que, bueno, me ha dejado perplejo en más de una ocasión. A veces leo comentarios de personas en las redes sociales que se sienten ofendidas por una simple palabra, por algo que han leído en un libro, por ejemplo, por algo que han escuchado en la tele o en la radio, o por algo que han visto en alguna película. Danas sam želio razgovarati o temi koja me iznenađuje i koja me je, eto, zbunila više puta. Ponekad čitam komentare ljudi na društvenim mrežama koji se osjećaju uvrijeđenim jednostavnom riječi, nečim što su pročitali u knjizi, na primjer, nečim što su čuli na televiziji ili na radiju, ili nečim što su vidjeli u nekom filmu. Yo mismo he sido víctima de este tipo de comentarios. Hay personas que se quejan de mis libros, de mis opiniones en el podcast o de algo que he hecho en alguno de mis vídeos, y me piden que evite ciertas palabras o ciertos temas, o que, bueno, que no haga bromas sobre ciertas cosas. En otras 2
palabras, me piden que me censure a mí mismo,
que me autocensure. I sam sam bio žrtva ovakve vrste komentara. Postoje ljudi koji se žale na moje knjige, moje mišljenje o podcastu ili nešto što sam napravio u jednom od svojih videa, i traže od mene da izbjegavam određene riječi ili određene teme, ili da se ne šalim s određenim stvarima. . Drugim riječima, traže od mene da se cenzuriram, da se cenzuriram. Para alguien como yo, que vivió la transición democrática en España en los años 80, la transición de la dictadura franquista a la democracia, que haya gente que pida ahora la vuelta de la censura, es algo muy sorprendente y me deja bastante perplejo. Yo recuerdo que en España, tras la muerte de Franco, en la década de los 80, este debate entre libertad individual y respeto a los sentimientos de las personas fue un debate muy intenso y fundamental en nuestra transición hacia la democracia. Y quizás por eso, quizás por esa razón, yo pensaba que era un debate ya superado, que todos teníamos claro que la libertad de expresión era algo básico (es algo básico) en una democracia. Za nekoga poput mene, koji je proživio demokratsku tranziciju u Španjolskoj 1980-ih, prijelaz s Francove diktature na demokraciju, to što sada postoje ljudi 3
koji pozivaju na povratak cenzure, nešto je vrlo
iznenađujuće i ostavlja me prilično zbunjenim. Sjećam se da je u Španjolskoj, nakon Francove smrti, 1980-ih, ova rasprava između individualne slobode i poštivanja osjećaja ljudi bila vrlo intenzivna i temeljna rasprava u našoj tranziciji prema demokraciji. I možda iz ovog razloga, možda iz tog razloga, mislio sam da je rasprava gotova, da nam je svima jasno da je sloboda izražavanja nešto osnovno (to je nešto osnovno) u demokraciji. Franco, el dictador Francisco Franco, murió en 1975 cuando yo tenía 12 años. Obviamente, yo era muy niño y no podía entender bien qué significaba vivir en una dictadura. Yo, bueno, iba a la escuela, jugaba al fútbol en la calle con los chicos del barrio y veía la tele mientras merendaba pan con chocolate. (Sonido de un programa de la televisión de los años setenta: Los payasos de la tele) Franco, diktator Francisco Franco, umro je 1975. kada sam imao 12 godina. Očito sam bio vrlo mlad i nisam mogao sasvim razumjeti što znači živjeti u diktaturi. Išao sam u školu, igrao nogomet na ulici s dečkima iz susjedstva i gledao TV dok sam jeo čokoladni kruh. 4
(Zvuk televizijskog programa iz sedamdesetih:
Klaunovi TV-a) Es decir, era un niño normal de los años 70, pero obviamente me eduqué en la mentalidad de la sociedad de la España de aquella época. Había cosas que estaban bien y otras que estaban mal, por ejemplo, los besos en la boca, los desnudos o las escenas eróticas, por ejemplo, estaban censuradas. No se podían ver ni en la tele ni en el cine. No se podían decir palabrotas, no se podía hacer burla de la religión. Eran temas tabú, había muchos temas tabú: la sexualidad, la religión, incluso la historia. No se podía hablar de ciertos temas históricos, como la muerte de Federico García Lorca, por ejemplo. Y entonces había que tener mucho cuidado de lo que se decía. Odnosno, bio sam normalno dijete iz 70-ih, ali očito sam bio školovan u mentalitetu tadašnjeg španjolskog društva. Postojale su stvari koje su bile dobre i druge koje su bile loše, primjerice poljupci u usta, golotinja ili erotske scene, primjerice, bile su cenzurirane. Nisu se mogli vidjeti ni na televiziji ni u kinu. Nisi smio psovati, smijati se vjeri. Bile su to tabu teme, bilo je mnogo tabu tema: seksualnost, religija, čak i povijest. Ne možete govoriti o određenim povijesnim temama, poput smrti Federica 5
