar borac. No broj vojnika u njegovoj pratnji je predmet
rasprave. Neki kažu da ih je bilo petsto, a neki spominju sedamsto.
Koliko god da ih bilo, imperator je bio presretan što je u tako kobnom
trenutku njegovom gradu u pomoć pritekao tako slavljeni ratnik. Do to
mjere da mu je dodijelio častan čin maršala i darovao mu otok Limnos.
A Giustiniani je svojim vojnim umijećem i junaštvom do posljednjeg
dana opsade dokazao da je u potpunosti zaslužio sve ukazane časti.”

“Ali profesore, nije li i Giustiniani bio katolik?” Pejamijev glas je

sada zvučao samopouzdanije. Supruga ga je prestala poprijeko
gledati. Čak i ako ga nije poštivala, u tišini je slušala muža kao da ga
želi shvatiti. “Zašto bi jedan katolički vojskovođa pomagao
pravoslavcima?”
“Bravo, opet dobro pitanje”, nastavio sam ohrabrivati mlitavog
muža. Kad sam vidio da mi se odvažno smiješi, veselo sam objasnio: “O
tom pitanju postoje različiti stavovi, gospodine Pejami. Neki tvrde da
se Giovanni Longo uključio u obranu zbog novca, neki kažu da se
opasao sabljom kako bi se proslavio u kršćanskom svijetu, a neki pak
govore da je pritekao caru u pomoć jer se sažalio nad ovim gradom
kojem je cijeli svijet okrenuo leđa. Teško je znati, možda je sve to
utjecalo na njegovu odluku. No sigurno je da je znatno ojačao obranu
grada. Čim je stigao, bacio se na posao. Prvo je organizirao branitelje
podijelivši ih u skupine prema nacionalnoj pripadnosti, a onda na
zidine razmjestio male topove i katapulte. Istodobno se dao na
popravak slabijih dijelova bedema. Svesrdno je radio od prvog do
posljednjeg dana u gradu.
No posljednjeg dana, 29. svibnja, njegova će se sudbina, baš kao i
sudbina ovog drevnog grada, iz korijena promijeniti.”
Baš sam se pripremao početi pričati o Giustinianijevim
pustolovinama, kad sam vidio da se ruka profesora Tahira podigla u
zrak.
“To bi bilo dovoljno, Muštak. Sačuvaj nešto i za priču ispred zidina.”
Taj prijedlog mi je zapravo dobro došao, jer su me od stajanja
počela boljeli leđa. Ne obazirući se na gunđanje da nastavim s
izlaganjem, zaključio sam: “Da, zasad je dovoljno. Ostatak ću vam
ispričati pred zidinama Konstantinopola.”
 31

Bila je to iskrena borba, bez okolišanja i bježanja

“Stanovnicima Konstantinopola najslabija su točka bile zidine oko

potoka Likos, a našima more.”
Tahir Haki govorio je na platou ispred palače Dolmabahče, na
kamenom zidiću tik do kristalnih voda što se prelijevaju u nijansama
između zelene i plave. Sunce, koje je neustrašivo sjalo kroz pepeljaste
oblake što su nebom tumarali poput divovskih orlova, približilo se
zenitu, pa mu je lice ostalo u sjeni i djelovalo umornije nego što jest.
Zapravo nije bilo potrebe da dolazimo ovamo. Trebali smo otići
ravno do kopnenih zidina. Na prijašnjim izletima nikada nismo stajali
kod Dolmabahčea. Nakon Bogazkesena otišli bismo do Zlatnog roga i
spustili se na Ajvansaraj, na početnu točku kopnenih zidina. A
ponekad bismo otišli na Egrikapi, Edirnekapi ili do Topkapija, na
mjesto na kojem je bio podignut sultanski šator. Jer su se ispred tih
kapija odvijale najkrvavije etape opsade. Ratnici obiju strana su ispred
te tri kapije izveli svoja najveća junaštva. Sudbina Konstantinopola se
krojila ovdje. No kad se naš autobus približio Beškitašu, Tahir Haki je
vozaču, čija napetost i dalje nije popuštala, rekao da skrene prema
Dolmabahčeu. Bez ikakvog prkosa ili prigovora, Kadri je u tišini
poslušao profesorov nalog.
Mislim da je Tahir Haki, koji je bez ikakve potrebe našoj ruti
pridodao i stajanje kod Dolmabahčea, htio stvoriti priliku da dovršimo
svoj napola prekinuti razgovor. Ta bezizražajnost koja je ispunila one
živahne oči što nikada neće ostariti, ta vidljiva tromost u njegovim
pokretima, bez ikakve su sumnje pokazivale da mu je Nuzhetino
ubojstvo još uvijek na pameti. A možda je i znao da su njegovi studenti
upleteni u taj krvavi slučaj, pa je kovao planove kako da se izvuče iz te
prljave rabote. No prvo je morao otkriti što ja mislim, a onda mi
objasniti da on s ubojstvom nema nikakve veze. Naravno, ako mu
radoznali članovi naše male družine dopuste. No ni kad smo izlazili iz
autobusa, koji se parkirao na širokom platou između palače
Dolmabahče i džamije Bezm-i Alem Valide Sultan, nismo imali priliku
za razgovor. Ovaj put nisu zatočili Tahira Hakija, nego mene. Pejami,
kojeg sam nažalost dva puta ohrabrio, nije me ostavljao na miru.
Pratio me u stopu kako bi saznao gdje se danas točno nalazi mjesto na
kojem je imperator razvukao lanac preko Zlatnoga roga. “Gdje točno
pada Guzel Bahče? Što se sada nalazi na mjestu nekadašnje Šarap
Iskelesi?” zasipao me pitanjima. Nije me pustio sve dok nije dobio
željene odgovore.
Iako sam se nekoliko puta susreo s pogledom nestrpljivog
profesora koji me promatrao s očitim beznađem, nikako se nisam
mogao riješiti tog nasrtljivog čovječuljka u kojem se probudila želja da
se iskaže, pa smo opet morali odgoditi razgovor koji smo obojica silno
željeli. Kad se Tahir Haki popeo na kameni zidić okrećući leđa
svjetlucavom moru, ja sam se, za svaki slučaj, nastojao držati podalje
od Pejamija i njegove debeljuškaste supruge. Jer sam se nadao da će
naš vođa puta, kad dovrši priču, dati pauzu za čaj, pa ćemo se iz
opsade Konstantinopola u proljeće 1453. godine moći vratiti u ove
hladne istanbulske dane i smrt sirote Nuzhet. Mislim da smo sada
obojica spremni odbaciti uljudnost i da nećemo dopustiti da se itko
ispriječi između nas. Vjerojatno je iz tog razloga profesor Tahir počeo
govoriti ne gubeći vrijeme:
“Da, za Osmanlije je najslabija točka opsade bilo more”, naglasio je.
“Vjerojatno zato što je toga bio svjestan, mladi sultan je osobitu
važnost pridavao vojsci koja će ratovati na moru. U Galipolju je, pod
zapovjedništvom admirala Baltaoglu Sulejman-bega, oformio najjaču
mornaricu u osmanskoj povijesti. Ta mornarica, koja se po nekima
sastojala od tristo, a po nekima od tristo pedeset brodova, krajem
ožujka 1453. prošla je kroz Dardanele i krenula prema
Konstantinopolu. Tko god je vidio tu ogromnu flotu, čije su cijele
posade, od zapovjednika do robova za veslima, razdragano pjevale
pobjedničke pjesme, zinuo bi od divljenja i čuđenja. Dok su se onima
koji su bili na strani Osmanlija prsa nadimala od ponosa, Istočnim
Rimljanima duše su se kidale od tuge. Jer se do tog dana još nije
dogodilo da tolika mornarica zaplovi morem. Stoga ni sultan Mehmed
ni njegovi veziri nisu ni pomišljali da bi mogla biti poražena. U prvim
danima i nije. Baltaoglu Sulejman, koji je po svoj prilici 12. travnja
uplovio u gradske vode, svoju je mornaricu rasporedio po ovom
području ispred kojeg trenutno stojim. Bilo je toliko brodova, galija,
čamaca i jedrenjaka, da se more nije vidjelo od drveta i jedara.
Zvukovi bubnjeva i pokliči ratnika koji su se širili s brodova i odbijali se
od površine mora dopirali su do svih obala. Stanovnici
Konstantinopola promatrali su prizor sa zidina, prestravljeno se
križali i molili Krista i Djevicu Mariju da ih spase. Dok je mornarica
izvršavala sve pripreme za konačnu pobjedu, Baltaoglu je uzeo dio
brodova, napustio Konstantinopol i napao Prinkipos.”

Okrenuo se i nešto potražio pogledom.

“Ne, ne vidi se odavde. Govorim o otoku Prinkipos, odnosno
Bujukadi. Baltaoglu ga je zauzeo teškom borbom...”
“Zaboga, Tahire, niste li rekli da ćete pripovijedati redom.”
Profesoru je u riječ upao onaj starac srebrne kose. Bilo mu je hladno,
pa je smeđim vunenim šalom čvrsto omotao vrat. Iako je stajao na
samom kraju grupe, njegov je prodorni glas odjekivao prostorom koji
baš i nije malen. “Ja sam potpuno zbunjen, prijatelju. Je li sad kad je
naša mornarica stigla opsada već počela ili nije?”
Mislio sam da će se profesor naljutiti, ali naprotiv, kao da se
oraspoložio. Čovjeka srebrne kose pogledao je s čudnim izrazom na
licu.
“Bog te blagoslovio. Bahri, glas ti grmi kao da si glasnik velikog
vezira, ali ti sluh izgleda i nije najbolji. Zar me nisi čuo? Rekao sam 12.
travnja. Kada je počela opsada? 6. travnja. A tu je i dan ranije. Znači,
naši su stigli pred kopnene zidine 5. travnja. Dakle, kad se mornarica
sidrila u ovim vodama iza mene, grad je već tjedan dana bio pod
opsadom. Štoviše, i vatra je već počela.”
 Bahri se nije ni najmanje uvrijedio.
“Što ja znam, pa nisam povjesničar. Pozvao si me i došao sam da
možda nešto i naučim.”
Naš profesor se osmjehnuo. “Gospodo, gospodin Bahri je moj
prijatelj iz djetinjstva. Ne obazirite se na njegov zajedljivi ton, on je
zapravo vrlo dobar čovjek.”
“Zašto sam zajedljiv?” Ne, ni Bahri se nije ljutio. Dvojica
istomišljenika simpatično su se zadirkivali. “Ne objašnjavaš kako
treba, a kad pitamo...” Kada je primijetio da ga ostali iz grupe
promatraju, dodatno se ohrabrio. “Nije li tako, društvo? Kako bismo mi
trebali znati kada je počela opsada?”
“Zaboga”, i gospođa Žale se uključila u raspravu. “Da ste prije izleta
pročitali koji redak, znali biste, gospodine.”
Atmosfera pred palačom je postala hladnija od zimskog leda. Baš
kad sam se zabrinuo da će ovo loše završiti, moj dragi profesor,
majstor ugađanja, uzeo je konce u svoje ruke: “Zapravo, Bahri ima
pravo”, rekao je, ali nije zaboravio počastiti ni gospođu Žale: “Ja,
naravno, od srca zahvaljujem onima koji su prije izleta pročitali
ponešto o ovoj temi, ali to ne možemo očekivati od svih. Kao što je
Muštak rekao, na ovakvim obilascima korisno je pratiti slijed
povijesnih događaja. To smo i činili. No ovo je Dolmabahče, starim
imenom Čifte Sutun. Budući da je ovo mjesto bilo poprište vrlo važnih
događaja, o njima sam odlučio pričati ovdje. Kako biste si mogli bolje
predočiti što se događalo...”
 “Hvala vam”, rekla je gospođa Žale, nastavljajući s
nadmudrivanjem. “Mi smo vrlo zadovoljni.”

Arogantni starac srebrne kose letimično je pogledao ženu, kao da

hoće reći da mu je jasno što namjerava, ali se nije upuštao u daljnju
raspravu. Samo se nasmijao. A naš profesor se i tako već vratio u
dane opsade.
“Kao što sam već rekao, o prebacivanju kopnene vojske iz Edirnea
u Konstantinopol ću govoriti pred zidinama. Ali kad su ovo more iza
mene, od Kabataša do Ortakoja, prekrili osmanski brodovi,
Konstantinopol je već bio opkoljen s kopna i s mora. Kako bismo rekli
mi stari, potpuno opasan. Oni u gradu su pak poduzeli svoje mjere. Da
bi onemogućili ulazak Osmanlija u grad, ojačali su slabe dijelove
zidina i zazidali većinu kapija. Kako bi spriječili napad s mora, na
ulazu u Zlatni rog razvukli su onaj čuveni lanac koji je branilo deset
ratnih brodova raspoređenih tik iza njega. Njihove posade su u strahu
čekale osmanski napad koji bi ih mogao zadesiti u svakom trenutku.
Za to vrijeme su se topovski napadi, započeti dan uoči pristajanja
Baltaogluovih brodova kod Dolmabahčea, nastavili u pravilnim
intervalima. Miris baruta što je prekrivao nebo iznad Konstantinopola
unutar zidina izazivao je duboki očaj, a izvan njih veliki osjećaj
sigurnosti.
Zapravo se sve odvijalo baš onako kako je sultan Mehmed
planirao, sve do onog nesretnog 20. travnja. No prvo vam moram
ispričati što se događalo prije. Sultan je raspolagao informacijama da
u gradu nema dovoljno vojske za obranu golemih zidina, pa je
vjerovao da mornaricu neizostavno mora dovesti u Zlatni rog kako bi
raspršio braniteljske snage koje se bore na kopnenim zidinama. Stoga
je Baltaogluu naredio hitan napad na Zlatni rog.
Admiral je smjesta krenuo u akciju. Brodovi s neustrašivim
borcima približili su se Zlatnom rogu. Stražari, koji su primijetili da su
Osmanlije stigli, upozorili su vojnike na brodovima iza lanca.
Najednom se mirno more pretvorilo u pakao. Topovi su zapucali, a
zrakom su počele letjeti strijele. Brodovi su se našli bok uz bok, ratnici
su nasrnuli jedni na druge. Počela je krvava borba. Grlo na grlo, sablja
na sablju. Bila je to iskrena borba, bez okolišanja i bježanja. Obje
strane su jedna na drugoj iskušavale svoju ratnu vještinu i hrabrost.
Pobjedniku je nagrada bila život i čast, a gubitniku smrt i sramota.
Obje strane su ukrstile mačeve kako bi završile kao pobjednici.
Branitelji su se popeli na jarbole i zasipali naše mornare kišom strijela
i kopalja. Teškim bačvama punim vode koje su objesili o stupove
odozgo su ispaljivali kamenje vezano konopima. Žestoka bitka je
trajala i trajala, borba se oduljila. U jednom trenutku napadači nisu
mogli ući u Zlatni rog, ali ih branitelji nisu mogli ni natjerati na uzmak.
Baltaoglu je shvatio da će, u slučaju da se borba nastavi, samo izgubiti
još više vojnika, pa je bio prisiljen donijeti kritičnu odluku i povući
svoje snage.”
Tahir Haki se oneraspoložio kao da je on izgubio rat, ali ga njegov
prijatelj Bahri nije napustio:
“Naravno, bili su pomorci s dugogodišnjim iskustvom.” Njegov
prodorni glas zvučao je poput onog razočaranog navijača čiji je klub
poražen, “Eto, naši su izgubili...”
“Ali se odlučni sultan nije odmah predao”, naš profesor je pokušao
utješiti prijatelja iz djetinjstva. “Mladi Mehmed nije bio vladar koji će se
pokolebati tako lako. Povukao se u sultanski šator, koji je poput
crvenog različka stajao preko puta zidina. K sebi je pozvao osobe od
povjerenja i sagledao razloge poraza. Došli su do zaključka da im je
potrebno oružje kojim bi mogli udariti na neprijateljske brodove u
Zlatnom rogu. To je oružje bio top koji bi s kopna pucao visoko u zrak.
Topovska kugla ili kamen koji poleti dovoljno visoko lako će prevaliti
tu udaljenost i doseći Zlatni rog. Naime, među njima se ispriječila
Galata. A Đenovljani koji su ondje živjeli bili su saveznici naših. Jedini
način da pogode brodove u Zlatnom rogu, a ne naude njima, bio je da
izume takav top. Tim oružjem, primitivnim oblikom današnjeg
minobacača, bit će moguće tući brodove s udaljenosti od nekoliko
stotina metara. Iako prvi pokušaj nije bio uspješan, kasniji pothvati
urodili su plodom. Jedan od neprijateljskih brodova u Zlatnom rogu je
pogođen. Dok je brod tonuo praćen zbunjenim pogledima mornara s
okolnih lađa, veći dio posade je izgubio živote. Ostali mornari su
smjesta digli sidra i brodove premjestili izvan dometa topa. Međutim,
nikada nisu odustali od opreza u slučaju novog napada Osmanlija.
Nažalost, taj iščekivani napad će, zbog nesretnog slučaja koji će ih
zadesiti, još malo zakasniti.”
Ponovno je okrenuo glavu i rukom pokazao na mjesto između
Saladžaka i Sarajburnua.
“Ondje se odigrala jedna od etapa rata koja ih je najviše
obeshrabrila.”
Okrenuo se i, pogledavši Bahrija, promrmljao:

“To je bio gori poraz od prvog napada na Zlatni rog.”

Tužnim pogledom prešao je preko naše neobične skupine. Duboko
je udahnuo. Dah mu je brzo prošao plućima i izašao mu iz usta u
obliku pare.

“Papa je napokon donio odluku da pošalje četiri broda. Tobože je

pripremao još trideset. Međutim, tih trideset brodova nikada neće stići
do Konstantinopola. Bilo kako bilo, ta su se četiri broda, koja su nosila
najbolje ratnike naoružane od glave do pete, 20. travnja, odnosno
četrnaestog dana opsade, nekoliko sati nakon što se sunce počelo
podizati na nebu, brzo približavala gradu. Oni unutar zidina koji su ih
ugledali, počeli su radosno kliktali. Vjerovali su da su oni samo
prethodnica i da nakon njih u pomoć stiže velika mornarica.
Osmanska izvidnica, koja je brodove primijetila s pučine pred
tadašnjim Zlatnim vratima, današnjim Jedikuleom, odmah je
izvijestila sultana. Mladi je vladar smjesta uzjahao, prošao Zlatni rog i
obišavši zidine Galate stigao na Dolmabahče, otprilike na ovo mjesto
na kojem se trenutačno nalazimo. U to vrijeme se ovdje nalazila mala
uvala.”
Rukom je pokazao stadion Inonu.
“More se vjerojatno protezalo sve do ondje. Kao što i samo ime
kaže, u 17. stoljeću taj je prostor nasut i nazvan Dolmabahče. Dakle,
uzbuđeni sultan je na konju u punom galopu stigao ovamo i pozvao
admirala Baltaoglua k sebi. Govorio je krajnje otvoreno. ‘Što god bilo,
oni brodovi ne smiju uploviti u Zlatni rog. Potopi ih ili ih zauzmi.
Kapetane zarobi i dovedi k meni. Ako se dogodi suprotno, i brodovi
uplove u Zlatni rog, onda sâm razmisli kakav te kraj očekuje!’
Baltaoglu je odmah stao na čelo mornarice. Isplovio je sa stotinu i
pedeset brodova i najbiranijim borcima. Čim su brodovi ušli u domet,
na moru je izbio pravi pakao. Letjele su strijele plamtećih vrhova, mali
topovi su pucali. Cilj je bio spaliti brodove i u potpunosti uništiti sve što
im se ispriječi na putu: drvo, metal, ljude. Dok su naši topovskom
paljbom pokušavali polomiti neprijateljske jarbole, oni drugi penjali su
se u visinu i s promatračnica i košara na jarbolima sipali strijele,
kamenje i koplja. Kad su brodovi pristali jedni uz druge, počela je
zastrašujuća borba. Osmanski mornari, spremni na smrt, pokušavali
su spaliti suparničke lađe, kopljima i sjekirama raskomadati njihove
ograde, probiti se na palube i boriti se prsa o prsa. No i branitelji su bili
birani vojnici. Životi su im protekli u pomorskim bitkama. Hrabro su se
i junački suprotstavljali odlučnim napadima razmetljivih osmanskih
boraca. Neustrašivim neprijateljima koji su se pokušavali probiti na
njihove brodove odsijecali su ruke i zvekirima i buzdovanima razbijali
glave. Tako su deseci naših pomoraca ondje skončali u dubinama
mora.
Sultan Mehmed je tu bespoštednu bitku promatrao s obale, sjedeći
na konju. S teškom se mukom suzdržavao da se i sam ne pridruži
mornarima koji su na moru požrtvovno udarali sabljama. Uzbuđenje
je obuzelo i druge: imperatora Konstantina XI. i stanovnike grada. Oni
su se popeli na zidine i s istom brigom i nadom promatrali tu
strahovitu pomorsku bitku.

Brodovi Svete stolice bili su podosta viši od osmanskih i tu su

prednost itekako dobro koristili. Baltaoglu, koji se sa sabljom u
rukama i sam borio u prvim redovima, nije odustajao, iako je pretrpio
teške gubitke. Na mjesto palih boraca odmah je slao nove. Nije
posustajao ni na tren. Ne, brodovi Svete stolice ne smiju uploviti u tu
luku. Međutim, južni vjetar je punio jedra suprotne strane i, stvarajući
velike valove, ograničavao manevarske mogućnosti naših. Bilo bi
dobro da je ostalo na tome, ali vjetar je postajao sve snažniji i snažniji.
I tako je ishod sukoba zapečaćen. Talijanski mornari uočili su da se
naša mornarica na trenutak pokolebala, pa su iskoristili to što im
vjetar udara u leđa i okrenuli se prema Zlatnom rogu. Iskoristili su
tminu noći i približili se luci. Branitelji grada, koji su u čudu gledali taj
gotovo nevjerojatan razvoj događaja, odmah su spustili lanac i pustili
ih da uplove.”
Nevjerojatno! Profesorov glas zvučao je toliko tužno, kao da je
osobno proživio taj mali poraz koji se dogodio prije više od pet stotina
godina. Vjerojatno se osjećao kao mladi sultan koji je na čelu vojske
došao osvojiti Konstantinopol, a ne kao povjesničar koji je
zainteresirane odveo na obilazak ključnih mjesta opsade Istanbula.
Samo Tahir Haki? Svi su utonuli u duboku tišinu, uključujući i mene.
Svi smo bili razočarani.
Da nije bilo buke automobila koji su se uz naguravanje probijali
asfaltnim putem, ili brujanja motornih čamaca koji su plovili morem,
na platou bi vladala duboka tišina.
Kao što nogomet nikada nije samo trka dvadeset i dva igrača po
stadionu za loptom, tako ni povijest nikada nisu samo priče o
zemljama koje su se dogodile u prošlosti. Povijest je i to kako se orala
zemlja, kako se pekao kruh, kako su se gradile kuće, kako su majke
prematale svoju djecu, kakvo je bilo obrazovanje, kako su muškarci
ženama izražavali ljubav. Povijest je skup velikih i malih događaja koji
ljude čine ljudima. Povijest je kukavičluk, hrabrost, izdaja. Povijest je
misao, osjećaj, intuicija, ponos. Naravno, svi narodi osjećaju ponos
zbog povijesnih pobjeda i nedvojbeno tuguju zbog poraza, ali zajednice
čija je povijest blistavija od sadašnjosti pokazuju veću privrženost
uspjesima postignutim u prošlosti. To ne vrijedi samo za nas, nego za
sve narode. To je prirodno stanje stvari, ali kad se takva psihologija
odrazi na ispisivanje povijesti, može dovesti do ozbiljnih problema. Na
primjer, osvajanje koje mi karakteriziramo kao događaj koji je
okončao jednu eru i započeo drugu, zapadnjaci jednostavno mogu
ocijeniti kao agresiju. Mogu reći: Ne, gospodo, događaj kojim je
završio srednji vijek, a započeo novi, nije osvajanje Konstantinopola,
nego otkriće Amerike. Mislim da je to najveći hendikep povijesti kao
znanstvene grane: nemogućnost da budete objektivni. Pristranost
zagušuje istinu. Dobro, ali što je istina? Naša teza ili njihova? Tko je
objektivan? Oni ili mi? Čudno je to što će nakon nekoliko stoljeća
možda nestati nacionalnih država, a osjetljivost na povijest zbog koje
smo danas u stanju umrijeti i ubiti možda će zamijeniti neke sasvim
druge slabosti. Dok je tako, je li uopće moguće govoriti o povijesti kao
znanstvenoj disciplini? Odjednom sam primijetio kako mi nedostaje
Nuzhet. Ne, ovaj put ne kao ljubavnica, nego kao znanstvenica. Jer s
njom ste mogli o svemu raspravljati. Pomicala je granice, s njom sam
mogao prijeći na drugu stranu svih crvenih linija koje iscrtavaju
službeni stav, etika, religija i statusa quo. Baš kad se tuga izazvana
porazom naše mornarice u kombinaciji s Nuzhetinim odsustvom
počela pretvarati u duboku bol, od Tahira Hakija, profesora nad
profesorima, koji nije samo vrstan povjesničar nego i vrstan
poznavalac ljudske prirode, stigla je inicijativa koja neće rastjerati
samo moju žalost nego i tugu cijele grupe.
“Međutim, svaki negativan događaj ima i pozitivnu stranu. Štoviše,
logika vremena ponekad pred čovjeka namjerno iznese poteškoće. To
je svojevrsni ispit. Ispit koji režira povijest kako bi se narodi i lideri
imali priliku iskazati. Ispit koji nam pomaže pronaći put koji će nas iz
poraza odvesti do pobjeda, prilika da se ponovno rodimo iz pepela.
Stoga ne smijemo gubiti moral sa svakom negativnosti.”
Osmjehnuo se pokazujući svoje djetinje zube.

“Kako je rekao Shakespeare: ‘Sve je dobro što se dobro svrši.’ Tako

je i ovaj uznemirujući mali poraz otvorio put jednom mnogo većem
uspjehu. I to takvom da će svi koji budu pričali o opsadi
Konstantinopola morati spomenuti taj čudesni događaj.”
Da bi nam dao vremena da pogodimo o čemu govori, neko vrijeme
nas je jednog po jednog odmjeravao upitnim pogledom.
“Zaboga, prenošenje brodova kopnom.”
 Njegov veseli glas odjeknuo je nad platoom kao da objavljuje kakvu
radosnu vijest.

“Na jučerašnjem predavanju taj sam potez spomenuo u kontekstu

jednog drugog događaja. Sjeća li se tko?”
“Pobjeda Murata II. u Bitci kod Varne.”
Toga se, naravno, sjetila gospođa s kojom je profesor flertovao.

“Kad je njegov otac porazio križare kod Varne, sultanat Mehmeda

II. postao je predmetom prijepora. Mladi sultan je sada bio prisiljen
izvojevati pobjedu koja će biti daleko važnija od očeve.”
“Sjajni ste, gospođo Žale.”
Naš je starac već bio u elementu. S lica mu je nestalo onog
beživotnog izraza, a oči su mu razdragano zasvjetlucale. I inače je bio
takav. Kad god bi krenuo razgovor o Osvajačevim pobjedama,
profesor bi bio u sedmom nebu i gotovo ponizno pričao o uspjesima
velikoga vladara.
“Da, prijatelji, ljudske sudbine nalik su sudbinama ratova. Grozan
događaj koji vas je snašao možda će vam donijeti i najbolju priliku u
životu. A osobe koje tu priliku nađu u vlasti i ratovima, povijest pamti
kao velike ljude. Sultan Mehmed Osvajač je, eto, jedan od njih. Stoga
je, da bi ispravio taj poraz doživljen na moru, smjesta zasukao rukave
i razradio novu taktiku.”
“Ali, gospodine Tahire...”
Moj nesigurni Pejami prekinuo je taj vatreni govor. Kad je
primijetio da ga svi, a ne samo njegova debeljuškasta žena,
promatraju kao da će ga ugristi, sirotan se još više pokunjio, ali nije
odustao od svog pitanja. Ovaj naš bijednik ima i hrabru stranu...

“Oprostite, nisam vas htio prekinuti, ali sam u povijesnim knjigama

pročitao jedan tekst. Navodno se, kad je vidio taj poraz, sultan silno
rasrdio. Kažu da je u bijesu čak potjerao konja u more. Je li to istina?”
Tahir Haki se naljutio što su ga prekinuli, ali je hladnokrvnošću na
kojoj bi mu pozavidjeli i najugledniji diplomati osjećaje uspio sakriti
smiješkom.
“Da, naravno da je istina. Mehmed je bio bijesan. Potjerao je konja
u more i smočio ga sve do vrhova svojih čizama. Bila je to krajnje
ljudska i prirodna reakcija. Zastoj opsade zbog koje je mjesecima
razbijao glavu, koju je danima planirao i za besanih noći razradio do
najsitnijih detalja, i to iz razloga na koje uopće nije računao, mladog je
sultana bez sumnje izbacio iz takta. Štoviše, odmah je pozvao
Sulejmana Baltaoglua u audijenciju, a možda je čak razmišljao i o
tome da ga smakne. Međutim, kad je admiral koji ne poznaje poraz,
iako je u bitci izgubio jedno oko, kleknuo pred njim, sultan je odustao
od strožih koraka i zadovoljio se time da ga smijeni. Njegova srdžba
nije trajala dugo. Kao i svaki promućurni sultan, nije dopustio da mu
gnjev nadvlada razum. Nije bilo vrijeme da oplakuje poraz, smjesta je
morao povući sljedeći potez. Tako je i učinio. Na način koji nikome ne
bi pao na pamet, svoje je brodove prenio preko kopna i spustio ih u
Zlatni rog, neprijateljima pod nos.”
Pejami više nije ni zucnuo, zavukao se u sjenu svoje supruge i
zadivljeno slušao priču.
 Tahir Haki pokazao je mjesto preko puta sebe.
“Brodove je najvjerojatnije prebacio preko ovog brijega.”

Svi smo se okrenuli i pogledali prema cesti omeđenoj stablima koja

se spušta duž stadiona.
“Ne, ne. U to vrijeme ova cesta nije postojala”, upozorio je profesor.
“Tamo je, po svemu sudeći, bilo more. A možda su brodove izvukli na
onome mjestu gdje je sada park. Doduše, malo je strmo, ali...”

Priča je bila toliko uzbudljiva da se nisam mogao suzdržati a da ne

iznesem svoje mišljenje.
“Profesore, znate da neki povjesničari kažu da su brodovi
prebačeni preko brijega na Tophani. Tvrde da su prošli pored
današnjeg Asmalimesdžida i spustili ih na Kasimpašu.”
Samouvjereno je zaškiljio i blago zabacio glavu.
“Sumnjam. Dobro, slažem se da spomenuti put smanjuje
udaljenost, ali postojala je otežavajuća okolnost. Đenovljani, koji baš i
nisu bili od povjerenja, smjesta bi uočili taj luđački pothvat i odmah
obavijestili Bizantince. Jer se spomenuta ruta lako mogla vidjeti s kule
Galata, tadašnje Kristove kule. Međutim, ova je uvala bila poprilično
daleko od Galate. Stoga je veća vjerojatnost da je nevjerojatni kopneni
put Mehmedovih brodova počeo s ovog mjesta. Naravno, postoje i oni
koji tvrde da brodovi nisu preneseni kopnom. Kažu da su zaplovili iz
brodogradilišta podignutog u blizini Tepebašija ili Kasimpaše. Ali ne
postoji niti jedan nalaz koji bi podržao tu tvrdnju.
Bilo kako bilo, vratimo se na priču... Nakon poraza na moru,
energični sultan odmah je krenuo u akciju. Prvo je na mjesto admirala
Baltaoglua postavio Hamza-bega, a onda je okupio ugledne pomorske
časnike koji su služili u mornarici i naložio im da se izgradi put koji
odavde vodi do Kasimpaše. Jasno im je, na način koji ne dopušta
protivljenje, rekao da se na raskrčeni put postave balvani kojima će se
brodovi prebaciti u Zlatni rog. Zapovjednici, vojnici i radnici odmah su
zasukali rukave. Posao je započet s velikim ushitom i odlučnošću, te je
u kratkom roku urodio plodom. Na području koje su u to vrijeme
prekrivali vinogradi i šumarci, prokrčen je poprilično širok put. Nije
bilo stajanja. Pod brodove su, po sultanovoj zapovijedi, postavljeni
oslonci, a onda su navučeni na balvane. Vojnici i radnici u velikom su
se zanosu latili konopaca, po potrebi koristeći i snagu životinja, i
brodovi su počeli kliziti po balvanima. Posade su se bez iznimke
nalazile na svojim mjestima. Jedra su podignuta kao na moru, veslači
su zauzeli mjesta za veslima, a zapovjednici obilazili palube, sipali
naredbe i, uz zvižduke, poklike, a po potrebi i pucketanje bičeva,
održavali moral svojih vojnika.”

Zapravo je Tahira Hakija obuzeo zanos. Ne obazirući se na oštri

vjetar što mu je šibao lice, upro je pogled u daljinu i, izbacivši vilicu
kao da je on zapovjednik tih brodova što korak po korak napreduju
kopnom, ushićenim jezikom nastavio opisivati događaje.
“Iskreno, to je bio prizor koji bi vrijedilo vidjeti. Na desetine
brodova koji se, kao da plove morem – ali, naravno, malo sporije –
penju uz brijeg, dok vjetar, koji je nadimao razvijena jedra, vojnicima
olakšava posao. Najteži im je, bez ikakve sumnje, bio uspon uz brijeg,
ali kad su dosegli vrh, kretanje brodova je teklo poprilično glatko, čak i
zabavno. Klizeći po nauljenim balvanima, brodovi su se lako, gotovo
sami od sebe, spustili u uvalu Kasimpaša, ili Soguk Su, kako se tada
zvala. Kažu da je flota, sačinjena od šezdeset i sedam brodova srednje
veličine, u jednoj noći, u kratkom razdoblju od dvanaest sati, spuštena
u Zlatni rog. Kad su u nedjelju 22. travnja, nakon što su prve zrake
dnevne svjetlosti obasjale more, branitelji ugledali osmanske brodove
kako se ljuljuškaju u vodama Zlatnog roga, nisu mogli vjerovati svojim
očima. Njihovu nadu u spas, koja se pojavila kad su se četiri broda
Svete stolice probila između stotina osmanskih brodova i uplovila u
Zlatni rog, u trenu je izbrisao nevjerojatni prizor brodova koji su se od
Dolmabahčea spustili do Kasimpaše. A možda su, nesretnici, tog jutra
prvi put povjerovali da će izgubiti grad.”
 32

Uzmi taj bodež, stigni je i zarij joj ga u grkljan

Baš kao što je prizor brodova koji su se s padina Bejoglua spustili

na Kasimpašu odagnao nade stanovnika Konstantinopola, tako je isti
taj događaj u trenu vratio dobro raspoloženje u našu grupu. Pogotovo
našem starcu. Živnuo je kao da je dobio cjepivo za pomlađivanje. Na
pameti mu više nije bila ni Nuzhetina smrt, ni mogućnost da su njegovi
studenti ubojice, a ni strah da bi i sam mogao biti optužen za ubojstvo.
Neka, nemam ništa protiv, čak bi me i usrećilo vidjeti ga takvog,
pomlađenog gotovo dvadeset godina, ali sam se brinuo da bi se u
potpunosti mogao predati čaroliji opsade i da bismo tako još jednom
morali odgoditi važan razgovor koji moramo obaviti. Naravno, moja
briga bila je bezrazložna. Samo se povodljivi umovi poput mojeg mogu
tako prepustiti toku emocija. Ljudi poput Tahira Hakija potječu od
Osvajačeve loze. Mogu se uzbuditi do mile volje, ali nikada neće
izgubiti oštroumnost, niti odstupiti od svojih stvarnih ciljeva.
I tako se on, čim je završio priču, dijelom šaljivo, a dijelom ozbiljno,
obratio grupi:
“Sad vam dajem petnaest minuta pauze. U onom kafiću možete
popiti čaj ili kavu i malo se ugrijati. Samo vas molim da tijekom pauze
ne uznemiravate Muštaka i mene. Nemojte zamjeriti, ali ovdje se
nećemo fotografirati niti ćemo moći odgovarati na pitanja. Naime,
moramo obaviti vrlo važan razgovor.”
Ta vijest jako je rastužila sve one koji su tražili priliku da
razgovaraju s nama, osobito Pejamija. Ako je suditi po mrmljanju koje
se širilo iz grupe, njihov broj nije bio zanemariv.
“Nemojte gunđati”, dobrodušno im je odbrusio profesor nad
profesorima. “Još se ne rastajemo. Još ćemo mnogo govoriti i u
autobusu i pred zidinama. Još ćemo se puno smiješiti u kamere.”
Eto, to je to. Rekao sam vam, naš profesor vrlo dobro zna kako s
kime treba razgovarati. I to tako da nikoga ne povrijedi. Dok se naša
znatiželjna povorka, koja je izgubila nadu u nas, uputila prema kafiću
što se nalazio malo dalje, ja sam mu prišao.
“Boga mi, svaka vam čast”, rekao sam pomažući mu da siđe s
kamenog zidića. “Vrlo ste lijepo izrazili svoju volju.”
Lice mu je zablistalo djetinjom radošću.

“A što da radim, Muštak? Inače nam ne bi dali ni da dišemo.

Doduše, i oni imaju pravo. Što mogu? Opsada ih jako zanima.”
Primio sam ga za ruku da ne padne, bila je ledena.
“Hladno vam je, želite li popiti nešto toplo?”
Brzo je povukao ruku, kao da se uznemirio jer sam mu otkrio slabu
točku.
“Ne, neću.” Nemirno se osvrnuo. “Povucimo se na neko mirno
mjesto da razgovaramo o tom problemu.”
 “A da uđemo u autobus? U njemu je toplije.”
Pogled mu je klizimo prema našem bijelom autobusu na čijim je
vratima Kadri pušio kao lokomotiva.
“Pusti. Ako odemo onamo, nećemo se moći riješiti vozača.” Glavom
je kimnuo prema palači. “Idemo prošetati. Kretanje će nas ogrijati.”
Okrenuli smo leđa silueti skromne palače Topkapi, koju je dao
sagraditi sultan Mehmed Osvajač, i krenuli prema raskošnoj palači
Dolmabahče koju su, u nimalo blistavom razdoblju, osmanski sultani
odabrali kao rezidenciju.
“Da, razgovarali smo o Četinu”, rekao je uhvativši me ispod lijeve
ruke. “Zašto sumnjaš na tu mladež?”
Nikada nisam rekao da sumnjam na Četina. Ali, moj lukavi starac.
Još uvijek me pokušava nasamariti. Zapravo se ne bih trebao previše
obazirati na to. Štoviše, to malo profesorovo lukavstvo bi moglo biti
dobar uvod u temu. Osim toga, iako to nisam rekao, istina je da gajim
takvu sumnju. No pobijedio je inat.

“Pogrešno se sjećate. Nisam ja sumnjao na njih, nego vi.”

Izgledao je zapanjeno.
“Molim?”
Bez trunke obzira nastavio sam mu sipati činjenice u lice.
“Štoviše, rekli ste mi i da ta mladež ima romantični pogled na
povijest i da su vrlo osjetljivi na Osvajača.”
Kada mu je postalo jasno da se ne obazirem na njegove pretjerane
reakcije, bez riječi mi je pustio ruku.
“Tako sam rekao?”

“Da, i to baš kad smo razgovarali o Nuzhetinoj smrti.”

Od mene nije očekivao takav nastup. Mislio je da ću se ponijeti kao i
uvijek i ljubazno mu dopustiti da me usmjeri. A, ne. Valjda nije on
jedina osoba na svijetu koja govori što i kad treba. Vrijeme je da shvati
da i ja imam karakter. Više mu neću dopustiti da me usmjerava kako
želi. Ali nije bilo tako, nisam mogao. Kad sam ugledao slomljeni pogled
u njegovim očima, smekšao sam se. U srcu sam osjetio koliko je
bespomoćan. Majčin nježni glas odnekud mi je zazvonio u ušima. Naš
Muštak je uvijek bio dijete meka srca. Da, doslovno sam se sažalio nad
tim čovjekom u čiju se iskrenost još uvijek nisam uvjerio.
“Sasvim je normalno da tako mislite”, rekao sam mijenjajući tijek
razgovora.
Djelovao je kao da se osokolio, ali ga je trebalo još malo ohrabriti.
“Da, zapravo i ja sumnjam na njih. Osobito na Četina.”

Oči su mu zablistale nadom.

“Četina, je li?” U glasu mu se pojavio nekakav misteriozan prizvuk,
kao da otkriva neku silno važnu tajnu. “Zapravo je i u meni pobudio
sumnju. Jako se brzo naljuti. Taj dečko je sklon nasilju.”
Kad je to rekao, opet sam se naljutio.
“Zašto ste ga onda primili na sveučilište? Dobro se sjećam, vi ste
intervenirali kako bi dobio mjesto asistenta. Čak ste i od mene tražili
podršku.”
 Nije se ni pokušao braniti.
“Ah, ne znam. Luda glava. Nisam ga ni poznavao. Znaš Ruknua,
Četin je bio njegov student. Ruknu je dobar čovjek. Kad ga je
preporučio, povjerovao sam mu.”
Činilo se da je siguran u Četinovu krivicu. Snuždio sam se. Izrekao
sam pitanje koje me od sinoć mučilo.
“Dobro, profesore, a zašto ste mi poslali čovjeka za kojeg sumnjate
da je ubojica?”
Pogledao me stisnutih očiju, kao da očekuje razumijevanje.
“Pa nisam bio siguran da je ubojica. Poslao sam ti ga jer sam znao
da ti je sumnjiv. Kad si me sinoć nazvao i rekao da želiš razgovarati,
bio sam siguran da je riječ o Četinu. Palo mi je na pamet da bih vas
mogao suočiti. Nadao sam se da ćeš, makar i tijekom kratke vožnje,
pratiti njegove reakcije, porazgovarati s njim i doći do nekog
zaključka. Zato sam ti ga poslao.”
Potez dostojan lukavca poput njega.

“Da bi bio siguran...”

“Da bih bio siguran.” ponovio je. “Znaš da mi je tvoje mišljenje
važno.”
Gotovo me uvjerio, ali sam ubrzo primijetio da mu još uvijek nisam
postavio najvažnije pitanje koje mi se vrzmalo po glavi.
“Zašto mislite da bi Četin mogao biti ubojica?”
“Jer...” Nije znao kako nastaviti. “Jer je rekao da će ubiti Nuzhet.”
 To je to! Dakle, nisam se prevario. Moje sumnje su se, dakle,
pokazale točnima. Dakle...

“Ali to, naravno, ne dokazuje da ju je zaista i ubio.”

Nisam se obazirao na njegovu posljednju rečenicu. Misli su mi
zaokupile Četinove oči koje svjetlucaju mržnjom dok je vikao na
vozača kamiona. Da, to su bile oči ubojice. Pogled zločinca, bez ikakve
sumnje. A mene, glupana, već dva dana izjeda uvjerenje da sam ubio
voljenu ženu.
“A možda je to samo rekao u nastupu bijesa.”
Tahir Haki je u mojim očima pročitao da sam već presudio Četinu i
poslao ga u zatvor, pa je nastavio govoriti kako bi ublažio situaciju.
“Kada je Četin to rekao?” uskočio sam. “One noći kad ste se trebali
sastati s Nuzhet?”
“Ne, ne, ranije. Nakon one rasprave.”
Nisam uspio odmah povezati.
“Koje rasprave?”

“Rasprave koju smo vodili s Nuzhet.”

“Aha, one u kojoj je Nuzhet optužila turske povjesničare.”
Trepnuo je, kao da se iznenadio.
“Ne, ne sjećam se takve optužbe. Razgovarali smo o Osvajaču. A
tko ti je rekao da je Nuzhet optužila povjesničare?”
“Četin. Rekao mi je u autu. Nuzhet je navodno sve optužila da su
službeni povjesničari.”
 Profesor se potpuno zbunio. Da, Četin mi je lagao. Htio je prikriti
pravu temu koja je potaknula raspravu.

“Rekao je da smo se zato posvađali s Nuzhet?”

U tom trenu sam naslutio da i Tahir Haki želi prikriti pravi razlog.
“A tu je navodno bilo i pitanje ocoubojstva?”
Pravio se da me sluša, ali mu je misli zaokupljalo nešto drugo. Sad
je pravo vrijeme da ispitam koliko je iskren.

“Znate, ona teza da je Murat II. možda ubijen”, rekao sam

započevši svoju malu igru. Zapravo mi je Četin dao tu ideju. Prilikom
našeg razgovora u autu, rekao je da je Nuzhet zastupala tu tezu i
izmislio laž da je to bila tema njihove rasprave. Da vidimo što će reći
naš starac. “Kleveta na račun Mehmeda II... Veziri iz redova
janjičarske garde tobože nisu željeli da Murat II. ostane na vlasti pa su,
uz odobrenje mladog prijestolonasljednika, dali otrovati sultana. Kad
je Nuzhet to rekla, Četin se razbjesnio.”
Na tren je pognuo glavu. Mislim da se bojao da ću mu pročitati
misli. Kad su se njegove oči vratile na moje lice, pogled mu je
potamnio.
“Da”, rekao je, još jednom podržavajući laži osobe za koju je
sumnjao da je ubojica. “Da, Četin se razbjesnio. Bili smo kod mene, u
mojoj radnoj sobi, Nuzhet, Akin, Četin i ja. Čak se i ne sjećam kako je
rasprava počela. Međutim, Nuzhet je pretjerala. Otvoreno je aludirala
da bi Mehmed II. mogao biti ocoubojica.”
Dok je detaljno razrađivao svoju priču, ja sam se pitao zašto laže.
Zašto bi nevina osoba osjetila potrebu da iskrivi istinu? Zar je
organizator tog krvavog ubojstva ovaj ugledni profesor što stoji preda
mnom? Zar se sada, kad mu je plan pao u vodu i laži počele
razotkrivati, pokušavao izvući optužujući ubojice koje je nazivao
svojim studentima? Pažljivo sam odmjerio svog dugogodišnjeg
profesora. A on je, nesvjestan mojih misli, nastavio nizati laži kako bi
me uvjerio u svoju priču.

“Kad je čuo da Osvajača optužuje za ocoubojstvo, Četin je poludio.

Povisio je ton. Počeo je koristiti oštrije riječi, pa čak i uvrede. Nuzhet je
optužio za izdaju svog naroda i nazvao je slugom Zapada. Akin ga više
nije mogao slušati, pa ga je pokušao upozoriti: ‘Budi pristojan,
razgovaraš s profesoricom i damom.’ ‘Ti mi nešto govoriš. Što se ti
buniš, pederu?’ povikao je Četin. Da, počeo je psovati. Akin je ustao,
vjerojatno je htio otići, ali je Četin to pogrešno protumačio i dečku
opalio šamar.”
“Dakle, udario je Akina?”
“Da. Nažalost, jest. Dečko se stropoštao na fotelju s koje je upravo
ustao. Ne možeš ni zamisliti koliko me bilo stid. Ali Četin se nikako nije
mogao smiriti. Malo je nedostajalo da ponovno nasrne na Akina.
Srećom, umiješao sam se, pa se nije dogodilo nešto gore.”
“Što je Nuzhet učinila?”
“Što bi učinila? Bila je užasnuta. Užurbano je pokupila stvari. ‘Više
ne možemo ostati ovdje’, rekla je. Ispričao sam se i preklinjao je da ne
ode. Ali nije me slušala. Otišla je, zajedno s Akinom.”
 Više nije mogao govoriti, počeo se tresti.
“Jeste li dobro, profesore?” osjetio sam potrebu da pitam.

Polako je zavukao ruke u džepove kaputa.

“Jesam, dobro sam. Odjednom mi je postalo hladno.”
Nije to bio samo utjecaj hladnoće. Tek sad je bolje shvatio razmjer
nevolje u koju se uvalio. Lagano je cupkao u mjestu kako bi se zagrijao.

“Četin je nastavio bjesniti i kad su Nuzhet i Akin otišli. ‘Jako ste

popustljivi prema toj ženi’, usudio se prekoriti čak i mene. ‘Za takve se
ne zna jesu li povjesničari ili američki agenti. Čovjeka mogu natjerati
na ubojstvo.’ Pokazao je bodež na mom stolu koji mi je naš profesor
Naser donio iz Teherana, a ja ga koristim kao otvarač za pisma. ‘Đavo
mi šapće: uzmi taj bodež, stigni je i zarij joj ga u grkljan.’”
“Što?” promrmljao sam, sav izvan sebe. “Je li rekao točno tako?
‘Zarij joj ga u grkljan’?”
Moje uzbuđenje je prešlo i na njega, nekoliko puta je trepnuo.
“Možda je rekao i ‘zarij joj ga u vrat’. Možda riječi nisu iste, ali je
rekao nešto u tom smislu. Kad nam je jučer onaj glavni inspektor
Nevzat rekao kako je Nuzhet ubijena, šokirao sam se.”
“Dobro, a zašto to niste rekli Nevzatu?”
Izvukao je ruke iz džepova i raširio ih.
“Kako da mu kažem, Muštak? Četin je moj student. Osim toga, još
nije sigurno je li kriv. Samo sumnjam, kao i ti. Jesmo li sigurni da je on
ubojica?”
 Prije nekoliko sati nisam bio siguran, ali sada... Osim toga, ako je
Četin ubojica, to rješava sve probleme. Naravno, osim pitanja kako ću
živjeti sad kad Nuzhet više nema.
“Zbog toga sam Četina poslao k tebi”, nastavio je objašnjavati. “Jer,
nisam mogao donijeti nikakav zaključak. Možda ti...”
Došlo mi je da mu kažem: Da, došao sam do zaključka. Četin je
kriv. Da mogu povjerovati u profesorovu iskrenost, ne bih dvojio ni
trenutka. No vjerujte mi, još uvijek nisam bio siguran što se događa.
“Ni ja nisam uspio donijeti nikakav zaključak.” rekao sam
prešutjevši svoje pravo mišljenje. “Poznajem Četinov fanatični pogled
na povijest. Da, bijesan je, napet, pa čak i otvoreno agresivan momak.
Ali nam je potrebno puno više od toga da ga optužimo za ubojstvo.”
U očima mu se pojavio posramljeni izraz.
“Zapravo, ima još nešto.”
Koliko mi je samo toga skrivao! Kad je primijetio da ga radoznalo
gledam, počeo je nabrajati sve što mi je prešutio.

“One večeri kad je Nuzhet ubijena... Sjećaš se, razgovarali smo

telefonom. Još nismo znali što se dogodilo. Počeo sam se brinuti.
Nazvao sam Četina da ode vidjeti kako je Nuzhet. Trebao je biti na
nekom seminaru na Taksimu. Mobitel mu je bio isključen. Međutim,
seminar je već davno trebao završiti. Pomislio sam da je možda otišao
kući, pa sam ga nazvao i na fiksni, ali se opet nije javio. Navečer sam
ga više puta zvao na fiksni, ali se još uvijek nije javljao. Kad sam ga
sljedeći dan pitao gdje je bio, rekao je da je otišao kući. Kad sam mu
rekao da sam ga zvao na kućni telefon, rekao je da je možda ugasio
zvuk. Ne mogu biti siguran, ali činilo mi se da laže.”

“Dakle, nije htio otkriti gdje je bio u vrijeme ubojstva?”

“Možda, ne znam. A možda i nije. Kao što sam rekao, nemamo
dovoljno dokaza da optužimo Četina, samo sumnje. U takvim
okolnostima bilo bi okrutno prijaviti ga policiji.”
A, ne. Ne smijem dopustiti da nam Četin tako lako isklizne iz ruku.

“Glavni inspektor Nevzat bi ipak trebao znati.”

Lice mu je obuzela zabrinutost.
“Da, profesore, od toga nam nema spasa.” još sam ga jače
pritisnuo. “Nevzat raspolaže svim informacijama vezanim za slučaj.
Možda će ovo što mu imamo reći o Četinu upotpuniti slagalicu, pa će
na vidjelo izaći cijela slika. Čak i ako Četin nije ubojica, ove informacije
će nas približiti pravom počinitelju.”
“Ne znam.” Ponovno je odabrao izmotavanje. “Ne znam, Muštak.
Policija je nemilosrdna. Nemojmo djecu bez razloga baciti u vatru.”

“Djecu? Želite reći da Četin u ovome nije sam?”

Lice mu se poprilično smrknulo. Optužbe na račun njegovih
studenata očito su mu teško padale.
“Nije li tako? Teško da je to djelo izveo sam. Naravno, ako je
počinitelj uistinu on...”
Ne, više nije glumio, ali zašto mi laže o predmetu one rasprave?
Ako mi je otvoreno rekao da bi Četin mogao biti ubojica, koga
pokušava zaštititi? Ili što skriva?
“Griješite, profesore”, nastavio sam navaljivati. “Nevzat će prije ili
kasnije riješiti ovaj slučaj. Trebamo mu reći. Ako su ta djeca ubojice,
znači da su oni napali i Akina. A kad saznaju da je preživio, pokušat će
ponovno. Ako se zaustave na Akinu... Možda ću sljedeći na redu biti ja.
Možda bi mogli napasti čak i vas.”
Na tu mogućnost nije ni pomišljao. Možda i jest, ali se s njom očito
nije mogao pomiriti. Možda se zato stresao kao da je primio udarac.
“Mene?”
Ovu priliku ne smijem propustiti.
“Vas... Zar niste svjesni? Ovo što ste mi rekli čini vas vrlo važnim
svjedokom u ovom slučaju. Četin je pred vama rekao da će ubiti
Nuzhet. To ćete morati ponoviti i na sudu.”
Prepao se. Zbog toga što je ugroženi svjedok, ili zbog toga što će
svoje riječi morati ponoviti na sudu, ne znam. No strah je Tahira
Hakija u trenu pretvorio u malog čovječuljka. U čovječuljka čiji su se
volja i karakter slomili i koji će učiniti doslovno sve što mu kažem. Ali,
kako kažu, ne daj se zavarati izgledom.
“Ne!”
Takvu reakciju uopće nisam očekivao. Prvi uzvik mu očito nije bio
dovoljan, jer je zagrmio još jednom: “Ne! Četin to ne bi učinio!”
Taj uzvik nije bio upućen meni, već vlastitoj osobnosti koja je
optužila svog studenta. A možda i kukavičluku i podlosti koji su ga
natjerali da izda svoje suučesnike u ubojstvu. Nisam imao povjerenja u
Tahira Hakija, pa nisam mogao odlučiti u koju mogućost bih trebao
povjerovati. Zato sam se utekao proračunatoj smirenosti.

“Zašto ne? Ako je ubio Nuzhet, onda je itekako u stanju razmišljati

o tome da ukloni i mene i vas da ga ne pošaljemo u zatvor. Jedno ili
dvoje, nikakva razlika. Ruke je i tako već uprljao krvlju.”
Kategorično je odmahnuo glavom.
“Ne, Četin me voli.”

Svaki čovjek ima slabu točku, a ovo je dakle bila profesorova:

uvjerenje da ga njegovi studenti vole. No nije li jedan filozof rekao:
“Čuvajte me od onih koji me vole, s neprijateljima ću lako izaći na
kraj.”
“Možda vas voli, profesore”, krenuo sam putem uvjeravanja: “Ali
ako se nađe u bezizlaznom položaju...”
Podigao je nos, kao tvrdoglavi jarac.
“Ne, to ne mogu prihvatiti. Četin mi ne bi naudio. Osim toga, još nije
sigurno ni da je mladić ubojica.”

Kad sam već dogurao ovako daleko, više nisam mogao odustati.
“A što ako jest... Hajde, recimo da ne može dići ruku na vas. Ali vas
dvojica ste već sada suučesnici u zločinu. Obojicu će vas, bez milosti,
zajedno strpati u zatvor. Ne, profesore, to ne možemo prešutjeti
glavnom inspektoru. Moramo mu reći što znamo.”
Iza iskićenog sata palače koji se nalazio pred nama provirio je moj
otac. Baš kad je zaustio da kaže: Bravo, Muštak. Prema našoj državi se
uvijek odnosi tako, s poštovanjem, Tahir Haki se pobunio i gospodina
Aziza, umirovljenog službenika u Nacionalnoj agenciji za nekretnine, u
trenu izbacio iz takta: “Ni slučajno, Muštak! Da ovo nisi nikome rekao.
Ne možemo se bez razloga poigravati s budućnošću te djece.”
“Ali, profesore...”
Primio me za lakat desne ruke, umorne od nošenja torbe od koje se
ni na trenutak nisam odvajao.
“Molim te, Muštak. Gledaj, ovako ćemo: ja ću porazgovarati s
Četinom.”
Zar taj čovjek želi vlastoručno potpisati svoju smrtnu presudu?
“Ni slučajno!” upozorio sam ga. “Izlažete se opasnosti.”
“Ne prekidaj me. Znam što radim, Muštak. Pa nisam dijete. Neću ga
otvoreno pitati, ali ću ga navesti da progovori. Večeras ću ga pozvati k
sebi.”
Čini se da je naš profesor polako počeo gubiti razum.
“Pozvat ćete ga k sebi?”
“Da, zašto ne? Već je puno puta bio kod mene. Čak ima i ključ.”
Odmjerio me s razumijevanjem. “Znam da se brineš za mene, ali
nemaš razloga. Ni Četin, ni Erol, a ni Sibel. Oni nisu tako loša djeca.
Možda se i varamo, možda oni nemaju nikakve veze s Nuzhetinom
smrću. A i da imaju...” Odmahnuo je glavom, kao da želi otjerati loše
misli. “Ne, nemaju. Ali čak i da imaju, meni neće nauditi. Daj razmisli,
Muštak, pa oni su kao ti. Bi li mi ti mogao nauditi?”
Odvagnuo sam torbu u desnoj ruci kako bih osjetio težinu pištolja
koja mi je ulijevala osjećaj sigurnosti.
 “U redu, razgovarajte s Četinom, ali pod uvjetom da i ja budem s
vama.”

Svoje svijetloplave oči odlučno je prikovao za moje lice i izgovorio

riječi koje će staviti točku na našu raspravu:
“Nema potrebe. Osim toga, ako budeš ondje, nećemo moći
otvoreno razgovarati.”
 33

Nije li Osmansko carstvo bilo turska država?

Stigli smo do mjesta na kojem se morske zidine, paralelne s

mirnim vodama Zlatnog roga, sastaju s kopnenima što se spuštaju od
palače Blachernae, a ja sam se još uvijek dvoumio: Trebam li se brinuti
za Tahira Hakija ili sumnjati u njega? Ako su Četin i njegovi ortaci
ubojice, onda se naš starac otvoreno izlaže riziku. No Tahir Haki
kojega ja poznajem nije ni približno naivan čovjek. Vrlo dobro zna gdje
će izvući korist i vodi računa o svojim riječima i ponašanju.
“Dragi moj Muštak, mi smo povjesničari. Bolje je da ne diramo u
osinje gnijezdo. U protivnome ćemo sami morati liječiti ubode.”
U toliko godina profesorske karijere niti jednom nije dirnuo u
osinje gnijezdo i uspio se izvući bez ijednog uboda. Taj čovjek, gotovo
vršnjak naše mlade Republike, tijekom naše demokratske avanture –
koja, iako često ometana pučevima, i dalje posrćući nastoji ići naprijed
bio je kuhan i pečen s vojnicima pučistima kao i s civilnim političarima
koji su uslijedili, i tako pridobio naklonost ljudi iz različitih frakcija.
Oni koji profesora nisu podnosili to su smatrali prevrtljivošću, a oni
koji su ga voljeli, poput mene, tu su njegovu odliku povezivali s
distanciranim odnosom koji je njegovao prema svim dijelovima
društva. Po mom mišljenju, više od našeg pomirljivog profesora
trebala bi se stidjeti država koja je znanstvenike dovela u takvu
situaciju. Naravno, njegovi povjesničarski radovi temeljeni na
dokumentima, koje cijene čak i oni što se na Tahira Hakija ljute,
nikada nisu bili predmetom te rasprave. Stoga baš i nije bilo logično
misliti da će moj voljeni profesor, koji se majstorski izvukao iz svih tih
političkih nevolja, postati plijen u krvavoj igri troje novopečenih
povjesničara u koju će se na kraju svi zapetljati. Međutim, on stari.
Možda više nema onu staru živahnu pronicljivost. Mogao bi se odati a
da toga ni sam nije svjestan i postati posljednja žrtva bezdušnog
Četina. S druge sirane, to što mi, baš kao i Četin, i dalje laže o onoj
svađi i Nuzhetinom projektu, zbunjivalo me i produbljivalo moju
sumnju u njega. To što istu mračnu tajnu dijeli s onim krupnim
mladićem kojeg smatra ubojicom nije nimalo dobar znak.
Kad smo se okupili pod velebnim zidinama koje, iako mjestimično
porušene i obrasle travom, pa čak i stabalcima koja probijaju između
propalih opeka, još uvijek ljudskom oku djeluju nekako očaravajuće,
te dvije misli su i dalje ratovale u mojoj glavi.
Iako smo profesor Tahir i ja dovršili naš slavni razgovor, nisam
mogao odustati od izleta. Vukući se za njima, došao sam do
Ajvansaraja, gdje se morske zidine sastaju s kopnenima. Jer ipak bi
bilo nepristojno tek tako iznenada se povući nakon što sam prisutnima
dao toliko informacija o osvajanju. Osim toga, moram priznati da sam
se pričajući o obrani Konstantinopola vratio u stare dane i ponovno se
počeo osjećati kao povjesničar.
 Letuftehanne’l Kostaniyette ve’le nimet emru zâlike’l emr ve’le
nimet jeyshu zalike’l jeysh.

Arapske riječi koje su se prosule s usana vođe grupe odzvanjale su

iznad zidina čije su kule mjestimično bile prekrivene snijegom, i
pepeljastosivih voda Zlatnog roga. Gledao nas je sa samosviješću
čobanina potpuno sigurnog da se njegovo stado ni pod kojim uvjetima
neće raštrkati.

“Što znače te arapske riječi?”

Podigla se ruka nekoga od koga se tome uopće nisam nadao.
Znate, onog mladića neuredne brade, koji je sjedio u posljednjem redu
između četiri mlade djevojke.
“Konstantinopol će sigurno pasti. Kako li je sjajan vojskovođa
njegov osvajač, kako li je lijepa njegova vojska...”
Profesor Tahir bio je iznenađen, baš kao i ja.
“Boga mi, bravo, sinko”, promrmljao je. “Gdje si naučio arapski?”
Zbog studeni ili od stida, mladićevi obrazi su se žarko zarumenjeli.

“Ja sam Arapin, gospodine.”

Naša se grupa zatalasala u laganom hihotu.
“Zovem se George. Palestinac sam. Ja sam i Arapin i kršćanin.”
Smijeh je utihnuo, a naša je povorka iz nekog razloga utonula u
šutnju. George iz Palestine se nije obazirao, samo je pokazao na mlade
djevojke koje su stajale pored njega.
“Kolegice i ja na Sveučilištu Bogaziči studiramo povijest. Tema
našeg rada je sultan Mehmed Osvajač. Zato smo se pridružili
obilasku.”

Što je dulje govorio, naglasak ga je sve više odavao. Iskusnog

profesora se, naravno, nije dojmilo ni to što je mladić Arapin, ni što je
kršćanin. On je imao studenata svih nacionalnosti.
“Dobro ste postupili.”, rekao je smiješeći se ispod brka. “I? Kako
vam se čini? Jesmo li vam imalo korisni?”

“Mnogo nam pomažete, profesore”, oglasila se najviša među

djevojkama. Usne su joj bile iste nijanse crvene kao i šal koji je nosila
oko vrata. Kako su se pomicale, na desnom obrazu pojavljivala joj se
mala rupica. Od mlade djevojke koja je stajala samo nekoliko koraka
od mene do nosa mi je dopro poznati miris: ljubičice. Nuzhet! Kao da
sam osjetio kako mi se ona poznata gorčina penje prema nosnoj
šupljini. Kad smo prvi put sudjelovali na ovakvom obilasku, Nuzhet je
bila godina te mlade djevojke. Još nismo bili u vezi. Tahir Haki je bio
tek docent. Nosio je tešku kožnu torbu. Crne boje. Da, bila je teška. U
njoj, dakako, nije bilo pištolja kao u mojoj, ali je opet bila teška kao
olovo. Znam, jer sam je ja nosio dok je on govorio. A ono što se
događalo tijekom opsade je opisivao s više ushita nego danas, daleko
energičnije. Recitirao je, na primjer, puno više poezije. Najčešće onu
što ju je Jahja Kemal napisao o osvajanju. Posljednjom snagom udri da
padnu ove zidine / Za ljubav tekbira5 za napada u praskozorje. Inače,
ove je obilaske i počeo organizirati inspiriran velikim pjesnikom. Jahja
Kemal bio je prva osoba koja se dosjetila koncepta “Tragom opsade”.
“Učili smo sve o čemu govorite”, glas mlade djevojke raspršio je
uspomene koje su mi se vrzmale po glavi: “No čudnovato je iskustvo
razgovarati o povijesnim zbivanjima na mjestima na kojima su se
odigrala.”
Opaska mlade djevojke svidjela se profesoru.
“Čudnovato iskustvo, ha?” Kratko se i glasno nasmijao. “Onda
nastavljamo s čudnovatim iskustvom.”
Ponovno se, eto, uživio u ulogu simpatičnog povjesničara. Baš sam
se počeo pitati kako mu to polazi za rukom dok ga more tolike brige,
kad sam primijetio da i sam pokazujem jednaku okretnost. Unatoč
tome što sam bio uzrujan i napet u najmanju ruku koliko i on, ni ja
svojim govorom nisam ništa dao naslutiti pripadnicima grupe.
Uloge, dragi moj Muštak... Uloge nisu samo za glumce. U
modernom društvu svi mi imamo neku ulogu. Pomirili se mi s time ili
ne, svi smo primorani do kraja igrati ulogu koju nam odrede. U većini
slučajeva, čak i po cijenu gubitka svoje sreće, ne možemo izaći iz nje. A
ako i uspijemo, narušava se naš individualni poredak, kao i poredak
zajednice.

Ne, autor tog govora koji je izronio iz moje svijesti nije bio moj otac;
bio je to Tahir Haki, koji se, leđima okrenut moru, i pogleda
prikovanog za zidine mokre od rastopljenog snijega, pripremao na
izvedbu svoje najnovije tirade.
“Da, dragi prijatelji, ovom izjavom našeg časnog Poslanika
Muhameda o Konstantinopolu se, bez ikakve sumnje, izražava želja da
muslimani osvoje ovaj jedinstveni grad. Znamo i to da je, ne bi li ta
njegova želja bila ispunjena, grad nekoliko puta bio pod opsadom.
Međutim, te opsade, prilikom kojih su pod ovim zidinama ginuli
muslimanski vojnici među kojima je bilo i suvremenika našega
Poslanika, nisu urodile nikakvim plodom. A da bi shvatili nastojanja
sretnog vojskovođe koji će pokrenuti napad što će uroditi plodom,
moramo se vratiti na ono što smo rekli u prvoj etapi našeg izleta. Kako
smo dovršili razgovor na Bogazkesen Hisaru?”

