JO NESBØ

Doktor
PROKTOR
i smak svijeta.
Možda

Prevela:
Bisera Puhalo
Naslov izvornika

Jo Nesbø
DOKTOR PROKTORS OG VERDENS UNDERGANG. KANSKJE
 MRAK SE NADVIO NAD NORVEŠKIM gradom Oslom, a i sniježilo je.
Velike, činilo se nevine pahulje snijega, lelujavo su se spuštale s neba na
zemlju, na gradske krovove i parkove. Meteorolog bi vam sigurno objasnio
kako su pahuljice samo smrznute kapi kiše koje dolaze iz oblaka, ali
činjenica je da nitko sa sigurnošću ne zna kako one nastaju.
Pahuljice, primjerice, mogu doletjeti s Mjeseca koji se i sada vidio kroz
pukotine u oblacima dok je bacao čarobne zrake na uspavani grad. Snježni
kristali koji padnu na asfalt ispred Gradske vijećnice odmah se otope,
pretvore u vodu i pobjegnu u najbliži ulični slivnik, kapljući iz otvora dolje,
sve do cijevi što vodi ravno u kanalizacijsku mrežu koja se isprepleće
duboko ispod Osla.
Nitko nije bio siguran što se zapravo nalazi dolje, u svijetu kanalizacije,
ali ako ste bili toliko glupi i hrabri pa ste se ove prosinačke noći spustili
ondje, a zatim potpuno umirili i zadržali dah, mogli ste čuti nekoliko
neobičnih stvari. Kapanje vode, klokotanje kanalizacije, šuškanje štakora i
kreketanje žaba.
 I - ako doista nemate sreće - par izrazito krupnih ralja koje su škrgutale
dok su otvarale usta veličine plivaćih kolutova na napuhavanje, a zatim zvuk
ugriza koji para uši, bučan poput zvuka zalupljenih vrata. Nakon toga,
jamčim ti potpunu tišinu, moj nesretni prijatelju. Ali budući da vidim kako i
nisi baš toliki nesretnik, vjerujem da bi te noći čuo i neke druge zvukove,
zvukove koji bi te zadivili.
Zvuk škripanja željeznih vrata koja se zatvaraju, cvrčanja maslaca,
glasova koji tiho mrmljaju...
A zatim tiho žvakanje.
Snijeg je prestao padati, žvakanje bi utihnulo, a građani Osla budili bi se
u novom danu i probijali kroz zimsku tamu, gazeći po bljuzgavici na putu
prema poslu ili školi. I baš kada je gospođa Strobe počela govoriti
studentima o 2. svjetskom ratu, blijedo zimsko sunce, koje je ponovo zaspalo
i zakasnilo izaći, provirilo bi iznad vrha brda.
Lisa je sjedila za svojim stolom i gledala prema ploči. Gospoda Strobe je
napisala na ploču ‘drugi svjetski rat’. Pogrešno je napisala ‘Drugi’, što je
toliko smetalo Lisi - koja je voljela ispravno napisane riječi - da se nije
mogla koncentrirati na gospođu Strobe koja je pripovijedala kako su Nijemci
napali Norvešku 1940. godine i kako je šačica Norvežana sredila stvari s tim
Nijemcima, pa su Norvežani mogli pjevati: „Pobjeda je naša, dobili smo rat,
pobjeda je naša!“
„A, khm, što su tada radili ostali?"
„Kad želimo postaviti pitanje, podignemo ruku, Mrva!“ strogo je rekla
gospođa Strobe.
„Da, kladim se da podižemo“, rekao je Mrva. „Ali ne vidim kako bi to
moglo rezultirati kvalitetnijim odgovorom. Moja metoda, gospođo Strobe, jest
da pravo uronim i...“ Mali crvenokosi i pjegavi dječak zvan Mrva podignuo
je ručicu uvis kao da bere nevidljive jabuke. „Buuum! Zgrabim konverzaciju,
uhvatim je, držim je pod kontrolom, dam krila svojim riječima i pustim ih da
polete prema vama...“
Gospođa Strobe je u nevjerici odmahnula glavom i zurila, a oči su joj se
izbuljile iznad okvira naočala koje su još centimetar skliznule niz njezin
dugački nos. Lisa se uznemirila kada je vidjela gospođu Strobe kako podiže
dlan pripremajući se za jedan od svojih glasovitih udaraca o stol. Zvuk šake
gospođe Strobe koja udara o borovinu bio je užasavajući.
 Pričalo se da bi od njega odrasli muškarci počeli jecati, a majke bi
naricale zazivajući svoje majke.
S druge pak strane, kad je malo promislila o tome, upravo je Mrva bio taj
koji joj je ispričao sve te priče, pa nije mogla biti sto posto sigurna jesu li
one i sto posto istinite.
„Što su radili ljudi koji tada nisu činili herojska djela?“ ponovio je Mrva.
„Odgovorite, moja draga učiteljice, čiju ljepotu nadmašuje samo mudrost.
Odgovorite i dopustite da se napijemo iz fontane vašeg znanja."
Gospođa Strobe je spustila ruku i uzdahnula, a Lisa je pomislila kako je
primijetila smiješak na usnama učiteljice koja je bila poznata po strogoći.
Gospođa Strobe nije bila dama koja bi se nepotrebno smijala ili bez
posebnog razloga pokazivala bilo kakve vedre izraze lica.
„Norvežani koji tijekom rata nisu bili heroji“, započela je gospođa Strobe,
„oni su se... Uh... ukorijenili.“
„Ukorijenili?“ upitao je Mrva.
„Ukorijenili su se za svoje heroje. I za kralja, koji je pobjegao u London.“
„Dakle, nisu učinili baš ništa“, rekao je Mrva.
„To nije tako jednostavno“, odgovorila je gospođa Strobe. „Ne mogu svi
biti heroji.“
„Zašto ne bi mogli?“ upitao je Mrva.
„Zašto ne bi mogli što?“ uzvratila je gospoda Strobe.
„Zašto svi ne bi mogli biti heroji?“ pitao je Mrva zabacujući crvene šiške
koje su zbog njegova niska rasta virile tek nešto malo iznad ruba stola.
 Nastala je takva tišina da je Lisa mogla čuti viku i štucanje koje je
dopiralo iz razreda do njihovog i znala je da je to novi učitelj likovnog,
Cregor Galvanius, kojega su svi zvali Cospodin Štucavica jer je počinjao
štucati svaki put kad bi se uznemirio.
„Truls!“ vrisnuo je očajnički Gregor Galvanius.
Štuc!
„Trym!“
Štuc!
Lisa je čula Trulsov podli smijeh i gotovo jednako podlo smijanje
njegovog brata blizanca Tryma, a potom zvuk trčanja i nasilnog otvaranja
vrata.
„Nemaju svi u sebi snagu da budu heroji“, nastavila je gospoda Strobe.
„Većina ljudi želi imati svoj mir i tišinu, kako bi mogli nastaviti sa
svakodnevnim obvezama, a da ih drugi pretjerano ne gnjave.“
No, razred je više nije slušao; svi su gledali kroz prozor jer su primijetili
Trulsa i Tryma Thranea kako trče ukrug na snijegom pokrivenom igralištu. A
osoba koja ih je progonila nije izgledala ni najmanje elegantno. Gospodin
Štucavica se mučio na jutarnjem suncu u prignutom položaju, savijen u
koljenima. Izgledao je kao smotani sob u krznenim papučama.
A mučio se u sagnutom položaju jer mu se školski stolac zalijepio za
hlače pa ga je morao vući za sobom kud god bi krenuo.
Gospođa Strobe je pogledala kroz prozor i uzdahnula. „Mrva, bojim se da
su neki ljudi vrlo jednostavni i da u njima nema ni traga herojstva.“
„Što je to sa stolcem?“ Mrva je pitao tihim glasom.
„Čini se da mu ga je netko prišio za hlače“, rekla je Lisa zijevajući. „I,
uh-oh, približio se zaleđenom dijelu...“
Krznene šlape koje su pripadale Gregoru Calvaniusu, poznatijem kao
Gospodin Štucavica, počele su se nasumce vrtjeti pod njim i on je izgubio
ravnotežu i pao na leđa. Točnije, ravno na stražnjicu. A kako mu je za
stražnjicu bio prišiven stolac na kotačićima koji su bili dobro podmazani, a
školsko dvorište se lagano spuštalo prema potoku Cannon, Gospodin
Štucavica se protiv svoje volje našao u ulozi putnika na uredskome stolcu
koji sve više ubrzava na svojem putu prema dolje.
 „O, milostivi Bože!“ vrisnula je gospođa Strobe kada je shvatila da njezin
školski kolega juri ravno prema smaku svijeta ili, u najboljem slučaju, prema
kraju školskog igrališta.
Nekoliko sekundi vladala je takva tišina da su se mogli čuti kotačići
sjedalice kako rolaju po ledu, četkasti zvuk krznenih papuča kojima je
profesor očajnički pokušavao kočiti i frenetično štucanje. A tada je učitelj
likovnog udario u gomilu snijega na rubu igrališta. Činilo se kako je gomila
eksplodirala od udarca i napunila zrak praškastim snijegom. Stolica i Gregor
Galvanius nestali su bez traga!
„Čovjek u snijegu!“ zaurlao je Mrva, a potom skočio i preko školskih
klupa doletio do vrata. Svi su ga slijedili, uključujući i gospođu Strobe. Bili
su tako brzi da su se našli na dvorištu dok ste nabrojili do tri. Svi osim Lise.
Ona je stajala ispred ploče s kredom u ruci i prstom brisala malo slovo ‘d’ u
riječi ‘drugi’: Drugi svjetski rat. Tako treba pisati. A onda je i ona istrčala
van.
A vani, gospođa Strobe i ostali učitelji već su izvlačili iz gomile snijega
Gregora Galvaniusa kojemu je stolac još uvijek bio prikovan za stražnjicu.
„Gregore, jesi li dobro?“ pitala ga je gospođa Strobe.
„Štuc!“ odgovorio je Gregor. „Slijep sam!“
„A ne, nisi“, rekla mu je gospođa Strobe, prstom brišući snijeg s njegovih
naočala. „Eto, riješeno!“
Galvanius je zbunjeno zatreptao, a zatim mu se lice ozarilo kad ju je
ugledao. „O, bok, Rosemarie - hoću reći - gospođo Strobe!“
Štuc!
„Kakav urnebes", Lisa je gledala Mrvu koji je tako brzo dojurio na
mjesto nezgode da mu je kaput bio prekriven snijegom iz gomile u koju je
Galvanius udario. Mrva joj nije odgovorio, samo je šutke gledao prema
potoku Cannon.
„Nešto nije u redu?“ upitala ga je Lisa.
„Vidio sam nešto dolje kad sam stigao. Bilo je prekriveno snijegom.“
„Što je prekriveno?" pitala je Lisa.
„E, to ne znam“, rekao je Mrva. „Snijeg se zatim otopio i to je nestalo.“
Lisa je uzdahnula.
„Uskoro ćemo morati nešto poduzeti po pitanju tvoje pretjerano aktivne
mašte, Mrva. Možda Doktor Proktor može izumiti nekakav prigušivač
mašte.“
Mrva je treptajem otjerao pahuljice snijega iz trepavica i zgrabio Lisu za
ruku. „Idemo!“ rekao je.
„Mrva...“ pobunila se Lisa.
„Hajde“, vukao ju je Mrva zakopčavajući jaknu.
„Ali usred nastave smo!“ nastavila se buniti Lisa.
Mrva se nije obazirao na njezine riječi. Bacio se na duboki snijeg i na
trbuhu kliznuo niza strmu padinu koja je vodila do zaleđenog potoka.
„Mrva!“ povikala je Lisa gacajući po snijegu za njim. „Zabranjeno nam je
ići do potoka!“
Mrva je već bio na nogama i slavodobitno pokazivao nešto u snijegu.
„Što je to?“ pitala je Lisa lagano se približavajući.
„Tragovi“, rekao je Mrva. „Otisci stopala.“
Lisa je spustila pogled i promatrala duboke otiske stopala u snijegu.
Tragovi su se nastavljali i na ledu, u obliku tankog sloja snijega.
„Netko je hodao preko potoka“, rekla je Lisa. „Pa što?“
„ Ali pogledaj te tragove“, bio je uporan Mrva. „Nisu životinjski, zar
ne?!“
Lisa se pokušala prisjetiti svih oblika životinjskih tragova o kojima su
godinama učili u školi. Šape, kandže, ogrebotine od pilećih nogu. Ovi se
tragovi nisu mogli usporediti ni s čime što je poznavala. Polako je kimnula
glavom pokazujući da se slaže.
„A nisu ni tragovi cipela ili čizama“, nastavio je Mrva. „Čudno...“
Vukao je noge slijedeći tragove na ledu.
„Čekaj!“ uzviknula je Lisa. „Što ako led nije...“
Ali Mrva je nije slušao. Kada je uspio sigurno prijeći na drugu stranu,
okrenuo se i rekao: „I... Dolaziš ili ne?“
„Bez obzira na to što je led izdržao tvoju težinu, za mene bi mogao biti
pretanak“, prošaptala je Lisa, strahujući da bi ih gospođa Strobe mogla
ugledati izvan školskog dvorišta.
„Ha?“ viknuo je Mrva.
Lisa je pokazala na led.
Mrva joj je odgovorio upirući prstom u glavu. „Daj, molim te, koristi
malo taj svoj mozak veličine kikirikija! Pogledaj ove tragove! Što god da je
prešlo preko potoka veće je od tebe i mene zajedno!“
Lisa nije podnosila kad bi se Mrva ponašao kao da je pametniji od nje.
Zato je počela ljutito gaziti po snijegu, razmišljajući što bi njezin autoritativni
otac - ili još gore - autoritativna majka - rekli kada bi se vratila iz škole s
porukom gospođe Strobe. Znala je da si takvu situaciju ni u ludilu ne želi
priuštiti, ali ipak je krenula preko leda jer tako mora biti kada si dovoljno
nesretan da za najboljeg prijatelja imaš tipa kojeg svi zovu Mrva.

Tragovi su se kretali u širokom krugu kroz Lješnjak šumu, koja je

zapravo bila samo skupina lijepih stabala, pa preko Lješnjak mosta, sve do
školskog dvorišta, a zatim su preko stepenica vodili u teretanu. Lisa i Mrva
otvorili su vrata i ušli.
„Pogledaj", rekao je Mrva pokazujući mokre tragove na podu. Ali tragovi
su bili sve slabiji i sve manje vidljivi. Lisa i Mrva su ih slijedili niz hodnik,
pa kroz svlačionicu, sve dok se nisu zatekli u praznoj dvorani za tjelesni,
gledajući u posljednje slabe otiske tragova koji su tu potpuno nestajali.
„Sigurno su im se noge osušile", zaključio je Mrva njuškajući zrak.
„A što se dogodilo s ovim?“ pitala je Lisa gledajući u transparent limenog
orkestra koji je bio naslonjen uza zid, iza sprava za vježbanje i starog kozlića
za preskakanje.
U dvorani koja je služila za tjelesni odgoj, limeni
orkestar imao je probe. Mrva je svirao trubu, a Lisa
klarinet. Transparent je bio plave boje, a slova s
imenima bila su obojena u žutu: Limeni orkestar ‘šole’
Delgen.
Mrva je krenuo prema izlazu, a Lisa je pojurila za
njim. Koliko god bila svjesna i hrabra djevojka koja
uopće nije vjerovala u duhove, čudovišta i slične
stvari („Nego što! Koji bi desetogodišnjak vjerovao u
tako nešto“, jednom se izrugivala), ipak nije željela
ostati sama u dvorani. Ondje se nalazilo nešto zbog
čega su joj se naježile sve dlačice na stražnjoj strani
vrata i nešto doista nije bilo u redu.
Istovremeno, u školskom dvorištu, ravnatelj je
stajao pokraj razbacane gomile snijega i glasno tražio
od učenika da mu kažu tko je prišio hlače gospodina Galvaniusa za stolac.
Mrva i Lisa stajali su na vrhu stepenica, pored vrata koja vode u dvoranu,
promatrajući učenike koji su u strahu gledali oko sebe - prvo u ravnatelja, a
zatim u Trulsa i Tryma, koji su stajali jedan pokraj drugoga, rame uz rame, s
rukama prekriženim na prsima, i prijeteći buljili u ostalu djecu.
„Nitko se neće usuditi izdati Trulsa i Tryma“, rekla je Lisa.
„Čini mi se da je gospođa Strobe bila u pravu“, uključio se Mrva.
„Većina ljudi želi samo mir i tišinu, kako bi se bavili svojim poslom i da ih
drugi ljudi pretjerano ne gnjave.“
 U tom trenutku oglasilo se školsko zvono, a Lisa je pomislila kako dan
postaje jako čudan. A postao je još čudniji sredinom posljednjeg školskog
sata, kad je shvatila što to nije bilo uobičajeno. Prosvjetljenje ju je snažno
pogodilo u glavu, poput snježnih gruda Trulsa i Tryma. Transparent školskog
orkestra! Transparent s imenom izvezenim u žutoj boji, koji je vidjela stotinu
puta: Limeni Orkestar Škole Delgen. Ali na transparentu koji je tog jutra
vidjela pisalo je: Limeni Orkestar ‘Šole’ Delgen. Nedostajalo je slovo ‘k’!
Lisa je osjetila ledenu jezu. Kako je to moguće?
Zvono je označilo kraj zadnjeg sata i Lisa je odvukla Mrvu natrag u
dvoranu. Stali su i zagledali se u stari transparent. Mrva je uz puno muke
slovkao: „ O-R-K-E-S-T-A-R-Š-K-O-L-E-D-E-L-G-E-N“.
„Ali jutros nije bilo slova ‘k’ u riječi škola!“ očajnički je zavapila Lisa.
„Časna riječ!“
Mrva je spojio vrhove prstiju lijeve i desne ruke i okrenuo se prema njoj.
„Hm, možda bi Doktor Proktor mogao izumiti nekakav prigušivač za tvoju
maštu, draga moja.“
„Ja ništa ne umišljam!" povikala je Lisa ljutito. Mrva ju je prijateljski
potapšao po leđima. „Samo sam se šalio. Znaš li po čemu se ti i ja
razlikujemo, Lisa?“
„Ne znam. Čekaj, znam! Baš po svemu!“
„Razlikujemo se, Lisa, po tome što ja kao tvoj prijatelj vjerujem u svaku
tvoju riječ. Vjerujem ti u potpunosti!“
„To je zato“, odgovorila mu je Lisa, „što ja, za razliku od tebe, uvijek
govorim istinu.“
Mrva je pažljivo proučavao transparent. „Mislim da je došlo vrijeme da
zatražimo pomoć od naših prijatelja."
„Mi nemamo prijatelje, Mrva. Ako ne računamo nas dvoje, imamo samo
jednog prijatelja!"
„E, pa to, ako mene pitaš, zvuči kao čopor prijatelja“, rekao je Mrva i
počeo zviždukati trubačku melodiju „Koračnica starog rendžera“,
tradicionalnu norvešku vojnu koračnicu. A kada je krenuo, Lisa si nije mogla
pomoći i pridružila mu se, zviždučući dio koji inače izvodi klarinet.
Uz glazbu „Koračnice starog rendžera“ izmarširali su iz škole na Aveniju
Cannon, prošli pokraj crvene kuće u kojoj je Lisa živjela, a zatim prošli
pored žute kuće preko puta, u kojoj je živio Mrva, produživši sve do
neobične nakrivljene plave kuće na kraju ulice, gotovo skrivene iza gomile
snijega. Tu je živio njihov jedini prijatelj. Probili su se kroz snijeg, prošli
pokraj ogoljenog stabla kruške i pokucali na vrata jer je zvono bilo razbijeno.
„Doktore Proktor!“ povikao je Mrva. „Otvorite!“
 ALI VRATA KUĆE DOKTORA PROKTORA nitko nije otvarao.
„Gdje bi mogao biti?“ promrmljao je Mrva vireći kroz otvor za poštu u
vratima.
„Tamo je“, rekla je Lisa.
„Gdje?“ pitao je Mrva.
„Gore.“
Mrva se okrenuo i pogledom slijedio Lisin kažiprst.
A tamo gore ugledao je visokog, mršavog muškarca koji je, balansirajući
na krovnoj gredi, nosio profesorov kaput i ružičaste zimske naušnjake.
Muškarac je sitnim koracima išao naprijed, hodajući s rukama ispruženima
ispred sebe.
„Doktore Proktor!“ viknuo je Mrva najjače što je mogao.
„Ne može te čuti“, rekla mu je Lisa. „Stavio je Dvostruku gluhoću.“
Dvostruka gluhoća - ili naušnjaci Dvostruka gluhoća Doktora Proktora -
bio je profesorov izum kojim se htio zaštititi od slušanja njegovog drugog
izuma; Prdopraha Doktora Proktora.
Lisa je napravila snježnu grudu i čvrsto je stisnula. Pogodila je krov
točno ispred glave Doktora Proktora koji je od iznenađenja poskočio i počeo
izvoditi jako čudne pokrete. Rukama kao da je veslao po zraku, a zatim je
slučajno dlanom okrznuo ružičasti naušnjak i gurnuo ga tako da mu je prekrio
jedno oko.
„Što to radite?“ viknuo je Mrva.
„Ja... mašem rukama“, zavikao je i profesor mašući još energičnije. „I
njišem gornji dio tijela...“ Glasno je uzdisao dok se njegov dugački, mršavi
torzo pomicao naprijed-nazad. „I gubim ravnotežu!“ povikao je i odjednom
nestao.
 Lisa i Mrva su se prestravljeno pogledali, a onda potrčali oko kuće.
„Hej?“ viknula je Lisa.
„Hej?“ viknuo je i Mrva.
„Hej, da, da“, začuo se odgovor, a glas je dolazio iz rupe u snijegu iz koje
su provirile dvije ruke.
„Ako smo napokon završili s tim hejanjem, biste li mi mogli pomoći da
se izvučem odavde?“
 Lisa i Mrva su zgrabili po jednu njegovu ruku i drugi put toga čudnog
dana jedan odrasli čovjek izvučen je iz gomile snijega. No, ako ćemo iskreno,
većina ljudi koja poznaje Doktora Proktora, nikad ga ne bi smatrala odraslom
osobom. Naravno, on ima poprilično godina, ali izumi su mu nevjerojatno
zabavni i, na nesreću, ne baš praktični za upotrebu u svijetu odraslih. To je
bio razlog da se dosad nije ni obogatio niti postao slavan, iako je bio sretan
čovjek. Imao je sve što je želio. Svakog dana radio je ono što najviše voli,
dakle, osmišljavao je svoje luckaste izume. Ispred kuće je imao dvorište sa
stablom kruške. I nekolicinu dobrih prijatelja. I bio je zaručen za Juliette
Margarine, najljubazniju ženu koja je ujedno bila - koliko je on uspijevao
vidjeti kroz svoje prljave plivačke naočale koje je uvijek nosio sa sobom - i
najljepša žena u Oslu. Juliette je trenutno u Parizu, ali uskoro će se vratiti
Doktoru Proktoru.
„Zašto ste nosili Dvostruku gluhoću?" pitala ga je Lisa dok mu je
pomagala ustati.
„Uši su mi bile promrzle, a nisam mogao pronaći svoj šešir“, odgovorio je
profesor. „Što ima kod vas?“
Lisa mu je ispričala što se dogodilo u školi.
„Gregor Galvanius, ha?“ rekao je Doktor Proktor, uklanjajući snijeg iz
svoje raščupane kose. „Čudno stvorenje.“
„Poznajete Gospodina Štucavicu?“ upitao je Mrva. „Truls i Trym su mu
zašili hlače za uredsku stolicu stvarno zeznutim cik-cak šavom. Umjetnost i
domaćinstvo su nedostižne vještine, zar ne? Ali pitam se kako su to uspjeli
izvesti da nitko ne primijeti?“
Doktor Proktor je uzdahnuo. „Siguran sam da je Gregor, jadničak,
vjerojatno zaspao.“
„Učitelji ne spavaju za vrijeme svojih satova“, rekta je Lisa.
„Zapravo, spavaju“, odgovorio je Doktor Proktor. „Ako su stvorenja koja
doista trebaju hibernirati, onda spavaju.“
„Hmm. A što je to?“ upitao je Mrva pokazujući stopala Doktora
Proktora.
„To je“, počeo je profesor, spuštajući pogled prema svojim crvenim i
narančastim čizmama s plavim vezicama, „moj posljednji izum. Balansirajuće
cipele Doktora Proktora. Vidiš...“ Podigao je jednu nogu i pokazao mu đon.
„To je par starih boksačkih tenisica u koje sam ugradio magnetne trake uz
pomoć kojih se može balansirati na bilo čemu. Samo uključite ovaj
prekidač.“
Na tenisice je bio spojen običan okrugli prekidač sa štednjaka. Lisa je
čitala funkcije:
 Nategnuti konopac
Ograda
Most
Krov
„Kul!“ uzviknuo je Mrva. „Mogu li ih isprobati?"
„Ne još, dragi moj Mrva. Trebam ih još malo usavršiti prije nego što
postanu... uh, savršene.“ „Pa, u tom slučaju, zašto ste ih nosili gore na
krovu?“ pitao je Mrva djelujući pomalo uvrijeđeno. Naime, Mrva je najviše
volio isprobavati one izume Doktora Proktora koji još nisu bili savršeni.
„Namještao sam antenu“, rekao je Doktor Proktor, pokazujući prema
krovu gdje su se jasno vidjeli obrisi divovske antene, crne siluete na
blijedom zimskom nebu. „Posljednjih dana jedva mogu uhvatiti program."
Lisa je uzdahnula. „Ali, dragi moj profesore! Zar ne znate da su danas
televizijski signali digitalni? Ni jedna od tih starih antena više ne radi!“
Doktor Proktor je podignuo obrvu i pogledao prvo Lisu, zatim antenu na
krovu, a onda svoj ručni sat. „Pa sat otkucava, u čemu je problem?“
„Molim?“ rekla je Lisa.
„U čemu je problem?“ ponovio je Doktor Proktor. „Vidio sam nešto u
snijegu što je nestalo kad se snijeg otopio“, rekao je Mrva.
 „To se inače događa sa snijegom kada se otopi“, zijevajući mu je
odgovorio Doktor Proktor. „Što još ima?“
„Na školskom transparentu nedostaje slovo ‘k’“, dodala je Lisa.
„Čini se da se bliži smak svijeta“, rekao je Doktor Proktor i počeo gacati
po snijegu prema ulaznim vratima.
„Znate li što bismo trebali učiniti?“ pitala je Lisa.
„Naravno“, odgovorio je Proktor.
„A to je?“ požurivala ga je Lisa.
„Ono što uvijek radimo. Napravit ćemo puding.“
„Pa...“ rekao je Doktor Proktor, nakon što su pojeli gomilu pudinga za
kuhinjskim stolom.
Na kuhinjskoj radnoj površini stajao je model helikoptera koji je Proktor
koristio kako bi istukao šlag što ga je stavljao na puding, toster kojim je
ubrzano sušio čarape i rukavice i posuda za kuhanje riblje juhe na čijem je
dnu napravio veliku rupu jer nije podnosio riblju juhu.

„Znači, vidjeli ste nesto...“ počeo je Doktor Proktor.

„Aha“, rekao je Mrva i glasno podrignuo. „Ispričavam se.“
„Naravno. Što si vidio?“
„Teško je reči. Bilo je prašnjavo i s tragovima snijega od sudara Gregora
Galvaniusa. Vidio sam mu siluetu. Ali onda se snijeg otopio i što god bilo
ispod njega, postalo je nevidljivo.“
„Čovjek ili životinja?"
„Ne znam. Tragovi nisu izgledali poput tragova životinja koje poznajem.
A nisu sličili niti na tragove bosonogog čovjeka ili čovjeka koji nosi cipele ili
čizme. Izgledali su kao da je nosio...“ Mrva je zatvorio oči i stisnuo kapke,
izgledajući kao da se jako koncentrira na ono što je taj stvor mogao nositi na
nogama.
„Hm“, zamišljeno je rekao Doktor Proktor. „A taj transparent na kojem je
nedostajalo slovo ‘k’ u riječi škola? A kad ste se vratili, slovo je opet bilo
tamo?“
Lisa je kimnula glavom.
Doktor Proktor je protrljao bradu.
„Čarape!“ povikao je Mrva.
Lisa i Doktor Proktor su ga pogledali.
„To su bili tragovi čarapa“, rekao je Mrva. „Znate ono kad se smočiš i
dođeš kući, pa skineš cipele i hodaš po kući samo s mokrim čarapama na
nogama.“
„Čarapokradljivac“, prošaptao je Proktor više za sebe. „Govorna mana.
Mjesečevka...“
U tom trenutku shvatio je da Mrva i Lisa sjede pokraj njega pa je
iznenada zašutio.
„Čarapokradljivac?“ istovremeno su upitali Lisa i Mrva.
„Govorna mana!“ rekao je Proktor. „Hoću reći... Moj je govor bio
ometen... Pogrešno sam se izrazio“. Pokazao je prema prozoru: „Ma
pogledajte vi to! Počelo je sniježiti!“
Pogledali su van i vidjeli kako sitne pahulje doista padaju. Ali to je
Norveška, država u kojoj često sniježi.
Lisa je pogledala Doktora Proktora i upitala: „Što je čarapo..."
„Bilo kako bilo, radim na novom izumu“, rekao je Doktor Proktor
prekinuvši Lisu prije nego što je uspjela završiti misao. „Riječ je o
mutantnom hibridu između božićnog drvca i domaće kruške, na kojemu rastu
šljokice, papirnati ukrasi i svjećice.
Sve što čovjek treba napraviti jest posjeći ga i tako dekoriranog smjestiti
u svoj dnevni boravak. Što mislite o tome?“
 Mrva je odmahnuo glavom i rekao: „Loša ideja. Pa pola zabave i jest u
tome da sam ukrašavaš božićno drvce.“
„Ozbiljno?“ pitao je Doktor Proktor.
„Aha“, odgovorio je Mrva stružući ostatke pudinga po tanjuru. „Zar ne
možete, umjesto toga, izmisliti nešto kao Orkestar škole Delgen?“
„Mislim da je to nemoguće“, rekao je Doktor Proktor. „Ali što kažete na
puding s okusom medenjaka?“
„Tu ste na dobrom tragu!“ zadovoljno će Mrva, ližući posljednje tragove
pudinga koji je ostao na tanjuru. „Ako nitko od vas više neće jesti, ja bih
mogao još malo..
„Doktore Proktor“, rekla je Lisa, „što ste to govorili o čarapokradljivcu?“
„Nikad nisam čuo za tako nešto“, rekao je Proktor. „A niste ni vas
dvoje.“
Lisa je pogledala Mrvu. Obrazi su mu bili napuhani poput balona, a tanjur
s pudingom bio je potpuno prazan.
„Oh, pogledajte koliko je sati“, rekao je Proktor zijevajući glasno i
previše očito.
„Zar ne misliš da se Doktor Proktor danas ponašao pomalo čudno“, pitala
je Lisa dok su stajali pred vratima kuće.
„Ma, zaboravi“, rekao je Mrva pa glasno i zadovoljno podrignuo.
„Baš“, komentirala je Lisa prevrćući očima.
Nakon što je došla kući, Lisa je napisala zadaću i vježbala klarinet, a
onda ju je majka pozvala iz dnevnog boravka rekavši joj da je vrijeme za
spavanje. I, začudo, Lisa se složila s njom. Nakon što je oprala zube, spustila
se do dnevnog boravka da bi mami i tati poželjela laku noć. Roditelji su
sjedili gledajući na televiziji hrpu muškaraca i žena koji su pjevali iz sveg
glasa, a njihove bijele pelerine njihale su se poput zastora na ljetnom
povjetarcu. Lisa je shvatila koliko čezne za ljetom.
„Što to gledate?“ pitala je Lisa.
„Što to gledamo?“ začuđeno je pitao njezin otac. „Ovo je NoroVision
natjecanje zborova. Pobjednički zbor dobiva 20 000 dolara i 50 centi. I svoj
TV shovv. I plaćene troškove za kampiranje u Danskoj.“
„Plus besplatno šišanje u trajanju šest mjeseci u gradovima Moss ili Voss,
ili u bilo kojem drugom gradu koji se s njima rimuje", rekla je Lisina majka.
„Plus...“
 „Tko to pjeva?“ prekinula ih je Lisa.
„To je zbor Hallvarda Tenoresena“, promrmljao je otac.
„Tko je Hallvard Tenoresen?“ upitala je Lisa.
„Tko je Hallvard Tenoresen?“ začudeno je ponovila njezina majka.
„Iskreno, Lisa, trebala bi malo češće pratiti tabloide. Hallvard Tenoresen je
onaj raspjevani kiropraktičar iz švedskog Jonkopinga.
Zar nisi čula za njega? Najslađi zborski dirigent južno od Sjevernog pola!
Pogledaj ga samo! Vidiš kako je sladak? Čudno da nije oženjen.“
„Nije čudno što nije oženjen“, smijuljio se njezin tata.
Lisa je gledala razjapljena usta pjevača koji su se pjevajući pokušavali i
smješkati, a zatim je otišla. Kada je legla u krevet, isključila je lampu za
čitanje i uključila ručnu bateriju, usmjerivši je prema prozoru žute kuće
preko puta ulice. Kao i uvijek, svjetlo se upalilo u kući na drugoj strani, a
majušni prstići počeli su zaigrano raditi igrokaz od sjena. Čini se da je
večeras na repertoaru predstava o štucajućem čovjeku koji se zabija u nešto.
A pomaže mu žena s dugačkim nosom. Izgledalo je kao da je muškarac
pokušava poljubiti, ali ona ga je odgurnula. Lisa se od srca smijala i potpuno
zaboravila da je zaboravila ono što je zaboravila.
Kad je predstava završila, Lisa je nenormalno brzo utonula u svoj
normalni san. I nije primijetila da je prestalo sniježiti, kao što nije primijetila
ni taj čudni žuboreći zvuk koji je dolazio iz kanalizacijskog šahta na Aveniji
Cannon. Žuborenje se podizalo prema Mjesecu koji je treperio iznad Osla
kao da mu pjevuši pjesmu.
 SLJEDEĆEC DANA U ŠKOLI svi su pričali o natjecanju zborova,
komentirajući koji je zbor imao najbolji nastup.
Jedni su rekli „Zbor Hallvarda Tenoresena“.
Drugi su rekli „Hallvard Tenoresen zbor“.
A većina ih je rekla samo „Hallvard Tenoresen“.
Finalna, odlučujuća emisija NoroVision zborskog natjecanja bit će
večeras. Naravno da će je svi gledati i da će sve oči biti uprte u Hallvarda
Tenoresena.
Tijekom pauze za ručak djevojke su sjedile na klupama u hodniku, jele
sendviče koje su pripremile kod kuće i pričale o Tenoresenovim nježnim
šiškama koje su gotovo pokrivale njegove nježne, plave oči. A ti savršeni
zubi privlače pozornost poput svježe obojene bijele ograde.
„Ozbiljno“, počela je Beatrize, koja nije bila samo najslađa djevojka u
njihovom razredu nego i najbolja u matematici, tjelesnom, preskakanju
konopca, zapravo u svemu što je bilo važno u njihovoj školi. „Mislim da
bismo trebali osnovati vlastiti zbor i sljedeće se godine uključiti u
natjecanje.“
A zatim, kao i uvijek kad bi Beatrize iznijela svoje mišljenje, ostale su
djevojke poslušno kimnule glavom. Sve osim Lise koja je, na jedvite jade i
vrlo obzirno, upravo uspjela zauzeti maleni prostor na samom kraju klupe.
Beatrize je zabacila svoju dugu, plavu kosu i počela proučavati svježe
nalakirane nokte: „Znate, sto posto sam sigurna da možemo pobijediti.
Mislim, pogledajte kako izgledamo. Totalno zračimo šarmom i unutarnjom
ljepotom i svim ostalim.“ Lisa je zakolutala očima, ali ni jedna djevojka to
nije primijetila. I da jesu, teško da bi ih bilo briga.
„Ali, mislim, kako možemo tek tako osnovati, ovaj, zbor, Beatrize?“
upitala je jedna od djevojaka.
„Ništa lakše od toga“, rekla je Beatrize, provjeravajući jesu li joj ispucali
vrhovi kose. „Sve što trebamo je, onaj... dirigent.“
„Ali kako da, znaš, nabavimo jednog od tih... ?“ Netko odozgo je viknuo:
„Dirigent?“
A onda je nešto bućnulo i palo, sletjevši na pod točno ispred njih. Čuo se
doskok dva malena đona, dječje veličine 11. S malenog lica posutog pjegama
zacaklile su se oči. Na malenoj glavici imao je ogromnu narančastu pletenu
kapu, s nakrivljenom kuglicom na vrhu.
„Super. Prihvaćam posao“, rekao je Mrva.
„Mislim, ono, odakle si se ti stvorio?“ pitala je Beatrize.
„S one male police gore na kojoj ljudi ostavljaju kape“, odgovorio joj je
Mrva, zgužvao papirnatu vrećicu u kojoj mu je bio ručak i bacio je u
savršenom luku u kantu za smeće odmah pokraj Lise.
„Kada počinjem?“
Beatrize je zakolutala očima. „Misliš da ćemo mi, kao, uzeti nekog
crvenokosog patuljka za dirigenta?“
Djevojke su se počele hihotati.
„Kao, to bi nam donijelo hrpu glasova“, prošaptala je jedna od njih.
„Nekima bi to moglo biti smiješno“, šapnula je druga.
„A nekih ne bi bilo mnogo. Jedva da je veći od kuglice prašine“, rekla je
Beatrize.
„Gle, moja ponuda istječe za točno pet sekundi“, rekaoje Mrva. „Četiri,
tri... I, što kažete?“
Odgovor je zvučao kao da ga je otpjevao zbor: „NEEEEEE!!!“
„No, dobro onda“, rekao je Mrva. „Nemojte se poslije žaliti po školi da
niste nikad dobili priliku, kad sljedeće godine mi pobijedimo.“
„Mi?“ začudila se Beatrize.
„Aha“, rekao je Mrva.
„Tko to mi?“
„Lisa kao sopran i ja kao tenor.“
Djevojke su se počele histerično smijati, a Lisa je izgledala povrijeđeno.
„Mrva.. “ počela je.
„Pa imate li vi, ekipa, neko ime“, zajedljivo je upitala Beatrize.
„Naravno“, odgovorio joj je Mrva, kažiprstom pišući slova po zraku i
polako, s pretjeranim naglašavanjem, izgovarajući ime: „Mrvin vrlo
harmonični i vrlo miješani zbor“.
„Ha, ha!“ oholo se nasmijala Beatrize. „Vi, ekipa, imate, kao, zbor od
samo dva člana? Hallvard Tenoresen sigurno ima, ono, najmanje trideset
ljudi.“
„Tko je rekao da nas je samo dvoje?“ pitao je Mrva. „Očito je da nas ima
više.“
„Kao na primjer? Mislim, ono, totalno, tko još?“ afektirala je Beatrize.
„Pa, s nama je Doktor Proktor koji pjeva bariton“, rekao je Mrva, toliko
mršteći obrve da su se gotovo spojile, kao da mu je teško prisjetiti se svih
članova. „I... Contralto će pjevati njegova zaručnica Juliette Margarine. Ako
se pojavi do tada. Naravno, tu je i castrato; imamo Perryja, on pjeva taj dio.“
„Mislim, tko je sad Perry?“
„On je sedmonogi peruanski sisajući pauk.
Može pjevati tako visokim glasom da ga glazbeno nerazvijeno ljudsko
uho uopće ne može čuti. Čaroban je.“
„Ma“, rekla je Beatrize. „Ti samo, ono, izmišljaš kao i obično, Mrva. Svi
znaju da ne postoji stvar kao sedmonogi peru... peru...“
„Peruanski sisajući pauk“, Lisa je završila rečenicu umjesto nje i
uzdahnula. Ovo je sve skupa bilo ponižavajuće, više nego inače.
„Ne postoji?“ rekao je Mrva. „E pa, pozdravimo onda...“ skinuo je svoju
narančastu kapu, „... Perryja!“
Djevojke su počele vrištati, neke toliko glasno da su im poispadali
sendviči iz ruku, jer je na vrhu Mrvine glave doista stajao krivonogi pauk.
Istinabog, nije izgledao baš peruanski, niti je pokazivao želju za sisanjem ili
entuzijazam prema pjevanju, ali bio je pauk. I tko je brojio, vidio je da doista
ima sedam nogu. Ali, kako nije bio ni naročito velik ni pretjerano dlakav,
djevojke su brzo došle k sebi.
„Ali, m-m-može li pjevati?“ podsmjehnula se Beatrize.
„Naravno!“ rekao je Mrva. „Pjevaj nešto popularno, Perry. O da, ta je
odlična! Dobar izbor, Perry!“
Djevojke su širom otvorenih usta blenule u Mrvu i pauka koji je, onako
krivonog, nepomično stajao na vrhu njegove raščupane crvene grive.
„Zar ovo nije prekrasno?“ upitao je Mrva dok je zatvorenih očiju
ushićeno njihao glavu lijevo-desno ipjevao: „Aleluja, aleluja...“
 „Ljudi, ozbiljno“, rekla je Beatrize. „Ja, ono, totalno čujem samo Mrvu!“
„Naravno“, uzdahnula je Lisa. „Kao što je rekao, sisajući pauci pjevaju
tako visokim tonom da ga oni bez sluha za glazbu uopće ne mogu čuti.“
Beatrize je zurila u Lisu širom otvorenih usta, jer glazba je u njihovoj
školi bila bitna, a Lisa je upravo naglas izjavila da ona, Beatrize, nema sluha
za glazbu!
„Aleluja, aleluja“, pjevala je Lisa i počela odmahivati glavom jednako
kao i Mrva.
„Mislim.. “ zasiktala je Beatrize ustajući.
„Zborske cure, idemo“.
Odmah nakon njezinog signala, djevojke su ustale, podigle nosove i
odmarširale pokraj Lise, Mrve i Perryja prema igralištu.
„Uf“, rekla je Lisa. „To su bile djevojke koje sam htjela za prijateljice. A
to je bio zbor u koji sam se htjela učlaniti. Uf! Napokon sam se izborila za
svoje mjesto na klupi.“
„Sad imaš još više mjesta“, rekao je Mrva sjedajući pokraj nje. „Tko još
želi pjevati u zboru ako može svirati u orkestru?“
Kada je Lisa malo razmislila o njegovim riječima, shvatila je da je
najvjerojatnije u pravu.
„Ovo je jedan stvarno zgodan pauk!“
Začuvši taj glas Lisa i Mrva su poskočili, jer nisu čuli da im se netko
približava. Ispred njih je stajao pogrbljeni učitelj umjetnosti i domaćinstva,
Gregor Galvanius. Zurio je u njih - bolje rečeno u Mrvu - s pogledom u
kojem se gotovo vidjela pohlepa.
„Gospodine Štucavica“, izletjelo je Mrvi.
„Gospodin Štucavica?“ pitao je Galvanius dok su mu se kapci spuštali i
podizali preko pomalo buljavih očiju kojima je snimao Perryja. „Je li to ono
što zoveš lijepim primjerkom?“
„A, on?“ rekao je Mrva. „Njegovi ga prijatelji jednostavno zovu Perry.
Volite li paukove, gospodine Galvanius?“
„Jako“, odgovorio je gospodin Galvanius, oblizujući se dugačkim jezikom
oko cijelih usta. „Moglo bi se kazati da generalno volim insekte.“
„Ma nemojte mi reći“, začudio se Mrva. „Ovo je sedmonogi...“
„...peruanski sisajući pauk“, dodao je Galvanius. „I jako lijepo izgleda.“
Potočić sline počeo je curiti iz kuta njegovih usta. Mrva je uzeo svoju
narančastu kapu i pažljivo je vratio na glavu, pokrivajući Perryja.
„Hladno je“, rekao je Mrva objašnjavajući svoj potez. „Perryjeve noge
lako se prehlade. A kad imaš sedam nogu koje se mogu prehladiti, možeš
dobiti veliku... hm, drhtavicu, ha?“
Lisa je stajala i promatrala cipele gospodina Galvaniusa. Izgledale su kao
nove. Potpuno nove. Zapravo, nenormalno nove. Da, kad malo bolje razmisli,
sigurna je da nikad prije nije vidjela takve cipele.
„Što se ovdje događa?“ začuli su nečiji glas. Bila je to gospođa Strobe.
Gospodin Galvanius je odmah zaštucao i zacrvenio se.
„Zar ne biste trebali biti na satu?“ upitala je.
„A-ali, još nije zvonilo", odgovorila je Lisa.
U tom trenutku zvono je počelo zvoniti - kao da je bilo pod izravnom
kontrolom gospođe Strobe. Čulo se prodorno zujanje, poput bumbara
zatočenog u staklenci.
Mrva i Lisa su naglo skočili i pojurili prema razredu. Iza sebe su čuli
autoritativni glas gospođe Strobe: „Zar ne biste i vi trebali poći u istome
smjeru, Gregore?“
„Naravno gospođo Strobe!“
Gospodin Galvanius je odmah krenuo čudno skakućući.
Kad su se Lisa i Mrva vratili u razred i kad je nastava počela, Lisa je
vidjela kako se Beatrize i ostale djevojke hihoću i zlobno pogledavaju prema
Mrvi i njoj. Tada je pomislila da je Mrva u pravu. Doista, pa tko bi htio
pjevati u zboru ako može svirati u orkestru? A orkestar je večeras imao
probu.
 CIJELA NORVEŠKA, S TEK NEKOLIKO iznimki, bila je prikovana uz
televizore kada je Nomsk Ull, voditelj NoroVision zborskog natjecanja
zaurlao u kameru da je vrijeme za finale te da će prvi nastupiti zbor...
Nomsk Ull maksimalno je podigao glas pružajući ruku prema pozornici:
„...HallvardTenoresen i njegov zbor Smiiiiješniiii glasovi!"
I stajali su tamo, u svojim stilski izrađenim tijesnim majicama. Smiješni
glasovi. A ispred njih, u stilski dorađenijoj, još užoj i još crnjoj majici bio je
Hallvard Tenoresen glavom i bradom. Široko se osmjehnuo, podigao obje
ruke pa spojio palac i kažiprst kao da drži nešto prljavo te napravio nekoliko
čudnovatih trzaja glavom, kao da ga trese struja. A onda se oglasio zbor,
pjevajući pjesmu BABA na najtvrđem norveškom naglasku koji možete
zamisliti:
Hunney, hunney, hunney,
Yur so funney
Eets a crazy world!
Na trećem stihu Tenoresen se okrenuo i nasmiješio u kameru, kao da
gledatelji u tisućama norveških domova ispred televizora pjevaju zajedno s
njim.
A, bogami, i pjevali su. Norvežani su sjedili u svojim dnevnim boravcima
sa šalicama kave i bocama mineralne ili soka, pjevajući o tome kako je
dosadno raditi i kako bi bilo mnogo zabavnije biti bogat.
A kada su Tenoresen i njegov zbor završili, Nomsk Ull se vratio na ekran
i zaurlao: „Prekrasno! Ako želite glasovati za Smiješne glasove, jednostavno
nazovite broj koji vidite na ekranu!“
 A u dnevnim boravcima diljem Norveške, od sjevera do juga, ljudi su se
uhvatili biranja brojeva na svojim telefonima i glasovanja. I dok su drugi
zborovi nastupali dajući sve od sebe, ljudi su grickali čips i čokoladice ili
jeli čvarke i sve ostalo što počinje sa ‘č’, istovremeno razgovarajući o
nevjerojatnom Hallvardu Tenoresenu.
U jednom frizerskom salonu stilist se zahihotao i rekao: „Mislim da bi mi
se svidio jedan kiropraktički tretman s tim Tenoresenom.“
Vozač teretnog kamiona rekao je za večerom hrapavim glasom: „Čuo sam
da može pobijediti trojicu odraslih muškaraca u obaranju ruke te istovremeno
zamijeniti probušenu gumu, svirati ukulele i prati suđe.“
A u staračkom domu, najstariji muškarac rekao je drhtavim glasom: „U
novinama je pisalo da je obljubio šest stotina šezdeset žena i djevojaka. Plus
nekoliko muškaraca koji su izgledali kao žene. I jednu ženu za koju je on
mislio da je muškarac koji je pak mislio da je žena.“
Kada su svi zborovi završili s nastupima, a bila je minuta do sedam, lice
Nomska Ulla ponovo je ispunilo ekran. „Samo glasujte, ljudi! Sve naše linije
bit će otvorene do osam sati po srednjoeuropskom vremenu. Tada ćemo
saznati pobjednika NoroVision zborskog...“ Pokazao je prema publici koja je
uglas zaurlala: „... natjecanja!“
Točno u sedam sati, gospodin Madsen je namjestio na nos svoje
avijatičarske naočale, pročistio grlo i podigao dirigentsku palicu. U dvorani
ispred njega sjedili su dječaci i djevojčice te trube, klarineti, bubnjevi,
francuski rogovi, saksofoni, bas bubanj i tuba koji su, svi zajedno, činili
Limeni Orkestar Škole Delgen. Toga ljeta orkestru je uručeno posebno
priznanje na natjecanju održanom u Lillehammeru. Suci u žiriju su rekli da je
to bio apsolutno najgori limeni orkestar koji su ikada čuli i da - s izuzetkom
nekoliko talentiranih članova, među kojima se najviše isticao majušni
crvenokosi dječak s trubom - taj impresivni ansambl netalentirane djece može
tako dugo voditi samo istinski entuzijast. Tada su gospodinu Madsenu uručili
njegovu nagradu, par njemačkih naušnjaka, napravljenih od prave kože.
Gospodin Madsen je bacio naušnjake, dodao još jednu vježbu tjedno i sad
stoji ondje, odbrojavajući do početka „Vrlo stare rendžerske koračnice“,
pjesme koja je skladana nakon „Stare rendžerske koračnice“, a prije „Nove
rendžerske koračnice“. Nije brojio prema višim nego prema nižim brojevima,
kao da stoji pokraj bombe koja treba eksplodirati: „Četiri, tri, dva...“
 Promrmljao je posljednju, tihu molitvu, ukočio se i viknuo: „Jedan!“ te
naglo spustio dirigentsku palicu. Tri minute kasnije nacrtao je njome u zraku
X. To je bio znak da je „Vrlo stara rendžerska koračnica“ završila i, ako ne
računamo zakašnjelo blejanje saksofona, cijeli orkestar je više-manje
istovremeno završio pjesmu.
„Hm“, rekao je gospodin Madsen kad je prostorijom zavladala tišina.
Pokušao je pronaći logiku kojom bi najbolje opisao ono što je upravo čuo.
Jer nije bilo tako grozno. Naravno, čulo se nekoliko nekontroliranih zvukova:
nervozni klarinet koji je cičao, svirajući previsoke tonove; francuski rogovi
nekoliko su puta odsvirali pogrešne note; bas bubanj je davao malo pogrešan
ritam, a čulo se i nešto što bi mogao biti prdac svirača koji se previše
naprezao. Ali sve skupa gledano, bilo je dobro. Čak jako dobro izvedeno.
Gospodin Madsen je na trenutak pročistio grlo, dok ga je bend promatrao
očima punim iščekivanja.
„Nije bilo tako loše.“
Činjenica je da je Limeni Orkestar Škole Delgen ostvario velik napredak
nakon katastrofalnog nastupa na ljetnom natjecanju u Lillehammeru. gospodin
Madsen je vidio - prvi put otkako je postao njihov dirigent - zrno nade u
svom životu. Zbog toga je osjetio nešto kao nikad prije; bio je dirnut. Da, oči
su mu se napunile suzama koje se nisu vidjele od sunčanih naočala.
Namjestio je naočale tako da nitko ne može ništa primijetiti.
„Još jedanput“, rekao je, osjetivši da mora opet pročistiti grlo.
I Orkestar škole Delgen zasvirao je ponovo. I ponovo. A zvučali su sve
bolje i bolje.
„Krenut ćemo još jednom ispočetka prije nego što zaključimo probu“,
rekao je gospodin Madsen.
Podigao je dirigentsku palicu, ali ju je spustio prije nego što je počeo s
odbrojavanjem.
„A kamo vi idete, Truls i Trym?“
Truls i Trym su odložili svoje bubnjeve, zakopčali identične debele jakne,
u kojima su obojica izgledali kao hrpa naslaganih automobilskih guma, i
uputili se prema izlazu.
„Doma. Glasati za Tenoresena“, rekao je Truls. „Glasovanje završava za
pola sata.“
„Ali proba još nije gotova!“ upozorio ih je gospodin Madsen.
„Baš nas briga“, rekao je Truls. „Mi odustajemo.“
„O-o-odustajete?“ upitao je gospodin Madsen popravljajući naočale
nekoliko puta, ali ništa nije nedostajalo njegovom vidu niti ih je pogrešno
čuo. Te dvije propalice doista su odlučile napustiti njegov orkestar!
„Ali ne možete sada odustati“, povikala je Lisa. „Sada, kad smo napokon
počeli zvučati kao pristojan orkestar.“
„Daj začepi Prdo-Lisa“, rekao je Truls. „Ovaj orkestar je pušiona.“
„Totalna pušiona“, dodao je Trim otvarajući vrata.
„Čekajte!“ povikao je gospodin Madsen. „Što ćete raditi vas dvojica
umjesto da vježbate s orkestrom?“
 „Pridružit ćemo se zboru.“
„Zboru?“ gospodin Madsen nije vjerovao onome što čuju njegove
profinjene uši. „Pa tko se još želi priključiti zboru ako može svirati u
orkestru?“
„Mi“, rekao je Truls. „I one.“
Pokazao je na Beatrize i njezine dvije prijateljice koje su također
odlagale instrumente.
„I oni“, rekao je Trym, pokazujući na tri svirača francuskog roga koji su
upravo zaključavali u kutije svoje instrumente.
„Što se ovdje dogada?“ pitao je gospodin Madsen lupkajući dirigentskom
palicom po rubu glazbenog stalka za note. Ali to nije pomoglo. Upravo
suprotno - i ostala su djeca počela pospremati svoje instrumente.
„Ovo je pobuna!“ vrisnuo je Mrva skačući na stolac.
Činilo se kao da ga nitko ne čuje. Izlazili su iz dvorane, a Beatrize, koja
je izašla posljednja, okrenula se i isplazila Mrvi jezik pa snažno zalupila
vratima. Kada je dvoranom zavladala tišina, Lisa je pogledala oko sebe.
Osim nje, Mrve i gospodina Madsena, ostala je još samo Jane, sviračica tube,
djevojčica koja nikad ni s kim nije razgovarala. Na oba stakla na naočalama
imala je zalijepljene trake jer bi svake godine u siječnju oslijepila od snijega.
I ove je godine bilo tako.
Gospodin Madsen je stajao ispred njih mašući rukama dok mu je donja
usnica podrhtavala. Stajao je tako prilično dugo, potpuno nepomičan sve dok
mu se usnica napokon nije prestala tresti. Zatim je popravio naočale, podigao
svoju dirigentsku palicu i pogledao troje preostalih glazbenika.
„Spremni za ‘Vrlo staru rendžersku koračnicu? Četiri, tri, dva, jedan...“
Lisa je došla kući, skinula čizme i stavila ih u ormarić. Otišla je u dnevni
boravak. Iza fotelja u kojima su sjedili njezini roditelji vidjela je TV na
kojem su prikazivali Tenoresena kako u rukama drži bukete cvijeća, gleda u
publiku i svima se smiješi.
„Hej, kakva je situacija?" upitala je Lisa.
„Tenoresen i Smiješni glasovi upravo su pobijedili!“ zadovoljno je rekao
otac. „Zar nisi oduševljena?“
„Ej, srce“, rekla je njezina majka ne okrećući se. „Večera ti je na tanjuru u
frižideru.“
„Svi su odustali od orkestra i žele pjevati u zboru i...“ počela je Lisa.
 „šššš!“ prekinula ju je majka. „Tenoresen će opet dirigirati.“ Lisina majka
i otac su se u svojim foteljama nagnuli prema televizoru.
Lisa je uzdahnula i otišla u kuhinju pa uzela dva peciva već premazana
sirnim namazom. Čula je roditelje kako u dnevnom boravku zajedno pjevaju
pop pjesmu Ljubav, najljepša riječ na svijetu...
Nakon što je Lisa popila mlijeko i oprala zube, vratila se do roditelja.
NoroVision zborsko natjecanje bilo je gotovo, a voditelj na televiziji objavio
je da će se Hallvard Tenoresen obratiti naciji u podužem govoru odmah
nakon Dnevnika.
„Laku noć“, rekla je Lisa roditeljima grleći ih.
„Uh, zaboravila sam ti spomenuti“, sjetila se majka, „da je gospođa
Strobe jučer na roditeljskom sastanku rekla kako ti ne bi štetilo da na satu
češće dižeš ruku jer se pokazalo da znaš odgovore na sva pitanja.“
„Sjajno“, rekla je Lisa prešutivši da Mrva najčešće počne odgovarati prije
no što ona uopće uspije podići ruku. I da Mrvini odgovori uglavnom nemaju
puno veze s pitanjem.
„E da, upoznali smo tvog ušitelja“, dodao je otac. „G. Galvanius, je li
tako?“
„Izgleda mi pomalo jezovito“, rekla je Lisina majka i zadrhtala. „Znaš li
da mu je ruka bila posve mlitava dok smo se rukovali s njom? A i prsti su
mu čudni, kao da između njih ima plivaću kožicu.“ Lisin autoritativni otac
nasmijao se tako glasno da se njegov zapovjednički trbuh zatresao. „Ho, ho!
Sad malo pretjeruješ, je li tako, Lisa?“
„Hm,“ rekla je Lisa koja nije čula pitanje jer je voditelj na TV-u privukao
njezinu pozornost jednom malom vijesti. Vijest je bila tako malena da ju je
bilo lako ne primijetiti, kao da je stisnuta negdje između vijesti o velikom
potresu koji se dogodio na ugodnoj udaljenosti i vremenske prognoze.
Vijest je zapravo bila u samo jednoj rečenici. Ipak, naježila se od nje.
Jednako kao i dok je stajala ispred transparenta u školskoj dvorani.
„Lijepo spavaj, dušo“, rekao joj je otac ljubeći je u čelo.
Dok je ležala u krevetu, pokušavajući prizvati san, Lisi se ta jedna
rečenica neprestano vrtjela po glavi. Taj komadić vijesti bio je tako malen da
ju je voditelj pročitao s laganim osmijehom: „Policija je obavijestila da se
drastično povećao broj prijava ukradenih čarapa.“
 KAD SE SLJEDEĆEG JUTRA PROBUDIO, Mrva je osjetio da se nešto
promijenilo. Nije mogao dokučiti što, jer je sve više-manje izgledalo kao i
prije. Primjerice, Eva, njegova starija sestra, bila je zaključana u kpaonici i
poručila mu je da se gubi i da je prestane daviti dok se šminka.
„Misliš, dok istiskaš prišteve?“ upitao je Mrva s hodnika.
„Umri, ti jadni, maleni, mrvoliki čkampu!“ vrištala je. „Znaš, ja sam u
velikoj, velikoj žurbi.“
Mrva se spustio do kuhinje. Namazao je maslacem četiri kriške kruha;
jednu je pojeo, a dvije, koje nosi u školu za ručak, je zamotao. Posljednju
krišku stavio je na tanjur i odnio majci u spavaću sobu, zajedno s čašom
narančinog soka i novinama. Spustio je doručak na noćni oririarić pokraj
kreveta i polako počeo buditi majku gurkajući je; „Probudi se, o majko svih
majki! Svanuo je divan dan!“ Majka se okrenula u krevetu i pogledala ga
krvavim očima, pogledom punim sumnje, cmoknuvši dvaput usnicama prije
nego što je počela frktati: „Lažeš kao i obično, Mrva!“
„Danas če biti minus osam stupnjeva i sunčano“, čitao je Mrva prognozu
iz novina.
„Začepi i pročitaj mi naslove“, rekla je majka zatvarajući oči i okrećući
lice prema zidu.
„Pobjeda Hallvarda Tenoresena!“ čitao je Mrva. „U svom pobjedničkom
intervjuu Tenoresen je poručio da se Norveškom upravlja na pogrešan način,
da u državi ništa ne funkcionira, da kralj i premijer nisu kompetentni te da
ponosni norveški narod treba čim prije izabrati vođu koji zna kako se radi.
Nekoga tko zna spojiti ljude u uspješnu radnu zajednicu.
Baš poput članova zbora.“
„Hm... Ima lidrugih vijesti?“
 „Da vidimo...“ rekao je Mrva naprežući oči kako bi pročitao maleni
naslov ispod divovske fotografije Tenoresena. „Čini se da je negdje bio
potres.“
„Gdje?“ pitala je Mrvina sestra iz kupaonice.
Mrva je škiljio u slova: „Nemoguće je reći.“
„Dosadno“, rekla je majka. „Čitaj mi još o Tenoresenu.“
„Tenoresen je izjavio kako nam vrijeme curi“, čitao je Mrva. „‘Spreman
sam se prihvatiti vođenja Norveške i srediti nered u državi ako narod to želi’,
dobrovoljno se kandidirao Tenoresen u svom televizijskom intervjuu.“
Mrva se počeo glasno smijati.

