TEHNOLOGIJA – Montaža

Uvod
Montaža (sklapanje) je svaka djelatnost koja se bavi spajanjem više od jednog
objekta u cjelinu sa određenom namjerom. Ima je u svakoj ljudskoj industriji
(građevina, strojarstvo, brodogradnja, elektronika...) i u svakodnevnom životu.
Montaža sustav pojedinačnih ugradbenih elemnata sklapa u sustav veće
kompleksnosti određene namjene, u određenom broju komada, u jedinici
vremena.
Neizbježna je ako:
a) Funkcija proizvoda nije ostvariva jednim ugradbenim elementom
b) Mora se osigurati međusobna pokretljivost elemenata
c) Potrebni su elementi od različitih materijala
d) Jeftinije je nešto izgraditi od dva elementa umjesto jednog
e) Proizvod zahtjeva demontažu (održavanje ili transport)
f) Poseban zahtjev proizvoda (npr. Estetski)

Glavni objekti sklapanja su ugradbeni elementi:

1. Dijelovi – geometrijski određene tvorevine nastale obradom nekog
materijala (jedan komad)
2. Sklopovi – isto kao dijelovi ali od najmanje dva ugradbena elementa
3. Bezoblicne tvari – plinovi, tekućine, praškovi, granulat

Spojevi ostvaruju odnos između ugradbenih elemenata. Završni sklop je

proizvod.
Montaža u proizvodnom sustravu:
Poduzeće se (što se montaže tiće) sastoji od tri glavna dijela pod
upravljanjem:
sustava osiguranja materijala ( planiranje nabave iz tržišta i sama nabava),
proizvodni sustav (planiranje proizvodnje i proizvodnja) i sustava prodaje
(marketing, planiranje prodaje i prodaja koja proizvod vraća u tržište).
Montaža se nalazi u dijelu proizvodnje. Prva stvar koju imamo su sirovine, one
se prvo prerađuju, a zatim se izrađuju dijelovi. Zadnji dio proizvodnje je
montaža i isiptivanje. Tada završava proces od sirovina do samog proizoda.
Kako će se montaža izvoditi ovisi o stupnju složenosti montažnih radova i o
samom proizvodu.

1
Osobnosti Montaže:
Kompleksnost montažnog procesa povećava se što više ugradbenih
elemenata složene geometrije imamo. To otežava i proces planiranja i
upravljanja. Rješenja koja se pronađu u montaži nekog proizvoda jako se
rijetko mogu upotrijebiti u montaži drugog proizvoda (i to uz dodatan trud i
napor.
Montaža se često obavlja na istoj mikrolokaciji s izradbenim sustavom, ali
zbog namjere smanjena troškova, radne snage i/ili transporta, montažni
sustavi se dislociraju u područja niskog vrednovanja radne snage ili blizu
tržišta.

Struktura sustava montaže:

Jezgra montaže sastoji se od više montažnih funkcija (operacija). Od njih se
tvori montažni sustav. Postoje montažna radna mjesta koja se opskrbljuju sa:
informacijama i dokumentima (montažni radni nalozi, sastavnice, upute..),
materijalom, alatom i napravama. Sustav logistike se bavi tom opskrbom.
Informacije i dokumenti stvaraju se u odjelu planiranja i vođenja montaže i
preko informacijskog sustava raspodjeljenog na pojedine motažne stanice.

Sustav montaže susreće se sa posebnom složenom problematikom

automatizacije i zamjenom ljudskog rada. To je teško napraviti zbog iznimnih
motoričkih, osjetilnih i mentalnih sposobnosti ljudi, a nekad i zato što nije
isplativo. Montaža se danas najčešće izvodi ručno uz alate. Nesklad stupnjeva
automatizacije u izradi dijelova i montaže danas uzrokuje povećanje
vremensog i troškovnog udjela u stvaranju proizvoda. Zbog toga se danas

2
automatizacija montaže nameće. Proces automatizacije je nezaustavljiv.
Glavni razlog zašto su ljudi bolji (pored navedenog) je to što su potrebne
investicije za ručnu montažu minimalne i glavni troškovi su sami troškovi
ljudskog rada. Sve dok su ti troškovi mali nema motivacije za unapređenjem
efikasnosti montaže.
U novije doba organizacijski koncepti napuštaju prijašnju centraliziranu struku i
prelaze na relativno autonomne montažne stanice (grupe). Obilježja tih grupa
su univerzalna i fleksibilna montažna mjesta, cjlelovita montažna kontrola,
online upravljanje i povratne informacije o radnom nalogu, integrirano
upravljanje stanice sa odgovornošću na rokove troškove i kvalitetu,
dispozitivna sloboda unutar definiranog planskog horizonta.

