Evo, zato ja velim da si ti Mariano ovdje bitan, da postavljaš pitanja koja drugi ne postavljaju; ovo je

jako kompleksna tema i zahtijeva barem dva toma sabranih djela za koje sada nemam vremena, pa bi
osnovnu tezu u kojoj te podržavam svakako u bilo kakvom napadu na marketing kao jednu od
osnovnih kapitalističkih relikvija, kako ti veliš, mojim omiljenim načinom dekonstrukcije valjalo
podosta relativizirati :))), ali da, osobno ne nosim niti Dinersove kišobrane koje su nam poslali iz
nagradnog programa, čak niti do dućana kada idem po mlijeko, iako mislim da mi je jedan u gepeku
auta ako me slučajno dok vozim pa moram izaći iz auta - negdje uhvati kiša.

Uglavnom, vjerujem da je ovo svakako plodno tlo za raspravu - ne i za donošenje općeprihvaćenih

odluka i recepata; grozim se svijeta u kojemu bismo svi mislili isto, ali da je vrijedno rasprave, svakako
da jest, i utoliko kapa dolje. Mislim, kapa bez nekog loga :))). U pogledu pak ovih prigovora o
ljubomori, za koje vidim da će se neminovno javljati, i ja sam kao i ti izašao iz nominacija tako da
nismo mogli znati za ovo, i nekako mi je sada milije pri srcu zbog toga, a ponajviše zato što se osoba
koja me nominirala nije na mene zbog moga odustanka naljutila - osim toga, tko veli da bismo mi
uopće dobili išta i da smo (zapravo, da sam, sada mogu govoriti samo u svoje ime) imalo bolji od onih
koji su nagrade dobili - ako su nagrade dobili dobri. Međutim, sami smo se iščilili iz tog društva, i to bi
onda pred nas stavljalo nekakav imperativ da čkomimo, ako nikako drugačije, a ono barem onako
pošteno, kmetovski. Svatko od nas imao je neki razlog zašto je to učinio; netko ne voli da drugi znadu
njegovu adresu, a netko se ne voli uspoređivati s drugima – no, za nas je to završena priča, i ne bi
trebali onda ulaziti u tuđe.

Kapitalizam kao jedini mogući od svih nemogućih poredaka, ne treba ljude nego potrošače. Nije tome
kriva Nova.tv, iako i ona to tkivo svesrdno pomaže tkati (pa da ih onda malo bocnem: kada si zadnji
puta upalio Novu.tv i nešto na njoj pogledao )), pa utoliko – ne znam zašto bi ona bila izuzetak. Jer,
ako ćemo pravo, blog.hr nije neka izuzetna vrijednost; svi mi manje ili više isparili bismo (i to ovdje
pišem godinama) kada bismo pronašli neki posao od ne znam, dvadeset eura po satu, i nikad nas se
više nitko ne bi sjetio, niti bismo se mi sjetili da smo nekada bili blogeri sa sjajnom potrebom da sve
znamo, sve prosuđujemo i svemu popujemo.

U tom smislu, blog.hr je jedna sasvim simpatična, nenametljiva i – što je po nas najvažnije – besplatna
tvorevina na kojoj možemo pisati i objavljivati. Nije stvar u tome da mi to činimo besplatno (jer da
nas netko plati, uzeli bismo lovu i u tome istoga časa vidjeli opći princip), stvar je u tome da oni nama
dopuste da to činimo besplatno – jer inače bismo bili prepušteni bespućima weba, fejsa, instagrama i
ostale sitne boranije na kojoj nemaš baš nikakve šanse da te uopće itko primijeti, a kamo li s tobom
ostvari neku interakciju s kojom bismo mogli biti zadovoljni – kao ovdje.

Naravno da to ne ovisi samo o Njima; ovisi u najvećoj mjeri i o Nama – jer mi smo ti koji razgovaraju,
stvaraju, pišu i brišu; za razliku od Nas – koji ovdje ne dolazimo da bismo zaradili, Oni imaju jedino
logiku plusa i minusa, nema struje-ima struje; lijepo je to na koncu kazala Lilianke: mi smo ljudi, oni su
firme.

K tome, mogu ti reći da su ljudi danas do razine bolesnoga zaluđeni stvarima, i da na stvarima uopće
ne moraju pisati nekakve oznake; tako recimo ja kada planinarim pa imam prastare neke gojzerice,
ljudi ih zagledavaju i pitaju odakle mi – a više niti ja nemam pojma odakle mi, pa velim da mora biti
da sam ih negdje ukrao; ženu za neku torbu koju smo kupili davno u Italiji pitaju je li to nekakav ne
znam koji dizajner itd itd. (a mene recimo netko pita kakvu frizuru je netko drugi imao ili kakvu
košulju nosi – ja to niti ne primijetim, pa sve svi čude). Bespotrebnost zapravo smatramo vrlinom;
čudimo se ljudima što zgrću gomile stvari u svoje izbe – jer ih zadovoljava imati, nositi, slagati na
hrpe, čuvati stvari.