„Čemu se smiješ, budaletino!“ vrištala je njegova sestra koja je napokon

izašla iz kupaonice i stajala na ulazu u sobu s malim, natečenim, crvenim
kraterima po cijelome licu.
„Tenoresenu“, rekao je Mrva. „Lik misli da bismo ga trebali postaviti na
mjesto predsjednika vlade. Nevjerojatno!" Mrva je pisao po zraku kao da
piše naslov iz novina: „Raspjevani švedski kiropraktičar preuzima
Norvešku."
Mrva se tako jako smijao da je počeo štucati, ali je prestao kad je vidio
majku i Evu kako zure u njega.
„Kome ćemo vjerovati ako ne Tenoresenu?“ hladno ga je upitala majka.
„Tebi?“
Eva se glasno nasmijala majčinoj šali, a majka se smijala još glasnije jer
se Eva smijala njezinoj šali, a Eva se smijala još glasnije jer se njezina majka
smijala zato što se ona smijala. Mrva je pogledao na sat, odložio novine i
otišao po ruksak. Majka je vikala za njim: „Ne zaboravi otići u trgovinu
nakon škole! Nemamo mlijeka i kruha, a mogao bi kupiti i malo švrstog sira.“
Mrva je po običaju čekao Lisu pred kućom. Lisa je izašla noseći ruksak.
Kao i uvijek, nisu izmijenili ni riječ nego su šutke počeli hodati prema
Aveniji Cannon, istim putem kojim su uvijek išli.
„Sve je uobičajeno“, rekla je Lisa dok su se približavali kući Trulsa i
Tryma. „A opet, kao da..., kao da...“
„Kao da je nešto prilično nenormalno?" Mrva je završio njezinu misao. „I
ti to osjećaš?“
„Moji roditelji - izgledali su kao da nisu baš normalni.“
„I kod mojih je ista priča“, rekao je Mrva. „Iako je, naravno, posve
normalno da su moja majka i sestra nenormalne."
„Cijeli naš orkestar je odjednom odustao od svirke. Misliš li da je to
normalno?“
„Ne, to je potpuno neobično i nenormalno. Jezivo nenormalno, zapravo.“
„Ali kod Thraneovih je sve normalno“, rekla je Lisa gurkajući ogradu
koja je okruživala razmetljivu kuću. Jedno je bilo sigurno: Truls i Trym
Thrane bili su skriveni u snijegu iza ograde i podrugljivim su pogledima
promatrali Mrvu i Lisu, držeći pripremljene grude snijega. Lisu i Mrvu obično
bi pogodila koja gruda dok bi protrčavali pored kuće, ali gotovo uvijek bi
uspijevali izbjeći njihove slabašne projektile, jer su se Truls i Trym prošle
godine toliko udebljali da više nisu mogli jako zamahnuti rukama.
Ali Lisa je ubrzo shvatila da se danas neće tako lako izvući. Blizanci su
preskočili ogradui stali na pločnik blokirajući im put. Obojica su imali u
rukama ogromnu grudu. Lisa je ugledala prve zrake sunca kako obasjavaju
njihovu površinu i shvatila da su ih Truls and Trym zalili vodom. Zaleđene
grude.
Mrva je prošaptao: „Ne brini Lisa. Ja ću ovo srediti."
Lisa je pogledala svog majušnog prijatelja. Da, on zna biti iritantan,
neugodan i bezobziran. Ali nije poznavala hrabriju osobu od njega. Ponekad
je bio toliko hrabar da se pitala nije li zapravo glup.
 „Dobar dan, kapetane Thrane i kapetane Thrane!“ ozareno je povikao
Mrva. „Jer to jesu kapetanske kape na vašim glavama, je li tako?“

„Zborske uniforme“, ponosno su uglas odgovorili blizanci. Kape su bile

bijele sa štitnicima i resama koje su izlazile iz njihova središta.
„Zbor?“ upitao je Mrva. „Znači, vi momci ne svirate samo bubnjeve, nego
i pjevate? Tko bi rekao da u tako mala tijela stane toliko talenta.“
Truls i Trym su blejali u Mrvu dok im je dah iz otvorenih usta, kao iz
dvaju dimnjaka, izlazio u zimski zrak.
„Želi nas preveslati“, šapnuo je Trym bratu. „Je li on to pristojan prema
nama?!“
„Ali...“ prošaptao je Truls. „Vjerujem mu jer tvrdi da smo dobri bubnjari,
zar ne?“
„To misliš zato što te je preveslao“, šapnuo je Trym.
„Preveslan sam“, složio se Truls.
„Idemo ga razbiti“, šapnuo je Trym. „Razbit ćemo mu glavu!“
„Tako je, razbit ćemo tu iritantnu glavu“, dodao je, podižući ruku s
ledenom grudom.
„Dopustite mi da vam olakšam to razbijanje glave, moja draga braćo
Thrane“, rekao je Mrva skidajući svoju narančastu kapu.
 „Ha!“ nasmijali su se blizanci savijajući ruku što su jače mogli.
„Što je to na njegovoj glavi?“ upitao je Trym.
„Životinja“, rekao je Truls.
„To vidim, ali koja vrsta životinje?“
„Mala životinja.“
„Možda buha?“
„O da“, nasmijao se Trym. „Gnom ima buhe! Razbijmo ga!“
„Kako želite“, rekao je Mrva, sa smiješkom stojeći ispred njih. „Ali kao
susjed osjećam potrebu upozoriti vas na posljedice bacanja ledenih gruda na
sedmonogog peruanskog sisajućeg pauka.“
„Razbijmo mu glavu!“ povikao je Truls.
„Čekaj“, rekao je Trim. „Kakve pos... pos... posljedice?“
„Pa...“ počeo je Mrva. „Budući da je peruanski, ovaj, sisajući pauk
odrastao u snijegom prekrivenim Andama, prilično je naviknut na grude jer su
one uobičajne u Andama. Tamo se neprestano vode žestoki grudački ratovi
između Inka i protivničkih plemena. U Peruu se svi grudaju. Čak i ljame.
Jedu snijeg i onda ga ispljunu kao snježnu grudu, s pljuvačkom i balama i sa
svim ostalim. Ali Perryju sve to ne može ništa. Iako, postoji grudanje, a zatim
opet postoji grudanje. Hoću reći, pogodak grude ga jako razbjesni. Jako
razbjesni. A njegova je osveta užasna...“
„Tako je!“ potvrdila je Lisa i iznenadila se začuvši svoj glas. Svejedno je
nastavila. „Kad je razbješnjen, pauk skače na glavu bacača grude brzinom
većom od treptaja oka i zatim mu se zavuče u uho.“
„U uho?“ zgrozio se Truls.
„I ulazi sve dublje u ušni kanal“, dodao je Mrva.
„Aij!“ rekao je Trym.
Sama pomisao na to izazvala je kod Trulsa svrbež pa je pokušao gurnuti
prst u uho kako bi se počešao, ali je zaboravio da nosi rukavice bez prstiju.
„A kad dođe do tvog mozga“, nastavila je Lisa, „počinje sisati.“
„Sisati?!“ zajecali su blizanci uglas.
„Naravno. Zato ga i zovu sisajući pauk“, objasnila je Lisa. „Posiše...“
prigušila je glas. Truls i Trym si nisu mogli pomoći pa su se približili
njezinom uhu. „...ti cijeli mozak.“ I onda je iznenada tako jako zasrkala da su
prestrašeni blizanci skočili unatrag.
„Prvo vam posiše tablicu množenja i sve što ste ikad naučili o europskim
državama“, rekla je Lisa. Budući da ih ta informacije nije nimalo uznemirila,
nastavilaje. „Zatim zaboravite stihove i melodiju nacionalne himne, sva imena
vaših prijatelja, put do kuće i na kraju vaša vlastita imena.“
Zbog ovoga posljednjeg Trym je zijevnuo.
„Onda... onda...“ Lisa je pokušavala smisliti nešto drugo, ali ništa joj nije
padalo na pamet.
Truls je polako podizao ruku u kojoj je držao grudu.
„Onda zaboravite jesti“, nastavio je Mrva. „Pizza, pomfrit, čokoladice,
uopće vas neće biti briga za njih. Postat ćete mršavi poput mahune, a zatim
umrijeti od gladi.“
Truls i Trym su zurili u Mrvu s izbuljenim i prestravljenim očima.
„Opet to radi“, rekao je Truls. „Preveslat će nas!“
„Glupost“, rekao je Trym i posegnuo rukom prema Mrvinoj glavi, držeći
u njoj skinutu rukavicu bez prstiju, a onda ju je povukao natrag i rastvorio
rukavicu. Na dlanu je sjedio Perry.
„Ha, ha!“ smijao se pobjedonosno Trym. „Uzeo sam ga! To je potpuno
normalan i običan pauk!“
„Iščupaj mu jednu nogu!“ povikao je Truls skačući gore-dolje. „Ne,
iščupaj mu tri noge! Onda ćebiti tronogi perunsk..., persukni... pe... sisajući
pauk!“
„Četveronogi“, rekla je Lisa uzdišući.
„Ha?“
Zakolutala je očima. „Sedam minus tri je četiri.“
„Začepi!“ rekao je Truls. „Onda ćemo mu iščupati još jednu.“
„Da sam na vašem mjestu ne bih to uradio“, rekao je Mrva.
Blizanci su se okrenuli prema njemu.
„Svi znaju da je tronogi peruanski pauk triput opasniji od sedmonoge
varijante.“
Blizanci su zurili u pauka.
„Ti ih iščupaj“, rekao je Trym pružajući prema Trulsu rukavicu bez
prstiju s paukom na njoj.
„Ja?“ zgrozio se Truls uzmičući. „Ti ih iščupaj!“
„Ne, ti ćeš!“ rekao je Trym mašući rukavicom.
„Ti!“
„Ja ću“, rekao je Mrva i uzeo pauka zajedno s rukavicom. Pažljivo je
podignuo Perryja i vratio ga na glavu. Zatim je navukao svoju narančastu
kapu i vratio Trymu rukavicu bez prstiju.
„Ali kasnije, kad se vratim kući“, dodao je Mrva. „Takva operacija na
paukovim nogama mora biti izvedena u strogo kontroliranim uvjetima, sa
steriliziranom opremom, anestezijom i nadzorom odrasle osobe. U redu?“
„U redu“, rekao je Trym pokorno.
„Onda u redu“, složio se i Truls.
„Želim vam prosvjetljujući dan“, rekao je Mrva.
Čim je završio rečenicu, Lisa i on otrčali su prema školi.
„Nisam znao da imaš to u sebi“, progovorio je Mrva kad ih blizanci više
nisu mogli čuti.
„Što imam u sebi?“ upitala je Lisa.
„Ono što si pričala o zaboravljanju tablice množenja i nacionalne himne.
U izmišljanju si gora od mene.“
„Nitko nije gori od tebe, Mrva.“
„Čak ni ja se ne bih sjetio izmisliti...“ rekao je oponašajući glasno srkanje
kojim je Lisa pokušala uplašiti blizance.
Nakon toga su se toliko smijali da su gotovo pali na led dok su jedno
drugo, u šali, bockali prstima po tijelu. Tako su hodali do kraja puta, smijući
se i sudarajući tijelima te glasno srčući.
Kada je prvi školski sat već dobrano odmakao i kad je gospođa Strobe
pričala s nadahnućem koje se može vidjeti uglavnom kod norveških voditelja,
Lisa je shvatila o čemu je riječ. Shvatila je što nije u redu. Zašto joj se činilo
da nešto nije u redu s njezinim roditeljima. I da oni nisu bili jedini.
I drugi su bili takvi. Truls i Trym. I Beatrize. Zapravo, kad malo bolje
promisli, činilo joj se da su više-manje svi bili zahvaćeni, zbog čega joj se
naježila ne samo kosa, nego i one fine, gotovo nevidljive dlačice na
podlakticama.
 „SJEĆAŠ LI SE KAD JE JUČER Doktor Proktor prvo spomenuo
‘čarapokradljivca’, a zatim ‘govornu manu?“ pitala je Lisa tijekom odmora.
Ona i Mrva stajali su na vrhu hrpe snijega u školskom dvorištu i promatrali
ostalu djecu koja su žustro raspravljala o Hallvardu Tenoresenu i Smiješnim
glasovima.
„I jučer su moji roditelji rekli ‘ušitelj’ umjesto učitelj. I ‘njom’ umjesto
‘njim’. Zar ti to ne zvuči kao govorna mana?“
„To može biti slučajnost“, rekao je Mrva. „Možda iz nekog razloga nisu
uspjeli proizvesti ispravan zvuk. Znaš, možda su se tog dana odlučili totalno
ulijeniti.“
„Ali razmisli malo“, rekla je Lisa. „Zar nisi primijetio kako su u
posljednjih nekoliko dana svi počeli upotrebljavati ‘š’ tamo gdje bi trebali
reći ‘č?
Mrva se zamislio.
„Sad kad si to rekla...“ krenuo je pričati,
„...majka me zamolila da joj kupim ‘švrsti’ sir u trgovini. A sestra me
nazvala ‘čkampom’ umjesto škampom."
„Ali to je obrnuto.“
„Moja sestra nije normalna.“
„I još nešto“, dodala je Lisa. „Znaš li što su rekli jučer u vijestima?“
„Da je globalno istraživanje pokazalo kako je Mrva muškarac godine?“
predložio je Mrva uslužno.
„Ne. Nego da se drastično povečao broj prijava ukradenih čarapa.“
„O, ne“, rekao je Mrva. „Čarapokradljivci. Misliš...?“
„Mislim da se nešto dogada, Mrva. I mislim da Doktor Proktor nešto krije
od nas.“
 „Plašiš me, Lisa.“
„Mogu tu osjetiti, Mrva! Znaš ono sa slovom koje nedostaje na
transparentu, pa tragovi mokrih čarapa? Što nam je činiti?“
„Reći ćemo nekom odraslom.“
„Ali odrasli su ti koji govore o ‘švrstom siru’ i ‘ušiteljima’... Možemo li
im vjerovati?“
Mrva se počešao po ‘liskuza’. Oprostite, po zalisku. „Doktor Proktor“,
rekao je Mrva. „On još uvijek izgovara sir na normalan način.“
„A svaki put kad ga pitamo što se događa, izbjegava odgovor“, uzdahnula
je Lisa.
„Mrva, morat ćemo ovo sami riješiti. Počnimo ispočetka, s nevidljivom
stvari koja je ostavila vlažne tragove sve do ulaza u školu.“ rekao je Mrva.
„Možda je vrijeme za malo istraživanje. A, naravno, kad god su stvorenja
uključena u priču, trebamo početi od ‘Životinja za koje biste željeli da ne
postoje’.“
Lisa se složila. Životinje za koje biste željeli da ne postoje. To je bio
naslov knjige od šest stotina stranica za koju je Mrva tvrdio da ju je većim
dijelom napisao njegov djed.
Kad je nastava završila, Mrva i Lisa su se utrkivali do Avenije Cannon.
„Knjiga mi je u sobi“, rekao je Mrva, okrenuvši se kad je osjetio da ga je
Lisa prestala pratiti i vidio da je ostala stajati na ulaznim stepenicama.
Upravo je shvatila da nikad nije bila u Mrvinoj kući, iako je živjela točno
preko puta.
„Hajde“, prošaptao je Mrva.
Oklijevajući se približila vratima. Pretpostavila je da Mrva šapće zato što
ne smije dovoditi druge ljude u kuću i, premda ga nikad nije pitala, to joj se
uklapalo u sliku koju je oduvijek imala o njemu. Pretpostavljala je da zbog
tog osjećaja nikad nije ni tražila da je pozove kući. A nije ni imala želju doći
kod njega. Mrvina mama i sestra bile su jezivije od vaše prosječne obitelji.
Lisa je pogledavala uokolo i upijala mirise. Svi domovi mirišu na nešto,
samo što ne možete osjetiti miris svog doma. A Mrvina kuća mirisala je
kao... Hm, na što je točno mirisala? Možda na cigarete i parfem? No, sigurno
nije mirisala onako kako Mrva miriše. Nije imala miris kao nešto poznato,
nego tek malo Mrvinog mirisa.
Skinula je čizme i na vrhovima prstiju slijedila Mrvu. Vidjela je dnevni
boravak - TV i kauč s velikom slikom Mrvine sestre iznad njega.
Zatim se uputila uza stepenice slijedeći Mrvu. Pognuvši se, ušla je u
njegovu sobu. Zidovi su bili svijetloplavi, prekriveni posterima svih
superheroja za koje je ikad čula, plus nekoliko onih za koje u životu nije
čula. Maketa zmaja visjela je na koncu pričvršćenom za strop. Mrva je već
ležao na krevetu pretražujući knjigu s pohabanim kožnim koricama. Bila je
velika gotovo kao i on.
Lisa je legla pokraj njega.
„Da vidimo“, rekao je Mrva. „Čarapokradljivac.“
Prošao je životinje čija su imena počinjala s A, B i C, a Lisa je
promatrala kako prelijeće kroz opise životinja za koje ona definitivno ne bi
voljela da postoje. Ako ćemo iskreno, ni sama nije bila sigurna postoje li one
doista. A ako je Mrvin djed stvarno napisao ovu knjigu, vjerojatno je i on bio
poput svog unuka, pa istinu nije uzimao zaozbiljno ako nije bila dovoljno
zabavna. Pažljivo su proučavali imena koja počinju slovom Č. „Čvakoroda“,
životinja koja je izgledala kao zgrada od cigle, s ustima poput dimnjaka koji
je očito služio kao mamac za rode.
„Ovdje nema ništa o kradljivcima“, rekao je Mrva. „Potražimo ‘govorne
mane’“ Ali taj dio u knjizi uopće nije postojao.
„Hm“, zamislio se Mrva. „To je malo razočaravajuće.“ No, onda je
živnuo. „S druge strane, ako to stvorenje nije životinja za koju ne bih želio da
postoji, onda ne može biti opasno, zar ne?“ Počeo je zatvarati knjigu.
„Čekaj!“ rekla je Lisa. „Doktor Proktor je rekao još nešto. Nije rekao
cijelu riječ, ali počinjalo je s ‘mjese’.“ Koncentrirala se tako snažno da joj se
kosa zakovrčala. „Nešto kao mjesečevka! Rekao je ‘mjesečevka’.“
Mrva je okrenuo na slovo M.
„Ima pojam ‘muharičin žižak’“, rekao je. „I ‘monstruozni mrav’. Ali nema
ništa o mjesečevki.“
„Evo, tu!“ poviknula je Lisa pokazujući pojam nakon ‘monstruoznog
mrava’.
Mrva je slovkao dugačko ime stvorenja: M-J-E-S-E-Č-E-VK-A-M-E-L-E-
O-N"
 Lisa je čitala naglas, osjećajući kako joj se kovrčava kosa ponovo
počinje izravnavati. „Chamaeleonuslunaris. Stanište: Mjesec (nadamo se da
živi samo tamo). Prehrana: Sve što na sebi ima meso, najslasniji su mu ljudi.
Ako je moguće u obliku tosta. Piće: Krv i natopljeni čaj. Izgled: Nažalost, ne
postoji poznati opis, fotografija ili crtež ovog jezivog stvorenja, jer tko god je
uspio vidjeti mjesečevog kameleona, vjerojatno je bilo posljednje što je
vidio. Ali piše da je lako prepoznati zvuk približavanja mjesečeva
kameleona. Navodno zvuči poput mekanog povlačenja, poput čarapa na
drvenom podu i...“
„ššš!“ prekinuo ju je Mrva.
Osluškivali su. I čuli. Nešto se izvana približavalo vratima. Čuo se
mekani zvuk povlačenja...
„Brzo, pod krevet!“ šapnuo je Mrva.
Lisa se, najbrže što je mogla, zavukla ispod kreveta i čula kako je netko
snažno otvorio vrata. Začuo se prodorni glas: „Gladna sam!“
Lisa je zadržavala dah. Zatim je čula Mrvu: „Moram prvo završiti zadaću,
a onda ću se baciti na pripremanje večere.“
Zatim se čuo podrugljivi glas: „Zadaću? Je l’ ti znaš što se događa
ljudima koji previše rade na zadaći? Daju im još zadaće!“
„Doći ću brzo, majko. Samo se vrati u krevet, u redu?“
„I ne želim rupe od vilice u krumpirima. Ako ih vidim, nećeš imati
rođendansku proslavu."
„Nikad neću imati rođendansku proslavu, mama."
„Svejedno.“
Vrata su se ponovo zatvorila. Lisa je čekala i čekala, sve dok nije postala
sigurna da se čudovišna mama neće vratiti. Ispuzala je ispod kreveta. Mrva
je ležao na njemu, zabivši nos u knjigu.
„I?“ pitala je.
„Nije dobro“, rekao je Mrva ne podižući pogled s knjige. Izgledao je
ozbiljno, ozbiljnije nego ikad prije, ozbiljnije i od samog groblja. Ne,
ozbiljnije od dvostrukog groblja.
„Da, čula sam“, rekla je Lisa. „Ništa od rodendanskog tuluma.“
„Ne govorim o tulumu“‚ rekao je Mrva pokazujući na knjigu. „Upitno je
hoće li itko od nas ikada više imati rođendanski tulum. Ili Božić, samo da se
zna.“
„Ne... Ne Božić“, rekla je Lisa drhtavim glasom.
Naime, iako se Mrva često šalio na račun svega i svakoga, nikad se nije
šalio na račun Božića. Ni u ludilu.
„Š-što želiš reći?“
„Želim reći da se bliži smak svijeta“, rekao je Mrva.
 LISA I MRVA SU ZATEKLI Doktora Proktora u njegovoj radionici, u
podrumu ispod plave kuće. Udarao je ćekićem po svojim balansirajućim
cipelama. Razveselio se kad ih je vidio.
„Dođite!“ rekao je podižući naočale za plivanje na čelo. Odveo ih je u
praonicu rublja. Pažljivo je odložio cipele na sušilo koje se protezalo duž
cijele prostorije, prvo jednu, a zatim drugu cipelu. I, vjerujte, obje su cipele
balansirale na sušilu.
„Sjajno!“ zadivljeno je rekao Mrva koji se toliko uzbudio da se Lisa
morala glasno nakašljati, čak dvaput, prije no što se on prisjetio zbog čega su
došli. Naglo se uozbiljio, što je bilo primjereno ozbiljnoj situaciji.
„Čitali smo o mjesečevom kameleonu“, rekla je Lisa.
Doktor Proktor ju je pogledao s užasom u očima: „Čitali ste o... o...?“
„I shvatili smo zašto nisi htio govoriti o njemu“, rekla je Lisa. „Nije
prikladno za djecu.“
„Gdje ste, za ime Boga, čitali o mjesečevu kameleonu?"
„U ‘Životinjama za koje biste željeli da ne postoje’“, rekao je Mrva.
„Stranica tri stotine i petnaesta.“ Doktor Proktor je potonuo u stolac. „Ali
mjesečev kameleon je samo glasina. Nepotvrđena priča iz 1969. godine, kad
se prva raketa s Mjeseca vratila na Zemlju. Pričalo se da je s tom raketom na
Zemlju došlo još nešto. Ili netko. Netko nevidljiv. Ili netko tko ima takvu
spospobnost prikrivanja da može izgledati kao doslovno bilo što. Zato je i
nazvan mjesečevim kameleonom. Ljudi su pričali da je činio najodvratnije
stvari, a ja sam bio zaboravio na sve to, sve dok mi vi niste pričali o
nevidljivom biću, otiscima čarapa i pravopisnim pogreškama. Sve se uklapa,
ali istina je, nisam vas htio uplašiti. Bila je to nepotvrđena priča, duh priča, a
kao što znamo, duhovi ne postoje."
 Pogledao je Lisu i Mrvu.
„Je li tako?“
Šutjeli su.
Doktor Proktor je stisnuo ruke. „O, Bože, Bože. Što piše u knjizi?“
Mrva je prepričao ono što je pročitao, a Lisa mu je pomogla s dijelovima
koje je zaboravio.
„Kako bi se uklopio u bilo koji okoliš, on krade“, rekao je Mrva.
„To su jednostavne i namjerne krađe čarapa. Ušeta ravno u domove ljudi,
ušulja se pokraj njih dok gledaju televiziju, preruši se tako da izgleda kao
vremenska prognoza ili nogometna utakmica i uleti ravno u praonicu rublja,
gdje vadi čarape iz perilice i stavlja ih na noge. To je ono što smo vidjeli u
školskoj dvorani za tjelesni - mokri otisci čarapa.“ Doktor Proktor je
protrljao bradu: „Čuo sam tu priču o krađi čarapa, ali nikad nisam
povjerovao u nju.“
Mrva je pogledao stopala Doktora Proktora pa pokazao prema njima.
„Pogledajte se. Nosite jednu crvenu i jednu plavu čarapu. Kako to
objašnjavate?"
„Objasniti, odjasniti“, promrmljao je Doktor Proktor. „Nedostaje mi
crvena čarapa.“
„Točno. Zato što je jedna crvena čarapa misteriozno nestala iz vaše
perilice, je li tako?“
„Ne, izgorjela je kada sam je pokušao osušiti u tosteru.“
Lisa se nasmijala, a Mrva je uzdahnuo.
„Kako god“, nastavio je Mrva. „Svakog dana, diljem svijeta, čarape
nestaju. Ovi dnevni čarapomisteriji ostaju neriješeni. Ljudi se pogledavaju u
čudu i govore: ‘Pa gdje su sve...’ Ali kako je riječ samo o čarapama, brzo
zaborave na njihov nestanak i uopće ne razmišljaju o tome. Milijuni čarapa!
Bezbroj stopalica! Galaksije šivenih, pletenih, kukičanih i heklanih čarapa!“
„Ali zbog čega bi...uh...stvorenje s Mjeseca trebalo čarape?“ pitao je Doktor
Proktor.
„Što vi mislite?“ pitao je Mrva.
„Uh...“
„Hladne su mu noge“, rekao je Mrva.
„Ali zar mu ne bi bilo bolje u cipelama?“
Mrva se namrštio. „Njegova stopala nisu napravljena za cipele. Otisci
pokazuju da mjesečev kameleon ima najduže, najoštrije i najneodržavanije
nokte koji se uopće mogu zamisliti. One koji odmah naprave rupu na prstima.
Zato moraju stalno krasti nove čarape.
A najgore je to što su nepobjedivi, nemaju slabih točaka. Osim te male
nevolje s pravopisom.“
„Što si rekla?“ pitao je Doktor Proktor.
Lisa je glasno rekla: „Prema ‘Životinjama za koje biste željeli da ne
postoje’, mjesečevi kameleoni su očajni u pravopisu.“
„Stvarno su grozni, dno dna“, dodao je Mrva.
„Naročito ih muče riječi s kvačicama“, rekla je Lisa. „To je jedna od tek
nekoliko stvari koje otkrivaju mjesečeva kameleona. Kada se pokušaju
prerušiti u znak, recimo da na njemu piše ‘Specijalni puding od čokolade’,
kod kameleona bi vjerojatno pisalo ‘Specijalni puding od kolade’."
„K-O-L-A-D-E“, slovkao je Mrva. „Jeste shvatili?“ Doktor Proktor je
potvrdio.
„I P-U-D...“ počeo je Mrva.
„Shvatio je“, rekla je Lisa.
 „Odlično“, nastavio je Mrva. „Znači, kad je Lisa gledala u transparent
limenog orkestra u našoj školi i primijetila da piše ‘Orkestar šole Delgen’,
ona zapravo uopće nije gledala u transparent.“ Mrva je utišao glas. „Ona je
gledala ravno u mjesečeva kameleona koji je stajao ispred transparenta, tih
kao bubica!“
„Ajiii“, rekao je Doktor Proktor.
„Dvostruko ajiii“, rekla je Lisa.
„Ali što je s govornim manama?“ pitao je Doktor Proktor.
„Hipnoza“, rekla je Lisa.
„Hipnoza?“
Doktor Proktor je pogledao prvo Lisu, a zatim Mrvu koji je polako kimao
glavom. „To je iz ‘Životinja za koje biste željeli da ne postoje’“, rekao je.
„Ako te prerušeni kameleon gleda u oči dulje od dvije minute, može te
hipnotizirati i natjerati da kažeš što god poželi. Jedini način za otkrivanje
hipnotizirane osobe jest neka vrsta govorne mane.“
„A jedini način da se izvuku iz tog stanja“, nastavila je Lisa, „jest
korištenje nečega jačeg od hipnoze."
„Poput čega?“
„Poput nečega što je još više hipnotičko.“
„Ili ih možeš dobro prestrašiti", rekao je Mrva pokazujući zube.
„Grrr!“
„Hm“, rekao je Doktor Proktor. „Vidim da ste sve vrlo pažljivo proučili.“
Mrva i Lisa su potvrdili.
„Onda ste shvatili da to biće nije završilo u knjizi zbog govornih mana,
pravopisa i krađe čarapa.“ Zavrtjeli su glavama. Lisa je zatvorila oči i
koncentrirala se.
„Stranica tri stotine i šesnaesta“, rekla je citirajući: „Nitko ne zna gdje na
Zemlji žive mjesečevi kameleoni, ali znamo da izbjegavaju dnevnu svjetlost.
Ako ste toliki nesretnik da naletite na mjesečeva kameleona tijekom dana, to
znači da će se dogoditi nešto grozno. Zapravo, nešto super-grozno. Nešto
ultra-masivno, super-grozno, da budem precizna. Ili da budem kompletno,
totalno i apsolutno precizna: bit će to smak svijeta.“ Nekoliko sekundi u
podrumu je vladala takva tišina da bi se mogla čuti i igla koja pada u stog
sijena. Ako ne i tiše. Tada je Doktor Proktor sumorno kimnuo glavom.
„Smak svijeta. I prije se o tome pričalo.“
 „Da, u redu“, rekao je Mrva. „Pogledajmo svijetlu stranu. Da nismo
saznali za smak svijeta, ne bismo imali priliku da ga spasimo, zar ne?“
„Uf“, rekao je Doktor Proktor s jezom u glasu. Pogledao je kroz
podrumski prozor i primijetio da je već pao mrak. „Ovo je tako neugodan
zadatak da mislim kako smo svi zaslužili otići u kuhinju po puding!“
U tom trenutku jedan od dvojice stražara koji su obavljali svoju dužnost
na glavnim vratima Kraljevske palače, a to je velika, žuta, ožbukana zgrada u
centru Osla, naćulio je uši zureći u trg koji se, prekriven snijegom, prostirao
pred njim.
„Hej, Gunnar, jesi li čuo nešto?“ rekao je prelazeći rukom preko uvijenih
brkova.
„Što to, Rolfe?“ pitao je kolega, gladeći svoje izdužene brkove.
„Zvučalo je kao da je netko prošao ispred nas.“
„Nisam nikoga vidio“, rekao je gospodin Izduženi Brk, zureći u tamu.
Zatim se okrenuo prema pročelju zgrade na kojoj je bio osvijetljen samo
jedan prozor. „Pa, u svakom slučaju nije bio kralj. Još je budan, rješava
križaljke.“
„Pogledaj“, rekao je gospodin Uvijeni Brk.
Izduženi Brk se okrenuo. Njegov kolega je pokazivao na nešto u snijegu
ispred njih. Izduženi Brk je skinuo svoju crnu vojničku kapu, s uvijenom
pletenicom napravljenom od finih niti zlatnog konca koja je izgledala poput
konjskog repa, i sagnuo se. „Izgleda kao otisci psećih šapa“, rekao je.
 „Ali psa koji jako dugo nije rezao pandže“, rekao je Uvijeni Brk.
„I koji hoda samo na dvije noge“, dodao je Izduženi Brk.
„Aha“, rekao je Uvijeni zijevajući. „Ljudi u današnje vrijeme rade čudne
stvari sa svojim psima.“
„Oprostite“, rekao je muškarac sa švedskim naglaskom.
Stražari su ga pogledali.
Pred njima je stajao visok muškarac s plavim šiškama; nosio je nešto
nalik na admiralsku uniformu. Iza njega je bio parkiran veliki kombi s
parolama najvažnijih svjetskih političara.
„Da?“
„Pobijedio sam na natjecanju“, rekao jemuškarac na švedskom.
„Da, i?“
„Ja sam novi predsjednik. Možete li, molim vas, poručiti kralju da se
spakira? A onda biste mi mogli pomoći da unesem svoje stvari?“
 VEĆ JE BILO KASNO, a puding u kuhinji Doktora Proktora bio je samo
napola pojeden. Kad se sve sagleda, noć jednostavno nije bila savršena za
prežderavanje. Zato što puding nema onaj pudingasti okus nakon što te netko
pita: „Kako ćemo spasiti svijet od propasti?"
Za stolom je vladala tišina. Doktor Proktor, Lisa i Mrva mozgali su i
mumljali „hm,“ „mm,“ „umph“ te proizvodili i ostale zvukove koji pomažu pri
razmišljanju, a mogu se proizvoditi bez otvaranja usta.
Zatim je - napokon - Doktor Proktor dvaput rekao „točno“ i „upravo
tako“, kao da se složio sam sa sobom. Onda je ustao sa stolca i pogledao
Mrvu i Lisu.
„Prvo što moramo učiniti jest otkriti kako ti ljudi postaju hipnotizirani;
tada ćemo znati kako se od toga zaštititi.“
„A kako ćemo to izvesti?“ pitala je Lisa.
„Znanstvenim procesom“, rekao je Doktor Proktor. „Sastavit ćemo popis
ljudi koje poznajemo, a koji su bili hipnotizirani i saznati što im je
zajedničko. Zatim ćemo sastaviti listu ljudi koji nisu bili hipnotizirani i
saznati što je njima zajedničko. Onda će ono što je zajedničko svima
hipnotiziranima i ono što je zajedničko svima nehipnotiziranima, te ono što i
jednima i drugima nije zajedničko biti uzrok hipnoze. Pratite li me?“
„Naravno“, rekao je Mrva.
Lisa je nekoliko puta ponovila u sebi dugačko objašnjenje Doktora
Proktora. „Mislim da shvaćamo“, rekla je. „Ali za svaki slučaj, možeš li mi
pojasniti, Mrva?“
„Uh-uh“, rekao je Mrva. „Pa, otprilike ovako... Toliko je genijalno... da
možda, pa, biste li mogli objasniti vi Doktore Proktore?“
„Naravno. Pretpostavimo da su svi koji govore ‘švrsti sir’ umjesto ‘čvrsti
sir’ prošlog tjedna pili mlijeko, i pretpostavimo da je svima koji govore
‘čvrsti sir’ zajedničko to da nisu pili mlijeko...“
„U tom slučaju hipnotiziralo ih je nešto što je bilo u mlijeku“, zaključila
je Lisa.
„Upravo tako“, potvrdio je Doktor Proktor. „Znanstveni proces.“
„Pljunuta slika znanstvenog procesa“, složio se Mrva gurajući komadić
pudinga prema Perryju koji je djelovao potpuno nezainteresirano.
„Ako pretpostavimo da većina ljudi ima govornu manu, možemo sastaviti
listu onih koji je nemaju“, rekao je profesor.
„Nas troje“, uskočila je Lisa. „I gospođa Strobe.“
„I Galvanius“, dodao je Mrva.
„To je dovoljno“, zaključio je Doktor Proktor. „Dakle, što nas petero ima
zajedničko osim činjenice da nemamo govornu manu?“
Dugo su razmišljali.
„Ne pušimo, ne pijemo i ne lažemo“, pokušao je Mrva.
Njih dvoje su ga pogledali podigavši obrve.
„Uh, ne pušimo, ne pijemo i to je to“, ispravio se Mrva.
„Polako“, rekao je Doktor Proktor. „Zapravo, povremeno uživam u cigari.
A tu i tamo popijem i čašu crnog vina.“
„Puding!“ povikao je Mrva. „Apsolutno sam siguran da je gospođa Strobe
jednom rekla da voli puding.“
„Ali ne znamo voli li ga i gospodin Galvanius“, rekla je Lisa. „To je
problem. Ne znamo ništa o njemu. Samo to da je čudak.“
„Čekaj malo“, rekao je Mrva. „Doktore, kad smo vam rekli da je
Galvanius zaspao u učionici, nazvali ste ga čudnim stvorenjem. Znači li to da
ga poznajete?"
„Zajedno smo studirali u Parizu“, odgovorio je Doktor Proktor. „Ja
kemiju, a on biologiju, ali nema potrebe da sad ulazimo u to.“
„Ma, dajte!“ rekao je Mrva znatiželjno. „Što je to s Gospodinom
Štucavicom?“
„Ma, samo se jednog dana ponio tako budalasto da se poslužio nekim
stvarima koje su stajale na mojoj polici u našem zajedničkom hladnjaku.
Trebam li reći išta više?“
„Da!“ povikali su Lisa i Mrva uglas.
Doktor Proktor je uzdahnuo. „Gregor je mislio da je u mojem vrču sok od
naranče, a u njemu je zapravo bio napitak za snagu na kojem sam tada radio.“
„Napitak za snagu!?“ čudio se Mrva. „Kul! Kakvi su sastojci bili u
njemu?“
„Ništa posebno. Samo mješavina raznih tjelesnih tekućina." Doktor
Proktor je zažmirio na jedno oko i počeo brojiti na prste. „I... da vidimo...
Malo tigrastog morskog psa, miš, norveški glodavac A vrste i... da! Ugrožena
nosorožna žaba. Dodao sam malo anaboličnih steroida. I na kraju mrvicu
super jakog grmljavinskog meksičkog čilija.“

