Professional Documents
Culture Documents
Muzicka Tradicija
Muzicka Tradicija
Muzicka Tradicija
UČITELJSKI FAKULTET
ODSJEK ZA UČITELJSKE STUDIJE
(Čakovec)
DIPLOMSKI RAD
SAŽETAK ................................................................................................................... 2
SUMMARY ................................................................................................................. 5
1. UVOD ...................................................................................................................... 6
2. TRADICIJSKA GLAZBA PODRAVINE ............................................................... 8
3. TRADICIJSKE PJESME ....................................................................................... 10
3. 1. Primjeri tradicijskih podravskih pjesama ....................................................... 10
2.1.1. Lado nam je, lepo nam je .......................................................................... 10
3.1.3. Zorja moja, zorja ....................................................................................... 13
3.1.4. Zbogom ostanite ....................................................................................... 14
3.1.5. Crleno cvetje i modro ............................................................................... 15
3.1.6. Lepe su nam sinokoše ............................................................................... 16
3.1.7. Široke širine .............................................................................................. 17
3.1.8. Hajd idemo gore pod Širine ...................................................................... 18
3.1.9. Devet godin tabor bio ............................................................................... 19
3.1.10. Oj sončece, sončece ................................................................................ 20
4.TRADICIJSKO PJEVANJE ................................................................................... 22
5. PRIMJERI TRADICIJSKIH GLAZBALA ........................................................... 23
5. 1. Dude ............................................................................................................... 23
5. 2. Cimbal ............................................................................................................ 25
5. 3. Tambura.......................................................................................................... 27
5. 4. Violina ............................................................................................................ 28
6. GLAZBENI SASTAVI U PODRAVINI ............................................................... 30
7. TRADICIJSKA KULTURA PODRAVINE .......................................................... 32
7. 1. Folklor ............................................................................................................ 32
7. 1. 1. Scenski folklor ........................................................................................ 33
7.1.2. Scenski folklor u Podravini....................................................................... 34
7. 2. Tradicijski plesovi .......................................................................................... 35
7.2.1. Svatovska kola .......................................................................................... 37
7.2.2. Uskrsna (Vuzmena) kola .......................................................................... 42
7.2.3. Plesovi u paru............................................................................................ 44
8.2.4.Solistički plesovi ........................................................................................ 47
7.3. Tradicijska podravska nošnja .......................................................................... 48
2
7.3.1. Virje .......................................................................................................... 49
7.3.2. Koprivnički Ivanec ................................................................................... 61
7.3.3. Podravske Sesvete..................................................................................... 66
7.4. Tradicijski običaji(šege) .................................................................................. 70
8.4.1. Virovski svati ............................................................................................ 70
7.4.4. Blagdanski običaji..................................................................................... 80
8.4.5. Fašenski običaji......................................................................................... 83
7.5. Tradicijske plesne igre..................................................................................... 86
7.6. Kulturni događaji u Podravini koji potiču očuvanje tradicijske kulturne baštine
Podravine ................................................................................................................ 87
7.6.1. Kajkavski etno kviz u Virju ...................................................................... 87
7.6.2. Picokijada.................................................................................................. 87
7.6.3. Podravski motivi ....................................................................................... 89
ZAKLJUČAK ............................................................................................................ 90
LITERATURA ........................................................................................................... 91
KRATKA BIOGRAFSKA BILJEŠKA ..................................................................... 95
IZJAVA O SAMOSTALNOJ IZRADI RADA ......................................................... 96
3
SAŽETAK
Tema diplomskog rada je „Tradicijska glazba i kultura Podravine“. Temu sam
odabrala iz vrlo jednostavnih razloga, dolazim iz Podravine i godinama sam plesala u
mjesnom kulturno-umjetničkom društvu gdje sam razvila ljubav prema narodnim,
tradicijskim plesovima i pjesmama.
Nekoć se glavna struktura života temeljila na određenim ritualima i ceremonijama
koji su obuhvaćali sve segmente ljudskoga djelovanja. Danas te rituale nazivamo
narodnim običajima. Oni su se mijenjali u skladu s povijesnim, društvenim i
ekonomskim promjenama. Tradicijska glazba i ples dio su života svake ljudske
zajednice i njihovih običaja. Tradicija živi u nama i u našoj svakodnevici. Nama su je
prenijeli naši preci, a naša je dužnost poznavati je, razumjeti i prenijeti našim
potomcima.
Smatram da je očuvanje tradicije i kulturne baštine, u današnjem modernom,
tehnološki naprednom društvu izrazito važno kako bi se očuvala autentičnost sela i
narodnih običaja koji sve više odlaze u zaborav.
Ovom temom želim prikazati ljepotu kulturne baštine i tradicije Podravine, te ju na
taj način sačuvati od zaborava.
4
SUMMARY
The topic of the thesis paper is „Traditional music and culture of Podravina“. I chose
the topic for very simple reasons, I come from Podravina and for years I have been
dancing in a local cultural-artistic society where I have developed my love for
national, traditional dances and songs.
The main structure of life used to be based on certain rituals and ceremonies which
encompassed all segments of human activities. Today we call these rituals national
customs. They were changing as historical, social and economic changes happened.
Traditional music and dance are a part of life of every human community and their
tradition. The tradition lives within us and our everyday life. It was brought to us by
our ancestors, and our duty is to be familiar with it, understand it and pass it on to
our descendants.
I believe that keeping tradition and cultural heritage alive, in todays modern,
technology advanced society, is very important to keep the authentity of villages and
national traditions which are getting more and more forgotten.
With this subject I want to show the beauty of cultural heritage and traditions of
Podravina, and in that way, preserve it from getting forgotten.
5
1. UVOD
Riječ tradicija dolazi od latinske riječi traditio što znači prenošenje, predaja.
Tradicija podrazumijeva „prenošenje znanja, spoznaja, vjerovanja, legendi, običaja,
kulturnih vrijednosti itd. s generacije na generaciju, iz jedne epohe u drugu, bilo
usmenom ili pismenom predajom, odgojem i dr.“ (hjp.znanje.hr, pristupljeno 15. 8.
2016.)
Stoljećima ljudi usmenom predajom prenose pravila ponašanja, zakone,
vjerske običaje, zanate (kako umjetničke tako i graditeljske), recepte, poeziju,igre,
obrede, napjeve, plesove. Neke običaje koje njegujemo i održavamo danas, njegovali
su naši roditelji, bake i djedovi, što ne znači da će ih njegovati i naša djeca. Kako
običaji ne bi potpuno iščezli dužnost nam je sačuvati ih od zaborava i potpunog
nestajanja. Običaji i tradicija su u nama. Oni su naše nasljeđe, a u očuvanju tradicije i
običaja ostavit ćemo djelić sebe i naših predaka.
Kako joj i samo ime govori, Podravina je nizinska regija smještena uz rijeku
Dravu:
6
događaje kao što je bila svadba. Danas su rijetki oni koji se sjećaju nekad
neizostavnih običaja, a još rjeđi su oni koji ih prakticiraju u svojim životima.
7
2. TRADICIJSKA GLAZBA PODRAVINE
Tradicijsku ili narodnu glazbu Podravine, prema Gavazzi Milovanu možemo
smjestiti u tzv.panonsku folklornu zonu u koju još spadaju Slavonija, Baranja,
Međimurje, Turopolje, Posavina, dio Bilogore i Pokuplja. Gavazzijevu etnografsku
podjelu potvrđuje i Ivan Ivančan svojim terenskim istraživanjima. (Gavazzi, 1928)
8
izraženiji kontakt s mađarskom glazbom i kulturom događao se za vrijeme sajmova i
crkvenih proštenja, te odlaskom podravskih momaka u Mađarsku na izučavanje
nekog zanata ili služenja vojske. (Ivančan, 1991)
Na taj su se način u Podravinu prenijeli neki mađarski plesovi i glazbala,
koji su se kasnije duboko ukorijenili u našu kulturu. U prenošenju glazbene kulture
obavezno valja spomenuti Rome (cigane) koji su bili poznati putujući glazbenici.
Prema Ivančanu, također veliku ulogu u prenošenju glazbe u naše krajeve iz
susjednih zemalja imali su i učitelji, koji su prenijeli mnoge novitete u naš folklor,
kako iz Mađarske, tako iz Austrije i Češke.
9
3. TRADICIJSKE PJESME
„Pjesma je niz riječi izgovorenih višim i nižim tonovima različita trajanja,
složenih u melodijsku cjelinu, uglazbljeni tekst podijeljen na kitice.“ (Anić, 2000)
Pjesma je za Podravce ono „kaj se popeva“, oni ne poznaju stihove koji ne bi bili
vezani uz pjevanje i teško bi izrecitirali nešto bez pjevanja. (Ivančan, 1991).
U Podravini je karakteristično da se tradicijska pjesma često javlja u više verzija, pa
se ponekad u jednom selu moglo čuti nekoliko verzija jedne pjesme. (Winter,1981)
Za Podravinu su karakteristične tri vrste pjesama:
1. stare jednoglasne, pentatonske
2. novije, ličnih harmonija kao i slavonske
3. posuđene pjesme od domaćih i stranih varoških pjesmica (to su većinom
svatovska kola).(Ivančan, 1963)
Zanimljiva je karakteristika umetanja štokavskih riječi ili cijelih rečenica u kajkavske
pjesme. Podravci nisu veliku pažnju pridavali čistoći kajkavskog izraza, pa su često
umetali štokavske riječi zbog rime ili ritma pjesme. (Winter, 1981)
„Dok si preštuderam, vu glavi, priberem, razaberem, pak sakoj den i posel, svojo je
pesmo imal, kojo bi ftečno, sega grla i popevali, zadovoljneši ostajali...“
(Petričec,2002)
10
Slika 2. Notni zapis (Winter, M.,Podravske narodne pjesme, 1981.)
11
Slika 3. Notni zapis (Špoljar, Z., Hrvatske pučke popijevke – popijevke iz Podravine,
1918)
13
Slika 5. Notni zapis (Žganec, V.,Hrvatske narodne popijevke iz Koprivnice i okoline,
1962)
„Zorja moja, zorja!
ne shađaj mi rano!
ne shađaj mi rano,
pričekaj me malo
dok si ja dragomu
košuljo našijem.
