Ovo nisu pitanja koja se Shared prosperity – zajednički prosperitet

Acemoglu 2023 Zajednički prosperitet nastaje jer, i samo kada, pravac tehnoloških unapređenja i
pristup društva podjeli ostvarenih dobitaka budu odmaknuti od aranžmana koji primarno služe nekoj
uskoj eliti. Ovdje bi se mogle označiti dvije elite, jedna na strani poslodavaca, druga na strani radnika.
Prva bi predstavljala one poslodavce koji svoj poslovni uspjeh temelje na zanemarivanju prava
radnika i prostom izrabljivanju radnika (na različite načine). A druga su sindikalne vođe koje dolaze
uglavnom iz javnog sektora ne obazirući se na stanje realne privrede i neophodnost održavanja
konkurentnosti poslodavaca.

Ukoliko se diskusija vodi skučenim vizijama i sebičnim interesima bilo koje od strana zajednički
prosperitet izostaje. Primjer je trickle down ekonomija „kapanja prema dolje“, koja kaže da će
smanjenje i rezanje poreza prema super bogatima potaknuti veće investiranje sa njihove strane što će
povećati produktivnost i donijeti korist svima u društvu (radnicima, vladi, itd.) To nije tako, dokaz stiže
iz SAD prosječne medijanske realne plaće u periodu 1949-1973 (poslije II svjetskog rata a prije naftne
krize) su se povećavale po stopi od 2,5% godišnje. A onda su nakon 1980 smanjile rast na 0,45%
godišnje iako je prosječna produktivnost rasla po stopi od 1,5% godišnje.

Friedmanova doktrina: jedina svrha i odgovornost biznisa je da pravi profit.

Utjecaj te doktrine je poguban. Oni koji se ne vode Friedmanovom doktrinom omogućavaju učešće
radnicima od 20% u povećanju dodane vrijednosti. Oni koji se vode Friedmanovom doktrinom oni ne
dijele sa radnicima rast dodane vrijednosti. Zašto?

Rast industrijske koncentracije također potkopava zajednički prosperitet jer vodi koncentraciji moći u
rukama nekolicine velikih PD. Kretanje tehnologije ka dominantno automatizaciji

Koncept zajedničkog prosperiteta se javlja kao protuteža Friedmanovoj doktrini. Mi kao društvo smo
korisnici rezultata ili blagodati zajedničkog prosperiteta u onoj mjeri u kojoj je taj koncept ostvaren. U
onoj mjeri u kojoj to nije slučaj, odnosno u mjeri u kojoj samo jedna grupa uživa ostvarene dobitke,
tu ne možemo govoriti o napretku koji je postiglo društvo.

Jedan od termina koji bi trebalo napustiti u retorici je tzv. cijena rada. On dolazi iz shvatanja rada i
radnika kao komercijalne robe, koja se kupuje, prodaje, skladišti, izvozi, uvozi, itd. to jednostavno nije
tako jer je rad zapravo čovjek. Kada govorimo o našoj percepciji robe, onda je to sasvim drugačije.
Npr. mi se u prodavnici na skladištu na zalihama susrećemo sa robom i tu smo sa njom određeno
vrijeme. Zatim idemo kući a ta komercijalna roba ostaje na policama u skladištima itd. sa radnicima
nije tako, poslodavci se sa radnicima susreću u preduzećima u poslovnim pogonima ali tu njihovi
susreti ne prestaju nego se sa njima susreću u mjestu u kojem žive, u praku, nosioci vlasti se sa njima
susreću na predizbornim kampanjama, u vrijeme izbora, dakle u jednom širem kontekstu nego što je
to klasični odnos roba-potrošač.

Koncept zajedničkog prosperiteta bi trebalo postići na temelju objektivne analize. Pristupi kao što je
iskaži zahtjev ili artikulaciju svog interesa u omjeru 150% ili 200% da bi dobio neki napredak. Traži
minimalnu plaću od 1.000 KM da bi dobio onu od 800 KM, itd. ili smanji doprinose na 10% da bi
zapravo dobio smanjenje na npr. 28% su primjeri ovog pogrešnog pristupa. Istraživači navode da su
iskustva u kojima su aranžmani kapitala i rada postignuti u pregovorima (nordijske zemlje) bolji od
onih u kojima nema povjerenja između kapitala i rada (anglo-saksonske zemlje). Naći referencu u
Acemoglu.

Zajednički prosperitet se temelji na prostoj ideji nove proizvodne mašine i metode kojima se
povećava produktivnost će dovesti i do rasta plaća. U tom smislu optimalna politika radnika nije
borba/nadmetanje protiv tehnologija nego nadmetanja uz korištenje novih tehnologija. Uloga vlade
u tom procesu je ključna.