Pogledom je ponovno lagano prešao preko grupe. Kada nije dobio

odgovor, zlovoljnim je glasom, kao da je razočaran, upitao:
“Nemojte mi samo reći da se ne sjećate. Pa dugo smo razgovarali.”
Iz grupe opet ni glasa.
“Zaboga, društvo. Kamo je otišao Mehmed II. nakon što je sagrađen
Hisar?”
“U Edirne.”, javila se gospođa Žale. “Vratio se u prijestolnicu.”
Bilo je nemoguće ne zamijetiti oholost u njezinom glasu.
“Da, vratio se u Edirne. Zašto? Kako bi počeo s pripremama za
opsadu.” Bradom je kimnuo prema meni. “Muštak nam je pričao o dva
uporišta u strateškoj obrani Konstantina Dragaša.”
Naš gorljivi Pejami je navalio i prije nego što je dorekao pitanje.
“Pomoć kršćanskih država i evo, ove zidine.”
“Vidite kako se lijepo sjećate”, ohrabrio je stidljivog muža.
“Međutim, mislim da kod ostalih primjećujem laganu suzdržanost.
Nema potrebe. Najbolja metoda učenja nije slušanje, već postavljanje
pitanja. Slušanjem aktivirate samo pamćenje, no postavljanje pitanja
aktivira i logiku. Kako god, vratimo se našoj temi. Da, u obrani grada je
posljednji imperator Istočnog Rimskog Carstva imao dva oslonca. A
Mehmed, koji će Osmansku državu pretvoriti u imperij, imao je
strategiju koju je zasnovao na njihovom uništenju. Da se ne bi miješale
u opsadu, s kršćanskim je državama potpisao mirovne sporazume.
Nakon što je time otklonio mogućnost napada iz Europe, Turahan-
bega i njegove sinove poslao je na Moreju. Jer morejske je despote,
imperatorovıı braću Tomasa i Dimitriosa, trebalo spriječiti da priteknu
u pomoć obrani Konstantinopola.”
Pokazao je na zidine koje se poput kakve ogromne vremešne zmije,
izblijedjele i mjestimično oguljene kože, u blagom zavoju penju prema
Edirnekapiju.
“Mladi je sultan sada mogao početi razmišljati o ovom dugačkom
zidu za koji se govorilo da je nesavladiv. Kako će savladati taj
višekilometarski kameni bedem koji sa svih strana opasava grad?
Posjedovao je najjaču vojsku u Europi, ali taj ratni stroj sam po sebi
nije ničemu služio. Imao je hrabre vojnike koji su u rat trčali
razdragano kao da idu na svadbu, ali njegov cilj nije bio poginuti
ispred zidina, nego započeti novi život u gradu. Jer njemu je rečeno:
‘Osvoji Kostantiniju i pretvori je u ružičnjak.’ Ukratko, Mehmed je
veoma dobro znao da zidine neće moći osvojiti samo vojnom silom.
Stoga je u svoju prijestolnicu doveo najznačajnije ljevače topova toga
doba. O jednome od njih smo već govorili.”
Njegov pogled pun pitanja zaustavio se na Georgeovom licu.
“Orban”, promrmljao je simpatični Arapin kršćanskoga porijekla.
“Mađar Orban.”
“Da, Orban. Ali on, naravno, nije bio jedini majstor za topove. I
inženjer Muslihudin je zasukao rukave i krenuo u izradu topa dovoljno
velikog da sruši zidine. Ipak, Orbana ne smijemo omalovažavati.
Budući da je izbliza vidio zidine Konstantinopola, on je veoma dobro
znao širinu, dužinu i slabe točke tog nepremostivog bedema. Radovi su
se intenzivno odvijali tijekom cijele oštre zime u Edirneu. Mehmed je
izgubio san. Konstantinopol je danju bio prisutan u svim njegovim
mislima, a noću u molitvama. Zapao je u beznadežnu ljubav i činilo se
nemogućim da će pronaći spokoj dok ovaj grad, kralj svih gradova,
širom ne otvori kapije i prigrli ga na svoja njedra.”
“Ali na to je bio primoran, zar ne?” umiješala se gospođa Žale. Tahir
Haki kao da se prenuo. Poprijeko ju je pogledao. Nije mi bilo jasno
zašto. Je li ga isprovociralo to što mu je upala u riječ? Ne, do te mjere
je izgubio živce da je počeo gubiti kontrolu, pa se činilo da se već dugo
suzdržava.
“Što ste rekli?”

Žena nije znala protumačiti reakciju tog uglađenog čovjeka, pa se

pokušala nevino nasmiješiti.
“Pa, sami ste rekli, gospodine Tahire. Rekli ste da je Mehmed
morao izvojevati veću pobjedu od one u Bitci kod Varne. U protivnome
bi izgubio u nadmetanju s Čandarli Halilom.”
Mislio sam da će, pomirljiv kakav jest, prijeći preko toga. Nije.
“Nismo li razgovarali o tome?” upitao je gotovo prijekorno.
Atmosfera je postala ledena. Sirota žena je ostala zatečena, ne znajući
što da kaže. Bilo bi dobro da je ostalo na tome, ali naš se starac
obratio ostalima: “Nismo li već razgovarali o tome?” A onda je pogled
upro u mene: “Muštak, nisi li ti već odgovorio na to pitanje?” Ne
pričekavši odgovor, pogled je svrnuo prema gospođi Žale koja je samo
zbunjeno stajala: “Gospođo, molim vas, pustimo više tu Bitku kod
Varne.” Brada sirote žene počela se tresti. Neprijatni starac nije se ni
najmanje obazirao. “Slušajte, pokušao sam vam objasniti i na Hisaru...
Sultan Mehmed Osvajač bio je izuzetna osoba. Cilj mu je bio stvoriti
svjetski imperij pod imenom Osmanlija. Baš kao Konstantinu I, koji je
prijestolnicu Rimskog Carstva iz Rima premjestio ovamo.” Duboko je
udahnuo hladni, vlažni zrak. “Ali...” Napad kašlja njegovu je rečenicu
prekinuo u pola. Baš nezgodno. Bez predaha se nakašljao pet-šest
puta. “O. Bože... Grlo mi se osušilo.”
Pejamijeva supruga, koja je stajala dva koraka ispred profesora,
dodala mu je bocu vode koju je držala u rukama.
“Izvolite. Popijte gutljaj, pomoći će vam.”

Profesorov kašalj nije prestao ni nakon što se napio vode. No

pokušao se nasmiješiti. “Pričao sam o Konstantinu Velikom...”
Nakašljao se još tri puta i onda mu se disanje vratilo u normalu. “I da,
nemojte ga slučajno pomiješati s Konstantinom Dragašem!” Glas mu
se smekšao. Mislim da je shvatio da je pretjerano reagirao i sada je
pokušavao ispraviti pogrešku. “Kao što znate, Konstantin Dragaš bio je
posljednji imperator Istočnog Rima. Odnosno, nesretni vladar kojeg će
naš Mehmed poraziti na ovim zidinama. Što se pak tiče Konstantina
Velikog, on je bio slavni car koji je živio više od tisuću sto godina prije
Osvajača. Čovjek koji je pod svojom vlašću želio ujediniti Rimsko
carstvo i od različitih naroda stvoriti jedinstvenu naciju. Eto taj cilj je
dijelio i Mehmed II. Jedinstvenu osmansku državu sačinjenu od
različitih vjera, različitih jezika i različitih naroda. Svjetsku državu.
Jedan ekumenski imperij, kako bi rekli naši stari.”
Ušutio je. Kao da mu je dozlogrdilo objašnjavati i biti neshvaćen. A
možda ga je umorio i onaj napad kašlja. Zabrinuo sam se da će
odustati, da više ništa neće reći. Naravno da nije. Ipak je on čovjek
starog kova, poput mojeg oca. Nikada se ne umara, nikada ne
odustaje na pola, nikada se ne pokorava. Ponovno je pogledao
gospođu Žale, a ovaj put mu je na usnama zatitrao smiješak koji kao
da je molio za oprost.
“Stoga, moja draga gospođo Žale.” zatepao joj je poprilično
slatkorječivo, “Mehmed II. bi osvojio ovaj grad i da nije bilo spletki
Čandarli Halila, pa i da nije imao takvog velikog vezira. Jer on je čvrsto
odlučio da će stvoriti ono veliko carstvo koje je njegov predak Osman
Gazi vidio u snu.”
Sirota žena nije znala što da učini, da se raduje ili da joj bude žao.
“Da, da, naravno”, promrmljala je. “Rekla sam to tek tako, da
doprinesem raspravi.”
“Velika vam hvala, dali ste golemi doprinos. Doista.” Sarkastičnim
pogledom odmjerio je prisutne. “Pogotovo kad je među nama toliko
onih koji se ustručavaju govoriti.”
Sramežljivci su se ovaj put poprilično uplašili. Skretali su poglede i
pokušavali se sakriti iza ostalih. Srećom, naš se starac opametio, pa
nije previše navaljivao.

“Govorili smo o Mehmedovim intenzivnim pripremama u Edirneu...

Sultan se nadvio nad ogromnom kartom Konstantinopola koju je
vlastoručno iscrtao i planirao opsadu koju će mjesecima kasnije
provesti u djelo. Obilježavao je brežuljke na koje će postaviti topove,
zidine na koje će nasloniti ljestve i mjesta na kojima će kopati rovove.
Jer bio je svjestan da prava sila koja dobija ratove nisu vojska i oružje,
nego inteligencija i znanje. Ako u ratu ne postoji plan pripremljen tako
da uzme u obzir sve mogućnosti, dolazi do gubitka velikog broja
vojnika, a pobjeda s bojnog polja odleprša poput loše dresiranog orla.
S druge strane, strategija pronicljivog vladara sačinjena od
promišljenih poteza sa sobom nosi manje gubitke ljudstva, a pobjedu
čini zajamčenom. Upravo je to bio zajednički rezultat veličanstvenog
pohoda Aleksandra Velikog od Makedonije do Indije, kao i Cezarovog
nastojanja da osvoji svijet.”
Ponovno je bio u elementu. Sada je mogao prebroditi oštru zimu i
zakoračiti u proljetne mjesece, podići Mehmedovu vojsku iz Edirnea i
dovesti je pred ove zidine. No ništa od toga. Ovaj put se u priču uključio
njegov stari prijatelj Bahri sa svojim baritonom.
“Dobro, Tahire, no nije li Osmansko carstvo bilo turska država?
Kako je našem Osvajaču uzor moglo biti ono što je Konstantin, ili kako
se već zvao onaj rimski imperator, nazivao jedinstvenom nacijom?”
Naš profesor je uzdahnuo, kao da od Boga traži snagu.
“Jao, da sam znao da te povijest toliko zanima, zvao bih te na sva
svoja predavanja. Hvala Bogu da si došao na jedan naš izlet, pa nas
sada svako malo ometaš.”

Grupu je potresao novi val grohotnog smijeha. Ali starac srebrne

kose nije se obazirao ni na riječi svog prijatelja ni na smijeh.
“Pa sâm si rekao da trebamo postavljati pitanja. Da slušanje
aktivira samo pamćenje, a pitanja logiku. Ja, evo, pitam.”
Podrugljivo se nasmijao.

“Dobro, a zašto se smiješ?” Tahir Haki je podbočio ruke na bokove i

prijatelju pokušao uzvratiti istom mjerom. Ako ćemo pravo, i on se
jedva suzdržavao da ne prasne u smijeh.
“Što ja znam, zaboga! Na trenutak sam pomislio da sam u srednjoj
školi. Stalno nekoga prekoravaš, pa sam se sjetio onog našeg
profesora povijesti. Mehter Memduh. Sjećaš se? Tip nije imao pojma o
nastavi, ali bi nas izribao kad god bi se sjetio.”
Njegov prijatelj iz djetinjstva izvještačeno se namrštio, kao da se
duri.

“Zaboga, Bahri, zar sam ja takav? Da te netko čuje, pomislio bi da

nosim šibu i ponašam se kao učitelj u medresi..”
“Molim vas, gospodine Tahire”, Pejamijeva bucmasta supruga se
zauzela za našeg profesora. “Vi tako lijepo objašnjavate.”
Uzrujan od silnih nesporazuma, Bahri je podigao ruku.
“Stanite, zaboga, nisam tako mislio. Mislim, nasmijao sam se. A
kad si pitao...”
 Sad je bilo dosta gluposti.
“Dobro, dosta. Gledaj, ljudi su se smrznuli od hladnoće”, obzirni
profesor je smirio situaciju. “A još nisam završio.”
Bahri ga je uvrijeđeno pogledao.
“Nećeš mi odgovoriti na pitanje?”
Naš profesor shvatio je da mu nema spasa od prijatelja, pa se
predao.
“Dobro, to pitanje turskog identiteta... Naravno da je Osmansko
carstvo bilo turska država. Međutim, imperij je bio bitniji od naroda.
Unatoč tome što su bili Turci, Karamanidi su se, na primjer, često
sukobljavali s Osmanlijama. Isto tako je rat koji je Osvajač vodio protiv
Uzun Hasana, velikog vladara dinastije Akkojunlu, bio rat između dvije
turkijske države. Osim toga, vojska koja je iz Edirnea došla pred ove
zidine nije bila sačinjena samo od Turaka, već i drugih naroda. U to
vrijeme ljudi se nisu ujedinjavali prema narodnosti, nego prema
državama.”

Iako se nije sasvim mogao pomiriti s onime što je čuo, Bahri više
nije inzistirao. A kada je vidio da je njegov prijatelj ušutio, naš se
predavač spokojno vratio u dane opsade.
“Prije nego što je vojska napustila Edirne, sultan je oko sebe okupio
sve zapovjednike i održao im govor za podizanje morala. Jer, bez
obzira na to koliko besprijekorni bili planovi, taktika i strategija, oni ne
vrijede ništa bez ljudi koji će ih provesti u djelo. Prenijet ću vam njegov
govor, koliko se sjećam iz Kritovoulosovog detaljnog zapisa.
Dvadesetjednogodišnji sultan je osmanskim uglednicima kazao ovako:
O moji hrabri zapovjednici, o moji odani čelnici! Do ove slavne države
koju imamo, do ove lijepe zemlje koju posjedujemo došli smo kroz
ratove i opasnosti. Ova plodna zemlja je nasljeđe naših predaka. Oni
stariji su vidjeli i proživjeli te mukotrpne borbe, te krvave ratove. Mladi
su o njima pak slušali od svojih predaka i očeva. Naši su preci dostojno
izvršavali svoje dužnosti. Sada je na nama red. Pred sobom imamo
težak zadatak. Osvajanje Kostantinije. Vladamo morem koje oplakuje
taj grad. Vladamo i kopnom koje ga okružuje. Grad nam je gotovo u
šaci. Naša dužnost je zauzeti ga što prije, svima pokazati da smo i mi
generacija dostojna junaštava svojih predaka. Ili ćemo osvojiti
Kostantiniju ili ćemo na tom putu umrijeti. Nema rasprave, nema
razgovora, nema odustajanja, nema povratka.
Ja ću tijekom cijele opsade biti uz vas, bit ću u prvim redovima
naše vojske. Onoga koji zasluži nagradu prikladno ću nagraditi, zasut
ću ga darovima koliko zaslužuje. A one koji zasluže kaznu ću, dakako,
prikladno kazniti. Tako će svi znati što znači steći slavu i čast hvatajući
se ukoštac s opasnosti.
Veliki vezir, veziri, zapovjednici i vjerski velikodostojnici pretvorili
su se u uho slušajući taj povijesni govor. Još jednom su se uvjerili u
nepokolebljivost, hrabrost i oštroumnost mladoga sultana. Podržali su
ga baš svi koji su stajali pred njim spremni da mu ispune svaku želju.”
Tahir Haki je ušutio i sa šaljivim izrazom na licu samo čekao. Kad
nitko nije ni zucnuo, ispalio je pitanje: “Što je? Zar vas ne zanima?
Znate da je Čandarli bio protiv opsade. Je li veliki vezir ostao
ravnodušan na sultanov vatreni govor? Hajde, recimo i da jest. Zar
nije uložio niti najmanji prigovor koji bi prisutne potaknuo na
razmišljanje?”
Njegov pogled zastao je na gospođi Žale. Mislio sam da je više nije
htio povrijediti, a sirota se žena, htjela – ne htjela, pribrala.
“A vi gospođo? Vi ste vrlo zainteresirani za ovu temu. Zar vas uopće
ne zanima stav Čandarli Halila, jednog od najslavnijih velikih vezira
koji su ikada postojali u Osmanskom carstvu?”
“Pa... Naravno da me zanima, ali...”
“Sve nas zanima, ali se ne usuđujemo pitati od straha.” Postojala je,
naravno, samo jedna osoba koja bi se odvažila na toliku drskost;
Bahri, koji se naslonjen na krupno kestenovo stablo grana poprilično
otežalih od snijega lukavo cerio. Lice Tahira Hakija razvuklo se u široki
osmijeh i baš kad je zaustio da svome prijatelju uputi odgovor kakav je
zaslužio, preduhitrila ga je gospođa Žale.
“Uopće nije tako. Nepravedni ste, gospodine Bahri.” Prije nego što
je nastavila s tom očitom laži koju je izvalila pred svima nama, s
divljenjem je odmjerila našeg starca. “Gospodin Tahir je krajnje
pristojan čovjek. Zato nema nikakvog razloga da se ustručavamo.”
Bahriju navika ljudi ovoga podneblja kojim su tisućama godina
vladali različiti imperiji, da suočeni sa silom iskazuju poštovanje
pomiješano s određenom dozom straha, uopće nije bila strana. Iako bi
u nekom sasvim drugačijem okruženju vjerojatno i sam isto reagirao,
na njegovom se licu samo pojavio značajan smiješak. Nije izustio ni
riječ čak ni kad mu je naš stari profesor provokativno dobacio: “Jesi li
dobio odgovor koji si tražio?” Iskreno govoreći, dobro je ispalo, jer je
tako vođa naše povorke dobio priliku da se vrati u dane prije rata.
“Nakon tog govora, čak ni moćni Čandarli nije mogao skupiti
hrabrosti da se suprotstavi sultanu. No on se, naravno, nije slagao s
opsadom Kostantinije. Samo je vrebao pravi trenutak da kaže svoje.
Za to vrijeme o velikom su veziru kružile ružne priče. Glasina da
Čandarli od Konstantina uzima mito nezaustavljivo se širila. Ne
znamo. Ako jest, na dušu mu bilo. No bitno je bilo to što je veliki vezir
vjerovao u ispravnost miroljubive politike koju je država vodila od
vremena Murata II. do tada. Zato se protivio opsadi Kostantinije,
uvjeren da će ona pokrenuti novi rat. Kako god, do toga ćemo već
doći...
Dakle, kad su pripreme za opsadu završene, vojna formacija od
deset tisuća vojnika pod zapovjedništvom Karadža-paše jednu po
jednu zauzela je tvrđave Istočnoga Rima koje su se nalazile između
Edirnea i Konstantinopola. Nakon toga, u veljači su na put poslani
topovi. Nemojte misliti da je to lak posao; govorimo o tehnologiji staroj
više od petsto godina. Tada nije postojala današnja mašinerija, niti
današnje ceste. Prebacivanje onih divovskih topova do
Konstantinopola je samo po sebi bilo golem poduhvat. Priča se da je za
vuču topova korišteno na stotine bivola. Sa strane su stajale stotine
vojnika koji su održavali ravnotežu topova i sprečavali proklizavanje.
Sprijeda je išlo pedeset građevinskih majstora i dvjesto fizičkih
radnika; oni su popravljali oštećene dijelove cesta i na licu mjesta
gradili mostove preko potoka i rijeka. Ovo će se višetjedno naporno
putovanje pod budnim okom Karadža-paše sretno okončati dolaskom
pred zidine.
Sultan Mehmed će pak Edirne napustiti sredinom ožujka. Zatišje
pred buru bližilo se kraju. Govore da je sultan, stigavši do Kešana,
izvjesno vrijeme čekao da vojska iz Anadolije prijeđe Dardanele i
pridruži mu se.” Opet je napravio pauzu u izlaganju. Svi su ga
radoznalo promatrali.
“Muštak je rekao da je broj vojnika u gradu uvrh glave iznosio deset
tisuća, možda malo više. Teško ga je sa sigurnošću točno odrediti. No
koliko je ratnika brojila naša vojska?”
“Tristo tisuća?”
Revni Pejami ovaj put nije pogodio.
“Ma molim vas. Te pretjerane brojke iznose zapadni povjesničari u
želji da uveličaju slavu branitelja grada.”
“Pedeset tisuća?”

Procjena djevojke lijepih očiju s maramom na glavi je ipak malo

podbacila.
“Nije ni toliko malo.”
“Sto pedeset tisuća.”
Najbližu procjenu dala je gospođa Žale. Iz nekog razloga kroz
glavu mi je prošlo da će ova žena kad-tad zavesti Tahira Hakija. A tada
će našeg profesora pozvati na red za današnja podbadanja. Jer žene
nikada ne zaboravljaju kad im netko uskrati poštovanje.
 “Sto šezdeset tisuća”, ispravio ju je profesor. “Sto šezdeset tisuća
ljudi je broj koji nam daje Barbara, čovjek koji je unutar tih zidina
osobno proživio opsadu. Međutim, i taj broj je zapravo pretjeran.
Pretpostavlja se da je stvarni broj vojnika iznosio negdje između
osamdeset i sto tisuća. Opet, naravno, postoji izvjestan postotak
odstupanja. Kada se tome pridodaju ratnici koji nisu bili u sastavu
regularne vojske i grupa loše opremljenih dobrovoljaca sačinjena od
trgovaca i zanatlija, onda se, logično, taj broj još malo povećava.”
Podigao je glavu kao da će sam izdati zapovijed za napad i ponovno
pogledao prema zidinama.
“I tako je 5. travnja, sa svojom veličanstvenom vojskom, Mehmed
napokon stigao pred zidine.”
Grupa se zagledala u prostor pred zidinama kao da će ugledali
sultana kako na bijelome konju jaše na čelu svoje vojske.
“Ne, ne”, usplahireno je upozorio profesor. “Mehmed nije došao
ovamo. Ovo nije bilo mjesto na kojem je sultan podigao svoj šator od
crvenog atlasa, to jest svoj pokretni dvor. Sultan se, zajedno s
dvanaest tisuća janjičara i tri tisuće spahija, smjestio na Otagtepe, koji
se nalazi nasuprot kapije Sv. Romana, odnosno kapije Topkapi.”
Krišom je bacio pogled prema zidinama. “Zamislite samo u kakvom su
stanju bili nesretnici unutar zidina. Ovaj prostor od skoro sedam
tisuća kvadratnih metara, koji se proteže odavde do Jedikulea, ispunio
se vojnicima jedne ogromne vojske. Pokojni Rešad Ekrem Koču taj
nam prizor dočarava književnim jezikom: Strahovita masa od glave do
pete naoružanih ljudi čija je misija ubiti ili umrijeti, koji se, uz zvuke
bubnjeva, ratne poklike i vojne koračnice, korak po korak približavaju
gradu. Jadnicima su se zasigurno odsjekle noge od straha. Mladi
sultan je pak, sigurno svjestan dojma koji ostavlja njegova
veličanstvena vojska, smjesta oko sebe okupio svoje vezire i
zapovjednike.”
Tahir Haki je svoje teško tijelo s neočekivanom žustrinom okrenuo
prema Zlatnom rogu i pokazao prema suprotnoj obali zaljeva.

“Svom je tastu i veziru Zaganos-paši dodijelio zadaću da se sa

svojim snagama smjesti tamo, na suprotnu obalu, i tako kontrolira
Zlatni rog i istodobno drži na oku Đenovljane na Galati. Zapravo je
planirao organizirati napad na zidine sa Zlatnog roga, ovamo povući
što je moguće više vojnika i na taj način oslabiti opsadu s kopna. Ako
se sjećate, kod Dolmabahčea smo pričali o transportu brodova
kopnenim putem, koji je uspješno proveden zahvaljujući naporima
Zaganos-paše. Osim toga, po sultanovoj naredbi je u blizini Balata dao
sagraditi most od buradi, koji je povezivao dvije obale i bio dovoljno
širok da se po njemu komotno moglo kretati pet ljudi, a zidine zasuti
kišom đuladi iz malih topova.”
Zastao je. Nešto je nedostajalo. Da, sjetio se. Polako je kimnuo
glavom.
“U ovim se vodama vodila pomorska bitka malih razmjera. Ako je
propustim spomenuti, izlaganje će biti nepotpuno. Kao što znate, naši
su se brodovi 22. travnja spustili u Zlatni rog. Naravno, to je za
branitelje podrazumijevalo veliku opasnost. Iako naši brodovi nisu
krenuli u napad, nije bilo sumnje da će, kad dođe vrijeme, to
najodlučnije učiniti. Iz tog su razloga branitelji planirali iznenadni
napad na turske brodove. 28. travnja, nekoliko sati prije zore, dva su
neprijateljska broda nečujno krenula u akciju. Bila su tu još i četiri
broda koja su ih branila. Po mrklom mraku u noći bez mjesečine s
obale na kojoj se nalazimo počeli su se približavati brodovima na
suprotnoj strani. Kad bi uspjeli zapaliti naše brodove, vratili bi
psihološku nadmoć koju su izgubili s probojem Osmanlija u Zlatni rog.
Bili su toliko uvjereni u pobjedu da je Giacomo Coco, kapetan jednog
od brodova, zanemario oprez i ušao u domet osmanskih topova. Želio
je okusiti slavu koju bi dobio kao kapetan koji je zapalio turske
brodove. Počeo se ubrzano približavati našima, ali tada je uslijedilo
ono što je uslijedilo. Topovi s osmanskog broda koji je Giacomo Coco
odabrao za metu najednom su počeli pucati. Ambiciozni kapetan još
nije ni shvatio što se događa kad je prvo đule pogodilo krmu njegovog
broda. Kobni pogodak će pak zadati drugo đule koje će pasti posred
fuste. Kapetan je, zajedno s posadom, skončao na dnu mora. I drugi
neprijateljski brod, čija posada nije uspjela shvatiti što se zbiva,
također je dobio svoje, ali udari nisu bili pogubni. Posada je uspjela
zatvoriti otvor koji je načinila topovska kugla, tako da se, iako dopola
napunjena vodom, galija uspjela vratiti odakle je došla. Članovi posade
brodova koji su trebali braniti dvije galije na čelu, shvatili su da su se
uvalili preko glave, pa su se povukli. Ova mala pomorska bitka
poprilično je uvećala moralnu nadmoć naših, a braniteljima je dala do
znanja da osmanski brodovi uopće nisu lak plijen.”
Iako je prestao govoriti, grupa je nastavila promatrati mirne vode
Zlatnog roga. Mislim da su svi u mašti bitku privodili kraju.
“No, već smo rekli da su uzvisine na suprotnoj obali dane u
nadležnost Zaganos-paši.” Tahir Haki se ponovno okrenuo prema
zidinama. “Što se tiče ovog područja...” pokazivao je neravnu parcelu
ispred kamenog bedema prekrivenu tankim slojem snijega, “ona je
dopala rumelijskom beglerbegu Karadža-paši. Pod njegovo
zapovjedništvo stavljene su zidine točno od ove obale na kojoj se
nalazimo, odnosno Ajvansaraja, sve do Egrikapija. Karadža-paša se,
zajedno s vojskom, smjestio na onoj uzvisini preko puta.
Dijelom koji se proteže od Egrikapija do Topkapija upravljat će
sultan osobno. A najkrvaviji sukobi odigrat će se upravo ondje.
Čandarli Halil-pašu je uvijek držao pored sebe. Nije mogao riskirati da
velikog vezira, za kojeg je sumnjao da je u vezi sa stanovnicima
Konstantinopola, ostavlja samog.
Što se tiče ravnice koja se prostire od Topkapija do Jedikulea, ona
je stavljena pod zapovjedništvo anadolskog beglerbega Ishak-paše i
glasovitog Mahmud-paše, koji će u Osvajačevom životu kasnije
odigrati tragičnu ulogu.
Što se pak morske strane tiče, područje od Jedikulea do ulaza u
Zlatni rog kontrolirat će mornarica pod zapovjedništvom Baltaoglu
Sulejman-bega. Ispred Dolmabahčea smo detaljno govorili o
bespoštednim pomorskim ratovima i o onome što je zadesilo
Baltaoglua, neuspješnog u tim krvavim borbama.
Ova najveličanstvenija tvrđava srednjeg vijeka posljednji se put
našla pod opsadom upravo Osmanlija. Međutim, prije ispaljivanja prve
topovske kugle, Mehmed je Konstantinu poslao izaslanike. Poručio mu
je da, ako preda grad, ničiji život ni imovina neće stradati, da će
imperatoru dozvoliti da ga napusti živ i zdrav i ode kamo želi, te da će
puk moći nastaviti sa životom kao prije. No, Konstantin i žitelji
Konstanlinopola su se pokazali kao hrabri ljudi, a možda su i još uvijek
vjerovali u pomoć koja je trebala stići od Svete stolice, pa su rekli da će
radije umrijeti nego predati grad. Kada je primio takav odgovor, mladi
sultan nije imao izbora doli krenuti u rat.”
 34

Tko ne poznaje svoju povijest, ne poznaje ni sebe

“Mehmed je hodao među skupinama vojnika okupljenih oko vatri

ispred šatora. Pod zidine su se slili najbiraniji junaci iz cijele zemlje, od
vremešnih akindžija koji su sa sabljom u rukama duž granice jurišali
na neprijatelja do zanesenih ratnika tek izniklih brkova, od Božjih
vojnika koji su došli na poziv derviša do srpske vojske koja je
sultanovom zapovijedi pozvana na oružje. Mladi vladar, naravno,
većini nije znao ime, no jedno je vrlo dobro znao; njegov život i sudbina
države ležali su u rukama tih njemu nepoznatih vojnika. Hoće li nada,
prije stoljeće i pol rođena u Sogutu, nabujati i preplaviti planet ili se,
poput rijeka slabašnih izvora, sasušiti i iščeznuti pod velebnim
zidinama ove srednjovjekovne tvrđave? Hoće li Mehmed, sin sultana
Murata, koji je po drugi put zasjeo na prijestolje na njemu i ostati, ili će
mu se snovi još jednom srušiti, a on vlast prepustiti drugome?
Mehmed je pogledao prema Konstantinopolu koji se, obavijen plastom
noći bez mjesečine, nadvijao na njega poput kakve mračne sablasti i
promrmljao: ‘O, grade za kojim žudi cijeli svijet, ili ću ja uzeti tebe, ili ti
mene.’”
Niz leđa mi je prostrujao drhtaj. I to ne od prodornog vjetra koji se
itekako osjeti po vedrom vremenu, već od dojmljivih riječi Tahira
Hakija. Nije to bio samo nacionalni ponos, nego onaj čudnovati osjećaj
što ga budi svjedočenje sudbini čovjeka koji je promijenio tijek
povijesti, a istodobno i tuga zbog suočavanja s nestankom jednog
naroda. Najveličanstvenija i najtragičnija priča ove zemlje.
Naša se mala ekipa sada nalazila u kulturnom parku nasuprot
Topkapija i Mevlanakapija, odakle je pucao najbolji pogled na zidine.
Jutarnje sunce zaklonili su divovski oblaci. Profesor Tahir je
pripovijedao avanturu opsade u koju je unio svoje osjećaje i pretvorio
je u sjajnu priču, ne obazirući se pri tome na rijetke pahulje snijega što
su mu povremeno udarale u lice kovitlajući se na vjetru. Iskreno, nije
mogao naći bolje mjesto da dočara duh onih dana. Iza zidina narod
koji grčkom vatrom, topovima, samostrelima, kopljima, sabljama,
sjekirama i svime što mu padne pod ruku svim silama nastoji obraniti
svoj grad, a na ovoj strani čovjek odlučan da ga pod svaku cijenu
osvoji i veličanstvena vojska koja mu bezrezervno vjeruje. Objema
stranama je bilo potrebno isto: vjera i nada, razum i snaga, čelik i
vatra, hrabrost i požrtvovnost. Pobjedniku će trijumf donijeti samo to,
tko god da on bio. I naravno, malo sreće. Stoga su se ruke na obje
strane zidina podizale prema istim nebesima i molitve na različitim
jezicima obraćale istome Bogu. ‘Donesi nam pobjedu, o, veliki Allahu...’
‘Zaštiti naš grad, o, uzvišeni Bože...’ No proći će još pedeset i četiri
dana prije negoli otkriju koju je stranu Stvoritelj podržao.
“Mladi je sultan 6. travnja navečer obišao logor svoje vojske i,
zadovoljan onime što je vidio, vratio se u svoj šator”, nastavio je naš
stari profesor gledajući u zidine. “U toj ogromnoj masi sačinjenoj od
desetaka tisuća ljudi vladala je potpuna disciplina. Zapovjednici su bili
nepokolebljivi, vjerski velikodostojnici puni vjere, a vojnici dobro
raspoloženi i odlučni.”
“Ispričavam se, profesore. Možda je sada malo kasno da pitam,
ali...”
To je rekao neki mladić kojeg do sada nisam ni primijetio. Na glavi
je nosio beretku sivu kao nebo. Jedno od njegova dva crna oka bilo je
manje od drugoga i vidljivo se trzalo dok je govorio.
“Zapeo sam na jednom pitanju o kojem ste maločas govorili. Rekli
ste da je osvajanje Konstantinopola za Mehmeda bilo pitanje života i
smrti. Kako je takva opasnost uopće bila moguća, kad nije bilo drugog
nasljednika koji bi mogao zasjesti na prijestolje?”
Tahir Haki je sa zanimanjem pogledao u mladića. Je li to zanimanje
proizašlo iz toga što mu je pitanje zasmetalo, ili stoga što je mladić
pridobio njegovu naklonost, nije bilo jasno.
“Jesi li i ti student povijesti?”

“Nisam, profesore.” Trzaji njegovog manjeg oka postali su

izraženiji. “Samo me zanima povijest. Osobito osmanska. Taj interes
mi je usadio pokojni otac. ‘Tko ne poznaje svoju povijest, ne poznaje ni
sebe’, govorio je. ‘Ako želiš upoznati sebe, prvo nauči povijest ove
zemlje. Jer, onaj koji ne poznaje sebe, ne poznaje ni svoje
odgovornosti.’”
Znači da moj otac nije usamljen slučaj u ovoj zemlji. Zapravo, takvi
roditelji imaju i jednu dobru stranu; usade vam svijest o odgovornosti.
No kamo sreće da su nam malo razvili i samopouzdanje. Nadajući se
da njegov otac nije bio strog kao moj, s pažnjom sam počeo
promatrati tog skromnog mladića.
“Ispravite me ako griješim, ali zar kod Osmanlija pravo na
prijestolje nije prelazilo na nekoga tko je u krvnom srodstvu? A budući
da nije bilo drugih prinčeva...”

“Jesi li siguran da ih nije bilo?”

Onaj se misteriozni smiješak ponovno pojavio na usnama našega
profesora.
“Zar jest? Ali Mehmed nije imao braće.”
Naš starac mu je dobacio kritički pogled.
“Da bi bio nasljednik osmanskog prijestolja nije morao biti
Mehmedov brat.” Kad je vidio da ga mladić tupo gleda, objasnio je.
“Točno, sva Mehmedova braća su umrla. Međutim, postojao je još
jedan nasljednik. Nije bio sin Mehmedovog oca, ali je bio osmanski
princ. Štoviše, jutros smo ga i spominjali.”
“Princ Orhan”, dobacio je Pejami. “Orhan koji je živio u
Konstantinopolu.”
“Da, princ Orhan. Prema nekima je Orhan unuk Emira Sulejmana,
dakle unuk brata Mehmeda I, djeda Mehmeda II, dok je prema
drugima Osvajačev rođeni stric. Međutim, činjenica koja se ne može
zanijekati jest da je Orhan bio potomak osmanlijske loze. Prema tome,
postojao je nasljednik koji je mogao zauzeti mjesto Mehmeda II.
Drugim riječima, da je mladi sultan pod ovim zidinama okusio poraz,
ne bi ostalo samo na tome; uz Čandarlijevu pomoć Orhan je mogao
umjesto Mehmeda zasjesti na tron.”
Iz mase se začulo negodovanje, kao da žive u vremenu Mehmeda II.
pa će se s Orhanovim dolaskom na vlast zemlja survati u propast. Do
te mjere da je Tahir Haki morao lagano podići desnu ruku da ih umiri.
“Ne želim reći da bi sigurno bilo tako, ali ta je mogućnost uvijek
postojala. Zašto bi inače velika Osmanska država Istočnom Rimskom
carstvu plaćala namet da princa Orhana drži u Konstantinopolu? Usto,
ne smijemo zaboraviti ni da je veliki vezir Ali-paša, Čandarlijev stric, u
borbi za prijestolje protiv Mehmedovog djeda podržavao drugog
princa, Emira Sulejmana. Kako su u prošlosti događaji bili daleko
nemilosrdniji od ovoga što sam vam opisao, tako je i politika bila
daleko surovija i manje etična nego što mislimo.
Mladi je sultan to naravno znao bolje od svih nas. Bio je svjestan da
postoje dva neprijatelja koje treba pobijediti: prvi je bio posljednji
imperator Istočnog Rimskog Carstva, Konstantin XI, a drugi Čandarli
Halil-paša, veliki vezir koji je sjedio u njegovom divanu. Grozna
situacija. To ne može podnijeti svatko. Međutim, kao što sam već
ranije kazao, vlast je bila dio Mehmedove prirode. A to što je, kao
rezultat jedne podmukle dvorske zavjere, još kao dijete bio primoran
napustiti prijestolje, vrlo ga je dobro naučilo umijeću vođenja politike.”
Pogledao je mršavog mladića koji se zanimao za povijest. “Dobro?
Jesi li sad shvatio koliko je opravdana bila zebnja našeg mladog
Mehmeda?”
 Prije nego što se zajedno sa svojom jedan broj prevelikom
kabanicom izgubio u našoj maloj skupini, mladić je zahvalno
promrmljao:
“Jesam, profesore. Puno vam hvala.”
Snijeg je počeo jače padati. Tahir Haki je pogled usmjerio prema
nebu. Bijela zrnca koja bi zaobišla šilt njegove crne kape zaustavljala
su se na trepavicama svijetlokestenjaste boje.

“Čini se da će vrijeme podivljati. Bilo bi dobro da se malo požurimo.

A i vi ste se sigurno smrznuli.”
Naša miroljubiva grupa uskomešala se u izrazima negodovanja
nabijenima ushitom kakav je obuzeo osvajačku vojsku dok je ratnim
poklicima pozdravljala sultana Mehmeda što im je s leđa bijelog konja
dovikivao: “Neka vam je blagoslovljen ovaj sveti pohod!”
“Ne treba, dobro smo.”
“Uopće nam nije hladno.”
“Slušamo vas. Samo pričajte, molim vas.”

Iako su blijeda lica pojedinih starijih izletnika, prvenstveno

Bahrijevo, a onda i gospođe Žale, govorila suprotno, raspoloženje
živahne većine naginjalo je u tom smjeru.
“Vidiš, Muštak, kako naše riječi ljudima griju dušu. A kažu da je
povijest zaleđeno stanje prošlosti.”
Boga mi, naš starac uopće nije izgledao kao da mu je hladno. Očito
je zbog navale adrenalina zaboravio na snijeg i studen.
 “Iako u vrijeme kada je Mehmed sa svojom silnom vojskom stigao
pred zidine nije bilo ovako hladno, kažu da je te 1453. godine proljeće
kasnilo. Pripovijedaju da je uslijed višednevne kiše bujica nosila šatore
i naudila životinjama. Bilo kako bilo, naši su s topovima, katapultima,
ljestvama kojima se će penjati uz zidine i materijalom potrebnim za
kule koje će podići, 6. travnja uspostavili borbenu formaciju od
Zlatnog roga do Mramornog mora. Međutim, topovi još uvijek nisu
pucali, sablje su mirovale u svojim koricama, a lukovi nisu bili napeti.
Dragim riječima, bitka još nije počela.”
“Ali profesore, određeni povjesničari spominju iznenadni napad
koji su branitelji grada izvršili na osmanske vojnike.”
Osoba koja je tako odmjereno govorila bio je arapski student
George.
“Imaš pravo”, potvrdio je naš profesor povijesti. “Kada je opsada
počela jedna se skupina pustolova iz jedinice civilnih dobrovoljaca
odmetnula i izvršila napad na zidine. Vidjevši da je situacija pogodna,
branitelji su otvorili kapije i odbili napad. No u usporedbi s ozbiljnošću
opsade, taj incident samo je izolirani slučaj koji ne vrijedi ni
spominjati. Pravi je rat započeo 11. travnja, odnosno peti dan opsade.
Jer toga je dana dovršeno razmještanje topova koji će odrediti njezin
ishod. Sjećate se palače Blachernae? Palača u kojoj je boravio
imperator, a čije smo ostatke vidjeli kada smo napuštali Zlatni rog.
Dakle, preko puta te palače postavljena su tri topa, tri topa u pravcu
Silivrikapija, dva u pravcu Edirnekapija, a preko puta kapije Sv.
Romana, jedne od najslabijih točaka obrane...” Pokazao je nekoliko
mjesta na lijevoj strani zidina. “Odnosno, preko puta Topkapija, malo
dalje odavde, postavljena su četiri ogromna topa. Topovske kugle koje
su ispaljivali ti topovi težile su i preko petsto kilograma. Ti će, eto,
topovi neviđenih dimenzija 11. travnja početi pucati. Grad koji su
svakih nekoliko stoljeća potresali potresi, sada se tresao kao prut od
siline oružja koje je napravila ljudska ruka. Ovo mjesto na kojem se
nalazimo zasigurno je ispunio oštar miris baruta. Mislim da nije
pretjerano reći da su se oblaci nastali od dima topova nad ratnike
nadvili poput ogromnih sjenki. Ti će divovski topovi, koje su
povjesničari toga vremena usporedili sa zmajevima koji bljuju vatru,
do ponoći 28. svibnja nastaviti bombardirati zidine. Morali su. To je
bila Mehmedova strategija, probiti pukotinu u zidinama i kroz nju
ubaciti vojnike u grad. Međutim, taj posao nije bio lak kao što su
mislili, jer ove zidine koje se pred nama uzdižu poput planinskoga
vijenca nisu jednostruke. Pogledajte, čak i sad možete vidjeti.”
Glave pokrivene šeširima i beretkama odmah su se okrenule
prema zidinama.

“Vidite? Ispred zidina postoji jarak. Sada se koristi za uzgoj povrća.

Među nama, ovdje raste najukusnije povrće Istanbula. Ta salata,
krastavci, metvica. Ta rajčica koja još uvijek miriše. Bilo kako bilo, na
mjestu gdje završava jarak počinju, kao što vidite, vanjske zidine. Iza
njih je prazan prostor, a onda unutarnje zidine. Drugim riječima,
Mehmedovi će vojnici pod gustom vatrom prvo morati prijeći taj jarak,
boriti se s vojnicima na vanjskim zidinama, a nakon što savladaju njih,
prevaliti međuprostor i navaliti na unutarnje. To je posao koji iziskuje
veliku hrabrost i beskonačno junaštvo, a svi su, prijatelji i neprijatelji,
pisali kako su naši vojnici taj zadatak izvršili s velikom požrtvovnošću.
Na primjer, Niccolo Barbara u svojem dnevniku piše ovako: ‘Sultanovi
su vojnici prodirali do samog podnožja zidina. Niti jedan od njih se nije
bojao smrti, borili su se kao divlji lavovi. Kada bi netko od njih poginuo,
njegovi suborci bi ga, bez obzira na blizinu zidina, digli na leđa i
odnijeli. Njihovi ratnici bi nišanili na vojnike koji nose mrtve, pa bi
ponekad pogodili i poginuloga i onoga koji ga nosi. Međutim, Turci bi
poslali druge vojnike koji su kupili tijela i odnosili ih. Nisu dopuštali da
niti jedan poginuli vojnik ostane podno zidina, radije bi u smrt poslali
drugih deset.’ Da, podnožje zidina bilo je poprište takvih junaštava. No
što se zbivalo unutar grada?”
Kad je Tahir Haki postavio to pitanje, cijela se grupa, bez izuzetka,
okrenula prema meni.
“Zašto se mrštiš, Muštak? Budući da 1453. godine nije bilo
televizije, kako bismo objektivno dočarali opsadu moramo govoriti
obojica.”

Zapravo, uopće nisam imao prigovora na situaciju u kojoj sam se

našao, no ipak sam se malčice požalio kako ne bih djelovao previše
revno: “Dobro, ali zašto uvijek ja moram govoriti o poraženoj strani?
Možda želim pričati o onome što se događalo u sjajnoj osmanlijskoj
vojsci?”
Pogledao me u nevjerici.
“Ne, ne želiš. Jer je tvoj osjećaj empatije razvijeniji od moga.”
Okrenuo se prema grupi. “Muštak uvijek žali poraženu stranu. Srce
mu je toliko meko da je milostiv čak i prema neprijateljima.”
Profesor se nekako umirio, a grupa ga je sa zanimanjem
promatrala. Da ljudi koje uopće ne poznajemo ne bi stekli čudno
mišljenje o nama, samo sam se nadovezao: “I zato ja trebam pričati o
nesretnoj situaciji u kojoj su se zatekli branitelji. U redu, profesore.
Kako god vi kažete.”
Moj odgovor ga je umirio.

“Ne obazirite se na njegove riječi”, živnuo je. “Zapravo je još jučer

pristao govoriti o onome što se događalo u Konstantinopolu. A na ovim
prostorima postoji vrlo malo ljudi koji bi bolje od njega mogli opisati
što se u proljeće 1453. godine događalo u gradu.”
“Dobro, profesore, hoću. Samo me nemojte hvaliti. Počinjem...”
Tahir Haki se uozbiljio.
“Šalu na stranu, Muštak, dobro će mi doći. Poprilično sam se
umorio.”
Zvučao je promuklo.

“Razumijem, samo se vi odmorite. Ako želite, mogu im ispričati i

kako je bilo na našoj strani.”
Pogled mu je sijevnuo u lažnoj ljutnji.
“E, to baš i neće ići! Nema šanse da ti prepustim dio o tome kako
smo osvojili grad!”
Naša se mala grupa, koja se zbila pod sve gušćim snijegom,
ponovno zatalasala u laganom hihotu.
 “U autobusu sam spomenuo kako je Konstantin Dragaš čekao flotu
koja je trebala doći iz kršćanskih zemalja”, počeo sam s izlaganjem.
“Kada se grad našao pod opsadom, još uvijek nije bilo ni traga takvoj
pomoći. Imperatora i pučanstvo je obuzela duboka tuga, ali nećemo
pogriješili ako kažemo da do posljednjeg dana nisu izgubili nadu. Kad
mu je konačno postalo jasno da pomoć od pape neće stići, Konstantin
je, sa snagama kojima je raspolagao, počeo provoditi svoju
obrambenu strategiju. Drugog travnja, prije nego što je osmanska
vojska stigla pred zidine, onaj je poznati lanac razvučen na ulazu u
Zlatni rog. A pred zidinama su odmah počeli kopati jarke. Naime, taj
grad nije vidio rata od opsade Murata II, Mehmedovog oca, od koje je
prošlo više od trideset godina. Jarci su se ispunili zemljom, gotovo su
se poravnali. Svi su se mašili pijuka i lopata, bili zapovjednici, vitezovi
ili obični vojnici, i počeli kopati. Nakon što je taj važan posao
zgotovljen, prešlo se na raspodjelu dužnosti boraca.”
Pogledao sam Tahira Hakija koji je zavukao ruke u džepove kaputa
i pokušavao ih ugrijati.

“Profesor nam je opisao razmještaj osmanske vojske koja je

opkolila grad počevši od Zlatnog roga, a ja ću vam istim redoslijedom
opisati položaje branitelja iza zidina. Važniji časnici predvođeni
Leonardom, episkopom otoka Hiosa, branili su dio zidina u blizini
Zlatnog roga na kojem se nalazila Ksiloporta. A gore su zidine palače
Blachernae stavljene pod zapovjedništvo mletačkog poslanika
Girolama Minotta. Bili su to doista neustrašivi ljudi, tijekom cijele
opsade nisu spuštali imperatorovu crvenu zastavu s krova palače. Što
se tiče zidina oko vrata Kaligaria, koja danas nazivamo Egrikapi, one
su povjerene Mlečaninu Teodoru Caristu i njemačkom inženjeru
Johannesu Grantu, koji je na sebe preuzeo vrlo važnu misiju
prokopavanja ratnih tunela u gradu pod opsadom. Dio zidina do
Edirnekapija bio je pod zapovjedništvom braće Bocchiardi. Trojica
plemenite braće vlastitim su novcem opremili svoje vojnike svime što
im je bilo potrebno, od odjeće do oružja. Pravi junak obrane
Konstantinopola, Giovanni Giustiniani, odabrao je pak najugroženije
područje i sa svojim vojnicima zauzeo položaj na Topkapiju. Najžešći
sukobi će se voditi upravo između tih kapija. Sudbina grada će se, ako
se tako može reći, krvlju ispisivati baš ispred tih zidina.”
Pokazao sam na zidine koje se protežu do Mramornog mora.
“Za obranu ove strane bili su pak zaduženi Catarin Contarini,
najvažniji čovjek mletačke kolonije, i Andronik Katakuzino. Veliki
vojvoda Lukas Notaras je s jedinicom od stotinu vojnika bio smješten u
centralnom dijelu grada kao rezerva u slučaju potrebe.”
“A princ Orhan? Kažu da je i on branio grad. Ima li nešto u tome?”

Oglasila se djevojka s maramom na glavi. Njezine lijepe oči su bile

ugasle, u potpunom neskladu s obrazima rumenim od hladnoće. Očito
se nije mogla pomiriti s time da se netko iz dinastije Osmanlija borio
protiv pripadnika vlastite loze, pa je željela provjeriti.
“Nažalost, istina je. I Orhan je zauzeo mjesto među braniteljima
grada. Zajedno s vojnicima koji su mu bili privrženi branio je jedan dio
zidina u blizini Samatije. Zidine do njega povjerene su crkvenjacima,
redovnicima.
 Kao što imena koja sam naveo daju naslutiti, u obrani grada nisu
sudjelovali samo Istočni Rimljani, nego i ljudi drugih nacionalnosti,
prvenstveno Latini. A ako sagledamo činjenicu da je i vojska Osmanlija
bila višenacionalna, možemo zaključiti da se u opsadi Konstantinopola
sukobio veći broj različitih nacija. Nije li tako, profesore Tahire?”
Profesoru Tahiru ta izjava baš i nije sjela.
“Naravno da možemo, ali je ispravnije reći da se pravi sukob vodio
između Turaka i Istočnih Rimljana.”
“Ali, budući da je i Osmansko carstvo bilo višenacionalna država...”,
podržao me George: “Koliko je onda ispravno ovu opsadu
okarakterizirati samo kao sukob Turaka i Istočnih Rimljana?”
“Ma, dajte, molim vas!” I ne, taj što se usprotivio nije bio naš umorni
profesor, nego njegov naočiti prijatelj Bahri. “Želite reći da Istanbul
nisu osvojili Turci?”
“Pogrešno ste me razumjeli, gospodine Bahri.”
“Sumnjam. Te Bizantinci su junaci, te neustrašivo su se borili. Kao
da vam je žao što je grad osvojen. Bi li oni sažalijevali vas da ste se
našli u takvoj situaciji?”
Mislim da se ovaj put doista naljutio. George je shvatio ozbiljnost
situacije, pa se bez riječi povukao među djevojke i, u pokušaju da umiri
čovjeka probuđenog nacionalnog osjećaja, rekao: “Slušajte, gospodine
Bahri, da vam objasnim...”
“Ne, gospodine, nemojte mi objašnjavati. Dovoljno sam slušao.
Domovina nam je već izmakla iz ruku, a sada nam žele oduzeti i
minule pobjede. A vi im pomažete.”
Očito su mu živci dobrano popustili pod utjecajem umora i
hladnoće. Nastavio bi rogoboriti da ga nije prekinuo glas Tahira
Hakija: “Daj stani malo, Bahri! Tko kome pomaže?” Glavom je kimnuo
prema meni. “Ovaj čovjek kojeg optužuješ autor je najuspješnijih
radova o osmanskoj povijesti. Naša nacionalna povijest živi
zahvaljujući radu ljudi kao što je Muštak.”

Riječi mojeg bivšeg profesora su mi godile čak i ako je lagao, no

nije bilo dobro što se toliko rasrdio.
“Nije bitno, profesore”, zaustio sam.
“Ne, molit ću, bitno je. Ne zna čak ni tko si ti.”
Usne su mu počele podrhtavati. Kroz glavu mu je sigurno prolazilo
kako se usred svih problema sada moramo baviti i ovim zvekanom. A
izgledalo je i kao da se kaje zbog tog ‘zvekana’.
“Daj malo slušaj, Tahire. Odmah se svađaš.”
“A ti, brate, ne diraj u teme koje izazivaju svađu.”

Jao, već sam počeo strepiti da će starom prijatelju slomiti srce, ali
to se ipak nije dogodilo. Baš kako kaže ona stara izreka da se lud
ludoga plaši, tako je i Bahri dobio po nosu i smekšao se kao pamuk.
“Zaboga, nisam tako mislio.”
Ali naš razjareni povjesničar nije popuštao. Možda se nije ljutio na
prijatelja iz djetinjstva, nego na Četina, za kojeg je smatrao da je ubio
Nuzhet upravo zbog takvog nacionalnog osjećaja. Jer inače u tim
tezama, koje je i sam često branio, nije bilo razloga za toliki bijes. Tako
nepopustljiv i osjetljiv postao je zbog ubojstva počinjenog u naše doba,
a ne zbog događaja iz prošlosti.

Starac srebrne kose nije uspio odobrovoljiti Tahira Hakija, pa se

dohvatio mene.
“Gospodine Muštak, vi me razumijete. Htio sam reći da, ako se mi
ne zauzmemo za svoju povijest, drugi to sigurno neće učiniti.”
Kad bi profesor Tahir izgubio pribranost, mene bi zapala dužnost
smirivanja situacije. Ne obazirući se previše na neumjesnu utvaru
moje majke koja mi je kroz uskovitlane pahuljice šaputala: Muštak je
uvijek bio pomirljivo dijete, počeo sam glumiti zrelost rekavši:
“Naravno da vas razumijem, gospodine Bahri. Pa što sad? Samo
civilizirano raspravljamo.”
Da se ne bih susreo s pogledom mog nervoznog profesora koji mi
je poručivao: Ne vrdaj, Muštak, ovo uopće nije civilizirana rasprava,
ponovno sam se okrenuo prema zidinama i nastavio s izlaganjem.
“Snage koje je imao na raspolaganju, Konstantin je rasporedio po
zidinama pred kojima stojimo, i to tako da najbolje brane grad. Ti su se
položaji nalazili nasuprot mjestima na kojima su bili poredani iskusni
paše i elitne jedinice osmanske vojske. Stoga će to biti i mjesta na
kojima će se voditi najžešće i najkrvavije bitke. Jer ti su hrabri ljudi,
tijekom cijele one paklene topovske vatre od koje su se tresli nebo i
zemlja i tri pokušaja napada naših vojnika, kao i tijekom borbe prsa u
prsa koja se vodila pod zidinama, ratovali srcem i dušom ne
napuštajući svoje položaje. Oni su se puna pedeset i četiri dana
suprotstavljali našoj vojsci koja je bila nekoliko puta nadmoćnija od
njih, za što im je i sam Osvajač odao priznanje nakon što su naši ušli u
grad.”

“A Zlatni rog? Tko je branio to područje?”

Pejami je očito predugo šutio. Želio je znati sve detalje, kao da
planira napisati knjigu o opsadi.
“Zlatni rog su većinom branili Latini. Pored ogromnog lanca tu je
bilo i dvadeset šest brodova. Samo deset njih je pripadalo Istočnim
Rimljanima. Većinom od preostalih šesnaest zapovijedali su Latini.
Vojnici pod zapovjedništvom Gabriela Trevisana branili su zidine na
Zlatnom rogu. Branitelje Konstantinopola podupirali su i Đenovljani
koji su živjeli na Galati. Oni su zapravo igrali dvostruku igru. Danju su
Osmanlijama prodavali robu, a noću se na zidinama rame uz rame s
Istočnim Rimljanima borili protiv naših. I u to je vrijeme, baš kao i
danas, rat bio značajan izvor prihoda za život.”
“Dok jednome ne smrkne, drugome ne svane”, promumljala je
punašna Pejamijeva supruga. “Tko zna koliko se jadan puk uplašio?
Stvarno, gospodine Muštak, što su učinili ti siroti ljudi? Zar nisu željeli
pobjeći kad se grad našao pod opsadom?”
Slegnuo sam ramenima.
“Kamo bi pobjegli? Zar je tako jednostavno napustiti svoj tisućljetni
grad? S druge strane, još uvijek nisu izgubili nadu.
Iako je atmosfera užasa, koja je s gradnjom tvrđave Bogazkesen
obavila grad, svoj vrhunac doživjela kad se na horizontu ukazala naša
vojska, stariji su žitelji podsjećali na opsadu od prije više od trideset
godina i nastojali umiriti mlade govoreći im da Turci ni ovaj put neće
uspjeti. Međutim, oni koji su se susreli s tom beskrajnom bujicom ljudi
što se talasala pod zidinama, oni koji su čuli zvukove zurni i bubnjeva
što su se razlijegali iz te mase, oni koje je podilazila jeza od ratnih
pokliča, oni što su noću vidjeli da je vatri potpaljenih ispred šatora više
nego zvijezda na nebu, shvatili su da je katastrofa neizbježna i utekli
se neograničenoj Božjoj moći te s posljednjom nadom u Svetu Djevicu,
zaštitnicu grada, iščekivali božanski znak koji će im najaviti spasenje.”
lolyboly & Balkandownload

35

Borit ćemo se. Ili ćemo pobijediti ili umrijeti

U svim glavama u našoj maloj karavani vladala je zbrka, a neki su

čak bili utučeni. Naravno, ono što sam ispripovijedao nije bilo nimalo
ugodno. Ta tko bi se htio naći na mjestu poraženoga? Oni koji su prije
osjećali empatiju prema mladom sultanu što je u šatoru podno zidina
provodio besane noći i njegovoj vojsci, sada su počeli suosjećati i s
onima što su u strahu i iščekivanju čučali u Konstantinopolu. Međutim,
ta će priča, usprkos pedeset i četiri dana kiše i blata, silnih muka i
ljudskih gubitaka, imati sretan kraj; naši će osvojiti grad. Toliki napori
i bol i sva ta prolivena krv neće biti uzaludni. No, ovaj im je ludi
povjesničar ukazao na jednu drugačiju stvarnost, prikazao im stanje
onih što su živjeli na drugoj strani zidina. Kao da im je baš to trebalo!
Ovaj naš Muštak je vrlo suosjećajan dečko! Dovraga i njegovo
suosjećanje! Nema toga što me nije zadesilo zbog tog bolesnog
osjećaja. Čak sam i vlastiti život izložio opasnosti. Ne, nisam ja...
Nuzhet... Štoviše, ona svoj život nije samo izložila opasnosti, nego ga je
i izgubila. Ali ne zbog suosjećanja, nego zbog ambicije. Jer Nuzhet
uopće nije bila osoba koja misli na druge. Možda je imala i pravo. Kad
se uzrujavaš zbog drugih, suosjećaš i pokušavaš dijeliti njihovu bol, ne
unesrećuješ samo sebe, nego i one koji te okružuju. Pogledajte samo
ove ljude, kako su se samo lijepo pripremili na pobjedu. A onda se
pojavi karikatura povjesničara kao što sam ja i pokvari im
raspoloženje. Da, karikatura. Jer naš posao nije da sažalijevamo žrtve
rata, već da prenosimo zbivanja na način koji je najbliži istini.
Međutim, oni što svoj posao ne znaju raditi kako treba prepuste se
nepotrebnim emocijama, pa umjesto činjenica prenose patnje
ugnjetavanih. Da? Je li stvarno toliko jednostavno? Dobro, a kako
povijest koja ne pripovijeda o čovjeku može dočarati stvarnost? Ako
nema čovjeka, nema ni naroda ni države, a stoga ni povijesti. I daj se
sad izvuci iz toga. Zamršena pitanja, predmeti starih rasprava, teze
koje nikada neće dovesti do rezultata. Povrh svega, nisam to učinio
svjesno. To je moje prirodno stanje, ja tako doživljavam povijest. U
većini slučajeva iz perspektive poraženih. A možda je ta perspektiva
izobličena...
Zapravo je čudno što se Tahir Haki nije pobunio. U neko drugo
vrijeme on bi na moje riječi reagirao mnogo prije nego njegov prijatelj
Bahri. Naravno, ne tako grubo, nego biranijim i efektnijim riječima.
Rekao bi da je osjećaj empatije prema nekoj od zaraćenih strana
pristup svojstven umjetnicima, da bi takav stav u znanstvenim
radovima djelovao naivno i kako je, povrh svega, nepotreban. Imao bi
pravo. Uspostavljanje bliskosti, ne samo s pobjednicima, nego i s
gubitnicima, može nas udaljiti od objektivnosti i stvoriti percepciju
povijesti koja je daleko od istine. No našem sitničavom profesoru čak
ni to nije bilo bitno. Jer je osjećao grižnju savjesti. Bojao se da je, htio
ne htio, dao povoda za Nuzhetinu smrt. Kroz glavu mu je prolazilo
kako bi bilo lijepo da što prije završimo s ovim obilaskom, pa da ode
razgovarati s Četinom.
“Naši su tijekom opsade organizirali četiri velike navale na zidine”,
rekao je čim sam završio i vratio se u dane borbe. “Prvi napad izvršen
je 18. travnja, dvanaestog dana opsade. Višednevna topovska paljba
obrani je nanijela popriličnu štetu. Uzrokovala je smrt i ranjavanje na
desetina vojnika i, što je još važnije, izrešetala zidine koje su im poput
nepremostivog planinskog lanca priječile put. No ni obrana nije bila
besposlena; sve snage su usmjerili u popravke porušenih zidova i
bastiona ciglom. Ako ih nisu mogli popraviti, poduprli bi ih vrećama
pijeska, a ako ni to nije išlo, nastojali bi ih pokrpati trupcima i
granjem. Mladi sultan vjerovao je da je kucnuo čas i ocijenio da će ovaj
prvi napad što će ga s vojskom izvesti na zidine pokazati njegovu
snagu, kao i otpor neprijatelja.
Napad je izveden po mrklom mraku. Kad su janjičari, koji su
nečujno ušli u jarke, zaključili da su se dovoljno približili zidinama,
zapalili su baklje i, uz zvuke bubnjeva i zurni popraćene povicima
‘Allahu ekber’ pojurili na neprijateljske položaje. Prebacujući konope s
kukama preko razrušenih zidina i naslanjajući pokretne ljestve na
zidove, nastojali su probiti neprijateljske linije. Doista hrabar pokušaj.
Iako s malim zakašnjenjem, vojnici na zidinama su uzvratili napad, te
su strijelama, kopljima, mačevima i svime što su imali na
raspolaganju grčevito pružali otpor. Među njima je prednjačio
Giovanni Giustiniani, koji će tijekom opsade našima zadati poprilične
glavobolje. Borba je trajala oko četiri sata. Nažalost, po isteku ta četiri
paklena sata naši su se morali povući. Nema sumnje da sultan
Mehmed nije mislio da će tim prvim napadom zauzeti grad, no
povlačenje ga je ipak zasmetalo. Međutim, nemili događaji će se nizati
jedan za drugim. Dva dana poslije, dakle 20. travnja, uslijedit će i
poraz na moru o kojem sam vam već pričao. No mladi sultan, koji nije
poznavao strah, neće posustati, te će 22. travnja prodrijeti u Zlatni rog
i u potpunosti srozati samopouzdanje neprijatelja.”
Pogledom je pažljivo odmjerio prisutne, poput učitelja koji
provjerava prate li učenici nastavu ili ne. “Znate li o čemu govorim?”
Glave koje su, među pahuljicama što su lagano lepršale, stajale
pokrivene šeširima i beretkama potvrdno su zakimale.
“Jesmo, naravno. Prenošenje brodova preko kopna.”
Tahir Haki se sretno i zadovoljno osmjehnuo.
“Dobro. A kojeg se dana dogodila pomorska bitka u Zlatnom rogu?
Znate, ona u kojoj smo potopili galiju koja nas je iznenada zaskočila.”

“28. travnja”, uskočila je gospođa Žale, profesorova buduća bliska

prijateljica. “A kapetan broda koji smo potopili bio je Giacomo Coco.”
Govorila je gorljivo, kao da ju je ona rasprava koja se maloprije
odvila vratila u život, pa je zaboravila na studen i umor.
“Da, kapetan koji je sa svojim brodom skončao u moru zvao se
Giacomo Coco”, ponovio je naš iskusni vodič. “Eto taj je događaj
uzrokovao tenzije u redovima Istočnog Rimskog Carstva. Nije li tako,
Muštak?”
Ulovio me dok sam se pokušavao zagrijati laganim cupkanjem u
mjestu.
“Da, da...” Vidio sam da me pogledom nutka da nastavim, pa sam
se pribrao i počeo nizati rečenicu za rečenicom. “Kao što nam je naš
profesor Tahir lijepo izložio, Latini su iznenadnom zasjedom planirali
spaliti naše brodove u Zlatnom rogu. Taj plan, koji su uz višesatnu
raspravu detaljno razradili, podrazumijevao je, naravno, veliku
tajnovitost. Točnije, oni su tako mislili. Snalažljivi osmanski sultan
znao je za zasjedu još od njihovog prvog sastanka. Informacije su i u to
doba imale veliku važnost, a vrijednost vijesti koje su donosili špijuni
mjerila se kesama zlatnika. Naši su, naravno, u Konstantinopolu imali
veliki broj obavještajaca. Sultan Mehmed II. koji je bio obaviješten o
napadu, nikome nije pričao o onome što je čuo, nego je u potpunoj
tajnosti izvršio sve potrebne pripreme i počeo čekati neprijatelja. Kao
što znate, bitka je okončala velikim porazom latinske mornarice.
Nakon tog gubitka Mlečani su Đenovljane na Galati počeli optuživati da
su oni obavijestili Turke. Sukob bi sigurno poprimio veće razmjere, da
se nije umiješao Konstantin i smirio napetost. Međutim, tijekom cijele
opsade neslaganjima između stanovnika Konstantinopola i Latina, te
Mlečana i Đenovljana nije bilo kraja.”
“Tako i treba”, najglasovitiji poznavalac osmanske povijesti u zemlji
uzeo mi je riječ iz usta. “Kamo sreće da su te nesuglasice postale još
intenzivnije i prije slomile njihov otpor, ali se to nije dogodilo. Naša
ogromna vojska podno zidina ih je primorala da se ujedine. Bilo kako
bilo, drugi juriš na zidine izveden je 7. svibnja, kojih desetak dana
nakon pobjede u Zlatnom rogu. Vrijeme je postajalo sve toplije. Kad bi
topovska paljba prestala, vonj baruta koji je grizao nosnice zamijenio
bi opojan miris proljetnog cvijeća. Proljeće je na velika vrata
najavljivalo svoj dolazak. U jednoj od onih mlakih noći što u ljudima ne
bude žeđ za borbom nego ljubavnu požudu, naši su po drugi put
navalili na zidine. Kad kažem zidine, mislim na dio između
Edirnekapija i Topkapija. Kažu da je u tom iznenadnom napadu, koji je
započeo pred sam zalazak sunca, u trenutku kad ga je obrana
najmanje očekivala, sudjelovalo oko trideset tisuća vojnika.
Opremljeni konopima s kukama, ljestvama i udarnim ovnovima,
vojnici su odlučno navalili na zidine. Štitovima zaklonjeni od bizantske
vatre, kamenja, đuladi i strijela koje su pljuštale kao kiša, pokušali su
ući u grad. Nažalost, taj višesatni trud, taj krvavi pothvat, ta predstava
hrabrosti, opet nije polučila uspjeh. No nije bilo predaje. Sljedećeg
dana naši su topovi počeli pucati još jače i upornije nego prije, a
tisućljetne zidine su se pod snažnim udarima kamenih topovskih kugli
našle na teškom ispitu izdržljivosti koji će potrajati danima.

Treći napad na zidine izvršen je noći 12. svibnja. Mehmed je ovaj

put naredio napad na drugu točku, na dio zidina što se niz padinu
spuštaju prema Zlatnom rogu, onaj na kojemu se nalazi Egrikapi. Opet
ljudska tijela protiv žarkih sumpornih vatri i zašiljenih strijela i
kopalja, opet potoci krvi i junaštva od kojih se ponosno nadimlju grudi.
No, nažalost, opet uzmak...
U međuvremenu, priča o opsadi ostat će nepotpuna ako ne
spomenemo još jednu kopnenu frontu koja je bila poprište velike
požrtvovnosti i junaštva. U nastojanjima da zauzme grad, naša je
vojska, koja je pretežito vršila pritisak s mora i kopna, iskušala još
jednu, gotovo nepojmljivu taktiku. Rat u tunelima. Drugim riječima,
pokušaj da se u grad prodre prokopavanjem tunela ispod zidina.
Kopači tunela, koji su bili u sastavu jedinica pod zapovjedništvom
Zaganos-paše, bili su majstori dovedeni iz rudnika srebra u Srbiji. Prvi
je tunel prokopan u blizini Edirnekapija. Međutim, zemlja je bila tvrda i
mjestimično puna kamenja, pa su promijenili lokaciju i spustili se niže,
na Edirnekapi. Cilj im je bio proći ispod zidina koje su štitile palaču
Blachernae. Nažalost, branitelji su 16. svibnja otkrili tunel, pa je jedna
ekipa pod zapovjedništvom inženjera Johannesa Granta smjesta
počela kopati s druge strane. Uskoro su Grant i njegovi ljudi prodrli u
naš tunel i zapalili nosače i potpornje. Tunel se urušio, a deseci naših
vojnika skončali pod zemljom. Usprkos tome, odmah se počelo s
kopanjem novog. Grant je s druge strane, poput iskusnog lovca na
krtice, nastavio pronalaziti tunele i dizati ih u zrak. Priča se da je ta
bespoštedna borba trajala sve do posljednjih dana opsade.”
“Spominje se i neki drveni toranj...” uplela se djevojka s mirisom
ljubičica. “Opisuju ga kao golemu konstrukciju na kotačima. Kažu da je
dopro nadomak samih zidina.”
“Tako je. Pronicljivi bi sultan gotovo svakoga dana braniteljima
priredio neko iznenađenje. Kad su 18. svibnja ujutro pred zidinama
ugledali taj veličanstveni toranj, stanovnici Konstanlinopola su
zadrhtali od straha. Jer ta je impozantna konstrukcija sagrađena u
samo jednu noć. Stajala je na drvenoj skeli i bila obložena slojevima
bivolje i devine kože. Na samome se vrhu nalazila prostrana terasa do
koje su se ratnici penjali ljestvama. Da se toranj uspio približiti
zidinama, to je mogao biti kraj obrane. Naši su 18. svibnja u borbi to i
pokušali. S jedne strane su zatrpavali jarke pred sobom kako bi
napravili put kojim toranj može proći, a s druge strane ga korak po
korak primicali gradu.