Utoliko, pokloni koji su dani jesu znak pažnje, jer je u sustavu vrijednosti danas - potrošnost i imanje -
bitnije od onoga što to simbolizira - ili je to jedini simbol koji se priznaje. Mislim da stoga nema velike
razlike (u odnosu na nosanje ruksaka sa nekim logom) u tome kada nosiš nekakvu dizajnersku majicu
(a to je, kao – tvoj izbor i volja, stoposto, i uvjeren sam da i ti kao i ja to nikada ne činiš, ali ne brini –
čine milijuni i milijarde ostalih oko nas, i još su sretni zbog toga) – a pogledaj recimo samo djecu oko
nas; djeca se upravo po tome cijene: onaj koji nema obleku koja je markirana, taj je doslovce manje
vredniji; odrasli samo naglas ne govore ali misle to što djeca govore i rade – jer djecu su ti isti odrasli
takvo što naučili.

Čovjek je jedno sasvim prizemno biće koje naprijed tjera korist, i u pravilu gazi druge i drugačije oko
sebe - jer misli da će od toga napredovati. Zato danas više ne spaljujemo vještice: ne zato što smo
postali bolji – nego zato što znamo da od toga nema neke koristi. Tako je i sa majicama i ruksacima.

Zato nerijetko poželim nositi gaće na glavi, dapače - sa nekim dizajnerskim natpisom, ali sam još
uvijek slab, sam sebi neuvjerljiv i neprincipijelan – i strah me to učiniti, još uvijek je to jedini razlog
zašto ne nosim gaće na glavi, ali i Najdraža to sa grozom u očima vidi: vjerojatno ću to negdje ako
doživim sedamdesetipet i Ona me do tada ne odvede nekuda na more gdje neće biti ljudi - početi
raditi. Pokloni, imanje, opipljivo – to je ono što ljude ipak ponajviše zanima; zato ja osobno od strane
vlasnika ove platforme - smatram da sam već višestruko nagrađen i darovan samim time što mi
omogućuju da budem ovdje, da pišem i da me netko čita.

K tome, morali bismo jednom za svagda raskrstiti i sa malim Kantom kojeg svatko od nas drži u sebi, i
koji na nas urla iz potaje svaki puta kada nešto činimo ili propuštamo, tražeći da od takvog našeg
postupanja stvorimo opći princip. No, srećom; nismo svi isti; ti i ja i vjerojatno još ponetko sigurno da
primjerice uživa u vremenu koje provede sam; prilično smo primjerice asocijalni, izbjegavamo ljude
radi tog nekog odnosa kompetencije, plitkosti, koristi; mnogima drugima to ne smeta ili ne smeta
toliko; evo pola države sada gleda nogomet na rubu toga da im tlak ode na stopedeset, a ja čak i više
čekam da vidim što će Messi napraviti navečer, a ti vjerojatno niti pojma nemaš da su danas neke
tekme, i to je tvoje sveto pravo – i kako bismo onda od vlastita ponašanja mogli stvoriti opći princip –
pa da tako čine baš svi?

Konačno, ne možeš sebe usporediti sa recimo Janicom Kostelić ili Lukom Modrićem – jer ne živimo na
Marsu, nego u Hrvatskoj - kada oni na sebe stave logo Hepa ili Vipa ili Nove.tv, onda to jest reklama;
kada ja to stavim - to je karikatura, jer mene nitko ne doživljava kao uglednog nositelja. Baš zato
mogli bismo se i sprdati s ovim gaćama na glavi; kad bi Modrić stavio gaće na glavu, ja sam siguran da
bi pola države već u subotu ujutro preuzelo taj trend, a kada bih ih stavio ja, vrlo bi brzo netko pozvao
hitnu pomoć.

Uglavnom, ako nekoga veseli to što je neku stvar dobio - tu ne možeš ništa, i u osnovi čini mi se da je
taj osjećaj dobar; bitnije mi je ono što je na strani primatelja: vidiš da ljudi zahvaljuju i osjećaju se
lijepo, i onda se i ja osjećam lijepo. Nitko na njima neće vidjeti te logiće, ili će ih vidjeti malo ljudi, a
još manje će se zapitati otkuda to i kako – tako da mislim kako je tu Nova ponajviše na gubitku. Da se
moglo učiniti nešto smislenije (primjerice, blogoknjiga je sigurno bila lijep projekt) to sigurno; ali
uvijek se u životu može učiniti puno toga smislenijeg od onoga što mi činimo.
Malo me stvari u životu – a kamo li ovdje na blogu - može obradovati kao ono kada mi netko veli:
jako me se dotaklo to što si napisao (znaš već to, i sami smo jedan drugome više puta to napisali; ja
tebi više puta nego ti meni – i to je siguran znak da pišeš bolje od mene, pogotovo kada uđeš u priče
kakva je bila ova prije neki dan sa mostovima, skokovima i odlukama). I onda: što bih trebao reći
Novoj.tv, dajte mi još nešto – pa dali ste mi najviše što bih od vas mogao tražiti. Zapravo, ništa više mi
niti ne treba.

Ostavite blog na životu, hvala i laku noć. I najte kaj zameriti.