… Ali o tome se šuti; obožavanje ne izričeš riječima, nego vršcima prstiju, pogledom, shvaćanjem

onog najvažnijeg: da drugu osobu ne možeš imati... ljude se ne može imati, s njima se može samo
tkati neko tkivo zajedničkog vremena... divinizacija svakako ne – ljudi kada nešto stave na pijedestal
onda i od drugih očekuju isto – to, vidjeli smo sto puta već – ne valja; ne valja svijet u kojemu svi
mislimo isto; postoji cijeli jedan svemir između božanskoga, savršenoga - i lošega... interesi i
očekivanja nas svakako ubijaju, toga se - kako ste lijepo rekli, treba svakako osloboditi; svi smo mi
astronauti i sami ćemo na koncu doći na svoj kraj - nikoga nećemo držati za ruku... ja uopće ne
trebam čuda, za mene su svaki dan i običnost čudo; trajanje je čudo; povjerenje je čudo; napisati u
rubrici "najbolji prijatelj" u nekoj bedastoj igri za svoga muža ili ženu, tako da on ili ona to saznaju tek
nakon par dana - to je isto čudo... i tako, više od divnizacije meni je to pitanje čuđenja u svijetu; ako
ne dopustimo očima da zaborave rasti pored stvari, velike i nijeme, već smo puno, puno učinili; oči
ljudi u svijetu danas više se ničemu ne čude, nego samo grabe uzimaju, otimaju, vrednuju, osuđuju;
dosta mi je više tog principa boljeg ili goreg; želim svake rane večeri opet biti klinac od dvanaest ili
trinaest godina, poskrivećki uzeti u ruke mamin „Svijet“ i čitati gospođu Magdu Weltrusky, a danas
gospođe Weltrusky više nema, onda mogu sjediti uz kauč i čuvati u naručju Njene noge dok gledamo
Potjeru, pa kad ono idu brzi odgovori, prepuštamo jedno drugome svaki drugi, i smijemo se kako još
uvijek nismo do kraja zahrđali … nevjerojatno je kako tek sada nakon tolikih godina upoznajem
nekoga; pojma nisam imao pored koga živim; mislio sam da nešto znam, a samo sam zapravo bježao
od onoga što mi je bilo komplicirano i strano… ne znam je li slučajno da nam suza krene u istom času
kada pogledamo Manchester By the Sea; je li to bilo učenje jednoga od drugoga, ili smo oduvijek bili
takvi, samo smo tek kasnije to saznavali, milimetar po milimetar… kakav je blagoslov kada pogledate
„Tajni život pčela“ tamo negdje daleko ispod stropa Kazališta pa kada izađete na hodnik ona veli
rečenicu koju si ti htio reći… ako je to divinizacija, onda ja živim u raju 

O purgerstvu sam mislim već tu pisao kod Vas, malo mi se ipak diže kosa na glavi od purgerstva, ja
sam po krvi čušpajz od Varaždina, preko Delnica do Šibenika, moji baka i dida su na Kolodvoru
tridesetiprve sa vlaka skinuli i konjskom zapregom na Kruškovac odvezli svoju spavaću sobu koja je
napravljena od drva sa Petehovca - namještaj je vlastitim rukama napravio djed; ja još dan danas
spavam na tome – samo smo promijenili madrace i one daske ispod; a u stvari valjda ja i nisam ništa
drugo do li purger, rođen sam u Petrovoj, odrastao na travi Kajfešovoga i asfaltu črnomeračke
mitnice; još u ušima čujem zvuk kada lopta Geca Rukljača para mrežu na sjeveru Kranjčevićeve kuda
me djed vodio; prvu sam pusu dobio na srednjoškolskom (malo sam zaostao, išao sam sa šest u prvi
razred, šta ćete, izgledao sam im pametan za svoje godine; vuijek sam mislio da je pametnije šutjeti
nego puno pričati; zato sam valjda s godinama psotao ovakav skriboman); to čudno i mitsko
purgerstvo je izbrisano i nestalo u oluji devedesetih; prekriveno je tim tsunamijem izmeta kojeg je sa
sobom naplavio rat; rat je najveća kuga koja se jednom društvu i jednoj zajednici može desiti, i da se
netko očisti od rata treba valjda pet generacija, kako su ljudi pomalo već bili čisti osamdesetih, kada
smo na čarobnim ljetovanjima u onima sa čudnim naglaskom, ekavicom, tamnijom puti gledali nove,
interesantne, lijepe ljude od kojih ćemo nešto novoga naučiti; da danas imam sedamnaest ustao bih
od stola i odbrusio mome Starome nek se nosi sa svojim planovima o mome fakultetu (s kojim neću
nikada nigdje vani ništa moći raditi) pa otišao studirati nešto na Filozofskome; ionako me čekao
posao u jednoj knjižnici daleko gore na sjeveru gdje mi je bila sestrična; ali vraga, kada imaš
dvadesetitri ne možeš ostavljati bolesnu, poluslijepu majku na samrti radi toga da biste otišli živjeti
kao ljudi, da bi pobjegli od rata i nesreće i mržnje, jer uložili ste oboje u sebe godine i godine učenja i
rada i sada će to nikogovići golom silom obezvrijediti i prebrisati – i tebe, i grad u kojem si odrastao, i
sve ostalo; purgerstvo je još samo iluzija, pa se još povremeno vuče kao neka magla nad Zapruđem ili
Ravnicama kada zasviraju Špišić, Pipsi ili Boa; nema više purgerstva – to je sve jedno davno prošlo
vrijeme.