Svjesni ozbiljnosti situacije, ratnici na zidinama predano su se

borili kako bi odoljeli osmanskim junacima. Ne možemo reći da njihov
trud nije urodio plodom. Naši se ni toga dana nisu uspjeli domoći
zidina, mogli su se samo nadati da će sutradan uspjeti. No te noći
desilo se nešto strašno. Branitelji su pomoću buradi pune baruta
uspjeli zapaliti naš toranj. Ta je veličanstvena građevina zajedno s
vojnicima u njoj u tami noći planula poput suhe slame. Doživjeli smo
još jedno razočaranje.”
Bahri, koji nakon posljednjeg prijekora nije ni pisnuo, više se nije
mogao suzdržavati:

“Zaboga, Tahire. Opet ćeš se naljutiti, ali tko te sluša pomislio bi da

smo doživjeli poraz. Što je ovo? Sami neuspjesi, sama razočaranja?
Ako je tako, kako smo zauzeli ovaj grad?”
Tahir Haki je u tišini odmjerio svog prijatelja srebrne kose. Tišina
se otegla, a ja sam pomislio da će ga profesor, kojem su živci već i
tako bili tanki, ovaj put pošteno izružiti.
“Bez brige. Bahri”, odvratio je i još jednom me prevario. “Na kraju
ćemo zauzeti Istanbul. Još malo stisni zube.”
 Ne dajući Bahriju priliku da išta kaže, ponovno se obratio grupi:
“Baš kao što nama svi ti porazi i dan danas kvare raspoloženje, u
vrijeme tih žestokih sukoba osjećaji su bili još izoštreniji, a ljudi daleko
osjetljiviji. Tako se među vojnicima stvorila napetost, a nekolicina
pojedinaca skrivenih namjera počela je širiti glasine da je grad
začaran i neosvojiv. Bilo bi naivno misliti da te glasine nisu imale
nikakvog utjecaja na vojsku koja je već punih sedam tjedana stajala na
mjestu i, usprkos mnogobrojnim junačkim napadima na zidine, nije
zabilježila nikakav pozitivan rezultat. Budni sultan, koji je trenutačno
bivao obaviješten o svemu, odlučio je iskušati jednu sasvim novu
taktiku. Imperatoru je poslao izaslanika po kojem mu je poručio da je
daljnje prolijevanje krvi besmisleno i da, ukoliko predaju grad, jamči
da nikome neće biti ugrožen ni život ni imetak. Međutim, imperatorov
odgovor bio je kategoričan: ‘Predaja Konstantinopola nije u mojoj, kao
ni u nadležnosti bilo koga drugoga. Ako nešto možemo predati, to su
naši životi koje smo zavjetovali ovome gradu.’
Tih je dana u sultanski šator stigao jedan strani gost iz Mađarske;
mađarski izaslanik, koji je donio vijest o ustoličenju njihova novog
kralja Vladislava. Taj čovjek, koji je došao u audijenciju sultanu, susreo
se s velikim vezirom Čandarli Halilom, od kojeg je zatražio da se
prekine opsada Konstantinopola i izjavio da će u protivnome biti
primorani podržati suprotnu stranu. Dok su velikodostojnici
Osmanske države nastojali proniknuti je li govorio istinu ili je blefirao,
među vojnicima se munjevito počela širiti vijest da se gradu približava
papinska flota od trideset galija. Situacija je bila kritična. Mladi je
sultan smjesta sazvao Ratno vijeće. Bio je to sastanak kojem nisu
prisustvovali samo veziri, nego i važni zapovjednici i vjerski učenjaci.
Glas Čandarlija, koji se od samoga početka protivio opsadi, sada je bio
još prodorniji. Bez ikakvog ustezanja je rekao: ‘Opsadu treba smjesta
prekinuti. Inače bismo se mogli naći između Mađara s leđa, papinske
flote s mora i braniteljskih snaga sprijeda i doživjeti težak poraz.’
Bio je to sastanak na kojem se napetost mogla rezati nožem.
Sastanak koji će odrediti sudbinu sedmog osmanskog sultana
Mehmeda II. i Konstantinopola. Riječi velikog vezira bile su logične; u
pedeset dana opsade nije postignut značajniji uspjeh, a nije bilo
izvjesno ni hoće li se to ikada dogoditi. Mehmed je pogleda uprtog u
jednu točku u tišini slušao riječi možda najiskusnijeg velikog vezira iz
porodice Čandarli, koja je već četiri generacije upravljala
Osmanlijama. Kako su se riječi nizale, lice mu je sve više bljedilo.
Možda je razmišljao o tome kako ga je veliki vezir prije sedam godina
izdajnički svrgnuo s prijestolja. Grizao je usne i skrivao pogled jer nije
htio da itko nasluti oluju koja mu je bjesnila u duši.

Kada je govoru Čandarli Halila došao kraj, ratno vijeće je zapalo u

duboku tišinu. Je li to bio nagovještaj straha, kajanja ili odustajanja?
Baš u tom trenutku neizvjesnosti, riječ je uzeo Zaganos-paša. Svoje je
ratom iscrpljeno tijelo nastojao držati uspravnim, a oči su mu na koži
opaljenoj proljetnim suncem blistale poput dvije oštrice noža. Svoj
govor je započeo rekavši da je veliki vezir u velikoj zabludi i da je
sramotno i pomisliti na prekid opsade. ‘Konstantinopol je zadobio
teške rane’, rekao je glasom punim vjere. ‘Branitelji već gube nadu. Od
pobjede nas dijeli još samo nekoliko poteza. To da će Mađari na nas
poslati vojsku najobičnija je laž, a da je papinska flota na moru
isprazna besmislica. Naši neprijatelji se nikada neće ujediniti jer im je
vjera bitnija od ovoga grada.’ Molećivo je pogledao mladog sultana.
‘Konstantinopol je vaša nastrijeljena lovina, veličanstvo. Ranjen je i
čeka vas unutar zidina. Ako samo tako ostavite tu krasnu gazelu, doći
će netko drugi i ugrabiti vaš dragocjeni ulov. Bilo bi šteta.’

Pogled mladog sultana odvojio se od točke za koju je bio prikovan.

Oči su mu zablistale, baš kao i Zaganos-pašine. No prije nego što je
zaustio da nešto kaže, riječ je uzeo njegov učitelj Akšemsedin.
‘Zaganos-paša ima pravo. Bog je ovaj grad namijenio tebi. Nemoj
odbijati sudbinu koju ti je odredio Stvoritelj. Oči naših poginulih su
uprte u tebe. Nemoj navući njihovo prokletstvo. Nemoj sumnjati u
pobjedu. Neiskvarene uspomene na naše pretke su uz tebe. Uz tebe su
riječi našeg Poslanika, uz tebe su naši hrabri vojnici, uz tebe je
sudbina. Gledaj, Konstantinopol je ondje, samo čeka da ispružiš ruku i
uzmeš ga. Koliko ćeš još čekati? Pruži ruku i zauzmi taj grad!’

Veliki vezir više se nije mogao protiviti. Sultan Mehmed je pogledao

svoje suborce u ratnom vijeću kao da Čandarli Halila nema i nikada ga
nije bilo. Počeo je govor tako da je svakome pojedinačno dao do znanja
da ih posebno cijeni. ‘O, moji pronicljivi paše, moji junački begovi, moji
hrabri age. O, moji junački drugovi po oružju. Kad smo stigli pred ovaj
grad, bio je okružen jarcima dubokim poput ponora, zidinama visokim
poput planina i morima što vrebaju poput đavolje klopke. No jarke
smo zatrpali i pretvorili ih u ravnice, zidine probili i otvorili puteve,
obuzdali more i rastjerali nemani. Konstantinopol držimo u šaci,
preostaje nam još samo jedan potez. Odlučnost, čestitost i pokornost.
Hrabrost, mudrost i požrtvovnost. Već pedeset dana bezrezervno
njegujete te vrline, znam. Znam da nitko ne može prigovoriti vašoj
požrtvovnosti, nitko ne može poreći vašu hrabrost. No do pobjede nam
nedostaje još malo. Napori koje ulažemo već pedeset dana slomili su
otpor branitelja grada, iscrpili njihove nade i doveli ih u vrlo teško
stanje. Samo jedan potez. Jedan, posljednji potez. Još jedan potez i
Kralj svih gradova je naš.’ A taj će se potez povući u noći između 28. i
29. svibnja.”
Tahir Haki je ušutio. U našoj maloj grupi nitko nije ni zucnuo.
Čudno, čak su se i snježne pahulje prorijedile i oslabile, kao da ne žele
propustiti priču. Bijela zrnca su se topila i iščezavala prije negoli bi i
dotakla tlo. Naš je rječiti vodič nakratko predahnuo, i baš kad se
pripremao ući u završnicu, prekinuo ga je Bahri: “Dobro, a tko je bio u
pravu?” Ne, on nije pod utjecajem svojih nedavno probuđenih
nacionalnih osjećaja u svemu tražio neku kvaku, njegova znatiželja je
bila iskrena. “Je li grad doista bio spreman na predaju? Ili je Osvajač
samo pokušavao ohrabriti svoje vojnike?”
Tahir Haki je vrlo ozbiljno kimnuo glavom, kao da je on jedan od
odgovornih paša u ratnom vijeću koji će uskoro zapovijedati vojnicima
što navaljuju na zidine.
“Oboje je bilo točno. Grad je bio iscrpljen, no oni što su branili
zidine još nisu stigli do točke predaje. Iako su bili umorni,
prestravljeni, pa čak i beznadni, još uvijek su imali snage za borbu. Još
uvijek su imali dovoljno vjere da nastave umirati za taj grad.” Zastao
je. “Ali samo malo, ne smijemo brzati...” Lice mu je opet poprimilo onaj
šaljivi izraz. Njegove oči zasjenjene kapom opet su se okrenule prema
meni. “Da, profesore Serhazin, mislim da na ovome dijelu riječ pripada
vama.” Opet se uživio u ulogu ratnog reportera. “Izvolite, slušamo vas.
Dakle, kakva je atmosfera vladala u Konstantinopolu nekoliko dana
uoči 29. svibnja 1453. godine?”

Odmah sam počeo govoriti kako ne bih pokvario tok priče.

“Užasna.” Kako nesretan izraz nakon euforičnih riječi Tahira
Hakija. No nije bilo moguće pronaći riječ koja bi bolje sažela situaciju.
“Bilo je užasno. Iako su proteklih pedeset dana uspješno zaustavljali
naše, moral branitelja se nikako nije uspijevao vratiti na prijašnju
razinu. Jer grad je bio pod tako strogom opsadom da ljudi nisu mogli
disati. Svi su i u snu i najavi živjeli u nekoj vrsti košmara. Pojavio se
problem nedostatka hrane. Građani su strahovali od zaraznih bolesti.
Uz to, brodovi koje je obećala Sveta stolica nikako da se ukažu na
horizontu. Kao što sam već rekao, suočenom sa svim tim
katastrofama, narodu nije preostalo ništa drugo nego da se uteknu
Djevici Mariji. Od nebesa su iščekivali znak koji će im najaviti spas. No
proročanstva koja su im se nagoviještala nisu bila ohrabrujuća. Kao
da su Krist i njegova sveta majka svoje zaštitničke ruke digli od grada.
Jedan događaj koji se zbio tih dana gotovo im je uništio svaku nadu.
Bilo je to nekoliko dana uoči 29. svibnja. Jedna poveća skupina
građana predvođena svećenicima, sa slikom Djevice Marije u rukama i
molitvama i psalmima na usnama, naumila je krenuti u procesiju od
Zlatnog roga do Mramornog mora. Cilj im je bio da prolaskom uz
zidine podignu moral branitelja i istodobno prizovu svece u pomoć. No
tek što je procesija krenula, slika Djevice Marije nenadano je pala na
tlo. Htjeli su je podići, no slika kao da je bila prikovana za zemlju.
Koliko god se trudili, nisu je uspijevali uspraviti. Naposljetku su je
nakon dugotrajne borbe uspjeli podignuti, no u tom trenu podigla se
strahovita oluja. Nebo se otvorilo, a na ljude se prvo sručio pljusak
kapi veličine volovskog oka, a potom tuča veličine šljiva. Uskoro su
gradske ulice preplavile bujice vode. Da odrasli nisu pridržali djecu,
voda bi ih odnijela do mora. Tako je procesija bila prekinuta. Narod je
tu pojavu protumačio kao zlu kob. Lošim pretkazanjima tu nije bio
kraj. Narednog dana Konstantinopol je prekrila magla, gusta i
neprobojna poput zida. Kad se nekoliko sati kasnije magla počela
razilaziti, nad Aja Sofijom se ukazala nekakva žuta svjetlost koja se s
velebne kupole polako povlačila prema nebu. Narod je u očaju počeo
zapomagati. Jer svjetlost je bila simbol Isusa Krista i činilo se da ih
napušta.

Sve te pojave ponovno su oživjele loša vjerovanja vezana uz grad.

Prema jednom proročanstvu osoba koja će gradu donijeti kraj imat će
jednako ime kao osnivač grada, imperator Konstantin, a to je ime
nosio i trenutni car. Je li taj dan stigao? Hoće li grad koji je zaživio s
Konstantinom s Konstantinom i okončati?
Drugo proročanstvo se odnosilo na vjerovanje da grad neće pasti
sve dok na nebu bude mjeseca. Naime, u pogansko doba zaštitnica
grada bila je boginja mjeseca Hekata. Dokle god srebrna svjetlost
mjeseca bude osvjetljavala zidine grada, Konstantinopol će biti
siguran. No upravo se tih dana dogodila pomrčina mjeseca koja je
trajala satima. Svi ti znakovi nisu nikako slutili na dobro. Pesimizam je
na moral naroda djelovao gore od osmanlijske vojske. Od tog se
trenutka narod okrenuo Aja Sofiji. Ako se sjećate, otkako su se u Aja
Sofiji, inače najvećem svetištu pravoslavnih kršćana, počeli održavati
obredi koji su uključivali i katolike, puk je vjerovao da je crkva
oskvrnuta i nije htio kročiti nogom u nju. No nakon više od pedeset
dana opsade, ljudi su bili toliko bespomoćni, toliko očajni, da su
zaboravili na vjerske podjele i pohitali onamo nadajući se da im Bog
možda ipak nije sasvim uskratio svoju milost.
Mislite da je tako bilo samo u narodu? Nadolazeću katastrofu
naslućivali su i gradski čelnici. Na jednom je sastanku iznesen
prijedlog da imperator zajedno s obitelji napusti grad. Taj su prijedlog
podržali svi prisutni. Međutim, Konstantin ga je odbio bez
razmišljanja. ‘U usporedbi s nečasnim životom nakon pada
Konstantinopola, mogućnost da se moje mrtvo tijelo pomiješa s
gradskom prašinom predstavlja mi veliku čast’, odlučno je rekao.
‘Borit ćemo se. Ili ćemo pobijediti ili umrijeti. To je bolje nego kukavički
živjeti.’ Kažu da na sastanku prisutni nisu mogli zadržati suze.”
“Da, za jednu stranu propast, a za drugu pobjeda”, Tahir Haki je
ponovno preuzeo riječ. Izgledao je kao da se ražalostio. To je bio prvi
put da ga vidim takvog. Je li postao osjećajan poput mene? Ili ga je
možda Nuzhetina smrt promijenila?
“Na neki način je to odlika čovječanstva”, rekao je raširivši ruke.
“Nažalost, povijest se piše krvlju. Uvijek i svugdje.” Izraz njegovog lica
se promijenio, pokušao se nasmiješiti. “Je li vam hladno? Ondje malo
dalje je Muzej Osvajanja 1453. Ako želite, možemo otići onamo. U
njemu je naslikana sjajna panorama koja prikazuje događaje 29.
svibnja. Kad je vidite, bolje ćete razumjeti o čemu pričamo. Možemo
odmah krenuti i predavanje završiti ondje.”
“Ne, gospodine Tahire.” Prvi je prigovor stigao od gospođe Žale.
“Razgovarajmo ovdje. Nikakva slika ne može biti impozantnija od
prizora koji vaša priča stvara u našoj mašti.”
Ipak me najviše iznenadio Bahrijev bas-bariton.
“Gospođa ima pravo”, rekao je šmrcajući, jer mu je od hladnoće
počeo curiti nos. “Nije li se i tako sve to odvijalo podno ovih zidina?
Ostanimo ovdje. Valjda se nećemo smrznuti.”
Kada se nitko nije usprotivio, profesor je napokon uspio doći do
zadnjeg dana opsade.
“Bilo je to u prvim satima utorka, 29. svibnja. Konstantinopol je
utonuo u nepomućenu tišinu blage proljetne noći. Đenovljanin, stražar
na zidinama, naslonio se na dopola razrušenu kulu i slušao pjesmu
zrikavaca. Najednom je primijetio neki drugi zvuk. Zvuk koji je zvučao
kao stenjanje. Zvuk koji je postajao sve glasniji. Stražar se pretvorio u
uho. Blagi povjetarac nosio ga je s osmanskih linija i razbijao o kulu na
koju se naslonio. Jasno je razabrao arapske riječi: ‘Allahu ekber...
Allahu ekber...’ Zvuk je izvirao s obala Zlatnoga roga, u valovima se
širio duž zidina i dopirao sve do Mramornog mora. Stražar nije stigao
ni pozvati na uzbunu kad je cijeli grad, sa svojim zidinama,
mostovima, kapijama, palačama, crkvama, kućama i pukom koji se
grčio u strahu, potresla ona poznata grmljavina. Mehmedovi divovski
topovi počeli su tući gradske zidine. Zrikavci su zamukli. U
osmanskom logoru sviraju pobjedničke trube, tutnje bubnjevi. Unutar
zidina vlada smrtna panika. Prvo su se začula crkvena zvona, a za
njima i zvona svih kršćanskih bogomolja u gradu, od najmanjih
kapelica do najvećih manastira. Zvonila su bez prestanka, kao da,
poput Israfilovog roga, najavljuju nadolazeći Sudnji dan. Počeo je opći
napad.
S mora mornari pod zapovjedništvom admirala Hamza-bega, u
Zlatnome rogu Zaganos-pašini junaci, ispred palače Blachernae
Karadža-begovi vitezovi, oko Topkapija Ishak-pašini neustrašivi
anadolski vojnici, janjičari što nose titulu nepobjedivih ratnika. Cijela
se osmanska vojska, poput jednog ratnika, podigla na noge i
pripremala za borbu. Međutim, napad će biti koncentriran
prvenstveno na dijelove između Egrikapija, Edirnekapija i Topkapija.
Jer su tu zidine jako oštećene. Jer su se lopovi nalazili nasuprot njih.
Jer su se najslavniji ratnici obiju strana okupili baš na tom području.
Sultan Mehmed navukao je oklop i sa sabljom u ruci osobno vodio
napad. Prvo je na zidine poslao jedinice dragovoljaca koji su, odjeveni
u različite nošnje i uz ratne pokliče na različitim jezicima, naoružani
ljestvama, različitim mačevima i većim ili manjim štitovima, krenuli u
napad. Medu njima je, koliko i Turaka, bilo i okorjelih pustolova iz
Srbije, Njemačke, Ugarske, pa čak i Istočnog Rimskog Carstva.
Branitelji su sabili redove i smjesta odgovorili na napad. Đulad koju su
ispaljivali iz malih topova, strijele iz samostrela, kamenje koje su
izbacivali katapultima, vrelo ulje što su ga prolijevali sa zidina.
Ukratko, dograbili su sve što se moglo nazvati oružjem i suprotstavili
se osmanskim vojnicima koji su nadirali poput bujice. Napad je trajao
oko dva sata. Usprkos svim junaštvima vitezova koji su se nastavljali
boriti svom snagom, ne poznajući strah iako su na svakom koraku
gubili suborce, rezultata nije bilo. No Mehmed je već znao da će se to
dogoditi, pa je odmah povukao svoje umorne, ranjene, desetkovane i
obeshrabrene vojnike. Uvjereni da je napad završio, branitelji su
radosno uskliknuli. Počeli su molitvama zahvaljivati Isusu Kristu. No
njihova radost biti će kratka vijeka. Jer Mehmed je već krenuo u
provedbu druge faze taktike koju je detaljno razradio. Izdao je
naredbu za napad drugoj skupini, sačinjenoj od anadolskih vojnika,
koja je već bila spremna. Ti ratnici su bih iskusni mačevaoci, puno
discipliniraniji od ovih prethodnih, i dobro su poznavali umijeće borbe
u skupini. Odmorni i krepki junaci su, na zapovijed svojeg sultana,
praćeni povicima Allah, Allah! poput razbješnjele rijeke od ljudskih
tijela udarili na zidine grada.

Iako umorni od dvosatnog mačevanja, ispaljivanja strijela i

bacanja kopalja, branitelji su se još uvijek s velikim entuzijazmom i
požrtvovnošću trudili obraniti zidine. Upravo je tada jedno đule
ispaljeno iz Orhanovog golemog topa napravilo veliku rupu na zidu
između Edirnekapija i Topkapija. Jedna jedinica od tristo vojnika u
tome je vidjela priliku i odmah pohitala na zidine. Čak su uspjeli ući u
grad. No branitelji su ne gubeći vrijeme konsolidirali redove i na
mjestu ih pogubili. Međutim, njihova je snaga iz minute u minutu sve
više jenjala. A Osmanlije su na raspolaganju imali vojsku od nekoliko
tisuća odmornih janjičara koji su izvrsno poznavali ratno umijeće. Kad
je prva svjetlost dana obasjala zidine na kojima se vodila krvava
borba, sultan je povukao i anadolske vojnike. Branitelji su se već bojali
ponadati, pa se nisu ni obradovali. A uskoro će shvatiti da nisu
pogriješili.

Korak po korak provodeći svoj plan, sultan Mehmed je stao pred

izvanredno naoružane janjičare, obučene da ubijaju i budu ubijeni, i
sabljom pokazao na zidine: ‘Hajde, junaci moji! Hajde, lavovi moji!
Grad je tamo i čeka nas! Hajde, borci moji! Neprijatelj je umoran i
ranjen. Malodušni su i svakog trena spremni na bijeg. Hajdemo
napokon zauzeti taj grad. Naprijed!’
Zaklanjajući se štitovima, janjičari i sultanova garda su poput
ogromne kornjače krenuli na zidine. Od strijela u letu nije se moglo
vidjeti nebo koje se danilo. Unatoč tome, iskusni sultanovi vojnici bez
većih su gubitaka stigli do samih zidina. U tom je trenu opet počela
borba prsa o prsa. Zvona na gradskim crkvama nastavila su mahnito
zvoniti i sve pozivati u pomoć borcima na zidinama. Mora se priznati
da su se branitelji, nakon četiri sata mahanja mačevima, u borbi na
život i smrt tvrdoglavo suprotstavljali našima. No suočeni s tako
moćnom vojskom nisu mogli dulje opstati. Prvi veliki gubitak bio je
sasvim neočekivan, veliki junak obrane grada Giovanni Giustiniani. Taj
zapovjednik dobrovoljac branio je kapiju Sv. Romana, to jest Topkapi,
koja se sada nalazi ispred nas. Jedan je janjičar, probijajući se među
gomilama tijela osmanskih vojnika rastrganih topovskom vatrom,
stigao do bastiona i našao se oči u oči s njim. Iako su mu suborci
pritekli u pomoć, bilo je kasno. Naš junak jednim je elegantnim
potezom sablje probo viteza iz Đenove. Obuzet strahom od smrti,
teško ranjeni Giustiniani naumio je napustiti tvrđavu. Iako ga je car
Konstantin, koji je saznao za situaciju, preklinjao da ne ode,
Giustiniani je svojim ljudima naredio da ga odnesu do njegove lađe.
Bijeg Giustinianija i njegovih ratnika ostavio je dubok trag. Među
braniteljima je iznenada zavladala panika. Sultan je izbliza pratio
borbu na zidinama, pa mu ni taj trenutak nije promaknuo. Uočivši
metež u neprijateljskim redovima, zavikao je janjičarima: ‘Neprijatelj
bježi! Napad, lavovi moji! Napad! Zidine su naše. Grad je pao.
Naprijed...’
Grad je pao. Te su tri riječi, poput magičnog ključa koji otvara
zatvorena vrata, počele kružiti nad gradskim zidinama. Dok se sunce
uzdizalo na nebu, na zidinama kod Egrikapija i Edirnekapija pojavili su
se janjičari. Bizantske zastave s dvoglavim orlom zamijenili su crveno-
zeleni osmanski barjaci. Bujica vojnika je preko porušenih zidina kroz
provaljene kapije i procjepe počela nadirati u grad, grčevito se boreći
da okončaju napad koji će njihovom sultanu donijeti titulu Osvajač.
Nošeni proljetnim vjetrom, povici ‘Grad je pao!’ obilazili su cijele zidine
što su obujmile Konstantinopol i tako slamali i posljednji otpor
branitelja koji bi ih čuli. Naime, naši u grad više nisu ulazili samo s
kopna, nego su počeli nadirati i preko morskih zidina. Prvih sati borbe
su bile poprilično krvave. Vojnici koji su pedeset i četiri dana pod
zidinama kipjeli od bijesa, koji su pedeset i četiri dana promatrali kako
im prijatelji ginu, nisu imali milosti prema braniteljima. Govore da je
krv u potocima tekla ulicama. Jadni su ljudi u strahu bježali u Aju
Sofiju. Zato što nisu imali izbora, a i zato što su još uvijek gajili nadu u
ostvarenje jednog starog pretkazanja.”
Profesorov pogled pun uzbuđenja okrenuo se prema meni.
“Muštak, ako dozvoljavaš, ja bih im ispričao o tome. Kad su
stanovnici Konstantinopola čuli da je grad pao, u panici su pokušali
proći Konstantinov stup danas poznat kao Čemberlitaš. Naime, prema
njihovom vjerovanju, kad neprijatelji stignu do Konstantinovog stupa,
s neba će se spustiti anđeo, ratniku koji će ih spasiti pružiti čarobni
mač i reći: ‘Uzmi ovaj mač i s Božjim blagoslovom zaštiti svoj narod.’
Taj sveti ratnik će po božanskoj zapovijedi anđela krenuti na
neprijatelja, a Osmanlije će se uplašiti i dati u bijeg. No to se nije
dogodilo. Naši vojnici su lagodno prošli Konstantinov stup i stigli do
Aja Sofije.
Car Konstantin je pak shvatio da je situacija beznadna, pa je sa
sebe poskidao sva vladarska obilježja i uz uzvik: ‘Grad je pao, kako
sam ja još živ?’, s isukanom sabljom navalio na janjičare. Hrabri je car
znao da juri u smrt. Kao što je uvijek govorio, umjesto nečasnog
života, on je odabrao častan kraj dostojan pravog imperatora. Kad se
blistavo proljetno sunce uzdiglo na nebu, grad je već bio osvojen, a
krvavi su se sukobi nastavljali na samo nekoliko kula. Crkvena zvona
su jedno po jedno utihnula, a Konstantinopol se, kuću po kuću i ulicu
po ulicu, predao.”
 Priča je bila toliko živa da sam imao osjećaj da čujem zvonjavu
zvona. Metalni krik što se uzdiže sa zvonika neke crkve koja još nije
pala u ruke naših. Slabašan vapaj koji je uporno nastavljao odzvanjati.
Mislim da nisam bio jedini, da su svi u grupi čuli isti taj zvuk, jer je
profesor Tahir ušutio i osvrtao se kao da želi pronaći njegov izvor. Ali
zašto se onda okrenuo prema meni?
“Muštak, zvoni ti telefon.”

“Što?”
“Telefon... Zar to nije zvonjava tvog telefona?”
Imao je potpuno pravo. Zvuk zvonjave nije dopirao sa zvonika neke
crkve koja 29. svibnja 1453. godine još uvijek nije bila osvojena, nego
iz mog džepa, iz mobitela koji sam zaboravio stišati. Baš u pravi čas.
Dok je osmanska vojska ulazila u Konstantinopol, mene je nazvao neki
nesretnik. Takve gluposti uvijek se događaju baš meni! Ne mogu vam
opisati koliko mi je bilo neugodno.
“Ispričavam se”, rekao sam i zavukao ruku u džep. Nisam
namjeravao razgovarati, nego isključiti zvuk, ali kad sam na zaslonu
ugledao ime glavnoga inspektora Nevzata, naprosto nisam mogao.
“Moram se javiti”, rekao sam i udaljio se od grupe. Telefon je nastavio
neumorno zvoniti. Čemu tolika upornost? Uspaničeno sam se javio.
“Halo... Halo. Recite, gospodine Nevzat.”
“Dobar dan, profesore Muštak.” Njegov glas bilo je nemoguće
pročitati. “Nadam se da ne smetam. Jeste li na predavanju?”
Moja napetost kao da je splasnula.
 “Moglo bi se reći, ali nije bitno. Izvolite, slušam vas.”
“Trenutno sam u zgradi Sahtijan. U stanu gospođe Nuzhet.”

Ne, ništa nije splasnulo. Korak po korak sve više su mi se

približavali. Da nisu pronašli otiske mojih prstiju u stanu?
“Da...”, prošaptao sam slabašnim glasom.
“Trebate doći ovamo.”

Nisam trebao ništa pitati, ali se nisam mogao suzdržati.

“Zašto? Što se dogodilo?”
“Imamo nekoliko pitanja, moramo razgovarati.”
Šef policije bio je kratak i jasan, nisam imao izbora nego da se
odazovem pozivu.
“U redu”, rekao sam, trudeći se suzbiti strah. “U redu, tamo sam za
otprilike sat vremena.”
 36

Čovjek je čudnovato biće, gospodine Muštak

Nakon što sam odslušao epizodu koja se okončala pronalaskom

beživotnog tijela Konstantina XI. među gomilama leševa na ulicama
osvojenog Konstantinopola, odrubljivanjem njegove glave i njezinim
isporučivanjem Osvajaču, te smrću prijestolonasljednika Orhana, od
Tahira Hakija zatražio sam dopuštenje da napustim obilazak. “Zar
nećeš poslušati priču o Osvajačevom ulasku u grad?” upitao je onim
svojim podrugljivo učtivim tonom. “Propuštaš najzanimljiviji dio priče.”
Ništa nisam propuštao. Veličanstveni prolazak našeg pobjedničkog
sultana na bijelom konju kroz grad, namaz koji je klanjao u Aja Sofiji,
zatočenje Čandarli Halil-paše koje je uslijedilo, kojim je okončana
politička kriza što je započela u vrijeme njegovog oca, i uzdizanje
Osmanske države do carstva bili su mi dobro poznati. Na tu temu sam
čak napisao članak: ‘Kraj Istočnog Rimskog i početak Osmanskog
carstva’. Ne, pogrešno se sjećam. To nije bio moj, već Nuzhetin članak.
Ja sam joj samo pomagao. Usto, morao sam ići, čak i da o toj temi
nisam imao pojma. Nitko me nije mogao smatrati odgovornim za
pokolj tisuća ljudi koji su izgubili živote tijekom te opsade otprije više
stotina godina, ali sam zbog smrti voljene žene, povjesničarke koja je
bila žrtva ubojstva, mogao završiti u zatvoru.
“Moram svratiti do tetkine kćeri, Šazije, i vi je poznajete.”,
užurbano sam odgovorio profesoru. “Obiteljska stvar...”
Nisam slagao kad sam rekao da ću svratiti do Šazije. Nisam toliko
lud da s pištoljem u torbi idem do glavnog inspektora Nevzata. Prvo ću
svratiti do tetkine kćeri i ostaviti torbu, a onda ću produžiti do zgrade
Sahtijan.

“Ideš na Osmanbej?”
Glas mu je bio sumnjičav. Oči su mu se zabrinuto uskomešale,
poput osmanskih brodova što su opsjedali Konstantinopol. Jesam li
lagao? Hoću li možda umjesto na Osmanbej otići na Šišli, do
Nuzhetinog stana? I što je s tim pozivom koji sam maloprije primio?
“Da, idem na Osmanbej, do Šazijine ordinacije”, potvrdio sam
smireno. “Planiramo iznajmiti onaj naš dućan na Sirkedžiju.” Ne znam
je li povjerovao, ali djelovao je kao da jest. A ni ne treba mi vjerovati.
Ne moram mu polagati račune o tome kamo idem i što radim.

“Kad je u pitanju obiteljska stvar, samo idi. Puno mi pozdravi

Šazije.”
“Hoću, vrlo rado.” Okrenuo sam se grupi i podigao ruku.
“Doviđenja, društvo, želim vam ugodan ostatak izleta.”
Bili su to ljudi koji znaju cijeniti druge. Bez imalo ustezanja svi su se
ponaosob oprostili sa mnom, osobito bas-bariton Bahri: “Nisam
stručnjak u ovom polju, gospodine Muštak. Nisam bio zlonamjeran,
samo sam htio bolje razumjeti. Oprostite ako sam vas uvrijedio”, rekao
je držeći me za ruku nešto dulje nego što je potrebno.
Mogu reći da sam se čak rastužio odlazeći od njih. Osjećao sam se
sjetno, poput vođe karavane koji je svoje putnike ostavio na pola puta.
Naravno, taj osjećaj nije dugo trajao. Tek što sam nekoliko koraka
odmaknuo od grupe, razmišljanje o tome zašto bi me glavni inspektor
Nevzat mogao zvati u Nuzhetin stan svom se silinom obrušilo na
mene. Ako me zove tako navrat-nanos, mora da je došao do nekog
novog otkrića. Jesam li možda u stanu ostavio neki dokaz? Ma kakav
dokaz! Otvarač za pisma i sapun što miriše na ljubičice bacio sam u
more. A otisci prstiju? Nisam očistio kuhinju i radnu sobu. To je
glupost. Čak i da sam ostavio otiske u stanu, nemam policijski dosje. S
čime bi ih usporedili? To je to! Zovu me radi uzimanja otisaka. No da je
tako, zvali bi me u postaju, a ne u Nuzhetin stan. Možda su pronašli
neke povijesne tekstove koje ne mogu razumjeti. Stvarno sam otišao
predaleko! Nevzat je policajac, a ne povjesničar. Što će mu ti tekstovi?
A što ako su pronašli dokumente o Osvajaču i ocoubojstvu... Iako Tahir
Haki kaže da takvo nešto ne postoji, čini se da Nevzat vjeruje u tu
teoriju. To ima smisla, ali je od svega najbitnije ono što je profesor
Tahir rekao o Četinu. Doduše, na listi osumnjičenih se prije Četina
nalazi Sezgin. Čovjek je još uvijek u pritvoru. Osjetio sam olakšanje.
Da, nemam nikakvog razloga za strah. Tako opušten, sjeo sam u taksi.
Iako je snijeg prestao padati, u prometu je vladala nevjerojatna gužva.
Za sat vremena jedva sam stigao u Šazijinu ordinaciju. Nje nije bilo. To
je bilo sjajno, ostavio sam torbu na čuvanje tajnici i zaputio se prema
zgradi Sahtijan.
 U Nuzhetinoj ulici nije bilo ni traga onoj gustoj bjelini od prije dva
dana. Zbog toga što se snijeg otopio, kuće koje su počele starjeti
izgledale su još odbojnije. Hodajući vlažnim pločnicima, stigao sam
pred zgradu Sahtijan. Ta stara stambena zgrada, nekada možda
najljepša na Šišliju, na svjetlu mi se učinila još više oronulom. Imao
sam nekakav čudan osjećaj. Ne, nisam se brinuo. Bilo je to nešto nalik
tuzi, a možda i nešto još gore. Nuzhet... Da, Nuzhet više nema. Žena
koja je bila smisao mog života nije u nekoj tisućama kilometara
udaljenoj zemlji, otišla je u ništavilo. U tamu, prazninu, beskraj...
Duboku čežnju što sam nekada osjećao prema njoj potiskivao sam u
nadi da ćemo se jednoga dana ponovno vidjeti, da ćemo moći početi
iznova. Te nade više nema. Koliko god glupo zvučalo, više neću moći
snivati sve one snove o sreći koji su mi davali razlog za život. Gotovo
je, baš kao što je Nuzhet napisala u oproštajnom pismu koje mi je
ostavila na odlasku u Chicago. Ta rečenica od samo dvije riječi koju,
kad sam je prije dvadeset i jednu godinu pročitao, nisam mogao
prihvatiti, u koju nisam mogao povjerovati, tek je sada dobila svoje
pravo značenje. Da, gotovo je. Neki je ubojica onim nožem za pisma,
mojim darom, okončao moje lažne nade i puste snove. A možda mi je
na neki način učinio uslugu. Jednim jednostavnim ubojstvom dokazao
je koliko je grandiozna pogreška život posvetiti jednoj ljubavi. Nuzhet
je mrtva i ljubavi je došao kraj. Je li tako? Je li stvarno kraj? Jesam li
se riješio te proklete pošasti? Zar ta veličanstvena bolest koju stvara
ljudska duša prolazi tako lako? Ako je stvarno tako, što onda reći na
ovu bol koja mi raste u duši, na ovo beznađe što pokušava obuzeti
moje biće, na ovu prazninu, na osjećaj ništavila? Jer ona je bila
sultanija mog uma i moje duše. Kako da bijedan rob živi bez svoje
sultanije? Je li to moguće?

Bojao sam se da, ako još malo pričekam, neću imati snage ući, pa
sam gurnuo željezna vrata. Našao sam se na mjestu na kojem sam se
osvijestio nakon sati izgubljenih u epizodi gubitka pamćenja, no
unutra je bilo svijetlo. Iznenada sam ustuknuo. Netko je stajao pred
dizalom. Nije djelovao neprijateljski. Naprotiv, gledao me sa
smiješkom. “Gospodine Muštak.” Zaškiljio je, htio je biti siguran. “Jeste
li to vi?”
Kad je primijetio moje oklijevanje, pružio mi je ruku s prijateljskim
izrazom na umornom licu.
“Zaboga, ne prepoznajete me? Sezgin, Nuzhetin nećak.”
Sezgin? Zar je ovaj čovjek, koji uopće ne nalikuje onom dječaku
kovrčave kose kojeg sam upoznao prije mnogo godina. Sezgin? U
ušima su mi odzvanjale Nuzhetine riječi: ‘Nema više onog slatkog
dječaka. Pretvorio se u pohlepnog nitkova.’ Moj razum je u trenu dao
znak za uzbunu. Što je ovo? Pustili su pohlepnog nitkova? Ali zašto?
Nije li on ubojica? Je li me glavni inspektor Nevzat zato pozvao? Da mi
kaže: ‘Budući da nećak ubijene nije ubojica, sve sumnje su usmjerene
na vas’? Ne, prije mene je na redu Četin, asistent profesora Tahira, a
možda i njegov suučesnik.
“Što vam je, gospodine Muštak? Zašto ste se tako ukipili?” Trgnuo
sam se kad sam začuo glas čovjeka čija se kovrčava kosa zadržala još
samo na sljepoočnicama. “Iznenadio sam se, Sezgine! Kako ste se
samo promijenili! Da vas vidim na ulici, ne bih vas prepoznao.”
 “Prošlo je mnogo vremena. Kad smo se upoznali bio sam dijete od
nekih desetak godina.” Njegove plave, od nesanice upale oči
zasvjetlucale su u svojim modrim udubljenjima. Pogled mu je odlutao.
“Kako su to bila lijepa vremena... Moja tetka Nuzhet, vi... Često ste
dolazili k nama.” Glas mu je postao prigušen, a oči su se orosile. “Vi i
moja tetka Nuzhet. Što nas je to snašlo?”
Odjednom mi se bacio oko vrata. Tijelo mu se počelo tresti. Da,
naprosto je briznuo u plač. Odrasli čovjek mi se poput kakvog
bespomoćnog djeteta srušio u naručje. Nisam znao što da radim,
nisam ga mogao čak ni zagrliti. Siroti Sezgin, strašno je patio. Ne, ovaj
čovjek ne bi mogao biti ubojica. Ali zašto ne? Ako se ja nakon tolikih
gluposti mogu praviti nevin, i on bi se itekako mogao pretvarati. No
opet mu nisam bio u stanju reći da laže.
“Dobro, Sezgine, u redu je.” Rukom sam ga lagano potapšao po
leđima. “Nemojte se toliko mučiti. Život ide dalje.” Druge riječi utjehe
mi nisu padale na pamet. Srećom, nije dugo trajalo. Šmrcnuo je i
odmaknuo se od mene.

“Najtužnije mi je što sumnjaju u mene. Zamislite, optužuju me da

sam ubio tetku. Volio sam je kao rođenu majku.” Tijelo mu se ponovno
počelo tresti, još mu se nekoliko suza otkotrljalo iz plavih očiju koje
toliko podsjećaju na Nuzhetine. No brzo se pribrao. Rukavom
tamnoplave kabanice obrisao je oči. “Neki čovjek me prijavio.”
Taj čovjek sam, naravno, bio ja. Pitam se što bi učinio da zna?
“Da, netko tko nas poznaje. Možda iz susjedstva. Možda onaj
građevinac s kojim nisam uspio dogovoriti posao. Tobože između
mene i tetke Nuzhet postoji neki spor oko nasljedstva, pa smo u
zavadi. A policija je glupo povjerovala u to.” Odjednom je ušutio, kao da
je kasno shvatio da je pogriješio. U strahu je pogledao prema gore.
Tihim glasom je dovršio: “Da, povjerovali su tom nitkovu. Znate li da
sam cijelu noć proveo na saslušanju?”
“Ne mogu vjerovati”, odgovorio sam kao da me to užasno ljuti. “Što
su htjeli saznati?”

“Nemam pojma. Policijska logika. Pitali su zašto želim prodati

zgradu. Jer je stara, jer se žbuka runi, a armatura je zahrđala. Ne dao
Bog da bude potres, srušila bi se na nas. Tako sam im rekao. Ali
gospođa Nuzhet navodno nije htjela prodati, rekli su. Ja sam im rekao
da je to laž. Moja tetka se nije protivila prodaji zgrade, samo je htjela
da je stavimo na prodaju negdje pred ljeto. Onda su me pitali gdje sam
bio u vrijeme ubojstva. Odgovorio sam im da sam s prijateljima bio u
klubu. ‘Kartali smo’, rekao sam, ali mi nisu povjerovali. Bio je neki
mladi inspektor. S njim nikad ne znaš kako će reagirati, tip je huligan.
‘Lažeš, ti si počinio ubojstvo’, rekao je. Srećom, glavni inspektor je
razuman čovjek. Naložio je da se pronađu moji prijatelji s kojima sam
kartao. Kad su potvrdili moj iskaz, pustio me.” Osvrnuo se oko sebe,
kao da se boji da nas netko prisluškuje. “Ali, ne smijem napuštati grad.
Drugim riječima, još uvijek sumnjaju na mene. Molim vas, gospodine
Muštak, recite im da ja ne mogu biti ubojica.” Prepao se, pa nije mogao
logično razmišljati. Zastao je. “Stvarno, a zašto ste vi došli?”
“Pozvao me taj vaš razumni glavni inspektor. Ne znam zašto.
Možda je našao neki povijesni tekst. Neki koji ima veze s ubojstvom.
Možda me želi pitati nešto o tome.”
Htio sam se riješiti Sezgina najbezazlenijim izgovorom, ali me
zaustavilo pitanje koje je postavio jezikom prelazeći preko sasušenih
usana.
“Ima li veze sa sultanom Mehmedom II. Osvajačem?”
Veliki vladar, kojeg sam ostavio pod zidinama u danu kad ih je
osvojio, 29. svibnja 1453, sada je na ulazu u zgradu Sahtijan ponovno
iskrsnuo preda mnom. A munja koja je u istom trenu sijevnula u
mojem umu podsjetila me da bih mnoge informacije do kojih želim
doći mogao saznati od ovog čovjeka što stoji nasuprot meni. Ipak je
Sezgin osoba koja je posljednjih dana bila najbliža Nuzhet.
“Otkud sad Osvajač?” upitao sam tobože naivno.
“Niste znali? Tetka Nuzhet je provodila istraživanje o njemu.
Pokojničina radna soba pretvorila se u muzej. Posvuda sultanove
slike, mape, knjige. Ta studija je bila razlog što nije dala odmah
prodati zgradu. ‘Moram ovo dovršiti’, govorila je. ‘Sada se ne mogu
baviti agentima za nekretnine i građevinarima.’ Međutim, meni je
trebao novac.”
Je li moguće da je Sezginu pričala o sadržaju istraživanja? Zašto
ne? Nije li moj otac, strastveni ljubitelj detektivskih filmova, govorio da
se najhitniji detalj u slučajevima ubojstva može pojaviti na najmanje
očekivanom mjestu?
“To pitanje Osvajača... Što je to točno Nuzhet istraživala?” Nevino je
trepnuo očima.
 “Ne znam. Možda bi mi rekla da sam pitao. Doduše, i da jest, nisam
baš sasvim siguran da bih razumio.” A onda kao da se nečega sjetio.
“Spominjali su neki grob.”
Već sam vodio ovaj razgovor. Teoman, vjerni sustanar našeg
Akina, već ga je spominjao.
“Kakav grob?” nastavio sam ispitivati. “Možda želite reći turbe?”
“Turbe, da, turbe. Ono nešto povijesno...” Na licu mu se pojavio
pomalo omalovažavajući smiješak. “Onaj dečko, homoseksualac,
tetkin asistent...”
“Akin?”
“Da, on. Rekli su da će pronaći nekoga da otvore turbe.”
Ta informacija podudarala se s onime što je rekao Teoman. Moja
bivša draga očito je došla do nekog ključnog otkrića u vezi sa smrću
Murata II, ili se bar nadala da jest. Mislim da ključ koji će riješiti slučaj
ubojstva leži u tom turbetu.
“Zašto ga žele otvoriti?”

“To ne znam.”
“A čije je turbe? Jesu li to rekli?”
“Nisu”, promrmljao je odsutno. “Ako i jesu, nisam obraćao
pozornost. To su vaše teme, gospodine Muštak. Budući da mene ne
zanima...”
Trebao sam mu osvježiti pamćenje.
“Je li moguće da su spominjali Murata II.? Ili Osvajačevog oca?”
 “Osvajačev otac? Ne, da su to rekli, sigurno bih se sjetio.” Uvrijedio
se, kao da sam nešto krivo rekao. “Dobro, nisam povjesničar, ali da
spomenu Osvajača... I ja ga volim koliko i vi. Da spomenu njegovog
oca, a ja da zaboravim... Nema šanse!”
“Dobro, a gdje se nalazi to turbe? U Bursi?”
Njegovo umorno lice iznenada se ozarilo.
“Bursa. Da, mora biti Bursa. Prije tri mjeseca išli su onamo mojim
automobilom. Tetka i njezin asistent. Ostali su dvije noći.”
Znači, nisam pogriješio. Nuzhet je htjela da se otvori turbe Murata
II. “I, jesu li ga otvorili?”
“Nisam pitao. Asistent mi je razbio auto. Nije ništa strašno, malo je
ulubio desni blatobran, ali čovjeku ipak smeta. Mercedes baš i nije
jeftin automobil. Zato sam se naljutio. Tetka i ja smo čak nekoliko
dana bili u svađi...”
“Poslije više nisu razgovarali o tome?”
Ošamućen nakon neprospavane noći pogrešno je shvatio moje
pitanje.
“Tetka mi je poslije sve objasnila. U Bursi ima neko mjesto koje
zovu Hejkel. Tamo je autom udario u trotoar...”
“Ne, pitam te što je tvoja tetka radila u Bursi.”
Lagano je zabacio glavu.
“Ne, o tome uopće nismo razgovarali.”
“Dobro, a jesu li ponovno išli u Bursu?”
 “Mene više nisu pitali za auto. Ako su i išli, ja za to ne znam. Ali
tetka uopće nije putovala van Istanbula.” Njegove plave oči su počele
nemirno treptati. “Je li to turbe u Bursi jako važno?”
“Možda. Pokušavamo dokučiti razlog zbog kojeg je Nuzhet
ubijena.”
“Pokušavate?” Prvi put me sumnjičavo pogledao. “S policijom?”
Baš me zatekao. Ako nastavi tako razmišljati, vrlo će jednostavno
doći do zaključka da sam ja taj nitkov koji ga je prijavio Nevzatu.
“Naravno da ne”, odgovorio sam namrštivši se. “Što ja imam s
policijom? No spreman sam učiniti sve kako bi uhvatili Nuzhetinog
ubojicu.”
Oblaci sumnje su se razišli.
“I ja.” Stisnuo je šake i procijedio: “Samo da mi taj monstrum
dopadne šaka.” Zastao je. “Budući da ste spomenuli turbe, je li moguće
da je ubojica netko iz vaših krugova?”
“Moguće je. To istraživanje o Osvajaču koje je provodila... Kad
bismo znali o čemu je točno riječ.”
“Nije vam rekla?” Na lice mu se ponovno spustio oblak sumnje. U
mojim riječima nešto nije bilo dosljedno, ali nije uspijevao dokučiti što.
“Družili ste se s tetkom, zar ne?”
Čak i trenutačno oklijevanje mi je moglo donijeti propast.
“Naravno da jesam.”
“Onda ste se očito sastajali vani. Jer ovamo nikada niste dolazili.”
 “Viđali smo se na sveučilištu”, izvalio sam prvu laž koja mi je pala
na pamet. “Svratila bi do mene.”

“Da ste bar dolazili ovamo, jako sam želio razgovarati s vama.
Doduše dolazila je ona gospođa, vaša rođakinja.”
O kome sad priča ovaj Sezgin?
“Koja gospođa?”

“Ona psihijatrica.”
Hladan znoj oblio me od glave do pete.
“Koja psihijatrica?”
“Ona žena s naočalama s koštanim okvirima. Znate, ona što nosi
kožnate hlače.”
“Šazije?” upitao sam, strahujući da će se moje sumnje potvrditi.
“Da, gospođa Šazije. Susreli smo se dva puta.”
Zar se Šazije družila s Nuzhet? Što je ta cura izvodila? Što je
skrivala od mene? Možda je znala i da je Nijemo oko kod Nuzhet. Ako
je tako, zašto me onda sinoć onako izružila zbog te ogrlice?

“I ona djeluje kao dobra osoba, baš kao vi. Neću vam lagati, kad
sam gospođu Šazije ugledao ovdje, pomislio sam da ćete vi i tetka
možda opet biti zajedno.”
Iako su mi misli bile zaokupljene intrigom koju je plela Šazije,
njegove riječi su me rastužile.
“Biti zajedno?” ponovio sam uz gorak smiješak. “Ta priča je davno
završila, Sezgine.”
 Skrivao je pogled kao da je on skrivio naš prekid.
“Znam, gospodine Muštak. Bilo mi je veoma žao kad sam čuo da ste
se razišli. Uvijek sam mislio da ćete se vjenčati. Jako sam se naljutio
kad sam čuo da odlazi u Ameriku.”
Svi su tako mislili: moja sirota majka, podmukla tetka, Šazije, koja
mi je tobože jedina prava prijateljica na svijetu, Tahir Haki, kojeg sam
smatrao ocem, pa čak i naša sluškinja Kadife. Svi oni koji su nas
poznavali na sveučilištu... Samo Nuzhet nije. A to sam otkrio prekasno.
Možda ni ona nije znala da tako ne misli. Možda je i sama prekasno
shvatila. Zato me onako navrat-nanos ostavila i pobjegla. Odjednom
sam primijetio da sam prema Nuzhet počeo pokazivati više
razumijevanja i to mi se svidjelo
“Niste se trebali ljutiti na Nuzhet”, čak sam mu očitao bukvicu.
“Ljudski osjećaji se mijenjaju.”
“Istina, ali mislim da je tetka pogriješila. Otišla je i udala se za onog
tipa, Jerryja. Kako sirov čovjek. Jednom joj je slomio nos.”
“Što?!” povikao sam. “Tukao ju je?”

“Ne uvijek, naravno... Ali ju je tukao. Mi smo saznali tek kasnije.

Jednom je po povratku iz Istanbula tetka Jerryja zatekla u vlastitom
stanu, u vlastitom krevetu s jednom studenticom. Pobjesnila je,
naravno, i nasrnula na njega. A on ju je, ne mareći za to što je žena,
maznuo šakom. Udarac je bio nezgodan, slomio joj je nos na tri
mjesta. Morala se podvrgnuti estetskoj operaciji. Stvar je stvarno bila
ozbiljna.”
 Duša me zaboljela, kao da je moj nos slomljen. Kada bih sreo tu
životinju zvanu Jerry, ubio bih ga bez imalo razmišljanja. U ušima mi
je zazvonio podrugljivi grohot. Nikoga ti ne možeš ubiti, Muštak.
Probudio se onaj agresivni čovjek što se skriva u tami i opet me
pokušavao isprovocirati. Pusti ubojstvo, ti nisi u stanju ni čvrgu opaliti.
Nemoj se uzalud pjeniti. Osim toga, zašto se ljutiš na Jerryja? Tip je
poznavao Nuzhet bolje od tebe. Zar ne vidiš da ga nije ostavila čak ni
kad joj je razbio nos.
Odmah sam najurio tog iritantnog čovječuljka u njegov sjenoviti
svijet, ali su mi se njegove riječi nastavile vrzmati po glavi. Nisam
mogao izdržati a da ne upitam Sezgina:
“Je li nastavila živjeti s Jerryjem i nakon što joj je slomio nos?”
“Da, jest. Taj događaj je jako utjecao na zdravlje mog pokojnog oca.
Kad je saznao da tetka mora na operaciju, poslao me u Chicago. Nije
htio da mu sestra bude sama. No nije bilo potrebno, ona se već
pomirila s Jerryjem. Moja tetka Nuzhet, pokoj joj duši, bila je pomalo
čudnovata žena. ‘Što mogu, Sezgine’, rekla je, ‘volim ga. Osim toga, ja
sam njega prva napala. Jerry se samo branio.’ Kad je to izjavila, nisam
mogao ništa reći. No tog nitkova više nikada nisam vidio. ‘Idemo
zajedno na ručak’, rekla je tetka. Nisam htio, jer sam znao da će je taj
Amerikanac opet pretući. Tako je i bilo. Na kraju ni ona to više nije
mogla trpiti, zato su se i rastali. Ali ako mene pitaš, i dalje ga je voljela.
Čovjek je čudnovato biće, gospodine Muštak. Bježi od onoga tko ga
cijeni, a voli onoga tko ga muči.”
Mislim da me žalio. Sigurno je saznao da sam ja ostavljena strana
u toj vezi. Znao je da sam uvijek volio njegovu tetku i da je nikada neću
moći zaboraviti. Možda mu je i sama Nuzhet to rekla. Kajući se, u
suzama. Ne, ne... Više se ne smijem prepuštati takvim mislima. Nuzhet
me nije voljela. To je bilo sigurno. Gledaj, onaj Jerry joj je slomio nos, a
ipak ga nije ostavila. A možda sam i ja bio kriv. Šazije je rekla da
pretjerana ljubav može bili neka vrsta nasilja i da u ljudskoj duši može
prouzročiti destruktivne traume. Možda su pažnja koju sam poklanjao
Nuzhet i to što sam pazio da se uvijek i svugdje osjeća vrijedno kod nje
stvorili neku vrstu neosjetljivosti. Možda joj se pak sviđalo
ponižavanje, omalovažavanje, pa čak i nevjera. Tko može znati što joj
je sve prolazilo kroz glavu? Kako god, vrijeme je da se prestanem
zamarati takvim pitanjima i pokušavati odgonetnuti nepoznanice. Sve
misli bih trebao usmjeriti na ubojstvo.
Znači, Sezgin je nevin. Ne, još ne možemo reći da je nevin, samo da
protiv njega nema dovoljno dokaza da ga zadrže u pritvoru. Zato mu je
Nevzat i rekao da ne smije napuštati grad. Osim toga, iako je lio suze
za njom, uopće ne izgleda kao da je odobravao način života svoje
tetke. Štoviše, čini se da je potajno bijesan na nju. Zasigurno mu je
ponos bio povrijeđen kad je otišao u Chicago i susreo se s tipom koji ju
je tukao. No to nije mogao biti razlog da je ubije. Povrijeđen ponos ne,
ali to što nije htjela prodati zgradu...
“Što će sada biti?” izrekao sam ono što mi je bilo na umu. “Hoćeš li
prodati ovu zgradu?”
Na licu mu se pojavio povrijeđen izraz.
“Nemojte, gospodine Muštak. Tetku još nismo ni sahranili. Koga
briga za zgradu? Mislite da sam u stanju razmišljali o tome?”
Ne mogu vam opisati koliko sam se postidio.

Ovaj Muštak ima jednu netaktičnu stranu. Uvijek je pristojan, ali se

baš zna neugodno izlanuti.
Dobro, teto, dobro. Ja sam loša osoba, u mislima sam odbrusio
Šazijinoj svadljivoj majci.

“Oprostite, Sezgine, jako mi je žao”, rekao sam pokušavajući

popraviti situaciju. “Nisam tako mislio. Nemojte mi zamjeriti, u glavi
mi je kaos.”
Popustio je. Ispružio je ruku i dodirnuo moju.
“Znam, znam. Vi ste veoma dobar čovjek.” Oči su mu zasjale, kao
da se prisjeća neke lijepe uspomene. “Znate li da je moja pokojna baka
za vas govorila da ni mrava ne biste zgazili.”
To me uopće nije iznenadilo. Nuzhetina majka me nikada nije
podnosila. “Zar si od svih ljudi na svijetu morala naći baš ovog
mlitavca?” rekla joj je.

Sezgin je primijetio da sam zašutio. “Nisam valjda rekao nešto

pogrešno?” upitao je, pokušavajući me oraspoložiti. “Time nije mislila
ništa loše.”
Baš kada sam zaustio reći da se nisam uvrijedio, staro se dizalo uz
veliku buku zaustavilo ispred nas. Obojica smo pogledali prema
njemu. Drvena vrata su se otvorila. Neki od policajaca? Ne, izašla je
mlada žena u jeftinom kaputu bež boje, s crvenkastom kosom koja je
virila ispod šala s uzorkom ruže. U rukama je držala ružičastu kantu i
plavu lopaticu za smeće. Ugledavši nas, tjeskobno je zakukala:
“Ne žele čišćenje, gospodine Sezgine. Kažu da će se izbrisati otisci
prstiju ili što već. Onaj zgodni policajac me svojski izgrdio.”
Izgledalo je kao da su njezine riječi uznemirile Nuzhetina nećaka.
“U redu, Fazilet, dobro je. Samo ti idi kući. Počistit ćeš kad policija
završi svoj posao.”

“Dobro”, odgovorila je lagano pognuvši glavu. “Dobro, onda idem.”

No prolazeći pored nas zastala je. “E, da... Onaj policajac, onaj stariji,
ispitivao me o vama.”
To kao da je još više uznemirilo Sezgina.
“Što te pitao?”
“Kad ste došli u zgradu one noći kad je pokojnica ubijena, kakav je
bio vaš odnos s tetkom, jeste li se ikada svađali i slično.”
Sezgin se namrštio. Zar su to bile stvari o kojima bi trebalo
razgovarali u mojoj nazočnosti? No ipak je nastojao da ne primijetim.
“Trebala si reći što se događalo.”

Žena je nervozno zatreptala zelenim očima.

“I jesam mu rekla. Onaj stariji policajac me pozvao u postaju. Kaže
da će uzeti pisanu izjavu.”
“U redu”, odvratio je Sezgin snuždeno. “Sve je u redu. Otići ćeš
onamo i sve im ponoviti. Sve će biti u redu.”
Stojeći na mjestu lagano se izvila. U ponašanju te mlade žene bilo
je nešto bezobrazno, nešto prkosno. Da nije u vezi sa Sezginom? Zašto
ne? Dok s njime razgovara, ta žena govori kao da koketira.
“I rekla sam da ću doći. Onaj stariji policajac izgleda kao dobar
čovjek.” Kao da me je primijetila tek kad je rekla “stariji”, najednom mi
je sa zanimanjem počela proučavati lice. “Aaa, niste li vi gospodin
Muštak?”
Opa! Otkud me ova poznaje?
“Zar se ne sjećate Fazilet?” priskočio mi je Sezgin u pomoć.

“Kći naše pomoćnice Sati. Bila je vrlo mala kada ste vi dolazili
ovamo. Imala je nekih pet-šest godina.”
“Nije istina. Kad je gospođa Nuzhet odlazila u Ameriku ja sam imala
osam godina.”
“Nema veze, svaka ti čast. Kako si samo prepoznala gospodina
Muštaka?”
Mlada žena me odmjerila s divljenjem.
“Kako ne bih? Gospodin Muštak nije izlazio iz ovog stana.”
Jedna crvenokosa djevojčica bistrog pogleda i slatkog osmijeha
kao da je izronila iz magle.
“Mislim da su vam tada falila dva prednja zuba.”
Obrazi su joj se opet zažarili.
“Boga mi, svaka vam čast. Sjetili ste se, bilo je točno tako. Čak ste
me od milja zvali ‘krezubica’.”
“Ispričavam se”, rekao sam, misleći da sam je uvrijedio. “Bio sam
grub.”
 “Ma ne, gospodine Muštak, kakva grubost? Vi ste se uvijek lijepo
odnosili prema meni.”

“Gospodin Muštak je stvarno poseban”, složio se Sezgin. “Meni je

uvijek donosio poklone. Jednom mi je kupio crveni autić. To nikada
neću zaboraviti. Na njemu je čak pisala i marka, Mercedes.”
Faziletine oči, koje su nestašno zvjerale, napokon su se umirile.
“Stvarno, gospodine Muštak, zašto se vi niste vjenčali s gospođom
Nuzhet?”
Što da sad kažem toj ženi?
“Hajde, Fazilet, idi kući”, rekao je Sezgin i još jednom me izvukao.
Mladu ženu su njegove riječi naljutile. Dok se bez pozdrava, s
kantom u jednoj i lopaticom za smeće u drugoj ruci, spuštala u
podrum njišući svojim jedrim bokovima koji su se jasno ocrtavali čak i
pod jeftinim kaputom, Sezgin joj je doviknuo: “E, Fazilet! Večeras ne
želim večeru. Jako sam umoran, leći ću ranije. Ni slučajno me nemoj
buditi.”

Ni da, ni ne... Fazilet nije ni zucnula. Samo je samouvjereno nestala

u stubištu. Čuo se samo zvuk koraka koji se udaljavaju.
 37

Nuzhet me još uvijek uspijevala učiniti nesretnim

Ušli smo u dizalo iz kojeg je malo prije izašla Fazilet.

Zapljusnuo me miris jeftinog parfema koji omamljuje ljudsku
nutrinu. Pred očima mi se najednom pojavio njezin drski pogled i
krivudave linije njezinih oblina.
“Ostavština pokojne pomoćnice Sati”, počeo je objašnjavati Sezgin,
kao da sam ga nešto pitao. “Mislim na Fazilet...” Pokazao je
unutrašnjost dizala. Mislim da mi je htio dati do znanja da jeftini miris
pripada njoj. “Prije pet godina se udala za nekoga iz svoga sela i otišla.
Bili su u srodstvu ili što već. No, ispostavilo se da je čovjek nemoralan.
Nakon šest mjeseci ga je napustila i vratila se u grad. Kada je Sati
umrla, postala je inventar zgrade. Moja majka je u oporuci odredila da
je ne smijemo izbaciti na ulicu. Obavlja mi kućne poslove. Čišćenje,
kuhanje i ostalo. Luckasta je, ali je dobra cura, vrlo je vrijedna.”
I dok su se tanki, dugi prsti vlasnika zgrade pružali prema gumbu u
dizalu koje će nas odvesti gore, prokomentirao sam: “Simpatična je.”, i
to mi se činilo dovoljnim.
Staro se dizalo, stenjući kao da trpi bol, počelo polako uspinjati.
Moj se pogled na trenutak zaustavio na Sezginu. Zašto se tako drži
preda mnom, kao da je nešto skrivio? Da, bez sumnje je u vezi s tom
mladom ženom. Zašto bi inače imao potrebu toliko objašnjavati?
Iskreno, Fazilet me nije toliko zaintrigirala. Misli mi je zaokupljala
Šazije. Zašto se zaboga viđala s Nuzhet? I, još važnije, zašto je to
skrivala? Je li mislila da ću se ljutiti? Da ću je pitati zašto je posjećuje
kad se ni ja ne viđam s njom? Ili je možda mislila da ću je optužiti za
ubojstvo? Zar bih ja ikada učinio takvo što? Pogrešno pitanje. Ne ‘zar
bih to učinio’ nego ‘bi li trebao to učiniti’. Šazijina sinoćnja nervoza.
Svađa koju je zapodjenula koristeći Nijemo oko kao izliku. Nijemo oko.
Je li možda to razlog? Kad je ugledala kako taj jedinstveni dragulj moje
bake krasi vrat neke druge žene... Ma daj, zar ću sada optužiti i Šazije?
Čini se da hoću. Budući da je Sezgin oslobođen optužbi, na listu
osumnjičenih smjesta moram dodati još nekoga. Bila to moja sestrična
ili netko drugi, nije važno, samo da ja ne nastradam. Taj Muštak ima
jednu bezdušnu stranu. Ne, draga tetko, uopće nisam bezdušan, samo
pokušavam zaštititi sebe. Nazovite to kako želite, bezdušnost, ili
egoizam, ili surovost. Meni je dozlogrdilo bili pristojan. Do sada sam
uvijek bio osjećajan i što mi je to donijelo? Ponašaju se kao da ništa ne
vrijedim, omalovažavaju me, odbacuju i guraju u zapećak. Da, sve što
me zadesilo, zadesilo me, kako bi pjesnik rekao, zbog finoće. Da sam
prema Nuzhet bio grub kao nitkov Jerry, ne bi joj bilo ni na kraj pameti
da me ostavi. Isto vrijedi i za Tahira Hakija. Imam toliko godina, a tip
me još uvijek iskorištava kao asistenta. Čak i u stvarima poput
ubojstva koje čovjeka mogu uvaliti u velike nevolje. Zašto ja to sve
dozvoljavam?
“Gospodine Muštak, mogu li vas nešto pitati?”

Glas mu je postao osjećajan.

“Naravno, Sezgine, recite.”
“Što mislite, gdje bismo je trebali sahraniti?”
“Molim?”

Naravno da sam ga čuo, ali me to ‘sahraniti’ uznemirilo. Govorio je

o pokapanju žene koja je bila smisao mog života. Ženu koja me prije
mnogo godina u ovome dizalu zasipala vatrenim poljupcima bacit će u
neku rupu i zatrpati je zemljom. Zar je to tako jednostavno?
“Da nije tetkine posljednje želje, ne bi bilo nikakvih problema.
Imamo obiteljski grob na Ejupu, sahranili bismo je ondje. Međutim,
tetka je izrazila želju da bude kremirana.”
Kremiranje? A što će biti s ljubičicama? Trebale su biti raznobojne.
Trebali smo ih zasadili na njezinom grobu. Otkud sad kremiranje?
“Da, želi da je kremiraju. Pokojnica kao da je znala da će umrijeti,
rekla mi je to prije dva tjedna. ‘Ako umrem, nemojte me pokopati u
zemlju, spalite moje tijelo’. Poželjela je da se pepeo prospe u more s
rta Dilburnu na Bujukadi.”
Dilburnu. Tamo smo proveli većinu svog vremena na otoku.
Osobito radnim danom, kad oni iz grada ne vrše invaziju na otok. Sjeli
bismo na stijenu tamnozelenkaste boje na samome kraju rta koji
krase crvenkasti borovi i zajedno promatrali more čija se boja iz
trenutka u trenutak mijenja. Mogu reći da su mi to bili najljepši dani u
životu. Znači da je i ona mislila kao ja. Da su joj ti trenuci provedeni sa
mnom bili najljepše uspomene. Odjednom mi se pred očima ukazala
slika nje kako se, ispružena na stijeni u svijetlocrvenom bikiniju koji je
krasno pristajao njezinoj preplanuloj koži, gotovo pohotno prepušta
zagrljaju sunca. U tom trenutku ništa joj nije bilo važno. Ni ja ni
povijest ni karijera. Svoje predivno tijelo do posljednje stanice je
prepustila prirodi. Topli povjetarac koji joj je milovao kosu, krupne
kapljice znoja na nosnicama, njezine duge noge umrljane morskom
solju. Dragi Bože, mislio sam da ću umrijeti od ljubomore. Pokušao
sam joj se približiti da privučem pažnju, da joj dam do znanja da sam i
ja tu. “Opet mi zaklanjaš sunce, Muštak”, rekla je, a ja sam se,
razočaran, povukao na najudaljeniji kutak stijene. Ne, ako je htjela da
joj pepeo prospu na Dilburnuu, to nije bilo zbog mene, nego zbog onih
spokojnih minuta koje je provela sama s prirodom, pogotovo bez
mene. Kako je to strašno. Kako bolno. Nuzhet me još uvijek uspijevala
učiniti nesretnim.
“Mislim da to nije u redu. Što ćemo reći prijateljima i znancima? I
tako su je stalno ogovarali. ‘Žena je otišla u Ameriku i više se nije
vratila...’ Mada ni to nije važno. Naša vjera ne priznaje kremiranje.
Dobro, tetka baš i nije bila osobito religiozna. Ali kako da na sebe
preuzmem taj grijeh? Kako da joj učinim toliko zlo?”
Nisam znao što da kažem.
“I ja sam se iznenadio. Nikad mi to nije spomenula. Tu odluku je
očito donijela u Americi. A da porazgovarate s hodžom? Možda vam
predloži neko rješenje.”
 Ponovno je spustio glas.
“Kako, gospodine Muštak? Moja tetka je svjetski poznata
povjesničarka. Naš razgovor bi trenutačno procurio u štampu. Pojavili
bi se napisi o tome kako je žena u Americi zaboravila svoju vjeru.
Mislim da bi se to trebalo riješiti u tišini. Da nitko ne čuje i ne primijeti.
Ne znam ni da li postoji netko tko se time bavi.”
Dizalo se zaustavilo poput automobila kojem je nestalo benzina.