Na jednom rukavcu,
sivoga sokola,
na drugom rokavcu
beloga goluba.„
(Janaček – Kuničić, 1985, str. 100)
14
„Zbogom ostanite japek i mamica
Japek i mamica, bratec i sestrica.
Bratec i sestrica i sva rodbinica.
Gledi si jo majka pod zelenim vencom
Zutra si jo bodeš pod crlenim ropcom.“
(Ivančan, 1998, str. 96)
15
I cvetje moje i Mara.
Trga se grana od bora
A naša Mara od roda.
Zbogom mi ostaj ižica.
I v njoj moja mila majkica.“
(Kovačić, 1981, str. 169)
16
3.1.7. Široke širine
17
„Lepe ti su široke Širine,
v njima ima sakvačke zverine.
Ta živina crne joči ima,
crne ima i z njima se štima.
Hajde, bratec, da lova lovimo!
Vlovili smo srno i košuto
i jelena z velkemi rogami
i divojku žutemi kosami.
Hajde, bratec, da lova delimo:
tebi bode srna i košuta,
meni jelen z velkemi rogami
i divojka žutemi kosami.“
(Žganec, 1962, str.127)
Slike 10, 11. Notni zapis (Žganec, V.,Hrvatske narodne popijevke iz Koprivnice i
okoline, 1962)
18
„Hajd idemo gore pod Širine,
bomo vidli dekle Lukešine,
bomo vidli pod šumicom one,
kojim kupi Dečković bonbone.
Kokuvača na brestu kokuje,
Dečković im pantline kupuje.
Pod oblokom tarabice niske,
na obloku tri feringe vinske.
Ajd idemo svi skupa na Molve,
Dečković nam kupuje lemune.
Martin ide za štagljom po stezi,
a Ivančin za njim poprek beži!
„Otpri, Baro, ta gančena vrata,
samo nemoj obuditi „bjata“.
Oj Janica, a što to mahuče?
Ti budala, to Dečković huće!
O Barica, pazi na Janicu,
Grgić jo je napravil preslicu!
Hapalvelku kukruza so brale
Dečkovića plesat so pozvale.
Martin se je poprek Drave vozil
i barila pod pazuhu nosil.
Te je baril puno djelovao,
Dečković se obadvem dopao!“
(Žganec, 1962, str. 149)
19
Slika 12. Notni zapis (Ivančan, I., Molve – narodni život i običaji, 1998)
Prema predaji, ovu su pjesmu pjevale žene svojim muževima kod ispraćaja
prije odlaska u rat.
20
Slika 13. Notni zapis (Ivančan, I. Molve - narodni život i običaji, 1998)
21
4.TRADICIJSKO PJEVANJE
U knjizi „Folklor i scena“, autor Ivan Ivančan donosi značajke pjevanja
panonske etnografske zone koje su time karakteristične i za Podravinu:
22
5. PRIMJERI TRADICIJSKIH GLAZBALA
5. 1. Dude
23
postao zaštitni znak duda. Podravske dude u svirali imaju četiri piska uz još jedan
dodatni koji se nalazi u trubnju, što ovo glazbalo čini peteroglasnim jer istovremeno
može proizvesti pet različitih tonova. Kod podravskih duda je karakterističan položaj
rupica na svirali. One su smještene tako da se sviraču nalaze tik pod prstima, što mu
omogućava sviranje svakog pojedinog tona posebno, te prekid svih tonova
istovremeno i ponovno puštanje tonova u bilo kojem trenutku i bilo kojoj
kombinaciji. Zbog svog osebujnog zvuka,dude ponekad ostavljaju dojam da glazbu
izvodi nekoliko glazbala istovremeno, a ne samo jedno.
U Podravini su dude nazivali mrčal(j)ke. Josip Tomec, etnomuzikolog iz Virja, u
svojim zapisima iz 19. st. ovako opisuje dude:
„Otkad se starci sečaju, imali su samo mužiku dudaša, dude su bile načinjene od
cuckove fčinjene kože, s čuture, skojom se meh napuhnul, mrčalke, koja je
kontruvala i 2 glasnice vu što je dudaš prebiral. Dudaš je igral u svatovi, dudaš je
igral, ako je gazda dopuščal, da se družina i težaki razveselili, dok su se gorice
kopale, kokruz runjil, ili tukel, ili svetkom posle podne, i fašenske dneve“. (Šabarić,
2011)
„Igraj duda,
odpala ti muda.
Svaku je kiticu dva puta ponavljal, časom je igral, pa je zapeval
Oj snašice, snašice
Vi mi dobro znate
Što mi srce voluje
Pak vi men´nedaste
pa je časek igral, pa zapeval i znogami po redu lupal, da je sve tukmek stal
Ja sam isko, isko
Već kuliko puta
Dab´se moći zavući
24
Među vaših skuta
Makar bi me tukle
Makar bi mi i kariku
Na njega navukle.
Tancari su plesali, na popevku, kako i na igranje, a bilo jim i zvoljom, da je dudaš
menjal, čas popeval, čas igral kad su znali vikati,
Noder duda, daj još malo pevaj,
eh onda dudaš, kao pomaman uz ciku tančara i lupanje nogu
Milo mi je oteklo
Debelo ko ruka
Nema mira nit pokoja
Nit krevet nit klupa
O snašice snašice
Vi ste tomu krive
Što mi srce boluje
Niste ljubežljive.„
(Ivančan, 1989)
5. 2. Cimbal
25
glazbenim sastavima u Podravini i Međimurju. Cimbal u Podravini nazivaju cimbule
ili cimbulje. Prvi detaljniji opis izgleda i načina sviranja ovog glazbala donosi prvi
hrvatski etnomuzikolog Franjo Kuhač u zapisima iz 19. st. (Miholić, 2003)
Cimbal se sastoji od drvene rezonantne kutije i žica. Rezonantna kutija je
trapezoidnog oblika i na nju je razvučeno od osamdeset do sto žica. Žice su ugođene
po skupinama. Za svaki ton su ugođene najmanje dvije, a najviše četiri žice. Cimbal
se izrađuje od više vrsta drveta. Gornja daska se izrađuje od drveta jele ili smreke, a
donja od javorovine. Stranice mogu biti izrađene od bilo koje vrste drva, ali glave
(bočne stranice s vijcima koje drže žice) obavezno moraju biti od nekog tvrđeg drva
koje može podnijeti veliku napetost žica. To npr. može biti drvo oraha ili kruške.
Drvene batiće kojima se svira cimbal, u Podravini nazivaju cape, tace ili bocke.
Izrađuju se najčešće od drva šljive, savinuti su i na jednom kraju imaju utore za prste,
a na drugom, kraju kojim se svira (udara), omotani su tkaninom ili vatom.
Slika 15. Dijelovi cimbala (Miholić, I., Cimbal u glazbenom životu sjeverne i
sjeverozapadne Hrvatske na kraju dvadesetog stoljeća, 2003)
26
došao cimbal u Hrvatsku, ne može se sa sigurnošću tvrditi. Jedna od pretpostavki je
da je iz Turske došao u Hrvatsku, pa iz Hrvatske u Mađarsku. Druga pretpostavka se
odnosi na direktan prijenos u Podravinu. Pretpostavlja se da je u Podravinu došao
krajem 19. st. s ciganskim glazbenicima koji su na ova područja dolazili svirat po
svadbama. Kuhač u svojim spisima iz 19. st. ističe kako je cimbal uspio pronaći
samo u selima oko Koprivnice i u Bosni. (Miholić, 2003)
Početkom 90.-ih godina prošlog stoljeća ostala je nekolicina aktivnih cimbulaša.
Jedan od njih je Đurđevčanin Andrija Maronić koji je pokrenuo njegovu
popularizaciju surađujući sa poznatim hrvatskim etnoglazbenicima i pjevačima.
Kako ovo tradicijsko glazbalo nebi skroz otišlo u zaborav, u Đurđevcu je 2010.
godine osnovana Udruga cimbalista Hrvatske. Udruga se bavi izradom cimbala,
glazbenim radionicama za početnike, a sve u svrhu očuvanja kulturne baštine
Podravine.
Povjerenstvo za nematerijalnu kulturnu baštinu Ministarstva kulture je
2012. godine upisalo umijeće izrade i sviranja cimbala u Podravini, Međimurju i
Hrvatskom zagorju na Listu zaštićenih kulturnih dobara.
5. 3. Tambura
27
ravna, a donja zaobljena. Glava tambure (čivijšte) je nekoć bila šiljastog oblika, a
danas je pužolikog oblika.
5. 4. Violina
28
kontinuirano sviranje dugačkih vokalnih dionica. Još jedna značajnija promjena kod
violine dogodila se u izgledu i građi struna. Strune su postale duže, teže i zategnutije,
a produljeni su i vratovi violine što je omogućilo napinjanje dužih žica. Žice su se
prvotno izrađivale od životinjskog crijeva, najčešće ovčjeg. U 17. st. uveli su
zatezanje žica od srebrnih niti radi snažnijeg zvuka, a u 19. st. i bakrene i čelične
žice. U 20. St. žice su se počele izrađivati od sintetičkog vlakna, ali kasnije se vraća
na prvobitnu izradu žice od životinjskog crijeva. (Wilkinson, 2015)
29
6. GLAZBENI SASTAVI U PODRAVINI
Tradicijsku glazbu u Podravini izvodili su sastavi mužikaša ili tamburaša.
U većini sela, prema vremenskom postojanju, mužikaši su stariji od tamburaša, ali je
bilo iznimaka s obratnom situacijom. Ovi glazbenici nisu bili profesionalci, nego
samouki pojedinci koji su svirali prema potrebi.
Mužikaši su bili gudački sastav koji se sastojao od sljedećih glazbala: dvije violine
(prva i druga), viola, bas, cimbal, a ponekad i klarinet.