„Da biste ljude učinili superjakima?“

„Ne, zbog okusa. Nažalost, FAZZP, Francuska Agencija Za Zdrave
Proizvode, zabranila je napitak za snagu.“
„Zašto su, za ime svega, to učinili?“ bijesno je viknuo Mrva. „Pa zvuči
fantastično!“
„Previše FD&.C E18, umjetne boje“, uzdahnuo je profesor.
„Ali Gospodin Štucavica ga je ipak popio?“ upitala je Lisa.
„Nažalost“, rekao je Doktor Proktor. „A rezultat je bio...“ Tražio je pravi
način da se izrazi. „... Zanimljiv. Bojim se da je to bio trenutak u kojem je
Gregor završio kao učitelj umjetnosti i domaćinstva, a karijera učitelja
biologije zauvijek je prekinuta. Ali dosta o njemu. Moramo otkriti kako su
svi ti ljudi hipnotizirani!“
Nastavili su razmišljati, ali nisu se mogli ničega dosjetiti.
„Odustajem“, rekao je Mrva.
 „Hm“, rekao je Doktor Proktor. „Pokušajmo razmisliti o nečemu što rade
svi, osim nas.“
Ponovo su počeli razmišljati. I to jako. Pa još malo jače. Ali uzalud.
„Sad bi bilo dovoljno razmišljanja za danas“, rekao je Doktor Proktor
zijevajući. „Idemo spavati pa ćemo sutra opet pokušati.“
Lisa i Mrva stajali su na Aveniji Cannon i poželjeli jedno drugome laku
noć kada je Lisi nešto palo na pamet:
„Čekaj! Moji roditelji i tvoja majka bili su hipnotizirani. I Truls i Trym, je
li tako?“
„Da...
„G. Štucavica!“ povikala je Lisa. „On ih povezuje.“
„Kako to misliš?“
„Razmisli!“ prošaptala je Lisa pogledavajući uokolo po mraku, kao da se
boji da bi ih netko mogao čuti. „Svi su išli na informacije kod Gregora
Galvaniusa ili im je predavao umjetnost i domaćinstvo.“
„Ma daj!“ povikao je Mrva. „Istina! Moramo doznati što se dogodilo.
Moramo ispitati naše roditelje."
„Ispitati ih?“ pitala je Lisa. „Kako?“
„Ispitivanje trećeg stupnja, naravno“, rekao je Mrva zadovoljno trljajući
ruke. „Ti sredi svoje roditelje, a ja ću srediti moju mamu. Sutra ćemo
razgovarati. He, he he!“ Čim je to izgovorio, Mrva je projurio kroz vrata
svoje žute kućice, dok je Lisa promatrala bljeskove svjetlosti s TV ekrana
kroz prozor dnevnog boravka. Pogledala je prema svojoj kući. Razmišljala je
kako ispitati vlastite roditelje. Zatim se ohrabrila, ušla kroz dvorišna vrata,
krenula prema ulaznim vratima i umarširala u dnevni boravak. Njezini
roditelji su sjedili i gledali TV.
„Imam nekoliko pitanja i htjela bih čuti odgovore“, obratila im se.
Ali roditelji joj nisu ni odgovorili, niti su je pogledali. Samo su nastavili
zuriti u televizijski ekran na kojem je Lisa vidjela poznato lice.
„Vi ste hipnotizirani“, rekla je jasno i glasno.
„Ššš“, rekao je njezin autoritativni otac.
„Ššš“, rekla je njezina autoritativna majka.
„Je li vam to učinio Gospodin Štuc... Hoću reći, gospodin Galvanius?“
pitala je Lisa.
„Tiho, Lisa“, rekla je majka. „Zar ne vidiš? Predsjednik se obraća naciji.“
 Lisa je opet pogledala prema televizijskom ekranu. A onda je počela:
„Kao prvo, Norveška je uređena parlamentarnom demokracijom. Mi nemamo
predsjednika. Imamo kralja i premijera.
A kao drugo, taj tip nije nikakav predsjednik. To je samo Hallvard
Tenoresen.“
Roditelji su se okrenuli prema njoj i pogledali je. Lica su im bila blijeda i
ozbiljna. Uglas su rekli: „Samo?!“
„Da“, odgovorila je Lisa. „On je...uh... raspjevani kiropraktičar iz
švedskog Jonkopinga."
„Lisa“, počela je njezina majka, tonom koji je najavljivao da će je dobro
izribati. „Zamolila sam te da obratiš više pozornosti na vijesti. Predsjednik
Hallvard Tenoresen je novoizabrani predsjednik Norveške i svih njezinih
teritorija...“ Majka je pogledala prema satu. „...I to već četiri sata. A gdje si
ti bila? Na Mjesecu?“
„Na neki način“, promrmljala je Lisa. „Kako se to dogodilo?“
„Zamolili su gledatelje da nazivaju i glasuju“, odgovorio joj je otac.
„Tenoresen je pobijedio i već se preselio u Kraljevsku palaču u Oslu.
Premijer, cijela vlada i kralj su nadglasani i moraju otići svojim kućama. Sad
sve odluke donosi predsjednik Tenoresen.“
„Raspjevani švedski kiropraktičar donosi odluke u ime cijele države?“ u
nevjerici je pitala Lisa.
„Aleluja“, odgovorila je majka.
„Ali što je s kraljem? Pa on živi u Kraljevskoj palači. To je njegov dom.“
„Emigrirao je“, rekao je otac.
„Kamo?“ pitala je Lisa.
„R. J. T.“
„Molim?“ upitala je Lisa, pokušavajući se prisjetiti kada su na satu
geografije učili gdje se nalazi ta država.
„Republika Južni Trandelag“, odgovorio je otac. „Tamo ima ljetnikovac.“
„Hm“, rekla je Lisa. „Ali Južni Trondelag je okrug u Norveškoj.“
„Očito nije“, odgovorio je otac.
„Ej, halooo?“ nastavila je Lisa. „Južni Trondelag? Poznat i kao sjajno
mjesto za izlov lososa? Južni Trondelag je dio Norveške, tata.“
Tata joj je samo rekao: „Ššš!“
„Moram saznati kako vas je hipnotizirao!“ prosvjedovala je Lisa.
 Ali njezini roditelji su se ponovo zadubili u Tenoresenov govor.
„Norveška je majušna državica", govorio je Tenoresen mrtav ozbiljan. „A
opet - kao što pjesnik jednom reče - to je država heroja. To nam govori da
svoju državu ponekad doživljavamo malenom, jako malenom. Ali ja se
zavjetujem da ću je, s vašom pomoći, učiniti većom. Velika Norveška uskoro
će biti velika kao i drugi svjetski imperiji."
„Velika Norveška?!“ začudila se Lisa. „Promijenio je ime naše države?“
„Ššš!“ ponovo su je uglas upozorili roditelji.
Tenoresen je povisio ton: „Velika Norveška i njezini teritoriji i kolonije
uskoro će se prostirati od pustinja na jugu do sjevernog pola! U najmanju
ruku!“
Lisa je čula uzvike oduševljenja i aplauze na TV-u, ali joj je bilo čudno
što nije mogla vidjeti publiku, samo Tenoresena kako sjedi za stolićem koji
je izgledao poput onoga koji koriste voditelji vijesti.
„Sad vam se možda čini kao da planiram donositi jednostrane odluke",
rekao je Tenoresen. „Ali, vjerujte, nije tako. U krajnjoj liniji, živimo u
diktaturi - ispričavam se, ha, ha - jasno je da sam htio reći u demokraciji. Svi
će odlučivati. Ja ću samo izdavati predsjedničke preporuke koje se nikako ne
smiju doživljavati kao zapovijedi. Moja prva predsjednička preporuka jest da
svi trebaju raditi ono što ja kažem. Naravno, ako se nekome ne sviđa ta ideja,
neka me slobodno obavijesti.“
Tenoresen se široko osmjehnuo prema kameri.
„To je vrlo jednostavno. Želim ohrabriti svakoga tko se ne slaže sa mnom,
da mi to i kaže. Oni koji misle da predsjednik ne bi trebao donositi odluke,
mogu nazvati broj koji vide na dnu ekrana. Nazovite, ostavite svoje ime,
prezime i adresu kako bih mogao... mogao...“
Tenoresenov izraz lica odjednom se promijenio. Više se nije smješkao.
Plave šiške padale su mu preko čela, a oči su mu zasjale kao da umjesto njih
ima reflektore. A onda mu se lice opustilo i ponovo je nabacio dobio-sam-
izbore osmijeh:.....raspraviti s vama.“
Čuo se aplauz nevidljive publike.
„Ovo ne zvuči dobro“, rekla je Lisa.
„Gluposti“, odgovorio je njezin autoritativni otac.
„Same splačine“, rekla je njezina autoritativna majka.
„A dok vi razmišljate o ovome što sam rekao“, nastavio je Tenoresen, „mi
čemo vam otpjevati pjesmu. Jer glazba jača zajednicu i rješava sve
probleme. Razmislite o tome. Otpjevat ćemo vam tradicionalnu norvešku
domoljubnu pjesmu ‘Sred gora i planina’.“
„Idem u krevet“, rekla je Lisa. „Moj razred ima sutra skijaški dan.“
Majka se okrenula i u čudu je pogledala. „Stvarno nećeš pjevati s nama?“
Lisa je odmahnula glavom. „Draži su mi školski orkestri.“
Dok je Lisa bila u krevetu i promatrala Mrvino kazalište sjena na prozoru
njegove sobe s druge strane ulice, čula je kako dnevnim boravkom odjekuje
‘Sred gora i planina’. A kad je zatvorila oči čula je isti ritam u svim kućama
na Aveniji Cannon. Mogla je zamisliti kako svjetlost s ekrana obasjava lica
ljudi dok poslušno slijede upute svojeg obožavanog predsjednika. Ne samo
na Aveniji Cannon i ne samo u Oslu, nego diljem Velike Norveške. Kao i u
svim pripadajućim teritorijima i kolonijama.
 „KAD SAM IH PITAO OSJEĆAJU li se hipnotiziranima, mama i sestra su
se smijale kao da su poludjele“, pričao je Mrva dok su se Lisa i on na
skijama za skijaško trčanje uspinjali na vrh skijaške skakaonice. Stajali su
zajedno s ostalom djecom u liniji i čekali svoj red. Svi su imali na sebi
natpise sa startnim brojem. Lisa je nosila broj 12, a Mrva je tražio da mu daju
broj 13.
„Moji mama i tata nisu čak ni odgovorili“, rekla je Lisa potišteno. „Samo
su nastavili gledati TV.“
„Broj osam“, povikala je gospođa Strobe stojeći u podnožju skakaonice
koju su ona i Gregor Galvanius dali sagraditi nasred padine.
Broj osam bio je Trym. Virnuo je dolje.
„Hajde ti“, rekao je Trulsu koji je nosio broj devet. „Danas baš nemam
volje.“
„Nemam ni ja“, rekao je Truls zijevajući.
Sa startne pozicije gurnuli su broj 10, Ulrika. Ulrik je još uvijek držao u
ruci komad tosta, a usta su mu bila puna. Bio je tako skamenjen od straha da
je ukočeno stajao, dok su mu skije sve brže jurile utabanim stazicama prema
dnu skakaonice. Napokon je shvatio da nešto mora učiniti, pa se na brzinu
riješio tosta i samo se bacio ustranu. Ali mrvicu je zakasnio. Uspio je
preletjeti preko ruba skakaonice, izvodeči neku vrstu bočnog leta, pa u pozi
orla raširenih krila tresnuo u baršunasto meki i čisti snijeg pored skakaonice,
stvorivši rupu u obliku Ulrika. Svi su radosno pozdravili ovu akrobaciju,
vrišteći od smijeha dok mu je gospodin Galvanius pomagao srediti skije,
štapove, ruke i noge.
„Četiri metra!“ povikao je Galvanius. „Stil: nula bodova. Zauzima osmu i
posljednju poziciju!“
 Smijeh je bio još glasniji.
„Broj... Da vidim... Jedanaest!“ povikala je gospođa Strobe.
Pripremila se Beatrize.
„Morat ćemo sami razotkriti Galvaniusa“, rekao je Mrva. „Morat ćemo ga
špijunirati i dokazati što radi.“
„Špijunirati ga? Kako?“
„Danas ćemo ga slijediti do kuće. Saznat ćemo gdje živi, promatrati što
radi, znaš, standardna špijunska procedura. Dječja igra.“
Beatrize se počela spuštati niza skakaonicu, a svi su je slijedili
pogledom. Odrazila se od ruba skakaonice, elegantno proletjela zrakom i
krasno se prizemljila na padinu.
„Deset metara“, viknuo je Calvanius. „Stil: devetnaest, devetnaest i pol!
Preuzela je vodstvo!“ Uslijedio je aplauz cijelog razreda.
„Broj "dvanaest!“ viknula je gospođa Strobe.
„Ti si na redu“, rekao je Mrva. „Evo, uzmi malo ovoga.“ Ispružio je ruku.
Na dlanu mu je bila mala vrećica na kojoj je pisalo „Prdoprah Doktora
Proktora“.
„Prdoprah!“ šapnula je Lisa. „Mrva, ti su lud!“ Zgrabila je vrećicu i
utisnula mu je u džep prije nego što ju je itko uspio vidjeti.
Mrva je slegnuo ramenima i rekao: „Ostat će više za mene.“
„Ali, Mrva, to je varanje!“
„Varanje?“ čudio se Mrva naginjući glavu ustranu. „A kako bi nazvala to
što je Beatrize donijela posebne skije za skakanje koje je njezin otac odnio
profesionalnom skijašu da ih podmaže posebnim skijaškim voskom? Dok se
ja moram natjecati na ovakvim skijama?“
Clavom je pokazao na svoje plastične, plave, minijaturne skije, a zatim
podigao stare drvene štapove koje je ranije koristio njegov djed, a on ih je
morao skratiti kako mu ne bi bili preveliki. Lisa se morala složiti da nije
nikakvo čudo što je Mrva s takvom opremom bio na posljednjem mjestu
nakon natjecanja u skijaškom trčanju. Bio je beznadno daleko iza Beatrize.
„Nemamo cijeli dan! Broj 12!“ zaurlala je gospođa Strobe.
Lisa se odgurnula. Mekano se odrazila, skočila, pa malo zalelujala u
zraku kad su joj se skije zanjihale, ali je čisto sletjela na kraj sletne staze.
„Osam i pol metara!“ uzbuđeno je povikao Galvanius. „Stil: osamnaest,
osamnaest i pol. Zadržala je treće mjesto!“
 „Broj trinaest!“
Lisa se okrenula i pogledala prema vrhu skakaonice. Vidjela je patuljastu
siluetu kako već ubrzava. Cijeli razred je zašutio, kao da su znali da će se
dogoditi nešto neobično. Svi su bili svjesni da je Mrva jednostavno Mrva i da
se uvijek dogodi nešto neobično kad se on nečega dohvati. Lisa je znala da
će ovo biti još neobičnije jer je kroz tišinu čula kako Mrva odbrojava „Četiri,
tri, dva, jedan...“ koliko je bilo potrebno od trenutka kad se proguta Prdoprah
Doktora Proktora do trena kad će proparati zrak snagom i bukom krda od tri
stotine tisuća divljih zvijeri i osamnaest vodenih bivola koji prde uglas.
„Nula!“
Mrva je došao do ruba rampe. Lisa je pokrila uši. Eksplozija je bila
zaglušujuća, a nakon nje uslijedila je kratka, ali snažna snježna oluja. Kad je
najgore prošlo, svi su brisali snijeg s očiju i zbunjeno treptali, usmjerivši
pogled preko skijaške padine u gustu smrekovu šumu koja ih je okruživala sa
svih strana. Ali nisu mogli vidjeti ni majušnog crvenokosog dječačića, niti
skijašku skakaonicu koju su sagradili gospođa Strobe i gospodin Galvanius.
Bila je izbrisana. Sravnjena sa zemljom.
„Mrva!“ viknula je gospođa Strobe polako se okrećući poput..., pa, poput
vrlo spore, rotirajuće stropne svjetiljke.
„Mrva!“ viknuo je i Gregor Galvanius.
„Gdje si?“ zvala je gospođa Strobe. Bila je toliko očajna da su joj
naočale skliznule do samog vrha nosa.
„Ovdje sam!“ začuo se glas iz šume. Svi su se okrenuli i ugledali
majušnog, crvenokosog dječaka, jednako smirenog koliko i sitnog, kako se sa
svojim skijaškim štapovima probija između divovskih stabala prekrivenih
snijegom. Osmijeh mu je bio tako širok da se činilo kako će mu glavu
prepoloviti napola.
 „Š-Što si radio u šumi?“ unezvjereno, ali s vidljivim olakšanjem, upitala
ga je gospođa Strobe.
„Pa, prizemljio sam nakon skoka“, rekao je Mrva. Skinuo je narančastu
kapu, provjerio je li Perry još tamo gdje bi trebao biti, obrisao snijeg i
oprezno vratio kapu na njezino mjesto. „Umalo sam uspio sletjeti u telemark
stilu. Stopala su mi bila malo preblizu, ali držanje mi je bilo savršeno.“
Svi su samo nijemo stajali i gledali u Mrvu koji je prestigao Beatrize.
„Izvoli, to ti je utješna nagrada za drugo mjesto. Otkinuo sam je tamo, s
najviše jele.“
Beatrize je otvorenih usta zurila u šišarku koju joj je pružio. Daljnje
natjecanje u skijaškim skokovima je otkazano jer više nije bilo skakaonice i
zato jer su se nalazili daleko na sjeveru, usred zime, a sunce se već spustilo
iza stabala. Gregor Galvanius je ostao čistiti sletnu stazu, dok su djeca
slijedila gospodu Strobe po uređenoj stazi za skijaško trčanje, poput pačića
koji slijede svoju majku. Mrva se pobrinuo da Lisa i on budu na začelju.
„Moramo se iskrasti“, šapnuo je.
„Zašto?“ upitala je Lisa.
„Ako mislimo danas špijunirati gospodina Galvaniusa, moramo početi
odmah, da ga ne izgubimo.“
Lisa se složila. Namjerno su zaostali, a kad su im ostali nakon zavoja
nestali iz vidokruga, Lisa i Mrva su se okrenuli i počeli skijati što su brže
mogli, istim putem kojim su i došli. Kad su stigli do proplanka na kome je
bila skakaonica, čuli su nečije mumljanje.
„To je Galvanius“, prošaptala je Lisa.
Sakrili su se iza stabala smreke i provirili. Gospodin Štucavica je sjedio
na sanjkama, nagnut naprijed prema radiju koji je koristio kada bi u razredu
puštao glazbu. Pokraj njega nalazila se hrpica natjecateljskih brojeva i
transparenti za start i cilj. Ljuljao je glavu pridržavajući je rukama, a zvučao
je kao da neprestano ponavlja tri riječi.
„Što to govori?“ šapnuo je Mrva.
„Zašuti!“ upozorila ga je Lisa. „Pa ćemo ga možda i čuti.
„Kad mi ne bi govorila da zašutim, možda bismo ga i čuli.“
„Ššš!“
„Dvostruko ššš!“
„Trostruko ššš!“
„Koliko god šššova možeš izgovoriti i plus jedan!“ Lisa je odustala. I
nastavila osluškivati.
„Čuješ li?“ šapnuo je Mrva.
„Da“, rekla je Lisa. „Govori... Ja... Sam... Nevidljiv.“
„To nam je dokaz! On je mjesečev kameleon!“
U tom trenutku gospodin Galvanius je podignuo glavu, a Lisa i Mrva su
skočili unatrag i sakrili se iza debla.
„Je li nas čuo?“ prošaptao je Mrva.
„ššš!“ rekla je Lisa.
„Dvostruko ššš!“
„Je li to glazba?“ pitala je Lisa.
Mrva je osluškivao. „To su De Beetels.“
Glazba je dopirala iz radija:
Help! I need somebody.
Help! Not just anybody...
Provirili su iza debla.
„Gdje je Galvanius?“ pitala je Lisa.
Ništa nisu vidjeli.
„Jesi li osjetila?“ upitao je Mrva.
„Što?“
„Podrhtavanje", rekao je Mrva. „Kao da je nešto sletjelo na tlo.“
„Sagni se!“ Lisa ga je gurnula.
 Bio je to gospodin Galvanius. Iznenada se na skijama počeo uspinjati
uzbrdo, u smjeru pozicije na kojoj je bila skakaonica, prije nego što ju je
Mrva otprdio u prah i pepeo. Uhvatio je konopac privezan za sanjke na
kojima je bio radio i vukao ih, nestajući u šumi.
„Hajdemo!“ rekla je Lisa i počela se brzo odgurivati štapovima.
„Čekaj!“ rekao je Mrva. „Moram prvo nešto provjeriti.“ Otkotrljao se niz
padinu, ravno do mjesta s kojeg se gospodin Galvanius na skijama počeo
penjati uzbrdo.
Kad se koju minutu kasnije vratio, Mrva je bio bez daha, a oči su mu se
iskolačile. „G. Galvanius je skočio!“
„Kako to misliš?“
„Skočio je SUPER-DALEKO! Podrhtavanje koje smo osjetili bilo je od
njegovog slijetanja.“
„Ma što to govoriš? Tamo više nema skakaonice.“
„Ali svejedno je skočio više od 50 metara! Vidio sam gdje nestaju tragovi
njegovih skija. Ponovo su se pojavili tek na kraju proplanka. Pedesetmetarski
skok bez skakaonice, Lisa! To čovjek jednostavno ne može izvesti!“ Mrva je
prigušio glas. „Odsad ga moramo špijunirati s krajnjim oprezom. Ne bavimo
se ljudskim bićem nego nekom vrstom jezivog, jezivog stvorenja.“
Mrva i Lisa skijali su što su brže mogli, ali nisu uspjeli sustići gospodina
Galvaniusa sve do parkirališta. Pritajili su se izmedu dva automobila i
promatrali ga kako podiže sanjke i startne brojeve pa ih stavlja u stari
karavan koji je bio tako parkiran da su dobro vidjeli njegov stražnji dio.
Zatim je ušao u automobil i pokrenuo motor koji je zapucketao i ispustio crni
dim.
„Što ćemo sad?“ pitala je Lisa. „Izgubit ćemo ga.“
„Nećemo ako nešto poduzmemo“, rekao je Mrva i odmah krenuo
poduzeti to nešto. Pružio je Lisi skijaške štapove, pa se na svojim kratkim,
plastičnim skijama odsklizao do automobila i uhvatio se za stražnji branik.
Motor je ispuštao ružne zvukove, kao da se guši. Lisa je shvatila da
gospodin Calvanius pokušava staviti mjenjač u rikverc. Rikverc!
„Pazi!“ povikala je Lisa. „Kreće unatrag!“
Ali bilo je prekasno. Zeleni automobil počeo je voziti unatrag, ravno
preko Mrve koji je nestao pod njim.
„O, ne!“ zavapila je Lisa. Ali kada je karavan krenuo naprijed, Mrva se
opet pojavio, i dalje se čvrsto držeći za branik. Gospodin Galvanius je
krenuo s parkirališta prema glavnoj cesti, tegleći Mrvu za sobom. Međutim,
čim se približio školskom autobusu koji su učitelji unajmili za školski
skijaški dan, iz njega je izvirila gospođa Strobe i počela mahati Galvaniusu,
signalizirajući mu da nešto nije u redu i da zaustavi automobil.
Lisa je vidjela gospodina Galvaniusa kako spušta prozor na autu, a zatim
je čula gospođu Strobe kako viče: „Lisa i Mrva su nestali! Moramo ih
pronaći!“
Galvanius je već izašao iz automobila i Lisa je shvatila da će biti
otkriveni. Nešto je morala učiniti. A to će vjerojatno zahtijevati nešto što nije
podnosila: laganje. No, kako se ovdje ipak radi o mogućem smaku svijeta,
nije imala izbora.
„Hej!“ viknula je izlazeći između parkiranih automobila i mašući
skijaškim štapovima, i svojima i otpiljenim Mrvinim.
„Lisa!“ viknula je gospođa Strobe. „Pa, gdje si ti?“
„Išli smo prečicom“, rekla je Lisa, odgurujući se štapovima prema
gospođi Strobe, kako ova ne bi krenula prema njoj, jer bi tada došla do
stražnjeg dijela karavana i otkrila Mrvu. „Došli smo ovdje puno prije vas. A
Mrva se toliko umorio čekajući vas da je, uh, uzeo taksi i otišao kući.“
„Taksi?“
„Aha, morao se vratiti zbog... uh... zbog važnog sastanka.“
„Kakvog sastanka?“ oprezno je upitala gospođa Strobe.
„Sastanka... ovaj... s orkestrom“, rekla je Lisa. Mogla je osjetiti kako joj
glas nije naviknut na laganje.
„S orkestrom?“ obrve gospođe Strobe spojile su se, došavši tako blizu
jedna drugoj da su stvorile jezivo slovo V, odmah iznad korijena njezinog
nosa.
„Aha, orkestar iz Amerike“, rekla je Lisa gutajući knedlu. „Žele da im
Mrva bude dirigent.“
Krajičkom oka vidjela je Mrvu šćućurenog iza karavana. Na drugoj strani
nalazio se autobus s Beatrize i njezinim prijateljicama koje su sve odreda
pritisnule svoja nepovjerljiva lica uz prozore.
„Sutra ću razgovarati s Mrvom zbog ovoga“, rekla je gospođa Strobe.
„Hajde, idemo.“
„U redu“, rekla je Lisa slijedeći gospodu Strobe u autobus. Pronašla je
prazno mjesto i zagledala se kroz prozor. Gospodin Galvanius se vratio u
automobil i pokrenuo motor.
„Hej, Lisa?“
Lisa je podigla pogled. Bila je to Beatrize. „Hej, uh, mogu li, ovaj, sjesti
kraj tebe?“ pitala ju je djevojčica. Umjesto odgovora Lisa je slegnula
ramenima i ponovo se zagledala kroz prozor.
„Pa, uh“, krenula je Beatrize zavaljena u sjedalu. „Budući da poznaješ
Mrvu, a on će, ono, dirigirati tim američkim orkestrom...“
„Mmm.“
„Što misliš, bi li bilo u redu da se, ono, počnemo družiti, kužiš?“
„Zašto?“
„Pa... onda bismo mogli biti na američkoj televiziji i, ono, postati
poznati.“
„Jasno“, rekla je Lisa promatrajući gospodina Galvaniusa kako se odvozi.
A tamo - u oblaku crnog ispušnog dima - učinilo joj se da vidi nečije crvene
šiške.
 LISA JE NAVEČER LEGLA u krevet, ali nije mogla zaspati. Na Mrvinom
prozoru nije bilo svjetla.
Što se dogodilo? Neko vrijeme se pitala je li uopče trebala išta reći
roditeljima, ali bilo je jasno da su hipnotizirani. Odlučila se iskrasti i otići do
Doktora Proktora kako bi ga pitala što im je činiti, ali ju je uplašio iznenadni
prasak pa je skočila s madraca barem pet centimetara uvis. Zurila je u
mračno prozorsko okno koje se još uvijek treslo od udarca. Ono što je ostalo
od grude klizilo je niz staklo. Truls i Trym? Ne, oni su prevelike kukavice da
bi bacali grude na kuću u kojoj živi njezin autoritativni otac, Zapovjednik.
Skočila je s kreveta i pogledala van. A tamo, pod svjetlošću usamljene ulične
lampe, stajao je dječak lica crnog poput ugljena i gledao u nju. Srce joj je
preskočilo više od pet otkucaja od čistog uzbuđenja. To je bio Mrva! Lisa je
upalila svjetlo kako bi je mogao vidjeti.
Mrva je mahnuo rukom i signalizirao joj da se spusti. Lisa se na brzinu
odjenula i sjurila niza stepenice. Na prstima je prošla kroz dnevni borava'k i
čula poznati glas koji je dopirao iz TV-a: „Norveška je premalena, moji dragi
sugrađani. S obzirom na moje predsjedničke ovlasti nazvao sam danskog
kralja i pitao ga bi li imao što protiv da mi preuzmemo njegovu zemlju.
Nažalost, ta mu se ideja nije osobito svidjela. I, kao da to samo po sebi nije
bilo dovoljno, postao je jako zloban nazvavši nas planinskim majmunima i
poručio nam da ostanemo tu, ‘među stablima. Ako uopće možete uzgajati
stabla na tako dalekom sjeveru’, tako je rekao.“
Lisa je u hodniku obula čizme i navukla jaknu.
„Prvo pitanje", grmio je Hallvard Tenoresen iz dnevnog boravka, „jest
hoćemo li mu mi - ponosni norveški narod - dopustiti da se nekažnjeno
izvuče nakon tog drskog komentara. Drugo je pitanje je li danski kralj htio
reći, budući da misli da smo mi ovdje očito majmuni, da može samo
doplesati dovde i naseliti Norvešku Dancima čiji je jezik toliko izopačen da
zvuče kao da govore s krumpirom u ustima. Moja predsjednička preporuka
jest da razmotrimo mogućnost napada na Dansku prije nego što Danci udare
na nas! Nazovite odmah i glasujte! A ako ste protiv, ne zaboravite ostaviti
svoje ime i adresu. Sad ćemo zapjevati nacionalnu himnu. Jesu li svi
spremni? I jen’, dva... I jen’, dva, tri...“

Lisa je zgrabila Mrvine štapove za skijanje i iskrala se iz kuće.

„Saznao sam gdje živi“, rekao je Mrva čim je Lisa izašla van.
„Tako sam sretna što te vidim“, šapnula je. „Da ti lice nije toliko prljavo,
zagrlila bih te.“
 „Prljavo?“ začudio se Mrva.
„Da, totalno je crno“, rekla je Lisa povlačeći prst preko njegova obraza.
Na licu mu je ostala bijela pruga s crvenkastim pjegama. Pokazala mu je svoj
crni kažiprst.
„To je sigurno od dima iz auspuha“, rekao je Mrva. „Gospodin Galvanius
treba isprati svjećice s plavim uljem. Nema sumnje. Uglavnom, odvezao se
ravno kući i parkirao na ulici. Šuljao sam se za njim i vidio ga kako ulazi u
malenu ciglenu kuću. Zatim sam se ušuljao u dvorište, popeo na stablo ispred
prozora njegovog dnevnog boravka i špijunirao. I špijunirao. I špijunirao."
„Što si vidio?“ pitala je Lisa prepoznajući onaj prekrasni osjećaj
uzbuđenja koji se uvijek pojavi prije nego što avanture postanu uistinu
avanturističke.
„Vidio sam ga kako spava“, rekao je Mrva uzimajući svoje skijaške
štapove koje mu je Lisa pružila.
„Što?“
„Spavao je. Napunio je kadu vodom, skinuo se, ušao u kadu i zaspao. I
spavao, i spavao.“
„Ležao je u kadi? Još uvijek leži u kadi?“
„Nikad u životu nisam vidio toliko kupanja i spavanja", rekao je Mrva.
„Ovo je sigurno bio najdosadniji špijunski zadatak u povijesti. I najhladniji.“
„Shvaćam“, rekla je Lisa pomalo razočarana što se avantura nije
pretvorila u pravu avanturu. „I što ćemo sad?“
„Stražarit ćemo u smjeni. Sad ga motri Perry, a onda si ti na redu za
špijuniranje.“
„Da špijuniram čovjeka koji se kupa i spava?“
„Ma daaj“, rekao je Mrva. „Nije daleko, samo stani na stražnji kraj mojih
skija.“
Lisa je pomislila da bi možda, samo možda, ova avantura mogla postati
malo uzbudljivija ako bi mu pomogla. Pa je namjestila čizme na stražnji kraj
Mrvinih skija, oslonila se na njegova ramena i rekla: „Spremna!“
Mrva se odgurnuo tako da je led pod njima zaškripao.
Ušli su u jednu mirnu ulicu. Mjesec je obasjavao ciglenu kućicu pred
kojom se Mrva zaustavio. U blizini nije bilo ni automobila ni ljudi.
„Je li to to?“ pitala je Lisa.
„Da“, odgovorio je Mrva polako se vukući prema dvorišnom ulazu.
Stavio je jedan prst na ulazna vrata.
„Uđi, prijatelju, i ugrij se“, rekao je Mrva.
Lisa je na mjesečini vidjela Perryja kako se baca na Mrvin dlan, zatim
ruku, a onda je nestao pod kapom. Mrva je namjeravao otvoriti dvorišna
vrata ali se iznenada zaustavio.
„Opet je izašao“, rekao je.
„Ali kako...?“ zaustila je Lisa.
„Perry je napravio ovo prije nego što sam ja otišao“, rekao je Mrva
pokazujući na svježe načinjenu paukovu mrežu koja se rastezala od stupova
na ulaznim vratima do samih vrata. Bila je iskidana i njihala se na povjetarcu.
„Netko je nedavno izašao“, potvrdila je Lisa. „Ali kamo je otišao?!“
Umjesto odgovora na pitanje čuli su kako netko više puta pokušava
pokrenuti motor automobila prije no što je najzad proradio i zatim počeo
rastrzano brujiti na sada već poznat način.
„Brzo!“ rekao je Mrva. „Vraćaj se na skije!“
Dok su klizili niz ulicu vidjeli su da je zeleni karavan već krenuo.
Ispuštajući crni dim nestao je krećući se prema prvom raskrižju.
„Ja imam duže ruke“, rekla je Lisa i zgrabila skijaške štapove iz Mrvinih
ruku. Počela se odgurivati što je jače mogla i sve su brže klizili. Ali
automobil gospodina Calvaniusa već je prošao prvo križanje i sve više im je
odmicao.
„Brže!“ viknuo je Mrva. „Gubimo ga!“
„Ne možemo brže!“ jedva je izgovorila Lisa zabijajući štapove u cestu
prekrivenu snijegom. „Moramo odustati!“
„Ne, ne!“ zavapio je Mrva. „Pred njim je semafor, još uvijek ga možemo
uhvatiti ako bude crveno!“
„Predaleko je odmakao, Mrva.“
„Misliš?“ rekao je Mrva i izvadio nešto iz džepa. „Evo! Uzmi ostatak!“
Lisa je ugledala vrećicu Prdopraha Doktora Proktora.
„Nema šanse!“ rekla je. „Djevojke ne prde!“
„O da, prde, a čuo sam i maloprije kako si odvalila jednoga glasnog.
Moraš to učiniti. Kraj svijeta, bla, bla, bla!“
„Rekla sam ne! Samo ti uzmi!“
„Ne budi prdosramna, Lisa! Ja sam ispred tebe. Ako bih ga ja uzeo, to bi
te odnijelo sa skija, što i sama dobro znaš.“
 Lisa je ključala iznutra. Mrzila je prđenje. Ali još je više mrzila kada bi
je nazvao prdosramnom.
„Daj mi to“, rekla je uzimajući vrećicu. Zabacila je glavu i sasula sadržaj
u usta.
„Ho, ho, ho!“ povikao je zadovoljno Mrva.
„Sedam, šest...“
Lisi se učinilo da daleko, daleko ispred njih, ispred automobila koji je
sad izgledao kao mala točkica, vidi svjetlo. Zeleno svjetlo. Već je osjećala
kako joj u trbuhu igra, bubri i kuha.
„Pet, četiri...“ rekao je Mrva.
Ne, čekaj, sad je žuto svjetlo. Od količine pritiska koji je osjećala u
želucu činilo joj se kao da je progutala napuhani balon.
„Tri, dva, jedan.“
Svjetlo ispred njih postalo je crveno. Lisa je vidjela i da su zasvijetlila
kočiona svjetla na automobilu gospodina Galvaniusa. A balon u njezinom
želucu ne samo da je bio potpuno napuhan, već je bio spreman eksplodirati.
„Drž’ se“, veselo je viknuo Mrva. „Polijećemo!“
A onda je eksplodiralo. Lisi se učinilo da je osjetila kako joj se stražnji
dio hlača raspada dok je mlaz toplog plina siktao u eksploziji. I kao da su
straga imali raketni motor - na neki način su ga i imali - pojurili su naprijed.
Metri ceste, kuće, križanja, proletjeli su pokraj njih. No, snaga plina postupno
je slabila, a time i njihova brzina.
„Grubo slijetanje!“ viknuo je Mrva.
U brzom slijedu dogodilo se sedam stvari. Začuo se gromoglasni ‘tup’
kad su se zabili u stražnji dio karavana. Svjetlo na semaforu se promijenilo iz
crvenog u zeleno. Zeleni karavan je krenuo.
Mrva je zgrabio branik, ali ruke su mu iskliznule iz rukavica bez prstiju
koje su ostale na braniku. (Mrva je pomislio kako će majka i Eva poludjeti
zbog toga. Te rukavice dobio je od njih za pretprošli Božić, zajedno s
upozorenjem da će, ako ih izgubi, dobiti po ušima.) Mrvi je tad izletjela riječ
koju ovdje ne možemo napisati jer ovo je ipak knjiga za djecu.
 Lisa je ispružila ruku sa skijaškim štapom i, u posljednjem djeliću
nanosekunde, uspjela ga zakvačiti za donji dio na braniku karavana.
Automobil ih je povukao. Mrva je zaurlao riječ koju bez brige možemo
napisati: „Bravoooooo!“
Oboje su bili zakvačeni za stražnji dio automobila, čvrsto držeći skijaški
štap dok ih je karavan vukao tihim gradskim ulicama na koje se već spustio
mrak. Zbog crnog dima iz auspuha Lisa je malo kašljucala, ali zapravo i nije
bilo toliko loše. Skije su klizile po snijegu i ledenim utabanim stazicama, a
kad je pogledala gore, ugledala je Mjesec kako plovi po čistom nebu punom
zvijezda. Pomislila je kako je večer zapravo baš divna. Bez obzira na to što
pokušavaju spriječiti smak svijeta i sve ostalo, doista je bila divna.
Najednom se začulo jako struganje ispod skija i automobil je počeo kočiti.
„Što se događa?“ pitala je Lisa, koja je jedva održavala ravnotežu.
„Upravo smo prešli preko poklopca od kanalizacije“, rekao je Mrva.
Automobil se zaustavio. Lisa je otkvačila štap s branika.
„Mrva, idemo“, šapnula je. „Moramo se sakriti!“
Mrva je zgrabio rukavice bez prstiju koje su dotad visjele na braniku i
odskijao zajedno s Lisom do ruba pločnika. Sagnuli su se pored parkiranog
automobila. Gospodin Galvanius je izašao iz zelenog karavana.
„Pogledaj!“ prošaptala je Lisa. „Nosi samo ogrtač za kupaonicu!“
„I svoje Vegard Ulvang čarape, napravljene u čast njegovog uspjeha u
olimpijskom skijaškom trčanju“, promrmljao je Mrva. „Sve mi to smrdi na
mjesečeva kameleona.“
Slijedili su ga pogledom dok je prelazio preko kanalizacijskog otvora
preko kojeg su maloprije i sami prešli. Topli zrak koji je izlazio iz
kanalizacije otopio je snijeg i led na otvoru. Gospodin Galvanius je zabio
prste u rupe na teškom, okruglom željeznom poklopcu i podigao ga. Sekundu
kasnije više ga nije bilo.
„Otpuzao je u kanalizaciju!“ rekao je Mrva.
 „Što se, zaboga, događa dolje?“ pitala se Lisa. „Možda se osjećao previše
čisto nakon kupanja?“
„Idemo vidjeti“, rekao je Mrva i počeo skidati skije. „Brzo!“
Došao je do kanalizacijskog otvora i pokušao ga podignuti, baš kao što je
učinio i gospodin Galvanius, ali mu je bio pretežak.
„Možeš li mi pomoći?“ prosiktao je kroz stisnute zube dok je svom
snagom pokušavao podignuti poklopac. Lisa je zabila prste u otvore i snažno
povukla prema gore, ali poklopac se nije ni pomaknuo s mjesta.
„Tko bi pomislio da je Gospodin Štucavica tako snažan?“ procijedio je
Mrva vukući poklopac tako jako da mu se cijelo lice zacrvenjelo. Lisa je
odjednom pustila poklopac.
„Što je bilo?“ pitao je Mrva.
„Ne bismo smjeli ići dolje.“
„Zašto ne?“ pitao je Mrva
„Anakonda“, rekla je Lisa.
„Ana Konda?“
„Anakonda! Zmija! Udav! Veliki. Veeeeliiiikii! Ne želim imati ništa s
velikim zmijama.“
Mrva je pustio poklopac i nakrivio glavu. „Lisa! Nemoj mi reći da
vjeruješ u te urbane legende?“ Lisa ga je uvrijeđeno pogledala. „Slušaj,
postoji vjerovanje i postoji vjerovanje. Zapravo, ti si taj koji je to prvi rekao,
Mrva. Ti si rekao da u kanalizaciji u Oslu živi 15 metara duga anakonda koja
je tako nezasitna da proguta baš sve na što naleti. Da, čak si rekao da je
jednom i tebe progutala, ali si se nekim čudom izvukao iz te nevolje.“
„Što?“ čudio se Mrva češkajući se po glavi. „Hm, pretpostavljam da sam
postao zaboravan. Ali, naravno, ako je tvoj izvor netko tako pouzdan kao ja,
onda ti moram vjerovati. Dobro, nećemo se spuštati jer ni ja ne želim imati
ništa s anakondom.“
Stajali su tako neko vrijeme, gledajući dolje u crni kanalizacijski
poklopac s još crnjim kanalizacijskim otvorom koji je vodio u jednaku, ako
ne još crnju tamu, koja je pak vodila do najcrnjeg crnila: zbrke podzemnih
cijevi i tunela, a ovdje gore nitko ne zna - ili ne želi znati - što se tamo dolje
doista događa.
„Pa, jesmo li za danas završili sa špijuniranjem?“ upitala je Lisa glasom
punim nade.
 „Ne još“, rekao je Mrva. Imao je taj mali smiješak za koji je Lisa znala
da vodi ravno u nevolju.
„Kako to misliš?“ upitala ga je, iako je naslućivala njegov odgovor.
„Kuća Cregora Galvaniusa je prazna. A, kao što znaš, sedmonogi
peruanski sisajući pauci su majstori kad je u pitanju obijanje brava.“
„Mrva, ne! Ne možemo provaljivati u kuće drugih ljudi.“
„Prije svega, mala provalica u nečiji dom nije nešto oko čega treba praviti
dramu, pogotovo ako govorimo o spašavanju svijeta od sigurne propasti.
Osim toga, mislio sam da smo se složili kako gospodin Galvanius nije
čovjek; on je mjesečev kameleon. A jedino mjesto na kojem ćemo
najvjerojatnije pronaći dokaz za to jest njegova kuća.“
„Da, ali...“
„Ovo nam je prilika, Lisa.“
„Da, ali nije... ne smijemo...“ Lisa je pokušavala i pokušavala, ali koliko
god razmišljala o tome, Mrva je bio u pravu. A mrzila je kada bi Mrva bio
istovremeno i lud i u pravu, pogotovo ako bi to značilo da će njezin život
postati još kompliciraniji.
„O bljuzgavico i dosado“, rekla je. „Idemo odraditi tu provalu.“
„Toooooooo!“ povikao je Mrva.
 PRVO SE ČUO ‘KLIK’, a onda je Perry izašao iz ključanice.
„Dobro obavljeno, Perry!“ rekao je Mrva. Okrenuo je bravu, a vrata na
ulazu ciglene kućice Gregora Galvaniusa tiho su se otvorila. Mrva je stavio
Perryja na zid pokraj zvona i ozbiljno ga pogledao: „Toca el timbre si ves al
Senor Galvanius que viene, de acuerdo?“
„Molim?“ pitala je Lisa.
„Zamolio sam ga da pozvoni ako spazi da dolazi gospodin Galvanius.“
„Zbilja?“ čudila se Lisa. „Što, kao na jeziku pauka, ili tako nečemu?!“
„Ne glupiraj se. Pauci ne govore. Ali razumiju španjolski. Njime govore
u Peruu.“
Lisa je htjela nešto reći, ali je shvatila da ne bi imalo smisla. Požurila je
za Mrvom i zatvorila vrata. Stajali su u mračnom hodniku, zadržavajući dah i
osluškujući.
 „Što se to čuje?“ prošaptala je Lisa.
„Tvoje srce kako kuca“, tiho je rekao Mrva.
„Ne to. Slušaj.“
„Pričinjaju ti se stvari, Lisa. Nema nikoga osim nas.“
„Čuje se nekakvo zujanje.“
„Prestani. To je samo... Čekaj! Čuješ li? Čuje se zujanje.“
„Da, upravo sam to...“
„Dođi!“ prekinuo ju je Mrva vukući je za ruku.
Krenuli su niz hodnik, prošli pokraj dnevnog boravka i našli se pred
vratima.
„Dolazi odavde“, rekao je Mrva.
„Aha“, potvrdila je Lisa.
„Možda da ih otvoriš...“ predložio je Mrva.
„Možda bi ih ti trebao otvoriti“, odgovorila mu je Lisa.
„Kamen, papir, škare“, rekao je Mrva.
Brojili su do tri i pokazali ruke.
„Ha!“ pobjedonosno je uzviknula Lisa jer je ona izabrala papir, a Mrva
kamen.
„Što hahućeš?“ upitao ju je Mrva. „Kamen je jači od papira.“
„Molim?“
 „Zar nisi čula? Promijenili su pravila na godišnjem sastanku u listopadu.“
„Tko to?“
„Međunarodno udruženje ‘Kamen-papir-škare’.“
Lisa se htjela pobuniti, ali je najednom osjetila kako bi trebali prekinuti s
tom budalaštinom. Otvorila je vrata. Prostorija je bila mračna, a zujanje
intenzivno.
„Aah!“ povikala je Lisa više od iznenađenja negoli zbog uboda malog
gnjavatora na vratu.
Mrva je pronašao prekidač i upalio svjetlo. Lisa je raskolačila oči.
„Komarci“, rekla je češkajući vrat.
„I muhe“, dodao je Mrva.
Ova ogoljena, nenamještena soba bila je prepuna insekata, velikih i malih,
i činilo se da baš svi mogu letjeti. U trenu su preplavili usamljenu žarulju
koja je visjela sa stropa. Lisa je zalupila vrata.
„Čudno“, rekao je Mrva.
Obišli su ostale sobe. Nije im trebalo dugo; nije bilo ničega, osim
dnevnog boravka, kuhinje i kupaonice s kadom koja je još uvijek bila puna
vode.
„Ako zanemarimo insekte, ova kuća uopće nije čudna“, rekao je Mrva
kad su se vratili u dnevni boravak.
„Da“, rekla je Lisa. „Osim nečega što nije ovdje.“
„Aha“, rekao je Mrva i iscrpljen se srušio na kauč. „Tip nema TV. To je
pomalo jezivo.“
„Mislila sam na krevet. Gdje je krevet gospodina Galvaniusa?“
„Hm“, rekao je Mrva stavljajući ruke na zatiljak i zatvarajući oči. „Možda
spava na kauču.“
„Ako ima spavaću sobu, zašto bi onda...“ iznenada se zaustavila pa
uzviknula: „On spava u kadi!“
„Da, to sam i ja rekao.“
„Hoću reći: on stvarno spava tamo. Svake noći!“
„Prestani se zafrkavati“, rekao je Mrva zijevajući. „Pomisli samo što bi
mu to učinilo od leđa. Govorimo o prolapsiji diskova, išijasu, iščašenju
smiješne kosti...“
„Ti si taj koji tvrdi da on nije normalna osoba“, rekla je Lisa. „Je li tako?“
Ali Mrva nije odgovorio. Usta su mu se otvorila, a potom je u jednakim
razmacima počeo ispuštati zvuk poput stavljanja brzine u rikverc. Hrkao je.
Na ulici oko kuće bilo je mirno. Zatim su tiho zaškripala ulazna vrata.
Ponovo tišina. Uslijedio je fijuk, kao da se laso baci kroz mrak. Začuo se
lagani udarac, kao da je netko udario o zid kuće. Pa opet fijuk i na kraju još
jači udarac, kao kad se ralje naglo zatvore. Pa ponovo tišina.
Lisa je na brzinu pregledala dnevni boravak, istovremeno slušajući
Mrvino lagano hrkanje. Na zidovima nije bilo slika. Došla je do radnog stola.
Na njemu je bio papir na kojemu je netko započeo nešto pisati. Podignula
ga je i počela čitati.

Draga Rosemarie,

Molim te, oprosti mi što ti pristupam na ovaj način, ali ono

što tu ti sad napisati nosim toliko dugo u sebi da mora biti
izrečeno. Volim te, Rosemarie. Eto, rekao sam to. Volim te od
prvog trenutka kad sam te ugledao. Dva su razloga zbog ćega ti
to nisam prije rekao. Prvi je to što se ne bih mogao nositi s
tvojim odbijanjem, koje bi očito uslijedilo nakon što bih ti izjavio
ljubav. Naravno jadni majmun kao što sam ja nikad ne bi mogao
osvojiti srce žene kao što si ti, Rosemarie.
To je očito. Ali postoji još jedan razlog. A taj je da sam
okrenuo leđa ljubavi zato što mi nije donijela ništa osim boli.
Ona je bila iz Austrije. Zvala se Agnetha. Ostavila me zato što
nismo imali ništa zajedničko. Vratila se kući u Salzburg i počela
hodati s gitaristom koji se zvao Bruno, obojila je kosu u plavo,
kupila Čizme s visokim potpeticama i počela pjevati u austrijskoj
skupini. Postali su svjetski poznati, a ja sam počeo piti.
Preselio sam se u zabit i zaposlio kao učitelj. Loš učitelj.
Učitelj umjetnosti i domaćinstva, predmeta o kojima zapravo
ništa ne znam. Ali jednostavno nisam za učitelja biologije jer ne
mogu seirati mrtve žabe.