(pozitivan primjer je pokretna traka na aerodromima koja povećava mobilnost putnika, smanjuje im
vrijeme-resurs koji troše na putovanjima, a stvara osnov za rast broja putnika što može donijeti veću
dobit aerodromima, negativan primjer je prebacivanje obračuna kupovine u marketima na
kupce.uradi sam ili na benzinskim pumpama, jer to smanjuje broj radnih mjesta a ne povećava
blagostanje kupaca, ne štedi im vrijeme niti smanjuje cijene). Drugi primjer je ATM koji nije potisnuo
bankarskog službenika. Da bi se održala radna mjesta u bankarskoj industriji potrebno je istovremeno
naći nove poslovne zadatke uposlenicima uporedo sa razvojem on-line bankarstva. (npr. lični bankar).

Ekonomska logika je jednostavna. Kada poslovni subjekti ostvare napredak u produktivnosti tada oni
posežu za povećanjem proizvodnje koje dovodi do većeg angažmana radnika. Ako se to dogodi kod
velikog broja poslovnih subjekata to onda vodi povećanju plaća. Povećanje produktivnosti jest
motivirano težnjom za većim profitom koji se ostvaruje uvežavanjem obima proizvodnje i
zapošljavanjem većeg broja radnika. Povećanje tražnje za radnicima znači da je neophodan rast plaća
kako bi se radnici privukli i zadržali u jednom poslovnom subjektu. Ovaj koncept je drugačiji od onog,
koji je možda prevladavao do sada, prema kojem se povećanje obima proizvodnje i povećanje broja
zaposlenih može dogoditi uz istu plaću prema radnicima. Ne postoji više armija nezaposlenih.

Skandinavski model koji je vrlo hvaljen i poznat u svijetu se temelji na 2 stuba:

i) Plaće se pregovaraju po industrijama, čime se izbjegava da preduzeća vrše pritisak na

pojedinačne radnike u smislu niskih plaća ili otpuštanja (čime je interes radnika
zadovoljen)
ii) Kada se dogovore uslovi rada, na gornji način, koji nije prema radnicima eksploatatorski,
onda je preduzećima vrlo isplatljivo razmišljati o povećanju produktivnosti budući da se
benefiti veće produktivnosti postižu uz više-manje iste troškove plaća pa se tako
generisane koristi prelijevaju poslodavcima. (čime se interes poslodavaca zadovoljava)

Sa druge strane, brutalna automatizacija i seljenje kapitala u druge zemlje sa nižim plaćama radnika
(uz posljedično smanjenje tražnje za radom u domaćoj ekonomiji) također može povećati
produktivnost i, posljedično, profitabilnost poslovnih subjekata ali u tom slučaju riječ je o udaljavanju
od koncepta zajedničkog prosperiteta sa negativnim posljedicama po radnike i po državu, i u
konačnici po društvo jer to onda vodi povećanju nejednakosti, smanjenju socijalne sigurnosti, bujanju
populizma na političkim tržištima, itd. Taj pravac nije poželjan za radnike niti za državu a
podrazumijeva veću društvenu polarizaciju između rada i kapitala.

Kako to postići? Tako što se strateški pomjeri društvena percepcija troškova i koristi. Strateške vizije
određuju šta je trošak a šta je ulaganje.

Potrebno je promijeniti narativ i norme. Tehnološki multi-milijarderi ne bi trebali biti ni na koje se

ugledamo. Razvoj tehnologije se ne bi trebao vrednovati samo time da li donosi nove proizvode nego
i time da li ima pozitivan ili negativan efekat na ljude.

Ako kažemo da nam je strateško opredijeljenje zajednički prosperitet onda se programi kao što su,
primjerice:

- jačanje udruženja inovatora sa ciljem osmišljavanja novih proizvoda ili proizvodnih procesa koji
podrazumijevaju nove radne zadatke za zaposlene, a ne puku automatizaciju proizvodnih procesa
kojima će se neki radnici proglasiti tehnološkim viškom
- izmjena zakona o porezu na dobit kojim se troškovi usavršavanja radnika smatraju porezno
priznatim rashodom. Uz uređenje kompletne oblasti usavršavanja radnika i finansiranja tog procesa.
(pogledati šta je sada porezno priznati rashod u porezu na dobit). Ovdje uključiti radnike niskog nivoa
obrazovanja. Primjer su institucionalna rješenja i vladine subvencije (German Apprenticeship)

- vladino predvodništvo ka preusmjeravanju tehnološke promjene (p. 382)

- uvrštavanje u kolektivne ugovore nagrađivanja radnika koji osmisle inovaciju koja podrazumijeva i
povećanje produktivnosti ali i zadržavanje radnih mjesta pri čemu veći dio takvih isplata ide na teret
resornih ministarstava privrede a manji dio na teret poslodavca, kao porezno priznati rashod, u
zakonu o porezu na dobit, uz kompletno uređenje te oblasti. Isplata premijumskih plata (premium
wages)

neće shvaćati kao trošak nego kao ulaganje. Društva inovatora se mogu osnažiti i dati im ciljana
podrška.