Slika 20. Tamburaški sastav iz Virja (Matišin, M.,Virje na kraju 20. st. kroz pisanu
riječ i fotografiju, 2000)
30
Mnogi glazbeni sastavi u Podravini nisu imali naziv. Podravci su ih
oslovljavali prema rodnom selu iz kojeg dolaze, npr. „Šemovčani“ (Šemovci),
„Hampovčani“ (Hampovica), „Molvarci“ (Molve), „Miolančani“ (Miholjanec) ili su
ih jednostavno zvali „mužikaši“ i „tamburaši“. Glazbeni sastavi su se formirali i u
sklopu obitelji. Svi ili većina članova su bili iz jedne obitelji, npr. „Gašparići“,
„Glavanovići“, „Žibregi“. Sastave su formirali i prema zanimanjima, takvi su bili
„Kolari“ iz Grabrovnice, a oni ambiciozniji, su ime nadjenuli prema vođi sastava.
Prisutnost glazbe u značajnijim događajima je bila neizostavna. Sviralo se na ulicama
na kraju radnog dana, na čehaljcima, svadbama. Na nekim događajima, kao što je
čehaljec, nisu svirali cijeli sastavi, već neki instrumenti pojedinačno, npr. dude ili
cimbal.
Pojavom gramofona i snimanjem prvih gramofonskih ploča, krajem 60-ih
godina 20 st. u Podravini počinje popularizacija podravske narodne glazbe, gdje se
posebno ističu pjevači Blaž Lenger i Marica Hasan, te sastavi poput „Veselih
Podravaca“.
(Šabarić, 2011)
Osim mužikaša i tamburaša u Podravini su bili popularni i mađarski
sastavi, pretežno Romi, koje su ljudi unajmljivali za svirku na svadbama.
Da su mužikaši bili voljeni i štovani, jasno nam govore i brojni stihovi podravskih
pjesama: „Igrajte nam mužikaši, nek se naše srce raši“. (Winter, 1981)
31
7. TRADICIJSKA KULTURA PODRAVINE
7. 1. Folklor
Riječ folklor dolazi od engleske riječi „folk“ (puk, narod) i „lore“ (nauk,
znanje). Doslovno prevedeno folklor je narodno znanje. U današnjem smislu on
podrazumijeva kulturnu baštinu naroda nekog kraja ili zemlje koja je sačuvana u
pričama, vjerovanjima, glazbi, plesu, nošnjama, likovnome stvaralaštvu. (Školski
rječnik hrvatskoga jezika, 2012)
Na folklor utječu ljudi koji ga stvaraju, vremenski period stvaranja,
društveni i politički odnosi. Istraživanjem narodne kulture i folklora bave se
etnologija i folkloristika.(Rihtman-Augustin,1979)
32
7. 1. 1. Scenski folklor
33
nastupa. Najuspješnije izvođače odabire stručno povjerenstvo. Svaku županiju ili
regiju predstavlja jedan sudionik u svakoj od kategorija. (Prema pravilima susreta
hrvatskih folklornih ansambala i izvornih skupina, www.hrsk.hr, pristupljeno 12. 9.
2016)
Smotre folklora dijelimo u dvije kategorije: smotre izvornog i smotre
koreografiranog folklora. Na smotrama izvornog folklora folklorne grupe na
autentičan način prikazuju folklorne tradicije svoga sela ili kraja, a na smotrama
koreografiranog folklora prikazuju plesne i glazbene tradicije uže ili šire regije (npr.
Slavonije, Međimurja) s većim ili manjim udaljavanjem od autentičnih oblika.
(Sremac, 1978)
Rusan je okupio seoske momke, djevojke i neke starije mještane s željom očuvanja
izvorne pjesme i glazbe. Društvo predstavlja svoj rad održavanjem brojnih javnih
koncerata, kako u mjestu, tako i u okolici, te u diljem lijepe naše i van njenih granica.
1984. godine izdaje gramofonske ploče s domaćim izvornim skladbama: „Lepo naše
belo Virje“ i „Narodne pjesme i plesovi Virja“.
U društvu djeluje mješoviti pjevački zbor, tamburaški orkestar, folklorna
grupa, glumišna družina i likovna sekcija. 2014. godine HPD „Ferdo Rusan“
obilježilo je 130. obljetnicu djelovanja.
7. 2. Tradicijski plesovi
35
Kroz prošlost, ritmičkim pokretima oponašalo se kretnje životinja, izvodili
su se razni plesovi koji su bili povezani s magijom (plesalo bi se kako bi se otjerale
zle sile), pa se javljaju i razni ratnički, erotski,žalobni plesovi itd. Kroz povijest je
ples očito imao različite uloge i funkcije, a danas se pleše radi rekreacije, zabave ili
isključivo iz umjetničkih razloga.
Podravci su narod koji je oduvijek bio poznat po tome da se pjevalo i
plesalo u svakoj prigodi. To potvrđuje i članak Ferde Rusan objavljen u
„Dragoljubu“ 1868. godine:
„Bilo je, da vam izpripoviedam, plesnih zabava i kod nas a ne samo kod vas u
glavnom gradu trojednice, i to: kod lava, kod jelena i kod Fijala, uz glasbu iz pisma i
na pamet, do njeko doba doći, a kod gdjekojih i do biela dana“. (Ivančan, 1989)
Ni jedan značajan događaj nije prolazio bez pjesme i plesa. Plesalo se i pjevalo na
ispaši, u vinogradima, za vrijeme žetve, na kućnim zabavama. Posebnu važnost imali
su pjesme i plesovi povezani s kršćanskim blagdanima kao što su Božić, Uskrs,
Ivanje i sl. I danas postoje pjesme i plesovi koji su se izvodili isključivo samo na te
blagdane. Neizostavni su bili plesovi i pjesme koji su se izvodili u kombinaciji sa
svadbenim običajima. Uz svaki dio svadbene ceremonije izvodile su se prigodne
pjesme i plesovi.
U davna vremena plesanje u kolu je ljudima bilo od velike važnosti. Biti dio kola je
za djevojke značio početak zrelosti, početak novog životnog razdoblja, bile su
spremne za udaju. U kolu su se rađale i simpatije između momaka i djevojaka:
„Pred zimu bi se vraćali u Virje iz konaka u svoje domove pastiri i poljski radnici
koji bi za poljske sezone izbivali iz sela. Tada bi, tj. na svetu Barbaru momci obično
u kolu birali djevojke za ženidbu.“ (Ivančan, 1963)
Osim toga, narodno kolo je bilo centar društvenih zbivanja. U kolu su mogli plesati
siromašni i bogati, nije bilo klasifikacije i svi su bili ravnopravni. Kolo je bilo „ples
zajednice koje ljude izjednačuje“ (Ivančan, 1971).
Većinom su plesali svi, stari i mladi. U nekim kolima dozvoljeno je bilo plesanje
samo neudanim djevojkama, a u nekim kolima i mladim snahama, ali nikako starijim
ženama, to se nije smatralo primjerenim. Djevojke su pretežno počele plesati u dobi
od 14 godina (u toj dobi su također dobile status mlade djevojke, što je predstavljalo
36
zrelost, spremnost za udaju) dok su momci počeli plesati malo kasnije, u 15. ili 16.
godini.
Učenje plesanja je bilo samostalno, većinom gledajući starije kako plešu ili
kroz igru, plesanjem s metlom. Najviše se plesalo na svadbama, zatim u vrijeme
blagdana i poklada, te rjeđe na kućnim zabavama. Uglavnom se plesalo u zatvorenim
prostorima (svadbe, maškare), a na otvorenim prostorima se plesalo u vrijeme
blagdana (Božić, Uskrs, Ivanje, Jurjevo). Pod otvorenim prostorima
podrazumijevamo ulice i raskršća. Na raskršću se plesalo kako bi magična snaga
plesa otjerala tamne sile s tih mjesta. Vjerovalo se da su se na raskršćima okupljali
vukodlaci, demoni, vile i slična stvorenja koja su predstavljala zlo i
opasnost.(Ivančan, 1963)
Prema Ivančanu, za Podravinu su karakteristične tri vrste plesa.
Prvi oblik plesa je u formi zatvorenog kruga – ljuljanje uz šetnju i pjesmu.
To su kola koja se izvode isključivo uz pjesmu ili uz pratnju pjesme i glazbe,
uglavnom svatovska i Uskrsna (Vuzmena) kola. Plesanje u zatvorenom kolu je
karakteristično za panonsku etnografsku zonu. Držanje u kolu se razlikovalo od
regije do regije, pa čak i od sela do sela, ovisno o tome kakav je ples, a kretalo se
lagano u smjeru kazaljke na satu.
Drugi oblik plesa predstavljaju plesovi u paru. To su su plesovi uz drmanje
s izraženim vertikalnim pokretima. Takvi su plesovi drmeš, ples s maramicom (ples
z ropčecom) i neka novija svatovska kola.
U treći oblik plesa svrstavamo solističke plesove koji su u Podravini
karakteristični po virtuoznom preplitanju nogu. Najpoznatiji takav ples je moldovan.
U daljnjem tekstu navedeni su i opisani kola i plesovi karakteristični za
Podravinu. Od svatovskih i Uskrsnih kola navela sam nekoliko koja se izvode u
većini sela na tom području Podravine. Tekstovi i melodije pjesama nisu identični u
svakom selu. Tijekom prenošenja se uvijek nešto izostavilo, nadodalo, izmijenilo,
kako u tekstu tako i u melodiji.
37
Većina svatovskih kola su bila birača kola, što znači da se u zatvorenom krugu nalazi
plesni par ili pojedinac koji nakon što ispuni svoju ulogu, otpleše zadani ples u kolu,
odabire sljedećeg koji će plesati unutar kruga, pa zauzima njegovo mjesto u krugu.
7.2.1.1.Tronjaka
Ovo je kolo dio svatovskog obreda, koje se plesalo prije same večere, u
otvorenom kolu, te se plešući sjedalo za stol. Domaći starešina (domaćin svadbe) bi
poveo kolo i plesalo bi se lagano sve dok i zadnji svat nije bio na svojem mjestu za
stolom. U kolu su bili samo glavni svati: starešine(domaći i svatovski), mladenci,
dever (kum), podsnehalje. Samo značenje riječi tronjak nije točno definirano, ali su
zato iznesena neka razmišljanja o mogućnosti značenja te riječi. Prema etnografu iz
Virja, Peri Lukancu, tronjak je bio valjak za rastezanje tijesta, i nekad davno su se
prilikom plesa nosili predmeti nabrojeni u pjesmi, između ostaloga i tronjak
(trolnjak, troljnjak).(Ivančan, 1963)
Slika 22. Notni zapis (Ivančan, I., Narodni plesovi Hrvatske 2, 1963)
„Troljnjaka, baba, troljnjaka!