Lisa je osjetila kako joj se znoj slijeva niz čelo. Zurila je u jednu riječ:
‘seirati’. Nedostajalo je slovo ‘c’. To je moglo značiti jednu od tri moguće
stvari: da je Gregor Galvanius nespretan s pravopisom, što se događa.
Griješiti je ljudski. Da pismo nije napisao čovjek nego mjesečev kameleon!
Ili da je riječ ‘seirati’ bila ispravno napisana u pismu, ali je ono imalo tipfeler
zato što je u tom trenutku između pisma i nje stajao mjesečev kameleon!
Lisa je vrisnula i ispustila pismo. Mrva je zaroktao na kauču. U tom
trenutku svjetlo se ugasilo. Lisa je pokrila usta rukama kako ni slučajno ne bi
ponovo vrisnula. Zurila je u tamu, ali ništa nije uspjela vidjeti. Samo čuti.
Čula je Mrvino tiho hrkanje i još nešto. Zvuk od kojeg se naježila po leđima,
rukama, stražnjem dijelu vrata i po glavi. Štucanje. Čula je poznato, žabasto
štucanje. I nije dolazilo izvana nego iznutra. Iz dnevnog boravka.
„M-M-Mrva“, promucala je Lisa pokušavajući kontrolirati drhtanje u
glasu. Ali drhtanje se proširilo po cijelom tijelu da bi se na kraju počela tresti
poput kompresora. Sad se naziralo nešto u mračnoj sobi: par velikih,
ispupčenih sjajnih očiju, s kapcima koji su se polako dizali i spuštali.
„Mrva!!!“ zaurlala je Lisa.
Hrkanje je najednom prestalo. Začulo se nekoliko roktaja, a zatim
pospani glas: „Što se događa?“
Glas koji mu je odgovorio nije bio Lisin nego kreštavi glas koji je
šapćući zašuškao: „Događa se to - štuc - da ćete sada biti pojedeni!“
Bio je to glas Gregora Galvaniusa. Lisa je osjetila kako joj nešto hladno i
ljigavo gmiže oko vrata i počinje je stiskati. Ruka. Ali nije bila ljudska.
„Upomoć!“ vrisnula je mlatarajući rukama, ali ruka je još više pojačala
stisak.
„Dvostruko upomoć!!!“ vrisnuo je Mrva.
„Nema pomoći za - štuc! - lopove.“ Galvanius se smijao. Smijeh mu je
bio kreštav i prijeteći. A onda se upalilo svjetlo.
„Ima pomoći“, začuo se poznati glas. Na vratima je stajala prepoznatljiva,
visoka, mršava figura.
„Doktor Proktor!“ viknula je Lisa s olakšanjem.
„Profesore!“ oduševio se Mrva.
„Vik - štuc! - tor?!“ viknuo je Gregor Galvanius stežući remen na ogrtaču
za kupanje.
„Brzo!“ dreknuo je Mrva, pa skočio s kauča na ramena gospodina
Galvaniusa i nogama mu stisnuo vrat. „Ne dajte mu da se opet prikrije i
izvuče.“
„Štuc!“ Galvanius se vrtio oko sebe, pokušavajući zgrabiti nametnika
koji mu se priljubio uz leđa poput priljepka.
„Mrva, stani“, rekao je Doktor Proktor.
„Moramo spasiti svijet od mjesečevih kameleona", vikao je Mrva
udarajući svojim majušnim šačicama glavu Gregora Galvaniusa.
„Au! Štuc! Au!“
„Rekao sam - stani“, povikao je Doktor Proktor. „Gregor nije mjesečev
kameleon!“
I Gregor Galvanius i Mrva naglo su se zaustavili. „Što si rekao da - štuc -
nisam?“ pitao je gospodin Galvanius.
„Mjesečev kameleon“, rekao je Doktor Proktor.
„Ako nije jedan od njih, što je onda?“ upitao je Mrva.
„Vas dvoje detektiva još uvijek niste uspjeli shvatiti?“ pitao je profesor
koračajuči prema gospodinu Galvaniusu kako bi pomogao Mrvi da se spusti
s njegovih ramena.
„Možda nismo“, rekla je Lisa škiljeći na desno oko. „Ali sad postaje
jasnije.“
„Tako je!“ rekao je Mrva. „Ovaj... Postaje li?“
„Da“, rekla je Lisa. „Spava u kadi i sad bi zapravo trebao hibernirati.
Skočio je 50 metara bez skijaške skakaonice koja mu i nije trebala. Soba mu
je puna insekata. A tu je i štucanje, koje je zapravo kreketanje. On je“ - Lisa
je kažiprstom pokazala u smjeru Gregora Galvaniusa koji ju je prestravljeno
promatrao - „žaba!“
„Žaba?!“ ponovio je Mrva.
„Da, neka vrsta žabe“, složio se Doktor Proktor potvrdno kimajući
glavom.
„Budala od žabe uhvaćena na djelu“, dodao je Gregor Galvanius
spuštajući glavu.
„Zezate me!“ smijao se Mrva gledajući ostale u prostoriji. „Ili se... ne
zezate?“
Umjesto odgovora, Gregor Galvanius je otvorio usta i odrolao jezik. Pa
još. I još. Sve dok mu se jezičina nije prostrla po cijeloj dužini sobe, poput
crvenog tepiha, hm, možda plavkastocrvenog tepiha, dosegnuvši do vrha
Mrvinog nosa. A tamo, na samom vrhu jezika, bio je Perry koji se trudio
osloboditi svojih sedam nogu. Bile se zarobljene u žabljoj jezičnoj sluzi.
„Znao sam da si ovdje čim sam pored zvona vidio tvojeg prijatelja“,
šuškavim glasom rekao je gospodin Galvanius. „Uzmi ga prije nego što ga
pojedem. Izgleda kao privlačan zalogaj.“

Mrvino lice prekrio je izraz gađenja. Pažljivo je, palcem i kažiprstom,

oslobodio svojeg paukastog prijatelja s dugačkog Gregorova jezika. Perry je
jurnuo duž Mrvine ruke i vrata, ravno pod sigurnost njegove kape. Gospodin
Galvanius je srolao jezik natrag i zatvorio usta uz glasni zveket.
„A sad“, rekao je Doktor Proktor pljesnuvši rukama ni blizu tako glasno,
„predlažem da svi sjednemo i raspravimo neke stvari. Želim reći, imamo i
drugih obveza, a nemamo mnogo vremena.“
„Kojih drugih obveza?“ pitao je gospodin Galvanius.
„Uobičajenih“, rekaoje Mrva zijevajući. „Moramo spasiti svijet.“
 KADSU SE SMJESTILI ZA stolom u dnevnom boravku - Doktor Proktor,
Lisa, Mrva i Gregor Galvanius - Doktor Proktor im je objasnio kako ih je
pronašao.
Radio je na svojim balansirajućim cipelama i slušao lokalne vijesti na
radiju kada je Eva, Mrvina sestra, nazvala i pitala je li Mrva kod njega. Rekla
je da ga nisu vidjeli otkako je ujutro otišao u školu, a majka je, po običaju,
čekala kad će se vratiti i donijeti joj večeru. Doktor Proktor ju je zamolio da
provjeri je li Mrva kod Lise. Mislio je da je tamo sve dok nije čuo moćni
glas Lisina autoritativnog oca kako je doziva ispred kuće.
Shvatio je, prema ljutitim riječima ljutitog Zapovjednika, da je Lisin
krevet prazan i da je nestala. Zatim je na radiju čuo obavijest da su građani
koji žive na adresi Andedam Road 24, prijavili jaku eksploziju koja je
prodrmala prozore u cijelom susjedstvu. Također su javili da su vidjeli
djevojčicu i nešto što bi mogao biti patuljak, kako se brzinom većom od
dopuštene voze na paru mini skija. A kako je Doktor Proktor znao da njegov
stari kolega i cimer iz Pariza živi na adresi Andedam Road 25, te da su Mrva
i Lisa nedavno raspravljali o Gregoru, zbrojio je dva i dva i sjetio se
Prdopraha. Pa je odlučio doći ovamo kako bi vidio što se događa.
„Moramo se vratiti kući i javiti svojima da smo živi i zdravi“, rekla je
Lisa. „Sigurno su jako zabrinuti."
„Siguran sam da mogu još malo pričekati", rekao je Doktor Proktor.
„Pred nama su sad važnije stvari od zabrinutih roditelja.“
„Tako je“, rekao je Mrva. „Ali prvo moramo saznati kako se netko može
pretvoriti u žabu.“
„Neku vrstu žabe“, rekao je Doktor Proktor. „Zašto im ne bi objasnio,
Gregore?“
 „Jao meni“, zajaukao je Gregor. „Želite li dužu ili kraću verziju?“
„Dužu“, rekli su uglas Mrva i Lisa.
Gregoru je trebalo gotovo deset minuta da im ispriča o svom odrastanju u
južnom dijelu Norveške, temperamentnom ocu koji je htio da Gregor postane
profesionalni igrač odbojke i tome kako je iznevjerio očekivanja svoje
obitelji i otišao u Pariz studirati biologiju.
„Tamo sam upoznao Agnethu“, rekao je Gregor. „Najljepše dvonožno
stvorenje.“

„Koljača?“ pitao je Mrva. Ne zato što se htio narugati, nego zato što mu
je bilo teško reći ‘kolač’ s ustima punim kolača. Mrva je ispružio kutiju s
kolačima, jedinu hranu u cijeloj kući, naravno, ako se ne hranite insektima.
„Ne, hvala“, rekao je Cregor. „Gdje sam ono stao?“
„U Parizu.“
„Točno. Dakle, bio sam zaljubljen preko ušiju, kako se to kaže. I onda
sam nekako smogao hrabrosti pozvati Agnethu na koncert De Beetelsa.
Možete li vjerovati? Pristala je! Dok su pjevali pjesmu ‘She Luvs Ya’,
okrenula se prema meni i rekla na austrijskom: ‘Iztina je ono zto pjevaju,
Gregore’. I onda me poljubila ravno u usta, dok su De Beetels pjevali ‘She
luvs ya, nah, nah, nah’. To je bio najsretniji trenutak u mom životu. I minuta
nakon toga također je bila lijepa. A i ona nakon nje. Zapravo, život je
uglavnom bio dugi niz lijepih trenutaka, sve dok nisam tako neoprezno popio
napitak iz vrča.“
„Tragičan nesporazum“, dodao je Doktor Proktor.
„Nesporazum?!“ trgnuo se Cregor, a lice mu je pocrvenjelo od bijesa.
„Viktore, držao si vrč pun potencijalno smrtonosnog napitka u našem
zajedničkom frižideru! Štuc!“
„Žao mi je zbog toga“, rekao je Doktor Proktor.
„Ali ti si ga, Gregore, ukrao s moje police!“
Gregor i Doktor Proktor su se pogledali. A onda je Gregor ponovo
pognuo glavu i priznao: „U pravu si. Nisam smio to učiniti.“
„Pa, kako bilo, popravljaš se“, rekao je Mrva. „Nisi pojeo Perryja.“
„Ma, kakvi, pa ja ne jedem tuđe ljubimce“, rekao je Gregor. „To je
nedopustivo.“
„Ali što se dogodilo kad si popio napitak iz vrča?“ upitala je Lisa.
„Da, što se dogodilo...“ nastavio je Gregor. „Iste noči probudio sam se
prekriven sluzi. Cijedila mi se s kože. Osjetio sam kako mi se adamova
jabučica u grlu pomiče gore-dolje i osjetio potrebu za traženjem leptirica,
komaraca i mrava. Promjene u početku nisu bile velike. Ali onda sam
ojačao. Mogao sam skočiti deset metara. I to iz mjesta. Mogao sam čistiti
prozore na trećem katu s vanjske strane tako što bih stajao u dvorištu i
skakao gore-dolje. Pretvorio sam se u Supermena! Bio sam siguran da će me
Agnetha zbog toga još više voljeti. Ali jedne noći... Oh, te sudbonosne
noći...“
 Gregor je zastao.
„Što je bilo? Što se dogodilo te noći?“ poticala ga je Lisa.
Cregor je pokrio lice rukama. „Izašli smo iz kina i pratio sam je kući.
Planirao sam je poljubiti. Ali onako, baš pravo...“
„Bljak“, Mrva se stresao.
Gregor je duboko udahnuo i nastavio. „Vrisnula je kad sam otvorio usta i
isplazio jezik. Zapravo nisam bio svjestan koliko je narastao. A bio je i
odvratno ljepljiv. Vrištala je kao zarobljeno prase. A onda je otrčala u stan i
zaključala se. U početku sam mislio da će joj vjerojatno trebati malo
vremena da se navikne ljubiti s tipom čiji je jezik daleko veći od prosječnog.
Ali sljedećeg dana njezin me gazda obavijestio da je spakirala stvari i vratila
se u Austriju.“
Gregor je ušutio. Gledao je ravno naprijed i gutao knedle. Adamova
jabučica mu se micala gore-dolje, kao da pokušava progutati njegovu tužnu
stvarnost.
„Što je bilo poslije?“ Lisa je doslovno prošaptala. „Prošlo je nekoliko
mjeseci tijekom kojih sam se nadao da će mi se vratiti. Sve do dana kada
sam uključio TV. I vidio je. S Brunom. Pjevali su zajedno. Grupa im se zvala
BABA, a pjesma ‘Waltzing king’.“
„O, ta je odlična“, rekla je Lisa i počela pjevati: „You are the waltzing
king...“
„Prestani!“ povikao je Gregor i rukama pokrio uši.
„Khm“, oglasila se Lisa, uvrijeđeno. „Ne pjevam baš taaaaako loše...“
„Pa...“ rekao je Mrva.
„Nije stvar u tvojem pjevanju nego u pjesmi“, rekao je Gregor čije je lice
naglo postalo pepeljasto. „Slomila mi je srce. Nakon tog TV šoua tri sam
tjedna proveo u krevetu. Oronuo, poput najobičnije krpe, jedva sam mogao
kreketati. I svaki put kada bih se počeo oporavljati, pustili bi tu BABA-inu
pjesmu na radiju i ja bih ponovo zalegao. Tako je bilo sve dok jednog dana u
moju sobu nije ušao Viktor.
Doktor Proktor je uzdahnuo. „Samo sam stavio na gramofon jednu ploču,
kako bih ga razveselio."
„Ali bila je to prava pjesma, Viktore.“
„Očito“, rekao je Doktor Proktor. „Zato što je odmah skočio iz kreveta. A
kad kažem skočio, mislim, stvarno je skakao, poput gumene lopte, po podu,
zidovima i stropu.“
„Pustio mi je ‘She Luvs Ya’ od De Beetelsa“, otkrio je Cregor.
„Kužim“, rekla je Lisa.
„Da?“ pitao je Mrva gledajuči je iznenađeno.
„Aha“, rekla je Lisa. „‘She Luvs Ya’ te je podsjetila na najsretniji trenutak
u životu. Kada te je Agnetha poljubila. I vratile su ti se supermoći.“
Cregor je malodušno potvrdio. „I još je tako.“
„Aha!“ vrisnuo je Mrva, „Zato si skočio 50 metara kod skakaonice! Zato
što si slušao ‘She Luvs Ya’.“
„Tako je. A nažalost, kad god slušam BABA-u, omlitavim poput želatine
i ne mogu ništa raditi.“
„Mene još uvijek muči jedna stvar“, rekao je Mrva. „Što si, zaboga, radio
u kanalizaciji?“
Gregor je uzdahnuo. „Ponekad sam, kao žaba, usamljen ovdje gore.
Pogotovo sada, zimi, kad većina žaba spava zimski san negdje pod ledom.
Zato se povremeno volim podružiti s kanalizacijskim žabama.“
„Kanalizacijskim žabama!?“
 „Dolje je toplo.“
„I, što radite?“

„Čavrljamo. Pojedemo kojeg žohara ili pauka. Zabavljamo se.“

„Dvostruko aijjj!" rekao je Mrva.
„Žabe mogu govoriti?" pitala je Lisa.
„Naravno“, odgovorio je Galvanius.
„Kojim jezikom govore?“
„Žabljim, naravno.“
„A kako on zvuči?“
„Štuc!“ rekao je Cregor. „Štuc, štuc, štuc!“
„A što to znači?“
„Jedno pivo, molim vas!“
„Pa to je sjajno!“ povikao je Mrva veselo se smijući.
„O čemu žabe vole razgovarati?“ pitao je Doktor Proktor.
„O svemu i svačemu', rekao je Cregor. „Večeras su uglavnom razgovarale
o nekakvim čudnovatim majmunima koji se hrane tostom, a preselili su se u
kanalizaciju.“
„Reci još nešto na žabljem jeziku!“ zamolio ga je Mrva, dok su mu se od
smijeha niz lice slijevale suze.
„Štuc“, rekao je Gregor, a zatim se i sam počeo smijati. „Štuc, štuc, štuc,
štuuuuc!“
„Što to znači?“ pitao je Mrva. „Slabo razumijem žablji pa vas molim da
govorite poooolako.“
Čim je završio prijevod, i Mrva i Gregor su od smijeha pali na pod i
počeli se valjati. I Doktor Proktor se počeo smješkati.
„Pitam se“, rekla je Lisa, jedina osoba koja se nije smijala, „zašto si
sjedio na dnu padine i ponavljao ‘Ja sam nevidljiv’. To nas je uvjerilo da si
mjesečev kameleon.“
„O, čuli ste to?“ rekao je Gregor. „Ja... Uh. Pričao sam sam sa sobom o
određenoj osobi za koju sam, čini se, također malo nevidljiv.“
„Cregore, pa ti si se zacrvenio!“ provocirao ga je Doktor Proktor. „Nećeš
nam valjda reći da si se ponovo zaljubio? Ako jesi, pa..., stvarno je bilo i
vrijeme.“
„Zaljubio?“ Gregor se čudno nasmijao. „Ne, ne. Štuc! Ja... Uh... Da,
možda mi se netko sviđa, ali-Štuc! - zaljubljen? Ha, ha, ha, nikad više!“
Svi su ga pogledali. Ako je u tom trenutku postojala jedna stvar u koju su
mogli biti sigurni, to je bila činjenica da je Gregor Galvanius bio zaljubljen.
Lisa je bila jedina koja je znala u koga se zaljubio jer je pročitala njegovo
pismo. Znala je tko je Rosemarie. Ali, naravno, nije ništa rekla.
„U svakom slučaju“, nastavio je Doktor Proktor, „sada kad smo
ustanovili da Gregor nije mjesečev kameleon, kao i to da nije hipnotiziran,
mislim da bismo ga trebali zamoliti da nam pomogne spasiti svijet.“
„Može!“ složili su se Lisa i Mrva.
„A što je zapravo s tim mjesečevim kameleonima?“ pitao je Gregor.
Sve su mu objasnili. Gregor je naposljetku zaključio: „Dakle, mjesečevi
kameleoni mogu se prerušiti u osobu, ili u bilo kakvu pozadinu, zapravo u
bilo što. Jedu ljudsko meso isto kao što mi Skandinavci, više-manje, jedemo
mesne okruglice. Muče se s pravopisom, kradu čarape i hipnotiziraju ljude
tako da govore ‘švrsti sir’ umjesto ‘čvrsti sir’. A u knjizi koju ste spomenuli,
također piše da će se dogoditi nešto užasno ako se mjesečev kameleon
ugleda po danu.“
„Nešto neopisivo, užasno loše“, ispravio ga je Mrva.
„I kažete da ste vidjeli tragove mjesečevog kameleona usred bijela dana,
a to znači da se bliži smak svijeta?“
Mrva i Lisa su potvrdili.
Gregor se počeo smijati. „Pa to zvuči posve suludo. Ne mislite li tako?“
Lisa je malo promislila. I shvatila da je Gregor u pravu. Više nije bila
toliko uvjerena. Zapravo, ako malo pažljivije sagledamo stvari, ništa
smakovsko se nije dogodilo. Nema potresa, vulkanskih erupcija, čak ni kiše
meteora.
Ali tad je progovorio Doktor Proktor. „Mislim da je vrijeme da vam
kažem i drugi dio priče.“
Svi su se okrenuli prema njemu.
„Dio koji nije zapisan u knjizi“, rekao je Doktor Proktor sa sumornim
izrazom lica, „ali je bio u glasinama koje sam čuo u Parizu.“
„Je li st-st-strašno?“ prošaptala je Lisa.
„Zapravo, trebala bi biti punoljetna da bi to mogla slušati“, rekao je
Doktor Proktor. „Možda ne bi bilo loše da upalimo još koje svjetlo prije nego
nastavim.“
 DOKTOR PROKTOR JE IZGLEDAO JAKO TMURNO dok su se ostali
okupljali oko stola u Gregorovom dnevnom boravku.
„Odgađao sam ovo koliko sam mogao. Ipak je riječ o glasinama.“
„Kakvim glasinama?“ upitala je Lisa.
„Mjesečevi kameleoni nas dolaze pojesti“, rekao je Doktor Proktor.
„Pojesti nas!?“ uglas su viknuli Lisa, Mrva i Cregor.
Doktor Proktor je kimnuo glavom, a lice mu se namrštilo. „Glasine iz
Pariza su otprilike ovakve: Mars su nastanjivali Marsovci...“ započeo je
priču.
„Zvuči dosta logično“, rekao je Mrva. „Mislim, ako itko namjerava živjeti
tamo, to bi mogli biti samo oni.“
„Nitko tamo ne živi“, nastavio je Doktor Proktor. „Mjesečevi kameleoni
su ih sve pojeli jer je to ono što oni rade. Putuju s planeta na planet i
proždiru sve vrste inteligentnog života. A najinteligentniji oblik života na
Zemlji smo... Pa, mi.“
„Slažem se“, dodao je Mrva koji nije ni primijetio koliko su se Lisa i
Gregor uplašili.
„Mislim na cjelokupno čovječanstvo“, rekao je Doktor Proktor.
„Ali... Ali...“ Lisa je zamucala, „zašto onda nikada nismo čuli ni za
jednog čovjeka kojeg su pojeli?“
„Ako sam u pravu, zato što su mjesečevi kameleoni jako lukave zvijeri“,
objasnio je Doktor Proktor. „Planiraju nešto, nešto što če nas spriječiti da
shvatimo što se događa, sve dok ne bude prekasno.“
„Ako je to što govoriš istina, onda moramo razotkriti njihov plan“, rekao
je Gregor.
„Zato ćemo mi koji nismo hipnotizirani morati organizirati nekakav pokret
otpora“, zaključio je Doktor Proktor.
„Pokret otpora!“ viknula je Lisa. „Poput onoga u Drugom svjetskom
ratu!“
„Čujte, ostali smo bez kolača“, prekinuo ih je Mrva mašući praznom
kutijom.
Svi su sjedili u tišini; jedini zvuk proizvodio je Mrva koji je mljackajući
jeo posljednji kolač dok su ostali pokušavali smisliti nešto pametno. Kao što
svi znamo, nije lako odmah smisliti nešto pametno. U dnevnom boravku
Gregora Galvaniusa napokon je zavladala potpuna tišina. Bilo je tako tiho da
se čulo samo zujanje insekata u spavaćoj sobi, a zatim udaljeni zvuk zbora
koji je dolazio iz susjednih kuća gdje su ukućani bili prilijepljeni uz
televizore te zvuk usamljenog automobila koji je prošao ulicom.
Lisa se nečeg dosjetila. „Znam!“ viknula je. Svi su je pogledali.
„Znam kako su hipnotizirali ljude!“
 MRVINA MAJKA I SESTRA ZAVIJALE SU IZ DUBINE pluća. Zaboravile
su da je Mrva nestao jer je pred njima bio Hallvard Tenoresen. Na TV-u.
Dirigirao je sa širokim, sjajnim osmijehom, a oni su slijedili njegovu
dirigentsku palicu i radili sve što bi im rekao. Bili su usred drugog stiha
pjesme „Norveška u crvenom, bijelom i plavom“, domoljubne budnice koja
je postala popularna tijekom Drugog svjetskog rata kada je nacistička
Njemačka okupirala Norvešku. Usto su završavali treću vrećicu čipsa kada
se začuo zveket razbijenog stakla.
Budući da je bilo već jako kasno, a one su bile same u dnevnom boravku,
Eva i njezina majka skočile su kao oparene. Zurile su u veliku, ledom
prekrivenu grudu koja je stajala na sredini njihovog dnevnog boravka,
okružena komadićima razbijenog prozorskog stakla.
„Mrva, ti gnomska budaletino!“ bijesno je vrisnula njegova majka kroz
okvir razbijenog prozora. „Sad si počeo uništavati i prozore, ha?“
Kao odgovor doletjela je i druga ledena gruda, razbivši ostatke stakla na
prozorskom okviru.
Mrvina majka i Eva su ustale i provirile kroz prozor. A tamo, s druge
strane ograde, stajalo je šest silueta.
„Tko je tamo?“ povikala je Mrvina majka.
„Norveška mladež“, začuo se glas koji je Mrvina majka odmah
prepoznala.
„Truls i Trym Thrane!“ povikala je. „Vaša će majka za minutu saznati sve
o ovome, je li vam jasno?!“
„Pošalji tog patuljka van!“ uzvratio je Trym.
„Vi hoćemo Mrvu! Inače, vi ćemo vam razbiti sve prozore na kući! To je
predsjednička preporuka!"
 Mrvina majka začuđeno je pogledala Evu koja je samo slegnula
ramenima.
„Što će vam Mrva?“ viknula je.
„Vi ga samo trebamo odvest precjedniku, gospodžo Mrva!“ začuo se
visoki glas.
„Isuse“, rekla je Eva majci. „To je Beatrizein glas. Nisam znala da je
počela razbijati prozore i sve to.“
„Zašto predsjednik traži Mrvu?“ upitala je majka.
„Zar niste slušali precjednikov govor večeras, gdo Mrva? Svi koji su jako
maleni ili jako dobri u pravopisu moraju se sastati s precjednikom."
„Zašto?“ viknula je Eva kroz prozor.
„Zato što smo mi, kao što kaže kavanska pjesma iz 19. stoljeća, koja je
postala naša prva nacionalna himna, Rođeni Čampioni, što znači da oni koji
su maleni nemaju ovdje što tražiti. Siguran sam da će se brzo vratiti kući čim
precjednik ozbiljno popriša s njim.“
„A što znači to što ste rekli za pravopis?“
„Precjednik ne želi da gomila nesnosnih, arogantnih pravopisno-sveznalica
dosađuje ljudima koji tu i tamo izostave poneko slovo. Ozbiljno, gdo Mrva!“
Mrvina majka je za početak malo razmislila. A zatim je viknula: „Zvuči
razumno, sve što ste rekli. Mrva je lijenčina i bila bih više nego sretna da
vam ga isporučim, ako treba i vezanog. Ali morate reći predsjedniku da
Mrva, nažalost, nije kod kuće.“
„U redu“, viknula je Beatrize. „Oprostite zbog prozora, gđo Mrva, ali vi
smo morali tako postupiti jer su nam tako rekli. Vi ćemo se vratiti kasnije.“
Eva i njezina majka nastavile su gledati TV, baš na vrijeme da zajedno
otpjevaju zadnji stih.
„Prokleto prokletstvo! Mrva će to morati platiti od svog džeparca", rekla
je majka i uzdahnula.
„Ali Mrva nema džeparac, majko“, dodala je Eva i na brzinu progutala
posljednji čips.

Mrva, Doktor Proktor i Cregor su sjedili za stolom u dnevnom boravku i

znatiželjno gledali Lisu. A gledali su je znatiželjno zato jer je upravo rekla:
„Znam kako hipnotiziraju ljude!“
„Pitali ste što nam je zajedničko, nama koji nismo hipnotizirani“, počela
je.
„Da“, rekao je Doktor Proktor. „Kad bismo to znali, shvatili bismo kako
se dogodilo.“
„Odgovor nam je stalno bio tu“, rekla je Lisa. „Točno pred očima, samo
što nismo shvatili kako se događa. Iz bilo kojeg razloga. A to je dobro.“
„0 čemu ona priča?“ Gregor je tiho upitao Doktora Proktora.
„Ššš!“ ušutkao ga je Doktor Proktor.
„Ali ostali su gledali“, nastavila je Lisa. „Moji mama i tata. Mrvina majka
i sestra. Beatrize, Trym i Truls. Kao i svi ostali u Norveškoj!“
„Naravno, pa to je očito!“ rekao je Mrva udarajući se po čelu.
„Eureka!“ ozario se Doktor Proktor. „To je ono što nam je zajedničko! Mi
nismo gledali!“
„Uh, gledali što?“ nervozno je zavapio Cregor.
Lisa, Mrva i Doktor Proktor odgovorili su jednoglasno: „NoroVision
natjecanje!“
„Ja nisam gledala jer sam pisala zadaću i vježbala nastup za orkestar“,
rekla je Lisa.
„Ja nisam gledao jer sam čitao o groznim zvijerima i radio predstavu sa
sjenama“, rekao je Mrva.
„Ja nisam gledao jer mi nije radila antena“, rekao je Doktor Proktor.
„A ti, Cregore“, dodala je Lisa, „ti nisi gledao zato što nemaš televizor.“
Na televizijskom ekranu u Lisinoj kući Tenoresen je bio na sedmom stihu
„Norveške u crvenom, bijelom i plavom“ kad se prozorsko staklo rasulo u
komadiće. Lisin autoritativni otac u čudu je gledao komadiće stakla,
razbijenu žardinjeru i snježnu grudu koja je stajala na podu ispred njegove
fotelje. Prvo je nestala Lisa, a sad ovo!
„Moj Bože, što se događa?“ uplašila se Lisina autoritativna majka.
Glas s ulice je viknuo: „Pošaljite Prdo-Lisu ovamo!“ Lisin autoritativni
otac je došetao do prozora. „Kakav je ovo huliganizam?“ zagrmio je. „Što ste
to rekli o mojoj kćeri?“
„Ona je odlična u pravopisu!“
„Naravno da jest! A sad ću vam pokazati koliko sam ja dobar u
šamaranju divljaške djece!“
Taj divovski čovjek izletio je iz dnevnog boravka i počeo proizvoditi
groznu dreku dok je trčao kroz hodnik, pa kroz izlazna vrata i po stazi, sve
dok nije došao na ulicu gdje se Norveška mladež već razbježala u panici.
Lisin autoritativni otac se zaustavio, pokušavajući doći do daha, a zatim je
promrmljao sebi u bradu: „Ali gdje je ona?“

„To je Hallvard Tenoresen“, rekla je Lisa. „Raspjevani kiropraktičar. On

ih je sve hipnotizirao.“
„On je kiropraktičar isto kao što sam ja mjesečev kameleon“, rekao je
Mrva.
„Ovo je užasno“, zaključio je Doktor Proktor. „Predsjednik nam je
ljudožder, mjesečev kameleon. I planira rat protiv Danske!“
Nekoliko minuta svi su, u tišini, namrgođeno razmišljali o ovoj žalosnoj
činjenici.
„U redu, u redu“, rekla je Lisa. „Mislim da bismo trebali nešto većom
brzinom smisliti plan. Uskoro ću morati kući kako bih završila domaću
zadaću.“

Lisin autoritativni otac stajao je na ulaznim stepenicama, čekajući da se

ona vrati kući.
„Tu si! Napokon!“
Prekrižio je ruke na prsima i pokušao sakriti osjećaj olakšanja s osornim
izrazom na licu. „Znaš li ti uopće koliko si zabrinula svoju majku?“
„Znam“, rekla je Lisa, znajući i to da je otac u najmanju ruku bio jednako
zabrinut. „Ali imam dobar razlog za kašnjenje, tata.“
„Je li? A razlog je...?“
„Ne mogu ga reći ni tebi ni mami. Jednostavno ćete mi morati vjerovati,
tata.“
Lisin autoritativni otac zbunjeno je gledao kako ona prolazi pokraj njega,
idući ravno u kuću, pa gore na drugi kat. Njezina autoritativna majka spustila
se van do oca i upitala ga: „I, što je rekla?“
„Da joj vi moramo vjerovati.“
Lisina autoritativna majka zbunjeno je gledala u Lisinog autoritativnog
oca. A onda je Lisin otac zagrlio Lisinu majku i zakašljao se: „Imam osjećaj
da naša mala djevojčica više nije tako mala, dušo.“

Kada je Mrva došao kući, bio je mrak.

 Provirio je u sestrinu i majčinu spavaću sobu, samo kako bi se uvjerio da
ih nisu pojeli mjesečevi kameleoni. Obje su spavale - sudeći po zvukovima
hrkanja - bezbrižne i sigurne. Baš kada je htio zatvoriti vrata majčine sobe,
čuo je njezin glas.
„A tu si, lijenčino. Sad sam preumorna, ali podsjeti me na to da te odmah
ujutro trebam zavezati i isporučiti Norveškoj mladeži. U redu?“
„U redu, majko.“
„Ali, prvo ćeš mi donijeti doručak u krevet!“
„Naravno. Lijepo spavaj.“
„Hrrrrrkkkkh.“
Posljednje što se te večeri dogodilo bila je mala predstava sa sjenama
koju je Mrva napravio za Lisu. Nije bila strašna jer im je bilo dovoljno
strašnih stvari za taj dan. Bio je to najduži skijaški skok na svijetu, s
gracioznim lukom koji je trajao i trajao, sve dok se skijaški skakač nije
pretvorio u pticu koja je širom rastvorenih krila jedrila ispod Mjeseca u noć,
sve do zemlje snova, a sletjela je tek kad su Lisa i Mrva utonuli u san.
 SLASTIČARNICA SYVERTSEN’S NALAZI SE U centru Osla, odmah
pokraj zgrade Parlamenta, triju modnih trgovina, frizerskog salona i lože
Slobodnih masona. Tu pretenciozne žene iz pretencioznog susjedstva sjede
oko malih, okruglih, tankih stolova. S usiljenom ozbiljnošću grickaju
komadiće pekarskih proizvoda nazvane prema imenima europskih metropola,
poput Berlina, Beča i Pariza, a dok razgovaraju o velikoj djeci i malim
unucima te nebitnim zbivanjima u susjedstvu, iz majušnih šalica pijuckaju čaj
dopremljen iz dalekih krajeva Azije. Ali, na današnji dan, njih tri su
razglabale o nešto važnijim problemima.
„Jesi li čula? Kralj je u progonstvu“, rekla je jedna.
„Da, u Južnom Trondelagu", rekla je druga.
„Južni Trondelag je navodno jako lijep“, dodala je treća.
 „A u Kraljevsku palaču uselio je Tenoresen“, ubacila se druga.
„Pa to ima smisla", rekla je prva. „On je predsjednik."
„Ali nije baš dobro što je objavio rat Danskoj“, dodala je treća.
„Moj muž i ja smo imali karte za krstarenje Danskom, ali sad je, naravno,
sve propalo.“
„Ne govori tako“, rekla je prva. „Naš predsjednik zna što radi.“
Te tri dame nisu bile jedine koje su u slastičarnici Syvertsen’s
raspravljale o važnim stvarima.
 Četiri osobe, smještene oko okruglog stola u najudaljenijem dijelu
prostorije, razgovarale su o smaku svijeta, mjesečevim kameleonima
ljudožderima i čarapokradljivcima. Te četiri osobe bile su Doktor Proktor,
Lisa, Mrva i Gregor Galvanius. Prošla su tri dana otkako su Lisa i Mrva
saznali da je Gregor čovjek-žaba.
„Mislite li da će - štuc! - doći?“ pitao je Gregor pogledavajući na sat.
„Naravno da hoće“, rekao je Mrva.
U trenutku kad je završio rečenicu, otvorila su se vrata. U prostoriju je
ušla punašna žena pa prpošno i samopouzdano došetala do njihovog stola.
Stala je, pustila naočale da joj skliznu do vrha nosa, sve ih pomno proučila i
upitala: „Vas četvero namjeravate spasiti svijet od sigurne propasti?“
„Pridružit će nam se još jedna osoba, gospođo Strobe“, rekla je Lisa.
„Oh?“ začudila se gospođa Strobe. „Nisam baš osobito impresionirana. I,
moram reći, ovo je prilično neobično mjesto za sastanak pokreta otpora.“
„U tome i jest bit, gospođo Strobe“, obratio joj se Mrva. „Da smo se
sastali na nekom mjestu, uobičajenom za pokrete otpora, odmah bismo bili
razotkriveni."
„Nikoga ne prisiljavamo da nam se pridruži, gospođo Strobe“, dodao je
Doktor Proktor. „Na kraju krajeva, biti dijelom ovog pokreta podrazumijeva
nemalu opasnost.“
Gospoda Strobe je potpuno pribrano pogledala profesora. „Razmislila
sam o svemu što ste mi ispričali“, rekla je. „I mislim da ste u pravu. Gotovo
svi moji učenici preko noći su razvili govorne mane, čarape nestaju na sve
strane, a kako stvari stoje, još ćemo napasti Dansku. Nešto jako nije u redu.“
Odložila je torbicu na sredinu stola. „Ja sam unutra. Može li mi netko
naručiti šalicu čaja?“
Gregor je odmah poskočio. Lice mu se ozarilo. Galantno joj je privukao
jednu praznu stolicu. „Sjaj-štuc!-no!“
Gospoda Strobe je podignula obrvu i graciozno kimnula glavom kolegi.
„Spomenuli ste da će nam se još netko pridružiti?“
„Trebao bi se pojaviti svakog trena“, rekao je Mrva gledajući na sat.
Tad se oglasilo maleno zvono iznad vrata. Okrenuli su se i pogledali
muškarca koji je ušao.
Hlače od poliestera bile su mu tako uske da je jedva savijao koljena, a
pilotske sunčane naočale bile su tako tamne da se zamalo sudario s
konobaricom koja ga je na jedvite jade uspjela izbjeći noseći pladanj pun
šalica s čajem. Muškarac je stajao kod vrata čekajući da mu se oči priviknu
na prigušeno svjetlo.
„Dakle, pozvali ste dirigenta orkestra, Madsena“, rekla je gospođa
Strobe. „Što mislite kako je on, za razliku od svih ostalih, uspio izbjeći
hipnozu?“
„Jednostavno“, rekao je Mrva istovremeno domahujući gospodinu
Madsenu. „Gospodin Madsen ne podnosi zborsko pjevanje. Jamčim da nije
vidio ni sekunde NoroVision zborskog natjecanja.“
Čovjek pokraj vrata napokon je primijetio Mrvu kako mu maše pa je
ubrzanim korakom krenuo prema njihovom stolu. Nespretno je došao do
slobodne stolice, ali nije sjeo.
„Žao mi je što kasnim, ali autobusi više ne voze. Tale ih i od njih rade
topovske kugle.“
„Drago nam je što si uspio doći“, rekao je Doktor Proktor.
„To je to“, izjavio je gospodin Madsen poigravajući se sa svojim
sunčanim naočalama. „Ja...uh...ne mogu.“
 Glasno je kihnuo i izvadio bijeli papir. Gospođa Strobe ga je odmah
zgrabila i pročitala naglas. „Nažalost, gospodin Madsen se prehladio i neće
moći sudjelovati na današnjem sastanku pokreta otpora. Lijep pozdrav, majka
gospodina Madsena.“
„Hm“, rekao je Doktor Proktor. „To je dosta loše. A sutra?“
Cospodin Madsen je odmahnuo glavom.
„Možda prekosutra?“
Gospodin Madsen se zakašljao. „Prehlada je dosta ozbiljna“, rekao je
gledajući u pod.
Doktor Proktor je uzdahnuo. „Jasno. Onda vam možemo samo poželjeti
brz oporavak.“
„Hvala vam“, gotovo nečujno prošaptao je gospodin Madsen uzimajući
natrag poruku. Brzim, neprirodnim korakom odgegao se do vrata kroz koja je
i ušao.
„Pa, čini mi se da nas je petero“, rekao je Doktor Proktor pokušavajući
smiješkom ohrabriti ostale.
„Što je manje kuhara u kuhinji, manji je nered“, rekla je gospođa Strobe.
„Kakav nam je plan?“
„Prvo moramo saznati gdje žive mjesečevi kameleoni, a zatim doznati
njihove planove“, počeo je Doktor Proktor. „Lisa ima brilijantnu ideju.“
„A to je?“
„Namjestit ćemo im svojevrstan mamac“, dodala je Lisa.
„I koristit ćemo ovo“, rekao je Doktor Proktor. Držao je žutu kartonsku
kutiju na kojoj je pisalo: FD&.C E18, umjetna boja. Nije za konzumaciju.
„Hej!“ zarežao je Cregor. „To je ono od čega je tvoj napitak za snagu
izgledao kao sok od naranče! To je opasno!“
 „Smiri se, Gregore“, rekao je Doktor Proktor. „Ostalo mi je malo u
podrumu."
„Aaa, shvaćam. To bi moglo ubiti mjesečeve kameleone“, rekla je
gospođa Strobe. „Ali kako ćemo ih natjerati da to pojedu?“
„E, pa neće ga pojesti“, rekla je Lisa.
„Nego...“
„Strpite se i vidjet ćete večeras.“ Lisa se nasmijala i značajno namignula.
„Ho, ho, ho!“ navijao je Mrva. „Toliko se veselim da me zabolio želudac!
Zamislite, pa mi smo pravi gerilci!“ Nije više mogao mirno sjediti pa je
skočio na stolac. „Trebamo ime! A - srećom po vas momci - već sam smislio
jedno. Zvat ćemo se...“ Mrva je napravio dramaturšku pauzu kako bi stvorio
dodatni efekt i promatrao znatiželjna - ali i neka ne toliko znatiželjna - lica.
„Petero Pobjedivih!“
„Uh, misliš Petero Nepobjedivih, je li tako?“ pitala je gospođa Strobe.
„Pobjedivi... Ta ti je dobra!“ smijao se Gregor.
 „Ha, ha, ha!“
„Ne, mislim Pobjedivih“, nastavio je Mrva.
„U tome i jest bit. Mogu nas pobijediti. Nismo neuništivi. Ali svejedno
ćemo se boriti. To je ono što je sjajno kod nas!“
Utihnuli su dok su razmišljali o tome. Zatim su se jedan po jedan redom
složili.
„To je dobro ime“, rekla je gospođa Strobe.
„Savršeno ime“, složio se Doktor Proktor.
„Krenimo", predložila je Lisa.
„Može, ali prvo ćemo proslaviti“, rekao je Mrva.
„Proslaviti što?“
„To što imamo ime. A i to što ćemo spasiti svijet od nečega
superužasavajućeg. Možda sutra padnemo u herojskoj borbi, pa će biti
prekasno za slavlje.“
Kad su malo razmislili i o ovom prijedlogu, složili su se da je sasvim u
redu mala proslava, a Mrva je počeo skakati po stolcu i mahati konobarici:
„Još čaja, Merete! Čaj za Petero Pobjedivih!“
Tama i tišina spustile su se nad Avenijom Cannon. Kuće su se nalazile
jedna kraj druge, tihe i zamračene, ali ako biste jako pažljivo osluškivali,
mogli ste čuti zvukove koji su dopirali iz triju kuća. Zvukovi su dolazili iz
crvene kuće, iz žute kuće te iz nakrivljene plave kuće, sve do vrha ulice, a iz
sve tri se čuo isti zvuk. Bio je to zvuk perilice za rublje. A onda je utihnuo
zvuk u crvenoj kući. Pa u plavoj kući. Na kraju i u žutoj kući.
Onda je uslijedilo nekoliko trenutaka apsolutne tišine. Zatim se iz plave
kuće začula neka tiha škripa, kao da se otvorio prozor. Zvuk se ponovio, ali
kao da se prozor sada zatvorio. Pa je na prozoru plave kuće tri puta bljesnula
ručna lampa. Odmah je uslijedio odgovor s tri bljeska iz žute i crvene kuće.
Nakon toga otvorila su se vrata crvene i žute kuće. Lisa i Mrva jurnuli su u
kuću Doktora Proktora.
„Dolje sam“, javio se Doktor Proktor.
Spustili su se u podrum. Doktor Proktor i Gregor bili su naslonjeni na
perilicu za rublje.
„Jedan od njih je bio ovdje“, rekao je profesor.
„Čuo sam kako se otvara podrumski prozor. Zatim je ručnom svjetiljkom
osvijetlio pod. I baš kao što smo se nadali, otvorio je perilicu i uzeo par
čarapa.“
I doista - mokri tragovi stopala vodili su od perilice do podrumskog
prozora, na kojem je sada bio otključan zasun s unutrašnje strane. Pojurili su
van i slijedili tragove. Vodili su kroz dvorište, zatim kroz dvorišna vrata pa na
ulicu. Na tvrdom ledu otisci čarapokradljivca su, naravno, nestali. Ali ne i
trag. Pod uličnom rasvjetom isprva se činilo kao da se netko popiškio u
snijegu. Ali pažljiviji pogled otkrio je otiske stopala. Žućkaste, nešto poput
boje narančinog soka.
„E, to se zove mamac“, šapnuo je Mrva.
„Poprskali smo čarape bojom koja se ne može isprati, stavili smo ih
nekoliko u svaku perilicu i samo smo čekali mjesečevog kameleona da
zagrize. Lisa, ti si genije!“
Lisa se smješkala. I ona je bila prilično zadovoljna sobom. „Sad samo
trebamo slijediti tragove i otkrit ćemo gdje žive“, rekla je.
Doktor Proktor je izvadio sanjke na guranje, one na kojima se na stražnjoj
strani može stajati na klizaljkama i odgurivati se nogom, jer su se svi bili
složili da im treba najtiše moguće prijevozno sredstvo.
„Hajde“, rekao je Gregor, stao straga na klizaljke sanjki i rukama uhvatio
ručke.
Mrva je sjeo na sanjke i usmjerio svjetiljku prema tragovima stopala, dok
su profesor i Lisa stali na donji dio sanjki, odmah iza Gregora koji je svojim
snažnim mišićima počeo odgurivati sanjke.
„Polako, Gregore", rekao je Doktor Proktor. „Ne prebrzo. Ne smijemo si
dopustiti da nas otkriju.“
Gregor je malo usporio. Klizili su naprijed, na pogon žabljeg odgurivanja,
gotovo bešumno ulazili i izlazili iz svjetlosnih krugova uličnih lampi, ako ne
računamo zvuk klizanja po mekanom snijegu. Mrva je osvjetljavao put, pratio
tragove i izdavao zapovijedi, kada je trebalo skrenuti lijevo ili desno.
U jednom dvorištu stajao je snjegović i sa svojim okruglim, kao ugljen
tamnim očima, u čudu promatrao kako pokraj njega prolaze pretrpane sanjke.
Nešto kasnije Mrva je prošaptao: „Stanite. Više nema tragova.“
Gregor je prestao gurati sanjke. Svi su stali i posve se umirili,
osluškujući i pogledavajući uokolo .
„Možda se prerušio u ono stablo tamo“, šapnuo je Mrva.
„Ili u onu pseću kućicu“, tiho je rekao Doktor Proktor.
 „Možda izgleda kao snijeg“, šapnula je Lisa. „Ali zašto su nestali otisci?“
„Čekajte“, rekao je Gregor ne trudeći se šaptati. Sišao je sa sanjki.
Promatrali su ga kako hoda natrag putem kojim su došli. Nakon nekih
pedesetak metara zastao je i pokazao niz ulicu. „Posljednji trag je ovdje,
točno kod kanalizacijskog otvora. Ušao je u kanalizaciju.“ Svi su se okupili
oko njega. Gregor se sagnuo i podignuo poklopac. Mrva je osvijetlio mračni
otvor. Sve što su čuli bio je zvuk kapanja vode.
„Što ćemo sad?“ upitala je Lisa.
„To je bar jednostavno“, rekao je Mrva. „Trebamo dobrovoljce. Oni koji
se žele spustiti i nastaviti potjeru, neka podignu ruku.“

Počeo je brojiti. Nije mu trebalo dugo.