“Ne znam ni ja, Sezgine”, rekao sam pružajući ruku prema vratima.
Htio sam se što prije riješiti tog neugodnog razgovora. “Treba se
raspitati. Možda nađete neki krematorij.”
Vrata prema kojima sam posegnuo otvorila su se prema van prije
nego što sam ih dodirnuo, kao sama od sebe. Na njima su se pojavila
dva mlada policajca u uniformama. Jedan je bio srednjeg rasta i u
rukama držao poveću kartonsku kutiju, a drugome, višemu, do nogu
je stajala nekakva vreća. “Idete gore?” turobno je upitao visoki,
nogama pridržavajući vreću. Čelo mu je bilo posuto kapljicama znoja,
čak i na ovoj hladnoći.

“Ne, ja ovdje izlazim”, rekao sam krenuvši prema vratima. “Ali,

gospodin...”
Odmjerili su nas od glave do pete, kao da im je čudno što
osumnjičenog kojeg su tek jučer pustili na slobodu oslovljavam s
‘gospodine’. Uopće me nije zanimalo što dvojica mladih policajaca
misle, zaokupljao me njihov teret. Ima li možda među tim stvarima
nešto što će dokazati da sam protekle noći bio ovdje? A Sezgina je čini
se zaokupljala kartonska kutija. “Što je to?” upitao je. Zakoračio je
naprijed pokušavajući vidjeti njezin sadržaj. “Tetkine stvari?”

“Dokazi.” To je sve. Visoki policajac nas je samo tako otkačio. “Bože,

teški su kao olovo. Nosimo ih u postaju. Dobili smo naredbe.
Inspektorica Zejnep će ih proučiti.”
“Zejnep?” Uznemirio sam se. Tek sam se naviknuo na onog
huligana, pomoćnika glavnog inspektora Nevzata. Zar ću sada
odgovarati nekome drugome? I to ženi.”
“A što je s glavnim inspektorom Nevzatom?”
Pogledao me je poprijeko, kao da pita koji sam sad pak ja.
“Što će ti glavni inspektor Nevzat?”
“Pozvao me ovamo. Ja sam profesor povijesti, vjerojatno me želi
pitati za mišljenje.”
“Razumijem. Glavni inspektor Nevzat je unutra, zajedno s
inspektorom Alijem i inspektoricom Zejnep. Obavljaju očevid.”
Namrštio se. “Gospode, taj stan kao da nije dom, nego muzej. Knjige,
papiri, pisma... Neka im Bog pomogne, taj posao se ne može dovršiti ni
za dva dana.” Ušutio je i ponovno nas prijekorno pogledao. “No, izađite
ako mislite. Ovo ne možemo prebaciti bez dizala.”
“Oprostite”, rekao sam i požurio iz dizala, iako je, kao, trebao ići
gore. Sezgin je bez riječi izašao, valjda zato što se uplašio osornog
policajca.
Dok je visoki policajac unosio vreću vukući je među nogama, mi
smo se zaputili prema Nuzhetinom stanu.
 Drvena vrata boje senfa su, baš kao u noći ubojstva, bila
otškrinuta. Opet sam osjetio ono poznato podrhtavanje. Grlo mi se
počelo sušiti, a u meni je iz trenutka u trenutak sve više rastao
nekakav neodređeni nemir. Što ja ovdje radim? Da nije Sezgina i ovih
policajaca u dizalu... Što bih učinio? Pobjegao? A glavni inspektor
Nevzat bi me, naravno, samo tako pustio. Ne, suviše je kasno za to.
Ovaj ispit ne mogu izbjeći. Iz zgrade Sahtijan mi nema povratka.
Moram se suočiti s mjestom zločina. Duboko sam udahnuo.
“Hoćete li i vi doći?”
Sezgin je bio neodlučan. Kao da se nadao da ću mu pomoći.
“Valjda nam neće ništa ukrasti, zar ne?”
“Sumnjam. Zašto bi? Osim toga, imate li uopće nešto vrijedno?”
Posramio se situacije u kojoj se našao.
“Nemamo. To jest, što i da imamo? Važne su nematerijalne
vrijednosti.” Shvatio je da priča gluposti. “Imate pravo, zašto bi išta
ukrali? Bolje je da ne ulazim. Ne dao Bog nikome da padne u ruke
policije. Dovoljno sam ih se nagledao. Ali kad završite navratite gore,
popit ćemo kavu.”
“Vidjet ćemo”, samo sam prešao preko njegovog poziva. “Poslije
ovoga moram svratiti na još jedno mjesto. Ako ne sada, vidimo se
kasnije.”
Uhvatio me za ruke kao kakvo siroče.
“Ali se obavezno moramo vidjeti, može?”
Evo, napokon sam dobio mlađeg brata. Što još mogu poželjeti? Kao
da nemam dovoljno svojih problema, sada se još moram baviti ovim
čovjekom adolescentskog duha.

“Dobro, Sezgine, vidjet ćemo se.” Ovaj put sam ga prijateljski

potapšao po ramenu. “Samo vi idite i lijepo se naspavajte. Sve će biti u
redu, bez brige.”
 38

Ona je bila moja bezumna strast, moja rana koja nikada neće
zacijeliti

Drvena vrata boje senfa odgurnuo sam vrškom prsta, baš kao što
sam učinio u večeri ubojstva. Vrata su se uz škripu otvorila prema
malom predsoblju. Sve je bilo kao i prošle noći. Prljavi, gotovo posivjeli
zidovi predsoblja koji su nekoć bili bijeli. Na stalku za kapute s desne
strane ženski kaput boje zelenog badema, a na vješalici deblji šal
tamnosmeđe boje. Nuzhetina odjeća. Na sebi sam osjetio težinu
pogleda. Možda Nuzhetinog? Podigao sam glavu i sa strahom
pogledao prema dnevnom boravku. Ne, to nisu bile plave oči ugaslog
sjaja, susreo sam se sa svjetlucavim očima boje kestena, punim života.
Mlada tamnoputa ljepotica odmjeravala me sa zanimanjem.
“Dobar dan, gospodine Muštak.”
Izgleda da me u ovoj zgradi svi poznaju. Je li i ona netko iz moje
prošlosti?
“Dobar dan?”
Još uvijek nisam uspio razabrati tko je i što je ta djevojka koja me
nastavila znatiželjno promatrati.
 “Viši ste nego što sam očekivala. Krupniji.” Napokon je shvatila da
je nepristojna. “Oprostite, nisam se predstavila. Ja sam inspektorica
Zejnep.” Pružila mi je ruku prekrivenu tankom gumenom rukavicom.
“Ja sam zamjenica glavnog inspektora Nevzata.”
Znači da sam i ja jedan od sumnjivaca čija je fotografija
zalijepljena na onoj drvenoj ploči u policijskoj postaji. Iz višesatnog
razgovora o meni, koji su glavni inspektor, vrsni poznavalac
zločinaca, i njegov netaktični kolega Ali vodili promatrajući moju
fotografiju, ova šarmantna djevojka koju vidim prvi put u životu došla
je do poprilično mnogo saznanja o meni. Možda je čak izradila i moj
psihološki profil. Međutim, uopće se nije ponašala kao da sam ubojica.
Možda još nije bila sigurna. Ili je, poput onog njezinog lukavog šefa,
primjenjivala neku ispitivačku taktiku. Nipošto im ne smijem vjerovati.
“Zanimate li se za književnost, gospodine Muštak?”
Opa, otkud sad to?
“Kad kažem književnost... Čitate li romane?”
Na pamet mi je pao Dostojevski. Ocoubojstvo. Osvajač i njegov
otac. Nuzhetina velika sumnja. Šesti osmanski sultan Murat II. koji u
otvorenom turbetu u Bursi čeka toksikološku analizu. Premda, trebao
sam se sjetiti Tolstoja, Kreutzerova sonata. Tragedija ljubomornog
muža... Tužna priča Pozdniševa koji je zakrivljenim damaškim
bodežom ubio svoju suprugu. Sjajna knjiga koju sam pročitao prije
dvije noći; prije nego što sam došao u ovaj stan, prije nego što sam
pronašao Nuzhetino mrtvo tijelo, ili možda prije nego što sam je ubio.
 “Čitam, naravno. Život bez romana bio bi vrlo dosadan.”
“Slažem se. Čitanje romana zabavnije je od rješavanja ubojstava.
Međutim, čini se da vaše zanimanje za književnost nije ograničeno
samo na čitanje?”
Što ta cura želi postići? Počeo sam se živcirati. Baš kad sam je
namjeravao pitati, na širom otvorenim vratima dnevnog boravka
pojavilo se Nevzatovo lice.

“Ooo, profesore Muštak. Došli ste. Iskreno, već sam počeo gubiti
nadu.”
Prijateljski sam stisnuo ruku koju mi je pružio.
“Ispričavam se. Tahir Haki je organizirao obilazak. Na temu pada
Konstantinopola. Dolazim odande, bio sam jedan od vodiča.”
Zaboravio je na kašnjenje.
“Pad Konstantinopola, ha?”, rekao je s divljenjem. “Svojevremeno je
takve izlete organizirao Jahja Kemal. Na jednom je bila čak i moja
majka. Stalno je pričala o tome. Kamo sreće da sam i ja mogao ići.
Hoće li gospodin Tahir organizirati još koji?”
“Mislim da hoće. Zapravo je već jako ostario. Svaki put kaže da se
zasitio, ali nakon nekoliko mjeseci popusti nagovaranjima i ponovno
počne s organizacijom. Ni mene ne izostavlja. Nema kola bez
kolovođe, kaže. Umara se, naravno, pa sam mu ja neka vrsta potpore.
Kad ste nazvali, rekao sam da mi je iskrsnulo nešto važno, pa sam
otišao na pola izleta.”
Nadao sam se da će mi ponuditi neko objašnjenje, ali je samo
rekao: “Postupili ste ispravno. Izvolite, prijeđimo ovamo.”
Krenuli smo prema dnevnom boravku. Zavjese su još uvijek bile
navučene, baš kako sam ih ostavio. Prostoriju je osvjetljavalo svjetlo
što se širilo s kristalnog lustera koji je visio sa stropa. Dok smo hodali,
nisam mogao spriječiti pogled da klizne na fotelju boje šampanjca u
kojoj sam našao beživotno Nuzhetino tijelo. Naravno, bila je prazna,
samo jedna tamna mrlja na sredini. Mrlja od krvi koja se iz vrata moje
bivše drage niz rukav njezine bluze slila u krilo i potom na fotelju.
Izvjesna količina svježe krvi pratila je isti tok i slila se na istu podlogu
kad sam nož za pisma izvukao iz njezinog vrata. Zamutilo mi se pred
očima. Progutao sam slinu i okrenuo glavu, ali ta moja kretnja nije
promaknula našem prekaljenom glavnom inspektoru.
“Tijelo smo pronašli ondje, na fotelji, u sjedećem položaju. Odmah
je umrla, u trenutku kada je ubojica prvi put zario bodež.”
Zapravo je htio pitati zašto sam pogledao onamo. Bez oklijevanja
sam potvrdio.
“Tako je. Kažu da je tijelo bilo u fotelji. Pisalo je u novinama. Vidio
sam i fotografiju. Ovaj stan poznajem kao svoj dlan. Nebrojeno sam
puta bio u ovoj zgradi.”
Odmah me prekinuo.
“Taj detalj nam niste ranije iznijeli.”
Zaustavio sam se ispod prvog od dva kristalna lustera koji su visili
sa stropa.
“Koji?”
 “Prirodu vaše veze s ubijenom.”
Na lice sam navukao najčedniju masku koju sam mogao izvući.
Trepnuo sam kao da sam zbunjen.
“Kako je to moguće? Zar vam nisam rekao da sam bio Nuzhetin
najbliskiji prijatelj?”
Pogledao me kao da pita zašto i dalje lažem.

“Da, rekli ste da ste bili bliski. Ali nam niste rekli da ste njezin bivši
partner.”
Evo, sam si se uvalio! Glupi Muštak, što si dobio skrivanjem te
informacije?
“Još kakav.” Kada sam okrenuo glavu, našao sam se oči u oči s
Alijem koji je stajao na ulazu u hodnik. “Obični ljubitelj književnosti ne
može napisati takva pisma, kaže naša Zejnep. Naprosto je očarana.”
O čemu priča ovaj mladi policajac?
“Boga mi, tako je.” Spomenuta obožavateljica mu se pridružila u
buncanju. “Napišite knjigu, prodavat će se kao halva. Pisma su vam
sjajna.”
Moja pisma? Znači zbog toga me ispitivala o književnosti.
Odjednom sam se lecnuo. Kako? Zar su pronašli moja pisma? Znači li
to da ih je Nuzhet čuvala?
“Da, čuvala ih je.” Ta djevojka kao da mi je čitala misli. “Svatko bi ih
sačuvao. Sjajna pisma. Gospođa Nuzhet je stvarno bila sretna žena.”
Riječi su iz mojih usta potekle same od sebe.
 “Ali ona nije tako mislila...”
Duboka tišina. Dirljivo stanje ostavljenog čovjeka.

“Stvarno, zašto ste skrivali vašu vezu od nas?”

Nevzat je htio da prijeđemo na stvar. Lice mu je opet bilo puno
razumijevanja.
“Imate pravo, nisam vam rekao da smo nekoć bili u vezi. Nisam
propustio spomenuti, namjerno sam zatajio i to iz poštovanja prema
vezi koja pripada prošlosti. A dijelom i zato da Nuzhet poštedim
ogovaranja. Znate da novinari obožavaju takve priče. Ljubavna pisma
upućena našoj svjetski poznatoj povjesničarki...”
Govorio sam osjećajno, ali više nisam znao pretvaram li se ili sam
iskren.
“Uz to, nisam mislio da će vas zanimati jedna prekinuta ljubav.”
Za divno čudo, bilo im je neugodno. Osjećali su se krivima što su
zadrli u intimni svijet drugog čovjeka. Da, u njihovim sam očima
ugledao sjenu stida. No nije dugo potrajalo. Nevzat se opet prvi pri
brao.
“Pogriješili ste, profesore Muštak.” Glas mu je postao rezerviran,
onaj srdačni čovjek se najednom prometnuo u hladnog državnog
službenika. “U istrazi ubojstva s nepoznatim počiniteljem, svaki je
podatak vrijedan. Odluku o tome što je bitno, a što nije prepustite
nama, u redu?”
I u očima naočitog mladića i lijepe djevojke nestalo je sjete.
Empatija koja ih je povezivala sa mnom odjednom se narušila. Odlučio
sam glumiti poraženog čovjeka ili možda pravoga sebe.
“Ispričavam se, Nuzhet mi je bila veoma važna.”

“Jeste li je još uvijek voljeli?” upitala je Zejnep, rukom zabacujući

kosu koja joj je pala preko očiju.
Kako me olako to pitala. Jesam li je volio? Volio? Obožavao sam je.
Ona je bila tuga i radost mog srca, hrana za moju dušu. Bila je smisao
mog života, razlog što dišem. Ona je bila moja bezumna strast, moja
rana koja nikada neće zacijelili. Najljepša rana na svijetu, koja slatko
krvari. Poželio sam povikati, pitati je kako ona išta može znati o tome.
Ali, naravno, nisam.
“Ne znam.”, rekao sam jer je tako bilo lakše. “U početku sam je jako
volio. Znate kako kažu, kao lud. Štoviše, to ‘kao’ je suvišno. Bilo je baš
tako. Jedan bezumni osjećaj. Trajao je još godinama nakon što me
Nuzhet ostavila.”
“Sedam godina”, prošaptala je s divljenjem.
Točno sedam godina i dva mjeseca, ali sam se pravio da to ne
znam.
“Pisao sam joj sedam godina?” jetko sam ponovio. “Znači sedam
godina...”
“Da, svaki mjesec jedno pismo.”
“Mislim da me zaslijepila ljubav.”
“U svojim pismima ste je zvali ‘sultanijo’.”
“Zbog jedne pjesme. Naše pjesme. Vi je možda ne znate, ali sam
siguran da se gospodin Nevzat sjeća...”
Izraz grubog državnog činovnika iščeznuo je s inspektorovog lica.

“Koje?”
“Ti si sultanija tjelesnog svijeta.”
Nevzat se rastužio, kao da se sjetio neke stare uspomene.
“Prekrasna pjesma. Ti si sultanija tjelesnog svijeta / Ti si melem
mojoj ljutoj rani. Hadži Arif-begova skladba. U nihavend makamu, zar
ne?”
“Da, u nihavendu. Naša pjesma... Sultanija je ostala iz nje.”
Zejnep pjesma i nije previše zanimala, vjerojatno zato što joj je bila
nepoznata. Misli su joj zaokupljala pisma.
“Ali poslije ste prestali. Pisati, mislim. Pisma su naprosto prestala
stizati. Iznenada.”
Glas joj je bio tužan, kao da me želi pitati zašto. Mislim da sam na
njezinoj ljestvici omiljenih pao za jedan bod. Ljubavnik pjesničke duše
u trenu se prometnuo u prevrtljivca.

“Nakon nekog vremena čovjek se umori. Izgubite nadu, gospođo

Zejnep. Patnja koju donose neostvareni snovi je užasna. Ne znam,
naprosto se potrošite. A onda se osvrnete i shvatite da je ljubav
nestala.”
Je li nestala? Kamo sreće da jest, da je onako kako sam joj rekao.
Kamo sreće da sam mogao osjetiti onaj duboki spokoj kojeg donosi
kraj.
 “A jeste li je mrzili?” Ali je svojim pitanjem otvorio sasvim novu
frontu. “Mislim, ne znam. Vi ste je ludo voljeli, a ženu nije bilo briga.”

Trebao mi je jedan od onih opuštenih osmijeha, odmah sam ga

nabacio na lice.
“Naravno da jesam. Itekako.” Duboko sam uzdahnuo. “Sjećam se
da nekih noći nisam mogao zaspati od bijesa. Od bijesa i čežnje.
Naravno, tu je bilo i ljubomore. Što li ona sada radi u Americi? S kim je,
i to. Gomila gluposti. Čini ti se da ćeš izgubiti razum. Ali poslije je
prošlo. Koliko god snažni bili, svi osjećaji oslabe. Znate kad kažu
‘nezaboravno’, to je čista laž. Svi i sve se zaboravi. Za to postoji samo
jedan lijek, a to je vrijeme.”
“Što se dogodilo kad ste se prvi put ponovno sreli? Kako ste se
osjećali kad ste je ugledali pred sobom?”
Opet Zejnep i opet osjećajno pitanje o ljubavi. Je li stvarno tako, ili
me opet stavljaju na kušnju? Nijemo sam ih odmjerio; pogledi sve troje
bili su na meni. Ne, više ne smijem riskirati, moram im reći istinu. To
da je dvadeset i jednu godinu nisam vidio? Zar im to neće zvučati
pomalo čudno, da je nakon toliko godina još uvijek volim? Sumanuta
opsesija bolesnog čovjeka. Onda onaj Nuzhetin iznenadni poziv... Pa
kako sam je tobože odbio... U trenu sam se predomislio.
“Otuđeno.” Moram birati riječi koje se mogu protumačiti na dva
načina. Ako znaju da se nismo vidjeli, mogao bih se izvući tako da
kažem da mislim na telefonske razgovore. “Da, otuđeno. To je bio prvi
da to nije žena u koju ste prije mnogo godina bili zaljubljeni. Vri
osjećaj. U trenutku kada začujete njezin glas, shvatite – vrijeme ju je
pretvorilo u neku sasvim drugu osobu. Stranca, nekog dalekog.”
“Jeste li se razočarali?”

“Pomiješani osjećaji, gospođo Zejnep. I razočaranje i radost. S

jedne strane vam je žao, pitate se jeste li stvarno voljeli tu ženu, a s
druge se radujete jer znate da je dobro što ste je zaboravili.”
“A profesionalna zavist? Ipak je i ona povjesničarka, poput vas. Uz
to i veoma uspješna.”

Eto nam opet Nevzata, glasa razuma.

“Možda je bilo i toga, ali ja nikada nisam bio ambiciozan čovjek.
Povijest sam studirao iz ljubavi. Volim pokušavati odgonetnuti što se
dogodilo u prošlosti. Doprijeti do istine koja se skriva u magli.
Zanimljiv posao. Više volim proces otkrivanja činjenica nego doprinos
koji one daju mojoj povjesničarskoj karijeri. Pronaći nove dokumente,
čitati ih i uočiti sitne detalje koji će nam otkriti da nemamo pojma o
nekom događaju za koji smo mislili da nam je poznat. Taj rad je sam
po sebi lijep. Zapravo, pomalo nalikuje poslu kojim se vi bavite.
Pronaći istinu, odgonetnuti nepoznanicu, otkriti ubojicu. Naravno, nije
sasvim isto. Ima i razlika. Kod nas, na primjer, nema mrtvih tijela i
krvi.”
“Mislite?” sarkastično je upitao Nevzat. “Ja mislim sasvim
suprotno. Iako se krv davno osušila, a od tijela su ostale samo kosti,
vaše zanimanje se bavi puno strasnijim i puno brutalnijim ubojstvima.
Uzmite, na primjer, mene. Godinama sam u ovom poslu, ali je broj ljudi
koji su poginuli samo u bitci kod Otlukbelija nekoliko stotina puta veći
od broja ubojstava koja sam ja pokušao riješiti.”
“Može se i tako reći, gospodine Nevzate. Ima mnogo povjesničara
koji tvrde da povijest čovječanstva nije ništa drugo do niz masovnih
ubojstava. No to je pomalo manjkavo gledište. Ljudi su tijekom
povijesti radili i druge stvari, osim što su se međusobno ubijali.”
Nevzatove usne su se razvukle u iskrenu verziju onog lažnog
osmijeha koji sam maloprije navukao na svoje.

“No mislim da se vaša bivša djevojka bavila onim prvim dijelom. I to

ubojstvima unutar obitelji. Znate, onaj običaj koji je bio vrlo
rasprostranjen u Rimskom carstvu... Kako ono glase one engleske
riječi?”
“Patricide, filicide, fratricide”, podsjetio sam ga.
“Drugim riječima: ocoubojstvo, sinoubojstvo i bratoubojstvo.”
Pokazao je na hodnik, kao da se ondje nalaze dokazi koji će potvrdili te
njegove riječi. “Molim vas, pođimo nakratko do radne sobe gospođe
Nuzhet. Ima nekoliko stvari koje bih vam želio pokazati.”
 39

Zdravo, Muštak, šašavi zaljubljeniče

Ušli smo u uzani hodnik po kojem sam prije dvije noći trčkarao u
panici. Vrata Nuzhetine spavaće sobe bila su zatvorena. U prolazu
pored kupaonice kao da mi se u nos prikrao onaj oštri miris ljubičica.
Nisam se obazirao, zaokupljala me briga da se u njezinoj radnoj sobi
možda nalaze otisci mojih prstiju. Ako sam u onim mračnim satima
ulazio u nju, postoji velika mogućnost da sam dirao stvari. Možda su
pronašli jedan od otisaka. Odjednom sam shvatio da sam nerazuman.
Otisci prstiju nisu nešto što se vidi prostim okom. Da je tako, trebali bi
me pozvati u laboratorij. Ne, opet me obuzela paranoja, ona
neutemeljena sumnja koja se rađa iz osjećaja krivnje.

Radna soba nalazila se na kraju hodnika. Nuhzet je izabrala sobu s

najviše svjetla u stanu. Velika soba koja gleda na mačji vrt. Da, “mačji
vrt”, tako je Nuzhet zvala malu parcelu iza zgrade u kojoj je raslo
drveće. Stanovnici naselja taj su prostor smješten između zgrada
gotovo pretvorili u sklonište za ulične mačke. Je li još uvijek tako?
Kad sam ušao u sobu, na pameti mi više nisu bili ni vrt ni mačke. Na
trenutak sam se osjetio kao da sam stupio pred sultana Mehmeda II.
Osvajača. Baš kao što je Sezgin rekao, Nuzhet je prostoriju pretvorila u
neku vrstu svetišta. Crteži na prljavožutim papirima zalijepljenim na
prozorsko staklo prvi su mi privukli pozornost. Dnevna svjetlost koja
je izvana udarala u staklo na njemu je stvorila prirodnu scenu iz
Hadživata i Karađoza. Približio sam se prozoru. Crteži su bili naivni, na
prvi pogled je bilo jasno da ih je nacrtala dječja ruka: konjska glava,
jedna sova, neko čudnovato stvorenje za koje nije bilo jasno je li koza
ili đavo, jedan polumjesec, nekoliko pokušaja tugre, arapska, grčka i
latinska slova.
“Crtarije nastale za vrijeme nastave, vježbe za učenje jezika.”,
promumljao sam. Ali je razrogačio oči i sa zanimanjem upitao:
“Jesu li to crteži sultana Mehmeda Osvajača?”
Teška atmosfera koja je nastala uslijed istrage kao da se u trenu
rasplinula. Na naša četiri lica spustila se nekakva nježnost, kao da
razgovaramo o nekom dražesnom djetetu s kojim smo u rodu.
“Smatra se da je tako. Ovu vrstu dokumenata nemoguće je valjano
klasificirati, pa teško možemo biti sigurni. No mogućnost da su ovi
crteži proizašli iz pera Mehmeda II. postoji.”

“Govorio je sedam jezika, zar ne? Engleski, francuski, ruski...”

Pravo dijete je zapravo bio ovaj inspektor, koji se toliko trudio
djelovati strogo. Nevzat i ja smo prasnuli u smijeh. “Engleski?”
progunđao je glavni inspektor. “Bog s tobom. Ali, što će mu engleski u
to doba? Engleska tada nije bila bitna država. Još nisu otkrili ni
Ameriku. Osmanski jezik je bio daleko rasprostranjeniji. Nije li tako,
profesore?”
 “Gospodin Nevzat ima pravo. U prvoj polovici 15. stoljeća Englezi su
nastojali okončati Stogodišnji rat. Engleski nije bio svjetski jezik kao
danas. No kažu da je Osvajač znao arapski, perzijski, grčki,
slavenski...”
Kad sam okrenuo glavu, za oko mi je zapela reprodukcija onog
poznatog portreta na kojem dominiraju crvena, crna i žuta boja:
portret Osvajača koji je naslikao poznati venecijanski majstor Gentile
Bellini. Taj veličanstveni portret, naslikan 27 godina nakon što je
osvojen Konstantinopol, s dvora je izbacio Bajazid II, sultanov pobožni
sin koji je nakon njega zasjeo na prijestolje. Portret je kupio jedan
venecijanski trgovac i odnio ga u Italiju. Slika koju naši nisu znali
cijeniti prelazila je iz ruke u ruku da bi na kraju završila u jednom
muzeju u Londonu.
“Kažu da je Osvajač nakon pada Konstantinopola naredio
trodnevnu pljačku grada.”
Radoznalac je opet bio Ali. Oči su mu, poput mojih, bile prikovane
za portret velikog sultana.

“Je li to točno, profesore?”

Skrenuo sam pogled s Osvajačeva portreta i pogledao u lice našeg
mladog inspektora.
“Prema islamskom učenju, gospodine Ali, plijen osvojen u svetom
ratu je dozvoljen. Uz to, za većinu vojnika plijen je u tom pogubnom
ratu predstavljao neku vrstu motivacije. Moram napomenuti i da je
Osvajač dva puta slao poziv na predaju, ali da imperator Konstantin
nije pristao. Kad je grad pao, sultan je održao obećanje vojnicima i
dozvolio pljačku. Osmanski vojnici okrutno su postupali prema
žiteljima grada. Oduzeli su im imetak i oko pedeset tisuća ljudi
pretvorili u roblje. Kažu i da su pobili oko pet tisuća. Osvajač je drugi
dan ušao u grad i prekinuo taj grabež. Kad je ugledao strahote koje su
se dogodile u gradu, pokajao se što je to dozvolio.”
Ali je, oneraspoložen onime što je čuo, skrivao pogled, a ja sam se
ponovno okrenuo Osvajačevom portretu. S desna i lijeva od portreta
nalazila su se dva rada koja također pripisuju Belliniju. Desna slika
bila je ona koju sam vidio u Akinovom stanu. Točnije, reprodukcija
koja je visila u hodniku u kojem sam pronašao Akina u polusvjesnom
stanju. Ulje na platnu naslovljeno “Mehmed II. i sin”. Pretpostavlja se
da je dijete na slici princ Džem. S lijeve strane stajala je minijatura
Bajazida II. Samog. Osmi sultan Osmanskog carstva, u svoj svojoj
raskoši. Približio sam se slici koja prikazuje Osvajača i princa Džema.
“Sultan i njegov nasljednik.”
Moje su riječi svoj odjek pronašle u Nevzatu.

“Princ Džem, zar ne? Osvajač je imao dva sina?”

“Tri”, ispravio sam ga. “Imao je tri nasljednika. Najstariji sin Bajazid
II, srednji sin Mustafa, kojeg je možda i najviše volio, i princ Džem.
Mustafa je umro 1474. godine, sedam godina prije svog oca. Zbog toga
će se borba za prijestolje nakon Osvajača voditi između Bajazida II. i
princa Džema, a pobijedit će stariji sin.”
Znatiželja glavnog inspektora je rasla.
 “Koga je Osvajač želio za sultana?”
Pokazao sam princa koji je sjajnim očima gledao u svog oca.

“Vjerojatno princa Džema. Na tu temu se spominje jedan zanimljiv

događaj. Dok je Bajazid u Amasiji obavljao dužnost sandžakbega, pod
utjecajem dvojice ljudi po imenu Hizir Pašazade Mahmud i
Muejedzade Abdurahman odao se porocima i lagodnom životu.
Pričalo se čak da je ogrezao u narkotike, poput opijuma. Sultanu
Mehmedu II. Osvajaču, koji je posvuda imao svoje ljude, nije trebalo
dugo da dozna za situaciju. Bajazidovom učitelju Fenarizade Ahmet-
begu poslao je ferman i upitao ga zašto ga nije spriječio. Zatražio je da
se odmah riješi Hizir Pašazade Mahmuda i Muejedzade Abdurahmana.
Uz to je zatražio da mu se dostavi pisani izvještaj o tome na koji način
njegov sin koristi te opojne droge i kada se uvalio u tu pošast.
Učitelj Fenarizade Ahmet u svome mu je odgovoru saopćio da su
Hizir Pašazade Mahmud i Muejedzade Abdurahman uklonjeni, te kako
princ ionako nije bio osobito blizak s tim zlonamjernim ljudima.
Nekoliko dana poslije, sultanu je od princa Bajazida stiglo pismo.
Ispričavajući se svome ocu, princ je pisao kako je supstance koje je
koristio uzimao s ciljem mršavljenja, ali da ih se, shvativši da je
pogriješio, ostavio. Ovu prepisku ne treba doživljavati kao beznačajan
detalj. Bajazid II. je nakon očevih upozorenja doživio neku vrstu
traume i sasvim se okrenuo vjeri. Međutim, to nije bio pravi problem
između Osvajača i njegovog najstarijeg sina. Bajazid II. nije imao
osvajački poriv poput oca. On nije imao velike ideale poput stvaranja
velikog carstva i ujedinjavanja čovječanstva pod jednom zastavom. S
druge strane, njegov je mlađi brat Džem bio nalik ocu. On je, baš kao i
Osvajač, na svijet gledao široko. Bio je odlučan, pronicljiv, hrabar,
zainteresiran za umjetnost koliko i za rat, znatiželjan prema Zapadu
koliko i Istoku. Da, princ Džem je bio sin koji bi ideale svoga oca održao
na životu.”
“Ti ljudi su bili ratnici, zar ne?” Alijeve oči bile su pune divljenja.
“Život su proveli na leđima konja. Jurcali su s jednog bojišta na drugo.”

“Tako je. Gotovo cijeli Osvajačev život protekao je u osvajanjima, ali

bi ga bilo nepravedno smatrati čovjekom koji je uživao u krvoproliću.
Želio je stvoriti svjetski imperij sačinjen od različitih vjera, različitih
jezika i različitih ljudi. Osvajanje Konstantinopola pokazalo mu je da je
taj ideal moguć. Međutim, za osvajanje planeta nije dovoljan samo rat.
On je shvatio da su znanost, vjera i umjetnost važne koliko i vojska.
Dobro je znao da će silom osvojenu zemlju moći zadržati samo
kulturom. Kulturom velikog carstva koja će različitim narodima i
religijama priznavati pravo na život. Zbog toga je u prijestolnici držao
pravoslavnog patrijarha i glavnog židovskog rabina. Da bi bolje
odredio granice svjetske države koju će oformiti, naložio je
Amiroutzesu da mu nacrta kartu svijeta. Nije se zadovoljio time da u
taj ideal vjeruje samo on, pokušavao je uvjeriti sve, pa čak i
neprijatelje. Tadašnji papa Pio II. napisao je pismo kojim je osmanskog
sultana pozvao da prijeđe na kršćanstvo. Ako prihvati njegovu vjeru,
Osvajač će, kao legitiman imperator, postati najmoćniji vladar svijeta i
dodijelit će mu titulu ‘Imperatora Grka i Istoka’. Iako se ne zna je li ovo
pismo stiglo do sultanovih ruku, san velikog vladara nipošto nije bio
puka želja. Da, on je poznavao Zapad koliko i Istok. Proučavao je
povijest Rima. Na njega su utjecale važne ličnosti poput Georgiosa iz
Trapezunta, Amiroutzesa, Benedetta Deija, Jacopa Caetanija, Cirijaka
Ankonskog i njihova djela.”
“A muslimanski učenjaci?” Ali mi je upao u riječ. “Na primjer
Akšemsedin. I od njih je učio, zar ne?”
Očito je i naš mladi inspektor bio osjetljiv na tu temu.

“Imate pravo, gospodine Ali”, odvratio sam uz smiješak. “Mehmeda

su prvo poučavali mule i ulema. Mula Gurani, Hodžazade Muslihudin,
Mula Ilijas, Siradžedin Halebi, Mula Abdulkadir, Hasan Samsuni, Mula
Hajredin, Akšemsedin i slični islamski učenjaci proširili su mu
horizonte. Uživao je u vjerskim i filozofskim raspravama. Sigurno je
želio da njegova tri sina budu poput njega, no sudbina, nažalost, baš
ne uzima u obzir želje ljudskih bića, pa makar se radilo o sultanu koji
vlada svijetom. Kao što sam maloprije rekao, njegov srednji sin
Mustafa rano je umro. Bajazid II. se pak pretvorio u osobu koja nema
nikakvih sličnosti s ocem. Princ Džem je možda mogao zauzeti njegovo
mjesto, ali ni on nikada neće postati vladarem.”
“Najstariji problem na svijetu, očevi i sinovi”, progunđao je Nevzat.
“Nitko ne može znati u kakvog će se čovjeka pretvoriti njegovo dijete.”
“Imate pravo. Mehmed nije bio Muratov omiljeni sin, ali je ipak on
zauzeo njegovo mjesto. Ni Bajazid nije bio najomiljeniji Mehmedov
nasljednik, ali je on zasjeo na prijestolje. Murat i Mehmed su dijelili
istu sudbinu. Imali su tu nesreću da ih na prijestolju naslijede djeca
koju nisu željeli.”
 “No u ovoj priči situacija je još tragičnija.” Nevzat nam je pokazivao
dvije uvećane minijature iste veličine, koje su visjele na susjednom
zidu. Prva je bila prikaz Murata II. iz Kitab-i Šakaik-i Numanije, a
odmah do nje zasjedanje na prijestolje Mehmeda II. u Edirneu, djelo
Nakaša Osmana. Dva sultana koji su vladali jedan za drugim. “Možda
bismo trebali reći strašnija. Sin oduzima život ocu...”
Postavio sam pitanje kao da želim shvatiti:

“Vi insistirate na teoriji da je Nuzhetina smrt povezana s tim

pitanjem?”
Ovaj put pokazao je na zid na kojem su se nalazila vrata.
“Nakon što vidite ovu shemu i vi ćete misliti isto.”
Na kartonu što je stajao na zidu nalazila se skica. Obiteljsko stablo
dvojice sultana. Na samome vrhu nalazio se Murat, a ispod njega su
bila napisana imena njegovih sinova. Ahmet, Alaedin Ali, Mehmed,
Hasan, Orhan i mali Ahmed. Šestorica prinčeva, godine i mjesta
rođenja, godine i mjesta smrti. Imena majki nije bilo. Za majke nitko
ne mari. Ispod imena petorice prinčeva, osim Mehmeda, velika
praznina, sirova bjelina kartona. Na njoj pet prijevremenih smrti. Tri
od bolesti i dva ubojstva. Samo prostor ispod Mehmeda nije prazan.
Tri imena nanizana jedno do drugog: tri princa... Bajazid, Mustafa,
Džem. Mustafa i Džem dijele istu sudbinu. Tuga zbog preranog
povlačenja sa scene... Dva mlada života. Ispod Bajazida osam muških
imena. Osmorica sretnih, ili možda nesretnih, prinčeva. Bar
sedmorica su nesretni, pobjednik će biti Selim.
 “Nema oca Murata II.”, Nevzatov kažiprst je poput janjičarskog
koplja šetao od imena do imena sultana na shemi. “Nije osjećala
potrebu ni da doda djecu sultana Javuza Selima. Gospođu Nuzhet su
zanimali samo Osvajač i njegov otac. Vrijeme je da povežemo
fragmente. Dostojevski i ocoubojstvo... Murat II. i njegov nevoljeni sin
Mehmed II. Prijestolonasljednik kojem je prijestolje oduzeto gotovo na
silu i koji je, možda baš zbog toga, bio pohlepan, nepokolebljiv, a po
potrebi i nemilosrdan. Ne smijemo zaboraviti da je djeci očeva ljubav
veoma važna, čak i ako su prinčevi. Međutim, Murat je u svojoj
poznatoj oporuci naredio da njegovog sina ne pokapaju pored njega.
Iz nekog razloga želio se držati podalje od sina. A stari zakon kaže:
vlast svoje pravo značenje pronalazi u karakteru jedne osobe. Mislim
da je gospođa Nuzhet svoju tezu izgradila na toj ideji. Ukloniti ostale
kandidate za prijestolje. Čak i ako je riječ o rođenom ocu ili sinu.”
Više nije imalo smisla skrivati da dijelim njegovo mišljenje. Osim
toga, sva ova tajnovitost mi neće donijeti nikakvu korist. Ako Sezgin
nije ubojica, kao sumnjivci preostaju samo Tahir Haki i njegovi
studenti. Naravno, ako Nevzat mene ne smatra sumnjivcem. A to je
svakako mogućnost koju ne treba odbaciti. Upravo zbog toga sam bio
prisiljen glavnom inspektoru izložiti svoje ideje. No ne u cijelosti.
Tahini Hakiju obećao sam da neću spominjati njegove sumnje u Četina.
“Možda imate pravo.” Moj pogled je još uvijek počivao na shemi.
“Iako ne raspolažemo nikakvim dokazom ili pisanim dokumentom koji
potvrđuje da je Mehmed II. otrovao ili dao otrovati svog oca, postoji
mogućnost da je Nuzhetin rad bio zasnovan na toj pretpostavci.”
Odvojio sam pogled od imena koja su odredila sudbinu Osmanskog
carstva i okrenuo se prema osobi koja će možda odrediti moju. “No
moram vam nešto priznati. Moje mišljenje se nije promijenilo samo
zato što sam vidio ovu shemu. Maloprije sam na ulazu sreo Sezgina.”
“Da, on je u vrijeme ubojstva kockao u nekom klubu u Bomontiju.
Znate da je kocka zabranjena. U početku nam nije htio reći, ali kad je
shvatio koliko je situacija ozbiljna, bio je primoran priznati. Svjedoci
su potvrdili. Budući da nismo imali drugih dokaza, morali smo ga
pustiti.”
“Mene i tako ne zanima zašto ste ga pustili. Sezgin je spomenuo
jedan zanimljiv detalj. Nuzhet je išla u Bursu i ostala dvije noći.”
U pogledima sve troje čitao sam isto pitanje: Pa što ako je išla u
Bursu?
“Turbe Murata II. nalazi se u Bursi, u kompleksu Muradije.”
Pogledi koji su stajali na meni uzbuđeno su se uskomešali. Opet je
najživahniji bio najstariji od njih.

“Pa, naravno”, uskočio je Nevzat. “Toksikološka analiza. Pokazat će

je li sultan bio otrovan ili ne. No, jesu li otvorili Muratov grob?”
“To ne znamo, jer Nuzhet nije ništa rekla svome nećaku.”
“Netko sigurno zna”, progunđao je glavni inspektor.
“Pa neće žena valjda sama ići otvarati grob velikog sultana.
Doduše, Tahir Haki je natuknuo da je gospođa Nuzhet bila vrlo
svojevoljna osoba.”
Gledaj ti to, profesor Tahir, koji je meni glumatao čestitost, policiji
nije spominjao Akina. Zašto? Možda zato što još nije bilo vrijeme za to.
Ne budi dijete, Muštak. Tahir Haki ništa ne prepušta slučaju. Ako nije
spomenuo Akina, sigurno ima razlog. Vjerojatno je mislio da će ga
njegova banda ušutkati, ali kad je stvar pošla po zlu... Dobro, a što bih
ja sad trebao učiniti? Da im kažem što mi je Tahir Haki rekao? Ne, ne,
trebam pričekati. Ali moram im spomenuti svog bivšeg asistenta. I
tako sam pobudio dovoljno sumnje kad im nisam rekao za svoju vezu s
Nuzhet. Ako im sada prešutim i ovo o Akinu...
“Zapravo, Nuzhet nije bila sama.”
Pogledi sve troje poprimili su istu zbunjenost.
“S njom je bio Akin, moj bivši asistent. Ali ja do jučer nisam znao da
je radio s njom. A što je još gore, Akin je napadnut u vlastitom stanu.”
“Na njega je izvršen napad?” ponovio je Nevzat. “Je li mrtav?”
Reagirali su točno onako kako sam očekivao.
“Ne, samo ranjen. Zapravo sam mislio da taj napad nije bitan.”
“Vi ste mislili!” Ali, koji je već izvjesno vrijeme šutio, napokon je
planuo. “Kako ste mogli misliti tako nešto? Čovjek je radio s ubijenom.”
Pokunjio sam se poput djeteta koje zna da je krivo.
“Ne znam, oprostite. Nije mi, eto, bilo ni na kraj pameti.”
“Kad se dogodio taj napad?”
Srećom, pitanje je postavila Zejnep. Bilo mi je drago što sam
oslobođen optužbi, ali im, naravno, nisam rekao da se to dogodilo one
noći kad je ubijena moja bivša draga. Nisam htio da znaju da sam
povezao te dvije stvari.
“Prije dvije večeri.”

Povezala ih je Zejnep.
“Dakle, one večeri kada je ubijena gospođa Nuzhet.”
Kratka tišina.
“Kako ste vi saznali?”

Bilo je nemoguće ne primijetiti sumnjičavost u Nevzatovom glasu.

Mislim da su se zvona opasnosti sada oglasila za mene. Bolje mi je da
ne lažem.
“Od Sibel. I vi ste je vidjeli. Ona mršava djevojka koja je jučer na
sastanku na sveučilištu postavljala pitanja. Poslije sastanka mi je
prišla. ‘Želim doći do Akina, od sinoć mi ne odgovara na telefonske
pozive’, rekla je. Meni je Akin drag. Dečko je malo čudan, ali je dobar
čovjek. Imao sam njegov broj, pa sam ga pokušao nazvati. Ni ja ga
nisam dobio. Zabrinuo sam se i otišao do njegovog stana. I dobro je što
jesam, našao sam ga u lokvi krvi.”

Alijeve nervozne obrve poprilično su se narogušile.

“Samo malo. Našli ste ranjenog asistenta gospođe Nuzhet i niste
nas izvijestili, je li tako?”
Sve sam dublje tonuo, trebala mi je neka vrlo kvalitetna laž.
“Tako je”, odgovorio sam najsamouvjerenije što sam mogao.
“Nisam vam htio reći, ali Akin je homoseksualac. Kad sam ga našao
tako golog i ranjenog, pomislio sam da je taj napad povezan s
njegovim seksualnim životom. Mislio sam da je riječ o jednom od onih
napada na homoseksualce o kojima čitamo u novinama.”

Uletio je s pitanjem ne dopuštajući mi ni da predahnem: “I, je li bilo

tako?”
“Ne znam, Akin je teško ranjen. Ne može govoriti. Događaju nitko
nije svjedočio. Upravo zbog toga taj napad nisam uspio dovesti u vezu
s Nuzhetinom smrću. No kada mi je Sezgin rekao da je Nuzhet u Bursu
išla s njim, upalila mi se žaruljica.” Čini se da sam uspio, bili su
zbunjeni. “Dobro”, rekao sam kao da pokušavam shvatiti, “ali policija je
u bolnici napravila zapisnik. Zar vi niste obaviješteni o tom slučaju?”
Nevzat me promatrao kao da kaže: Kako ste samo naivni!
“Zašto bi nas, profesore Muštak, obavijestili o slučaju s kojim
nemamo nikakve veze? Pustite sad to i recite nam u kojoj bolnici se
nalazi Akin. Mladića smjesta moramo staviti pod zaštitu.”
Eto, to su riječi koje će me umiriti.
“Zapravo je ovdje, na Šišliju. U Dječjoj bolnici.”

“Ali, zovi centralu.” Nevzat je počeo nizati upute: “Neka odmah

pošalju osiguranje u Dječju bolnicu. Kako se Akin preziva?”
“Akin Čokatan. S njim je i njegov sustanar, Teoman.”
“Ali, reci im da ne odugovlače, situacija je hitna. Neka u bolnicu
odmah pošalju najbližu ekipu. Nuzhet smo izgubili, moramo bar
spasiti Akina.”
“Što to govorite, glavni inspektore?” upitao sam uz preplašeni
uzdah. “Hoće li pokušati ponovno?”
 “Zašto ne? Naravno, ako do sada već nisu...” Ponovno se obratio
pomoćniku. “Ali! Hajde, sinko, požuri.”

Mladi je inspektor uzeo voki-toki s pojasa i poput munje izjurio iz

sobe, a Nevzat je sebi u bradu promrmljao: “Dakle nisam se prevario.
Sirotu ženu je ubio neki fanatik kojem je zasmetalo njezino
istraživanje.” Okrenuo je pogled prema meni. “A možda i neki kolega
koji je bio ljubomoran na njezin uspjeh. Budući da je Akin znao za to, i
njega je htio ukloniti, ali nije uspio.” Na trenutak se zamislio. “Ili možda
nije riječ o jednoj osobi? Možda je ovo djelo cijele ekipe?”
Bilo je jasno kao dan na koga misli, ali je i on, baš kao profesor
Tahir, želio da to sâm kažem.
“Što kažete, profesore Muštak? Čini se da su sumnjivci ljudi s
fakulteta. Što mislite, tko su oni?”
Snuždeno sam ustuknuo.
“Ne znam, gospodine Nevzat. Što god rekao, pogriješit ću. Svi na
našem odsjeku vole Osvajača, kao i svi građani ove zemlje. Svi bi se
razbjesnili na one koji ga žele prikazati kao ocoubojicu. No ako pitate
tko bi se mogao razbjesniti dovoljno da ubije Nuzhet, nitko mi ne pada
na pamet.”
Nije mi povjerovao ni riječ.
“Mislim, to je velika odgovornost”, bio sam se prisiljen braniti. “Nije
li tako? Optužujete nekoga za ubojstvo. Nije dovoljan samo motiv,
trebate svjedoke, dokaze...”
Moja obrana nije postigla nikakav učinak. Pogled glavnog
inspektora ostao je prikovan za moje lice i ni za dlaku nije popuštao.
“Valjda nam nećete opet nešto prešutjeti, zar ne?”

“Molim vas, nemojte, gospodine Nevzat. Zar vam ne bih rekao da

znam tko je ubojica? Nuzhet mi je bila vrlo važna. Mislite da bih štitio
njezinog ubojicu?”
“A što da je to netko koga veoma poštujete?”

Sada vrlo dobro znam kako se osjeća zec kojeg su lisice stjerale u
kut. Međutim, ja sam se hrabro suprotstavio prijetnji autoriteta koji je
bio mnogo puta bio moćniji od mene.
“Tko god bio, nikada ne bih zataškao ubojstvo. Molim vas,
gospodine Nevzat, ipak nisam toliko pokvaren.”
Da, glas mi je zvučao pomalo nervozno. No ispalo je dobro, Nevzat
je smanjio pritisak.
“Zaboga, profesore, kakve su to riječi? Vjerujem vam. Želim vam
vjerovati. Ako nećemo vjerovati uglednom profesoru poput vas, kome
ćemo?” Čak i dok me pokušavao osokoliti, nastavljao je birati
dvosmislene riječi. “Samo, moram vas nešto zamoliti. Ako načujete
nešto o ovome... ali bilo što, molim vas da nam to odmah i bez
oklijevanja priopćite. Bez brige, nećemo ugroziti vašu privatnost, kao
ni privatnost vaših kolega.”
Čini se da sam se ipak izvukao. Ne, ne bih trebao žuriti sa slavljem.
Izvukao sam se samo za sada. A što ću učiniti kad se Nevzat vrati s
novim informacijama? Dok sam se spremao za odlazak razmišljajući
kako ću spokojno odahnuti kad izađem iz zgrade, trgnuo me Zejnepin
smireni glas.
“Je li vam ovo poznato?”

Pružila mi je prozirnu vrećicu koju je držala u rukama. U vrećici

jedna zlatna ogrlica. Na sedam repova koji s ogrlice padaju u
grozdovima sedam crvenih rubina u obliku kapljica. Onaj prelijepi
komad nakita koji su od gospođe Šaheste do danas nosile žene iz naše
obitelji. Dragulj zbog kojeg me je Šazije izgrdila.

“Nijemo oko.” Riječi su mi se gotovo same od sebe prosule iz usta.

“Ogrlica koju sam prije mnogo godina darovao Nuzhet.”
“Točno tako je napisala u svom pismu.”
U svom pismu? U trenu je sve nestalo, moj umor, iznurenost i
neodoljiva želja da što prije klisnem iz ovoga stana.
“U kojem pismu?” Stisnuo sam oči u pokušaju da izoštrim sva svoja
osjetila. “Zar mi je Nuzhet napisala pismo?”
I Nevzat i Zejnep su sa zanimanjem promatrali moju promjenu, kao
da su nabasali na važan dokaz. Opet sam osjetio potrebu za obranom.

“Mislim, kao netko tko sedam godina nije primio ni redak odgovora
na svoja pisma, pomalo sam zbunjen....”
“Vaša zbunjenost je opravdana”, rekla je Zejnep tonom koji nije
otkrivao što misli. “Da, napisala vam je pismo, ali ga nije mogla poslati.
Mislim da ju je mučila neka vrsta osjećaja krivnje. U pismu govori kako
ste joj dali Nijemo oko. Vaš postupak ju je duboko potresao.”
“Potresao?” Glas mi je bio toliko slabašan da je zvučao poput
šuštanja sasušenog cvijeta koji se otkida od stabljike i pada. “Ali rekla
je da je jako sretna.”
Zejnepine kestenjaste oči ozarile su se nekom ljupkom svjetlošću.
Zašto ljubav proljepšava sve žene?
“To i kaže. Nemojte se žalostiti, pisala je o lijepim stvarima. Samo
vam to pismo trenutno ne možemo dati.”
Njezin neodlučni pogled kliznuo je na glavnog inspektora. “Ili
možda možemo?”

“Nažalost, ne možemo”, obznanio je glavni inspektor svoju

konačnu odluku. “Kad slučaj bude zatvoren, predat ćemo vam sva
pisma. I ona koja ste vi pisali njoj.”
Popustljivi policajac tobože je tješio ostavljenog čovjeka, ali kakvu
savjest moraš imati da promrmljaš nekoliko redaka iz jedinog pisma
koje vam je draga napisala i zatim kažeš da ostatak slijedi kad slučaj
bude riješen?
“Što još piše?”
Raspao sam se. Da, nedvojbeno sam se raspao. Moje su maske
počele padati, jedna po jedna. Uloga koju sam igrao se urušila oko
mene. Čovjek koji je djelovao kao da ne mari za smrt svoje bivše
ljubavi, počeo je posrtati na ovoj sceni zvanoj mjesto zločina. Ma što
posrtati, rasuo se u komadiće. Zdravo, Muštak, šašavi zaljubljeniče.
Ali čak ni ovo moje stanje nije bilo dovoljno da smekša lovce na
ubojice. A osobito tu lijepu djevojku. Kad god bi otvorila usta, rušila je
moje nade, jednu po jednu.
“Gospodine Muštak, morate shvatiti da je nemoguće da se sjetim
što je sve napisala.”
Kako joj je samo glas bio bezosjećajan, kao da čita važne stavke iz
nekog službenog dokumenta. Složit ćete se da pismo koje vam je
napisala draga u istrazi ubojstva za nas može imati samo vrijednost
dokaza. Kao i vaši osjećaji. Nas se ne tiče ni da puknete od
radoznalosti ni da crknete od tuge. Naravno da nije mogla tako
otvoreno izraziti što misli. Mislim da je pričala o nečemu drugome.
Zasigurno opet traga za nekim novim dokazom. U početku nisam
mogao pratiti što govori.
“Ogrlica, gospodine Muštak... Gospodine Muštak, slušate li vi mene
uopće?”
Opet onaj sumnjičavi glas. Opet oni aluzivni pogledi.
“Da, da”, pokušao sam se sabrati. “Izvolite...”
“Gospođa Nuzhet u svom pismu spominje da su uz tu ogrlicu
postojale i naušnice. Naušnice su joj bile draže nego ogrlica, tako
piše.”

Dvije crvene kapi koje su se njihale na lijepo oblikovanim ušima

moje drage. Onaj neobični okus crvenog rubina koji sam osjećao u
ustima dok su mi usne šetale po njezinim usnim resicama.
“Znate li gdje su te naušnice, gospodine Muštak? Ogrlica je bila na
vratu ubijene, ali naušnice nismo uspjeli naći.”
Naravno da ih ne možete naći, jer onih elegantnih ušiju koje je
okruživala svijetlokestenjasta kosa više nema. Nema one lijepe glave
na kojoj su simetrično bile smještene te otmjene uši. Nema njezine
vlasnice. Crvene naušnice koje tražite nestale su zajedno sa ženom
koja je bila smisao mog života, a koju vi nazivate ‘ubijena’.

Kamo sreće da sam im to mogao reći. Riječi su se uplele u čvorove i

zapele mi u grlu.
“Ne znam”, promrmljao sam, oštro odmahujući glavom kako bih
otjerao uspomene koje su sa svih strana navirale u moje sjećanje. “Ne
znam. I tu ogrlicu vidim prvi put nakon dvadeset i jedne godine.”
 40

Ubojice neizostavno naprave pogrešku

Pismo od umrle drage za koje ste saznali tek godinama poslije... I

to pismo iz kojeg niste pročitali niti jedan jedini redak. Zar takvo pismo
može toliko duboko pogoditi čovjeka? Ako ste toliko bespomoćni da
svoj život zasnujete na beznadnoj ljubavi, toliko opsesivni da
postanete rob svojih strasti, ako ste toliko slabi da se ne možete
osloboditi utjecaja žene koja vas nikada nije voljela, i ako je vaše ime
Muštak Serhazin, onda da, bez ikakve sumnje može.
Zaboravio sam na to da ću biti okrivljen za Nuzhetinu smrt, i na
misteriozni projekt o Osvajaču, i na tajnu koju je skrivao Tahir Haki.
Sve sam zaboravio. Koga briga što glavni inspektor provodi istragu
ubojstva? Ona stara rana još je jednom počela krvariti, povratila se bol
za koju sam mislio da je nestala, moja duša što je odavno izgubila sjaj
najednom je ponovno zašla u magično sazviježđe onog prokletog
osjećaja zvanog ljubav. Dobro, neću lagati. Volio sam taj polumrak,
poput žrtve koja voli svog ubojicu. Lako je reći, ali ja sam u toj
polutami živio točno dvadeset i jednu godinu. U redu, ne poričem,
uživao sam i u ulozi žrtve. Svakome u životu treba neki smisao, zar
ne? A što je veći smisao od patnje što ga zadaje bacanje čas na jednu,
čas na drugu stranu u onoj bezdušnoj borbi između razočaranja i
nade, mržnje i ljubavi, ljubomore i divljenja? Čovjek tek tada primijeti
da ima dušu. U protivnom... U protivnom je samo jedno ogromno ništa.
Jedna duboka praznina. Kako sam samo mogao povjerovati da sam se
riješio tog jedinstvenog sukoba? Kako su me Nuzhetine beživotne
plave oči mogle uvjeriti da je gotovo? Ne, ništa nije gotovo. Na trenutak
sam zaspao u onoj ćeliji u koju sam se zatvorio i u tom sam trenu
pomislio kako sam se riješio te veličanstvene patnje. Ali hvala Bogu,
nisam. One ugodne muke su, eto, iznova počele. I to unatoč tome što je
moja mučiteljica umrla. Možda je to i bilo ono najgore. To što ženu
koja me naviknula na život u ovome paklu čak neću moći ni mrziti. Kao
što je rekao onaj manijak što se skriva u onoj nesretnoj pećini u meni:
Mržnja je ponekad korisna. Održava čovjeka u dobroj formi, osigurava
mu da stoji na vlastitim nogama i dovodi ga u stanje otpornosti
naspram života. Dobro, no je li moguće živjeti samo od mržnje? Koji je
smisao mržnje ako nema ljubavi? Opet isti začarani krug, opet ista pat
pozicija, opet isto beznađe. Da, baš kao što pjesnik kaže: Zdravo,
melankolijo... Zdravo, beskonačni metežu... Zdravo, vječna žalosti...
Ne vječna, nego ona koja će se skončati čim zauvijek zaklopim oči. Da,
zdravo žalosti koja će trajati dok ne umrem. Ukratko, ponovno mi
dobro došla, ljubavi.
Kada sam izašao iz zgrade Sahtijan, na nebu više nije bilo niti jedne
jedine pahuljice. Sunce koje je izgubilo snagu prkosno je nastojalo
provoditi svoju volju, ali je nije uspijevalo nametnuti ni komadima leda
što su visili s krovova, kao ni bijelim nanosima koji su se tu i tamo
zadržali. “Snijeg se skuplja”, rekla je Nuzhet. Ne, nismo bili u ovoj ulici,
nismo čak bili ni u ovome gradu. Bili smo u Edirneu, među ruševinama
palače u kojoj je Mehmed II. kovao planove za osvajanje Kostantinije. S
vrha razrušenog paviljona Džihanuma promatrali smo dolinu
prekrivenu snijegom. Topole bez listova, pokunjene žalosne vrbe,
tužna stabla kojima nisam znao ime. Jata vrana koje su poput crnih
mrlja lepršale nebom. U dubini tamnog sivila bljesak boje žumanjka.
“Snijeg se skuplja... Večeras će padati.” Ponesena onim nepresušnim
veseljem, Nuzhet nije mogla stajati na mjestu. Čak me, poput dječaka
koji nesvjestan svoje snage ne zna kako da ispuca energiju, nekoliko
puta šakom opalila po ramenu.
“Večeras idemo u šetnju, dragi. Dok snijeg nečujno pada. Ali izvan
grada, prema poljima.”
A gnjavator Muštak je opet upropastio draž snova.
“Misliš li da je sigurno? Što ako naiđemo na vukove? Nemoj me
tako čudno gledati. Kažu da se, kad su gladni, spuštaju u grad.”
“Super”, rekla je namrgođeno. “Tebe će pojesti, a ja ću se spasiti.”

Pokušao sam se izvući okrećući stvar na šalu.

“Ti si slabija, prvo će pojesti tebe. A dok će tebe jesti, ja ću pobjeći i
spasiti se.”
Bilo je baš kako sam rekao. Jedne snježne večeri, i to ne u poljima,
nego u samom srcu Istanbula, nemilosrdno su je ubili vukovi u ljudskoj
koži. A ja sam, živ i zdrav, nastavio sa životom tamo gdje sam stao.
Večeras, ako poželim, mogu čak otići u šetnju pod odsjajem snijega,
što je Nuzhet neobično voljela. Štoviše, mogu otići u Edirne i ondje
prošetati. I to s nekom drugom ženom. Drugom ženom? Ali takva ne
postoji. Nikada ni neće. Moja avantura sa ženama je počela s Nuzhet,
a s njom će i završiti. Moja avantura sa ženama! Avantura... Radije
jedan cijeli život. Dvije trećine dana koje sam proživio i svi oni koji mi
preostaju. Nisam se trebao zavaravati, ja ne znam kako se živi bez
Nuzhet. Zaboravio sam kako je bilo prije nje, a ono poslije... Ne pričam
o tjelesnoj prisutnosti moje bivše ljubavi, toga ionako već godinama
nema. Pričam o ovisnosti koju osjećam prema njoj ili zacopanosti,
kako bi se nekoć reklo, o uspomenama koje mi ispunjavaju svaki
trenutak, o njezinom glasu koji mi svako malo odzvanja u ušima, o
njezinom nevidljivom postojanju koje da je smisao mojim danima.
Nuzhet je u mojoj glavi mnogo ljepša, ostavlja mnogo jači dojam,
daleko je šarmantnija od stvarne. Zasigurno je to razlog razočaranja
koje sam doživio kad sam je nakon toliko godina vidio. Jer Nuzhet iz
mojih snova nikako nije mogla biti ona žena koja je počela stariti. To
što je ona stvarna i prava osoba ni najmanje me ne zanima. Čak ni
sama Nuzhet ne može pokvariti tu svoju izvanrednu predodžbu u
mojoj glavi. Ni ona ni itko drugi.
Korak po korak udaljavao sam se od zgrade Sahtijan. Nuzhetinu
ulicu sam ostavljao za sobom, ali, zanimljivo, kao da sam sa svakim
korakom bivao sve bliže njezinom postojanju koje me nikada neće
ostaviti. Kao da ću se, kad zađem za ugao, naći licem u lice s onim
nimalo promijenjenim likom žene koji sam kao sveti amanet godinama
čuvao u sebi. Ali nečija ruka koja mi je dotakla rame spriječila je taj
susret.
“Gospodine Muštak! Gospodine Muštak!”

Okrenuo sam se. Lice upalih obraza, veliki crveni nos, a iza njega
mračne oči. Čovjek tanahan kao perce. Odnekud mi je bio poznat, ali
se nisam mogao sjetiti.
“Da, izvolite?”

Njegove od studeni popucale usne rastvorile su se i ukazali su se od

cigareta požutjeli zubi.
“Striko Muštak?”
Gospodin se u sekundi pretvorio u striku. Ne volim kad tako brzo
prelaze na pretjeranu bliskost. Ne volim ni kad mi nasred ceste
dodiruju rame.
“Ne prepoznajete me, striko Muštak?”
Nisu li to bile Sezginove riječi? Očito opet neki poznanik koji je
izronio iz prošlosti. Zaškiljio sam pokušavajući se sjetiti. Ne, tog
kržljavog čovjeka koji se stidljivo meškoljio u sakou bordosmeđe boje
nisam se mogao sjetiti.
“Adem...”, promrmljao je. “Sin Naila Dilija.”
O čemu ovaj priča? Tko je sad pak Nail Dili?
Pokazao je na uzani dućan preko puta. U izlogu raznovrsni sirevi,
salame, hrenovke. Na pročelju dućana još uvijek isti natpis od prije
mnogo godina... Delikatese Dili. Dućan u kojem su pravili sendviče sa
sirom i jezikom koje je Nuzhet obožavala. Na povratku svrati do Dilija i
kupi sendvič s jezikom i sirom... I Tekel pivo. Kad sam ga upoznao bio
je gotovo dijete, a sada je odrastao čovjek, neka sasvim druga osoba.
Eto, ne možeš pobjeći. Ne sustignu te samo uspomene, u jednom te
trenu zaskoči i život.
“A, Adem... Zdravo. Kad sam vas posljednji put vidio, bili ste dijete.”
Ademove tamne oči bez trepavica značajno me gledaju. Po svemu
je jasno da mi ne vjeruje. Možda se pogrešno sjećam? Ne, u dućanu je
tada bio jedan desetogodišnji dječak. Čak nam je nekoliko puta u
Nuzhetin stan donio naručene sendviče. Ovaj čovjek crvenog lica nije
mogao biti nitko drugi doli on.
“Nije li tako? Valjda niste imali više od deset godina. Godinama vas
nisam vidio.”
Adem je izgledao kao da me ne sluša. Nakon što se kriomice
nekoliko puta ogledao oko sebe, iz džepa je izvukao nekakvu karticu i
pružio mi je. Iz nekog razloga sam ustuknuo.
“Ovo je vaše.”

Tek tada sam primijetio da u ruci drži kreditnu karticu.

“Moje?”
Vjerojatno priča gluposti ili me pomiješao s nekim drugim
Muštakom.
“Da.”
Kako je samo samouvjeren ovaj tip. Ne tip, Adem. Adem, sin Naila
Dilija... Kako god. Zašto bih svoju kreditnu karticu ostavio njemu? Ipak
sam je uzeo da mu ne bude neugodno. Inače bi držao ruku ispruženu
tako, u prazno. Kartica iste vrste kakvu ja koristim. Nisu li i tako sve te
kartice slične? Da bih mogao pročitati ime na njoj, morao sam podesiti
udaljenost. Da, evo ih, reljefna slova u donjem lijevom kutu kartice.
MUŠTAK SERHAZIN. Naglas sam ponovio: “Muštak Serhazin.” Srdito
sam se okrenuo prema čovjeku. “Što moja kartica radi kod vas?”
“Vi ste mi je dali.”
Ja?! Gospode Bože, da nije...

“Kad sam vam je dao?”

“Prije dvije večeri.” On se uznemirio u istoj mjeri koliko i ja.
Pogledom je nemirno prešao preko ulaznih vrata zgrade Sahtijan kroz
koja sam malo prije izašao.
“Dođite u dućan. Ne možemo ovako, nasred ulice.”
Iznervirao sam se.
“Ne”, usprotivio sam se. “Razgovarat ćemo ovdje.”
“Striko Muštak, ja vam nisam stranac. Dođite u dućan.”
“Ne”, nastavio sam se protiviti. “Jeste li sigurni da sam vam je ja
dao?”
“Naravno da jesam. Obavili ste kupovinu.”
“Ne!” odmahnuo sam glavom. “Lažete. Nisam kupovao kod vas.”
Namrštio se, a crveni nos kao da se zašiljio.
“Kume, to nije u redu. Pa nisam vam valjda ukrao karticu.”
Ako još malo nastavim navaljivati, mogao bi me tresnuti šakom u
lice, bez obzira na svoju perolaku kategoriju. Strah mi je dobro došao,
počeo sam sabranije razmišljati. Kako bi mi taj čovjek kojeg godinama
nisam vidio mogao ukrasti karticu?

“Nemojte me pogrešno shvatiti. Ademe. Ne želim vas optužiti...”

Odjednom sam shvatio koliko je Adem bio u pravu kad je predložio
da uđemo u dućan. Neki od policajaca iz zgrade u trenu bi mogao izaći
i zateći nas kako se prepiremo. Okrenuo sam se prema dućanu.
“Najbolje je da uđemo i ondje porazgovaramo.”

Pogled koji govori “rekao sam vam”. Bez riječi smo se zaputili
prema pločniku nasuprot. Znači one večeri sam ostavio svoju kreditnu
karticu. One večeri, dok je ova ulica bila zametena snijegom.
Na vratima radnje zapahnuo me mlaki zrak u kojem su se miješali
mirisi pastrmke, sudžuke, sira i ukiseljenog povrća. Ušao sam ne
obazirući se na njega. Adem se s poštovanjem povukao u stranu i
pokazao mi na svoje mjesto iza pulta.
“Izvolite, striko Muštak, prođite ovamo. Tu vas neće vidjeti s ulice.”
Lagano sam se pognuo kako se ne bih očešao o tegle koncentrata
rajčice i ukiseljenog povrća i zašao iza pulta. Nakon što je stisnutih
očiju bacio letimičan pogled prema van, izvadio je nekakvu vrećicu iz
hladnjaka ispod blagajne.
“Ovo je vaše.”
“Moje?”
“Da, vaše. Dva sendviča od sira i jezika i dva piva. Baš kao nekada.”
Zagledao mi se u lice, kao da želi shvatiti. “Stvarno se ne sjećate?”
 Samo sam odmahnuo glavom.
“Ničega?”