Sekiro, dede, sekiro!
Ščavnjaka, jedrva, ščavnjaka!
Kantico, sneha, kantico!
Bičoka, japek, bičoka!“
(Dolenec Dravski, 1987, str. 67)
7.2.1.2. Vanjkušec
38
„Vu virovskejo svate ima i jeden ples koji se zove vanjkušec, a zove se tak kad se vu
njemu porabljuje mala vanjkušnica (jastuk). Pleše se predi nego kej bodo išli fkraj z
mladenkine hiže v mladoženjino. Najpredi takrečenoga vanjkušeca zemuje domači
starešina pri mladenki. On ga hiti pred prvo podsnehaljo, a to je žena svatovskoga
starešine. Na klekeč se kušno, digno se, otplešo dva – tri dondara i se ide odnovič.
Prva podsnehalja hiče vanjkušeca pred svatovskoga starešino, a ov pred mlado,
mlada pred mladoženjo, mladoženja pred drugo podsnehaljo, podsnehalja svojemu
čoveku deveru, dever prvi klincerici, klincerica svojemu klinceru i tak dogoder se si
ne obredaju.“ (Dolenec Dravski, 1987)
Slika 23. Notni zapis (Ivančan, I., Molve, narodni život i običaji, 1998)
„Igraj kolo, igraj kolo, vu dvadeset i dva!
Hej-haj ružice, u dvadeset i dva!
Vu tom kolu, vu tom kolu, lepi pari plešo!
Hej-haj ružice, lepoi pari plešo!
Ljub´te, pari, ljub´te, pari, koga vas je volja!
Hej-haj ružice, koga vas je volja!
Ili mene, ili mene, il´ koga do mene!
Hej-haj ružice il´ koga do mene!
Samo najte, samo najte, crnoga Cigana!
Hej-haj ružice, crnoga Cigana!
Koji puši, koji puši lulico duhana!
Hej-haj ružice, lulico duhana!“
(Dolenec Dravski, 1987, str. 72)
Ovo kolo su većinom plesale mlade djevojke, ali ponekad i muškarci. Ono
je nekad bilo neizostavno na svadbama. Plesalo se u manjim grupama, do šest
39
plesača. Ples se plesao u kombinaciji dva djela, laganijeg i bržeg tempa. Prvi dio
plesao se laganije (prva dva takta), ostatak pjesme se plesalo brzo i to ponekad toliko
brzo da se formacija kruga pokidala ako se plesači nisu dovoljno dobro držali jedan
za drugog. (Ivančan 1963)
„Na kraj sela kolo igra
Mene zovu u svatove,
U svatove za devera
Kako bi im dever bio
Kad je v kolu moja ljuba.“
(Ivančan, 1998, str. 114)
Slika 24: Notni zapis (Ivančan, I., Molve, narodni život i običaji, 1998)
Ovo je miješano svadbeno birače kolo koje se pleše tako da je uvijek jedan
plesač u sredini kola. Ovo kolo je bilo izuzetno popularno pa se znalo dogoditi da je
u kolu preko dvadeset plesača, koji su bili skupljeni jedan do drugoga tik rame uz
rame (svadbe su se održavale u kućama, u malim prostorijama, pa kad bi se skupilo
oko dvadeset plesača, zauzeli bi skoro cijelu prostoriju).Zbog načina na koji se pleše,
ovaj ples je izuzetno sličan vanjukšecu. U sredini kola šeće momak, koji kada dođe
kraj pjesme odabire jednu od djevojaka, poljube se u obraze i izmjene uloge, tada je
djevojka u kolu koja šeće i bira sljedeću momka koji će plesati u kolu. Postoje i
verzije ovog kola gdje se u sredini nalazi par plesača. Ples se sastoji od dva dijela.
Prvi dio je sporijeg, a drugi bržeg tempa.
40
Slika 25. Notni zapis (Ivančan, I., Molve, narodni život i običaji, 1998)
„Dilber nam je u kolu, u kolu
Na dilberu košulja, košulja,
z crnim vezom vezena, vezena
Sitnim švelom šivena, šivena.
Sada biraj koga očeš
Koga tvoja srce oče
Sada biraj koga očeš
Koga tvoje srce oče.“
(Ivančan, 1998, str. 118)
41
odlazi šetanim korakom jedno mjesto naprijed do sljedećeg momka. I tako se pleše
dok se ne otpjevaju sve kitice u pjesmi.
Slika 26. Notni zapis (Ivančan, I., Molve, narodni život i običaji, 1998)
„Ja sam crni ja
crne oči ja imam
crne oči kano vrana
ja poljubim svog dragana
ja sam crni ja.
Ja sam mala ja
medna usta ja imam
medna usta kao šećer
dođi dragi svaku večer
da se ljubimo.“
(prema predaji)
42
Uskrsna kola su se plesala na Uskrs, Uskrsni ponedjeljak i prvu nedjelju
poslije Uskrsa (Bela nedelja). To su bila šetana kola umjerenog tempa koja su
uglavnom plesale djevojke i mlade snahe, a u nekim kolima su plesali i muškarci. Uz
ples je u pratnji bila i pjesma, a ponegdje i glazba. Vuzmena kola su se plesala na
raskršćima ulica. Za Vuzmeno kolo djevojke su se posebno uređivale. Oblačile su
svečanu odjeću, koja se kupovala i šivala posebno za tu prigodu.
Slika 28. Notni zapis (Špoljar, Z., Hrvatske pučke popijevke – popijevke iz
Podravine, 1918)
Ovo je uskrsno šetano kolo, koje se kao i ostala uskrsna kola izvodilo na
sam Uskrs i ostale uskrsne blagdane. Izvodilo se isključivo uz pratnju pjesme, bez
glazbe i plesale su ga mlade djevojke i snahe. (Ivančan, 1963)
Pjesma se pjevala jednoglasno i to tako da se svaka kitica ponavljala dva puta. Prvi
put kiticu pjeva solistica (počimalja), a drugi put ostale djevojke u kolu. Stariji ljudi
43
ovo kolo nazivaju gospodskim plesom, zbog načina plesanja i dostojanstvenog
držanja. Ovo kolo po tekstu, melodiji i načinu plesanja potječe iz Dinarskog
područja. Pretpostavlja se kako je ono vjerojatno došlo s Dinarcima za vrijeme
masovnog naseljavanja područja Podravine radi povoljnijih životnih uvjeta. Dokaz
tome su ostatci ikavskoga govora u tekstu. (Ivančan 1989)
Poznata Vuzmena kola su i „Ne leluj se kamen mosta“ te „Njihala se Katalena“ koja
se pjevala uz istu melodiju kao i pjesma „Dušo moja, oj divojko“. (Špoljar Z., 1918)
7.2.3.1.Čardaš
Slika 29. Notni zapis (Ivančan, I., Narodni plesni običaji Podravine 2, 1991)
7.2.3.2. Drmeš
44
plesači vertikalnim titranjem nogu pomiču naprijed i nazad okrećući se proizvoljno u
obje strane. U panonskoj etnografskoj zoni poznate su dvije vrste titranja (drmanja),
oštrije i blaže titranje. Za Podravinu je karakteristično oštrije titranje za vrijeme
plesa. (Ivančan, 1971).
Kod drmeša je zanimljivo to da su plesači često znali improvizirati u koraku ili
načinu držanja. Osim titranja u ples su znali uključiti i podbijanje (naskok na jednu
nogu i udarac drugom nogom o pod i tako naizmjenično, jedna pa druga noga,
prateći ritam).
Slika 30. Notni zapis (Jalžabetić, J., Narodni plesovi iz Ferdinandovca, 1978.)
45
Slika 31. Notni zapis (Ivančan, I., Narodni plesni običaji Podravine 2, 1991)
7.2.3.4. Grizlica
Slika 32. Notni zapis (Ivančan, I., Narodni plesni običaji Podravine 2, 1991)
Ovaj ples izuzetno je popularan i vrlo često izvođen u Podravini. Još jedan
parovni ples, koji se ističe po svom šaljivom tekstu u pjesmi. Plesači plešu u paru,
držeći se jedan za drugog, djevojke rukama drže momke za ramene, a momci
djevojke rukama u struku. Ples se pleše poskakivanjem s noge na nogu naizmjenično
četiri puta u lijevu i četiri puta u desnu stranu, te nakon toga slijedi okret za vrijeme
pripjeva Harom apile, te se svaka kitica ponavlja dva puta, ali pjevana različitim
melodijama.
46
Slika 33. Notni zapis (Ivančan, I. Narodni plesovi Hrvatske 2, 1963)
8.2.4.Solistički plesovi
7.2.4.1. Moldovan
47
mladi ljudi, novije generacije, zapostavljaju. Ovaj ples potječe iz ne tako daleke
Moldavije. Navodno su ga u Podravinu donijeli vojnici koji su ondje bili u vojnoj
službi i vidjevši ga u Moldaviji, u Podravini su ga nazvali moldovan. (Ivančan, 1963)
U ovom plesu, muškarci su imali vodeću ulogu. U njemu su mogli iskazati svoje
virtuozne sposobnosti preplitanja nogu, visokog podizanja nogu, preskaču preko
cepca, plešući s bocom na glavi te istovremeno držeći gornji dio tijela izrazito
mirnim i stabilnim. Ovaj ples se plesao i u paru i to tako da je plesačica stajala
nasuprot plesača u dijagonali, a na tlu između njih je bio postavljen cepec. Prvi dio se
pleše na mjestu, rukama položenima u pasu, dok se u drugom dijelu plesači uhvate
desnim rukama tako da tvore svojevrstan križ i preskaču preko cepca.