Podaci o proizvodu i proizvodnji

Za analizu montažnog problema potrebne su informacije o proizvodu i
planiranoj količini montiranih proizvoda. Podaci o proizvodu su: CAD modeli,
crteži, sastavnice, uzorci i prototipovi, varijante, podloge (opće i interne) u vezi
spajanja i norme. Podaci o proizvodnji su npr. Planirani brojevi komada
proizvoda kroz neku jedinicu vremena.
Rezultat rada konstrukcije proizvoda je geometrijski funkcionalni model
proizvoda koji opisuje princip rada i geometriju pojedinačnih dijelova kao i
njihove međusobne relacije. Prikazuje se računalnim 3D modelom, tehničkim
crtežima u mjerilu i sastavnicama prouzvoda.
Crteži dijelova (radionički crteži), predočavaju dijelove s ciljem da daju sve
podatke koji su potrenbi za izradu i kontrolu. Sklopni eksplodirani crteži
prikazuju sklop u stupnju djelatnosti koji je potreban za ispunjenje zadaće
sklapanja proizvoda. Postoje još i sastavnice kojima su opisivani ugradbeni
elementi sklopnog crteža.
Konstrukcijska dokumentacija definira što treba izraditi/montirati (konstruktori).
Oblikovanje (projektiranje), planiranje i izvođenje procesa izradbe montaže
zahtjeva izradbu tehnološke dokumentacije: kako izgradili/montirati (tehnolozi).

3
Bitni činitelji kod oblikovanja montažnog procesa se izvode izravno iz
proizvoda, a najveći utjecaj imaju:
a) Veličina, oblik i težina - utječu na odabir i tehnološke parametre
sredtstva za
b) Kompleksnost – izražava se brojem ugradbenih elemenata. Broj, vrsta i
parametri spojeva određuju broj i izvedbu sredstava za montažu, a time
i kom.
c) Struktura proizvoda – utječe na strukturu i stupanj automatizacije
sustava. Sklopno orijentirani proizvodi sa sklopovima koji se nezavisno
sklapaju i ispituju se montiraju u modularno strukturiranim sustavima. U
njima se montažni proces odvija prostorno i vremenski usporedno (ne
ovisi jedno o drugom). Efikasno je jer se sustav dijeli na veći broj cjelina
koje se lakše automatiziraju
d) Zahtjevi kakvoće - visokokvalitetni dijelovi proizvoda uvjet su za
primjenu automatskih sustava, a primjenom tih sustava se osigurava
ujednačena i visoka kakvoća proizvoda.
e) Broj komada i varijanti – utječe na stupanj auto. i stupanj fleksibilnosti
sustava. Kapitalom intenzivna fleksibilna automatska montaža sredstva
ekonomično se iskorištava samo ako se sklapa dovoljno velik broj
komada i nema puno troškova u prijelazu između varijacija
Struktura proizvoda
Proizvodi se dijele prema: broju ugradbenih elemenata i prema broju
stupnjeva ugradnje.
Prema broju ugradbenih elemenata razlikujemo jednodjelne i sklopljene
proizvode. Sklopljeni se još dijele na jednostupnjevane i višestupnjevane.
Jednostupnjevani proizvodi sastavljaju se u jednom koraku, a
višestupnjevani u više koraka. Jednostupnjevani proizvod u primjeru može
biti nešto sa više dijelova, bezobličnih tvari i kupljenih sklopova ali nema niti
jedan sklop koji bi mi sami izrađivali i ne prelazi u drugi stupanj ugradnje.
Struktura proizvoda opisuje raspored ugradbenih elemenata i njihove
međusobne odnose u proizvodu. Njom se definira dubina podjele
proizvoda, mogući broj sklopova i njihova međusobna hijerarhijska
zavisnost.