Garcíe Lorce, na primjer. I tada je trebalo jako paziti
što se govori. Lo que yo recuerdo de la dictadura franquista no es un ambiente de miedo, de campos de concentración, de torturas, de fusilamientos al amanecer. No, para mí, y creo que para una buena parte de la gente que vivía en España en aquella época, el franquismo era más que nada una sociedad paternalista. Para mucha gente, Franco era visto más que un dictador, como un padre, como un abuelo, un patriarca al que había que respetar porque él sabía mejor que tú lo que te convenía, lo que era bueno para ti. Ono čega se sjećam iz Francove diktature nije atmosfera straha, koncentracijskih logora, mučenja, pogubljenja u zoru. Ne, za mene, a mislim da je za dobar dio ljudi koji su tada živjeli u Španjolskoj, frankizam je bio više od svega paternalističko društvo. Franco je za mnoge ljude bio viđen kao više od diktatora, kao otac, kao djed, kao patrijarh kojeg je trebalo poštovati jer je znao bolje od vas što je dobro za vas, što je dobro za tebe. Franco era ese padre estricto, serio, tradicional, que le decía a la gente lo que tenía que hacer por su propio bien. La idea que prevalecía en la sociedad franquista era que el pueblo era incapaz de pensar 6
por sí mismo, que los españoles eran unos pobres
infelices, unos ignorantes que no entendían de nada: no entendían de política, ni de economía, ni de salud, ni de historia, ni de religión, ni de moral, de nada. Y que, por lo tanto, era necesario que hubiera un padre que le guiara, que le educase, que le dijese lo que estaba bien y lo que estaba mal, lo que se podía hacer y lo que no se podía hacer. Franco je bio onaj strogi, ozbiljni, tradicionalni otac koji je ljudima govorio što moraju učiniti za njihovo dobro. U frankističkom društvu prevladavala je ideja da su ljudi nesposobni razmišljati svojom glavom, da su Španjolci jadni jadnici, neuki ljudi koji ništa ne razumiju: ne razumiju politiku, ni ekonomiju, ni zdravlje, ni povijest, ili vjera, ili moral, ništa. I da je, dakle, bilo potrebno da postoji otac da ga vodi, da ga odgaja, da mu govori što je dobro, a što nije, što se može, a što ne. (Sonido de Televisión Española: concentración de apoyo a Franco en Madrid) (Zvuk španjolske televizije: koncentracija podrške Francu u Madridu) Así veo yo a una gran parte de la sociedad española durante el franquismo, una sociedad infantilizada que pensaba que el gobierno debía controlar lo que 7
hacía la gente por el propio bien de la gente, porque
la gente, como los niños, no sabía lo que estaba bien y lo que estaba mal. Ovako vidim veliki dio španjolskog društva za vrijeme Francovog režima, infantilizirano društvo koje je mislilo da vlada treba kontrolirati ono što ljudi čine za dobro naroda, jer ljudi, poput djece, nisu znali što rade. ispravno i što je bilo krivo. “En las primeras horas de la madrugada del 20 de noviembre de 1975, en la residencia sanitaria La Paz de la Seguridad Social en Madrid, dejó de latir el corazón de Francisco Franco Bahamonde, Caudillo de España, Generalísimo de los Ejércitos y Jefe del Estado Español. “U ranim jutarnjim satima 20. studenoga 1975., u La Paz sanitarnoj rezidenciji socijalnog osiguranja u Madridu, prestalo je kucati srce Francisca Franca Bahamondea, Caudilla Španjolske, generalisimusa armija i šefa države. španjolski. Miles y miles de personas de todas las edades, clase y condición social rindieron así su último homenaje de admiración y cariño a su excelencia el jefe del Estado. El dolor era patente en todos los rostros. Muchos no pudieron contener las lágrimas y los sollozos. 8