Slika 34. Notni zapis (Ivačan, I., Narodni plesovi Hrvatske 2, 1963)
7.3.1. Virje
49
Mlade djevojke, kao i u svim podravskim selima, su bile gologlave. Kosa je bila
čvrsto počešljana i zalizana prema gore (nije bilo razdjeljka) te prikopčana u punt.
Punt je punđa koja se radila na zatiljku omatanjem jedne fute (pletenice) u krug.
50
Slika 36. Košulja (osobna arhiva)
Na košulju se oblačila bluza, također šivana od domaćeg platna ili pamuka, koja se
ukrašavala ušivavanjem cvjetnih uzoraka najčešće crvenim ili plavim koncem.
51
Slika 38. Podsuknjenka ukrašena caklinima (osobna arhiva)
52
Slika 39. Baršunjača (osobna arhiva)
Na suknju se vezala pregača (frtun) crne boje koja je bila iste dužine kao i suknja.
Pregača se vezala u struku i pokrivala je prednji dio suknje (otprilike od boka do
boka). Rubovi pregače su bili ukrašeni čipkom.
53
Velika marama (u Virju merinjak, u nekim podravskim selima tibet) presavijena po
pola u obliku trokuta nosila se ogrnuta na leđima ili prekrižena u struku i svezana na
stražnjem donjem dijelu leđa. Merinjaki su pretežno bili crveni s cvjetnim uzorcima,
ali bilo ih je i crnih, zelenih, boje bijelog vina (vineni) ili prljavo bijeli (žoti).
54
„Pol lasev se prečeše na prvo stran, a pol se ostavi za punta. Onda se za čelno stran
prevugne prek vrpce, koja je svezana pod brado. Onda se slaže punt i v punt i v punt
se zapleto lasi od frke i z špangicami se prikapče.“ (Dolenec Dravski, 1987)
55
Starije žene su preferirale nositi tamnije marame, štofenjake ili marame od pliša i
baršuna, što je opet ovisilo o godišnjem dobu (marame od baršuna su se nosile zimi).
Boje koje su prevladale su crvena, tamno crvena, tamno ljubičasta, tamno zelena i sl.
Odjeća udane žene je bila identična odjeći mlade djevojke.
56
Slika 45. Bavel (privatna arhiva)
Vunjenjak, kao što mu i samo ime govori, je rađen od vune, manjih je dimenzija od
bavela i on se nije vezao, njime su se žene samo ogrnule. Postojali su smeđi
vunjenjaki koje su nosile starije žene i bijeli koje su nosile mlade djevojke (dekle) i
mlade snahe.
57
Slika 47. Jamičnjak (osobna arhiva)
U novije vrijeme (od početka 20. st.), žene su zimi nosile tušlin, kratki
kaputić od crnog kupovnog sukna ili baršuna podstavljen vatom. Ovaj kaputić je
karakterističan za ovaj dio Podravine. Ponekad su, za vrijeme izuzetno velikih
hladnoća, žene na njega znale ogrnuti i vunjenjak. Tušlin je obilježje građanske mode
toga vremena.
Karakteristična ženska obuća nekoć u Virju su firkli, niske crne ljetne cipele; šumi
cipele, koje su specifične po tome što su špic dizajna i ševro cipele, gležnjače rađene
od izuzetno tanke kože.
58
so bile mađete, a rokavi so se vezali s vrpčicom. Gombi so mogli biti, ali so bili
domaće proizvodnje, drveni oblečeni z pređom. Za parado, mlajši so ljudi imeli
„lajbeca“. Lajbec je bil crni glot. Na glavo je išel škrljak, ne preveč velikoga pera.
Imel je gandlina svilnoga. Bil je nizek (okre 20 centimetrov). Za škrljak se neso
nametali nikakvi nakiti (ni pero fazanovo, ni zrno trušljekovo, niti ništ drugo). Za
zimsko vreme moškarci so imeli takrečen „čohe“. Čuha je bila zetkana, ali to se neje
tkalo na Vire, nego negdi v Mađerski. Ona je z vone, gosto je tkana, a debela je okre
jenoga centimetra. Imela je kratke rokave (do lakta), a bilo ji je i bez rokavov. To se
je vekšinom nosilo dok se je išlo na daleki pot. Čuhe so nosili i kanasi i čoraši i bolši
gazdi. Čuhe su većinom bile drap (sive), neje imela gombe, nego se je prigrnola i
privlekla z špagom. Imela je i kapuljačo, kej se je mogla nateknoti na glavo dok je
dežđ ili sneg padal.“ (Dolenec Dravski, 1987)
59
ponekad znali uzeti jedan rub pregače i zataknuti ga za vrpcu u struku. Glavna
funkcija pregače, kako muške tako i ženske, je bila zaštiti odjeću od prljavštine.
I muškarci i žene su nekoć kao radničku obuću nosili opanke (vezovake). Podravski
opanci su se pleli od kore i lika vrbe ili od bilo koje vrste drva koji je imao podatnu
koru.
60
7.3.2. Koprivnički Ivanec
61
Slika 44. Plećek (osobna arhiva)
Na košulju se vezala bijela marama (peća) koja je bila u obliku trokuta i sašivena od
čipke ili tila. Na košulju i maramu vezala se još jedna marama (tibet) koja je
prekrivala cijelo područje koje je prekrivala i peća. Tibet (od pamuka, rese su od
vune šivane u petlje, cvjetni uzorci, kupovne konfekcijske marame). Tibet je mogao
biti crvene boje, boje vina i ljubičaste (najsvečaniji). Suknja (rubača) je bila bogato
nabrana, i šivala se od domaćeg platna. Platno se radilo od lana ili konoplje (kasnije i
pamuk) i bilo je veličine pet pola. Suknja je bila šivana tako da je u stražnjem djelu
bila nabrana (otprilike od boka do boka). Suknja je dopirala do ispod koljena,
otprilike do listova.
62
Ispod suknje se nosila podsuknja (podsuknjenka). Podsuknja je bila nabrana s rubom
od platnene šlinge. Na suknju se privezala crna pregača (frtun) koja se izrađivala od
lana. Ta pregača se nekad po rubovima ukrašavala koncem u boji, koji je najčešće
bio crven. U novije vrijeme konac je zamijenila crvena ukrasna traka. Pregače su bile
nabrane i zapeglane. Kad se pregača privezala na suknju prekrivala je njezin prednji
dio (otprilike od boka do boka). Pregača se vezala tako da je u donjem dijelu bila u
ravnini sa suknjom ili je par centimetara bila duža, ali nikako nije smjela biti kraća
od suknje.
63
Slika 47. Poculica (osobna arhiva)
Nije bilo velike razlike u odjeći između udane žene i djevojke. Udane žene su kao i
djevojke nosile plećek, peću, tibet, rubaču, frtuni čizme. Dodatak je bio crni prsluk
(kožulec, kožulić) od samta na koji je bila našivena vuna (imitacija krzna) ukrašen
iglicama (sitni ukrasi). Prsluci su se kopčali metalnim gumbima ili vezali vrpcama.
Zimi, kad je bilo hladno, djevojke i žene su nosile zimske kaputiće tušlinke. Tušlinka
je bila crne boje rađena od pliša ili štofa i ponekad su se na nju našili neki sitni
ukrasi. Tušlinka se oblačila na tipet. Tušlinka je istoznačnica tušlina iz Virja. Ovaj
odjevni predmet karakterističan je za ovaj dio Podravine (Virje, Novo Virje, Molve,
Đurđevac itd.)
64
Slika 49. Nošnja Koprivničkog Ivanca (http://koprivnica.hr/wp-
content/uploads/2016/07/DSC0081-1024x753.jpg; preuzeto 15. 9. 2016.)
Radna odjeća je bila slična svečanoj, ali nije bila fino ukrašena (košulje nisi
bile vezene). Udane žene su osim poculice na glavama vezale bijele marame koje su
štitile kosu i poculicu od prljavštine. Na pregaču se vezala još jedna kraća pregača
(šircl) koja se jednim uglom opasala oko struka. Na taj način su žene dobile
improvizirani džep. Radna odjeća muškaraca po izgledu se nije razlikovala od
svečane, ali se na polja nije oblačilo nešto novo, već starije košulje i hlače. Dodatak
muškoj radnoj odjeći je plava duga pregača (šircl) koja je imala funkciju zaštite
odjeće od prljavštine.
65
7.3.3. Podravske Sesvete
Oko vrata su djevojke nosile tanku traku crne boje napravljenu od baršuna.
Košulja (oplećek) je gornji dio odjeće koji se bio sašiven od bijelog domaćeg platna.
Rubovi na rukavima su se ukrašavali čipkom (špicama). Na košulju se vezala velika
marama (franđaš), crvene, zelene, narančaste (čanđava) ili krem boje. U donji dio
odjeće spadaju podsuknja, suknja i pregača. Podsuknje (pocuknjare) su se šivale od
domaćeg platna (četiri do pet pola). Djevojka je na sebi nosila četiri do pet podsuknji
koje su dopirale do gležnjeva. Prva podsuknja koju su oblačile na sebi je bila malo
kraća od ostalih, a zadnje je bila nabrana (našnitana).Na podsuknju se oblačila
suknja, šivana od tanjeg domaćeg platna ili od štofa (pet pola). Suknja je bila cijela
nabrana. Bilo ih je crvenih, plavih, svjetlo zelenih, tamno crvenih. Crvene su se
nosile na Uskrs, a plave na Uskrsni ponedjeljak. Na suknju se vezala pregača (frtun z
rancle). Pregača se šivala od domaćeg platna ili od štofa, ovisno o materijalnom
stanju. Pregače od domaćeg platna su našivene uzorcima cvjetnih motiva, po
rubovima ukrašene čipkom. Štofene pregače dolazile su u crvenoj, narančastoj,plavoj
ili zelenoj boji. Na nogama su djevojke nosile bijele čarape (dokolenke). Čarape su
66
bilepletene, štrikane ili vunene. Cipele (firtle) su bile crne ili smeđe, niske, s
remenčićima i malo povišenom petom.
Slika 51. Narodna nošnja Podravskih Sesveta (Cugovčan, J., Narodna nošnja
Podravskih Sesveta, 2010)
67
Slika 52. Poculica (osobna arhiva)
68
Slika 53. Škapular (osobna arhiva)
Zimi su nosili dodatna pokrivala kao što su kaputi, surke ili čove, te na glavama
šubare.