Jergović tu svakako da često promaši metu; njega zasmetaju ljudi koji svisoka gledaju na neke
bosančerose, dojdeke, ili još gore – koji mrze druge i drugačije; to nisu purgeri; mi smo
osamdesetidruge išli kakti u Kuću Cveća u Beograd pa markirali sa zgodnim koleginicama iz njihove
četvrte ili desete gimnazije i gledali u njih kao u čudo; ti ljudi bili su mi bliži i vredniji od bilo kakve
Gertrude ili Joana koje smo susretali na obali mora kada smo stopali ljeti; nek mi sada ukinu sav
internet na ruteru i mobitelu ako smo mi ikoga mrzili; to valjda hoće Jerga reći i to smatra nekakvim
konstitutivnim dijelom purgerstva; tu je svakako u krivu; nije ni ona njegova raja musava od kajmaka i
šljive bila nešto imuna na gledanje svisoka otprve, više su oni na nas dok su nas šišali po nekim
regrutnim stanicama od Postojne i Pule do Bitole - gledali kao na pederčiće nego mi na njih kao na
seljačine – da bi već nakon druge pive na nekakvoj straži u Kovinu ili Vrhnici shvatili da smo isti, da su
nam fora i Đoni i Anton i Koja i Mizar; da postoje ljudi koji su ljudi i oni koji nisu, i to je sve.

Jergović je došao u Zagreb sa velikim balastom – sa teško shvatljivim kompleksom manje vrijednosti, i
često zapravo miješa Zagreb Zagrepčana sa Zagrebom vlasti i državnog centra; čini mi se da njemu
uopće nije jasno da su i Begeši sa kojima sam pričao osamdesetih pričali o toj plimi neradnika,
pokondirenih tikvi, toj praksi gotovanstva i privilegija u srcu ondašnje Federacije – osjećali isto, i nisu
miješali mržnju prema tim luftiguzima da bi je projicirali na neke tamo Dalmatince, Crnogorce,
Krajišnike i slične. Danas je to sve još puno zmešanije i nejasnije; osim državnog i paradržavnog
aparata imaš taj jeedan u međuvremenu narasli, pokondireni polusvijet menadžerstva, korporacija,
marketinga, pohlepe, plitkosti svake vrste; trifrtalj grada u petak popodne prije Sisvetih ide na Lučko
ili Ivanju Reku pa se onda čudimo ko pura dreku kaj više uopće nema izvanrednih Zetovih linija na
Mirogoj niti gužve; pa ko bi išel na Mirogoj među one napukle arkade koje će nas sve jednoga dana
poklopiti, kad su grobovi razasuti Hrvatskom i Herceg Bosnom ko na križnom putu,, a državu smo si
tako uredili da su živi u Zagrebu i na obali, a mrtvi sve posvuda od Drave do Jadrana; dva milijuna
Hrvata u toj zemlji čudesa gravitira Zagrebu kao kad kod Spielberga sleti vanzemaljski brod na ono
grotlo vulkana; svako jutro pola Siska i Karlovca ide na posel u Zagreb – to je zločin kojeg su napravili
svi poslije Vece Holjevca do danas, jer nisu ništa učili o ekonomiji, za njih su Branko Horvat i Miko
Tripalo govorili tunguski; nisu znali osmisliti državu kao slovensku, u kojoj bi netko iz Škofje Loke
jednom godišnje poželio otići u Ljubljanu jer tam zapravo nema kaj raditi. I onda neko nešto priča
protiv Kardelja, taj je dok je bilo vrijeme otfikario dolanca preko Save iz aZemuna, a još dok je Tito bio
živ imao petlje napisati da sreću pojedincu ne bude donio nitko, ni sistem, ni partija, ni zajednica,
nego on sam, i poturiti mu na potpis onaj Ustav. To Jergoviću nije jasno pa misli da su to sve purgeri, i
da kada se podsmjehuju na njegovu kosurinu i njegov naglasak i njegovu đubretarku, ne pročitavši
više od jedne kolumne jednom davno u Jutarnjem, misle za njega da je još uvijek nepismeni Bosanac
– a svi oni ne znaju napisati više od jedne rečenice u nekom mailu kojim odgovaraju na naredbe
feldvebela iz Graza ili Milana, ili tri smajlija u nekom vocap razgovoru.