4
Strukturiranje proizvoda je dodjeljivanje dijelova, sklopova... određenim
strukturnim razinama. Kriteriji strukturiranja su:
a) Postojanje odosa (spoja) između ugradbenih elementa (dodir plohama i
bridovima)
b) Funkcija – mogućnost ispitivanja sklopova
c) Izbjegavanje demontaže
d) Ekonomičnost
e) Održivost sklopa, posebno pri transportu između stanica
f) Dispozicija ugradbenih elemenata
Ako je kriterij funkcija proizvod se strukturira tako da se tvore sklopovi koji
ispunjavaju određenu funkciju, navodeći samo potrebne ugradbene
elementre bez njihove međusobne hijer. Zavisnosti. S tim stvaramo manji
broj razina podjele proizvoda i broj crteža. Često nije ostvariva sa jednim
predmontiranim sklopom te zbog podjele rad poželjno je podijeliti proizvod
na više razina.
Struktura proizvoda orijenitrana na funkciju priozlazi iz faze konstruiranja pa
često nije pogodna za oblikovanje montažnog procesa i sustava. Zbog toga
je strukturiranje proizvoda koji odgovara procesu montaže prvi korak u
projektiranju montažnog procesa sustava.
Pri strukturiranju posebno se gleda na mogućnost tvorbe sklopova – CILJ
struk.
Podjela rada – vremenski i prostorno nezavisni procesi sklapanja – SVRHA
stuk.
tu dolaze i maksimiranje profita, skraćenje ciklusa proizvodnje
Dajde se naglasak funkcijskim značajkama proizvoda ili načelnom obliku
budućeg montažnog procesa i sustava.Struk. nije isto što i redosljed
sklapanja.
Prikazuje se:
a) Grafički : stablo izgradnje ili pregled ustroja proizvoda. Elementima
dodjeljuju strukturne razine.
b) Matrički: po redcima matrice se prikazuju ukupna količina svih dijelova
potrebnih za jednu jedinicu proizvoda, a u stupcima su ugradbeni
elementi
c) Tablično: tablica može biti napravljna analitičkim ili sintetičkim
pristupom. Analitički rezultira sastavnicama a sinetički listom
zastupljenih ugradbenih elemenata.

5
Sastavnice
Sastavnice nastaju tako da se utvrđuje od čega se sastoji proizvod
prolazom kroz njegovu strukturu od sklopljenog proizvoda do dijelova i
njihovih sastavnica (top-down). Kada se postavlja obrnutu pitanje: „U kojim
se sve proizvodima nalazi određeni element?“ dobiva se lista zastupljenosti
ugradbenih elemenata.
Sastavnica je formalizirani popis jednoznačano označenih sastavnih
dijelova jedne jedinice proizvoda, odnosno jednog sklopa, s podacima o
potrebnim količinama za njihovu izradbu. Upisuje se izravno na crtež ili
poseban dokument što je puno bolje za općenitu proizvodnju.
Oblici sastavnica su različiti ali svi imaju dvije skupine podataka: glavu
(podaci p proizvodu odnosno sklopu [identifikacijski broj, naziv,
klasifikacijski broj, stanje izmjene...) i podatke za identifikaciju i upravljanje
sastavnicom (naziv tvrtke, broj sastavnice, datum izrade sastavnice...).i
retke (Retcima sastavnice opisuju se ugradbeni elementi. Svaki ugradbeni
element proizvoda ima u sastavnici redak s njegovim podacima
(identifikacijski broj, naziv, broj crteža, format crteža, naziv materijala,
oznaku materijala, jedinicu količine...)).
Oblik ovisi o strukturi i po tome se dijele na: količinske, strukturne i
modularne.
Varijantne sastavnice:
Varijatni proizvodi često imaju puno jednakih ugradbenih elemenata.
Razlike su ograničene na boju, veličinu, broj elemenata, strukturu i slično. S
njima se često pokušava zadovoljiti širi krug kupaca. Obično se sastoje od
tri grupe ugradbenih elemenata:
a) Djelova i sklopova koji se uvijek nalaze u strukturi proizvoda
b) Alternativnih dijelova i sklopiva
c) Opcionalnih dijelova i sklopova koji se ne moraju odabrati
Mogu se pojaviti na svakom stupnju ugradnje proizvoda. Varijantnom
sastavnicom ušteđuje se rad na unošenju podataka, štedi prostor pohrane i
dobiva bolji pregled o mogućnostima tipizacije i standardizacije proizvoda.

6
Svaka od varijanti proizvoda može biti prikazana svojom sastavnicom, ili se
generiraju na osnovi:
a) Sastavnice jednakih dijelova – vrši se tako da se izradi fiktivna
sastavnica jednakih dijelova, i unosi se u varijatnu kao prva pozicija
b) Normalna izvedba – generira se dodavanjem ili oduzimanjem
zgradbenih elemenata (plus minus sastavnica)
c) Kompleksna sastavnica – Sadrži sve ugradbene elemente skupine
varijanti proizvoda. Generira se brisanjem nepotrebnih ugradbenih
elemenata i naziva se minus sastavnica
2. MJERENJE I TOLERANCIJE U MONTAŽI, ZAMJENIVOST
UGRADBENIH ELEMENATA
U fazi oblikovanja proizvoda konstruktor mora vodit računa da ugradbeni
elementi imaju međusobno odgovarajuće mjere, kojima ostvaruju zadani
odnos u sklopu. U stvarnom životu ih je nemoguće izraditi točno, osim
slučajno. Zbog toga se predviđaju odstupanja – zapisuje se koliko mogu biti
bez da proizvod izgubi svoju funkcionalnost. Ta odstupanja se nazivaju
tolerancije mjera.
Uvođenjem odgovarajućih tolerancija omogućava se sklapanje bez
dugotrajnog i skupog prilagođavanja ugradbenih elemenata. Tako se
osigurava zamjenjivost dijelova, što značajno pojednostavnjuje održavanje
proizvoda.
Troškovi izrade veći su kod manjih tolerancija, a troškovi montaže su manji.
Troškovi montaže rastu sa povećanjem tolerancije jer se češće moraju
odbacivati stvari ili prilagođavati elemnti. Zbog toga tražimo optimalnu
sredinu između tolerancije i troškova.
Sklapanje ugradbenih elemenata uzrokuje
geometrijsko sumiranje njihovih pojedinačnih
mjera i pripadajućih tolerancija. Svaki sklop
može se stoga prikazati lancem mjera i
tolerancija. Lanac mjera sadrži pojedinačne
mjere Ni (i=1,2..) ugradbenih elemenata koje
zajedno određuju završnu mjeru N0 sa
koeficjentom smjera ki.
Svaka mjera je jedna karika u lancu, a u
jednodimenzialnom lancu njihova je suma 0.
Ako je Ki pozitivan imamo i +Ni – njena
promjena veličine utječe u istom smislu na
promjenu završne mjere. –NI je obrnuto.