“Ničega! Muči me jedna bolest. Zaboravljam ono što radim. Ne

stalno, ali se desi svakih nekoliko godina.”
Naravno, nije mi povjerovao. Mislio je da pokušavam smisliti
izgovor da nisam bio pri sebi kada sam počinio ubojstvo.

“Zanimljivo. Međutim, te noći ste bili ovdje, striko Muštak.

Predstavio sam se, a vi ste se iznenadili. Čak ste upotrijebili gotovo
identične riječi kao maloprije. Potom ste naručili dva sendviča sa
sirom i jezikom i četiri Tekel piva. Tekel piva više nema, pa sam vam
dao drugu vrstu. Sve sam stavio u vrećicu, dali ste mi karticu da platite
i ukucali šifru. Na trenutak sam vam okrenuo leđa, a kada sam se
okrenuo nazad, vi ste nestali.”
Iz mojeg sjećanja nije izronio ni najmanji detalj. Niti neki prizor, ni
zvuk, a niti ovaj miris toliko oštar da bi čovjeku mogao probiti nosnu
pregradu. U nadi da će se ipak nešto pojaviti, radoznalo sam upitao:

“Kako nestao?”
“Eto tako, jednostavno ste nestali. Mislio sam da ste ugledali
nekoga na ulici... Gospođu Nuzhet.” Dok je spominjao moju bivšu
dragu, njegovim se crvenim licem proširilo nekakvo prljavo žutilo.
“Pomislio sam da ste izašli porazgovarati s njom i da ćete se odmah
vratiti, ali niste.”
Stidljivo suučesništvo u Ademovim očima i ukočenost u njegovom
ponašanju u potpunosti su mi razjasnili što se dogodilo. Koliko god se
trudio, od sudbine ne možeš pobjeći. Tako bi govorila mama kad bi se
posvađala s ocem, kako bi utješila samu sebe. Najbolje je priznati,
dušo... Najbolje je složiti se, pokoriti se.
Baš sam se pripremao postupiti kako je govorila moja draga
majčica, jedina osoba koja me u životu doista voljela, kad se umiješao
autoritarni glas moga oca. Ni slučajno! Nama ne priliči da se
pokorimo. Uvijek samo naprijed. Uvijek postoji izlaz. Kako su naši
preci probili Željeznu planinu i izašli iz Ergenekona, tako ćeš i ti.
Osjetio sam da se ljuljam. Da me moj ucjenjivač nije pridržao,
sigurno bih se stropoštao.
“Striko Muštak! Jeste li dobro, striko Muštak?”
Nisam bio dobro. Već dva dana se osjećam kao da ću se srušiti
pred nepoznatim ljudima. Ne dajući priliku Ademu da išta kaže,
spustio sam se na stolac ispod slike Ataturka u maršalskoj uniformi
na zidu.
“Kad sam točno došao ovamo?”

Pokušao je biti precizan.

“Mislim da je bilo oko sedam sati. Ne znam, možda i ranije... Ali
možemo saznati točno vrijeme.”
Znači li to da me još netko vidio?
“Kako?”
Moj zabrinuti glas uznemirio je i njega.
“Imamo slip. Znate, slip od kreditne kartice za sendviče i piva koje
niste uzeli. Evo ga ovdje...” Otvorio je ladicu blagajne i iz nje izvadio
komad papira. “Evo, piše i vrijeme: 19:38.”

I tako je moj čin ubojstva službeno registriran. Nije samo Adem

imao slip, nego i državna blagajna. I svjedok i dokaz. Ne postoji
savršeno ubojstvo, Muštak. Ubojice neizostavno naprave pogrešku. A
detektivi ih slijede i... Utišao sam glas svoga oca koji mi je zvocao u
mozgu.

“Jeste li me vidjeli i poslije?”

Kapci bez trepavica otvorili su se i zatvorili. Ademovo lice je
odražavalo nepokolebljivu odlučnost čovjeka koji još uvijek nije sasvim
prihvatio nemoral, ali namjerava krenuti tim prljavim putem.
“Nisam. Pomislio sam da ste, kao i prije mnogo godina, otišli kod
gospođe Nuzhet. To je baš bila velika ljubav.” Osmjehnuo se. “Kad se
dućan nalazi ovako na samom početku ulice, čovjek htio-ne htio biva
svjedok svemu što se događa.”
Kakva glupost. Biva svjedok. Zar taj pokvarenjak želi reći da će,
ako treba, otići na sud i ispričati sve što je vidio?

“Mi smo, kume, pedeset godina trgovci u ovoj ulici. Vidjeli smo sve:
tko je kada rođen, tko je kada umro, tko se s kime vjenčao. Naravno,
ne ja, nego moj otac. ‘Ovaj Muštak je zlatan momak’, govorio bi za vas.
Govorio je i da ste veoma imućni. Da dolazite iz ugledne obitelji. Da
vaša loza seže sve do dvora. ‘Šteta, kako je samo zapeo za kćer te
nemoralne obitelji’, kukao bi. Da, moj otac nimalo nije volio obitelj
gospođe Nuzhet. I ne može se reći da nije imao pravo. Bili su toliko
imućni, a uvijek su se zaduživali kod nas. Ali vi ste drugo. Kako ste
samo lijep par bili vi i Nuzhet... Dolazili biste ljeti, kad bi se njezina
majka i brat preselili na Bujukadu. Prespavali biste kod nje. Ujutro
biste zajedno odlazili na fakultet...” Njegove tamne oči su se rastužile,
kao da mu je žao. “Mislio sam da će opet biti tako. Pomislio sam da ste
ponovno u vezi, da ćete ujutro zajedno izaći iz zgrade i doći po vašu
kreditnu karticu. Ali niste. Umjesto vas, došla je policija.”

Skrenuo sam pogled. Na ramenima sam osjetio neku neodređenu

težinu. Neki plašljivi, oprezni kontakt. Bojažljivi dodir izdajice... Adem
me tobože tješio.
“Nemojte se brinuti, striko Muštak. Sudbinu se ne može zaustaviti.
Ja vas veoma dobro razumijem. A i dajem vam za pravo.” Kako su
samo odvratan izraz imale njegove oči koje su me tobože sažalno
gledale. “I još ona poznata da se s umrlim ne umire. Pokoj joj duši, za
tetu Nuzhet se više ništa ne može učiniti.” Pokušao se nasmiješiti, ali
nije uspio. “Ali za nas život ide dalje.” Zastao je. “Na primjer, ja
školujem dvoje djece. Krasna djeca, oboje su u osnovnoj školi. A tu je
još i srednja, pa fakultet. Nekoć je posao išao dobro. A sada, sa svih
strana süpermarketi. Prodaju kvalitetniju i jeftiniju robu od nas. Teško
se živi, veoma teško. Meni ste uvijek bili dragi, striko Muštak. Teta
Nuzhet je bila djevojka iz našeg susjedstva, ali treba biti iskren, vi kod
mene zauzimate posebno mjesto. Uvijek ste se lijepo ophodili prema
meni. Uvijek ste bili velikodušni.”
A sada ću, naravno, biti još velikodušniji. Redovito ću, bez
kašnjenja, uplaćivati novac, pomagati u plaćanju najamnine za stan, u
školovanju djece, u kupovinama njegove supruge. A Adem nikome
neće reći da je svoga striku Muštaka one večeri vidio u ovoj ulici,
nikome neće pokazati slip od moje kreditne kartice. A da se pravim da
ne razumijem? Ne, nojeva strategija ničemu ne koristi kad ste suočeni
sa šakalima ove vrste. A da ga zgrabim za ovratnik i kažem mu da ja
nisam od onih koji se plaše šupljih prijetnji? Ja? Da ja, Muštak
Serhazin, nekoga zgrabim za ovratnik... Ma to ne dolazi u obzir.
Recimo da to i učinim, taj nitkov bi me glavom tresnuo posred lica i u
trenu me prostro po podu. A možda bi on mene zgrabio za ovratnik i
vlastoručno odveo u policijsku postaju.
Čim sam ga vidio, bilo mi je jasno da nešto nije u redu, glavni
inspektore. Muštak je izgledao kao da je šenuo pameću. Zgrabio je nož
za pisma i zario ga u vrat svoje bivše drage.
Bi li mu Nevzat povjerovao? Zašto ne? Zašto bi me vlasnik dućana s
delikatesama iz ulice iz čista mira oklevetao? Ako mu i ne povjeruje, tu
je slip od moje kreditne kartice. Moja situacija bila je nesumnjivo
gadna. A svake minute koju provedem ovdje postat će još gora. Brzo
sam ustao.
“Bilo bi dobro da krenem...”
Moju žurbu dočekao je s razumijevanjem.
“Imate pravo, striko Muštak. Bolje je da vas ne zateknu ovdje.”
Naježio sam se kao da su Nevzat i njegov mladi pomoćnik promolili
glave kroz vrata dućana i promatraju nas.
“Ne, kume, nema potrebe za panikom. Policija ima pune ruke
posla.”, rekao je Adem shvativši da sam napet. “Maločas je ovdje bio
Sezgin. Došao je kupiti cigarete. Kaže da su ga izmučili u pritvoru. A
jadnik nije ništa skrivio. On mi je rekao da policija detaljno pretražuje
Nuzhetin stan. Teško će izaći prije večeri. Ali nikad se ne zna. Bolje je
da se nepotrebno ne uvalimo u probleme.” Iz džepa je izvadio jeftinu
posjetnicu tiskanu na jeftinom papiru. “Neka se nađe, trebat će vam.”
Pogledao me s očekivanjem. “Dajte i vi meni svoj broj.”

Jednu po jednu izdiktirao sam znamenke svog telefonskog broja.

Što sam mogao? Držao me za vrat. Pažljivo je zabilježio brojke koje je
čuo.
“Uskoro ću vas nazvati. Nema potrebe da se gnjavite dolaskom na
Šišli, ja ću doći kamo god želite.” Vjerojatno je vidio da mi je pao mrak
na oči. “Ne uzrujavajte se, striko Muštak. Bilo bi mi žao. Boga mi. Ne
uzrujavajte se, riješit ćemo mi ovaj problem...”
 41

Namjeravali su otvoriti grob Murata II.

“Svako ubojstvo zahtijeva novo ubojstvo.” Iako su prošle tisuće

godina od ove rečenice koja počiva na principu “oko za oko, zub za
zub”, ona i dalje vrijedi. Naravno da neću braniti sumanutu tvrdnju da
pravda neće biti zadovoljena ako osobu koja je nekome oduzela život
ne ubijemo na jednak način, ali sada sam ujedno siguran: osoba koja
je počinila ubojstvo prokleta je za vječnost. Koliko god se trudio,
ubojica ne može sprati krv sa svojih ruku. Nikada se u potpunosti ne
može riješiti odgovornosti koju si je natovario na ramena kad je s
Azrailom ušao u to sramotno partnerstvo. Smišljati scenarije kako bi
prevario policiju, tužitelje, pa čak i samoga sebe, optuživati druge i
hvatati se za slamke vanjskim promatračima može djelovati
zanimljivo, ali sve je uzaludno. Iskupljenje za ubojstvo koje ste počinili
nevidljivim vam je pečatom utisnuto posred čela. Izvjesno je baš kao i
vaša smrt. Čak i ako se ta pravednička mrlja sada i ne primjećuje, ona
će se, prije ili kasnije, sigurno ukazati. Svi oni pokušaji spašavanja,
smišljene laži i optuživanje nevinih, mogu samo malo odgoditi
pojavljivanje te crne mrlje na vašem čelu, a za njezin potpuni nestanak
šanse nisu samo male, nego je on apsolutno nemoguć.
 A to što mi se Adem, ništavni sin Naila Dilija, ispriječio na ulici, još
jednom me podsjetilo na tu apsolutnu istinu. Ako sam već ubio Nuzhet,
moram platiti cijenu. Dok sam, napustivši trgovinu delikatesa Dili,
izlazio na glavnu ulicu, te misli su mi velikom brzinom prolazile kroz
glavu. Osim toga, ta cijena bit će mnogo viša od novca koji će Adem Dili
od mene tražiti. Da, odgoda je moguća ako ću tom nitkovu redovito,
svakog mjeseca plaćati određeni iznos. Na što sam to spao... Ugledni
znanstvenik koji se cijelog života držao podalje od svađa i tučnjava i
bježao od zločina i nevolja, istanbulski gospodin Muštak Serhazin,
doveo se u položaj igračke nekog ucjenjivača koji se neće ustručavati
nikakvih gadosti.
O tome si trebao razmišljali prije nego što si počinio ubojstvo!
Psihopat u meni bezočno se cerio pokazujući zube što su u njegovoj
mračnoj špilji svjetlucali poput oštrice noža. Gdje si ti, a gdje je
ubojstvo? Vidiš, sve si upropastio!
Htio sam mu reći da nije sigurno ni jesam li ga uopće ja počinio.
I dalje lažeš! I to samome sebi.

Imao je pravo, ali ja sam, kao da se držim za trulu slamku, prkosno

prigrlio mogućnost da sam nevin.
Zašto bih lagao? To što me onaj lopov Adem vidio na ulici ne
dokazuje da sam ubojica. U tom trenutku cijelo se mnoštvo ljudi moglo
naći u istoj ulici.
Ne na ulici, nego u njegovom dućanu...
Pa što? Je li zločin ući u delikatesnu radnju?
 Ako mene pitaš, nije. Nije zločin čak ni ubiti onu ženu, ali moraš
priznati da je toliko slučajnosti ipak malo previše. Osim toga, značajno
je i vrijeme u kojem si se nalazio ondje.
Kakve veze ima vrijeme?
Ako se sjećaš, onaj glavni inspektor rekao je da se ubojstvo
dogodilo između 19:00 i 20:00 sati. Račun u dućanu onog smrada
Adema izdan je u 19:38. Kad si se osvijestio u zgradi Sahtijan, bilo je
19:42. Prošlo je točno pet minuta. Dakle, dovoljno vremena da dva
sendviča sa sirom i jezikom i četiri piva, kao i kreditnu karticu koja će
te poslati u zatvor, ostaviš ucjenjivaču i onako ošamućen došetaš do
zgrade.
Dobro, no zar to ne dokazuje da sam nevin? Sasvim je nemoguće
da sam u roku od pet minuta ušao u Nuzhetin stan, ubio je i vratio se
dolje.
Naravno, ako je nisi sredio prije nego što si otišao u delikatesnu
radnju Dili.
Ako je nisam sredio... Same mogućnosti. A sve su vrlo, vrlo
neutemeljene. Ne, molit ću lijepo, to što me Adem Dili sinoć vidio u
svojoj trgovini delikatesa uopće ne znači da sam ja ubojica.
Veselo je prasnuo u smijeh.
Tako kaže i taj tvoj glavni inspektor. Imate pravo, profesore
Muštak, to su neosnovane tvrdnje. Kad ste došli u stan, bilo je 19:40.
Drugim riječima, nemoguće je da ste vi počinili ubojstvo. Osim toga, to
što ste nam prešutjeli da ste dolazili u stan, pažljivo obrisali svoje
otiske prstiju, izvukli oružje iz vrata pokojnice i bacili ga u more,
uopće nije bitno. Ako vi kažete da ste nevini, to je to. Baš će tako reći i
zatvoriti slučaj. Zaboga, zar si glup? Uz ovakve dokaze i informacije
čak će te i sudac koji je najpopustljiviji prema ubojicama bez
razmišljanja strpati u zatvor. Istina je jasna kao dan.
Dobro, a tko je onda napao Akina? Recimo da sam ja sam ubio
Nuzhet, ali što je s mojim bivšim asistentom? Jesam li i njega ja ranio?
U redu, imao sam dobre razloga da ubijem bivšu dragu, ali zašto bih
napao Akina?
To ne znam, ali ako ne ušutkaš tog lajavog Adema...
Ako ga ne ušutkam? Kako da to izvedem?
Vrlo jednostavno: uzmi pištolj koji tvoj razmetljivi otac nikada nije
koristio u skladu s namjenom i njegov perolaki obarač dodirni
jednom... Ne, bar tri puta. Ipak se treba osigurati. I eto, bilo pa prošlo.
Nema Adema, nema problema.
Ne budali. Nikoga ja ne mogu ubiti. Mislim, bar dok sam pri svijesti.
Uz to, Adem je spreman na kompromis. Možda mi je to i jedina prilika.
Mogu ga, bar na neko vrijeme, ušutkati novcem, a u međuvremenu se
pobrinuti da se slučaj zatvori. Nije li i Čandarli isprobao tu taktiku?
Nije li Mehmedu II. na zlatnom poslužavniku predao blještave zlatnike
bizantinskih vlastelina?
Jest, ali što se onda dogodilo? Dan nakon što je osvojio
Konstantinopol, naš ga je Osvajač dao uhititi. A nakon četrdeset dana
ravno krvniku. To je, eto, sigurno rješenje. A što ti radiš? Problem
pokušavaš riješiti mitom, baš kao i Čandarli Halil. I pritom posvuda
pričaš kako veoma dobro poznaješ sultana Mehmeda II. Osvajača.
Ništa ti ne znaš. Da ga poznaješ, znao bi i kako riješiti ovaj problem.
Kako je onaj tamo riješio Gordijski čvor? Mislim na Aleksandra
Velikog. Čovjeka koji je bio idol našeg Osvajača. Čak! Jednim udarcem
mača. Tako probleme rješava i Osvajač. Ista tehnika, munjevita
operacija. Čovjek nije sišao s konja ni nakon što je osvojio
Konstantinopol. Nije skinuo oklop ni vratio sablju u korice. Sve te
godine jurcao je iz pohoda u pohod. Kažu da je osvojio točno dvjesto
gradova. Život tog čovjeka je legenda. Njegov život je pobjeda. Zašto?
Zato što je odgonetnuo svijet. Ako ti njih ne baciš na koljena, bacit će
oni tebe. Dvonožac zvani čovjek razumije samo silu. Poštuje snagu. U
red se dovodi batinom. Hajde da i mi krenemo tim starim prokušanim
putem. Sredimo tog Dilija na najbrži mogući način i gotovo?
Zaboga, zar nije grehota? Čovjek ima obitelj, ima djecu...
Grehota? Pih! Onda sjedni i plači. Ne mogu vjerovati! Smrad će te
zavili u crno, a ti ga još i žališ. Zar nisi vidio njegov pogled? One
krmeljave oči što se stalno okreću. Ma, ta hulja bi za novac i rođenu
djecu prodala. Tko zna kome je sve dužan? Kockarnici, lihvaru ili
prodavaču droge? Daj shvati da on nikada neće biti zadovoljan. S
njime nećeš izaći na kraj čak ni da prodaš ona dva stana. Isisat će
čitav imetak porodice Serhazin do zadnjeg novčića, a opet te neće
prestati pelješiti. Saberi se, sutra ćemo pozvati tog nitkova na neko
zabačeno mjesto. Tri metka posred čela, i vuk sit, a ovce na broju.
I dok je Adem Dili obliven krvlju padao na tlo, trgnuo me zvuk
trube, a potom i žestoka škripa kočnica. Ostao sam stajati tako
skamenjen posred najprometnije ulice na Šišliju. Pred nosom mi je
stajao ogromni bijeli terenac. Jedna kao noć crna glava koja je izvirila
kroz prozor do vozačkog sjedala i velika rastvorena usta.
“Hej ti! Daj malo pazi. Skoro si poginuo. Pripazi gdje prelaziš cestu!”
Oni na nogostupu gotovo su požudnom znatiželjom promatrali
kako se sramoti ova gruba skica od čovjeka što još uvijek zbunjeno
stoji nasred ulice. “Sad me još gleda. Kriv je, a izigrava nevinašce. Sad
ću izaći iz auta, pa ćeš vidjeti. Svašta... Zbog ovog tikvana ću još
postati ubojica! Hej ti! Nemoj me tako gledati! Kao tele u šarena vrata.”
Imao je pravo. Kao da mi nije dovoljno što sam ubio Nuzhet, sad ću
još i od neznanca učiniti ubojicu.
“Oprostite”, promucao sam. “Nemojte mi zamjeriti, utonuo sam u
misli.”
Nadao sam se da će se primiriti, ali taj je medvjed u ljudskoj
spodobi potpuno izgubio kontrolu.

“Utonuo u misli, čuj to. Dat ću ti ja misli. Vidi, još uvijek stoji nasred
puta! Zaboga, čovjek si u godinama. Gubi se, traži nevolju negdje
drugdje.”
Znao sam da će mu se želja prije ili kasnije sigurno ostvariti, pa
sam progutao sve uvrede. Čak sam ga i pozdravio jedva primjetnim
pokretom glave i brzim korakom prešao na suprotnu stranu ulice.
“Brzo... Brzo... Još brže” dobacivao je za mnom mlađahni
beskućnik zapuštene kose i brade koji je stajao ispod semafora. “Bježi,
strikane, bježi... Ovaj grad je čudovište. Jednoga dana sve će nas
progutati. Samo bježi, strikane. Bježi dok te čudovište nije progutalo.”

Gledao me sažalno, s ljubavlju koju posljednjih dana nisam vidio ni

u čijim očima.
“Bježi, strikane, bježi...”
Poslušao sam ga. Nisam bježao, ali sam pošteno požurio. Htio sam
što prije odmaknuti od te sramotne scene i ovoga grada, koji se u
mješavini betona, stakla, plastike i stvorenja zvanih ljudi pretvorio u
pravo čudovište. No brbljavi princ tame u mojoj duši odmah se
umiješao.
Bježi, Muštak, samo bježi... I tako si uvijek bježao. Kad god bi
naišao na poteškoću, podvio bi rep i nestao iz vida. Onog kretena iz
auta mogao si zgrabiti za ovratnik i razbiti mu gubicu, ali ti samo bježi.
Pa da vidimo dokle ćeš stići...
Svojem unutarnjem manijaku nisam ostavio prostora da nastavi
pričati. Nije služio ničemu osim da mi stvara pometnju u glavi. Brzo
sam ga otjerao u njegovu mračnu rupu.

Dobro, ali kamo sam ja krenuo? Kamo drugo nego u bolnicu.

Muštak, ti si najobičniji slabić. Pusti razmišljanje i uzdaj se u svoje
noge. Gledaj, ako ovdje skreneš lijevo, pred tobom je Dječja bolnica.
Siroti Teoman me sigurno još uvijek čeka. Rekao sam mu da ću doći
poslijepodne, a skoro će mrak. A moja torba? U njoj je očev pištolj.
Gdje mi je pamet bila kad sam ga ponio? Još uvijek stoji u Šazijinoj
ordinaciji. Što ako netko otvori torbu i pogleda što je unutra? Ma tko bi
je otvorio? Ona lijena tajnica? A što se tiče Šazije, ona nikada ne bi bila
tako nepristojna. Neka samo stoji, uzet ću je na povratku iz bolnice. U
Akinovu sobu se i tako vjerojatno ne može ući od policije.
Ispred sobe u kojoj je ležao Akin nije bilo niti jednog policajca. Baš
kada sam pomislio da našeg Nevzata nitko ne uzima za ozbiljno, vrata
su se otvorila i na njima se ukazalo nervozno lice ćudljivog inspektora
Alija. Namrštene obrve, ukočene oči, donja usna među zubima. Da nije
zakasnio, da nije i Akin... Eksplodirao je kad mu se pogled susreo s
mojim.
“Vidite, zar ne, profesore? Nisu došli. Što ako se čovjeku nešto
dogodi, tko će za to odgovarati? No krivi smo mi. Koliko sam puta
rekao glavnom inspektoru da ne bude tako popustljiv prema njima!
Treba ih prijaviti, pa ćeš vidjeti kako stižu u sekundi. Znaju da je
Nevzat dobar čovjek i odmah ga iskorištavaju.” Rukom je pokazao
prema sobi. “Čovjek je sam... Uđeš, prerežeš mu grkljan i samo išetaš.”
“Zar nema ni Teomana?”
“Ne, profesore, nikoga.” Zastao je. “Ali na unutarnjoj strani vrata
nalazila se ova poruka.” Iz džepa je izvadio papir presavijen napola.
“Profesore, čekao sam vas, ali niste došli. Moram do stana. Vraćam se
za sat vremena, Teo.” Prestao je čitati i pogledao me. “Taj ‘profesor’ ste
vjerojatno vi.”
“Da, Teoman je njegov cimer.”
“Boga mi, dobar prijatelj. Samo je tako ostavio ranjenog čovjeka.”
“Nije on kriv. Rekao mi je da će morati otići. Ja sam trebao doći
ranije, ali...”
Njegove iskričave oči odjednom su me pozorno pogledale.

“Evo, stiže i naša munjevita ekipa. Gledaj kako se samo i dalje klate.
Izgledaju kao da su krenuli na Bejoglu, u provod. Samo dođite da vam
ja održim lekciju!”
Nakon svega što se izdogađalo od jutros, nisam bio u stanju gledali
još i kako Ali grdi svoje kolege, pa sam uletio u sobu.

Akin je još uvijek bio bez svijesti. Možda je i spavao, vjerojatno od

analgetika. Rana na jeziku jako ga je boljela. Približio sam mu se, lice
mu je izgledalo nekako spokojno. Znači da ga ne boli. Liječnik je rekao
da je dobro, da će se uskoro oporaviti. Slomljenim prstima trebat će
nešto više vremena da zarastu, no uskoro će početi govoriti. Ah, samo
da nam što prije kaže što se dogodilo. Možda će to riješiti cijelu
zagonetku. Da, glavni inspektore. Četin i Erol su došli u moj stan. Ne
znajući što smjeraju, pustio sam ih unutra. Međutim, čim su ušli, bacili
su se na mene. Hoće li stvarno tako reći? Hoće li to biti njegova priča?
Ili? Ili što? Ne, ja nisam napao Akina. Pogledao sam svog bivšeg
asistenta kojem je kosa potpuno prekrila čelo. Plitko je disao. Ne,
zašto bih ga napao? Ne sjećam se ničega takvog. Ali ne sjećam se ni da
sam ubio Nuzhet. Sve nakon onog telefonskog poziva izbrisano mi je iz
pamćenja. Mrkla tama. Ni zvuka, ni slike, ni mirisa. A ako sam ja taj
što je ranio Akina? Ma daj, pa nisam valjda istodobno pokušao
likvidirati dvije osobe! A tko kaže da je bilo istodobno? Ne znamo u
koliko sati je napadnut Akin. Njegova vremešna susjeda rekla je da je
kući došao oko pet sati. Ne znam koja serija je upravo počinjala na
televiziji. Dakle... Dakle, budući da se ne sjećam što se dogodilo... Prije
nego što sam ubio bivšu dragu, svratio sam do stana svog bivšeg
asistenta na Akaretler. Ma molim vas, to je previše! Nisam ni znao da
je Akin Nuzhetin asistent. To sam tek jučer čuo od Sibel. Zašto bih bez
ikakvog razloga napao momka? A ako sam već ranije negdje čuo, pa
zaboravio? Ionako imam problema s pamćenjem. Disocijativna fuga.
Glupost, ne mogu sve što zaboravim pripisivati toj bolesti. Osim toga,
da sam čuo da je Akin Nuzhetin asistent, saznao bih i da se Nuzhet
vratila u Istanbul. A budući da ne postoji ni najmanja šansa da to
zaboravim... Ne, baš i nema smisla toliko forsirati. Osim toga, zašto
bih ja pod svaku cijenu trebao biti krivac? Ako Akin progovori, slučaj
će se sigurno riješiti. A ja ću se izvući iz ove strašne zbrke. A Adem
Dili? Ako uhapse pravog ubojicu ili ubojice, i taj problem će biti riješen.
Reći ću Nevzatu za svoju bolest i objasniti mu da nisam mogao ništa
priznati jer ni sam nisam znao jesam li počinio ubojstvo ili ne, i to je to.
Možda će mi opet udijeliti nekoliko savjeta onim svojim blago oštrim
tonom, ali će zatvoriti slučaj. I njegovom pomoćniku je izletjelo da je
Nevzat dobar čovjek. Čak i predobar. Pun nade dotaknuo sam Akinovu
lijevu ruku, koja je kliznula ispod ruba prekrivača. Pomaknuo je
prstima. Počeo sam se brinuti da sam ga probudio, kad je ne otvorivši
oči lagano povukao ruku. Opet je pravilno disao. I ja sam se počeo
smirivati, kad sam začuo prigušenu zvonjavu. Moj mobitel? Ne, moj ne
zvoni tako. Usto, zvuk je tako slabašan. Čini se da dopire iz ormara iza
mene. Kada sam otvorio vrata ormara, zvuk se pojačao. Dopirao je iz
unutarnjeg džepa kožnog kaputa kojim smo pokrili Akina prije nego
što su ga unijeli u kola hitne pomoći. Ispružio sam ruku i dohvatio
telefon. Na crnom ekranu pisalo je “Mansur”. Vjerojatno prijatelj?
Ustrajno je zvonio. Možda je čuo što se dogodilo i sada umire od brige.

“Halo?”
“Halo, Akine? Pa gdje si, stari?”
Glas je bio srdačan.
“Ovaj, ja sam Akinov profesor.”

Mansur se vjerojatno zbunio, ušutio je. Da ga ohrabrim, objasnio

sam mu glasom srdačnim bar koliko je bio i njegov.
“Nisam nekakav stranac. Moje ime je Muštak, profesor povijesti
Muštak Serhazin.”
“Ah, profesore, napokon se upoznajemo. Ja sam Mansur.” Govorio
je veselo, gotovo cvrkutavo. “Akin vas je skrivao kao zmija noge. Nije
mi rekao ni kako se zovete. Samo da ste profesor povijesti. Nego, gdje
je taj nesretnik? Rekao je da će me danas nazvati.”
Nisam imao pojma što je mislio kad je rekao da me Akin skrivao
kao zmija noge, ali sam shvatio da nije čuo za napad. Zar to sad znači
da ću mu ja morati u detalje objasniti što se dogodilo? Ne, najbolje je
da ništa ne kažem.”
“Akin je malo bolestan, odmara se.”
“O Bože, želim mu brz oporavak. Nema veze, profesore, i tako ne
trebam Akina, nego vas. Budući da smo se sada upoznali, najbolje je
da s vama porazgovaram o onom turbetu.”
Turbetu? O čemu taj čovjek priča? Ili me možda zamijenio za
Nuzhet?
“I tako vi vodite posao.”

Vodite posao. Pa naravno, misli da sam ja Nuzhet. Dobro, ali zašto

bi Akin skrivao Nuzhetin identitet? Zato što su se bavili delikatnim
stvarima. Turbe? Da, turbe Murata II. u kompleksu Muradije.
Namjeravali su otvoriti grob Murata II. Radi toksikološke analize.
Znači da zakonske molbe nisu urodile plodom. Naravno da nisu, samo
pokušaj izazvati skandal koji će ocrniti našega slavnog pretka!
Izazvati skandal ili otkriti istinu? Ma, kako god... Na kraju su i mene
uvukli u tu nesretnu rabotu. A ovaj prepredenjak na telefonu misli da
sam ja šef. Trebao sam mu odmah objasniti situaciju, prije nego još
dublje zaglibim u nevolje. Čekaj, čekaj, kakve nevolje? Možda je ovo
prilika. Sudbina mi je pod noge dovela priliku koja bi mogla riješiti
cijeli misterij. Bila bi ludost odbiti.
“Nije li tako, profesore?” rekao je Mansur, žarko me pokušavajući
uvjeriti. “Izgubili ste toliko vremena bakćući se s onim upraviteljem
zaklada iz Burse. Ne bi bilo drugačije ni da je bio Akinov rođeni brat, a
kamoli ujak. Rekao sam mu da neće dobiti dozvolu tko god bude
posredovao. A da ste se odmah obratili nama, sve bi bilo riješeno u
tren oka. Ali Akinu se ne da objasniti! Nema veze, budući da smo se
napokon upoznali, više nema problema.”
“U redu, u redu. Možemo li o tome razgovarati preko telefona?”
“Ne dolazi u obzir!” Glas mu je zvučao toliko tajnovito da bi
uznemirio svakoga tko ga čuje. “Morate priznati, gospodine Muštak,
da se o takvim stvarima ne priča preko telefona.”
 Nakon ucjenjivača Adema Dilija, pljačkaš grobova Mansur. Bravo,
Muštak, na dobrom si putu. Pljačkaš grobova Mansur... Kakva glupost.
Ne bi bilo važno ni da je mrtva lezbijka, a kamoli pljačkaš grobova.
Možda se na drugom kraju nalazi čovjek koji će me osloboditi optužbe.
“Imate pravo”, odvratio sam nastojeći sakriti uzbuđenje.
“Razgovarat ćemo licem u lice. Kada?”
“Odmah.”

“Odmah?”
Ne, nisam mogao tako brzo doći, ali Mansuru se žurilo.
“Nema smisla odugovlačiti, profesore. Danas sam se trebao naći s
Akinom. Ako se on ne osjeća dobro, dođite vi. Sa mnom je i majstor
Hasan. Znate za njega, i prije je sudjelovao u restauracijskim
radovima. I ne samo turbeta. Cijeli kompleks, od džamije do medrese,
poznaje kao svoj dlan. Objasnit će nam i kako će ući u turbe. Dat će
nam cijenu, a porazgovarat ćemo i o mojoj proviziji. Hajde, čekamo
vas u dućanu na Zejreku.”

“Dućan na Zejreku?”
“Akin vam nije rekao? Bravo, pouzdan momak. Mi smo u Hasanovoj
željezariji. Željezarija Saglam. Ulica Ibadethane, paralelno s džamijom
Mula Zejrek. Uglavnom, nemojte da predugo čekamo.”
“Dobro.” Nakon što sam napunio pluća zrakom bolničke sobe što
zaudara na lijekove, odlučno sam ponovio, dijelom i kako bih uvjerio
samog sebe: “Dobro, odmah dolazim.”
 42

Ljubav kod čovjeka izaziva pomračenje uma

Kad sam izašao iz bolnice, snijeg je ponovno počeo padati. Bijele

mrvice nijemo su se kovitlale u tami koja se lagano spuštala. Ulice su
se brzo praznile. Počinjala je još jedna blistava zimska noć, kao
stvorena za onu šetnju o kojoj je pričala Nuzhet. Međutim, ja nipošto
nisam bio raspoložen za šetnju. U mojoj su se glavi tri glasa
bespoštedno borila za prevlast.
Ne bi trebao ići, sinko, uskoči u taksi. Ili uđi u minibus i ravno kući.
Ne petljaj se u Nuzhetine stvari. Što te se tiče kako su sultani umrli? I
mi smo ljudi koji gledaju svoja posla. Bila je to moja majka. Sirota misli
da će sve biti u redu ako ne budem zabadao nos u tuđe stvari. Kamo
sreće da je mogu poslušati. Trenutno bih više od svega želio zaboraviti
što se dogodilo i skloniti se iza spokojnih zidova svog stana. Ali sada je
već prekasno, do grla sam zaglibio u močvaru.
Ni slučajno nemoj slušati tu ženu, sine. Ja sam je godinama slušao i
što sam dobio? Ono što trebaš učiniti jest otići Nevzatu, a ne kući.
Potanko ćeš mu objasniti što se dogodilo. Da, od samog početka.
Istina, u detektivskim romanima policajce uglavnom prikazuju kao
glupe, ali od zakona se ne može pobjeći, sine. Oni znaju bolje od tebe.
Ipak su državni službenici.
Zapravo sam trebao poslušati oca. Trebao sam razgovarati s
Alijem, ako već ne s Nevzatom. Međutim, kad se Teoman vratio, a ja
mu povjerio svog bivšeg asistenta i izašao na hodnik, luckastog
inspektora nisam vidio. Pitao sam dvojicu policajaca koji su na
vratima vodili dubokoumni razgovor o problemima službe u Istanbulu,
ali ni oni nisu znali gdje je. Da sam uspio naći Alija...

I da si ga uspio pronaći, ne bi mu trebao reći, pobunio se napasnik

koji se skriva u mračnim tunelima moje duše. Nemoj vjerovati ocu
kojem je država pomutila razum. Ovo se neće riješiti policijom. Ono što
trebamo učiniti vrlo je jednostavno... Prvo ćemo svratiti k Šazije i uzeti
one naše stvari. Onda idemo u željezariju na Zejreku da vidimo tko su i
što su ti tipovi. Što je Nuzhet od njih htjela? A kad ondje završimo,
vratit ćemo se na Šišli. Ne u bolnicu, nego u ulicu Hanımefendi. U
Delikatese Dili. Zimska noć... Poprilično je kasno... Na ulici neće biti
nikoga. Adem Dili se već lagano počeo opijati iza pulta. Ne može se ni
opirati. Čim uđemo, vadimo pištolj i tri metka u glavu. Kad slip
kreditne kartice i novac iz kase spremimo u džep, problem je riješen. I
onda neka priča tko što želi.
Iako nisam pretjerano obraćao pozornost na ideje tog manijaka,
njegov prijedlog da svratim k Šazije dobro mi je sjeo. Tako torbu s
pištoljem neću ostaviti ondje, niti ću pred ljude za koje nemam pojma
tko su i što su doći praznih ruku. S tom namjerom sporednim sam
ulicama koje je već sada zabijelio snijeg krenuo prema Osmanbeju.
Vrata je opet otvorila tajnica. Izgledala je bunovno i pospano, kao
uvijek. Zavlačeći riječi, gotovo je prošaptala:
“Izvolite,gospodine Muštak. Dobrodošli.”

Zapravo mi je bilo drago kad sam je vidio. Moja sestrična sigurno

još nije došla. Uzet ću torbu i začas zbrisati odavde. Međutim, prerano
sam se obradovao.
“I gospođa Šazije je ovdje, čeka vas.”

Pogledom sam pročešljao okolinu.

“Moja torba...”
Istim mlitavim, beživotnim glasom promrmljala je:
“Uzela ju je gospođa doktorica, u njezinoj je sobi.”
Možda nema razloga za paniku. Možda Šazije ne zna što se nalazi
u torbi. Uzela ju je sa sobom tek tako. No čim sam otvorio vrata i ušao
u ordinaciju, shvatio sam da se varam.
Očeva opasna igračka nevino je stajala na stolu moje sestrične.
Kažem nevino, jer su mnogo opasnije bile Šazijine oči, koje su iza
naočala u tamnoplavom koštanom okviru poput dviju mračnih
puščanih cijevi piljile u mene. Odmah mi je na pamet palo strašno lice
moje tetke. Eto, raskrinkan si, Muštak. Trudi se koliko god želiš,
činjenice ne možeš sakriti. Čak ni žuto svjetlo, gotovo boje meda, nije
moglo ublažiti strogi izraz Šazijinog lica koje je sve više sličilo licu
njezine majke.
“Odakle ti, Muštak?”
Pitanje je postavila tek nakon što je pričekala da zatvorim vrata.
Stvarno nije bilo potrebno da tajnica sluša naš razgovor. Što god bilo,
Šazije nikad ne gubi kontrolu. No nažalost, glas joj je jednako odbojan
kao i majčin. Moja sestrična koja se smekšala nakon sinoćnje svađe je
nestala i, dijelom vjerojatno ponesena nadmoći koju joj da je sjedenje
u vlastitoj ordinaciji, za stolom s kojega vlada pacijentima, vratila se u
svoju uobičajenu ulogu čelične lady. Ja sam još s vrata žurno
odgovorio.

“Iz Nuzhetinog stana. Policajci su mi pokazali nekoliko

dokumenata. Osmanski tekstovi i to. Nisu ih mogli odgonetnuti.
Usredotočili su se na mogućnost da je ubojstvo počinjeno zbog nekog
tajnovitog projekta. Teorije da je Osvajač ubio svog oca...”
Podrugljivo je promrmljala:
“Ocoubojstvo, ha? Freud je poludio zbog tog pitanja.”
Htjela je reći da se ne upuštam previše u to jer ću i ja skrenuti.
Nisam se obazirao. Kad nisam ništa komentirao, noktom kažiprsta
premazanim lakom jednake tamnoplave boje kao i okvir naočala
lupnula je u dršku pištolja.

“Dobro, a što je ovo, Muštak?” Nisam imao snage nositi se sa

Šazijinom arogancijom.
“Pištolj”, odgovorio sam slegnuvši ramenima. “Tatin pištolj. Sjećaš
se, kad je on umro, preuzeo sam dozvolu na svoje ime. I to na
inzistiranje tvoje majke. Jer čime ćemo braniti toliku vilu?” Smirenim
koracima prišao sam stolu. “Već si ga vidjela. Sjećaš se kad si nedavno
zatekla otvorena vrata svog stana i u panici došla k meni, pa smo s
ovim pištoljem u rukama tražili lopova.”
Namrštila je obrve naglašene šminkom.

“Vidim što je, Muštak. Što taj pištolj radi ovdje?”

“Nisam ga htio nositi sa sobom kad sam išao kod policajaca.”
Značajno me pogledala.
“Kad si išao kod policajaca... Ne pitam te to. Što taj pištolj radi u
tvojoj torbi?”
Dok sam rukom posezao prema pištolju na stolu, umirio sam
njezinu znatiželju.
“Nosim ga za samoobranu.”
Crne oči nemirno su zatreptale.
“Od koga?”
Podigao sam pištolj sa stola.
“Od ubojica.”
Promatrala me ne propuštajući ni najmanji pokret.

“Kojih ubojica?”
Prije nego što sam išta odgovorio, stavio sam pištolj u torbu koja je
također stajala na stolu.
“Nuzhetinih.”
Uputio sam joj značajan pogled. “Jer se ne zna gdje su. U svakom
trenutku mogu nabasati na njih.”
Ni pogled ni dramatične riječi nisu imali nikakvog efekta.
 “Jesu li utvrdili njihov identitet? Tko je ubio Nuzhet?”
Uopće se nije uzrujala. Budući da je tako, moram igrati otvorenih
karata.
“Ne znam. Možda ti znaš.”
Ono njezino samouvjereno držanje na kojem bi joj svaki sultan
pozavidio kao da se poljuljalo.

“O čemu ti to, Muštak? Kako bih ja mogla znati tko su ubojice?”

Ne odvajajući pogled od nje, sjeo sam u fotelju u kojoj prima
pacijente.
“Možda ti je Nuzhet nešto rekla. Toliko puta si bila kod nje.”
Mislio sam da će zanijekati, ali ne. Naprotiv, zavalila se u fotelju i
preko crne dolčevite prekrižila ruke na prsima. “Dakle, saznao si da
smo se viđale.”
“Jesam.” Pazio sam da mi glas ne zadrhti. “Samo mi nije jasno
zašto si me, kad ste se već družile, sinoć toliko gnjavila zbog one
ogrlice?”

Nadmeno je stisnula oči.

“Jer nikada nisam vidjela Nijemo oko na Nuzhetinom vratu. Možda
ga se sramila nositi preda mnom.”
To što je rekla imalo je smisla, Nuzhet je uvijek bila nemirna zbog te
ogrlice. No Šazije ju je mogla vidjeti i slučajno. I baš kao što je sinoć
planula na mene, vidjevši Nijemo oko na dugom tankom vratu moje
bivše drage doživjela je napad bijesa, zgrabila otvarač za pisma koji je
stajao na stoliću...
“Znaš da te volim, Šazije. Ne želim ti zlo. Ne želim, jer osim tebe u
životu nemam nikoga svoga. Iz istog razloga nikome neću dopustiti da
ti naudi. Ali nešto ću te pitati, i molim te, reci mi istinu.”
Lagano je podigla glavu i pogledala me ravno u oči.
“Dobro, pitaj.”

Kao da smo promijenili uloge. Kao da sam ja postao liječnik, a ona

pacijent.
“Gdje si bila prije dva dana, između šest i osam sati navečer?”
“Što?” povikala je. “Što? Ne mogu vjerovati, optužuješ me za
ubojstvo?” U bijesu je skočila na noge. “Muštak, zar si lud? Kako možeš
pomisliti takvo što?”
Možda jesam lud, ali sam imao dovoljno razloga da tako mislim.
Zadržao sam sabranost i odmjerio je od pete do glave. “Ni za što te ne
optužujem. Samo sam pitao gdje si bila između šest i osam sati.”
“Muštak, ti si stvarno poludio.” Glas joj je bio pun dubokog
razočaranja. Maloprijašnji bijes je nestao s njezinog napetog lica, sad
ga je krasilo nešto nalik sažaljenju. “Moraš se liječiti.”
Nije me bilo briga za njezine riječi.
“Nisam dobio odgovor na svoje pitanje.”
Bespomoćno se spustila u fotelju.
“Dobro, onda slušaj. Gdje sam bila u šest sati? U Adžibademu imam
jednog pacijenta s Parkinsonovom bolešću, gospodina Sezaija. Oko
18:15 sam svratila do njega. Budući da je njegova bolest u
poodmaklom stadiju, gospodin Sezai ne može potvrditi moje riječi, ali
mogu njegova supruga Meral, sin Šukru, snaha Emel i Jelena,
njegovateljica iz Moldavije. Ako želiš, dat ću ti broj telefona, pa ili
pitaj.”
Trebao sam osjetiti stid ili u najmanju ruku nelagodu. Ali ne, nisam
osjetio ništa slično. Ako mi je tajila da se sastaje s Nuzliet, očito je bila
spremna na svakojake laži. Vjerojatno zato što onaj optužujući izraz u
mojim očima nije nestao, Šazije je nastavila nabrajati što je radila u
vrijeme ubojstva.
“Oko sedam sati izašla sam iz stana gospodina Sezaija. Padao je
snijeg, sve je bilo bijelo. Zimska noć kakvu u Istanbulu nemamo prilike
često vidjeti. Ulice su rano opustjele. Uživajući u snijegu, prošetala
sam do stana.” Duboko je uzdahnula. Kad je ponovno počela pričati,
uznemirenost u njezinom glasu prepustila je mjesto nekom
optužujućem tonu. “A kad sam došla kući, prvo sam se popela do tvog
stana. Sjećaš se, tog popodneva si me zvao. A ja sam primijetila poziv
tek kad sam stigla do zgrade. Zato sam prvo svratila do tebe, ali te nije
bilo. Skrećem ti pozornost, to je bilo nešto prije osam sati. Sat kasnije
sam ponovno sišla. Opet te nije bilo. Kad sam treći put pozvonila na
tvoja vrata bilo je nešto prije deset sati, i tad si se pojavio preda
mnom.” Pogled joj je kliznuo prema mojim cipelama. “Sjećaš se, zar
ne? Bio si bos. Izgledao si nekako čudno. Bio si nervozan, uzbuđen i
nekako nelagodno užurban. Rekao si da si maloprije stigao. Tobože si
šetao po snijegu. Tko normalan dva i pol sata provodi u šetnji po
snijegu?”
Eto, to je naša Šazije. Logika od glave do pete; logika i snaga volje.
Ako nije u nekakvom emotivnom trenutku, nitko je ne može poraziti.
Kao da nije dovoljno što je pobila sve moje optužbe, u trenu me
pretvorila u sumnjivca za ubojstvo. I još su njezine sumnje bile
osnovane do neba. No koliko god ona bila u pravu, ja si nisam mogao
dopustiti da se predam.

“Praznim optužbama ne možeš prikriti svoju pogrešku”, zagrmio

sam. “Rekao sam da sam šetao po snijegu, ali sam prije toga svratio u
Čiju na večeru... Onaj restoran čija jela obožavaš. Dakle, nisam proveo
dva sata u besciljnom tumaranju ulicama. Krivac si ti, jer mi nisi rekla
da si se družila s Nuzhet.”
Takav nastup urodio je plodom, onaj optužujući izraz nestao je iz
njezinih očiju. “Nisam ti rekla zbog tvojeg dobra. Bojala sam se da bi ti
opet mogla slomiti srce. Da bi ti opet mogla priuštiti istu traumu.”
Njezine riječi su me duboko dirnule, ali me ipak neće tako lako
pridobiti.

“Ako je tako, zašto si se družila s njom?”

“Pokušavala sam je shvatiti. O njoj sam uvijek slušala od tebe,
poznavala sam je samo onoliko koliko si mi ti rekao. Mislila sam da ću
ti moći više pomoći ako upoznam pravu Nuzhet.”
“Znači, nisi vjerovala meni?”
Na moje glupo pitanje uzvratila je pametnim odgovorom.
“Nisam, jer si bio ludo zaljubljen. Ljubav kod čovjeka izaziva
pomračenje uma, iskrivljava percepciju. Zaljubljen čovjek ne može
objektivno procijeniti osobu u koju je zaljubljen. I ti si bio takav. Sirotu
ženu uzdizao si u nebesa ili je zatirao u prah. Istina je morala biti
negdje između.”
“Zato si je potražila?”
“Nisam je tražila, slučajno smo se srele. Prije otprilike dva
mjeseca... Tu dolje, na uglu kod metroa. Bila sam tek izašla iz
ordinacije, ona je prepoznala mene. ‘Uopće se nisi promijenila’, rekla
mi je. Ali Nuzhet jest. Ona lijepa žena kao da je naglo propala.” Ušutila
je i zaustavila pogled na mom licu. “Gledaj kako si se oneraspoložio.
Čak ni sada nisi ravnodušan kada se priča o njoj.”
“Ne, samo ti se čini”, pribjegao sam laži, ali uzalud. Oboje smo vrlo
dobro znali da ima pravo.
“Život je nemilosrdan koliko i ljubav, Muštak. Osobito prema
ženama. Kako se samo ona lijepa djevojka, ona Nuzhet koja ti je
zavrtjela glavom, u hipu pretvorila u sredovječnu ženu.” Uzdahnula je
kao da joj je stvarno žao. “Ali njezin osmijeh je ostao isti, kao i onaj sjaj
u njezinim očima. Pričala je o tebi. Kao da si joj nedostajao. Rekla je da
te godinama nije mogla potražiti. Pitala sam zašto, nije mi rekla. ‘Dođi
k nama na čaj’, rekla je. Uzela sam njezin broj i nakon tjedan dana
nazvala je i otišla do nje.”
Na kraju sam odustao od glupog ispitivanja. Nadjačao je ushit
izazvan informacijama iz prve ruke o mojoj ljubavi koju godinama
nisam vidio, niti imao pojma što je radila.
 “Inače, kod nje sam bila svega tri puta. I jednom je ona došla
ovamo. Mučila ju je nesanica, tražila je neki lijek za smirenje.”

Više se nisam mogao suzdržavati.

“Dobro, a zašto me nije nazvala?”
“Nije htjela razgovarati o tome. Zapravo, vidjela sam da je pomalo
snuždena. Ne znam što joj se događalo u privatnom životu, ali joj,
koliko sam shvatila, i nije išlo najbolje. U takvim situacijama čovjek
traži nekoga tko će mu vidati rane. Nekoga tko će ga bezuvjetno voljeti
i bezuvjetno mu pružati nježnost. Nemoj me tako iznenađeno gledati,
Muštak. Čovjek je sebična životinja. Svi smo takvi. Prvo mislimo na
sebe. I Nuzhet je bila takva. Imala je potrebu za nekim tko će ju
obasipati komplimentima, tko će izliječiti njezino slomljeno srce. Ta
osoba si, bez sumnje, bio ti. Mislim da se upravo zato htjela družiti sa
mnom, da dobije informacije o tebi. Da sazna što misliš o njoj.”
“Što si joj rekla?”
“Da je više ne voliš. Da će joj se srce slomiti ako te vidi. Da ćeš i ti
biti jako nesretan.”, odgovorila mi je bojažljivim glasom.

Zapravo sam se trebao naljutiti, čak i urlati iz petnih žila. Da joj nije
tako rekla, Nuzhet bi me nazvala mnogo ranije. No što i da jest?
Situacija je bila očita. Moja bivša draga me više, a možda i nikada, nije
voljela. Kao što je rekla Šazije, mojim nježnim riječima htjela je liječiti
svoj ranjeni ponos. A možda me i, još gore, sažalijevala. Htjela se
riješiti nemira koji donosi grižnja savjesti jer je nekome naudila. To je
bio pravi razlog njezinih sastanaka sa Šazije. Ali zašto se kasnije
predomislila, zašto me nazvala? Da joj pomognem s projektom, što
drugo? Kad je u pitanju njezina karijera, koga briga što će se Muštak
žalostiti i opet biti slomljen?
“Nije te nazvala, zar ne?” upitala me toliko nevino da sam ostao
zatečen.
“Nuzhet?” promrmljao sam.
“A tko drugi?” Promatrala me stisnutih očiju. Analizirala je moje
držanje i mimiku, poput živog detektora laži. “Ili možda jest?” Stresla
se, kao da se suočila s nekom zastrašujućom istinom. “Muštak, nisi
išao u taj stan, zar ne? Nisi bio ondje u noći ubojstva?”
Trebao sam je izgrditi i reći naravno da nisam, i da govori gluposti,
no bio sam umoran. Da, umorio sam se od laži, bilo mi je dosta tih
nadmetanja inteligencije i sitnih intriga. Moja neodlučnost se oduljila i
u pravom smislu riječi potpuno izbezumila Šazije.
“Muštak, nisi je ti ubio, zar ne?” upitala me gotovo preklinjući.
Malo je nedostajalo da se razvežem, da kažem ‘ne znam’ i potom
joj iznesem sve svoje sumnje u sebe u kontekstu svega što se
događalo, kad sam potpuno jasno vidio što me očekuje. Šazije će mi u
panici početi držati prodike, a nakon toga prijeći na kovanje planova
za spašavanje situacije i možda čak predložiti da odem na policiju.
Ukratko, stvari bi postale znatno gore.
“Što to pričaš, Šazije?” ovaj put sam je prekorio. “Zašto bih zaboga
ubio Nuzhet?”
Iako nije bila sasvim uvjerena, trudila se ponašati pristojno.
 “Oprosti, naravno da ne bi dok si pri sebi, ali da si doživio jednu od
onih svojih kriza... U tim trenucima...”

Pokušao sam je napasti njezinim riječima.

“Daj, Šazije, sinoć si sama rekla da nije logično da oboljeli od
disocijativne fuge počini ubojstvo u trenutku krize. Da mozak zbog
nemogućnosti da se nosi sa stvarnošću gasi prekidač pamćenja. Da se
ne bi morao suočiti s problemom koji je uzrokovao krizu...”

“Znam, znam”, rekla je uznemireno kimajući glavom. “Ali ljudski

mozak je zastrašujući stroj. Još uvijek ne poznajemo sve njegove
tajne. Generaliziranjem pokušavamo spoznati njegov način rada. Tako
otkrivamo bolesti, odstupanja i pogreške u funkcioniranju. Ali sve je
to, kao što sam rekla, generaliziranje, koje samo po sebi
podrazumijeva puno iznimaka.” Ovaj put me pogledala u oči kao da mi
želi vjerovati. “Molim te, Muštak, reci mi istinu. Nisi imao novi napadaj,
zar ne?”
“Nisam”, procijedio sam. “Zašto mi ne vjeruješ? I jučer sam ti rekao
da nisam imao nikakav napadaj. Od gubitka pamćenja koji sam
doživio nakon majčine smrti nisam imao takav napadaj zaborava.”
Njezinim crnim očima još uvijek su plov ili sivi oblaci sumnje. “Ne
lažem ti, Šazije. Da mi se tako nešto dogodilo, prvo bih rekao tebi.”
“Rekao bi mi, zar ne?”
Mislim da se počela smirivati.
“Naravno. Drugačije ne ide. I da želim, ne bih mogao.” Pokazao sam
joj torbu u svom krilu. “Zar pištolj to ne dokazuje? Da sam ja ubio
Nuzhet, zašto bih morao nositi oružje za samoobranu? Uopće ne volim
takve sprave.”

Da, njezina tvrdoglavost je popustila. Mislim da mi je napokon

počela vjerovati.
“Ipak nemoj nositi pištolj. Ubojice nemaju razloga da te napadnu.”
Nasmiješila se. “Usto, ti si toliko nespretan, da ćeš na kraju upucati
sam sebe.”

Bilo je stvarno nisko što sam pribjegao svojoj nesposobnosti, ali

nije bilo drugog načina da prevarim svoju pronicljivu sestričnu. Usto,
vrijeme je brzo teklo, a ja sam što prije morao biti u željezariji na
Zejreku.
“Imaš pravo”, promrmljao sam skupljajući stvari. “I sâm sam se
tisuću puta pokajao što sam ponio pištolj. Ali što mogu? Jako sam se
prepao.”
 43

Sjajan je osjećaj vidjeti kako te se ljudi boje

Kad sam izašao iz taksija, snijeg je oslabio, a možda i prestao

padati, ali je i ovo bilo dovoljno da ulice budu prekrivene mekanom
bjelinom. Zato me vozač ostavio na ulazu u ulicu. “Nemam lance,
gospodine, ne mogu se popeti po ovoj uzbrdici.” U neravnoj ulici nije
gorjela nijedna ulična svjetiljka, no ništa zato. Meki bljesak koji se širio
sa snijega pretvarao je tamu u svjetlost, a nevidljivo činio vidljivim.
Dok sam se opreznim koracima penjao uzbrdo, škiljeći sam
pogledavao oko sebe kako bih pronašao željezariju Saglam. Ne samo
da nije bilo željezarije, nije bilo čak ni običnog dućana mješovitom
robom. Sigurno je još naprijed. Samo hrabro.

Kad sam se približio uglu ulice, najedanput se sve osvijetlilo. Farovi

velikog turističkog autobusa. Vjerojatno je dolazio iz džamije Mula
Zejrek, bivše crkve Krista Pantokratora, jedne od najveličanstvenijih
bogomolja u Konstantinopolu. U vrijeme opsade Konstantinopola u nju
se zatvorio Genadije, oštar protivnik ujedinjenja pravoslavaca i
katolika. Nakon što je zauzeo grad, sultan Mehmed II. Osvajač
inzistirao je da ga pronađu. Međutim, u crkvi ga nije bilo jer su ga
janjičari zarobili i prodali u roblje nekom bogatom Turčinu iz Edirnea.
Mladi sultan je bogatašu iz Edirnea isplatio veću količinu zlatnika,
otkupio Genadijevu slobodu i imenovao ga patrijarhom Pravoslavne
crkve. Dok je turistički autobus prolazio ostavljajući duboke tragove
guma u snijegu, ja sam razmišljao o složenom karakterıı sultana
Mehmeda Osvajača. S jedne strane ratnik koji je tijekom cijele svoje
vladavine jurio iz pohoda u pohod i pokušavao zauzeti svijet, a s druge
tankoćutni pjesnik koji je pisao divnu ljubavnu poeziju; s jedne strane
tolerantan čovjek koji je narodima pod svojom vladavinom zakonima
osigurao vjerske slobode, a s druge nemilosrdan državnik koji je izdao
ferman kojim opravdava bratoubojstvo; s jedne strane sultan koji nije
prezao ni od čega kako bi postigao svoj cilj, a s druge prosvijetljeni
vladar koji je na svome dvoru nastojao okupiti učenjake s Istoka i
Zapada. Koji je od njih bio Osvajač? Možda nijedan, a možda i svi. Što
je od toga činio iz nužde, a što zbog zadovoljstva? Teško raščlanjiva,
zamršena osobnost. Mislim da je upravo to i privlačilo Nuzhet.
Zamršena osobnost. Naravno, to nije sve. Sigurno je puno više
važnosti pridavala pristupu koju će koristiti u radu. Izraditi profil
vladara služeći se povjesničarskim i psihijatrijskim metodama. Je li to
moguće? Čak i da jest, koliko se takvim pristupom čovjek može
približiti istini? Isto toliko koliko povijest može rasvijetliti činjenice iz
prošlosti.
No to više nije važno. Kako god ona razmišljala i koji god pristup
odabrala, jedna znanstvenica je životom platila istraživanje koji je
pokušavala provesti. To je ono što je zapravo strašno. No dobro, jesmo
li stvarno sigurni? Je li Nuzhet ubijena zbog istraživanja o Osvajaču?
Budući da Sezgin nije ubojica, a Šazije, u koju zapravo u pravom
smislu nikada i nisam sumnjao, je dokazala gdje je bila u vrijeme
ubojstva, preostaje nam jedino Tahir Haki i onaj njegov asistent
lopovskog lica. Akina je čak i ošamario. Da su ga pustili, dečka bi
valjda rastrgao na licu mjesta. Sjeti se samo kako se ponaša u
jutarnjoj gužvi u prometu, pravi psihopat. Dobro, a ono što je rekao
Adem Dili? U vrijeme ubojstva vidio me u ulici Hanimefendi. Ali to i
tako nije novost. Već sam znao da sam bio ondje. Ono što ne znam jest
jesam li otvarač za pisma u Nuzhetin vrat zario ja ili netko drugi. To ne
zna ni Adem Dili, iako misli da zna. Siguran je da je tetu Nuzhet ubio
striko Muštak. Glupost! Zašto bih je ubio? Zašto? Zato što mi je uništila
život. Zato što me bacila u ponor, priuštila mi patnje, dovela me do
lude ljubomore, zato što me pretvorila u nemilosrdnog, bijesnog i
usamljenog čudaka. Ne, ne... Ja je nisam ubio. Samo sam doživio
napadaj. I Šazije je rekla da baš i nije vjerojatno da u trenutku nastupa
disocijativne fuge pacijent počini ubojstvo. “Baš i nije vjerojatno”, rekla
je, ali nije rekla da je nemoguće. Ljudski mozak je zastrašujući stroj i
još nisu otkrili sve njegove tajne. Dakle? Dakle ipak postoji mogućnost
da sam, kao što Adem pretpostavlja, ja ubio Nuzhet. Pričam gluposti...
Opet onaj stari osjećaj krivnje tipičan za Serhazinove... Bolest koja čini
da se smatramo odgovornima za sve loše što se dogodi. Da bismo
zemlju izvukli iz ovog negativnog stanja, neophodno je da doslovce i u
potpunosti izvršavamo svoje obaveze. Pojedinci koji u svojoj krvi i duši
ne nose tu odgovornost... Nasljeđe koje mi se očevim riječima u
pravome smislu utkalo u krv i dušu, stvarno koliko i pištolj koji nosim
u torbi. Sjetivši se pištolja, najednom sam zadrhtao. Kao da sam
osjetio nečiji pogled na potiljku. Okrenuo sam se i pogledao iza sebe.
Naravno, nije bilo nikoga, samo utvare zimske noći. Kad sam ponovno
počeo koračati, ugledao sam svjetleću reklamu željezarije Saglam.
Nalazila se dvadesetak metara dalje, na ulazu u najvišu i
najbezobličniju zgradu na uglu ulice.
Dućan osvijetljen ledenim svjetlom fluorescentne žarulje.
Nepravedno je reći dućan. Ogromna trgovina... Hodnici omeđeni
visokim policama... Boje, cement, sav pribor. Sve što je potrebno za
građevinarstvo. Preda mnom se, između polica s bojama, iznenada
pojavio naočit čovjek svijetlosmeđe kose bez brkova i brade.
“Dobra večer.” Ne znam je li to zbog moje odjeće ili držanja, no
odmah je znao tko sam. “Dobro došli, profesore Muštak.”
To je sigurno jedan od ljudi s kojima se trebam sastati.
“Bolje vas našao.”
Bio je za glavu niži od mene, ali čvrste građe. Iako je bio zgodan, u
njegovom ponašanju bilo je nečega antipatičnog, nečega što u čovjeku
izaziva nelagodu. Njegove smeđe oči što gotovo vuku na crveno
neprestano su bile u pokretu. Jedan od onih bezobraznika, kako bi
rekla baka, što su u stanju čovjeku surmu s očiju ukrasti. Kad je
primijetio da ga promatram kao da ga pokušavam pročitati, pružio mi
je ruku i rekao: “Mansur. Čuli smo se telefonom.”
Dok je njegova meka, mlaka ruka nestajala u mojoj šaci, prijatnim
tonom se požalio:
“Kasnite, gotovo smo pomislili da ste odustali.”
 “Ceste su katastrofalne, gospodine Mansur.”
Čim sam začuo strah u svom glasu, shvatio sam da griješim.
Trebao bih biti hrabriji. Budući da sam započeo igru, moram valjano
odigrati svoju ulogu.
“Boga mi, jedva sam došao. Skoro sam odustao. Auti kližu po
snijegu, promet se jedva kreće.”
Osmjehnuo se. Njegova velika usta uokvirena tankim, pohlepnim
usnama široko su se razvukla. Prvo sam ugledao požutjele zube, a
nakon toga mi je u lice udario dah što zaudara na cigarete.
“Hvala vam što ste došli. Baš smo vas namučili po ovoj zimi i
metežu. Ali već mjesec dana samo pričamo, vrijeme je da ovaj posao
privedemo kraju.” Naravno, vrijeme je da ga privedemo kraju i da ti
svoju proviziju spremiš u džep, mislio sam, kad sam među redovima
polica primijetio čovjeka sijede kose i tankih brkova koji nam se
približavao sigurnim koracima. Odijelo boje cijevi od peći, crvena
kravata koja je kliznula u stranu, blago razroke oči koje su drsko
gledale i za koje nisam mogao utvrditi jesu li svijetlozelene ili boje
lješnjaka. Po svemu sudeći, poduzetnik u tranziciji iz radnika u
poslovnog čovjeka.
“A ovo je majstor Hasan.”, predstavio mi ga je Mansur. “Prijatelj
kojeg sam vam spominjao preko telefona.”
S usiljenim smiješkom na usnama i lažnim poštovanjem zakopčao
je sako i pružio mi ruku.
“Dobra večer, profesore. Dobro došli.”
 Stisnuo sam i njegovu ruku, žuljevitu i ispucalu.
“Dobra večer, gospodine Hasan.”

Da sam bar rekao majstore, to gospodine je nekako ispalo previše

uglađeno. No njih dvojica djelovala su kao da im uopće ne zvuči
strano.
“Izvolite, idemo ovamo.” Ruka majstora Hasana, koja je podsjećala
na pekarsku lopatu, pokazivala je prema kraju paralelnih polica na
kojima su stajale raznobojne kutije. Dubine puste trgovine okružene
mračnim ulicama... Ovdje nitko nc bi primijetio ni da me isijeku u sitne
komade. Osjetio sam da se ježim. Ne, kukavičluk nema smisla. Ako
sam već došao dovde, moram ići do kraja. Osim toga, imam i pištolj.
Čvrsto sam obujmio torbu i krenuo u smjeru koji je čovjek pokazao.
U kutu jedan raskošan stol. Na stolu računalo srebrne poleđine,
telefon sa crvenom slušalicom, dvije prljave bilježnice koje što je jedna
na drugoj i papir nalik karti presavijenoj na četiri dijela. Tri fotelje
presvučene samtom koje okružuju niski stolić sav nagorio od cigareta.
“Izvolite ovamo, profesore.”

Majstor Hasan pokazao je prema stolu. Je li to bio znak poštovanja

prema profesoru povijesti ili pokušaj da obmane klijenta s kojim će
počiniti zločin?
“Ne dolazi u obzir, gospodine Hasane, to je vaše mjesto”, rekao sam
krenuvši prema desnoj fotelji, kad me zgrabio za ruku.
“Molim vas, profesore. Gledajte, tamo su i nacrti turbeta. Na stolu
ćete ih bolje vidjeti.”
 Kad je spomenuo nacrte, više nije bilo rasprave. Gledajući
presavijeni papir na stolu, spustio sam se u fotelju koju su mi odredili.

“Ovo je nacrt turbeta?”

“Da”, odgovorio je majstor. Stajao je na drugom kraju stola,
zajedno s Mansurom. “Prije dvije godine radio sam na restauraciji
kompleksa. Ostala mi je od tada...” Zastao je kao da se nečega sjetio.
“Ali da prvo nešto popijemo. Sigurno ste ozebli. Imamo svježe skuhani
čaj.”
Da, ozebao sam i jedan zašećereni čaj uopće mi ne bi bio naodmet.
Još da je i nešto za pod zub... Još uvijek stojim na nogama samo
zahvaljujući sendviču kojim su nas počastili u autobusu tijekom izleta
“Tragom opsade”. Ali moju glad nadjačala je želja da što prije vidim taj
papir što čeka na stolu, poput magičnog rukopisa koji će odgonetnuti
onaj duboki misterij u kojem se već tri dana bespomoćno koprcam.
“Hvala, možda poslije”, rekao sam i posegnuo prema nacrtu
kompleksa Muradije. Majstor Hasan mi nije dopustio, dohvatio je
papir prije mene.

“Bolje je da vam ja objasnim.”

Vještinom kakva se ne bi očekivala od njegovih krupnih prstiju
razmotao je papir i pokušao ga raširiti na stolu, no zasmetalo mu je
računalo. Odgurnuo ga je rukom, kao da se želi riješiti neke
nepotrebne sprave.
“Jagiz koristi to čudo.” Osjetio je potrebu da objasni. “Jagiz je moj
sin. Ne koristi ga za posao, nego po cijele dane igra igrice, lupež.
Jednog dana ću mu to izbaciti na ulicu.”
Napokon je preda mnom raširio nacrt kompleksa.