„Nema dobrovoljaca“, primijetio je Mrva. „Onda se ja dobrovoljno
javljam za zadatak određivanja dobrovoljaca za ulaz u kanalizaciju. I odlučio
sam da će dobrovoljac biti...“ Mrva je šetao kažiprstom kroza zrak dok nije
pokazao na sebe: „Ja!“
„Samo ti?“ upitala je Lisa. „Zar ne misliš da bismo svi trebali ići?“
„Ne“, rekao je Mrva. „Jedan majušni dječak prska mnogo manje nego
četvero ljudi. A osim toga, ja se mogu zavući i u najuže cijevi. Pričuvaj mi
Perryja.“
 Mrva je podigao kapu, stavio pauka na ruku i dodao ga Lisi koja ga je
pažljivo primila.
„Mrva, ovo nije logično“, odlučno je rekao Doktor Proktor.
„Logično je“, rekao je Mrva, dodatno omotavši šal oko vrata. Dvaput se
zakašljao da pročisti grlo prije nego što je krenuo s oproštajnim govorom:
„Moji kolege iz pokreta otpora, ne bojte se! Ako se ne vratim, molim vas
prenesite moje najiskrenije pozdrave stotinama neodoljivih žena koje mi se
dive. Recite im da je Mrva poručio: ‘Ne plačite!’ U svakom slučaju, ne
previše.“
Mrva je palcem i kažiprstom stisnuo pjegavi nos i rekao kroza nj:
„Zbogom!“ Zatim je skočio i - vuuuuuuš - nestao u crnoj rupi.
„On je lud!“ rekla je Lisa.
„U to nikada...“ promrmljao je Doktor Proktor, „...nije bilo sumnje.“
Na dnu se čuo zvuk laganog zapljuskivanja.
„S druge strane“, nastavio je Doktor Proktor, „u pravu je kad kaže da
osoba njegove građe proizvodi manju buku od četvorice odraslih. Ali mogao
je ići u akciju s nekim tko poznaje teren. Što ti misliš o tome, Cregore?“
Cregor je podignuo pogled i ukočio se.
„Zašto... gledaš u mene? Štuc!“
„Ti plivaš kao žaba“, rekao je Doktor Proktor. „Možeš i vidjeti u mraku
kao žaba. A najvažnije od svega, poznaješ dolje neke ljude koji bi nam mogli
pomoći.“
„Tvoj pojam ‘ljudi’ je, vidim, jako širok“, rekao je Gregor. „To su samo
žabe. Žabe zapravo nisu pretjerano pametne i nisu od neke pomoći. Žabe ne
mogu ništa promijeniti. Da budem iskren, nisu one za to.“
„Gledaj“, rekao je profesor vadeći iz džepa nekakvu bočicu. „Možeš
popiti koji gutljaj ovoga ako zagusti.“
Gregor je uzeo bočicu, pogledao etiketu i pročitao naglas. „Napitak za
snagu Doktora Proktora s meksičkim gromovitim čilijem. Umjereno ljuto.“ U
čudu je gledao Doktora Proktora. „Viktore, želiš li me još više učiniti žabom?
Ovaj otrov mi je uništio život!“
„Ja sam... Daj, uzmi malo Gregore. Stavio sam manje nosorožnog žabljeg
ekstrakta, tako da ne bi trebalo biti većih nuspojava.“
„Ne!“ viknuo je Gregor tako crven od bijesa da je izgledao kao da će
prsnuti. Bacio je bočicu na tlo i razbio je.
 „Hm“, rekao je Doktor Proktor. „Možda bih trebao smanjiti količinu
norveške muharice tipa A.“
„Helou! Ekipa?“ viknula je Lisa. „Dok vi ovdje raspravljate, Mrva je
dolje i pokušava spasiti svijet od nečega stvarno užasavajućeg.“
Dvojica odraslih - ili ljudi koji su u bilo kojem smislu stariji od Lise - su
je pogledali.
„Što misliš“, pitala je Lisa približavajući se Gregoru, „što će reći ostali
članovi Petero Pobjedivih ako čuju da si se previše uplašio da bi pomogao
Mrvi s mjesečevim kameleonima, Gregore?“
Gregor je izdahnuo kroz nos. Iz nosnica su mu jurnuli oblačci pare. „Ne
može me biti manje briga što dirigent i gospođa...“ Naglo se zaustavio, a lice
mu se ukočilo. „Štuc!“
„Gospođa Strobe?“ nevino je upitala Lisa. „Ne može te biti manje briga
za to što misli gospođa Rosemarie Strobe?“
Gregor je u čudu pogledao Lisu u oči, ali se nije ni pomaknuo. Zatim mu
je odlučnost malo popustila. Sve dok, iziritiran, nije promrmljao: „U redu, u
redu. Idem!“
A onda je i on - bez imalo muke - nestao u kanalizacijskom otvoru.
 MRVA JE STAJAO U PRLJAVOJ i smrdljivoj vodi koja mu je dosezala do
struka i svjetiljkom razbijao gotovo neprobojnu tamu. Svjetlo je otkrivalo
smeđecrnu vodu i unutrašnjost kanalizacijskih cijevi na kojima su sjene
jurećih štakora izgledale nekoliko puta veće od samih životinja. Mrva se
barem nadao da nisu tako veliki. Kad je osjetio ruku na ramenu, tako se
trgnuo da je skočio ravno uvis.
„Ja sam“, rekao je Gregor. „Ugasi lampu.“
„Jesi poludio?!“ rekao je Mrva. „Bez nje smo u govnima.“ Pogledao je
Gregora koji je samo tupo zurio u njega.
Mrva je uzdahnuo. „Ne kužiš, zar ne? Bez nje smo u govnima.
Kanalizacija? Govno? Kužiš? Uh, to je bila šala...“
„Vidim sasvim dobro i bez svjetla“, rekao je Cregor. „Osim toga, nećemo
moći vidjeti mjesečevog kameleona ako se maskira. Dobra stvar s tamom je
u tome da mjesečev kameleon neće moći vidjeti nas.“

„Mudro“, rekao je Mrva i ugasio lampu. Treptao je u mraku. „Jesi tu?“

„Drži se čvrsto.“
Mrva je osjetio kako su ga zgrabile dvije mršave ruke i sekundu kasnije
Gregor ga je nosio na leđima. Osjetio je udar kad su krenuli, a onda su počeli
bešumno jedriti kroz vodu i tamu. Zatvorio je oči. Osjećao se jednako kao na
sanjkama - činilo mu se da leti.
„Štuc!“ Negdje iz tame začuo se kreket.
„Štuc!“ odgovorio je Gregor. „Štuc! Štucap! Štucip?“
„Štucatip-štuc.“
„Hvala! Ovaj, štuc!“
„Što je rekao?“ upitao je Mrva.
„To je žensko“, odgovorio je Gregor.
„Je li slatka?“
„Prosječna. Kaže da je čula kako nešto pljuska u ovom smjeru, ali nije
ništa vidjela. Što je prilično čudno jer...“
„Žabe imaju fantastičan vid“, dovršio je Mrva.
Nastavili su svoje plivajuće putovanje, a Gregor je usput ispitivao sve
žabe jesu li srele misteriozno stvorenje koje se može samo čuti, ali ne i
vidjeti. Žabe su stalno pokazivale prema naprijed, sve dublje u mrežu
kanalizacijskih cijevi koje su se širile - i križale u svim smjerovima - duboko
ispod središta Osla.
Mrva je zijevnuo. Od silne tame mu se prispavalo.
„I... Što tvoji žablji prijatelji kažu na glasine o 15-metarskoj anakondi
koja navodno živi ovdje dolje?“
„Nije valjda da vjeruješ u tu urbanu legendu?“ nasmijao se Gregor i
dodao: „Evo nas. Žabe su nam rekle da su čule to stvorenje kako nestaje na
ovom mjestu.“
Mrva je pogledao uokolo. Gregor se zaustavio točno ispod cijevi koja je
vodila ravno na površinu.
Maleni snop žućkastog svjetla probijao se kroz vodu, čineći je
svjetlucavom.
„Gdje se točno nalazimo?“ pitao je Mrva.
„Zar ti ja izgledam kao satelitska navigacija?“ izvalio je Gregor.
„Gle, tamo su ljestve. Idemo!“
„Jesi li potpuno siguran da trebamo - štuc! - preuzeti taj rizik?“
„Pa, ja svakako idem“, rekao je Mrva, skočio s Gregorovih leđa i počeo
se penjati. Zastao je nakon nekoliko prečki. „Ti ne ideš?“
Mrva je čuo kreketanje za koje bi se mogao zakleti da je bilo psovanje. A
onda je čuo i Gregora kako se penje iza njega. Na kraju ljestvi nalazio se
kanalizacijski poklopac s nekoliko rupa kroz koje je prodiralo svjetlo. Mrva
ga je pokušao gurnuti, ali nije ga pomaknuo ni za milimetar.
„Dopusti“, rekao je Gregor.
Popeo se pokraj Mrve i gurnuo poklopac kao da je od papira. Mrva je
oprezno provirio preko ruba. Bio je spreman pustiti se i pasti nazad u
kanalizacijsku vodu ako bi ih napali. Ali, pokazalo se da za tim nema
potrebe. Zasad. Sa svih strana bili su okruženi visokim ciglenim zidovima s
velikim prozorima kroz koje su se vidjeli svijetleći kristalni lusteri i raskošno
obojeni stropovi. Sa svakog od četiri balkona visjele su zastave, a po jedna
je bila i na svakom zidu zgrade. A s osvijetljenog, popločenog unutrašnjeg
dvorišnog trga, Mrva je vidio samo jedan izlaz: visoku, crnu ogradu sa
šipkama od kovanog željeza koja se širila sve do ciglenog zida koji je
okruživao objekt. S druge strane, na treperećem svjetlu četiri baklje vidio je
dva čuvara u crnim uniformama, s čudnim kapama na kojima su se nalazile
još čudnije rese.
Cregor je progurao glavu pokraj Mrvine.
„Gdje smo to - štuc! - dovraga?“
U ovom trenutku Mrva je, naravno, mogao odgovoriti ‘Kako ti ja
izgledam? Kao turistički vodič?’ Ali nije rekao ništa. Dijelom zbog toga što
je točno znao gdje se nalaze.
„Vidiš one stražare tamo s onim šugavim resama na kapama?“ prošaptao
je Mrva.
Gregor je potvrdio.
„To je Kraljevska straža. Ovo je Kraljevska palača.“
„Hoćeš reći...?“
„Mjesečevi kameleoni su se preselili u Kraljevsku palaču. A mi smo
unutra. Zar ne vidiš? Blizu predsjednika Hallvarda Tenoresena glavom i
bradom.“
„Štuc!“
„Brzo, moramo se uvući unutra“, uzviknuo je Mrva.
„Dvostruki štuc!“
Mrva je već izašao iz kanalizacijskog otvora, trčao je i skrivao se u sjeni
zidova palače. A onda je zastao i pogledao uokolo. Jedina vrata nalazila su
se blizu ograde, ali tamo je bilo jako svjetlo i stražari bi ga mogli odmah
uhvatiti. Proučavao je prozore. Svi su se doimali čvrsto zatvorenima. Ali
kakav je to zvuk? Je li to glazba? Jedna balkonska vrata bila su odškrinuta, a
iz sobe je dopirao metalan zvuk: „Senorita, don’t you want to know..."
„Balkon!“ šapnuo je Mrva Gregoru koji je nevoljko dotrčao do njega.
„Moramo se popeti na nj!“
„Moramo li?“ promrmljao je Gregor.
„Što je? Umoran si?“ pitao je Mrva iznenađeno. „Mislio sam da si ti
superžaba!“
Gregor je polako pocrvenio, a onda tiho prosiktao: „Slušaj, ti nezahvalni
malče! Preplivao sam pola Osla s tobom na leđima i sad me pitaš jesam li
umoran? Reci mi samo što misliš koliko energije može imati jedna prosječna
superžaba?“
„Očekivao bih da može skočiti odavde tamo“, rekao je Mrva pokazujući
na balkon sa standardnim norveškim obilježjima koja su visjela s njega -
crvenom zastavom sa žutim heraldskim lavom u sredini koji drži sjekiru.
„Slušaj me sad...“
„Samo skoči! Hajde, Gregore, znam da možeš. Skočio si 50 metara na
snježnoj padini bez skakaonice. Vidio sam te!“
„Sad se osjećam jako slabo. A ne razumijem zbog čega...
Mrva je počeo navijati, lagano i ritmično, ispod glasa: „Gre-gor! Gre-gor!
Gre-gor!“
Gregor je duboko uzdahnuo. Zatim se sagnuo, savio koljena što je jače
mogao i lansirao se. Odletio je uzrak. Pet metara u visinu. Bez zaleta. Novi
svjetski rekord. Ali nedostajalo mu je točno pola metra do balkona. Sletio je
i pokušao ponovo.
Opet pet metara. Sletio je i s očajničkim uzdahom pokušao još jednom.
Četiri i pol metra. Pokušao je ustati, ali je ostao na leđima.
Mrva se nagnuo nad njim. „Nešto nije u redu, Cregore?“
„Ta glazba“, buncao je Cregor. „To je ona!“
„O čemu pričaš?“ pitao ga je Mrva.
„BABA. Ta pjesma. To pjeva Agnetha. Zato ne mogu ništa učiniti.“
Mrva je naćulio uši. Glas koji je dolazio iza balkonskih vrata zvučao je
hladno i nezainteresirano, a Mrva je prepoznao i ženin austrijski naglasak:
„Pjevuši staru stvar, ‘Senorita...’“
„Moraš nešto učiniti", hrabrio ga je Mrva.
„Ne mogu ništa“, bespomoćno je šapnuo Cregor Galvanius, potom se
sklupčao i počeo tresti kao perilica na centrifugi.
 „Hm“, rekao je Mrva, razmatrajući u glavi situaciju i uporno tražeći neko
rješenje. A onda je pronašao jedno.
„Svidio ti se Perry, je li tako?“ pitao je Gregora.
„Da...“
„Dobro. Vidiš li žutog lava na zastavi obješenoj na onom balkonu?“ pitao
je dalje. „Ali to nije lav. To je pauk. Veliki, debeli, žuti, slasni...“
„Pauk s maslacem“, rekao je Gregor.
„Da! To je pauk s maslacem, Gregore! Zar ti ne izgleda ukusno? Zar ti ne
cure sline?“
„Da, da! Sad ga vidim. Ili samo haluciniram? Tako sam slab, Mrva.“
„Ne haluciniraš, Gregore. Gregore! Drži oči otvorenima! Ostani sa mnom,
Gregore!“ Mrva ga je ošamario i Gregor je odmah otvorio oči.
„Želim da pojedeš tog slasnog pauka! Trebaš ga uhvatiti i... Čekaj,
čekaj!“
Gregorova usta već su bila otvorena, a njegov crvenotepihovski jezik već
se počeo odmotavati. Mrva je čvrsto rukama i nogama obgrlio njegov jezik.

„Sad, Gregore, sad!“

Cregor je ispalio jezik, zajedno s Mrvom koji je visio na njemu. Trenutak
kasnije, jezik je pogodio zastavu, a Mrvina glava balkonsku ogradu iza
zastave. Mrva se uspio pribrati i uhvatiti ogradu točno u trenutku kada se
ljepljivi jezik počeo povlačiti pod njegovim nogama koje su visjele u zraku.
U ušima mu je zujalo i vidio je sve zvijezde, ali nije puštao ogradu. Borio se
svom snagom i uspio prebaciti jednu nogu. A onda i drugu. Zatim se sasvim
prebacio i skočio na pod. Kada je došao do zraka, prišuljao se balkonskim
vratima pa provirio kroz prozor.
Soba je bila prazna.
Osim ako u njoj nije bilo desetak mjesečevih kameleona koji su stajali ili
sjedili prerušeni u stol, stolce, policuza knjige, lampu, globus, rokoko kauč,
tapete ili veliki portret pudlice koji je visio iznad stola. Glazba je očito
dolazila iz susjedne prostorije čija su vrata bila odškrinuta. Mrva je čuo
glasove i tihi smijeh. Budući da se ni jedan komad namještaja nije pomaknuo
i napao ga, pretpostavio je da je ipak riječ o namještaju, pa je na prstima
ušao u sobu. Sada je jasno čuo glas koji je dopirao iz susjedne sobe: „Hladno
je, Görane.“
A visoki, kreštavi glas je odgovorio: „Da, uistinu je hladno, gospodaru."
Zvuk struganja, kao kada pandže grebu po deblu, bio je sve bliži. Mrva je
požurio prema stolu i upuzao ispod njega. Vrata su se otvorila. Mogao je
vidjeti samo noge onih koji su ušli, ma tko oni bili. Bile su prekrivene
rijetkim sijedim dlakama i završavale su nožnim prstima koji su, sad je bilo
jasno, proizvodili taj zvuk struganja. Ta dva para prstiju, s najdužim,
najneodržavanijim i najružnijim noktima koje je Mrva ikad vidio, virila su
kroz sivkastobijeli par teniskih čarapa. Nokti su se ovijali oko krajeva prstiju
i grebali drveni pod dok su iskrivljene noge manevrirale prema balkonskim
vratima, lelujajući s jedne strane na drugu. Vrata su se s treskom zatvorila.
Stvorenje s katastrofalnim noktima prignulo se kako bi spustilo kuku za
zaključavanje vrata, a kad je to učinilo, Mrva je vidio nešto još strašnije od
samih noktiju. Ispod dugačkog, izbočenog repa ugledao je golu, dlakavu
stražnjicu s nečim u sredini, nakon čega su mu njegovi nokti, kad bi ih morao
usporediti, bili prekrasni i puno privlačniji. Bila je to nakupina nabubrenih
ružičastih kvrga koje su mogle biti samo jedno: hemoroidi. Vanjski, čudovišni
hemoroidi na kojima sigurno nije ugodno sjediti, a vjerojatno i svrbe do
ludila.
 Stvorenje zvano Göran otkinulo je nešto s balkonskog praga i proizvelo
seriju glasnih njuškanja. Kreštavim je glasom promrmljao. „Kakica! Prljave
drolje! čistačicu ćemo mučiti zbog ovoga!“
Kakica? Kakica? Mrva je unezvjereno gledao prema tenisicama ne bi li
otkrio smeđu, zgnječenu, skorenu tvar na svojim đonovima. Sigurno je u
kanalizaciji stao na govno!
Još su njuškali. Zatim se zvuk grebanja noktiju počeo približavati. Mrva
je zadržao dah, a zvuk se počeo udaljavati. To stvorenje, Göran, vratilo se u
susjednu sobu. Mrva je nakon dugo vremena nesigurno izdahnuo jer više nije
imao dvojbi. Upravo je vidio ono što su dosad imali priliku vidjeti samo
malobrojni: zastrašujućeg mjesečevog kameleona.
Mrva je ustao u namjeri da brže-bolje ode. Njegova misija je završena;
otkrili su gdje žive mjesečevi kameleoni! Sad je samo trebao sigurno
napustiti palaču. Ali tad je primijetio na stolu nekakvo izvješće. Tik do
uokvirene fotografije smiješnih pavijana stajao je debeli spis. Mrva se odmah
zaustavio. Na naslovnici spisa velikim je slovima pisalo: STROGO
POVJERLJIVO Pečat je bio otisnut preko naslovnice dokumenta koja je
glasila:
PLAN INVAZIJE NA DANSKU (na tu ušljivu državicu) I OSTATAK
SVIJETA Autor plana je pukovnik Göran Clason. Sa švedskog prevela
poručnica Tandoora Hansen.
Mrva je znao da treba pobjeći, ali ovo je bila ona vrsta dokumenta zbog
kojeg superšpijunima poput njega tijelom odmah pojuri adrenalin, dokument
kakav su svi željeli pronaći, iako ih većina tijekom cijele svoje špijunske
karijere tako nešto uopće ne doživi! Pogledao je prema balkonskim vratima.
Cregor ga je i dalje čekao. Ponovo je pogledao dokument: STROGO
POVJERLJIVO. Okrenuo je stranicu i pročitao: REZIME PLANA Osnovni
plan je napasti Dansku (tu ušljivu državicu). A prvi korak (vidi Poglavlje 1)
jest napasti ih u samo srce i srž, tamo gdje će ih najviše zaboljeti. Bomba
usred Legolanda (taj ušljivi gradić!) koja će izbrisati cijelu besmislenu
kolekciju Lego kockica! Nakon toga, Dancima ćemo dati priliku da se
predaju prije nego što se situacija za njih dodatno pogorša (vidi Poglavlje 2).
Alternativa 1: Oni se predaju, pristanu postati dijelom Velike Norveške,
pa zajedno objavimo rat Islandu (ta ušljiva, još manja država!) (vidi Poglavlje
3.).
Alternativa 2: Situacija se pogoršala. Zgazimo te glupe Dance tako što
dopustimo još glupljim Norvežanima da ih izrešetaju i pretvore u prah i
pepeo. Na to ćemo ih natjerati tako što ćemo našeg voljenog oca i
dobročinitelja, Yodolfa Stalera, prerušiti u idiota zvanog Hallvard Tenoresen,
a naciju ćemo hipnotizirati preko njihovog dnevnog, ritualnog zborskog
pjevanja prije spavanja, ispričavam se, u udarnom terminu (vidi Poglavlje 4).
Uskoro će norveški narod (cijela ušljiva, mizerna - i da, u bilo kojem smislu,
ne pretjerano velika populacija) biti spreman pucati i na vlastite bake ako im
Yodolf tako zapovjedi! Oni koji ne budu htjeli pucati na vlastite bake - ili
barem na Dance - završit će u tosteru (vidi Poglavlje 5).
U tosteru? Mrva se zamislio pa brzo prelistao do Poglavlja 5. Bilo je
naslovljeno POGLAVLJE 5. NOVO TAJNO ORUŽJE ZA OBRAČUN S
CIVILIMA TOSTER (V1). Toster izgleda kao običan toster. Samo što je
super-velik. Dovoljno velik da radi prepečene ljude.
Mrva je listao i čitao. I opet čitao. Osjećao je kako se naježio. Da,
naravno, u knjizi njegova djeda pisalo je da će se dogoditi nešto superužasno
kada se pojave mjesečevi kameleoni, ali ovo... Ovo nije bilo samo
superužasno. Ovo je bilo tera-giga-mega-užasno..
 Odjednom je čuo glasove iz susjedne sobe kako postaju sve glasniji, a
grebanje se čulo sve bliže i bliže. Mrva se ponovo bacio pod stol netom prije
no što su se vrata otvorila.
„Uhvati ga“, čuo je neobično poznat glas kako reži. Bio je to mjesečev
kameleon Göran zvani Gospodar.
„Ne dopusti da nam taj jadni čovjek pobjegne“, čuo se ženski glas.
A onda se oglasio piskutavi muški glas: „Mučenje? Da! Nanošenje bola?
Ja ću! Ja ću!“
Zatim ponovo poznati glas: „Začepi, Görane.“
Mrva se sklupčao. Jednostavno nije imao kamo pobjeći. A ako je istina
ovo što je sada čuo, sudbina koja ga je čekala bila je gora od dodatnih
zadaća, navlačenja gaćica i bičevanja jezika. Zatvorio je oči. A onda ih je
ponovo otvorio kad je osjetio strujanje hladnog zraka i čuo tri glasa kako
postaju sve tiši. Provirio je ispod stola. Bili su tamo, s druge strane
balkonskih vrata, naslonjeni preko ograde. Vidio je tri ružičaste stražnjice s
najodvratnijom nakupinom hemoroida koje je ikad u životu vidio... Dobro, u
posljednje tri minute.
„Eno ga!“ povikao je ženski glas. „Straža!
Uhvatite tog čovjeka prije nego pobjegne u kanalizaciju!“
Mrva je čuo glasove u dvorištu, kao i zveckanje lanaca, fijuk sablji i
škrgutanje zuba. A zatim jasno: „Štuc!“ O, ne! Pronašli su Gregora.
„Evo ti, ti...“ čuo je visoki glas kako skiči. „Stegni čvor! Još bola! Mučiti
tebe! Ja ću! Ja ću!“
„Začepi, Görane. U toster s njim, nećemo se zezati. Možeš li to riješiti,
Tandoora?“
„Na zapovijed, generale Staler.“
Tri mjesečeva kameleona na balkonu su se ispravila, okrenula i ušla u
sobu. Mrva se ponovo bacio pod stol.
„Gdje smo ono stali, Görane?“
„Htjeli ste preskočiti prvi korak u mom planu - bombardiranje
Legolanda.“
„Da, nećemo se zezati. Zapravo, samo ćemo napasti Dansku. Sljedeće
srijede. Jesi zapamtio?“
„Na zapovijed, generale Staler.“
Kad su se opet vratili u susjednu sobu, Mrva je mogao čuti kako mu u
ušima odzvanja vlastito disanje, kao da je upravo završio utrku na 10 tisuća
metara na tupim klizaljkama. Uspio je vidjeti samo djelić lica mjesečevog
kameleona s dubokim glasom. I Mrva je shvatio tri stvari:
1. Vidio je lice samog đavla;
2. Gregor je u nevolji. U tera-giga-mega nevolji;
3. Smak svijeta je blizu.

„Mislite li da se nešto dogodilo?“ upitala je Lisa. Zubi su joj cvokotali

dok je pogledavala na sat.
„Toplo se nadam da nije“, promrmljao je Doktor Proktor koji je klečao
pokraj kanalizacijskog okna i slušao zvukove koji su dopirali iz njega.
 „Što ti misliš, Perry?“ pitala je Lisa okrenuvši glavu prema ramenu gdje
ga je posljednji put vidjela. Ali sada nije bilo ni sedmonogog peruanskog
sisajućeg pauka. Zatim su ga ugledali. Bio je na tlu, blizu polomljenog stakla,
od bočice u kojoj je Doktor Proktor držao svoj napitak za snagu.
Lisa ga je podignula. „Dosta je s nestajanjima večeras. Hvala lijepa“,
rekla je i pospremila ga pod kapu.
„Ti idi kući i zavuci se zajedno s Perryjem pod toplu deku“, rekao je
Doktor Proktor. „Ja ću ostati ovdje i čekati. U redu?“
„Ne želim čuti ni riječ o tome“, rekla je Lisa. „Ne mičem se dok se Mrva
ne vrati.“
Doktor Proktor je uzdahnuo. „Ali što ako je...“
„Ne govorite to!“ prekinula ga je Lisa. „Znam da će se vratiti. Mrva mi je
rekao da se on uvijek vraća. Pa ako i ne održi sva obećanja koja daje, u onim
najvažnijim nikad ne iznevjeri.“
Profesor ju je gledao bez riječi, a Lisa je osjetila da joj se nešto skuplja u
rubu oka. Nešto što se povremeno zna pojaviti, kada je jako umorna i loše
volje.
„Hajde, hajde“, rekao je Doktor Proktor.
„Mislite li...“ počela je Lisa osjećajući kako suze utječu i na njezine
glasnice. „Mislite li da ćemo ga... ikada više“ - gutala je i gutala, ali suze su
probijale svoj put prema van - „vidjeti?“
Lisa je znala da će početi naricati ako izgovori njegovo ime. Duboko je
udahnula. A onda se iz rupe na cesti začuo poznati glas: „Misliš na agenta
oojedanmilijun, kameleonskog špijuna?“
„Mrva!“ povikali su Lisa i Doktor Proktor istovremeno.
 BILA JE SREDINA JUTRA i sunce je blještavo sjalo.
Ljudi su sjedili u zimskim kaputima na klupama u parku duž glavne ulice
u Oslu. Svoja blijeda, nasmiješena lica okrenuli su prema suncu, oči su im
bile zatvorene i vjerojatno su maštali o proljeću i ljetu. I o Velikoj Norveškoj.
Ali Lisa, Doktor Proktor i gđa Strobe su sjedili u tami, u najzabačenijem kutu
Syvertsen’s slastičarnice. Naćulili su uši najjače što su mogli, a oči su im
bile prestravljene dok su slušali:
„Zubi oštri poput žileta“, šaptao je Mrva pokazujući svoje male i
relativno normalne zube.
„Gubice im strše.“ Izbacio je donju vilicu. „Imaju ispod obrva par
dubokih, crnih, bezizražajnih očiju. Ovakvih.“ Spustio je čelo što je niže
mogao i namrštio se. Gotovo je nasmijao Lisu. Između ostalog, noć prije već
je čula Mrvin opis mjesečevih kameleona.
„Drugim riječima“, šapnuo je Mrva s izbočenom donjom vilicom.
„Izgledaju baš poput pavijana. Ali govore švedski."
„A to se poklapa s glasinama da su mjesečevi kameleoni prvo došli u
Švedsku, kako bi otamo pokrenuli rat“, rekao je Doktor Proktor. „Navodno
su godinama pokušavali, ali Šveđani ne žele ni sa kim ratovati, to je neko
pitanje neutralnosti. Zna se da Šveđani mrze argumente i smrtno se boje
spojiti s nekim, koliko god ih hipnotizirali. Ti mjesečevi kameleoni su
zasigurno proveli čitav pubertet u Švedskoj.“
„Bilo ih je troje. Najmanje. I prepoznao sam jedan od njihovih glasova“,
rekao je Mrva. „Bio je to glas Hallvarda Tenoresena. On je glavni.“
Svi su utihnuli i neko vrijeme proučavali Mrvu koji je još uvijek imao
pavijanski izraz lica, kako ga nitko ne bi mogao prepoznati.
 „Poanta je“, rekao je Doktor Proktor, „u tome da nije bitno odakle su
došli mjesečevi kameleoni ili kako izgledaju, iako je to samo po sebi
zastrašujuće. Ono što je doista bitno jest da su došli ovamo kako bi vidjeli
hoće li njihov superužasavajući plan biti uspješniji u Norveškoj.“
Ispod Mrvine kape začuo se zvuk, nešto poput štucavice.
„Jadni, jadni, jadni...“ počela je gospođa Strobe, a Lisa je izbrojila još
četiri ‘jadna’ prije no što je učiteljica (koja je inače poznata po svojoj krutosti
i strogoći) napokon završila s „Gregor“, gušeći se u jecajima.
„Da“, rekao je Doktor Proktor. „I jadan, jadan, jadan cijeli svijet. Reci im,
Mrva.“
„Pa“, počeo je Mrva namještajući glas. „Smislili su ovakav plan: Velika
Norveška započinje rat s Danskom sljedeće srijede, a zatim će proširiti rat na
Island, Irsku, Indiju, Iran, Istanbul, Iberijski poluotok te na Izrael, Irak,
Indoneziju...“
„Uh, daj nam kraću verziju, može?“ zamolio ga je Doktor Proktor.
„Može“, složio se Mrva. „Mjesečevi kameleoni žele započeti svjetski rat
i pobiti što je moguće više ljudi.“
„Z-z-zašto?“ pitala je gospođa Strobe nakon pauze.
„Zato što je to ono zbog čega žive“, odgovorio je Mrva. „Oni jedu ljude.“
 „Jedu ljude?“
„To rade i mnoge životinje“, rekao je Mrva. „Morski krokodili, pitoni,
polarni medvjedi i barem polovica životinja u ‘Životinjama za koje biste
željeli da ne postoje’. Mi smo samo nakupina proteina, znate? Živi
hamburgeri. Poanta je u tome da će u bliskoj budućnosti kameleoni trebati
hrpu hrane. I zato se sada sve ovo događa.“
„Zašto im sada treba više hrane?“
Mrva je pokazao na Mjesec. „Njihovi rođaci žive tamo. Mjesec ostaje
bez hrane. Zato planiraju doći ovdje. Mogli bismo reći da će navratiti na
večeru. A glavno jelo smo mi.“
„Ali to je užasno!“
„Aha“, rekao je Mrva. „Ali za njih je to jednako kao kada se mi obiteljski
okupimo i pojedemo hrpu pilića. Hoću reći, i mi piliće gledamo samo kao
hranu.“
„Osim činjenice da oni u ovom slučaju planiraju pustiti svoju hranu da se
međusobno poubija u ratu, umjesto da to sami učine“, rekla je Lisa.
„To je najpraktičniji način“, rekao je Mrva.
„A kako to planiraju izvesti“, gospođa Strobe je tražila prave riječi.
„Pripremiti nas kao hranu?“
„Vidio sam nacrte za tostere“, objašnjavao je Mrva. „Divovske tostere.
Više kao one na kojima možete peći...“
„Hamburgere.“ Doktor Proktor je završio njegovu rečenicu.
„O, moj Bože!“ zavapila je gospođa Strobe. Potom je šapnula, tako da je
zvučalo stvarno jezivo: „Jadni Gregor!“
Za stolom je neko vrijeme vladala tišina; jedino su se mogli čuti
automobili i trolejbusi kako prolaze ulicom i radio na kojem je netko pjevao
o suncu, proljeću i ptičicama. Četvero od Petero Pobjedivih stajali su na
užurbanom pločniku i gledali prema Kraljevskoj palači, dok su ljudi oko njih
jurili na sve strane. Mrva se okrenuo prema Doktoru Proktoru: „Zašto ne
izumite tenk s kojim bismo mogli proći ravno kroz bedeme palače i izvući
Gregora?“
„Izumi iziskuju vrijeme“, odgovorio mu je Doktor Proktor. „I koštaju.
Znaš li koliko bi nas koštale samo zimske gume za takav tenk? Da ne
spominjem pogonski remen i...“
Lisa ga je prekinula: „Ne bi bio gotov do sljedeće srijede.“
 „Točno“, složio se Doktor Proktor. „Moramo koristiti isto oružje koje
koriste i mjesečevi kameleoni.“
„A to je?“ upitao je Mrva.
„Utjecaj. Yodolf Staler, prerušen u Hallvarda Tenoresena, hipnotizira
ljude kako bi mislili i radili ono što on želi, je li tako? Treba nam netko tko
će reći ljudima da ono što on govori nije istina, da nema razloga da napadamo
Dansku.“
„Nabavit ćemo hipnotizera?“ predložio je Mrva. „Kul!“
„Ne, treba nam netko koga će svi slušati.“
„Ljudi žele slušati samo Tenoresena“, uzdahnula je Lisa.
„Postoji još netko“, rekao je Doktor Proktor.
„Mislim da znam na koga mislite“, rekla je gospođa Strobe polako
kimajući glavom.
„Na koga? Tko je to?“ zavapio je Mrva.
Gđa Strobe je pokazala prema Kraljevskoj palači. „Zar se ne sjećaš sa
sata povijesti koga su Norvežani slušali tijekom mračnih dana Drugog
svjetskog rata?“
„Kralja!“ rekla je Lisa.
„Upravo tako“, rekao je Doktor Proktor. „Moramo otići u Južni Trondelag
i uvjeriti kralja da uvjeri ljude da uvjere sami sebe da više ne slušaju
Yodolfa!“ Doktor Proktor je omirisao zrak. „A vrijeme je presudno!“
I Lisa ga je omirisala. Naravno, moguće da je bila riječ samo o njezinoj
mašti, ali učinilo joj se da osjeća miris tosta.
„A kada je vrijeme presudno, to znači samo jedno“, rekao je Doktor
Proktor. „Trebamo iskoristiti MSASS.“
„MSASS?“ ponovila je gospođa Strobe. „Ali zar to nije...“
„Motocikl s automobilom sa strane“, objasnio je Doktor Proktor. „Odmah
krećemo za Južni Trondelag.“
„Ali motocikl i automobil sa strane“, rekla je gospoda Strobe, „neće biti
dovoljni za sve nas.“
„Niste još vidjeli ovakav automobil sa strane, gospođo Strobe“, rekao je
Doktor Proktor. „Idemo!“
 LISA, MRVA, DOKTOR PROKTOR i gospođa Strobe punih su 20 minuta
raskopavali nanose snijega u dvorištu Doktora Proktora kad su konačno
ugledali ručice motora.
„To će biti dovoljno“, rekao je Doktor Proktor. Zatim je u gomili snijega
počeo kopati rupu i uskoro ga se uopće nije moglo vidjeti; samo je nestao
negdje u toj bjelini. Vladala je tišina, ako ne računamo zvuk koji je dolazio
ispod Mrvine kape i podsjećao na štucanje. Tri minute kasnije iz snijega se
začuo prasak. Pa još jedan. Iz ulaza u snježnu rupu počeo je sukljati dim.
Zatim se začulo još nekoliko prasaka koji su se pretvorili u zvuk
podrhtavanja motora. A onda je iz gomile snijega izjurio stari motocikl, s
najgorim zvukom motora koji su ikad čuli, i s najvećom i najatraktivnijom
prikolicom koju su ikad vidjeli. Bila je okrugla, poput polovice bundeve,
obojena u zlatno i prošarana najrazličitijim drvenim rezbarijama.
Jednako lijepa bila joj je i unutrašnjost, s deset sjedala presvučenih
crvenim baršunom. Dovoljno da se smjesti manji orkestar.
„Blagi Bože!“ gospoda Strobe se trudila da nadjača buku. „Pa što je to?“
„To je set sjedala iz starog kazališta!“ ponosno je viknuo Doktor Proktor.
„Kad su odlučili sravniti Goetheovo narodno kazalište u Leipzigu, kupio sam
cijelu ložu. Zajedno sa sjedalima. Praktički besplatno.“
„Pa ovdje ima mjesta za cijeli orkestar!“ divila se gospođa Strobe. „Ali
kakva je to buka!?“
„To nije buka!“ rekao je Mrva, sanjarski napučivši usne i sklopivši oči.
„To je savršeni stroj. Uistinu muzikalan motor.“
„Motor iz istočne Njemačke, s tijelom iz Meksika“, vikao je Doktor
Proktor preko dva cilindra koja su prodorno kokodakala. Izvukao je iz košare
hrpu naočala za plivanje. „Stavite ovo i uskačite!“
 „Ja sam unutra“, povikao je Mrva koji je već bio uskočio. Kad su se svi
smjestili, svatko sa svojim naočalama na glavi - zbog čega im se svijet činio
još malo žući, plavlji ili crveniji nego što je doista bio - Doktor Proktor je
stisnuo gas na ručici. Tako su pojurili da su ostavili iza sebe samo snježni
vrtlog.
Netko je povikao. „Jupi-jee-jee!“ Vjerojatno znate tko.

Vozili su se i vozili, napustivši područje metropole Oslo, prošli kroz mali

grad, a zatim kroz još manji grad i upravo su prolazili maleno selo kad su
ugledali znak na kojem je pisalo Carina. To je bilo dosta čudno jer Južni
Trondelag, bez obzira na to što ljudi pričali, nije bio država nego jedan od 19
norveških okruga. A onda su ugledali drugi znak s natpisom „Caurina“, što je
bilo još čudnije jer, iako je riječ tako zvučala kada bi je izgovarale seljačine
iz malih planinskih sela, nitko je nikad nije tako pisao.
„To znači da smo došli do graničnog prijelaza Južni Trondelag“, rekao je
Doktor Proktor i okrenuo se kako bi promotrio ostatak ekipe koja je sjedila
na baršunastim sjedalima, s rukama uvučenim pod pazuha, pjevajući u
troglasju kako bi se ugrijali.
„Stanite!“ povikala je Lisa pokazujući nešto.
Ispred njih su stajala dva znaka. Jedan je ukazivao baš na to: Stop.
Dvojica muškaraca u uniformama davala su im znak da se zaustave. Jedan je
imao jako uvučenu donju vilicu i čuperke kovrčave crne kose koja mu je
izvirivala ispod kape. Drugi je imao crvene obraze i okruglo lice, a četiri
dugačka pramena kose bila su mu počešljana u obliku slova S na sredini
čela.
„Jesu li to Južni Trondelašci?" upitala je Lisa.
„Nose norveške uniforme pa su vjerojatno norveški Trondelašci*', rekao
je Doktor Proktor. „Pustite mene, ja ću govoriti, u redu?“
Lisa i gospođa Strobe su se složile.
Doktor Proktor se zakašljao: „Jesi li me čuo, Mrva?“
Mrva je teško uzdahnuo. „U redu, nema problema.“
Doktor Proktor je zakočio i stao. Stražari su krenuli prema njima.
„A što vi mislite, da di ste se juputili?“ pitao je vojnik s uvučenom
bradom, na ekstremnom trandelaškom dijalektu.
„U Južni Trondelag", rekao je Doktor Proktor.
„Zar ne vidite da je graunica zautvorena?“ javio se vojnik s ribljom
facom, pokazujući rukom na spuštenu drvenu rampu koja im je blokirala put.
„Ah, da, sad vidimo“, rekao je profesor. „A u čemu je problem?"
„Mi nemamo proublem“, rekao je Krivogrizi. Sve douk se vi ne
poukušate ušuljati iz Nourveške u Južni Trondelag, tako vam je to.“
„A ako bi se svi vi porobali ušuljati, vi buiste imali problem, a ne mi“,
rekao je Riboliki.
„Dobrou si ti sloužio, ti trondelaška bitango“, rekao je Krivogrizi.
„Huvala, tronderfaco", rekao je Riboliki, razmičući noge i gurajući
palčeve kroz omče za remen na hlačama.
„Kako to mislite?“ pitao je Doktor Proktor skidajući naočale za plivanje.
„Zaur niste čuli?“ čudio se Riboliki. „Precjednik Tenoresen je zaubranio
sva putovanja izvan Nourveške. Svatko tko poukuša otputovati bit će osuđen
zboug izdaje i kaznit će ga se smrtnom kaznom. Vjerojatno odsijecanjem
glauve...“
„Ako ne i neučim guorim“, dodao je Krivogrizi.
 „A ako neutko od vas pokuša stupiti u kountakt s poukretom outpora,
kako biste se proukrijumčarili u Južni Trondelag, kazna za to je smrt.“
„Ako ne i goure“, rekao je Riboliki.
„A gdje bismo mogli pronaći člana pokreta otpora koji bi to mogao učiniti
za nas?“ pitao je Doktor Proktor.
„Krenete loukalnom šumskom cestom i skrenete desno koud one jele
tamo. Crvena kuća sa zelenim poštanskim sandučićem. Recite mu da smo ga
pouzdravili te da će i on biti osuđen na smrt.“
„Sigurno ćemo mu prenijeti", rekao je Doktor Proktor, okrećući motocikl
i dodajući gas tako jako da se snijeg doslovno razletio.
„E, to ja zouvem prikolicom“, rekao je Krivogrizi brišući snijeg sa svoje
uvučene brade.
„Unutra sigurno ima mjesta za cijeli ourkestar“, dodao je Riboliki brišući
snijeg s lica.
„Izgleda da su skrenuli loukalnom šumskom cestom i skreunuli desno“,
rekao je Krivogrizi.
„Mogli smo pretpostaviti, ti trondelaška seljačino.“

Krijumčar se zvao Guksi i bio je toliko star da mu je lice bilo naborano

poput hrpe palačinki, a dok se, predvodeći družinu, probijao kroz snijeg,
njegovo antičko tijelo jasno je i glasno škripalo. Nakon što su Doktor Proktor
i Guksi dogovorili cijenu, parkirali su motocikl u njegovu staju i odmah
pješice nastavili put.
„Prokleto je lijepo od vas što ćete nas uvesti u Južni Trandelag,
gospodine Guksi“, rekao je Doktor Proktor.
„Začepi“, prošaptao je Guksi. Pljunuo je u snijeg i pogledao ogradu pod
visokim naponom koja je bila viša od vrhova krošnji. „Moramo biti tihi. Nije
ti ovo neka bezazlena igra, ovaj posao s krijumčarenjem ljudi. Ako nas uoče,
upucat će nas.“
„Mili Bože!“ prošaptala je gospođa Strobe. „T-t-tko?“
„Južni Trandelašci. ššš!“
Iznenada su zastali. Zadržavali su dah dok je Guksi raširio iza uha dlan
poput antene. Zvuk je dopirao iz dubine šume: ku-kuuu, ku-kuuu.
„Ptica kukavica“, šapnula je Lisa.
„Zvuči južnotrandelaški, je li tako?“ javio se Guksi.
 Ponovo su osluškivali.
Ku-kuuu, ku-kuuu.
„Meni zvuči baš kao norveška kukavica“, rekla je Lisa.
„Pa, neuvježbanom uhu možda i zvuči“, objasnio je Guksi. „Ali oni s
urođenim posebnim sposobnostima mogu čuti razliku. Dođite, na pravom
smo putu.“
Ispravio se i nastavio hodati, a noge i zglobovi su mu škripali i zavijali
dok je teturao.
„A kakve to posebne sposobnosti vi imate?“ upitao je Mrva.
„Oh“, rekao je Guksi, „malo ovoga i malo onoga. Mrvicu vidovitosti, da
nas upozori na ono što će se tek dogoditi. Ruke koje liječe bolesti. Artritis
koji me upozorava na sve, od lijepog vremena s pokojim oblačkom, do
opasnosti od lavine. Stvarno ništa posebno.“
„A što sad vidite?“ upitala je Lisa.
„Vidim...“ Guksi je jače stisnuo zatvorene oči. „Vidim... Da će sunce
izaći sutra točno u 7 sati i 53 minute. I vidim da se planirate sastati s nekim
tko će biti jako važan za vašu budućnost.“
„To je sigurno kralj!“ povikala je Lisa.
„Eto vidite. Imam dar", zadovoljno jeprimijetio Guksi.
„A što mislite o smaku svijeta?“ pitao je Mrva. „Jeste li u posljednje
vrijeme uočili neke znakove?“
„Mah, smak svijeta dođe i prode“, rekao je Guksi. „Evo vam Južnog
Trondelaga.“
Izašli su iz šume, a pred njima se pružao pogled na selo. Bilo je očito da
je to bio Južni Trondelag jer se ispred njih nalazila rijeka, s druge strane
rijeke pružala se cesta, pokraj ceste, ispod visokonaponskih vodova, nalazila
se kuća, a pokraj kuće znak na kojemu je pisalo:

NAJVEĆA KOLEKCIJA ZMAJEVA ZA LETENJE

U JUŽNOM TRONDELACU. KUPITE ODMAH!
(VIDITE LI KOLIKO SMO SPUSTILI CIJENU?)

„Odlično“, rekao je Doktor Proktor. „Ali kako ćemo prijeći?"

Pokazao je na rijeku koja je bila neobično široka, zelenkastocrne boje te
nedvojbeno hladna i duboka. A, koliko god se trudili gledati u daljinu, nisu
mogli golim okom vidjeti ni jedan most, kako uzvodno tako i nizvodno.

„Bojim se da vam u tome ne mogu pomoći“, rekao je Guksi kopajući nos

tako duboko da mu je nosnica zaškripala.
„Ali dragi moj gospodine“, rekla je gospođa Strobe. „Platili smo vam da
nas odvedete u Južni Trondelag."
„Aha, i upravo sam vam pokazao put. Mislim, pa nije baš tako teško.
Samo trebate slijediti ove visokonaponske vodove.“
Pogledali su žice koje su se protezale iznad rijeke, sve do dalekovoda na
drugoj strani obale, nestajući dalje u unutrašnjosti Republike Južni
Trondelag.
I, naravno, s druge strane rijeke nalazio se čamac s veslima, kao da im se
ruga zbog toga što su na pogrešnoj strani rijeke.
„Ne očajavajte!“ tješio ih je Guksi. „Bit će mi zadovoljstvo otpratiti vas
natrag za pola cijene od onoga što ste mi platili da vas dovedem dovde.“
„Ne, hvala!“ odgovorilo je svih Četvero Pobjedivih, gotovo u isti glas.
„Ne? Pa... Onda vam želim puno sreće“, rekao je Guksi.
 Zatim se okrenuo i odšetao u šumu istim putem kojim su došli.

„Što ćemo sad?“ uzdahnula je gospoda Strobe. Sjeli su na snijeg i

nastavili promatrati suprotnu obalu rijeke.
„Možda možemo preplivati“, predložila je Lisa.
Doktor Proktor je odmahnuo glavom. „Struja je prejaka, a voda
prehladna. Morat ćemo slijediti dalekovod natrag do Guksija. Mrva, što to
radiš?“
„Tražim...“ promrmljao je Mrva glave zavučene u svoj mali ruksak,
„...ovo!“ Vratio se do njih s pobjedničkim izrazom lica, držeći u rukama,
visoko u zraku, crvenu i narančastu cipelu.
„Hej!“ oštro je rekao Doktor Proktor. „To su moje Balansirajuće cipele!“
„Ponio sam ih sa sobom“, rekao je Mrva. „Mislio sam da bi nam mogle
biti od koristi.“
 Počeo je obuvati cipele dok su ga ostala tri člana pokreta otpora tupo
gledala, ne shvaćajući što radi. A onda se učinilo da je dvoje njih shvatilo
Mrvine namjere. Lisa je pogledala Doktora Proktora koji se okrenuo i
promatrao visokonaponske vodove rastegnute iznad rijeke.
„Ne...“ počela je Lisa.
„Ti... Ne misliš valjda ozbiljno...“ rekao je Doktor Proktor.
„Namjeravaš... Namjeravaš..." pokušavala je Lisa.
„Oprostite, o čemu vas dvoje govorite?“ pitala je gospoda Strobe. „I
kakve veze s ovim imaju te čudnovate boksačke cipele?“
„To su“, objasnio joj je Mrva, „Balansirajuće cipele Doktora Proktora.
One će me odvesti preko rijeke kako bih mogao dovesti ovamo onaj čamac
sa suprotne obale.“
„U tom slučaju, ja ću biti taj koji će to učiniti!“ odlučno je rekao Doktor
Proktor.
Mrva je polizao kažiprst i podigao ga uzrak. „Osjećate li? Vjetar je sve
jači. A to znači da bi visoke ljude otpuhao sa žice. Ono što trebamo jest neki
majušni lik. Po mogućnosti s crvenom kosom.“
„Hm“, rekao je profesor proučavajući krošnje. Da, bio je siguran, jako su
se ljuljale na vjetru.
„Moglo bi upaliti“, rekla je Lisa.
Gospođa Strobe je pogledala profesora, pogledala je i Lisu, onda je
pogledala Mrvu, a zatim je podigla glavu i pogledala visokonaponske
vodove.
„Mislim“, rekla je polako, „da ste vas troje totalni ludaci, da buncate, da
ste skroz mentalno nestabilni i da ste potpuno skrenuli.“
„Što se toga tiče...“ nasmijao se Doktor Proktor. „...nikad nije bilo...“
smijala se i Lisa. „...sumnje da samo takvi!“ Mrva je završio rečenicu.
 VJETAR JE FIJUKAO OKO MRVINIH ušiju. On se duboko koncentrirao,
stiskajući usnice i držeći ruke raširenima. Gledao je ravno preda se dok je
polako, krajnje koncentrirano, stavljao jedno stopalo ispred drugoga. Snažni
udari vjetra gotovo su ga srušili i odnijeli mu glavu ispod stopala, ali cipele
su se na neki čudesan način čvrsto držale za metalne žice pod njegovim
nogama. Kad je povratio ravnotežu, kapa mu je poskočila na glavi.
„Prestani štucati, Perry“, tiho je rekao. „Pokušavam se koncentrirati!“
Pogledao je ispod sebe. „I ne gledaj dolje, Mrva!“ šapnuo je samome sebi
dok je podizao pogled.
Ali bilo je prekasno. Već je uočio koliko je vrtoglavo daleko od površine
rijeke koja je tekla ispod njega i koja je usto bila crna. Crna poput asfalta. I
vjerojatno jednako čvrsta ako padnete u nju s visine od pedesetak metara.
Mrva se sjetio djedove priče o vremenu kada je kao mornar došao na obalu
San Francisca, zajedno s brodskim časnikom. Bilo je vruće pa su odlučili
skočiti s mosta Golden Gate i okupati se. Ali imali su samo jedan par
kupaćih gaćica; bile su plave i vrećaste.
Pa su igrali ‘Kamen-papir-škare’, kako bi odlučili tko će ih dobiti. Djed
je odigrao na papir, a časnik na kamen. U to vrijeme kamen je bio jači adut
od papira, pa je časnik pobjedonosno skinuo časničku kapu, navukao široke
kupaće gaće, popeo se na ogradu mosta i skočio. Mrvin djed je gledao kako
časnik postaje sve mariji i manji i shvatio da je visina puno veća nego što su
mislili. Kada je časnik udario u površinu vode, pokazalo se da je i ona čvršća
no što su mislili. Ukratko, bilo je to: zbogom, časniče! Sve što je ostalo od
njega bile su plave, široke kupaće gaće koje su isplivale na površinu. Mrva
se često pitao što bi bilo da njegov djed toga dana nije izabrao ‘papir’; što bi
bilo da je on bio taj koji je trebao skočiti? Nikad ne bi upoznao Mrvinu baku
i dobio njegovog tatu, bez kojega se Mrva nikad ne bi bio rodio. No u ovom
trenutku Mrva se upitao je li to uopće važno, jer ga je pogodio još jedan udar
vjetra koji je bio tako snažan da se morao uhvatiti za visokonaponske
vodove. Tako ga je jako zanjihalo da je na sekundu pogledao ravno prema
površini crne rijeke na kojoj je sada bio i pristojan broj valova koje je
podigao jak vjetar.
Mrva je savio koljena, mučeći se da održi ravnotežu i čekajući da se žica
prestane njihati.
Pred njim je bio dugačak put, a vjetar nije nimalo slabio. Nije bio siguran
hoće li uspjeti, s Balansirajućim cipelama ili bez njih. Ali morao je uspjeti.
Jednostavno je morao. Zato je stavio desno stopalo ispred lijevoga. Pa onda
lijevo ispred desnog. Nije mu išlo loše. Je li to vjetar malo oslabio? O, da,
oslabio je. Mrva je začuo kako netko viče u daljini. Bila je to Lisa koja se
nalazila na obali iza njega. Ali on se nije želio okrenuti. Morao je požuriti.
Počeo je brže pomicati stopala. A onda još brže.
Vjetar je posve prestao. Možda će na kraju sve ispasti dobro? A onda je
čuo: iz šume su dopirali zastrašujući zvuci prirode. Krajičkom oka vidio je
vrhove divovskih jela koje su rasle uz obalu. Njihale su se tamo-amo,
naginjući se pod orkanskim udarima vjetra. Mrva je bio svjestan da je sve
izgubljeno. Vjetar nije stao, samo je napravio pauzu za duboki udah,
skupljajući svu moguću snagu kako bi otpuhao drskog mališana crvene kose
s mjesta na koje ne pripada. Sad samo ispuhuje zrak punom snagom. Mrva se
sagnuo i skvrčio, a prvi udar vjetra pogodio ga je i otpuhao mu s glave
narančastu kapu. Gledao je kako je vjetar odnosi, prvo u visinu, a zatim u
vrtlogu spušta prema tlu, sve dok se nije pretvorila u točkicu. Drugi udar
vjetra dvaput ga je okrenuo oko žice s visokim naponom, a onda je uslijedio
treći i završni udar koji ga je otpuhnuo uzrak.
„Urraaaaaaaaah!" vrištao je Mrva dok je padao.
„Štuc!“ štucnuo je Perry.
Polako su se okrenuli u zraku, tako da je Mrva prvo vidio
visokonaponsku žicu iznad njih, kako postaje sve udaljenija, a onda je
ugledao površinu rijeke koja im se brzo približavala.
„Dvostruko urraaaaaaaaah!“ zaurlao je Mrva.
„Štuc-stuc!“ štucao je Perry.
Obojica su, naravno, znali kako će ovo završiti. Spljoštit će se kao
palačinke s marmeladom od jagoda.
Mrva je zatvorio oči.
I držao ih zatvorenima.
Čekao je.
I čekao.
I čekao.
Zar ne bi trebao brzo udariti o tlo?
Da, da, što duže traje, udar će biti to jači kada se na kraju dogodi.
Još jače je stisnuo zatvorene oči.
Hajde zavrsi više s tim!
Ali ne. Ništa se nije dogodilo.
Koliko visoko su mogli biti? Ako ćemo iskreno, ovo sada već postaje
pomalo dosadno. Ili je već mrtav. Mrva je oprezno otvorio jedno oko. Još
uvijek je vidio rijeku ispod sebe, ali nije joj se približavao. Upravo suprotno.
Činilo se kao da se udaljava.
A zatezalo ga je i nešto oko struka, kao da je bio upregnut.
 Mrva se okrenuo i pogledao uvis.
Nije mogao vjerovati u ono što vidi. Tanka nit pružala se od njega, kako
se činilo, ravno uzrak.
A Perry je sjedio na niti točno iznad njega. Mrvi je sinulo o čemu je riječ:
paukova mreža.
„Hej!“ viknuo je Mrva. „Sanjam li?“
 „Štuc!“ rekao je Perry.
„Visim li ja na paučini? Je li to moguće, Perry?“
Prije nego što je dobio bilo kakav odgovor, vjetar se ponovo pojačao i
počeo ga njihati lijevo-desno, kao da su na nekakvoj divovskoj ljuljački
iznad rijeke. Ali paučina nije popuštala! Mrva je u tom trenutku bio jako
zadovoljan svojim životom. A onda se sjetio da se bliži kraj svijeta. Morao je
nešto učiniti. Nije mu bilo jasno kako paučina jednog posve prosječnog
sedmonogog peruanskog sisajućeg pauka može držati muškarca s tolikom
mišićnom masom i prevelikim mozgom, ali je odlučio da će o tome
razmišljati kasnije.
„Perry!“ povikao je Mrva. „Možeš li produžiti nit?“
Mogao je. Uskoro su visjeli točno iznad površine rijeke i Mrva je
ispružio svoje nožice i zavalio se u oklop od paučine. Zaljuljali su se malo
prema naprijed. Nagnuo se naprijed i savio koljena. Zanjihali su se natrag.
Ponovo je ispružio noge naprijed i sve ponovio, kao da je na ljuljački.
Brzina im se povećavala, a luk njihanja postajao je sve veći i veći. Na
sredini luka nogama je gotovo doticao površinu rijeke, a na krajevima luka
dosezao je veliku visinu. Zrak mu je strujio pored ušiju.
„Pokidaj je!“ viknuo je Mrva.
Perry je razmotao još više paučine i Mrva je pao na tlo.
„Huraaaaa!" viknuo je nakon nježnog slijetanja na obalu prekrivenu
snijegom. Povukao je paukovu nit. Perry ju je sigurno odgrizao jer se brzo
spustila. Mrva je otrčao do čamca, gurnuo ga u rijeku, uskočio i namjestio
vesla. Dok je veslao, primijetio je Perryja kako sjedi ispred njega.
„Veleumno!“ viknuo je Doktor Proktor kada je čamac pristao na njihovoj
strani rijeke.
„Fantastično“, rekla je gospođa Strobe štipnuvši Mrvu za obraz.
„Što se zapravo dogodilo?“ upitala je Lisa nakon što je zagrlila Mrvu.
„Kapa mi je odletjela i pali smo“, rekao je Mrva prepustivši veslanje
Doktoru Proktoru i gospođi Strobe koji su uzeli po jedno veslo. „Bilo je
stvarno nevjerojatno, ali Perry je sigurno ispalio nit paučine na žicu, a drugi
kraj vezao za mene. Činilo mi se kao da padam zavezan za gumenu traku;
nisam čak ni primijetio da smo se zaustavili. I ne razumijem kako je to
moguće.“
„Štuc!“ rekao je Perry.
 „Hm“, javio se Doktor Proktor. „Mislim da ja znam. Sjećaš li se bočice
koju je Gregor razbio o asfalt? One koja sadrži Napitak za snagu Doktora
Proktora s meksičkitn gromovskim čilijem, umjereno snažan.“
„Da, da!“ nestrpljivo su rekli Lisa i Mrva.
„Sjećaš li se da smo Perryja pokupili s tla i da je stajao usred tog
razbijenog stakla?“
„Aha!“ rekla je Lisa.
„Aha!“ ponovila je gospođa Strobe.
„Aha!“ rekao je i Mrva. „Perry, ti samozatajni pauče! Probao si Napitak
za snagu, je li tako?“
Perry nije ništa odgovorio.
„Za tako maleno tijelo dovoljno je tek nekoliko kapi da ga učine
supersnažnim“, objasnio je profesor.
„I da može raditi superjake paukove mreže“, dodao je Mrva.
„I da počne štucati“, rekla je Lisa.
Preveslali su rijeku i izvukli brod na obalu. Došli su do ceste koja je
prolazila ispred kuće s velikim natpisom da se prodaje.
„Mogli bismo pokušati stopirati i tako ući u Južni Trondelag“, predložio
je Doktor Proktor.
„Možda naleti bus“, rekla je Lisa.
Stajali su neko vrijeme i gledali niz cestu, ali ništa se nije pojavljivalo;
nije bilo automobila ni autobusa, motocikla s prikolicom ni sanjki, niti bilo
čega drugog.
„Izgleda prilično napušteno“, rekao je Mrva.
„Možda nam u trgovini mogu pomoći“, rekao je Doktor Proktor.