7
Uz lanac mjera dolazi i lanac tolerancija. Pojedinačna tolerancija ti,
nezavisna je u lancu i utječe na promjenu završne tolerancije. Može
definirati dopušteno: odstupanje duljine ili kuta, odstupanje oblika,
odstupanje položaja, planarni udar, radijalni udar. Završna tolerancija to
predstavlja toleranciju završne mjere.
Svi ovi lanci mogu biti :
a) jednodimenzionalni – svi članci leže na paralelnim pravcima i zatvraju
završnu
b) dvodimenzionalni – člancima se zatvara poligon neke ravnine
c) trodimenzionalni – članci zatvaraju poligone različitih neparalelnih
ravnina u prostoru
Najčešći su jednodim i s njima se izvodi: pravilan izbor funkcijski
uvjetovanih tolerancija, planiranje ekonomskih troškova i osiguravanje
kontinuiranog održavanja proizvoda.
Vrste zamjenivosti ugradbenih elemenata:
Način rješavanja lanaca mjera i tolerancija ovisi o usvojenom načinu izrade
djelova s obzirom na zahtjeve zamjenjivosti. Postoje dva osnovna oblika
zamjenjivosti, koji utječu na montažu i održavanje proizvoda potpuna i
nepotpuna zamjenivost elemenata.
Potpuna zamjenjivost osigurava uspješno sklapanje ugradbenih elemenata
koji su iz skupova – uzoraka ugradbenih elemnata odabranih slučajno.
Montažni proces je olakšan ali se smanjuje tolerancija dijelova. Primjenjuje
se kad nema velik broj članaka i lanaca ili s velikim brojem članaka sa
velikom tolerancijom. Presudno je važna za automatizaciju montaže i
osiguranje doknadnih dijelova
Nepotpuna zamjenjivost omogućava postizanje završne tolerancije uz
dodatne troškove koji dolaze iz: dorade,mjerenja i sortiranja sparivih
ugradbenih elemenata, odbacivanja, ili upotrebe kompenzacijskih
elemenata.
Za oba oblika postoje postupci proračuna lanaca kojim se rješavaju:
računanje završnih mjera i tolerancija, računanje nečeg za jedan od
ugradbenih elemenata, računanje pojedinačne tolerancije.

8
Potpuna zamjenjivost koristi maksikum minimum metodu – uzima u obzir
najnepovoljnijih kombinacija članaka lanaca mjera i tolerancije. (ZADATAK
21).
Proračun primjenom teorije vjerovatnosti:
Odstupanja mjera nastaju djelovanjem raznih objektivnih činilaca od kojih
su mnoge stohastičke prirode. Tako je odstupanje od nazivne mjere
slučajna varijabla koja se mjeri i opisuje odgovarajućom funkcijom (ujedno i
funkcija vjerovatnosti odstupanja).
Metoda uzima u obzir različite kombinacije stvarnih vrijednosti mjera i njima
pripadajuće vjerojatnosti, dakle i vjerojatnost završne tolerancije kao
posljedice slučajnoga sklapanja. Pritome se može pojaviti prekoračenje
završne tolerancije, što znači da razdioba završne mjere obuhvaća šire
područje odstupanja od predviđenoga.
Uvođenjem određenog postotka otpada moguće je osigurati završnu
toleranciju bez sužavanja tolerancija pojedinih ugradbenih elemenata. Na
taj se način odbacuje manji broj sklopova koji rezultiraju završnom
tolerancijom u rubnom području razdiobe, odnosno izvan predviđenih
granica tolerancijskoga polja.
Odbačeni sklopovi mogu se naknadno doraditi ili reciklirati. To uzrokuje
dodatne troškove, ali su oni u pravilu niži od povećanih troškova obrade
ugradbenih elemenata u užim tolerancijama.
Budući da ova metoda dopušta povećanje tolerancija ugradbenih
elemenata tri do četiri puta u odnosu na metodu potpune zamjenjivosti,
posebno je prikladna: u velikoserijskoj i masovnoj proizvodnji, za sklopove
s malom završnom tolerancijom, a velikim brojem članaka.
Primjena teorije vjerojatnosti za proračun tolerancija podrazumijeva
održavanje stabilnih uvjeta u izradbi ugradbenih elemenata. U suprotnom
se mogu pojaviti bitna odstupanja u pogledu očekivanih vrijednosti, a to se
onda odražava povećanim postotkom otpada, dakle povećanjem troškova
proizvodnje.
Oblik funkcije razdiobe odstupanja za pojedine ugradbene elemente
utvrđuje se na temelju rezultata statističke kontrole kvalitete izradbe.
Pretežno se susreću sljedeći oblici: normalna, trokutna, jednoliko rastuća ili
padajuća i kombinacije različitih razdioba. Završnu toleranciju u pravilu
opisuje: Studentova t-razdioba, kao razdioba aritmetičkih sredina uzoraka,
ili normalna razdioba kada je uzorak sklopova dovoljno velik (m ≥ 30).
Aritmetička sredina uzroka obično odgovara oćekivanju slučajne varijable.

