Biti nečijim svjetlom nije teško u trenutku; teško je to biti u trajanju.

U svačijem se životu prije ili

kasnije smrači; vrijeme tmina ponekad je dugo a uvijek teško – i sjajno je imati nekoga da uz tebe
bude u tom strašnom stanju kada nema drugih stvari koje bi bodrile. Težina i bezvoljnost jednoga u
tom se času dijele na dvoje; umanjuju se i nestaju ustupajući mjesto snažnom svjetlu onoga kome je
stalo.

Svjetlost, na drugoj strani, znade biti itekako opasna i mučna; o svjetlu smo ovisni, bez njega ne
možemo – ono nas drži i čuva. Nije se teško vezati uz svjetlo, ali se teško svjetla naužiti koliko je
mjera; sama opasnost da će svjetla biti manje – ili ga neće biti – postaje tako opasnost, izazov,
neugoda. Postaje ovisnost od koje se liječi; dugo, teško i polako.

Sidro, na drugoj stani, veže čovjeka u olujama i daje mu potporanj, sigurnost i snagu. Dobro privezan i
ukotvljen čamac teško je prevrnuti, napuniti vodom, uništiti. I najbolji brodovi neusidreni postaju lak
plijen valovima i neverama, ploveći nepromišljano i brzo kroz njih.

Sidra, ipak, ne dopuštaju plov onima koji ih ne znaju odvezati; pružaju svoje duge i debele lance k
samome dnu, punome mulja, tmine i trava; vežu i drže. Tko ne umije odvezati svoje sidro onda kada
mora, ostat će privezan i ukotvljen i onda kada se ploviti treba.

Sreća je imati sidro u oluji i svjetlo kada padnu mrakovi. Sačuvati ih onda kada ploviti treba i kada
sunce sije, stvar je mjere i snage. Nemati ništa od toga - stvar je opstanka.