69
Slika 55. Surka (osobna arhiva)
Radnim danima frizura žena je bila ista kao i u svečane prigode. Umjesto
poculice, na glavama se nosilo poculišće (radna kapica koja nije bila bogato
ukrašena), a ponekad se na nju vezala i bijela marama. Odjeća izgledom nije bila
previše različita. Bila je jednostavnija, sašivena od starijeg platna i neukrašena. U
polje su žene nosile klompe ili drvenjake (natikače napravljene od drva), ali samo
ako je bilo veliko blato, inače su bile bose. Kao i žene, muškarci su nosili
jednostavniju stariju odjeću. Kad se išlo u polje, hlače su presavili do koljena. Na
glavama su radnim danom nosili smeđe, sive ili zelene šešire, a na nogama su nosili
čizme ili su hodali bosi.
70
Dogovoreni brakovi su zapravo bili poslovni dogovori. Ako je djevojka bila iz
imućne obitelji, nikako se nije mogla udati za nekog momka slabijeg imovinskog
stanja, već se udavala za nekog sebi dostojnog. Na taj način su se spajala dva velika
gospodarstva i proširivao se imetak. Također je bilo neprimjereno udati se za nekoga
tko nije bio sumještanin iz sela. To se smatralo velikom sramotom. Za dogovaranje
brakova bile su zadužene žene bliže rodbine i kume, a ponekad i žene koje su se
striktno bavile dogovaranjem brakova, tzv..snobljenjem. Kada su dogovori u svezi
braka bili gotovi, krenulo se u pripremu svadbe.
Jedan od zastarjelih virovskih običaja je plac na Sesvete. Na blagdan Svih
svetih se službeno objavljivalo koji par će stupiti u bračnu zajednicu i to tako da su
budući mladenci, svečano odjeveni, zajedno posjećivali grobove svojih bližnjih.
Danas, stariji ljudi pogrešno tumače pojavljivanje mladog nevjenčanog para zajedno
na groblju na Sesvete, pa u selu počinju s pričama o mogućoj svadbi.
Svadbe su se uvijek održavale u jesensko i zimsko vrijeme, za vrijeme malog i
velikog sečnja. Mali sečenj se odnosi na vremenski period od jeseni do Adventa, a
veliki sečenj na period od Nove godine do Korizme.
Kako bi svadba bila službeno dogovorena, običaj je bio ići v snoboke
(prosidba). U prosidbu su išli zaručnikovi roditelji i zaručnik koji je dolazio oko pola
sata kasnije. Zaručnicu se pitalo hoće li biti njihova snaha, ako je njen odgovor bio
potvrdan, počeli su se dogovarati detalji u svezi svadbe (točan dan vjenčanja, glazba i
sl.). Kad je sve bilo dogovoreno, k svećeniku se išlo na ozov i zapis. Svećenikova je
dužnost bila najavljivati vjenčanje budućih mladenaca tri puta prije vjenčanja
(nedjeljama u vrijeme mise).
Mladenka je u cijelosti odjevena u bjelinu. Ona na sebi ima košulju, bluzu,
dvije podsuknje i suknju. U kosu joj je pričvršćen veo (šlajer) koji je dopirao do tla.
Na glavi nosi vjenčić od asparagusa (sobno cvijeće poznato pod nazivom ukrasna
šparoga) s ružicama izrađenima od voska ili krep papira.Vjenčani buket se također
izrađuje od asparagusa, te je kao i vjenčić ukrašen ružicama od voska ili krep papira.
Prema Dolencu Dravskom, u Virju je bilo uobičajeno to da je za odijevanje i slaganje
mladenkine frizure bila zadužena neka odžena u selu koja je bila spretna u slaganju
tradicijskih frizura. U nastavku slijedi Dolenčev opisa spremanja mladenke za
vjenčanje:
„Slagala je flizuro i šljahera (kak je stareši svet govoril). Najpredi je mladenko
nabrenala s brenajzlinom samo naprvo, a odzač je bil punt. Bo se reklo, splela se je
71
jena futa ili kita i ta se je zamotala v punt i z harandlini i iglicami učvrstila. Z malemi
iglicami se je šljaher prikapčuval. Vu frizuro je išlo i nekaj špangic kej se to bode
jakše držalo i kej se ne bo rasteplo. „VENEC“ se je kopuval, a to je bilo od mirte ili
vojskeno cvetje i to se je pričvrstilo na šljaher. „ŠLJAHER“ (od njem. Der Schleier =
veo, koprena) je bil od mrežastoga tila, nabran okre glave i slobono puščan prek pleč
skoro do zemlje. Sega skupa moglo je toga biti okre dva metra.“ „ Venčana oprava
sezala je do vrha cipelov, bila je široka, nabrana, v pet pole (jena pola 80-90 cm, se
skupa okre pet metrov). Nafaldana suknja bila je do pojasa z opasinom, bluza k telu
do gora, z dogemi rokavi, z manđetami i z belemi okrugljemi gombi. Na prse je
imala ružico z ružmarinom. Na nogaj je imala bele štonfe i bele cipele salonke (koji
se neso kapčili). Mladenka je imala i takrečeno „PUKETO“ (od njem. das Bukett =
kita cvijeća), a bila je napravljena od papira z kojega so napravljene ruže (imitacija
okulantov, a med njemi nekoliko struke asparagusa.“ (Dolenec Dravski, 1987)
72
vezana u mašnu bijelom ukrasnom trakom koja je bila dužine koju ju odredila
mladenka.
Glavni svati (sudionici) u svadbi su:
mladenci
domaći starešina
svatovski starešina
dever
podsnehalje
zastavnik
klenceri i klencerice
Domaći starešina je bio neki stariji čovjek, rodbina ili obiteljski prijatelj.
Obnašati dužnost domaćeg starešine u svadbi za ljude je predstavljala iznimnu čast:
„Domaći starešina određuje kej se bo delalo, gda i kak se bo kej zbavilo i to vu jeni i
drugi hiži, mladenkini i mladoženjini“. (Dolenec Dravski, 1989)
Dužnost domaćeg starešine je bila dočekati i otpraviti uzvanike, držati govore, on je
određivao kad je vrijeme da se sjedne za stol i krene s ručanjem, večeranjem.
Svatovski starešina je bio netko od najbliže mladoženjine rodbine, oženjeni
stariji brat, stric, ujak ili tetak. On je ujedno bio i prvi kum na vjenčanju. Njegova je
dužnost bila obavezno ići na cimere i držati govore.
Dever je bio netko od bližnje rodbine (brat, svak), a imao je ulogu drugog
kuma u svadbi:
„Ače je bil dober pripovedač, ondar je bil starešina, a koj je bil na jeziku slabeši, bil
je dever.“ (Dolenec Dravski, 1989)
73
Prva podsnehalja je bila žena svatovskog starešine, a druga podsnehalja, deverova
žena.
Ulogu zastavnika je imao mlađi neoženjeni brat, bratić ili bliži prijatelj.
Njegova dužnost je bila ići s mladoženjom na cimere, voditi mladenku na vjenčanje i
na zdenec. On nosi tanjur s jabukom, brine o mužikašima, za vrijeme darivanja briše
uzvanike ručnikom, prikuplja darove, nosi mladencima svadbenu juhu.
74
U cimere se išlo kasno uvečer, oko 22 h. Povorka je krenula od
mladoženjine kuće uz pratnju glazbe (mužikaša). U cimere su išli klenceri (djeveri),
kumovi (dever i svatovski starešina), zastavnik, mladoženjina majka, tete, strine,
krsna kuma, a u novije vrijeme i krizmana kuma. Oni su nosili mladenki darove. Kod
mladenke je uzvanike dočekao domaći starješina i pokrenuo razgovor sa svatovskim
starješinom koji je došao sa uzvanicima. Nakon razgovora, svatovski i domaći
starješina izmjene boce s vinom, nazdrave i ispiju. Mladenkina majka donosi tanjur
sa svijećom (dupljerom), svetom vodom i grančicom šimšira (bušpana). Mladoženja
pod svijeću stavlja novac za „kupnju“ mladenke i vjenčano prstenje koje mladenkina
majka blagoslivlja svetom vodom. Jedan od neizostavnih običaja koji se radio u
cimerima je prevlačenje maramice (ropčeca) kroz rupicu na mladoženjinom kaputu.
Naime, mladenka je morala tri puta provući maramicu kroz rupicu i obrisati svome
zaručniku nos. Za to vrijeme ju je mladoženja pokušao spriječiti. Ako je mladenka
uspjela u svome naumu, to je bio znak da će u njihovom braku njezina riječ biti
glavna, tj. da će ona biti gazda u kući.
„Sakoja mati svoji čeri pove da treba ropčeca mladoženji pod lajbec tri pota
prepeljati. Nuspot mora zagledati kak bu mu nosa obrisala, to bi značilo da ona pri
hiži bode gazda.“ (Petričec, 2012)
75
kršćanski puk u svojim običajima kontinuirano primjenjivao neke stare praznovjerne
rituale. Nakon vjenčanja, mladoženjini uzvanici su išli mladoženjinoj kući, a
mladenkini uzvanici zajedno s mladencima i glavnim svatima, mladenkinoj kući.
Po dolasku kućama, slijedio je ručak, pa večera, s kontinuiranim plesom i pjesmom u
međuvremenu. Prije druge večere, mladenkini roditelji su blagoslovili mladence, te
im udijelili savjete i želje za dobar brak i život. Nakon druge večere, tamo negdje
poslije ponoći, glavni svati su zaplesali vanjkušeca, tradicijsko svadbeno oproštajno
kolo i uslijedilo je spremanje mladenke za odlazak u svoju novu kuću. Nakon
opraštanja s roditeljima i uzvanicima, glavni svati su, uz pratnju glazbe, krenuli
prema mladoženjinoj kući. Ondje su ih svečano dočekali domaćini i domaći
starešina je održao govor dobrodošlice. Mladenka je u novoj kući prvi ples plesala s
mladoženjinim ocem, dok su ostali uzvanici pozorno gledali kako mladenka pleše
odnosno njene plesne sposobnosti. Ples i zabava su trajali sve do jutra.