Pokazalo se da trgovina nije normalna trgovina, više neka oveća dvorana.

Prišli su posve napuštenoj blagajni.
„Ima li koga?“ zazvao je Doktor Proktor, ali jedini odgovor bio je eho.
„Što je to?“ upitala je Lisa pokazujući glavom na čudnovate sprave
raširene po podu. Bile su veličine trampolina i imale su raznobojna jedra
raširena po okvirima te mnoštvo pričvršćenih motki i konopaca. Ispod svakog
jedrenog okvira bilo je nešto nalik na vreću za spavanje.
„Čini se da netko nije pročitao upute za sastavljanje šatora“, rekao je
Mrva.
 „To su zmajevi“, objasnio je Doktor Proktor. „Ako bi jednoga takvog
odnio visoko u planine, trebao bi samo pronaći mjesto s kojeg bi se mogao
zaletjeti i poletjeti. Onda se samo opustiš u ovoj vreći ispod krila i jedriš po
nebu. Možeš preći i stotine milja, ako budeš imao sreće s vjetrom i
vremenskim uvjetima. IMA LI KOGA?“
„IMA LI KOGA?“ viknuo je i Mrva.
Ništa.
„Čini se da nema nikoga“, rekla je Lisa.
A onda se začuo prasak od kojega je zavibrirao zrak u cijeloj dvorani.
„Š-š-što je to bilo?“ upitao je Doktor Proktor.
Mrva je glavom pokazao prema ruci gospođe Strobe koja se još uvijek
odmarala na pultu.
„Zaštitni pokret gospođe Strobe“, šapnuo je. „Udarac rukom po stolu.“
„Možeš li je zamoliti da to više ne radi?“ rekao je Doktor Proktor,
razvlačeći vilicu i tresući glavom kako bi ponovo povratio sluh.
Odnekud se začulo zveckanje i vrata su se otvorila, a kroz njih je ušao
mladić s malenim trbuščićem i uskim crvenim tajicama s mrljama od ulja.
Izgledao je kao da je upravo izašao iz kreveta jer je njegova bujna plava
kosa bila raskuštrana u svim smjerovima, a imao je i najdeblja stakla na
naočalama koja je Lisa ikad vidjela. Par uskih očiju zurio je u njih.
„Nek sam zgranut!“ rekao je s mješavinom straha i uzbuđenja. „Pa ovdje
ima ljudi! Nitko nije bio ovdje još od Uskrsa!“
„Pozdrav, gospodine...“
„Petter! Moje ime je Petter! Ja sam jedini Petter i pakleni Petter sam ja!“
„Vidim. Ja sam Doktor Proktor, a ovo su Lisa, Mrva i gospođa Strobe.“
Petter se nagnuo i pažljivije pogledao Mrvu. „Jesi li siguran da tvoje ime
nije Petter, sinko?“
„Prilično siguran“, odgovorio je Mrva.
„Izgledaš kao Petter.“
Mrva je slegnuo ramenima. „Ti si jedini Petter ovdje, Petter.“
„Možeš se kladiti u mjesečinu da je to točno!“ rekao je Peter i opet se
uspravio. „Narode, što radite ovdje?“
„Dosli smo pronaći kralja“, rekla je Lisa. „Kralja Norveške.“
„Ima kuću u velikom gradu“, rekao je Petter.
„Velikom gradu?“
 „U Klabuu, tamo žive tri tisuće i šezdeset i tri duše. Doduše, daleko je
odavde. Stotinu kilometara. Imate li automobil?“
„Nemamo“, rekla je Lisa. „Vozi li možda tamo neki autobus?“
Petter je odmahnuo glavom. „Svi su se preselili u Norvešku. Ili u Klabu.
Ja sam jedini ostao ovdje.“ Raširio je ruke, zabacio glavu i povikao: „Ja sam
Petter! Petter! Dobar kao najbolji kreker!“
„Ovaj, imaš li auto, Petter?“ pitao je Doktor Proktor. „Platili bismo ti da
nas odvezeš u Klabu.“ Petter je odmahnuo glavom i namjestio naočale.
„Kratkovidan sam. Dosta. One kukavice iz autokluba ne žele mi dati vozačku
dozvolu. Zato nikada nisam stigao do Klabua. Nikad se neću izvući iz ove
zabiti bez vozačke dozvole.“ Uhvatio se za zatiljak i počeo vrištati na strop.
„Kukavice! Ja sam Petter! Dođite ako smijete!“ Naglo je stao i pogledao ih.
„Pretpostavljam da su se bojali da ću nekoga pregaziti. Ali sad stvarno i
zadnja šuša može voziti, i to kamo god poželi jer više nema pješaka koje bi
mogla zgaziti. Zašto bar sad ne mogu dobiti vozačku dozvolu? Zašto su svi
protiv mene?“
„A što je s tvojim brodom?“ pitala je Lisa. „Možemo li ga posuditi?“
Petter je slegnuo ramenima. „Klabu je uzvodno odavde. A u drugom
smjeru su samo brzaci i vodopadi.“
Četvero Pobjedivih potišteno su se pogledali. Petter se najednom ozario:
„Čekajte! Imam vruće čokolade! U svojim najsjajnijim danima snimio sam
reklamu za čokoladu, znate? Bio sam dobar! Sve sam ih rasturio! Bila je to
dječja igra! Da vam napravim vruću čokoladu? Imam je pun kredenc!“
„Ne znam“, rekao je Doktor Proktor pogledavajući na sat. „Invazija na
Dansku počet će za 48 sati.“ Petter ih je molećivo gledao: „Možete li ostati
barem nakratko. Mogli bismo igrati ‘čovječe, ne ljuti se’. Dobar sam u toj
igri, znate! Ja sam Petter!“
„Žao nam je“, rekao je Doktor Proktor.
„Nemojte još ići! Mogu vam staviti i šlag na vruću čokoladu!“
Doktor Proktor je pogledao Lisu, Mrvu i gospođu Strobe.
„Mislim da je malo usamljen“, tihim je glasom rekla Lisa.
„Pretpostavljam da ćemo se kratko zadržati.“
Doktor Proktor se okrenuo prema Petteru sa širokim osmijehom na licu:
„Voljeli bismo da nam napraviš malo vruće čokolade.“
Lisa i Mrva su pomogli Petteru pripremiti vruću čokoladu u kuhinjici
smještenoj uz jedan zid.
„Jednog dana ću se izvući iz ove rupe, znate“, rekao je Petter. „Kad bih
samo mogao prodati ostatak ovih zmajeva, mogao bih otići odavde. Da,
možda bih mogao otići čak do Osla i posjetiti vas, ekipo. Ako biste voljeli da
vas posjetim, naravno.“
„Voljeli bismo“, rekla je Lisa.
„Ide li uopće prodaja zmajeva ovih dana i kako to da nitko ne živi
ovdje?“ pitao je Mrva.
„Stvari baš nisu dobre“, rekao je Petter sumorno. „Rasprodaja traje
gotovo tri godine, ali ovdje se teško može pronaći kupac.“ A onda mu je
sinulo. „Možda ste vi zainteresirani za zmaja?“
Lisa se nasmijala. „Mislim da ne trebamo... zmajeve, Petter.“
Iza debelih stakala, dioptrije minus sedamnaest, ponovo je nestalo nade.
„Ne, naravno da ne trebate. Što biste vi sa zmajevima?“
Dok su slušali krčkanje u loncu, pazeći da vruća čokolada ne iskipi, u
kuhinji je neko vrijeme vladala tišina.
„Iako, ovaj...“ rekao je Mrva. „Mislim... Mislim da zapravo imam ideju.“
O, ne, pomislila je Lisa.
 „A KAKO ĆEMO UOPĆE DOLETJETI zmajevima do Klabua?“ pitao je
Doktor Proktor, u nevjerici odmahujući glavom. „Mislim, za početak, nitko
od nas ne zna upravljati zmajem.“
„Petter ima velikog zmaja, za cijelu obitelj“, rekao je Mrva skakućući
gore-dolje, kao i uvijek kada je mislio da će se dogoditi nešto zabavno. „A
on zna letjeti. Jesam li u pravu, Petter?“
Petter je potvrdio. „Naravno, naravno. Ali ima mjesta samo za četiri
osobe, a nas je petero.“
„Lisa i ja se možemo ugurati u jednu vreću“, rekao je Mrva. „A Doktor
Proktor je tanak poput mahune. Siguran sam da ćemo imati dovoljno mjesta.“
Profesor je pogledao Pettera koji je tužnjikavo odmahnuo glavom.
„Lansiranje“, rekao je Petter, a Doktor Proktor je kimnuo.
„Što?“ upitao je Mrva. „Što želiš reći?“
 Doktor Proktor je uzdahnuo. „Lansiranje. Polijetanje. Sjajno je što tako
kreativno razmišljaš Mrva, ali pogledaj oko sebe. Vidiš li planine s kojih
bismo mogli poletjeti? Onda?“
Mrva je pogledao kroz prozor u pejzaž ravan poput palačinke.
„Mogli bismo jednostavno početi hodati prema Klabuu“, predložio je
profesor.
„ Ali ovdje ima još tople čokolade“, rekao je Petter čiji je glas sada
zvučao pomalo bespomoćno.
„Mogao bih staviti mrvice cimeta po vrhu? A još nismo ni počeli igrati
‘čovječe, ne ljuti se’.“
Doktor Proktor, gospođa Strobe i Lisa u nevjerici su odmahnuli glavama,
zahvalili Petteru na vrućoj čokoladi, zakopčali jakne i pripremili se za
odlazak kad je Mrva povikao: „Znam!“
 Svi su se okrenuli prema njemu. Mrva je još uvijek sjedio za stolom i
zurio u praznu šalicu u kojoj je bila vruča čokolada.
„Što znaš, Mrva?“
„Daj nam još jednu rundu vruće čokolade, Petter.“
Petter se razveselio. „Hoćete mrvice cimeta na vrhu?“
„Ne baš cimeta“, rekao je Mrva.
„O čemu ti pričaš?“ upitala ga je Lisa.
„Pričam o lansiranju“, rekao je Mrva.
„Jeste li sigurni da će upaliti?“ pitao je Petter.
Bio je nagnut, držeći kontrolnu ploču velikog obiteljskog zmaja.
„Nismo“, rekao je Doktor Proktor ležeći na leđima. „Još uvijek možeš
odustati ako želiš.“
„Ne, hvala. Ja sam s vama“, rekao je Petter, čvršće stišćući kontrolnu
ploču. „Želim ići u Klabu.“
„Dobro“, rekao je Doktor Proktor podižući svoju šalicu vruće čokolade.
„Jesmo li spremni?“
„Spremni!“ povikali su Lisa i Mrva koji su se već uvukli u jednu vreću za
spavanje sa strane.
„Spremna!“ povikala je gospođa Strobe, uvukavši se u vreću za spavanje
na suprotnoj strani.
„Onda popijmo ovo!“ rekao je Doktor Proktor.
 Ispili su vruću čokoladu u jednom dugačkom gutljaju.
„Četiri“, rekao je Mrva.

„Mmm...“ mumljao je Petter zahvalno. „Nije čak ni loše, budući da nema

cimeta. Kako ste rekli da se zove taj prah?“
„Prdoprah Doktora Proktora“, rekao je profesor i zadovoljno cmoknuo
ustima. „Srž kruške ga stvarno podigne, slažeš li se?“
„Tri“, rekao je Mrva.
„Vi stvarno mislite da nas taj prah može dovesti do Klabua?“
„Pa...“ rekao je Doktor Proktor.
„Dva... jedan“, rekao je Mrva.
„Nešto me škaklja“, smijao se Petter češkajući trbuh.
„Nula“, Mrva je završio odbrojavanje.
A onda se sve zabijeljelo.
Nakon što je jeka praska odjeknula nekoliko puta preko rijeke i nakon
što se snijeg ponovo slegao, u dvorištu ispred dvorane više nije bilo ničega.
Ostao je samo stup s lepršajućim transparentom koji je objavljivao
rasprodaju najveće kolekcije zmajeva u Južnom Trondelagu. Opet je
zavladala tišina, no ako biste pažljivije slušali, mogli ste čuti viku daleko
gore na nebu.
„Nek sam zgranut! Ja sam Petter! Ja sam jedini Petter i pakleni Petter sam
ja!“
 Lisa se zagledala dolje. Selo ispod njih izgledalo je poput karte koja
polako klizi. Gore je bilo još hladnije, osjećala je to po vrhu nosa. Ali u vreći
za spavanje bilo je ugodno i toplo. I tako tiho! Čulo se samo šuštanje velikog
crvenog krila, mekana konopaca koji su se stezali i opuštali, otkucavanje
visinomjera i gotovo nečujno Mrvino hrkanje koji je zaspao pokraj nje.
Tu i tamo Doktor Proktor bi rekao nešto Petteru ili pokazao na kartu koju
su ponijeli sa sobom iz trgovine. Doktor Proktor bi povremeno upravljao
zmajem dok bi mu Petter objašnjavao kako funkcionira mehanizam.
Sunce je potonulo prema moru na zapadu, gdje se boja neba postupno
mijenjala iz plave u narančastu i crvenu te - na samom kraju - u zelenkasto
purpurnu. Tu i tamo preletjeli bi iznad kuća kojima bi svjetlo probijalo
prozore te povremeno iznad ceste s uključenom javnom rasvjetom, zbog čega
je izgledala poput crva koji svijetli u sumraku. Bilo je tako lijepo da je Lisa
uspjela misliti samo na jednu stvar: moraju ga spasiti.
Sat kasnije pao je mrak i Doktor Proktor je pokazao na tepih svjetala koji
se najednom pojavio ispod njih.
„Klabu“, rekao je.
Lisa je već spavala.
 „Vaša Kraljevska Visosti, imate posjetitelje.“
„Molim?“ Kralj je podignuo pogled s križaljke koju je ispunjavao u
dnevnom listu Trandelag Times i pogledao na sat. Bilo je jedanaest navečer.
„Posjetitelji u ovo doba?“
Pogledao je svojeg batlera Akea koji je stajao pred njim na ulazu u
dnevni boravak. Ake je bio visok čovjek; izgledao je kao netko na kome je
isprobano šiljilo za olovke. Imao je šiljast nos, napućene usne, šiljastu bradu
i šiljaste zube. I šiljast frak, koji mu se kod stražnjice razdvajao na dva
dijela. Batler je bio sklon otrovnim komentarima na račun kraljevih
postupaka, no izgovarao ih je na švedskom kako ih kralj ne bi u potpunosti
razumio. Kralj se povremeno pitao zašto je uopće unajmio batlera Akea, ali
onda se sjetio da je bilo relativno jeftino unajmiti gastarbajtere iz Švedske.
Između ostalog, činilo se da oni vole raditi za Norvežane, pogotovo ove,
slabo plaćene poslove služinčadi.
 Osim toga, batler Ake se pojavio na njegovom kućnom pragu tražeći
posao istog dana kada je kralj stigao ovamo, nakon što ga je onaj
predsjednički imbecil izbacio iz njegove kraljevske palače.
Ali kralj je osjećao da mu se batler Ake podsmjehuje iza leđa. Nije da
mu je to u ovom trenu bilo toliko važno, jer ionako više nema pristup svojim
kraljevskim resursima i živi u progonstvu. Ne može si više priuštiti ništa
osim tog jeftinog švedskog sluge, pa je zato odlučio zanemariti njegove
podrugljive komentare.
„Sletjeli su vani sa zmajem“, rekao je Ake.
„Kažu da su se prošvercali preko granice kako bi razgovarali s Vašim
Visočanstvom i inzistiraju da ih primite. Da ih uvedem?“
„Hm“, rekao je kralj vraćajući pogled na novine. „Ove križaljke u Južnom
Trendelagu su prokleto teške“.
Ake je uzdahnuo na svoj iritantan način i rekao: „Prvi red vodoravno,
Oona.“
Kralj je prebrojio polja za slova i zaključio da je u pravu. Uostalom, on je
kralj.
 „Da vidimo...“ stavio je prst na sljedeću liniju. „Šesti red vodoravno, pet
slova. ‘Ako imate ovo, imate sposobnost racionalnog razmišljanja.’“
„Oni čekaju, Vaša Visosti."
Kralj je primijetio da je batler Ake sklon skraćivanju njegove titule, a to
mu se nije nimalo sviđalo. Ali, bojao se da će tražiti povišicu bude li
zahtijevao od njega da mu se obraća punom titulom.
„Da, da, uvedi ih“, rekao je kralj, iziritirano odmahnuvši rukom.
Ake se naklonio i izašao, a nakon nekoliko sekundi se vratio, otvorio
vrata i držao ih otvorenima. U prostoriju je ušetala neobična družina. Prvi je
bio poput mahune mršav muškarac koji je nosio naočale za plivanje, a iza
njega je išao majušni dječak s pjegama i crvenom kosom. Činilo se da mu na
kosi sjedi nekakav insekt. Slijedila ih je očito normalna djevojčica s
pletenicama. Ali zbog posljednje osobe kralj je širom otvorio oči: pohotna
dama sa strogim licem i nosom kojem kao da nije bilo kraja. Bila je - kratko i
jasno - jedna od najljepših žena koje je ikad vidio.
„Vaša Kraljevska Visosti", rekao je mahunar s naočalama za plivanje. „Ja
sam Doktor Proktor. Došli smo vam reći da morate urazumiti norveški
narod.“
„To je to“, kralj se razveselio i popunio šesti red, vodoravno: R. A. Z. U.
M.
„Znači li to da pristajete?" pitao ga je mahunar koji je sam sebe zvao
Doktor Nešto-ili-tako-nešto.
„Pa, postoji pristajanje i postoji pristajanje“, rekao je kralj. „Usuđujem
se reći da već imam dovoljno obveza.“ Pogledom je pokazao na metar visoku
gomilu križaljki na podu pored sebe.
„Vaša domovina vas treba, Kralju“, rekao je majušni crvenokosi dječak.
„Morate se vratiti u Norvešku s nama. Inače je cijeli svijet u, pa... u velikoj
nevolji.“
„Da se vratim? Onom predsjedniku koji me izbacio?" kralj se kiselo
nasmijao.
„Hallvard Tenoresen mora biti zaustavljen!“ rekla je malena djevojčica.
„To mu čak nije ni pravo ime. Zove se Yodolf Staler i on je mjesečev
kameleon."
„Ma nemoj mi reći“, odgovorio je kralj. „Uh, mjesečev kameleon? A što
je to?“
 „Izgledaju poput pavijana, a stražnjice su im pune hemoroida“, rekao je
dječak.
„Da, pa? A čije nisu?“ promrmljao je kralj proučavajući križaljku. Negdje
je imao polje s natpisom ‘majmun’. Možda je rješenje pavijan.
„Tenoresen je hipnotizirao cijelu naciju“, nastavila je djevojčica. „Samo
bulji u kameru, a onda svi koji predugo gledaju u njegove oči počnu čudno
govoriti, dobiju govornu manu i rade sve što on poželi.“
„Nisam impresioniran“, rekao je kralj. „Naučio sam hipnotizirati još dok
sam bio princ. To i radim kada na televiziji držim tradicionalni novogodišnji
govor, znate. Hipnotiziram ljude kako bi željeli zadržati monarhiju, a ne imati
nekakvog modernog predsjednika i slične gluposti.“ Podignuo je pogled s
križaljke. „Biste li vi voljeli da vas sad malo hipnotiziram? Moji dragi
sunarodnjaci..."
„Ne, hvala“, rekla je malena djevojčica.
„Tenoresen želi ispeći g. Galvaniusa i napasti Dansku ove srijede. A to je
prekosutra. Morate poći s nama, Vaša Kraljevska Visosti.“
„Ne dolazi u obzir“, rekao je kralj. „Ovdje mi je super: imam satelitsku
televiziju, nema cestarine, benzin je jeftin, nema stranaca - mislim, osim mene
i Akea. A hot-dogovi u Južnom Trondelagu su mnogo bolji od...“
U sljedećem trenutku soba kao da je eksplodirala. Kralj je poletio uvis sa
svog stolca, a kad je ponovo sletio natrag, užasnuto je piljio u ruku koja je
upravo udarila stol pred njim. Strahovit, demonski udarac na sekundu mu je
zaustavio srce, nakon čega je ponovo počelo lupati, barem triput brže od
normalnog. Kraljeve oči polako su se pomicale - od dlana, preko ruke, do
ramena. Zatim prema licu i izduženom nosu, s naočalama i tim prodornim
očima koje su izgledale kao da gledaju kroza nj.
„Slušaj“, začuo se njezin glas koji je također bio oštar, „Ti ćeš nam, moj
dječače, pomoći da spasimo svijet. Je l’ to jasno?“
„T-t-tko ste vi?“ kralj je uspio promucati. Ali nije bilo odgovora, samo su
ga motrile te čudne oči, tako fokusirane na njega da nije mogao odvratiti
pogled.
„To je gospođa Strobe“, čuo je crvenokosog dječaka. Ono što ste upravo
čuli bila je Šamarčina Kakvu Gospođa Strobe Odvaljuje Stolu, a ono što
sada vidite je Pogled Gospođe Strobe.“
„Pogled Gospođe Strobe?“
 „Tako je. Osjećate li kako vam probija mozak koji će za nekoliko
sekundi početi bubriti i ključati?“
„O-o-ostavite me na miru.“
„Pod jednim uvjetom“, rekla je žena zvana gospođa Strobe. „Da odradite
svoju kraljevsku dužnost.“
„Točno. Uh... Hm, a koja je to dužnost?“ Djevojčica s pletenicama ga je
pogledala: „Vaša je dužnost reći norveškom narodu da je Yodolf Staler
varalica i da ne smiju raditi ono što im on kaže. Moraju ga istjerati iz palače.
I moraju to učiniti odmah!“
„Mili Bože“, rekao je kralj. „A vi, društvo, mislite da ja to mogu postići
samo... jednim govorom?“ Delegacija ispred njega zakimala je glavama.
„I to je to?“ pitao je kralj. „Trebam samo održati govor?“
„Aha, to je u principu to“, rekao je mahunar s naočalama za plivanje.
„Slično kao što je vaš predak učinio iz Londona tijekom Drugog svjetskog
rata. Obratio se ljudima i ohrabrio ih za borbu sa superiornijom silom.“
„Hm“, rekao je kralj. „Je li upalilo? Jesu li se borili?“
„Pa, možda baš ne onako kao što je on planirao, ali ipak mnogo jače nego
što bi se borili da im se nije obratio.“
„Shvaćam.“ Kralj je izgledao zamišljeno, kao da važe što mu je činiti. Taj
predak njegova oca održao je samo jedan govor putem radija, što znači da će
odmah nakon toga moći ponovo spokojno sjesti u svoju udobnu fotelju pored
kamina i rješavati križaljke. I, naravno, ono što je najljepše od svega, moći će
se vratiti u svoju kraljevsku palaču. S druge strane, pisanje govora činilo mu
se kao nevjerojatno ogroman i zahtjevan posao.
„Mi vam vjerujemo, Vaše Kraljevsko Visočanstvo“, nježno mu se obratila
gospođa Strobe, lagano mu se osmjehnuvši.
Jednostavno je pomislio: Srca ti, prezgodna je! Zatim se nagnuo prema
njoj: „Među nama, gospođo Strobe, mislim da vaše obraćanje meni kao
Vašem Kraljevskom Visočanstvu postaje malo previše uštogljeno. Bit će
sasvim u redu ako me budete zvali samo Vaše Visočanstvo."
„O, hvala vam Vaše Visočanstvo", rekla je gospođa Strobe trepćući. „A vi
mene možete zvati Rosemarie.“
„He, he“, nacerio se kralj.
„I, hoćete li učiniti to što tražimo?"
„Pa“, rekao je kralj. „Kasno je, jako je kasno. Najbolje je da prespavamo.
Ake, priredi dvorske krevete za naše goste.“
Ake je složio facu. „Imamo samo krevete na kat.“
„Koji vr...?“
„Živite u rustikalnoj kućici u planinama, ne u palači, Vaše Visočanstvo.“
„Kraljevsko, Ake.“
„Molim?“
„Vaše Kraljevsko Viso... Ma, zaboravi. U redu, onda krevete na kat. I
večeru.“ Okrenuo se prema gospođi Strobe. „Imam hot-dogove, Rosemarie.
Kupio sam ih na tržnici. Jako su dobri i jako su jeftini.“
„O, hvala vam Vaše Visočanstvo.“
„He, he“, zacerekao se kralj.
„Još samo jedna stvar“, rekao je crvenokosi dječak.
„Da?“ skeptično je upitao kralj. Jer uvijek je bila još ta samo jedna stvar.
I oduvijek je tu „jednu stvar“ najmanje volio.
„Morate nas zamoliti da spasimo Gregora“, rekao je dječak. „I domovinu.
I, kad smo već kod toga, cijeli svijet.“
„Doista?“
„Da, trebate.“
„Zašto?“
„Zato što ste vi kralj“, rekao je dječak. „Ako ćemo umrijeti, želimo
umrijeti za kralja i domovinu, znate? To je dobro za podizanje morala,
kužite?“ Kralj je malo promislio. „U redu“, rekao je češkajući desni dio
stražnjice. „Ovime tražim od vas da spasite Gregoriusa. I domovinu. A, kad
smo već kod toga, i cijeli svijet!“
„Ju-hu-hu-hu-hu!“ zavijao je majušni dječak. „Hvala vam“, rekla je
djevojčica i naklonila se lagano savivši koljena.

Lisa nije mogla zaspati. Razlog nije bilo to što je pojela previše hot-
dogova iz Južnog Trendelaga.
Ili to što je mislila na svog autoritativnog oca i autoritativnu majku, na
Gregora i mjesečeve kameleone i kraj svijeta. Ili zbog glasnog disanja,
hrkanja i šištanja koje se čulo iz kreveta oko nje. Radilo se o posve drugom
zvuku. A to nije bio ni zvuk vjetra koji je u dvorištu šibao obješenog zmaja
(za kojeg im je Petter rekao da ga mogu zadržati prije nego što je odjurio u
centar, na vruću čokoladu i partiju pokera). Bio je to drugi zvuk, nešto poput
škljocanja. Nije se mogla sjetiti što je to, ali zvučalo je kao da dolazi iz
unutrašnjosti kuće.
„Mrva“, šapnula je.
Jedini Mrvin odgovor bilo je hrkanje. Lisa je zbacila prekrivače, odšuljala
se do vrata i izašla na hodnik. Stala je i osluškivala dok su joj se stopala
smrzavala na ledenom podu. Došuljala se do vrata i provirila. Prvo što je
vidjela bila je jakna obješena o naslon stolca. Zapravo, bio je to frak batlera
Akea. Netko je sjedio u stolcu, leđima okrenut Lisi, nježno i ritmično
udarajući u nešto što je podsjećalo na klamericu. Lisa je shvatila o čemu se
radi.
Bio je to telegraf s Morseovom abecedom. Njezin autoritativni otac,
Zapovjednik, imao je isti takav u tvrđavi Akershus. Koristili su ga tijekom
rata za slanje poruka, nešto kao današnje SMS poruke. Tata ju je čak naučio
Morseovu abecedu. Tri kratka, tri duža i tri kratka udarca su bila „SOS“. A
„hej!“ su bila četiri kratka, jedan kratki, pa još jedan kratki i tri duža. Ali
kome je batler Ake slao poruke u ovo doba noći? Lisa se sledila kad je
ugledala njegovu ruku. Nenormalno dugi prsti bili su prekriveni sijedim
dlačicama i dugačkim crnim noktima.
Djevojčica je spustila pogled prema naslonu stolca. A tamo, kod vrha
proreza, između repa i završetka njegovog fraka, vidjela je kako nešto curi
između prečki na naslonu stolca. Nešto ružičasto. Plus hrpa nabubrenih
kvrga. Iako ih nikad u životu nije vidjela, Lisa je instinktivno znala o čemu je
riječ: bili su to hemoroidi.
Škljocanje je naglo prestalo i Lisa se hitro sklonila s vrata. Zadržavala je
dah i osluškivala, dok joj je srce udaralo u prsima. Batler Ake je mjesečev
kameleon! Je li je čuo? Strah joj je govorio da bježi. Ali njezina neustrašivost
joj je rekla da će, ako sada potrči, sigurno biti otkrivena. Batler Ake će je
čuti. Pobijedila je njezina neustrašivost. Čekala je i molila srce da udara
malo tiše. Sekunde su prolazile. Ništa se nije dogodilo. Ponovo je čula zvuk
Morseove abecede. Izdahnula je i pažljivo slušala. Brojila je. I slovkala.
S-A-B-O-T-E-R-I S-U D-O-Š-L-I V-I-D-J-E-T-I K-R-A-L-J-A
STOP
Ž-E-L-E S-P-A-S-I-T-I Ž-A-B-U
STOP
Š-T-O M-I J-E Č-I-N-I-T-I?
 STOP
Lisa je čekala. A onda je začula ponovno škljocanje. Stizao je odgovor:
P-R-L-J-A-V-I-H M-I H-L-A-Č-A! Y-O-D-O-L-F K-A-Ž-E O-D-S I-J-E-C-
I-T-E I-M G-L-A-V-E I P-O-J-E-D-I-T-E I-H Z-A D-O-R-U-Č-A-K
STOP
G-O-R-A-N
Pojedite ih z a doručak!
Nije bilo vremena za gubljenje, morali su odmah pobjeći odavde! Lisa je
pošla hodnikom, pažljivo se šuljajući natrag. Daska na podu je zaškripala.
Učinilo joj se da su se vrata iza nje otvorila, ali nije se usudila okrenuti.
Zapovjedničetata, pomislila je.
Zapovjedniče tata, SOS, SOS!
 KRALJ JE SANJAO DA JE na gala večeri u Kraljevskoj palači. Sve je bilo
pompozno i glamurozno, ministri iz vlade duboko su mu se klanjali, a on je
imao na sebi svečanu odoru, s dijagonalnom svilenom lentom koja se pružala
preko prsa i bila načičkana medaljama. Upravo je bio objasnio svojoj družici
na večeri, gospođi Strobe, da se jedna od medalja zove mali vodenkonjić, kad
je osjetio da mu se ljulja stolac. Pogledao je gore i ugledao onog
kiropraktičara, Tenoresena. Raspjevanog Hallvarda Tenoresena.
„Sjediš na mojem mjestu“, rekao je Tenoresen. „Miči se!“
Kralj se nije htio pomaknuti, a Tenoresen ga je nastavio tresti.
„Probudite se, Vaša Visosti!"
Kralj je otvorio oči. Gledao je ravno u lice batlera Akea.
„Morate doći, Vaša Visosti. Gosti su se zaključali u sobu, trebaju mi
ključevi.“
„Zaključali su se? Zašto, za ime Boga...“
„Ne znam, ali ne žele otvoriti vrata. Nešto planiraju. Mislim da ih je
možda poslao Tenoresen."
Tenoresen! Kralj je skočio iz kreveta, nabacio ogrtač, zabio rulcu u kutiju
pored kreveta i izvukao svežanj ključeva.
„Aha“, rekao je Ake i posegnuo za njima.
„Idem i ja s tobom“, rekao je kralj.
Kad su se spustili niz hodnik i krenuli prema gostinskoj sobi, kralj je
primijetio veliki zahrđali mač koji je Ake vukao za sobom.
„Što će ti to?“ pitao je.
„Da im odrubim glave. U slučaju da se opiru.“
„To neće biti potrebno“, rekao je kralj i pokucao na vrata. „Siguran sam
da je došlo do nekakvog nesporazuma. Rosemarie! Ovdje Vaša Visost! Što se
događa?“
Odgovora nije bilo.
Kralj se okrenuo prema Akeu. „Nego, zbog čega si pokušao ući u njihovu
sobu usred noći?“
„Da im odrubim - uh - da im ispraznim noćne posude, ako je potrebno.“
„A, fino“, rekao je kralj. Pronašao je odgovarajući ključ u svežnju,
gurnuo ga u ključanicu i okrenuo. „Rosemarie! Ulazim!“
Povukao je kvaku prema dolje i i otvorio vrata kad je Ake proletio
pokraj njega i zavitlao mačem iznad glave.
„Ne...“ rekao je kralj, ali je bilo prekasno. Začuo se zvuk paranja i mač je
probio tkaninu na jednom ležaju. Oblak perja ispunio je sobu. Zatim se bacio
na sljedeći ležaj. Pa na sljedeći.
„Batleru Ake!“ povikao je kralj.
„Batleru kralju!“ sprdao se Ake, glasno se smijući dok je mačem
probadao postelje. „Pripremam doručak, Vaše Kraljevsko Visočanstvo!“ urlao
je.
 Kralj ga je jedva vidio od gomile perja koja je letjela zrakom. Ali je zato
vidio otvoreni prozor pokraj kreveta. Ake je prestao vitlati mačem i u bijesu
zaurlao: „Gdje su, gdje su te ljudske kukavice?“
U tišini koja je uslijedila, kralj je čuo glas onoga crvenokosog dječaka:
„Tri, dva, jedan.“
Batler Ake dojurio je do prozora.
„Tu si!“
„Nula.“
„Napravit ču carpaccio od tebe...“
Začuo se prasak. Kuća se zatresla.
„Š-š-što je to bilo?“ zamucao je kralj.
Ake se polako okrenuo prema njemu. Lice mu je bilo prekriveno bijelim
paperjastim snijegom. „To su“, rekao je dok mu je snijeg ispadao iz usta,
„bili pobunjenici u bijegu. Ali neće im uspjeti.“
„Vaša Kraljevska Visosti“, podsjetio ga je kralj.
„Što?“ pitao je Ake dok mu se snijeg i dalje spuštao niz glavu.
„Zaboravio si reći Vaša Kraljevska...“
Kralj se zagledao u Akeovo lice. Bilo je posve neprepoznatljivo. Crno, sa
sijedom kosom, upadljivom bradom i otvorenim ustima, u kojima su se
vidjeli oštri, sjajni zubi.

„Uf, to ja zovem čekanjem do posljednjeg trenutka“, rekao je Doktor

Proktor, skidajući svoju kapu za spavanje. Stavio je naočale za plivanje i
upravljao zmajem oko jednog malog, usamljenog kumulus oblaka. „Jesmo li
svi tu?“
„Ja sam tu“, rekla je gospođa Strobe.
„Ja sam tu“, rekla je i Lisa.
„I ja sam tu“, rekao je Mrva.
Mrva je izvukao glavu iz vreće za spavanje i pogledao dolje. Iza njih je
nestajao Južni Trondelag, a ispod njih mjesečina je obasjavala snijegom
prekrivene planinske vrhunce i ledom pokrivena jezera. Sve se dogodilo tako
brzo da se nije uspio ni pošteno razbuditi. Jedva je stigao navući hlače i
jednu cipelu, a druga mu je bila u džepu od jakne. Mrva ju je krenuo opipati
kako bi se uvjerio da je još ondje. Pronašao je rukavice bez prstiju i šal. I...
„Perry!“
„Što je bilo, Mrva?“
„Zaboravio sam Perryja. Još je u kući!“
„Ups“, rekao je Doktor Proktor. „Prekasno je za povratak. Ali
poznavajući Perryja, siguran sam da će se negdje dobro sakriti.“
Mrva je čupao kosu i jecao: „Ali kako će se snaći bez nas?“
„Hvatat će muhe i držati se podalje od onog pavijana dok ovo ne završi“,
rekla je Lisa.
„Obećavam da ćemo se vratiti po njega, Mrvo.“
„Lisa je u pravu“, rekao je Doktor Proktor. „Moramo se odmah vratiti u
Oslo. Spasiti Gregora. I svijet. A onda - ako nas dotad ne pojedu za doručak
- i Perryja.“
„Jadni Perry,“ rekla je gospođa Strobe. „I jadni, jadni Mrva.“
Mrvina glava nestala je u vreći za spavanje. Tugovao je cijelim putem,
sve dok Lisa nije povikala: „Eno Elveruma! Blizu smo!“ Mrva je promolio
glavu iz vreće i pogledao dolje, prema malenom gradu iznad kojeg su letjeli.
U tami na istoku pojavila se crvena pruga. Svitao je novi dan. Mrva je
odlučio da više neće tugovati. Ionako ne može ništa učiniti. U ratu uvijek
nešto izgubiš, a život ide dalje. Mora ići dalje. A prizor oko njih bio je tako
lijep da oni koji su voljeli život nisu imali vremena za gubljenje.
 DOK SE SUNCE UZDIZALO NAD Južnim Trondelagom, kralj je ležao na
leđima na krevetu i gledao u paučinu na stropu. Kako je on ipak kralj koji
očajnički treba nekakvo društvo jer je bio potpuno sam, žalosno ograničen
životom iza zaključanih prozora i zaključanih vrata, bez igdje ikoga za
razgovor, pomislio je da bi mogao popričati s paukom koji se smjestio u
sredini svoje mreže.
„Pavijan... Pa kome bi to palo na pamet? Možeš li vjerovati da je moj
batler lupeški pavijan koji govori?“
„Štuc!“ oglasio se pauk.
„Točno!“ rekao je kralj. „Možda sam lud jer sam upravo čuo pauka kako
štuca."
„Štuc!“ dodao je pauk.
„Hvala“, odgovorio je kralj. „Izgledaš prilično usamljeno i zaboravljeno.
Jesi li čuo što je pavijan rekao? Da me cijelo vrijeme lagao! Da je špijun
kojeg su angažirali da me uhodi i nadgleda što radim i tko me posjećuje. Jesi
li ikada čuo tako nešto?“
„Štuc-štuc.“
„Što misliš, što će nam napraviti taj pavijan?" Činilo se da pauk nema
odgovor na to pitanje. Barem nije štucnuo.
„Da, da“, rekao je kralj i protegnuo se. Pomislio je kako s ispravnim
pogledom na stvari čovjek uvijek može pronaći i svijetlu stranu. Barem ga
nitko nije mogao grditi zbog valjanja po krevetu, a ništa na svijetu nije volio
više od valjanja po krevetu. Hm, osim rješavanja križaljki, naravno. A sada
više neće morati pisati ni one govore. Bože, on je stvarno kralj lijenčina. Po
tom pitanju se i nije bogznašto dalo napraviti.
Kralj je zatvorio oči i već je osjećao olakšanje, nakon što je sagledao
svijetlu stranu ove čudne situacije. Trudio se ne misliti na mač kojim je Ake
vitlao pred njegovim nosom, kao i na zvuk zaključavanja vrata prostorije u
kojoj je zatočen. Ostatak noći slušao je Akea kako udara po onom stroju za
Morseovu abecedu koji je držao na kraju hodnika. Klak, klak, stop. Klakete,
klakete, stop. Kada je pokušao proviriti kroz ključanicu kako bi vidio što se
događa, ugledao je s druge strane vrata ključ koji mu je zaklanjao pogled.
Počeo je njuškati. Kakav je to miris? Tost? Ne, nije bio tost, već miris masti
koja se zagrijava na tavi. Ho, ho! Barem će imati dobar doručak. Kralj se
odmah osjećao bolje pa je odlučio još malo odspavati.
„Jao!“
Naglo je otvorio oči. Pauk mu je sjedio na nosu i zurio u njega sa svojih
osam crnih očiju.
„J-j-jesi li me to upravo ugrizao?“
„Štuc!“
„Što to znači?“
Bez štucajućeg odgovora, pauk je projurio posteljinom, spustio se niz
nogu kreveta, prešao preko cijelog poda, popeo se uz vrata i nestao u
ključanici.
„Koja čudna beštija...“ promrmljao je kralj, zatvarajući oči. A onda je
ponovo čuo. Zvuk ključa koji se okreće u ključanici. Doručak! Čekao je da
se vrata otvore, ali ništa se nije dogodilo. Doručka nije bilo, ali je iz
ključanice izvirio pauk. Za sobom je vukao sjajni snop paukove mreže.
„Štuc!“
 „Štuc ovo i štuc ono“, rekao je kralj okrećući lice prema zidu. Zijevnuo
je, zatvorio oči i činilo mu se kako će usnuti lijep san o čokoladnim eklerima
i pecivu s kremom. No, je li to stvarno bio zvuk okretanja ključa u bravi?
Kralj je ponovo otvorio oči. I kakve to veze ima s paukom? Snop paukove
mreže... Ma, to nije moguće! Kralj je ustao iz kreveta i na prstima došao do
vrata. Oprezno je pritisnuo kvaku, gurnuo vrata i... Otvorio ih je! Ugledao je
ključ s vanjske strane i paukovu mrežu kojom je bio omotan. Zar je taj pauk
doista uspio otvoriti vrata s tako velikim ključem, koristeći samo svoju
mrežu?
S kraja hodnika, iz sobe s odškrinutim vratima čuli su se zvukovi
Morseove abecede. Klak, klak, stop. Kralj je shvatio da je ovo njegova
šansa, prava šansa za bijeg! Obuo je cipele i zavezao vezice. Ali onda je
pomislio: bježati od čega? Od doručka? Morao je o svemu razmisliti. Nije
vidio neki smisao u bježanju. Ipak, mučilo ga je nešto što je rekao majušni
crvenokosi dječak. O njegovom kraljevanju. A još uvijek nije uspio
namirisati tost, samo vruće ulje. Na prstima je otišao do izlaznih vrata, ali je
naglo zastao. Cipele su mu proizvodile šokantno glasne zvukove. Osluškivao
je. Iz susjedne sobe još se uvijek čula Morseova abeceda. Trudio se koračati
sinkronizirano s tim zvukom, a to nije bilo nimalo lako. Klak, klak, stop.
Kliketi, klak, stop, klak... Njegovo šuljanje pretvorilo se u bizarni ples, ali je
nekako uspio doći do vrata. Zgrabio je ključeve koji su visjeli na zidu,
dohvatio svoju kraljevsku bundu od lasičjeg krzna i baš se namjeravao
išuljati kad ga je nešto ubolo u vrat. Smrznuo se, ali je brzo shvatio da to nije
bio Akeov mač nego pauk! Popeo se na njega i smjestio na ovratnik njegova
kaputa.
„Prijatelju, dobio si posao!“ šapnuo mu je kralj.
„A batler Ake je otpušten.“
Krenuo je što je brže mogao do starog, crnog Rolls Roycea koji je njegov
pradjed dobio na dar od Britanskog Kraljevstva. Sjeo je za volan i stavio
ključ u bravu. Pomislio je kako bi bilo odlično da ima jedan od onih sigurnih,
malih japanskih automobila koji uvijek upale iz prve. Držat će sam sebi fige.
Povukao je čok, stisnuo pedalu gasa i okrenuo ključ.
Motor je zakazao. Rokt, rokt, rokt.
 Odmah se začuo glasan urlik iz kuće. „Hej! Stani! Proklet da si, Vaše
Veličanstvo!“
Kralj je pokušao opet. Rokt, rokt, pa dvostruki rokt.
„Ideš ti u toster! Trebam doručak!“
Kralj je očajnički pritiskao papučicu gasa jer je u retrovizoru vidio
enormno velikog i golog pavijana kako mu se trkom približava.
„Upali se, ti bijedni britanski limunu!“ u grču je viknuo kralj.
Pavijan je potpuno ispunio cijeli njegov retrovizor kada se motor napokon
oglasio. Kralj je pustio kvačilo, pokrenuo auto i izbio na glavnu ulicu.

„Uf! To je bilo blizu, prijatelju“, rekao je gledajući u retrovizor. Sve što je

vidio bila je kuća; pavijanu nije bilo ni traga.
„Štuc!“ rekao je pauk koji se popeo na kontrolnu ploču blizu volana.
„Što je bilo, prijatelju?“ kralj je još jednom pogledao u retrovizor pa
potiho i gospodski opsovao. A onda je na prtljažniku ugledao dva jedva
vidljiva šiljasta i dlakava uha i nešto sivih pramenova. Pavijan je bio na
stražnjem dijelu automobila! Zar taj majmun ne zna da prometni propisi
Južnog Trondelaga najstrože zabranjuju takav način vožnje? Kralj je vratio
pogled naprijed. Ugledao je nešto što ga je oraspoložilo i navuklo mu
smiješak na lice. Spustio je prozor, stisnuo papučicu gasa do poda i
najglasnije što je mogao rekao: „Vrijeme je da odeš svojim putem, Ake!“
Snažan udarac protresao je cijeli Rolls Roys kad je kralj punom brzinom
prešao preko ležećeg policajca, od čega je zadnji kraj automobila poskočio
uvis, poput konja koji se ritnuo. Čuli su krik izluđenog majmuna koji je
odletio uzrak i brzo nestao u daljini. Kralj je gledao u retrovizor i smijao se.
Pitao je pauka: „Hej, prijatelju, želiš li vidjeti letećeg pavijana?"
I tako se - negdje između Južnog Trondelaga i neba - sivi pavijan našao u
zraku, nekoliko trenutaka prije no što je počeo padati prema tlu.
„A sad idemo u Norvešku“, rekao je kralj i nagazio po gasu.