Tisuće i tisuće ljudi svih dobi, staleža i društvenog
položaja tako su odali posljednju počast divljenja i naklonosti Njegovoj Ekselenciji Poglavaru države. Bol se vidjela na svim licima. Mnogi nisu mogli suzdržati suze i jecaje. El desfile de los madrileños y de multitud de españoles venidos de todos los rincones de la patria se prolongó hasta las primeras horas de la mañana siguiente”. Parada Madriđana i mnoštva Španjolaca koji su došli iz svih krajeva zemlje trajala je do ranih jutarnjih sati”. Cuando Franco murió en 1975, se produjo un cambio brutal en España. Durante los años siguientes a su muerte, podemos decir que se pasó de un extremo a otro. Desapareció la censura, se legalizaron todos los partidos políticos y se promulgó una constitución democrática que estableció la libertad de expresión como un principio fundamental. Kad je Franco umro 1975., u Španjolskoj se dogodila brutalna promjena. Tijekom godina nakon njegove smrti, može se reći da je išao iz jedne krajnosti u drugu. Cenzura je nestala, sve političke 9
stranke su legalizirane i proglašen je demokratski
ustav koji je uspostavio slobodu izražavanja kao temeljno načelo. A partir de ahí, las películas, por ejemplo, se llenaron de desnudos. Era la época de lo que se llamó "el destape" y cualquier excusa era buena para que los actores y, sobre todo, las actrices se quitaran la ropa y se quedaran desnudos delante de la cámara. Otada su filmovi, na primjer, bili puni golotinje. Bilo je to vrijeme onoga što se zove "razotkrivanje" i svaki izgovor je dobro došao glumcima, a prije svega glumicama da se skinu i goli stanu pred kameru. En el mundo de la música, hubo una explosión de grupos que hacían música rock, punk, y muchas veces las letras de las canciones iban contra la moral tradicional. Buscaban la provocación, querían causar escándalo. U svijetu glazbe došlo je do eksplozije grupa koje su stvarale rock i punk glazbu, a mnogo puta su tekstovi pjesama bili protiv tradicionalnog morala. Tražili su provokaciju, htjeli su izazvati skandal. Fue una época muy creativa en el cine y en la música y, en general, en todas las artes: en la 10
fotografía, en la pintura, en la literatura. Era como si
durante el franquismo toda esa creatividad hubiera estado encerrada y de pronto, al morir Franco, se hubieran abierto las puertas. Bilo je to vrlo kreativno vrijeme u kinu iu glazbi i, općenito, u svim umjetnostima: u fotografiji, u slikarstvu, u književnosti. Bilo je to kao da je tijekom Francova režima sva ta kreativnost bila zaključana i iznenada, kad je Franco umro, vrata su se otvorila. “La Movida madrileña fue una explosión brutal cultural, social, incluso económica, en España en, pues, en los cambios de los 70 a los 80, más o menos”. "Madridska Movida bila je brutalna kulturna, društvena, čak i ekonomska eksplozija u Španjolskoj u, pa, u promjenama od 70-ih do 80-ih, više-manje." “Y entonces era como un optimismo, un vitalismo, unas ganas de vivir, de luchar, de expresarse, de ser cada uno como era y, bueno, acompañado de, pues, una serie de cambios sociales y políticos importantes de ese momento”. “I tada je to bio optimizam, vitalnost, želja za životom, za borbom, za izražavanjem, da svatko bude onakav kakav je bio i, eto, praćen, eto, nizom važnih društvenih i političkih promjena u to vrijeme. " 11
“Fueron unos años intensísimos, fascinantes y
había tanta creatividad y que todo el mundo era supercreativo, trabajador, imaginativo…” “Bile su to vrlo intenzivne, fascinantne godine i bilo je toliko kreativnosti i svi su bili superkreativni, vrijedni, maštoviti…” Cualquier cosa era posible. Se hacían cosas que buscaban el impacto, se rompieron muchas barreras morales. Todo lo que antes era visto como inmoral o pecado, ahora se podía hacer y se hacía, aunque ello ofendiera a las personas con una moralidad, digamos, más tradicional. Sve je bilo moguće. Učinjene su stvari koje su tražile utjecaj, srušene su mnoge moralne barijere. Sve što se prije smatralo nemoralnim ili grešnim sada se moglo učiniti i bilo je učinjeno, čak i ako je vrijeđalo ljude s tradicionalnijim moralom. “De hecho hubo más de más de un incidente con letras, canciones y músicas que eran absolutamente irreverentes y claro ocasionaban un caos en la sociedad conservadora española”. "Zapravo, bilo je više od jednog incidenta s tekstovima, pjesmama i glazbom koji su bili apsolutno bez poštovanja i naravno izazvali kaos u konzervativnom španjolskom društvu." 12