Trećeg (posljednjeg) dana, mlada snaha je morala ustati u cik zore kako bi išla u
crkvu na speljuvanje (misni obred u kojem je svećenik blagoslivljao i molio nad
mladom snahom).
„To je išlo ovak: popu se je držala za štolo i on jo je vodil pred oltar (ili kak so
stareše žene rekle ontar) i tam je molil nad njom. I nazaj jo je vodil v šakeštrijo, gde
jo je čekala prva podsnehalja. Ondar je z podsnehaljom išla na ono mesto gde je
podsnehalja stala sako nedeljo pri meši i tam je – kagda – bilo dalje snehino mesto.
Sako nedeljo čez mesec dana išla je mlada žena k meši vu šamiji, počesana i vređena
kak mlada sneha. Tomu se je, oto, na Vire govorilo speljuvanje.“ (Dolenec Dravski,
1989)
76
Slika 58. Mladenci (osobna arhiva)
Po dolasku iz crkve, snaha oblači radnu (delatnu) odjeću i dužna je počistiti, odnosno
pomesti i u red dovesti cijelu kuću koristeći metlu koju je dobila u miraz. Time je
snaha pokazala svoju spretnost u čišćenju i spremanju kuće, te su ostali ukućani time
mogli procijeniti jesu li dobili vrijednu snahu dostojnu svoga sina. Za vrijeme
čišćenja, neki od uzvanika su pravili razne spačke i nepodopštine kako bi testirali
njeno strpljenje i prag tolerancije. Takve spačke nisu bile negativne konotacije, to je
bio običaj koji je ljude veselio i zabavljao. Nakon čišćenja se kuća spremala kako bi
se dalje nastavilo sa svadbenim običajima i ritualima i dočekalo pogačarke. To su
bile žene iz mladenkine obitelji (tete, strine, kume) koje su mladoženjinu kuću u
velikim pletenim košarama donosile kolače, meso, vino i sl. Košare su se vozile
kolima, uz pratnju neizostavnih mužikašov.
„Uobičajeno pogačari so nosili kvasnice (diganoga kolača) prkače i kojo flašo vina.
V drugi korpi bila je pečena pura ili goska, a negdi je moglo biti i prase.“(Petričec,
2012)
77
Slika 59. Doček pogačarki (osobna arhiva)
78
„Zastavniku je za na zdenec bil pripravljen tanjer na kojem je bila crlena šamija na
koji je bila crlena jaboka vu koju je bila zapičena bela rožica od voska.“ (Petričec,
2012)
7.4.1.1. Čehaljec
79
susjednoj sobi kartali i razgovarali. Okupljalo se oko 18, 19 sati, a čehat su dolazile
mlade djevojke, mlade snahe, starije žene, susjede, rodbina i sl. Za vrijeme čehanja
perja žene su voljele prepričavati dogodovštine sa svadbe (tko je kako bio obučen,
tko je s kime razgovarao, tko je koliko popio, plesao i sl.), te o novostima iz sela.
Ako nisu pričale rado su pjevale, kako bi im rad brže prošao. Perje se čehalo
najkasnije do ponoći, pa se zatim pospremalo. Tada su se na stol nosili svatovski
kolači i počela je zabava kojoj su se priključili i muškarci. Sviralo se i plesalo do
otprilike dva ujutro, kada je već bilo krajnje vrijeme za počinak.
7.4.1.2. Prvići
„Na prviče, koji se samo pri dekli obdržavajo, pozava se samo najvekši rod (okre
dvadeseti – trideseti duš). Složi se večerja, a troška trpe deklini droditelji, i to dura
do pol noči, a ače se baš jako raspištolje, ondar moro i znado ostati do beloga
dana.“(Dolenec Dravski, 1987)
7.4.4.1. Zvezdari
Večer uoči blagdana Sveta tri kralja i na sam blagdan, selo su obilazila tri
dječaka, zvezdara. Prolazeći selom nosili su zvijezdu i pjevali crkvene pjesme.
Izrađivali su je pomoću predmeta koje su se mogle naći među kućnim
potrepštinama.Zvezda ustvari nije imala oblik zvijezde. Zvijezda se nalazila u
unutrašnjosti kuhinjskog sita koje je bilo pričvršćeno za štap. Sito se omotalo
papirom, a u unutrašnjost sita su se stavljali kipići svete obitelji. U unutrašnjost se
pričvrstila i svijeća koja je osvjetljavala svetu obitelj, a i same zvezdare koji su noću
prolazili mračnim ulicama. Dječaci su noseći zvijezdu, dolazili ispod prozora kuća
gdje su čestitali i pjevali pjesme, a domaćini su ih nagrađivali jabukama, šljivama,
orasima, kolačima i sl.:
80
O sretne zvjezdice što svijetlila vam
Kad sinka Djevica porodila nam
Gle zvjezdica vodi na svem putu vas
To znak da se rodi svim ljudima spas
O sveta tri krala mi molimo vas
Kim dare ste dali darujte i nas.“
7.4.4.2. Matkanje
81
7.4.4.3. Pomirovno
7.4.4.4. IVANJE
7.4.4.5. JURJEVO
82
Slika 61. Đurđari (http://podravske-sirine.com.hr/2016/08/11/durdari-i-zeleni-duro/;
preuzeto 15. 9. 2016.)
83
Slika 62. Maškare u Virju (Matišin, M.,Virje na kraju 20. st. kroz pisanu riječ i
fotografiju, 2000)
Povorku su pratili mužikaši na kolima. Ulice su bile pune promatrača, naročito djece.
Neoženjeni momci se nisu previše maskirali, eventualno su porumenjeli obraze
crvenim krep papirom ili sokom od cikle, te zacrnili čađom. Ako su im domaćini
odobrili, momci su svraćali kućama gdje su bile mlade djevojke, ondje otplesali
nekoliko plesova i krenuli dalje. Oženjenim muškarcima to nije bilo dozvoljeno.
Zabava je trajala otprilike do ponoći.
84
Slika 63. Povorka maškara u Virju 20-ih godina (Matišin, M.,Virje na kraju 20. st.
kroz pisanu riječ i fotografiju, 2000)
Djeca su imala običaj maskirana obilaziti kuće u selu kako bi zaradila koji
novčić, jaje, jabuku ili neku poslasticu. Kuće su obilazili u grupama od petero,
šestero djece. Prolazeći selom, djeca su nosila veselje i pjesmu. Kad bi domaćini
otvorili vrata, djeca bi iz sveg grla stala pjevati. U selu Ferdinandovac, pokraj
Đurđevca, zabilježena je ova pjesmica:
85
su se fašenki pojavili na svadbi, nastalo je opće veselje. Mužikaši su svirali glazbu
posebno za njih, a domaći starešina im je odredio broj plesova koji smiju otplesati
(svega dva do tri plesa).
86
7.6. Kulturni događaji u Podravini koji potiču očuvanje tradicijske
kulturne baštine Podravine
7.6.2. Picokijada
87
imenovali. Naime, legenda dolazi iz 16. st., po kojoj je ondašnje stanovništvo
obranilo grad od zloglasnih Turaka, i to ni više ni manje nego pijetlom. Ministarstvo
kulture 2007. godine „Legendu“ je uvrstilo na listu zaštićenih nematerijalnih
kulturnih dobara.
U svrhu promoviranja i očuvanja tradicijske kulturne baštine Podravine, na
Picokijadi možemo vidjeti bogato osmišljen program.
Jedan od istaknutijih događaja je povorka aranžiranih kola koja nosi naziv
„Podravina od leta do leta“. U sklopu ovog događaja, posjetioci mogu vidjeti
tradicijske običaje, pjesme, plesove, zanate. Stariji ljudi se mogu podsjetiti, a mladi
naučiti kako se nekad živjelo i radilo. U brojnim prikazima možemo vidjeti proces
nastajanja platna, košenja i sušenja sijena, branja grožđa, nastajanja virjana (koša,
spremnika za kukuruz), potkivanja konja, pečenja kruha i sl.Osim toga, posjetioci
mogu vidjet i improvizaciju đurđevačkih svatovskih običaja.
Slika 65. Prikaz povorke „Podravina od leta do leta“ (Matišin, M., Virje na kraju 20.
st. 2000)
Na Picokijadi je svake godine osiguran bogati folklorni program u kojem
možemo vidjeti nastupe brojnih folklornih grupa iz Hrvatske i inozemstva, te
domaćih kulturno – umjetničkih društava.
Osim navedenog, u programu se nalaze i razne izložbe, kao što su izložbe
likovnih radova i izložba kolača; kazališne predstave u izvođenju poznatih hrvatskih
kazališta; koncerti poznatih estradnih umjetnika; sportski turniri u brojnim
sportovima (nogomet, košarka, kuglanje, šah, biciklizam). (Petroković-Peroković,
1996)
88
7.6.3. Podravski motivi
89
ZAKLJUČAK
Ovaj je rad, meni osobno, od iznimne važnosti. Njime sam htjela predstaviti
bogatstvo i ljepotu koju sadrži tradicija moga rodnog kraja. Tradicija je utkana u naše
živote, htjeli mi to ili ne i na nama je da ju sačuvamo od nestajanja.
Tradicija se danas njeguje pretežito u sklopu kulturno-umjetničkih društava,
nešto malo u školama, te u sklopu obiteljskih zajednica. Unatoč brojnim
manifestacijama koje promoviraju tradicijsku kulturnu baštinu, smatram da je to
premali broj dodirnih točaka u kojima mladi mogu upoznati, razumjeti i zavoljeti
tradicijsku kulturnu baštinu svoga kraja. Smatram da se temelj očuvanja tradicije
nalazi upravo u obiteljskim zajednicama u kojima roditelji, bake i djedovi djeci mogu
direktno prenijeti svoje običaje i upoznati ih s njihovim porijeklom i povješću, u
svrhu očuvanja entiteta rodnog kraja.