Posljednjih pola sata Četvero Pobjedivih uglavnom su gledali šumu ispod

sebe. Nekoliko jezera, tu i tamo koja cesta, ali ni jedne kuće. Postupno su
gubili brzinu pa je sad zmaj letio opasno nisko, blizu vrhova krošnji.
„Bojim se da ovako nećemo stići do Osla“, rekao je Doktor Proktor.
„Ravno ispred nas je čistina!“ viknuo je Mrva.
I doista, odjednom je došao kraj tamnoj šumi, a ispod njih se vidjelo
smrznuto jezero. Doktor Proktor se pripremio za slijetanje i izvukao svoje
dugačke noge iz vreće za spavanje.
„Vežite pojaseve!“ povikao je.
A onda su sletjeli. Profesor je zabio potpetice u led, ali obiteljski zmaj
bio je tako težak da ga nije mogao zaustaviti. Letjelica se prevrnula prema
naprijed i sekundu kasnije svi su ležali na hrpi leda.
„Jesu li svi čitavi?" pitao je Doktor Proktor, pomažući gospođi Strobe da
ustane.
„Jedna žrtva“, rekao je Mrva. Tjeskobno je promatrao razbijeni nos na
zmaju.
„Što ćemo sad?“ pitala je Lisa, nakon što je uspjela očistiti odjeću i
ugledala gustu šumu koja je sa svih strana okruživala jezero.
„Koristit ćemo najbolji svjetski izum za putovanja“, rekao je Doktor
Proktor.
„A to je?“ radoznalo je upitao Mrva.
„Noge“, rekao je Doktor Proktor i počeo hodati.
Ušli su u šumu i krenuli se probijati kroz snijeg. Ubrzo su došli do
stabala kod kojih snijeg nije bio tako dubok. Nastavili su hodati. Nakon
nekog vremena odlučili su predahnuti na padini.
„Nije da se žalim“, počela je gospođa Strobe sjedeći na panju, „ali
izgubila sam cipelu kad smo slijetali. I ne znam mogu li nastaviti put.“
Dotad ni jednom riječju nije spomenula stopalo, ali sad - kada je skinula
čarapu - vidjeli su da je krvavo i natečeno. A onda su začuli poznati zvuk -
automobil. Zatim je zvuk motora nestao. Mrva je otrčao u smjeru zvuka i
brzo se vratio.
„Ispred nas je cesta“, rekao je.
Pomogli su gospođi Strobe i ubrzo došli do uskog, makadamskog puta.
„Ako je prošao jedan automobil, znači da će proći i drugi“, rekao je
Doktor Proktor.
Čekali su. Pa su još čekali. A onda su nastavili čekati.
„Nitko ne dolazi“, uzdahnula je Lisa nakon podužeg čekanja.
„Glupost!“ rekao je Mrva. „Ovo je isto kao kad gledaš posudu s vodom
koja nikako da proključa. A ako je prestaneš gledati, odmah će proključati.
Za mnom, vratimo se u šumu!“
Družina je s oklijevanjem slijedila Mrvu. Čim su ušli u šumu, začuo se
zvuk automobilskog motora koji se približavao.
„Što sam vam rekao?“ likovao je Mrva trčeći natrag prema cesti.
I doista, približavao im se automobil.
„Ajmo stopirati“, rekao je Doktor Proktor i podigao palac.
„Ha, postoji stopiranje i postoji stopiranje“, rekao je Mrva, a potom se
sjurio nasred ceste i raširio ruke. Deset sekundi kasnije sjedili su u toplom
automobilu.
„Jako ste ljubazni“, rekla je gospođa Strobe i kihnula.
„Ma, nema problema“, rekao je vozač. „Kojim dobrom u Oslo?“
„Idemo osloboditi Gregora Galvaniusa“, rekao je Mrva. „I Norvešku. I
ostatak svijeta, kad već pitate. A vi?“
„Ja? Vojska mi je poslala pismo, traže da se javim u Kraljevsku palaču.
Dat će nam uniforme i oružje i poslati nas u napad na Dansku.“
„Jeste li sigurni da je to... dobra ideja?“ pitala je Lisa sa stražnjeg sjedala
na kojem se stisnula.
Vozač je pogledao u retrovizor. „To je sjajna ideja! Ako ih ne pokorimo,
oni će doći i pokorit će nas. Zar niste čuli što je rekao predsjednik?“
„Sad kad ste već spomenuli“, rekao je Doktor Proktor, „biste li mogli
uključiti radio?“
„Naravno“, rekao je muškarac i stisnuo dugme. Iz zvučnika se čulo
pjevanje zbora. Doktor Proktor je promijenio stanicu. Zborsko pjevanje. Pa
sljedeću. Još zborskog pjevanja. Doktor Proktor je mijenjao kanale, ali nije
bilo koristi. Na svakom je pjevao zbor.
„Koju stanicu biste željeli slušati?“ upitao je vozač.
„Želimo čuti kraljev govor“ rekao je Doktor Proktor.
Vozač ga je čudno pogledao. „Kojeg kralja?“
„Pa, kralja.“
„Ne znam ništa ni o kakvom kralju.“
Društvo u automobilu se ukočilo.
Doktor Proktor se zakašljao. „Siguran sam da biste prepoznali kraljev
govor kad biste ga čuli. I da biste razumjeli da je njegova poruka o ne-
slušanju Hallvarda Tenoresena razumna.“
Vozač je naglo zakočio i profesor je udario čelom u vjetrobransko staklo.
Zaustavio se nasred ceste.
„Mislim da ovdje izlazite“, rekao je vozač nagnuvši se preko Doktora
Proktora kako bi mu otvorio vrata.
„Ali...“
„Izlazite! Ne želim izdajice u svom automobilu.“
„Dobro, dobro“, uzdahnuo je Doktor Proktor. On i preostalih troje
Pobjedivih promatrali su automobil kako nestaje u gustom snijegu. Počeli su
gacati po cesti. Ali iza svakog sljedećeg zavoja vidjeli su samo još više
stabala, još više snijega i još više zavoja. Hodali su dalje. I tresli se. I hodali.
I tresli se. Nekoliko puta su zašli u šumu, nadajući se da će naići drugi
automobil, ali to se nije dogodilo. Pa su još hodali. I još se smrzavali.
„Zar ne bi uskoro trebao proći neki autobus?“ uzdahnula je Lisa.
„Zar ne bismo uskoro trebali doručkovati?“ pitao je Mrva, ispljunuvši
borove iglice koje je žvakao.
„Z-z-z“, cvokotali su zubi gospode Strobe, „zar ne bi uskoro trebalo doći
ljeto?“
A onda su - napokon - čuli buku. Pa još malo buke. A onda stvarno jaku
buku.
„Š-š-što bi to moglo biti?“ pitala je gospođa Strobe i kihnula.
„Hm“, rekao je Doktor Proktor i pogledao prema nebu. „Tako bi mogla
zvučati eskadrila bombardera. Možda su već na putu za Dansku.“
Lisa je očajnički zavapila: „O, ne! Nećemo uspjeti spasiti nikoga i ništa!“
Buka je bila sve bliža i bliža.
„Sakrijmo se!“ rekao je Doktor Proktor. „Brzo, u šumu!
„Čekajte!“ viknuo je Mrva. „To nisu bombarderi. To je stroj! To je,
zapravo, savršeni stroj!“
Stali su i zurili u zavoj na cesti. A onda su ga ugledali. Bučni motocikl s
najvećom prikolicom koju je itko ikad vidio. Cijela kazališna loža u koju je,
zapravo, mogao stati čitav orkestar. A za upravljačem je bilo poznato lice.
Prepoznali su ga unatoč demodiranom kaputu s krznenim ovratnikom koji je
nosio.
„V-v-vaša Visosti!“ zavapila je gospođa Strobe cvokoćući zubima.
Čak su i s te udaljenosti jasno vidjeli kako se lice vozača ozarilo. Počeo
je kočiti. Prikolica se počela zanositi i lijevo i desno, dok se napokon nije
uspješno zaustavila točno ispred njih.
„Perry!“ povikao je Mrva kad je ugledao svog sedmonogog prijatelja na
kraljevu ovratniku.
„Rosemarie!“ zavapio je kralj. „I... I...“ bilo je jasno da nije zapamtio
druga imena pa je odustao: „I vi ostali! Nemate pojma što se sve dogodilo
kad ste otišli. I...“
„Čekajte“, rekao je Doktor Proktor. „Nemamo puno vremena. Sve ćete
nam ispričati dok se budemo vozili. Brzo, svi u prikolicu!“ Profesor je
pogledao kralja i rekao: „Ja ću voziti.“
„Ali... Ja sam kralj!“
„A to je moj motocikl“, rekao je Doktor Proktor, zajahao ga i stražnjicom
izgurao kralja prema zadnjem dijelu sjedala. „Jesu li svi ušli?“
Povikali su uglas: „Da!“
Doktor Proktor je dao puni gas i družina je odjurila prema Oslu.
 DOK SU SE VOZILI, KRALJ je pričao svoju priču što je mogao glasnije,
kako bi nadjačao buku motora. Pričao je kako je pobjegao u Rolls Royceu. I
kako je rampa bila spuštena kad je došao do granice, i kako su mu dvojica
čudnih vojnika rekla da nitko ne smije proći, pogotovo ne kraljevi. I kako se
okrenuo natrag i pokupio autostopera u crvenim tajicama.
„Urlao je da je njegovo ime Petter, da je izgubio sav svoj novac na
pokeru u Klabuu i da samo želi vratiti se kući, svojim zmajevima.“
Kralj je tako povezao Pettera, a onda ga je Petter, kad su stigli u njegov
dom, počastio vrućom čokoladom i četiri puta pobijedio u igri ‘čovječe, ne
ljuti se’. (Svaki put bi vikao „Ja sam jedini Petter, jedini Petter i pakleni
Petter sam ja!“). Potom ga je čamcem prebacio na drugu obalu i rekao mu da
samo slijedi visokonaponske vodove i da će tako neopaženo ući u Norvešku.
I tako je kralj slijedio otiske stopala u snijegu što su vodili do crvene kućice
u kojoj je živio starac koji je tvrdio da je krijumčar ljudi i iscjelitelj koji
liječi rukama.
„On mi je prodao ovaj motocikl“, rekao je kralj. „Prodao?“ začudio se
Doktor Proktor. „Prodao vam je moj motocikl?"
„Aha. Za dvije tisuće i stotinu jedanaest dolara. I još me liječio rukama.
Izliječio mi je artritis, jetru i rektalni bronhitis. Pametan lik. Nisam bio ni
svjestan da sam toliko bolestan!“
 Jurili su kroz šumu i nakon nekoliko križanja izašli na širu cestu. Malo-
pomalo, pojavljivalo se sve više automobila. Pa ih je bilo još više. A onda su
napokon vidjeli znak:
Oslo 10 km.
Kad je sat na crkvenom tornju u Oslu označio tri sata, motocikl se
parkirao ispred slastičarnice Syvertsen’s. Kad im je konobarica koja se nije
zvala Marete natočila čaj, i kad su zubi gospođe Strobe prestali cvokotati, i
kad je Mrva pojeo svoja dva i pol doručka, Doktor Proktor je rekao: „Dakle,
ono što znamo jest da moramo spasiti Gregora, državu i cijeli svijet. Dakle,
moramo djelovati brzo. Nažalost, ne znamo gdje se Gregor nalazi i kakvi su
Yodolfovi planovi za napad na Dansku. A bez te informacije, teško da ćemo
ikoga spasiti.“
„Šteta što ne znaš Morseovu abecedu. Da znaš, mogao bi nam reći što je
pisao batler Ake.“
 „Sve čega se sjećam jest da sam se pokušavao iskrasti iz kuće
sinkronizirano s kliktanjem stroja“, uzdahnuo je kralj punih ustiju. „Zvučalo
je kao klikete i klik-klik-klik-klik, nešto slično.“
„To bi bilo G i onda R“, rekla je Lisa. „Ali to nam nije neka pomoć.“
„Znaš Morseovu abecedu?“ upitao ju je kralj, očito zadivljen.
Lisa je potvrdila. „Zar se ne možete prisjetiti još malo koraka?“
„Čekaj da malo protegnem mozak“, rekao je kralj i počeo raditi grimase.
„Štuc-štuc-šic-šic-šic!“
„To je U i P“, rekla je Lisa.
„Ali ja nisam ništa rekao“, prosvjedovao je kralj i s uzdahom odustao od
svog mozga.
„Šk. Štuc-sic šic-šic štuc-šic štic-šic-štuc štuc-štuc-štuc štuc-štuc“
Pet pari zjenica gledalo je Mrvu, a Mrvine dvije zjenice pogledale su
prema gore. Pokušavao je vidjeti vrh svoje glave gdje je sjedio Perry i
štucao: „šic-štuc-štuc-šic štuc-štuc štuc-štuc-štuc štuc-štuc-štuc šic-štucštuc-š
ic.“
„A“, rekla je Lisa „I BUDALA.“
„GRUPA BUDALA!“ povikao je Mrva. „Perry se sjetio Morseove
abecede! Sjećaš li se još nečega, Perry?“
Sjećao se. Lisa je uzela olovku i zapisivala slova na rupčić. A kad je
Perry napokon završio, pročitala je što je napisala: „Ta grupa budala dolazi u
Oslo spasiti onu ludu žabu“
Gospođa Strobe je ispuhnula nos u rupčić. „Sjasiti tu judu jabu?“ čudila
se, sad već jako prehlađena i začepljena nosa, a već je počela podizati ruku
uzrak.
„Ima još“, rekla je Lisa. „Ovo je očito odgovor iz Osla: Budale će
zakasniti, ha, ha. Zaključali smo ga u tamnicu na vrhu tornja u palači i
sutra ćemo ga pojesti za doručak. Puštamo mu grupu BABA kako bi bio
bespomoćan. Veselimo se lijepom doručku sutra, prije napada na Dansku.
Drži na oku Kralja Ružnoće.“
„Kralja Ružnoće?!“ začudio se kralj.
„Moramo spasiti Galvaniusa prije nego što ga pretvore u tost“, objasnio
je Mrva.
„Saznali su da mu grupa BABA oduzima snagu“, rekla je Lisa.
„O, djagi, djagi, djagi, moj djagi, sjatki Gjegoj“, rekla je gospođa Strobe
brišući suze. Kralj ju je zapanjeno pogledao.
„Vaša Kraljevska Visosti“, rekao je Doktor Proktor. „Morate održati
govor na TV-u. I to odmah! Morate iskoristiti svoj kraljevski utjecaj i
nagovoriti ljude da napadnu Kraljevsku palaču prije nego što ujutro počnu
praviti tost!“

„Da?“ pitao je kralj koji je i dalje gledao u gospođu Strobe. Lice mu je

pozelenjelo. „Da spasimo toga jadnog, jadnog, dragog, SLATKOG tipa? Kao
da kralj nema važnijeg posla!“
„Oh, Vaša Kjajevska Visosti“, šmrcala je gospođa Strobe uzimajući
maramicu po kojoj je Lisa pisala. „Ali vi to morate učiniti.“
„Moram li, Rosemarie?“ upitao je kralj prekriživši ruke na prsima. „A što
ako ne želim?“
Rosemarie ga je dugo gledala. A onda je udahnula. Napunila je pluća
zrakom prije nego što je stavila rupčić pod nos i pustila zrak kroz surlu.
 Od puhanja su joj nosnice vibrirale, lusteri su se zanjihali, a svi gosti za
stolovima u strahu su pogledavali oko sebe. A onda je uputila kralju svoj
Strobe pogled.
Ali kralj se nije dao smesti: „Samo vi nastavite sa svojim ispiranjem
mozga. Ne želim spašavati nekakvu budalu koju čak i ne poznajem, a u koju
si ti, što je tako očito, zatreskana do ušiju i spremna učiniti bilo što da mu
pomogneš.“
Gospoda Strobe se ukočila i potpuno izgubila Strobe pogled. „Vi
mislite... Mislite da sam zaljubljena u...“
„To je svima jasno“, rekao je kralj. „I to me boli, Rosemarie .“ Glas mu
je bio na rubu plača. „Duboko me razara, moram ti reći. Mislim, ja sam kralj,
a što je on? Žaba? Žao mi je Rosemarie, ali ovo je jako ponižavajuće. Morat
ćeš to sama riješiti.“
Gospođa Strobe i ostali tupo su gledali u kralja koji je ustao, obrisao
ostatke kolača s kraljevskog ogrtača, odmarširao prema izlazu i zalupio vrata
za sobom tako jako da se zvono iznad njih nekoliko puta okrenulo.
„Ovo nije baš najbolje ispalo“, rekao je Doktor Proktor.
„Što ćemo sad?“ uzdahnula je Lisa.
„To je bar jednostavno“, rekao je Mrva i popeo se na stol. „Sad će
Pobjedivi provesti Plan B, naravno."
„A to je?“
„Pa, postoji je i onda postoji je“, rekao je Mrva. „Naravno, prvo moramo
smisliti plan. Ali ne budite sumnjičavi. Mrvin Plan B. Fantastični, mali,
pjegavi plan. Jednako genijalan koliko i elegantan i jednostavan. Ukratko:
Plan B je toliko dobar da nitko neće vjerovati da to nije naš Plan A!“
„Ako si gotov s reklamiranjem svojeg plana, vrijeme je da ga izneseš“,
rekao je Doktor Proktor.
„Naravno“, složio se Mrva i sišao sa stola. „Ima li tko kakvu ideju?“
Svi su utihnuli.
A onda se javila gospođa Strobe: „Što misjite da odemo u tojanj s
tamnicom, otkjučamo vjata i... Uh, oslobodimo Gjegoja?“
„To je zasigurno vrlo jednostavan plan, gospođo Strobe“, rekao je Mrva.
„Ali, uz dužno poštovanje, možda nije baš elegantan i supergenijalan. Osim
ako nemate veliku želju pretvoriti se u prepečenac.
Toranj je čuvan bolje od Norveške narodne banke, a oni pritom znaju da
dolazimo osloboditi Gregora. Moramo ih nekako nadmudriti. Ima li drugih
prijedloga?“
Tako dugo je vladala tišina da su čuli i drugu kazaljku sa zidnog sata
kako se pomiče. Druga kazaljka se micala prema onome što su znali da će se
dogoditi, osim ako ne smisle nešto supergenijalno i neočekivano.
„Možda imam ideju“, rekla je Lisa.
„Kakvu?“ zapitali su svi uglas.
„Idemo u hotel“, rekla je Lisa.
 NAD OSLOM SE SPUSTILA NOĆ, a mjesec je visio na čistom nebu
pretrpanom zvijezdama koje su svjetlucale poput lampiona. Obasjavao je
visoki Hotel Radisson koji se nalazio odmah pored Kraljevskog parka i ne
baš tako visokog tornja s tamnicom u sklopu Kraljevske palače. Obasjavao
je i veliku, sjajnu spravu smještenu odmah iza ulaza u palaču, spravu koja je
jezivo i zastrašujuće podsjećala na toster, samo što je bila stotinu puta veća.
Mjesec je obasjavao i dvorište Kraljevske palače koju su čuvala dva brkata
Kraljevska čuvara u crnim uniformama Kraljevske garde i ružnim kapama s
kojih su visjele velike, čudne rese.
„Ovdje u Norveškoj stvarno imamo lijepo nebo“, rekao je jedan s
uvijenim brkovima. „Slažeš li se, Gunnare?"
„Moram reć da se slažem", rekao je drugi s brkovima koji su bili izduženi
prema vrhu brade. „Nitko nema tako lijepe zvijezde kao mi u Norveškoj
„Da, sama spoznaja da je Bog odlušio blagosloviti našu državu s tako
šarobnim nebom doista me ganula, znaš?“
„Uopće me ne iznenađuje to što nam Danci žele oduzeti nebo.“
„Nama, Rođenim Čampionima, to je uvreda! Moram priznati kako jedva
čekam da ih razbijemo."
„Mislim da si trebao reći ‘uništimo’ Rolfe.“
„Da, u pravu si, Gunnare. Ali veselim se sutrašnjem jutarnjem
pogubljenju.“
„Kladim se da znam o čemu taj žaboliki tip sada razmišlja“, rekao je
Gunnar s izduženim brkovima.
Obojica su hitro pogledali prema tornju koji je, sa zvjezdanim nebom u
pozadini, izgledao poput siluete.
„Čudno“, rekao je Izduženi Brk udarajući nogama. „Na trenutak mi se
učinilo da sam vidio malog dječaka kako visi na nebu.“
„Ho, ho, ho,“ smijao se Uvijeni Brk.

Mrva je mirno stajao održavajući ravnotežu. Kad je vidio da dvojica

stražara gledaju prema njemu, samo je zastao. Jesu li ga vidjeli? Nadao se da
nisu.
Osjetio je laganu vibraciju na zategnutoj, gotovo nevidljivoj paukovoj niti
ispod Balansirajućih cipela. Polako se okrenuo na drugu stranu, prema
Hotelu Radisson. Preciznije, prema sobi 1146, gdje je paukova nit ulazila
kroz prozor i zalijepila se za minibar u kutu sobe. U tami je vidio obrise Lise,
Doktora Proktora i gospođe Strobe. Ponovo se okrenuo licem naprijed, prema
tornju s tamnicom. Na visini je uvijek bilo više vjetra nego što bi se daio
pretpostaviti gledajući s tla. Ali večeras mu je vjetar pomagao.
Prošlo je dvadeset minuta otkad je njih petero uletjelo u hotel, tražeći
sobu s pogledom na Kraljevsku palaču na nekom od viših katova. Srećom,
soba 1146 bila je slobodna. Recepcionar im je dao ključ pa su se dizalom
popeli na jedanaesti kat. A onda su počeli provoditi u djelo Lisin plan. Lisa
je negdje pročitala da se pauci, kada žele prijeći velike udaljenosti, samo
spuste na nit i prepuste vjetru. Gospođa Strobe je potvrdila da je ta
informacija točna. A onda je Perry učinio točno to. Dok je Doktor Proktor
provjeravao puše li vjetar u manje-više dobrom smjeru, zabavni i pametni
pauk omotao je paučinu oko minibara i skočio kroz prozor. Ali umjesto da se
strovali s jedanaestog kata na pločnik i pretvori u marmeladu od pauka, Perry
je odjedrio prema Kraljevskom parku i nestao u tmini tiho štucajući. Čekali
su desetak minuta dok nisu dobili signal: paučina se zatresla tri puta, što je
značilo da je Perry uspio doći do tornja s tamnicom i da je za njega privezao
nit.
Onda je došao red na Mrvu. Naravno da je to bio posao za njega, za koga
drugog? Ovoga puta svi su brzo odustali kad ih je krenuo uvjeravati da je on
jedini dovoljno lagan za hod po Perryjevoj niti paučine i da je možda čak i
dovoljno malen da se provuče između rešetaka u Gregorovu ćeliju. Zatim je
obuo Balansirajuće cipele i oprezno zakoračio na paukovu nit.
„Uzmi“, rekao je Doktor Proktor, dodajući mu ružičaste naušnjake i malu
bočicu na čijoj je etiketi pisalo: „Napitak za snagu Doktora Proktora s
meksičkim gromovskim čilijem, maksimalna snaga.“
 Mrva je zakoračio na nit. I hodao je po njoj sve dok nije ugledao dvojicu
stražara kod ograde kako naglo podižu pogled. Onda je zastao. I evo nas
tamo gdje smo i mi zastali - s Mrvom ukočenim na niti i stražarem s uvijenim
brkovima lcoji se smije stražaru s izduženim brkovima, zato što je pomislio
da je ugledao dječaka nasred neba.
Kad je shvatio da ga nisu primijetili, Mrva je s olakšanjem izdahnuo i
nastavio balansirati prema tornju. Začuo je glazbu. Poznati ženski glas je
pjevao:
„Mamma mia, here l go again
My my, how can I resist you...“
A tamo u tami, kroz uski prorez ugledao je Perryjeve oči kako
svjetlucaju.
Mrva je došao do kraja, skočio na balkon koji je okruživao toranj i
pričekao da mu se Perry smjesti u kosu, a potom je gurnuo glavu kroz
rešetke na prozoru.
Tamnica je imala kamene zidove i bila je mračna. No, uz pomoć
mjesečine i treperenja, Mrva je spazio Gregora Galvaniusa. Zglobovi na
nogama i rukama bili su mu vezani lancima pričvršćenima za kameni zid.
Osim gaćica koje su bile bijele - ili više-manje bijele - bio je gol. Gornji dio
mršavog tijela bio mu je bijel poput mlijeka, a njegovo tužno lice izgledalo je
još tužnije s plavkastosmećkastom bradicom i plavim podočnjacima.
„Gospodine Galvanius“, šapnuo je Mrva.
Nije bilo odgovora.
„Gregore! Došli smo te spasiti.“
Jadni Gregor je užasno sporo podigao lice i posve tupo zurio u Mrvu.
Onda se - kao da je postao svjestan da je pred njim doista Mrva i da ne sanja
- naglo ozario.
Mrva se počeo provlačiti kroz rešetke i - gle čuda! - ušao je u tamnicu.
„Vidi me!“ rekao je držeći ružičaste naušnjake. „Stavit ćemo ti ih pa više
nećeš čuti glazbu. A onda ćeš se počastiti ovim...“ Odvrnuo je čep na bočici
Napitka za snagu. „Maksimalna snaga. Dovoljno da pokidaš lance i uspiješ
slomiti željezne šipke na vratima. Ali moramo požuriti, čekaju nas.“
Baš kad mu je namjeravao staviti naušnjake, primijetio je naglu promjenu
izraza na Gregorovom licu. Možda je bolje reći transformaciju. Naime,
Gregor Galvanius je pred Mrvinim očima postajao sve manji i manji. I sve
okrugliji. Podočnjaci su nestali. Lice mu je postalo pjegavo, sa zadignutim
nosom. I na kraju, kosa mu je postala tako crvena da nije mogla pripadati
nikome drugom osim jednom dječaku kojega je Mrva poznavao.
Njemu.
Mrva je stajao u tamnici i zurio u svoj odraz.
Koji se počeo smijati. Otvorio je usta i pokazao oštre zube i ljubičasti
jezik koji se klatio sa strane, a smijeh koji je postajao sve glasniji prigušio je
Agnethino pjevanje. Kada je Mrva pogledao prema podu, ugledao je par
rupičastih čarapa sa zakrivljenim noktima na nogama koji vire iz njih.
A dugački, sijedi rep fijukao je naprijed-natrag po kamenom podu.
„Aaaaah!“ vrisnuo je Mrva.
„Štuc!“ rekao je Perry.
„Dvostruko aaaaah!“ vrištao je Mrva.
„Štuc!Štuc!“ čulo se s nekog drugog mjesta.
Mrvin odraz zakoračio je sa strane i otkrio kako iza njega visi pravi
Gregor. Oči su mu bile napola zatvorene, kao da je napola svjestan.
„Dugo sam čekao ovaj posjet“, rekao je Mrvin odraz i Mrva je prepoznao
glas iz palače. Bio je to glavom i bradom šef: Yodolf Staler. A onda se tijelo
i lice stvorenja transformiralo i pretvorilo u Hallvarda Tenoresena čije je lice
poprimilo pomirljiv izraz: „A također sam pomalo tužan jer naše poznanstvo
neće biti dugog vijeka. Nažalost, sutra ćemo vas obojicu pretvoriti u tost.“
Vrata tamnice su se otvorila i u nju su ušla četiri mjesečeva pavijana. Sve
se odigralo tako brzo da Mrva nije stigao reći ni „kolač“, da mu se ta riječ
uopće izgovarala. Dobro, ovo je već pretjerivanje; vjerojatno bi stigao reći
„kolač“. Ali ne i „kolač s filom“. A zasigurno ne bi stigao reći „zamrznuti
kolač s filom“. Naravno, da je kojim slučajem to želio reći. Pavijani su
zgrabili Mrvu i prikovali ga za zid pokraj Gregora. Visjeli su tamo baš kao
dva prepečenca.
Yodolf je prišao Mrvi, kvrcnuo ga po glavi i zapiljio se u njega kao da se
pita kakvo je to čudno stvorenje. Onda je zgrabio Perryja iz Mrvine kose,
držeći ga između palca i kažiprsta kao da razmišlja hoće li ga zgnječiti. Zatim
se predomislio i ispraznio bočicu Doktora Proktora, stavio pauka u nju,
začepio je i stavio na prozor.
„Sad možete gledati kako se vaš prijatelj polako guši“, rekao je Yodolf.
Zatim je ispružio ruku, zgrabio paukovu nit i povukao je prema sebi:
„Hm“, rekao je razmišljajući. „Tandoora, možeš li izaći i pogledati kamo vodi
ova paučina? Ako sam u pravu, ostatak družine trebao bi biti na njezinom
drugom kraju.“
„Odmah ću otrčati i saznati“, rekao je najmanji mjesečev pavijan i brzo
nestao.
Yodolf je pregrizao paukovu nit i bacio je kroz prozor. Onda je stavio
ružičaste naušnjake i slušao tišinu, ali je ubrzo zaključio da je tišina dosadna
pa ih je skinuo i dodao jednom od pavijana, koji ih je odmah isprobao.
Yodolf se rastezao od zadovoljstva; ruke su mu jurnule uzrak, a kad je
zijevnuo pokazao je da su mu ralje tako velike da bi bez problema mogao u
njih staviti cijelu lubenicu.
„Vrijeme je za spavanac. Pred nama je dugačak dan“, rekao je Yodolf.
„Ne, čekaj, ha, ha! Vama će dan zapravo biti jako kratak!“
„Ta ti je dobra!“ piskutavim je glasom povikao jedan od pavijana, kojeg
je Mrva također prepoznao. A onda su se sva tri pavijana počela smijati.
„Ti češ čuvati stražu, Görane“, rekao je Yodolf.
„Ja? Ali ja sam...“
„Zapovjednik, znam. A ja sam taj koji još uvijek odlučuje, je li tako?
Hajde, čuvaj stražu! Mi idemo vidjeti što je Tandoora otkrila.“
Yodolf je potjerao pavijane iz tamnice, zaključao vrata i dodao ključ
Göranu.
„Bi li bilo u redu ako bih samo...“ započeo je Göran.
„Ne bi“, zarežao je Yodolf. „Ne možeš ih mučiti. Pokvarit ćeš im okus.“
Göran je jedva čujno promrmljao „prljave dvrolje“ i zgrabio ključ. Ostali
pavijani već su bili otišli. Mrva je čuo struganje stolice po podu. Göran je
sjeo negdje na hodniku i pojačao glazbu.
„Da, da“, rekao je Mrva. „Ponekad je baš tako.“
„Mislim da je meni uvijek ovako, ako me pitaš“, šmrknuo je Gregor. „Joj,
kada bi barem isključili tu glazbu!“
„Siguran sam da će nas ostali uskoro spasiti“, pokušao ga je ohrabriti
Mrva, ali iziritirani Gregor ga je prekinuo.
„Jesi li vidio stražare oko palače? Imaju pedeset mjesečevih kameleona i
stotinu hipnotiziranih Norvežana koji hodaju uokolo s puškama, u
tradicionalnim norveškim nepromočivim čizmama. Zaboravi! Već smo
tostirani!“
 Mrva je uzdahnuo i ugrizao se za jezik jer je bilo očito da Gregor nije
raspoložen za razgovor. Nakon nekog vremena čuo je kako stražar u hodniku
hrče.
„Hej!“ šapnuo je Mrva. „Imam ideju!“
„O, ne“, očajnički je rekao Gregor. „Ne mogu više.
„Jednostavno je“, rekao je Mrva. „Samo trebaš odrolati svoj jezik.“
 „O, NE“, REKLA JE LISA. „Zarobljeni su!“
Doktor Proktor i gospođa Strobe, koji su stajali pokraj Lise, gledali su u
tamu s prozora sobe 1146 Hotela Radisson. Ruka Doktora Proktora još
uvijek je stezala mlitavu paukovu nit koja je visjela iz sobe. Shvatili su da je
prekinuta.
„I mi uskoro možemo postati zarobljenici“, rekao je Doktor Proktor.
„Yodolf je zasigurno shvatio kamo vodi ova nit. Moramo otići, i to pod
hitno!“
Čim je završio rečenicu istrčao je s ostalima iz sobe 1146, što je brže
mogao. Zaustavili su se na kraju hodnika da bi pričekali dizalo.
„Imamo sjeće“, rekla je gospođa Strobe pokazujući osvijetljene brojeve
na vratima dizala. „Dizajo putuje pjema goje.“
„Što ako je sve oko nas puno mjesečevih kameleona koji nas traže?“
upitala je Lisa.
„Gjuposti, nisu oni tojiko bjzi“, rekla je gospođa Strobe.
Bilo je tiho. Brojke na dizalu su pokazivale da ide sa sedmog na osmi
kat.
„S druge strane“, rekao je Doktor Proktor, „zdravije je hodati
stepenicama.“
Dizalo je bilo na devetom katu.
„Hodanje po stepenicama je jako dobro za organizam“, rekla je Lisa.
Deseti kat.
„Od hodanja sjepenicama jivi se puno duje“, rekla je gospoda Strobe.
„Idemo“, požurivao ih je Doktor Proktor.
Potrčali su prema vratima iznad kojih je svijetlio natpis „IZLAZ“. Vrata
su se zatvorila za njima u istom trenutku kad su se počela otvarati vrata
dizala.
„Ograda“, rekla je Lisa, gledajući dolje niza stepenice kako se ograda u
krugovima spušta prema prizemlju i postaje sve manja i manja. „Da je sad
ovdje, Mrva bi se spustio po ogradi."
Prebacila je nogu preko ograde, zajahala je i počela se spuštati, leđima
okrenuta prema prizemlju. Nije prošla ni cijeli kat kad je vidjela kako Doktor
Proktor pomaže gospođi Strobe da se i ona popne. Brzina je postajala sve
veća dok su se kružno spuštali prema prizemlju. Pored njih su prohujali
zidovi, stepenice, požarna vrata... Kad je došla do prizemlja i sletjela na pod,
Lisi se toliko vrtjelo u glavi da se, kad je uspjela ustati, samo zibala lijevo-
desno. Onda je stigla i gospođa Strobe. Plop!
„Gdje je Doktor Proktor?“ pitala je Lisa gledajući prema vrhu stepenica.
A onda se i on pojavio. Spuštao se polako, čvrsto stišćući ogradu
bedrima dok je zavijao od bola.
„Ne stišjite tako jako“, povikala je gospođa Strobe.
Očito ju je poslušao jer se potom spustio jako brzo i - plop! - sad je i on
ležao na podu. Oko njega se širio miris spaljene tkanine dok je frenetično
puhao u svoja bedra ne bi li ih ohladio. Lisa je čula kako se gore otvaraju
vrata pa je pogledala prema vrhu stepenica. Ugledala je siluete nečijih lica
kako gledaju u nju. Crna lica okružena sijedim dlakama. A onda se
stepeništem prolomio glas: „Prljave dvrolje! Eno ih! Natrag u dizalo, brzo!“
„Idemo“, požurivala ih je Lisa trčeći prema jedinim vratima koja je
vidjela. Ušli su u hotelsko predvorje krcato ljudima. Lisa se nije zaustavljala
nego je samo pojurila prema rotirajućim izlaznim vratima, zajedno s
profesorom i gospođom Strobe koja je trčala na visokim petama. Pretrčali su
križanje na Trgu Holberg i došli do tramvajske stanice.
„Ljiza nas su...!“ Lisa je čula gospođu Strobe kako dahće iza nje.
„Sustižu nas“, čula je Doktora Proktora kako stenje i zaostaje.
Lisa je trčala najbrže što je mogla. Znala je što treba učiniti kako od nje
ne bi napravili tost. Pa je skočila, zaplovila zrakom, sletjela na sjedalo MSP-
a - motocikla s prikolicom - prebacila paljenje na ON i najjače što je mogla
nagazila starter, okrećući ručicu gasa. Nije upalio.
Ponovo je nagazila.
Ništa.
Opet.
 Kako da ne.
Čula je gospođu Strobe kako uskače u prikolicu.
I ugledala Doktora Proktora. Pogledala je iza sebe. Nije vidjela nikoga.
Ali ih je čula, čula je ubrzano struganje nogu po asfaltu, nogu s nevjerojatno
ružnim noktima koji su grebali po cesti. Zvijeri su se kamuflirale i bile
nevidljive, ali su očito bile blizu. Lisa je skočila i bacila se na starter.
Bruuuuuuuuum!
Pokrenula ga je, ali što sad? Lisa nikad nije vozila motocikl.
„Kuplung i brzina“, povikao je Doktor Proktor. „Kuplung i brzina!“
Kuplung ovo, kuplung ono, pomislila je Lisa prebirući po ručicama.
Koraci su sad bili jako blizu. Lisa se stisnula. Osjetila je kako je netko sjeo
iza nje i stavio joj ruke preko ramena.
„Ovako.“
Bio je to Doktor Proktor.
Motocikl je pojurio s ruba pločnika niz ulicu.

„Sad pomakni jezik udesno“, šapnuo je Mrva okrenuvši glavu kako bi

mogao vidjeti Gregorov plavkasti žablji jezik kojeg je ovaj odrolao i isplazio
kroz rešetke.
„Kamo?“ stenjao je Gregor s otvorenim ustima.
„Desno. Jezikom moraš skrenuti iza ugla. Göran sjedi dolje niz hodnik.“
„To nihe taho laho“, jecao je Gregor.
„Ali moraš“, rekao je Mrva. „To nam je jedina šansa.“
Gregor je jecao od slabosti. Ali uspio je odrolati još jezika. Uspio je i
skrenuti s njim iza ugla, gdje je nestao iz vidokruga.
„A sad moraš osjetiti kamo trebaš ići“, šapnuo je Mrva. „Prsten s
ključevima vjerojatno mu je obješen oko struka.“
„Ou!“
„Što je? Mislim... Što to znači?“ pitao je Mrva.
„Jeik mi je zajepjen za jipke.“
„Molim?“ upitao je Mrva.
„Ou! O!“ jaukao je Gregor.
„Ššš! Probudit ćeš Görana“, upozorio ga je Mrva. U tom trenutku ugledao
je Gregorov jezik i shvatio što mu pokušava reći. Jezik mu se zalijepio za
zaleđene željezne šipke! Zadrhtao je prisjećajući se onog vremena kad su se
djeca međusobno nagovarala da liznu zaleđene šipke. I on je to učinio i jezik
mu se zalijepio. Uspio ga je osloboditi na najbolniji način koji možete
zamisliti. Povukao ga je, gotovo ga iščupavši i dobro razderao da bi se
oslobodio. A to je bio tek majušni jezik. Dok je Gregorov...

„Trgni ga!“ rekao mu je Mrva.

„To boli“, jecao je Gregor već na rubu suza.
„Sad!“ viknuo je Mrva strogim glasom i žmireći. Dok je slušao zvuk
kidanja površine Gregorova jezika, gledao je kako mu se tijelo, pribijeno za
zid tamnice, trese od bola.
„Ou! Ou, ou!“
Trostrukoou! pomislio je Mrva otvarajući oči. Gregorov žablji jezik ležao
je poput komada plavog, smrznutog mesa na kamenom podu tamnice.
„Herojski odrađeno, Gregore! Pravi si borac!“ Komad plavog mesa vrpoljio
se i micao. A onda se posve umirio.
Gregor je uzdahnuo. „Pjeviše sam umojan, Mjvo.“
 „Sjeti se, spašavamo svijet, Gregore."
„Ali ja mjzim ovaj svijet!“ očajnički je promrmljao Gregor.
„Onda se sjeti da ovdje spašavaš gospođu Strobe.“ Gregor cijelu minutu
nije ništa rekao, a onda se njegov jezik počeo opet micati.
„Osjećam mu nogu. Fuj“, šapnuo je Gregor.
„Idi više“, rekao je Mrva.
„Koheno“, rekao je Gregor.
„Još više.“
„Bedjo.“
„Više!“
„A ovo he... Što he ovo? Šešto glatko i nabubjeno...“
„Uh...“ rekao je Mrva koji je u tom trenutku zamislio Gregorov jezik i
pomislio kako je dobro što Gregor ne može vidjeti. Ali očito je bilo
prekasno.
„Aiiiijjjjj!!!“ Gregor je stisnuo oči i počeo pljuvati, pa onda opet pljuvati.

U hodniku se čulo ravnomjerno hrkanje, a prekidalo ga je tek povremeno

zadovoljno roktanje. Ni Mrva više nije mogao izdržati. Morao se nasmijati. I
tako su se tu, osuđeni na smrt i prikucani za zid, tresli od smijeha. „Ne
odustaj, Gregore“, šapnuo je Mrva gušeći se od smijeha. „Jesi li pronašao
ključeve?“
„Jevo!“ rekao je Gregor. „Jimam kjučeve. U kjiju su mu.“
„Odlično! Dovuci ih ovdje.“
Mrva je gledao kako se Gregorov jezik sporo rola, poput tapete, sve dok
mu između usana nije virio samo njegov vrh. A s njega je visio prsten s
ključevima. S ovim ključevima mogu sve otvoriti, pomislio je Mrva. I lokote
kojima su prikovani, i vrata tamnice, glavna vrata tornja i stražnja vrata kroz
koja bi mogli lako pobjeći. Ni jedna brava više im nije bila problem. Ali,
imali su drugi problem.
„Kako jemo otkjučati jokote kad ne mojemo kojistiti juke?“

Juke? Što je to? A, ruke! Nisu mogli koristiti ruke. Mrva nije razmišljao
o tom problemu. Čeznutljivo je pogledao prema Perryju koji je, zarobljen u
boci, izgledao sve slabije i slabije. Ni njemu nije mogao pomoći. Sloboda je
bila tako blizu, a opet tako daleko.
„Sloboda je tako blizu“, rekao mu je glas pokraj uha. „A opet tako
daleko.“
Iako se Mrva već dugo smrzavao, od ovoga glasa postalo mu je još
hladnije. Yodolf je ušao u tamnicu tako tiho da ga uopće nije primijetio. A
nije ga mogao ni vidjeti. Dijelovi zida u tamnici počeli su se mijenjati i
mjesečev kameleon, koji je izgledao kao divovski pavijan, počeo se
materijalizirati.
„Sad ćeš mi reći tko su tvoji kompanjoni“, rekao je Yodolf. „I gdje su se
sakrili.“
Čak i u ovako teškoj situaciji Mrva je osjetio malo radosti jer je
Yodolfovo pitanje značilo da su Lisa, Doktor Proktor i gospođa Strobe
uspjeli pobjeći!
„Slušaj sad, ti klempavi, neobrijani pavijane“, počeo je Mrva. „Možeš mi
uraditi što god hoćeš, neću ti ništa otkriti! Ionako ćeš onas tostirati. Što može
biti gore od toga?“
„Malo mučenja?“ pitao je Yodolf.
„Zaboravi mučenje“, rekao je Mrva sa širokim osmijehom na licu.
„Crvenokosi ljudi vole bol. Nisi to znao?“
„Hmfrh“, rekao je Yodolf i okrenuo se prema Gregoru. „A ti, žabac? Jesi
li i ti ljubitelj mučenja? Što kažeš da još malo pojačamo glazbu?“
Mrva je nervozno pogledao Gregora.
„Jedina stvaj koju žejim izbjeći", rekao je Gregor dok su mu ključevi i
dalje visjeli na vrhu jezika, „su pavijanovi hemojoidi. Imaju jokus devina
izmjeta. Sjobodno me mojete mujiti sa svjim ostajim.“
Mrva se nije mogao suzdržati. Počeo se smijati. Yodolf ga je gledao u
nevjerici, polako odmahnuo glavom i zarežao: „Ljudi! Vi, ljudi, stvarno niste
normalni!“
Zatim je odšetao do prozora, zgrabio bočicu i protresao je, bacajući
beživotnog Perryja gore-dolje.
„Pa, u tom slučaju, ovaj je gotov“, rekao je Yodolf i bacio bočicu kroz
prozor. Mrva je prestao disati. Čuli su kako se bočica razbila o kamene
kocke u dvorištu. Svojom pavijanskom facom Yodolf se unio Mrvi u lice.
„Nešto nije u redu, patuljak? Više ti nije smiješno?"
Mrva je progutao knedlu.
Yodolf se nasmijao, uzeo ključeve s Gregorova jezika, izašao iz tamnice,
zalupio vrata i zaključao ih.
 U OSLU SE BLIŽILA PONOĆ. A, opet, grad još uvijek nije utihnuo. Dok
je hodao prema palači kralj je vidio ljude kako odlaze kućama sa
spremnicima punim hrane i vojnike koji se voze u maskirnim kamionima.
Izgledali su prilično ratoborno gledajući ravno preda se. Ratoborno i nekako
kao hipnotizirani. Bilo mu je čudno što ga nitko nije prepoznao iako je bio
kralj. Upravo je popio malo pivo kako bi utopio tugu zbog Rosemarie - svoje
nesuđene ljubavi. Nije mu bilo jasno zašto je konobar uporno tražio da mu
plati iako mu je kralj rekao: „Zaboga čovječe, pa ja sam kralj!“ Da.
I ne samo to. On je kralj koji ima slomljeno srce! A kad je konobar vidio
da kralj ima samo švedski novac, izbacio ga je van! Kraljevi podanici nisu ga
uopće prepoznali! Ali ni on nije prepoznao njih! Baš tužno. A kad malo bolje
razmisliš, i prilično jezivo.
Sad mora pronaći neko prenoćište. Nazvao je nekoliko ljudi za koje je
mislio da su mu prijatelji i pitao može li prespavati kod njih, ali svi su mu
poklopili slušalicu kad su shvatili s kim razgovaraju. Možda bi trebao
pokušati kod Sestara Milosrdnica? One imaju, koliko zna, utočište za
beskućnike.
Prošao je pokraj bloka zgrada od bijelog kamena u središtu četvrti. Sve je
te zgrade jako dobro poznavao. Tu su bile televizijske i radijske redakcije
Norveške radio-televizije. Ljudi iz tih zgrada dolazili su kod njega snimati
tradicionalni novogodišnji govor iz Kraljevske palače. Kao da su postale
samovoljne, noge su ga odvele ravno do bijelih zgrada. Ušao je kroz vrata i
uputio se prema studiju. Došao je do porte.
„Htio bih razgovarati s Nomskom Ullom“, rekao je kralj zaštitarki s druge
strane pulta. Pogledala ga je strogim zaštitarskim pogledom.
„Ne vjerujem da ga poznajete. Nomsk Ull je velika TV zvijezda.“
 „A ja sam kralj“, rekao je kralj.
Zaštitarka ga je odmjerila preko naočala i smijući se odgovorila: „Oooo,
bombončiću, naravno da jesi. Što si to učinio? Posudio kraljevski ogrtač iz
odjela za kostime?“
Kralj je zurio u nju. To baš nije bio Strobe pogled; gledao ju je nekako
nježno, pospanim pogledom sa spuštenim kapcima. A onda je počeo govoriti.
Riječi su mu izlazile u monotonom ritmu, gotovo kao da pjeva, polako, poput
viskoznog sirupa u jako hladnom danu: „Dragi moji sunarodnjaci. Stara
godina je iza nas i ona nam je donijela dobrih stvari, prije svega u napretku,
pa imamo razloga za slavlje. Primjerice, naša prosječna plaća kontinuirano
raste i Norveška je jedna od najsretnijih država na svijetu. Osvojili smo
zlatnu medalju u klasičnom kombiniranom nordijskom biatlonu, a
Honningsvag je još jednom proglašen jednim od najsjevernijih gradova
svijeta."
Zaštitarka je zijevnula, a kralj je nastavio: „Godina nam je također
donijela nove izazove i probleme s kojima ćemo se morati zajedno suočiti u
godini koja dolazi...“
Zaštitarka se nagnula malo naprijed, a i kralj se približio, kako bi mogao
održati kontakt očima.
„A upravo sad pojavilo se pitanje spašavanja Norveške i svijeta od
katastrofe. Ponavljajte za mnom: katastrofe.“
„Katastrofe“, ponovila je zaštitarka glasom mjesečara.
„Upravo zato“, rekao je kralj, „morate pozvati Nomska Ulla da dođe
ovamo.“
„Zvati Nomska Ulla“, ponovila je zaštitarka. Podigla je telefonsku
slušalicu, birala broj, kratko pričekala i zatim glasom mjesečara rekla:
„Kalle, molim te, spusti se do recepcije."
Minutu kasnije, Nomsk Ull, voditelj NoroVision zborskog natjecanja,
stajao je pred njim.
„Drago mi je što mogu upoznati obožavatelja“, pjevušio je sa sladunjavim
osmijehom koji mu je bio zaštitni znak na ekranu i kratko se rukovao s
kraljem. „Ali jako žurim. Vi radimo šou uživo i...“
Zaustavio se jer mu kralj nije želio pustiti ruku.
„Hej, pusti me, ljudi čekaju...“
„Moji dragi sunarodnjaci“, rekao je kralj, a Nomsk Ull ga je u čudu
gledao. „Nova godina je pred nama i, kao i uvijek dosad, osjećamo potrebu
zahvaliti se starijima...“
Kapci Nomska Ulla najednom su izgledali kao da se nešto teško
prilijepilo za njih.
„U šouu uživo koji upravo vodiš predstavit ćeš kralja, a onda će se kralj
obratiti norveškom narodu“, rekao je kralj.
„Kralj će se obratiti norveškom narodu“, ponovio je Nomsk Ull.
„Izvrsno, idemo“, rekaoje kralj.

Lisa, Doktor Proktor i gospođa Strobe sjedili su za kuhinjskim stolom, u

malenoj plavoj kući koja je bila okružena nanosima snijega, na vrhu Avenije
Cannon.
„Uf, zamajo su nas uhvatiji“, šmrcala je gospođa Strobe dok joj je glas
podrhtavao.
„Drago mi je da si preuzeo gas i kuplung“, Lisa je zahvalila Doktoru
Proktoru.
„Velika je nesreća što će Mrva i Perry sutra vjerojatno postati prepečenci,
skupa s Gregorom“, rekao je Doktor Proktor prolazeći s obje ruke kroz svoju
nepočešljanu, bujnu kosu i u očaju češkajući tjeme.
„Ja sam najviše kriva“, rekla je Lisa. „To je bio moj plan.“
„A ja sam tjebala sve zaustaviti“, rekla je gospođa Strobe. „Pa
pjetpostavljam da je moja...“
„Dosta!“ povikao je Doktor Proktor: „Zbog čega uvijek netko od nas
završi u tamnici?“
„Znam što bi Mrva rekao na sve ovo“, javila se Lisa. „Dajte mi slobodu
ili me ubijte!“
Svi su se nasmijali, ali nakon toga osjećali su se još tužnije. Zatim su se
zamislili. Pa su još malo razmišljali. Sve dok Doktor Proktor nije napokon
rekao ono što su svi mislili: „Ne možemo ništa učiniti.“
Gospođa Strobe je zajecala, umotana u vunenu deku i nestala u dnevnom
boravku. Legla je na kauč i uključila TV. Čuli su kako šmrca glasnije od
zborskog pjevanja.
Lisa je također htjela zaplakati, ali umjesto toga obula je čizme.
„Pretpostavljam da je vrijeme za povratak kući“, rekla je. „Istina, moji
roditelji su hipnotizirani, ali možda svejedno brinu za mene.“
 Doktor Proktor je samo kimnuo glavom.
Lisa je došla do izlaznih vrata, otvorila ih i, baš kad je namjeravala izaći,
začula je poznati glas. Odmah se zaustavila. Glas je dolazio iz dnevnog
boravka.
„Dragi moji sunarodnjaci, moralo se dogoditi prije ili kasnije: Sretna
Nova godina! Ali, dopustite mi da kažem i ovo: Hvala vam za Staru godinu!
A sad, kada je na izmaku, dopustite mi da poželim brz oporavak svima koji
će se ove godine razboljeti. Pogotovo starijima, usamljenima i onima koji su
na moru. Zajedno napuštamo godinu vrijednu pamćenja u kojoj su šanse za
kišu bile promjenjive, u kojoj su šivani narodni kostimi i lovljeni lososi...“
Lisa je osjetila kako joj se prizijevalo, ali je požurila u dnevni boravak gdje
je gospođa Strobe sjedila ispred TV-a i hrkala. Muškarac u crvenom
kraljevskom ogrtaču s bijelim krznenim ovratnikom zurio je iz televizora s
uštogljenim izrazom lica, utopljen u monotoniju: „Ali smo također svjedočili i
nasilnom preuzimanju vlasti i činu samoproglašenja predsjednikom.“
„To je kralj! “ povikala je Lisa. „Kralj drži novogodišnji govor na TV-u!“
Strobe hrkanje najednom je prestalo i Lisa je čula povlačenje stolice u
kuhinji. Sekundu kasnije, trojka je sjedila na kauču i širom otvorenih očiju
piljila u TV.
„Cilj Hallvarda Tenoresena nije stvoriti bolji život vama, dragi moji
sunarodnjaci“, govorio je kralj. „Njegov cilj je stvoriti kaos i omogućiti
svojim pavijanima doručak. Ovo je istina: Njegovo pravo ime je Yodolf
Staler i došao je s Mjeseca. Hipnotizirao vas je preko programa sa zborskim
pjevanjem, ali s tim je gotovo. Sad ćemo mi, dragi moji sunarodnjaci i svi vi
koji ste na moru - zaustaviti Yodolfa Stalera. Danci su naši prijatelji i
zahtijevam da odmah spustite oružje... Ili, što bi bilo još bolje, usmjerite
oružje prema Yodolfu Staleru i njegovim kompanjonima. A posebno prema
batleru Akeu, tom prostaku i izdajničkoj zmiji od batlera.“
„Izvrsno!“ prošaptao je Doktor Proktor. „Uspio je! To je tako... tako...“
„On je kralj. Samo radi ono što mu je dužnost“, rekla je Lisa kolutajući
očima, u želji da kaže kako je kraljev novogodišnji govor rijetko kad bio
uzbudljiv.
„Ali... Je li došao na vrijeme?“ tjeskobno se pitala gospođa Strobe.
„Hoćemo li imati vremena spasiti Gregora i Mrvu? Do zore je ostalo samo
nekoliko sati..
 „Znam!“ rekla je Lisa.
„Što?“ pitao je Doktor Proktor.
„Školski orkestar. Odgovor je glazba orkestra.“
„Stvarno?“ upitala je gospođa Strobe.
„Naravno!“ rekla je Lisa. „Moramo sastaviti orkestar. Znate li vi nešto
svirati? Nije bitno što! Brzo!“
„Ja znam svijati mali klavij“, rekla je gđa Strobe. „Mislim, znala sam.“
„Uh...“ rekao je Doktor Proktor. „Ja mogu svirati Frere Jacquesa na
kasetofonu.“
„Treba nam još glazbenika“, rekla je Lisa. „Moramo izaći na ulice i
regrutirati ih. Treba nam i dirigent... Treba nam...“

Gospodin Madsen se probudio iz prve. Netko mu je zvonio na vratima.