9
Iskreno sam necu naucit ovaj dio jer onak what the fuck is even this jel on
to ikad spomenuo.
Metoda potpune skupine zamjenjivosti
Skupna zamjenjivost osigurava točnost završne mjere raspodjelom
ugradbenih elemenata u tolerancijske razrede − skupine, i njihovim
sparivanjem unutar iste skupine. Pritome se pretpostavlja da ugradbenim
elementima odgovara jednaka funkcija razdiobe odstupanja. Tako se mogu
izrađivati elementi sa većimm toleracijama na ugradbenim elementima i
uskim tolerancijama na zavrsnoj mjeri.
Skupna se zamjenjivost primjenjuje za lance mjera i tolerancija s malim
brojem članaka, u velikoserijskoj i masovnoj proizvodnji.
Prednosti metude skupa zamjenjivosti su: bitno niži troškovi izrade dijelova,
jer proširenje tolerancija nije ograničeno, te visoka točnost i ujednačenost
završne tolerancije. Nedostatci su: povećani troškovi mjerenja, sortiranja
ioznačavanja i održavanja.
Programirano sklapanje
Različite razdiobe mjera uzrokuju nesrazmjer u pogledu broja ugradbenih
elemenata po skupinama − to znači da će se pojaviti višak pojedinih
ugradbenih elemenata, koji se neće moći spariti s odgovarajućim iz iste
skupine.
Programirsko sklapanje predviđa sparivanje ugradbenih elemenata između
različitih skupina, u skladu s prethodno definiranim programom sklapanja.
Program sklapanja propisuje sparivanje elemenata između najbližih
skupina i tako osigurava najmanje moguće rasparivanje završne mjere
sklopa.
Primjenjuje se za dvodjelne sklopove i izrazito uske tolerancije dosjeda.
Metoda kompenzacije
Metodom kompenzacije moguće je zadržati izradu ugradbenih elemenata u
širim tolerancijama i tako postići uštede u izradbi, ali se pritome zahtijevana
završna tolerancija osigurava prilagodbom (kompenzacijom). Check preza
2 38

10
 Oblikovanje proizvoda za sklapanje
Razmatranje izradbe i montaže kod oblikovanja donosi najveći potencijal za
značajno sniženje troškova. Konstrukcija iako ima samo 12% sveukupnog
procesa donosi oko 75% odgovornosti za troškove.
Glavne faze konstruiranja su planiranje, koncipiranje, projektiranje i
razrada.
Tehnologičnost proizvoda za sklapanje očituje se po:
1. Postojanju osnovnog ugradbenog elementa – osnovni ugradbeni
element je nosač svih ostalih dijelova, ističe se veličinom i krutošću i
obično ima veći broj veza
2. Ostvarenju što manjeg broja osi sklapanja i smjera sklapanja odozog
nadolje – ovo pojednostavljuje oblikovanje i proces sklapanja, odklanja
potrebu za zakretanjem i preokretanjem sklopova
3. Postizanje jednostavnih linearnih i kratkih putanja sklapanja
4. Struktuiranost proizvoda u sklopove – oblikovanje nezavisnih i
usporednih montažnih procesa
5. Primjena pogodnih tehnika spajanja – utječe na pouzdanost i kakvoću
proizvoda – treba koristiti tehnike koje nisu intenzivne djelovima i koje
ne zahtjevaju dodatan materijal
6. Primjena standarnih ugradbenih elemenata – pojednostavljava proces i
osigurava visoku ponovljivost
7. Pogodan oblik ugrad. Elemenata – olakšava se izvođenje funkcija
sklapanja – pokušava se napraviti što simetričnije ali ako to nije moguće
treba se oblikovati izrazito nesimetrično (oni se definiraju faktorima
simetričnosti alfa i beta)
8. Primjena načela eliminacije i integracije ugradbenih elemenata te
minimiranje broja veza između dijelova i skolpova - za ovo mora imat
dobar razlog jer ako koristi neintegrirano morat će se korstit više ljudske
snage u montaži
9. Definiranje odgovarajućih dosjeda ugradbenih elemenata (tolerancije)
Uz sve ovo treba voditi računa i o dostupnoj opremi, kadru i sposobnosti
ulaganja u opremu.
Ova pravila su opće smjernice za dobru sklopivost proizvoda. Svaki proizvod
je drugačiji i važno je gledati koliko su ta pravila zapravo učinkovita za taj
proizvod – koliko primjena jednog pravila više pridonosi poboljšanju
konstrukcije u odnosu na neko drugo pravilo. Ako ne pravimo ovu konstrukciju
imat čemo problema sa automatizacijom.