Podravina je kolijevka plesa i pjesme, koje nažalost zauzimaju jako mali ili
nikakav udio u životu današnjih mlađih generacija. Sve je manje ljudi koji se sjećaju
starih tradicijskih podravskih pjesama, a sve više onih koji ne znaju ili nisu čuli ni za
jednu. Premalo poznajemo svoju tradicijsku kulturnu baštinu, a previše je
podcjenjujemo. Današnje generacije ne shvaćaju i ne razumiju, pa čak i
omalovažavaju užitak plesanja u narodnom kolu. Ono što je nekada bilo vrhunac
društvenog života, danas je samo blijedo sjećanje.
Na kraju, želim reći kako zapravo možemo biti sretni i ponosni što živimo u
jednoj tako maloj državi koja svoju veličinu iskazuje s raznolikom spektrom bogate
kulturne baštine. Srećom, ljudi su sve više svjesniji te činjenice pa možemo biti
zahvalni što postoji nekolicina ljudi koja je doprinjela očuvanju tradicije, narodne
pjesme, plesa i običaja.
90
LITERATURA
Anić, V. (2000). Rječnik hrvatskoga jezika, Zagreb: Novi liber
Benc-Bošković, K. (1986). Narodna nošnja Podravine – Koprivnički Ivanec.
Zagreb: Kulturno – prosvjetni sabor Hrvatske
Cik Adaković, M. (2013). 20 godina Kajkavskoga etnokviza u Virju. U D.
Podravec, D. Feletar, K. Filipović, R. Čimin, M. Kolar-Dimitrijević, H.
Petrić, N. Cik, M. Ferenčić, V. Prvčić, M. Cik Adaković, S. Bebek, M.
Matišin. (Ur.), Virje na razmeđu stoljeća, zbornik 7 (str. 116-119). Virje:
Općina Virje
Cugovčan, J. (2010). Narodna nošnja Podravskih Sesveta. Koprivnica:
Zajednica kulturno-umjetničkih udruga Koprivničko-križevačke županije
Dolenec Dravski, M. (1987) Svadbeni običaji podravskog mjesta Virje. U M.
Mihaldinec, M. Matišin, P. Petričec, I. Pikivača, M. Puškaš (Ur.), Virje na
razmeđu stoljeća, zbornik 3 (str. 65-81). Virje: Zavičajni muzej Virje
Ferić, M. (2011). Hrvatski tamburaški brevijar. Zagreb: Udruga za
promicanje hrvatske kulture i baštine Šokadija Zagreb
Golub, V., Lukić, N. (2014). Tak je to negda bilo. U S. Kendželić (Ur.),
Ferdinandovac – iz baštine za budućnost (str. 11-22). Ferdinandovac: OŠ
Ferdinandovac
Ivančan, I. (1963). Narodni plesovi Hrvatske 2. Zagreb: Savez muzičkih
društava Hrvatske
Ivančan, I. (1971). Folklor i scena. Zagreb: Prosvjetni sabor Hrvatske
Ivančan, I. (1989). Narodni plesni običaji Podravine 1. Zagreb: Kulturno-
prosvjetni sabor Hrvatske
Ivančan, I. (1991). Narodni plesni običaji Podravine 2. Zagreb: Hrvatski
sabor kulture
Ivančan, I. (1998). Molve – narodni život i običaji. Molve: Općinsko
poglavarstvo Molve; „Mali princ“ d. o. o. Koprivnica
Ivančan, I. (1999). Narodni plesni običaji Podravine 3. Zagreb: Institut za
etnologiju i folkloristiku
Jalžabetić, J. (1978) Narodni plesovi iz Ferdinandovca. U F. Horvatić, D.
Feletar, J. Fluksi, V. Kostjuk, B. Loborec, B. Pavleš, V. Prvčić, M. Sigetić, J.
91
Turković, F. Vrtulek (Ur.), Podravski zbornik 1978. (str. 188-196).
Koprivnica: Muzej grada Koprivnice
Janaček-Kučinić, S., (1985). Zemlje podravske glas. Đurđevac: SIZ za
kulturu i informiranje općine Đurđevac i skupština općine Đurđevac
Kovačić, Ž. (1981). Svatovski običaji u Podravskim Sesvetama prije 50
godina. U F. Horvatić, B. Loborec, J. Belović, J. Fluksi, I. Haramija, V.
Kostjuk, Ž. Krušelj, I. Peterlin, M. Sigetić, K. Šalamon, M. Špoljar (Ur.),
Podravski zbornik 1981. (str. 169-176). Koprivnica: Centar za kulturu
Koprivnice, n. sol. OOUR-a; OOUR Muzej grada Koprivnice
Markota, J., Peršić Kovač, V. (2008). Tradicijske frizure Podravine.
Koprivnica: Udruženje obrtnika Koprivnica
Matišin, M. (2000). Virje na kraju 20 st. kroz pisanu riječ i fotografiju. Virje:
Općina Virje
Miholek, V. (2012). Zabavni i glazbeni život te zborovi u Đurđevcu do 1940.
godine. U R. Čimin (Ur.) Podravski zbornik 2012. (str. 84-91). Koprivnica:
Muzej grada Koprivnice
Njerš, M. (2013). Zableni zvoni. Koprivnica: Udruga žena Peteranec
Peršić-Kovač, V. (2007). Rukotvorstvo oglavlja u Podravini. Koprivnica:
Muzej grada Koprivnice
Petričec, P. (2012). Svatovski običaji i igre u Virju i okolici. U D. Feletar, D.
Podravec (Ur.), Virje na razmeđu stoljeća, zbornik 6 (str. 149-171). Virje:
Općina Virje
Petroković-Peroković, V. (1996). Picokijada od ljeta do ljeta. U R. Golubić, I.
Hodalić, V. Piškorec (Ur.), Đurđevečki zbornik (str. 109-119). Đurđevec:
Ministarstvo kulture Republike Hrvatske
Randić-Barlek, M., Barlek, J. (1996). Podravina. U R. Golubić, I. Hodalić, V.
Piškorec (Ur.), Đurđevečki zbornik (str. 121-132). Đurđevec: Ministarstvo
kulture Republike Hrvatske
Šabarić, Z. (2011). Podravska glazbena tradicija. U D. Ernečić, D. Mađarić,
D. Jalćić Ernečić (Ur.), Podravski zbornik 2011. (str. 226-233). Koprivnica:
Muzej grada Koprivnice
Špoljar, Z. (1918). Hrvatske pučke popijevke, II. popijevke iz Podravine.
Ludbreg
92
Večenaj, I. (2009). Podravski motivi. U B. Anić, D. Bilić, R. Čimin, V.
Bobnjarić Vučković, B. Cuki, D. Ernečić, D. Jalšić Ernečić, E. Janković
Hapavel, Z. Hitrec, M. Matica, M. Mesarić, V. Miholek, V. Peršić Kovač, S.
Petak Samardžić, S. Vitković, D. Vugrinec (Ur.), Podravski zbornik 2009.
(str. 165-168). Koprivnica: Muzej grada Koprivnice
Wilkinson, P. (2015). Povijest glazbe u 50 glazbala, Zagreb: Školska knjiga
Winter, M. (1981). Podravske narodne pjesme. U F. Horvatić, B. Loborec, J.
Belović, J. Fluksi, I. Haramija, V. Kostjuk, Ž. Krušelj, I. Peterlin, M. Sigetić,
K. Šalamon, M. Špoljar (Ur.), Podravski zbornik 1981. (str. 181-192).
Koprivnica: Centar za kulturu Koprivnice, n. sol. OOUR-a; OOUR Muzej
grada Koprivnice
Žganec, V. (1962). Hrvatske narodne popijevke iz Koprivnice i okoline.
Zagreb: Izdavački zavod Jugoslavenske akademije
Internet izvori:
93
Pravila susreta hrvaskih folklornih ansambala i izvornih skupina na adresi
http://www.hrsk.hr/admin/uploads/doc/pravila_susreta_hrvatskih_folklornih_
ansambala_i_izvornih_skupina.docx (12. 9. 2016.)
Rihtman-Auguštin, D. (1979). Istraživanje folklora i kulturna praksa.
Narodna umjetnost: hrvatski časopis za etnologiju i folkloristiku, (1978), 16
(2), str. 9-19. Preuzeto 7. 9. 2016. sa http://hrcak.srce.hr/file/70219
Sremac, S. (1978). Smotre folklora u Hrvatskoj nekad i danas. Narodna
umjetnost: hrvatski časopis za etnologiju i folkloristiku, (1978), 15 (1), str.
97-114. Pereuzeto 7. 9. 2016. sa http://hrcak.srce.hr/file/176801
Udruga cimbalista Hrvatske na adresi http://www.udruga-cimbalista.hr/ (7. 9.
2016.)
Zagreb.info na adresi http://www.zagrebinfo.hr/vladarice-vladari-folklorne-
scene-u-hrvatskoj/ (7. 9. 2016.)
Izvori slika:
http://www.znanje.org/i/i26/06iv04/06iv0422/violina_files/image004.jpg (12.
9. 2016.)
http://podravske-sirine.com.hr/2016/08/03/opanci-vezovaki/ (5. 9. 2016.)
http://www.hrvatskifolklor.net/php/folklornezone.php (10.8.2016.)
http://podravske-sirine.com.hr/2016/08/11/durdari-i-zeleni-duro/ (15. 9.
2016.)
http://podravske-sirine.com.hr/2016/08/02/sulec/ (5. 9. 2016.)
http://www.hrvatskifolklor.net/images/dudepodr2.png (7. 9. 2016.)
94
KRATKA BIOGRAFSKA BILJEŠKA
Sandra Grivić rođena je 16. veljače 1990. u Koprivnici. Stanuje u Virju gdje je
završila osnovnu školu. Nakon toga upisuje opću gimnaziju u Đurđevcu koju
završava 2008. godine. Trenutno je apsolventica na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu
– odsjek u Čakovcu, smjer razredna nastava, modul odgojne znanosti.
95
IZJAVA O SAMOSTALNOJ IZRADI RADA
IZJAVA
kojom ja, Sandra Grivić, OIB 72153180559, izjavljujem da sam ovaj diplomski rad
napisala sama, uz pomoć stručne literature i mentora.
____________________________
96
97