“Y entonces era como una explosión… Canalizar
ahí toda esa, bueno, pues toda esa inquietud que ellos tenían dentro, de crear, de ser ellos mismos. Pero lo importante era vivir el aquí y el ahora y romper con todo”. “A onda je to bilo kao eksplozija... Kanalizirajući tamo sav taj, pa, sav taj nemir koji su imali u sebi, da stvaraju, da budu ono što jesu. Ali važno je bilo živjeti ovdje i sada i prekinuti sa svime. Hoy en día vivimos en un mundo donde predomina la idea de que está mal ofender los sentimientos de otras personas, y hay que tener cuidado con lo que se dice para intentar no herir a otras personas. Pero en los años 80, en España, durante la época de la movida, lo que sucedía era todo lo contrario. Se buscaba ofender, escandalizar, provocar… En contra de la moral tradicional. Danas živimo u svijetu u kojem prevladava ideja da je pogrešno vrijeđati tuđe osjećaje i da morate paziti što govorite kako ne biste povrijedili druge ljude. Ali 80-ih, u Španjolskoj, za vrijeme pokreta, dogodilo se suprotno. Cilj je bio uvrijediti, šokirati, isprovocirati... Protiv tradicionalnog morala. 13
Fue en aquella época que Pedro Almodóvar, por
ejemplo, el famoso director de cine que muchos supongo que conocéis, hizo sus primeros “films” (filmes), sus primeras películas. U to je vrijeme, na primjer, Pedro Almodóvar, poznati filmski redatelj kojeg pretpostavljam da mnogi od vas poznaju, snimio svoje prve "filmove" (filmove), svoje prve filmove Las primeras películas de Almodóvar eran un escándalo, tanto por los temas que trataban (la homosexualidad, el incesto, la prostitución, las drogas…) como por el lenguaje vulgar y lleno de palabrotas que usaban los personajes, y también por las imágenes sexuales explícitas que se mostraban a veces. Prvi Almodóvarovi filmovi bili su skandal, kako zbog tema kojima su se bavili (homoseksualnost, incest, prostitucija, droga...), tako i zbog vulgarnog jezika punog psovki koje su likovi koristili, ali i zbog eksplicitnih seksualnih slika. ponekad prikazano. (Escena de la primera película de Pedro Almodóvar: Pepi, Luci, Bom y otras chicas del montón) (Scena iz prvog filma Pedra Almodóvara: Pepi, Luci, Bom i druge obične djevojke) 14
Para mí, todo aquello era muy chocante, ¿no? Yo
era un adolescente, me había educado en la escuela y en la sociedad franquista. Iba, por ejemplo, todos los domingos a misa y pensaba que había cosas que no se podían hacer porque eran pecado. Za mene je sve to bilo jako šokantno, zar ne? Bio sam tinejdžer, školovao sam se u školi iu frankističkom društvu. Na primjer, išao sam na misu svake nedjelje i mislio sam da postoje stvari koje se ne mogu činiti jer su grešne. Todo lo que estaba pasando en España me planteaba un dilema moral. Después de la muerte de Franco, ¿no estábamos llegando a extremos un poco exagerados? ¿Había que dejar que la gente hiciera lo que quisiera, aunque fuera inmoral, aunque fuese indecente, aunque fuese pecado? ¿Había que permitirlo todo? La droga, la homosexualidad, las palabrotas, los desnudos en la tele, el aborto… ¿Cuál era el límite? Sve što se događalo u Španjolskoj za mene je predstavljalo moralnu dilemu. Nismo li nakon Francove smrti došli do pomalo pretjeranih krajnosti? Treba li ljudima dopustiti da rade što god žele, pa makar to bilo i nemoralno, makar to bilo nepristojno, makar to bio grijeh? Treba li sve 15
dopustiti? Droge, homoseksualnost, psovke,