Zaspao je u naslonjaču, a njegov TV emitirao je samo snijeg. Posljednje čega
se sjeća jest zborsko pjevanje: „Norveška je dobra, Norveška je najbolja."
Tako nešto. Zapravo, bilo je vrlo dopadljivo. Madsen je uvukao stopala u
papuče, zakopčao svoju odoru limenog orkestra i otišao otvoriti vrata. Na
njegovom kućnom pragu stajalo je troje ljudi. Uspuhana djevojka, uspuhani
muškarac s naočalama za plivanje i žena sa zapanjujuće dugačkim nosom
koja je teško disala.
„Moramo osnovati orkestar“, rekla je djevojčica.
„I moramo uvježbati pjesmu prije izlaska sunca!“ Gospodin Madsen je
popravio avijatičarske naočale i tupo ih pogledao: „Mi se znamo?“
„Ja sam Lisa.“
„Lisa?“
„Sviram u vašem orkestru!“
„Orkestru?“ Gospodin Madsen je razmišljao sekundu-dvije i onda rekao:
„Uf, glazba limenog orkestra je dosadna.“
Djevojčica je uzdahnula i okrenula se prema ženi storbicom.
„Hipnotiziran je. Možete li...?“
Žena je kimnula, podigla ruku i opalila dlanom po vratima. Udarac je bio
tako snažan da su od njega zavibrirale i stepenice. Gospodin Madsen
zbunjeno je zatreptao. Sad je spazio je Lisu, onog profesora i gospođu Strobe,
učiteljicu iz škole, kako stoje pred njim.
„Gdje sam?“ Okrenuo se i pogledao svoj dom. Na podu je bila razbijena
vaza, a nakrivljeno postolje za TV trebalo je namjestiti.
„Recite ‘sir’“, rekla je Lisa.
„Sir“, ponovio je gospodin Madsen. „Što se dogada?“
„Upravo ste dehipnotizirani", rekla je Lisa, zgrabila vođu orkestra za ruku
i povukla ga za sobom. „A sad ćete nam pomoći da pozvonimo na sva vrata
na Aveniji Cannon!“

Doktor Proktor je stajao na sanduku za kruške i gledao u masu

postrojenu pod uličnom rasvjetom nasred Avenije Cannon. Svi su bili tu:
autoritativna mama, autoritativni tata, Mrvina majka i sestra, gospođa Trane s
Trymom i Trulsom. Neki od njih bili su odjeveni samo u kućne ogrtače i
pidžame, drugi su nosili debele, perjem ispunjene jakne, neki su bili u odori
orkestra, a neki su pak bili naoružani i u uniformama, više nego spremni
pucati u Dance. Ali svi su čuli kraljev govor i sada su slušali Doktora
Proktora koji im je objasnio što se događa. Nije bilo važno da li mu vjeruju.
Bezizražajna lica pred njim ionako nisu ništa otkrivala.
„Moramo pokrenuti pobunu“, rekao je profesor. „I moramo spasiti Mrvu i
Gregora.“
„Zašto?“ povikao je netko iz publike. „Zašto bismo riskirali naše zdravlje
i naše živote zbog patuljka i žabe?“
„Zato što je to ispravno", odgovorio im je Doktor Proktor odlučnim
glasom. „I zato što mi to možemo“
„Doista?“ povikao je netko skeptično. „I, kakav je onda tvoj plan?“
Doktor Proktor je progutao knedlu. „Plan je, dragi moji prijatelji... Plan
je... Siguran sam da ga željno iščekujete...“ Iskrivljeno se iskesio. „Što je
prilično razumno, naravno, jer je to dobar plan... Briljantan. Plan prema
kojem svi ostali planovi izgledaju jadno. To je majka svih planova ako
biste... Znate što mislim...“
„Ne znamo. Što misliš?“
„Plan o kojem govorim je plan koji smo proveli u cilju oslobađanja
Gregora i Mrve. Nije li to dobar plan, što mislite?“
Zavladala je takva tišina da ste mogli čuti iglu kako pada u snijeg. Sve
dok je nije prekinuo urlik: „Koji je točno plan, strašilo?“
Doktor Proktor se brzo nasmiješio: „Samo trenutak, imamo tehničke
poteškoće.“ Nagnuo se prema Lisi: „Koji je ono plan?“
 „Osnovati orkestar i uvježbati pjesmu.“
„Pakleni plan“, rekao je Doktor Proktor uspravljajući se i uzimajući dah.
Viknuo je: „PLAN JE, DAME I GOSPODO...“ a onda je opet napravio
pauzu i sagnuo se prema Lisi.
„Koja pjesma i zašto?“
„Samo im reci što sam ja rekla.“
Doktor Proktor se ponovo uspravio i rekao: „OSNOVATI ORKESTARI
UVJEŽBATI PJESMU!“
Masa je na sekundu bila šokirana. A onda su prasnuli u smijeh. Gospodin
Madsen se nekoliko puta zakašljao, a zatim popravio naočale. „Samo malo,
samo malo, ljudi! Ovo je ozbiljno! Ja ću dirigirati."
„Tko je general Bedak u toj čudnoj vojnoj uniformi?" pitao je netko.
„Je li on slijep?“ upitao je sin oca.
Uslijedilo je još smijeha.
„O Bože, o kakvoj pjesmi govorite?“ pitala je Mrvina majka.
„Kakvoj pjesmi?“ ponovio je Doktor Proktor nježnim glasom.
„O pop pjesmi“, rekla je Lisa gledajući prema istoku. Je li nebo već
postajalo svjetlije pri kraju ruba noći?
„POP PJESMA!“ objavio je Doktor Proktor masi koja mu je odgovorila s
najvećim smijehom dotad. Cda Thrane, koja je sa suzama u očima stajala u
prvom redu, umalo se ugušila od smijeha.
„Vi ste stvarno ludi. Zar doista mislite u svoj svojoj neozbiljnosti da pop
pjesma može spasiti svijet?“
„Tko je s nama?“ povikao je Doktor Proktor.
Lisa je pogledala masu, ali na njezinu veliku žalost, vidjela je samo
odmahivanje glavama u nevjerici i gotovo je mogla čuti svakog pojedinca u
masi kako razmišlja - e, to neće ići.
 Tada je došlo do komešanja u zadnjem dijelu mase. Lisa je mogla vidjeti
kako se dvoje ljudi probija kroz skup, prema kutiji za kruške. Jedna je osoba
nosila veliku tubu i imala flastere nalijepljene preko obje leće na naočalama.
Nije je bilo teško prepoznati: bila je to Janne, sviračica tube u orkestru. A
druga je bila bljedunjava djevojčica s uplašenim izrazom lica, koje se jedva
vidjelo ispod čuperaka kose raštrkanih na sve strane, vjerojatno čineći
najgoru frizuru svih vremena.
„Beatrize?“ Lisa ju je pogledala u nevjerici. Jedva je prepoznala pognutu
djevojku koja više uopće nije izgledala kao najslađa cura u razredu, dok je
stajala tako ispred nje na snijegu. „Što ti se dogodilo?“
Beatrize je prošaptala: „Kad su se ostale cure dehipnotizirale s kraljevim
govorom, došle su do moje kuće. Rekle su da sam ih ja na prevaru uvukla u
Norvešku mladež. Onda se me izvukle na ulicu i učinile mi ovo.“ Pokazala je
na glavu.
„To je grozno! Jadna ti!“ rekla je Lisa suosjećajno.
„Žao mi je zbog svih glupih i pokvarenih stvari koje sam ti učinila“, rekla
je šmrcajući, s očima punim suza. „M-m-mogu li se pridružiti orkestru?
Molim te!“
Lisa je pogledala gospodina Madsena koji je potvrdno kimnuo glavom.
„Svi koji to žele“, rekla je Lisa, „mogu biti članovi ovog orkestra.
Razumiješ li me, Beatrize?"
Beatrize je progutala knedlu, pogledala u tlo i kimnula da razumije. Lisa
je stavila ruku na rame bivše najslađe cure u razredu. „Jesi li ponijela
saksofon?“
Beatrize je podignula pogled, nasmijala se kroz suze i podigla kovčeg s
instrumentom. „Hej!“ viknuo je netko u masi. „Nisi nam odgovorila na
pitanje! Pop pjesma ne može spasiti svijet, je li tako?“
Lisa je pogledala Doktora Proktora, gospodu Strobe i gospodina
Madsena. Zatim su se njih četvero okrenuli prema masi i uglas viknuli: „0,
da, može!“
 VIŠE NIJE BILO NIKAKVE SUMNJE. Dan je svitao. A kad sunce počne
izlaziti, čini se kao da ga zanima što se dogada u ovom malom, velikom
gradu.
Kad je provirilo iznad horizonta vidjelo je da se nešto događa u stražnjem
dijelu dvorišta snijegom pokrivenog Kraljevskog parka koji okružuje palaču.
Onda se sunce popelo još više kako bi imalo bolji pogled. S te visine
obasjalo je majušno pjegavo lice - tko bi rekao? Stajao je u stražnjem dijelu
dvorišta Kraljevske palače, a pokraj njega je stajalo blijedo, zelenkasto,
iskrivljeno lice. Vojnici su bili postrojeni oko njih, a točno ispred njih stajao
je divovski, sjajni stroj za koji bi sunce - da ne zna za bolje - pomislilo da je
divovski monstruozni toster. A sunce je ovog jutra pjevušilo pjesmu uzdižući
se iznad dvorišta Kraljevske palače: „Honeydew-You are the melon, I dream
of you...“
Mrva je osjetio na licu toplinu sunčevih zraka koje su upravo provirile
preko kamenih zidova.
„Čini se kao da proljeće ove godine dolazi ranije“, rekao je zatvarajući
oči.
„Da. Bilo bi tako dobro kad bi se i ljeto pokazalo lijepim“, Gregor je
šmrcao, natežući lisice kojima su mu ruke bile vezane na leđima.
„Ah, sunce mi tako godi“, rekao je Mrva ne otvarajući oči.
„Ta toplina ne dolazi od sunca“, rekao je Gregor nježno.
Mrva je otvorio oči. S mjesta na kojem je stajao, na stolici, gledao je
ravno dolje, u crna usta tostera koji su upravo otvorili. Cvrčao je, a blistavo
ulje curilo je između ogromnih čeličnih zubaca.
„Ne boj se“, začuli su glas iza sebe. Okrenuli su se. Yodolf Staler se
maskirao u Hallvarda Tenoresena; nosio je zelenu uniformu i kapu s vizirom
koju je okruživala crvena traka. „Postoje međunarodna pravila o postupanju
prema ratnim zarobljenicima. U njima piše da se u tosterima mogu peći samo
tostovi. A ja - Yodolf Staler - muškarac sam koji poštuje pravila. Zbog toga
nećete biti samo tostirani na klasičan način...“
Uzdah olakšanja mogao se čuti među norveškim vojnicima. A drhtavi glas
je prošaptao: „Hvala Bogu...“
„Tko je to rekao?“ zarežao je Yodolf okrećući se. Vojnici su se ukočili,
gledajući ravno preda se, nepomični poput dlake u nosu.
„Ima li netko kakav prigovor?“ zaurlao je Yodolf.
Nije bilo odgovora.
„Što je?“ dreknuo je opet Yodolf.
Vojnici su se nesigurno pogledavali, a nekoliko ih je odmahnulo glavom.
A zatim još nekoliko. Na kraju su svi odmahivali glavama, tako energično da
se mogao čuti četkasti zvuk stotina kratkih frizura koje se trljaju o ovratnike
uniformi.
Yodolf je sumnjičavo pogledavao svoje vojnike pa se vratio Mrvi i
Gregoru.
„Gdje sam stao?“
„Nećete od nas napraviti tost...“ rekao je Mrva koji se trudio da ne izgubi
ravnotežu na oronuloj, rasklimanoj stolici.
„Nisam to rekao“, nastavio je Yodolf. „Rekao sam da vas nećemo
tostirati na stari način, budući da pravila kažu da se tosteri smiju koristiti
samo za prepečenac. Dakle... Görane!“
Vojnik iza Yodolfa je iskoračio. Držao je u rukama vatrogasno crijevo.
Göran se pomalo šlampavo maskirao, jer mu je Mrva vidio pavijanske,
dlakave ruke kako vire iz rukava uniforme. Mrva je pogledom slijedio
crijevo. Nestalo je u šatoru koji je služio kao poljska kuhinja i bio postavljen
u kutu dvorišta.
„Dakle, prvo ćemo vas tostirati“, rekao je Yodolf. „Nastavi, Görane!"
Prema vojničkom običaju, Göran je odmah uključio crijevo koje je
počelo izbacivati nešto gusto i žuto. Mlaz je pogodio Gregora tako jako da ga
je odbacio dva koraka unatrag.
Kad je Gregora prekrila žuta tekućina koja se cijedila s njega, došao je
red na Mrvu. Kad ga je pogodilo, zatvorio je oči i isplazio jezik. Tekućina je
imala okus maslaca za tost.
 „Sad ćete biti još ukusniji", smijao se Yodolf. „Mogu li dobiti dva
dobrovoljca da ih bacimo u toster?“
Göran je odgovorio: „Da, da! Bol! Ja želim...“

„Ne ti, Görane. Netko od ljudskih vojnika.“ Yodolf je zurio u njih. Ali
nitko se nije ni pomaknuo. Bilo je tako tiho da se mogla čuti glazba:
„Honeydew— Knowing that breakfast will be with you...“
„U redu“, rekao je Yodolf. „Onda ti to učini, Görane. Zatvorenici,
okrenite se prema tosteru!“ Mrva se okrenuo i treptanjem pokušavao maknuti
maslac iz očiju. Raspjevana ptica sletjela je na obližnje stablo iznad
užarenog, crvenog, zadimljenog tostera i počela pjevati. Čini se da se prerano
vratila kući, pomislio je Mrva gledajući u snijeg oko sebe. Sjedila je na
stablu kruške i pjevala o proljeću koje ove godine dolazi ranije, a glas joj je
se miješao s Agnethinim koji je dolazio s razglasa.
„Nadam se da će me pojesti s nečim slasnim“, šapnuo je Mrva. „Što bi ti
htio da stave na tebe?“
„Svejedno mi je“, rekao je Gregor. „Još prije nekojiko dana ne bih misjio
da je ovo tako loše, da te ispeku i pojedu. Moj jivot je ionako pjeviše tujan.
Ali sad kada znam da je gospođa Strobe negdje vani, da mojda misli na mene
i da se mojda brine zbog mene...“
„Da“, uzdahnuo je Mrva začuvši Göranove korake kako se približavaju.
Od straha mu se činilo kao da su mu se izoštrila osjetila pa je čuo još nešto.
Udaljeni zvuk motora. A još dalje, čula se treća pjesma koja se miješala s
ptičjom i Agnethinom. Onda je osjetio Göranov ubrzani dah na stražnjoj
strani svog vrata i pavijanske pandže na leđima. Osjetio je kako ga gura
prema rubu stolice. Mrva je zatvorio oči i usredotočio se na posljednju
misao: nadao se da će s Lisom sve biti u redu. Pripremio se.
„Čekajte!“ viknuo je Yodolf. „Skinite im lisice.“
„Ali...“
„Ako ćemo ih žvakati, možemo zagristi lisice, a to nam može slomiti
kutnjake, pa bismo morali ići kod zubara. A znate koliko mrzim zubare!“
Dok je Mrva slušao kako Göran kopa po džepovima tražeći ključeve
lisica i neprestano psuje, čuo je i zvuk onog motora kako postaje sve
snažniji. Kao i ona treća pjesma.
„Ah, tu je“, rekao je Göran i Mrva je začuo zvuk okretanja ključa, prvo u
svojim lisicama, a zatim u Gregorovim. A onda je začuo Yodolfov zlokobni
smijeh.
„A sad, nek su prokleti. Sad će postati prljave dvrolje.“
 JEDAN OD DVOJICE STRAŽARA NA ulaznim vratima u palaču štitio je
oči škiljeći u ranojutarnje sunce, u smjeru odakle je dolazio zvuk motora.
„Reci mi, Gunnare", rekao je, povlačeći svoje uvijene brkove. „Je li to
neki strahovito velik motor?“
„Najveći koji sam ikada vidio, Rolfe“, rekao je drugi stražar podižući
gornju usnicu i njuškajući svoje izdužene brkove. „Čini se kao da za sobom
vuče čitavu kazališnu ložu. Što je unutra? Limena glazba?“
„Što to sviraju? Čini mi se poznato...“
„Čekaj! Skreću! Dolaze ovamo! Gledaj, dolaze! Što se dogada?“
„Nešto će se sigurno dogoditi!“
„Slušaj! Sviraju... Sviraju...“
„She luvs ya, nah, nah, nah?“

„Vozi ravno prema glavnom ulazu, profesore!“ viknula je Lisa iz

prikolice.
„I hoću“, odgovorio je Doktor Proktor naginjući se preko upravljaća i
dodajući gas dok su se približavali Kraljevskom parku. „Samo svirajte,
najglasnije što možete!“
„Jeste li čuli?“ gospodin Madsen je viknuo iz prikolice i počeo još
energičnije mahati dirigentskom palicom. A najčudniji orkestar koji je ikad
svirao u prikolici nije trebao dodatni poticaj. Lisa je svirala klarinet, gospođa
Strobe je udarala po tipkama na dječjem klaviru-igrački, Janne je svirala
tubu, Beatrize saksofon, Lisin autoritativni otac udarao je po gitari s dvije
puknute žice, Lisina autoritativna majka svirala je pikolo flautu, Trym i Truls
uhvatili su se bubnjeva, Mrvina sestra je udarala batom po bas bubnju, dok je
Mrvina majka tako glasno i neumoljivo vrištala neki prodorni falš da su
turisti u Kraljevskom parku začepili uši.
„She luvs ya, nah, nah, nah! She luvs ya, nah, nah, nah!“
Dvojici čuvara popustila je pažnja. Jedan je bio lijevo, a drugi desno kad
je motocikl projurio ravno kroz ulazna vrata u Kraljevski park.
Mrva je čuo glazbu. Čuo je De Beetels’e i „She luvs ya, nah, nah, nah“
koja je nadglasavala i prigušivala pjesmu „Waterloo“ grupe BABA. Čuo je
kako Agnethin glas nestaje pred navalom kućno-sklepanog-benda iz
prikoličarskog orkestra Doktora Proktora. Mrva je znao da su ga prijatelji
došli spasiti. Ali od kakve mu pomoći mogu biti? Jesu li došli prekasno?
Bilo je prekasno. Göran ga je gurnuo i Mrva je već padao sa stolice u užareni
toster.
Vidio je kako mu život prolijeće ispred očiju.
Bilo je uspona i padova, mnogo zabave, nekoliko dana koji su mogli biti i
bolji, ali najviše od svega bilo je tu pudinga, Prdopraha i avantura s dobrim
prijateljima. Kratki rezime: prekratak život za prekratkog dječaka. Ali još
nije bilo gotovo.
Slurp!
Što je to bilo?
Mrvu je iznenada oko trbuha obuhvatio plavi remen. I više nije padao. Ili
bolje rečeno, padao je... ali prema gore. Padao je na suprotnu stranu-uzdizao
se. Vidio je kako pored njega juri vanjski dio palače i-plop! - sletio je. Plavi
remen, koji uopće nije bio remen nego plavi žablji jezik, odmotao se i Mrva
je shvatio da je na istom onom balkonu na kojem je bio i prije nekoliko dana.
Gregor je stajao pokraj njega i pljuvao.
„Skočio si dovde?!“ čudio se Mrva vireći dolje prema dvorištu i
gledajući motor koji je vozio oko tostera dok su za njim jurili Göran, Yodolf i
Tandoora. „Sa mnom u jeziku?!“
„Fuj!“ rekao je Gregor. „Imaš okus trave i sapuna.“
„Spasio si me!“ rekao je Mrva grleći Gregora.
„Hej, ne veseli se prebrzo!“ Gregor se otimao mlatarajući rukama u
pokušaju da skine Mrvu sa sebe.
„Nisam siguran da smo se već spasili.“
Bio je u pravu jer je motor bio okružen vojnicima, a netko je iznenada
pojačao BABA glazbu. Bila je tako glasna da je prikoličarski bend Avenije
Cannon bio potpuno nadglasan Agnethinim glasom: „HONEYDEW—
FINALLY SLICING MY HONEYDEW!!“ Mrva je vidio kako je Cregor
ponovo problijedio, koljena su mu se počela tresti, a tijelo grčilo. A onda je
Agnetha povratila dah nakon DEW. U tom međuprostoru začuo se očajnički
krik iz dvorišta: „Gregore, volim te!“
„Štuc!“ rekao je Gregor. „Što je to bilo?“
„Netko je“, odgovorio je Mrva, „rekao da te voli.“
„Voli m-m-mene? Ali t-t-tko...?“
„A što ti misliš, žabljomozgi? Gospoda Strobe, naravno! Ufl“
Mrva je vidio kako se u Gregorove obraze vraća zdrava zelena boja. Oči
su mu se zacaklile, a licem se razlio širok osmijeh.
„Moramo nešto učiniti prije nego što ih vojnici uhvate!“ rekao je Mrva.
Ali Gregor kao da nije čuo što mu Mrva govori; piljio je u prazno s
blaženim izrazom lica. „Ovo je u biti jako dobra pjesma, zar ne?“ rekao je.
„Honeydew?“ pitao je Mrva uzmičući.
„Da, kad je malo bolje poslušaš“, rekao je Gregor.
„Helou? Zemlja zove Gregora! Probudi se!“ vikao je Mrva pucketajući
prstima ispred Gregorova lica. „Smak svijeta i sve to?“
A onda je uslijedio Sviš! Slorp! Svuš! Bang! Tres!
I ajiiik! Tres je bio zvuk trojice vojnika koji su tresnuli - nakon što ih je
Gregor pokupio jezikom i bacio o zid palače. Ajiiik! je bio zvuk nesretnika
koji je pogodio vrh okvira prozora i sad je polako klizio prema tlu. Yodolf je
skakao gore-dolje pokušavajući izdati zapovijedi vojnicima: „Ubijte ih!
Zaustavite taj odvratni štropotavi dječji bend! Sve ih upucajte!“
Neki su vojnici s oklijevanjem podignuli oružje i naciljali prikolicu, ali
nisu pucali.
„Sad! To je predsjednička zapovijed! Oni koji me ne poslušaju ići će na
vojni sud i biti optuženi za izdaju, za utaju i...i...i... PUCAJTE VEĆ
JEDNOM!“ Ali nitko nije pucao.
„Dragi moji Norvežani!“ vikao je Mrva s balkona, a vojnici su ga u čudu
pogledali. „Sad je vrijeme da pokažemo kako nećemo dopustiti da nam
zapovijedaju nekakvi pavijani, banditi i nasilnici!“
„Ubiiiiijteeee izdajicu!“ vrištao je Yodolf, pokazujući drhtavim
kažiprstom s crnim noktom prema balkonu.
„Ne mogu vam obećati da će biti lako“, rekao je Mrva gromovitim
glasom. „Upravo suprotno, sve što vam mogu obećati su smrdljive noge.
Ali...“ podigao je ruku veličanstveno gestikulirajući. „Mogu vam obećati i
ovo: Nema više zborskog pjevanja na TV-u! Dakle, pitanje je: Što ćete
izabrati? Limenu glazbu ili zborsko pjevanje?"
„Puuucaaaj!“ zaurlao je Yodolf. No brzo je zašutio jer je čuo napinjanje
obarača i shvatio da je oružje napokon upereno, ali - u njega!
„Vaaaaaaa“, rekao je Yodolf i u istom trenutku nestao. Ispario. Ravno
uzrak.
„Maskirao se!“ viknuo je Mrva. „Brzo, ne dopustite mu da nestane!
Straža, zatvorite vrata!“
„Jesi li čuo, Gunnare?“ Uvijeni Brk je rekao Izduženom. Stajali su na
vratima i unezvjereno promatrali cijelu tu zbrku u dvorištu.
„Da, Rolfe! Kaže da bismo trebali zatvoriti vrata.“
„To sam i ja pomislio. Znaš što, Gunnare?“
„Ne Rolfe. Što?“
„Mislim da je vrijeme da pravi Norvežani promijene strane.“
„Tako je, čini se kao da su se struje promijenile. Trebamo promijeniti
stranu, Rolfe. Onda ćemo postati heroji pokreta otpora, mi maleni starci!“
„Mozak ti radi brzo, Gunnare, zaista brzo!“
A onda su zatvorili masivna vrata. Sekundu nakon što se brava
zaključala, začuo se udarac, kao da se netko zaletio u vrata, nakon čega se
čula bujica ružnih švedskih riječi koje ovdje nećemo spominjati.
Doktor Proktor je zaustavio motor u dvorištu.
Dok je orkestar Avenije Cannon nastavio svirati, gospođa Strobe je
iskočila iz prikolice i nestala u šatorskoj kuhinji. Sigurno je pronašla aparat s
kojeg su puštali „Honeydew“ jer ju je Lisa začula kako viče „Aha!“ A onda
je uslijedio udarac o stol i do kraja ove priče sigurno više nećete čuti ni
jedan stih grupe BABA.
Vojnici su trčali po dvorištu, mumljali i tražili mjesečeve kameleone koji
su postali nevidljivi. Odjednom je Doktor Proktor pao s motora koji je netko
pokušao pokrenuti. Ali Lisin autoritativni otac svom je snagom zamahnuo
gitarom prema vozačkom sjedalu gdje je nešto i pogodio - iako je izgledalo
da je tamo samo zrak - a tijelo gitare rascijepilo se na dva dijela, praćeno
zvukom drobljenja.
„Sredio sam jednoga!“ viknuo je Lisin autoritativni otac držeći u ruci vrat
gitare.
 Očajnički ženski glas jecao je iz gitare: „Yodolf! Ne dopusti da nas
zarobe! Spasi me! Yodolf! Yodolf! Koje si ti razočaranje! Yodo...“
Tandoora nije stigla reći ništa više jer su na nju skočili vojnici, a netko joj
je stavio iste one lisice koje je nosio Gregor Galvanius. U snježnom nanosu u
kutu dvorišta, dva su vojnika uhvatila nešto, ali su obojica dobila udarac u
nos i tresnuli na stražnjice.
„Dobrodošli u svijet bola, kreteni idiotski“, vrištao je Göran. „Dođite
striki! Dođite... Umph!“
Ovaj ‘umph’ Göran je ispustio jer ga je pogodilo nešto veliko i teško,
nešto što je doletjelo s visine i zabilo ga u snijeg.
„Umph!“
Drugi ‘umph’ Göran je ispustio jer ga je drugi put pogodilo nešto veliko i
teško, a doletjelo je također s visine i još ga dublje zabilo u snijeg.
„Dvostruki umph!“
Treći ‘umph’... Pa, sad vam je već sigurno sve jasno.
A kad je Göran, sada već metar pod snijegom, provirio i pogledao gore,
vidio je nešto visoko u zraku. Vidio je čovjeka-žabu u poluskoku, kako pada
prema njemu.
Prljave dvrolje, pomislio je i zatvorio oči.
Ali gdje je Yodolf?
Lisa je odložila klarinet. Stajala je u prikolici i promatrala kaos u
dvorištu, ali nigdje nije bilo Yodolfa Stalera. Doktor Proktor joj je prišao i
rekao točno ono što je i sama pomislila: „Ako se Staler izvuče, vratit će se.
Možda s nekim još kukavičkijim planom.“
Lisa je promatrala kamene zidove koji su okruživali dvorište. Bili su
visoki, ali neki očajni pavijan vjerojatno bi se mogao popeti na njih. Nije bilo
vremena za gubljenje. Skočila je s prikolice i otrčala do vatrogasnog crijeva,
podignula ga i otpustila ručicu koja je zaustavljala mlaz.
„Što to radiš?“ pitao je Doktor Proktor gledajući u grudasti, žuti maslac
za tostove koji je počelo izbacivati vatrogasno crijevo.
„Tražim Yodolfa“, rekla je Lisa ciljajući uzrak.
Žuti mlaz postao je još intenzivniji dok je letio prema plavom jutarnjem
nebu i suncu koje je s užasom obasjavalo bizarne stvari koje su ljudi i
životinje radili u Oslu. Kada je maslac odlučio da je odletio dovoljno visoko
uzrak, okrenuo se i počeo padati i raspršivati se prema tlu. Zahvatio je
zaleđene kamene blokove, balkone, vojničke kape, pjegave nosove,
skakutavog čovjeka-žabu i izokrenute vojnike. A najvažnije od svega:
zahvatio je i oblik koji je dotad bio nevidljiv.
„Tvu je!“ povikao je drugi oblik prekriven maslacem koji je neodoljivo
podsjećao na gospođu Strobe.
I, naravno, u sredini dvorišta ugledali su siluetu u obliku pavijana,
jednako tako premazanu maslacem. Saginjao se prema istom kanalizacijskom
otvoru kroz koji su prije nekoliko dana izašli Mrva i Gregor. I baš kada su
vojnici jurnuli prema pavijanu, on je podigao poklopac, skočio u rupu i
nestao.
Mrva se spustio s krova klizeći niz oluk i trkom došao do Lise i Doktora
Proktora koji su već stajali kod kanalizacijskog otvora i virili unutra.
„Bit će katastrofa ako pobjegne“, rekao je Doktor Proktor.
„Znam“, rekao je Mrva, a onda promrmljao. „A bila bi izvanredna sreća
ako bi netko ovdje slučajno imao ručnu lampu, zar ne?“
Vojnici koji su stajali uokolo odmah su počeli pretraživati džepove
uniformi i sekundu kasnije Mrvi su predane dvadeset i četiri ručne lampe.
„Standardni dio terenske opreme, naredniče“, jedan mu je objasnio.
„Kao i vi“, rekao je Mrva, zgrabio jednu lampu i prstima stisnuo nosnice:
„Tko ide sa mnom?“
„Idem ja“, rekao je profesor provjeravajući naočale za plivanje. Potom je
stisnuo prstima nosnice.
„I ja!“ povikao je Gregor koji je bio prestao skakati po Göranu te otišao u
kuhinjski šator gdje je jeo maslac s lica prekrivenog maslacem koje je
neodoljivo podsjećalo na gospodu Strobe.
Lisa je uzdahnula, stisnula nos i rekla: „Zašto mi UVIJEK završimo u
smrdljivoj kanalizaciji?“
„Kako bismo drukčije mogli...“ počeo je Mrva.
„Izaći iz nje?“ Lisa je uzdahnula i skočila.
Opa! Odmah je nestala. Opa! Nestao je i Mrva!
A nakon još dva opa, profesor i Gregor već su išli za njima.

„Pa, prilično je mračno“, rekao je Doktor Proktor kad su sletjeli, netko s

većim, a netko s manjim pljuskom, u kanalizacijsku vodu.
„Uf, kako to smrdi!“ rekla je Lisa, s gađenjem pokušavajući iscijediti
kosu.
„Ali je barem isprala s nas maslac za tostove“, tješio se Mrva i upalio
lampu.
„To je to“, dodao je Doktor Proktor. „Kako ćemo pronaći Yodolfa ako je
sav maslac ispran?“
„Ne znamo čak ni trebamo li ići lijevo ili desno“, rekla je Lisa.
Troje od četvero prijatelja zbunjeno su se pogledali. Četvrti, Gregor,
počeo je štucati.
„Štuc!“ rekao je. „Štuceti štuc!“
„Hajde, hajde“, rekao je Doktor Proktor smireno. „Sada nije vrijeme za
stres.“
„Samo se raspituje kojim je smjerom krenuo Yodolf“‘, objasnio je Mrva.
„Kod koga?“
Mrva je zamahnuo lampom. Snop svjetlosti zaustavio se na paru sjajnih,
žabljih očiju.
„Štuc!“ rekla je žaba. „šic-štuc!“
„Ovuda“, pokazao je Cregor, a Mrva je zagazio kroz cijev, svijetleći
lampom ispred sebe.
Ostali su ga slijedili, a Doktor Proktor je hodao sagnut, kako ne bi udario
glavom u vrh cijevi. Mrva je iznenada stao. Došli su do križanja gdje se
jedna cijev razdvajala u pet različitih.
„Štuc!“ rekao je Cregor. „štuceti-štuc!“
Kratki kreket odgovorio mu je iz tame.
„Uf‘, rekao je Gregor.
„Što je?“ upitala je Lisa.
„Nisu vidjeli nikoga da ovuda prolazi.“
„Pa, onda je to to“, rekao je Doktor Proktor. „Yodolf je sigurno isprao
ostatak maslaca i sad se ponovo maskira i prikriva. Nikad ga nećemo
pronaći.“
Ostali su shvatili da je profesor u pravu.
„Šteta“, rekla je Lisa. „Stvarno sam se nadala da će sve dobro završiti, s
Yodolfom iza brave.“
„Morat ćemo se zadovoljiti s prilično dobrim završetkom“, rekao je
Doktor Proktor. „I nadati se da se Yodolf Staler neće uskoro pojaviti."
Svi su se s odobravanjem složili.
 „Vratimo se natrag“, rekao je Doktor Proktor.
„Štuc.“
Tri od četiri prijatelja počeli su se vraćati istim putem kojim su i došli.
„Mrva!“ viknula je Lisa. „Zar ti ostaješ?“
Okrenula se i pogledala svog majušnog prijatelja koji je stajao i zurio u
tamu.
„Što je bilo, Mrva?“
„To posljednje štucanje“, rekao je. „Zvučalo mi je nekako poznato.“
„Sigurna sam da sve žabe krekeću podjednako“, zaključila je Lisa.
„To nije bila žaba“, objasnio je Mrva, osvjetljavajući lampom tamu u
jednom od tunela. „To je bio... To je bio... To je bio...!“ zaurlao je od
veselja. Gledali su ga kako pruža ruku, ali nisu vidjeli prema čemu. A onda
su shvatili.
„Perry!“ povikao je Mrva. „Perry, preživio si! Jesi li cijelo vrijeme bio u
kanalizaciji?“
„Štuc.“
Lisa i ostali su se okrenuli i vratili do Mrve.
„Nevjerojatno!“ smijao se Doktor Proktor. „A sada, dragi moji prijatelji,
unatoč svemu, nemamo izbora nego biti sretni sa završetkom ove priče!“
„Pa, gotovo zadovoljni“, rekao je Mrva. „Ššš!“
Nagnuo je glavu ustranu, prema malenom sedmonogom peruanskom
sisajućem pauku kojeg je opet smjestio na rame.
„Perry želi da idemo ovim putem“, rekao je Mrva i potrčao niz jedan od
tunela. U njemu je bilo manje vode. Prskala mu je pod stopalima dok je
trčao. Ostali su požurili za njim. Kad su došli do zavojitog skretanja, vidjeli
su Mrvu kako stoji s raširenim nogama. Pred njim je bila velika, prekrasna
paukova mreža koja se protezala cijelom širinom kanalizacijskog tunela, a
njezine niti caklile su se na svjetlu.
„Pogledajte!“ šapnuo je Mrva.
I pogledali su. Mreža se micala. Izgledalo je kao da se nešto veliko i
nevidljivo koprcalo u nitima koje su bile tako jake da ih je sigurno ispleo
pauk koji je konzumirao Napitak za snagu Doktora Proktora s meksičkim
gromovskim čilijem. Maksimalna snaga. A kad su pažljivije pogledali,
primijetili su da oblik još uvijek ima po sebi mjestimične mrlje od maslaca.
Lisa je stala pokraj Mrve i ispružila ruku. Stresla se kad je pod prstima
osjetila nešto toplo i dlakavo.
„Yodolf Staler“, rekao je Mrva dubokim glasom. „Dakle, suđeno nam je
da se ponovo sretnemo.“
„Začepi, patuljče!“ poznati glas vrištao je iz mreže. „Oslobodi me iz
ovoga!“
„Rado ćemo to učiniti“, rekao je Doktor Proktor. „Poslat ćemo nekoliko
dragih vojnika da ti stave lijepe, sjajne lisičine i besplatno te prevezu do
male, tople ćelije. I, tko zna? Možda te izlože u zoološkom vrtu. Da malo
plašiš posjetitelje.“
„Aaaargh!“ začuo se krik iz mreže. Polako se počeo ukazivati Yodolf
Staler. Lisa se ponovo stresla kad je ugledala njegove oštre zube kako sjaje u
razjapljenim ustima.
Dok su se vraćali natrag, Lisa se ponadala da više nikad neće vidjeti
Yodolfa Stalera, ni u zoološkom vrtu niti igdje drugdje. I neće.
Nakon toga Lisa je prestala misliti na sve te stvari. Naime, kad su se naši
prijatelji pojavili na dnevnoj svjetlosti stražnjeg dijela dvorišta Kraljevske
palače, slavlje je već bilo u punom zamahu. Vojnici su plesali, a ljudi su se
okupljali s vanjske strane ograde, mahali malenim norveškim zastavama i
vikali: „Huraaa!“
„Tulum!“ viknuo je Mrva i izveo moonwalk ispred naroda. „Donesite mi
puding, cure, i hoću pjesmu!“ Točno to se i dogodilo.
 „PA, OVO JE SIGURNO ZABAVNO, Rolfe“, rekao je Gunnar, stavljajući
lisice na Yodolfove zglobove, dok je ovaj visio sa stropa tunela, omotan
paukovom mrežom, duboko u kanalizaciji. Trakom su mu oblijepili usta kad
im je dosadilo slušati njegova obećanja, prvo o novcu, zatim o zlatu, a na
kraju i o zelenoj šumi koju bi im dao ako ga oslobode. A onda je - nakon što
su ljubazno odbili njegove ponude - zaprijetio da će im odgristi glupe glave
skupa s tim glupim kapama ako ga odmah ne puste. No pavijan sada više nije
mogao ispustiti ni glasa i zavladala je takva tišina da su Rolf i Gunnar mogli
čuti glazbu i veselje ljudi na površini zemlje. Proslava se proširila na cijeli
Oslo, čak i na cijelu Norvešku. Ljudi su izlazili na ulice, slaveći i čestitajući
jedni drugima što su se uspjeli osloboditi tiranina Stalera.
Rolf je obrisao obraz u koji ga je poljubila jedna od djevojaka u
Kraljevskom parku.
„Dobar je osjećaj, zar ne Gunnare, imati slobodnu Norvešku?“ smijao se
Rolf.
„Pisat će o nama epske pjesme“, rekao je Gunar pričvršćujući lisice na
ružne zglobove mjesečevog kameleona.
„Otvorit će i muzej u našu čast i snimati filmove o našim herojskim
djelima“, dodao je Rolf.
Gunnar je pokušao osloboditi Yodolfa iz paukove mreže. „Moram
priznati da se dobro upetljao u ovu mrežu. Možeš li mi pomoći, Rolfe?“
„Naravno, Gunnare.“
Ali čak ni zajedničkim snagama nisu ga uspjeli osloboditi.
„Kao da je zalijepljen“, stenjao je Rolf. „Morat ćemo donijeti neka
čudovišna kliješta da bismo ga izvukli.“
„Dobro razmihljaš.“
 „Mislim da si htio reći ‘razmišljaš’.’“
„Mislim da si vjerojatno u pravu, Rolfe.“
Skinuli su traku s Yodolfovih usta kako se ne bi ugušio dok ih nema i
počeli se vraćati istim putem kojim su došli, dok je Yodolf vrištao za njima:
„Budaletine! Prljave dvrolje!“
Gunnar je najednom stao.
„Što je bilo?“ pitao je Rolf.
„Jesi li vidio?“
„Što?“
„Tamo, u tami. Bijeli bljesak. Poput zuba u divovskim raljama prepunim
zuba.“
„Koliko divovskim?“
„Pa... Kao napuhani dječji kolut za plivanje.“
„Prestani se zafrkavati, Rolfe.“
„Uh, ti si Rolf.“
„Mislim, Gunnare. Ne vjeruješ valjda u one stare urbane legende koje
kolaju okolo i kažu da u kanalizaciji ispod Osla živi anakonda, da ima 15
metara čvrstih mišića i zube poput naopakih korneta za sladoled. Žao mi je,
ali ako vjeruješ u tu priču, onda si jadniji negoli...“
Prekinulo ga je glasno siktanje i još glasniji prasak. „Kakav je to zvuk?“
„Kad ne bih znao za bolje, rekao bih da su to bile ogromne ralje koje su
se naglo zatvorile i nečiji poziv upomoć.“
„Više kao polovni poziv upomoć.“
„Tako je. 'Up...’ I to je to!“
„Tako je. 'Up...’ I onda je prestalo.“
„Poziv upomoć je pregrizen napola.“
„Hm. Čuješ li još nešto?“
„Ne.“
„Točno. Najednom je utihnulo.“
„Misliš li...?“
Polako su se okrenuli i osvijetlili paukovu mrežu. Ali tamo, usred mreže,
gdje je maloprije bio bijesni, zgrčeni, divlji mjesečev kameleon... sad nije
bilo ničega. Čak nije bilo ni mreže. Kao da ju je netko odgrizao. A ugriz je
bio veličine... pa... napuhanog dječjeg koluta za plivanje.
„R-r-rolfe?“ promucao je Gunnar dok su se povlačili, šarajući svjetlom
lampe na sve strane. „Misliš li da anakonde vole mjesečeve kameleone?“
„J-j-ja ne znam, Gunnare. Ne bih rekao. Ali možda je poželjela malo
okusa tosta?“
Kada je Rolf to izgovorio, obojica su se okrenuli i počeli trčati najbrže
što su mogli prema izlazu iz kanalizacije i danjem svjetlu. A tamo su zastali,
trepćući na suncu, okruženi rasplesanim ljudima, balonima, vatrometom i
vijorećim zastavama. Prišle su im djevojke i obojicu poljubile u obraz - u
obraz s uvijenim brkom i obraz s izduženim brkom - pa su se pridružili
proslavi, rasplesali i zaboravili na Yodolfa i barem napola na anakondu.
 SLJEDEĆEG POPODNEVA U NAKRIVLJENOJ PLAVOJ KUĆI na vrhu
Avenije Cannon održavala se zabava. A kako je sunce sijalo još jače nego
dan prije, Doktor Proktor, Lisa i Mrva iznijeli su u dvorište stolce, rupičasti
kauč i roštilj. Tu su bili čitav onaj brzinski sklepani orkestar Avenije Cannon
te svi susjedi i prijatelji. Otopljeni snijeg lagano je žuborio slijevajući se u
kanale dok su gosti pekli hot-dogove. Ali to nisu bili bilo kakvi pečeni hot-
dogovi; bili su to hot-dogovi iz Južnog Trondelaga, a donio ih je na tulum
poseban gost koji je dan ranije sletio u dvorište sa svojim zmajem. I koji je
sad igrao ‘čovječe, ne ljuti se’ s drugim posebnim gostom.
„Vjerujem, Vaša Kraljevska Visosti", rekao je Petter, usta prepunih hot-
doga, postavljajući posljednju figuricu u kućicu, „da sam upravo pobijedio!“
Kralj je pogledao u ploču i promrmljao: „Pa ja ću se...“
Petter je zabacio glavu i povikao prema plavom nebu: „Bori se, Petter! To
je tako lijepo, Petter! Triput hura za Pettera! Ja sam jedan i jedini Petter...!“
Onda je Mrva nekoliko puta kucnuo nožem po čaši, kako bi svima dao do
znanja da želi nešto reći. Tišina se spustila na snijegom pokriveno dvorište.
Mrva se popeo na stolac i napravio khm-khm:
„Ljudi su čudni“, počeo je. „Kad nam dođe da nekoga zadavimo, obično
je riječ o osobi koju najviše volimo."
„Tako je!“ složila se Mrvina sestra.
„Izabrali smo Yodolfa za predsjednika“, nastavio je Mrva. „Ali ljudski je
biti prevaren i raditi pogreške. Doista, čak i ja spremno priznajem da sam
dvaput u životu pogriješio."
Lisa, koja je sjedila do Mrve, podbola ga je laktom. „Khm-khm“, ponovo
je pročistio grlo: „Možda triput. Ali važno je biti dovoljno hrabar i priznati da
si napravio pogrešku. Ustvari, ljudi trebaju povremeno griješiti. Jer, kako
bismo drukčije došli u priliku ispraviti pogreške?“
Mrva je namjerno napravio pauzu kako bi svima dao priliku da shvate što
je htio reći. Zatim je nastavio: „Danas smo se okupili ovdje kako bismo
proslavili činjenicu da smo se borili za nešto. Ali za što smo se zapravo
borili? Za pravo na malenkost i znanje iz pravopisa? Je li to dovoljno važno
da bismo riskirali tosterizaciju?“
Pogledao je uokolo.
„Da“, rekla je Lisa i također ustala. „Nije riječ o pravu na majušnost ili
dobrom poznavanju pravopisa. Riječ je i o pravu da budemo veliki i loši u
pravopisu. Riječ je o pravu da budemo i jedno i drugo: isti, a opet različiti.“
Lisa i Mrva su se naklonili i sjeli. Prolomio se aplauz, a Lisa je potom
uputila prijekoran pogled svom autoritativnom ocu i autoritativnoj majci,
kako bi shvatili da je ponižavajuće pljeskati tako dugo nakon što svi drugi
prestanu.
„Ta će mala jednog dana biti premijerka“, šapnuo je kralj Gregoru i
gospođi Strobe. Zatim je i on nekoliko puta udario nožem po čaši i poskočio:
„Dragi moji sunarodnjaci, i ja bih htio nešto reći. Godina je bila puna
uzbuđenja, a nova nam već dolaze.“
Mrvina majka je zijevnula tako jako da joj je vilica škljocnula.
„Ali više od svega htio bih objaviti proglas“, nastavio je kralj. „Dvoje
ovdje prisutnih ljudi odlučili su se zaručiti. A ja sam tako ponosan što su me
zamolili da im budem kum. Dame i gospodo, predstavljam vam... Rosemarie
Strobe i Gregora Galvaniusa.“

Zdravica se prolomila dvorištem, a nasmiješena gospođa Strobe, kojoj su

se obrazi zacrvenjeli, podigla je čašu. Gregor ju je zagrlio i glasno upitao bi li
ga poljubila. Svi su nazdravljali. Mrva je podigao čašu punu soka od kruške.
„Proglašavam rat završenim! Bacimo se na desert! Sudbina je htjela da
Doktor Proktor i njegova zaručnica, koja se danas vratila kući iz Pariza,
naprave puding!“ Gomilom se prolomio dugački i očekivani „OOOOOO“ i
svi su se okrenuli prema plavoj kući iz koje su upravo izašli profesor i
njegova zaručnica. Iznad glava, s ravno ispruženim rukama, držali su najduži
pladanj koji je itko ikad vidio.

„T-t-taj divovski puding - sigurno je težak kao kuča!“

Svi su se iznenada smrzli kada su čuli riječ „kuča“. S užasom su
pogledali čovjeka koji je to izgovorio.
„Uh, he, he“, smijao se gospodin Madsen, posramljen i nesvjestan sebe, a
zatim je popravio svoje sunčane naočale. „Samo sam se šalio.“
Veselje se odmah nastavilo.
Ovdje ćemo ostaviti naše prijatelje. Uzet ćemo, primjerice, zmaja i
odletjeti. Preko dvorišta s plavom kućom, gdje još uvijek kopaju po
najdužem pudingu koji je itko ikad stavio u usta. Preko stabla kruške na
kojem ptičica pjeva o proljeću koje je uranilo. Preko grada Osla, gdje ljudi
još uvijek plešu na ulicama i gdje ih sve obasjava sunce. Slijedit ćemo jednu
zraku sunca, onu koja svijetli dolje na otvor kanalizacije i probija se kroz
malenu rupicu u džunglu kanalizacijskih cijevi i tunela. Možda možemo čuti
neke ralje kako škljocaju dolje u tami. Pune su i zadovoljne. Znam na što
mislite. Ali...
Vi zapravo ne vjerujete u te stare priče, zar ne?

sken: Giga

obrada: BABAC