Purgeri, moš misliti. Purgeri više ne postoje; postoje ljudi koji su odmaglili iz ovog grada kao od
zapišanog i ispovraćanog ćoška neke zgrade; ja sad više ne pripadam niti ovom selu gdje živim i
odakle sam dvadeset godina svaki dan vlakom putovao u to svjetlo hrvatskog svemira kao leptir na
noćnu lampu; ovdje sam na pet minuta od ruba civilizacije i kada mi treba mir, ja si nataknem gojze
na stražnje noge pa lutam blatnim šumama i močvarama između lužnjaka i vrbi kao tiho i zadovoljno
pseto. Draga je zakon; ona ima u sebi nepogrešiv instinkt majke hraniteljice, ona je sa dvadesetipet
točno znala što za nas dvoje u životu treba: trebamo selo na kojemu ćemo u miru odgojiti svoju djecu
da ne postanu iskompleksirani tinejdžeri nego ljudi sposobni brinuti se sami o sebi.

Jergović, još malo o Jergoviću. Velim, meni su oni Dvori fenomenalni; ostalo je vrlo dobro; Rod je
napisan sa sasvim jasnom promućurnom intencijom da se pređe tisućica, to je tak jasno; jedno
tristopedeset stranica tog Roda je isto remek-djelo; recimo onaj Žongler palidrvcima ili priča o stricu
ustaši; otac je vrlo dobar; ili recimo onaj Nezemaljski izraz njegovih ruku – tu mi je kraj, valjda zadnjih
pedeset stranica jednostavno neponovljivo; čak i Doboši noći nisu daleko; stvarno je to plodan
čovjek; Jergović tako dobro zna opisati što je to dobro i svijetlo u životima i ljudima da je to čudo. Ima
on problema u životu, to sigurno, ali tko nema; pa ja recimo Karakaša ne mogu čitati; čak i Tomić i
Pavičić su prilično jednolični i bez neke dubine; valjda od Novaka i Šoljana mi nismo osim Jerge imali
pripovjedača koji bi te prikovao za priču kak Bog zapovijeda, s time je zapravo i sam krleža imao
priličnih problema; to mu je po meni uspjelo tek jednom, sa Domaćinskim (Latinovicz je eksperiment,
znal je on dobro da bi ga Đido i Leka samo radi Kyrialesa strijeljali kod prve bukve )), ali onda kad
sam čitao Na rubu pameti, onda sam imao dvadeset; ostalo kaj vrijedi kod Krleže iz ove perspektive –
to je svakako prije fikcije – esej i Petrica, i još jedna stvar – moja sramota ponajveća, nisam nikada
pročitao Zastave.

Mala Katarina Haler je meni jako dobra, taj njen Nadohvat je zbilja lijepa i vrijedna knjiga; tako je
bliska pričama koje su mi pričale mama i baka o ratu i poraću; mene moji nikada, baš nikada nisu učili
mrziti nikoga – i to je taj plamen u očima drugih ljudi kojeg odmah nanjušiš; razlikuju se ljudi po tome
jesu li im u majčino mlijeko kapnuli mržnju ili nisu; Stari je tu bio rezolutan i hvala mu na tome od
srca; znao je da bih ja sa nekakvom komparativnom ili kroatistikom umro od gladi pa me usmjerio
htio-ne htio, ali takva su to vremena bila; nije se puno pitalo niti filozofiralo, ajn cvaj, draj, ideš
studirat ili delat, čkomi i u kut.

Čovječe, stvarno sam otišao predaleko; danas nema nogometa a ja riješio sve mailove i elektroniku
ujutro što je trebalo, idem nešto skarabuđit za blog; nije ni Potjera daleko; možda Je uspijem
nagovoriti da pred spavanje odgledamo Trokut tuge )) pozdrav i svako dobro