11
Cjelovita narav montažnog zadatka dovodi do toga da je sloboda svakog
odjela ograničena pa su međe odjela često najkritičnija mjesta za proizvodnju.
U današnje vrijeme CAD tehnologija pokušava ukloniti ili spojiti međe između
odjela pa time znatno olakšava razmjenu podataka.
DFA
Sedamdesetih godina razvija se metoda za analizu i preoblikovanje proizvoda
DFA. Ciljevi ove metode su: smanjenje ovisnosti konstruktora o tehnologiji,
metodičko vođenje konstruktora prema pojednostavljenju proizvoda,
omogućavanje efikasnog rada i uspostava baze podataka koja sadrži vremena
sklapanja i troškove za različite situacije oblikovanja i uvjete proizvodnje.
DFA sadrži odgovarajuće procedure kojima se ispituje sklopivost proizvoda.
Svrha metode : snižavanje troškova sklapanja, uz povišenje kvalitete i
skraćenje vremena realizacije proizvoda
Ciljevi: minimirati broj ugradbenih elemenata i ostvariti uvjete za olakšano
spajanje preostalih ugradbenih elemenata.
Rezultati: procjena vremena i troškova sklapanja i kvantifikacija efikasnosti
oblikovanja
Prvo se odabire metoda sklapanja, zatim se anlizira proizvod za: ručno
robotsko i visokobrzinsko sklapanje i na kraju se preoblikuje proizvod i
ponovno analiziria.
Vrste montažnih sustava su:
1. Ručni sustavi (MA i MM)
2. Jednonamjenski (visokobrzinski) automatski sustavi (AI i AF)
3. Programabilni automatski sustavi (AP i AR)
Iz toga proizlazi karta iz koje moramo znat rešit zadatak <33 32 slajd btw
Koncept – DFMA (Manifacturing and Assembly) – CAD – prototip –
proizvodnja
Proces montaže
Proces montaže je odvijanje radnji potrebnih za sklapanje proizvoda, prema
određeni zakonitostima (tehničkim, ekonomskim, sociološkim, ekološkim...)
Montažni proces je slijed uzastopnih i/ili usporedno povezanih radnji –
operacija, koje izvode ljudi ili roboti, sa svrhom ostvarenja tvorevine unaprijed
definirane strukture.
Temeljni činiteli za definiranje procesa montaže su: geometrijska i fizikalna
svojstva ugradbenih elemenata, struktura proizvoda i redoslijed sklapanja.