“Dakle, profesore Muštak, zapravo je nemoguće da kopamo unutar

kompleksa. Objasnio sam to i kumu Mansuru. Da nema projekta
obnove onog bunara u donjem vrtu, ovaj posao bi bio neizvediv. Nekoć
je za potrebe opskrbe kompleksa vodom iskopano mnoštvo bunara
koji su poslije zatrpani. Jedan smo pronašli i sad ga obnavljamo. Kroz
taj bunar ćemo prokopati tunel kojim ćemo stići do groba.”
Dok je majstor Hasan pričao, ja sam se trudio shvatiti krugove,
kvadrate i pravokutnike na papiru. Koliko se sjećam, struktura
kompleksa Muradije u Bursi nije bila takva. Kao prvo, nisam mislio da
su džamija i turbe toliko blizu. Osim toga, u dvorištu kompleksa bi
trebalo biti dvanaest turbeta u dva reda načičkanih jedno do drugoga.
Ne samo turbe u kojemu zajedno leže Murat II. i njegov voljeni sin
Alaedin Ali, nego i turbeta u kojima su posljednje počivalište našli
Huma-hanuma, princ Mustafa, princ Džem, princ Ahmed i ostali
pripadnici Osmanske dinastije. Međutim, na karti preda mnom se vidi
svega pet građevina i to razmaknutih. I dok sam se pitao prikazuje li
ovaj nacrt možda neki drugi presjek, majstor je nabrajao poteškoće
posla koji ga čeka.
“U redu, oni iz zaklade i džamije mi vjeruju, ali u srcu Istanbula...
Sve oči će biti uperene u nas.”
U srcu Istanbula? O čemu taj čovjek priča? Ovdje nešto ne štima.
Pogled mi je kliznuo na naslov na zaglavlju karte preda mnom. Sitna
slova teško su se razabirala. Zabrinuto sam izvadio naočale za čitanje.
 “No bez brige, profesore Muštak. Mi ćemo biti u bunaru, pa nitko
neće primijetiti što radimo dolje. Tako ćemo, ako Bog da, u miru kopati
i doprijeti do groba. Vrlo smo brzi. Osim toga, poznajem svaki dio i
svaki kutak kompleksa.”
Kad sam stavio naočale, počeo sam razaznavati slova i pročitao
dvije riječi koje će me ostaviti u čudu: Kompleks Fatih. Stresao sam se
kao pogođen gromom.

“Što?!”
“Da, profesore Muštak, samo tako možemo doprijeti do
Osvajačevog groba.” Čovjeku nije bilo jasno što me toliko iznenadilo.
Ponesen snovima o novcu koji će izvući, još uvijek je nastojao prodati
posao koji će obaviti. “Pokojnikov grob se i tako ne nalazi ispod
turbeta, već ispod mihraba džamije. Osvajač počiva ondje.”
Kompleks Fatih. Pa da... Nuzhet je tragala za Osvajačevim tijelom,
a ne za tijelom Murata II. Ona nije istraživala mogućnost da je
Mehmed otrovao oca, nego mogućnost da je Osvajača otrovao rođeni
sin Bajazid II. Suprotno mojim pretpostavkama, ona je Osvajača
doživljavala kao žrtvu, a ne ubojicu. Sultan za kojeg je pretpostavljala
da je ocoubojica nije bio on, nego njegov sin Bajazid II. Kako mi je to
moglo promaknuti? Zapravo i nije, ta mogućnost je zasigurno
postojala negdje u mojoj podsvijesti kad sam sanjao Osvajača kako me
pita: Jesi li ikada vidio da je čovjek umro od gihta? No moj razum što
se kolebao poput plime i oseke sprečavao me da slijedim pravu misao.
To što su mi ispreturali ured na fakultetu i pretražili mi računalo
tražeći tekstove o Bajazidu II.... Da, sada je sve sjelo na svoje mjesto.
Moja bivša draga tragala za razlozima iznenadne smrti Osvajača, koji
je u svibnju 1481. godine sklopio oči na mjestu zvanom Sultan Čajir.
Zbog toga je stupila u kontakt s ovim ljudima. Krivo, ove nepouzdane
prepredenjake, verziju Adema Dilija iz Zejreka, pronašao je Akin, a ne
Nuzhet. Ali, naravno, po nalogu svoje ambiciozne profesorice. Ah,
Nuzhet, s kim si se to spetljala?
“Mi smo pravi ljudi za ovaj posao”, uzeo je riječ blistavi primjerak
po imenu Mansur. “Kad mi ga je Akin spomenuo, odmah sam se sjetio
majstora Hasana. Ovaj posao, rekao sam, nitko ne može obaviti bolje
od njega. I Akin se u to uvjerio, čim je porazgovarao s majstorom. I
vama je tako rekao, zar ne?”
Baš sam se pripremao reći: “Da”, kad sam primijetio da se između
polica primiče nekakva sjenka. Neobrijani mlađi čovjek kose
podignute gelom. Nosio je tanku kožnu jaknu, kao da vani ne pada
snijeg, a dolje izblijedjele traperice.
“Zdravo, svima...”
Zvučao je buntovno, kao da ne mari za svijet.

“Zdravo, Jagiz”, odvratio je Mansur podrugljivo. “Napokon. Pa gdje

si toliko dugo?”
“Evo me, kume Mansur. Malo sam zaglavio.”
Otac ga je poprijeko pogledao.
“Čuj to, zaglavio...” Činilo se kao da je zaboravio da sam tu. “Jučer
te nije bilo, ništa ti nisam rekao. Kad sam jutros izlazio iz stana,
spavao si. Mami sam rekao da te pošalje u dućan čim ustaneš, ništa.
Sto puta te zovem, ne javljaš se. I sad se pojaviš pred zatvaranje i
drsko mi kažeš da si zaglavio.”

“Dobro, tata, sad sam ovdje.”

Mislio sam da će se sada smiriti, ali se odjednom trgnuo.
“Što ti je s okom?”
Doista, Jagizovo desno oko bilo je modro, a na donjoj usni je imao
malu ranicu koja je već počela zacjeljivati.
“Jesi li se ti to opet potukao?”
Jagizu je u pomoć priskočio Mansur. Ipak su obojica mladi
mangupi.
“U redu je, kume, nemoj ga previše gnjaviti. U mladosti je to
normalno. Osim toga, gledaj, imamo i gosta.”
Hasan se odmah pribrao i posramljeno me pogledao.
“Profesore, oprostite što ovako pred vama... Zapravo me nije tako
lako izbaciti iz takta. Ali eto, vidite...” Ponovno se okrenuo sinu.
“Gledaj, profesor je po ovoj zimi i snijegu došao ovamo tko zna odakle,
a ti ne možeš podići guzicu i doći s udaljenosti od dva koraka.”
U Jagizovim se očima, koje su bile razroke kao i u njegovog oca,
pojavilo čuđenje.
“Profesor?”
Prošao je pored Mansura i svoga oca i stao točno preda me, kao da
će me prepoznati ako me vidi izbliza. Sa smiješkom sam mu pružio
ruku preko stola.
 “Dobra večer, gospodine Jagiz, ja sam Muštak.”
Odmjerio mi je ruku kao da je neki zarazni predmet. Zašto? Što se
dogodilo da se ovome mladiću nisam svidio?
Majstoru Hasanu je bilo neugodno zbog njegovog ponašanja, pa me
predstavio: “Sine, ovo je profesor o kojem je pričao gospodin Akin.
Znaš, onaj posao s otvaranjem Osvajačevog turbeta.”
Ne, Jagiz mi opet nije pružio ruku.

“Vi ste Akinov profesor?”

Glas mu je bio pun sumnje.
“Da”, rekao sam povukavši ruku koja je ostala stajati u zraku. “Ja
ću provesti projekt koji spominje vaš otac.”
“To je laž!” Njegov glas je odjeknuo u dubinama željezarije. “Laže,
oče. Ovaj čovjek nije taj profesor. Taj profesor je zapravo žena,
profesorica.”
E, sad sam gotov. Ruku koju sam povukao neprimjetno sam
primaknuo otvoru svoje torbe. “O čemu to buncaš, Jagiz?” zaurlao je
Mansur. “Akin čak ni meni nije rekao tko mu je profesor. Otkud ti
znaš?”
Raširio je ruke kao da mu je učinjena nepravda i povikao: “Kunem ti
se, istina je, kume Mansure. Akin mi je čak pokazao njezinu
fotografiju.”
“Kakve su to gluposti?” prekorio ga je otac. “Kad ti je Akin pokazao
fotografiju?”
 Pocrvenio je kao rak, ali iz nekog razloga nije odgovarao. Dok se
ovaj mladi probisvijet, koji će me možda stajati života, migoljio pred
svojim ocem, ja sam uspio otvoriti poklopac torbe.
“Reci, sine!” Hasanovo strpljenje je bilo na izmaku, pa je ponovio
pitanje: “Kad ti je Akin pokazao tu fotografiju?”
“Prije dva dana.” Progutao je slinu. “Pokazao mi ju je prije dva dana.
Sjećate se, one večeri kada smo zajedno otišli odavde.”

Prije dva dana. One večeri kada je Nuzhet ubijena... Odnosno, one
večeri kad je Akin napadnut. Znači da je ovo pseto bilo s Akinom?
Zajedno s dvojicom pljačkaša grobova, zbunjeno sam gledao Jagiza.
“Ti i Akin ste otišli zajedno?”
Pitanje je postavio Mansur. Glas i oči su mu govorili: Kako si mogao
tako zabrljati?
“Predložio je da izađemo na Bejoglu, rekao je da će me počastiti
pivom. I tako sam krenuo s njim.”
Hasan nije bio svjestan što se dogodilo, pa je naivno upitao:

“Jesi li fotografiju gledao pijan? Možda si u takvom stanju vidio

pogrešno?”
Jagiz nije mogao više izdržati, pa je optužujuće upro kažiprst
prema mom licu i povikao:
“Ma ne, tata! Ne shvaćaš, ovaj čovjek je prevarant.”
Druga dvojica su se uznemireno okrenula prema meni.
“Jagiz grdno griješi”, rekao sam odmahujući glavom, ali je moja
desna ruka čvrsto obujmila drvenu dršku pištolja u torbi u mom krilu.
“Ja nisam prevarant. Ja sam Akinov profesor. Profesor sam povijesti.
Ako želite, mogu vam pokazati dokumente.”
Moje su riječi bile toliko razumne i logične da se Hasan ponovno
okrenuo sinu.
“Zaboga, sine, zar si šenuo pameću? Zašto gospodina Muštaka
nazivaš prevarantom? Što si, zaboga, pio?”

Bijesan jer ga nitko ne razumije, momak je poskočio u mjestu.

“Tata, nisam ništa pio. Ja nisam ništa pio, ali onaj Akin je peder.”
Čovjek nije mogao pojmiti što mu govori sin, pa je samo odmahnuo
glavom.
“Kakav peder, zaboga? Čuješ li što govoriš? Što nam je Akin ikad
učinio nažao?”
“Peder! Onaj Akin je prava pederčina. Kako ne razumiješ, tata? Tip
me odveo u svoj stan.”
Hasan je zastao.

“Peder? Kako to misliš? Pravi peder?”

Trgnuo se kao da ga je posred lica pogodila šaka.
“Taj peder te odveo u svoj stan?”
Jagiz, čija je tajna napokon izašla na vidjelo, posramljeno je
briznuo u plač.
“Nisam imao pojma, tata. Zar bih išao da sam znao? Rekao mi je:
‘Idemo, nastavit ćemo piti u stanu.’ Što ja znam, mislio sam da ne bi
bilo loše zbližiti se s čovjekom s kojim ćemo ući u posao.”
“Što to govoriš?” Užasnuto je razrogačio oči. Bijesno je zgrabio sina
za ovratnik.
“Što, zaboga, znači zbližiti se?”
Dečko se tresao kao prut.
“Ne, tata, nije ono što misliš. Ništa se nije dogodilo.”

“Kako se nije ništa dogodilo? Otišao si tipu u stan!”

“Jesam, ali sam obranio svoju čast. Kada je rukom krenuo prema
meni, shvatio sam što namjerava. Nisam gledao gdje udaram, razvalio
sam kurvinog sina. Ostavio sam ga, mislio sam da je mrtav.”
“Reci mi istinu”, protresao ga je kao da uopće nije bitno je li njegov
sin nekoga ubio. “Taj peder te nije dirao, zar ne?”
Uspravio je glavu i gotovo ponosno rekao, kao pravi sin pravog
muškarca:
“Ni prstom me nije taknuo. Kažem ti da sam ga prebio i ostavio
miseći da je mrtav.” Rukom mu je pokazao modro oko i ranu na usni. “I
on je mene pokušao udariti. Naravno, nije uspio. Kosti sam mu
polomio, pederčini. Ostavio sam ga tako u krvi u stanu.”
Čini se da je Hasan napokon povjerovao. Maknuo je ruke sa
sinovog ovratnika, ali je oči koje su bljuvale vatru uperio u Mansura.
“A što da tebi kažem?” navalio je. “Zašto nas uplićeš u posao s
takvim pederima? Jesi li čuo što je učinio dečku?”
“Boga mi, nisam znao, kume Hasane. Zar bih petljao s takvim
ljudima da jesam. Mislio sam da ćemo malo zaraditi.”
“Kvragu i njegov novac. Ni krivi ni dužni mogli smo izgubiti čast.”
Odjednom se, kao da se sjetio, okrenuo prema meni. “A vi, veliki
profesore, zašto radite s takvim nastranim ljudima?”
Nisam imao priliku da se obranim.
“Zaboga, tata, kakav profesor. Taj tip laže”, zaurlao je Jagiz. “Onaj
profesor je žena, kažem ti. U stanu sam vidio njezine fotografije s
pederom Akinom. Rekao mi je i ime, Nezhat ili Nuzhet, tako nešto.”
Hasanove razroke oči prikovane za moje lice ispunile su se
sumnjom koja se pretvorila u prijetnju.
“A tko si onda ti?” eksplodirao je. “Što želiš od nas?”
Ne sačekavši ni da promucam: “Ne želim ništa”, nagnuo se preko
stola i pokušao me dohvatiti. Nije bilo vrijeme za stajanje na mjestu.
Skočio sam unazad i izvukao pištolj iz torbe.
“Ni makac, pucat ću!”
Međutim, glas mi je bio toliko slab i daleko od uvjerljivog, da čak ni
Mansur nije povjerovao da ću povući okidač.
“Potegnuo si pištolj na nas?!” zagrmio je Hasan neustrašivo
prikovavši pogled za cijev. “Uzet ću ti taj pištolj i nabiti ti ga u guzicu!”
Bruka, bruka, bruka... Ah, glupi Muštak. Što radiš s ovakvim
ljudima? Tko si ti da se petljaš u tako opasne stvari? Ruka u kojoj sam
držao pištolj počela mi se tresti. Pokušao sam je poduprijeti drugom,
ali uzalud, samo se tresla još gore.
 “Ne znaš ga ni držati! Spusti taj pištolj!”
Dok me Hasan podbadao riječima, Mansur i Jagiz su mi se počeli
prikradati s obje strane stola. Bespomoćno sam okretao pištolj čas
prema jednome, čas prema drugome.
“Ne približavajte se, pucat ću. Ne približavajte se, kunem vam se da
ću povući okidač...” dorekao sam gledajući u Mansura. Kakva greška!
Nisam se stigao ni okrenuti, kad me potresao udarac Jagizove šake. U
istom je trenu Mansur s obje ruke zgrabio pištolj. No nisam se predao.
Svom snagom sam se držao za tatin pištolj, dok me onaj smrad Jagiz
istovremeno mlatio po glavi. Srećom, spadao je u perolaku kategoriju,
pa njegovi udarci nisu bili osobito efikasni.
“Ne puštajte ga! Nipošto ga ne puštajte!” urlao je Hasan, koji je
pohitao na drugu stranu stola da pomogne sinu. Situacija je bila
opasna. Dok sam se posljednjim naporima borio da zadržim pištolj,
rukom sam dodirnuo obarač i Colt 38 mog oca glasno je opalio. U
trenu sam postao lagan kao pero, a oni su se svi do jednoga bacili na
pod. U mojim je ušima veselo zazvonio glas psihopata koji živi u
mračnoj spilji moje duše. Jesi li vidio? Kako su se samo prepali! A sada
još po jedan svakome u glavu...
To bi ipak bilo previše, ali iz nekog razloga ponovno sam pritisnuo
obarač. Blagoslovljeni pištolj zagrmio je kao Osvajačev top. Komadići
stropa prosuli su se po podu.
“Rekao sam vam da ne prilazite.”
Oni na podu uspaničeno su se tresli. Poput gmizavaca su se
rukama pokušavali povući natrag. Kako je sjajan osjećaj vidjeti kako te
se ljudi boje.

“Zašto me niste poslušali? Samo sam htio razgovarati.”

Pogledao sam Hasana koji je, blijed kao krpa, prestravljeno
razrogačio oči.
“Tvoj sin griješi, nisam prevarant. Je li jasno? A neću vas ni strpati
u zatvor.”

“Ali ja hoću.” Taj poznati glas dopirao je od Alija koji je stajao ispred
polica s gipsom. Ruku prekriženih na prsima odmjeravao me sa
smiješkom punim poštovanja. “Bravo, profesore, impresioniran sam.
Vaš performans je bio sjajan.”
 44

Djeca koja ne ubiju svoje očeve nikada neće odrasti

Ponekad vam se pomrači um, uzbuđenje obuzme cijelo vaše biće, a

ushit vas, unatoč tome što ste učinili korak koji bi mogao prouzročiti
vaše uništenje, ometa da vidite stvarnost koja vam je pred nosom.
Mislim da se upravo to i dogodilo. Iako je ono što sam saznao u
željezariji povećavalo mogućnost da sam ubojica, ja sam bio izvan
sebe od ponosa što sam pucao iz očevog pištolja. Dok sam bio dijete,
bojao sam ga se čak i vidjeti. A možda, kako bismo odrasli, naši očevi
moraju umrijeti. Možda je Freud u svojem članku “Dostojevski i
ocoubojstvo” htio reći upravo to? Djeca koja ne ubiju svoje očeve
nikada neće odrasti. U prenesenom značenju, naravno. Je li glasoviti
psihoanalitičar htio reći da otac predstavlja kulturu prošlosti i da se,
kako bi se riješili starog tereta, moramo riješiti tereta naših roditelja?
Premisa koja je vrlo daleka kulturi ovog podneblja. Mi svoje očeve u
prenesenom značenju ne možemo ubiti čak ni da ih ubijemo u pravom.
Uvijek imamo potrebu za nekakvom očinskom figurom.
Bilo kako bilo, unatoč tome što je bijelo svjetlo fluorescentne
žarulje u uredu niskog stropa glavnog inspektora Nevzata bilo hladno
bar koliko i ono u željezariji, ja sam se iz nekog razloga ovdje osjećao
daleko spokojnije. Iako sam počinio prekršaj korištenja oružja u
nastanjenom području. Koliko god Ali bio pristran i otvoreno se zauzeo
za mene rekavši: “Profesor Muštak se samo branio”, sama činjenica
da sam nosio oružje bila je dovoljna da pobudi sumnju. Usto, od
policije sam skrivao činjenice, kao što sam to od samog početka ovog
slučaja učinio nebrojeno puta, i nisam ih obavijestio o svojem sastanku
s pljačkašima grobova. To, naravno, nisam priznao. Rekao sam da
sam, čim sam primio Mansurov poziv, izašao iz sobe i po hodnicima
bolnice tražio inspektora Alija. Kad ga nisam uspio pronaći, pitao sam
dežurne policajce, ali sam na kraju, budući da nisam imao puno
vremena, na sastanak bio prisiljen otići sam. No Ali, koji me pratio u
stopu, sve je to ionako znao. Iako me izgrdio riječima: “Zar niste imali
vremena ni za telefonski poziv?” i, pogleda prikovana za moje lice,
kako ne bi propustio ni najmanji detalj, krajnje pozorno pratio svaki
moj pokret i mimiku, glavni inspektor Nevzat nije previše navaljivao.
Možda je čekao pravi trenutak. Vjerojatno su i njegove misli bile
zaokupljene pitanjem otvaranja Osvajačevog groba.

“Znači, prevarili smo se”, promrmljao je vidno razočaran.

“Gospođa Nuzhet je htjela otvoriti grobnicu sultana Mehmeda II.
Osvajača, a ne Murata II. Dobro, da li takva mogućnost uopće postoji?
Je li moguće da je Osvajač otrovan?”
Djelovao je više kao zaneseni znanstvenik koji istražuje smrt neke
povijesne ličnosti nego glavni inspektor koji pokušava riješiti slučaj
ubojstva s nepoznatim počiniteljem.
“Govorimo o temi starih rasprava”, rekao sam prije nego što sam
odgrizao još jedan komad simita kojim me je počastio Nevzat:
“Rasprave su počele nakon što je sultan Mehmed II. Osvajač preminuo
na mjestu zvanom Sultan Čajiri.”
Lagano je zabacio glavu, kao da će me tako bolje vidjeti i bolje
razumjeti značenje mojih riječi.
“I ja sam čuo za tu teoriju.”
Brzo sam sažvakao komadić simita u ustima.

“Naravno, janjičari su se zbog toga pobunili. U gradu se digao

ustanak. Židovska četvrt je napadnuta, a veliki vezir Karamani
Mehmed-paša zvjerski ubijen i rastrgan.”
Hitro sam dohvatio čašicu čaja kako bih komadiće tijesta i sezama
koji su mi zapeli u grlu sprao u želudac.
“To nisam znao”, požalio se Nevzat. “Ne raspolažemo baš
besprijekornim podacima o našoj povijesti.”
“Nažalost, tako je”, podržao sam ga, dok mi je topla tekućina koja
mi je u ustima ostavljala opori okus klizila prema želucu. “No jedno ne
smijemo zaboraviti. Usprkos svim tim događajima, trovanje je još
uvijek samo teorija. Još uvijek nije dokazano da je Osvajač ubijen.”
U očima mu je bljesnula iskra inteligencije.
“Jer nema svjedoka ni dokaza, zar ne?”
“Upravo tako. Samo jedna pjesma. Jedna pjesma koja se nalazi u
djelu Ašikpašazadea, jednog od kroničara tog vremena.” Pokušao sam
se prisjetiti. “Ako se ne varam, ide ovako: Tko sultanu dade liječnički
sok / Žedno je to vino ispio on / Izgrize mu utrobu taj vražji sok / A on
je zajeca i zakuka / Reče, zašto me bez milosti liječnici ubiše / U krv mi
utrobu moju potopiše. Trebalo bi biti još nekoliko stihova, ali se sad ne
mogu sjetiti.”
“Zašto me liječnici ubiše...”, ponovio je Nevzat. Oči su mu bile
stisnute, a lice napeto. “Riječi koje doista bude sumnju. Dobro, a zar to
pitanje nije otvorio netko poslije, u današnje doba? Mislim, prije
gospođe Nuzhet. Mogućnost da je Osvajač bio otrovan...”

“Knjigu koju ste vidjeli u Nuzhetinom stanu napisao je njemački

povjesničar.”
Budni policajac odmah se sjetio.
“Franz Babinger.”
“Upravo on. Autor knjige Sultan Mehmed Osvajač i njegovo vrijeme.
Knjiga je objavljena točno petsto godina nakon pada Konstantinopola,
1953. godine. Babinger u svom djelu spominje mogućnost da je sultan
Mehmed II. Osvajač otrovan. Ako me sjećanje ne vara, on bilježi da
‘činjenica da je Osvajač imao brojne neprijatelje i detalji njegove smrti
ukazuju na mogućnost da je otrovan’. Kasnije, 1964. godine slikar i
muzeolog Elif Naci predlaže da se otvori Osvajačev grob i da se
napravi toksikološka analiza. Poznato nam je da je tisak u to vrijeme
pokazivao veliko zanimanje za tu temu. Kažu da je Abdi Ipekči čak
organizirao i okrugli stol. Čitao sam članke iz tog vremena. Mnogi
uglednici, od ravnatelja muzeja do muftija, od vodećih novinara do
umjetnika, tvrdili su da ne postoje zapreke za otvaranje groba.
Međutim, poslije je iz nekog razloga to pitanje zataškano. Iako bi se
povremeno pokrenule manje rasprave i napisao poneki tekst ili čak
knjiga, ta tema više nikada nije senzacionalistički predstavljena
javnosti. Međutim, očito je da ju je naša Nuzhet, usprkos svim
opasnostima, htjela ponovno otvoriti.”
Isprepleo je prste ruku koje je držao na stolu.
“Usprkos opasnostima? Što je opasno u tome da kaže da je Osvajač
otrovan?”
Što? On ne zna? Ne, samo me vuče za jezik. No, budući da me
glavni inspektor odlučio staviti na ispit, ne smijem ga razočarati.
“Opasna je mogućnost da vas pamte kao nekoga tko je bacio mrlju
na našu slavnu povijest”, objasnio sam. “Bojazan da bi vas mogli
obilježiti kao nekoga tko je izdao svoj narod i zemlju.”
Vrlo je dobro znao o čemu govorim, ali je nastavio ispitivati.
“Zašto bi vas tako pamtili? Ako je to istina, čemu je skrivati?”
Upozoravajuće riječi Tahira Hakija odzvanjale su mi u ušima: Ne
pokušavajte i to oduzeti ovom izmučenom narodu koji je željan
uspjeha, a pati od osjećaja krivnje.

Mora da mi je na usnama zatitrao podrugljivi smiješak.

“Nije li tako?” navaljivao je Nevzat. “Govorimo o povijesti... O
znanosti. Zar u znanosti postoje tajne?”
“U potpunosti imate pravo, ali nije to tako jednostavno. Posao
znanstvenika ponekad može biti veoma opasan. Na primjer, ako
prihvatite tezu da je Osvajač otrovan, morate biti spremni tražiti i
odgovor na pitanje koje slijedi: Tko ga je otrovao?”
 Njegove umorne oči na trenutak su bljesnule.
“Tko ga je otrovao?”

“Vi ste policajac. Ako je jedno takvo ubojstvo počinjeno, ne biste li vi

trebali otkriti ubojicu?”
Glasno se nasmijao.
“U slučaju starom više od petsto godina? I to za koji se ne zna ni je li
ubojstvo ili je smrt bila prirodna? Imajte milosti, profesore Muštak.
Dobro, mi smo policajci, ali vi ste povjesničar. Kako da riješimo slučaj
ako nam nećete dati potrebne informacije?”
Moram biti veoma oprezan pred ovim čovjekom. Nevzat je daleko
opasniji od onih bandita u željezariji. To što se srdačno smješka kao da
smo dugogodišnji prijatelji i ljubazno mi naručuje peciva i čaj, sve je to
lažno. Glavni inspektor nije ljubazan, tolerantan i popustljiv, i nipošto
mi nije prijatelj. Cilj mu je pridobiti moje povjerenje i dokopati se
informacija vezanih za Nuzhetino ubojstvo koje skrivam, tog čovjeka
koji bi obmanuo i đavla neću se riješiti tek tako, pucajući iz očevog
dotrajalog pištolja. Moram stalno biti na oprezu i po svaku cijenu
zadržati svoj gard.
“Koji podaci su vam potrebni, gospodine Nevzat?”
“U stvari, ne znam točno.” Zvučao je krajnje skromno. “Stvarno ne
znam...” Uspravio se u fotelji u kojoj je sjedio, a onda se nadvio nad
stol kao da mi se želi približiti. “Imamo misteriozan slučaj. A da bismo
ga riješili, moramo otkriti kako je umro sultan Mehmed II. Osvajač.”
Kao da ne razumijem što mi želi reći, osjetio je potrebu pitati: “Griješim
li?”
“Ne, imate pravo”, ohrabrio sam ga.

“U tom slučaju trebate me prosvijetliti. Osvajačev život... Tko su mu

bili neprijatelji? Tko se sve okoristio njegovom smrću?” Simpatično je
razrogačio oči. “Ako nemamo svjedoke ili dokaze, moramo istražiti
kome je to ubojstvo donijelo korist ili sreću.”
Djelovao je srdačno. Već je zauzeo položaj za slušanje, siguran da
ću mu dati potrebne informacije. Kao da se potpuno prepušta mojim
riječima. Ali ne, to je samo privid. Ne smijem se dati zavarati vanjskim
izgledom. Svaka riječ tog naizgled dobrodušnog čovjeka je ispitivačka
zamka, svaki pokret je podmukli potez kojem je cilj namamiti me na
tanak led. S druge strane, više ne mogu odbiti izvršiti ono što traži. A i
što mi se loše može dogoditi ako mu prepričam Osvajačev život?
“Dobro, reći ću vam, ali riječ je o životu od četrdeset i devet
godina”, rekao sam pomaknuvši čašicu od čaja koja je stajala ispred
mene u stranu. “Moglo bi potrajati.”
Strpljivo je trepnuo. “U redu je, profesore, imamo vremena. Ali
unutra ispituje pljačkaše grobova, Zejnep radi na Češm-i Lalu koji ste
darovali ubijenoj, a mi ćemo malo čavrljati o povijesti...” Pogled mu je
kliznuo na moju praznu čašicu za čaj. “Naručit ću nam još čaja.”
“Hvala, ne bih čaj, ali ako bih mogao dobiti čašu vode.”
Sagnuo se, otvorio pretinac stola i izvadio oveću bocu vode i
staklenu čašu. Sam ju je napunio i potom mi je pružio.
“Izvolite, u slast.”
 Dok sam ja vodom pokušavao isprati ostatke simita iz grla, vratio
se na temu našeg razgovora: “Zapravo nema potrebe da pričate od
samog početka. Znamo kada je Osvajač rođen, koliko je puta zasjeo na
prijestolje, kako je osvojio Konstantinopol. Razgovarajmo o trenutku
njegove smrti. Rekli ste Tekfur Čajiri? Osvajač je ondje izdahnuo?”
Mislim da je vrlo dobro znao i ostatak. Bio je svjestan da je Osvajač,
koji je sebe doživljavao kao Alahovu sjenu na zemlji, poslušao
zapovijed iz sure Al-Baqara “a Alahov je i istok i zapad”, nakon pada
Konstantinopola proširio granice Osmanske države na istok i zapad, i
unutar trideset godina stvorio carstvo koje je imalo moć da zavlada
svijetom. Srbija, Peloponez, Vlaška, Lezbos, Albanija, Eubeja, Skadar,
Otrant, Istočna Anatolija, Amasra, Trabzon, Krim, Karaman, na
desetine država, na desetine kneževina, na stotine gradova, ratovi koji
su trajali godinama. Vladar koji nije poznavao strah, čovjek koji nije
poznavao umor, idealist koji je pod svaku cijenu nastojao ostvariti svoj
san. Veliki ushit koji su rasplamsali Aleksandar Veliki, Cezar,
Mongolsko carstvo i islamska osvajanja. Vojska sastavljena od
različitih nacija koja je, jurcajući od granice do granice, bacajući se iz
rata u rat, slijedila taj nepresušan žar. Jedan narod različitih vjera,
različitih jezika i različitih nacija koji je hranio tu silnu ratnu
mašineriju... Osmansko carstvo.
Nevzat je sve to znao, bez ikakve sumnje. Možda nije raspolagao s
toliko detalja kao ja, ali je i njih lako mogao saznati od povjesničara
koji je stručnjak za to područje. Ne, njega ne zanima samo taj veliki
vladar. Životnu priču tog izvanrednog sultana želi čuti od mene. Tema
koja ga zanima jednako koliko i Osvajačev život jest jesam li ja ubio
Nuzhet ili ne.

“Da, Tekfur ili Sultan Čajiri...” ponovio je, stišavajući voki-toki koji je
krčao otkako sam ušao u ured. “Zašto je Osvajač otišao onamo?”
“Sigurno zbog nekog novog vojnog pohoda.” Dopola popijenu čašu
vode spustio sam na stol. “No odredište je bilo nepoznato.”
Namrštio se, tobože zaprepašteno.

“Kako nepoznato? Ogromna vojska, deseci tisuća ljudi koji će iz

prijestolnice krenuti na put koji će trajati danima. Ako je odredište
nepoznato, na osnovu čega i kako će se izvršiti potrebne pripreme?”
Uputio sam mu zagonetan pogled.
“I ja mislim da je čudno. Doduše, Osvajač je bio izvanredno tajnovit
vladar. Nije vjerovao nikome osim sebi, no za provedbu tako velikog
organizacijskog poduhvata kao što je rat zapovjednici su sigurno
morali znati kamo se ide. Jer kažu da je za taj pohod formirana vojska
od tristo tisuća ljudi.”

“Vojska od tristo tisuća ljudi, ha?” zadivljeno je ponovio. “Očito su

se spremali na nekog moćnog neprijatelja. Što pretpostavljaju, o kome
je riječ?”
Čak ni naši mladi povjesničari možda ne bi znali postaviti tako
prikladno pitanje.
“Postojale su tri mogućnosti. To jest, možemo govoriti o bar tri
mogućnosti koje su spomenuli osmanski povjesničari. Prva je rat
protiv Mameluka. Netrpeljivost izazvana sporom zbog popravka
bunara na putu prema svetim mjestima uzrokovala je rasplamsavanje
rata za prevlast između dvije države. S obzirom na to, moglo bi se reći
da je Osvajač kretao na Egipat.
Druga mogućnost mogla bi biti iskrcavanje na Rodos. Posljednji
pohod na Rodos bio je neuspješan, što Osvajač nikako nije mogao
preboljeti. Silno je želio slomiti neprijateljsku dominaciju na tom otoku
koji je u Sredozemnom moru stršao kao bolni čir.

Treća mogućnost mogao bi biti osvajački pohod na Italiju. Vojska

koju je 1480. godine pod zapovjedništvom Gedik Ahmed-paše poslao
na Italiju zauzela je Otrant. Drugim riječima, Osmanlije su bili spremni
da zauzmu čizmu. Međutim, budući da je smjer kretanja vojske bila
Anadolija, mogućnost da se radilo o pohodu na Rodos ili Italiju
poprilično je slaba. Po svoj prilici, cilj mu je bio Egipat.”
Nevzat me gledao s iščekivanjem, kao da nešto nedostaje. “I još
jedna...”
Ovaj policajac nedvojbeno vrlo dobro poznaje Osvajačev život.
“Postojala je još jedna mogućnost”, rekao sam uz vragolasti
osmijeh. “No nju vam sad neću otkriti. Možda je otkrijete vi kad
saznate što se događalo.”
Skromno je slegnuo ramenima.
“Sumnjam, ali ako vi mislite da je tako najbolje...”
“Siguran sam da ćete je otkriti. No, kako god. Sultan Mehmed II.
Osvajač u proljeće 1481. godine krenuo je u svoj posljednji pohod.
Naravno, on to nije znao. Za novi rat se, kao i uvijek, pripremao s
velikim uzbuđenjem. Napustio je palaču uz raskošnu ceremoniju,
dostojnu svjetskog imperatora. Sultan koji je kročio na Uskudar bio je
sjajno raspoložen, nije pokazivao nikakve znakove bolesti. Doduše, u
posljednje se vrijeme poprilično udebljao. I on je, kao i njegov otac,
patio od gihta, a spominje se i da ga je mučio reumatizam. Kad bi se
bolest vratila, osjećao bi strašne bolove. Štoviše, kad su ga prije
nekoliko godina počeli mučiti bolovi izazvani gihtom, u pohode nije
išao osobno, nego je slao svoje vezire. Dakle, da se osjećao loše, ovaj
pohod je mogao odgoditi ili pak poslati svoje paše. Međutim, krenuo je
na put i osobno predvodio vojsku.
Dok je Osvajač prelazio na Uskudar, rumelijska vojska je prelazila
Dardanele, a anadolska vojska je primila zapovijed da se do sredine
svibnja okupi u Konji. Bila je to rutinska procedura. Za vojsku koja je
navikla jurcati iz bitke u bitku to je bio sasvim uobičajen razvoj
situacije. Sve dok vojska koja je krenula iz prijestolnice nije stigla u
Tekfur ili Sultan Čajiri.”
Ožednio sam, grlo mi se osušilo. Dok sam ponovno posezao prema
čaši, naglasio sam:
“U međuvremenu, imam jedan detalj koji bi vam, s obzirom na vaše
zanimanje za povijest, mogao bili zanimljiv: mjesto zvano Tekfur Čajiri
vrlo je blizu mjesta na kojem se otrovao kartaški vojskovođa Hanibal. I
još jedna bitna opaska: Konstantin Veliki, koji je Istanbul učinio
prijestolnicom Rimskog Carstva, također je umro u tom kraju. Je li
Osvajaču taj podatak bio poznat, ne znamo. Ako i jest, ne možemo biti
sigurni je li mu pružio utjehu dok je umirao u relativno mladoj dobi.”
 Preostalu vodu u čaši do posljednje sam kapi izlio u usta. Kao
junaku iz bajki pred kojim bi se meso i voda stvorili čim bi poželio,
Nevzat je preostalom vodom dopola napunio moju praznu čašu. Samo
da nastavim pričati.
“Hvala”, rekao sam i nastavio pripovijedati tu priču o neočekivanoj
smrti koja predstavlja možda najzagonetniji slučaj u osmanskoj
povijesti. “Veliki pohod vojske koja se zaputila iz prijestolnice
zaustavio se u Sultan Čajiru. Sasvim neočekivano, odjednom i bez
ikakvog vidljivog razloga. Nastala je panika i strka, sultanski šator je
žurno podignut. Možda znate da je sultanski šator bio preslika
osmanske palače. Brojne zgrade i institucije dvora bile su zastupljene i
u šatoru. Moglo bi se reći da je on bio neka vrsta putujuće palače.
Kad je sultanov šator podignut prije dolaska na odredište, cijelu je
vojsku, od paša do janjičara, obuzeo nemir. Što se događa? Zašto je
marš zaustavljen? Iako je Osvajačev posljednji veliki vezir Karamani
Mehmed-paša – koji je potjecao iz loze Mevlane Dželaludina – pokušao
umiriti uznemirene vojnike pomoću laži da su napravili pauzu radi
pravovremenog susreta rumelijske i anadolske vojske i da će se svijetli
sultan za to vrijeme odmoriti, nije postigao prevelik uspjeh. Jer
stvarnost je bila mnogo gora. Sultan Mehmed Osvajač već je nekoliko
dana bio teško bolestan. Bolest koja je počela jakim bolovima u trbuhu
postajala je sve ozbiljnija. Prvi ga je pokušao liječiti perzijski liječnik
Hamidedin el-Lari. No koliko god se trudio, s kojim god lijekom
pokušao, taj vrsni poznavatelj medicinske nauke nije postigao nikakav
rezultat. U pomoć sultanu koji se grčio u bolovima smjesta je pozvan
Maestro Jacopo, drugim imenom Jakup-paša. Kad je ugledao sultana,
tog židovskog liječnika koji nije bio samo glavni liječnik nego i
Osvajačev bliski prijatelj obuzeo je veliki očaj. Rekao je da je perzijski
liječnik Lari sultanu dao pogrešan lijek, da mu je njegov pripravak
začepio crijeva i da se više ništa ne može učiniti. Nažalost, njegove
riječi su se pokazale točnima. Previjajući se u bolovima, sultan
Mehmed II. Osvajač u četvrtak 3. svibnja posljednji put je zatvorio oči.”

Poput lovca koji je nanjušio lovinu, Nevzat je stisnuo oči i sav se

pretvorio u uho. Kao da se vratio više od petsto godina u prošlost i,
šetajući među raznobojnim osmanskim šatorima načičkanim po
Tekfur Čajiru, počeo tražiti ubojicu moćnog sultana. Možda se pitao
kako da uđe u sultanov šator i ispita sve koji su umiješani u slučaj?
“Dakle, postoje dva liječnika...”, promrmljao je. “To su osobe koje
možemo smatrati sumnjivcima.”
“Da, dva liječnika. Dva liječnika od kojih je jedan možda s
predumišljajem ubio Osvajača. Dva liječnika koji su možda obojica
nevini, koji su možda samo pokušali spasiti sultana.”

Njegove oči koje su mudro zvjerale ispod stisnutih kapaka

iznenada su se zaustavile.
“Dva liječnika koji su možda bili dio iste zavjere. Zašto ne? Zar
sultanovi ubojice nisu mogli potkupiti obojicu liječnika kako bi
osigurali stvar?”
Zanimljiva perspektiva glavnog inspektora odjela za ubojstva.
Možemo li reći da je pogrešna? Ne. Jer predaje se razlikuju. Svatko je
mogao reći što je htio, tumačiti kako god je želio, ali istina je bila jedna
i jedinstvena: sultan Mehmed II. Osvajač je, baš poput svog oca Murata
II, umro u potpuno neočekivanom trenutku.
“Naravno da su oba liječnika mogla biti uključena u zavjeru”, rekao
sam, ali sam morao izraziti svoje zadrške: “Naravno, ako je posrijedi
trovanje...”
Djelovao je kao da se oneraspoložio. Zar se razočarao što postoji
mogućnost da nije riječ o ubojstvu?
“Ali zašto bi čovjek od četrdeset i devet godina, koji se povrh svega
osjećao dovoljno zdravo da krene na tako naporno putovanje,
iznenada umro?”
“Od gihta.”
Istaknuo je nelogičnost na koju mi je sam Osvajač ukazao u snu.
“Ta giht ne ubija ljude!”
Mirno sam kimnuo glavom.
“Bez sumnje ste u pravu, ali je činjenica da prije više od petsto
godina nisu postojali kriminalisti poput vaše inspektorice Zejnep koji
istražuju najsitnije detalje.”
“Zato nitko i nije posumnjao na ubojstvo”, nadovezao se na moje
riječi.
S velikim zadovoljstvom obznanio sam mu da se vara.
“Naprotiv, gotovo svi su mislili da je Osvajač otrovan. No svi su
imali različite kandidate za ubojice. Janjičari su za smrt sultana
odgovornim držali velikog vezira... Već sam vam rekao da su se
pobunili. No polako, idemo redom. Kad je sultan preselio na drugi
svijet, pronicljivi veliki vezir Karamani Mehmed-paša je vojsci i narodu
želio zatajiti njegovu smrt. Međutim, prvo je načinio korak kojim će
spriječiti krizu vlasti i osigurati opstanak države. Dvojici Osvajačevih
sinova poslao je dvojicu izaslanika.”
“Bajazidu II. i princu Džemu.”

“Da. Bajazidu II. u Amasiju i princu Džemu u Karaman. Budući da je

sultan umro, započela je krvava borba koja će opravdati
bratoubojstvo. Brži, inteligentniji i jači će zasjesti na prijestolje. Mogli
bismo reći da je to neka vrsta utrke za vlast. Veliki vezir Karamani
Mehmed-paša priželjkivao je da pobjednik bude Džem, a priča se da je
i sultan Mehmed II. Osvajač davao prednost mlađem nasljedniku i da
nije volio Bajazida II. Govore da je Karamani Mehmed-paša, koji je bio
veliki vezir odan sultanu, možda upravo zbog toga Džemu ranije
poslao još tri konjanika. Međutim, trojica konjanika koji su mladom
princu u Karamani trebali prenijeti vijest, pali su u zasjedu koju je
priredio janjičarski zapovjednik Sinan-paša i na mjestu bili ubijeni. S
druge strane, glasnik po imenu Keklik Mustafa, koji je poslan Bajazidu
II, nakon višednevnog putovanja stigao je u grad Amasiju i starijem
princu prenio vijest o sultanovoj smrti.
Veliki vezir Karamani Mehmed-paša, koji nije znao što je zadesilo
njegove glasnike, uz osobni je nadzor potajice ukrcao tijelo velikog
vladara na kola i otpremio ga u prijestolnicu. Vojnicima u Sultan Čajiru
je pak izdao strogu naredbu da ne napuštaju logor. Osim toga, naložio
je da se zabrani prelazak iz Uskudara na suprotnu obalu i obratno.
Janjičarske regrute je pod izgovorom popravka nekog mosta izvukao
iz grada i dao zatvoriti vrata utvrde. No čim je veliki vezir sa
sultanovim tijelom napustio Sultan Čajiri, vojnici su, ne zna se kako,
saznali za taj tužan događaj.” Namignuo sam mu desnim okom, želeći
naglasiti da u toj priči nešto smrdi. “Ako opet želimo razvijati teoriju
zavjere, možda se netko pobrinuo da vojnici saznaju.”

“Osvajačevi ubojice?” Toliko se fokusirao na temu da više nije

mogao šutjeti. “Kako iznosite detalje, sve mi se više čini da sam upao u
neku zamršenu dvorsku intrigu.”
Ne, ne smijem mu reći što mislim. Kakav god zaključak izveo, do
njega mora doći sam.
“Ne znam, sami ćete procijeniti. Da, čim se pročulo da je sultan
preminuo, u logoru je nastao potpuni metež. Vojnicima je prva
pomisao bila da je sultan ubijen. Ili im je tu mogućnost netko
prišapnuo. Tuga, razočaranje, prevara... Te emocije kod svakog
čovjeka mogu izazvati gnjev, ali efekt koji su stvorile u naoružanim
ljudima, čije je zanimanje umiranje i ubijanje, bio je mnogo strašniji.
Izbezumljeni od bijesa, vojnici su u malim i velikim grupama nagrnuli
prema pristaništima na Pendiku i Kartalu. Odatle su se čamcima
munjevitom brzinom prebacili u prijestolnicu. Bez ikakvog
razumijevanja i želje da slušaju objašnjenja, prvo su navalili na palaču
Karamani Mehmed-paše. I kao da im nije bilo dovoljno što su ubili
velikog vezira, čovjeka od najvećeg sultanovog povjerenja, a ujedno i
jednog od najznačajnijih intelektualaca toga vremena, njegovo tijelo
su na licu mjesta isjekli na sitne komadiće. Neki povjesničari kažu da
je tom prilikom ubijen i glavni liječnik Jusuf-paša. A možda i nije, pa su
se vojnici, upravo zato što im nije dopao ruku, uputili prema židovskoj
četvrti. Opljačkali su kuće i dućane, sabljama presudili narodu.
Situacija je izmaknula kontroli. Razuzdana banda počela je napadati
bogataške kuće, kad se Ishak-paša, kojeg je Osvajač imenovao
zapovjednikom garde, neočekivano pojavio na povijesnoj sceni i
ugušio pobunu.”
“Zašto je toliko čekao?” Nevzat mi je upao u riječ. “Da je bar ranije
intervenirao.”
To pitanje koje je postavo šef policije, stručnjak za istrage
umorstava, postavila bi svaka razumna osoba, ali ja sam odlučio
ostati nepristran.
“Mogli bismo reći da je bio nesmotren, a možda su ga samo zatekli
nespremnog. A moguće je i da naprosto nije mogao predvidjeti da će
janjičari ići tako daleko. Ili možda Ishak-paša svjesno nije
intervenirao. Možda je namjerno čekao da ubiju velikog vezira
Karamani Mehmed-pašu. Što je istina? Teško je reći. Ovisi o gledištu.”
Oblaci sumnje u očima šefa policije su se gomilali.
“Što vi mislite? Je li Ishak-paša stvarno bio upleten u tu zavjeru?”
“Ništa ne mislim”, kategorično sam rekao. “Htjeli ste da pričam, pa
vam samo nabrajam mogućnosti. Zar ste zaboravili da ćete vi odlučiti
je li ta smrt bila ubojstvo ili posljedica bolesti?”
Sramežljivi osmijeh namreškao mu je zamišljeno lice. Učtivo, poput
sportaša koji je ukoren zbog kršenja pravila, naslonio je laktove na
stol i lagano podigao ruke uvis.

“Ispričavam se, profesore Muštak, apsolutno ste u pravu. Ali ako

poželite iznijeti osobno mišljenje, molim vas da se ne ustručavate.
Da...” Zbunio se. “Je li taj Ishak-paša isti onaj koji je bio vezir
Osvajačevog oca Murata II?”
Kako je samo logično zaključivao. Tog čovjeka se stvarno treba
bojati.
“Da, upravo on. Vezir koji nije bio za to da Mehmed II. zasjedne na
prijestolje i koji je surađivao s Čandarli Halilom. Jedan od značajnih
članova grupe pristalica Murata II. na dvoru u Edirneu. Vjerojatno zato
je Mehmed II, kad je drugi put zasjeo na prijestolje, Ishakpašu postavio
za beglerbega Anadolije i tako ga udaljio iz Edirnea. I nije stao samo na
tome. Oženio ga je za Halime Hatun, jednu od supruga svoga oca.
Nakon nekoliko godina, Osvajač je promijenio mišljenje i bliskog
prijatelja svoga oca i bivšeg vezira pozvao u prijestolnicu i povjerio mu
sigurnost grada. Nemojte me pogrešno shvatiti, ne želim ništa
insinuirati, ali je Bajazid II, koji je nakon Osvajačeve smrti zasjeo na
prijestolje, Ishak-pašu podigao na najviši položaj, mjesto velikog
vezira, umjesto Karamani Mehmed-paše koji je svirepo ubijen i
raskomadan.”
Licem mu je preletjela sjenka, kao da se udubio u razmišljanje. Ne,
Nevzat nije čovjek iznenadnih odluka.
“Ishak-pašu ne možemo samo zbog toga promatrati kao
Osvajačevog ubojicu, zar ne?” promrmljao je. “Osim toga, prilično je
teško da jedan vezir sâm organizira ubojstvo sultana, najmoćnijeg
osmanskog vladara svih vremena.”

U onome što je rekao postojale su dvije ključne riječi.

“Sâm?” upitao sam, gledajući ga ravno u oči. “Dakle želite reći da
Ishak-paša nije bio sam?”
Još jednom je prasnuo u onaj svoj poznati grohotan smijeh.

“Vidim da smo zamijenili uloge. Nemojte zamjeriti, profesore

Muštak, ali ovdje vi odgovarate na pitanja, a ne ja.”
Iz šale sam htio odreagirati uvrijeđeno, ali mi je glas bio glasniji
nego što sam se nadao.
“Želite me podsjetiti da sam sumnjivac?”
Osmijeh mu je iščeznuo s lica. Kako se samo taj čovjek naglo
uozbiljio!
“Koliko znam, nikad vam nismo rekli da ste sumnjivac. Naime, ne
raspolažemo s otkrićima koja bi na to upućivala, ali ako vam vaša
savjest tako kaže, onda je to druga stvar.”

Što bi mu sad to trebalo značiti? Ili možda znaju sve, pa me samo

pokušava natjerati da priznam? Ma ne, Nevzat uopće nema takvu
namjeru. Ja sam ga, luđak, bez ikakve potrebe isprovocirao. Opet sam
nepotrebno zabio gol u vlastitu mrežu.
“Ne, pogrešno ste shvatili”, rekao sam, nastojeći popraviti situaciju.
“Šalio sam se. Ovaj razgovor se pretvorio u neku vrstu igre...” Uopće
nije bio impresioniran. “Ako želite, možemo prestati.”
 Odlučno je odmahnuo glavom.
“Naprotiv, samo nastavite. Neke sasvim nove slike su mi se počele
pojavljivati pred očima.”
Opa, opet se promijenio. Kao da one suzdržanosti od maločas
nikada nije bilo. Uzbuđeno me upitao:
“Što se dogodilo kad su ugušili pobunu?”

Eh, budući da nije bilo problema, nastavio sam s pričom.

“Nakon što je veliki vezir ubijen, Ishak-paša je, ne čekajući ni
dolazak princa, na prijestolje kao regenta postavio Korkuta, sina
Bajazida II. U tome su mu najviše pomogli Sinan-paša i janjičari. Kad
smo kod toga, moram dodati još jedan važan detalj. Bajazid II. je u
vojsci imao dva zeta. Dakle sasvim je sigurno imao potporu i unutar
vojske. Gedik Ahmet-paša, jedan od utjecajnijih zapovjednika koji je
podržavao princa Džema, za to je vrijeme bio u Otrantu. Bajazid II. nije
uživao samo podršku vojske nego i klera. Halvetijski šejh Muhidin
Mehmed otišao je prije Osvajačeve smrti na hadž. Na odlasku je rekao
Bajazidu: ‘Moj moćni prinče, kad se vratim vas ću, ako Bog da, zateći
na sultanovom prijestolju.’ Želja mu se ostvarila. Naravno, kad je
zasjeo na prijestolje, Bajazid nije propustio nagraditi tog šejha čije se
proročanstvo obistinilo.”
“Znači, želite reći da su i vjerski velikodostojnici sudjelovali u
zavjeri?”
“Ako je zavjera postojala, svakako”, prvo sam se ogradio i potom
ponudio objašnjenje koje će ga jako iznenaditi. “Možemo govoriti o
tome kako nezadovoljstvo prema sultanu nije počeo osjećati samo
kler, nego i poprilično širok krug ljudi. Suprotno uvriježenom
mišljenju, Osvajač potkraj vladavine nažalost nije bio odviše omiljen u
određenim krugovima. Ostvarenje njegovog sna o velikom carstvu
zasigurno je zahtijevalo ogromne prihode. Vojni pohodi kojima nema
kraja značili su da vojska uvijek i u svakom pogledu mora biti snažna.
A vojska snažna u svakom pogledu podrazumijeva goleme troškove.
Ekonomske mjere koje je Osvajač uveo kako bi osigurao taj beskrajan
izvor prihoda povećavale su nezadovoljstvo u zemlji. Kovanje novih
srebrnih novčića rušilo je vrijednost novca kojim je narod raspolagao.
Osim toga, time što je konfiscirao imetke uglednih obitelji i većinu
zemljišta koju su prisvojili vakufi, narušio je odnose sa
zemljoposjednicima, kao i vjerskim dostojanstvenicima u islamskim
vakufima. Povećanje poreza bilo je još jedan razlog nezadovoljstva. I,
naravno, janjičari... Ti profesionalni vojnici, čiji je broj stalno rastao,
bili su nezadovoljni sultanom zbog smanjenih primanja. Pobunu koja
je uslijedila nakon Osvajačeve smrti, kao i ubojstvo Karamani
Mehmed-paše, dijelom možemo protumačiti i time. Bilo kako bilo,
vratimo se našoj priči.
Bajazid II. dobro je iskoristio privilegiju da bude princ koji je prvi
primio vijest o očevoj smrti i 20. svibnja stigao u Uskudar. Prvo se
pobrinuo za očevu sahranu. Sultan Mehmed II. Osvajač, čije se tijelo
zbog višednevnog čekanja gotovo počelo raspadati, napokon je
pokopan. A narednoga je dana Bajazid II. od svoga sina Korkuta
preuzeo prijestolje na kojem će ostati trideset i jednu godinu. Što se
tiče princa Džema, on je nakon neuspjelih ratova utočište pronašao
kod Rodskih vitezova. Nakon četrnaest godina života u progonstvu
skončao je život pod sumnjivim okolnostima. Bajazid II. je sada bio
jedini vlasnik prijestolja.”
Nevzat se ponovno zavalio u fotelji i opet isprepleo prste.
“Dakle, jedan od onih koji su se najviše okoristili Osvajačevom
smrću bio je njegov stariji sin Bajazid II.”

Kao da sam ja taj kojeg će optužiti, odmah sam prešao u obranu.

Taj Muštak uvijek traži srednji put. Nikako da postane direktan. Tko je
to rekao? Zar je uopće bitno? U ovom je trenutku najbitnije izvući se iz
ruku tog snalažljivog šefa policije. Zato sam nastavio igrati dvostruku
igru.
“Istina, Bajazid je na kraju postao sultan, ali nije on bio jedini koji se
okoristio Osvajačevom smrću. Vijest o smrti legendarnog sultana
najsnažnije je odjeknula u Rimu. Pojedinačno su ispaljivani
pobjednički plotuni, na svim crkvama u gradu cijeli su dan zvonila
zvona. Puk je tri dana i tri noći slavio uz usklike ‘Veliki orao je mrtav!’.
Talijani su bili pijani od sreće. To nije mala stvar, njihov najopasniji
neprijatelj se rastao od života. Da je Osvajač poživio još samo desetak
godina, svijet bi bio sasvim drugačije mjesto. Mletačke vlasti bile su
svjesne te činjenice, pa su ga više puta pokušale otrovati. Štoviše,
zabilježeno je čak da je, u zamjenu za ubojstvo sultana, mletačko
Veliko vijeće glavnom liječniku Jakup-paši ponudilo pravo bogatstvo.
Samo Mlečani? Ne smijemo zaboraviti ni Mameluke, koji su prema
velikom vladaru gajili neprijateljske osjećaje.”
 Slušao me s nepovjerenjem u očima, a na kraju se nije mogao
suzdržati, pa se umiješao.

“Ali gospođa Nuzhet nije mislila ni da su Mlečani, a ni Mameluci

ubili Osvajača.” Kad ništa nisam rekao, izrekao je njezinu
pretpostavku. “Vjerovala je da ga je ubio rođeni sin, Bajazid II. Članak o
ocoubojstvu koji smo našli u stanu. Mislim na Freudovu analizu...
Riječi ispisane na papiru umetnutom između stranica... Patricide,
Filicide, Fratricide. Ocoubojstvo, sinoubojstvo i bratoubojstvo.”
Možda će me opet naružiti da mu kradem ulogu i da na pitanja
trebam odgovarati ja, a ne on, ali imao sam osjećaj da ću puknuti ako
ne kažem što mi je na umu.
“A što vi mislite, gospodine Nevzat? Sad već imate dobar uvid u
situaciju. Je li Nuzhet imala pravo? Je li Osvajača doista dao ubiti
njegov rođeni sin?”
Prije nego što je išta rekao, sa zanimanjem me odmjerio. Da li me
stvarno zanima, ili ga želim pogrešno usmjeriti?
“Ne znam”, odgovorio je češući se po bradi. “Teško je biti siguran.
Po onome što ste mi ispričali, moglo bi se govoriti o krvavoj zavjeri na
dvoru. Naravno, i Bajazid II. bi mogao biti uključen, možda čak i kao
mozak operacije. Neprijateljstvo koje je Ishak-paša gajio prema
sultanu sezalo je u daleku prošlost. Osvajač je dirnuo u interese
imućnih staleža i vjerskih krugova. A ako je točno da je mlađeg sina,
princa Džema, htio za svojeg nasljednika... Kad sve to uzmemo u obzir,
možemo reći da je ubojica Bajazid II. No ne znam koliko je ispravno
tvrditi tako nešto dok još nije sigurno ni je li Osvajač otrovan. Možda je
veliki orao, kako su ga zvali Talijani, umro zbog bolesti. Ako nema
ubojstva, onda je besmisleno provoditi istragu, kao i tragati za
sumnjivcima.”
Naš razgovor napokon je nečemu vodio.
“I zbog toga je Nuzhet htjela toksikološku analizu”, rekao sam,
razotkrivajući tajnu. “Da bi sa sigurnošću znala je li Osvajač bio
otrovan. A kada to nije mogla obaviti legalnim putem, okrenula se
onim pljačkašima grobova.”
Onaj sumnjičavi izraz koji nimalo ne volim opet mu se vratio u
stisnute oči.
“U potpunosti se slažem. U tom dijelu nema nikakvih problema.
Ključno je pitanje je li Nuzhet ubijena zbog tog istraživanja ili ne... Sada
znamo da smrt vaše bivše djevojke nije povezana s napadom na vašeg
bivšeg asistenta. Iskreno, to nas dovodi u nešto slabiju poziciju. Jer da
je u oba slučaja riječ o istim počiniteljima, mogli bismo jednostavno
ustvrditi da imamo posla s fanaticima izraženog nacionalističkog
osjećaja koji žele uništiti sve one što kleveću Osmanlije i koji su svoju
ljubav prema Osvajaču doveli do razine napada na druge.”
Govorio je o Tahiru Hakiju i njegovim sljedbenicima. Znači da i
Nevzat ozbiljno sumnja na njih. No čini se da sada mijenja mišljenje.
Budući da su nakon Sezgina od optužbe oslobođeni i profesor Tahir i
njegova družina, na kraju preostajem samo ja. Ako se u obzir uzmu
laži koje sam jednu za drugom nizao policiji, i tome pridoda još i izjava
Adema Dilija, a povrh svega i dva metka ispaljena iz Colta... Pa da, to
kako me Nevzat posjeo nasuprot sebe i navodio me da mu nadugo i
naširoko pričam o Osvajačevoj smrti... I podbadanja poput “ako vam
vaša savjest tako kaže”. Naravno, tip je stari lisac. Shvatio je da sam
slab karakter i sad će me natjerati na priznanje, poput Raskoljnikova.
Zar nije i tako rekao da imamo dovoljno vremena. Držat će me ovdje
dok ne priznam. A možda bih i trebao. Možda sam ja ubio Nuzhet.
Gotovo svi osumnjičeni, osim mene, jedan po jedan bivaju oslobođeni
sumnje. Ako su oni nevini, znači da sam ubojica ja... Možda bih trebao
priznati prije nego što dokažu da sam kriv. Očev glas koji mi odzvanja
u ušima. Protiv države se ne možeš boriti. Predaj se. Da, mislim da bih
se trebao predati. Možda bih odmah trebao ispričati sve što sam
skrivao od policije.
“Profesore, utihnuli ste.”
Nevzatove podrugljive riječi na mene su djelovale kao hladan tuš.
Slatka toplina prihvaćanja i obamrlost predaje u trenu su nestale. Ne,
ništa mu ne trebam reći. Svi su nevini dok se ne dokaže suprotno.
Zašto bih trebao preuzeti odgovornost za ubojstvo koje nisam počinio
samo zbog toga što je onaj epileptični ruski pisac svom junaku
priredio pakao grižnje savjesti? Zašto bih trebao godinama trunuti u
zatvoru samo zbog toga što moj otac, etatistički manijak, želi da mu
sin bude uzorni građanin koji poštuje zakon? Ne, gospodo, ništa od
priznanja. Meni je potrebna hladnokrvnost. Potrebno mi je
razmišljanje u miru. Mogućnost da razmišljam dovoljno duboko,
dovoljno široko i dovoljno fleksibilno.
“Često se ovako zadubite u misli?”
Ovom čovjeku hitno moram nešto reći, inače će sve otići kvragu.
 “Razmišljao sam”, žurno sam rekao. “Možda je taj bivši muž...”
Nevzatovo lice doslovce se izobličilo.

“Koji muž?”
“Jerry... Čovjek od kojeg se Nuzhet rastala.”
I baš kad sam mu se, uz mnogo preuveličavanja, spremao ispričati
kako je taj krupni povjesničar umjetnosti tukao Nuzhet, moj neumjesni
mobitel ponovno je počeo zvoniti.
“Ispričavam se, možda je važno”, rekao sam i izvadio ga iz džepa.
Nepoznati broj. Fiksni, vjerojatno kućni ili poslovni. Da nije Adem Dili?
Kako ću razgovarati pred Nevzatom? No to ne mogu izbjeći. Sa
strahom sam prihvatio poziv i osobi s druge strane nevoljko rekao:
“Halo?”
“Halo, profesor Muštak?”
Opustio sam se, nije bio Adem Dili, nego neki drugi, meni nepoznat
glas, koji je odzvanjao kao da dopire sa druge strane zida.
“Da, izvolite?”

“Tahir Haki...” Utihnuo je, teško je govorio. “Tahir Haki...”

Što mi želi reći taj promukli glas?
“Što s njim?”
Naposljetku je izgovorio rečenicu od koje mi se sledila krv u
žilama.
“Tahir Haki je večeras pronađen mrtav u svom stanu.”
lolyboly & Balkandownload

45

Vaša pogreška je uzrokovala smrt jedne osobe

Tahir Haki... Čovjek koji mi je u životu možda najviše pomogao.

Čovjek koji mi je često bio bliskiji od oca. Moj profesor. Moj uzor. Moj
stari prijatelj. Dakle ni tog čovjeka više nema. No kad mi je ona
misteriozna osoba na telefonu priopćila da je Tahir Haki umro,
osjećao sam zbunjenost više nego tugu. Ne, ne zato što sam
bezosjećajan, nego zato što su mi izvanredni događaji koje sam
doživio u zadnja tri dana napravili pravi nered u glavi. Zato što se, baš
kad sam pomislio da se čvor raspliće, sve izvrnulo naglavce. Zato što
se potencijalni ubojice, među kojima sam i ja, stalno izmjenjuju. S
druge strane, moram priznati da me vijest o smrti mog voljenog
profesora donekle umirila. Jer kad se ispostavilo da napad na Akina
nema nikakve veze s Nuzhetinim ubojstvom, moje ime se popelo na
sam vrh liste sumnjivaca. A s ubojstvom Tahira Hakija oblaci sumnje
koji su se nadvili nad mene donekle su se prorijedili. Znači da moja
tetka, koja je često ponavljala rečenice tipa Ovaj Muštak je jedno
bezdušno dijete, ipak nije sasvim pogriješila. No s koje god strane
pogledali, ono što se dogodilo užasno je i jednako toliko misteriozno.
Tri surova napada koja su tijekom tri noći izvršena na tri meni bliske
osobe. Zvjerska ubojstva koja su odnijela dvije osobe koje sam najviše
volio... Što se to događa? Možemo li reći da je sve samo slučajnost? Ili
možda postoje bitni detalji koji su nam promaknuli? Ili sam, budući da
se sve događa oko mene, meta zapravo ja? Ja? Zašto bi itko mene
doživljavao kao prijetnju? Na stranu to što se miješam u sve i svašta, ja
sam Muštak Serhazin, posljednji predstavnik obitelji Serhazin,
povjesničar koji nije u stanju ni obavljati svoj posao, jadnik koji je zbog
imaginarne ljubavi uništio vlastiti život. Tko bi mene doživljavao
opasnim? Ne, buncam. Tko bi se i zašto uopće udostojio ubiti me? Tko
bi i zašto uprljao ruke krvlju beskorisne osobe poput mene? Bez obzira
na to što sam policiji rekao da sam pištolj počeo nositi jer sam se
zabrinuo nakon Nuzhetine smrti, ne postoji nikakav razlog da budem
u opasnosti. To što se svi ti događaji odvijaju oko mene u potpunosti je
slučajnost. Točno to mi je prolazilo kroz glavu dok sam se penjao onim
prostranim stepeništem velebne zgrade Tahira Hakija na Tešvikiji.
“Živio je sam?” upitao me Nevzat s kojim sam se, bok uz bok,
penjao širokim zelenim stepenicama. “S njim nije bio nitko od
rodbine?”
“Nije. Suprugu je izgubio prije otprilike dvije godine. Gospođa
Berin... Nisu imali djece. Njegova djeca bili su studenti. Profesor Tahir
jako je volio svoj posao. Posao je bio cijeli njegov život. Ni u ovim
godinama nije mu bilo mrsko neprestano trčkarati s konferencije na
konferenciju, s jedne aktivnosti na drugu. Znate, još danas smo do
podneva bili zajedno.” Lice Tahira Hakija mi se iznenada pojavilo pred
očima. Nos me počeo peckati, a u grlu mi se stvorio čvor. Pokušao sam
potisnuti suze. “Da, rekao mi je ovako...” Nastavio sam šmrcajući.
“‘Smrt se približava, Muštak, osjećam to. Daj Bože da jedne noći dođe
iznenada, dok nisam pao, dok još uvijek stojim na nogama. Da ni ne
primijetim...’ Ali, ovakvu smrt nije želio.” Glas mi je podrhtavao. Više se
nisam mogao suzdržavati, suze su krenule same od sebe. Nisam vidio
stepenice pred sobom. Ja, čovjek u godinama, naslonio sam se na
rukohvat i počeo glasno ridati. Šef odjela za ubojstva je imao
razumijevanja, pa je stao pored mene i pričekao da se smirim. A kad
su se suze prorijedile i osjećaji slegnuli, pružio mi je maramicu.
“Evo, samo uzmite.”
To je sve. Ni utjehe, ni praznih riječi da se nema smisla žalostiti.
Dok sam brisao suze maramicom koju mi je pružio, dodao je:
“Moram vas upozoriti... Prizor koji ćete gore vidjeti mogao bi biti vrlo
neugodan. Ako želite, pričekajte ovdje.”
“Ne, želim ići s vama.”
Kad smo stigli do stana, vrata su bila odškrinuta. Vjerojatno ih je
tako ostavio nestrpljivi Ali, koji je do zgrade došao istim vozilom kao i
mi, ali se uspeo trčećim korakom. Doduše, pomoćnik inspektora koji
je s prvom ekipom došao u stan u telefonskom je izvještaju Nevzatu
rekao da su, kad su stigli, vrata zatekli otvorena. Baš kao i kod Nuzhet
prije dvije noći.
Kad smo ušli, dočekao me onaj poznati miris. Oštar miris
mješavine naranče i gorke naranče. Gospođa Berin je porijeklom bila
iz Mersina. Pravila je izvrsno slatko od gorke naranče. Svake godine
jednu bi staklenku dala i meni, to je gotovo postao običaj. Uopće ne
volim slatko od gorke naranče, ali bih ga uvijek uzeo da je ne
povrijedim. Ni Šazije ga nije htjela. Rekla bi da šećer deblja, a onda i
celulit na nogama. Ali kućna pomoćnica Kadife ga je obožavala. Kad
god bi došlo to vrijeme, morala bi pitati: “Hoćete li opet donijeti slatko
od naranče, gospodine Muštak?” Miris slatkog koje je kuhala gospoda
Berin, pokoj joj duši, ni godinama poslije nije nestao iz stana.
Dok sam ulazio u prostrani dnevni boravak uvijek osvijetljen
blagim svjetlom, zidova od poda do stropa prekrivenih policama za
knjige, pred očima mi se stvorilo nasmijano lice one uvijek ljubazne,
uvijek srdačne žene, koja bi me prilikom svakog dolaska u ovaj stan
dočekala pred vratima i pitala: “Jesi li gladan, Muštak?” Bilo mi je
drago što je gospođa Berin ranije napustila ovaj svijet. Tko zna koliko
bi je pogodilo to što je njezin muž žrtva tako brutalnog ubojstva. Na
pragu vrata na kojima me dočekivala, poznati glas me upozorio:
“Zaboga, profesore Muštak, pričekajte sekundu!” Kad sam podigao
glavu susreo sam se s Zejnepinim kestenjastim očima. “Morate navući
ove navlake na noge. I još nešto, nemojte se previše kretati po stanu.
Pokušajte što više stajati na mjestu. Kao što znate, ovo je mjesto
zločina. Ne smijemo uništavati dokaze.”
Uzeo sam navlake koje mi je pružila.
“U redu, gospođo Zejnep, bez brige.”
Navući navlake na cipele s ovim golemim tijelom i toliko slojeva
odjeće možda nije bilo tako teško kao natjerati devu da preskoči jarak,
ali je ipak predstavljalo poprilično zahtjevan zadatak. No bio sam
spreman na sve muke, samo da se ne izbrišu tragovi koji će
raskrinkati ubojicu. Dok sam ja leđima naslonjen na zid uspuhano
navlačio plastične navlake, Nevzat je zadivljeno upitao:
“Kad si ti stigla, Zejnep? Zar nisi trebala biti kod zlatara?”
“Krenula sam čim sam čula obavijest, inspektore.”
“Dobro, a jesi li što otkrila?”