golotinje na TV-u, abortus... Koja je bila granica? Muchas personas empezaron a pensar que, si no se ponían límites, se llegaría a la anarquía, al desorden total, al caos. De hecho, durante aquellos años se puso de moda una frase: “Con Franco vivíamos mejor”. Es decir, había personas que sentían nostalgia de la sociedad franquista en la que ciertas cosas no se podían hacer o no se podían decir. Mnogi su ljudi počeli misliti da će, ako se granice ne postave, to dovesti do anarhije, totalnog nereda, kaosa. Zapravo, tih je godina postala moderna rečenica: "S Francom smo živjeli bolje." Drugim riječima, bilo je ljudi koji su osjećali nostalgiju za frankističkim društvom u kojem se neke stvari nisu mogle učiniti ili reći. “Franco encontró una España destruida, deshecha, llena de piojos, llena de cadáveres, saqueada miserablemente por el comunismo y la masonería; y nos dejó una España maravillosa, una España arriba, una patria limpia, llena de alegría, y nos la han destruido, nos lo han dejado lleno de terrorismo, de miseria, de anarquía. Nos están destrozando todo. Los impuestos nos destruyen, nos deshacen todo. Defendemos España, defendemos nuestro Caudillo que sacrificó su vida por la patria.” 16
“Franco je zatekao uništenu, slomljenu Španjolsku,
punu ušiju, punu leševa, jadno opljačkanu od komunizma i masonerije; i ostavio nam divnu Španjolsku, Španjolsku gore, čistu domovinu, punu radosti, a oni su nam je uništili, ostavili je punu terorizma, bijede, anarhije. Uništavaju sve. Porezi nas uništavaju, poništavaju sve. Branimo Španjolsku, branimo našeg Caudilla koji je žrtvovao svoj život za zemlju." Para estas personas, era importante que hubiera un dictador-padre, un dictador-padre que impusiera orden en el país. Un padre estricto e inflexible que le dijera a la gente lo que estaba bien y lo que estaba mal, porque, según ellos, la gente, el pueblo, no sabía lo que estaba bien y lo que estaba mal. Creían que la gente, el pueblo, la sociedad, los españoles, eran como un adolescente malcriado al que había que educar de forma estricta por su propio bien. Tim ljudima je bilo bitno da postoji diktator-otac, diktator-otac koji će uvesti red u državu. Strog i nepopustljiv otac koji je ljudima govorio što je dobro, a što ne, jer, po njima, ljudi, grad, nisu znali što je dobro, a što ne. Vjerovali su da su ljudi, grad, društvo, Španjolci, poput razmaženog adolescenta kojega treba strogo odgajati za njihovo dobro. 17
Hay un refrán muy español que resume muy bien
esta mentalidad: “Quien bien te quiere, te hará llorar”. Es decir, si alguien te quiere, va a hacer cosas que a ti no te gustan, pero será por tu bien. Esa era la mentalidad de los que sentían nostalgia por la dictadura franquista en los años 80 en España. Postoji vrlo španjolska poslovica koja vrlo dobro sažima ovaj mentalitet: "Tko te dobro voli, rasplakat će te." Odnosno, ako te netko voli, radit će stvari koje ti se ne sviđaju, ali to će biti za tvoje dobro. To je bio mentalitet onih koji su osjećali nostalgiju za Francovom diktaturom 80-ih u Španjolskoj. Y yo tengo que reconocer que yo mismo, durante algún tiempo, fui uno de ellos. Yo era muy joven, pero había muchas cosas que a mí también me chocaban. Como digo, me había educado en la escuela y en la sociedad franquista, y había cosas que me parecía que eran ofensivas, que eran inmorales, que iban contra los principios o los sentimientos de otras personas, y creía que había que prohibirlas. I moram priznati da sam i sam neko vrijeme bio jedan od njih. Bio sam vrlo mlad, ali bilo je mnogo stvari koje su i mene šokirale. Kao što sam rekao, bio sam obrazovan u školi iu frankističkom društvu, i 18
bilo je stvari za koje sam smatrao da su uvredljive,
da su nemoralne, da su bile protiv načela ili osjećaja drugih ljudi, i vjerovao sam da moraju biti zabranjeno. Ese fue un debate que hubo en la sociedad española durante la transición, durante la transición de la dictadura a la democracia. ¿Dónde está el límite? ¿Se puede permitir todo? ¿Hay que dejar que cada uno haga lo que quiera, diga lo que le dé la gana, aunque ofenda a la religión, al ejército, a la patria, a la moral, a Dios? To je bila rasprava koja se vodila u španjolskom društvu tijekom tranzicije, tijekom prijelaza iz diktature u demokraciju. Gdje je granica? Može li se sve dopustiti? Treba li pustiti svakoga da radi što hoće, govori što hoće, pa makar to vrijeđalo vjeru, vojsku, domovinu, moral, Boga? El problema es quién decide. ¿Quién decide lo que se puede decir o lo que no se puede decir? ¿Quién decide lo que es ofensivo y lo que no es ofensivo? Este es el debate que se daba en la sociedad española de la época. Problem je tko odlučuje. Tko odlučuje što se može reći, a što se ne može reći? Tko odlučuje što je 19