12
Montažni proces se sastoji od tri komponente: montažnih operacija, tijeka i
strukture.
Operacije montaže se razvrstavaju u 5 skupina:
Spajanje:
-postupak kojim se ugradbeni elementi dovode u međusobni odnos i
osiguravaju od rastavljanja. Mogu se postići: silom, oblikom, materijalom ili
kombinacijom. Primjeri su: lijepljenje, lemljenje, zavarivanje, preoblikovanje...
(slike 3 19)
Svaki spoj definiran je sa dva odnosa: geometrijski i energetski. Geometrijski
odnos definira prostorni raspored ugradbenih elmenata, a energetski odnos
određuje opterećenje pod kojim je osigurana funkcija spoja.
Važna značajka spajanja je gibanje pri spajanju. Ono se postože primjenom
sile ili momenta, ljudskom rukom ili alatom. Gibanju prethodi postupak
rukovanja, kojim se ugradbeni elementi dovode u položaj za spajanje.
Rukovanje završava kada ugrad. izgubi najmanje jedan stupanj slobode
gibanja i tada počinje spajanje. Nakon dodira, gibanje je određeno oblikom i
geometrijskim rasporedom ploha spajanja ugradbenih elemenata. Zajednička
površina svojim oblikom spečava relativno gibanje između elemenata.
Prema svojstvima spojevi se djele na: neposredne i posredne (imaju pomoćne
spojne elemente), rastavljive, nerastavljive (mogu se rastavit uz oštećenja) i
uvjetno rastavljive (mogu se rastavit bez oštećenja određeni broj puta) i
pokretne i nepokretne.
Postupak spajanja se bira tako da se zadovolji zahrijevana čvrstoća spoja uz
minimalne troškove spajanja. Većinom više njih zadovoljava čvrstoću, ali se
razlikuju u troškovima. Kada biramo način spajanja možemo se držati toga da
biramo: neposredne spojeve, postupke s pravolinijskim gibanjem pri spajanju,
malu silu i vremenski kratke spojeve.
Rukovanje:
Prije spajanja potrebno je pripremiti ugradbene elemente (rukovanje). Ono se
izvodi i nakon spajanja. Po definiciji: rukovanje je stvaranje, definirana
promjena ili privremeno održavanje, zadanog prostornog rasporeda
geometrijski određenih tijela u nekom koordinatno sustavu. Prostorni raspored
definira se orijentacijom (kutni iznos između osi tijela i kordinatnog sustava) i
pozicijom (karakteristična točka tijela u koordinatnom sustavu).
Elementarne funkcije rukovanja su: spremanje, promjena količine, gibanje,
osiguranje i kontroliranje. Simboli – 3 33
Kontrola, podešavanje i posebne funkcije:

13
Svrha kontrole je provjera stanja, svojstava, kakvoće i funkcionalnosti
ugradbenih elemenata te ispravnost prijašnjih operacija.
Podešavanje obuhvaća sve djelatnosti ta otklanjanje svih odstupanja s ciljem
da se postigne zadana funkcionalna toleracncija sklopa. Razlikuju se
namještanje (podešavanje promjenom relativnih položaja ugradbenih
elemenata) i prilagođavanje (podešavanje promjenom dimenzija ili oblika
ugradbenih elemenata).
Posebne funkcije su one koje osiguravaju postizanje cjelovitosti i
funkcionalnosti proizvoda. Mogu biti integrirane unutar procesa ili obavljene
izdvojeno (pakiranje, obilježavanje...).
IZRADA PLANA PROCESA (PROJEKTIRANJE) RUČNE MONTAŽE
Plan je opis zamišljenog niza akcija kojima se iz početnog stanja postiže ciljno
stanje. U montaži početno stanje je skup ugradbenih elemenata, a ciljno je
sklop (proizvod). Zamlišljeni niz akcija je niz radnji kojima se ugradbeni
elementi dovode u uzajamni zahtjevani odnos, na jednom ili više radnih
stanica. Tok izvođenja određen je redsoljedom sklapanja elemenata (prostorni
raspored).
Stupanj djelatnosti plana ovisi o zahtjevnome stupnju podjele rada: što je viši
potrebam je detaljniji proces.
Podjela rada i stupanj automatizacije proistječu iz učestalosti ponavljanja
procesa (određena proizvodnim količinama, veće zahtjevaju detaljinije
podloge), kompleksnosti procesa (kompleksni sklopovi traže veći stupanj
detaljnosti ) i kvalitete kadrova. Za kvalificirane radnike dovoljna je i gruba
podjela radnika, ali za one koji nisu potrebne su detaljne radne upute.
Općenito: Što je veći planirani obujam proizvodnje i kompleksnosti proizvoda, i
niža kvalifikacija radnika, zahtjeva se viši stupanj podjele rada odnosno
detaljnije razrađena tehnološka dokumentacija.
Primjenjivi stupnjevi djelatnosti su:
1. Skupine operacija – vrlo grubo opisuje montažni proces (mali stupanj
podjele rada
2. Operacije – definiraju stupanj podjele rada po radnim mjestima
3. Element rada - najmanji racionalni dio rada, koji se može nezavisno
izvoditi, i kojim se definira takvo stanje djelomično montiranog sklopa da
se može pomicati na drugo radno mjesto bez neželjenog rasklapanja.
Dijeli se na pokrete koji se mogu opisati izmjeriti ali u ne mogu se izvesti
izolirano u montažnom procesu. Preporuča se zato što se mogu
definirati točne uupute za izvršenje rada i odrediti točni troškovi.
Grupiranje elmenata rada po radnim mjestima oblikuju se montažne operacije.