O čemu priča taj Nevzat? Ima li njegovo pitanje veze s našim

slučajem? A što drugo? Pogled mi je nehotice ostao prikovan za
Zejnepine usne. Bistroj djevojci nije trebalo dugo da primijeti.
“Reći ću vam poslije, inspektore”, rekla je i prekinula razgovor o
tome. Nije bilo ugodno naći se na meti kritičkih pogleda Nevzata koji je
primijetio što se događa, ali kad u ova doba noći netko spomene
zlatara, čovjek htio-ne htio postane radoznao. Zar su se raspitivali o
Češm-i lalu? Ali zašto? Ako je tako, sigurno su posumnjali na Šazije.
Ali, koji me pratio nakon bolnice, vidio je da ulazim u ordinaciju svoje
sestrične. A dok smo se iz željezarije vozili prema policiji, u autu me
neprestano ispitivao o njoj. Sirota žena... Da bar nju nisam uvalio u
probleme.
Ovaj Muštak samo sleti svojim bližnjima.
Nakon što smo plastične navlake obuli na noge, ušli smo u
prostrani dnevni boravak; prvo Nevzat, a korak iza njega i ja. Nešto je
bilo neobično: to svjetlo što čovjeku udara u oči. Ne, to nije uobičajeno
svjetlo tog dnevnog boravka. Vjerojatno unutrašnjost nije bila dovoljno
osvijetljena, pa su prijenosnim reflektorima sobu osvijetlili kao da je
bijeli dan. Ali je stajao ispred sive keramičke peći u pozadini jedaćeg
stola, s dvojicom policajaca opremljenih navlakama za cipele,
rukavicama i dugim bijelim pregačama na kojima je pisalo “Ekipa za
očevid”. Sva trojica su s dubokom ozbiljnošću u očima promatrali
tepih na podu. Izgledali su više kao stručnjaci za tkanje koji analiziraju
fantastične motive perzijskog tepiha nego policajci iz odjela za
umorstva. No kad se Ali pomaknuo, shvatio sam da griješim. Nisu
proučavali perzijski tepih, nego nekoga tko je na leđima ležao na
njemu; beživotno tijelo mog omiljenog profesora. Osjetio sam
vrtoglavicu, zateturao sam. Zejnep me u trenu čvrsto uhvatila za
nadlakticu.
“Gospodine Muštak, jeste li dobro?”
Brižno me držala, kao da se boji da ću se svaki čas stropoštati na
pod. Ne, neću pasti. Ne, nije vrijeme da pobjegnem ili se držim po
strani. Ne, nisam uspio spriječiti njegovu smrt, ali bar mogu biti toliko
hrabar da se suočim s mrtvim tijelom svog bliskog prijatelja.

“Dobro sam, gospođo Zejnep”, rekao sam lagano povlačeći ruku.

“Mislim da sam se spotaknuo.”
“Jeste li sigurni?”
I Nevzat me zabrinuto odmjeravao.
“Jesam”, odgovorio sam obraćajući se oboma. “Dobro sam. Samo
radite svoj posao, molim vas.”
Dvoje policajaca iz čijeg se ophođenja jasno naslućivalo
međusobno povjerenje, zaputilo se prema tijelu mog starog prijatelja
koje je ležalo na podu. Ja sam ih pratio na nekoliko koraka
udaljenosti. Pokušavao sam vidjeti Tahira Hakija, s kojim sam još
jutros stajao bok uz bok, šalio se, dijelio tajne i nadmudrivao se, no
zbog ljudi koji su se muvali preda mnom tek sam polovično razabirao
njegovo nepomično tijelo. Je li to crvenilo na podu krv ili šara
perzijskog tepiha? Kad se Zejnepino nježno tijelo povuklo u stranu,
napokon sam ugledao prijatelja kako leži na podu. Na sebi je imao
onaj smeđi kućni ogrtač žutih revera. Sigurno se presvukao kad je
stigao kući, što znači da nikoga nije očekivao. Zar mi nije rekao da će
razgovarati s Četinom? I to večeras, htio ga je pozvati k sebi...
Najednom sam shvatio; ja sam odgovoran za smrt Tahira Hakija. Ne,
to nije obmana izazvana kroničnim osjećajem krivnje obitelji Serhazin,
nego čista istina. Da sam Nevzatu povjerio svoje sumnje o onom
psihopatu Četinu, možda bi moj dragi profesor sada bio živ. Dobro, ali
nije li mi upravo profesor Tahir rekao da mu ništa ne kažem? I to me
strogo upozorio. Nije li rekao: “Prvo ću ja porazgovarati s Četinom,
policiju ćemo obavijestiti poslije?” Rekao on to ili ne, profesor je taj
problem doživljavao osobno. Teško bi mu palo prijaviti vlastitog
studenta. Bio je vrlo daleko od logičnog prosuđivanja. Ne znam,
možda je i nešto skrivao. Ali ja sam vidio opasnost, bio sam svjestan
rizika. Mogao sam mu spasiti život. Dok je moj tromi mozak
pokušavao dokučiti što bih trebao učiniti, dogodilo se što se dogodilo.
Nitkovi su ga svirepo ubili. Znači da povučeni život u vlastitom kutku ni
mene ni moje prijatelje nije zadržao dovoljno daleko od opasnosti. Ako
želiš preživjeti, moraš biti na pravom mjestu u pravo vrijeme i povući
pravi potez. No nema smisla žaliti za onime što je bilo. Ako ništa
drugo, sad moram učiniti sve što je u mojoj moći da se ubojice Tahira
Hakija izruče pravdi. To ujedno znači i da Nuzhetina smrt neće ostati
neosvećena. Ubojice moje bivše drage i napadači na Tahira Hakija
moraju biti isti. U to ni najmanje ne sumnjam. Možda su čak
upotrijebili isto oružje. To je glupost, nisu mogli upotrijebiti oružje
kojim su ubili Nuzhet, jer sam ja onaj nož za pisma osobno bacio u
more.
“Čini se da su ga tupim predmetom udarili u glavu”, iznio je svoje
mišljenje Ali. “Vidite, pod je umrljan krvlju. Jeste li uspjeli naći oružje?”
“Nismo”, rekla je Zejnep prilazeći kolegi. “Ali ti želim nešto
pokazati.” Spustila se na koljena. Mislim da je rastvarala kućni ogrtač.
I ja sam se približio kako bih bolje vidio. Kamo sreće da nisam. Prvo
sam ugledao lice Tahira Hakija umrljano krvlju, a onda njegove
svijetloplave iskolačene oči koje su prestravljeno gledale. Zašto si me
poslušao, Muštak? Zašto mi nisi pomogao? Opet sam osjetio onu
mučninu, opet mi se zavrtilo u glavi. Ne, neću se onesvijestiti. Ne, neću
se tako lako predati. Duboko sam udahnuo.
“Pogledajte, vidite li?” Pokazivala im je ljubičastu mrlju ispod
raskopčane košulje, na lijevoj strani prsa prekrivenih bijelim
dlačicama. “Možda je prvi udarac primio ovdje. A kad se sagnuo,
ubojica ga je palicom ili čime već udario u glavu. Točno u lijevu
sljepoočnicu. Nakon analize košulje i kućnog ogrtača ćemo, naravno,
moći detaljnije razgovarati o oružju kojim je izvršeno ubojstvo.”
“Kakva je ono mrlja?”
 Nevzat je pokazivao prema tamnosivoj keramičkoj peći.
Najdragocjeniji komad namještaja u ovom stanu. Stara peć za koju je
profesor Tahir govorio da je njegovo jedino nasljeđe iz očeve kuće i
uzdizao je u nebesa, iako ju je u zadnje vrijeme mogao koristiti samo
kao dekoraciju. Zejnep se hitro približila dragocjenoj peći našeg
profesora. Stisnula je oči i pogledala ugao koji je pokazivao glavni
inspektor.

“Imate pravo, ovdje je mrlja.” Okrenula se i iz torbe koja je stajala

na podu nekoliko koraka iza nje izvadila štapić s vatom na vrhu.
Štapićem je prešla preko mrlje na peći i vršak je pocrvenio. “Da, čini se
da je krv... Možda je u padu udario u peć ili se htio zadržati.” Na um joj
je pala nova mogućnost i našla se u nedoumici. “A možda krv pripada
ubojici. Ako se žrtva suprotstavila... Možda je i napadač ranjen.
Nadam se da je tako. Već ćemo saznati.”
Nabori na Nevzatovom čelu nisu se izravnali. Naprotiv, obrve su
mu se još više smrknule.
“A što ako je riječ o nezgodi?”

“Molim?”
Doista, što taj Nevzat želi reći? Da je profesor Tahir pao i umro sam
od sebe?
“Da, moja draga Zejnep. Zašto ne? Možda je posrijedi srčani udar.
Razmisli. Tahir Haki je bio stariji čovjek. Imao je dosta preko
sedamdeset.”
Pogledao me kao da očekuje potvrdu.
 “Ove godine je trebao navršiti osamdeset dvije.”
“Osamdeset dvije... Jučer je održao predavanje, a danas je, ne
obazirući se na ledenu hladnoću, sate proveo u obilasku ključnih
pozicija u opsadi Konstantinopola. Nije li to previše za čovjeka u
osamdeset drugoj godini života?”
Kao da se sjetio vrlo bitnog pitanja, opet se obratio meni:
“Je li imao srčanih problema?”

Iako nevoljko, rekao sam mu istinu.

“Prije šest godina ugrađena mu je premosnica. Zamijenili su mu tri
žile, ali nakon toga nije imao nikakvih problema.”
Nevzat nije ni čuo moju posljednju rečenicu.
“Jeste li čuli? Imao je srčanih problema.”
Srećom, i Zejnep je tvrdoglava djevojka. Ne da se tako lako uvjeriti.
“A modrice na prsima? I to što su vrata bila otvorena? I, još važnije,
to što je prije dva dana ubijena povjesničarka, poput njega...”
Prekinula ju je škripa vrata dnevnog boravka. Kad smo se okrenuli,
ugledao sam Huseina, dugog i tankog požutjelog lica skrivenog iza
veličanstvenih zavrnutih brkova koji mu dosežu do ušiju, koji nas je
odmjeravao uplašenim očima.
“Ovaj, zvali ste me. Ja sam vratar Husein.” Odjednom mu se lice
ozarilo. “Ah, zdravo, gospodine Muštak. I vi ste ovdje.”
Zakoračio je prema nama, kad je Zejnep povikala: “Ostanite ondje!
Nemojte se micati, dolazimo k vama.”
 Ostavivši policajce s bijelim pregačama uz Tahira Hakija, i ja sam, s
Nevzatom i njegovo dvoje pomoćnika, baš kao da sam dio ekipe,
prišao Huseinu.
“Primite moje saučešće, gospodine Muštak”, rekao je u pokušaju
razgovora sa mnom. Bio je očito suzdržan pred policajcima. “Što nas
je ovo zadesilo? Kome je smetao gospodin Tahir? Miran, povučen
čovjek kojeg su svi voljeli.”

“Ti si pronašao tijelo?” upitao je Nevzat i prekinuo njegovo

zapomaganje.
“Ja...” Obuzela ga je panika kao da krivi sebe, ali se brzo pribrao.
“Zapravo nisam ja, pronašla ga je policija. U zgradu je prije sat
vremena došla jedna ekipa. Tri policajca u uniformama. ‘Ovdje je
počinjeno ubojstvo’, rekli su. Bio sam zbunjen. ‘Nije’, odgovorio sam.
Kako bih znao? Nisam imao pojma što se dogodilo. ‘Stanuje li ovdje
Tahir Haki Bentli?’, upitali su me. ‘Da, na drugom katu’, odgovorio sam.
‘Odvedi nas onamo’, rekli su. I jesam. Vrata su bila odškrinuta. Htio
sam ući, ali mi nisu dopustili. Jedan je ostao sa mnom, a dvojica su
ušla unutra. I tako su našli mrtvog gospodina Tahira. Pokoj mu duši,
bio je jako dobar čovjek.” Njegovi dugi, zavrnuti brkovi počeli su
drhtati, vlažne oči okrenuo je prema meni. “Nije li tako, gospodine
Muštak? Vi to znate bolje od mene. Nikada nikoga nije uvrijedio. Tko
god da je to učinio, dabogda mu se ruke i noge polomile. Što su htjeli
od jadnika?”
“Kako znaš da je riječ o ubojstvu?” upitao je Ali gotovo prijekorno.
“Jesi li nešto vidio?”
 Kako je neugodan taj mladi policajac! Husein se poprilično uplašio.
“Molim?”

“Kako znaš da je ubojstvo?”

“Zar nije?” naivno je promrmljao. “Zar je gospodin Tahir umro
prirodnom smrću?”
“To ja tebe pitam. Kako znaš da je čovjek ubijen?”

Kao da dokaz njegovih riječi leži uz profesora Tahira, Husein je

svrnuo pogled u tu stranu.
“Policajci su tako rekli. ‘Krv je posvuda’, rekli su. Jadnika su udarili
u glavu. Palicom ili tako nečim? On je bio tako pedantan čovjek...
Uvijek lijepo dotjeran. ‘Odjeća, tepih, sve je u krvi’, rekli su.” Opet je
pokušao pogledati prema mjestu na kojem je ležao pokojnik. “Nije li
tako?”
Vratarevo pitanje ostalo je visiti u zraku.
“Jesi li ti koga vidio?” umiješao se Nevzat. “Nekoga tko je ušao u
zgradu, tko se ponašao neuobičajeno, izgledao sumnjivo?”

“Nisam, šefe. Došao je samo onaj čovjek... Student gospodina

Tahira ili što već? Onaj visoki.” Opet me pogledao, kao da traži pomoć.
“I vi ga poznajete, gospodine Muštak. Uvijek bi dolazio s nekom
mršavom djevojkom, a s njima u društvu bi bio i jedan mlađi čovjek.”
“Četin?” uskočio sam. “Onaj lica punog ožiljaka.”
Uzeo mi je riječ iz usta.
“Da, onaj što mu je lice izrovano poput njive posute kamenjem.”
 Kad je ugledao izraz koji nam se pojavio u očima, zbunjeno je
promrmljao:

“Zar je on ubojica? Ali gospodin Tahir ga je jako volio. Doživljavao

ga je kao sina. On je čak imao i ključ njegovog stana.”
“Znači imao je ključeve?” sumnjičavo je procijedio Nevzat. Čini se
da je odustao od ideje da je Tahir Haki umro od srčanog udara. “Je li
Četin, kad si ga vidio, tek ulazio u zgradu?”

“Upravo je ulazio, susreli smo se na vratima.”

“A jesi li ga vidio na izlazu?”
“Ne, nisam. Više ga nisam vidio.”
“Kada je ušao u zgradu? To jest, u koliko si ga sati vidio?”
Na njegovo lice zasjenjeno dugim brkovima spustio se posramljeni
izraz.
“Ne znam. Nisam u stanju razmišljati, šefe. Ali već se bilo smračilo.
Policija još nije bila stigla.”
“Koliko sati prije dolaska policije?” Zejnep je pokušala olakšati
jadnom čovjeku. “Možeš li nam barem otprilike reći neko vrijeme?”
Desnu ruku prinio je brku i počeo čupkati požutjele vrhove, a onda
je, shvativši da to što čini nije pristojno, prestao.
“Otprilike... Otprilike bih mogao reći da je to bilo oko tri sata
ranije.” Kimnuo je, a zajedno s glavom zanjihalo se i njegovo slabašno
tijelo. “Da, da. Najmanje tri sata ranije. Pripremao sam se za večernje
obaveze.”
 “Dakle oko pet sati?”
“Ne, trebalo bi biti kasnije. Bilo je sigurno šest.”

“Dakle šest sati, kažeš.” Nevzat je zaškiljio i odmjerio brkatog

vratara. Sa sigurnošću smirenog čovjeka koji zna što radi, pogled je
usmjerio prema meni.
“Vi ste bili s Tahirom Hakijem, profesore. Kad je obilazak završio?
Što mislite, oko koliko sati se vratio kući?”

Leđima sam se naslonio na zid i pokušao se sjetiti.

“Ostavio sam ih oko jedan. No obilazak je bio pri kraju. Trebali su
još posjetiti muzej Panorama 1453. Obilazak je vjerojatno završio oko
tri sata.”
“Je li trebao još negdje svratiti? Drugim riječima, je li otišao ravno
kući?”
“Po svoj prilici je tako. Bilo je veoma hladno.” Na trenutak sam
oklijevao. Trebam li im reći ono što mi je palo na pamet ili bih trebao
pričekati? Ali profesor Tahir je mrtav, zašto bih čekao? Osim toga,
vratar je i tako rekao da je Četin bio ovdje. “A što je još važnije, nije bio
dobro raspoložen”, rekao sam, siguran da će se šef policije uhvatiti za
taj detalj.
“Zašto nije bio dobro raspoložen?”
Nevzat je odmah postavio pitanje, baš kao što sam očekivao. Da
pojačam učinak svojih riječi, kao i da Husein ne čuje ono što ću reći,
uperio sam pogled u vratara.
“U redu, Huseine”, rekao je Nevzat odmah shvativši moju namjeru.
“Ti možeš ići. Ali nemoj napuštati zgradu, možda ćemo te još trebati.”
Grickajući svoje od cigareta požutjele brkove i umiren time što se
riješio policajaca, vratar Husein brzim se koracima udaljio od nas. Dva
para muških i jedan par ženskih očiju s istom su profesionalnom
radoznalošću bila usmjerena prema meni.
“Možda ćete se naljutiti...” počeo sam: “Zapravo se više ja ljutim na
sebe.”

Znatiželja u njihovim očima postajala je sve veća.

“Trebao sam vas odmah obavijestiti o svojem jutrošnjem razgovoru
s Tahirom Hakijem i reći vam da ga stavite pod zaštitu.”
“Što to govorite, profesore Muštak?”Ali nije mogao sakriti čuđenje.
“Zar vam je Tahir Haki rekao da će ga ubiti?”
Ovaj put moj je pogled kliznuo na vremešno tijelo mog profesora
koje je ležalo na perzijskom tepihu.
“Ne”, rekao sam uz glasan uzdah. “Zapravo sam ja njemu rekao da
bi ga mogli ubiti.”

“Kako ste znali da će biti ubijen?”

“Iz onoga što mi je rekao.”
“Iz onoga što vam je rekao?”
Nevzata je uznemirio način na koji se razgovor odvijao, pa je
osjetio potrebu da intervenira.
“Ali, dragi, pusti čovjeka da priča... Poslije ćeš ga pitati za ono što te
zanima.”
 “Danas prije podne”, vratio sam se na uvod. “Za vrijeme izleta,
profesor Tahir mi je rekao da sumnja na svoje studente. Osobito
Četina. Taj mladić ima agresivnu crtu... Izaziva sukobe bez razloga. Za
vrijeme studija je bio povezan s ekstremnim skupinama.”
Nestrpljivi policajac opet se nije uspio suzdržati. “Da, njegovo ime
se spominje u dva slučaja ranjavanja na sveučilištu”, razjasnio je.
“Jednom prilikom napao je druge studente nožem za doner kebab, a
drugi put mesarskim.”
Znači da su kopali po Četinovom dosjeu. E, to je dobra vijest.
“Da, nekoć je bio militant jedne političke opcije”, nastavio sam
nizati optužbe. “Mislili smo da se ostavio toga, ali je u ovom stanu
nasrnuo na Nuzhet. Akin je bio s njima, i njega je udario. ‘Da se nisam
umiješao, ubio bi momka’, rekao mi je Tahir Haki. A kad su Nuzhet i
njezin asistent otišli, promrmljao je: ‘Nije jasno jesu li ovo dvoje
povjesničari ili američki agenti. Takvi te mogu natjerati na ubojstvo.’
Nikako se nije mogao smiriti. Čak je pokazao bodež koji je stajao na
stolu i rekao: ‘Đavo me nagovara da uzmem taj nož, krenem za njom i
zarijem joj ga u grkljan.’ Siroti profesor Tahir bio je šokiran
razjarenom reakcijom tog mladića kojeg je smatrao sinom.”
“Dobro, a gdje je taj bodež?”
Pokazao sam prema hodniku.
“Trebao bi biti u profesorovoj sobi, na stolu.”
Ne čekajući naredbu glavnog inspektora, Zejnep je potrčala u
hodnik. Znači da se ljudi nakon godina zajedničkog rada mogu
sporazumjeti bez riječi. Nekada smo i mi bili takvi; Tahir Haki, Nuzhet i
ja. Samo jedan pogled bio je dovoljan da izrazimo svoje misli, ali
poslije...
“Dakle vaš profesor je vjerovao da je Četin ubio vašu bivšu dragu?”
Nevzat je naglasio riječi “vašu bivšu dragu”, ali se nisam uvrijedio.
“Zapravo nije htio vjerovati. Ipak je Četin bio jedan od njegovih
omiljenih studenata. Međutim, ozbiljno je sumnjao. Osim onoga što
sam vam rekao.”
Što je razgovor postajao zanimljiviji, to je glavni inspektor bio
motiviraniji.
“Osim onoga što ste nam rekli...” ponovio je.
“U vrijeme ubojstva zvao je Četina na mobitel, ali je, navodno, bio
isključen. Nakon toga ga je zvao i na kućni broj. Telefon je zvonio i
zvonio, no ni na njega se nije javio. Sljedeći dan pitao ga je gdje je bio
sinoć, na što je ovaj rekao da je bio kod kuće.”
Nevzat je djelovao zbunjeno.

“Dobro, ali zašto Tahir Haki to nije rekao nama?”

“Nije htio optužiti svog studenta. Ali očito više nije mogao izdržati,
ako je jutros rekao meni. Obuzeo me strah; ‘Odmah moramo na
policiju’, rekao sam mu. Umirio me. ‘Prvo ću razgovarati s Četinom,
možda ima neko objašnjenje. Ne želim iz čista mira mladića optužiti za
ubojstvo’, rekao je. Od mene je iznudio obećanje da neću ići na policiju.
‘Večeras ću Četina pozvati k sebi. Razgovarat ću s njim, pa ćemo, ako
bude potrebno, poslije obavijestiti policiju’, rekao je. Da ga bar nisam
poslušao.”
“Da. Velika pogreška”, prekorio me Nevzat. “Povrh svega, danas
sam vas upozorio da ne smijete prikrivati informacije. Vidite, vaša
pogreška je uzrokovala smrt jedne osobe.”
Imao je pravo do neba.
“Oprostite. Da sam znao da će biti ovako...”

“Trebali ste znati. Ili nam opet skrivate informacije?”

Naravno da jesam, ali sam još malo pogrbio svoja i tako pognuta
ramena i, u nadi da će se sažaliti nada mnom, rekao: “Kako to možete
pomisliti, gospodine Nevzat? Samo vam pokušavam pomoći.”
Šef policije disao je kroz nos i kažiprstom zamahnuo prema mom
licu.
“Slušajte, profesore, ovo je posljednje upozorenje. Ako primijetim
da ste nam još nešto prešutjeli, bit ću prisiljen strpati vas u pritvor.
Razumijete li? Iako to nipošto ne želim, vjerujte da ću vas zatvoriti.”
Kao netko tko je nebrojeno puta zaslužio da ga zatvore, nisam znao
što da kažem. Zato sam se nastavio mrgoditi kao kad mi je otac držao
bukvicu. Međutim, glavni inspektor me trebao.
“Kako god, nema veze”, rekao je da umiri sebe, a onda se vratio
ispitivanju: “Što mislite, zašto je Tahir Haki htio zaštititi Četina?”
Pokušao sam odgovoriti ne pokazujući ni najmanji znak uvrede.
“Ubojstvo je teška optužba. Možda se bojao da će bez razloga
upropastiti život studenta.”
 “Ali život jedne druge studentice ne samo da je upropašten, nego je
okončan. Nije li i gospođa Nuzhet bila njegova studentica?”

Bilo je to najumjesnije i najlogičnije pitanje na svijetu. Zapravo sam

bio siguran da mi je Tahir Haki skrivao neke informacije. Ono u što
nisam bio siguran jest je li i on osobno bio umiješan u njezino ubojstvo.
Iz tog razloga nisam htio podijeliti svoje sumnje s Nevzatom.
“Imate pravo”, rekao sam, još jednom skrivajući svoje pravo
mišljenje. “Ali profesor Tahir nije osobito volio Nuzhet.”
“Zbog razlika u stavovima?”
Nedvojbeno, nijedno pitanje ovog lukavog policajca nije bilo
neutemeljeno. Skrenut će razgovor na razlog Nuzhetine smrti i pitati
me je li naš profesor umiješan u ubojstvo ili ne. Čak i ako jest, to neće
saznati od mene. Od mene nitko ne može tražiti da izdam pokojnog
profesora. Dobro, ali zar time neću izdati svoju bivšu ljubav? Ne,
gospodo, nisam ja uzrokovao Nuzhetinu smrt da bih je izdao. Ako
Nevzat želi pronaći krivca, mora uhapsiti onog psihopata Četina. Tek
tada će riješiti ovu zagonetku.

“Ne”, rekao sam i dodao novu izmišljotinu onima koje sam već
izrekao. “Profesor Tahir nije volio Nuzhet zbog njezine osobnosti.
Smatrao ju je pretjerano ambicioznom. Mislio je da je ona jedna od
onih ljudi koje se ne ustručavaju iskoristiti sve i svakoga radi vlastitih
interesa.”
“Možda je, povrh toga, bio ljut i zato što je vas ostavila.”
Ali, koji je već neko vrijeme šutio, odlučio mi je dosuti soli na ranu.
 “Sumnjam. Profesor se nije miješao u osobne stvari. A i stalno mi je
savjetovao kako da je zaboravim. Govorio bi da je moram pokušati
razumjeti, umjesto da je mrzim.”
“A profesionalna ljubomora?” Kad jednom počnu, ti policajci
stvarno ne znaju stati. “Zar nije moguće? Zamislite, vaš student
postane bolji povjesničar od vas. Učenik koji nadmaši učitelja...”
Zejnepin glas prekinuo je rat živaca između mene i energičnih
policajaca iz odjela za umorstva.
“Je li ovo bodež koji je spominjao Tahir Haki?”
Pokazivala nam je pozlaćeni bodež koji je držala palcem i
kažiprstom.
“Da, poklon jednog profesora iz Irana.”
Nevzat je uzeo bodež koji mu je pružila Zejnep i počeo ga
proučavati. Kao da razgovara sa samim sobom, zapanjeno je
promrmljao:
“Zašto bi čovjek poput Tahira Hakija držao ovakvo oružje na stolu?”

Ovo je ipak previše.

“Oružje? Molim vas, nemojte pretjerivati. Profesor je tu stvarčicu
koristio kao otvarač za pisma.”
Uspravivši leđa i lagano zabacivši glavu, Nevzat je promrmljao
riječi od kojih će mi se slediti krv u žilama:
“Nemojte omalovažavati otvarač za pisma. Znate li koliko je ljudi
ubijeno tim stvarčicama koje izgledaju tako nevino? Usto, i oružje
zariveno u vrat gospođe Nuzhet itekako bi moglo biti otvarač za
pisma.”
 46

Niste samo vi ostavljeni

“I oružje zariveno u vrat gospođe Nuzhet itekako bi moglo biti

otvarač za pisma.” Riječi glavnog inspektora Nevzata su me mučile sve
do ulaza u moju ulicu. Možda nešto zna? Je li možda htio reći da znaju
da sam otvarač za pisma bacio u more? Kako bi znali? A ako se Adem
predomislio i rekao im što se dogodilo? Zašto bi to učinio? Tog
pokvarenjaka zanima samo novac, a budući da nisam rekao da mu
neću platiti... Ne, ne, neće me odati. Bar zasad. Zašto bi onda iskusni
policajac rekao tako nešto? Slučajnost? Ne, to nije nikakva slučajnost,
nego moja glupost. Nisam li sam spomenuo otvarač za pisma? Osim
toga, ako sumnjaju na mene, zašto bi krenuli u potragu za Četinom?
Čak je i Nevzat gotovo uvjeren da je ubojstva počinio taj mladić
izrovanog lica. Nadam se da su uhvatili to čudovište da svi odahnemo.
Koračao sam kroz ledenu noć. Posvuda oko mene bjelina, svuda
oko mene kristalići. Osim mene na ulici nije bilo nijednog živog stvora;
ni mačke koja je ostala bez doma, ni izgladnjelog psa što traga za
hranom. Stanovnici našeg susjedstva davno su ugasili svjetla i predali
se toplom zagrljaju sna. Snijeg je sasvim prestao padati, hladan zrak
je prekrio grad, ali ta britka studen iz nekog mi je razloga donijela
olakšanje. Svježi vjetar što je puhao s mora kao da je tumarao
hodnicima mog mozga, pokušavajući povratiti moj duh potresan
teškim događajima koji su se nanizali ova tri dana i oporaviti moje biće
čiju su ljudskost zatrla ubojstva. Je li to uopće moguće? Izgubio sam
dvoje ljudi koji su na meni ostavili dubok trag. I to je premalo reći,
doslovno su bili smisao mog života. I to u razmaku od svega dva dana.
I to kao žrtve dva strašna ubojstva. Prebroditi ovu tešku traumu,
vratiti se normalnom životu... Normalnom? Je li ikad bio takav? Može
li se uopće normalan život izroditi iz onoga što se događalo u konaku
Ševki-paše? Obitelj koja se izdigla iz pepela propalog imperija. Otac,
domazet, kojem je odanost državi pomutila um. Sirotan koji se,
vjerojatno zato što se osjećao nesposobno, trudio djelovati
autoritativno. Tri nesretne žene. Ne, ne smijem biti nepravedan, za
moju baku po majci ne može se reći da je bila nesretna. Ona je, ako
ništa drugo, imala lijepe uspomene u kojima je mogla pronaći utočište.
Ali njezine kćeri odavno su izgubile sreću. Tetka je bolje prošla. Vikala
bi na sav glas, izbacivala ono što je muči i tako si uspijevala olakšati
dušu. Ako ništa drugo, imala je hrabrosti biti loša osoba. Nije se
ustezala od ljubomore. Na stranu to što se nije ustezala, uživala je u
tome da je pokazuje. A osobito prema svojoj jedinoj sestrici, starijoj
sestrici, mojoj nesretnoj majci. Mrzila ju je. Zato što je bila ljepša, zato
što je muž nije napustio, i još više zbog onog njezinog lažnog
optimizma. Žarkoružičaste naočale, čak i ako nisu bile stvarne. Pod
štitom tog lažnog optimizma pokušavala je pronaći spokoj. Mislim da
je pred kraj, a osobito nakon očeve smrti, pronašla taj nepostojeći raj
koji je stvorila u svojoj mašti. Nepostojeći? Možda nemam pravo to
reći. Ako vas čini sretnim, zašto je bitno je li osjećaj stvaran ili ne?
Dovoljno je vjerovati. Što više raspravljate, razmišljate i kopate, sreća
je sve više narušena, ranjena, a onda najednom shvatite da su se oni
lijepi dani istopili i kliznuli vam iz ruku. Poput ovog snijega koji niste
primijetili kad je počeo padati niti kada je stao. Međutim, Šazije ne
dijeli moje mišljenje. Ona smatra da je bilo i prave i lažne sreće.
Vjerovati u sreću koja ne postoji znak je bolesnog duha. Može stvoriti
rascijep u ljudskoj osobnosti. Šazije! Djevojčica koja je odrasla pored
nesretnih sestara. Još jedna nesretna žena iz Ševki-pašinog konaka. A
možda i članica obitelji koja je razvila izraženu sklonost prema
psihoanalizi kako bi se izbavila iz te duboke nesreće. I Muštak
Serhazin... Posljednji muškarac obitelji Serhazin, odlučan da
tvrdoglavo nastavi živjeti tu staru obiteljsku nesreću. Kronični
zaljubljenik koji bezobrazno žrtvovanje svojeg zanimanja, karijere,
budućnosti svoje plemenite obitelji i cijelog svog života u ime
neuzvraćene ljubavi smatra umijećem. Čak i kronična zaljubljenost
donekle ima smisla. Kako oni koji nisu kušali vino ljubavi mogu
poznavati njezinu opojnost? Čak je i ta opojnost neka vrsta osobnosti,
neka vrsta životnog stila. A sada nema ni nje. Nuzhet je mrtva.
Zauvijek me napustila, baš kao i Tahir Haki. Više ne postoji ni najmanja
mogućnost da bi me Nuzhet jednoga dana mogla ponovno zavoljeti.
Više nema mogućnosti da se vrati, da me nazove, ni da mi napiše
pismo. Ona okrutna žena koja me prije dvadeset i jednu godinu tako
bezdušno ostavila više se nikada neće vratiti. Nema više njezine
surovosti, a ni žudnje. Samo ona ljubav. Samo onaj kronični
zaljubljenik. Kako će on sada živjeti? Čime će i kako obmanjivati
samoga sebe?
“Profesore Muštak.”

Trgnuo sam se. Tko je sad to? Osvrnuo sam se, ali nisam vidio
nikoga. Zar sam počeo čuti glasove iz nadnaravnog svijeta?
“Profesore Muštak... Ovdje sam, profesore Muštak.”
Kad sam okrenuo glavu, primijetio sam visoku figuru pored Golfa
parkiranog u sjeni susjedne zgrade. Izgledao mi je poznato. Stisnuo
sam oči pokušavajući shvatiti tko je. Kad sam ga prepoznao, srce mi je
počelo luđački lupati. Bio je to Četin. Taj psihopat ružnog lica, onaj
krvoločni ubojica koji mi je oduzeo dvije osobe koje sam u životu
najviše volio. Trebao sam izvaditi pištolj iz torbe, ali je policija
privremeno zaplijenila oružje mog oca. Doduše, što bi bilo i da jesam?
Kao da bi mi ovaj svirepi ubojica dopustio da ga upotrijebim. Brzo sam
se okrenuo prema njemu i u okretu podigao torbu preda se kao štit za
slučaj da me napadne nožem ili nešto... Međutim, taj krupni mladić
nije potegao nož, niti nasrnuo na mene.
“Kleveću me, profesore.” Izgledao je slomljeno i umorno. Prišao mi
je vukući noge. “Ne vjerujte policiji. To je laž. Ja nisam ubio profesora
Tahira. Govorim vam istinu, ni profesora Tahira, niti ikoga drugoga.”
Naprezao sam se da shvatim što se događa.
“O čemu ti pričaš, Četine?” upitao sam pokušavajući kupiti vrijeme.
Međutim, on nije imao vremena za okolišanje.
“Profesore, policija me posvuda traži. Došli su mi kući, a kad me
nisu našli, nazvali su mog oca. Moja majka ima visoki tlak. Žena je
zalegla. Otac me proklinjao preko telefona, prizivao je Božju kaznu.”
Dakle, policija mu je došla u stan, ali očito nije uhvatila ovog
zločinca. Zločinac? Više podsjeća na kakvog jadnog bjegunca.
“Pomozite mi, molim vas. Nitko osim vas me ne može spasiti.
Kunem vam se, nikoga nisam ubio.”
Izgledao je jadno. Onaj neuravnoteženi luđak koji je jutros svima
prkosio je nestao, a na njegovo mjesto došao je čovjek koji se plaši
vlastite sjenke.
“Sve mogu objasniti... Sve... Što god želite... Ja sam bio onaj koji vas
je nazvao.”
O kakvom pozivu on priča?
“Da, ja sam onaj što vas je večeras nazvao. Osoba koja vam je javila
da je profesor Tahir mrtav.”
Oči su mi skoro iskočile iz duplji od iznenađenja.
“To si bio ti?”
“Jesam.” Iako u mraku nisam mogao vidjeti da je pocrvenio, iz
njegovog utučenog ponašanja bilo je jasno koliko je postiđen. “Da, to
sam bio ja. Zvao sam s govornice. Na Medžidijekoju. Slušalicu sam
prekrio maramicom, zato mi niste prepoznali glas.”
Najedanput se sve oko nas rasvijetlilo. Farovi automobila su nas
obojicu učinili vidljivima. Četin je poskočio u strahu.
“Policija!”
Ne, farovi koji su obasjali naša tijela nisu pripadali policijskom
vozilu, već jarko zelenom Volkswagenu Apači Nedžada, jedinog rock
glazbenika u našoj ulici. No ni kad je auto ponovno nestao u sigurnom
polumraku puste ulice, Četin se nije smirio.
“Profesore, nemojmo stajati ovako nasred ulice. Možemo li se
popeti u vaš stan i porazgovarati?”
E, u tom trenutku se u mene uvukao crv sumnje. Je li sav taj strah,
sva ta rastrojenost samo smicalica? Planira li me ubiti u vlastitom
stanu, kao što je učinio s Nuzhet i Tahirom Hakijem? Troje
povjesničara klasičnog osmanskog perioda na misteriozan je način
ubijeno u roku od tri dana. Pogled mi je kliznuo na Četinov automobil
ispred kojeg je stajao. Možda su i ekscentrik Erol i Sibel zmijskih očiju
tu negdje. Iako u mraku automobila nisam mogao nikoga vidjeti,
nisam smio riskirati.
“Ne, kod kuće imam bolesnika. Moja stara tetka. Ne mogu je
uznemiravati u ovo doba noći.”
Drhtavim prstima pokazao je prema svom automobilu.
“Onda porazgovarajmo unutra.”

Ustuknuo sam jedan korak.

“Ne dolazi u obzir, možemo prošetati.”
Izgledao je kao da je suočen s potpuno neočekivanom reakcijom.
“I vi sumnjate na mene?”
Više nisam imao snage glumiti.
“Zar nemam pravo? Skrivaš svoj identitet i glas, a onda se poput
bjegunaca od zakona u gluho doba noći pojaviš preda mnom. Kako da
ti vjerujem?”

Ramena su mu se ovjesila, a leđa pogrbila.

“Imate pravo...”
“Naravno da imam. Od samog početka mi nešto skrivate. Kako bih
ti sada trebao vjerovati?” Spustio je glavu poput roba koji očekuje
moju presudu. “Dobro”, izustio sam sumnjajući u ispravnost svog
postupka. “Ako mi želiš nešto reći, saslušat ću te, ali ne u ovom
mračnom kutku. Dođi, idemo prema glavnoj ulici.”
Plašljivim očima pogledao je u smjeru koji sam pokazao. Da ga je
netko vidio, pomislio bi da su mu specijalci s dugim cijevima na kraju
ulice pripremili zasjedu.
“Ma daj, Četine, nemoj se toliko bojati! Zašto bi te policija tražila
ovdje? Malo naprijed je kafić koji radi do jutra. Lijepo ćemo sjesti i
porazgovarati.”
Nervozno je promrmljao:

“Ne, nemojmo sjesti, profesore Muštak. Mogla bi upasti policija.”

Gledao je čas u mene, čas prema kraju ulice, kao da ne zna što da radi.
“Dobro, možemo prošetati.”
Nevjerojatno, zar su onaj psihopat koji je jutros sve napadao poput
lude krave i ovaj pokunjeni, bespomoćni mladić ista osoba?
“Dobro, prošetajmo.”
Dok sam u suprotnom smjeru koračao ulicom kojom sam malo
prije došao, žurno je razjasnio: “Tahir Haki je umro prirodnom smrću.
Pred mojim očima. Srčani udar.”
Smrknuto sam ga pogledao.

“Kakav srčani udar? Čovjek je sav bio u krvi.”

Progutao je slinu.
“U padu je glavom udario u peć. Keramičku peć.”
Sjetio sam se Nevzatovih riječi. “A što ako je riječ o nesreći?” rekao
je iskusni policajac.
“Sve sam pokušao da ga spasim”, nastavljao je objašnjavati Četin.
“Čak sam mu masirao srce.”
Pred očima su mi se ukazale modrice na prsima profesora Tahira.
Glavni inspektor je i to znao. “A možda je posrijedi srčani udar”, rekao
je. Ako je stvarno tako... Što sad, zar je i Četin nevin? Ne, u to ne mogu
povjerovati. Optužujućim glasom, gotovo bijesno sam ga upitao:
“Zašto nisi pozvao liječnika ili hitnu pomoć?”
“Bilo je prekasno.” Zastao je nasred ulice. Plačnim glasom me
preklinjao. “Tako mi Boga, govorim vam istinu, profesore Muštak. Kad
se stropoštao na pod, bio je već mrtav.”
Ne, neće me uvjeriti. Ne, neću prihvatiti da je nevin.
“I ti si ga samo tako ostavio i pobjegao.”
Bespomoćno je raširio ruke, pomislio sam da će se baciti na
koljena i preklinjati.
“Uplašio sam se, profesore, jako sam se uplašio. Da je bilo šanse da
preživi, nikada ga ne bih napustio. Rekao sam vam, profesor Tahir je
već bio mrtav.” Odjednom je briznuo u plač. Nije ridao, ali je plač bio
dovoljno jak da potrese njegovo krupno tijelo. “Proklet bio... Svaki put
dopustim da me bijes pobijedi. Jadnik je opravdano sumnjao u mene.
‘Jesi li ti ubio Nuzhet?’ upitao me. Ja sam rekao ne. Baš u trenutku kad
sam mu pokušavao objasniti...”
Više nije mogao govoriti, gušio se u jecajima.
U meni je zatreperio osjećaj nalik sažaljenju. Možda sam počeo
vjerovati u riječi tog sumnjivog momka. Pružio sam mu Nevzatovu
maramicu koju sam zaboravio u džepu.
“Uzmi, obriši lice.”
Uzeo je maramicu bez prigovora.
“Hvala vam.”
Dok je on brisao suze, ja sam pokušavao smireno razmišljati. Ako
on nije ubojica, tko je? Odjednom sam shvatio da razmišljam u
pogrešnom smjeru. U pitanju su bila dva ubojstva. Profesor Tahir
možda i jest umro prirodnom smrću, ali Nuzhet nije imala srčani udar
i to je bilo jasno kao dan. Dakle moguće je da je ovaj mladić što sada
skrušeno stoji preda mnom svirepo ubio Nuzhet i, čak i ako ga nije
imao namjeru ubiti, najvjerojatnije iznervirao Tahira Hakija i tako
uzrokovao njegovu smrt. Kako ću saznati istinu? Trebao bih ga
natjerati da mi ispriča sve što se događalo od samog početka. Ne
propuštajući ni najmanji detalj. Kao što bi rekao moj pokojni otac, vrag
se krije u detaljima. Nemam nikakvog razloga povjerovati suzama tog
krupnog mladića, ali bi moglo biti korisno da se pravim da jesam.
Možda će mi se lakše otvoriti ako pomisli da mu mogu pomoći.
“Slušaj, Četine”, rekao sam stavivši mu ruku na rame. “Ako želiš da
ti pomognem, moraš mi reći sve. Želim znati sve što se dogodilo.”
“Dobro, profesore, reći ću vam.” Nakon što je neiskusnom
istražitelju nasuprot sebe vratio maramicu vrsnog policajca koju je
držao u ruci, počeo je pričati. “Danas popodne me nazvao profesor
Tahir.”

Opet me pokušavao prevariti.

“Ne”, oštro sam ga upozorio. “Ne samo danas. Pitam za sve što se
događalo od početka. Mislim na polemiku koju si vodio s Nuzhet, na
šamar koji si opalio Akinu. Na sve što si mi skrivao od samog početka.”
Stajali smo jedan nasuprot drugome. Svjetlost koja se širila sa
snijega njegove je crte lica činila još oštrijima, a njegov ionako
antipatičan izgled pretvarala u zastrašujuću masku. Ni najmanje me
nije bilo briga. Već sam prešao granicu.
“Ne smiješ izostaviti ni najmanji detalj”, naglasio sam još jednom.
“Ako želiš da ti pomognem, moram sve znati. Bez iznimke. Je li jasno?”
Kimnuo je glavom u stavu mirno, kao vojnik koji prima naređenje.
“Jasno.”
Glas mu je zvučao tako iscrpljeno, tako poraženo!
“Ako primijetim da lažeš ili mi nešto prešućuješ, otići ću i ostaviti te
ovdje.”
“Nemojte ići, profesore.”
 Opet je počeo gutati slinu, mislim da su mu se oči opet napunile
suzama.

Zamislite, taj arogantni momak je plačljivko poput mene.

“Sve ću vam reći, sve što se događalo.” Opet je šmrcnuo, nekoliko
puta zaredom. “Zapravo je profesor Tahir sve započeo. Kako bih ja
inače upoznao Nuzhet Ozgen?”
Te riječi su mu se prosule iz usta kad smo ponovno počeli koračati
ulicom prekrivenom tankim slojem leda. Zar taj mladi prevarant opet
pokušava nešto izvesti? Želi li sve što se dogodilo svaliti na našeg
pokojnog profesora i tako se izvući?
“Ta tema je prvi put načeta prije godinu dana.” nastavio je. “Bili smo
u stanu profesora Tahira, Sibel, Erol i ja. Jedne nedjelje za doručkom,
znate da je profesor volio doručkovati u društvu, primio je telefonski
poziv. Nazvala je gospođa Nuzhet. Profesor je s njom razgovarao
srdačno, ali se smrknuo kad je spustio slušalicu. ‘Što opet izvodi ta
žena?’ promrmljao je nešto u tom smislu. Zaintrigirao nas je. Kad smo
ga upitali o čemu je riječ, odgovorio je da ta žena ne preza od
istraživanja koja potkopavaju naše nacionalne i moralne vrijednosti,
samo kako bi bila zanimljivija i skrenula pozornost na sebe. ‘Ona ne
vidi nikoga osim sebe’, rekao je točno tako, to nikada neću zaboraviti.
Oprostite, ali u razgovoru je spomenuto i vaše ime. Rekao je da vam je
ta žena učinila veliko zlo. Nije ulazio u detalje, ali nam je svima bilo
jasno da ste bili u ljubavnoj vezi. Taj razgovor je uskoro završio.
Međutim, dva mjeseca poslije ta je tema ponovno došla na tapetu.
Vraćali smo se s predavanja ‘Pad Konstantinopola i poezija’ na
Institutu Alija Kemal. Profesoru Tahiru je opet zazvonio telefon. Opet
ga je zvala gospođa Nuzhet. Kad je razgovor završio, ljutito je rekao:
‘Ta žena je poludjela’, i nastavio gunđati: ‘Luđakinja želi otvoriti
Osvajačev grob. Kaže da će tražiti toksikološku analizu. Tvrdi da je
veliki vladar otrovan, da svi imaju pravo znati istinu, da su
povjesničari dužni rasvijetliti takve slučajeve, da nam svima nedostaje
hrabrosti, da se znanstvenici trebaju držati podalje od službenih
stavova i biti nezavisni od države. Jasno je što namjerava. Opet će
izazvati senzaciju i sveto tijelo sultana Mehmeda Osvajača iskoristiti
za samopromociju. A pritom bez imalo stida traži moju pomoć. Za
otvaranje groba se treba obratiti Upravi zaklada, a to će biti
jednostavno ako prikupi potpise povjesničara. A prvi potpis bih joj
trebao dati ja. Ako je podrži uvaženi znanstvenik poput mene, ostali će
slijediti.’ Kad sam to čuo, i meni je krv udarila u glavu. Što ta žena želi
postići? Koji je skriveni cilj u tome što, izgovarajući se na sumnjivu
smrt najvećeg sultana ove zemlje, želi ukaljati našu nacionalnu
povijest?”

“Skriveni cilj?” promrmljao sam ne shvaćajući što želi reći.

“Profesor Tahir vam je sve rekao. Koju drugu namjeru je Nuzhet mogla
imati?”
U njegovim očima pojavio se pogled koji kao da je govorio: Kako ste
samo naivni.
“Mi se po tom pitanju nismo slagali sa zaključkom profesora
Tahira.”
“Tko vi?” upao sam mu u riječ. Zaustavili smo se ispod ulične
svjetiljke. “Govoriš o nekoj organizaciji?”
Uzbuđenje koje ga je obuzelo dok je govorio u trenu je splasnulo.

“Ne, profesore, kakva organizacija?” Opet se pokunjio, a oči su mu

se ispunile nekim dubokim strahom. “Davno sam se ostavio toga.
Obećao sam ocu i, što je još važnije, profesoru Tahiru. Zakleo sam se.
Nemam ništa s tim. Nasilje i teror su nešto što je daleko od mene.”
U ušima su mi odjeknule vulgarne psovke koje je još jutros, dok
smo hodali ulicom, sasuo na vozača kamiona, ali sam ih ignorirao.
“Tko su onda ti ‘mi’?”
“Tko bi bio, profesore? Sibel i Erol. Mi smo mislili da se u pozadini
krije neko političko pitanje. Poznato vam je što se događa u regiji.
Turska bi se mogla vratiti u stare dane. Mogla bi se nametnuli kao
vodeća zemlja Bliskoga istoka, kao u vrijeme Osmanlija. Zemlja čija
zvijezda blista. I baš u takvom periodu, jedna tobože turska
profesorica koja živi u Americi pokreće projekt koji će baciti mrlju na
slavnu osmansku povijest. Nije li to zanimljivo?”

Djelovao je kao da ne sumnja da ću se složiti s njim.

“Stvarno nemam pojma, Četine”, izustio sam pazeći da ne stanem
na komad leda ispred sebe. “Ne bavim se aktualnom politikom. Ali
Nuzhet koju ja poznajem ne bi se upuštala u takve prljave poslove. A
osobito u političke zavjere o kakvima govoriš. Ono što je profesor
Tahir rekao ima puno više smisla. Nuzhet je očito bila na tragu
zanimljivog projekta. Htjela je dokazati da je Osvajač otrovan i
pokrenuti nove rasprave.”
 “A zar se nije mogla promijeniti? U Americi postoje brojne metode
ispiranja mozga. Vi se ipak dugo niste vidjeli.”

Zainteresirala me samo njegova posljednja rečenica.

“Kako znaš da nismo?”
“Profesor nam je rekao. Nakon što je primio vijest o smrti gospođe
Nuzhet. Sve nas je okupio.”

Tahir Haki je, dakle, znao da se ne viđam s bivšom ljubavi. Zašto

meni nije rekao? Možda nije bio siguran. Međutim, još je zanimljivije
što je nakon Nuzhetinog ubojstva okupio tu djecu oko sebe i napravio
procjenu situacije.
“Kako je moje ime spomenuto na tom sastanku?” upitao sam
pokušavajući prikriti znatiželju.
“Nije bio sastanak, samo smo se okupili. Dan nakon ubojstva... U
stanu Tahira Hakija. On nas je pozvao, sve troje.”
Eto, pozadina događaja se malo po malo razotkrivala. Da bih bio
sasvim siguran, upitao sam:

“Govoriš o jutru prije predavanja na sveučilištu?”

“Da, nazvao nas je čim je primio vijest o smrti gospođe Nuzhet.
Mislim da smo mu svi bili sumnjivi. Sve nas je ispitivao gdje smo bili
sinoć.”
Bio je pravi trenutak da kažem: Stvarno, gdje si bio? Profesor te
zvao na mobitel, bio si nedostupan. Zvao te i na kućni, nije te bilo.
Kojeg vraga si izvodio u to vrijeme? No ništa nisam rekao da ga ne
uplašim. Pustio sam ga da priča, da prospe sve što zna.
 “Profesor Tahir se smirio kad je saznao da nemamo nikakve veze s
ubojstvom. Ili se samo tako činilo. Jer je očito nastavio sumnjati, samo
nam nije htio pokazati. ‘Slučaj je sad preuzela policija’, rekao je
smireno. ‘Mi tu ništa ne možemo učiniti. Vrijeme je da prekinemo
raspravu o otvaranju Osvajačevog groba. Nema potrebe da još ljudi
sazna za tu glupost. Zato vas molim da, ako netko spomene Nuzhetin
projekt, nikome ništa ne govorite. Dovoljno je da jedan luđak pokrene
lavinu i poslije je četrdeset pametnih ne može zaustaviti. I prije mnogo
godina, kad sam još bio mlad, po tom je pitanju kopkao slikar po
imenu Elif Nadži. Tezu njemačkog povjesničara Babingera javnosti je
predstavio kao svoju ideju. U slučaj su se uključili i mediji. Okrugli
stolovi, novinski članci... Malo je falilo da otvore Osvajačevo turbe.
Srećom, na kraju je pobijedio zdrav razum, pa su odustali od tog
čudnovatog nauma. Sada, budući da je Nuzhet umrla, vrijeme je da i
mi zatvorimo tu temu. Ponašat ćemo se kao da uopće nije ni postojala.’
Kad je profesor to rekao, nisam se mogao suzdržati, morao sam ga
upozoriti. ‘Dobro, ali onaj dečko Akin i profesor Muštak i tako znaju za
taj projekt.’ Odgovorio je s onom svojom poznatom hladnokrvnošću:
‘Akin je jedan obični jadnik. Bavi se samo svojim problemima, zanima
ga samo da što prije zbriše u inozemstvo. Mislim da se neće dugo
baviti time. Ako bude potrebno, osobno ću razgovarati s njim. A što se
tiče Muštaka, mislim da ni ne zna za to. I tako već godinama nije u
kontaktu s Nuzhet. Jučer smo se čuli, nije mi spomenuo ništa o tome’,
rekao je i potom počeo pričati o vašoj vezi. Točnije, o onome što vam je
gospođa Nuzhet učinila. Pokoj joj duši, o umrlima se ne priča loše, ali
ta žena nije bila nimalo lojalna.”
 Mislim da je Četin, koji je hodao pored mene, skrenuo pogled
prema meni, ali sam se pretvarao da ne primjećujem. Nastavio sam
sporo hodati.
“Zašto su žene takve, profesore Muštak?”
Što je ovo? Zar ćemo sad razgovarati i o ljubavi?
“Pusti, Četine. To su zamršene stvari. Vratimo se na ono jutro... Na
sveučilište. Jeste li me zato, kad ste došli u moj kabinet, podržali kad
sam rekao da Nuzhet istražuje Muratovu smrt? Mislim na pitanje
ocoubojstva. Da zataškate inicijativu za otvaranje Osvajačevog
groba?”
Na njegovim usnama pojavio se stidljivi smiješak.
“Nemojte zamjeriti, to je bila ideja profesora Tahira.”
“A pretres mog kabineta? Je li i to bila profesorova ideja?”
Doslovno se stresao na mjestu. Oči je upro u pod, nije znao što da
kaže.
“Reci mi. Ti si bio osoba sa kojom sam se sudario na hodniku, zar
ne?”
“Jesam”, prošaptao je. Djelovao je kao da se kaje. “Jako mi je žao,
profesore. Htio sam biti siguran da ne znate za projekt Osvajač. Nisam
vjerovao u ono što je rekao profesor Tahir. Mislio sam da je gospođa
Nuzhet dio nekakve međunarodne zavjere. Nemojte me pogrešno
shvatiti, ne krivim vas. No morao sam biti siguran. Samo sam htio
baciti oko na vaše spise. I tako je lako ući. Ni ključevi nisu skriveni.”
Kako samo taj fanatizam ljudima pomrači um.
 “I, jesi li se barem uvjerio?” podrugljivo sam procijedio.
“Znao sam da to što činim nije u redu.” Napokon je skupio hrabrost
da me ponovno pogleda u oči. “Ali pokušajte shvatiti. Pojavi se neka
žena i tvrdi da je Osvajač otrovan. Provest će istraživanje, napisat će
radove i obrukati nas pred cijelim svijetom. Da samo kaže da je
otrovan, u redu. Svi smo upoznati s pokušajima atentata mletačkog
Velikog vijeća. Mogli bismo reći da su ga otrovali Talijani i prijeći preko
toga. Međutim, gospoda Nuzhet je govorila da je to podlo djelo
isplanirao Bajazid II. Bila je uvjerena da je atentat osobno naredio sin
velikog sultana, osmi sultan Osmanskog carstva. Znate kako se ne zna
planirano odredište onog pohoda iz 1481. na koji se sultan Mehmed II.
Osvajač zaputio? Gospođa Nuzhet je tvrdila da se znalo, da se Osvajač
zaputio u Amasiju, na Bajazida. Navodno je krenuo u rat protiv svoga
sina koji nije izvršavao zapovijedi i prikupljao poreze. Jer je navodno
želio da umjesto ograničenog starijeg sina, koji nije bio dovoljno
spretan, vladar postane princ Džem, naprednih pogleda, vješt i
inteligentan, drugim riječima, nalik njemu. Ali su Ishak-paša i
zapovjednici koji su podržavali Bajazida i bili upoznati s Osvajačevom
nakanom izveli protunapad i, navodno, sultana uspjeli otrovati treći
dan puta. Svaljujući krivicu za sultanovu smrt na velikog vezira
Karamani Mehmed-pašu, uništili su sva uporišta velikog sultana na
dvoru. A kao dokaz svoje teze iznijela je to što je Bajazid II. na mjesto
velikog vezira postavio Ibrahim-pašu, sina Čandarli Halila, kojeg je
sultan Mehmed II. Osvajač kaznio. Išla je toliko daleko da je govorila
da je Osvajačevo ubojstvo uspjeh Osmanske države u državi. Možete li
vjerovati, profesore, da je osoba koja je zastupala tu besmislenu tezu
bila Turkinja. A usto i profesorica povijesti.”

Četina je ponovno obuzeo fanatizam. Nedostajali su mu samo

janjičarski orkestar i crveno-zelena osmanska zastava.
“I zbog toga je zavrijedila umrijeti?”
Moje riječi na njega su djelovale kao hladan tuš. Stao je kao
ukopan. U ulici prekrivenoj snijegom nije se čulo ništa osim blagog
zavijanja vjetra koji nam je udarao u uši.
“Jesam li ja rekao takvo nešto, profesore?”
Njegov nastup bio je više napadački nego obrambeni. Uopće me
nije dirao. Osim toga, približili smo se glavnoj ulici, pa sam mogao biti
još odvažniji.
“Nije bitno što si rekao. Odgovori mi na pitanje. Jesi li zbog toga
ubio Nuzhet?”
Gotovo je poskočio u mjestu.
“Ubio? Nemojte tako, profesore. Ja nikoga nisam ubio!”

Bio sam sit njegovog blebetanja.

“Naravno, ne sam. Zajedno sa dvoje svojih prijatelja.”
“Sibel i Erolom?”
Gledati ga kako se muči pričinjalo mi je veliko zadovoljstvo.
“A tko drugi?” nastavio sam. “Možda je Sibel pozvonila... Ipak je
djevojka, Nuzhet ne bi posumnjala.”
“Griješite, profesore. Kad je gospođa Nuzhet ubijena mi smo... Sibel
i ja smo prekinuli. Naša veza je gotova.” U potpuno praznoj ulici
njegovo krupno tijelo izgledalo je žalosno. Pokušao se lažno
nasmiješiti, ali mu ni to nije pošlo za rukom. “Kao što vidite, niste samo
vi ostavljeni.”
Znači da je ljubavni put ovog ružnog mladića neslavno završio,
poput moga, a možda i još gore. Upitao sam ga za najgoru mogućnost
koja mi je pala na pamet:

“Nije valjda s Erolom?”