Ostale korisne politike (s. 388), a ima ih 4.

- pitanje konkurentnosti je vrlo važno. Dok se konkurentnost države, u smislu efikasnosti rada
administracije i troškova rada administracije, ne može posmatrati kroz optiku tržišne konkurentnosti,
jer država nema tržišnu konkurenciju nego monopol. Dotle je pitanje konkurentnosti privatnog
sektora pitanje biti ili ne biti u poslu. Nekonkurentnost države se alimentira u konačnici iz džepova
poreznih obveznika dok se gubitak konkurentnosti alimentira iz vlastitog kapitala poslodavca. Stoga bi
i država trebala da iskaže odgovornost i savjesnost u unapređenju vlastite konkurentnosti.

Plate, profiti i elastičnost

Phelps, p. 92, in Pecchi, 2008

The distribution of income and output between wages and profits depends on the ease with which
capital can be substituted for labor, either directly in production or through shifts in consumption
between labor-intensive and capital-intensive goods. If this kind of substitution is relatively easy (in
technical terms, if the economywide elasticity of substitution exceeds one) profits will come over
time to absorb an ever-increasing share of aggregate income. Wages will also rise, but not enough to
keep up with profits.

Raspodjela dohotka i ukupne proizvodnje na plaće (rad) i pofit (kapital) zavisi od lahkoće sa kojom
kapital može zamijeniti rad, bilo direktno u proizvodnji ili indirektno putem promjene u potrošnji sa
radno-intenzivnih roba prema kapitalno-intenzivnim robama. Ukoliko je ova zamjena relativno lagana
(ako zamjenska elastičnost na nivou ekonomije premašuje jedan), profiti će tokom vremena
apsorbovati sve veći dio ukupnog dohotka. Plaće će također rasti, ali ne toliko da dostignu profite.

Kako postići preusmjeravanje tehnologije prema novim poslovima koji podrazumijevaju i učešće
radnika? (A&R, p. 377)

a) Tržišni poticaji za preusmjeravanje. Vladine subvencije za razvoj društveno korisnih

tehnologija. JA: programi utroška resornih ministarstava privrede i industrije mogu biti
kreirani na način da se dodatno boduju nova tehnološka rješenja koja upotpunjuju radno
mjesto i povećavaju produktivnost, spram onih koja znače puku automatizaciju rada.
b) Obeshrabrivanje (razbijanje) velikih tehnoloških firmi. Visoka tržišna koncentracija vodi u
gušenje inovativnosti u smislu preusmjeravanja tehnologije sa sadašnjeg pravca:
automatizacije, nadzora, prikupljanja podataka i digitalnog oglašavanja.
c) Porezna reforma. Balansiranje između izraženog poreznog favoriziranja kapitala spram rada.
Porez na dohodak je 10% dok se ulaganja u opremu i IT oslobađaju poreza na dobit. Ovdje bi
trebalo razmisliti o tome da se ulaganje u njegovanje vještina radnika od srane kompanija
također oslobodi plaćanja poreza na dobit.
d) Ulaganje u radnike. Izjednačiti porezne poticaje ulaganja u radnike sa poreznim poticajima na
ulaganja u opremu i software. Porezno priznati rashod pri obračunu poreza na dobit.
Ulaganja u dodatnu edukaciju mogu podići marginalnu produktivnost radnika. Neka od
edukacija se događaju u formalnom okruženju, kao što su različiti kursevi, a druga se
događaju u samim kompanijama i provode se od strane kolega radnika, majstora ili
poslovođa. Bitno je u samom preduzeću odrediti koliko vremena se zaposlenicima dopušta
da izdvoje vremena na edukaciju. Ovo bi se također moglo subvencionirati od strane vlade na
način da se investiranje u obuke radnika smatra porezno priznatim rashodom pri obračunu
poreza na dobit. Ostavljanje na volju samim zaposlenicima da uzmu „neplaćeno“ i da
pohađaju razne kurseve kojima poboljšavaju svoje vještine, uz nadu da će u budućnosti biti u
prilici raditi za višu plaću sa unaprijeđenim vještinama, se pokazalo kao neoptimalno
rješenje. Mnogi radnici nisu u prilici uzeti neplaćeno, zbog već niskih plaća.
e) Uloga vlada u preusmjeravanju tehnologija. Početna ulaganja mogu biti finansirana putem
NIR-a na univerzitetima, a potom se može stvoriti prostor za privatni sektor da se uključi sa
investiranjem. Postoje dobri primjeri: odbrambene tehnologije, IT oprema, senzori,
medicinska istraživanja, itd. oprez, vlade se ne bi trebale upuštati u sami odabir preduzeća
koja će imati korist i biti partneri jer to može voditi lošim ishodima.
f)