14
Cijeli postupak projektiranja:
Crteži i sastavnice -> proizvod, uzorak, prototip, CAD model -> prikaz i
strukturiranje proizvoda za montažu -> DFMA -> definiranje redosljeda
sklapanja -> definiranje elementa rada -> određivanje vremena -> izrada
grafa prethodnosti -> dodjela elemenata rada radnim mjestima ->
korekcije elemenata rada -> oblikovanje montažnog sustava -> izrad radne
dokumentacije -> izvedba sklapanja
*boldirano spada pod plan montaže
Određivanje redosljeda sklapanja elemenata zahtjeva najviše vremena. Za
sklop sa n elemenata postoji n! Mogućih redosljeda sklapanja (u teoriji). U
stvarnosti se smanjuje zbog geometrijskih i tehnoloških ograničenja.
Redosljed sklapanja ovisi o prostornom rasporedu ugradbenih elemenata
Proces određivanja redsoljeda se često radi po načelu redosljeda rasklapanja.
Zadnji element koji ostane je prvi koji se pravi.
Elementi rada se prvo navode bez detalja. Sredstva za montažu mogu biti
ručni i mehanizirani alati ili strojevi ili.. Šta će se koristiti ovisi od proizvoda do
proizvoda.
Za određivanje vremena izvođenja koriste se metode procjene i usporedbe
(najjednostavnija, na osnovi iskustva ili usporedbom sa sličnim sklopom,
točnost varira) i sustavi unaprijed određenih vremena.
Graf prethodnosti montaže predočava tehnološki i vremenski tijek sklapanja.
Dodjeljivanje elemenata rada radnim mjestima
Na osnovi grafa i vremena elementa rada, elementi rada se dodjeljuju radnim
mjestima tako da zbirno vrijeme trajajnja bude manje ili jednako jednom taktu.
Takt sustava određen je: c=T/N (vrijeme/broju komada)
Mora biti da na svakom radnom mjestu dodjeljeni element rada mora biti gotov
u određenom taktu. Tu se može pojaviti vrijeme čekanja na radnom mjestu
kao razlika taktnog vremena i zbirnog trajanja dodjeljenih elemenata rada.
Postupak rangiranja pozicijskih vrijednosti:
PV je zbir vremena izvršenja promatranog elementa rada i vremena izvršenja
svih elemenata rada koji slijede promatrani element. Definira i određuje
položaj elemenata u grafu. Kada se izračuna rangira se padajući.
Polje kapaciteta:
C = N*t1 [minuta/dan]
C – potreban kapacitet N – koliko treba sklopit t1 – vrijeme montaže jednog
15
Razrada montažnog procesa daje dva dokumenta: plan montaže, i upute za
montažu kontrolu i ispitivanje.
Plan montaže je osnovni dokument koji sadrži jednoznačan opis procesa
montaže i sve potrebne informacije za njegovo izvođenje i kontrolu. Izrađuje
se za svaki sklop i završnu montažu. Ima tehničku i organizacijsku funkciju.
Ručna montaža
U ručnoj montaži se koristi niz organizacijskih struktura u različitim izvedbama.
Grupiraju se prema: količini gibanja (elemenata i radnih mjesta) i parametrima
gibanja (tok i način gibanja).
Strukture, određene prema tome jesu li radna mjesta ili objekti montaže
pokretni/pomični ili nepokretni/nepomični, jesu:
Samostalno radno mjesto – objekt i radno mjesto nepokretni, visoka
fleksibilnost, nema problema povezivanja, samostalna odluka radnika.
Negativno: povišeni investicijski troškovi, viša kvalifikacija radnika, otežana
komunikacija i veći potrebni prostor.
Montaža velikih objekata – karakteristična za pojedinačnu proizvodnju, izvodi
više skupina radnika, sklapanje se odvija pod drugačijim prostornim uvjetima i
u drugačijem redosljedu, poteškoće sinkronizacije, visoka samostalnost
radnika, visoki troškovi transporta
Pokretna radna mjesta i nepokretni objekti montaže – maloserijska
proizvodnja, bazni dijelovi postavljeni unaprijed, stvari obavljaju radnik ili
skupina i miču se od predmeta do predmeta. Vremenski usklađeno, ako
radnici imaju vremena daju im se alternativni poslovi, fleksibilnost. Nedostatci:
rastrošnost radnih mjesta, velik prostor, radnici nose sredstva, poteškoće kod
zastoja
Linijska montaža – serijska, velikoserijska i masovna proizvodnja, znam kak
jebeno rade idemo dalje
Pomična radna mjesta i pomični objekti sklapanja – posjeduje prednosti
linijske proizvodnje ali i obogaćeni rad i fleksibilnost prema varijantama
proizvoda i količinama, potrebne malo više kvalifikacije
skupna (autonomna) montaža
Nosači predmeta rada su jako bitni.
Glavni sustavi rada su : ručni montažni sustavi, hibridni, automatski, fleksibilne
robotske stanice, fleksibilne robotske montažne linije.

16