“Ne znam.” odgovorio je, nastojeći prijeći preko toga. Dirnuo sam
mu u bolnu točku, više se nije mogao praviti nezainteresiran. “Nisam
siguran. Tu večer sam ih pratio.” Pogleda prikovanog za moje lice,
naglasio je: “Da, pratio sam ih, tajno.”
Ljubavna bol koju je trpio uopće me nije zanimala. Meni su trebale
činjenice koje će dokazati da je on ubojica.
“O kojoj večeri pričaš?”
“O onoj kada je ubijena gospođa Nuzhet. Sve troje smo bili na
Taksimu. U knjižnici Ataturk. Održavao se seminar na temu ‘Inflacija u
Osvajačevo doba’. Sa seminara su izašli zajedno. Počeo sam ih slijediti.
Otišli su do Erolovog stana. Ušao sam u internet kafe preko puta i
satima čekao da Sibel izađe iz zgrade. Čekao sam da djevojka koju
volim izađe iz stana mog najboljeg prijatelja. Nije izašla, ondje je
provela noć. Reći ćete da to ništa ne dokazuje. Točno, i prije je znala
prespavati kod Erola. Ali pitaj me što ja mislim o tome. Čak i ako mi je
najbolji prijatelj...”
 E, to je bilo pravo iznenađenje. Čovjek kojeg sam smatrao
sumnjivcem za ubojstvo, tvrdi da je izluđen ljubomorom u vrijeme
ubojstva pratio svoju bivšu djevojku. Sigurno laže. Troje ubojica se
međusobno dogovorilo i smislilo takav scenarij. To je najlogičnija
mogućnost. Ali, samo malo... Nije li Sibel pričala kako će joj Akin
pomoći da ode u inozemstvo? Nije li se iz tog razloga zanimala za
njega? Moj umorni um se poprilično pomutio. Ili možda Četin govori
istinu? Je li možda zbog toga jutros u autu onako gnjevno reagirao? Je
li moguće da je iskren? Kao da mi čita misli, pun nade je promrmljao:
“Možete razgovarati s voditeljem internet kafea... Kafe Avatar,
točno preko puta Erolove zgrade. Vlasnik je neki ćelavi tip... Debeljko
koji od pivskog trbuha ne može vidjeti nožne prste. Tu noć smo se
poprilično napričali, sigurno me se sjeća. Ako ga pitate, potvrdit će
ono što sam vam rekao.”
Znači ima i svjedoka. Ali kako bi slika bila potpuna, mora mi
odgovoriti na još jedno pitanje.
“Zašto si ošamario Akina? U stanu profesora Tahira. Zbog projekta
Osvajač?”
Na licu mu se ponovno pojavio onaj sirovi strah što se maločas
ukazao pod farovima Volkswagena.
“Jasno vam je, zar ne?” upitao je odmahujući glavom. “Ne, ne zbog
projekta. Trebao je pomoći Sibel da ode u inozemstvo. Nisam siguran,
ali možda mu je Sibel rekla čak i da me ostavila. Znate da sam pomalo
eksplozivan. A možda mu je čak rekla: ‘Moram pobjeći iz Turske da bih
se riješila tog manijaka.’ A kad me taj momak Akin odmjerio
podrugljivim pogledom i posprdno mi se obratio, više se nisam mogao
suzdržati i zalijepio sam mu šamar. Naravno, išlo mi je na živce i to s
Osvajačem, ali pravi razlog je bio taj što je htio odvesti Sibel daleko od
mene.”
Tako sam dobro poznavao beznađe koje mu je obuzelo lice, taj
slomljeni izraz koji možete vidjeti samo na ljudima koji se previjaju od
bola. Ne, nije lagao. On nije ubio ni Nuzhet, ni Tahira Hakija. Možda je
očajan koliko i ja, ali ovaj mladić nipošto nije ubojica. Dobro, a tko je
onda ubio moju dragu koja me napustila prije dvadeset i jednu godinu?
Budući da više nema drugih mogućih sumnjivaca... Da nisam... Već mi
je samo razmišljanje o tome počelo zadavati silnu glavobolju.
 47

Muštak je ubio spokoj

Kad sam zakoračio u stan, u glavi mi je još uvijek bubnjalo. Nakon

što sam se riješio Četina, kao da se sve oko mene počelo okretati;
stabla, stanovi zamračenih prozora, automobili, zaleđene lokve vode,
sige što su visjele s krovova, snijeg koji je sve prekrivao, pa čak i taj
oštri vjetar. Kao da se nalazim usred ogromnog vrtloga sačinjenog od
poznatih lica, poznatih stvari i poznatih riječi. Nuzhetine plave oči bez
sjaja, beživotno tijelo Tahira Hakija, tajna koju je Šazije pokušavala
prikriti, Akinova bespomoćnost, Teomanovo prijateljstvo, Četinova
lažljivost, Erolova podmuklost, Sibelina požuda, Mansurova
prijetvornost, Jagizova mržnja, prevare majstora Hasana, Sezginova
prostodušnost, Ademova pohlepa, Faziletina koketnost, odanost
kućne pomoćnice Kadife, zbunjenost vratara Huseina, pa čak i bijes
onog bezobraznog vozača koji me danas na Šišliju nasred ceste zasuo
uvredama. I, naravno, poznavalac ljudskih duša, glavni inspektor
Nevzat, Zejnep blistavog lica i luckasti Ali. I ona poznata Freudova
studija: “Dostojevski i ocoubojstvo” Patricide, Filicide, Fratricide.
Ocoubojstvo, sinoubojstvo i bratoubojstvo. Krvava tradicija koju su
Osmanlije preuzele od Rimljana, Rimljani od Hetita, Hetiti od Bog zna
koje dinastije. I jedan ljubomorni muž. Tolstojeva Kreutzerova sonata.
Damaški bodež koji je nježno zaboden u tijelo žene... I ljubomorni
zaljubljenik Muštak. Srebrni nož za pisma zariven u labuđi vrat
njegove stare ljubavi, trajekt koji plovi mračnim morem, uplašeni
čovjek koji oružje kojim je počinjeno ubojstvo iz svog džepa pokušava
baciti u mračne vode, palača Topkapi u izmaglici. I pištolj marke Colt,
nasljeđe mog oca, keramička peć Tahira Hakija, nasljeđe njegovog...
Opasna vladavina, nasljeđe oca Mehmeda II. I sultan Mehmed-han...
Mehmed-han, sin Murat-hana, sina Mehmed-hana. Vladar dva kopna i
dva mora. Božja sjena na zemlji. Prirodni baštinik Rimskog carstva,
mač islama, moćni vladar koji je izgarao od čežnje da stvori sasvim
novu naciju od različitih vjera, različitih jezika i različitih rasa. Ili
dječak slomljenog srca koji je, budući da nije uspio privući pažnju svog
oca, pokušavao privući pozornost cijelog svijeta? Ili sve zajedno?
Vojske koje tjeraju konje po nepreglednim poljanama mog sjećanja.
Zveket mačeva, ratni poklici, vapaji straha. Mrtve žene, mrtva djeca,
mrtvi starci. Gradovi koji padaju jedan za drugim, države koje se jedna
za drugom slamaju, tvrđave koje prelaze iz ruke u ruku, kule i bastioni
koji jedan za drugim mijenjaju zastave. Vladar čija se slava u četrdeset
i devetoj godini života pronijela diljem svijeta. I, napokon,
nepokolebljiva sudbina. Dan u kojem sunce neizbježno zađe. Čovjek
koji će kad-tad ispiti šerbet smrti. I sumnjiva smrt sultana Mehmeda II.
Osvajača. I njegova dva princa. I opet neumoljiva sudbina, svirepa
ubijanja za prijestolje. Palača podijeljena na dvoje, rascijepljena
država i puk koji ništa ne zna. Puk koji, kao i uvijek, samo pokušava
preživjeti i prehraniti se, koji se samo trudi spokojno živjeti s krovom
nad glavom. I Osvajačevo beživotno tijelo ostavljeno da trune u nekoj
odaji dvora, dok se dvojica braće nastavljaju krvavo obračunavati.
Sve to je – poput melankoličnih malih pahulja što bez određenog
reda, neprekidno i nesistematično, ali kao da pokazuju poštovanje
prema postojanju onih drugih, danima padaju ne dodirujući se i ne
sudarajući nijemo lepršalo u prozračnosti mog uma. Neka leprša, na
to nemam primjedbe, ali mi je to njihovo skladno kretanje zadavalo
vrtoglavicu, zamaralo mi um i otežavalo održavanje na nogama. Zbog
toga sam se ušavši u stan pridržao za zid, kao da sam pijan i noge mi
se sapliću.
Dok sam prolazio dnevnim boravkom, za oko mi je zapeo stari
zidni sat iz Ševki-pašinog konaka koji je, na širokom stupu što dijeli
dva prozora, ugodno kucao, kao da želi obznaniti da je na svijetu
nekada postojao osjećaj zvan spokoj. Pokazivao je tri sata poslije
ponoći.
Ali do sada si već odavno trebao biti u krevetu, Muštak.
Moja mila majka, moja prostodušna majčica koja misli da će svi
biti dobro ako ona bude dobro, da će svi bili sretni ako ona bude
sretna, stajala je na ulazu u hodnik i promatrala me tužnim očima.
Gdje si dosad? Opet će ti se narušiti zdravlje. Naravno, odmah sam
prihvatio bijele ruke koje mi je pružila. Nikada dosad nisam osjećao
toliku potrebu za njezinom toplinom. U ovom gradu prekrivenom
nemilosrdnom bjelinom nikada se nisam osjećao toliko usamljeno,
toliko umorno i toliko bespomoćno. Iz očiju mi je možda kliznulo i
nekoliko toplih suza. On je mali sin svoje majčice, koliko god godina
imao. Mama me, baš kao nekad, na vlastitim nogama odvela do
spavaće sobe, skinula mi je odjeću, obukla pidžamu, pričekala da
legnem u krevet, nježno me pokrila poplunom, a potom mi, kao što je
uvijek činila, spustila po jedan poljubac na kapke.
Laku noć, Muštak. Slatko sanjaj, dijete moje.
Posljednju riječ ovih rečenica punih ljubavi koje sam znao napamet
nisam ni čuo. Tama ispunjena spokojem. Mekana, baršunasta tama
koja u čovjeku budi želju da se u nju ukopa, da se sakrije i izgubi u njoj.
Gusta tmina bez dna koja vas štiti od snažnog svjetla stvarnosti što
prži oči, od njezine okrutnosti, grubosti, od njezine gnjusnosti. Tama u
kojoj, iako ništa ne vidite, nećete osjetiti ni najmanju nesigurnost, u
kojoj ste sigurni da vas neće zadesiti ništa loše. Tako i treba biti, jer
zašto bismo inače bili napeti kad osjetimo jutarnje sunce na kapcima?
Kad sam otvorio oči bilo je gotovo podne, a možda i kasnije. Znači
spavao sam satima. A gdje je Kadife? Ne, danas je četvrtak, njezin
slobodan dan. Mozak mi je još uvijek pulsirao. Možda još malo sna...
Čim sam sklopio oči, na tamnoj zavjesi očnih kapaka pojavilo se
Četinovo molećivo lice.
Ne činite to, profesore. Molim vas, nemojte.
Prestravljeno sam poskočio. Zar i njega? Zar sam ubio i Četina? A
tijelo sakrio u prtljažnik njegova automobila i... U panici sam izletio iz
kreveta, potrčao prema prozoru, užurbano rastvorio zavjese i
uspaničeno pogledao na ulicu. Uh, nema ga. Četinov automobil je
nestao. Ne, nisam ga ubio. Osjetio sam vrtoglavicu i ponovno se vratio
u krevet. Dakle, znači da sam uvjerio Četina da se preda policiji. Ravno
glavnom inspektoru Nevzatu. Naravno, nije bilo lako. Već je imao
iskustva s policijom, dobro ih poznaje. Bojao se i pomisliti na to što bi
mu se moglo dogoditi.
“Čega se bojiš?” gotovo sam ga prekorio. Prekorio? Iskreno, ne
sjećam sasvim jasno, ali smo zasigurno razgovarali o tome. “Imaš
svjedoka koji će potvrditi da si u vrijeme Nuzhetinog ubojstva bio
drugdje”, najvjerojatnije sam rekao. “A obdukcija će i tako pokazati da
je Tahir Haki umro od srčanog udara. Nitko te ni za što ne može
optužiti.”
Četina sam najvjerojatnije ukrcao u automobil i poslao ga na
policiju. Možda sam mu čak i predložio nešto glupo tipa: “Hoćeš li da
idem s tobom?” Budući da nisam otišao, vjerojatno je odbio. Dobro, ali
zašto nisam siguran? Zašto su mi noćašnji događaji još uvijek u magli?
Zar sam opet imao napadaj? Opet disocijativna fuga? Zar se zbog toga
ne sjećam što sam radio u to vrijeme? Izgleda da mi se razum počeo
mutiti kad sam saznao da Četin nije ubojica. Neka čudnovata
opijenost... Ne prava privremena amnezija, ali nešto slično. Susret s
Ademom Dilijem, saznanje što se desilo Akinu, i što je najvažnije, smrt
Tahira Hakija. I kap koja je prelila čašu, dokaz Četinove nevinosti. Je li
stvarno tako? Je li on doista nevin? Možda mi je lagao? Ako je tako,
uskoro će izaći na vidjelo. Ali zašto bi lagao kad je svjestan da će se
istina prije ili kasnije saznati? Mislim da je mladić govorio istinu. U
tome i jest problem, što znam da je bio iskren. U tom trenutku počelo
mi je bubnjati u glavi, vid mi se počeo mutiti, a u ušima zujati. Da,
ponovno želja za bijegom od stvarnosti. Da, doživio sam neku vrstu
napadaja. Blagog napadaja. Ako je tako, zašto još uvijek osjećam
težinu u glavi, zašto je ova soba svjetlija nego što bi trebala biti, zašto
mi zvukovi koji dopiru s ulice odjekuju u ušima?
Odjednom sam u zrcalu na vratima ormara nasuprot mene
primijetio pokret. Napola sam se uspravio u krevetu i pogledao u
tajanstveno ogledalo. Ono što se micalo u dubini ogledala nije bilo
ništa drugo doli moj odraz. Međutim, nešto je bilo čudno. Ja sam još
uvijek bio u krevetu, ali je Muštak u ogledalu bio na nogama. Na svoju
svijetloplavu košulju, ispod čije kragne je provukao kravatu boje trule
višnje, oblačio je tamnoplavi sako, a potom je navukao crne hlače.
Zagasitoplava pidžama s tamnoplavim prugama koju je netom skinuo
stajala je na krevetu, malo dalje. Na njegovom licu nije bilo tragova
srdžbe ni uzbuđenja, i da nije bilo one prodorne svjetlosti u njegovim
očima, mogli biste pomisliti da sve to radi u snu. Ne, taj čovjek nije
onaj manijak koji živi u mojoj unutarnjoj tami, koji me u svakoj prilici
nagovara da nekoga napadnemo ili ubijemo. Tog manijaka moja duša,
moje biće nosi u sebi. Ali sada je iz nekog razloga bio u žurbi, kao da
nekamo treba stići. Nije obraćao pozornost čak ni na bradu koja mu je
osjenčala lice. Ja pak ne bih ni zakoračio na ulicu neobrijan. Nakon što
se ovlaš pogledao, drugi je Muštak krenuo prema vratima. Da,
napokon se oslobodio misterioznog odraza u zrcalu, sad je bio u sobi.
Nije se čak ni okrenuo da me pogleda. Ili me nije primijetio ili ga nije
bilo briga. Naravno da ga nisam namjeravao samo tako pustiti.
Smjesta sam pojurio za njim. Dostigao sam ga na kraju hodnika,
krenuo je ravno prema predsoblju. Kad je stigao u predsoblje, sagnuo
se i nešto tražio na podu. Očito nije uspio pronaći to što je tražio, pa je
otvorio ormar s obućom, izvadio crne mokasinke i vješto ih navukao
na noge. Baš kad je posegnuo prema mom kaputu boje prljavog dima
koji je visio na vješalici, zastao je kao da se nečega sjetio. Malo je
razmislio, a onda se polako sagnuo i bez traga oklijevanja izuo
mokasinke. Nisam ni shvatio što smjera, kad je iznenada krenuo
prema meni. Bio je toliko brz da je, ne dajući mi priliku da se
pomaknem, prošao kroz mene i ponovno ušao u hodnik. Bilo je to
nevjerojatno iskustvo. Mislim da sam doživio privilegiju da vlastitim
očima mogu vidjeti svoju dušu. Prošavši kroz hodnik, moja duša, ili
drugi Muštak, ušla je u moju radnu sobu. Bez oklijevanja sam ušao za
njim.
Stao je nasred sobe i počeo se osvrtati. Što li je samo tražio? Nisam
morao dugo čekati, krenuo je prema stolu. Desno od tipkovnice stajala
je mala, stara knjiga objavljena u nakladi Varlik: Tolstojeva
Kreutzerova sonata. Posegnuo je prema knjizi. Uzeo je blještavi
predmet koji sam, kao graničnik, ostavio među stranicama: srebrni
otvarač za pisma s Osvajačevom tugrom na dršci. Bez razmišljanja ga
je stavio u bočni džep sakoa. Nakon toga je Kreutzerovu sonatu vratio
na stol, ali ovaj put otvorenu, stranica okrenutih prema dolje. Okrenuo
se i još jednom krenuo prema meni, ali sam ovaj put bio spretniji i
povukao se u stranu, ne pružajući mu priliku da prođe kroz mene.
Brzim korakom izašao je iz radne sobe. I ja za njim. Nije mu bilo spasa.
Kamo god išao, ja ću ga pratiti. Riješio se tjelesnog zatvora, ali mene
se neće riješiti.
 Iz zgrade smo izašli zajedno. Iako kažem zajedno, on je bio
nekoliko koraka naprijed. Evo još jednog neobičnog detalja: sunce koje
je grijalo grad kad sam otvorio oči, nestalo je kad smo izašli. Bilo je
oblačno. Štoviše, u zraku su se lagano kovitlale prve pahulje, kao da
donose radosnu vijest o nadolazećem snijegu. Brzo smo kliznuti kroz
bijela zrnca što su počinjala lepršati. Napokon sam uspio uskladiti
korak s njegovom izvanrednom brzinom. Pravu sam zbunjenost
doživio prolazeći kroz aveniju Baharije, kad sam u velikom izlogu
butika s odjećom europskog porijekla, otvorenom na mjestu one
povijesne slastičarnice, ugledao svoj odraz. Bio sam odjeven isto kao
čovjek koji je išao nekoliko koraka ispred mene. Nekako mi je čudno
čak i reći “kao čovjek”. To biće, ili prikaza, što god bilo, dio je mene. Ne
samo dio, nego moja vlastita duša. Odjednom sam se zbunio. Što ako
je suprotno? Što ako je on pravi Muštak, a ja njegov duh? Ne, budući
da sam ja taj koji razmišlja, ja sam pravi Muštak. Mislim, dakle
postojim... Ohoo, materijalisti su prije više stotina godina pobili tu
tezu. Ako ne postojiš, ne možeš ni misliti. Dobro, a ne bih li ja baš zbog
toga trebao biti pravi Muštak? Budući da mislim, ja sam taj koji postoji.
Ili sam taj koji razmišlja budući da postoji? Zaboga, u glavi mi je prava
zbrka. I tako nikada nisam uspio shvatiti te filozofe. Brzo sam
rastjerao pitanja koja su mi se vrzmala po glavi. Svu pozornost
usmjerio sam na svog odbjeglog duha koji se pločnikom kretao kao da
leti. Koračao je isto kao ja: bojažljivo i blago pogrbljeno. Krenuo je
sporednom ulicom kojom se uvijek spuštam prema obali. Štoviše, nije
propuštao ni pozdraviti poznate trgovce koje je susretao putem.
 I, Kadikoj. Omladina koja se sastaje pred zgradom kazališta.
Pristanište koje čak i na ovoj studeni bruji kao košnica. U posljednjem
smo trenutku stigli na brod u 18:00. On je ubacio žeton, a ja sam
prošao besplatno, ali je on bio taj koji se ponašao kao bjegunac.
Pritajio se u zadnjem redu, pored najzabačenijeg prozora prvog
salona, da ga nitko ne bi vidio i obratio mu se. Ja sam se pak smjestio u
red nasuprot njemu. Pogled je upro u more. Nije ga zanimao ni brod,
ni putnici, niti išta drugo, samo more. More pod snježnim nebom...
Potpuno zeleno. Ne, pepeljasto... Možda pomalo ljeskavo. Ne, nije bilo
ljeskavo... Pepeljasto... Boja bezbojnosti koja simbolizira tegobnu
rutinu, konačnost života. Tijekom našeg kratkotrajnog putovanja ni na
tren nije odvojio pogled od vode.
Brod je teško pristao na pristanište Karakoj. Vjetar, snježna
vijavica, uzburkano more, brod koji se ljulja... Srećom, kapetan je bio
vješt. Debeli konop koji je bacio radniku što privezuje brodove na kraju
se našao na debelom vratu bitve. Na obali ljudi čekaju umotani u svoje
kapute, jakne i kabanice, baš poput nas. Okruženi bezimenim,
nepoznatim i nestrpljivim sugrađanima koji ne poznaju ni sebe ni grad
u kojem žive, izašli smo na kopno. Trg Karakoj bio je prekriven
snijegom. Na uglu lučka uprava. Iza nje parkiralište podignuto na
katove djeluje sablasno. Nakon višeminutnog čekanja na uglu
sablasne zgrade, napokon taksi što se nevoljko zaustavio. On je sjeo
straga, a ja do njega. Vozač koji neprestano priča, u čiji smo debeli
vrat gledali i s čijim smo se tamnim očima susretali u retrovizoru.
Čovjek koji nije bio svjestan s kim priča. Vožnja koja je trajala gotovo
sat vremena. Moja ruka na koljenima, njegova na dršci otvarača za
pisma u džepu. Kažiprst na linijama tugre sultana Mehmeda II.
Osvajača.
Iz taksija smo izašli na uglu ulice Hanimefendi. Opet je vozaču
platio on, jer je ovo bila njegova pustolovina. Počeo je koračati ulicom,
zapadajući u duboki snijeg, ni ne osvrćući se da vidi idem li za njim. Ja
sam ga, naravno, slijedio. Najednom se zaustavio ispred dućana
delikatesa Dili. Okrenuo se, a u njegovim očima pojavilo se nešto nalik
smiješku. Krenuo je prema dućanu. Otvorio je vrata i ušao, a ja sam
kroz staklo izloga pratio što se događa. Za pultom je stajao čovjek.
Slabunjavi čovjek koji se nelagodno meškoljio u smeđem, gotovo
bordo sakou. Lice upalih obraza i mračne oči iznad krupnog, crvenog
nosa. Našeg bjegunca dočekao je s velikim zanimanjem, kao da ga
poznaje od ranije. Ne znam što mu je ovaj naš rekao, ali čovjek je
izašao iza pulta, s polica skinuo boce piva i nešto zamotao. Na kraju
sam vidio kako ovaj naš pruža karticu prodavaču, ali se onda nešto
desilo pa se iznenada zaputio prema vratima. Ruke su mu bile potpuno
prazne. Ostavio je ono što je kupio i izašao iz trgovine. Ukočenih očiju
koje kao da su bile prikovane za neki cilj, brzim se koracima uputio
prema zgradi Sahtijan.
Željezna vrata su bila zatvorena. Pritisnuo je Nuzhetino zvonce.
Nakon kratkog čekanja, začuo se zvuk mehanizma za automatsko
otvaranje. Zajedno smo gurnuli teška vrata i ušli u zgradu. Ni on ni ja
se u starinskom dizalu nismo prisjećali uspomena. Obuzeti
odlučnošću dvojice ljudi koji znaju što će učiniti, strpljivo smo čekali
da se dizalo uspne na Nuzhetin kat. Na ramenima sam osjećao
čudnovati teret... Teret smrti. Dizalo koje se zatreslo i zaustavilo, vrata
koja su se brzo otvorila. Ispred nas draga koja nas je prije dvadeset i
jednu godinu bezdušno ostavila. Tako je moralo biti. Glas koji je izlazio
iz ženinih usana što su se otvarale i zatvarale sigurno je bio njezin, ali
to naborano lice, one plave oči koje su izgubile sjaj i taj poružnjeli
osmijeh nisu imali nikakve veze s Nuzhet. Ali ona toga nije bila svjesna.
Po svemu sudeći to je morao biti razlog što mi se bacila oko vrata čim
me ugledala. Oko vrata? Mojeg ili onoga drugoga? Čini se mog, jer su
obje ruke onoga drugoga bile u džepovima. Mislim da se i dalje igrao
otvaračem za pisma s Osvajačevom tugrom na dršci.
Žena koja je zauzela Nuzhetino mjesto bila je pak dobro
raspoložena. Neprestano je nešto pričala. Nije stala dok nismo stigli
do prostranog dnevnog boravka. Štoviše, nije zatvorila usta čak ni kad
se smjestila u fotelju boje šampanjca. Ja sam sjeo na fotelju desno od
nje, a drugi je čovjek, s rukama u džepovima, ostao stajati pored
mene. Žena je i dalje pričala. Govorila je o svojim uspomenama. O
nekom čovjeku po imenu Muštak, o nekoj ženi po imenu Nuzhet. O
nekoj ljubavi što je ostala u dalekoj prošlosti. Pretvarao sam se da
pozorno slušam; povremeno bih i odgovorio ili se čak nasmiješio na
njezinu priču. Ne zato što sam imao loše namjere, nego zato što joj
nisam bio u stanju reći: Ali, gospođo, vi niste Nuzhet! Iz očiju boje
lješnjaka čovjeka što je stajao pokraj mene nestalo je svjetlosti, pogled
mu je potamnio. Možda se na njega spustio muk one tame. A možda je
to bila tišina mržnje koja se nakupila tijekom dvadeset i jedne godine.
Čovjek je samo tako stajao, u kutu između moje i njezine fotelje. Poslije
se ton ženinog glasa promijenio. Počela je pričati o Osvajaču. O
njegovim sinovima. O sinu kojeg je najviše volio. Mustafi, koji je rano
umro. O princu Džemu, što je bio nalik sultanu i Bajazidu II, starijem
sinu. Protrabunjala je nešto u stilu “povijest se hrani istinom”. S
njezinih usana sada sasvim smežuranih krajeva prosipali su se klišeji:
“Povijest je današnjost iz prošlosti, a današnjost je povijest
budućnosti.” Rekla je da se povijest uzdiže na ramenima hrabrih
znanstvenika. I da je upravo to potrebno državi. Što je sve ova zemlja
pretrpjela zbog tabua. Zar ne? Vrijeme je za oslobađanje od tabua,
trenutak za suočavanje s istinom. Povijest koja ne poštuje istinu, nije
ništa drugo doli laž. Trebao bih joj pomoći. Treba rasvijetliti misterij
Osvajačeve smrti. Vrlo je jednostavno, potrebna je samo jedna
toksikološka analiza. Znamo da je tijelo sultana Mehmeda II. Osvajača
balzamirano, potrebna nam je samo vlas njegove kose ili nokat. Tahir
Haki ne razumije što ona želi učiniti, ali ja sam, kao, drugačiji. Ja sam
slobodouman, naprednih pogleda. Ako porazgovaram s profesorom,
možda će promijeniti mišljenje. A ako on promijeni mišljenje, ona će
lako dobiti dozvolu za otvaranje Osvajačevog groba. U tome joj je
potrebna moja pomoć. Kao, samo je ja razumijem. Osim toga, toliko
nas toga veže. Sve što smo preživjeli. Ni ona, naravno, nije zaboravila.
Zar se tako nešto uopće može zaboraviti? Svi ti lijepi trenuci će do
smrti živjeti s nama. Do posljednjeg daha, s tobom i sa mnom, s
Muštakom i Nuzhet.
“Gdje je Nuzhet?”
 Nije bilo jasno jesam li pitanje postavio ja ili onaj drugi, ali glas je
bio oštar poput noža i pun mržnje.

“Gdje je Nuzhet?”
Optimizam na ženinom licu sasuo se u komadiće. Njezine grudi
počele su se nadimati i spuštati, uspaničeno je promrmljala:
“Nuzhet... Ja sam Nuzhet.”

“Ne!” zaurlao je glas. “Ti nisi Nuzhet! Gdje je moja ljubljena?” režao
je prijeteći glas.
Glas, koji je na kraju bio ispunjen beznađem više nego bijesom,
poput krika čovjeka na rubu plača. Glas koji se, poput zloslutnoga
vapaja zaljubljenika na granici ludila, pretvorio u oštro, zašiljeno
oružje.
“Što si učinila Nuzhet?”
Ženina požutjela koža, drhtave ruke, od straha razrogačene plave
oči, blago spuštena vilica. Njezino iznenadno uspravljanje, možda
odluka da pobjegne. Događaji koji su se zbili u tren oka. Ruka čovjeka
što je stajao tik do mene, koja je izletjela iz džepa. Bljesak koji mi je
zaslijepio oči. Mala munja koja je sijevnula kroz zrak. Otpor prekinut
na pola. Jecaj uvenulog cvijeta što se trga. Posljednji dah što se iz
pluća probija kroz grlo. Samo jedan “ah”. Poslije toga tišina,
nepokretnost, samo duboki spokoj. Neka meni nepoznata žena što je
skamenjena poput skulpture ostala sjediti u fotelji boje šampanjca. U
strahu iskolačene plave oči koje ponavljaju jedno pitanje: Kako mi to
možeš učiniti, Muštak?
 I poslije, Muštak u ogledalu. Užasnute, razrogačene oči boje
lješnjaka čovjeka koji se leđima naslonjenim na uzglavlje kreveta
prisjeća što je počinio u te mračne sate. Beznadno završno koprcanje
jadnika koji je još jednom shvatio činjenicu koju je znao od samog
početka, kojem više nema spasa, kojem su svi izgovori oduzeti i koji
nema drugog izlaza osim da se suoči s ubojicom u sebi.
I u tom trenutku počeo je zvoniti telefon. Iz džepa mog sakoa,
prigušeno, neprestano, uporno. Nevzat? Vjerojatno će reći: Spremite
se, dolazimo vas uhapsiti! Da se ne javim? Hoće li me to spasiti? Je li
bijeg moguć? Nema smisla produžavati agoniju. Pribrao sam se i
ustao. Izvukao sam telefon iz džepa. Ne, nije Nevzat, ali samo zasad.
Glavni inspektor će prije ili kasnije nazvati. Nemam nikakvog razloga
da se smirim. Kao što je rekao glasoviti Shakespeareov junak:
Macbeth je ubio spokoj. Ne, rekao je da je ubio san. Ja sam taj koji je
ubio spokoj. Muštak je ubio spokoj. Bit će pomalo teško ponovno ga
postići. Teško? Radije reci nemoguće. Pogled mi je kliznuo na zaslon
telefona. Nepoznati broj. Javio sam se.

“Halo?”
“Halo, kume Muštak. Poštovanje.”
Lažni glas koji odzvanja licemjerjem. Adem Dili, vlasnik delikatesa
Dili.
“Kako ste, kume? Nadam se dobro i zdravo. Ne brinite se, policija je
napustila zgradu Sahtijan. Opasnost je zasad prošla. Mislim da bismo
se trebali vidjeti. Da porazgovaramo o svemu ovome. Treba mi
gotovina, kume. Ne puno, dvadeset pet tisuća lira bi bilo dovoljno. Ne
morate mi sve dati odjednom, može i u dvije rate.”
Iako iz mojih usta nije izašla nijedna riječ osim “halo”, Adem Dili je
pričao i pričao. Nisam više mogao podnijeti, pritisnuo sam gumb. Do
kraja, dok se nije sasvim isključio. Dok se sva svjetla nisu ugasila. U
sebi sam osjetio duboki spokoj. Onaj privremeni spokoj što čovjeku
koji se pomirio sa svojim zločinom pomaže da preživi do pojave
grižnje savjesti.
 48

Ja sam ubio Nuzhet

Kad sam vukući umorne noge što su nosile moje propalo tijelo ušao
kroz odbojna vrata policijske postaje, gotovo se počelo smrkavati.
Shrvan porazom čovjeka koji je prihvatio svu svoju zlu sudbinu, u tišini
sam stao na kraj reda od šest ljudi pred detektorom metala. No
dežurni policajac na ulazu iz nekog je razloga pratio svaki moj korak.
Kad sam nehotice okrenuo glavu, pogledi su nam se susreli. Nakon
trenutka oklijevanja, mrkih obrva, sumnjičava pogleda i s puškom
spremnom da zapuca ispriječio mi se na putu:
“Ti!”
Kao da nemam dovoljno problema, sad se još moram baviti i tim
nametljivim policajcem. Pravio sam se da ne razumijem i pogledao u
ostale.
“Ne, ne. Ti... Tebi govorim.”
S njegovim upozorenjem, sve oči u prizemlju okrenule su se prema
meni. Vrhom puške pokazao je kofer u mojoj ruci.
“Što je to?”
Pogledi usmjereni prema meni u trenu su se ispunili dubokom
zebnjom: Zar se u malom koferu u rukama tog krupnog čovjeka nalazi
bomba koja će nas sve dići u zrak? Ja sam pak umirao od srama. Jao,
što ako zatraži da ga otvorim? Što ako ću pred svim ovim nepoznatim
ljudima, komad po komad, morati izložiti svoje donje rublje?
Potkošulje od čiste vune, duge gaće, debele čarape.
“Osobne stvari” promrmljao sam. “Odjeća koja će mi trebati
unutra.”

“Unutra?”
Nije razumio što mu želim reći. Sumnja u njegovim očima bila je na
rubu da se pretvori u bijes, kad je cijev puške uperio u mene. Situacija
je postajala sve napetija.
“Trebam glavnog inspektora Nevzata”, rekao sam, pokušavajući
dokazati da nisam osoba koje se treba bojati. “Poznaje me.”
Nikako nije mogao odlučiti što da učini, kao da se našao pred
zamršenim matematičkim problemom.
“Zašto želiš vidjeti glavnog inspektora?”

Naravno da mu pred svim tim ljudima nisam mogao reći: “Došao

sam priznati zločin. Ubio sam svoju bivšu dragu i želim mu to reći.”
“Trebao bih mu priopćiti informacije u vezi s istragom jednog
ubojstva.”
Mislim da mi je počeo vjerovati.
“U redu.” Ipak je vrhom puške pokazao prema rentgenskom
aparatu ispred mene. “Kofer odloži ondje.”
 Odmah sam ga poslušao.
“Sada podigni ruke. Okreni se. Da, tako.”

Prevario sam se, još uvijek mi ne vjeruje. Znači da je dobar

policajac; čim me ugledao, shvatio je da sam ubojica krvavih ruku.
Pretražio me od glave do pete, a kad na meni nije uspio pronaći
nikakav predmet koji po njemu spada u kategoriju oružja, svoj
sumnjičavi pogled okrenuo je prema kolegici koja je sjedila za
rentgenskim aparatom.
“Čist je”, promrmljala je policajka nekako mrzovoljno. “U torbi je
samo odjeća.”
Doduše, tu su bili i ručnik, četkica i pasta za zube, papuče, vodica
za ispiranje grla, Tolstojeva Kreutzerova sonata, koju još nisam
pročitao do kraja, i Babingerov Sultan Mehmed Osvajač i njegovo
vrijeme.
Nadao sam se da će me sumnjičavi policajac napokon pustiti, ali
nije. Moja muka još nije završila.

“Dobro, hajde. Ali pričekaj kad prođeš detektor. Nazvat ćemo

glavnog inspektora i reći mu da si ovdje.”
Zar izgledam tako strašno? Ako se ovaj policajac nevinog lica
toliko uplašio... Nakon što sam onima u redu dobacio pogled isprike,
prešao sam na drugu stranu detektora metala što podsjeća na vješala
kojima samo nedostaje omča što se klati u sredini. Dok je tamnoputi
policajac strogog pogleda na pultu za informacije unosio moje
podatke, njegova kolegica sitnog lica i plavih uvojaka skrivenih ispod
kape nazvala je glavnog inspektora. Dok je ona pričala na telefon,
sumnjičavi stražar nastavio me držati na oku. Za svaki slučaj. Što ako
se ovaj tip čudnovatog ponašanja i izgleda u neočekivanom trenutku
odluči za napad?
Jednom sam pustio bradu, mislim da je bio kraj ljeta. Bili smo na
odmoru negdje na Egejskom moru. “Izgledaš kao latinoamerički
gerilac”, rekla je Nuzhet. “Vrlo si karizmatičan.” Ja, Muštak Serhazin,
miljama daleko od gerile. No, moram priznati da mi se ta usporedba
moje drage svidjela. Dakle, brada mi daje takav izgled. A danas sam se
prije izlaska iz kuće još i obrijao. Nemam bradu, ni tako prijeteći
pogled. Ovamo sam došao priznati zločin. Predati se u čvrste ruke
turske pravde. Ali ovaj sumnjičavi policajac iz nekog me razloga
doživljava kao prijetnju. Srećom, plavokosa službenica napokon je
spustila slušalicu.
“Glavni inspektor Nevzat vas čeka.”
Te riječi nisu umirile samo mene, nego i nepovjerljivog policajca
koji me napokon prestao nadzirati i vratio se na svoje mjesto.

“Uh, napokon!” promrmljao sam. “Bog vas blagoslovio. Čovjek se ni

na trenutak nije odvajao od mene.”
“Imamo dojavu, gospodine. Kolega samo pokušava raditi svoj
posao.” U njezinim riječima nije bilo ni ljutnje ni prijekora, samo mi je
imala potrebu objasniti. “Znate li gdje je ured glavnog inspektora?”
upitala je ne mijenjajući izraz lica.
Duboko sam uzdahnuo.
 “Znam, znam. Na drugom katu.”
“Drugi kat, treća soba slijeva.”

U Nevzatovom uredu dočekalo me troje najistaknutijih službenika

Odjela za umorstva, puni sastav. Sve troje je na sebi imalo jučerašnju
odjeću, a lica su im bila umornija nego sinoć. Očito uopće nisu išli kući,
ali je njihov umor bio zasjenjen spokojnim svjetlom u njihovim očima.
Odmjeravali su me s dubokim mirom ljudi koji su riješili važan
problem. Zar su i oni shvatili da sam ja ubio Nuzhet? Zato izgledaju
tako bezbrižno? Zadovoljstvo koje pruža pronalazak ubojice. Ako je
tako, zar mi ne bi došli na vrata? Možda su čekali da im sam dođem.
Da priznam svoj zločin.
“Dobro došli, profesore Muštak.” Nevzat je ustao od stola za kojim
je sjedio i dočekao me nasred ureda. I drugo dvoje bilo je na nogama.
“Kakvo divno iznenađenje!”
I još se ponašaju kao da ništa ne znaju. Možda se poigravaju sa
mnom? A uopće ne djeluju tako.
“Hvala.”

Sve troje su mi srdačno pružili ruku.

“Izvolite, sjednite.”
Šef je pokazao stolce pred stolom. Ako sjednem na onaj iza
televizora, neću mu moći vidjeti lice. A pripremio sam se da priznam
njemu. Zato sam mu sjeo točno nasuprot, na stolac s kojeg je Ali malo
prije ustao. Na mjesto na kojem se televizor ne može ispriječiti između
nas. Televizor? Je li taj uređaj jučer bio ovdje?
 “Izgledate iscrpljeno, profesore”, rekao je Ali. Stajao je, a u očima
mu je blistao onaj sjaj koji nisam uspijevao odgonetnuti.

“Da. Malo sam iscrpljen.”

“Da, nije lako”, suosjećajno je promrmljala Zejnep. I ona je, poput
kolege, odlučila ostati na nogama. “Do ponoći ste s nama jurcali po
gradu.”
“I Četin je nevin”, izjavio je Nevzat, koji se smjestio u svoju fotelju s
druge strane stola. “Durmuš, vlasnik internet kafea Avatar, potvrdio je
njegovu izjavu. Njegova nevinost je nepobitno dokazana.”
Zvučao je kao da ga je to razočaralo.
Imao je pravo. Tko bi mogao pomisliti da bi, pored tog agresivnog
mladića, mlitavi Muštak mogao počiniti ubojstvo? Da bi ovaj ugledni
profesor mogao biti krvožedni ubojica?
“Stvarno, što vas nosi ovamo?”
Gledao je moj mali kofer koji sam, budući da ga nisam uspio
odložiti, nevjesto držao u krilu.

Najednom kao da se uozbiljio, kao i njegov glas. Ali onaj sjaj u

njegovim očima nije nestao. Sve znaju, nema smisla da si produžujem
muke.
“Ovaj...” Upro sam u Nevzata molećivi pogled. Iz nekog razloga
mislio sam da će me on najbolje razumjeti. “Došao sam zbog, ovaj...”
Možda nema smisla odugovlačiti mučenje, ali nije nimalo lako reći
da ste nekoga ubili. Osobito ako je riječ o vašoj bivšoj ljubavi. No ipak
sam pokušao.
 “Nuzhet...” Grlo mi se osušilo. Da tražim vode? Ne, ne smijem
odlagati. Trebam što prije priznati i riješiti se ovih paklenih muka. Ali
kako? Kako ću im objasniti da je ovo nemilosrdno ubojstvo moje djelo?
Da krvoločni ubojica za kojim tragaju upravo stoji pred njima.
“Da, profesore? Imate nove informacije u vezi s gospođom
Nuzhet?”
“Da, ovaj...” Ne, okolišanjem i uvijanjem neću ništa postići. Trebao
bih im reći odjednom, iznenada. Baš tako je i bilo. Riječi su mi se same
od sebe prosule iz usta. “Ja sam ubio Nuzhet.” Uh, napokon! Rekao
sam im. “Da, ja sam je ubio.” Čudno, sve troje su iznenađeno
razrogačili oči, kao da ne znaju. A ja sam, s olakšanjem koje mi je
donijelo saznanje da je teži dio gotov, nastavio s detaljima priznanja.
“Govorim istinu, gospodine Nevzat. Da, gospodine Ali, da, gospođo
Zejnep. Ja sam je ubio, svoju bivšu ljubav. One snježne večeri. One
večeri kad je Nuzhet Tahira Hakija i mene pozvala k sebi. Sjećate se,
mislim na onu večer za koju sam vam rekao da nisam išao na večeru.
Otvaračem za pisma... Otvaračem za pisma s Osvajačevom tugrom
ugraviranom na dršci.”
Tišina... Tišina koja spokojni izraz na njihovim licima pretvara u
zaprepaštenje. Kao uvijek, Nevzat je reagirao prvi:
“Otvaračem za pisma?” Mislim da mu je sada slika u glavi postala
potpuna. “Gdje je sad to oružje?”
Bez traga nemira ispričao sam im što sam te večeri u strahu uspio
izvesti.
 “Bacio sam ga u more. Te noći, kad sam se trajektom vraćao kući.
Negdje kod Sarajburnua. Zajedno sa sapunom što miriše na ljubičice.
Iz stana sam uzeo i sapun misleći da su na njemu možda ostali otisci
prstiju.”
“Trenutak, trenutak”, zaustavio me je iskusni policajac. “Možete li
nam ispričati sve od početka?”
Zar oni doista nisu znali da sam ja ubojica? Zašto je to bitno? I tako
bi saznali. Više ne postoji nikakav razlog da im to skrivam. Trebao bih
im reći sve što se događalo. I jesam... Ispričao sam im sve što sam
znao, sve što sam doživio, sve što me zadesilo, od samog početka; od
toga kako me prije dvadeset i jednu godinu Nuzhet ostavila do
telefonskog poziva od prije četiri dana, od mog gubitka pamćenja do
ubojstva bivše ljubavi, od toga kako sam u panici pobjegao iz zgrade
Sahtijan do sumnji koje sam gajio prema Tahiru Hakiju i njegovim
pristalicama, od ucjena Adema Dilija do Šazijine opsjednutosti Češm-i
lalom.
Ali ni Zejnep, baš kao ni glavni inspektor, nisu ispustili ni glasa.
Slušali su me do samog kraja, bez upadica, kao da su se susreli sa
zanimljivim slučajem.
“Češm-i lal” Nevzat je opet uzeo riječ. “Kad ste ubili Nuzhet, je li
ogrlica bila na njezinom vratu?”
E, to pitanje je i meni nepoznanica. Iako mi nije bilo jasno zašto
pita, odgovorio sam iskreno:
“Mislio sam da nije, čak sam bio siguran. Kad sam nož za pisma
izvadio iz Nuzhetinog vrata, ogrlicu nisam vidio. Ali mora da sam se
prevario, jer joj je na fotografiji u novinama Nijemo oko bilo na vratu.”

“Naušnice... Nije bilo ni naušnica?”

Pitanje je, naravno, postavila Zejnep. Nezamislivo je da žena
ostane nezainteresirana kad se povede razgovor o nakitu.
“Nije”, slegnuo sam ramenima. “Ili se samo meni tako učinilo. Ali
naušnica nije bilo ni na fotografiji u novinama.”

Razmijenili su pogled, kao da su došli do zajedničkog zaključka.

Što se ovdje događa? Što mi to skrivaju?
“Nije li tako?” Izgarao sam od želje da saznam. “Nije bilo naušnica,
zar ne?”
“Da, tako je.” Nevzat me gledao gotovo šaljivo. “Dobro, a zašto se
niste obratili nama? Zašto niste priznali zločin? Iskreno, to bih
očekivao od jednog odgovornog čovjeka poput vas.”
Otvoreno me kritizirao, ali ni mimika ni pogled uopće nisu djelovali
tako. Ovo troje policajaca sigurno nešto smjera. Možda se tako
ponašaju prema svim ubojicama koje uhvate? Kakve god bile njihove
namjere, ja moram bili iskren.
“Uplašio sam se, gospodine Nevzat. Prvi put u životu sam počinio
ubojstvo. Osim toga, nisam bio svjestan što sam učinio. Ako i jesam, to
onda nisam bio ja, nego onaj drugi. Razumijete li? Drugi Muštak.”
Moje riječi prekinuo je njihov smijeh. Da, smijali su se. Sve troje,
uglas. Prvo suzdržano, a potom grohotom. Da ih ne uvrijedim, i ja sam
se pokušao nasmijati. Taj Muštak bi iz obzira prema drugima pojeo i
živu kokoš. Ne, gospodo, ovaj put ne. Nemam ni najmanju namjeru
udovoljavati policajcima. Prestao sam se smijati, položio ruke na kofer
i počeo se duriti. Bio sam povrijeđen, ponijeli su se stvarno
nepristojno. U redu, ja sam možda nekoga ubio, zaslužio sam da me
tretiraju kao krvavog ubojicu, ali to što se izruguju mojoj bolesti nije
nimalo pristojno. Ako sam ubojica, kaznu će mi odrediti sud, ali
ovakvo ponižavanje ne zaslužujem. Takvo ponašanje od ljudi koji su mi
postali dragi i s kojima sam se na neki način zbližio stvarno je bolno.
Hajde, ovo dvoje neiskusnih policajaca još razumijem, ali to što im se
pridružio razboriti Nevzat pravo je razočaranje. Mislim da je shvatio
da sam se naljutio: “Nemojte zamjeriti, profesore Muštak”, rekao je
stariji policajac pokušavajući obuzdati smijeh. “Molim vas, možete li
doći ovamo?”
Stavit će mi lisičine na ruke. Što sam očekivao? Da me u zatvor
isprate po crvenom tepihu? Neka me zatvore, nemam ništa protiv,
samo da mi se ne rugaju. Pokušao sam dostojanstveno ustati sa svog
stolca, ali sam zaboravio na kofer u krilu koji je bučno pao na pod. I
kao da to nije bilo dovoljno, još se i otvorio. Duge gaće Muštaka
Serhazina, njegove vunene potkošulje, četkica i pasta za zube
najednom su se rasuli po uredu glavnog inspektora Odjela za ubojstva.
Kamo sreće da se zemlja otvori i proguta me. I dok sam čekao novu
navalu grohotnog smijeha, vidio sam kako se dvoje mladih policajaca
sagnulo i počelo skupljati moje stvari razasute po podu. Smijeh je
zamro. Naravno, situacija je bila dirljiva. Žalosno stanje na koje je
spao ugledni profesor povijesti koji je protiv svoje volje ubio voljenu
ženu. Ruke i noge počele su mi drhtati od nervoze.
“Što će vam taj kofer, profesore?” Nevzat me upitao žalosnim
glasom. Na licu mu nije ostalo ni traga od maloprijašnjeg smijeha.
“Za zatvor. Nemam baš iskustva, ali sam spakirao nešto stvari za
koje sam mislio da će mi bili potrebne.”
Moje stanje bilo je toliko stvarno da sam, mislim, u načelniku
policije izazvao suosjećanje.

“Razumijem”, rekao je svrnuvši pogled. Nije ništa rekao dok nije

vidio da je njegovo dvoje mladih kolega skupilo moje stvari i moj kofer
prislonilo uz stolac na kojem sam sjedio. “Izvolite, dođite ovamo.”
Pokazao je prazno mjesto pored svoje fotelje. Da, nadam se da o
epizodi s lisičinama nisu obavijestili medije. Fotografije raznih veličina
u sutrašnjim novinama... O tome si trebao razmišljati prije nego što si
počinio ubojstvo. Bilo kako bilo, više ne mogu natrag.
“Hvala vam, gospodine Ali, gospođo Zejnep. I vama sam dao posla”,
rekao sam i prešao na drugu stranu stola, do Nevzata. Rukom je
pokazao televizor.
“Dođite da ovo zajedno pogledamo.”
O čemu priča taj čovjek? Što ćemo gledati?
Pritisnuo je gumb na daljinskom upravljaču koji je držao u ruci. Na
ekranu televizora, za koji se ne sjećam da je jučer stajao na ovom
stolu, prvo je zatreperio snijeg, a onda se pojavila unutrašnjost neke
zlatarne. Čovjek od kojih tridesetak godina za pultom je usluživao
pridošle kupce. Dobro, a kakve veze taj zlatar ima sa mnom? Oči sam
okrenuo prema Nevzatu, koji je s tajanstvenim smiješkom na usnama
kimnuo prema ekranu. Kad sam se ponovno okrenuo prema zlatarni,
ugledao sam kako se pultu približava neka žena. Poznata mi je. Tko je,
zaboga, ta žena? Iz torbe je izvadila izvezeni ružičasti rubac. Raširila
ga je i iz njega izvadila komplet nakita koji nisam mogao jasno
raspoznati, ali je nalikovao prstenu, ogrlici i naušnicama. Čovjek je
uzeo nakit, lagano ga podigao u zrak i promotrio ga. Jedna ogrlica s
crvenim draguljima. Ne, dvije, čovjek je pogledao i drugu.
“Zar...” uzbuđeno sam promrmljao. “Zar su to naušnice? Naušnice
Češm-i lala?”
Opet mi nitko nije ponudio objašnjenje, pa sam se bespomoćno
okrenuo prema zlataru na ekranu. Čovjek je uzeo naušnice i zaputio
se prema vagi. Žena ga je slijedila s druge strane staklenog pulta. Dok
je hodala, njezini su se jedri kukovi ocrtavali čak i ispod jeftinog
kaputa. Najednom mi se pred očima pojavilo njezino lice.
“Fazilet!” uskliknuo sam. “Čistačica u Nuzhetinoj zgradi. Ona je
uzela naušnice?”

“Ne samo naušnice.” Nevzat je pritisnuo gumb daljinskog

upravljača i ugasio televizor. “Uzela je i ogrlicu. To znači da se dobro
sjećate. Na žrtvinom vratu nije bilo ogrlice.”
U glavi mi je ponovno nastala zbrka.
“Dobro, a fotografija u novinama? Na njoj se nalazila ogrlica. Usto,
vi ste je našli. Jučer je Češm-i lal bio u Zejnepinim rukama.”
“Jer se, u strahu da će je uhvatiti, Fazilet vratila gore. Mislila je da
naušnice možda nitko neće primijetiti, ali da će nestanak velike ogrlice
privući pozornost. Naravno, vi je niste vidjeli, kao ni ona vas.”

“Znači da je ona došla u stan nakon mene?”

“Da. Navodno se uplašila, pa se pokušala izvući.”
“Ali ja sam zatvorio vrata. Kako je ušla?”
“Imala je ključ. Ona je čistila i Nuzhetin stan, kao i Sezginov, a po
potrebi je i kuhala”, objasnio je Nevzat. “Kad nije pronašla otvarač za
pisma, obuzela ju je panika. Vratila je ogrlicu na Nuzhetin vrat i opet
napustila stan. Naravno, vrata je opet ostavila odškrinuta. Mislila je da
ćemo, ako to učini, pretpostaviti da je u stan ulazio neki stranac.”
Desnu šaku položio sam na lijevi dlan.
“Sad je tajna Sezginove izjave da su vrata bila odškrinuta
razjašnjena. Faziletina krađa je sve zbunila.”
U Nevzatovim se očima ponovno pojavio onaj podrugljivi izraz.
Hoće li mi se opet početi rugati?
“Profesore Muštak, razumijete li što sam rekao?”

Dvoje mladih policajaca se hihotalo, a ja sam ga naivno gledao.

“Razumijem, naravno. Što tu nije jasno? Fazilet je počinila krađu.
Ukrala je ogrlicu s vrata pokojne Nuzhet. Stvarno ružno. Bilo bi bolje
da to nije učinila, ali eto, mlada je. Mora da su joj se svidjeli crveni
rubini. Nije si mogla pomoći.”
Nevzat je zakimao glavom, kao da želi reći: O, moj Bože!
“Da, nije si mogla pomoći. Međutim, nije počinila samo krađu, nego
je zbog tih očaravajućih rubina počinila i ubojstvo.”
“Što?!” trgnuo sam se. “Tko je počinio ubojstvo?”

“Kako ne razumijete, profesore?” Ali je napokon planuo. “Pa ta

žena, Fazilet.”
“Fazilet? Dakle...” Toliko sam se uzbudio da sam se bojao da to što
sam čuo nije stvarno. “Dakle ona?”

“Ona.” I Zejnep se pridružila društvancu koje je uvjeravalo idiota

Muštaka. “Fazilet je osoba koja je ubila gospođu Nuzhet. Prvo je ukrala
naušnice Češm-i lala. Gospođa Nuzhet to nije primijetila, sve do one
noći kada je pripremala večeru za vas. Te večeri je i Fazilet bila tu, da
pomogne s kuhanjem i ostalim. Domaćica se, vjerojatno u želji da vam
se svidi, htjela okititi Češm-i lalom. Ogrlicu je stavila oko vrata, ali je
primijetila da nema naušnica. Jer Fazilet ih je nekoliko dana ranije
otuđila i prodala zlataru u Kapaličaršiji. Nuzhet ju je stjerala u kut jer
je znala da u stan nije ulazio nitko osim nje. ‘Priznat ćeš’, rekla joj je: ‘Ili
ću te strpati u zatvor.’ Fazilet je obuzeo strah, pa je sa stolića zgrabila
nož za pisma i zarila ga u vrat domaćice.”

U dnevnom boravku svoje bivše ljubavi vidio sam crvenokosu

djevojku đavoljeg pogleda, a ne onu zavodljivu ženu. Ta je djevojka
zarila otvarač za pisma u Nuzhetin vrat ne pokazujući milost prema
njezinom nemoćnom tijelu. Potom je, s nepresušnom pohlepom u
očima, skinula ogrlicu s vrata moje bivše ljubavi. Zašto sam tu ženu
podlog pogleda doživljavao kao malu djevojčicu? Kako god je
doživljavao, bitno je da je Fazilet počinila ubojstvo. Nevjerojatno. Na
trenutak me obuzela sumnja. Da se možda to troje policajaca nije
udružilo i igralo uloge prema nekakvom izmišljenom scenariju? A
možda su krivicu htjeli svaliti na tu djevojku kako bi spasili mene?

“Je li to samo pretpostavka?”

Glas mi je zvučao grubo, kao da ih prekoravam.
“Smirite se više, profesore!” U kontrastu s mojom napetosti, Nevzat
je govorio krajnje smireno, gotovo suosjećajno. Gotovo bih mogao reći
da je u njegovom pogledu bilo i izvjesne naklonosti. “Nema govora o
pretpostavci, ovo su činjenice. Vi niste ubojica. Fazilet je i tako
priznala zločin. A i da nije, nije važno. Otisci njezinih prstiju koje smo
pronašli na Češm-i lalu i mrlje od krvi na njezinoj odjeći dovoljan su
dokaz da je ona ubojica.”
Ona crvenokosa djevojčica vragolastog pogleda, kojoj sprijeda
nedostaju dva zuba, posramljeno mi se osmjehnula kroz maglu. Iz
nekog sam se razloga sažalio nad tim njezinim stanjem.
“Sigurni ste, zar ne?” ponovio sam. “Ta djevojka je ubila Nuzhet?”
“Sigurni smo. Tako govore dokazi kojima raspolažemo, a tako kaže
i ubojica.” Nije se mogao suzdržati, nasmijao se. “Samo vi niste sigurni.
Da vam nije žao što ste propustili priliku da budete ubojica?”
Ispunili su me oprečni osjećaji. S jedne strane radosni ushit, a s
druge duboki stid.
“Ne, ne, nisam tako mislio. Jako sam vam zahvalan. Spasili ste me
od velike zablude. Svima sam vam zahvalan. Ali čovjek doživi šok.
Mislio sam da sam ja ubojica, a ipak je netko drugi. I to netko za koga
nikada ne bih pomislio. I još taj gubitak pamćenja. Znači da sam ubijao
vrijeme hodajući ulicama.”
Nevzat se grohotom nasmijao.

“Da, čini se da ste ubili samo vrijeme. Osim toga, Fazilet je bila u
vezi sa Sezginom.” značajno je rekao.
“Zar i Sezgin?” promumljao sam. “Zar je i on upleten?”
Vrsni policajac bio je oprezan.

“Ne znamo... Ali ne odbacujemo ni tu mogućnost. Možda je htio

iskoristiti Fazilet da se riješi tetke. Jer se on najviše okoristio smrću
gospođe Nuzhet.” Dugo me promatrao značajnim pogledom. “Baš kao
što je od smrti sultana Mehmeda II. Osvajača najveću korist imao
sultan Bajazid II.”
Ovaj put sam se ja nasmijao. Čak sam se, ponesen bezbrižnim
osjećajem koji donosi oslobođenje od svih problema i nevolja, pokušao
našaliti s glavnim inspektorom.
“Nadam se da misterij Nuzhetine smrti neće potrajati više od petsto
godina, kao Osvajačeve.”

Naš glavni inspektor koji voli povijest spremno mi je odgovorio:

“Bez brige, profesore, u ovom slušaju ništa neće ostati skriveno.
Usto, mi policajci prilično smo napredni u odnosu na vas povjesničare.
Vi još ne znate ni je li Osvajač otrovan, a mi smo već uhapsili ubojicu.”
“To i nije teško dokazati.” Kad je razgovor skrenuo na njezino
zanimanje, naša lijepa kriminologinja nije se mogla suzdržati da se ne
uključi. “Samo jedna vlas kose ili komadić nokta dovoljni su da se
dokaže trovanje. Jednostavna toksikološka analiza...”
 Nevzat je zabrinuto uzdahnuo, svjestan koliko je postupak koji je
Zejnep tako jednostavno izložila problematičan pothvat.

“Toksikološka analiza nije važna, draga Zejnep. Pitanje je žele li

ljudi saznati istinu ili ne.”
 49

Najsramotniji od mojih uspjeha

Hodali smo među crvenim borovima, pod nogama nam suhe iglice,
a oko nas pokoji češer. Sitna ruka moje ljubljene u mojoj velikoj šaci.
Na mojim leđima naše torbe za plažu, na Nuzhet kratke, kričavo
ružičaste hlačice i bijeli šal sa svijetloplavim točkicama oko vrata.
Početak lipnja ili kraj rujna. Najljepše vrijeme na Bujukadi. Na našoj
koži ona slatka vlaga Mramornog mora. Od sreće nešto treperi u
nama i oko nas. Hodamo prema moru. Prema onoj monolitnoj,
tamnozelenoj stijeni na samom kraju... Dilburnu i stijena obasjani
suncem.
Ne, nema sunca, samo nekakva pepeljasta svjetlost, jedno hladno
poslijepodne. Snijeg se davno otopio, ali je tlo još uvijek vlažno. Borove
iglice u blatu, bespomoćni češeri, na brežuljku ispred mene jato
gladnih galebova, a nešto dalje zloslutno graktanje lukave vrane.
Pored mene nema Nuzhet, kao ni njezine male ruke u mojoj šaci. Ali u
mom krilu šarene ljubičice... Raznobojne, baš kakve voli. Do nosa mi
dopiru neki nejasni mirisi. U ušima mi bruji tužna pjesma vjetra
skitnice. U mislima mi posljednje Nuzhetino pismo, koje sam od silnog
čitanja na kraju naučio napamet.
 Zdravo, Muštak,

znam da sam jako zakasnila, znam da sam ti trebala pisati mnogo

ranije. Nisam mogla. Bit ću iskrena: nije da nisam mogla, nisam htjela.
Bojala sam se da ću ti dati nadu, da ću te ponovno razočarati i
povrijediti. Napokon sam uspjela uzeti olovku u ruke, u nadi da si se,
nakon toliko godina, možda ipak promijenio.

Izvana to ne izgleda kao pogreška. Mislim na odlazak u Chicago, na

odlazak iz Istanbula. Da, mislim da sam dolaskom ovamo ispravno
postupila. Naravno, iz tvoje perspektive. Možda je nedostajalo to što
se nisam suočila s tobom. Ali ni slučajno nemoj misliti da o tome nisam
razmišljala. Ostaviti ona dva retka i napustiti Istanbul kao da bježim...
Slažem se, skandalozan postupak. Sramotan. To je bilo nepoštivanje
tebe i mene. Ne znam hoćeš li mi povjerovati ako ti kažem da me, sve
do izlaska iz aviona, mučila grižnja savjesti? Trebali smo sjesti i
razgovarati. Trebala sam ti objasniti da je ova veza gotova. Da bi naš
brak bio katastrofa. Na kraju bi jedno od nas dvoje završilo na
psihijatriji ili bismo se međusobno poubijali. Po svoj prilici, ti bi bio
ubojica, a ja žrtva. Ali trebalo bi mnogo truda da od tebe napravim
ubojicu. Ta ti si toliko dobar. Kamo sreće da nisi. Kamo sreće da si kao
svi mi. Kao normalni ljudi: sebičan, nevjeran, bezosjećajan. Nažalost,
nisi. Kad kažem ‘nažalost’, moram reći da ne žalim zbog sebe, nego
zbog tebe. Uvijek ćeš biti otvoren za povrede, baš kao što sam te
povrijedila ja. Neću reći: Kamo sreće da se možeš promijeniti, jer
znam. Na trenutak se možda naljutiš, na trenutak ti padne mrak na
oči i zaslijepi te, bijes koji nosiš u sebi možda ti ponekad u čvorovima
krene prema grlu, ali nikada ne uspijevaš kliknuti, ne možeš čak ni
podignuti šake stisnute u gnjevu. Ti nikoga ne možeš udariti, ne znaš
čak ni grditi, a kamoli psovati. Ne, ni slučajno nemoj pokušavati. Ti se
ne možeš promijeniti čak ni kad bi htio. Zapravo, to sam najviše voljela
kod tebe. Tu neobjašnjivu nevinost, lakomislenost, to što drugi
nemaju. Međutim, došao je dan i, nažalost, gotovo je. Ne ti, ja sam se
promijenila. Možda zato što sam pokvarena, možda zbog mog
egoizma, a možda samo zato što sam osjetila dosadu. Stvarno mi je
žao, ali gotovo je. Moram reći da sam, u želji da te ne povrijedim, a
možda u želji da te ne uništim, pokušavala pobjeći od osjećaja da je
gotovo. Svakodnevno sam samu sebe uvjeravala da ljubav koju sam
osjećala prema tebi još uvijek postoji i traje. Štoviše, činilo mi se da
sam povjerovala u ideju braka. Čak je i moja jadna majka bila
oduševljena što se njezina luda kćerka udaje. Ali ne, nisam to mogla
učiniti. Pokušala sam, Muštak, vjeruj mi, ali nisam uspjela. Ti možda
nisi bio svjestan, ali ova veza mi je počela biti preteška. Bilo je užasno
što si ti do te mjere živio u nekom drugom svijetu, što si do te mjere
vjerovao u našu vezu, da ti nisam mogla reći da je gotovo.
Eto to je razlog što nisam odgovarala na tvoja pisma koja su bila
jedno ljepše i savršenije od drugog. Iako sam svako od njih pročitala
bar nekoliko puta, i iako prilikom svakog čitanja nisam uspijevala
zadržati suze, nisam ti mogla odgovoriti na njih. Jer za mene je ljubav
nestala, ali ne i ti. Stani, ne ljuti se, nemoj odmah reći da govorim
gluposti. Ja sam tebe doista voljela. Kamo sreće da si uvijek bio pored
mene. Da smo uvijek mogli živjeti zajedno. Ne, ne kao brat i sestra,
nego kao prijatelji, kao stari prijatelji. Nemoj to omalovažavati, dobar
prijatelj je u većini slučajeva mnogo važniji od nekoga u koga smo ludo
zaljubljeni. Naravno, vrlo dobro znam da mi ne možemo biti prijatelji,
jer ti si još uvijek zaljubljen u mene. Što je ono rekao Tahir Haki,
‘Ljubav ubija prijateljstvo’. Ti si bio zaljubljen u mene, mislio si da je to
zapisano, da je sudbina. Možda si vjerovao da će zauvijek ostati tako.
Što je još gore, u to si uvjerio i mene. Takve situacije možda hrane
žensku taštinu, ali ja sam trpjela teške muke. Bio si toliko darežljiv,
toliko prisan... Mislim na Češm-i lal, na to što si mi ga darovao. Ne
možeš ni naslutiti koliko mi je bilo teško. Ali ta ogrlica je veličanstvena.
Te naušnice su mi najdraži nakit u životu. Da, trpjela sam gotovo
paklene muke, mrzila sam samu sebe. Eto, zbog toga ti nisam pisala.
Zbog toga te nisam zvala, zbog toga te, usprkos silnoj čežnji, nisam
došla vidjeti. Samo zato da ti ne bih naudila. Možda jesam bezdušna,
sebična, pa čak i gruba, ali sam, dok ispisujem ove retke, vjeruj mi,
krajnje iskrena.

Mladost je ostala daleko iza nas. Strast, požuda, ljubomora i, bit ću

otvorena, pohota, sve se polako gasi. Čovjek se, htio-ne htio, okreće
prošlosti. Htio-ne htio, razmišlja o njoj. Koga sam sve imala u životu, a
tko je ostao. Neću poricati, i nakon tebe sam imala muškarce, neke od
njih sam doista voljela, i to ludo, ali ako bi me na samrti pitali koga
nikada nisam uspjela zaboraviti, bez oklijevanja bih odgovorila
‘Muštaka’. Čini se da sam najviše voljela tog čudnovatog čovjeka koji u
svom ogromnom tijelu nosi kristalno čisto srce.
 Još uvijek nisam sigurna hoću li ti moći poslati ovo pismo. Ali ako
ga jednom pročitaš, silno bih željela da mi oprostiš. Jer najveće zlo u
životu sam učinila tebi. Iako to uopće nisam željela, u tome sam,
nažalost, uspjela. To je najsramotniji od mojih uspjeha,
najnemilosrdniji. Molim te, oprosti mi. Nemoj mi uskratiti bar toliko, u
spomen na naše lijepe dane. Hoću li jednoga dana od tebe čuti te
riječi? Ne usuđujem se ni pomisliti. Ali ako se dogodi to čudo, ja ću biti
najsretnije ljudsko biće na zemlji.
S ljubavlju te grlim, moja velika ljubavi, moj istinski i stari
prijatelju.
Nuzhet, tvoja nevjerna sultanija, kojoj si pružio mnogo više nego
što je zaslužila.

Tako mi je, od riječi do riječi, pisala moja stara ljubav. Naravno da

sam joj oprostio. Oprostio bih joj čak i da mi nije napisala to pismo i da
ga nikada nisam pročitao. Ta ja ne mogu drugačije. Od sada ću živjeti
u skladu s Nuzhetinim savjetima. Naravno, ako uspijem. Neću se
pokušavati promijeniti. Predat ću se životu, baš kao derviš. Ništa
drugo nije za mene. Otpor donosi veliku bol, a što je još važnije, ja
nisam toliko hrabar. “Čovjek treba spoznati sebe”, govorio bi moj
pokojni otac. “To je prvi uvjet pravednosti. Pravedni ljudi prije svega ne
smiju obmanjivati sebe, kako ne bi razočarali zajednicu.” Zajednicu?
Ja nisam od koristi ni sebi, a kamoli drugima. Ali odnekud treba
početi, treba spoznati sebe.
Nuzhet je u još nečemu imala pravo. Nikada je neću moći
zaboraviti. Zapravo ću i ubuduće rado živjeti s utvarom, to mi je
tijekom dvadeset i jedne godine prešlo u naviku. Zašto je uopće bitno
što se više nikada nećemo vidjeti? Oni jedinstveni dani koje sam
proveo s njom i više su mi nego dovoljni. Samo mi je žao što ne mogu
ispuniti njezinu posljednju želju. Njezino mrtvo tijelo nije se moglo
kremirati, i to iz jednog vrlo jednostavnog razloga. U našoj zemlji
nema krematorija. Bilo bi potrebno otići u neku europsku zemlju, ali
Sezgin na to nije pristao. “To vam je, gospodine Muštak, kao da u
muslimanskom naselju želite prodavati puževe. Što će susjedi reći?”
rekao je da izbjegne odgovornost. Što se mene tiče, na pameti mi je
stalno bila želja mlade Nuzhet: “Kad umrem, na grob mi posadite
ljubičice... Ljubičice različitih boja.” Možda se zato nisam previše
trudio da ispunim njezinu novu oporuku. Umjesto toga posadio sam
ljubičice na njezin grob na Ejupu. Još nisu procvale, ali uskoro hoće.
Čim zatopli, bit će onako kako je moja bivša ljubav željela. Unatoč
tome, osjećao sam da nešto nedostaje. Zbog toga sam danas došao na
Dilburnu. Kako bih, kad već nisam mogao pepeo, njezine omiljene
ljubičice prosuo u more.

Ne, Sezgin nije imao nikakve veze s ubojstvom. Odnosno, bar ne

izravne. Njegova veza s Fazilet seže u daleku prošlost. U vrijeme kad
se sirotica još nije ni bila udala. Štoviše, zbog toga se i vratila iz
muževog sela. Stara priča. No, Sezgin joj nikada nije pridavao osobitu
pažnju. Značila mu je manje nego obična ljubavnica. Žensko tijelo
kojim je kad poželi tažio svoju požudu. Možda je zbog toga, zbog velike
mržnje koju gaji prema Sezginu, ubila Nuzhet? Možda novac nije bio
jedini razlog, možda je da se osveti Sezginu otvarač za pisma s
Osvajačevom tugrom na dršci zarila u labuđi vrat moje sultanije.

Otvarač za pisma s Osvajačevom tugrom ugraviranom na dršci nije

bio moj. Nuzhet ga je, isto kao i Češm-i lal, donijela iz svoje kuće u
Americi. Kako znam? Jer se moj otvarač za pisma pojavio u kuhinjskoj
ladici. Kadife mi je stidljivo priznala da ga koristi kao otvarač za
konzerve. Izgledala je tako uplašeno da se nisam mogao ni naljutiti.

Akin se oporavio. A čim se oporavio, ispričao je što se dogodilo.

Nuzhet je navodno odustala od svog projekta. “Čak i ako dokažemo da
je sultan Mehmed II. Osvajač otrovan, nema načina da saznamo tko je
to naložio”, rekla je. Odbila je sve Akinove prijedloge. Rekla mu je da se
takvi poslovi ne rade s majstorom Hasanom i ilegalnim iskopima.
“Mislim da se profesorica malo i prepala”, rekao je moj bivši asistent.
Mislim da je večera na koju je pozvala Tahira Hakija i mene bila neka
vrsta oproštaja. Navodno je razmišljala o povratku u Chicago. “Znaš li
zašto je pozvala mene?” upitao sam ga. Ne zna, ali je rekao da je često
pitala za mene dok su zajedno radili. “Činilo se da vas ona još uvijek
voli”, dodao je vlažnih očiju.
Što se tiče pitanja Osvajačeve smrti, ono je sa smrću moje bivše
ljubavi sasvim zatvoreno. Je li to dobro ili nije, ne znam, ali mislim da
ta zagonetka neće biti riješena sve dok se ne pojavi neki ambiciozni, ili
bih možda trebao reći hrabri povjesničar poput Nuzhet.
 Zahvale

Moju neizmjernu zahvalnost zaslužuju: moj učitelj i prijatelj Selim

İleri, koji je u procesu pisanja romana dao svoj značajan doprinos;
Erol Üyepazarcı, cijenjeni kritičar i zaljubljenik u kriminalistički
roman; dr. M. Süalp Bengidal, specijalist sudske medicine, koji me je,
kao i obično, opet prosvijetlio bitnim informacijama; prof. dr. Nurhan
Atasoy, koji me je snabdio informacijama o otağ-ı hümayunu (veliki,
crveni sultanski šator sa sedam stupova – op. prev.); neurologinja,
doc. dr. Betül Yalçıner, koja mi je prenijela bitne informacije o
disocijativnoj fugi; arheologinja dr. Meltem Doğan Alparslan; Enver
Şengül, direktor Muzeja zdravlja pri Kompleksu sultana Bajazida II. u
Edirneu; dr. Seher Üstün; moji voljeni prijatelji Bekir Okan i Mahmut
Tanyol, koji su me bodrili i podupirali; Hakan Ateş; Zülfü Oğur; Adnan
Sel; Yusuf Çopur; prvi čitatelji i prvi kritičari mojih romana, moji
voljeni prijatelji Figen Bitirim, Kemal Koçak, Perihan Yücel, Erdinç
Çekiç, Oral Esen i moja kći Gül Ümit Gürak; Gürkan Gürak i moja
supruga Vildan Ümit. Da nije bilo doprinosa ovih cijenjenih ljudi, ne bi
bilo ni ovoga romana.
 O piscu

Ahmet Ümit rođen je 1960. godine u Gaziantepu. Studij javne

uprave na Sveučilištu Marmara završio je 1983. godine, a od 1985. do
1986. studirao je politologiju na Akademiji za društvene znanosti u
Moskvi. Njegova prva knjiga, zbirka poezije Ulično skrovište (Sokağın
Zulasi), objavljena je 1989., a dorađeno izdanje 2011. godine. Prvu je
zbirku priča Bosonoga je bila noć (Ciplak Ayakliydi Gece) objavio
1992., nakon koje je uslijedila zbirka kriminalističkih priča Glas para
noć (Bir Ses Böler Geceyi, 1994.), Agathin ključ (Agatha’nın Anahtarı,
1999.) i Vrag se skriva u detaljima (Şeytan Ayrintida Gizlidir, 2002.).
Sa zbirkom bajki za djecu i odrasle Bajka unutar bajke (Masal Masal
İçinde, 1995.) i Nepostojeća zemlja (Olmayan Ülke, 2008.) okušao se
u dva drukčija stila, a njegov prvi roman Magla i noć (Sis ve Gece), koji
je napisao 1996. godine, ocijenjen je kao svojevrsno remek-djelo
kriminalističkog žanra. Nakon tog romana objavio je romane Miris
snijega (Kar Kokusu, 1998.), Patasana (Patasana, 2000.) i Marioneta
(Kukla, 2002.), nakon kojih slijede i romani Rapsodija Bejoglua
(Beyoğlu Rapsodisi, 2003.), Ljubav je ponižavanje (Aşk Köpekliktir,
2004.), Ninattina narukvica (Ninatta’nın Bileziği, 2006.), Narod
(Kavim, 2006.), Mapa ljudske duše (İnsan Ruhunun Haritası, 2007.),
Vrata tajne (Bab-i Esrar, 2008.) Uspomena na Istanbul (İstanbul
Hatırası, 2010.), Ubojstvo sultana (Sultanı Öldürmek, 2012.) i Najljepši
brat Bejoglua (Beyoğlu’nun En Güzel Abisi, 2013). Ahmet Ümit je,
zajedno s İsmailom Gülgeçom, autor i strip-romana: Glavni inspektor
Nevzat – Prostitutke hrama (Başkomser Nevzat – Tapmak kahpeleri,
1997.) i Glavni inspektor Nevzat – Smrt cvjećara (Başkomser Nevzat –
Çiçekçinin Ölümü, 2011.), a strip-roman Glavni inspektor Nevzat – Tko
je ubio bubnjara Davuda? (Başkomser Nevzat – Davulcu Davut’u Kim
Öldürdü, 2011.) priredio je zajedno s Abdulkadirom Elçiogluom.
 Notes

1 Tur. dil - jezik

2 Tur. Jildirim – munja

3 Ar. muvaffak – uspješan

4 Boğazkesen – tur. “rezač tjesnaca”, odnosno “rezač grla”

5 Ar. tekbir – izgovaranje Allahu ekber, Bog je najveći