uvredljivo, a što nije? To je rasprava koja se vodila u
španjolskom društvu u to vrijeme. Y al final, al final lo que pasó fue que los españoles, por lo menos la mayoría de los españoles, llegamos a la conclusión de que vivir en democracia, vivir en libertad, implica aceptar que a veces alguien pueda decir algo que a nosotros nos molesta o nos ofende porque va en contra de nuestra concepción del mundo, de nuestra moral, de nuestros sentimientos. I na kraju, na kraju, dogodilo se to da smo mi Španjolci, barem većina Španjolaca, došli do zaključka da živjeti u demokraciji, živjeti u slobodi, podrazumijeva prihvaćanje da ponekad netko može reći nešto što mi ne kao što nas živcira ili vrijeđa jer se kosi s našim poimanjem svijeta, našim moralom, našim osjećajima. Ese es el riesgo de vivir en libertad, pero es un riesgo que hay que correr porque la alternativa, la alternativa es mucho peor, la alternativa es la dictadura, la infantilización de la sociedad. El tratar a la gente como si fueran niños pequeños a los que hay que educar y proteger. To je rizik života u slobodi, ali to je rizik koji se mora preuzeti jer alternativa, alternativa je mnogo gora, alternativa je diktatura, infantilizacija društva. 20
Tretirati ljude kao da su mala djeca koju treba
obrazovati i zaštititi. Es posible que lo que alguien diga nos ofenda, nos dé asco, nos parezca inmoral, cruel, pero a pesar de ello, la libertad, la libertad de expresión en particular, es más importante que el derecho a no ser ofendido. Moguće je da nas ono što netko kaže vrijeđa, gadi nam se, čini se nemoralnim, okrutnim, ali unatoč tome sloboda, posebice sloboda izražavanja, važnija je od prava da ne budemo uvrijeđeni. Los sentimientos de las personas no pueden ser nunca el criterio para decidir lo que se puede o lo que no se puede decir, lo que se puede o no se puede hacer en una sociedad. Osjećaji ljudi nikada ne mogu biti kriterij za odlučivanje što se može ili ne može reći, što se može ili ne može učiniti u društvu. Por eso, a veces me quedo muy perplejo cuando veo comentarios en las redes sociales o en los medios de comunicación, en general, de gente que pide la censura de un vídeo, de un libro, una película… porque a ellos les ofende. ¿Y? ¿Y qué? 21
Iz tog razloga ponekad sam jako zbunjen kada na
društvenim mrežama ili općenito u medijima vidim komentare ljudi koji traže cenzuru videa, knjige, filma... jer ih to vrijeđa. I? I? Que algo sea ofensivo para alguien no significa que, por ese motivo, se deba prohibir ni censurar. Samo zato što je nešto nekome uvredljivo ne znači da treba biti zabranjeno ili cenzurirano iz tog razloga. Vivir en una democracia significa tratar a la gente como adultos, no como niños pequeños o adolescentes malcriados a los que hay que educar y proteger de los peligros del mundo, y a los que hay que decirles constantemente lo que está bien y lo que está mal porque ellos no saben decidirlo por su cuenta. Creo que esa fue la lección más importante que los españoles aprendimos durante la transición y espero que no la olvidemos nunca. Živjeti u demokraciji znači postupati prema ljudima kao prema odraslima, a ne kao prema maloj djeci ili razmaženim tinejdžerima koje treba obrazovati i štititi od opasnosti svijeta, te im stalno govoriti što je dobro, a što nije jer ne znaju odlučiti sami po sebi. Mislim da je to bila najvažnija lekcija koju smo mi 22
Španjolci naučili tijekom tranzicije i nadam se da je
nikada nećemo zaboraviti. ¡Nos vemos en el próximo episodio de nuestro podcast! Vidimo se u sljedećoj epizodi našeg podcasta!